S.

Nikšić

POGLAVLJE 5.

KRIVNJA KOD UGOVORNE ODGOVORNOSTI

ZA ŠTETU
Prof. dr. sc. Saša Nikšić*

SAŽETAK
Osim nekoliko značajnih promjena, novi Zakon o obveznim odnosima (ZOO) pretrpio
je čitav niz izmjena u detaljima, zbog kojih se otvorio ili će se tek otvoriti veliki broj pitanja
tumačenja zakonskog teksta. Jedan od takvih detalja moguće je pronaći u odredbi čl. 343.
ZOO-a u kojoj je u okviru pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu propisano da se
štetnika oslobađa od odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta posljedica više sile. Stari
Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 263. propisivao je lakše pretpostavke za
oslobađanje od odgovornosti za štetu jer nije predviđao kriterij vanjskog, izvanrednog, a
prema nekim tumačenjima ni nepredvidivog uzroka kao razlog za oslobođenje od
odgovornosti. Propisivanje više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti u načelu
upućuje na zaključak da je riječ o objektivnoj odgovornosti za štetu. Ako je riječ o
subjektivnoj odgovornosti za štetu, jednostavno nema smisla propisivati tako strogi razlog
za oslobođenje od odgovornosti jer je sa stajališta štetnika mnogo lakše dokazati
nepostojanje krivnje (i to izravno ili neizravno, npr. dokazivanjem da je šteta nastala
slučajno), nego dokazivati višu silu. S druge strane, kod pravila o obujmu odgovornosti za
štetu novi ZOO zadržao je pojedine vrste i stupnjeve krivnje kao kriterije za ograničavanje
obujma odgovornosti, što bi značilo da krivnja ipak jest potrebna za nastanak ugovorne
odgovornosti za štetu.
KLJUČNE RIJEČI: krivnja, odgovornost za štetu, ugovor, ugovorna odgovornost.

1. UVOD
Institut odgovornosti za štetu ponekad se naziva deliktom građanskog prava, što
implicira podjelu na delikte javnog i privatnog prava te povezanost ta dva
kompleksa. Delikti javnog i privatnog prava često su dva lica jedne medalje jer
kaznenopravni delikt kojim je prouzročena šteta ima i građanskopravne
posljedice, a u najstarijim sačuvanim pravnim izvorima javni i privatni delikti bili
su uređeni istim pravilima. Podudaranje kaznenog i privatnog deliktnog prava ne
postoji uvijek jer postoje primjeri i za kaznene delikte uslijed kojih nije nastala
šteta ili za slučajeve odgovornosti za štetu koji su prouzročeni štetnom radnjom
koja nije ujedno i kazneni delikt. Povezanost kaznenog prava i odgovornosti za

* Dr. sc. Saša Nikšić, redoviti profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,
Katedri za građansko pravo. ORCID: http://orcid.org/0000-0001-6170-1781.

193
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

štetu očituje se i kroz krivnju, koja se u načelu zahtijeva i kod jednog i kod drugog
instituta.
No, značenje pa čak i pojam krivnje u odštetnom pravu nisu uređeni na jednak
način kao u kaznenom pravu, a građansko pravo sve više prihvaća sustav
odgovornosti za štetu u kojem je krivnja irelevantna za samu odgovornost, što
znači da odgovornost može nastati i bez krivnje štetnika (objektivna odgovornost
za štetu). Bez obzira na to, kod izvanugovorne (deliktne) odgovornosti za štetu
odgovornost na temelju krivnje i danas je načelo. S druge strane, kod ugovorne
odgovornosti za štetu krivnja nema tako istaknuto mjesto jer postoje pravni
poreci kod kojih je ugovorna odgovornost za štetu ujedno i objektivna
odgovornost.1 Podjela na ugovornu i izvanugovornu odgovornost za štetu široko
je prihvaćena u poredbenom pravu pri čemu postoje pravni poreci koji više
naglašavaju razliku između te dvije odgovornosti (npr. common law pravni poreci),
ali i oni koji, iako prihvaćaju razlike,2 istovremeno ističu i povezanost između njih,
npr. propisivanjem zajedničkih pravila za obje vrste odgovornosti.3 U svakom
slučaju, deliktna odgovornost za štetu ima značajnije mjesto u privatnom pravu u
odnosu na ugovornu odgovornost pa nije čudno da u pojedinim pravnim
porecima ima karakter općih pravila, koja se ako drukčije nije propisano ili
ugovoreno primjenjuju i kod ugovorne odgovornosti za štetu. Takav pristup
usvojen je i u Zakonu o obveznim odnosima.4
Krivnja može imati različite uloge kod odgovornosti za štetu uopće, a također i
kod ugovorne odgovornosti za štetu. Osim što može biti potrebna za nastanak
same odgovornosti,5 može se koristiti i za određivanje obujma i visine naknade

1 Eric Andrew Posner, „Fault in Contract Law“ (2009.) 107 Michigan Law Review 1431;
Omri Ben-Shahar i Ariel Porat (ur.), Fault in American Contract Law (Cambridge
University Press, 2013.), 3–5 i d.
2 Tako se npr. u švicarskom pravu kod izvanugovorne odgovornosti naknađuje šteta
koja se sastoji u povredi prava osobnosti i imovinskih prava. Tzv. čisti ekonomski
gubitak naknađuje se u okviru ugovorne odgovornosti jer švicarsko odštetno pravo ne
štiti imovinu kao takvu. Franz Werro, La responsabilité civile (Stämpfli Editions, 2017.),
4 i 42.
3 Franco Ferrari, „Comparative Ruminations on the Foreseeability of Damages in
Contract Law“ (1993.) 53 Louisiana Law Review 1257.
4 NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. (dalje u tekstu:
ZOO).
5 U našem pravnom poretku zbog presumpcije krivnje koja je u načelu prihvaćena kod
svih vrsta odgovornosti izraz „krivnja kao pretpostavka odgovornosti za štetu“ nije
precizan jer je riječ o presumpciji, a ne o pretpostavci (Petar Klarić i Martin Vedriš,
Građansko pravo (14. izd., Narodne novine, 2014.) (dalje u tekstu: Klarić i Vedriš, GP,
194
 S. Nikšić

štete (krivnja štetnika – kod ugovorne odgovornosti – krivnja dužnika) te kao

kriterij za snižavanje visine naknade ili potpuno oslobođenje od odgovornosti
(krivnja oštećenika, što kod ugovorne odgovornosti znači krivnju vjerovnika).
Kod ugovorne odgovornosti krivnja može utjecati na valjanost ugovorne odredbe
kojom ugovorne strane uređuju pitanje odgovornosti za štetu ako npr. ugovorne
strane ugovore isključenje ili ograničenje odgovornosti za štetu.
Temeljno pitanje kojim se bavi ovo poglavlje jest utjecaj krivnje na samo
postojanje ugovorne odgovornosti za štetu jer se po tom pitanju u poredbenom
pravu mogu prepoznati različita rješenja. U nekim pravnim porecima ugovorna
odgovornost za štetu je primjer objektivne odgovornosti, pa prema tome za
nastanak odgovornosti za štetu nije bitno je li ponašanje dužnika (štetnika)
skrivljeno ili ne.6 To je pitanje relevantno i za naše pravo jer je zakonsko uređenje
ugovorne odgovornosti nedorečeno i do određene mjere proturječno.

2. POREDBENOPRAVNI PRIKAZ
2.1. COMMON LAW
Za razliku od izvanugovorne odgovornosti za štetu, na području ugovorne
odgovornosti u poredbenom pravu postoji mnogo veća divergentnost u pogledu
samih pretpostavaka odgovornosti za štetu. Preciznije rečeno, krivnja, koju se
općenito smatra temeljem odgovornosti za štetu,7 uopće nije relevantna kod
ugovorne odgovornosti za štetu u common law pravnim porecima.8 Drugim
riječima, ugovorna odgovornost za štetu je primjer objektivne odgovornosti (strict
liability). To je posljedica duboko ukorijenjenog shvaćanja prema kojem vjerovnik
u načelu nije ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze onako
kako ona glasi (u naravi), već je jedino ovlašten zahtijevati isplatu novčane
naknade. Zahtjev usmjeren na ispunjenje u naravi (specific performance) predviđao je

14. izd.), 27–31). S druge strane, tu sintagmu ne treba izbjegavati jer omogućuje kraće
izražavanje, posebno kada se koristi u kontekstu svih pretpostavaka koje su potrebne
za odgovornost, što uključuje krivnju, koja se kod subjektivne odgovornosti u našem
pravu u pravilu presumira, ali i uzročnu vezu koja se kod odgovornosti za opasne
stvari i opasne djelatnosti također presumira.
6 Christian von Bar i Eric Clive (ur.), Principles, Definitions and Model Rules of European
Private Law: Draft Common Frame of Reference (DCFR): Full Edition, vol. 1 (Sellier
European Law Publishers, 2009.), 919.
7 Petar Klarić, Odštetno pravo (4. izd., Narodne novine, 2003.), 13–17, 29.
8 Posner (bilj. 1), 1431.

195
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

jedino equity law.9 Budući da dužnik nije dužan ispuniti obvezu u naravi,10 već je
dovoljno da isplati novčanu naknadu kako bi se oslobodio odgovornosti, dužniku
na raspolaganju stoji mogućnost koja bi se iz perspektive građanskopravnog
poretka nastalog na tradiciji rimskog prava mogla nazvati alternativnim
ovlaštenjem.11 U svijetu common law pravnih sustava ta se mogućnost jednostavno
naziva opcija,12 pa kada dužnik izabere plaćanje naknade štete umjesto ispunjenja
ugovorne obveze u naravi, njemu se zbog toga ne može uputiti nikakav prijekor.
Dužnik može sasvim racionalno ocijeniti da mu se ne isplati ispunjenje obveze jer
će čak i uz plaćanje odštete ostvariti veću dobit ako ispuni obvezu nekoj drugoj
osobi, a ne osobi kojoj se prvoj obvezao. Shodno tome, dužnikovom izboru ne
može se pripisati krivnja te je stoga ugovorna odgovornost objektivna. Iz ovih
pravila izvedena je doktrina o učinkovitoj povredi ugovora (doctrine of efficient
breach), ali u stvarnosti treba voditi računa o tome da visina odštete može biti takva
da odvraća dužnika od toga da ne ispuni obvezu izvornom vjerovniku (npr. ako
bi se primijenila pravila o tzv. kaznenoj odšteti)13 jer čak i ako bi u konkretnim
okolnostima mogao ostvariti veću dobit, npr. ako istu stvar proda drugoj osobi,
to mu se neće isplatiti ako će morati isplatiti odštetu koja je veća od razlike u
cijeni.14
Osim toga, paralela s alternativnim ovlaštenjem nije potpuna jer u određenim
slučajevima postoji mogućnost da se naknada štete dosudi zajedno s ispunjenjem
u naravi.15 Naime, ispunjenje u naravi nije isključeno u slučajevima kada se

9 Hugh G. Beale (ur.), Chitty on Contracts: Volume I: General Principles (31. izd., Sweet &
Maxwell, 2012.) (dalje u tekstu: Chitty on Contracts I, 31. izd.), 1905.
10 Zanimljivo je spomenuti da se čak i u slučajevima kada dužnik duguje određeni
novčani iznos prisilno ostvarivanje takve obveze u pravilu ne smatra ispunjenjem u
naravi, već naplatom odštete. Razlog za to je što je jednostavnije ostvariti zahtjev za
plaćanjem ako ga se kvalificira kao naknadu štete u odnosu na ispunjenje u naravi. V.
ibid., 1907.
11 Klarić i Vedriš, GP, 14. izd. (bilj. 5), 395.
12 Ben-Shahar i Porat (bilj. 1), 4.
13 Kaznena odšteta (punitive damages) nije tipična za ugovornu odgovornost za štetu u
common law pravnim porecima, ali postoje primjeri sustava koji ju prihvaćaju (Kanada i
SAD). V. Djakhongir Saidov i Ralph Cunnington (ur.), Contract Damages: Domestic and
International Perspectives (Hart Publishing, 2008.), 56.
14 Wenqing Liao, The Application of the Theory of Efficient Breach in Contract Law (Cambridge:
Intersentia, 2015.), 46–47.
15 Chitty on Contracts I, 31. izd. (bilj. 9), 1761.

196
 S. Nikšić

naknada šteta ne smatra adekvatnim sredstvom za sankcioniranje povrede

ugovora.16

2.2. GERMANSKI PRAVNI PORECI

U germanskim pravnim porecima (njemačko, austrijsko i švicarsko pravo) krivnja
je općenito prihvaćena kod ugovorne odgovornosti, što znači da je u tim pravnim
sustavima ugovorna odgovornost za štetu vrsta subjektivne odgovornosti. Osim
subjektivne odgovornosti zajednička im je i presumpcija krivnje koja se pojavljuje
kod ugovorne odgovornosti za štetu. Naime, njemačko pravo za odgovornost za
štetu zbog povrede ugovorne odgovornosti za štetu propisuje subjektivnu
odgovornost, uz presumpciju krivnje,17 a objektivna odgovornost sporadično se
pojavljuje kod kupoprodaje.18 Švicarsko pravo također je usvojilo subjektivnu
odgovornost za štetu kod ugovorne odgovornosti za štetu, uz presumpciju
krivnje,19 pri čemu štetnik odgovara za svaki stupanj krivnje.20 Zbog naše
nekadašnje izravne povezanosti s germanskim pravnim porecima krivnja je bila
prihvaćana kod ugovorne odgovornosti za štetu i kod nas. Naime, austrijski Opći
građanski zakonik propisuje presumpciju krivnje kod ugovorne odgovornosti za
štetu.21, 22
Iz presumpcije krivnje kod ugovorne odgovornosti za štetu proizlazi da je pravno
uređenje ugovorne odgovornosti strože u usporedbi s pravilima o izvanugovornoj
odgovornosti. Stroža odgovornost opravdava se posebnim odnosom koji postoji
između ugovornih strana,23 što može predstavljati zanimljiv argument u sustavima

16 Ibid., 1907.
17 § 276. i § 280. st. 1. reč. 2. Građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch in der Fassung
der Bekanntmachung vom 2. Januar 2002), BGBl. I 42, 2909, 2003 I 738, posljednje
izmijenjen čl. 1. Zakona od 10. 8. 2021., BGBl. I 3515 (dalje u tekstu: BGB).
18 Barbara Dauner-Lieb i Werner Langen (ur.), BGB: Schuldrecht: Band 2/1: §§ 241–610
(3. izd., Nomos, 2016.), 420.
19 Čl. 97. Obveznog prava (Bundesgesetz betreffend die Ergänzung des Schweizerischen
Zivilgesetzbuches (Fünfter Teil: Obligationenrecht)) od 30. 3. 1911., SR 220, s posljednjom
izmjenom od 18. 12. 2020., AS 2021 288 (dalje u tekstu: OR).
20 Čl. 99. st. 1. OR-a.
21 § 1298. reč. 1. Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch für die
gesammten deutschen Erbländer der Oesterreichischen Monarchie), JGS 946/1811., s
posljednjom izmjenom od 9. 9. 2021., BGBl. I 175/2021. (dalje u tekstu: ABGB).
22 Rudolf Welser i Brigitta Zöchling-Jud, Grundriss des bürgerlichen Rechts: Band II:
Schuldrecht Allgemeiner Teil, Schuldrecht Besonderer Teil, Erbrecht (14. izd., Manz, 2015.), 389.
23 Heinrich Honsell, Nedim Peter Vogt i Wolfgang Wiegand (ur.), Basler Kommentar zum
197
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

koji su prihvatili presumiranu krivnju kod izvanugovorne odgovornosti za štetu.

Naime, to bi moglo značiti da bi u sustavima koji prihvaćaju odgovornost
temeljem presumirane krivnje kod izvanugovorne odgovornosti, kod ugovorne
odgovornosti za štetu trebalo primijeniti pravila o objektivnoj odgovornosti.

2.3. ROMANSKI PRAVNI PORECI

Francusko pozitivno pravo uređuje ugovornu odgovornost za štetu kao posebnu
vrstu odgovornosti.24 Taj institut bio je obuhvaćen velikom reformom obveznog
prava 2016. godine. Za razumijevanje hrvatskog prava bitno je istaknuti da je u
francuskom pravu posebno propisana viša sila kao razlog za oslobođenje od
odgovornosti,25 što otvara mogućnost primjene pravila o objektivnoj
odgovornosti za štetu na ugovornu odgovornost za štetu. Do reforme iz 2016.
godine viša sila nije bila jedini razlog za oslobođenje od ugovorne odgovornosti
za štetu.26 Bitno je istaknuti da francusko pravo koristi kriterij predvidivosti kod
ograničenja ugovorne odgovornosti za štetu, ali se navedeno ograničenje ne
primjenjuje ako je šteta prouzročena namjerno ili s krajnjom nepažnjom.27
Predvidivost je također dokaz postojanja povezanosti hrvatskog s francuskim
pravom jer germanski pravni poreci, barem na razini pozitivnog prava, ne poznaju
to ograničenje odgovornosti za štetu.28
Na pitanje je li ugovorna odgovornost za štetu po svojoj naravi objektivna ili
subjektivna, ne postoji jedinstven odgovor. U francuskom pravu to pitanje se
povezuje s pitanjem što dužnik duguje kod pojedinog ugovora, odnosno pojedine
vrste ugovora. Ako dužnik duguje određeni rezultat (obligations de résultat), pa ga ne
uspije postići, njegova je odgovornost za štetu objektivna.29 S druge strane, ako

Schweizerischen Privatrecht: Obligationenrecht I: Art. 1–529 OR (3. izd., Helbing &

Lichtenhahn, 2003.) (dalje u tekstu: Basler Kom: OR I, 3. izd.), 549.
24 Odredbe o ugovornoj odgovornosti za štetu nalaze se u čl. 1231. do 1231-7.
Građanskog zakonika (Code civil) od 21. 3. 1804., posljednje izmijenjen Zakonom br.
2021-1109 od 24. 8. 2021., JORF 197/2021. (dalje u tekstu: Cciv), pod naslovom
„Popravljanje štete koja je rezultat neispunjenja ugovora“ (La réparation du préjudice
résultant de l'inexécution du contrat).
25 Čl. 1231-1. Cciva.
26 Prema nekadašnjoj odredbi čl. 1147. Cciva dužnika se oslobađalo od odgovornosti
osim ako nije dokazao da je neispunjenje posljedica stranog uzroka koji mu se nije
mogao pripisati.
27 Čl. 1231-3. Cciva.
28 Saidow i Cunnington (bilj. 13), 318.
29 Dario Alessi, „The Distinction between Obligations de Résultat and Obligations de Moyens
198
 S. Nikšić

ne duguje rezultat, već umjesto toga mora poduzeti neku radnju u skladu s
određenim pravilima (npr. pravilima struke), tada će odgovarati ako je nastala
šteta, a njegovo postupanje nije bilo u skladu s tim pravilima, odnosno općenito
u skladu sa standardom dužne pažnje.30 Drugim riječima, u tom slučaju odgovara
ako je kriv jer mu se obveza sastoji „samo“ u ulaganju određenog truda, zalaganja,
znanja (obligations de moyens), tj. dužnik je dužan primijeniti dužnu pažnju. S druge
strane, kod obveze postizanja rezultata standard dužne pažnje nije relevantan, već
je umjesto toga bitno je li ostvaren rezultat.31 U pravnoj teoriji posebno se ističe
značenje podjele obveza na te dvije kategorije u kontekstu ugovorne odgovornosti
za štetu, koje dovodi do toga da se ugovorna odgovornost ne može jednoznačno
odrediti kao objektivna ili subjektivna odgovornost, već to ovisi o vrsti obveze.32
Obveza postizanja rezultata nije tipična isključivo za francusko pravo. U nekim
pravnim porecima općenito se smatra da je karakteristična za ugovorno pravo
(npr. common law),33 a u drugima se pojavljuje uz posebne vrste ugovora (npr. kod
ugovora u djelu u germanskim pravnim porecima). Podjela na obveze rezultata i
obveze sredstava stvorena je u francuskoj teoriji u XX. stoljeću i prihvaćena u
sudskoj praksi. U starijem pravu obveze se dijelilo na obveze davanja, činjenja i
nečinjenja.34 Teoriju o podjeli obveza na obveze rezultata i obvezu sredstava
stvorio je René Demogue, da bi pokušao riješiti proturječnost između odredaba
čl. 1137. i 1147. Cciva (u skladu sa starom numeracijom). Naime, iz odredbe čl.
1137. Cciva (stari tekst i numeracija) proizlazilo je da je dužnik dužan ispuniti
obvezu u skladu sa standardom pažnje bon père de famille.35 S druge strane, čl. 1147.
Cciva (stari tekst i numeracija) propisivao je višu silu i slučaj kao razloge za
oslobođenje ugovorne odgovornosti (strani uzroci koji se ne mogu pripisati
dužniku).36 To zapravo znači da iz odredbe čl. 1137. Cciva (stari tekst i numeracija)
proizlazi subjektivna odgovornost za štetu, a na temelju odredbe čl. 1147. Cciva

and the Enforceability of Promises“ (2005.) 13 European Review of Private Law 657, 660;
François Terré, Philippe Simler i Yves Lequette, Droit civil: Les obligations (11. izd.,
Dalloz, 2013.), 7.
30 Alessi (bilj. 29), 660–661.
31 Ibid., 661.
32 Ibid., 662–665.
33 Milena Đorđević, „Kritički osvrt na naučne rasprave o osnovu ugovorne odgovornosti
prema odredbama Konvencije UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe“
[2015.] Harmonius 28, 30.
34 Terré, Simler i Lequette (bilj. 29), 7.
35 Alessi (bilj. 29), 662–663.
36 Ibid., 662.

199
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

(stari tekst i numeracija) može se zaključiti da je riječ o objektivnoj odgovornosti

za štetu. Doduše, čl. 1137. uređivao je, po samom zakonskom tekstu, obvezu
čuvanja stvari kod ugovora kojima je predmet činidba davanja, pa je to otvaralo
mogućnost razlikovanja režima odgovornosti s obzirom na različite vrste činidaba
(davanje, činjenje te pasivne činidbe).
U talijanskom pravu situacija je slična, ali ipak različita. Odredba o oslobođenju
od odgovornosti dužnika, u sklopu ugovorne odgovornosti za štetu, koristi
generički pojam „iz razloga koji mu se ne mogu pripisati“, pri čemu je teret dokaza
u vezi postojanja takvih okolnosti na dužniku.37 No, za razliku od francuskog
prava ne zahtijeva se postojanje više sile, ili vanjskog uzroka u smislu razloga za
oslobođenje od odgovornosti, pa je prema tome odgovornost subjektivna.
To znači da će dužnik morati dokazati da nije kriv (kod izvanugovorne
odgovornosti ne postoji presumpcija krivnje), pod pretpostavkom da se ne
primjenjuju pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu.38 Ugovorna odgovornost
za štetu također je ograničena putem predvidivosti, osim u slučaju prijevare.39
Viša sila je izričito uređena u španjolskom pravu, kao razlog za oslobođenje od
odgovornosti, a definirana je kao događaj koji se ne može predvidjeti, odnosno,
ako se može predvidjeti, neizbježan je.40 No, viša sila je „dodatni“ razlog za
oslobođenje od odgovornosti kod ugovorne odgovornosti za štetu jer je inače
riječ o subjektivnoj odgovornosti za štetu.41 Kao i kod drugih romanskih pravnih
poredaka, španjolsko pravo usvojilo je kriterij predvidivosti za ograničenje
odgovornosti,42 koji se ne primjenjuje u slučaju namjernog prouzročenja štete.43

2.4. HRVATSKO PRAVO – OPĆE NAPOMENE

Hrvatsko odštetno pravo općenito slijedi uređenje starog Zakona o obveznim

37 Čl. 1218. talijanskog Građanskog zakonika (Codice civile): Regio decreto od 16. 3. 1942.,
br. 262, Approvazione del testo del Codice Civile, GU 79/1942., posljednje izmijenjen s
Decreto legislativo od 26. 10. 2020., br. 147, GU 276/2020. (dalje u tekstu: CC).
38 Guido Alpa i Vincenzo Zeno-Zencovich, Italian Private Law (Routledge-Cavendish,
2007.), 243.
39 Čl. 1225. CC-a.
40 Čl. 1105. španjolskog Građanskog zakonika (Código Civil): Real Decreto od 24. 7. 1889.
por el que se publica el Código Civil, Gaceta de Madrid 206/1889., posljednje izmijenjen s
Ley Orgánica 8/2021. od 4. 6. 2021., BOE 134/2021. (dalje u tekstu: CCE).
41 Čl. 1101. CCE-a.
42 Čl. 1107. st. 1. CCE-a.
43 Čl. 1107. st. 2. CCE-a.

200
 S. Nikšić

odnosima,44 iako je novi ZOO unio neke novosti, između ostaloga, i na području
ugovorne odgovornosti za štetu. Jedna od njih je važna i za temu ovog poglavlja,
a to je jasno i izričito propisivanje razloga za oslobođenje od ugovorne
odgovornosti za štetu u smislu više sile. Ni stari ZOO niti novi ZOO nisu stvorili
potpuno novo pravno uređenje ugovorne odgovornosti za štetu, niti većine
ostalih instituta obveznog prava pa je prilikom analize pojedinih obveznopravnih
instituta potrebno uzeti u obzir njihovu povijesno-poredbenopravnu genezu.
To je poseban izazov jer ZOO nije imao samo jedan uzor u poredbenom pravu,
već je nastao kao amalgam rješenja iz većeg broja stranih i međunarodnih pravnih
izvora. Taj razvoj našeg obveznog prava može se pojednostavljeno prikazati na
sljedeći način. Izvanugovorna odgovornost za štetu velikim je dijelom uređena po
uzoru na francusko pravo, a ugovorni odnosi uređeni su po švicarskom uzoru, pri
čemu je uređenje ugovora o kupoprodaji nastalo na temelju haških jednoobraznih
zakona o međunarodnoj prodaji robe. No, i u odredbama o izvanugovornoj
odgovornosti za štetu mogu se prepoznati pojedina rješenja švicarskog OR-a,45
kao što je francusko pravo imalo utjecaja i na ugovorno pravo. Doduše,
najprepoznatljiviji francuski utjecaj na ugovorno pravo – institut osnove (kauze)
ugovorne obveze – više ne postoji u novom ZOO-u,46 ali pravila o ugovornoj
odgovornosti za štetu još su uvijek povezana s francuskim pravom. Osim toga,
određeni utjecaj imali su i austrijsko i njemačko pravo, i to u novom ZOO-u u
koji su iz ABGB-a preuzete odredbe o ugovorima o darovanju i posudbi, te logika
BGB-a u vezi razgraničenja između ugovora o zakupu i najmu. Postoje i primjeri
preuzimanja pojedinih rješenja iz talijanskog prava.47 Međutim, niti jedan od tih
pravnih poredaka nije utjecao na ugovornu odgovornost za štetu kao francusko
pravo.
Kada je riječ o ugovornoj odgovornosti za štetu, novi ZOO preuzeo je rješenja
starog ZOO-a, uz dva odstupanja. Odredba o oslobođenju dužnika od
odgovornosti preformulirana je na način da je sada nedvojbeno razlog za
oslobođenje viša sila jer se između ostalog zahtijeva da je riječ o vanjskim,

44 SL SFRJ 29/1978., 39/1985., 46/1985., 45/1989. i 57/1989., NN 53/1991., 73/1991.,

111/1993., 3/1994., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001 (dalje u
tekstu: stari ZOO).
45 V. npr. odredbe o naknadi imovinske štete zbog smrti, tjelesne ozljede i oštećenja
zdravlja (čl. 45. i 46. OR-a i čl. 1093. – 1095. ZOO-a).
46 Klarić i Vedriš, GP, 14. izd. (bilj. 5), 147–150.
47 Npr. pravila o promijenjenim okolnostima (čl. 369. ZOO-a), koja su već ranije
postojala u našem pravnom poretku u Općim uzancama za promet robom.

201
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

izvanrednim i nepredvidivim okolnostima, koje se nisu mogle spriječiti, otkloniti ili

izbjeći.48 Stari ZOO na tom je mjestu sadržavao nešto fleksibilnije rješenje, koje
nije spominjalo vanjske, izvanredne i nepredvidive okolnosti, pa se u literaturi to
rješenje tumačilo na različite načine. Neki autori naglašavali su da je stari ZOO
napustio višu silu kao razlog oslobođenja od odgovornosti, usvajanjem tzv.
subjektivističko-objektivističke koncepcije razloga za oslobođenje od ugovorne
odgovornosti,49 a drugi su smatrali da se kod ugovorne odgovornosti za štetu
dužnik može osloboditi isključivo ako dokaže pretpostavke iz odredbe čl. 263.
starog ZOO-a,50 a ne dokazivanjem da nije kriv.51 Drugo odstupanje od starog
ZOO-a odnosi se na pravilo kod obujma odgovornosti za štetu, koje u novom
ZOO izrijekom spominje neimovinsku štetu.52

2.5. MEĐUNARODNI IZVORI

Haški Jednoobrazni zakon o međunarodnoj prodaji robe53 također je sadržavao
pravilo o odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora o kupoprodaji (čl. 74.
ULIS-a).54 Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe55 izrijekom ne
spominje višu silu, ali se u pravnoj teoriji smatra da se odredba čl. 79. CISG-a

48 Čl. 343. ZOO-a.

49 Slobodan Perović i Dragoljub Stojanović (red.), Komentar Zakona o obligacionim odnosima:
Knjiga prva (Kulturni centar Gornji Milanovac i Pravni fakultet Kragujevac, 1980.)
(dalje u tekstu: Perović i Stojanović, KZOO I), 762.
50 Odredba čl. 263. starog ZOO-a (Oslobođenje dužnika od odgovornosti) glasila je:
„Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju
obvezu odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog okolnosti nastalih poslije
sklapanja ugovora koje nije mogao spriječili, otkloniti ili izbjeći.“
51 Borislav T. Blagojević i Vrleta Krulj (red.), Komentar Zakona o obligacionim odnosima:
I. knjiga (2. izd., Savremena administracija, 1983.) (dalje u tekstu: Blagojević i Krulj,
KZOO I, 2. izd.), 914.
52 Čl. 346. st. 1. ZOO-a.
53 Konvencija o jednoobraznom zakonu o međunarodnoj prodaji robe (Convention relating
to a Uniform Law on the International Sale of Goods), Hag, 1. 7. 1964., 834 UNTS 107,
Aneks: Jednoobrazni zakon o međunarodnoj prodaji robe (Annex: Uniform Law on the
International Sale of Goods) (dalje u tekstu: ULIS).
54 Ingeborg Schwenzer (ur.), Schlechtriem & Schwenzer: Commentary on the UN Convention on
the International Sale of Goods (CISG) (3. izd., Oxford University Press, 2010.) (dalje u
tekstu: Schlechtriem & Schwenzer: CISG, 3. izd.), 1063.
55 Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe (United
Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods), Beč, 11. 4. 1980., 1489
UNTS 3 (dalje u tekstu: CISG).

202
 S. Nikšić

oslanja na taj institut.56 Da bi se dužnika oslobodilo od odgovornosti za štetu,

prema odredbi čl. 79. CISG-a mora biti riječ o nepredvidivim okolnostima izvan
njegove kontrole (često se shvaća kao okolnost izvan njegove sfere, pa stoga
bolest dužnika ili njegovog zaposlenika nije razlog za oslobođenje), koje se nisu
mogle izbjeći te da su jedini uzrok neispunjenja.57
Okolnosti koje bi mogle dovesti do oslobođenja od odgovornosti, ali isključivo
ako su ispunjene ranije navedene pretpostavke, jesu: prirodne nepogode,
epidemije i bolesti (ali ne ako je riječ o bolesti samog dužnika ili njegovih ključnih
zaposlenika), ratni sukobi, terorizam i sabotaže (pod pretpostavkom da ih nisu
izveli zaposlenici dužnika)58 te akti državnih tijela.59 Naime, za sve njih je
karakteristično da su izvan kontrole (sfere) dužnika, a oslobađaju od odgovornosti
ako su bili nepredvidivi i neizbježni uzroci neispunjenja. Štrajkovi i slične
okolnosti najčešće neće biti razlog za oslobođenje od odgovornosti, ali postoje
primjeri u kojima bi se dužnik (poslodavac) mogao pozivati i na njih (npr. opći
štrajk koji se nije mogao predvidjeti; štrajk kontrolora leta, carinika, poštanske ili
željezničke službe, ako ne postoji alternativni put i način isporuke).60
Odgovornost za štetu zbog povrede ugovorne obveze prema CISG-u je po svojoj
naravi objektivna.61
Viša sila prihvaćena je kao jedan od dva razloga za oslobođenje od ugovorne
odgovornosti kod UNIDROIT načela međunarodnih trgovačkih ugovora (drugi
razlog je ugovorna klauzula koja isključuje odgovornost).62 Odgovornost za štetu
u ovom slučaju je objektivna, ali se ponekada krivnja može sakriti u samom pojmu
neispunjenja, pa slično kao u francuskom pravu može biti relevantna kod ugovora
kojima se ne preuzima obveza postizanja određenog rezultata, a irelevantna je kod
ugovora kod kojih je dužnik dužan postići rezultat.63

56 Ingeborg Schwenzer, „Force Majeure and Hardship in International Sales Contracts“

(2008.) 39 Victoria University of Wellington Law Review 709, 712.
57 Schlechtriem & Schwenzer: CISG, 3. izd. (bilj. 54), 1067–1070.
58 Ibid., 1072.
59 Ibid., 1070–1071.
60 Ibid., 1073.
61 Ibid., 1000.
62 Stefan Vogenauer i Jan Kleinheisterkamp (ur.), Commentary on the UNIDROIT Principles
of International Commercial Contracts (PICC) (1. izd., Oxford University Press, 2009.), 869.
63 Ibid., 733.

203
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

3. RAZVOJ UGOVORNE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

U HRVATSKOM OBVEZNOM PRAVU NAKON OPĆEG
GRAĐANSKOG ZAKONIKA

3.1. SKICA ZA ZAKONIK O OBLIGACIJAMA I UGOVORIMA

Preteča starog ZOO-a, odnosno jugoslavenskog Zakona o obveznim odnosima
iz 1978. godine,64 Konstantinovićeva Skica za zakonik o obligacijama i
ugovorima,65 također je uređivala materiju ugovorne odgovornosti za štetu.66
Odredbe o tom institutu bile su po sadržaju srodne francuskom pravu, a njihov
je utjecaj bio prepoznatljiv i u starom ZOO-u, iako odredbe u ta dva izvora nisu
bile identične.
Skica je kao pretpostavke ugovorne odgovornosti za štetu predviđala postojanje
obveze, njezinu povredu i štetu kao posljedicu.67 Također je bilo izričito propisano
da se dužnik oslobađa obveze odgovornosti za štetu ako dokaže da je bio spriječen
ispuniti obvezu uslijed više sile ili drugog stranog uzroka za koji ne odgovara.68
To pravilo moglo bi se tumačiti kao pravni temelj objektivne odgovornosti za
štetu jer ono ne spominje krivnju kao razlog za oslobođenje od odgovornosti.
To je jasno barem u dijelu koji spominje višu silu. Ako je razlog za oslobođenje
viša sila, tada se dužnika (ili općenito štetnika) ne može osloboditi od
odgovornosti, čak ni ako dokaže da nije bio kriv. Što se tiče „drugog stranog
uzroka za koji ne odgovara“ to također nije krivnja dužnika, jer riječ „strani“ ima
značenje vanjskog uzroka, što znači razlog izvan dužnikove (štetnikove) sfere.
U svakom slučaju i u Skici su se u okviru pravila o ugovornoj odgovornosti za
štetu pojavili subjektivni elementi – vrste i stupnjevi krivnje. To su pravila koja se
odnose na učinke ograničenja i isključenja odgovornosti za štetu počinjenu
namjerno ili s krajnjom nepažnjom,69 odnosno visinu naknade štete u slučaju

64 SL SFRJ 29/1978., 39/1985., 46/1985., 45/1989. i 57/1989. (dalje u tekstu:

ZOO/SFRJ).
65 Za tekst Skice za zakonik o obligacijama i ugovorima (dalje u tekstu: Skica) v. Mihailo
Konstantinović, Obligacije i ugovori: Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima (Pravni
fakultet u Beogradu, 1969.).
66 Odredbe o ugovornoj odgovornosti nalaze se u čl. 206. – 214. Skice.
67 Čl. 207. Skice.
68 Čl. 208. Skice.
69 Čl. 210. st. 3. Skice.

204
 S. Nikšić

namjere, prijevare ili krajnje nepažnje dužnika.70 Ta pravila otvaraju mogućnost

da se pravila o ugovornoj odgovornosti u režimu Skice tumače kao pravila o
subjektivnoj odgovornosti. I upravo je to izvor proturječnosti, koji je prenesen
prvo u ZOO/SFRJ i stari ZOO, a zatim i u naše sadašnje pravo.

3.2. STARI ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA IZ 1978.

ZOO/SFRJ odstupio je od OGZ-ovskog uređenja ugovorne odgovornosti za
štetu i u znatnoj mjeri preuzeo rješenje Skice, iako je u mnogim detaljima odstupio
i od nje. Temeljna odredba u sklopu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu
glasila je: „Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao
ispuniti svoju obvezu odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog
okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječili, otkloniti ili
izbjeći.“71 Dužnik se u tom režimu nije mogao osloboditi odgovornosti
dokazujući da nije kriv, već umjesto toga mora dokazati pravne činjenice iz
odredbe čl. 263. ZOO/SFRJ.72 Odredba čl. 263. ZOO/SFRJ važna je za
tumačenje pravne naravi ugovorne odgovornosti za štetu i ujedno ključni
argument u prilog shvaćanja da je ovdje zapravo riječ o objektivnoj odgovornosti
za štetu.73 Postojali su i autori koji su smatrali da krivnja ipak jest relevantna, što
znači da je ugovorna odgovornost subjektivna odgovornost. Stoga je za
odgovornost dužnika potrebna povreda dužne pažnje, a odredbu čl. 263.
ZOO/SFRJ objašnjavali su kao tzv. subjektivno-objektivni koncept ugovorne
odgovornosti, pomoću kojeg je očuvano pravilo prema kojem nema odgovornosti
bez odgovarajućeg ponašanja dužnika.74 To do određene mjere podsjeća na odnos
odredaba čl. 1137. i 1147. Cciva (stari tekst i numeracija), u kojima se javlja i dužna
pažnja i viša sila.
U primjeni odredaba ZOO/SFRJ i starog ZOO-a o ugovornoj odgovornosti za
štetu u sudskoj praksi naglašavalo se subjektivne elemente odgovornosti. Prema
tumačenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH), odredbom
čl. 263. starog ZOO-a je „prihvaćen subjektivni kriterij oslobađajućih okolnosti u
smislu da su to okolnosti koje dužnik nije mogao spriječiti, ukloniti ni izbjeći te

70 Čl. 211. st. 2. Skice.

71 Čl. 263. ZOO/SFRJ i starog ZOO-a (Oslobođenje dužnika od odgovornosti).
72 Blagojević i Krulj, KZOO I, 2. izd. (bilj. 51), 913–914.
73 Isto: Marija Karanikić Mirić, Objektivna odgovornost za štetu (Pravni fakultet Univerziteta
u Beogradu, 2013.), 45–46.
74 Perović i Stojanović, KZOO I (bilj. 49), 761–762.

205
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

da su nastale nakon sklapanja ugovora“.75 Vrhovni sud također je zaključio da su

nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni
zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora jer su utvrdili da je tuženik
bez svoje krivnje došao u situaciju da nije mogao isporučiti tužitelju ugovorene
stanove.76 U praksi VSRH-a bilo je i primjera iz kojih se može zaključiti da
ugovorna odgovornost za štetu može biti i objektivna, ali je riječ o specifičnoj
situaciji u kojoj se odredba čl. 263. starog ZOO-a o oslobođenju od odgovornosti
kod ugovorne odgovornosti pojavila u slučaju u kojem je osoba pretrpjela tjelesne
ozljede tijekom rušenja stare kuće, što je imalo karakter opasne djelatnosti.77

4. VIŠA SILA KAO RAZLOG ZA OSLOBOĐENJE OD

ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

U novom ZOO-u odredba koja propisuje razloge za oslobađanje od ugovorne

odgovornosti za štetu izmijenjena je u odnosu na stari ZOO. Prema odredbi
čl. 343. ZOO-a dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije
mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog
vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora
koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Zanimljivo je spomenuti da su nakon
reforme francuskog obveznog prava iz 2016. godine hrvatsko i francusko pravo
ostali povezani u pogledu razloga za oslobođenje od ugovorne odgovornosti za
štetu. Slučajno su koincidirale promjene koje su nastupile usvajanjem novog
ZOO-a i one koje su u francuskom pravu provedene 2016. godine. Naime, i u
jednom i u drugom slučaju odredbe su „pročišćene“ i za razliku od ranijeg stanja
kao razlog za oslobođenje od ugovorne odgovornosti za štetu u oba pravna
poretka predviđena je isključivo viša sila.
Odredba čl. 343. ZOO-a mogla bi značiti da se dužnik kod ugovorne
odgovornosti za štetu može osloboditi samo ako su ispunjene pretpostavke u toj
odredbi jer inače ta odredba uopće nema smisla, tj. za njom uopće ne bi bilo
potrebe.78 Ako bi dužnik smio dokazivati da nije kriv i kod ugovorne

75 VSRH, Rev-x 242/11-2 od 20. 3. 2011. V. i odluku Vrhovnog suda Socijalističke

Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSSRH), Rev-96/86 od 6. 10. 1988., u: Ivica Crnić,
Zakon o obveznim odnosima: Autorski pročišćeni tekst s opsežnom sudskom praksom i prilozima
(4. izd., Organizator, 2002.), 343.
76 VSRH, Rev 985/03-2 od 9. 3. 2006.
77 VSRH, Rev 913/04-2 od 3. 2. 2005.
78 Miha Juhart i Nina Plavšak (red.), Obligacijski zakonik s komentarjem: 2. knjiga: Splošni del:
190. do 434. člen (GV Založba, 2003.) (dalje u tekstu: Juhart i Plavšak, OZK II), 207.

206
 S. Nikšić

odgovornosti, tada bi se jednostavno primjenjivalo opće pravilo izvanugovorne

odgovornosti, koja dopušta upravo takav dokaz, i odredba čl. 343. ZOO-a ne bi
smjela postojati. Općenito vrijedi da kada je odgovornost subjektivna, nema
smisla propisivati tako strogi razlog za oslobođenje od odgovornosti kao što je to
viša sila jer je tuženiku mnogo lakše dokazati nepostojanje krivnje (i to izravno,
dokazivanjem da je postupao s odgovarajućim stupnjem pažnje, ili neizravno, npr.
dokazivanjem da je šteta nastala slučajno), nego dokazivati višu silu.
No, samo postojanje više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti ne
mora značiti da je ugovorna odgovornost za štetu objektivna. Iako zaista nema
smisla propisivati višu silu kao razlog za isključenje subjektivne odgovornosti za
štetu, činjenica da ju je zakonodavac predvidio ne mora imati tako dalekosežne
posljedice jer može biti riječ isključivo o kazuistici. Tuženik se i kod subjektivne
odgovornosti za štetu može braniti navodom da ne postoji uzročna veza između
njegove radnje i/ili propuštanja i štete kao posljedice, bez obzira na to što je teret
dokaza za tu činjenicu na tužitelju.

5. PODREDNA PRIMJENA PRAVILA O IZVANUGOVORNOJ

ODGOVORNOSTI

Pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu imaju karakter općih pravila

odštetnog prava. Stoga i načelo odgovornosti temeljem presumirane krivnje ima
karakter općeg pravila odštetnog prava, pa se, ako ne postoje posebna pravila,
primjenjuje na sve vrste odgovornosti za štetu. Iznimke od subjektivne
odgovornosti trebale bi biti propisane ili ugovorene.79 To bi značilo subjektivnu
odgovornost i kod ugovorne odgovornosti za štetu. No, s druge strane ZOO u
temeljnoj odredbi o izvanugovornoj odgovornosti, koja je ujedno i temeljna
odredba o subjektivnoj odgovornosti, sadrži i važan izuzetak. Naime, prema
odredbi čl. 1045. st. 4. ZOO-a za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u
drugim slučajevima80 predviđenim zakonom. Ako bi se zaključilo da odredbe
čl. 343. ZOO-a imaju karakter posebnog pravila koje propisuje razloge za
oslobađanje od objektivne odgovornosti za štetu kod ugovorne odgovornosti,

79 Prema odredbi čl. 1045. st. 4. ZOO-a za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u
drugim slučajevima predviđenim zakonom. No, budući da je kod ugovorne
odgovornosti zakonom predviđeno da se može ugovoriti da se za štetu odgovara i za
slučajeve kada se inače ne odgovara (čl. 344. ZOO-a), nema prepreka ugovaranju
objektivne (pa čak i strože) odgovornosti.
80 Sintagma „drugi slučajevi“ odnosi se na odredbu čl. 1045. st. 3. ZOO-a u kojoj je
predviđena objektivna odgovornost za opasne stvari i opasne djelatnosti.

207
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

tada je jednostavno riječ o izuzetku od općeg pravila (čl. 1045. st. 1. ZOO-a) koji
predviđa subjektivnu odgovornost.
Drugim riječima, budući da odredba čl. 343. ZOO-a znači da se dužnik može
osloboditi od ugovorne odgovornosti za štetu isključivo dokazujući da nije mogao
ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog
vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora
koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, a ne dokazujući da nije kriv za
nastalu štetu, tada to posebno pravilo isključuje primjenu čl. 1045. st. 1. ZOO-a.81

6. KRIVNJA I NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

U kontekstu teme ovog poglavlja važno je spomenuti i položaj instituta
nemogućnosti ispunjenja u ugovornom pravu. Naime, prema nekim tumačenjima
ugovorna odgovornost za štetu je po svojoj naravi subjektivna odgovornost jer se
u odredbi čl. 342. st. 4. ZOO-a spominje krivnja.82 Prema navedenoj odredbi,
dužnik odgovara i za djelomičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja, iako tu
nemogućnost nije skrivio, ako je nastupila nakon njegovog dolaska u
zakašnjenje.83 No, ni ta odredba ne pruža dovoljno sigurnosti za stvaranje
nedvojbenog zaključka o pravnoj naravi ugovorne odgovornosti za štetu. Ona se
na način kako je formulirana odnosi na samo jedan slučaj povrede ugovorne
obveze, a to je nemogućnost ispunjenja. Povreda ugovorne obveze može se
manifestirati kao neispunjenje, kašnjenje s ispunjenjem te neuredno ispunjenje, a
nemogućnost ispunjenja jednostavno znači da obvezu više nije moguće ispuniti
(naknadna nemogućnost činidbe).84 Stoga se odredbu čl. 342. st. 4. ZOO-a može
shvatiti i kao pravilo koje uređuje isključivo odgovornost za štetu u slučaju
naknadne nemogućnosti činidbe.

81 Isto: Juhart i Plavšak, OZK II (bilj. 78), 207.

82 V. Vilim Gorenc (red.), Komentar Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 2014.),
549–550.
83 Odredba je vjerojatno preuzeta iz švicarskog prava (čl. 103. OR-a), i to predstavlja
ozbiljan problem jer se kod istog pravnog instituta u ZOO-u (starom i novom)
kombiniraju odredbe francuskog i švicarskog prava koje se koncepcijski ne podudaraju
kada je riječ o krivnji. Također, treba istaknuti da odredba čl. 103. OR-a nije osnovna
odredba o ugovornoj odgovornosti za štetu koja propisuje da je riječ o subjektivnoj
odgovornosti, već je to odredba čl. 97. OR-a, koja nije preuzeta u ZOO.
84 Prvobitna nemogućnost činidbe, dakle nemogućnost koja je postojala u vrijeme
sklapanja ugovora, dovodi do ništetnosti ugovora, pa u tom slučaju obveza niti ne
nastaje. Klarić i Vedriš, GP, 14. izd. (bilj. 5), 144.

208
 S. Nikšić

No, pitanje odnosa instituta nemogućnosti ispunjenja i povrede ugovorne obveze

ne treba podcijeniti. Nije teško zamisliti da se to pravilo analogijom proširi i
općenito na pitanje ugovorne odgovornosti za štetu. S druge strane, ZOO sadrži
i druga pravila koja bi se proširenim tumačenjem mogla iskoristiti kao argument
u prilog ugovorne objektivne odgovornosti za štetu kao što je to npr. objektivni
koncept zakašnjenja dužnika, o čemu će više riječi biti u sljedećem odjeljku.

7. OBJEKTIVNO KONCIPIRANO ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA

Za nastupanje zakašnjenja dužnika ne zahtijeva se njegova krivnja. ZOO prihvaća
objektivni koncept zakašnjenja dužnika.85 Postavlja se pitanje može li to pravilo
poslužiti kao argument za objektivnu odgovornost za štetu. Na prvi pogled to bi
imalo smisla, jer iako je riječ o dva različita instituta, oni su nesumnjivo povezani.
Naime, postavlja se pitanje bi li imalo smisla da se zakašnjenje dužnika prosuđuje
po jednom kriteriju (objektivnom, bez obzira na krivnju), a njegovu odgovornost
za štetu po drugom kriteriju (subjektivnom, krivnja je relevantna). Razdvajanje
zakašnjenja od odgovornosti za štetu nelogično je i ako analiziramo pravne učinke
zakašnjenja kod novčanih obveza. Naime, zakašnjenje kod novčanih obveza
dovodi do obveze plaćanja zateznih kamata bez obzira na krivnju dužnika.
Zatezne kamate jednim dijelom mogu imati ulogu popravljanja štete, što znači da
dužnik novčane obveze koji zakasni s ispunjenjem barem za dio štete odgovara
objektivno.86
S druge strane, objektivna koncepcija zakašnjenja dužnika ne mora nužno značiti
objektivnu odgovornost za štetu. Riječ je o dva različita instituta, koji mogu
sadržavati različito uređenje, za što postoje primjeri u poredbenom pravu.
U švicarskom pravu, koje nesumnjivo prihvaća subjektivnu odgovornost kod
ugovorne odgovornosti za štetu, za zakašnjenje dužnika ne zahtijeva se njegova
krivnja.87 Drugim riječima, zakašnjenje dužnika koncipirano je objektivno, a

85 Ibid., 474.
86 Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZOO-a vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira
na to je li pretrpio štetu zbog dužnikova zakašnjenja. Prema tome, ako vjerovniku nije
nastala šteta, zatezne kamate nemaju odštetnu funkciju. S druge strane, ako mu je šteta
ipak nastala, zatezne kamate imaju odštetnu funkciju. Naime, prema odredbi čl. 30.
st. 2. ZOO-a ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća
od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata, on ima pravo zahtijevati razliku do
potpune naknade štete. To znači da se zatezne kamate uračunavaju u naknadu štete,
što znači da imaju odštetnu funkciju, a budući da je za početak tijeka zateznih kamata
irelevantna krivnja dužnika, za taj dio se sasvim sigurno odgovara objektivno.
87 Eugen Bucher, Schweizerisches Obligationenrecht: Allgemeiner Teil ohne Deliktsrecht (2. izd.,
209
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

odgovornost za štetu je neovisno o tome subjektivna. S druge strane, u

njemačkom pravu i zakašnjenje dužnika i njegova odgovornost za štetu zahtijevala
je krivnju u izvornom uređenju BGB-a prema odredbi § 285. BGB-a a. F.,88 a
nakon reforme prema odredbi § 286. st. 4. BGB-a.
Stoga se nažalost i pravila koja uređuju ovaj institut mogu istovremeno koristiti
kao argument u prilog, ali i protiv objektivne koncepcije ugovorne odgovornosti
za štetu.

8. ODREDBE O KRIVNJI U OKVIRU PRAVILA O UGOVORNOJ

ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

ZOO se u većem broju odredaba u okviru pravila o ugovornoj odgovornosti za

štetu referira na pojedine vrste i stupnjeve krivnje. Odgovornost za namjeru ili
krajnju nepažnju ne može se unaprijed ugovorom isključiti ili ograničiti,89 a ako se
za to ispune pretpostavke (monopolski položaj dužnika ili uopće neravnopravni
odnos ugovornih strana90), čak i ugovorna odredba o isključenju odgovornosti za
običnu nepažnju može biti poništena.91 Ograničenje visine naknade štete nema
pravne učinke ako je šteta počinjena namjerno ili s krajnjom nepažnjom.92
Vrste i stupnjeve krivnje koristi se i kod određivanja obujma naknade štete, pa
dužnik koji je postupao s namjerom, krajnjom nepažnjom ili prijevarno odgovara
za cjelokupnu štetu, a u slučaju obične nepažnje ograničeno, za predvidivu štetu.93
Sada se postavlja pitanje znače li te odredbe da je kod ugovorne odgovornosti za
štetu u pravilu riječ o subjektivnoj odgovornosti. Nažalost, ni one ne nude
pouzdan odgovor na to pitanje. Naime, pravila o krivnji kod ugovorne

Schulthess Polygraphischer Verlag, 1988.), 356.

88 Ibid., 359–360. Za inačicu BGB-a koja je bila na snazi do 31. 12. 2001. (alte Fassung),
u knjizi se rabi pokrata BGB a. F. (nap. ur.).
89 Čl. 345. st. 1. ZOO-a.
90 U vezi neravnopravnog odnosa ugovornih strana trebalo bi uzeti da je riječ o
neravnopravnosti u korist dužnika. Veći je problem što ZOO ne precizira o kakvoj je
neravnopravnosti riječ. Naravno, nije u pitanju pravna, već faktična neravnopravnost
(ekonomska, s obzirom na znanje i iskustvo i sl.), ali bi ona morala biti većih razmjera.
Manja ravnopravnost ne bi trebala proizvoditi pobojnost odredbe o ograničenju ili
isključenju odgovornosti jer je teško pronaći obveznopravni odnos u kojem su
ugovorne strane sasvim faktično ravnopravne.
91 Čl. 345. st. 2. ZOO-a.
92 Čl. 345. st. 4. ZOO-a.
93 Čl. 346. st. 1. i 2. ZOO-a.

210
 S. Nikšić

odgovornosti za štetu mogu imati smisla čak i ako je ugovorna odgovornost u

pravilu objektivna jer postoje primjeri u kojima posebna zakonska pravila o
pojedinim ugovorima predviđaju subjektivnu odgovornost za štetu.94 Osim toga,
ugovorne strane mogle bi ugovorom urediti odgovornost za slučaj nastanka štete
ne referirajući se uopće na to ugovaraju li subjektivnu ili objektivnu odgovornost.
Ako bi tako postupile, te bi u okviru ugovornih odredaba ugovorile isključenje ili
ograničenje odgovornosti za namjeru ili krajnju nepažnju, odredbe ZOO-a
sankcionirale bi takvu odredbu ništetnošću.
Pravilo o odgovornosti za predvidivu štetu načelno se pojavljuje i u pravnim
porecima u kojima je ugovorna odgovornost za štetu objektivna. U tom smislu
predvidivost je tipična za common law pravne poretke. U common law pravnim
porecima ugovorna odgovornost je prema vladajućem shvaćanju objektivna, ali
istovremeno ograničena predvidivošću. Isto tako, u francuskom pravu koristi se
kriterij vrste i stupnja krivnje, kao pretpostavka za primjenu pravila o blažoj
odgovornosti dužnika samo za predvidivu štetu,95 iako to samo za sebe ne
odgovara na pitanje je li odgovornost za štetu subjektivna ili objektivna. Drugim
riječima, krivnja ne mora uvijek imati ulogu pretpostavke (ili presumpcije)
odgovornosti, već može biti i pretpostavka za primjenu pravila o ograničenju
odgovornosti za štetu.

9. PROPISIVANJE VRSTE ODGOVORNOSTI KOD POJEDINIH

UGOVORA

ZOO kod pojedinih ugovora propisuje objektivnu odgovornost za štetu (npr. kod
ugovora o uskladištenju).96 To bi mogao biti snažan argument u prilog shvaćanja
da je ugovorna odgovornost za štetu u načelu subjektivna, jer da to nije tako, ne
bi imalo smisla samo kod pojedinih ugovora propisivati objektivnu odgovornost.
Kod nekih ugovora odgovornost je objektivna, ali ograničena do određene visine,
a ako je šteta nastala kao posljedica krivnje, odgovornost je potpuna kao što je to
npr. kod ugostiteljske ostave.97 U drugim je pak primjerima odgovornost
ugovorne strane subjektivna, ali ako jedna strana povrijedi ugovornu obvezu,
postaje objektivna. Tako npr. posudovnik odgovara za oštećenje i propast stvari
ako su nastali njegovom krivnjom, a ako je stvar dao u potposudbu bez pristanka

94 V. infra, odjeljak 9. Propisivanje vrste odgovornosti kod pojedinih ugovora.

95 Čl. 1231-3. Cciva.
96 Čl. 745. st. 1. ZOO-a.
97 Čl. 737. i 740. ZOO-a.

211
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

posuditelja, odgovara i za slučaj.98

Kod pojedinih ugovora ZOO propisuje i subjektivnu odgovornost za štetu zbog
povrede ugovorne obveze (npr. kod odgovornosti ortaka,99 prijevoznika,100
posrednika101). Samo po sebi to bi upućivalo na zaključak da je načelno ugovorna
odgovornost objektivna jer je samo kod pojedinih ugovora subjektivna. Međutim,
s obzirom na to da postoje i primjeri kada je kod pojedinih ugovora propisana
objektivna odgovornost, iz propisivanja vrsta odgovornosti za štetu kod pojedinih
ugovora zaista se ne može pouzdano zaključiti o kojoj vrsti odgovornosti je riječ.
Osim toga, pojedini imenovani ugovori koje uređuje ZOO (a isto vrijedi i za druge
pravne izvore) imali su različit razvojni put, pa iako se sada nalaze u jednom
katalogu ugovora, oni međusobni često nisu usklađeni. Naime, svi imenovani
ugovori koje uređuju suvremene kodifikacije obveznog, građanskog ili trgovačkog
prava nisu nastali u istom trenutku, niti se kod svih imenovanih ugovora javljaju
jednaki problemi koje je moguće riješiti na jednoobrazan način.

10. UGOVORNO PROŠIRENJE ODGOVORNOSTI

Prema odredbi čl. 344. ZOO-a ugovorom se može proširiti odgovornost dužnika
i na slučajeve kada ne bi odgovarao za štetu, jedino što se ispunjenje takve
ugovorne odredbe ne može zahtijevati ako bi to bilo suprotno načelu savjesnosti
i poštenja.
Na prvi pogled ta bi odredba mogla biti argument u prilog shvaćanja prema kojem
je ugovorna odgovornost za štetu načelno subjektivna jer bi odredba čl. 344.
ZOO-a omogućavala ugovaranje strože, objektivne odgovornosti za štetu. No, to
nije jedino moguće tumačenje. Proširenje odgovornosti moglo bi značiti i
ugovaranje odgovornosti za višu silu, zatim ugovaranje odgovornosti za štetu u
pojedinim slučajevima više sile koji su specificirani ugovorom, a također i
odgovornost za cjelokupnu štetu i kod obične nepažnje. Stoga ni ta odredba sama
za sebe ne odgovara na pitanje pravne naravi ugovorne odgovornosti za štetu.

98 Čl. 514. st. 1. ZOO-a.

99 Čl. 649. ZOO-a.
100 Čl. 683. st. 1., 687. st. 1. i 698. st. 3. ZOO-a.
101 Čl. 842. ZOO-a. Odgovornost posrednika u tom slučaju postoji u odnosu na obje
strane između kojih je posredovao, što može značiti da temeljem istog posebnog
pravila odgovara kako u ugovornom odnosu (prema nalogodavcu), tako i u
izvanugovornom odnosu (prema trećoj osobi koju je pronašao radi sklapanja ugovora,
pod pretpostavkom da i s njom nije u ugovornom odnosu).

212
 S. Nikšić

11. ZAKLJUČAK
Sitne dorade zakonskog uređenja, koje su kod ugovorne odgovornosti za štetu u
našem pravu poduzimane kroz nekoliko desetljeća, omogućavaju drukčije
zaključke u vezi pravne naravi te vrste odgovornosti u odnosu na OGZ. To je s
jedne strane posljedica izostanka jasnog zakonskog određenja o tome je li
ugovorna odgovornost subjektivna ili objektivna, a s druge strane, složenosti
pravnog uređenja ugovorne odgovornosti za štetu, koje istovremeno nudi
argumente i za i protiv objektivne odgovornosti za štetu.
Iako se objektivnu odgovornost za štetu kod ugovorne odgovornosti može
pravdati koncepcijski, nažalost ZOO ne daje pouzdan odgovor na pitanje pravne
naravi ugovorne odgovornosti za štetu. S tim u vezi posebno je problematično da
je pitanje pravne naravi ugovorne odgovornosti za štetu bilo otvoreno i ranije, još
u režimu starog ZOO-a, a moglo ga se postaviti i u režimu Skice. Stoga je
neobično da se u novom ZOO-u na to pitanje ne može pronaći pouzdan odgovor.
Najveći je problem pravna nesigurnost, koju stvaraju zakonska pravila jer
omogućuju da se i za jedno i za drugo gledište pronađu uvjerljivi argumenti. Manje
je važno hoće li se zakonodavac opredijeliti za jedno ili drugo rješenje, tako dugo
dok je jasno koje je rješenje prihvaćeno.
Na prvi pogled dvojbu u vezi pravne prirode ugovorne odgovornosti za štetu, i
ulogu krivnje u tom odnosu, jednostavno mogu riješiti same ugovorne strane. Bez
ikakve sumnje, načelno je dopušteno ugovoriti ne samo objektivnu ili subjektivnu
odgovornost, već i specificirati čitav niz pitanja s područja odgovornosti za štetu,
naravno, ne prelazeći granice valjanosti ugovornih obveza. Ugovorne strane smiju
urediti odgovornost za štetu i na način da ju uopće ne klasificiraju kao objektivnu
ili subjektivnu odgovornost, već da jednostavno urede pod kojim pretpostavkama
se odgovara za štetu, odnosno koji su razlozi za oslobođenje od odgovornosti.
Ako ugovorne strane ne ugovore ništa posebno, a nije riječ o nekom imenovanom
ugovoru za koji je ZOO predvidio posebna pravila koja propisuju je li riječ o
objektivnoj ili subjektivnoj odgovornosti, autor ovog poglavlja skloniji je
tumačenju da je riječ o objektivnoj odgovornosti iz sljedećih razloga:
– ZOO izričito propisuje višu silu kao razlog za oslobođenje od
odgovornosti
– ugovorna odgovornost u germanskim pravnim porecima je strože uređena
u usporedbi s izvanugovornom odgovornosti
– u francuskom pravu tradicionalno se smatra, barem kod ugovora kod kojih
dužnik duguje određeni rezultat, da je riječ o objektivnoj odgovornosti za

213
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

štetu
– common law pravni poreci u kojima je ugovorna odgovornost objektivna
korigiraju taj režim pomoću predvidivosti, a isto vrijedi i za francusko
pravo.
Iznimno bi se moglo primjenjivati subjektivnu odgovornost kod ugovora kod
kojih dužnik nije dužan postići određeni rezultat, već umjesto toga duguje
ispunjenje činidbe u skladu sa standardom pažnje koja se zahtijeva u pojedinoj
vrsti pravnih odnosa. Na taj se način postiže da dužnik koji je povrijedio ugovornu
obvezu odgovara i za štetu, osim ako šteta nije posljedica više sile. Kod ugovora
kod kojih dužnik duguje određeni rezultat, sama činjenica da ga nije postigao ima
značenje povrede obveze, što u pravilu znači i odgovornost za štetu. Kod ugovora
kod kojih dužnik duguje ispunjenje u skladu sa standardom pažnje, ako je dužnik
primijenio dužnu pažnju, a izostane određeni rezultat, njegovo postupanje neće
imati karakter povrede obveze, pa stoga nema niti odgovornosti za štetu. U tom
slučaju dužnik se ne mora pozivati na višu silu jer uopće nije povrijedio ugovornu
obvezu.

BIBLIOGRAFIJA
ALESSI D., „The Distinction between Obligations de Résultat and Obligations de Moyens and
the Enforceability of Promises“ (2005.) 13 European Review of Private Law 657
ALPA G. i ZENO-ZENCOVICH V., Italian Private Law (Routledge-Cavendish, 2007.)
BAR C. VON i CLIVE E. (ur.), Principles, Definitions and Model Rules of European Private Law:
Draft Common Frame of Reference (DCFR): Full Edition, vol. 1 (Sellier European Law
Publishers, 2009.)
BEALE H. G. (ur.), Chitty on Contracts: Volume I: General Principles (31. izd., Sweet & Maxwell,
2012.)
BEN-SHAHAR O. i PORAT A. (ur.), Fault in American Contract Law (Cambridge University
Press, 2013.)
BLAGOJEVIĆ B. T. i KRULJ V. (red.), Komentar Zakona o obligacionim odnosima: I. knjiga (2.
izd., Savremena administracija, 1983.)
BUCHER E., Schweizerisches Obligationenrecht: Allgemeiner Teil ohne Deliktsrecht (2. izd.,
Schulthess Polygraphischer Verlag, 1988.)
CRNIĆ I., Zakon o obveznim odnosima: Autorski pročišćeni tekst s opsežnom sudskom praksom i
prilozima (4. izd., Organizator, 2002.)
DAUNER-LIEB B. i LANGEN W. (ur.), BGB: Schuldrecht: Band 2/1: §§ 241–610 (3. izd.,
Nomos, 2016.)
ĐORĐEVIĆ M., „Kritički osvrt na naučne rasprave o osnovu ugovorne odgovornosti
prema odredbama Konvencije UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe“ [2015.]
Harmonius 28
FERRARI F., „Comparative Ruminations on the Foreseeability of Damages in Contract
Law“ (1993.) 53 Louisiana Law Review 1257
GORENC V. (red.), Komentar Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 2014.)

214
 S. Nikšić

HONSELL H., VOGT N. P. i WIEGAND W. (ur.), Basler Kommentar zum Schweizerischen

Privatrecht: Obligationenrecht I: Art. 1–529 OR (3. izd., Helbing & Lichtenhahn, 2003.)
JUHART M. i PLAVŠAK N. (red.), Obligacijski zakonik s komentarjem: 2. knjiga: Splošni del: 190.
do 434. člen (GV Založba, 2003.)
KARANIKIĆ MIRIĆ M., Objektivna odgovornost za štetu (Pravni fakultet Univerziteta u
Beogradu, 2013.)
KLARIĆ P., Odštetno pravo (4. izd., Narodne novine, 2003.)
KLARIĆ P. i VEDRIŠ M., Građansko pravo (14. izd., Narodne novine, 2014.)
KONSTANTINOVIĆ M., Obligacije i ugovori: Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima (Pravni
fakultet u Beogradu, 1969.)
LIAO W., The Application of the Theory of Efficient Breach in Contract Law (Intersentia, 2015.)
PEROVIĆ S. i STOJANOVIĆ D. (red.), Komentar Zakona o obligacionim odnosima: Knjiga prva
(Kulturni centar Gornji Milanovac i Pravni fakultet Kragujevac, 1980.)
POSNER E. A., „Fault in Contract Law“ (2009.) 107 Michigan Law Review 1431
SAIDOV D. i CUNNINGTON R. (ur.), Contract Damages: Domestic and International Perspectives
(Hart Publishing, 2008.)
SCHWENZER I., „Force Majeure and Hardship in International Sales Contracts“ (2008.)
39 Victoria University of Wellington Law Review 709
SCHWENZER I. (ur.), Schlechtriem & Schwenzer: Commentary on the UN Convention on the
International Sale of Goods (CISG) (3. izd., Oxford University Press, 2010.)
TERRÉ F., SIMLER P. i LEQUETTE Y., Droit civil: Les obligations (11. izd., Dalloz, 2013.)
VOGENAUER S. i KLEINHEISTERKAMP J. (ur.), Commentary on the UNIDROIT Principles of
International Commercial Contracts (PICC) (1. izd., Oxford University Press, 2009.)
WELSER R. i ZÖCHLING-JUD B., Grundriss des bürgerlichen Rechts: Band II: Schuldrecht
Allgemeiner Teil, Schuldrecht Besonderer Teil, Erbrecht (14. izd., Manz, 2015.)
WERRO F., La responsabilité civile (Stämpfli Editions, 2017.)

POPIS SUDSKIH ODLUKA

VSSRH, Rev-96/86 od 6. 10. 1988. • VSRH, Rev 913/04-2 od 3. 2. 2005. • VSRH, Rev
985/03-2 od 9. 3. 2006. • VSRH, Rev-x 242/11-2 od 20. 3. 2011.

FAULT AND CONTRACTUAL LIABILITY

SUMMARY
Apart from several significant changes, the new Obligations Act (Zakon o obveznim
odnosima, ZOO) was reformed in a wide range of details, which raised or shall raise many
other questions concerning the interpretation of the new legislation. One such detail can
be found in Article 343 of the new ZOO, which, within provisions on contractual liability
for damages, stipulates that the person who inflicted the damage shall be exonerated from
liability if they prove that the damage was due to vis major. The old Obligations Act
prescribed exonerating conditions that were not so burdensome for the debtor in Article
263, because it did not require external, exceptional, and according to at least some
interpretations, even unforeseeable circumstances. Prescribing of vis major as an
exonerating circumstance, as a matter of principle, suggests that contractual liability is a
type of strict liability. In case of a fault liability, it would not make sense to introduce vis
major at this point because, from the debtor’s point of view, it is much easier to prove the
absence of fault (directly or indirectly), than to prove vis major. On the other hand,

215
Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

provisions on the amount of damages rely upon fault, which could mean that fault remains
the condition of liability.
KEYWORDS: fault, civil law liability, contract, contractual liability.

216