PRIRODA SPORTA

Podrijetlo sporta
Neki autori smatraju da je korijen sporta u nasilju, ritualima ili ratovima. Televizija mnogo vremena posvećuje
temama kao što su „Sport – to je rat“. Nasilje i sport odavno se dovode u vezu. Antičke su igre predstavljale
alternativni oblik ratovanja, potvrđivanje nadmoći grada-države nad rivalima. Tjelesne aktivnosti često su bile
jako agresivne i ponekad završavale smrću boraca. Uziman je i doping, no on se više odnosio na religiozna i
narodna vjerovanja nego na proizvode kakvi su danas u uporabi. Neki su sportaši čak jeli određenu vrstu mesa
koja je bila u skladu s njihovom specijalnošću.
Postoje zapisi o nasilju: ponašanju gledatelja, rušenju amfiteatara i sukobima između protivničkih navijačkih
skupina, koji nalikuju današnjim događajima.
Sličnosti antičkih igara i modernog sporta: aspekt natjecanja, važnost fair-playa i sl
4 ključne razlike antičkih igara i modernog sporta:
1. moderni sportovi rašireni su unutar svih društvenih skupina i diljem svijeta
U antičkim igrama sudjelovao je samo mali broj pojedinaca, a moderni sportovi dostupni su svakome. Ipak
postoji nejednakost: stanovnici manje razvijenih zemalja rjeđe se bave sportom, a u bogatijim zemljama bave se
sportom u drukčijim kontekstima i s drugom svrhom. Sport je postao globalni fenomen i rijetko se može izbjeći.
Gradi se sve više sportskih objekata, a tv prijenosi sportskih manifestacija su jako česti. Sport je postao
UNIVERZALNI FENOMEN.
2. kvalitetno su organizirani
Za razliku od starih igara, moderni sportovi nemaju ritualnu ili ceremonijalnu namjenu i nisu vezani uz vjerski
kalendar. Afirmacijom sporta olakšano je miješanje sudionika različitih društvenih skupina.
3. smanjen je element tjelesnog nasilja
Sport je u modernom obliku saniran. Nasilje na igralištima i borilištima više je simboličke naravi. Antičke igre
bile su nadomjestak za rat, a sport je u 20. st. počeo odražavati drugačije vrijednosti i ciljeve, npr. obrazovanje,
hedonizam, tjelesna snaga, glad za natjecanjem i spektaklom, osjećaj pripadnosti, društvena integracija. Još
jedan razlog za smanjenje nasilja je taj što su društva postala miroljubivija, a pojedinci manje tolerantni prema
nasilju.
4. imaju specifičnu društvenu ulogu
Moderni sportovi imaju značajnu ulogu u kontroli nasilja. Elias – proces uljuđivanja pokazuje kako su moderna
društva utemeljena na osudi nasilja i uvedeni su standardi čistoće i poštovanja, ljudskosti, nasilje je eufemizirano
a pojedince se uči da se obuzdavaju. Sport je izvorno izmišljen radi obuzdavanja engleske mladeži i
popunjavanja njihova slobodnog vremena, a s vremenom je postao i mjesto gdje se emocije mogu izraziti.

Sport i nasilje
Elias sport opisuje kao način kanaliziranja nasilja jer je njegova definicija ograničena na tjelesnu manifestaciju.
Chesnias poriče da nasilje može uzeti moralni i simbolički oblik.
Nemoguće je pojmiti nasilje samo u njegovim najgrubljim manifestacijama, napadima, premlaćivanjima.
Činjenica je da i manje značajne pojave kao npr. osorno ponašanje mogu generirati spiralu nasilja.Razlike mogu
biti toliko izražene da se percepcija nasilja može klasificirati kao objektivna ili subjektivna. Bodin zaključuje da
ono što nazivamo nasiljem ne bi imalo isto značenje u drugim mjestima ili područjima. Dakle, čin i percepcija
nasilja uvjetovani su društvenim, prostornim i vremenskim kontekstom.
Riječ „nasilje“ može se primijeniti i u blažim oblicima nasilja koji se javljaju zbog problema ekonomske
dominacije, odnosa rad-kapital, podjela sjever-jug, kao i svakodnevno nasilje koje trpe žene, djeca i društveno
marginalizirani.
Kako se sport organizirao, postao je totalni društveni fenomen koji je u stanju poticati društvo i određene
institucije. Iako sport izaziva slavljenički aspekt, on nudi i prigodu, sredstvo i okvir za nasilje. Nasilje postoji ne
samo zbog sudara pojedinačnih putanja, nego i zbog načina na koji se one koriste u političke i ekonomske svrhe.

Nasilje u sportu – od lošeg ponašanja do krvoprolića

Loše ponašanje (svađe sa sucem ili podbadanje protivnika), verbalno i simboličko nasilje (uvrede igračima ili
sucima, provokacije navijača). Sportašice su često žrtve zlostavljanja, seksualnog ili drugog. Isključivanje utječe
na sportaše, npr. neadekvatni rasporedi utakmica, drugorazredno treniranje za sportašice, odbijanje žena u
upravi, isključivanje ljudi s invaliditetom = INSTITUCIONALIZIRANO NASILJE. Najuočljiviji su tjelesni
oblici nasilja: sportaši se ozlijede, ili imaju preintenzivne treninge, doping i smrt među sportašima...
Postoje domaće i međunarodne funkcije u sportu. Postoje ekstremistički pokreti koji na sportskim stadionia
paradiraju svojim ideologijama, zbog čega stadioni postaju mjesta rasističkih i ksenofobičnih manifestacija.
Sportski događaji mogu postati poprišta etničkih, kulturoloških ili religijskih sukoba (npr. sukob između
hrvatskih i srpskih navijača na eu prvenstvu u vaterpolu). Na međunarodnoj razini – rivalstvo između I i Z
tijekom hladnog rata.
U sportu ima i više od nasilja – on je onakav kakvim ga ljudi čine. Odušak za entuzijaste, ljudi sanjaju o njemu,
identificiraju se s prvacima i maštaju kako će i oni biti takvi. Sport je i motor integracija i društvenog
prihvaćanja (npr. u Francuskoj više nitko ne razmišlja je li Zidane imigrant ili francuski državljanin). Sport je i
način rehabilitacije pojedinca. Sportom se postiže i određeni oblik humanizma.

NOGOMETNI STADIONI I NASILJE – Je li huliganstvo oblik nasilja tipičan za moderno društvo?

HULIGANSTVO je oblik nasilja koji se obično povezuje sa sportom, ili barem navijačima. Fokusiranje na
huliganstvo vjerojatno je odraz medijskih preuveličavanja određenih nasilnih događaja. Uobičajena predodžba
huligana je mladi engleski muškarac koji se teško uklapa u društvo, delinkvent, pijanac,koristi nogometne
utakmice kao izliku za divljanje na stadionu. No realnost je ipak drugačija, to pokazuju primjeri: pretučeni
policajci na utakmici u Francuskoj, rasizam i ksenofobija na stadionima širom Europe... Huliganstvo ima mnoga
obličja i postoji svugdje u Europi.
Huliganstvo se prečesto karakterizira na osnovi njegova krajnjeg izraza:tjelesnog nasilja ili štete nad imovinom.
Nasilje može biti djelo grupe navijača na stadionu, a može se dogoditi i na određenoj udaljenosti od stadiona,
može biti usmjereno protiv policije, prolaznika koji nemaju veze s utakmicom, razbijanje automobila...
Mediji pristupaju udarnim vijestima senzacionalistički pa imaju tendenciju pridati huliganstvu veće razmjere
nego što to stvarno jesu.

Huliganstvo u antičkim igrama

Iako se huliganstvo pripisuje modernom nogometu, sukobi su se događali i na tjelesnim natjecanjima u antičko
doba. Ponekad su kao odgovor na incidente bile uspostavljene mjere kontrole koje djeluju moderno: gruba
uspostava reda, udaljavanje pojedinaca iz gledališta, zabrana unošenja određenih predmeta.
Tacit – jedan od najranijih zapisa o sukobima suparničkih navijača, u Pompejima 59.g, tijekom gladijatorskih
igara, gledatelji su se prvo počeli vrijeđati, zatim gađati kamenjem i na kraju je sukob prerastao u oružani.
Ubijeni su i ozlijeđeni ljudi, a građanima Pompeja je nametnuta 10 godišnja zabrana sudjelovanja na sportskim
natjecanjima.
Spektakli su uključivali oblike sporta s točno određenom funkcijom: oni su predstavljali oblik vojne obuke, ali
bili su i rekreacija za puk.
Moderna slika nasilja vezana uz viteške turnire u kojima su sudjelovali i sudionici i gledatelji, vrijedile su
zabrane o unošenju oružja u prostor gledališta.
Nasilje je vezano uz veće skupine ljudi i elemente natjecanja i spektakla, i to je neizbježna činjenica. Dolazi u
raznim oblicima, od simboličnog, preko verbalnog do fizičkog nasilja, pa i ubojstava. Nasilje vezano uz tjelesna
natjeanja nije novo niti se može usko shvatiti samo kao moderni društveni fenomen.
3 faktora razlikuju huliganstvo od nasilja gomile koji u sportskim događajima postoje od antičkih vremena:
1. učestalost nasilnih incidenata
2. njihova specifična povezanost s nogometom
3. činjenica da je huliganstvo bilo inicijalno vezano uz Veliku Britaniju

Huliganstvo i nogomet danas

Strukturalni razlog – kada je Engleska izumila moderan sport i počela ga razvijati, u gradovima su određena
posebna mjesta gdje su se te tjelesne aktivnosti trebale prilagoditi određenim standardima i pravilima. Ta središta
su bili sportski stadioni. Stadioni su se razvijali sa zahtjevima da se natjecateljima aktivnosti održavaju na
igralištima određenima baš za tu svrhu, na kojima vrijede pravila, a time je zbog zajedničke svrhe (strast za
sportom) i zbog posebnog cilja (podržavanje neke momčadi), doveden velik broj gledatelja na suprotstavljene
strane. Tako su stadioni postali mjesta natjecanja i isticanja, te mjesta simbolične i stvarne konfrontacije. Ipak,
ne zna se zbog čega se nogometno nasilje u Europi proširilo sporije od same igre. Nogomet je jedini sport koji je
u Europi i svijeta zahvaćen huliganstvom na svim razinama. Nasilje nije bilo ograničeno samo na profesionalni
nogomet i medijske spektakle.

Igra riječima
U 1960-ima u VB zabilježen je porast nasilja vezanog uz nogometne utakmice. Sukoba je bilo i prije. Sada su
sukobi manje spontani, nisu nužno prouzročeni nečim u samoj igri (rezultatom utakmice ili protivnicima), nasilje
nije bilo privremeno ni impulzivno, već je postalo organizirano, promišljeno i kolektivno.
Nastanak riječi huligan – jedan je novinar nasilne navijače nazvao „hoolihani“ po prezimenu irske obitelji čiji su
članovi često bili zatvarani zbog izazivanja nereda u Eng. Britanci su radije koristili riječ „thugs“, po imenu
ubojitog religioznog bratstva u Indiji. Tako su zbog riječi kojima ih se opisuje, huligani već stigmatizirani kao
nemoralni pojedinci s ruba društva i unaprijed klasificirani kao kršitelji zakona.

6 STUPNJEVA RAZVOJA HULIGANSTVA U EUROPI

1. Promjenjivi obrasci nasilja - 1. faza – od kasnih 50ih do ranih 60ih god. 20. st. – porast nasilja ne samo
izvan, nego i unutar nogometnih stadiona. Pomak od ritualnog do promišljenog nasilja. Prije su incidenti
nastajali zbog gledateljske percepcije suđenja igre, a iskazivali su se šovinizmom, bijesom radničke klase. Novi
oblici sukoba naglašavali su i društvene i kulturne podjele. Huliganstvo se počelo definirati kao nasilje koje je
izvršeno svjesno, na organiziran i osmišljen način, slično organiziranom kriminalu. Nasilno ponašanje ne potiče
isključivo zbog nečeg što je vezano uz samu igru, niti samo zbog alkohola, pogrešaka ili poraza.
Teorija katastrofe (Thom) – objašnjava da je paradigma bilo koje neodređene situacije – sukob. Pojedinci koji
promatraju sukob poistovjećuju se s jednim od protagonista, a svi se vole poistovjećivati s pobjednikom.
Thom povlači paralelu i s kazalištem – dok god postoji mogćnost da se promjeni smjer, nalazimo se u području
komedije. Čim kraj postaje izvjestan, komedija postaje tragedija. Iz promjenjivog u nepromjenjivo, iz komičnog
u tragično može djelomično objasniti zašto navijači postaju nasilni.
Nemoguće je usredotočiti se samo na tjelesno nasilje i isključiti psihološke i simboličke oblike nasilja (aggro –
ritualno glumljenje nasilnog ponašanja koje služi za zastrašivanje protivnika).
2. Novi tip nogometne publike - Promjena u sastavu nogometne publike - 2. faza razvoja huliganstva. Nogomet
je u Engleskoj najprije pripadao školskom nog. savezu. Kasnije su se pojavili drugi sportovi i nogomet više nije
bio jedini oblik zabave, privlačio je sve manje gledatelja pa su Britanci htjeli igru učiniti spektakularnijom,
profesionalizirati nogomet i obnoviti stadione. Tako su gledatelji bili iz različitih slojeva društva, a manje su
poznavali samu igru. To je izmjenilo slavljeničku i veselu atmosferu na stadionima. Nogometna publika
postajala je i sve mlađa, mladi su razvijali vlastite načine provođenja slobodnog vremena, a i bila je ponuda
jeftinijih mjesta na tribinama pa su se mladi okupljali u tim lošijim dijelovima stadiona. Javljaju se i
adolescentske supkulture (razbijači, teddy boysi, skinheadsi i pankeri). Nogomet više nije bio obiteljska zabava.
Oblikuju se zajednice s ritualima, simbolima, amblemima, znakovima prepoznavanja i načinom odjevanja.
Pojavljuju se i bande.
3. Društveni problemi zaoštravaju huligansko ponašanje 3. razdoblje povezano je sa krizom u VB u 70im i
80im g. – inflacija i nezaposlenost, politika štednje – gosp. i socijalne mjere koje su išle na štetu radničke klase
poboljšale su razvoj huliganstva. Huliganizam je tad bio mjera preživljavanja i društvenog potvrđivanja.
Huligani ipak nisu naglašavali društvenu pripadnost ili branili radničku klasu, no huliganstvo je ipak bilo signal
za opasnost. Nogomet je postao instrument i sredstvo izražavanja mladih ljudi bez socioekonomskih korijena,
koji su bili isključeni iz društva. Oblikuju se navijačke skupine unutar kojih dolazi do društvenog povezivanja,
one su nudile povezivanje u vrijeme razjedinjenja britanskog društva. Navijačka kultura nudila je alternativu
bijedi svakodnevnice, bijeg od rutine. Kroz nasilje, oni su dobili status koji je zamijenio njihov stvarni status,
dajući im jak i prepoznatljiv identitet koji im je nedostajao u svakodnevnom životu.

Huliganstvo kao „normalan“ oblik nasilja među mladim, odbačenim pripadnicima radničke klase
-Elias je ustvrdio da su društva s jedne strane izgrađena na uspostavljenim načelima uljudbe(pristojnosti,
obzirnosti…), a s druge strane na nasilju pod kontrolom države. Sport je samo jedan način kontrole nasilja u
društvu ili nasilja koje provodi društvo jer je to mjesto gdje igrači mogu osloboditi svoje emocije, no i mjesto
gdje se primjenjuju standardi društvenosti koji nameću pokoravanje pravilima i kontrolu emocija.
-Elias i Duning pristupaju stoga fenomenu huliganstva pitajući se kako to da je moderni sport iznjedrio takav
oblik nasilja u nogometu, ako je izvorno zamišljen kao sredstvo kontrole nasilja? Ustvrđuju da većina huligana
potječe iz najnižeg sloja radničke klase te da pripadaju najsiromašnijem segmentu te društvene skupine. No,
nemoguće je izjednačavati huliganstvo s određenim društvenim slojem. Premda većina huligana doista potječe iz
društveno zapostavljenih slojeva, ne postaju nužno svi društveno ugroženi pojedinci na nogometnim utakmicama
huligani ili prijestupnici. Također, ne pripadaju svi uhićeni huligani najnižem sloju radničke klase.
-sama pripadnost radničkoj klasi nije toliko važna koliko su važni načini njezina funkcioniranja, oblici
socijalizacije i društvenosti. Ako se tvrdoj radničkoj klasi može pripisati nasilnost, to je stoga što su pripadnici te
klase na nižem stupnju procesa uljuđivanja.
- u Eliasovu radu, ključni aspekt procesa uljuđivanja ovisi o promjeni obrasca društvenog zbivanja, koja se može
usporediti s onime što Durkheim naziva promjenom mehaničke u organsku solidarnost. Nasilje je tradicionalni
način rješavanja sukoba kojim huligani na utakmicama samo reproduciraju način ponašanja koji im je normalan
i uobičajen.
-4 aspekta huliganstva po Eliasu i Dunningu, koji potvrđuju takav koncept društvenog funkcioniranja:
1. činjenica da obuhvaćene skupine djeluju jednako, a gdjekad i više, zainteresirane za međusobni sukob nego
za gledanje nogometa.
2. činjenica da se suprotstavljene skupine regrutiraju iz istoga društvenoga segmenta, tzv. „tvrdog“ sloja radničke
klase.
3. činjenica da sukobi između takvih skupina imaju oblik vendete (krvne osvete), u smislu tako što pojedinci i
skupine postaju metom napada samo zbog isticanja znakova pripadnosti suparničkoj skupini.
4. Izraziti stupanj konformizma i jednoobraznosti u djelovanju vidljiv u pjevanju i skandiranju nogometnih
huligana. Stalna je tema tih pjesama jačanje predodžbe o muževnosti vlastite grupe te istodobno omalovažavanje
i ponižavanje suprotstavljene grupe.
-čimbenici koji olakšavaju pribjegavanje nasilju: spolni sastav skupina, općeprihvaćene norme agresivne
muževnosti i muške dominacije, obrazac bliske povezanosti od djetinjstva među članovima bandi, kompleksni
sustav savezništava (tzv. beduinski sindrom- prijateljev je prijatelj prijatelj: neprijateljev je neprijatelj prijatelj;
neprijateljev je prijatelj neprijatelj) i konzumacija alkohola.

Mediji kao katalizator huliganskoga nasilja

-nepobitno je da je tragedija na Heyselu pospješila širenje huliganstva u Europi te istodobno uvelike izoštrila
javnu percepciju.
-mediji su svojim komentarima, obrađivanjima teme i neprekidnim prikazivanjem istih slika – oslanjajući se na
težinu riječi i šokantnost slike – dali nogometnim navijačima i huliganima dotad neviđen publicitet. Dotada je
njihova glavna svrha bila podupiranje momčadi, s huliganstvom kao najtvrđim izrazom navijačke kulture, no od
trenutka kad su njihove aktivnosti dobile potvrdu, oni su počeli uživati u sve većoj prepoznatljivosti. Intenzivno
medijsko praćenje događanja na Heyselu ubrzalo je, stoga, širenje huliganstva Europom te ono više nije bio
samo britanski problem.

Zbog čega je Velika Britanija bila tako osobito zahvaćena i uključena u tu vrstu nasilja?
1. blizina nogometnih klubova (1996. samo je u području širega Londona bilo 11 klubova prve lige). U prvi plan
su dovedeni lokalni i teritorijalni antagonizmi čiji su korijeni u specifičnoj povijesti gradova, zemalja, društvenih
slojeva i razdoblja recesije. Sličan slučaj u Belgiji i Nizozemskoj.
2. mediji – uloga medija u širenju huliganstva nije ograničena samo na slučaj intenzivnoga praćenja heyselskoga
slučaja. Kao način borbe protiv huliganstva dio britanskoga tiska stvorio je takozvanu „razbijačku ligu“. Cilj je
bio uzvratiti udarac huliganskim skupinama stigmatizacijom i javnom osudom. Međutim, mladi navijači su
okrenuli to u vlastitu svrhu te je biti na vrhu razbijačke lige postao najvažniji cilj svih huliganskih skupina.
Taktika se obila o glavu i postala gorivo za nasilje među skupinama. Sličan proces se dogodio u Francuskoj.
Premda mediji nisu prouzročili huliganstvo, oni su ga potaknuli, pojačali i razjarili te znatno utjecali na njegovo
širenje, promociju i potvrđivanje, bar među onim ljudima koji su se poistovjetili s takvim načinom života i
postizanja društvenog priznanja.

Huliganstvo se širi Europom

-slika koju javnost danas ima o mladim huliganima ne samo da je potaknula porast nasilja na nogometnim
utakmicama već je pridonijela i širenju toga problema Europom kroz proces koji se zasniva na oponašanju i
suparništvu. Europski navijači su nastojali oponašati svoje engleske pandane i biti na jednak način prepoznati
kao gorljivi pristaše, sposobni braniti svoje momčadi, klubove te sliku o sebi kao o navijačima. „Zarazno“ širenje
navijačkih skupina koje su se međusobno odmjeravale natječući se za teritorij na stadionima pretvorilo je nasilje
u karakteristiku navijačke kulture posvuda u Europi. Nasilje je pomoglo formiranju grupnih identiteta
utemeljenih na povijesti sukoba i antagonizma. Širenjem huliganstva Europom sve je više istraživača počelo
proučavati taj fenomen u različitim zemljama te su se s vremenom iskristalizirala dva prilično različita pristupa.
S jedne strane provodila su se istraživanja koja su se bavila samo navijačkom kulturom, tretirajući huliganstvo
kao marginalni problem. S druge strane nastojalo se shvatiti huliganstvo na nacionalnoj i lokalnoj razini
proučavanjem unutarnjega funkcioniranja navijačkih skupina i razumijevanjem huliganstva kao temeljne
karakteristike navijanja za određenu momčad i osnovnoga načina izražavanja navijačke kulture.
-izdvajaju se tri autora s drukčijim pristupima: Mignon – objavio komparativnu analizu huliganstva u Velikoj
Britaniji i Francuskoj, Tsoukala- proučavao razvoj kaznene politike prema huliganima i Comeron – unaprjeđivao
program „treniranja navijača“ temeljeći ga na aktivnostima poduzetima u belgijskom Standardu iz Liegea.
-izvorno britansko „treniranje navijača“ obuhvaća prisutnost organa reda radi obeshrabrivanja navijača i njihov
nadzor unutar stadiona radi sprječavanja nasilja te preventivno djelovanje prije utakmica, uključujući niz
aktivnosti namijenjenih mladim navijačima koje nisu vezane uz nogomet. Treniranje navijača trenutačno je
predmet europskoga projekta, a organizacije u različitim europskim zemljama rade sličan posao na nacionalnim
razinama.
-takvi se projekti suprotstavljaju procesima u kojima se navijači uče nasilju oponašanjem i pristajanjem na
grupne norme u potrazi za vlastitim statusom unutar skupine ili preko međugrupnoga nadmetanja. Na taj se način
huliganstvo pretvara u subkulturu unutar navijačke kulture.
-u osvit nesreće na Heyselu došlo je do strukturne promjene u prirodi huliganstva. Pojavio se novi tip navijača –
„ležerni posjetitelji“ – nasilni navijači koji se više nisu odijevali na način koji bi ih označio kao pripadnike
određene skupine. Umjesto toga, nosili su odjeću koja je ulijevala povjerenje i činila ih anonimnima te su tako
lako ulazili na stadione.
-bez obzira na razlike u pristupu, različiti su autori bili ujedinjeni u isticanju dviju stvari. Prvo, huliganstvo je
bilo značajka navijača, a ne osoba „izvana“ koje nisu imale veze s nogometom. Svi su huligani pripadali
organiziranim skupinama. Drugo, huliganstvo je bilo djelo ograničenoga broja navijača, ekstremne jezgre
određene skupine sastavljene od vođa i određenoga broja pojedinaca koji su odlazili na sve utakmice u sezoni, i
domaće i gostujuće.
-teško je odijeliti problem huliganstva od problema nasilja u gradovima, maloljetničkoga kriminala i nasilja u
školama jer su uglavnom iste osobe uključene u sve te radnje. Huligani i druge skupine mladih prekršitelja imaju
isti sociodemografski profil.
-postoje različiti tipovi huligana, u rasponu od povremenih sudionika u nasilju pa do „kroničnih“ huligana – onih
pojedinaca koji uživaju biti huliganima i to im postaje način života. Nisu svi huligani socijalno deprivirani
pojedinci nezadovoljni svojim životima i bez ikakvih izgleda. Nedostatak bilo kakva odnosa između klupske
uprave i navijača može samo učvrstiti društvenu dezorijentiranost i potaknuti ekstremno ponašanje poput
huliganstva.
-zakoni i propisi za sprječavanje huliganstva doneseni su sa zakašnjenjem, kao posljedica nasilnih događaja
kojima su se opširno bavili mediji. Europska konvencija o nasilju i nedoličnom ponašanju gledatelja na
sportskim priredbama, donesena je nekoliko tjedana nakon tragedija na stadionu Heysel. Tada je Vijeće Europe
pristupilo rješavanju problema nadzora i suzbijanja navijačkoga nasilja te je donijelo dva važna dokumenta o
nogometu i treći, koji je proširio primjenu njihovih odredbi na dvoranske sportove. Vijeće je također donijelo i
niz preporuka. Najvažniji su dokumenti:
-Europska konvencija o nasilju i nedoličnu ponašanju gledatelja na sportskim priredbama potpisana u
Strasbourgu 19.8.1985., temeljem koje su se države članice obvezale pokušati spriječiti nasilje na sportskim
priredbama poduzimajući sigurnosne mjere policijskoga nadzora, pretraga i provjere, razdvajanja navijača
suparničkih momčadi, razmjene informacija o izgrednicima itd.
-Preporuka 93/1 o mjerama koje moraju poduzeti organizatori nogometnih susreta i javne vlasti , donesena je na
sastanku Stalnoga odbora Konvencije u Strasbourgu 3. i 4. lipnja 1993. Njena svrha je uvođenje
standardiziranoga kontrolnoga popisa mjera koje moraju poduzeti organizatori nogometnih susreta i javne vlasti
pri pripremi sportskih priredaba. Cilj je da se nijedna mjera ne zanemari te ustanoviti funkciju, obveze i područje
odgovornosti svih uključenih strana.
-Preporuka 94/1 Stalnoga odbora Konvencije o poduzimanju mjera u vezi s dvoranskim sportskim priredbama
visokoga rizika, kojom su propisane mjere slične onima na stadionu, a u vezi sa zaštitom i sprječavanjem nasilja.
-Vijeće Europe je 1999. donijelo niz preporuka za Europsko nogometno prvenstvo 2000., uključujući i onu o
nogometnom huliganstvu.
-u srpnju 2001. Odbor ministara usvojio je Preporuku Rec 6 o suzbijanju rasizma, ksenofobije i rasne
nesnošljivosti u sportu, koja je stupila na snagu godinu dana poslije.
- u siječnju 2003. godine Stalni je odbor Konvencije, u sklopu Cjelovitoga projekta o odgovoru na nasilje u
svakodnevnom životu demokratskoga društva, odobrio 2003./1 o ulozi društvenih i obrazovnih mjera u
suzbijanju nasilja u sportu.
-Vijeće Europe svoje bavljenje problemom navijačkoga nasilja nije ograničilo samo na preporuke i konvencije.
Ono je također uspostavilo sustav kontrole provođenja preuzetih obveza u zemljama potpisnicama, što uključuje
posjete tim zemljama radi procjene primjene različitih dokumenata. Europska unija je pristupila problemu
huliganstva usredotočujući se provedbu posebnih mjera za suzbijanje nasilja, osobito poboljšanjem suradnje
između policijskih snaga država članica, uključujući uspostavu informacijske mreže. Uz ostalo, cilj je tih mjera:
-identificiranje huligana
-sprječavanje njihova napuštanja matične zemlje u vrijeme važnijih međunarodnih natjecanja
-zabrana njihova ulaska ili olakšavanje protjerivanja iz zemlje domaćina
-unaprjeđenje međunarodne razmjene informacija
Današnji se nogometni svijet manje bavi suzbijanjem nasilja, a mnogo se više trudi učiniti ga nevidljivim kako bi
se sačuvao javni red i mir na nogometnim terenima.
-represivne mjere mogu se podijeliti u 4 kategorije: zakoni i propisi (zakoni za borbu protiv huliganstva doneseni
su u većini europskih zemalja), sigurnosne mjere (razdvajanje suparničkih navijača, policijska prisutnost tijekom
dolaska gostujućih navijača, formiranje sigurnosnoga prstena oko nogometnoga terena, pretraga navijača
dodirom, postupci provjere na ulazima na stadion), nadzorne mjere (instaliranje videonadzora na stadionima,
prisutnost policajaca između navijačkih skupina i na tribinama) i prikupljanje informacija (razmjena informacija
između policijskih postaja i sportskih klubova o očekivanome broju navijača na utakmicama i načinu njihova
putovanja.)
-sve su te navedene represivne mjere problematične. Pretraga dodirom u mnogim situacijama je otežana već i
zbog velikoga broja posjetitelja na nogometnoj utakmici. Instaliranje sustava videozida je također problematično
jer se njihovim postavljanjem pojavljuje problem ometanja prava pojedinca na osobno prikazivanje, s jedne
strane, te osiguranja da su jedina područja koje snimaju kamere stadion i prilazni putovi.
Političke ideologije na nogometnom stadionu
U početku: britanski pokret skinheada
Povrh fenomena koje se smatraju tipičnima za huliganstvo postoji još jedan, a taj je otvoreno isticanje
konfliktnih političkih ideologija na mnogim stadionima u Europi. Rasprava o političkim ideologijama koje se
otvoreno manifestiraju na nogometnim susretima često je usmjerena samo na ekstremno desne pokrete. Huligani
se izjednačuju s neonacistima i skinheadima, ali to je klasična predodžba. Nakon Heysela uzelo se zdravo za
gotovo da su neonacisti koji odlaze na nogometne utakmice Britanci, a kad je u Francuskoj okrutno napadnut
žandar, to je bilo nedjelo njemačkih skinheada. Pa ipak nitko nije postavio pitanje jesu li skinheadi i huligani
uistinu jedni te isti ili su i druge ideologije prisutne na tribinama.

Navijačka kultura i političke ideologije

Veza između nav. kulture i pol. Ideologije ima dugu prošlost. Skinheadi su se pojavili u VB kasnih 60-ih godina
prošlog stoljeća, ali tada kao relativno nevažan, nerasistički pokret. Tek su u kasnim 70-ima skinheadi počeli
naginjati nasilju, njihove pjesme su se preselile na nogometne terene, a neki od navijača su se identificirali s
pojedinim skupinama skinsa. Kao reakcija na stanje odbačenosti od društva u kojem su se našli, skupine skinsa
su postajale sve bolje strukturirane i sve se više skinsa učlanilo u jednu od dvije ekstremno desne političke
stranke; Britanski pokret i Nacionalni front. Kao posljedica ovoga, nastajala su slična imena navijača koja su
smišljeno trebala biti uznemirujuća (npr. navijači londonskog kluba Chelseaja Headhunters (Lovci na glave),
navijači Leedsa Service Crew (Bojna skupina), itd).

Priroda ideologije na stadionima

Ideologija kao sredstvo potvrde identiteta i desni ekstremizam na tribinama: slučaj PSG, odn. francuskog
stadiona „Parc des Princes“, na kojem domaće utakmice igra PSG (Paris Saint-Germaina), pojavio se velik broj
keltskih križeva i svastika što je časopis Nac. fronta uzeo u obranu, koristeći se njima za napad na lijevo
orijentiranu policiju. Takav događaj i oni slični njemu su potaknuli sukobe između suprostavljenih navijačkih
skupina (npr. PSG-a i Marseillesa), te u takvim slučajevima nasilje dobiva političku dimenziju. Za razliku od od
ideologije PSG, slučaj navijača kluba Olympique de Marseille bio je posve drugačiji- biti različit kako bi
postojao, s lijevim ekstremizmom kao izlikom.

Pojavljivanje sjena ekstremizma

Urušavanje ekonomskog sustava izazvalo je u određenim segmentima mlade populacije pojavu ekstremizma kao
reakcije na siromaštvo. Tako se, npr. može tumačiti izgred u Budimpešti kada su se domaći desničarski navijači
spustili na teren da bi pretukli igrače vlastite momčadi jer se oni nisu dovoljno trudili. Na primjeru takva
ponašanja, koje bez sumnje treba osuditi, političari i sportski dužnosnici trebali bi osvijestiti činjenicu da
nogomet može preuzeti funkciju „društvenog poligona“. U današnjem sportu se pojavljuju razni oblici
ideologije, čiji korijeni ne leže samo u ekonomskoj i socijalnoj isključenosti dijela stanovništva. Ksenofobično
ponašanje navijača u njihovim manifestacijama ukorijenjeno je u etničkim, kulturnim i vjerskim sukobima poput
onih koji su se dogodili u posljednjem balkanskom ratu. Nasilje te vrste je teže obuzdati jer proizlazi ne samo iz
ranijih poimanja, predrasuda i vrijednosnih sudova već i iz povijesnih strahota koje se ne mogu lako izbrisati iz
individualnog i kolektivnog pamćenja. Tučnjava između hrvatskih navijača i navijača Srbije i Crne Gore u finalu
Europskog vaterpolskog prvenstva 2003. upozorila je da se ovaj fenomen širi i da se međuetnički sukob može
manifestirati i u drugim sportovima osim nogometa.

Tragedije – još jedan oblik nasilja

Tragedije (požari ili urušavanje dijelova stadiona) još su jedan oblik nsilja koji se vezuje uz važne sportske
događaje. Mogu se dogoditi prije, za vrijeme ili nakon same priredbe, a zbog nepromišljenosti često se
izjednačuju s huliganizmom. Primjer je tragedija koja se dogodila u finalnoj utakmici Kupa prvaka između
Liverpoola i Juventusa igranoj na stadionu Heysel u svibnju 1985. kad su poginula 32 posjetitelja, a 600 ljudi je
bilo ozlijeđeno. Protivničke navijačke skupine bile su preblizu jedna drugoj na tribinama, dijelila ih je samo
ograda... Međusobno su se provocirali, a u panici i ljutnji, talijanski navijači su krenuli prema ogradama i
pribijajući se doslovno, neki su bili zgnječeni do smrti. Policija i redari su oklijevali u otvaranju prolaza u ogradi
bojeći se upada navijača na teren i sukoba, pa je jasno da se ta tragedija dogodila jer je stadionsko osiguranje bilo
manjkavo.

Sport, politika i nasilje koje im je zajedničko

Odnos između sporta i politike je postojao tijekom cijele povijesti modernog sporta. U godinama nakon Prvog
svjetskog rata, važniji međunarodni sportski događaji su bili prigode za sukobe nacija i carstva. U tom
međuratnom razdoblju sport je privlačio publiku, ali istodobno doprinosio usponu režima. Sport je postao
državnom politikom. Postao je i sredstvo promicanja kulturnih manjina i potlačenih skupina. ( primjer.
Olimpijske igre 1968. Kad su Tommie Smith i John Carlos podignuli svoje šake u rukavicama u znak potpore
Crnim panterama i njihovoj borbi protiv diskriminacije, koju je trpjela crna manjina u SAD-u). 80-ih se sport
otvorio slobodnom tržištu, sportske institucije su dominirale na međunarodnim natjecanjima (FIFA, MOK).
Utjecaj sporta na politiku je danas veći nego ikada, što odražava njegovu ekonomsku moć, a s druge strane veću
univerzalnost. Imidž sporta je u današnje vrijeme dio sportske kulture koji postaje dio globalne realnosti. Npr.
Nogomet, koji se proširio svijetom, čak se označava najuniverzalnijim fenomenom. Iako bi sport mogao biti
lišen dominacije političkih ili vjerskih ideologija, on nije imun na razne oblike manipulacije ili to da ga se rabi
kao oruđe.

Kako se sport rabi kao političko oruđe, i o političkim funkcijama nasilja u sportu
Sport kao pozornica za političko nasilje i protunasilje
Sport kao oruđe je kao sredstvo razbuktavanja političkih strasti i kulisa za izražavanje političke ideologije,
neizbježno se javlja problem nasilja povezanog s tim procesom. Vanjskopolitičke funkcije sporta (pomažu
oblikovati odnose između naroda) i unutarnjopolitičke (ojačavaju strukture i centre moći nekih režima) igraju
važnu ulogu u generiranju raznih oblika političkog nasilja. Primjerice, napori grčke vlasti 1859. I 1870. Da se
ponovno održe OI, među prvim takvim pokušajima u Europi, bili su odraz političkih promišljanja, pokušaj
insceniranja događaja na kojem bi pomoću ideološke propagande i kroz sportsko slavlje, jačao grčki identitet, i
označilo kraj turske okupacije. Stoljeće i pol kasnije kad su SAD I COCA COLA, uzele privilegiju organiziranja
stote obljetnice igara( 1896 – 1996), uskrativši Grčkoj, a predložilo je Vijeće Europe nije bio samo pokazatelj
gospodarskih implikacija događaja nego i rezultat političke odluke. Domaćinstvo OI ili bilo kojeg sportskog
natjecanja politička članstva bila su i ostala iznimno važna. U Europi između dvaju ratova, sport je bilo oruđe u
rukama raznih političkih struja. (fašistička Italija i Francova Španjolska). Hitlerova Njemačka gradila je ugled na
Olimpijadi u Berlinu (1936.), koristeći to za propagandu nacističke politike. Prigovori na to stvorili su ideju da
se organizira protuolimpijada u Barceloni, no zbog građanskog rata se spriječilo. Zemlja SSSR, primjer,
nametanja državne sportske politike. Emil Zatopek, „češka lokomotiva“, rušio rekorde u disciplinama od 5000 m
pa do maratona, podizao je zastavu svog režima. Zahvaljujući njemu SSSR je imao mogućnost ulaska u
olimpijsku scenu 1952. Godine. 15 godina poslije je skinut s položaja i odbačen jer je podržao Praško proljeće.
Bilo je i krvavijih događanja koja su obilježila Olimpijske igre u Munchenu 1972. Kad je 9 izraelskih sportaša
ubijeno od strane palestinaca, teroristi. Važno je promotriti na koji su se način razne forme nacionalizma
izražavale kroz sport. Nakon pada Berlinskog zida povećao se i broj reprezentacija u Europi. Kroz sport su
novonastale zemlje afirmirale svoj politički status. Kod nas primjer, (jugoslavija), vaterpolo. Događaj 2003. Na
utakmici između HRV I SRBIJE i CRNE GORE, u Kranju , ponašanja navijača, političara i novinara je bio
uznemirujući.s jedne strane, Izvikivali su rasističke uvrede, prijetnje smrću, jezik i govor je bio nadasve nasilan.
S druge strane, srpski ministru vanjskih poslova Goran Svilanoviću je palo na pamet da skoči u vodu i proslavi
pobjedu, ali to je dodatno razljutilo navijače. Dok je takvo nasilje djelo političkih identiteta , ratni potresi i razne
vrste ugnjetavanja, povijest pokazuje da sport može pomoći u oblikovanju istine, pa čak i nasilnim putem.
(odupiranje autoritetu). Npr, mađarska nogometna reprezentacija iz 1950-ih je bila simbol ljudi koji su odbili
sovjetski režim. Drugi primjer, stvaranje slavne nogometne momčadi FLN, u vrijeme alžirske borbe za
nezavisnost.

Sport kao sredstvo osvete ili kažnjavanja

Tijekom 20.st je sport bio sredstvo osvete ali ne uvijek na najbolji način. U vrijeme sukoba SR Jugoslavije I EU-
a , kao sankcija je bila da se isključe iz natjecanja svi sportaši iz Jugoslavije. To je imalo važnu simboličnu ulogu
jer se SR Jugoslavija isticala u sportu, pogotovo košarci i nogometu. Prijetnja isključenjem može biti opravdana,
kad se upotrebljava u interesu tolerancije i suglasnosti međunarodne zajednice. To može dovesti do suprotnosti s
temeljnim sportskim principima. Koristeći sport kao političko oruđe i sredstvom ucjene u nacionalne svrhe, te
zemlje su učinile mnogo da ga pretvore u ono što nije trebao postati. Vijeće Europe je 1980. Osudilo tu vrstu
nacionalnog „pozerstva“. Neovisnost sporta od politike se javilo vrlo rano. Nakon I. svjetskog rata 1919.
Savezničke su se igre organizirale na način koji ih je učinio prvom primjenom sporta kao osveta politici. SAD je
iskoristio priliku da provede propagandu u Francuskoj , ističući razlike između pacifizma i civiliziranosti
pobjednika te barbarizma gubitnika. Saveznici su ustrajali na to stajalište tako što su izopćili pobijeđene zemlje
iz međunarodnog sporta. Poraženi su isključeni iz OI u Antwerpenu 1920. I s gotovo 100 natjecanja između 20.
– 24. U kojima su sudjelovala 3 saveznika – belgija, francuska i VB. Francuska je vodila nacionalnu sportsku
politiku. Sportaši su postajali veleposlanicima svojih zemalja u političkom smislu. Vrijeme je da vidimo da li je
zabrana natjecanja bivšim neprijateljima koja je trajala 12 godina nakon rata bila zapravo oblik političkog
nasilja. Tek 1931. Su Njemača i Francuska odigrale utakmicu – nogometnu. Trideset godina poslije, SAD I
SSSR su monopolizirali sport i politiku, dominirajući nad ostalim svijetom.

Sport kao žarište nasilja u politici

Izravno odbijanje je jedan od primjera, odbijanje natjecanja s nekim tko je druge vjere ili zbog razlike u
političkim stajalištima, kulturnim itd. Postoji i širi problem, vezan sa spolom u sportu. Uključenje žena u sportu,
što je političko pitanje, ali i aspekt isključenosti. U današnjem kontekstu sporta održavanje kontinuiteta
segregacije tvori oblik nasilja na dvjema razinama: osporava temeljna načela sporta kao kohezivne, poštene i
dostojanstvene aktivnosti te uvažava postojanje sive zone oko sporta u kojoj postoji i dalje dvojba p
primjenjivosti nacionalnog i međunarodnog građanskog prava. U tom slučaju se može krivnja svaliti na
odjeljivanje sporta od politike i podjednako utopijskoj ideji da sport može biti neovisan od političkih stajališta.
Na OI u Barceloni, 35 zemalja nije imalo žene u svojim momčadima, a jedna od tih momčadi je odbila hodati iza
španjolske sportašice na svečanom otvaranju. Prema tome, sport je redovito promovirao nejednakost s obzirom
na sportski elitizam, pod pokroviteljstvom države. Najviše se izrazila u istočnoj i srednjoj Europi. Njemačka
demokratska država je naišla na taj problem. Tamošnji su sportski prvaci dolazili iz naroda, no s vremenom se
razvila politika prepoznavanja mladih talenata te si ih izdvajali iz tradicionalnih sportskih klubova. Sport je
unutar vlastitih redova stvorio trajnu podjelu s jedne strane je bila elita, a s druge primjeri mase „običnih“
sportaša.

Sport i državni razlozi

Tjelesna i ideološka izobrazba
Prisilna tjelesna izobrazba sportaša zbog državnih razloga ističe se kao faktor u sportskom uspjehu mnogih
europskih država. Da bi to razumjeli moramo odrediti razine na kojima djeluje taj oblik nasilja, kao i ograničenja
te šteta koju čini. 1. Na prvoj razini nasilje se provodi kroz stvarnu tjelesnu i psihološku izobrazbu, čime se
sportaš pretvara u slugu režima. Najintenzivnije su zemlje istočne i u određenoj mjeri srednje Europe. Takva
sportska i politička izobrazba temeljila se na kombinaciji: metode selekcije sportaša u ranoj dobi, rašireno
dopingiranje pod liječničkim nadzorom te temeljitom političkom i administrativnom praćenju. U određenim
disciplinama (dizanje utega i bodybildinga) odgovorni su ljudi priznali gubitak nadzora jer je sustav uhvatio zalet
pa je neslužbenim kanalima bilo moguće nekontrolirano uzimati dopinška sredstva. Službena tijela Istočne
Njemačke su sve učinila da zaustave takav razvoj situacije. Imali su više razloga, jer su te supstance štetne za
mlade ljude, pogotovo djevojke . najgore od svega je to što sportašima nije ništa bilo rečeno o sredstvima koje su
uzimali. 2. Na drugoj razini, trening sportaša koji uključuju doping nije istočnonjemačka specijalnost niti stvar
prošlosti. Riječ je o upletenosti države s obzirom na političku pripadnost, centraliziranost, i koncept „državnog
sportaša“. Ključni problem je isti: državni nadzor nad dvojbenim načinima pripreme sportaša za natjecanje.
Primjeri su Italija, gdje je istraga rezultirala podizanjem optužnice protiv jednog znanstvenika u prosincu 2002.
Zadaća Centra Ferrara je bila suzbijanje dopinga i u tu svrhu primao financijsku potporu Talijanskog olimpijskog
odbora. Priznali su da se nisu koristili novcem samo za testiranje krvi nego i za istraživanje koje je bilo paravan
za uzimanje nedopuštenih sredstava. Naposljetku je afera poprimila obrise dopingiranja pod pokroviteljstvom
države. 3. Razina je razina izobrazbe na djelu kad država ostavlja svoj trag na tijelima sportske elite kroz politiku
specijaliziranog treninga. U slučaju francuskog sporta veza sa svijetom politike funkcionira kroz službeno
priznavanje države, franc sportaši dobivaju status, identitet i položaj od vlastitih saveza na temelju ovlasti koje
im je dodijelila država.
Prvo što valja utvrditi je da je pristupanje najvišoj razini u mnogo većoj mjeri rezultat reakcije pojedinca na
visoko strukturiran sustav selekcije. Drugo što valja spomenuti je da se unutar sustava pristup tijelu utvrđuje
sukladno sportskoj izvedbi i da joj se prilagođava. On uključuje navikavanje sportaša na bol, konstantne napore i
ozljede kao bi mogli nastaviti s treningom. Sportaši to prihvaćaju, kao primjer Dimitrija Karabenka , franc
državljanina od 1996. Koji se morao prilagoditi strogom francuskom sustavu. Ozljede su noralno stanje te s
oblikom asketizma koji savezi nameću sportašima s vremenom su postale dominantne odrednice pristupa
sportskom nastupu.

Država i oblici političkog nasilja u sportu

Među raznim oblicima nasilja u sportu kojima se izrabljuje odnos ljudi prema vlastitim tijelima i sportu, ostavili
su trag u europskoj povijesti. Najbolji primjeri su mladi ljudi koji su bili prisiljeni baviti se sportom pod
zastavama fašizma u Italiji, nacizma u Njemačkoj i Petainova režima u Francuskoj. Nacistička vlast je bila
začetnik simboličkih oblika nasilja. Konfiskacija sportskih terena koju su provele okupatorske snage, npr. U
Bordeauxu između 1940 i 1944. Ilustrira na koji način su njemačke snage na lokalnoj razini pokušale učiniti
nešto više od pukog uvođenja kontrole. Stanovnicima Bordeauxa oduzeli su sportsko zadovoljstvo davši
prednost svojim jedinicama. Malom broju vojnika je bilo dopušteno koristiti stadione i bazen, a lokalnom
stanovništvu je bio pristup zabranjen. Novi teren je postao nedostupan jer je na njemu podignut vojnički kamp. U
vrijeme sukoba u Jugoslaviji srpski ratni vođa Arkan (Željko Ražnitović) je skupinu navijača nogomet. kluba
Obilić iz Beograda pretvorio u vojnu jedinicu, formirajući Tigrove – srpske dragovoljne snage. Pretvorili su se
od navijača u ratnike ispunjene mržnjom. Veza između sporta i politike je kompleksna i nije uvijek očita. Kad
god se sport kompromitira politikom, on generira stvarno ili percipirano nasilje. Manje tragični primjer, nasilje
španjolskih ljubitelja nogometa na utakmicama Reala iz Madrida. Izgred koji je proizašao iz sučeve odluke na
utakmici Valencija – Real 15.veljače 2004. Upozorio je način na koji politika može ući u sport preko nasilja.
Dosuđivanje jedanaesterca kao politička odluka bilo je dovoljno da se čitava nacija uzbuni. I počne raspravu. To
j bio politički penal vikali su iz Valencije, da je to bio dogovor Madriđana i vlade. S pravom ili ne, REAL je u
imaginaciji španjolskih ljubitelja nogometa postao klub režima ili vlade. Međutim, jasno je iz povijesti
madridskog kluba da kritike upućene na njegovu adresu zbog bilo kakva oblika kompromisa imaju svoje
korijene u 1950-ima. Postojale su veze između kluba i Francova režima. Novije vrijeme je 2001 dobio REAL od
grada i lokalnih vlasti dozvolu za zemljište koje se nalazilo u gradu. Nema sumnje da su sve ove okolnosti
ostavile dojam da je klub iz Madrida u povlaštenom položaju. Istina je i da se u određenim situacijama sport u
Europi pretvara u političko oruđe na način koji prerasta u manipulaciju, te se zbog toga percipira kao oblik
nasilja.

Nasilje u sportu iz ekonomske perspektive

Vrhunski sport je postao dio sustava trgovine pod dominacijom medija i promotora i zauzvrat počeo privlačiti
sponzore sa sve većim investicijama industrijskog svijeta u sektor koji je obećavao velike prihode. Prouzročilo je
sve to potkopavanje tradicionalnog piramidalnog europskog modela sporta, koji je od prije bio pod pritiscima
najbogatijih klubova i planova za zatvorene lige nalik američkim. Jedan od učinaka je svakako bilo povećanje i
veći priljev kapitala u sport, za razliku od prije, kao načelo ukorijenjeno i poteklo iz Britanije gdje se sport
temeljio na društvenom elitizmu, amaterizmu i volonterstvu. Promjenu je potaknuo spoj dvaju faktora u ranoj
fazi. Ranih 80-ih, Međunarodni olimpijski odbor donio je odluku o otvaranju OI za profesionalce, pokrenuvši
komercijalizaciju olimpijade. Uvedeno je poduzetništvo u sport, u klubovima i sportašima je omogućeno
procjenjivanje mogućnosti u strogo ekonomskim okvirima. U isto vrijeme, europske televizije, oslobođene
ograničenja javne službe, sve brojnije zbog ulaska novoosnovanih kompanija na tržište i potpomognute novim
tehnologijama, bacile su se objeručke na praćenje sporta. Nastala je utrka za gledanost i osvajanje što većeg
dijela tržišta. Ova dva faktora koji su promijenili sport utjecala je i socijalna i ekonomska transformacija nastala
zbog velike količine slobodnog vremena u postindustrijskim društvima. Slobodno vrijeme učinilo je sport
dostupniji Europljanima, a televizije su prepoznale novu potražnju, a sport je postao dio zabavne industrije.
Sport danas kao i aktivnost i kao spektakl zahtjeva financiranje i upravljanje. Oko 3% svjetske trgovine vezano
je uz sport. Okretanje sporta ekonomiji nametnulo je određene probleme u pogledu zlouporabe koji se može
pomiriti sa sportskom etikom ili vrijednostima na kojima je sport utemeljen: ravnopravna mogućnost
sudjelovanja, poštivanje pravila i suparnika, fer – plej, samokontrola, integritet itd. pristupi tome u najmanju
ruku znači uzeti u obzir ne samo podjelu između elitnog i masovnog sporta već i napad na slobodu sadržan u
monopolu praćenja sporta koje imaju tv kompanije. Iako su rast i raznolikost izbora financiranja sporta od velike
pomoći, sport je podvrgnut logici i zakonima tržišta, što se primjećuje na primjerima: nejednakost, isključivanje,
korupcija, kršenje zakona i aktivnosti vezane uz organizirani kriminal, eksploatacija i odnos prema ljudima kao
prema robovima. Novac u današnjem sportu ima autoritet na 2 razinama: kao pogon sportskog sustava, pri
čemu donosi nepravilnom rastu i kao faktor kvarenja vrijednosti koje su se u Europi tradicionalno izjednačavale
s osnovnim načelima sporta.

Novac i sport u Europi: snage i slabosti

Ekonomski portret sportske Europe pokazuje bitne razlike
Različiti načini na koji se kapital usmjerava u sport i zapreke koje još uvijek razdvajaju glavne sportske nacije
Europe od „satelitskih država“, rezultiraju diskriminacijom. Ona postoji prije svega u dostupnosti usluga koje su
preduvjet za pristup svih Europljana svim sportovima koji postoje u Europi. Diskriminacija utječe i na ravnotežu
među natjecateljima na međunarodnoj razini (resursi, priprema za veća natjecanja, treniranja, oprema). Studije
koje pokazuju nejednakosti u Europi: Procjenjuje se da je u 15 zemalja EU 2000.godine u nacionalne sportske
federacije bilo uključeno 700 tisuća klubova i asocijacija/društava, s ukupno 100 mil članova. Gledajući
organizirani i neorganizirani sport, Europska komisija je 1996. procijenila da se sportom bavi oko 125 milijuna
ljudi. Studije su naznačile područja u kojima dolazi do preklapanja u ekonomskom utjecaju i izvoru
financiranja. Općenito, financiranje iz privatnih izvora i nešto manje iz korporativnih sponzorstava nadmašuje
javna, državna ulaganja ili ulaganja lokalnih i regionalnih vlasti. Varijabla privatno/javno razumno će
pretpostaviti da zemlje sa većom stopom rasta i viskom standardom trošiti će više sportskih proizvoda,
ojačavajući nacionalni prosjek financiranja sporta. Studije koje su istaknule razlike modela država u Europi –
liberalni model i intervencionističkog modela južne E. na vrhu potrošnje je prihodi i izvori iz
kućanstva(privatni), lokalne i regionalne na drugom mjestu, a država na 3. mjestu. Prema statistikama o
decentralizaciji pojedine zemlje, u financiranju možemo podijeliti zemlje prema skupinama: s jedne strane su to
zemlje gdje javni novac ima visok udio u financiranju(danska 39%, francuska38%,portugal i francusko govorno
područje belgije). Ta se skupina dijeli na podskupine gdje je državna odgovornost snažno decentralizirana (u
danskoj 84% državnog financiranja isplaćuju lokalne vlasti), te zemlje u kojima je ta decentraliziranost mala kao
portugal, španjolska i franc. govorno područje belgije. Na drugoj strani su zemlje s visokim udjelom privatnog
financiranja (španjolska 86%, VB 84%, Italija, njemačka, i flamansko područje Belgije). I tu imamo podskupinu
u kojoj je državno financiranje snažno decentralizirano (VB, lokalne vlasti sudjeluju s 95% državnog novca , tu
su još njemačka i španjolska) te podskupina u kojoj je ta decentraliziranost mala (Flamanska belgija i italija, gdje
je omjer privatnog i državnog podjednak). Prema istraživanju Eurobarometra 2003. Godine, pokazuje
uključenost Europljana u sport. Važno je da 15% građana EU se bavi sportom ili redovno vježba. Na nacionalnoj
razini je velika razlika, jer na sjeveru se ljudi više bave nego na jugu sportom. Postotak stanovništva koji barem
jednom tjedno se bavi sportom u Finskoj i Švedskoj je 70%,danskoj 53%, dok je u grčkoj samo 19%, portugal
22%, francuskoj i španjolskoj po 32%. Visok je i postotak ljudi koji se uopće ne bave sportom u grčkoj i
portugalu (70 do 75%). U srednjoj i istočnoj europi ekonomski su uvjeti lošiji od ovih gore navedenih zemalja te
su tu i problemi s decentralizacijom veći a prisutnost je rata i poraća, što stvara određene diskriminacije. Prema
izvještajima kaže se da se sportom bavi i istočnoj i srednjoj europi samo 0,5% st. U Litvi,1,1% u ukrajini, za
razliku od gore navedenih postotaka. Iz ovih opažanja može se izvući 2 zaključka. Prvi je da premda se
usredotočuje na dobit i profit, liberalni model koji se primjenjuje širom europe doprinosi nepovoljnoj
ekonomskoj situaciji i diskriminaciji u pogledu sporta za sve, pošto pobuđuje nejednakosti među europskim
građanima. Drugi zaključak je da je ta vrst diskriminacije perfidniji oblik nasilja od drugih uzme li se u obzir
međunarodna natjecanja, u kojima bi svi trebali imati jednake mogućnosti (pripreme,trening,oprema). Novac je
sredstvo diskriminacije koji odgovara sudionicima u natjecanjima.

Nejednaka dostupnost sportskih infrastruktura i opreme

- to je najbitniji faktor nejednakosti među nacijama u pogledu sporta
- simbolizira izuzimanje određenih zemalja iz redova onih koji nešto znače; rast kulture sporta se doživljava kao
izraz modernosti i zbog rastućih troškova velikih međunarodnih sportskih događanja zemljama koje nisu toliko
razvijene osim organiziranja takvih događanja oduzete su i materijalne i ekonomske prednosti takvih natjecanja
(ugostiteljstvo i neke druge branše 'cvjetaju' u to vrijeme)
- tom diskriminacijom krše se ideali univerzalnosti sporta i pružanje jednake prilike svima
- zemlje koje su se uspjele priključiti EU u određenoj su mjeri uspjeli riješiti prpbleme – primjeri EP-a 2004. u
Portugalu kad je tamo izgrađeno 7 novih stadiona – time je toj zemlji priznata sposobnost org. takvih događanja
te je sport postao snažna ekonomska sila koja je u stanje revitalizirati čitavu regiju  uvijek postoji ekonomski
rizik da radovi neće biti završeni na vrijeme zbog nedostatka novaca
- postoji još jedan aspekt investicijskog rizika takvim slučajevima – zemlje čije su ekonomije u razvoju spremne
su ući u iznimno velike dugove kako bi organiziranjem sportskog događaja svjetske važnosti potvrdile svoju
pripadnost zajednici naroda
- jedan od važnijih tekstova koje je usvojila parlamentarna skupština Vijeća Europe, Preporuka 1190 (1992) o
europskoj suradnji u sportovima priznaje da je donošenje odredaba o sportu u središnjoj i istočnoj Europi vrlo
važno

Novac u sportu i neujednačenosti među različitim sportovima

- i ta neujednačenost pridonosi općoj diskriminaciji i isključivanju
- u nekim slučajevima su neuravnoteženosti rezultat svjesnih odluka budući da neke zemlje daju prednost
određenim sektorima nauštrb drugih koji se smatraju manje važnima za nacionalnu sportsku tradiciju ili pak
preferiraju sportove u kojima su medalje na međunarodnim natjecanjima najizglednije
- drugi uobičajeni oblici nejednakosti temelje se na zamisli da su određeni sportovi bolja investicija od drugih (to
je koncepcija sporta koja se usmjerava na gledatelja i medijsku vrijednost te prodavanje brenda određenog kluba)
- među nejednakostima koje nastaju iz neravnomjernog ulaganja u sport ističe se oblik diskriminacije koji postoji
ne između različitih disciplina već između muškog i ženskog sporta – to se sve vidi i u proračunskim izdacima za
neki sport
- u istočnoj Europi problemi su nastali padom komunizma i starog sustava državnoga upravljanja sportom koji su
čak zaprijetili samom postojanju nekih sportova i klubova te naglasili vezu između kapitalnih investicija i
diskriminacije (investira se samo u elitne klubove, da bi se pokrili dugovi u vlastitim klubovima prodaju se
talentirani igrači, dok taj ne toliko elitni klub postaje nepoželjan i neatraktivan za investitore)

Proračunske nejednakosti između europskih klubova: primjer nogometa

- među europskim nogometnim klubovima proračunske su nejednakosti poprimile alarmantne razmjere
- klubovi koji imaju najbolje igrače su, logično je zaključiti bogatiji da bi te talentirane igrače i kupili - ti klubovi
koji su natjecateljski najuspješniji privlače najviše navijača, dobivaju sponzorske ugovore, privlačni su
televizijskim kućama i privlače svježe sportske talente  no ako su klupski rezultati osrednji, broj navijača će se
smanjiti a financijski partneri prekinut će suradnju – često stanje nije takvo već isti klubovi dominiraju
prvenstvima te isti klubovi stalno loše prolaze
- to je sve sukladno logici sporta jer bi moralo biti moguće održavati potpunu neizvjesnost kad je u pitanju ishod
prvenstva – potrebno je osigurati da najbolji igrači nisu uvije okupljeni u najboljim klubovima – to bi eventualno
moglo u Europi profunkcionirati kroz regulatorni proces koji bi uključivao izjednačavanje prihoda i određivanje
gornje granice ukupnog iznosa plaća u svakom klubu
- najbogatiji europski klubovi (Manchester United, FC Barcelona, Juventus, Bayern München , Real Madrid, AC
Milan itd.) imaju toliku količinu sredstava da mogu raditi dugoročne planove vezane uz sudbinu kluba, to rade:
transferima (kojim osiguravaju najbolje igrače) i politikom visokih plaća (kojom zadržavaju te igrače u klubu)
- to sve potpomaže nasilju u sportu iz ekonomske perspektive jer se njime produbljuje jaz između bogatih i
siromašnih, moć novca otvara put i drugim mogućnostima prikrivanja profita i raznim spletkarenjima

Dovodi li prevlast ekonomije u europskom sportu neizbježno do nejednakosti?

- takva mutacija vrhunskog sporta pretvara sam sport u robu što uzrokuje zabrinutost iz više razloga – sustav
transfera potiče trgovinu ljudima pri čemu su mladi igrači često najtraženiji i najranjiviji; nekad kulturna
aktivnost postaje ekonomija
- jedan od prvih pokazatelja takvih promjena bila je objava planova o razvoju privatnih liga u sportovima poput
nogometa i košarke kojima bi se privukao velik broj tv gledatelja
- u nogometu, 1998. godi na inicijativu talijanske grupacije Media Partners uz pomoć Murdocha, Kircha i
Berlusconija skovan je plan o zatvorenom natjecanju neovisnom o Europskoj federaciji bez mogućnosti
ispadanja i ujedno malim rizikom od gubitka investicije za one koji su pokrenuli, sponzorirali i financirali
natjecanje (među kojima su najveće privatne televizije i karteli)
- u košarci, u svibnju 2000., 17 je europskih klubova udruženih u Udrugu europskih košarkaških liga (ULEB)
koju je sponzorirala španjolska tvrtka Telefonica, postavilo temelje europkom natjecanje neovisnom o
Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA) – nastala su dva paralelna prvenstva: „Suproligue“ (FIBA) i
„Euroligue“ (ULEB) – iako se čini da su ti projekti propali ni na koji način nije umanjena prijetnja koju su
predstavljali
- kao drugo, nasilna priroda novca ostavlja svoj trg na samim simbolima natjecanja: trofejima koje dobiva
pobjednik: nije slučajno da zadnjih godina sportska natjecanja i kupovi mijenjaju imena, a nazivi federacija i
institucija zamjenjuju se komercijalnim nazivima kako bi se omogućilo još jače isticanje oglašivača i sponzora
(npr. Europski ragbi kup postao je Heineken kup)
- kao treće, u suprotnostima s tradicionalnim duhom „neka pobijedi najbolji“, poduzetnički stil upravljanja
klubovima otvara put različitim vrstama zlouporaba i postupno potkopava samu logiku sporta, tako npr.
utjecajne skupine mogu kontrolirati interese natjecanja (kao većinski dioničari)
- kao četvrto, pretjerana komercijalizacija i ekonomija slobodnog tržišta u sportu potencijalno može dovesti do
privatizacije javne imovine (dovelo je do toga da npr. tijekom organizacije sportskog događanja javnosti možda
nije omogućeno da se služi igralištem, ali je ona uvijek dobrodošla kad treba platiti ulaznice za tribine)
- zaključak: novac ne mora biti korijen svega zla, ali sve je očitije da sudjeluje u iskrivljavanju tradicionalne
slike sporta i sportaša te umanjuje užitak ljubiteljima sporta

Deregulacija tržišta sporta: posao protiv etike

Od presude u slučaju Bosman do fleksibilnog pristupa
- presuda u slučaju Bosman iz 1995. god označila je bitan preokret u organizaciji profesionalnog sporta u Europi:
- godine 1995. upravo je on, revolucionarnom presudom na Europskom sudu pravde, donio sportašima iz
zemalja Europske unije mogućnost da bez odštete napuštaju klubove u slučaju da im istekne ugovor. Ranije su se
i u takvim situacijama plaćale naknade, tako da je igračima ostajalo daleko manje novaca od ukupnog iznosa
transfera. Od kad je Bosman dobio sudski proces protiv Uefe, nogometaši i ostali sportaši podložni su zakonima
radnog prava Europske unije kao i svi drugi radnici. Od tada svaka ekipa može imati više inzozemnih igrača, a
dotad ih je mogla imati samo troje.
- Sljepilo sudaca Europskog suda pravde, koji je presudom ukinuo odštete za igrače kojima je istekao ugovor,
svelo je sportaše u ekipnim sportovima na obične (doduše dobro plaćene) radnike, što škodi razvoju nogometa u
velikoj većini zemalja u kojima se taj sport igra. Također, Europski je sud - neovisno o samom predmetu
vezanog za izvornu tužbu Jean-Marca Bosmana, ukinuo pravo nogometnim savezima da ograničavaju odlazak i
dolazak sportaša preko državne granice, što je usmjerilo rijeku najboljih igrača prema najbogatijim i
najpohlepnijim, osakativši većinu nogometnih prvenstava.
Neki promatrači vjeruju da je "Bosmanovo pravilo" pravedno, jer ide na ruku neposrednim "proizvođačima"
nogometa, to jest igračima. To je zabluda iz nekoliko razloga.
1. Nogometaši nisu najvažniji likovi u profesionalnom nogometu i drugim navijačkim sportovima. Najvažniji su
navijači, a stotine milijuna navijača prošle su i prolaze lošije krivnjom Bosmana i Europskog suda.
2. Dobro prolaze samo najbolji nogometaši, a uz njih i potpuno nezasluženo njihovi menadžeri, većinom bahati,
polupismeni i beskrupulozni tipovi čije blagostanje ne bi smjelo biti u interesu poštenog i civiliziranog društva.
3. Gomilanje najboljih nogometaša u nekoliko klubova nekolicine zemalja vodi prema dosadnoj i natjecateljski
nezanimljivoj nogometnoj NBA, usred pustoši zemalja u kojima je nogomet upropašten.
- umjesto da se samo Bosmanovim zahtjevom za slobodan prijelaz iz Liegea u Dunkerque, EU je proučila sve
UEFA-ine pravilnike i utvrdila da se niz propisa ne uklapa u europsko zakonodavstvo.
- budući da država članica EU ne može spriječiti liječnika ili postolara da preseli u drugu državu i tamo obavlja
posao, mudre su glave iz EU-a zaključile da takva ograničenja ne mogu postojati ni u sportu.
- klubovi su dobili tretman običnih tvrtki, a sportaši običnih radnika, za koje vrijede ista pravila kao i za bilo
kojeg drugog građana EU-a. Nitko od sudaca iz Europskog suda pravde nije pomislio da, za razliku od običnih
tvrtki, sportski klubovi imaju navijače, čija emocija i duševno blagostanje ovisi o tome igra li igrač X u ovom ili
onom klubu; da navijači jednog kluba nisu manje vrijedni od navijača drugog, kao i da ljubitelji nogometa u
jednoj (siromašnijoj) zemlji nisu manje vrijedni od poklonika ovog sporta u drugoj (bogatijoj)
- učinci "Bosmanovog pravila":
* Budući da nijedan klub ne želi ostati bez igrača i bez odštete, raskidaju ugovore prije isteka, tako da bi mogli
naplatiti bar nešto. Tako je efektivno trajanje ugovora smanjeno za 6-12 mjeseci od nominalnog roka.
* Igrač i menadžer mogu lakše spustiti izlaznu odštetu zahvaljujući mogućnosti ucjene: ne pustite li me u taj i taj
klub za onoliko novca koliko je ovaj voljan platiti, pauzirat ću do kraja ugovora i onda otići besplatno.
* Mladi igrači mogu si priuštiti, ili barem misle da to mogu, višemjesečni prekid igranja dok im ne istekne
ugovor s matičnim klubom i potom prijeći u bogatije klubove kao slobodni igrači. Zahvaljujući tome, takav igrač
može sklopiti bolji ugovor zbog toga što njegov novi poslodavac ne mora trošiti novac na odštetu.
* Ista je tehnika primjenjiva kad se radi o pregovorima za produženje ugovora. Igrači sada lakše dobivaju što
žele, a to je u mnogim slučajevima neumjerena i nepošteno visoka plaća.

* Savezi koji okupljaju siromašnije klubove više nikako ne mogu administrativnim mjerama zadržati igrače u
državnim granicama, što je dovelo do pustošenja nekoć jakih prvenstava i klubova, naspram gomilanja nekoliko
stotina najboljih svjetskih igrača u par desetaka klubova.
* Klubovi su uvelike izgubili nacionalni, da ne spominjemo regionalni i gradski identitet. Danas Arsenal može
postaviti jedanaestoricu bez ijednog Britanca, dok u belgijskom Beverenu igra praktično cijela mlada
reprezentacija Obale Bjelokosti.
* Mnogi pravi nogometni navijači okrenuli su leđa svom omiljenom sportu, upravo zbog gubitka identiteta
momčadi te zbog guranja rezultata u drugi plan, u usporedbi sa "spektaklom" i značajem pojedinca kao glavnog
mamca za publiku i sponzore.
* Besprizornim zgrtanjem bogatstva i najvećih zvijezda, nekoliko je desetaka klubova steklo milijune površnih
poklonika izvan matičnih zemalja - poklonika koji za dotični klub "navijaju" iz šminke, bez prave strasti, recimo
zato što im se sviđa frizura nekog od igrača.
* Klupska scena u Europi približila se nogometnoj NBA, što je deset koraka natrag u odnosu na raniji nogomet,
u kojemu se stotinjak klubova moglo ravnopravno boriti za domaće i međunarodne trofeje. Jedna Steaua,
Dinamo, Zvezda, Slovan ili Goteborg više nikada neće moći osvojiti europski pokal.

Sportaši podložni utjecaju

- zbog toga što financijski udjeli u sportu mogu biti vrlo visoki, najranjiviji sportaši, pogotovo djeca i mlade
žene, mogu postati plijen i žrtve pohlepe i pretjerane zaštite, a u nekim slučajevima članovi obitelji najgori
počinitelji, pa čak i svojih klubova
- fenomen je eksploatacije pogoršan jačanjem novih profesija koje se bave posredovanje (posebno menadžera i
agenta)
- Parlamentarna skupština vijeća Europe izrazila je zabrinutost uključivanjem mladih u vrhunski sport u preranoj
dobi radi postojanja fizičkih i fizioloških opasnosti (preopterećenja dišnog, kardiovaskularnog i
neuromuskularnog sustava, dopinga), psihološke opasnost (kao što su napori prouzročeni mentalitetom „pobjede
pod svaku cijenu“ i „ispadanja iz natjecanja“, poticanja agresije), isto tako djeca koja intenzivno treniraju imaju
smanjene mogućnosti pohađanja redovite škole
Istraživanjem do kojeg su došli predstavnici Vijeća Europe, utvrđeno je da bi sport trebao biti sastavni dio općeg
obrazovnog procesa u demokratskom društvu ako je primarna uloga u životu mladih, a što se tiče elitnog sporta,
on ima za cilj isključivo postizanje vrhunskih rezultata.
Dodatne opasnosti u elitnom sportu:
- fiziološke i fizičke opsanosti ( poremećaji dišnog, kardiovaskularnog i živčanog sustava)
- psihološke opasnosti ( stres radi težnje za pobjedom ili depresija radi ispadanja iz natjecanja, gubitka)
- Djeca koja intenzivno pohađajau treninge, imaju u brojnije izostanke iz škole, pogotovo za vrijeme natjecanja
Seminar o zaštiti djece, mladih i žena u sportu, Helsinki 2001 - 'svijet sporta je svijet u ojem je loše postupanje,
uključujućii spolno uznemiravanje i zloptrebu djce i mladih činjenica'.
Područja zabrinutosti: vrlo intenzivni treninzi , fizičko zlostavljanje - preveliki zahtjevi koji se stavljaju pred
mlado tijelo, doping, poticanje na agresivnost, rad djece i ekonomslko izrabljivanje, spolni integritet djeteta,
transkacije i transferi sportaša, zapostavljanje prava obrazovanja zbog treninga.

Reklamiranje sportske srčanosti i trgovna sportašima i igračima

Ovdje se uglavnom govori o ekonomskoj nejednakosti između sjevera i juga te istoka i zapada. Primjer je Ruska
Federacja iz koje je tijekom 90-ih emigriralo oko 1500 sportaša – radi s eo nestanku sportskog sustava kojim
kontrolira država.
Takav sustav slabi ruski sport jer dobri igrači odlaze, a dolazi do toga da oni igrači koji su otišli na zapad gube
svoju kulturu , domovinu, status i korijene. U nekim slučajevima se od sportaša traži čak i da promijene
državljanstvo. Primjer – ruski gimnastičar Dimitrij Karbanenk - kad su ga isključili iz nacionalne selekcije Za
Olimipijske igre u Atlanti, gimnastičar je uzeo francusko državljanstvo.
Priča se svodi na to da je postalo normalno da se prema igračima ponaša kao prema komadu robe što govore
brojni novinski naslovi. Smatra se da se igrače uopće ne pita za mišljenje u vezi promjene državljanstva nego da
klubovi i države gledaju svoju korist. Najčešće su te situacije u nogometu, međutim ima ih i u atletici,
biciklizmu, gimnastici i klizanju.
Zemlje pobjednice u sportu su nabogatije, pa su one u stanu privući sportaše iz siromašnh zemalja, a isto tako u
većoj mjeri nego druge zemlje imaju mogućnosti da postignu ciljeve nepoštenim sredstvima.
Jedan od značajnijih problema u buudćnosti europskog sporta je problem praćenja i obuke igrača, a način na
koji se on rješava vjerojatno će odrediti smjer kretanja sporta: ili pream većoj solidarnosti ili prema slobodnome
tržištu bez ikakvih ograničenja.

Dehumanizacija sporta
Osnosi s ena sve učestaliju pojavu pretjeranog treniranja i dopinga, iako postoje i druga povezana područja u
kojima se nuspojave komercijalizacije sporta pokazuju suptilnije.
Između naglog porasta incidenata povezanih s dopingom može se povući paralela u pojavi težnje za profitom u
sportu. Igrači pod prisilom da budu jedan korak ispred protivnika – oni koji već koriste doping, stalno su
zainteresirani za nove načine dopinga, što danas može značiti izlazak izvan poznatog relativno kontroliranog
teritorija uzimanja nedopuštenih sredstava. Slučaj biciklista Marca Pantanija – posljedica slučajnog predoziranja
kokainom, A Maradoninoj žalosnoj propasti i danas svjedočimo.
Ogromne metaboličke promjene kojima su sportaši podvrgnuti još su jedan razlog za preispitivanje novih resursa
koji su na raspolaganju onima koji se bave sportom i komercijalnim natjecanjima, i vrlo stvarne uloge koje one
igraju u pretvaranu ljudskih bića u robu.

Sponzorstvo i sortaši kao ljudi- reklame

Govori se o tome kako se sportaše stavlja pod dodatan pritisak tako što ih se opterećuje sponzorskim ugovorima.
Praksa kontroliranja sadržaja intervjua, biranja određenih televizijskih programa i publikacija te inzistiranje na
ekskluzivnim pravima snimanja predstavljaju nove standarde u komunikaciji s medijima u sportskome svijetu.
Logika sponzorstva s eosniva na pojmu vidljivosti, ap su sportaši i svojim tijelima postali reklame. Igrače se
pokušava pretvoriti u sportaše i prodajne agnete.

Sportski skandali u Europi

Od trenutka kad je komercijalizacija počela prodirati u svijet europskog sporta, s njom su došli i mafijaški
interesi i njihov utjecaj na natjecateljske događaje. Određeni djelovi Europe pogođeni su snažnije od ostalih.
Primjer koji možemo navesti je skandal na OI u Salt Lake City-u 2oo2 godine. Predsjednik francuskog klizačkog
saveza, francuska međunarodna sutkinja bili su upleteni u mutne poslove, sklopljene kako bi se ruskome
klizačkom paru osiguralo osvajanje zlatne medalje u zamjenu za pobjedu francuskog plesnog para. Taj mali
prijateljski dogovor orkestrirao je ruski mafijaš koji je prilikom uhicenja u Italiji predstavljen kao vođa jedne
zločinačke organizacije. U Ruskoj federaciji, organizirani kriminal naišao je na plodno tlo. S obzirom na takvu
situaciju, sport se teško može nadati da će izbjeći opetovano iskorištavanje, a postoje i značajni dokazi o
djelovanju zločinačkih organizacija u svijetu sporta: ubojstva brojnih sportskih šefova, otmice sportaša i
podmićivanje sudaca.
Pranje novca druga je važna aktivnost koja je navela mafijaške organizacije na ulaganja u sportske klubove.
Također, mafija radi na uvlačenju u sportske federacije kako bi iskoristila porezne povlastice. U teoriji, svrha je
poreznih olakšica omogućiti sportskim organizacijama alternativne izvore prihoda kojima bi se nadoknadio
nedostatak podrške iz državne riznice. Organizirani kriminal zapravo nije ni izbliza spreman funkcionirati kao
„davatelj usluga“ – on je svoje poslove organizirao na solidnoj tržišnoj osnovi.

Korupcija kao oblik uređenja

U Francuskoj brojni vrlo poznati slučajevi utjelovljuju štetnu praksu namještanja utakmica u nogometu, među
kojima su najvažnija afera OM – Valenciennes i skandal u Bordeauxu pod predsjedanjem Claudea Beza. U
slučaju kluba iz Marseillesa gledajući unatrag postaje jasno da su se tijekom zagrijavanja za završnicu Lige
prvaka financijski interesi i interesi medija smatrali previsokima da bi se ishod utakmice prepustio isključivo
talentu igrača. S očima uprtim na nagradu koja je bila osiguravanje francuskog prvenstva uz minimalno ulaganje
napora i na financijsku dobit koja bi proizašla iz dvostrukog uspjeha, te omogućujući pet dana kasnije timu da se
u Berlinu bezbrižno pripremi za završnicu Lige prvaka protiv AC Milana, direktori kluba pribjegli su
podmićivanju kako bi otklonili svaki rizik od mogućnosti da stvari krenu po zlu. Ipak, snaga sporta leži upravo u
nesigurnosti ishoda a čini se da se te spoznaje držao Jacques Glassman, igrač Valenciennesa koji je prvi upozorio
na aferu nakon što su mu prišli šefovi OM-a.
Slični su se izgredi događali u različitim europskim zemljama, osobito u sportovima koji privlače veliko
televizijsko gledateljstvo. Neizbježna je posljedica korupcije koja se više ili manje tolerira ovisno o razini na
kojoj se sklapaju nagodbe – uništavanje načela igre, jer korupcija dovodi do nepoštivanja pravila natjecanja za
koja se pretpostavlja da su pravedna. Korupcija se također koristi kako bi se u sportu održavale uvijek prisutne
nejednakosti između onih koji posjeduju sredstva korupcije i onih manje sretnih koji imaju svoju cijenu. Treba
prepoznati da ovaj fenomen pogađa sve timske sportove uključujući sportove poput odbojke i rukometa koji se
rjeđe prikazuju na televiziji.

Sučeljavanje poduzetništva i terorizma

Ekonomsko nasilje kojim je zaražen sport u Europi pronašlo je u terorizmu plodno tlo za svoj razvoj. U nekim
slučajevima ta je veza između poduzetništva i terorizma izravna i odnosi se na specifične zahtjeve, kao što je
npr. Napadi ETA-e u Madridu 2002. Prije utakmice između Barcelone i Real Madrida. Međutim, mafijaške su
sheme često dio nastojanja da se napuni blagajna terorističkih skupina. Još jedan primjer odnosi se na povezanost
sporta, novca i terorizma, naročito kada je riječ upravo o novcu. Uoči Olimpijade u Ateni 2004. godine poslovni
ulozi u Međunarodni olimpijski komitet bili su toliko veliki da se MOK odlučio za novi oblik osiguranja, uslijed
prijetnji nakon 11. rujna, te tako popustio pred terorističkom prijetnjom. Pokušaji terorističkih ucjena u vezi s
Olimpijadama nisu ništa novo, niti su ograničene samo na Olimpijske igre. Najbolji primjer su i prijetnje koje su
se nadvile nad francuskim timom tijekom SP u Japanu 2002. Isto tako takve terorističke prijetnje mogu imati i
komercijalnu dimenziju (primjer: Švedska je 2004. odustala od kandidature za Olimpijske igre zbog prijetnje
bombaškim napadim).

Sport i poduzetništvo: putovanje nemirnim vodama

Sport i novac su združeni u zajednicu, a određeni značajni događaji u Europi posljednjih godina pokazuju da je
pred nama još dugi put prije nego što stignemo do najgorega u toj zajednici. Narušeni imidž neovisnosti polako
tamni i na površinu izlazi sve veći broj skandala koji ukazuju na sport kao na ekonomski z alog pri širenju
poslovnih carstava. Europski nogomet je privlačna meta za ulagače i u njega se sve više i više slijevaju bogatstva
od kojih mnoga potječu iz udaljenih zemalja kao što je Ruska Federacija ili Ujedinjeni Arapski Emirati. Jedan od
takvih ulagača je i Roman Abramovič, najbogatiji čovjek u Ujedinjenom Kraljevstvu vlasnik FC Chelsea. Ovaj
klub trenutno ima velike koristi od ulaganja ruskog milijardera, ali si vodstvo kluba i igrači moraju postaviti
pitanje koliko će dugo Chelsea predstavljati atrakciju za Abramoviča i njegov kapital iz Istočne Europe.

Nasilje u medijima i manipulacija pomoću sporta ( od 147-167. str )

-očit utjecaj medija na sport-osobito televizije; tv postaje u Europi ključni element sve veće komercijalizacije
sporta, pri čemu su rast plaća igrača i sve veći troškovi za prava emitiranja s mjesta događaja najočitiji aspekt tog
fenomena
- slobodnotržišna preobrazba sporta, koja je započela 80-ih, imala je mnogobrojna pogubna djelovanja

Sport, mediji i propaganda

- tv oduvijek igrala važnu ulogu u političkoj propagandi, a pogotovo otkako je prvi put primjenjena na sportskim
terenima
- uporaba sporta kao političkog oruđa u Europi se koncentrirala oko velikih sportskih događaja ( prototip-
berlinske OI )
- U Europi su OI 1936. televiziji pružile političku legitimnost
- Uporaba sporta na tv-u predstavljala je kombinaciju 2 važna čimbenika: 1.u poslovanju političke i ideološke
propagande fenomen sporta uz novu tehnologiju stavljen je u službu političkog režima koji nije imao skrupula
oko iskorištavanja javnog interesa masa za sport kao sredstva pravdanja uspona i uspostave svoje korumpirane
ideologije 2. okupljajući učinak sporta, tehnološki pojačan emitiranjem, privlači sve veći broj promatrača
pretvarajući ih u krotke „gledatelje“
- Sport i dalje obavlja istu ulogu zaokupljanja ljudi i skretanja njihove pozornosti- npr. prijenos Svjetskog kupa
1998. u Francuskoj- imao je i mnogobrojne političke posljedice, jer je vlada iskorištavala pozitivan dojam
sportskih pobjednika, a pobjednička franc.momčad isticana je kao primjer integracije kroz sport
- Fenomen politike koja se oblikuje na sportu te uporaba tv-a i kontrola prizora na njoj da bi se to postiglo je
oblik propagande, jer političari uprežu medije u svoju službu kako bi eksploatirali sportske uspjehe
- Npr. ime pol.stranke Berlusconija- Forza Italia, izvedeno je izravno iz refrena navijača AC Milana, jer je
Berlusconi imao udjela u vlasništvu kluba, pa je politička poruka na taj način ponesena na temeljima sportske
kulture, koja se već bila proširila s pomoću tv-a
- Rezultat je kinetički učinak u komunikaciji diljem Europe, povezivanje političke poruke sa sportskom kulturom
i potpuna ovisnost o zasićenju medijskog praćenja događaja- proces u kojem je gledatelju sve teže odrediti razne
uključene elemente
- Jedna od posljedica televizijske propagande zasnovane ne sportu je da se sportska i politička djelatnost počinju
preklapati prijeteći da pomute svijest ljudi, što predstavlja prijetnju djelovanju demokracije
- Uklanjanje negativnih pojava ( nasilje, varanje i manipulacija) koje sportu pridaju lošu sliku prerasta u oblik
ispiranja mozga, a izraz toga prisutan je u porukama koje prenose tvrtke s velikim imenima, koje su u sport
uključene izravno ili kao stalni pokrovitelji. Poruka utemeljena na sportu mora prodavati, što znači da mora biti
pozitivna. Sportski duh je stoga utjelovljen u umjetnom i varljivom opisivanju svijeta sporta i sportaša- cilj tog
ispiranja mozga je stvaranje je stvaranje građana planeta koji će kupovati robu i usluge
- Jedan od temeljnih oblika nasilja koje provode medijski sustavi sportom i oko sporta je to kolektivno ispiranje
mozga ili stvaranje ovisnosti pomoću slika

Nejednakosti u raspodjeli minutaže

- postoji hijerarhija- nekim sportovima se daje puno više minutaže, dok se drugima daje jako malo ili se ne daje
uopće
- razlika u minutaži posvećenoj muškim i ženskim sportovima
- sportašice, osim tenisačica, imaju nizak profil i pojavljuju se na ekranu gotovo isključivo u kontekstu određenih
„ženskih“ sportova kao što su klizanje i gimnastika, tek rijetko u praćenju ekipnih sportova (košarka i rukomet)
- eterom dominiraju televizični sportovi u muškoj izvedbi

Sport, poslovanje i mediji: nastanak „proizvoda“

- zahtjev da se sport prikazuje kao zabavna emisija određuje kako se on organizira, kako se iskrivljuje sustav
njegovih pravila, a natjecanja reorganiziraju da bi se zadovoljile programske potrebe
- priroda tržišta za prava emitiranja sportskih susreta ima razne negativne učinke koje je opravdano gledati kao
oblike nasilja protiv sporta, sportaša i onih koji prate sport:
1. zbog neravnoteže su zakinuti krajnji korisnici. Porast troškova prava prenošenja (s rastom zaštićenih kanala i
plaćene televizije) tako pokrivaju pretplatnici, konzumenti proizvoda koji se oglašava na tv-u za vrijeme
sportskog prijenosa i svi koji kupe televizijsku licencu
2. potencijalno iskrivljavanje gledateljskog sporta. Tv mijenja način na koji se sport prikazuje prilagođavajući ga
svojim prohtjevima. Posjeduje moćnu funkciju filtra koji iskrivljuje stvarnost, a gl uzrok iskrivljenja je visoka
cijena prava emitiranja
3. tip negativnog djelovanja uključuje nastojanje za većim povratkom ulaganja povećanjem učestalosti unosnih
sportskih događaja.
4. negativni učinak, nastao je ne samo pod pritiskom oglašivačkih zahtjeva tv kompanija koje se nadmeću za
udio na tržištu te za ulaganja dioničarskog kluba i pokrovitelja u profile koje postižu kad se njihove momčadi
natječu, nego i vlastitih ulaganja kapitala medijskih kompanija u klubove u kojima su za sebe stvorile ulogu. To
je način na koji tv potiče klubove i njihove dioničare da se suprotstave piramidalnom modelu sporta u Europi( sa
sustavom ispadanja i promicanja) i da se više obaziru na sustav zatvorene lige američkog stila. U takvom sustavu
nitko ne ispada, a klubovi dijele gledanost zbog popraćenosti i tako udovoljavaju zahtjevima pokrovitelja i
dioničara.
5. utjecaj bespoštedne konkurentnosti za prava emitiranja, koji šteti slici sporta kao javnog dobra. Djelovanje
tržišta na sportsko praćenje i monopol nad emitiranjem, koji tv postaje dobivaju bez mnogo obzira prema
gledateljima, mogu nekim gledateljima uskratiti mogućnost praćenja važnih događaja na tv-u. Razni oblici
plaćene tv(zaštićeni kanali, sustavi plaćanja po emisiji, kabelske mreže) imaju ulogu u tome.
6. tiče se okomite koncentarcije, pri čemu su velike skupine nastojale nadzirati i voditi ukupni proces sportske
produkcije, od vlasništva nad igračima i momčadima do vlasništva na tv postajama koje prenose susrete. Primjer:
ponuda R.Murdocha 1998. da preuzme Manchester United
7. medijske skupine se povezuju, vrše pritisak i upuštaju se u lobiranje.

Ljudska tijela i nasilje

Poteškoće pristupa i kutovi tumačenja
Redeker- njegova teorija se temeljila na tome da je sport tehnički mehanizam stvoren u vrijeme industrijske
rev.kojim bi se energija prirode i ljudskih tijela iskoristila do najvećeg mogućeg stupnja njihove energije tako da
postanu profitabilnija—> u tom pristupu povijesni kontekst iz kojeg su se razvili suvremeni sportovi s pravom se
smatra kapitalizmom
-postoji temeljna razlika između drevnog i modernog konteksta fizičke aktivnosti- nasilje primjenjivano tada i
sada razlikuju se u svojoj biti. Npr. uvođenje demokracije u europsko društvo izazvalo je potres u odnosima
između deruštvenih skupina i to je utjecalo na razvoj kultura, uključujući fizičku kulturu, u tom društvu
- nasilje je povezano sa sportom i ono koje se tiče ljudskog tijela, kao i druge vrste nasilja, važan pokazatelj
sadašnje europske kulture u različitim oblicima
- sport manje-više vjerno odražava društvene odnose i društvena očekivanja

Kako Europljani pristupaju sportu i drugim oblicima fizičke aktivnosti

-u svakoj studiji sporta kao kulturnoj praksi mora se izbjegavati pristranost i pogreške u tumačenju. Jedan izvor
pristranosti je osobno doživljavanje sporta, bilo na individualnoj ili kolektivnoj razini
-anketa provedena potkraj 1990-ih: pola stanovništva u 13 država prakticiralo je neki oblik fizičke aktivnosti,
sjedilački način života je tkđ raširen.
-za određeni dio eur.stan. sport i drugi oblici fizičke aktivnosti postali su rutina
-2002. EU provela istraživanje o situaciji u Europi s obzirom na fizičke aktivnosti: više je mladih nego starih bilo
povezano sa sportom, više muškaraca nego žena, najveći br.redovitih sportaša mogao se naću u Nizozemskoj,
Njem, Luksemburgu, Finskoj, dok su Španj i Ita najmanje „sportske“ zemlje
-pristranost u tumačenju prisutnija je u mnogim prikazima sporta i drugim oblicima fizičkih aktivnosti u
medijima. Na taj način sport je uklopljen u naš život:slike sporta kao i komentari ponuđeni su kao zabava
- ovisno o dobu i medijima, prvaci su predstavljeni tako da promiču poštovanje drugih
-ipak, katkad je faktor kojim se ljudi (osobito mladi) poistovjećuju priznata moć-ili zapravo nasilje-vezana za
sportaše visokog ranga. Junake kao takve priznaju njihovi navijači, kolege i cijele nacije, ali nisu nužno redoviti
pobjednici. U mnogo slučajeva junaci predstavljaju ljude iz čijih su redova potekli ili čije vrijednosti zastupaju

Fizičke ozljede i nesreće u sportu: slika u medijima i stvarnost

Masovni mediji i nasilje povezano sa sportom: je li nasilje naglašeno ili previđeno, spriječeno ili
namjerno?
- medijsko izvještavanje o sportu daje nam iskrivljeni prikaz sportskih događaja i u širem smislu, sporta kao
fenomena
- izbor upotrebljenih riječi te prikaz slika imaju pravu moć, koja može radikalno promijeniti učinak određenog
postupka, bio on nasilan ili ne i bez obzira na to jesu li njegove posljedice zdrave, štetne ili fatalne

Izaziva li nasilje dodatno nasilje?

-nasilje kakvim ga prikazuju mediji nema automatski utjecaj koji bi mu neki htjeli pripisati. Gledanje nasilja ili
slušanje o nasilju ne potiče izravno ljude na nasilne postupke
Slike koje imaju učinak? Manipulacija ili međusobni utjecaj?
- ključ za utjecaj koji slike imaju na naš svakodnevni život se može pronaći u sociologiji sugestije, kako sugestije
izazvane vanjskim utjecajima tako i autosugestije
- različite vrste sporta postale su važan referentni okvir oglašavanja te općenito svih informacija koje pimamo
medijima danas
-koji su zaključci izvedeni na osnovi analize reklamnih slika iz različitih znanstvenih perspektiva?  nisu sve
reklamne slike „neprihvatljive“ ili moralno sumnjive, većina slika koje vidimo pokušava utjecati na nas na manje
brutalan način.
- sugestija koja leži u osnovi reklamnih slika zapravo se temelji na čimbenicima u kupovini kojih smo najmanje
svijesni:na bojama, simbolima i oblicima jezika koji se pojavljuju. Takve slike mogu kratkoročno ojačati
lojalnost potrošača određenim proizvodima i uslugama, ali ne postoji dokaz o njihovom dugoročnom utjecaju
- simboli prenose bitne aspekte kulture, uključujući poruke koje imaju edukativnu ili čak terapeutsku svrhu
Potiču li slike nasilja nasilne postupke?
-utjecaj slika nasilja svih vrsta ne naglašava automatski i nužno stvarno nasilje.
-istraživanja danas nastoje pokazati da se nasilne slike koje prenose mediji nikada ne doživljavaju na neutralan
način
-studije ističu da gledatelji nisi pasivni kad se suoče s takvim slikama
-činjenica je da mediji mogu biti žrtveni jarci za dublje ukorijenjene društvene probleme
,također treba napomenuti da su nedavno u medijima i drugdje pokrenute brojne inicijative s namjerom
edukacije o nasilju (npr.ATAV-action teenagers against violence-aktivni tinjeđeri protiv nasilja)

Sport kao „opijum za narod“: moderna verzija cirkusa?

-kako gledateljski sport utječe na depolitizaciju masa – američki pisci klasificirali „teoriju sukoba“ na osnovi
nejednakosti koje su ili ekonomske (odnose se na raspoloživi dohodak,moć,bogatstvo) ili kulturne (pristup višem
obrazovanju ili kulturnim ustanovama kao što su muzeji).
-većina teorija sukoba zasniva se na analizama društvene klase ili odnosa između društvenih klasa
Strukturno nasilje u modernomn društvu
-u strukturnom smislu kritičke analize dijele moderno društvo na skupine koje manipuliraju (moćni i bogati) i
skupine kojima se manipulira (masa običnih ljudi,siromašni..). U takvom okviru na sport se gleda kao na
institucionalno sredstvo za kontrolu „nižih slojeva“. Može se smatrati da veliki klubovi i njihovi povezani centri
za treniranje imaju posebnu ulogu u procesu kontrole jer se na tim mjestima prvi put prilazi mladim spšortašima
kao potencijalnim članovima sportske elite.Profit koji zgrću vodielji klubova i njihovi akreditirani sponzori i
ugovori kojim se nameću obveze sportašima čine okvir kojim je određen način funkcioniranja sporta
-vaugrand- „kritička teorija sporta“- 4 osnovne ideje – 1.)strukturna identifikacija sporta s kapitalizmom,
profesionalizacija sporta i aktivnosti u slobodno vrijeme samo su nastavak izvlačenja profita kroz njih
2.)“ideloški državni aparat (sporta)“ potvrđuje prevlast određene društvene klase,naime buržoazije
3.)sport kao „opijum za narod“ koji pokušava depolitizirati masu običnih ljudi
4.)ijatrogeni aspekt sporta (aspekti sporta vezani uz liječenje), naglašava štetne, pa čak i neprihvatljive posljedice
intenzivnog natjecanja i njeovih posljedica
-ijatrogeni aspekt sporta jest nasilje koje je u njemu sadržano, uključujući i njegove „slučajne“ posljedice
Jesu li nesreće i posebno smrtni slučajevi u sportu stvar prošlosti?
-prednosti koje proizlaze iz sudjelovanja u sportu prenose se i jačaju kroz „ideologiju zdravlja“
-nezgode u sportu koje većinom „nisu ozbiljne“ prikazuju se kao cijena koju sportaši moraju platiti zbog
pogrešaka na treningu, u tehnici ili izboru opreme

Iznenadne smrti među sportašima

-2004.g.ističe se po velikom broju smrtnih slučajeva među sportašima
-1995. brijna američka istraživanja su pokazala da je imunološki sustav maratonaca oslabljen za vrijeme i odmah
nakon naprezanja tijekom natjecanja. Ipak,iste studije pokazuju da su dugoročno gledano obrambeni sustavi
tijela trkača ojačani
-ljudi koji se redovito bave sportom uspješnije podnose bol od ostalih
-istraživanje AFP-a (Agence France Presse)- biciklisti koji sudjeluju u Tour de France 5 puta veći rizik od smrti
nego gledatelji
-iako se čini da je broj iznenadnih smrti među sportašima povećan,mediji su ipak pristrani u svojem
izvještavanju o smrtima,a time i dopingu u koji se sumnja, kao da se zamenaruje činjenica da se iznenadna smrt
povezuje s uporabom eritropoetina (EPO)

Znanost o nesrećama: uvjerljiv skup podataka

Primjer izvan europe
-program kanadskih bolnica za izvješćivanje o ozljedama i njihovo spriječavanje (CHIRPP) objavljuje redovita
izvješća o ozljedama povezanim s različitim svakodnevnim aktivnostima,uključujući neke sportove. Oni se
uglavnom odnose na mlade ljude uključene u sport, podaci ne odražavaju stopu nesreća među odraslima, a ni
stopu smrti budući da ne uključuju mlade osobe koje umru prije nego što stignu do bolnice.
-podaci vrlo precizni, uključivali su analizu okolnosti ili čimbenika koji su pridonijeli nesrećama
-znanost o nesrećama je posebna grana istraživanja u nekim zemljama
-može biti korisna kada treba pojasniti kako se neke nesreće mogu pojavljivati kao nešto uobičajeno i poznato u
određenoj zemlji, a ipak i dalje predstavljati iznimne slučajeve u životima pojedinca
Primjeri Francuske, Švicarske i Švedske
-na europskoj razini postoje različiti mehanizmi za prikupljanje podataka (Europski opservatorij za
spriječavanjerizika,sustav EHLASS za praćenje nesreća u vezi s nesrećama u koturaljkanju). Oni nam
omogućavaju da oblikujemo točnu sliku o sportskim nesrećama u odnosu na nesreće općenito. U pravilu se
nesreće raspoređuju u 3 kategorije: prometne,nesreće na radnom mjestu i nesreće u svakodnevnom životu.
Sportske nesreće spadaju u 3.skupinu

-potreban je oprez u odnosu na 2 uobičajene vrste predrasuda : 1.)visoki rizik uplitanja vrijednosnih prosudbi ili
čak određenog stupnja skrbničkog odnosa. Npr.većina mladih koji su skloni nesrećama najnasilnije su osobe
koje žive u situacijama obilježenim nasiljem. Sport im može pomoći da se bolje nose s različitim vrstama nasilja.
2.)postoji rizik i od prevelikog usredotočavanja na jedan glavni uzročni čimbenik (npr.nepromišljenost osoba
koje se bave sportom)
Švicarska
-švicarski ured za spriječavanje nesreća djeluje od 1938.g.
-studije ekonomskih predviđanja pokušavaju predvidjeti štetu izazvanu nesrećama te troškove nesreća za društvo
u cjelini- svake godine sport uzrokuje oko 300 000 nesreća i 160 smrtnih slučajeva i izravne troškove liječenja u
iznosu od 1,1 milijardu švic franaka pa treba podržati mjere za kontrolu rizika od nesreća u sportu
-švicarska nastavlja objavljivati informacije o prednosti sporta te potiče sport kao oblik preventivne zdravstvene
skrbi ,jer najnovije statistike pokazuju da nacija postaje neaktivna
Švedska
-najveći entuzijazam za sport u europi
-u nogometu najviše ozljeda

Ovisnost,sport i ljudsko tijelo: snažne političke i društvene implikacije za Europu

-od kasnih 1990-tih skandali vezani uz doping potaknuli su široku javnu raspravu o položaju različitih
natjecatelja i momčadi a time i o ispravnosti određenih sportova
-Vijeće Europe 1967.donijelo Rezoluciju o dopingu sportaša u kojoj preporučuje institucionalne,regulatorne i
zakonske mjere za kontrolu nasilja koje doping predstavlja

Razmatranje ovisnosti izvan okvira medicinskog problema

-depresija je opisana kao glavna moderna bolest te kao odbijanje po prirodi kontradiktornog imperativa: da
kontinuirano unaprjeđujemo vlastiti učinak u svim područjima života i istovremeno ostanemo opušteni. Posebno
se prepoznaje u nogometu (povezanost prekomjernog treniranja sa simptomima depresije kao npr. Gubitak
samopoštovanja). Nasuprot tome nije poznata veza između depresije koja je „normalna“ u adolescentskim
godinama i pojave konzumacije droga
-najočitiji oblici ovisnosti su ovisnost o tvarima poput alkohola,duhana,farmaceutskih proizvoda,a posebno
dopinških sredstava („izravne psihotropne“ ovisnosti)
-kod pristupa koji je usmjeren na ovisnost naglasak je stavljen na učinke otuđivanja i lišavanja izazvane
uzimanjem opojnih droga te na umanjivanje važnosti kolektivnog aspekta,osim u pogledu posljedica ovisnosti na
društveni život

Ovisnost o sportu: pretjerano civilizirana ili necivilizirana?

Veliki pomak u poimanju ovisnosti: naglasak je sve manje na tvarima, a sve više na kompulzivnom ponašanju
i potrazi za osjetom – sve može postati ovisnost
neizravne ovisnosti – otvaraju osnovna antropološka pitanja samokrontole i kontrole drugih te vladanja sobom i
kao rezultat sposobnost vladanja drugima
- opće prihvaćena teorija samokrontrole jest da je samokontrola u društvenom smislu potrebna u većoj mjeri ako
su društveni odnosi međusobnoj ovisnosti i ako je njihovo djelovanje umanjeno legitimnom vlašću ustanova koje
su specijalizirane za sve oblike kontrole – u ovom kontekstu se na ovisnost, može iz perspektive sporta gledati
kao na pretjerano ispravnu naviku ili kao na namjerno otpuštanje kontrole
- drugi je slučaj gdje sportaš slijedi ideju prema kojoj je sport svijet za sebe u kojem je kontrola ponašanja manja
nego bilo gdje drugdje u svijetu
Sportsko ponašanje će ovisiti o mjestu i vremenu , izvan ili unutar grupe: - uporaba određenih tvari i uređaja u
nekoj situaciji neće biti odobrena, dok će se u drugoj smatrati normalnom
- svaki oblik ponašanja proizlazi iz posevbne , pa time i specifične društvene konfiguracije
- na umjerenim razinama treniranja neki sportovi zahtijevaju primjereni stupanj samokontrole, što dugoročno
može dovesti do iznimno restriktivnih oblika ponašanja ( primjer: dijeta )

Prevencija i liječenje ovisnosti u sportu

Prevencija : kontrole, savjetovanja, liječenje i društvena potpora- u EU pokrenute brojne inicijative u
sprečavanju i rješavanju složenog problema
U Franc. – brojne klinike specijalizirane za oblike ovisnosti vezanih uz sport
Najčešći sportovi koji podliježu uzimanju dopinških sredstava: biciklizam i nogomet
Doping = tamna strana sporta
„Najbolji način na koji možete objasniti doping jest sindrom moraš“ – bivši plivač F. Nordmann
Aksiološka klima: kima koja zagovara umjerenost i osuđuje neumjerenost

Pokušavamo li učiniti fizičku aktivnost pretjerano umjerenom?

U društveno kulturnom kontekstu postoje tendencije da promicanje zdravlja postane norma, a neumjerenost
svake vrste stigmatizira se u sve većoj mjeri –oni koji pretjerano uživaju u dostupnim stvarima izlažu se riziku
neodobravanja obitelji i kolega
Antidopinški odbori primjenjuju sankcije koje su postale dio trenda prema praćenju zdravlja i kontroli ponašanja
ljudi
Mediji se koriste statistikama javnog zdravstva u kampanjama za suzbijanje osobnih navika

Fizička umjerenost kao masovni kult

Soteriologija : doktrina spasenja
- Joga i različiti oblici opuštanja bili su prihvaćeni kroz soteriologiju
- masaža, vještine dubokog disanja i tehnike opuštanja stjecale su novi društveni legitimitet jer su ljudima nudili
široki raspon osjetilnih iskustava i prednosti
- širenjem tih aktivnosti ideja o nepreuzimanju rizika počela se sve više cijeniti: osnovane su i nacionalne
federacije i organizacije učitelja na europskoj razini koje su osigurale profesionalne kodekse ponašanja,
standardne metodologije i cijenjene institucionalizirane programe obuke
promiču: zdrav život i njegu prema tijelu
Poatoji jasan izbor između umjerenosti i boli - taj je izbor iluzioran jer sve aktivnosti o kojima je riječ povlače za
sobom oblike nasilja kao što su ovisnost između učenika i učitelja ili pritisak na obje strane da se postigne
rezultat

Opuštanje i preuzimanje rizika: moderan i paradoksalan oblik nasilja

Medijsko poticanje bavljenje sportom kroz fizičke modele i njihove aktivnost – presudan utjecaj
tj, stalno nametanje normi predstavlja potencijalan poziv za reakciju
Jedna vrsta reakcije se već pojavila u obliku rizičnog ponašanja „nasljednika“ povlastica ( djeca bogatih naučila
da imaju i troše sve ) - upuštajući se u borbu protiv prirode oni preuzimaju rizike kako bi dali smisao svojim
životima koje smatraju monotonima i bez pravih izazova
- također mladi ljudi iz siromašnih slojeva imaju potrebu potrage za osnovnim granicama ljudskog bića kroz
različite rizične aktivnosti: prebrza vožnja, uzimanje tvari koje mijenjaju raspoloženje
- gubitak orijentacije na kontrolirani način postaje zapravo ključ za pronalaženje smisla života
- oni koji se bave ekstremnim sportovima i sportovima koji zahtijevaju izdržljivost moraju se izložiti iznimnom
stupnju stvarnog i potencijalnog nasilja
- rizik iznenadne smrti postao je element od ključne važnosti za neke sportaše
- takva potraga vodi prema oblicima ovisnosti ili oblicima psihoaktivne ovisnosti
Sport i aktivnosti su sredstvo protiv mirnog života – fizička ukočenost i nepokretnost simboliziraju smrt

Doping kao obrazac ponašanja: strano ili poznato?

- uporabadopinških sredstava te sumnja u njihovu uporabu istaknuti su čimbenici u pristupu sportu u mnogim eu
zemljama
- otpor prema vjerodostojnim provjerama na licu mjesta, više nije ograničen na određene pojedince ili tijela
sportskog sustava
- otpor je postao predmet žučnih pregovora koji uključuju predstavnička tijela, zemlje organizatorice i zemlje
sudionice
- sportaši i antidopinški odbori će morati postići uzajamno razumijevanje ne samo u pitanju ponašanja u sportu
već i u pogledu prakse u vezi s testiranjem na droge
- osnovno obilježje sportskih nadmetanja postaje sukob službenog nametanja kontrola i pokušaja da se izbjegnu
kontrole
- teško je utvrditi granice između prihvatljivog i neprihvatljivg korištenja dopinga

Jesu li sport i doping moderni imperativ?

- jedini čimbenik koji je ostao neizmjenjen jest ugled koji treba steći u natjecateljskoj areni
- i u antičko doba različite igre su olakšavale pokušaje stjecanja ili zadržavanja političke i trgovačke moći
- doping je postojao i tada– novinu predstavlja jedino širenje jedinstvenog modela onoga što bi sportaš trebao
biti; on treba imati ugled i mora biti pošteno plaćen
- međutim javlja se i tendencija da njihova suočavanja poprimaju univerzalan karakter

Sport, ekonomija i potraga za moći: ratovanje drugim sredstvima?

- sustavan doping je za vrijeme Istočne Njemačke imao je aspekt obrambene funkcije sporta
- stigmatizacija je uobičajena reakcija na različitost- npr. priprema i primjena borbenih jedinica uključuje
pribjegavanje kemijskim tvarima
- u umjetničkim i kreativnim stvaralaštvima uporaba droga predstavlja manji tabu i čak je poželna radi razvijanja
kreativnosti
- u sportu će ova praksa uključivati i oblike nasilja: eksperimente s drogama ili kombinacija droga koje sportaša
onesposobljavaju za život i dovode do smrti

Pronalaženje pristupa dopingu između kontrole i pregovora

- sportaši koji pokušaju reći istinu o dopingu ikoji pokušaju dati znak za uzbunu često budu izbačeni iz momčadi
i općenito sporta kojim su se bavili – postavkja se pitaje demokracije?

Zakoni i propisi o kontroli dopinga u Europi

- preporuke predstavljaju redovite podsjetnike na sustavnu u porabu dopinga u sportovima
- Prvi zakonski propisi doneseni su 1965.g na francuskom govornom području području u Belgiji i Francuskoj-
franc. Liječnici i briga o biciklistima - Tour de France = prvi pokušaji u borbi protiv dopinga
- na inicijativu liječnika organiziran je europski colloquy na osnovi kojeg je izrađen 1965. Franc. Zakon
- sadašnje će se stanje održati ako se ne donesu demokratske odluke i dok interesne skupine budu držale
monopol nad sportskim događanjima
- od svog osnivanja Vijeće EU predvodi borbu protiv dopinga
- 1963. Vijeće je doping opisalo kao namjeru da se povećaju učinci ljudskog tijela u sportu uzimanjem tvari
stranih tijelu
- 1967. Vijeće u Rezoluciji 67 poziva države članice na uvođenje ontidopinških mjera i propisa – svrha je
uspostaviti kontrolu nad praksom koja se primjenjuje te upozoriti javno mnijenj
- drugi pristup Vijeća EU, Europska povelja sporta za sve kojom se traže metode za zaštitu sporta od
iskorištavanja radi ostvarivabnja političke, trgovačke ili financijske dobiti te od prakse zlouporabe ili
ponižavanja, uključujući neprimjerenu uporabu droga – rezultat je nastajanje antidopinških odbora
- Europska povelja protiv dopinga u sportu 25.9.1984. – predviđeno je da će se problemu pristupiti na širem
području poticanjem istraživanja i obrazovnih mjera te injekcijo javnih sredstava
- Konvencija protiv dopinga 1989.- bila je primjenjiva u svim zemljama, a cilj joj je otežati nabavu i uporabu
droga te podupirati uvođenje testiranja na uporabu droga za vrijeme i nakon natjecanja

Sudski sporovi
- dugotrajne sporove o presudama u svijetu sporta ne mogu rješavati obični sudovi
- sudski sporovi se ne tiču isključivo ljudi koji se bave sportom povremeno ili redovito
- tu je umiješan cijeli niz pojedinaca i tijela

Nasilje usmjereno prema manjinskim grupama

Precijenjenost rada i umjerenost
- situacija u sportu nije drugačija od bilo koje situacije u drugim sektorima
- posljedice: ozljede, nesreće, doping, ovisnosti
Sportska aktivnost: podrazumijeva aktivnost na prvom mjestu a zatim sport
- uključuje pojedince okupljene u grupe ali ih isto tako uključuje u veće grupe
- sport trebamo sve više smatrati redovitom ljudskom i društvenom aktivnošću
Proces Taylorizacije: rastuć proces
- proces u kojem su rukovoditelji na osnovu znanstvenog proučavanja razbili radne procese na visoko
specijalizirane i učinkovite zadatke
- sportska aktivnost je organizirana ali zajednice mnogo sporije preuzimaju kolektivnu odgovornost
- dug niz godina sport se smatrao zasebnom aktivnošćusa svojim posebnim unutarnjim načinom rada
NBA i ATP imaju utjecaj na mjere protiv provođenja doping kontrole
Podjela sociologa i povjesničara: - jedni smatraju da je sport novi fenomen u modernim društvima
- drugi on je mnogo stariji i doživio je svoj povratak
- ti drugi smatraju da je sport običaj preuzet od naših predaka
- ovi prvi koji misle da je moderni fenomen, smještaju sport s različitim revolucijama te je sport proizvod tih
promjena

Rani i intenzivni trening i snaga dominantnoga društvenog i kulturnog načina razmišljanja

- kada razmatramo tempo tjelesnog i sportskog odgoja, trebamo vidjeti koji su odgovarajući pragovi i razine a to
znači pristupiti sportu i rekreaciji kao kulturnimaktivnostima
- kulturne aktivnosti su pod utjecajem prevladavajućih kodeksa i shvaćanja – nasilni postupci se ne smatraju
takvima , sve ovisi o kontekstu u kojem se pojavljuju
- psihološki pritisak na mlade sportaše utječe na njihov daljni razvoj te na život poslje bavljenja sportom i
budućnost
- to je simbolično nasilje koje potiču sportske ustanove u procesu proizvodnje nacionalne elite
- utjecaj roditelja i forsiranja također igraju bitnu ulogu u razvoju sportaša
- Vijeće EU zagovara učvršćivanje osnovnoh tradicionalnih vrijednosti u sporti: fair playa i sportskog duha

Koje vrijednosti treba vratiti

- može biti biti utopijski ili čak opasan ideal
- fair play?
- sve je u sportu namjenjeno postizanju rezultat, financijske moći i utjecaja
- unatoč uvođenju Etičkog kodeksa sport je postao mjesto prodaje ( postao je veliko tržište )
- zlostavljanje djece kao put do uspjeha na sportskoj razini
Treba se boriti protiv dvaju ideja:
a) ranoj specijalizaciji treba dati prednost jer je isplativa
b) mladi se sportaši trebaju suočiti s najboljima u sklopu procesa učenja
Stvarno nasilje ili simbolično nasilje: pitanje roda
Stvarni i simbolični oblici nasilja slijevaju se jedni u druge pa je njihova razlika stvar analize i didaktičkoga
pristupa. Stvarno nasilje može voditi prema simboličnome nasilju i obratno. Stvarno nasilje nije uvijek teže za
prevladavanje i ta se dva oblika često pojavljuju zajedno. Kao posljedica ovisnosti o tvarima ili bolicima
ponašanja vrlo vjerojatno se javlja visok stupanj stigmatizacije, koja se sama po sebi simbolilčan oblik nasilja.
Svatko od nas ima vlastitu društvenu konstrukciju za nasilje. U društvenome smislu, muškarci imaju širu lepezu
nasilja: postoji raspon fizičkoga, psihološkoga, verbalnoga i društvenoga nasilja koji se povezuje s idejom
namjere. za muškarce postoji široki socijalni niz nasilnih postupaka, a te gole činjenice znače da je veća
vjerojatnost da će oni biti uključeni u višestruke oblike nasilja te da će to nasilje biti usmjereno prema ženama.
Brojne zvijezde iz svijeta sporta sudjelovale su u nasilju nad ženama, a u Europi se tom obliku nasilja nije davala
velika medijska pažnja, a u drugim zemljama mediji su naširoko izvještavali i komentirali o postupcima
obiteljskog nasilja koje su počinili sportski prvaci. Za vrijeme Superbowla, dolazi do većeg broja poziva na hitnu
službu za pretučene žene. Žene su pak iskoračile iz sfere doma i ženskih poslova i kao društvena grupa mogu biti
marginaliziane na način koji dovodi do nasilja, bilo realnoga ili simboličnoga. One su u manjini na stranom
teritoriju sporta, gdje dominiraju muškarci te je logično, u društvenome i kulturnome smislu, da se isključe,
ponekad i na radikalan način.
Gdje i kada su žene uključene u bavljenje sportom?
Žene u sportu su izložene društvenoj dominaciji, posebno dominaciji muškaraca. Žene su iznimno premalo
zastupljene, s manje članica u klubovima i glavnim federacijama, s manje sportašica na vrhunskoj razini i s
manje natjecateljica na najvažnijim sportskim događajima pa shodno tome dobivaju manje medijske pažnje.
Osim olimpijskih igara ili događaja s visokom stopom sudjelovanja žena, one se jedva mogu viditi na tv
prijenosima sporta, osim gimnastike i klizanja. Taj nedostatak pažnje je ključni dodatni oblik nasilja u pravome
smislu. Ključni faktor koji određuje uvjete uključenosti muškaraca i žena u sport je količina slobodnog vremena,
a tu žene gube zbog posla kod kuće i obitelji.

Napredovanje prema jednakosti

Ravnopravnost je krajnji cij, a jednakost je sredstvo za njegovo ostvarenje. Jedan dio procesa su nastojanja
društva i vlasti da postignu bolju uravnoteženost u načinu na koji ljudi provode svoje društveno vrijeme između
posla, roditeljskih obveza i rekreacije. Čini se da je muškarcima lakše uskladiti slobodno vrijeme, vrijeme za
obitelj i vrijeme za sport. U društvenome smislu nekim ženama je teško izići iz svojih kuća da bi se bavile nečim
što je osobno i ne uključuje brigu o drugima.
Smanjenje i transformacija fizičkih i kulturnih vrijednosti
U fedaracijama koje nisu ženske – one koje se bave sportovima s jakom muškom tradicijom (nogomet, hrvanje,
boks), prva faza ženskoga sporta, koja je trajala nekoliko desetljeća, bila je u ozračju parodije. I danas se ženski
događaji iskorištavaju za privlačenje gledatelja prije prvih igara u sezoni, kao neka vrsta degustacije prije pravog
muškog događaja. Dolazi i do seksualizacije, pa se javlja hrvanje u blatu i termini poput oku ugodno,
oblikovanje kroz gimnastiku itd. Žene sve više imaju muške snage, zahvaljujući dopingu hormona. To dovodi to
promjene normi za rodove te se čini da razlike između muškaraca i žena u sportu nestaju. Djevojke sve kasnije
dobivaju menstruaciju, a javlja se i problem neplodnosti ili nestanak menstruacije zbog smanjene razine
estrogena i dijeta. Žene imaju i do 50% manje sponzorske ugovore nego muškarci, a razlike u novčanim
nagradama za muške i ženske maratone odražavaju kompliciran način razmišljanja. Organizatori navode da su
žene sporije i da ih je manje te da nisu unosne. Tom mjerom, tvrdi Sacco, se nastoji sačuvati obraz muškaraca.
Muškarac i žena u kulturnome su smislu različiti, kao i po prirodi, pa ženski ragbi nije isti kao muški, niti baletan
nije balerina. Postoji ključna razlika između činjena kao što muškarac čini, što je sasvim moguće i postojanja kao
muškarac, što je praktički nemoguće te nezamislivo (Chodorow).

Ginofobija i homofobija
Nisu samo žene pogođene spolnom diskriminacijom u nečemu što možemo nazvati oblikom ginofobije, već i
homoseksuaci, lezbijke i transseksualci. Tendencije manjina osciliraju između želje da ih se prepozna i želje za
potpunom anonimnošću. U rukometu ili košarci procjenjuje se da je udio lezbijki u nekim momčadima iznad
90%. IOC je objavio dokument protiv Igara homoseksualaca da bi spriječio uporabu olimpijski u nazivu igara.
Postoje i federacije poput sporstke federacije homoseksualaca i lezbijki u Francuskoj, a članovi su Europske
federacije hom i lez. Protiv homofobije se treba boriti iz istih razloga kao i protiv rasizma i drugih oblika
diskriminacije, pa je skupština Vijeća EU pozvala Uefu i medije da se bore protiv homofobnog ponašanja i
jezika, a kao rezultat toga, oblici nasilja na rodnoj osnovi prepoznaju se i shvaćaju u sve većoj mjeri.
Manjine u sportu nikada nisu daleko od isključivanja
Mrežna orgranizacija žena u sportu (europske žene i sport, EWS) postoji od 1991., a danas pokriva 41 zemlju u
Europi. Ona se bavi pristupom obrazovanju, treniranju i odgovornim položajima za žene i cilj joj je povećati
uključivanje žena u sport na svim razinama i ulogama. Postizanje slave u sportu ne nudi zaštitu od stigmatizacije
ili izazivanja osjećaja da ste građanin drugoga reda. Status poznate sportašice ne jamči zaštitu od poprimanja
cijeloga spektra muških obilježja. Kada iziu iz svojih specifičnih područja, sportašice moraju potvrditi spolni
identitet (rod). Neke nanose šminku, neke nose čipkaste dresove, neke se hvale manikurom itd. Žene imaju jači
položaj u igri rodnih razlika, ili njihovu nedostatku, jer mogu usvojiti muške običaje, a da se pritom ne odreknu
svog roda. Proces nije tako pravocrtan u suprotnome smjeru, kao npr. sinkronizirano plivanje.
Nasilje i neumjerenost u sportu su osigurali početnu osnovu za zajednički pristup kojim su se europski narod
obvezali na zajedničku borbu protiv najočitijih i najrasprostranjenijih problema, uključujući etičke propuste,
huliganizam i nasilje na nogometnim terenima te doping. Stajalište koje je Europa zauzela o tim pitanjima,
pokazuje da se paralelno s procesom stvaranja nove Europe otvaraju i novi politički horizont za život.