Preveo Mirko Kovač s engleskog, 5. svibnja 1994.

CLIFFORD D. SIMAK

LAKU NOĆ, MR. JAMES

I.

Postao je svjestan svog postojanja. Stekao je svijest o sebi.

Udahnuo je noćni zrak i osluhnuo šuškanje stabala na nasipu iznad sebe. Vjetrić
koji se igrao drvećem spustio se k njemu i obuhvatio ga nježnim i mekanim prstima, kao
da ga opipava nema li polomljenih kostiju, ogrebotina ili masnica.
Sjeo je, s oba se dlana oslonio na tlo iza sebe i zurio je u tamu. Sjećanje se polako
vraćalo, no još je bilo nepotpuno i ništa nije objašnjavalo.
Ime mu je bilo Henderson James, bio je ljudsko biće i sjedio je negdje na planetu
zvanom Zemlja. Bilo mu je tridesetšest godina, bio cijenjen u krugovima u kojima se
kretao i bio je prilično imućan. Živio je u starom domu svojih predaka u Aveniji Summit, a
ta je adresa i danas bila ugledna, iako je posljednjih dvadesetak godina izgubila nešto od
svoje otmjenosti.
Cestom na nasipu prošao je auto, gume su na kotačima cviljele, a svjetla reflektora
na trenutak su zažarila vrhove stabala. Negdje daleko, prigušena daljinom, oglasila se
zviždaljka. Negdje drugdje pas je pakosno lajao.
Zvao se Henderson James, to je bilo točno. No zašto je ovdje? Zašto Henderson
James sjedi na obronku nasipa, osluškuje vjetar u lišću, naricanje zviždaljke i lajanje psa?
Nešto nije u redu, neki događaj kojeg se ne može sjetiti mogao bi odgovoriti na njegova
pitanja.
Mora izvršiti neki zadatak.
Sjedio je i zurio u noć. Drhtao je, iako za to nije bilo razloga, jer noć nije bila hladna.
Iza nasipa dopirao je kasni noćni žamor grada, daleki cvilež jurećih kola i udaljeni vjetrom
isprekidani vrisak sirene. Neki je čovjek prošao obližnjom ulicom i James je sjedeći
osluškivao korake što su se udaljavali.
Nešto se dogodilo i valjalo je izvršiti neki zadatak. On ga je već bio izvršavao, kad
je sve to nekako neobično prekinuto nekim neobjašnjivim događajem koji ga je ostavio
ležati ovdje na obronku.
Prešao je rukama po sebi. Odijelo... hlače i košulja, čvrste cipele, ručni sat i pištolj u
futroli na boku.
Pištolj? Za izvršenje zadatka bio je potreban pištolj.
Lovio je nešto u gradu, a za lovljenje tog nečega trebao mu je pištolj. Lovio je nešto
što noću vreba na plijen i to nešto trebalo je ubiti.
Tog se trenutku sjetio odgovora. No i sad kad ga je saznao, još se čudio
neobičnom, sporom i sustavnom načinu umovanja koji mu je vratio sjećanje. Prvo je
postao svjestan svoga imena i osnovnih činjenica, zatim je slijedilo saznanje o tomu gdje
je i zašto, i napokon otkriće kako ima pištolj i da ga namjerava upotrijebiti. Takav način
razmišljanja bio je nalik na rečenice iz kakve školske početnice.
Ja sam čovjek i ime mi je Henderson James.
Živim u kući u Aveniji Summit.
Jesam li u kući u Aveniji Summit?
Ne, ja nisam u kući u Aveniji Summit.
Ja sam negdje na nekom obronku.
Zašto sam na obronku?
 Nije to način razmišljanja nekog čovjeka, ili barem nije normalan način kako bi
razmišljao normalan čovjek. Čovjek misli naprečac. On misli povezuje neposredno i ne
obilazi naokolo.
Strašno je to zaobilazno razmišljanje, reče samome sebi. To nije normalno i nije u
redu i nema smisla... nimalo više smisla od činjenice da se zatekao na nekom
nepoznatom mjestu, nemajući pojma kako je došao onamo.
Ustao je i rukama se opipao po tijelu. Odijelo mu je bilo uredno, bez nabora. Nije
bio isprebijan niti izbačen iz jurećih kola. Na tijelu nije bilo bolnih mjesta ni lice mu nije bilo
krvavo ni ozlijeđeno. Osjećao se dobro.
Prstima je zakvačio remen na kojemu je visio pištolj, zategnuo ga je tako da se
čvrsto pripio uz bok. Izvadio je pištolj i provjerio ga vještim i uvježbanim prstima. Otkočio
ga je.
Uspeo se uz nasip i došao do ceste, prešao preko nje gipkim korakom i stupio je na
pločnik pred nizom novih kućica. Začuo je kola koja su se približavala i sišao je s pločnika
kako bi se sakrio u grm zimzelena koji je ukrašavao rub tratine oko kuće. Pokret je bio
instinktivan i čučeći ondje osjećao se pomalo glupo što je to učinio.
Kola su prošla i nitko ga nije primijetio. Ne bi ga bili opazili ni da je ostao na
pločniku.
Nije bio siguran u sebe. Morao je postojati neki razlog tom strahu. U njegovu životu
postojala je neka mutna točka, neki tajanstveni događaj koji mu nije bio poznat, a
nepoznavanje tog događaja potkopavalo je sigurne i čvrste temelje njegova
samopouzdanja i pretvorilo ga, trenutačno, u podmuklu životinju koja se trza i skriva pri
pojavi svojih sugrađana.
Ostao je čučati u zimzelenu i promatrao je ulicu i pločnik, svjestan bijelo oličenih,
sablasnih kućica koje su se zgurile u dnu svojih cvjetnih travnjaka.
Jedna mu je riječ pala na um. PUUDLY. Neobična riječ, izvanzemaljska; sadržavala
je užas.
PUUDLY je nestao i on je zato ovdje, skrivajući se na tratini pred kućom nekog
ništa ne slutećeg i usnulog građanina, opremljen pištoljem i odlučan da ga upotrijebi,
spreman da suprotstavi svoje sposobnosti i okretnost uma i mišića protiv najkrvožednijeg i
najbjesomučnijeg bića koje je dosada pronađeno u cijeloj galaktici.
PUUDLY je bio opasan. To nije bilo biće kojemu bi se davalo utočište. Dapače,
postojao je zakon kojim se branilo zaštićivanje ne samo PUUDLYJA, nego i nekih drugih
izvanzemaljskih zvijeri koje nisu bile tako opasne kao PUUDLY. Bilo je dobrih razloga u
prilog takvom zakonu, razloga u koje nitko, a pogotovo ne on, nikad ne bi posumnjao.
PUUDLY je sada bio slobodan i negdje u gradu.
James se sledio i na samu tu pomisao, njegov je mozak zamišljao što bi se mogli
dogoditi ako on ne bi ulovio tu nezemaljsku zvijer, kad je ne bi dokončao. Iako riječ "zvijer"
nije bila najprikladnija, jer PUUDLY je bio više nego zvijer... upravo koliko više od zvijeri,
to je James svojedobno nastojao saznati. Nije naučio osobito mnogo, priznavao je sada,
no znao je ipak prilično. Više negoli je bilo dovoljno da ga zastraši.
Bio je saznao kako je ljudska mržnja površna emocija kad se usporedi s dubinom i
intenzitetom i proždrljivim užasom PUUDLYJEVE mržnje. Nije to bila bezumna mržnja, jer
ona bi poništila samu sebe, nego racionalna, proračunata, dinamična mržnja koja pokreće
jedno bistro i smrtonosno oruđe. Ta mržnja upravljala je domišljatošću i lukavstvom tog
bića protiv svega što nije bilo PUUDLY.
Zvijer je posjedovala svijest i ličnost koja je djelovala na temelju zakona o
samoodržavanju, protiv svih došljaka, ma što oni bili, proširujući taj zakon do interpretacije
kako sigurnost leži samo u jednom... u smrti svakog drugog bića. Nikakav drugi razlog nije
bio potreban PUUDLYJU kako bi ubijao. Ta činjenica, da bilo što drugo živi i da se kreće i
tako predstavlja opasnost za PUUDLYJA, bez obzira kako daleku i kako slabu, bila je
sama po sebi dovoljan razlog.
To je dakako bio psihički fenomen, taj ubilački instinkt usađen negdje u davnoj
prošlosti u racionalnu svijest te zvijeri. PUUDLY je bio - i još je to - jedinstvena prilika za
proučavanje načina ponašanja nezemaljskih bića. Kad bi mu bilo dopušteno, čovjek bi
mogao otputovati i promatrati ih na njihovu vlastitom planetu. No kad bi to dopuštenje bilo
uskraćeno, čovjek bi mogao učiniti i ludost, kao što je to učinio James.
A ludosti se osvećuju. Poput ove.
James je spustio ruku i pljesnuo po pištolju na boku, kao da čineći to stječe
uvjerenje da je dorastao zadatku. Nije više bilo sumnje u to što treba učiniti. Mora pronaći
PUUDLYJA i ubiti ga prije negoli svane zora. Sve drugo bilo bi bijedan i strašan neuspjeh.
Jer PUUDLYJEVI pupoljci će uskoro početi prskati. Već davno je prošlo vrijeme
njegova reproduktivnog akta i Jamesu je preostalo tek nekoliko sati da nađe PUUDLYJA
prije negoli ovaj bude napučio Zemlju desecima malih PUUDLYJA. No ni oni neće dugo
biti mali. Nekoliko sati pošto su popucali pupoljci i mladi došli na svijet, na njima će se
također pojaviti pupoljci. Pronaći jednog PUUDLYJA izgubljenog u prostranstvu usnulog
grada činilo se mučnim poslom, no otkriti nekoliko desetaka bilo je nemoguće.
Dakle - ove noći ili nikad. Ove noći PUUDLY neće ubijati. Ove će noći zvijer
usredotočiti svu svoju pozornost samo na jedno: kako naći pogodno mjesto gdje bi se
mogla smjestiti na miru, gdje bi se nesmetano mogla prepustiti činu donošenja na svijet
novih PUUDLYJA.
Zvijer je bila mudra. Unaprijed je znala kamo će otići. Još prije negoli je iščeznula.
Nije željela gubiti vrijeme na traženje ili vraćanje. Sada je već bila ondje, pupovi su već
izbijali iz njezina tijela, bubreći i rastući.
Postojalo je jedno mjesto, samo to jedno jedino u cijelom gradu, gdje bi ta
nezemaljska zvijer bila sigurna, na miru od očiju koje su tragale. Čovjek bi se mogao
domisliti tom mjestu, a isto tako i PUUDLY. Pitanje je bilo zna li PUUDLY kako se čovjek
može tomu domisliti. Hoće li PUUDLY podcijeniti čovjeka? Ili će, znajući da bi mogao biti
otkriven, potražiti neko drugo skrovište?
James se podigao iz zimzelena i pošao niz ulicu. Ispod klimave ulične svjetiljke na
uglu ulice bila je ploča s koje je saznao gdje se nalazi i shvatio je kako je bliže negoli je
mislio mjestu kamo se uputio.

II.

Neko je vrijeme zoološkim vrtom vladala tišina, no potom zaurla nešto od čega se
Jamesu naježila koža i sledila krv u žilama.
James je preskočio ogradu i sav je napet stajao pri njezinu dnu, nastojeći
identificirati životinju koja je urlala. Nije je mogao prepozna. Sigurno je to bila neka nova,
pomislio je. Čovjek jednostavno ne može držati na umu sve stanovnike zoološkog vrta.
Neprestano su dolazile neke nove životinje, neobična, nikad viđena stvorenja s udaljenih
zvijezda.
Upravo pred njim bio je nenastanjeni kavez okružen jarkom u kojem je do prije dva
ili tri dana obitavao neki nemogući monstrum iz arktičkih prašuma. James se naceri u
tamu sjetivši se toga. Naposljetku su ga morali ubiti.
Sada je PUUDLY bio ovdje, jer to je bilo jedino mjesto u cijelom gradu gdje je
mogao biti viđen a da ne izazove sumnju, jer zoološki je vrt bio napučen životinjama koje
su se rijetko viđale; neka nova, neobična, izazvala bi samo kratkotrajno čuđenje. Jedna
životinja više mogla bi proći sasvim nezapažena, osim ako bi se koji službenik zoološkog
vrta sjetio da pregleda popis.
 Ovdje, u tom nenastanjenom kavezu, PUUDLY je bio neometan, mogao je mirno
pupati nove PUUDLYJE. Nitko ga ne bi smetao, jer bića poput PUUDLYJA bila su
uobičajeni stanovnici tog mjesta što je bilo određeno za prihvat stranih bića donesenih na
Zemlju zato da bi ih ova okrutna rasa, ljudska rasa, promatrala i proučavala.
James je stajao za ogradom potpuno miran.
Henderson James, tridesetšest godina star, neoženjen. Specijalist za psihologiju
nezemaljskih bića. Službenik ovog zoološkog vrta i prijestupnik zakona, činom držanja i
štićenja stranog bića kojemu je bio zabranjen pristup na Zemlju.
Zašto, pitao se, razmišlja o sebi na taj način? Zašto, stojeći ovdje, katalogizira
samoga sebe? Čovjek instinktivno pozna sebe... nije bilo potrebe, smisla, ovom svjesnom
ocrtavanju vlastitog mentalnog lika.
Bio je glupo i započinjati sve to s PUUDLYJEM. Sjećao se kako se danima borio sa
samim sobom, predočavajući sebi razorne posljedice što bi mogle proizaći iz svega toga.
Da onaj stari pokvarenjak, svemirski letač, nije došao i rekao mu, preko boce najukusnijeg
lupanskog vina, kako mu može pribaviti za prilično vrtoglavu svotu jednog život
PUUDLYJA, sve se to ne bi dogodilo.
James je bio siguran kako njemu samomu ta zamisao ne bi pala na um. No starom
svemirskom kapetanu divio se zbog prijašnjih pothvata i imao je povjerenja u njega. Nije
bio čovjek koji bi se žacao zarade, bilo na pošten ili nepošten način, po kojeg dolara, no
unatoč tomu na njega se moglo osloniti. Učinio bi to za što je bio plaćen i držao bi jezik za
zubima pošto je posao bio obavljen.
James je želio jednog PUUDLYJA, jer to je bila zvijer bogata raznim malim
lukavstvima. Poznavanje tih domišljatosti moglo bi obogatiti ljudsko znanje o
izvanzemaljskim umovima i ponašanjima.
Unatoč svemu, bila je to pogibeljna zamisao, a sada, kad je zvijer bila na slobodi,
užas je bio potpun. Jer s malo umovanja lako se moglo spoznati kako će potomci nestalog
PUUDLYJA za kratko vrijeme izbrisati stanovništvo Zemlje, ili će u najboljem slučaju
učiniti Zemlju neprikladnom za njezine zakonite stanovnike.
Mjesto poput Zemlje bilo je idealno tlo za PUUDLYJEVE očnjake i za intelekt koji je
pokretao te očnjake. Te zvijeri ne bi lovile zbog gladi ili iz puste želje za ubijanjem, nego
zato što su bile uvjerene kako nijedan PUUDLY ne može biti siguran na Zemlji dok s nje
nije izbrisan svaki život. Oni bi ubijali radi samoodržavanja, kao što bi ubijao štakor stjeran
u tjesnac... s tom razlikom što oni ne bi bili utjerani u škripac, nego u osjećaj životne
nesigurnosti koji je obuzeo njihove mozgove. Kad bi odredi vojske pretraživali cijelu
Zemlju ne bi li ih pohvatali, PUUDLYJI bi se razbježali u svim smjerovima, jer bili su
dovoljno lukavi da se raštrkaju. Bili su dovoljno lukavi da otkriju princip djelovanja pušaka,
stupica i otrova. A tijekom vremena bilo bi ih sve više i više, jer svaki od njih ubrzao bi
svoje pupanje kako bi desetkom ili stotinom novih zamijenio one koji su ubijeni.
James se tiho približio rubu jarka i spustio se u blato što je pokrivalo dno. Kad je
ono čudovište bilo ubijeno, ispustili su vodu iz jarka i već bi odavno bio očišćen da hitnost
drugih poslova, mišljaše James, nije omela to čišćenje.
Polako se provlačio kroz blato, pipajući put, a noge su šljapale kako ih je provlačio
kroz mulj. Napokon je dosegnuo kamenu kosinu što je iz jarka vodila na otočić s kavezom.
Zastao je na trenutak, s rukama na velikom vlažnom kamenju, osluškujući i nastojeći da
zadrži dah kako šum disanja ne bi ometao prisluškivanje. Stvorenje koje je bilo zaurlalo
sad se umirilo i noć je bila samrtno tiha. Ili se barem takvom činila u prvi mah. Mogao je
čuti šuškanje malenih insekata što su se provlačili kroz travu i grmlje, i šum lišća na
stablima iza jarka, i daleki zvuk promuklog disanja usnulog grada.
I sada je, prvi put, osjetio strah. Osjetio ga je u tišini koja nije bila tiha, u blatu pod
nogama, u kamenju što je izbijalo iz mulja.
 PUUDLY je bio opasan, ne samo zato što je bio brz, nego i stoga što je bio
inteligentan. No, koliko inteligentan, to James još nije znao. PUUDLY je mogao razmišljati
i zasnivati. Mogao je čak i govoriti, doduše ne poput čovjeka... možda čak i bolje negoli je
čovjek ikad mogao. Jer on nije govorio samo riječi, nego je izražavao i osjećaje. Mamio bi
svoje žrtve mislima koje bi im stavio u mozak; oduševljavao bi ih snovima i vizijama, sve
dok im ne bi rasporio grkljan. Mogao ih je predenjem, poput mačke, uljuljati u san, mogao
ih je uspavati u samoubilačku neaktivnost. Mogao je čovjeka natjerati u ludilo nekom
sjajnom idejom. Mogao je toj ideji dati tako vrtoglav zamah da bi ona mozgu postala
nedokučivom i stranom, tako da bi se mozak skvrčio sam u sebe i ostao tako zgrčen,
čvrsto smotan, poput sata koji je previše navijen i više ne može ići.
PUUDLY bi već odavno bio propupao da se nije sam borio protiv tog pupanja,
zadržavajući ga do dana kad bude mogao pobjeći, planirajući svoju borbu za ostanak na
Zemlji, što bi ujedno bila i njegova pobjeda. Zasnovao je, i to dobro, upravo ovaj trenutak, i
nije osjećao niti pokazivao samilosti prema bilo komu tko bi mu se suprotstavio.
Ruka Hendersona Jamesa spustila se i dotaknula pištolj i on je osjetio kako mu se
stežu mišići na licu i odjednom je osjetio da ga prožima neka lakoća i čvrstina, koju prije
nije osjećao. Polako je puzao po kamenju, pomno tražeći oslonac za ruke i noge, dišući
lagano, tijela priljubljena uz stijenu. Brzo, sigurno i bez glasa, jer mora doseći vrh jarka i
biti ondje prije negoli PUUDLY primijeti da ima nekoga u blizini. PUUDLY se sada odmara
i obraća pozornost na ispupavanje svoje mnogobrojne porodice koja će sljedećih dana
početi svoj jezovit i nemilosrdan pohod za osiguravanje jednog stranog planeta za
PUUDLYJE i samo za PUUDLYJE.
Naime, ako je PUUDLY ovdje, a ne negdje drugdje. James je bio samo čovjek koji
je nastojao misliti poput PUUDLYJA, a to nije bilo ni ugodno ni lagano, jer nije bilo načina
kako utvrditi ima li pravo. Mogao se samo nadati da ima pravo.
Ščepao je travu prstima i zabivši ih duboko u tlo teglio je svoje tijelo uz posljednjih
nekoliko desetaka centimetara kamene kosine nad jamom.
Ležao je potrbuške na blago valovitom tlu, osluškujući napet i pripravan na
opasnost. Pomno je proučavao prostor pred sobom, ispitujući svaki pedalj. Daleke ulične
svjetiljke koje su osvjetljavale puteljke u zoološkom vrtu razbile su potpuni mrak što ga je
obuhvaćao dok se uspinjao iz mulja, no još je bilo tamnih područja koja je trebalo
promotriti izbliza.
Pedalj po pedalj puzao je naprijed, proučavajući područje neposredno pred sobom
prije negoli bi pokrenuo i jedan mišić. U ruci, krutoj poput kamena, držao je pištolj,
spreman da smjesta reagira, budno pazeći i na najmanju kretnju, na svaki humak ili
neravninu tla koja nije bila kamen ili grm trave.
Minute su trajale satima, oči su ga boljele od gledanja. Lakoća koja ga je bila
obuzela, rasplinula se, ostavljajući za sobom samo čvrstinu koja je bila napeta poput
strune na zategnutom luku. U svijest mu se počeo uvlačiti osjećaj da je pogriješio, a s njim
i saznanje, dosad nepoznato, o tomu što bi pogreška mogla značiti za ponos i
dostojanstvo Hendersona Jamesa.
Sada, suočen s tom mogućnošću, počeo je razmišljati o tomu što bi morao poduzeti
kada PUUDLY ne bi bio ovdje, kad ga ne bi našao i ubio ga. Morao bi obavijestiti vlasti,
alarmirati policiju, morao bi preko novina i radija upozoriti građanstvo, morao bi priznati da
je svojim ponosom i samosviješću izložio stanovnike Zemlje toj opasnosti za opstanak na
vlastitom planetu.
Ne bi mu vjerovali. Smijali bi mu se sve dok im smijeh ne bi zamro u raskidanim
grkljanima, zagušen vlastitom krvlju. Znojio se, misleći o tomu, pomišljajući na cijenu koju
bi ovaj grad i svijet platili prije negoli saznaju istinu.
Tihi šum, kretnja tamne siluete na još tamnijoj pozadini.
 PUUDLY se pridigao pred njim, ne dalje od dva metra, s ležaja iza grma. James je
trgnuo pištolj i prst se zgrčio na otponcu.
"Nemoj", reče PUUDLY u njegovu mozgu, "poći ću s tobom."
Prst mu se grbio polaganim, opreznim stiskom, pištolj je poskočio u ruci, no
istodobno je na trenutak osjetio strah koji mu je prožeo svijest.
"Prekasno", reče PUUDLYJU, dok su mu se tresli i glas i tijelo. "Trebao si to
pokušati prije, propustio si dragocjene sekunde. Bio bi me dobio da si to učinio na
vrijeme."
Bilo je lako, uvjeravao se, mnogo lakše negoli je mislio. PUUDLY je bio mrtav, ili je
umirao, i Zemlja i milijuni njenih, ništa ne slutećih, stanovnika bili su sigurni. I što je
najvažnije, Henderson James bio je siguran... siguran od poniženja, siguran od toga da
bude lišen sitnih malih ograda koje je bio podigao tijekom godina da ga brane od
znatiželje javnosti. Osjećao je kako ga prožima olakšanje, kako mu slabe bilo i dah i kako
se osjeća očišćenim, no slabim.
"Glupane", reče mu umiruća zvijer, a smrt joj je maglila riječi dok ih je sačinjavala u
njegovu mozgu. "Glupane, ti polustvoru, ti dvojniče..." I zatim je izdahnula, a on je osjećao
to njezino umiranje, osjećao je kako je život napušta i ostavlja je praznom.
Mlohavo se podigao na noge i osjetio se osamljenim. U prvi je mah mislio da je to
zato što je upoznato smrt, što ju je osjetio posredstvom PUUDLYJEVE svijesti.
PUUDLY je nastojao da ga nasamari. Našavši se pred pištoljem, PUUDLY je
nastojao da ga izbaci iz ravnoteže kako bi dobio trenutak vremena koji mu je bio potreban
da u mozak Hendersona Jamesa usadi onu razornu misao koja je već počela zahvaćati
Jamesovu svijest. Da mu je prst i za trenutak omlitavio, bio bi izgubljen.
PUUDLY je morao znati da će James pomisliti na zoološki vrt kao na najlogičnije
mjesto za skrivanje, no znajući to, PUUDLY ga je ipak pustio da dođe ovamo, nije se čak
ni potrudio da ga prati, nije mu se prišuljao, čekao je sve dok mu James nije bio gotovo
pred nosom i tek se tada pokrenuo.
Bilo je to neobično, jer zvijer je morala znati, sa svojim tajanstvenim mentalnim
sposobnostima, za svaki pokret koji bi James učinio. Ona je mogla održavati kontakt s
njegovim mozgom sve vrijeme što je proteklo otkako je nestala. James je znao da je to
tako i... čekaj samo, on to nije znao sve do ovog trenutka, iako mu se, znajući to sada, čini
kao da je oduvijek znao za to.
Što je to samnom? pitao se. Nešto samnom nije u redu. Trebao sam znati da
PUUDLYJA ne mogu iznenaditi, pa ipak to nisam znao. Unatoč tomu mora da sam ga
iznenadio, jer inače on bi sasvim lako svršio samnom u bilo kojem trenutku pošto sam se
ispeo iz jarka.
Glupane, rekao je PUUDLY. Glupane, ti polučovječe, ti dvojniče...
DVOJNIČE!
Osjećao je snagu i ličnost i čvrsti nepobitni identitet sebe samoga kao Hendersona
Jamesa, ljudskoga bića, kako istječe iz njega, kao da je netko prerezao nit na kojoj visi
lutka i kao da se on, lutka, iznenada nauznak stropoštao na pozornici.
Dakle, zato je mogao iznenaditi PUUDLYJA.
Bila su dva Hendersona Jamesa. PUUDLY je bio u vezi s jednim od njih, s
originalnim, s pravim Hendersonom Jamesom. Znao je za svaku njegovu kretnju, bio je
izvan opasnosti, bar dok je bio posrijedi taj Henderson Jamesu. No PUUDLY nije znao za
Hendersona Jamesa koji mu se šuljao kroz noć.
Henderson James, dvojnik.
Henderson James, privremeni.
Henderson James, noćas prisutni, sutra iščezli. Jer neće ga ostaviti na životu.
Originalni Henderson James neće mu dopustiti da nastavi živjeti, a ako bi i dopustio, svijet
neće pristati na to. Dvojnici su bili stvarani samo za kratkotrajne i veoma osobite zadatke, i
svaki put kad bi ispunili svoju zadaću, bili bi uklonjeni.
Bili bi uklonjeni... to su bile prave riječi. Maknuti s puta. Izbrisani sa lica zemlje.
Ubijeni isto tako bezosjećajno i lako, kao što se na primjer kokoškama odsijeca glava.
Stupio je korak naprijed, spustio se na koljeno pred PUUDLYJEM i u mraku prešao
rukom preko njegova tijela. Na njemu su stršile kvržice, nabubreni pupoljci koji nikada
neće prskati i odvratnim rađanjem izbacivati okot mladih PUUDLYJA.
Ustao je.
Posao je bio obavljen. PUUDLY je bio ubijen - ubijen prije negoli je okotio taj strašni
čopor.
Zadatak je bio izvršen i on je mogao ići kući.
Kući?
Dakako, bila je to misao koju su mu ucijepili u mozak, to je bilo to što su oni željeli
da on učini. Vratiti se kući, doći natrag u kuću u Aveniji Summit gdje su ga čekali njegovi
krvnici, doći ništa ne sluteći i svojevoljno poći ususret smrti koja ga je čekala.
Posao je bio obavljen i on je prestao biti koristan. Bio je stvoren da izvrši određeni
zadatak, a sada, kad je taj zadatak bio izvršen i makar da je još prije jednog sata bio
faktor u zamislima ljudi, sada je postao nepoželjan. Postao je suvišan.
No počekaj trenutak, rekao je sam sebi. Ti možda nisi dvojnik. Ti se ne osjećaš
tako.
Bila je to istina. On se osjećao poput Hendersona Jamesa. On je bio Henderson
James. On je živio u Aveniji Summit i ilegalno je donio na Zemlju zvijer poznatu kao
PUUDLY, da bi je mogao proučavati, da bi mogao razgovarati s njom, da bi pokušao
izmjeriti njezinu inteligenciju i osjećaje, proučavajući snagu i dubinu i smjer njezine
nehumanosti. Bio je budala, dakako, što je to učinio, no ipak, svojedobno mu se činilo
važnim da shvati taj ubilački, strani mentalitet.
Ja sam čovjek, reče, i to je bilo točno, no ni tako ta činjenica nije značila ništa.
Dakako da je bio čovjek. Henderson James bio je čovjek i njegov dvojnik bio je isto toliko
čovjek kao i izvornik. Jer dvojnik, sastavljen kao točna kopija čovjeka kojega je trebalo
zamijeniti, sa svim značajkama i karakteristikama, nije se razlikovao ni u jednoj temeljnoj
osobini.
Ni u kakvoj temeljnoj osobini, možda, no zato u raznim ostalim svojstvima. Jer nije
važno koliko dvojnik može biti sličan svom originalu, bez obzira na to koliko je njegovo
stvaranje bilo savršeno, on je uvijek novo biće. On bi imao kapacitet znanja i mišljenja i
neko kratko vrijeme on bi znao, i bio, sve ono što i njegov original...
No ipak bilo bi potrebo nešto vremena da se razvije puno saznanje svega onoga
što je znao i bio. Trebalo je neko vrijeme za usklađivanje znanja i iskustva koje je ležalo u
njegovu mozgu. U početku bi dvojnik tapkao naslijepo i tražio sve dok ne bi stekao
saznanje koje mu je potrebno. Sve dok ne bi postao upoznat sa samim sobom nije mogao
sa sigurnošću ispružiti ruku u mrak, staviti je točno i nepogrešivo na stvar koju je želio.
Upravo je to on i učinio. Tapkao je i istraživao. Bio je prisiljen da misli, u početku, o
osnovnim i jednostavnim činjenicama i stvarima.
Ja sam čovjek.
Ja sam na planetu zvanom Zemlja.
Ja sam Henderson James.
Živim u Aveniji Summit.
Treba obaviti neki zadatak.
Trebalo mu je prilično vremena, sjetio se, da iz svog mozga iskopa saznanje o
prirodi toga zadatka.
Treba uhvatiti PUUDLYJA i uništiti ga.
 No čak ni tako nije mogao otkriti u skrivenim, velom zakritim stanicama svoga
mozga pravi razlog zašto bi se neki čovjek odvažio da proučava neku tako opasnu stvar
kao što je PUUDLY. Bilo je razloga, znao je da postoje, i za kratko vrijeme on će ih sasvim
točno znati.
Stvar je bila u tomu da, kad bi on bio Henderson James, original, on bi ih znao već
sada, znao bi ih kao dio samoga sebe i svog života, i ne bi ih morao marljivo istraživati.
PUUDLY je, dakako, znao, znao je bez sumnje, nepogrešivo, da postoje dva Hendersona
Jamesa. Svoju je pažnju usredotočio na jednoga, tada kad se pojavio onaj drugi.
Da PUUDLY nije progovorio, razmišljao je James, nikad to ne bih saznao. Da je
umro trenutačno i da mu se nije pružila prilika da mi se naruga, nikad ne bih saznao. Sad
bih išao prema kući u Aveniji Summit.
Stajao je osamljeno i razgolićene duše, na vjetru što je hujao iznad jarkom
okruženog otoka.
Stupio je korak naprijed i taknuo mrtvog PUUDLYJA.
"Žao mi je", reče tijelu koje se kočilo. "Žao mi je što sam to učinio. Da sam to znao,
nikada te ne bih ubio."
Otišao je, uspravan, ukočen

III.

Zastao je na uglu ulice, držeći se sjene. Kuća je stajala na pol puta niz ulicu, na
drugoj strani. U sobi na katu gorjelo je svjetlo, a drugo je osvjetljavalo put što je vodio od
vrata u ogradi do kućnih vrata.
Kao da, pomisli, kuća očekuje gospodara koji se vraća. A tako je doista i bilo. Stara
domaćica polako se ljuljala na škriputavom stolcu, čekajući, s rukama prekriženima na
krilu... i s pištoljem ispod presavijene marame.
Izvio je usne tiho gunđajući dok je stajao ondje, promatrajući kuću. Što oni drže o
meni, mislio je, kad mi stavljaju stupicu ravno pred oči, i k tomu još bez mamca? Tada se
dosjetio. Oni pojma nemaju o tomu kako on zna da je dvojnik. Oni misle kako on živi u
uvjerenju da je Henderson James, jedini i pravi. Oni očekuju od njega da dođe kući
hodajući sasvim prirodno, vjerujući da pripada ovamo. Koliko oni znaju, ne postoji
mogućnost da on sazna istinu.
A što sad, kad je on ipak zna? Sad, kad je ovdje, na ulici preko puta kući koja ga
očekuje?
Bio je donesen na svijet, dan mu je život kako bi obavio zadatak kojeg se njegov
original bojao ili ga nije želio izvršiti. On je izvršio umorstvo kojim njegov original nije želio
prljati ruke, ili nije htio staviti glavu na kocku izvršavajući ga.
A možda je to bila samo potreba za dvojicom ljudi koji bi radili na istom zadatku,
gdje bi original služio kao točka na koju bi PUUDLY usredotočio svoju pažnju, dok bi se
drugi šuljao k zvijeri?
To mu je bilo svejedno, bio je stvoren po uzoru na Hendersona Jamesa.
Čarobnjaštvom ljudskog znanja, magijom strojeva, dubokim poznavanjem organske
kemije, ljudske fiziologije, misterija života, bio je načinjen drugi Henderson James. U
određenim slučajevima to je, dakako, bilo dopušteno... na primjer u slučaju javne zaštite.
A njegovo stvaranje, znao je, moglo bi biti objašnjeno takvim potrebama. No postojali su i
uvjeti, a jedan od njih bio je da dvojnik ne smije nastaviti živjeti pošto je izvršena zadaća
radi koje je stvoren.
Obično je te uvjete bilo lako ispuniti, jer dvojnik nije imao pojma da je dvojnik. Živio
je u uvjerenju da je original. Nije sumnjao u to, nikakvog pojma nije imao o neminovnoj
sudbini što ga je čekala, nije imao nikakvih razloga da bude na oprezu i da se čuva smrti
koja ga je čekala.
Dvojnik je namrštio obrve nastojeći sve to sebi objasniti.
Osjetio je kako se u njemu budi tračak mržnje, bijes zbog nepravednosti što mu je
bilo dopušteno da sazna kako je život lijep, pa mu se odmah i otima. To je bila okrutnost
koja je premašivala običnu ljudsku grubost. To je bilo nešto što je nastalo iz izvitoperene
perspektive jednog mehaniziranog društva, koje je egzistenciju mjerilo samo mehaničkim i
fizičkim vrednotama, koje je neumoljivom rukom odbacivalo bilo koji dio ovog društva koji
nije imao svoj naročiti zadatak.
Okrutnost, reče sebi, sastojala se u davanju života, ne u njegovu oduzimanju.
Original je trebalo osuditi. On je bio taj koji je nabavio PUUDLYJA i dopustio mu da
pobjegne. Njegova nesposobnost i nespretnost da ispravi svoju pogrešku bez tuđe
pomoći stvorila je potrebu za dvojnikom.
Ipak, je li ga mogao osuđivati?
Možda mu je dugovao zahvalnost za nekoliko sati života, zahvalnost za privilegij
spoznavanja kakav je život. Iako nije mogao sasvim odrediti postoji li, ili ne, nešto što je
zahtijevalo zahvalnost.
Stajao je tu zureći u kuću. Svjetlo u gornjem katu gorjelo je u radnoj sobi, pokraj
spavaonice. Ovdje gore Henderson James, pravi, očekivao je vijest da se dvojnik vratio
kući po smrt. Bilo je to lako - sjediti ondje i čekati, sjediti i čekati vijest koja će neminovno
doći. Lako je osuditi na smrt čovjeka kojeg nikad nismo vidjeli, pa čak i tada kad je taj
čovjek hodajući otisak nas samih.
Bila bi teža odluka da ga se ubije kad bi stajao licem u lice prema njemu... teže bi
bilo ubiti nekoga tko nam je po samoj prirodi stvari bliži nego brat, nekoga tko je doslovno
meso našeg mesa, krv naše krvi, um našeg uma.
Uz to, imalo bi i praktičnu vrijednost raditi s nekim tko misli kao mi, tko bi bio gotovo
drugi ja.
To bi se dalo i urediti. Plastična kirurgija i plaća za čuvanje tajne mogla bi od
dvojnika stvoriti novu osobu. To bi se dalo izvesti. Bio je to prijedlog za koji je Henderson
James, dvojnik, mislio da bi mogao zanimati Hendersona Jamesa, pravog. Ili se bar
nadao.
Osvijetljenu sobu moglo se dosegnuti s nešto malo sreće, snagom, naporom i
odlučnošću. Uza zid peo se dimnjak, podnožje mu je bilo zakriveno grmljem, a protezao
se uvis zasjenjen sjenom jednog drveta. Čovjek bi se mogao uspeti uz njegov grubi zid od
opeka, mogao bi dohvatiti otvoreni prozor i ubaciti se kroz njega u sobu. A kad bi
Henderson James, pravi, stajao licem u lice s Hendersonom Jamesom, dvojnikom...
dakle, bilo bi to manje riskantno od igranja na kocku. Dvojnik tada više ne bi bio neki
bezlični faktor, bio bi čovjek, i to veoma blizu svomu originalu.
Biti će i stražara, no oni će čuvati prednja vrata. Kad bi bio tih, kad bi mogao prići i
popeti se uz dimnjak bez šuma, bio bi u sobi prije negoli ga itko primijeti.
Povukao se dublje u sjenu i razmišljao. Ili da uđe u sobu i stupi pred svoj original i
da se nada kompromisu s njim, ili da jednostavno nestane.... da pobjegne, da se sakrije i
čeka, očekujući priliku da sasvim nestane, da možda ode na neki daleki planet u nekom
drugom dijelu galaksije.
Oba su načina značila hazard, no jedan je bio brz, značio bi uspjeh ili poraz u roku
od jednoga sata; drugi se mogao otegnuti mjesecima, a čovjek nikad ne bi znao je li
siguran.
Nešto ga je draškalo, neka mala uporna činjenica mu se cerila u svijesti i
izbjegavala napore da je fiksira. Možda je bila važna, a mogla je biti i sasvim nevažna,
lepršava mala misao koja je izgubila svoje mjesto.
 Njegov ju je mozak odbacivao.
Dulji ili kraći put?
Trenutak je razmišljao, a zatim naglo prešao ulicu, tražeći mjesto gdje bi u mraku
mogao prići.
Izabrao je kraći put.

IV.

Soba je bila prazna.

Tiho je stajao pokraj prozora, samo su se oči micale, pretražujući svaki ugao,
provjeravajući nešto što se doimalo upravo nevjerojatnim.... to da Henderson James nije
bio tu, nije čekao vijest.
Naglo je koraknuo do vrata spavaće sobe i otvorio ih. Prsti su napipali prekidač i
svjetlo se upalilo. Spavaonica je bila prazna, a isto tako i kupaonica. Vratio se u sobu.
Stajao je leđima prema zidu i gledao vrata koja su vodila u hodnik. Oči su prelazile
sobom, pedalj po pedalj. Snalazio se. Osjećao je kako se prilagođuje obliku sobe, osjećao
je kako ga prožima prisnost, uljuljkuje ga u osjećaj posjedovanja.
Bile su tu knjige, kamin s pločom krcatom sitnica, naslonjači, ormarić s pićem... i
sve to je bilo dio njega, sredina koja je bila isto toliko dio Hendersona Jamesa, kao što su
dio njega bili njegovo tijelo i njegove skrivene misli.
To bih, mislio je, bio propustio, nikad ne bih iskusio da mi se PUUDLY nije narugao.
Bio bih umro kao prazno i neodređeno tijelo koje nema svoje mjesto u svemiru.
Telefon je zazvrčao i to ga je zateklo, kao da je neki uljez izvana skrenuo svoj put u
sobu i zasjenio njegov osjećaj pripadanja što ga je obuzimao.
Telefon je ponovo zazvonio i on je prešao preko sobe da podigne slušalicu.
"James pri aparatu," reče.
"To ste vi, Mr. James?"
Glas je bio Andersonov, vrtlarov.
"Da, zašto," reče dvojnik, "što ste mislili, tko je?"
"Imamo tu jednog momka koji tvrdi za sebe da ste vi."
Henderson James, dvojnik, ukočio se od straha i njegova je ruka nenadano tako
čvrsto stisnula telefon, da se trenutak poslije zatekao kako se čudi što se aparat nije
raspao u prah pod njegovim prstima.
"Odjeven je poput vas," reče vrtlar, "a znao sam da ste otišli. Još sam govorio s
vama, sjećate se? Rekoh vam da ne izlazite, da ne trebate s nama čekati na to... na tu
stvar."
"Da," reče dvojnik glasom tako mirnim da ni sam nije mogao vjerovati da je njegov.
"Da, svakako, sjećam se da sam govorio s vama."
"Ali gospodine, kako ste se vratili?"
"Vratio sam se kroz stražnji ulaz", govorio je mirnim glasom u telefon. "A što nije u
redu?"
"Odjeven je poput vas."
"Naravno, tako i treba, Anderson. Sjećate se," nastavio je dvojnik, "razgovarali smo
o tome."
"Bojim se da sam bio uzbuđen i da sam zaboravio," priznavao je Anderson, "rekli
ste mi da vas pozovem da se uvjerim, jeste li u svojoj sobi. Nije li bilo tako, gospodine?"
"Pozvali ste me", reče dvojnik, "i ja sam ovdje."
"Dakle, ovaj drugi ovdje, to je on?"
"Naravno", reče dvojnik. "Tko bi drugi mogao biti?"
 Stavio je slušalicu natrag na vilice i stajao čekajući. Poslije nekoliko trenutaka čuo
se mukli, grleni kašalj pištolja. Pošao je prema stolcu i sjeo je. Ispunjen saznanjem da je
stjecajem okolnosti sada, napokon, sasvim, sasvim siguran.
Trebalo bi da se presvuče, da sakrije pištolj i odijelo koje sada ima na sebi.
Suradnici vrlo vjerojatno neće pitati ništa, no ipak bilo bi najbolje ne pobuđivati sumnju u
njih.
Osjećao je kako mu se živci smiruju i dopustio je sebi da se ogleda po sobi, da
upije u sebe knjige i pokućstvo, laki... i zasluženi... mir čovjeka koji se čvrsto i nepomično
smjestio u svijetu.
Smješkao se blago.
"Biti će lijepo," reče.
Bilo je lako. Sada, pošto je sve bilo prošlo, činilo mu se smiješno lakim. Lagano,
zato što nikad nije vidio čovjeka koji je pristupio vratima na ogradi. Lako je bilo ubiti
čovjeka kojeg nikada nismo vidjeli.
Sa svakim satom koji bude protekao, on će se dublje i dublje uživljavati u ličnost
koja je bila njegova po pravu nasljeđivanja. Nitko neće postavljati pitanja nakon nekog
vremena, ni on sam, je li on doista Henderson James?
Telefon je ponovo zazvonio i on je ustao da odgovori.
Neki ugodni glas mu reče: "Ovdje Allen, preko sam u laboratoriju za dvojnike.
Čekamo na vaš izvještaj."
"Dakle" reče James, "ja..."
"... samo sam pozvao," upao mu je u riječ Allen, "da vam kažem da se ne
uzrujavate. Zaboravio sam vam to prije reći."
"Aha," odgovori James.
"Ovaj put smo učinili malo drukčije," objasnio je Allen. "Jedan eksperiment koji smo
željeli iskušati. Polagani otrov u njegovu krvotoku. Samo mjera opreza. Možda nije
potrebno, no volimo biti sigurni. U slučaju da se ne pojavi, ne morate se ništa uzrujavati."
"Siguran sam da će se pojaviti."
Allen se zacerekao. "Dvadeset i četiri sata. Poput tempirane bombe. Nema
protuotrova, ni kad bi on nešto naslutio."
"Bilo je lijepo od vas što ste mi to saopćili," reče James.
"Drago mi je," reče Allen. "Laku noć, Mr. James."

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Ovaj je tekst objavljen u tjedniku "Vikend" br. 427 i 428, od 30. VII. 1976 .i 6. VIII. 1976.
Ponuđeno časopisu "Selekta" 6. svibnja 1994. i objavljeno u časopisu "Selekta - Ljetni
izbor" 1994.