Naslov izvornika

Queen Charlotte
Copyright ©2023 by Julie Cotier Pottinger and Shonda Rhimes.
 Za Lyssu Keusch.
Nećeš mi nedostajati, zato što ćemo uvijek biti prijateljice.
Također za Paula. Baš ovdje kažem:
SVE JE TO BILA TVOJA IDEJA.
– J. Q.

Za moje kćeri. Svaka je od vas kraljica.

– S. R.
Najdraži plemeniti čitatelju,

ovo je priča o kraljici Charlotte iz Bridgertona.

Nije lekcija iz povijesti.
To je fikcija nadahnuta činjenicama.
Svaka sloboda koju su si autorice dopustile posve je
namjerna.
Uživajte.
Najdraži plemeniti čitatelju,

ovo je najhladnije doba godine postalo još hladnije kad je

stigla tužna vijest o smrti kraljevske princeze. Unuka
našega dragoga kralja Georgea III. i kraljice Charlotte
preminula je tijekom porođaja zajedno sa svojim djetetom.
Dok naša srca tuguju za kraljevskom princezom, naši su
umovi zabrinuti za samu monarhiju. Zato što se Kruna sad
našla u krizi. Može se samo zamisliti koliko to boli kraljicu
Charlotte nakon što je željeznom šakom vladala stvaranjem
veza u visokom društvu i sklapanjem bračnih ugovora.
Ova autorica i cijela Engleska mogu se jedino nadati da
će kraljica Charlotte svoje sposobnosti sklapanja veza
konačno preusmjeriti na vlastitu obitelj. Na kraju krajeva,
Njezino Veličanstvo ima trinaestero djece, ali niti jednog
kraljevskog nasljednika među njima. Barem ne zakonitoga.
To čovjeka navodi na pitanje: Jesu li Kraljičine
sposobnosti kad je riječ o sklapanju dobroga braka tek
obične priče?

Društveni bilten ledi Whistledown, 10. studenoga 1817.

Prije pedeset šest godina...
 CHARLOTTE

ESSEX, ENGLESKA
CESTA ZA LONDON
...
8. RUJNA 1761.

Poput svih pripadnika njemačke aristokracije, princeza Sophia

Charlotte od Mecklenburg-Strelitza ima popriličan broj imena.
Sophia po baki s majčine strane, Sophiji Albertine od Erbach-
Erbacha, grofici po rođenju i vojvotkinji po udaji. Charlotte po
ocu, Charlesu Louisu Fredericku od Mecklenburg-Strelitza, koji
se rodio kao drugi sin i umro prije nego što je dospio zauzeti
položaj glave obitelji. Zatim su tu mnogi raznorazni posjedi i
imanja dvostrukih imena koji čine njezino nasljedstvo.
Mecklenburg-Strelitz i Erbach-Erbach, naravno, ali također
Saxe-Hildburghausen, Schwarzburg-Sondershausen i, ako netko
želi zaći dovoljno daleko u prošlost, Waldeck-Eisenberg.
Voli sva svoja imena i na sva je ponosna, ali najviše joj se
sviđa Lottie.
Lottie. Najjednostavnije od svih, ali to nije razlog zašto joj se
sviđa. Na kraju krajeva, njezini su ukusi rijetko kad jednostavni.
Sviđaju joj se visoke perike i grandiozne haljine, a posve je
sigurna da nitko u njezinu kućanstvu ne cijeni kompleksnost
glazbe ili umjetnosti zdušno poput nje.
Ona nije jednostavno stvorenje.
Nikako.
No sviđa joj se kad je zovu Lottie. Sviđa joj se zato što to
jedva ikad itko koristi. Treba je poznavati da bi je netko mogao
zvati Lottie.
Treba znati, primjerice, da je u proljeće njezin najmiliji desert
torta od malina i marelica, a zimi štrudla od jabuka. Zapravo
jako voli voće i slastice, a svaki kolač napravljen od voća njezin
je apsolutni favorit.
Ljudi koji je zovu Lottie također znaju da je kao djevojčica
obožavala plivati u jezeru pokraj svojega doma (kad je bilo
dovoljno toplo, što se rijetko događalo). Također znaju da
Charlotte tri tjedna nije razgovarala sa svojom majkom kad joj je
to zabranila (tvrdeći da je Charlotte prestara za takvu
lakomislenost). Mir je uspostavljen nakon što je Charlotte
napisala iznenađujuće temeljit pravni dokument u kojemu je
iznijela sva prava i odgovornosti svih zainteresiranih. Njezinu
majku Charlotteini argumenti nisu odmah uvjerili, ali se
umiješao njezin stariji brat Adolphus. Charlotte je sve dobro
prikazala, rekao je. Pokazala je logiku i inteligenciju, a to
zasigurno treba nagraditi.
Adolphus je smislio ime od milja Lottie. Upravo joj je zato to
najdraže ime. Dao joj ga je njezin najdraži brat.
Pardon, njezin bivši najdraži brat.
– Izgledaš kao kip – reče Adolphus smiješeći se kao da ga
protekla tri tjedna nije preklinjala neka je ne uda za stranca.
Charlotte ga je željela ignorirati. Najviše bi voljela da više
nikad ne izusti ni riječi u njegovu smjeru, do kraja njihovih
života, ali je čak i ona shvaćala koliko je takva tvrdoglavost
besmislena. Osim toga, sjede u kočiji na jugoistoku Engleske te
pred sobom i iza sebe imaju dugu vožnju.
Dosađuje se i bijesna je, što nikad nije dobra kombinacija.
– Kipovi su umjetnička djela – ledeno reče. – Umjetnost je
lijepa.
To je njezinu bratu izmamilo smiješak, proklet bio. –
Umjetnost može biti lijepa za gledanje – pomalo ironično reče. –
S druge strane, ti izgledaš smiješno.
– Što želiš reći? – odsječno će Charlotte.
Slegnuo je ramenima. – Nisi se pomaknula šest sati.
Ah. Ah. To nije trebao reći. Charlotte se svojim tamnim
očima tako bijesno zagledala u njegove da ga je to trebalo
prestraviti. – Nosim lionsku svilu. Optočenu indijskim safirima.
Prekrivenu dvjesto godina starom čipkom.
– I prekrasno izgledaš – reče Adolphus. Ispružio je ruku da je
potapša po koljenu, ali ju je brzo povukao kad je opazio njezin
izraz lica.
Ubojit.
– Navodno bi zbog previše pokreta safiri poderali čipku –
zareži Charlotte. Doslovce zareži. – Želiš li da poderem čipku?
Želiš li?
Nije čekala njegov odgovor. Oboje su znali da ne treba
odgovoriti. – Kao da to nije dovoljno – nastavi – haljina se
nalazi na po narudžbi napravljenom okviru od kitovih kostiju.
– Kitovih kostiju?
– Da. Kitovih kostiju, brate. Kosti kitova. Kitovi su uginuli da
bih ja ovako izgledala.
Na to se Adolphus glasno nasmijao. – Lottie...
– Nemoj – upozori ga Charlotte. – Da se nisi usudio zvati me
Lottie kao da ti je stalo.
– Ma daj, Liebchen1, znaš da mi je stalo.
– Znam li? Zato što nemam osjećaj da ti je stalo. Osjećam se
kao da sam vezana poput skupe krmače i postavljena na
žrtvenik.
– Charlotte...
Iskesila je zube. – Hoćeš li mi staviti jabuku u usta?
– Charlotte, prestani. Kralj te izabrao. To je velika čast.
 – Zato – prasne Charlotte. – Zato sam bijesna. Laži. Nikako
da prestaneš lagati.
Nije to mogla podnijeti, te beskonačne laži. Ovo nije nikakva
čast. Nije sigurna što jest, ali čast sigurno nije.
Kralj George III. Velike Britanije i Irske pojavio se niotkuda
(bolje rečeno, pojavili su se njegovi ljudi; on se nije udostojao
pokazati) i neobjašnjivo odlučio da će ona, Sophia Charlotte od
Mecklenburg-Strelitza, biti njegova buduća kraljica.
Mecklenburg-Strelitz. Prevalili su cijeli taj put do
Mecklenburg-Strelitza. Charlotte obožava svoj dom s mirnim
jezerima i zelenim proplancima, ali je itekako svjesna činjenice
da se Mecklenburg-Strelitz smatra jednom od najmanje važnih
država u cijelom Svetom Rimskom Carstvu.
Da se i ne spominje udaljenost. Kraljevi su savjetnici morali
proći pokraj desetaka vojvodstava i kneževina, gdje žive deseci
vojvotkinja i kneginja, prije nego što su stigli u Mecklenburg-
Strelitz.
– Ne lažem ti, Charlotte – reče Adolphus. – To je činjenica.
Ti si izabrana.
Da se Charlotte mogla micati u korzetu od kitovih kostiju,
okrenula bi se da se bolje suoči s njim. Ali nije mogla, pa se bila
primorana zadovoljiti ledenim zurenjem. – Koliko je teško bilo
biti izabrana? – oštro upita. – Što im treba? Ništa posebno.
Netko tko može roditi mnogo djece. Netko tko zna čitati. Netko
s društvenim manirama. Netko kraljevske krvne loze. Samo im
je to potrebno.
– To nije malo, Liebchen.
– Ovo nije velika čast. I mogao si im reći neka izaberu neku
drugu. Neku dovoljno glupu da to želi.
– Nisu željeli neku glupu. Željeli su tebe.
Zaboga, nije moguće da je toliko tup. – Adolphuse, misli –
molećivo će Charlotte. – Zašto ja? Može uzeti bilo koju. Bilo
koju. A ipak su prevalili sav taj put preko kontinenta radi mene.
Sigurno postoji nekakav razlog.
– Zato što si ti posebna.
– Posebna? – Zapanjila ju je njegova naivnost. Ne, nije to. On
nije naivan, nego je samo nastoji umiriti kao da je ona
slaboumno dijete, previše slijepo ili glupo da prepozna mrežu
prevara spletenu oko sebe. – Ja sam za njih strankinja – reče. –
Oni su stranci za nas. Valjda me ne smatraš takvom neznalicom.
Postoji razlog zbog kojeg su željeli baš mene, strankinju. I to ne
može biti dobar razlog. Znam da ne može biti dobar razlog zato
što me nisi pogledao u oči otkako si mi rekao.
Potrajalo je trenutak dok Adolphus nije progovorio. Kad jest,
njegove su riječi bile beskorisne. – Ovo je dobra stvar, Lottie.
Bit ćeš sretna.
Zurila je u njega, u tog čovjeka za kojega je mislila da ga
poznaje bolje od ikoga. On je njezin brat, poglavar njezine kuće
otkako je prije devet godina umro njihov otac. Prisegnuo je da
će je štititi. Govorio joj je da je dobra i dostojna, a ona mu je
vjerovala.
Trebala je biti pametnija. On je muškarac i, kao svi muškarci,
žene smatra pijunima koje se raspoređuje diljem Europe bez
ijedne misli o njihovoj sreći.
– Ništa ti ne znaš – reče tihim glasom.
Adolphus je šutio.
– Tvrdiš da ću biti sretna kao da to uopće možeš znati. Kao
da će tvoje riječi to osigurati. Jesi li me makar jednom pitao što
ja želim? Ne, nisi.
Adolphus je razdraženo ispuhnuo zrak. Jasno se vidjelo da
ona iskušava njegovo strpljenje. No Charlotte je to bilo
svejedno, a bijes ju je činio nesmotrenom.
 – Okreni kočiju natrag – odlučno će Charlotte. – Ne pristajem
na ovo.
Adolphusovo je lice postalo nesmiljeno. – Potpisao sam
zaručnički ugovor. Nastavljamo.
– Ne.
– Da.
– Brate. – Dobacila mu je prijetvoran smiješak. – Okreni ovu
kočiju ili ću poskakivati. Želiš li znati što će se dogoditi budem
li poskakivala?
– Siguran sam da ćeš mi reći.
– Ovaj moj korzet, izrađen od najfinijih i najskupljih kitovih
kostiju, prilično je delikatan. Također je vrlo, vrlo oštar. Jasno,
ja se pridržavam visoke mode, pa je taj korzet izrazito uzak. –
Charlotte kvrcne prstom po struku kako bi naglasila svoje riječi,
ali je to išlo na njezin račun. Posve je izgubila osjet u tom dijelu
tijela, pa je jednako tako mogla kvrcnuti po zidu.
– Hoćemo li ga olabaviti? – predloži Adolphus.
– Ne, nećemo ga olabaviti – prosikće Charlotte. – Moram se
pokazati u najboljem izdanju, što znači da moram ostati utegnuta
u toj čudovišnoj stvari. Stoga, ako izgledam poput kipa,
smiješno u tvojim očima, to je zato što se ne mogu maknuti. Ne,
ne usuđujem se maknuti. Moja je haljina toliko moderna da bi
me donje rublje moglo sasjeći i probosti ako napravim neki
nezgodan pokret.
Adolphus trepne.
– Kakva je radost biti dama – progunđa njegova sestra.
– Uzrujana si.
Željela ga je ubiti.
– Charlotte...
– To je jedna mogućnost – reče. – Micanje. Razmišljala sam
o tome. Izabrati da me ubije moje donje rublje. U tome sigurno
ima nekakve ironije, premda priznajem da je još ne vidim.
Humor, da. Ironiju... nisam sigurna.
– Charlotte, ozbiljno ti kažem, prestani.
Ali nije mogla. Um joj se zapalio. Njezin je bijes bio
opravdan i bojala se, a sa svakim se kilometrom približavala
budućnosti koju nije razumjela. Znala je što se događa, ali nije
znala zašto, te se zbog toga osjećala glupo i jadno.
– Još ćemo se voziti, koliko, jedan sat? – nastavi. – Budem li
marljiva sa svojim pokretima, vjerujem da ću sigurno iskrvariti
prije dolaska u London.
Adolphus kao da je potiskivao stenjanje. – Kao što sam
rekao, uzrujana si. Emotivna. Razumijem...
– Razumiješ? Doista? Rado bih to čula. Zato što nisam
uzrujana. Niti sam emotivna. Bijesna sam. I ne mogu disati. Za
oboje si ti kriv, brate.
Prekrižio je ruke na prsima.
– Učinit ću to – zaprijeti Charlotte. – Poskakivat ću, nabosti
se na taj apsurdni korzet, iskrvariti i umrijeti.
– Charlotte!
Na to je ipak zatvorila usta. Adolphus joj se rijetko kad
obraća tim tonom. Zapravo nije bila sigurna je li joj se ikada
obratio tim tonom.
Ljubazni je brat nestao pred njezinim očima, a zamijenio ga
je strogi i moćni vojvoda od Mecklenburg-Strelitza. To ju je
smutilo. Uzrujalo. Malena djevojčica koja još uvijek živi duboko
u njezinu srcu poželjela je zaplakati.
– Znam da sam trebao biti stroži s tobom nakon što su mama
i tata umrli – reče Adolphus. – Dopustio sam ti da previše čitaš,
udovoljavao sam svim tvojim hirovima i mušicama. Stoga
preuzimam punu odgovornost za činjenicu da si sada
prekomjerno svojeglava i pogrešno misliš da možeš odlučivati.
Ne možeš. Ja imam glavnu riječ. Ovo se događa.
– Ne shvaćam zašto jednostavno ne bi mogao...
– Zato što su oni Britansko Carstvo, a mi smo sićušna
provincija u Njemačkoj! – zaurla.
Charlotte se skutrila. Samo malo.
– Nismo imali izbora – prosikće njezin brat. – Ja nisam imao
izbora. Želiš razlog? Dobro. Nemam ga. Nema dobrog razloga.
Zapravo, razlog je možda grozan. Znam da nitko od onih koji
izgledaju kao ti ili ja nikada nije sklopio brak s jednim od tih
ljudi. Nikada. Ali ne mogu postavljati pitanja! Zato što ne
smijem pretvoriti u neprijatelja jednu od najmoćnijih nacija na
svijetu. Stvar je gotova. – Nagne se naprijed, vibrirajući od
bijesa i nestrpljivosti, možda čak i rezigniranosti. – Zato
umukni, obavi svoju dužnost prema našoj zemlji i budi sretna!
Charlotte se lecnula. Zato što je Adolphus napokon prestao
lagati. Njegova je koža smeđa. Njezina je koža smeđa. Smeđa
poput čokolade, kao toplo raskošno drvo. Ne mora vidjeti kralja
Georgea III. Velike Britanije i Irske da bi znala da njegova koža
nije smeđa.
Dakle, zašto? Zašto ovo radi? Znala je što Europljani svijetle
kože govore o ljudima poput nje. Zašto bi svoju krvnu lozu
„zagadio“ djevojkom maurskog podrijetla? Njezino obiteljsko
stablo vodi u Afriku te ne treba mnogo generacija da se onamo
stigne.
Zašto želi baš nju?
Što skriva?
– Liebchen – reče Adolphus. Uzdahne i pogled mu se
smekša. Ponovo je samo njezin stariji brat. – Žao mi je, ali ima i
gorih sudbina od udaje za engleskoga kralja.
Charlotte proguta slinu i zagleda se kroz prozor u engleski
krajolik. Sve je zeleno i puno života. Polja i šume, malena sela
sa svojim slikovitim crkvama i glavnim ulicama. Zacijelo ne
izgleda previše drukčije od njezine domovine, premda zasad nije
vidjela niti jedno jezero.
Zar je previše željeti jedno jezero?
– Hoću li se ikada vratiti u dvorac Mirow? – tiho upita.
Oči njezina brata postale su čeznutljive, možda čak pomalo
tužne. – Vjerojatno nećeš – prizna. – Nećeš ni željeti. Za godinu
ćemo dana biti previše rustični za tvoj ukus.
Charlotte obuzme čudan osjećaj da bi možda zaplakala kad bi
se nalazila negdje drugdje, kad bi bila netko drugi. Jučer bi
njezine suze tekle. Vruće i gnjevne, pune njezine mladenačke
strasti.
Ali sad će postati kraljica. Ona ne plače. Ma što se nalazilo u
nekoj osobi, ono što stvara suze i oblikuje jecaje, to je
isključeno.
– Odmakni se – reče. Izvuče ruke iz njegovih i odlučno ih
stavi u krilo. – Ugrožavaš moju haljinu. Moram savršeno
izgledati kad stignem onamo, nije li tako?
Njezina je palača čeka.
 GEORGE

PALAČA ST. JAMES

LONDON
...
8. RUJNA 1761.

Georgeu uglavnom nije smetalo to što je kralj.

Povlastice su očite. Ima više novca od onoga što bi jedna
osoba ikada mogla potrošiti, brojne palače koje može zvati
domom te pravu flotilu slugu i savjetnika, a svi se nadmeću u
nastojanjima da udovolje svakom njegovom hiru.
Čokolada ujutro s točno tri žličice šećera i malo mlijeka? Evo
je, Vaše Veličanstvo, na srebrom obrubljenu tanjuriću.
Primjerak knjige Povijest sukulentnih biljaka Richarda
Bradleyja? Bez brige, nije važno što je tiskana 1739., odmah
ćemo je pronaći za vas!
Maleni slon? Za to će možda trebati nekoliko mjeseci, ali
odmah ćemo se time pozabaviti.
Tek toliko da se zna, George nikada nije zatražio slona. Bilo
koje veličine. No nekako mu je godila spoznaja da to može.
Stoga da, biti kralj često je jako lijepo. Ali ne uvijek. No
čovjek se uglavnom ne može žaliti, zato što bi zvučao kao
magarac kad bi se žalio na činjenicu da je kralj.
Ipak ima nedostataka. Čovjek ima uznemirujuće malo
privatnosti, na primjer. Kao baš u ovom trenutku. Običan bi
muškarac mogao uživati dok ga njegov sobar brije i slušati samo
ptičji pjev koji dopire kroz otvoren prozor, ali su u Georgeovu
garderobu upali njegova majka i jedan od njegovih savjetnika.
 Niti jedno od njih dvoje očito nije namjeravalo ušutjeti.
– Kad sam otišla, bila je na probi za haljinu – reče princeza
Augusta.
– Sve je kako treba biti – promrmlja lord Bute.
– Željela je odjenuti neku grozotu iz Pariza. Iz Pariza!
Bute je kimnuo, na prilično diplomatski način koji nije
ukazivao ni na slaganje ni na neslaganje. – Vjerujem da je glavni
grad Francuske poznat kao središte mode.
George je zatvorio oči. Zapravo je neobično, ali čini se da u
njegovoj nazočnosti ljudi slobodnije govore kad zatvori oči, kao
da ih nekako ne može čuti.
George ne može često primijeniti taj trik. Ne bi valjalo,
primjerice, zatvoriti oči dok sjedi na prijestolju ili prima državne
poglavare. No u ovakvim trenucima, dok počiva s toplim
ručnikom na obrazima i vratu čekajući da njegov sobar stigne s
pjenom i ravnom britvom, to može biti vrlo korisno.
Zato što se rasprava njegove majke s lordom Buteom
odnosila na Georgeovu zaručnicu, što ne bi bilo ništa posebno,
ali George još nije upoznao svoju zaručnicu, iako je vjenčanje za
šest sati.
Takav je kraljev život. Čovjek bi očekivao da će Božji
pomazanik imati pravo vidjeti svoju buduću ženu prije
vjenčanja. Ali ne, kralj sklapa brak za svoju zemlju, ne radi
svojega srca ili prepona. Zapravo nije važno ako ne vidi Sophiju
Charlotte od Mecklenburg-Strelitza prije izgovaranja zavjeta.
Možda je to čak i bolje, ako se sve uzme u obzir.
Ipak je bio znatiželjan.
– Udaje se za engleskoga kralja – reče njegova majka. –
Mora nositi englesku haljinu. Jeste li vidjeli što je nosila jutros
kad su mi je predstavili?
– Bojim se da nisam opazio, gospo.
 – Ukrase i volane. Svakako previše za jutarnji posjet. Safire.
Usred dana. I čipku što su je izradile opatice. Opatice! Zar misli
da smo katolici?
– Siguran sam da je samo željela ostaviti dobar dojam na
svoju buduću svekrvu – s oklijevanjem će Bute.
Princeza Augusta puhne kroz nos. – Ti kontinentalci.
Općenito su previše puni sebe.
George si je dopustio smiješak. Njegova je majka rođena kao
Augusta od Saxe-Gotha-Altenburga. Rijetko je koje područje
smješteno usred kontinenta kao Gotha.
No Augusta je već dvadeset pet godina princeza Velike
Britanije. Više od polovine svojega života. Trebala je postati
kraljica, ali joj je ta čast uskraćena kad je Georgeova oca, tada
princa od Walesa, loptica za kriket udarila u prsa i on je uskoro
potom umro. Kruna će preskočiti generaciju, prijeći s djeda na
unuka, a kako nema muža koji će postati kralj, Augusta ne može
biti kraljica.
Ipak se posvetila ovoj zemlji. Princeza Augusta rodila je
devet prinčeva i princeza, a svima je engleski materinji jezik.
Ako se njegova majka sad u potpunosti smatra Britankom,
George je zaključio da je to sasvim razumljivo.
– Ali je privlačna – primijeti Bute. – Ima vrlo ugodno lice. I
dobro se drži. Može se reći da je njezino držanje kraljevsko.
– Da, naravno – složi se Augusta. – Ali jako je smeđa.
George otvori oči. To nije očekivao. – Zemlja je smeđa –
reče.
Njegova se majka okrene prema njemu. Trepne. – Što za ime
svi... – Prekinula se prije nego što se njezine riječi dožive kao
šala, a to se Georgeu činilo kao manja tragedija. Njemu se
sviđaju igre riječima i šale, namjerne ili ne. Sviđa mu se način
na koji se riječi povezuju i ako to katkada znači da njegove
rečenice imaju četiristo šezdeset tri riječi, to nije njegov
problem.
On je kralj. Rođenjem je stekao pravo na dugačke rečenice.
– Kakve – nastavi njegova majka nakon stanke koja se ni
izbliza nije doimala dovoljno dugačkom za Georgeov misaoni
proces – to veze ima s ičim?
– Volim zemlju – reče George zaključivši da je to dovoljno
objašnjenje.
– Kao i svi mi – promrmlja Bute.
George ga je ignorirao. Nema ništa protiv Butea. Uglavnom
je susretljiv i njih dvojica dijele sklonost spram prirodne
filozofije i znanosti. Ali je katkada također iritantan.
– Zemlja je smeđa – ponovi George. – Tlo iz kojega niče sav
život, sva nada. Smeđe je boje. Doista je lijepo.
Njegova je majka zurila u njega. Bute je zurio u njega.
George je samo slegnuo ramenima.
– Kako god bilo – ustrajno će njegova majka – nitko nam nije
rekao da je tako smeđa.
– Je li to problem? – upita George. Opet je zatvorio oči.
Stigao je Reynolds s britvom i ovako će se lakše opustiti.
Premda nije osobito logično da se čovjek previše opusti ako mu
se britva nalazi blizu grla.
– Nije, naravno – brzo će njegova majka. – Mene sigurno nije
briga koje je ona boje.
– Bilo bi te briga da je ljubičasta.
Tišina. George se u mislima nasmiješio.
– Zbog tebe ću dobiti migrenu – naposljetku će njegova
majka.
– U palači ima mnogo liječnika – susretljivo će George. Što
je istina. Toliko liječnika sigurno ne treba jednoj osobi.
Osim kralju, očito. Kralju treba mnogo liječnika. Osobito
ovom kralju.
– Znaš da zapravo neću dobiti migrenu – ljutito će njegova
majka. – Ali zaista, George, možeš li mi samo dopustiti da
završim?
Napravio je kretnju rukom. To je kraljevska gesta. Naučio ju
je dok je još bio jako mlad i doista dobro dođe.
– Nismo spremni na činjenicu da je ona toliko smeđa – reče
njegova majka.
– Doista – reče lord Bute, čime uopće nije pridonio
razgovoru.
– I to se ne da obrisati.
George na to naglo otvori oči. – Što?
– Ne da se obrisati – ponovi njegova majka. – Protrljala sam
joj obraz da budem sigurna.
– Zaboga, majko – reče George i umalo ustane sa svoje
stolice. Reynolds odskoči unatrag, baš na vrijeme da Georgeu
britvom ne prereže grkljan.
– Molim te, reci mi da nisi pokušala istrljati kožu moje
buduće žene – reče George.
Narogušila se. – Nisam je željela uvrijediti.
– Unatoč tome, ti... – Prekinuo se i stisnuo korijen nosa.
Nemoj vikati, nemoj vikati, nemoj vikati. Važno je da ostane
miran. Kad je miran, onda je u svojem najboljem izdanju.
Upravo kad izgubi tu mirnoću, njegov um počne divljati, a ono
što mu sada treba, što mu uvijek treba, smirenost je uma.
Mirno. Mirno.
Duboko udahne. – Ti si inteligentna žena, majko. Zasigurno
ti je jasno koliko je takva gesta nepristojna.
Držanje princeze Auguste, koje je već bilo ravno poput
puške, postalo je još ukočenije. – Ja sam kraljeva majka. Ti si
jedina osoba iznad mene. Stoga mogu biti nepristojna samo
prema tebi.
– Tvoj argument nema temelja – reče joj George. – Zar si
zaboravila da će do večeri ona biti kraljica? I stoga svakako
iznad tebe.
– Ha. Možda po rangu.
– Nije li to upravo ono što si ti rekla?
No njegovoj majci logika nikada nije odgovarala kad je bila
protivna njezinim argumentima. – Ona je dijete – reče.
– Ima sedamnaest godina. Smijem li te podsjetiti da si ti
imala šesnaest godina kad si se udala za mojeg oca?
– Upravo zato točno znam o čemu govorim. Nisam ni znala
što je zrelost kad sam se udala.
George se na to zamislio. Uopće nije slično njegovoj majci da
tako govori o sebi.
– Trebat će joj smjernice – nastavi njegova majka. – Koje ću
joj ja davati.
– Bit će silno zahvalna na tome – primijeti lord Bute.
Uvijek tako susretljiv, opet. George ga je ignorirao i ponovo
se okrenuo majci. – Siguran sam da će oduševljeno primati tvoje
savjete i pomoć nakon što si se prema njoj ponijela kao prema
nekakvoj kazališnoj nakazi.
Augusta lagano puhne kroz nos. – Uvijek spremno ističeš
vrline znanosti i istraživanja. Zacijelo mi ne bi zamjerao moju
znatiželju. Nikada nisam upoznala nekoga njezine boje. Ne
znam kako to funkcionira. Koliko ja znam, možda bi nanošenje
dvostruke tinkture arsena njezinu put svelo na boju moje.
George zatvori oči. Nebesa.
– Znala sam da je malo tamnija – reče Augusta.
– Doista – promrmlja lord Bute.
Augusta se okrene k njemu. – Zašto Harcourt nije objasnio
njezinu boju? Vidio ju je kad je potpisivao dokumente, nije li?
 – Spomenuo je nešto maurske krvi – prizna Bute.
– Nešto – naglasi Augusta. – To je svašta moglo značiti.
Mislila sam da će imati boju kave s mlijekom.
– Neki bi rekli da je ima.
– Ne onakve bijele kave kakvu ja pijem.
– Pa, istina je da svi stavljamo različitu količinu mli...
– Dosta! – zagrmi George.
Ušutjeli su. Kraljeva povlastica.
– Nećete o mojoj budućoj ženi govoriti kao o prokletoj šalici
kave – prasne George.
Njegova je majka raširila oči na takav način izražavanja, ali
je šutjela.
– Vaše Veličanstvo – reče Bute.
George ga ušutka trzajem ruke. – Majko – reče i pričeka da
ga ona pogleda prije izgovaranja pitanja. – Odobravaš li ovaj
brak ili ne?
Njezine se usne nekako stisnu. – Nije važno odobravam li ga
ja.
– Prestani okolišati. Odobravaš li?
– Odobravam – reče njegova majka. Vrlo odlučno, zapravo. –
Vjerujem da će biti dobra za tebe. Ili, u najmanju ruku, neće biti
loša.
– Neće biti loša? – ponovi George.
– Za tebe. Neće biti loša za tebe. – Zatim, kao da svi nisu
znali na što misli, doda: – Ne vjerujem da će pogoršati tvoje...
stanje.
Eto ga. Ono o čemu nikada ne govore. Osim kad se događa
pa nemaju izbora.
Posljednji je put bilo posebno grozno. George se nije sjećao
svih pojedinosti. Nikad se ne sjeća, nego se poslije samo probudi
osjećajući se iscrpljeno i smućeno. No sjećao se da su
raspravljali o njoj, njegovoj budućoj supruzi. Već je bila na
putu, na brodu iz Cuxhavena, ali ga je glas u njegovoj glavi
upozorio da to nije pravo vrijeme za putovanje. Nije sigurno
vrijeme za putovanje.
Izgubit će mjesec.
Što to znači, dovraga? Čak ni on to ne zna, a sam je izgovorio
te riječi.
Nije bio siguran što se nakon toga dogodilo. Kao i obično,
nestali su divovski dijelovi njegova pamćenja. George taj
fenomen uvijek vizualizira kao atmosfersku izmaglicu koja
polako izlazi iz njegovih usta dok spava, postaje sve mekša i
rjeđa, a zatim je odnese vjetar.
Pamćenje je izmaglica. Bilo bi poetično da nije riječ o
njegovu pamćenju.
Sljedeće čega se George sjećao bilo je buđenje na
Kraljevskom medicinskom koledžu. Pomalo se osjećao kao da
ga je netko probudio iz drijemanja. Ondje je bila njegova majka
zajedno s malenom skupinom liječnika.
Jedan od njih čak je bio koristan.
Što je bila ugodna promjena.
– Smijem li nastaviti, Vaše Veličanstvo?
George pogleda Reynoldsa, koji je tijekom cijele te razmjene
tiho stajao s britvom u ruci. George podigne prst, pokazujući da
treba još trenutak, i opet se okrene svojoj majci. – Kažeš mi da
odobravaš ovaj brak, a ipak se doimaš zabrinutom. Želim
objašnjenje.
Augusta nije odmah odgovorila, a zatim reče: – Morat ćemo
unijeti neke prilagodbe. Brzo.
– Ljudi će pričati – reče lord Bute.
– Ljudi će pričati – složi se majka. – To je problem. Ne
želimo da misle da nismo znali.
 – Da je njezina koža smeđa? – upita George.
– Točno. Moraju misliti da smo to željeli. Možda
pokušavamo nešto dokazati. Želimo ujediniti društvo.
– Već smo sklopili trgovačke ugovore – reče lord Bute. – Ali
njih se može otkazati...
– Ne možemo otkazati kraljevsko vjenčanje na dan tog istog
vjenčanja – oštro će Augusta.
– Ne, zaboga – promrmlja George. Nije mogao ni zamisliti
kakve bi se glasine širile naokolo.
– Visoko je društvo možda neće prihvatiti – reče Bute. – To
je problem.
Augusta se s time nije slagala. – Mi smo Palača. Problem je
problem samo ako Palača kaže da je to problem. To je činjenica,
nije li?
Bute pročisti grlo. – Jest.
– A kralj je poglavar Engleske crkve i vladar ove velike
zemlje. Stoga ništa od onoga što on učini nikada neće biti
problem za Palaču. Hoće li, lorde Bute?
– Neće.
– Dakle. Ovo mora biti onako kako je Palača željela. Nije li
tako, lorde Bute?
– Tako je. Mora.
– Dobro. – Augustin je glas bio žustar, služben. – Onda je
kraljev izbor bio itekako namjeran. Kako bi to svima bilo jasno,
proširit ćemo popis gostiju na vjenčanju. I povećati osoblje
dvora nove kraljice.
Bute raširi oči. – Zar govorite...
– Kralj govori. – Stavi ruku na srce, slika i prilika ženstvene
čestitosti. – Ja sam samo njegova majka. Ja ništa ne govorim.
George se na to oštro nasmijao.
Jedini znak da ga je Augusta čula bilo je neznatno stezanje
oko njezinih usta. Jedva je zastala prije nego što se obratila lordu
Buteu: – Kralj želi proširiti popis gostiju na vjenčanju i povećati
osoblje na dvoru nove kraljice.
George se nasmiješio. Napokon je shvatio. Njegova je majka
briljantna.
– Naravno, Vaša Visosti. – Lord Bute pogleda Augustu,
zatim Georgea, pa opet Augustu. – Samo što... kralj shvaća da je
vjenčanje za šest sati?
– Shvaća – nasmiješeno će George.
– Danburyji, mislim – reče Augusta. – Tvoj ih je djed
spominjao, nije li?
– Ne bih znao – prizna George.
– Jest – odlučno će Augusta. – Ne sadašnje Danburyje,
naravno. Njih nije mogao poznavati. Ali je poznavao oca.
Nevjerojatno imućan. Dijamanti, mislim. Iz Afrike. – Pogleda
Butea. – Vodite li bilješke?
– Da – brzo reče nastojeći pronaći papir. George mu je u
mislima poželio sreću. Teško da će ga naći u njegovoj garderobi.
– Tko još? – upita Augusta. – Basseti?
– Izvrstan izbor – reče Bute, još uvijek tražeći papir. I nešto
za pisanje. – Smijem li predložiti Kente?
Augusta s odobravanjem kimne. – Da, oni će odgovarati.
Sigurna sam da ih ima još. Vama i lordu Harcourtu prepuštam
odluku o tome tko bi bio najprikladniji.
– Svakako, Vaša Visosti. Smjesta ću se pobrinuti da se
pozivnice pošalju. – Bute pročisti grlo. – Ovo je u posljednji čas.
Možda imaju druge planove.
Augusta trzne rukom u zraku. To je izrazito kraljevska gesta i
George je bio prilično siguran da joj se sviđa jednako kao
njemu.
– Druge planove? – ponovi njegova majka na čijem se licu
jasno vidjela nevjerica. – Tko ne bi želio doći na kraljevsko
vjenčanje?
 AGATHA

PALAČA ST. JAMES

KRALJEVSKA KAPELA
...
8. RUJNA 1761.

Agatha Danbury odjenula bi ljepšu haljinu da je znala da će

biti pozvana na kraljevsko vjenčanje.
Premda ništa ne nedostaje onome što sad ima na sebi.
Naprotiv, njezina je haljina vrhunac mode, a dizajnirala ju je
madame Duville, jedna od tri najbolje modistice u Londonu.
Tkanina je žakard-svila, boja raskošna blistava zlatna za koju
Agatha zna da savršeno odgovara tamnim tonovima njezine
kože. Prednji je umetak također vrlo lijep, ukrašen po najnovijoj
modi samo jednom mašnom na prsima, a zatim uljepšan
srebrnim vezom i veličanstvenim nigerijskim topazom.
Stoga da, objektivno govoreći, njezina je haljina prekrasna.
Problem je u tome što nije posebno dizajnirana za kraljevsko
vjenčanje, a svatko s imalo razuma u glavi zna da, ako ide na
kraljevsko vjenčanje, svakako mora osigurati sredstva za šivanje
posebne haljine za tu priliku.
No kad je Agatha tog jutra otvorila oči nije imala pozivnicu
za vjenčanje kralja Georgea III. i njegove njemačke mladenke.
Niti je očekivala da će se ikada naći u blizini kraljevskih
ličnosti. Njezina strana i njihova strana jednostavno se ne
miješaju.
Nikada.
No čovjek ne može ignorirati kraljevski poziv te sad ona i
njezin muž sjede u iznenađujuće povoljno smještenoj klupi u
kraljevskoj kapeli, razmjenjujući nervozne poglede s drugim
pripadnicima njihova društvenoga kruga.
Ona razmjenjuje nervozne poglede. Njezin muž spava.
Leonora Smythe-Smith, koja uvijek koristi deset riječi iako bi
pet bilo sasvim dovoljno, okrenula se da je pogleda. – Zašto smo
ovdje? – šapne.
– Ne bih znala – odgovori Agatha.
– Jeste li vidjeli kako nas gledaju?
Agatha je odoljela iskušenju da prosikće: Naravno da vidim
kako nas gledaju. Zaista, čovjek bi morao biti posve glup da ne
opazi mrke poglede iz klupa ispunjenih plemstvom.
To jest, plemstvom koje ima porculanski blijedu kožu, bez
iznimke.
Premda Danburyji, kao i Smythe-Smithi, Basseti, Kenti te još
niz drugih istaknutih obitelji, uživaju u bogatom i
privilegiranom životu, to je ipak posve drukčija vrsta bogatstva i
privilegiranosti i u odnosu na tradicionalnu britansku
aristokraciju. Agathina tamna koža ne dopušta da je ikada
smatraju doličnom prijateljicom za svoje kćeri, a još manje
prikladnom mladenkom za svoje sinove.
To joj ne smeta. Pa, samo rijetko. Zapravo, samo u ovakvim
trenucima kad se nađe u istoj prostoriji s vojvodama i
vojvotkinjama te njima sličnima. Rado bi na njihovo
omalovažavanje odgovorila objavom da i ona potječe od
kraljeva i kraljica, da je njezino pravo ime Soma, a njezinim
žilama teče kraljevska krv Gbo Mendea, kraljevskog plemena u
Sierra Leoneu.
Ali čemu? Većina ne bi pronašla državu Sierra Leone na
zemljovidu. Agatha bi se okladila da bi pola njih mislilo da je
ona izmislila cijelu zemlju.
 Idioti. Svijet je pun idiota. To je davno naučila, kao i
deprimirajuću činjenicu da po tom pitanju jako malo može
učiniti.
Takav je život žene, ma kakve boje bila njezina koža.
Agatha je krišom pogledala svojega muža. Još je spavao.
Gurnula ga je laktom.
– Što? – smućeno izusti.
– Spavao si.
– Nisam.
Vidite? Idioti.
– Nikad ne bih spavao u kraljevskoj kapeli – reče i ukloni
komadić vlakna s baršunasta prsluka.
Agatha je odmahnula glavom. Kako je to dospjelo na njegov
prsluk između njihova doma i palače St. James?
Njezin muž je... nije njezina najdraža osoba. Zacijelo je to
sasvim ljubazan način na koji ga može opisati. Dio je njezina
života otkako je imala tri godine, kad su mu je njezini roditelji
obećali za bračnu družicu.
Dok su je odgajali da bude savršena supruga, pitala se kakav
to čovjek sklapa zaručnički ugovor s trogodišnjakinjom. Herman
Danbury bio je odavno prošao tridesetu kad je potpisao
dokumente. Ako je želio nasljednike, zacijelo bi izabrao nekoga
tko mu ih može brže osigurati.
Odgovore je, kakvi su već bili, dobila nakon sklapanja braka.
Radilo se o krvnim lozama. Danbury također potječe iz
kraljevske obitelji te svoju krv nije htio miješati s nekim tko ne
pripada najelitnijim krugovima afričko-britanskoga društva.
Osim toga, kao što joj je vedro rekao, osigurao je sebi još
četrnaest godina života neženje. Koji muškarac ne bi time bio
oduševljen?
Agatha je vjerovala da diljem jugoistočne Engleske ima
podosta Danburyjeve nezakonite djece. Također je bila uvjerena
da njezin muž daje malo ili ništa za uzdržavanje te djece.
To bi trebao biti zločin. Doista bi trebao.
U svakom slučaju, nakon što su se vjenčali, prestao je raditi
izvanbračnu djecu. Agatha je to znala zato što joj je posve jasno
rekao da ona zadovoljava sve njegove potrebe. Na temelju
učestalosti zadovoljavanja tih potreba, doista mu je vjerovala.
Malo se promeškoljila na sjedalu. Zadovoljavala je te potrebe
jutros kad je stigao kraljevski poziv. Slijedom toga, nije imala
vremena za svoju uobičajenu toplu kupku nakon snošaja.
Osjećala je bolove. Možda i ranjavost.
Pa, više nego inače.
No bila je voljna ignorirati tu nelagodu zato što nije imala
izbora, ali i zato što se nalazi na kraljevskom vjenčanju.
Takva se čuda u životu događaju rijetko kada, a njoj se
nikada prije nije dogodilo ništa tome slično.
– Nisu li već trebali početi? – upita gospođa Smythe-Smith.
Agatha lagano slegne ramenima. – Ne znam – šapne,
uglavnom zato što bi bilo nepristojno ništa ne reći.
– Kralj će stići kada to bude želio – reče Danbury. – On je
kralj. Ta je tvrdnja izgovorena tako pompoznim glasom da bi
netko pomislio da Danbury doista ima iskustva s kraljevima.
Nema ga. Agatha je u to bila posve sigurna.
No njezin muž u jednome ima pravo, pomisli Agatha. Kralj
može raditi sve što želi, uključujući i kasniti na vlastito
vjenčanje.
Ili na obred pozvati svu londonsku tamnoputu elitu.
Agatha si je dopustila još jedan pogled na suprotnu stranu
kapele. Nisu je svi pripadnici plemstva mrko gledali. Nekolicina
je izgledala samo znatiželjno.
Ne gledajte mene, željela im je reći. Nemam pojma, baš kao
ni vi.
Barem se imalo što gledati dok je čekala. Kraljevska je
kapela doista onako veličanstvena kako je zamišljala. Nije
izgrađena u sadašnjem stilu rokokoa, što ju je iznenadilo.
Očekivala bi da će palača biti više an courant2.
No ovaj je jednostavniji stil vrlo lijep i, ako želi biti iskrena,
više po njezinu ukusu. Strop je posebno zanimljiv. Posebna
udubljenja i freske napravio je osobno Hans Holbein. Ili je to
Agatha jednom pročitala. Oduvijek je zanimaju arhitektura i
dizajn. Udubljenja su je podsjećala na saće, a svako je...
– Prestani blejati – prosikće Danbury.
Agatha naglo spusti pogled.
– Izgledaš kao seljanka – reče njezin muž. – Pokušaj se
ponašati kao da si i prije bila ovdje.
Agatha je zakolutala očima čim je on skrenuo pogled. Kao da
itko misli da je ijedno od njih prije današnjega dana kročilo
nogom u palaču.
No znala je što ovo znači Hermanu. Njegov se život sastojao
od niza ,,gotovo“. Gotovo se uklopio. Gotovo je bio prihvaćen.
Pohađao je Eton, no je li mu bilo dopušteno igrati u timovima?
Studirao je na Oxfordu, no je li pozvan u neki od posebnih tajnih
klubova?
Nije, naravno. Ima novca, ima obrazovanje, čak ima afričke
kraljevske krvi. No njegova je koža tamna poput čokolade i zato
ga visoko društvo nikada neće prihvatiti.
Upravo u tome leži velika kontradikcija njezina života.
Agathi se njezin muž ne sviđa. Doista joj se ne sviđa. Ali
suosjeća s njim. Zbog svih uvreda što ih je doživio. Katkada se
pitala bi li postao drukčiji čovjek da mu je dopušteno uzdići se
do svojega pravoga potencijala. Da ga nisu gazili ili gurali svaki
put kad bi se približio svojim ciljevima?
 Da ga je društvo smatralo čovjekom kakav doista jest, možda
bi on nju smatrao ženom kakva ona uistinu jest.
Ili možda ne bi. Društvo je puno muškaraca koji žene
doživljavaju samo kao dodatak i sredstvo za rađanje.
Agatha se ipak pitala.
– Ah! – uzvikne gospođa Smythe-Smith. Agatha je slijedila
njezin pogled do stražnjega dijela kapele. Stigao je netko važan.
– Je li to kralj? – upita Danbury.
Agatha odmahne glavom. – Ne vidim. Ne vjerujem.
– To je princeza! – reče gospođa Smythe-Smith.
– Koja? – šapne Agatha. Mladenka? Jedna od kraljevih
sestara?
– Princeza Augusta.
Kraljeva majka. Agatha je zadržavala dah. Princeza Augusta
nesumnjivo je najmoćnija žena u zemlji. Kraljica po svemu osim
po tituli, a odavno se priča da je ona prava moć iza prijestolja.
Svi su ustali i Agatha je izvijala vrat da bolje vidi. Nije važno
ako izgleda kao seljanka, želi vidjeti princezu. Osim toga,
Danbury joj je okrenut leđima i zacijelo također blene.
Princeza Augusta kreće se poput kraljice ili barem onako
kako Agatha zamišlja kraljevsko kretanje, graciozno i svrhovito,
a lepeza je elegantan produžetak njezine desne ruke. Leđa su joj
posve ravna. Ako osjeća očitu težinu svoje haljine, jer sama
tkanina sigurno je teža od šest kilograma, ničim to ne pokazuje.
Kakav bi bio osjećaj biti izložen svim tim pogledima? Agatha
to uopće nije mogla zamisliti. Biti u središtu takve pozornosti,
zacijelo svakoga dana. Sigurno je iscrpljujuće.
Ali ta moć. Mogućnost da radi ono što želi, prima one koje
želi vidjeti i, još važnije, ne prima one koje želi izbjeći.
Nažalost, Agatha ne može zamisliti ni to.
Bolje je vidjela princezu Augustu dok je napredovala
središnjim prolazom. Činilo se da istodobno ne gleda nikoga i
svakoga, kao da želi reći: Sve vas vidim, ali niste vrijedni moje
pozornosti. Pogledom je preletjela mnoštvo, ne zaustavljajući ga
ni na kome sve dok...
Zaustavila ga je na njoj.
Agatha je prestala disati. Ovo je nemoguće.
Princeza Augusta nastavila je svoj dostojanstveni marš,
prilazeći sve bliže, a Agatha nije imala pojma čime su ona i
njezin muž mogli uvrijediti princezu. Zašto bi ih inače tako
fiksirala pogledom?
Nije valjda da to umišlja, je li? Možda princeza zapravo gleda
Smythe-Smithe. Samo što je to jednako teško vjerovati.
Dva metra dalje, metar...
Zaustavila se. Točno ispred bračnoga para Danbury.
Agatha je napravila kniks. Duboki. Kad se uspravila, princeza
Augusta obraćala se Danburyju.
– Vaš je otac bio u prijateljskim odnosima s njegovim
pokojnim Veličanstvom, djedom mojega sina, nije li? – upita
princeza.
Rekla je istinu. Danburyjev je otac poznavao kralja Georgea
II. Agatha nije bila sigurna može li se njihov odnos smatrati
prijateljstvom, ali Njegovom su se Veličanstvu jako sviđali
dijamanti iz obiteljskih rudnika u Kenemi.
Princeza očito nije očekivala odgovor jer nije zastala prije
nego što je rekla: – Izrazito mi je drago da ste danas ovdje na
ovom obiteljskom događaju, lorde Danbury.
Agatha se nesvjesno nagnula naprijed. Je li dobro čula?
– Lord? – promuca Danbury. – Ja... ne znam što...
Princeza Augusta odmah ga prekine. – Kralj će to službeno
objaviti nakon vjenčanja. Sad imate čast biti lord i ledi Danbury.
Ledi Danbury? Ona, Agatha Danbury sad je ledi Danbury.
Titula joj je dodijeljena pred desecima svjedoka, u kraljevskoj
kapeli palače St. James.
To nije... Nije moguće da se to događa.
A ipak jest. Princeza Augusta stajala je točno ispred nje i
rekla: – Svi pripadnici visokoga društva moraju imati titule.
– Visokoga društva, Vaša Kraljevska Visosti? – ponovi
Agatha.
Princeza Augusta jedva zamjetljivo kimne. – Vrijeme je da se
ujedinimo kao društvo, nije li?
Agatha otvori usta, no čak i da je imala dovoljno prisebnosti
da nešto kaže, to nije bilo važno jer je princeza Augusta prišla
sljedećoj klupi da pozdravi lorda i ledi Smythe-Smith.
Što se, dovraga, upravo dogodilo?
Njezin se muž pokraj nje nadimao od ponosa. – Lord
Danbury – šapne zadivljenim tonom. – Zamisli.
– Zamišljam – tiho će Agatha. Gledala je kako nova ledi
Smythe-Smith izvodi duboki kniks u kojemu je ostala toliko
dugo da joj je princeza Augusta naposljetku naredila neka se
uspravi.
– Oprostite, Vaša Kraljevska Visosti – reče ledi Smythe-
Smith. – Želim reći, hvala vam, Vaša Kraljevska Visosti, ja...
– Još samo jedno – prekine je princeza Augusta i istodobno
vrati pozornost na bračni par Danbury. – Kako vam je ime? –
upita Agathu.
– Meni? – Agatha pokaže sebe.
Princeza Augusta odsječno kimne.
– Agatha Louisa Aminata Danbury.
– To je dobro ime.
– Hvala, Vaša Kraljevska Visosti.
Princeza ju je promatrala prodornim očima. – Što znači
Aminata? Pretpostavljam da je Louisa u čast naših velikih
princeza.
– Naravno, Vaša Kraljevska Visosti. – Rekla je istinu.
Agathini u roditelji željeli da njihova kći ima kraljevsko ime,
ono koje će odgovarati njezinim objema kulturama. Stoga su za
njezino drugo ime izabrali Louisa, ime popularno u britanskoj
kraljevskoj obitelji. Za treće...
– Aminata je... – Agatha pročisti grlo. Nije navikla
razgovarati s nekim ranga princeze Auguste, pa je zapravo bila
prestravljena. No sjetila se nečega što joj je jednom rekla njezina
dadilja.
Budi zastrašujuća.
Čak i ako nije zastrašujuća, čak i ako je prestravljena...
Može zamišljati da je zastrašujuća. Može zamišljati da ima
snagu i moć baciti na koljena muškarce i žene. Možda će se
djelić tog zamišljanja odraziti na njezinoj koži.
Pogleda princezu Augustu u oči. – Aminata je obiteljsko ime.
Znači pouzdana, vjerna i poštena.
– Jeste li pouzdani, vjerni i pošteni?
– Jesam, Vaša Kraljevska Visosti.
Princeza Augusta zurila je u nju nekoliko sekundi predugo da
bi to bilo ugodno. – Dobro – naposljetku reče. – Služit ćete
kraljici kao članica njezina dvora.
– Ja... – Što? Agathina su se usta pomicala nekoliko sekundi
prije nego što je uspjela oblikovati riječi. – Da. Da, Vaša
Kraljevska Visosti. To će mi biti najveća čast.
– Jasno da hoće. – Princeza Augusta okrene se Danburyju,
koji je blenuo u obje žene, i žustro mu kimne. Potom se udalji.
– Što se upravo dogodilo? – šapne Agatha.
– Zašto ti? – oštro upita Danbury.
– Ne znam.
– Zbog vašeg imena – reče ledi Smythe-Smith. – Animata.
 – Aminata – ispravi je Agatha – i to nije moje ime.
– Upravo ste rekli da jest.
Agatha odmahne glavom. Nebesa, ova je žena glupa. – Nije
me zato izabrala.
– Zašto onda?
– Ne znam. Zašto je izabrala ikoga od nas? Odjednom smo
svi plemići?
– Mi jesmo – mrzovoljno će Danbury. – Ti si nešto više. Ti si
pripadnica dvora.
– Zapanjena sam jednako kao ti – iskreno će Agatha.
– Moja je obitelj imala vezu s pokojnim kraljem.
– Znam.
– Zašto onda žele tebe?
– Ne znam. Ne poznajem te ljude.
– Upoznat ćete ih – reče ledi Smythe-Smith podsjetivši ih da
još uvijek prisluškuje.
– Najdraži – reče Agatha tapšajući muža po podlaktici –
sigurna sam da su me izabrali samo zbog tebe i tvojeg ugleda.
Na kraju krajeva, ne mogu tebe izabrati za kraljičin dvor. Ti si
muškarac. Ne mogu uzeti tebe, pa su izabrali mene kao zamjenu.
– Valjda – progunđa Danbury.
– Ja sam nitko i ništa bez tebe, najdraži – reče Agatha. Te je
riječi mnogo puta izgovorila i još uvijek su učinkovite. Danbury
je vratio svoju pozornost na prednji dio kapele, a Agatha je
nastavila proučavati strop. Doista joj se sviđao način na koji
osmerokuti i križevi jednakih krakova stvaraju obrazac, a...
Krajičkom je oka opazila nekakav pokret. Netko je bio na
balkonu. Agatha je brzo pogledala naokolo. Je li još netko
opazio?
Ne. Nitko drugi nije gledao gore.
Ondje je mlada žena. Ima boju kože jednaku kao Agatha,
možda za nijansu drukčiju. Nemoguće je procijeniti na ovom
svjetlu. Ali definitivno nije bijela i definitivno se nalazi u
zabranjenom području.
Agatha je ponovo pogledala ljude oko sebe. Svi su se
međusobno pogledavali, a neki su se počeli hladiti lepezama jer
je bilo sve toplije.
Opet je pogledala gore. Djevojka je nestala.
Neobično.
Ali ne onako neobično kao sve ostalo što se dogodilo toga
dana.
Ledi Danbury. Dio kraljičine pratnje.
Ha.
 BRIMSLEY

PALAČA ST. JAMES

KRALJEVSKA KAPELA
...
8. RUJNA 1761.

Bartholomew Brimsley ostat će bez posla.

Ili će ga objesiti.
Ili oboje. Doista, to se čini mogućim. Otpustit će ga s mjesta
kraljevske pratnje i zatim objesiti. Onda će, zato što slučajno
radi za dinastiju Hanover, a oni posjeduju pola svijeta i mogu
raditi sve što žele, vjerojatno unajmiti putujuću trupu talijanskih
berača grožđa da gaze po njegovu truplu.
Od njega će ostati samo malo kose i utrobe, a točno bi to
zavrijedio.
– Imao si jedan zadatak – progunđa sebi u bradu. – Jedan.
Zadatak.
Na Brimsleyjevu žalost, taj je jedan zadatak bio dopratiti
princezu Sophiju Charlotte od Mecklenburg-Strelitza u
kraljevsku kapelu palače St. James gdje bi se trebala udati za
Njegovo Veličanstvo kralja Georgea III. od Velike Britanije i
Irske.
Baš u ovom prokletom trenutku.
A on ju je izgubio.
Kad pomisli da je to smatrao promaknućem. Sophronia Pratt,
glavna sluškinja princeze Auguste, prošli ga je tjedan povukla
ustranu i rekla: – Dodijeljena vam je čast služenja našoj novoj
kraljici.
 Dok je Brimsley razmišljao o tom iznenađujućem razvoju
događaja, Pratt je nastavila: – Poznata je kao princeza Charlotte,
ne princeza Sophia. To je prvo što morate znati.
– Znači li to da će njezino vladarsko ime biti Charlotte?
– Ne znamo. Čovjek može samo pretpostavljati, a kad je riječ
o kraljevskim ličnostima, najbolje je nikad ništa ne
pretpostavljati.
– Da, gospo – rekao je Brimsley. Pitao se kakvu će odoru
dobiti. Ne jarkocrvenu lakaja i kočijaša. Zasigurno će mu dati
nešto osebujnije, što će odgovarati njegovu višem položaju.
Kraljev čovjek nosi mornarski plavu odoru, ali Brimsleyju se
sviđa grimizno.
– Trebala bi stići sljedeći tjedan – nastavila je Pratt. – Još ne
znamo točan dan, ali mi je rečeno da će se vjenčanje odmah
održati.
– Odmah, gospo? – ponovio je Brimsley.
– Unutar nekoliko sati. Istoga dana, svakako.
– Postoji li razlog za takvu žurbu, gospo?
Pratt ga je prostrijelila pogledom. – Ako postoji, vi ga nećete
doznati.
– Naravno da neću, gospo – rekao je Brimsley, ali se u sebi
ukorio. Pratt bi mogla opozvati njegovo promaknuće jednako
lako kao što ga je pružila. Stoga je prikladno oborio glavu i
rekao: – Bit ću spreman, gospo.
– Dobro. Dakle, hodat ćete pet koraka iza nje. Uvijek.
Također ćete uvijek biti s njom. Odgovarat ćete na njezina
pitanja...
– Uvijek? – rekao je Brimsley.
– Katkada. – Pratt mu je dobacila pogled koji je bio
podjednako strog i preziran. – Na njezina ćete pitanja katkada
odgovarati.
 Brimsley nije bio posve siguran kako bi to trebao shvatiti.
– Ona neće znati kako se mi ovdje ponašamo – objasnila je
Pratt, a prezir je sad bio kudikamo naglašeniji od strogosti. –
Jedna od vaših primarnih dužnosti bit će ta da joj pomognete
naučiti.
– Ne znači li to da moram odgovarati na njezina pitanja?
Pratt je pogledala prema nebu, a Brimsley je bio prilično
siguran, premda nije znao čitati s usana, da je ustima oblikovala
riječi Bože, pomozi.
Neka im Bog oboma pomogne. Doista. Bacaju ga vukovima i
to su oboje znali.
– Njemačka princeza mora naučiti živjeti poput nas – rekla je
Pratt.
Brimsley je ozbiljno kimnuo. – Razumijem, gospo.
– Na ovom dvoru.
– Naravno, gospo.
– Na dvoru princeze Auguste.
Brimsley je otvorio usta. Zasigurno će to biti dvor nove
kraljice, a ne princeze Auguste.
Pratt je nevjerojatno zapovjednički uzdigla obrvu. – Da?
Brimsley nije bio glup. Tašt, možda, ali ne glup. – Savršeno
razumijem, gospo – rekao je.
– Mislila sam da ćete razumjeti – odgovorila je Pratt. –
Upravo sam vas zato preporučila za taj položaj.
– Hvala vam, gospo.
Pratt mu je dobacila pogled koji je govorio da je njegova
zahvalnost ispod njezina dostojanstva. – Želite li znati iz kojeg
sam vas drugog razloga preporučila?
Brimsley nije bio siguran želi li to čuti.
– Zbog vašega lica – rekla je Pratt. – Pomalo podsjeća na
ribu.
 – Hvala? – Nakašljao se. – Gospo.
– Valjda je to još jedan razlog. Upravo sam vas uvrijedila i vi
ste mi zahvalili. Dobivat ćete mnogo toga od kraljice.
Brimsleyja to nije obradovalo. – Znači li to da ste mnogo čuli
o njoj?
– Ni riječi – odrješito će Pratt – no kraljevske su ličnosti sve
iste po tom pitanju. U svakom slučaju, vaše riblje lice stvara
dojam stalnog prezira. Doimate se prilično zadovoljni sami
sobom, a oboje znamo da za to nemate razloga.
Brimsley nije bio siguran je li ga itko ikada tako temeljito
izvrijeđao i, da nije žrtva, zacijelo bi joj se zbog toga divio. Bila
je prilično vješta u tome.
– Još samo nešto – rekla je Pratt. – Pitanja što će ih nova
kraljica postavljati možda neće biti najpogodnija za njezino
učenje o tome kako će se prilagoditi našem načinu života. Jesam
li dovoljno jasna?
– Da, gospo – odgovorio je Brimsley zato što je ta žena doista
bila zastrašujuća.
I želio je taj posao. Koji će zacijelo značiti i višu plaću.
Stoga se duboko klanjao pred princezom Charlotte koja, to
svakako treba reći, uopće nije bila ono što je očekivao, te je
započeo ono za što je vjerovao da će biti njegov životni poziv, to
jest hodanje pet koraka iza njezina otmjena kraljevska tijela.
Samo što se činilo da princeza ne razumije kako sve to
funkcionira, zato što se zaustavila dok su hodali dugačkim
hodnikom do njezinih odaja.
Zato je stao i on.
Na trenutak je nepomično stajala, možda očekujući da će joj
se on pridružiti, što nikako nije mogao, naravno. Tako je
nesigurno stajao dok nije nastavila hodati, a onda...
Ponovo je stala.
 I on je ponovo stao.
Nije se okrenula prema njemu, ali je po ukočenosti njezinih
ramena vidio da je razdražena.
Napravila je korak. Samo jedan, čak ne prebacivši svoju
težinu u potpunosti. Potom se naglo okrenula kao da ga
pokušava uloviti dok radi... što? Nije znao. Kraljevske su
ličnosti čudna, čudna stvorenja.
– Zašto se niste pomaknuli? – oštro je upitala.
– Vi se niste pomaknuli – odgovorio je Brimsley. – Vaša
Visosti.
– Jesam.
– Niste se pomaknuli u prostoru – objasnio je Brimsley. –
Samo ste se pretvarali da ćete napraviti korak.
Dugi je trenutak zurila u njega, a Brimsley je pomislio da će s
vremenom postati još više zastrašujuća nego što je to princeza
Augusta ili gospođa Pratt.
– Vaša Visosti? – upitao je. Vrlo oprezno.
– Hodajte sa mnom – rekla je. – Imam pitanja.
Držao se ukočeno. – To se tako ne radi, Vaša Visosti.
– Kako to mislite?
Nije pokazao prstom, zato što se to ne radi u nazočnosti
buduće kraljice, ali je kretnjom obuhvatio prostor oko njezinih
elegantno obuvenih stopala. – Vi hodate ondje, a ja... – opet je
napravio kretnju, ovoga puta prema svojoj manje elegantnoj
obući – ... hodam ovdje, Vaša Visosti.
Njezine su se tamne oči stisnule. – Ne možete hodati sa
mnom?
– Uvijek sam s vama, Vaša Visosti. – Pročistio je grlo. – Pet
koraka iza.
– Pet koraka iza.
– Pet koraka iza – potvrdio je.
 – Uvijek.
– Uvijek, Vaša Visosti. – Ja sam vaša sjenka, pomislio je
osjećajući kako ga obuzima histerija. Osim što sam ja nizak i
bljedunjav, a vi ste visoki i veličanstveni s kožom boje hrastova
debla.
Ona je drukčija, zaključio je. Ne zbog boje njezine kože ili
teksture njezine kose. Drukčija je iznutra. Posjeduje ono
čarobno, neopipljivo svojstvo zbog kojega ljudi žele biti u
njezinoj blizini. Slušaju njezine riječi i udišu zrak koji je
obavija. Da je Brimsley maštovitiji čovjek, rekao bi da ona
blista.
Ali nije maštovit. Stoga bi je opisao kao pametnu. I
staloženu. Također je shvatio da su toga dana oboje bačeni
vukovima.
– Uvijek ste ovdje – rekla je princeza.
Uvijek, zarekao se. No bilo bi nedolično izraziti gorljivu
emociju koja mu je posve neočekivano zgrabila srce, pa samo
reče: – Kad god me trebate, Vaša Visosti.
– Kako vam je ime? – upitala je.
– Brimsley, Vaša Visosti.
– Samo Brimsley?
– Bartholomew Brimsley.
– Bartholomew. Odgovara vam. Nikada ga neću koristiti,
naravno.
– Naravno – ponovio je. Zapanjilo ga je da je uopće pitala.
– Brimsley – rekla je s baš pravim stupnjem oštrine, po
njegovu mišljenju, za buduću kraljicu – pričajte mi o kralju.
– O kralju, Vaša Visosti?
Promatrala ga je kao da je stvorenje znatno slabije
inteligencije. – O kralju – ponovila je. – On će biti moj muž.
Želim znati o njemu.
 – O kralju – ponovio je očajnički odugovlačeći. Bio je
prilično siguran da je ušao u živu noćnu moru. To je zasigurno
jedno od onih pitanja na koja, prema uputama gospođe Pratt, ne
bi trebao odgovoriti.
– Možete li mi reći išta o njemu? – bila je uporna princeza
Charlotte.
– Pa...
Princeza nije prekrižila ruke, možda zato što veličanstveni
ukrasi njezine haljine to nisu dopuštali, ali je izraz njezina lica
ukazivao na tu kretnju.
– Kralj – rekao je Brimsley.
– Kralj. Znate tko je on.
– Znam, Vaša Visosti. On je kralj.
– Mein Gott3 – progunđala je princeza.
I tako joj Brimsley nije pričao o kralju. Zapravo je primijenio
sve konverzacijske trikove kojih se uspio sjetiti kako bi izbjegao
pričanje o kralju. No sad se pitao nije li to bila pogreška. Da je
rekao da je kralj naočit ili da je častan, što je oboje istinito,
možda ne bi pobjegla nekoliko minuta prije vjenčanja.
Da je rekao da kralja zanimaju poljoprivreda i astronomija,
također istina, možda se sad on, Brimsley, ne bi šuljao uz
vanjski rub kapele i nastojao biti nevidljiv dok se primiče
sakristiji.
Na njegovu sreću, gosti na vjenčanju proučavaju jedni druge
te ih ne zanima samotni sluga koji se kreće pomalo poput
prestravljena raka. Prošao je kroz jedna vrata, zatim kroz druga,
a onda...
Kralj!
Brimsley je nastojao obuzdati svoj mokraćni mjehur.
Uglavnom je u tome uspio.
Hitro je prošao pokraj kralja, koji ga uopće nije opazio,
naklonio se nadbiskupu, koji mu je nekako svećenički
domahnuo, te je konačno privukao pozornost Reynoldsa,
kraljeva osobnog sluge.
– Imamo problem – šapne Brimsley.
Reynolds je viši od Brimsleyja, u boljoj je formi i ljepši je od
Brimsleyja. Obojica to znaju. No Brimsley ipak ima poneku
prednost.
Ali ne u ovom trenutku.
– Što si sad izveo? – upita Reynolds snishodljivo kao uvijek.
Brimsley proguta slinu. – Mladenka je nestala.
Reynolds ga zgrabi za nadlakticu. – Što si rekao?
– Čuo si me. – Brimsley panično pogleda ostale u prostoriji.
Nadbiskup je očito napola gluh, ali kralj gleda ravno u njega.
Brimsley se malo pomakne ustranu. Ne smije okrenuti leđa
kralju. Ako to nije kažnjivo vješanjem, u najmanju bi ga ruku
izbacili iz palače. Premda ga, iskreno rečeno, trenutno više
zabrinjava maločas spomenuti gubitak mladenke.
Unatoč tome, mnogo bi se bolje osjećao kad bi mogao zauzeti
položaj iz kojega ne bi vidio da kralj zuri u njega.
– Brimsley – prosikće Reynolds. – Gdje je ona?
– Ne znam – odbrusi Brimsley. – Očito.
Reynolds ispusti zvuk sličan režanju. – Posve si beskoristan.
– Ne vidim da ti moraš paziti na nezadovoljnu ženu.
– Nije moj posao paziti na nezadovoljnu ženu. Moj posao je
kralj.
Ima pravo, proklet bio, ali Brimsley to nikada ne bi priznao.
Reynolds bi ga danima time maltretirao.
– Sad nije vrijeme za prepirke – šapne Brimsley očajnički
pazeći da ne pogleda kralja. Ali kako je moguće ne gledati
kralja? To je kao da ne gledaš sunce.
Kako prikladna metafora. Bude li predugo gledao kralja,
zasigurno će izgorjeti. A ipak, bez njega ništa ne postoji. Ni ova
palača, ni ova zemlja, ni...
– Brimsley! – prasne Reynolds.
– Ne znam što ću – reče Brimsley. Nikad u životu nije izustio
lako bolno priznanje.
– Gdje si je posljednji put...
No Reynoldsovo je pitanje prekinuo zvuk struganja stolice po
podu. Kralj je ustao.
– Vaše Veličanstvo – reče Reynolds, a samo je njegova ruka
na njegovoj nadlaktici spriječila Brimsleyja da ne padne ničice
pred kraljevim nogama.
– Očito nisam potreban – reče kralj. I odmah iziđe.
Brimsley je zurio. Reynolds je zurio. Zatim su pogledali
jedan drugoga.
– Što se upravo dogodilo? – upita Brimsley.
– Ne znam – odgovori Reynolds – ali ne može biti dobro.
– Trebamo li poći za njim?
– Ti ne bi trebao. – Reynolds je potrčao kroz vrata za kraljem
i ostavio Brimsleyja samog s nadbiskupom.
– Vaša Ekscelencijo – reče Brimsley slabašno se smiješeći.
– Onda, jesmo li spremni? – upita nadbiskup.
– Ovaj, još nismo. – Brimsley je natraške požurio do vrata,
zato što se ni nadbiskupu ne smije okrenuti leđa, a potom je
brzim paničnim koracima krenuo hodnikom.
Nisu mogli daleko dospjeti. Ona vrata vode ravno van, a
druga u kapelu, što znači...
Brimsley je naglo stao kad je skrenuo iza ugla. Reynolds je
promatrao kralja, koji je razgovarao s čovjekom kojega
Brimsley nikada prije nije vidio. Nije bio dovoljno blizu da čuje
što govore, ali kralj je pozorno slušao. Zatim je kralj nešto rekao
i taj je čovjek nešto rekao, a onda...
 Čovjek je pljusnuo kralja.
Brimsley se umalo onesvijestio.
Dva su stražara jurnula naprijed, zacijelo da čovjeka bace u
okove, ali ih je kralj zaustavio i dopustio da neobičan čovjek
ode. Tada je izišao. Na dan svojega vjenčanja. Kralj je izišao iz
kapele.
Brimsley je koraknuo naprijed, zbunjen onime što je upravo
vidio. I također silno znatiželjan. Informacije su valuta za
osoblje palače, a ovo vrijedi zlata.
Međutim, u tom ga je trenutku Reynolds opazio. – Ne bi
trebao biti ovdje – oštro šapne.
– Što se to upravo dogodilo?
– Ni riječi. Nikome.
– Ali...
– Ni. Jedne. Jedine. Riječi.
Brimsley stisne usta u ravnu crtu. Imao je pitanja. O, svakako
je imao pitanja. No Reynolds je kraljev čovjek, a on nije.
Zapravo, neće biti ničiji čovjek ako ne pronađe princezu
Charlotte.
– Moram ići – naglo reče.
Reynolds ga nadmeno pogleda svisoka. – Svakako idi.
Brimsley se hodnikom vratio u kapelu. Bože, kako mrzi
Reynoldsa.
Katkada.
 CHARLOTTE

PALAČA ST. JAMES

IZVAN KRALJEVSKE KAPELE
...
8. RUJNA 1761.

Charlotte je proučavala vrtni zid. Mogla bi to izvesti. Ako se

uhvati za drvenastu penjačicu koja se pruža uz cigle, gurne
stopalo u onu malenu udubinu iza purpurnog cvijeća i povuče se
gore...
Začas bi se popela i skočila na drugu stranu.
Nije se uzalud penjala po svim stablima oko dvorca Mirow.
Neće biti lako dok na sebi ima vjenčanicu. Princeza Augusta
izabrala je jednostavnu haljinu, ali je tkanina teška i obruči su
široki. Ipak se u ovome vjerojatno lakše kreće nego u haljini
koju je Charlotte donijela iz Pariza.
Hvala, Augusta. Barem na ovome.
Charlotte je stisnula zube, gurnula stopalo u udubljenje,
uhvatila se za penjačicu na visini koju je dosegnula i povukla se
gore.
Nije uspjela.
– Grom i pakao – progunđa.
Može opet pokušati. Otići će s ovog prokletog mjesta makar
je to ubilo. Nitko joj ništa ne govori o kralju. Pitala je njegovu
majku, pitala je onu budalu Brimsleyja, pitala je krojačicu, koja
se ponašala kao da je ova odvratna haljina zapravo moderna, ali
ne, nitko joj ništa važno nije rekao.
Je li naočit?
 Je li ljubazan? Bavi li se sportom? Voli li čitati?
Možda je ružan. Možda joj zato nitko ne želi pričati o njemu.
Pokazali su joj njegovu minijaturu, ali svi znaju da se
minijaturistima plaća kako bi ljude prikazali ljepšima no što
jesu.
Mogla bi zanemariti činjenicu da je ružan. Ljepota dolazi
iznutra, nije li tako?
Dobro, baš i nije. Ljepota je itekako izvana, ali ona je dobra
osoba. Može to zanemariti.
A što su ti ljudi, Brimsley i krojačica, koji teoretski rade za
nju, ponudili kao odgovore na njezina pitanja?
Nichts. Ništa. Brimsley je najprije odgovorio da je kralj
jednostavno kralj, zatim da je vladar Velike Britanije i Irske, te
naposljetku da je monarh od listopada.
Kralj, vladar, monarh. Tri sinonima koji baš ništa ne
razotkrivaju.
A krojačica! Kad ju je Charlotte pitala je li kralj okrutan, ona
je rekla: – Imat ćete divnu djecu zajedno, Vaša Visosti.
Što to uopće znači?
Odlučila je otići. Nije važno da je vožnja brodom iz
Cuxhaveita bila grozna te je šest puta povratila po Adolphusu.
Vraća se u Mecklenburg-Strelitz, makar je to ubilo. Osim toga,
Adolphus je zavrijedio svaku kapljicu njezine bljuvotine.
Zapravo je on kriv šio se uopće našla u ovoj situaciji.
Povukla se nekoliko koraka unatrag. Ako bi uzela zalet,
možda...
– Zdravo, miledi.
Charlotte je umalo iskočila iz kože. Nije imala pojma da nije
sama u vrtu. Mladi čovjek, stariji od nje, ali ipak mlad, stigao je
kroz vrata koja nije ni primijetila.
Na brzinu ga je odmjerila pogledom i odmah odbacila
pomisao da on radi za palaču te su ga poslali da je odvuče natrag
u kapelu. Očito je jedan od uzvanika na vjenčanju. Njegov je
srebrno-sivi komplet previše dobro krojen da bi bio nešto drugo.
Nije perikom prekrio svoju tamnu kosu, modna odluka koju je
Charlotte odobravala. Obrve su mu također vrlo tamne, pa bi
smiješno izgledao s kovrčavom bijelom perikom na glavi.
Nekog drugog dana, bilo kojeg drugog dana, Charlotte bi
procijenila da ima sasvim ugodno lice. Ali ne danas. Nema
vremena za takve bezvezarije.
– Treba li vam nekakva pomoć? – upita čovjek.
Ukočeno mu se nasmiješila. – Sve je u redu. Zahvaljujem.
Time je očito željela reći da bi trebao otići, ali je on samo
ondje stajao i promatrao je zagonetna izraza lica. Ne
neprijateljska, već samo, pa... nedokučiva.
Rukom je zamahnula prema kapeli. – Možete ići unutra i
čekati sa svim ostalim znatiželjnicima.
– Hoću – reče. – No najprije me nešto zanima. Što radite?
– Ništa – brzo će Charlotte.
– Nešto očito radite – reče čovjek, prilično ljubazno, ako
ćemo pravo.
Podbočila se jednom rukom i drugom zamahnula u luku
kojim baš ništa nije pokazala. – Ne radim.
Činilo se da ga to zabavlja, a doimao se i pomalo
snishodljivo. – Radite.
– Ne radim – procijedi Charlotte.
– Radite.
Himmel4, baš je naporan. – Ako baš morate znati, pokušavam
odrediti najbolji način penjanja preko ovog zida.
– Penjanja preko... – Pogledao je zid, a zatim opet nju. –
Zašto, zaboga?
Charlotte je bila toliko frustrirana da bi najradije zaplakala.
Samo je željela pobjeći, a ovaj potpuni neznanac ne prestaje
postavljati pitanja. Najgore od svega, mora razgovarati na
engleskom, a to je grozan jezik. Beskoristan. Na njemačkom
može spajati riječi i stvarati nove, predivno duge i opisne.
Umjesto da kaže „preskočit ću zid da pobjegnem od vlastita
vjenčanja", mogla bi cijelu situaciju opisati kao
predsvadbenipreskokzida.
Nijemac bi točno znao što time želi reći.
Engleski? Ha.
– Molim vas, ostavite me na miru – reče neznancu. – Doista
moram ići.
– Ali zašto? – uporno će čovjek.
– Zato što mislim da je on možda rugoba – izlane.
To je privuklo njegovu pozornost. Njegove obrve, one lijepe
tamne obrve koje bi izgledale smiješno ispod perike, lagano su
se uzdigle. – Rugoba.
– Ili trol.
Nekoliko je puta trepnuo. – O kome točno razgovaramo?
– Pa, to nije bitno. I uopće vas se ne tiče. – Zatim mu je, zato
što je očito izgubila zdrav razum, ipak sve rekla. – Kralj –
očajnički će Charlotte. – Govorim o kralju.
– Shvaćam. – Na licu mu se pojavio zamišljen izraz. Ima
lijepo lice, pomalo je histerično pomislila Charlotte. Za razliku
od kralja, kojega skrivaju od nje.
– Nitko ne želi pričati o njemu – reče. – Nitko. Očito je
rugoba. Ili trol.
– Razumijem.
Charlotte se opet okrenula vrtnom zidu. – Znate, kad bih se
uspjela uhvatiti ondje...
– Točno ondje? – Pokazao je jedno mjesto.
– Da. – Charlotte ga je pogledala s novim zanimanjem.
Doista je dobro građen, očito snažan i u dobroj kondiciji ispod te
odjeće. Ima mnogo braće, pa zna da krojači koriste nebrojene
trikove da bi muškarci izgledali snažnije i muževnije. Također
zna prepoznati te trikove i posve je očito da ih krojač ovoga
čovjeka nije koristio.
Definitivno je dovoljno snažan da bude koristan.
Hrabro se nasmiješila. – Možda biste mi mogli pomoći tako
da me podignete?
– Da, naravno – reče, sušta srdačnost i uljudnost. – No imam
jedno pitanje. Ne sviđaju vam se rugobe i trolovi?
Dobacila mu je oštar pogled. Tratio je vrijeme. Vrijeme koje
ona zasigurno nema. – Nikome se ne sviđaju rugobe i trolovi.
Ali mladi čovjek nije završio s pitanjima. – Zar je toliko
važno kako on izgleda?
– Nije me briga kako on izgleda – Charlotte praktički vikne.
– Ono što mi se ne sviđa je neznanje. Sve sam pitala o njemu. Ne
samo kako izgleda. Zanima me kakav je on. I nitko mi ništa ne
želi reći.
– To jest problem – promrmlja čovjek.
– Hajde – reče i kretnjom ga pozove sebi. – Samo se ovdje
uhvatite. Vjerujem da ću uspjeti preskočiti vrtni zid ako me
malo podignete.
– Želite da vas podignem preko zida da pobjegnete.
Mein Gott, zaista sporo shvaća. – To sam rekla, da.
Osvrnuo se preko ramena, prema kapeli. – Ljudi će opaziti da
vas nema, zar ne?
– Poslije ću o tome razmišljati. A sada, lijepo vas molim,
samo mi treba malo pomoći. – Požurivala ga je kretnjama. –
Dođite, požurite.
No samo je prekrižio ruke. – Nemam baš nikakvu namjeru
pomoći vam.
 Sad se naljutila. Bio je jako uljudan i razgovorljiv, svime
pokazujući da je džentlmen, a zapravo je samo tratio njezino
vrijeme. – Ja sam dama u nevolji – prasne. – Odbijate pomoći
dami u nevolji?
– Odbijam kad se dama u nevolji pokušava popeti preko zida
kako se ne bi morala udati za mene.
Charlotte se ukočila. Do te mjere da bi mogla prisegnuti da
joj je krv prestala teći. Podigla je pogled. Do njegovih očiju, u
kojima se vidjelo da se silno zabavlja.
– Zdravo, Charlotte – reče. – Ja sam George.
– Ja... ja...
Usta su mu se izvila u vragolast smiješak. – Vi...?
Spustila se u kniks. Izrazito dubok. Čelom bi dotaknula tlo da
je to bilo anatomski moguće. – Jako, jako mi je žao, Vaše
Veličanstvo.
Ispružio je ruku i povukao je u uspravan položaj. – Ne Vaše
Veličanstvo. George. – Usta su mu se čudno izvila i na trenutak
je izgledao gotovo usplahireno. – Želim reći, da, Vaše
Veličanstvo. Ali za vas, George.
Charlotte je bila posve sigurna da ne postoje riječi koje bi
opisale njezino sadašnje stanje goleme nelagode. Ni u
engleskom ni u njemačkom. No ipak je pokušala. – Molim vas,
prihvatite moju ispriku – preklinjala je. – Da sam znala da ste to
vi...
– Što biste onda? Ne biste mi rekli da pokušavate pobjeći?
Zadirkivao ju je. Čula je to u njegovu glasu. No to nije
umanjilo njezino potpuno poniženje i sram. I strah.
Doima se kao drag čovjek. Njezino ga ponašanje nije
razbjesnilo. No oboje znaju da može samo zapucketati prstima i
život joj pretvoriti u pakao. A ona ga je upravo uvrijedila na
najgori mogući način.
 – Pa... – rekla je nastojeći pronaći riječi koje bi se nekako
uklopile u situaciju. – Da. Želim reći, ne. Želim reći, istinski se
ispričavam, Vaše Veličanstvo.
– George – reče. – Samo George.
Nije uspijevala skrenuti pogled s njega. Baš je... ljubazan.
Nikako ono što je očekivala, čak ni prije nego što je o njemu
pokušala ispitati sve i svakoga.
Nije riječ o tome da je naočit, što jest.
Doista jest.
Riječ je o nečemu drugome. O nečemu što ne zna opisati,
osim što osjeća trnce u ruci otkako ju je dotaknuo. I prisegnula
bi da joj je tijelo nekako lakše nego što je bilo maločas, kao da
bi odjednom mogla lebdjeti desetak centimetara iznad tla.
Sve se doima drukčijim. Ona se doima drukčijom.
Nagnuo se prema njoj. – Ta situacija s kraljem – reče, gotovo
zavjerenički. – Važnija je od nas. Slučajnost rođenja s moje
strane. No mislio sam da biste kao moja žena to mogli ignorirati
te bih za vas mogao biti Samo George.
– Samo... George? – ponovi ona.
Kralj kimne. – Jasno, to je bilo prije no što sam otkrio da ne
želite sklopiti brak sa mnom.
– Nisam to rekla – brzo će Charlotte.
– O, jeste.
– Nisam.
– Jeste.
– To nije... – Charlotte je odmahnula glavom, krajnje
frustrirana. – Ja vas ne poznajem.
Raširio je ruke. – Ni ja ne poznajem vas. Osim činjenice da
ste grozni po pitanju penjanja preko zidova.
– Pokušajte se vi popeti preko zida u ovakvoj odjeći –
odbrusi Charlotte.
 Tiho se nasmijao.
Ona se nasmiješila.
– Što? – upita Charlotte.
Odmahnuo je glavom kao da ne može posve vjerovati
vlastitim mislima. – Vi ste neusporedivi. Nitko mi nije rekao da
ste ovako lijepi.
Charlotte odjednom nije znala što će sa svojim rukama. Ili
nogama. Čudno se osjećala u vlastitu tijelu, kao da je zrak što ga
udiše nepoznata pjenušava tvar koja svjetluca na vjetru.
Možda ste previše lijepi da biste se udali za mene – nastavi
George. – Ljudi će pričati. – Nakrivi glavu i vragolasto se
nasmiješi. – Budući da sam ja rugoba.
Charlotte je poželjela umrijeti. – Vaše Veličanstvo...
– George.
– George – primorala se da ponovi. Nije bilo lako. On je
kralj. Nitko kraljeve ne zove njihovim krsnim imenima.
– Što želite znati? – upita kralj.
– Što?
– Ne poznajete me. U tome je problem, nije li? Što želite
znati o meni?
– To je sasvim... ne bih...
S iščekivanjem se smiješio, neprestano promatrajući njezino
lice. – Sve – reče Charlotte.
Polako je kimnuo. – Dobro. Sve, eh? Dakle. Prerano sam
rođen i svi su mislili da ću umrijeti. Ali nisam. Prilično sam
dobar u mačevanju. Još bolje gađam. Moja omiljena hrana je
ovčetina. Ne jedem ribu. – Naglo podigne glavu. – Volite li vi
ribu?
– Ovaj...
– Nije važno – reče kralj, očito nezainteresiran za njezin
odgovor. – Nećemo je jesti. Sviđaju mi se knjige, umjetnost i
dobri razgovori. Ali najviše od svega, sviđa mi se znanost.
– Znanost?
– Kemija, fizika, botanika. Osobito astronomija. Zvijezde i
nebesa. Dobar sam farmer, vjerojatno bih bio farmer da nemam
drugih obveza.
Charlotte je trepnula nastojeći ga pratiti.
Pokazao je svoj prsni koš. – Ovdje imam ožiljak zadobiven
kad sam pao s konja. I jedan ovdje... – pokazao je svoju šaku, pri
dnu palca – ... jer sam bio nevjerojatno nespretan nožem za
ljuštenje. I jako sam nervozan zbog sklapanja braka s djevojkom
koju upoznajem tek nekoliko minuta prije vjenčanja, ali ja to ne
smijem pokazati i popeti se preko zida, zato što sam kralj Velike
Britanije i Irske pa bi to izazvalo skandal. Ali vjerujte mi da
nisam ni rugoba ni trol. – Zastao je i Charlotte je konačno
vidjela tračak nervoze u njegovim toplim tamnim očima.
Gledao ju je. Doista ju je gledao. I tada je rekao: – Ja sam
Samo George.
Charlotte je osjećala kako joj se lice mijenja. Smiješila se.
Nije se sjećala kad se posljednji put tako široko smiješila. On joj
se sviđa. Doista joj se sviđa. To se čini kao čudo, ali sviđa joj se
taj muškarac za kojega se mora udati. Malo prebrzo govori kad
jednom krene, ali je... zanimljiv. I duhovit.
I zaista vrlo naočit.
– George – reče kao da kuša njegovo ime na svojem jeziku.
– Ja...
– Liehchen!
Naglo se okrenula. Adolphus je žurio prema njoj.
– Posvuda smo te tražili! – reče njezin brat. – Što si... –
Zapanjeno udahne. – Vaše Veličanstvo.
Adolphus se nakloni. Duboko. Ponizno.
– Ah – reče George, onako prijateljski kako se samo može
zamisliti. – Vi ste čovjek odgovoran za moju moguću buduću
sreću.
– Ja – reče Adolphus, očito osjećajući veliku nelagodu. –
Ispričavam se. Da. Ne. Ja sam...
– Pa, stigli ste u pravom trenutku – reče George. – Charlotte
upravo odlučuje želi li se udati za mene ili ne.
Na Adolphusovu se licu pojavio izraz velike zabrinutosti.
– Charlotte je presretna što će postati vaša žena.
– Nije – oštro će George. – Još uvijek odlučuje. – Glavom
tržne prema vrtnom zidu. – Možda će se radije popeti preko
zida.
Adolphus je otvorio usta. Onda ih je počeo zatvarati. Pa ih je
opet otvorio.
– Odluka je isključivo njezina – reče George.
Charlotte je tada i ondje odlučila da ga voli. Ako se nešto
takvo uopće može odlučiti. Isto tako, poznaje ga tek pet minuta.
Nije baš toliko nerealna.
George se okrenuo prema njoj i pomalo se skrušeno
nasmiješio. Trebao bih se vratiti jer su se stražari zacijelo
prestrašili da me netko oteo. Charlotte?
Podigla je pogled do njegova, nesposobna išta reći.
Uzeo je njezinu ruku, sagnuo se i usnama joj ovlaš dotaknuo
prste. – Nadam se da ćemo se vidjeti ondje unutra.
Mogla je samo zuriti.
Bude li tako – reče George i pusti njezine prste da kliznu kroz
njegove – ja ću biti onaj koji stoji pokraj nadbiskupa od
Canterburyja.
Tada se udaljio, elegantan u svojem bogato vezenom
kaputiću.
– Nemoj mi reći da još uvijek oklijevaš? – reče Adolphus.
Charlotte se polako okrenula prema svojemu bratu. Posve je
zaboravila da je i on ondje. – Pa – polako reče i pogleda groznu
haljinu koju joj je nametnula princeza Augusta – najprije se
moram preodjenuti.
 GEORGE

PALAČA ST. JAMES

DVORANA ZA PRIMANJA
...
KASNIJE TE VEČERI

George je bio prestravljen.

Može li netko istodobno biti prestravljen i ushićen? Sigurno
je moguće, zato što on osjeća oboje, kao i strepnju.
Strah.
Ne, to je isto kao strepnja.
Računa li se to? Oboje, istodobno? Ako su strah i strepnja
sinonimi, onda znače posve isto i stoga osjeća samo jednu
emociju, ne dvije.
Spusti pogled na svoje šake. Trzaju li se?
Ne, no drhte li? Možda, ali zrak je prohladan. To može biti
razlog.
Jesu li drhtanje i trzanje sinonimi? Dakle to je zanimljivo
pitanje. Morao bi reći da nisu. Ne doista. Postoji jasna razlika
između drhtanja i trzanja. Ne kao u slučaju strepnje i straha.
Strah je blaži oblik strepnje, ali drhtanje uopće nije isto kao
trzanje. To se dvoje ne može uspoređivati.
To jest, dva para riječi. Stvar je u tome da uspoređuje svaki
par unutar sebe.
Duboko udahne. Prestani, naredi sebi. Smiri svoj um.
To se katkada događa.
Često.
Češće no što bi želio.
 Njegov mozak kao da pobjegne i on ne može kontrolirati
svoje misli. To je najgori dio. Ne bi li čovjek trebao imati
sposobnost kontroliranja vlastita uma? On je kralj. Ako ne može
vladati vlastitim umom, kako se može očekivati da će vladati
ičim drugim?
I sad je prestravljen. I ushićen.
Kao što je ranije spomenuto.
Sve je to zbog nje. Princeza Sophia Charlotte od
Mecklenburg-Strelitza. Ne, sad su u braku. Ona je Charlotte,
kraljica Velike Britanije i Irske.
Sad je kraljica. Njegova kraljica.
George je nije bio tražio kad su se sreli u vrtu kapele. Samo
su mu rekli da je pobjegla, a on je osjetio golemo olakšanje i
sram. Ponovo kontradiktorna kombinacija emocija.
Trebalo mu je zraka.
Osjećao se vrlo samouvjereno. Našli su mu novog liječnika,
Škota koji je radio u Londonu. Prošao je samo jedan tjedan, ali
George se opet osjećao sasvim prisebno, kao muškarac spreman
sklopu i brak. Ali tada se pojavio onaj maleni neugledni sluga i
rekao Reynoldsu da je mladenka nestala. George je pogledao
dolje i ruke su mu se počele trzati, a jedino na što je mogao
misliti bio je...
Bijeg.
Nema mladenke, nema vjenčanja. Nije morao biti ondje.
Uvijek je volio vrt kapele. Nije kao pravi boravak vani, gdje
se na sve strane prostiru polja i stabla su veličanstvena, ali
podsjeća na seoski vrt i prostor je relativno neuređen za nešto
što pripada crkvi. Ima živica, naravno, ali je netko davno na
otvorenim prostorima posadio poljsko cvijeće. George se često
onamo povlačio kad mu je trebalo privatnosti.
Osim toga, ondje kao da ga nitko nije tražio. To je bila
blagodat.
Ali dr. Monro stajao je u hodniku, kamo ga je zacijelo
smjestila Georgeova majka, koja ništa nije riskirala, te nije
prihvatio Georgeove izlike ili objašnjenja. Nije se naklonio, nije
poljubio Georgeov prsten. Umjesto toga, kad je George rekao da
nije spreman i ne osjeća se dobro, dr. Monro pogledao je
svojega kralja u oči i rekao: – Temeljito sam vas pregledao i
sasvim ste dobro.
– Zar vam izgledam sasvim dobro? – oštro je pitao George i
ispružio ruke koje su se trzale.
Mislio je da će tu biti kraj priče jer bi svaka budala vidjela da
nije dobro, ali je liječnik zaurlao: – Sasvim ste dobro! – Zatim
ga je pljusnuo.
I to... je bilo... dovoljno.
Trzanje je prestalo. Njegov je um usporio i usredotočio se.
George je trepnuo, podigao ruku da zaustavi stražare u namjeri
da dr. Monroa odvuku u najbližu tamnicu i zahvalio liječniku.
To je bilo pravo otkriće.
Čudo.
Bilo je nečega u Monroovu glasu. Možda i u udarcu po licu,
ali uglavnom u glasu. Bio je gladak i dubok. Zapovjednički. Kad
bi Monro govorio, George bi se vratio sebi. Njegove bi misli
prestale juriti i ruke bi se prestale trzati te se osjećao spremnim.
Izišao je da udahne malo svježega zraka i ugledao je nju kako
se pokušava popeti po drvenastoj penjačici gliciniji. Charlotte.
Njegova princeza koja će uskoro biti kraljica. Nije bio siguran
da je to ona prije nego što su počeli razgovarati, ali je sumnjao
na to da jest. Njezina je koža tamna, kako mu je majka rekla, i
na sebi je imala jednostavno krojenu haljinu boje bjelokosti koja
je odgovarala opisu njegove majke. Bila je prave dobi i držala se
kraljevski.
 Pomislio je da je lijepa.
Zapravo je samo to pomislio kad ju je vidio kako stoji pokraj
zida. No tada je progovorila.
I on je bio zauvijek izgubljen.
Kad Charlotte govori, cijeli svijet oživi. Vatrena je,
tvrdoglava i šokantno iskrena. Inteligencija preobražava njezino
lijepo lice u nešto posebno. Doista nije znao da žena može biti
tako lijepa.
Ona je zvijezda. Ona je komet. Ona je sve što blista na
noćnom nebu, a stigla je na zemlju pomoću čarolije za koju
crkva tvrdi da ne postoji.
Kako se može objasniti da su neki ljudi posebni? Da su
nekako više od svih ostalih? Jesu li rođeni pod krilom anđela?
Teče li njihova krv drukčijom brzinom?
Ljudi mu cijeloga života govore da je on takva osoba, ali on
zna istinu. To je slučajnost rođenja. Rodio se da bude kralj te su
ga svi mazili i hvalili. Kad on govori, ljudi slušaju.
Ali i slušaju svojega kralja. Ne Georgea.
Charlotte je drukčija. Mogla se roditi u jarku, a ljudi bi ipak
preskakali barikade da čuju njezine riječi. Ona ima karizmu koja
se ne može odglumiti.
Ili naučiti.
Ona je, jednostavno rečeno, veličanstvena. Kudikamo više no
što će on ikada biti.
Nije riječ samo o njezinoj ljepoti. Nevjerojatno je pametna. U
tome je problem. Da je ružna, da je glupa, možda bi se smatrao
sposobnim za ulogu njezina muža.
George je znao da joj mora dopustiti da sama odluči želi li
ovaj brak. Nekako je shvatio da se njezinim duhom ne može
zapovijedati. Da, zacijelo joj je mogao narediti da zauzme svoje
mjesto u kapeli. I da, bio je posve siguran da joj je njezin brat
naredio da zauzme svoje mjesto u kapeli, ali George je znao da
prisilni brak nikad ne može biti pravi. Ne s njom.
Nju se ne može ukrotiti. Bio bi zločin čak i pokušati.
Stoga je riskirao. Dao joj je priliku da odustane od vjenčanja.
Sebi je priuštio tridesetak minuta grozne tjeskobe.
Bio je prilično siguran da će odlučiti sklopiti brak. Svakako
se nadao da hoće. Njihov je razgovor dobro prošao. Možda
Amorova strelica nju nije pogodila onako kao njega, ali se činilo
da joj se on ipak sviđa, što je često najbolje čemu se čovjek
može nadati u kraljevskom braku.
No dok je nije ugledao kako ulazi u kapelu, blještava u haljini
boje bjelokosti sa srebrnim i zlatnim vezom, nije bio siguran da
će se pojaviti.
Hodala je prolazom, a njegova je radost rasla sa svakim
njezinim korakom. Promatrao ju je i bio vrlo siguran, posve
uvjeren, da je ta žena savršena i da će njihov brak biti uspješan.
Ovaj će ga savez preobraziti.
Charlottein je brat uzeo njezinu ruku i stavio je u njegovu, a
George se nasmiješio i rekao: – Promijenila si haljinu.
– Trebalo mi je nešto prikladnije za kraljicu – odgovorila je
Charlotte.
Njegova kraljica.
Mogao bi prisegnuti da mu je srce pjevalo.
Ali sada, nakon dugotrajna svečana obreda i mnogih sati
uljudnih razgovora s ljudima čija imena nikad neće zapamtiti,
osjeća da nešto mračno i ružno struže na rubovima njegove
sreće.
Nije dostojan tog veličanstvenog stvorenja. Ona će to s
vremenom shvatiti.
Veći dio vremena sasvim je dobro. Normalan, ili barem
onoliko normalan koliko to kralj može biti. Ali onda bi ga nešto
pokrenulo. Ne bi to znao objasniti. Nešto bi planulo u njegovu
umu i on ne bi mogao ugasiti taj neobični bezbožni plamen koji
je gorio i pucketao u njemu.
Ispunjavale bi ga riječi, što je jedini način na koji se to može
opisati. Tijelo bi mu se ispunilo riječima, obično o nebesima i
zvijezdama, ali katkada o moru, bogovima i običnim ljudima.
Slogovi su se izvijali i miješali u njemu, pekli ga u ustima,
pritiskali mu kožu.
Dok naposljetku sve to ne bi postalo previše, pa je morao
izgovoriti.
A najgore je u tome, apsolutno najgore, činjenica da on zna
kad njegov um ne radi kako treba. Barem na početku epizode.
Znao je da je nešto bolesno i pokvareno, ali nije znao kako to
popraviti.
Ali ne u ovom trenutku.
Duboko je udahnuo. Sad je sasvim dobro. Posve je u redu.
Ovo je dan njegova vjenčanja i on se osjeća sasvim dobro i u
redu.
Charlotte se nalazila tek nekoliko metara dalje, razgovarala je
sa svojim bratom i novom ledi Danbury. Izgleda ljupko i
kraljevski, njezina je kosa savršen oblak na kojemu počiva
najneobičnija i bajkovita tijara kakvu George dosad nikada nije
vidio. Palo mu je na pamet kako je krajnje vrijeme da svoju
mladenku povede na ples.
Priđe joj i nakloni se. – Smijem li dobiti ovaj ples, Vaše
Veličanstvo?
Nasmiješila se kao da je osvijetljena iznutra. – Bit će mi
zadovoljstvo, Vaše Veličanstvo.
George je povede do sredine plesnoga podija. Uskoro će im
se pridružiti drugi parovi, ali se samo po sebi razumije da će
ovaj ples biti samo za kralja i kraljicu. Premda su cijele večeri
razmjenjivali riječi, ovo će biti prvi razgovor nakon obreda koji
će biti samo njihov.
Čekao je da glazba zasvira, vodio je kroz prve korake i zatim
upitao: – Kakav je osjećaj biti kraljica?
Lagano se trgnula od iznenađenja. – Ne znam – reče. – Kakav
je osjećaj biti kralj?
– Zapravo i ne znam kako je biti nešto drugo.
– To ne može biti istina. Nije prošla ni godina dana otkako si
sjeo na prijestolje.
– Istina – prizna – ali sam uvijek znao da je to moja sudbina.
Ja sam najstariji sin najstarijeg kraljevog sina. Imao sam samo
dvanaest godina kad je moj otac umro i ja sam postao princ od
Walesa. Prema meni se nikad nisu odnosili kao prema običnom
ljudskom biću.
Je li u njegovu glasu čula čeznutljiv ton? Nije želio ne biti
kralj, ali bilo je trenutaka kad bi rado preskočio državne poslove
i radio u vrtu.
Farmer George. Tako su ga ljudi zvali iza leđa. Nisu znali da
on to smatra komplimentom. Doista je mislio ono što je tog jutra
rekao svojoj majci. Zemlja je lijepa. Tlo je čudo jer iz njega niču
sav život i nada.
– Nisi mi odgovorila – reče, uzme njezinu ruku i podigne je
iznad njihovih ramena da se može zavrtjeti. – Kakav je osjećaj
biti kraljica?
– To je nemoguće pitanje.
– Je li? Ne bih rekao. To bi bila nevjerojatna promjena za
svaku ženu, čak i onu koja je odrasla kao princeza.
– Možda. – Ples ih je na nekoliko sekundi odmaknuo jedno
od drugoga, a kad su se opet našli licem u lice, ona reče: –
Mnogo je manje posebno biti princeza u Europi. Ima nas
poprilično, iskreno rečeno.
 Osjetio je kako mu se na licu pojavljuje smiješak. – Ne mogu
odlučiti je li to lijepo ili zastrašujuće.
– Mnogo princeza?
– Vojska – zaključi George.
– To bi doista bilo zastrašujuće – reče Charlotte. – Nisi vidio
kako moja sestra puca iz puške.
George se tiho nasmijao. – Ne znam koliko sestara imaš –
prizna.
– Samo je jedna još živa.
– Žao mi je.
Lagano je slegnula ramenima. – Ostale su preminule prije
mojega rođenja. Nisam ih imala priliku upoznati.
– Što je često slučaj. – Georgeovi su se roditelji smatrali
blagoslovljenima jer su sva njihova djeca preživjela rano
djetinjstvo. Njegova je sestra Elizabeth preminula prije dvije
godine, kad je imala osamnaest, i on ju je istinski oplakivao. No
zasad je ona jedina od njegove braće i sestara koja je umrla.
– Ti imaš mnogo braće i sestara – reče Charlotte.
– Imam. Nadam se da ćeš ih smatrati svojima. Caroline
Matildu, moju najmlađu sestru, sigurno će zanimati tvoja vojska
princeza.
– Je li dobra u gađanju?
– Bože, nadam se da nije. Ima samo deset godina.
Charlotte se nasmijala. Raskošan zvuk, ne osobito
melodiozan, ali pun radosti. – Moram priznati da ni ja nisam
osobito vješta s oružjem. Tvoja sestra i ja učit ćemo zajedno.
– Zastrašujuća mogućnost – promrmlja George. – Zacijelo ću
se morati potruditi da to spriječim. No važnije je pitanje, kako
ćemo zvati tu vojsku princeza?
– Tu nam engleski baš i ne pomaže – reče Charlotte i
prezirno frkne nosom. – Na njemačkom bismo imali riječ za to.
Armeeprinzessinnen. Svi bismo točno znali što to znači.
– Dobro govorim njemački – podsjeti je George. – I ne
vjerujem da je potrebna nova riječ. Zar postoji neki razlog protiv
toga da je nazovemo Armee der Prinzessinnen?
– Detalji – posprdno će Charlotte. – Više volim duge riječi.
– Backpfeifengesicht – promrmlja George.
Charlotteino se lice razvedri. – Lice kojemu treba šaka. Jako
korisna riječ. Potrebna je i u engleskom.
– Usuđujem se reći da je potrebna u svim jezicima – reče
George. – No ti si slučajno kraljica. Možeš izmisliti koju god
riječ želiš.
Nasmiješila se. – Šakatrebalicu.
– Licutrebašaka? – glasio je njegov prijedlog.
– Tvoja je riječ preciznija, ali je moja privlačnija.
George prasne u smijeh, dovoljno glasno da privuče
znatiželjne poglede.
– Oprezno – Charlotte reče i drsko se nasmiješi. – Ljudi će
pomisliti da se sviđamo jedno drugome.
– Zar se ne sviđamo? – promrmlja George.
No koraci plesa poštedjeli su je odgovora. Oboje su napravili
dostojanstven krug prije nego što su se njihove ruke opet
dotaknule, a ona reče: – Nadam se.
– To je zapravo kockanje – reče George – ovi državni
brakovi.
Složila se jedva zamjetljivim kimanjem, a potom reče: –
Sigurno znaš da nisam imala izbora.
– Nije istina – promrmlja kralj. Uzeo je njezinu ruku dok su
hodali zamišljenim središnjim prolazom. Ostali im se gosti još
nisu pridružili, pa su samo njih dvoje izvodili zacrtane korake. –
Jasno se sjećam da sam tvojem bratu rekao kako odluka ovisi
isključivo o tebi.
 – Valjda ne misliš da sam doista imala mogućnost izbora?
George je nastojao ignorirati neugodno bockanje nelagode u
svojim prsima. – Jasno si pokazala da misliš da si je imala kad si
se pokušala popeti preko vrtnog zida.
– To ne mogu opovrgnuti.
– I dao sam ti mogućnost izbora. Ako to nisi tako doživjela,
isključivo si sama kriva.
Malo je razmislila o tome prije nego što je progovorila. –
Silno sam cijenila tvoju ponudu. To me itekako iznenadilo.
– Nisam čudovište. Niti sam – doda i nakrivi glavu – trol ili
rugoba.
Glazba se pojačala i potom utišala, što je značilo da je prvi
solo i ples završio. George je kraljevski zamahnuo rukom
pozivajući goste da im se pridruže. Prihvatili su poziv i rojili se
oko kraljevskoga para u magli namirisanog satena i svile.
Premda su on i Charlotte i dalje bili u središtu pozornosti, više
se nije osjećao onako izloženim.
Zbog čega mu je donekle laknulo.
– Gotovo mi ništa nisu rekli o tebi – reče Charlotte.
– Ni meni nisu rekli mnogo o tebi.
– Sigurna sam da se o meni može manje pričati.
– Nemoguće. Sigurno nema dovoljno riječi da bi se tebe
opisalo.
– Sad znam da pretjeruješ. – Ali je lagano porumenjela. To
nije onako lako vidjeti na njezinoj koži kao na njegovoj, ali
njega je oduševilo. Kao da je ona veći izazov.
Neće je biti lako razumjeti. Ona je dijamant. Besprijekoran.
Ali nitko ne zna kako se pojavljuje dijamant bez ikakvih
nesavršenosti. Jednostavno budu takvi, čarolija zemlje.
– Dođi – reče pokazujući rub prostorije. – Prepustimo plesni
podij našim gostima.
 Povukli su se ustranu. Charlotte je promatrala mnoštvo, a on
je gledao nju. -Jako si lijepa – reče. Nije to kanio reći, ne baš u
ovom trenutku, ali mu je kliznulo s usana poput pjesme.
Charlotte se okrene. – Ljubazno je od tebe da to kažeš.
Svim se silama trudio izgledati nonšalantno. – To je čista
istina, ali zasigurno si toga svjesna.
– Nije li ljepota u oku gledatelja?
– Ako jest, onda si ti najdivnije stvorenje koje se ikada rodilo,
zato što te ja gledam.
Na to se nasmiješila, iskreni smiješak. No izgledalo je kao da
potiskuje još nešto. Smijeh?
– Što? – upita kralj.
– Što što?
– Namjeravala si se nasmijati.
Uvukla je bradu. – Nisam.
– Dopusti da se ispravim. Potisnula si smijeh.
– Nije li to isto?
– Uopće nije. Ali izbjegavaš moje pitanje.
– Dobro, ako baš moraš znati...
– Moram – prekine je i nasmiješi se. Nije se sjećao kad se
posljednji put ovako osjećao, kao da mora osvajati i udvarati te,
povrh svega, kao da je to zavrijedio.
– Razmišljala sam – reče – da ti takvo kićeno izražavanje nije
svojstveno.
– Ma je li?
Promijenila je držanje. Malo mrdala ramenima. Izgledala je
prilično zadovoljna sama sobom. – Jesam.
– Kako bi ti to mogla znati, budući da smo se tek upoznali?
– Ne bih znala reći, osim što mislim da te poznajem.
Srce mu je poskočilo. Vinulo se u nebesa. Bilo bi to
veličanstveno da se nije pojavila crna ruka strave i stisnula se u
njegovim prsima. Ona ga ne poznaje. Da ga poznaje, ne bi se
udala za njega.
George je spustio pogled na svoju šaku. Nije vidio da se trza,
ali mu se tako činilo. Kao da bi se mogla trzati.
Mogla. U tome je problem. Što bi se moglo dogoditi. Nije
znao. Nikad ne zna. Samo zna da je ne želi povrijediti.
Ne smije ju povrijediti. To je najvažnije. Mora biti.
Donio je odluku.
– Imam iznenađenje za tebe – reče.
– Za mene? – Licem joj preleti izraz ushićenja. – Što je to?
– Morat ćeš biti strpljiva. I trebat će ti plašt.
– Znači da je vani?
– Ne baš. Zapravo da, točno. Vidjet ćeš. – Uzeo ju je za ruku
i povukao prema svojoj majci, koja je razgovarala s
pripadnicima delegacije iz Mecklenburg-Strelitza. – Vrijeme je
da se pozdravimo.
Charlotte je pogledala sve goste koji su se još uvijek veselili i
plesali. – Već?
– Više nismo potrebni. Nitko ne može otići prije nas, pa im
zapravo svima činimo uslugu.
– George – rekla je njegova majka kad su do nje stigli. –
Dobro izgledaš.
Neizgovorena poruka glasila je: katkada ne izgledaš dobro.
George je najprije stisnuo usne, a potom reče: – Ovo je dan
mojega vjenčanja, majko. Jasno da dobro izgledam.
Augusta se okrene prema Charlotte i napravi kniks. – Vaše
Veličanstvo.
Na trenutak se činilo da Charlotte ne zna kako bi to primila,
Tog je jutra ona napravila kniks pred Augustom. Tada kimne i
reče: – Vaša Kraljevska Visosti.
– Odmah odlazimo – reče George. – Vodim Charlotte da joj
pokažem njezin dar.
– Dar? – Augusta se namršti. – Ah, misliš...
– Uh, uh, uh. Ni riječi. To je iznenađenje.
– Moram se pozdraviti s bratom – reče Charlotte. – Začas ću
se vratiti.
– Ona je dobra za tebe – princeza Augusta reče nakon što se
Charlotte udaljila.
– Da – reče George.
– I ti si dobar za nju, naravno. Ti si kralj. Bio bi dobar za bilo
koga.
Zapravo nije želio kimnuti, ali je to ipak učinio. Na neki je
način morao prihvatiti njezinu tvrdnju.
– Večeras ćeš je odvesti u krevet? – upita Augusta. No to je
više bila naredba.
– Majko!
– Svaki dan bez nasljednika prijestolja slabi položaj naše
obitelji.
– Zar je kralj samo to? – odbrusi George. Zaista mu je
dosadio taj razgovor. Majka je barem svaki drugi dan otvarala tu
temu. – Kraljevski pastuh kojeg se vodi izabranoj kobili?
Augusta se samo nasmijala. – Ne pretvaraj se da te to vrijeđa.
Vidjela sam kako je gledaš.
– Ovaj razgovor ne želim voditi sa svojom majkom.
– Ni ja ga ne želim voditi sa svojim sinom, ali očito moram. –
Jedva zamjetljive bore oko njezinih usta postale su izraženije. –
Nemoj zaboraviti svoju dužnost prema ovoj zemlji.
– Uvjeravam te, majko, nikad nije daleko od mojeg uma.
– Sad je sve jako moderno – reče Augusta. – U moje se
vrijeme u spavaćoj odaji moje prve bračne noći nalazilo sedam
osoba koje su svjedočile bračnom činu. Kako bi potvrdile da
smo tvoj otac i ja obavili ono što je potrebno da stvorimo tebe.
 Dragi Bože.
– Sad je – nastavi njegova majka – moderno bračnom paru
osigurati privatnost. Što inače ne bi bio problem. Ali kad je riječ
o tebi, George...
Zatvorio je oči. – Nemoj, majko.
Ali jest. – Riječ je samo o tome da imaš vlastiti um.
Neizgovorena poruka glasila je: i to vrlo čudan um.
George je ispuhnuo zrak. Ruke su mu se čudno osjećale.
Trebao je otići. I prokleto su mu dojadile sve njezine
neizgovorene poruke. – Samo reci ono što misliš, majko.
Pogledala ga je u oči. – Obavi ono što se mora obaviti.
– I dovraga s posljedicama?
– Nisam to rekla.
– Nisi ni trebala.
Augusta je pogledala Charlotte, koja se još uvijek opraštala
sa svojim bratom. – Doista je dražesna. I inteligentna. To je
dobro, usprkos onome što većina muškaraca govori. Rađat će
dobru djecu.
Odmahnuo je glavom. – Laku noć, majko.
Samo je glavom pokazala mjesto iza njegova ramena. –
Vraća se.
– Hvala što si čekao – reče Charlotte. – Spremna sam.
– Baš mi je drago to čuti – reče Augusta.
George joj je dobacio oštar pogled koji Charlotte, srećom,
nije vidjela. – Krenimo – reče i povuče svoju mladu ženu za
ruku.
– Zar nikoga drugoga ne moramo pozdraviti?
– Baš nikoga. – Počeo je brzo hodati, jedva čekajući da iziđe
iz palače nakon razgovora s majkom. Voli je, doista, ali u
posljednje vrijeme kao da ga uvijek čini napetim.
Njihova je kočija čekala na kolnom prilazu te su za manje od
deset minuta stigli na svoje odredište.
– Kamo me vodiš? – upita Charlotte. – Jesmo li već stigli?
– Ne gledaj. Drži oči zatvorene.
Charlotte ga je poslušala. Gotovo. Vidio je kako viri jednim
okom.
– Vidim da viriš – reče tonom zadirkivanja. – Moram li
jednog od lakaja poslati po povez za oči?
– Ne, ne, kunem se – nasmijala se. – Neću gledati.
Rukom joj je pokrio oči. – Ne vjerujem ti.
– Ne mogu zatvorenih očiju izići iz kočije.
– Na to si trebala misliti prije nego što si se oglušila o moju
naredbu.
– George!
Sviđao mu se zvuk njegova imena na njezinim usnama,
osobito ovako kad joj se u glasu osjeća smijeh. Sviđat će joj se
ovaj dar. Znao je da hoće.
To je za njezino dobro.
Razumjet će.
Mora.
 CHARLOTTE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
LONDON

Jesi li spremna? – upita George.

Charlotte kimne nastojeći obuzdati budalasti smiješak koji joj
je uporno razvlačio usne. Stavio joj je prste preko očiju, što joj
se u djetinjstvu nikada nije sviđalo, ali večeras nije protestirala.
Njegova je ruka velika i topla, a njezina snaga daje naslutiti
nešto zločesto i divno.
Kako je moguće da je imala toliko sreće? Znala je što znači
kada te istrgnu iz vlastita doma i pošalju da se za nekoga udaš.
Ona je prva iz njihove obitelji koja se udala, ali drugi njemački
plemići ne žive previše daleko, a tračevi se šire poput vjetra.
Mladenke se razmjenjuju bez razmišljanja o njihovoj kulturi ili
jeziku.
Niti ih itko pita sviđa li im se mladoženja. Ljudi još uvijek
pričaju o groznom braku Sophije Dorothee od Pruske i ,,Ludog“
Margravea od Brandenburg-Schwedta, a to se dogodilo prije
Charlotteina rođenja.
Ali George je savršen. Ili možda nije savršen. Charlotte je
razumna i zna da nitko ne može biti savršen. Ali on je sve čemu
se mogla nadati. Prvi put otkako ju je Adolphus obavijestio da
odlazi iz Mecklenburg-Strelitza osjećala se sretno.
– Još samo nekoliko koraka – George je rekao nakon što su
izišli iz kićene zlatne kraljevske kočije koja ih je vozila kroz
London. – Želim da imaš najbolji pogled.
– Na što?
 – No hajde, ne moraš biti tako nestrpljiva.
Dopustila je da je vodi po škripavom šljunku. Kolni prilaz?
Sigurno jest, pa stigli su kočijom.
– Još malo – reče George. – Jedan, dva...
Na tri je maknuo ruku s njezinih očiju te se pojavila
prekrasna dostojanstvena građevina. Neoklasicističkog stila, ima
oblik slova U, a pročelje ukrašavaju okrugli i četvrtasti stupovi.
Crveni se sag pruža niza stube od glavnog ulaza gotovo do
kočije.
– Što misliš? – uzbuđeno upita George.
– Lijepo je. – Okrene se svojemu mužu, u čijim je tamnim
očima treperio plamen baklji. – Tko živi ovdje?
– Dao sam je preurediti samo za tebe.
Charlotte je znala da to ne može biti istina, zato što je njihov
brak dogovoren prije samo nekoliko mjeseci. Kuća joj se ipak
sviđala. Kameni su zidovi više po njezinu ukusu od cigli palače
St. James.
Još važnije, bit će gospodarica u vlastitu kućanstvu. Neće biti
samo kraljica zemlje nego i svojega doma. To ne bi bilo lako
postići u palači St. James, gdje živi princeza Augusta.
– Ovdje, u...
Zastane. – Kako se zove?
– Buckinghamska kuća – odgovori George. – Ali možeš joj
promijeniti ime ako želiš.
– Ne, sviđa mi se. Zvuči poput nečega što će trajati.
– Nadam se da hoće.
Charlotte se neprestano smiješila. Nije znala da je sposobna
osjećati takvu radost, da je drugo ljudsko biće može tako
usrećiti. Nije mogla prestati razmišljati o tome kakvu je sreću
imala. George je ljubazan i duhovit, a čini se i da je vrlo
inteligentan. Putem od palače St. James pričao joj je o nekima
od svojih znanstvenih interesa. Posjeduje teleskop, navodno vrlo
velik, te još nešto što se zove planetarij i model Sunčevog
sustava, a predviđa položaje planeta i mjeseca.
Astronomija je nikad nije posebno zanimala, ali je nekako
oživjela dok je George o tome pričao. Željela je znati više.
Željela je učiti.
Sad joj je kupio ovo? Opet ga je pogledala. – Ovo je zaista
naša kuća? O, George...
– Ovo je tvoja kuća – reče George.
Trepnula je, sigurna da ga nije dobro čula. – Moja kuća.
Kako to misliš?
Pokazao je golemu građevinu iza sebe. – Ovdje ćeš živjeti.
Naredio sam da se tijekom obreda sve tvoje stvari prebace
ovamo.
Charlotte je nastavila zuriti u građevinu, kao da bi nekako
kroz kamen mogla vidjeti svoje sitnice i haljine, zacijelo
pospremljene u ormare i komode. – Nisam sigurna da razumijem
– reče. – Ako je ovo moja kuća, nije li također tvoja kuća?
Mislim da je palača St. James službeno naša kuća – reče
glasom koji je otkrivao da do toga trenutka nije razmišljao o tom
pitanju. – Ali ovdje ćeš boraviti.
– Ah – samo je uspjela izustiti.
Potapšao ju je po ruci. – Ovdje će ti biti vrlo udobno. Sve je
jako moderno.
– Gdje ćeš ti boraviti? – Charlotte naposljetku upita. Zato što
nije rekao ni riječi o svojim planovima.
– Imam imanje u Kewu.
– Kew – ponovi Charlotte. Toliko mnogo rečenica od jedne
riječi, uglavnom ponavljanja njegovih izjava. Iskreno rečeno,
osjećala se prilično glupo.
Mrzila se osjećati glupo. To je doista nešto što ne podnosi.
 Nije daleko. Oko petnaest kilometara.
– Znači da ćeš ti živjeti u Kewu.
– Da.
Pogledala je Buckinghamsku kuću, koja se doimala jako
veličanstvenom kad joj je maknuo ruku s očiju. Sad je to samo
kuća. Velika, otmjena, ali samo kuća.
Silom se nasmiješila. Ne osobito iskreno. – A ja ću živjeti
ovdje.
– Da.
– George – oprezno reče. – Ovo je naša prva bračna noć.
– I kasno je – rekao je nekako žustrim glasom, kao da je
samo čekao pravu priliku za promjenu teme. – Dugo si putovala
i trebao bih te pustiti unutra. Moraš upoznati svoje osoblje i
sigurno se želiš naspavati.
– Ne – pobunila se. – George. Ovo je naša prva bračna noć.
Trebali bismo...
Samo je zurio u nju te bi mogla prisegnuti da se nešto u
njegovim očima... promijenilo. Što je suprotno od bljeska? Zato
što se upravo to dogodilo. Nešto se ugasilo. Postalo je čak
hladno.
– Sklopili smo brak – reče Charlotte. – Ne bismo li trebali
raditi ono što rade ljudi koji su u braku?
Uzdigao je obrve, ali ga to očito nije zabavljalo. – Zar
zahtijevaš da obavim svoju bračnu dužnost prema tebi?
– Ne zahtijevam. Čak nisam sigurna što je bračna dužnost.
Samo znam... – Charlotte je osjećala kako se gubi. Bila je
nesigurna, kao da pluta. Nije znala što se događa i, još gore, nije
bila sigurna što bi se trebalo događati.
– Zar ovu noć nećemo provesti zajedno? – naposljetku upita.
– Moja je guvernanta rekla da se to događa prve bračne noći.
Mladenka i mladoženja zajedno spavaju u jednom krevetu.
 – Dobro – razdraženo će George. – Onda ću ostati.
Charlotte je gledala kako maršira prema kući, posve zbunjena
naglom promjenom njegova ponašanja. – George? – upita
nesigurnim glasom.
Zastao je blizu ulaza, a ona je znala da je zakolutao očima,
još prije nego što se okrenuo prema njoj. – Rekao sam da ću
ostati – reče. – Dolaziš li?
– Ja... Da. – Skupila je svoje skute i požurila za njim. Što se
zbiva? Gdje je dragi čovjek koji ju je zadirkivao o vojskama
princeza i skakanju preko zida?
Odgovor: maršira ispred nje, brzo prolazi pokraj niza slugu
koji su se poredali da ih dočekaju.
– Ah, zdravo, zdravo – govorila je zastajkujući da kimne i
općenito bude pristojna, za razliku od njezina bijesna muža koji
je već stigao do sredine hodnika.
– Hvala vam – promrmlja ženi za koju je pretpostavila da je
domaćica. – Brimsley, vi ste ovdje. Naravno da jeste.
Naklonio se. – Sluga pokorni, Vaše Veličanstvo. Smijem li
vam predstaviti osoblje?
Charlotte je očajnički pogledala Georgea, koji se uspinjao
stubištem. – Možda drugi put. – Udaljila se krećući se što je brže
mogla a da ne potrči. – George! George!
No on se već popeo stubama.
– George! – Još je malo ubrzala, ali ju je vjenčanica
sputavala.
– Ne mogu toliko brzo. Molim te. Uspori.
Toliko se naglo okrenuo da se trgnula unatrag. – Mislio sam
da me želiš u spavaćoj sobi – reče i jednom rukom zamahne
dalje niz hodnik. – Zar ne bih trebao biti ondje?
– Ne.
– Ne?
 – Ne ako ćeš se ovako ponašati. Ljutiš se. Što ne valja? Što
sam učinila? Ma o čemu da se radi, žao mi je. – Potražila je
hrabrost u sebi, a zatim je posegnula za njim. Uhvatila ga za
ruku. – Molim te – reče. – Oprosti mi. Ne znam što se zbiva.
Osjetila je kako njegova ruka drhti u njezinoj, čula kako mu
je dah zastao, a potom se usporio. – Nisi učinila ništa zbog čega
bi se trebala ispričavati – reče George. – Ja samo... samo želim
otići u Kew.
– Onda idemo u Kew.
– Ne – preglasno će on. – Ja...
Shvatila je. I bilo je grozno. – Ne želiš da ja idem u Kew.
– Ovo je tvoj dom – rekao je George, ali su riječi zvučale
mehanički, kao da ih je uvježbao.
– A Kew je tvoj dom – dovrši Charlotte.
– Da.
– Shvaćam – reče. Ali nije shvaćala. Uopće nije shvaćala.
– Doista? – vedro će George. Povuče ruku iz njezine. –
Dobro. To je jako dobro. Onda će sve biti u redu. Smjestit ćeš se
ovdje, bit će ti udobno i sve će biti baš kako treba. Razgovarat
ću s tobom... poslije. – Uputio joj je smiješak, čiju iskrenost nije
uspjela procijeniti, i zaputio se natrag hodnikom prema stubištu.
Što?
Ne.
– Neće biti u redu – silovito će Charlotte.
George se okrene.
– Zar će ovako biti? – upita njegova mlada žena. – Ovo je naš
brak? Ti ondje, a ja ovdje?
Progutao je slinu. – Da.
– Zašto?
– Mislio sam da će biti... – Opet je progutao slinu i doista nije
dobro izgledao. – Ovako je lakše.
 – Za koga?
– Što?
– Lakše za koga? – upita Charlotte. – Za tebe ili za mene?
– Neću o tome raspravljati s tobom.
– Samo želim razumjeti. Večeras sam se tako lijepo provela s
tobom. Mi smo se divno proveli. Ne možeš tvrditi suprotno.
Barem mi moraš reći...
– Ništa ja ne moram! Ja odlučujem! – zagrmi George. –
Odlučio sam. Ja sam tvoj kralj.
– Oh. – Charlotte se zanijela unatrag i negdje je nekako
pronašla svoj ponos. – Pogriješila sam – reče s otresitom
ravnodušnošću. – Mislila sam da si Samo George. Oprostite mi,
Vaše Veličanstvo.
Napravila je kniks.
No tada je izustio njezino ime. Izgovorio ga je sa žaljenjem,
kao da mu je stalo.
Kao da je ona važna, a posve joj je jasno da nije.
Kad je opet progovorila, njezin je glas bio besprijekorno
uljudan. – Smijem li se povući, Vaše Veličanstvo, ili ste mi još
nešto željeli reći?
No ako je njezin glas bio ponizan, njezin pogled nije. Cijelo
ga je vrijeme gledala u oči, ne želeći prva prekinuti taj kontakt.
– Charlotte – reče George. – Ovako je najbolje.
– Naravno, Vaše Veličanstvo. Kako god želite.
Zurila je u njega. Nakon što je otišao, zurila je u stubište.
Duboko je udahnula. Borila se protiv plača.
Kraljice ne plaču. Nije li jutros baš to zaključila?
Bože dragi, zar se još jutros vozila kočijom s Adolphusom?
Kao da je odonda prošao cijeli život.
Pogledala je niz dugi hodnik. Koja je soba njezina? George je
zamahnuo prema njoj, ali je bio silno gnjevan. Nije znala kamo
je pokazao.
Ispravila je ramena. Nije beskorisna. Može pronaći vlastitu
spavaću odaju. No kad je počela hodati, osjetila je nečiju
nazočnost. Uzdahnula je. Brimsley. Sigurno.
Izgovorila je njegovo ime.
Stvorio se kao da je duh. – Da, Vaše Veličanstvo.
– I vi ste ovdje. U ovom hodniku.
– Ja sam ondje gdje ste vi, Vaše Veličanstvo. – Podigao je
svijeću da joj osvijetli put.
– Točno. – Uzdahnula je, ali joj je zrak zastao u grlu pa je
zvučalo kao da će se rasplakati.
– Vaše...
– Dobro sam, Brimsley. – Morala ga je prekinuti. Ne bi
mogla podnijeti da je pita za njezinu dobrobit.
– Da, Vaše Veličanstvo.
– Moja soba – rekla je, svim se silama trudeći da ostane
uspravna. -Je li na ovoj strani?
– Da, Vaše Veličanstvo. Otvorena vrata na kraju hodnika.
Rado ću vam pokazati.
– Ne morate me slijediti.
– Ali hoću, Vaše Veličanstvo.
Za Boga miloga. – Prestanite me zvati Vaše Veličanstvo.
Brimsley je izgledao izmučeno. Ili možda ima lošu probavu.
– Vi ste kraljica Velike Britanije i Irske, Vaše Veličanstvo.
Nikako vas drukčije ne mogu zvati.
Uzdahnula je. Duboko. – U tom slučaju, prestanite me
slijediti.
– Ni to ne mogu, Vaše Veličanstvo.
– Je li protuzakonito ako vas ubijem? – progunđala je ispod
glasa.
– Što ste rekli, Vaše Veličanstvo?
 Uspravila se. – Kao vaša kraljica, naređujem vam da me
prestanete slijediti!
Brimsleyjev se izraz lica uopće nije promijenio. – Moja je
zaprisegnuta dužnost skrbiti o vama, Vaše Veličanstvo. Cijelo
vrijeme.
– Ne želim vas ovdje.
Želi Georgea. Ali ne čovjeka koji ju je doveo u
Buckinghamsku kuću. Želi muškarca iz vrta.
Samo George.
Mislila je da je on bio njezin George.
– Nadam se da ćete se vremenom naviknuti na mene, Vaše
Veličanstvo – reče Brimsley.
– Krasno – reče Charlotte, posve iscrpljena. – Možemo
ostatak naših života provesti zajedno.
Dopustila mu je da je vodi do njezine sobe, a zatim je svojim
novim sobaricama dopustila da je pripreme za spavanje. A tada,
kad je konačno ostala sama, ležala je nasred golema kreveta i
zurila u prekrasan vez na veličanstvenom baldahinu.
Zatvorila je oči. – Trebala sam se popeti preko zida.
 BRIMSLEY

BUCKINGHAMSKA KUĆA
...
11. RUJNA 1761.

Brimsley je volio svoj novi posao.

Dobio je posve novu odoru s prslukom od zlatnoga brokata, a
preseljenje u Buckinghamsku kuću značilo je da se našao na
vrhu hijerarhije osoblja. Tko bi mogao biti važniji od glavnog
kraljičinog sluge?
Možda ne sjedi na čelu stola u prostoriji za služinčad, to je
mjesto za batlera, ali je on s batlerove desne strane.
Birao je najbolje komade mesa za svoj tanjur kad su jeli.
Nikad se nije morao brinuti hoće li biti dovoljno pudinga za sve,
zato što ga uvijek ima dovoljno ako si druga osoba koja se
poslužuje.
Isto tako, svi su ga drukčije gledali. Sobarice ga više nisu
promatrale svisoka. Sad je on njih gledao svisoka, čak i one koje
su više od njega, a treba biti pošten i reći da je to većina.
Riblje lice, da ne bi. Sad je na vrhu svijeta.
Nova kraljica još ne cijeni sve njegove vrline, ali još nije
prošlo ni tjedan dana od vjenčanja. Ona se privikava na svoj
novi život, baš kako je gospođa Pratt predvidjela. No barem ne
mora živjeti u palači St. James, gdje princeza Augusta još uvijek
suvereno vlada. Brimsley je bio posve siguran da će kraljica biti
sretnija u Buckinghamu.
Nakon što se prilagodi.
Ako se prilagodi.
 Hoće, svakako. On će se za to pobrinuti.
Njezini su dani uglavnom prolazili kako je Brimsley
očekivao:
Ustajanje.
Odijevanje.
Bavljenje svojom kosom.
Doručak.
Gledanje kroz prozor.
Ručak.
Čitanje knjige.
Potom bi se vratila u svoju sobu, gdje bi se preodjenula i
napravili bi joj frizuru za večeru. Onda bi otišla u dugu formalnu
blagovaonicu i pojela večeru.
Katkada bi čitala knjigu prije nego što bi gledala kroz prozor.
Iskreno rečeno, činilo se da joj je pomalo dosadno, ali
Brimsley bi u trenu zamijenio mjesto s njom. Život dokolice?
Prekrasne odjeće, kompliciranih frizura i samo omiljenih jela?
Ne bi to mogao zamisliti da svakodnevno nije gledao da ona
tako živi.
Mnogo je vremena provodio hodajući za njom dok je
istraživala Buckingham, a tijekom jednog od tih obilazaka naglo
je stala i izgovorila njegovo ime.
Koraknuo je naprijed. – Vaše Veličanstvo.
– Što piše u mojem rokovniku za ovaj tjedan?
Nije bio siguran je li dobro čuo. – Rokovniku, Vaše
Veličanstvo?
Okrenula se prema njemu. – Zacijelo će biti dobrotvornih
posjeta? Siromašnima. Ili siročadi?
– Nema siročadi, Vaše Veličanstvo.
Uzdigla je svoje kraljevske obrve. – Nema siročadi,
Brimsley? U cijelom Londonu?
 Nakašljao se. Pomalo bolno. – Nema ih u rokovniku, Vaše
Veličanstvo.
– Možemo li ih staviti unutra?
Brimsley je imao viziju sebe kako podiže malene siročiće i
stavlja ih pokraj kraljice.
Nije mu se sviđala ta vizija.
– Ne bih rekao da je ovo najbolji tjedan za siročad, Vaše
Veličanstvo.
Kraljica je nešto nestrpljivo promrmljala. – Onda dobro.
Znam da moram upoznati svoje dvorske dame. To je važno. I
ovdje se mnogo toga može doživjeti. Umjetnost. Razgledavati
galerije u Londonu. Uvijek sam voljela kazalište i glazbu. Ima li
koncerata u mojem rokovniku? Opera?
– Vaše Veličanstvo.
S iščekivanjem je zurila u njega.
– U vašem rokovniku nema ničega, Vaše Veličanstvo.
– Kako je to moguće? – oštro će mlada kraljica.
Brimsley je osjećao kako mu se nožni prsti grče u čizmama.
Osjećao je očajničku potrebu za vrpoljenjem, a on se nikad ne
vrpolji. To je jedan od razloga zašto je unaprijeđen na ovaj
položaj. Ili mu je barem Reynolds tako rekao, a čini se da
Reynolds sve zna.
– U mojem rokovniku nema ničega? – zgranuto će kraljica. –
Baš ničega?
– Nema, Vaše Veličanstvo.
Zakoračila je prema njemu. Pokušao je koraknuti unatrag, ali
ga je njezin pogled zaustavio. Ukočio se na mjestu.
– Brimsley – reče. – Ja sam kraljica. Imam dužnosti.
Službene dužnosti, nije li tako?
– Imate, Vaše Veličanstvo. Mnogo dužnosti.
– Kako je onda moguće da u kraljičinu rokovniku nema
ničega?
Nije mu palo na pamet da ona ne shvaća zašto su joj dani
tako prazni. – Trenutno uživate u privatnosti prvih dana braka,
Vaše Veličanstvo.
Zurila je u njega. – Ovo je moj medeni mjesec – naposljetku
reče.
Prvi put otkako ju je vidio, istinski ju je žalio. – Da, Vaše
Veličanstvo.
Naredni je tjedan bilo ponavljanje rutine.
Kraljica bi ustala.
Onda bi je odjenuli.
Napravili bi joj frizuru.
Pojela bi doručak.
Gledala bi kroz prozor.
Pojela bi ručak.
Čitala bi knjigu.
1 tako dalje. I sve to... sama.
Ako se izuzme Brimsley, uvijek udaljen pet koraka.
Bila je nesretna, a on nije imao pojma što učiniti po tom
pitanju.
Razmišljao je o mogućnosti da se posavjetuje s Reynoldsom.
Očito je kralj kriv za kraljičine jade, a nitko bolje od Reynoldsa
ne poznaje kraljevu situaciju.
No to bi značilo da Reynoldsu mora priznati da nije osobito
uspješan na svojem novom položaju uz kraljicu, a ništa ne bi
bilo gore od toga.
Onda je primio pismo princeze Auguste.

PALAČA ST. JAMES

DNEVNA SOBA PRINCEZE AUGUSTE
...
 KASNIJE TOGA DANA

– Zacijelo znate zašto sam vas danas pozvala ovamo – reče

princeza Augusta.
Brimsley zapravo nije znao zašto ga je pozvala. Osobito zato
što je ondje bio i Reynolds, zajedno s grofom Harcourtom i
lordom Buteom, dvojicom najdugovječnijih kraljevih savjetnika.
Reynolds sa svojom blistavom plavom kosom, prodornim
plavim očima i izrazito dubokim glasom. Reynolds, visok sto
osamdeset tri centimetra, s izgledom i držanjem koji bi sasvim
odgovarali nekom vojvodi. Brimsley bi ga mrzio da se ikada
trudio o njemu razmišljati.
Što ne radi, jasno. Zašto bi razmišljao o njemu? Reynolds je s
kraljem, a Brimsley je s kraljicom, pa Brimsley mora
Reynoldsovo apsurdno simetrično lice gledati samo kad kralj i
kraljica imaju nekog zajedničkog posla.
Ili kad on i Reynolds imaju zajedničkog posla, što katkada
imaju. Na neki način.
Brimsley ne bi rekao da su prijatelji, ali imaju određenih
zajedničkih interesa. Stoga katkada ipak provode vrijeme
zajedno.
Katkada.
Povremeno.
Zapravo, samo tu i tamo.
Sigurno ih kraljeva majka nikada nije zajedno pozvala na
sastanak. Iskreno rečeno, to je zastrašujuće. Međutim, Brimsley
je ipak osjećao mrvicu zadovoljstva jer se činilo da ni Reynolds
ne zna kako protumačiti ovu situaciju.
– Izvještaj, molim vas – zatraži princeza Augusta. – Želim
znati o kralju i kraljici. Kako se slažu?
Ah.
 Ah.
Zaboga.
Brimsley je nelagodno progutao slinu i zatim bezočno lagao.
– Doimaju se vrlo zadovoljnima.
To kao da nije zadovoljilo princezu. – Nadala sam se još
nekim vijestima, a ne samo neodređenom dojmu zadovoljstva –
reče.
– Čudesni su zajedno – Reynolds reče s nimalo mu
svojstvenim dramatiziranjem. – On je očaran njezinom
ljepotom.
– Ozbiljno? – Princeza Augusta skupila je obrve, a njezine su
se usne, uvijek pomalo napete, stisnule u crtu. – Kralj George je
očaran? Tako brzo?
Brimsley je umalo zakolutao očima. Znao je da Reynolds
pretjeruje. – Ne bih se usudio procjenjivati kraljeve emocije –
ustvrdi.
– Ne, naravno – brzo doda Reynolds. – Samo sam želio reći
da se doima sretnim.
– Kakve dokaze o tome imate? – oštro će princeza Augusta.
– Mnogo razgovora – reče Brimsley.
– Razgovora?
Brimsley kimne. – I šetanja.
Kraljica šeće. Brimsley je pretpostavio da i kralj šeće.
– Smijeh – dometne Reynolds. – Ima smijeha. Čovjeku je
toplo oko srca kada to vidi.
Princeza Augusta nekako je stvorila dojam da se nagnula
naprijed, premda se uopće nije pomaknula. – Što je s njihovim
odnosima?
Brimsley je samo zurio. Zasigurno ne misli na...
– Njihove bračne veze – pojasni princeza.
– Veze – ponovi Reynolds.
 Brimsley ga krišom pogleda. Reynolds je izgledao jednako
užasnuto kao on, ali je to brzo prikrio slijeganjem ramenima i
izrazom lica koji kao da je govorio: Ne znam o čemu govori.
Znaš li ti o čemu ona govori?
Brimsley je odgovorio sličnim izrazom lica: Ni ja ne znam o
čemu ona govori. Možda je riječ o nekakvom cvijeću. Ili
kolačima.
Podjednako bezizražajnih lica, okrenuli su se natrag prema
troje dostojanstvenika.
Lord Bute šakom tresne po naslonu za ruke svoje stolice. –
Princeza udova želi potvrdu da je brak konzumiran i
pravovaljan.
Brimsley se pitao koliko će još moći glumiti da je glup.
– Seksualno – grof Harcourt praktički drekne. Potom
namjesti kravatu. – Pita to radi dobrobiti zemlje, naravno.
– Naravno – slabašno će Brimsley.
– Dakle? – oštro upita lord Bute.
Brimsley pogleda Reynoldsa. On će morati odgovoriti na to
pitanje. Na kraju krajeva, kralj je kriv. Svi u Buckinghamskoj
kući vidjeli su što se dogodilo u njihovoj prvoj bračnoj noći.
Kraljica je bila potpuno spremna obaviti svoju dužnost i leći s
kraljem. On je bio taj koji je bez očitog razloga jednostavno
otišao.
Reynolds se vrpoljio. – Svakako – naposljetku reče, premda
se Brimsleyju činilo da ne zvuči osobito sigurno. – Želim reći,
prema onome što mogu procijeniti, rekao bih da jest.
– Prema onome što možete procijeniti? – upita princeza
Augusta.
– Nisam ih pratio u njihovu spavaću odaju, Vaša Kraljevska
Visosti.
Brimsley se zagrcnuo potiskujući smijeh.
 – Želite li nešto reći? – upita lord Bute.
– Da, Brimsley – zlovoljnim će tonom Reynolds. – Želiš li
nešto reći?
– Ni ja ih nisam pratio u njihovu bračnu odaju – izlane
Brimsley.
Reynolds zastenje.
Princeza Augusta ih ošine pogledom koji je govorio da se
nije navikla baviti idiotima, a potom upita: – Dakle rekli biste da
je to bio uspješan medeni mjesec?
– Svakako – reče Reynolds. – Slažeš li se, Brimsley?
Brimsley se morao prisiliti da kimne. – Vrlo uspješan.
Princeza ga je mrko pogledala i Brimsleyjeva se noćna mora
vratila, ona u kojoj talijanski berači grožđa gaze njegovo truplo.
Samo što ga je ovaj put umjesto njih gazila koza.
No tada je princeza Augusta pljesnula rukama i ozareno se
nasmiješila. – To je dobro! – uzvikne. Pogleda svoje savjetnike.
– Smatramo da je to dobro?
– Jako dobro – reče lord Bute.
– Izvrsno – dometne grof Harcourt. – Doista izvrsno.
– Možda će već za dva tjedna nasljednik biti na putu – reče
princeza Augusta. – Ne bi li to bilo sjajno?
– Da, Vaša Kraljevska Visosti – Brimsley je rekao prije nego
što je shvatio da se ne obraća njemu.
Pokazala je vrata. – Smijete ići.
Napravio je korak unatrag, zatim još jedan, a Reynolds se
kretao uz njega. Zajedno su natraške stigli do vrata i napokon
pobjegli u hodnik.
– Što se to upravo dogodilo? – šapne Reynolds.
Na što Brimsley odgovori: – Mogu li nas objesiti zbog
ovoga? Reynolds je zurio u njega. – Ozbiljno? To te muči?
– Tebe ne muči?
 – Baš si sebičan – reče Reynolds.
– A ti si slijep – odbrusi Brimsley. – Ne služimo zato što to
kralj i kraljica žele, postojimo zato što to oni žele. Što znači da i
kraljeva majka to želi. Ako je ona nezadovoljna... – Napravi
kretnju rezanja preko svojega vrata.
– Mjesto ti je na pozornici – primijeti Reynolds. Posjedovao
je određeno držanje, kao da uvijek svisoka razgovara s
Brimsleyjem, ali ne samo zato što je gotovo trideset centimetara
viši.
– Upravo smo lagali princezi Augusti – prosikće Brimsley.
– Shvatit će da nešto nije u redu kad se u naredna dva tjedna
ne pojavi nikakva vijest da se očekuje beba.
– Pa, ne znam što mi možemo učiniti po tom pitanju.
– Nema mi – reče Brimsley. – Samo si ti u igri. Ti moraš
nagovoriti kralja da je pozove.
– Ne mogu.
Nešto je toliko brzo preletjelo Reynoldsovim očima da je
umalo promaknulo Brimsleyju. Bol. Možda zabrinutost.
Brimsley se odjednom sjetio onog čovjeka u hodniku ispred
kraljevske kapele. Onoga koji je pljusnuo kralja.
Oprezno je birao riječi. – Postoji li nešto što bih trebao znati
o kralju?
– Samo to da je on tvoj kralj.
– Ali kraljica...
– Kraljica je uzdignuta na najuzvišeniji položaj u zemlji, ako
ne i u cijelom svijetu. Kraljica sigurno nema nikakvih briga.
Brimsley je umalo zastenjao. – Reynoldse...
– Moram ići – odjednom će Reynolds. – Ne volim kralja
dugo ostavljati bez pratnje.
– Što mu se može dogoditi? – posprdno će Brimsley.
Reynoldsovo se lice smrknulo. Tada se udaljio.
 BUCKINGHAMSKA KUĆA
BLAGOVAONICA
...
12. RUJNA 1761.

Brimsley se sljedećega dana još uvijek uzrujavao zbog tog

razgovora dok je gledao kako kraljica jede svoj večernji obrok.
Sjedila je na jednom kraju stola, kao uvijek, prekrasna u zlatnoj
haljini okrugla izreza.
Stol za dvadeset, postavljen za jednu osobu.
Nije imao što raditi dok ona jede. Šest je lakaja poslužuje
tijekom obroka. Čim je pojela juhu (večeras bistra kokošja juha),
lakaj broj jedan pojavio se s njezine desne strane i ponudio joj
malenu zdjelu, za slučaj da želi još. Lakaj broj dva pojavio se s
njezine lijeve strane da odnese tanjur ako ne želi.
– Jamese – Brimsley šapne lakaju broj tri. Svi se zovu James.
Tako je lakše.
Okrenuo se za centimetar. Tek toliko da pokaže da ga je čuo.
– Čini li se da je ona večeras posve dobro? – šapne Brimsley.
– Kraljica?
Brimsley bi zastenjao da se to smjelo. Jasno da je mislio na
kraljicu. To je jedina ona u prostoriji.
No samo je kimnuo. Opasno je dospjeti u sukob s nekim
Jamesom. Obično se drže zajedno. I svi su atletski građeni.
Lakaj je samo slegnuo ramenima. Beskorisno. Brimsley se
nagnuo malo ulijevo, nastojeći bolje vidjeti kraljicu Charlotte.
Dok je ulazila, doimala se pomalo uznemirenom, premda ne bi
znao objasniti zašto je to mislio. Možda je to samo zato što je on
uznemiren.
Još uvijek je bio jako zabrinut zbog razgovora s princezom
Augustom. Ako se riječima „jako zabrinut“ može opisati takvu
prestravljenost koja mu je na cijeli dan poremetila probavu.
Princeza će u jednom trenutku zasigurno shvatiti da kralj i
kraljica žive u zasebnim kućanstvima. Zapravo je pravo čudo da
je dosad nitko nije obavijestio.
Ili možda jest?
Kiselina mu se penjala uz grlo.
Možda se princeza samo poigrava njima. Možda ipak zna da
je kraljevski brak farsa. Možda nije dala otpustiti Brimsleyja
samo zato što razmišlja o nečemu goremu.
Je li moguće da još uvijek garotiraju ljude?
Ili što ako ga, ne daj Bože, degradira? Mogla bi ga poslati u
konjušnicu. Sigurno ne bi sjedio ni blizu čelu stola. Ne bi ga čak
ni pustili u kuhinju ako bi zaudarao po konjušnici.
I kakve bi mu poglede dobacivali. To čak ne bi bilo
sažaljenje. Samo prezir.
Možda bi garota bila bolja. Mogao bi...
– Brimsley.
Naglo se trgnuo. Kraljica je odložila pribor za jelo, ali još nije
pojela ni juhu. Obrok ni slučajno nije završen.
Brzo joj je prišao. – Da, Vaše Veličanstvo?
– Pripremite kočiju.
Trepnuo je. Vrlo neobična naredba. No ako to ona želi...
– Naravno, Vaše Veličanstvo. – Zaputio se k vratima, a onda
zastane i upita: – Smijem li reći kamo idemo?
– Idemo posjetiti mojega muža.
Ah.
Ah.
Zaboga.

PALAČA KEW
 LONDON
...
KASNIJE TE VEČERI

– Gdje je on?
Brimsley je trčao kako bi držao korak s kraljicom Charlotte.
Nikad je nije vidio da se kreće toliko brzo. Jedva je otvorio vrata
kočije, a ona je već spustila noge na tlo i žustrim koracima
krenula kolnim prilazom, a za njom se vijorio tamnoljubičasti
plašt.
Malena je četa služinčadi žurno izišla iz palače, uključujući
Reynoldsa koji, to svakako treba reći, nije izgledao pribrano kao
inače. Brimsley je pokušao privući njegovu pozornost i nažalost
je uspio.
– Što si sad izveo? – oštro upita Reynolds.
– Ah, ja sam kriv za ovo? – odbrusi Brimsley.
– Vi! – zapovjednički će kraljica pokazujući Reynoldsa.
Žurno se naklonio. – Vaše Veličanstvo, nismo vas očekivali.
– Gdje je on? – upita kraljica.
– U opservatoriju, Vaše Veličanstvo.
Kraljica je neumoljivo zurila u Reynoldsa. Brimsley je
uživao.
Reynolds je pokazao. – Ovim putem, Vaše Veličanstvo.
Odlučno je koračala u pravom smjeru, a Brimsley je zauzeo
svoje mjesto pet koraka iza nje.
No tada je podigla ruku. – Čekajte ovdje.
Brimsley je, za promjenu, dopustio da mu se kraljica izgubi
iz vida. – Hoće li se ljutiti na nju? – upita Reynoldsa.
– Naravno – odgovori Reynolds još uvijek zureći za
kraljicom.
– Ali mu se suprotstavlja. Možda je to dobro.
– Možda – ponovi Brimsley, ne baš tako siguran. – Možda je
loše.
Reynolds pročisti grlo. – Želiš li ući dok čekamo da
doznamo?
– Da doznamo je li ovo dobro ili loše? – upita Brimsley.
Stajali su jedan do drugoga i gledali pred sebe. Brimsley tek
ovlaš pogleda Reynoldsa. Ne bi se valjalo doimati previše
željnim.
Reynolds mrmljanjem potvrdi. – Trebao bi ući da se zagriješ.
Večer je prohladna.
Zapravo nije. Zrak je sasvim ugodan.
Brimsley osjeti drhtaj uzbuđenja. Bilo bi ugodnije unutra s
Reynoldsom. – Zahvaljujem, gospodine – reče dopuštajući da
mu se u glasu osjeti koketiranje. – To je vrlo ljubazna i
velikodušna ponuda.
Reynolds je ušao, očito očekujući da će ga Brimsley slijediti,
što je on i učinio. Već su prije to radili, ne onako često kako bi
željeli, ali dovoljno često da bi Brimsley znao put.
Reynolds je previše pompozan, ali se ljubi kao u snu.
– Uvijek sam ljubomoran kad vidim da kraljev čovjek ima
kudikamo bolji smještaj od kraljičina čovjeka – reče Brimsley
kad su stigli u Reynoldsovu sobu.
– Sasvim očekivano – odgovori Reynolds. – Ja sam važniji
od tebe.
Brimsley je to odlučio ignorirati, dijelom zato što je
Reynoldsa već stisnuo uza zid, a dijelom zato što je istina.
No još su o mnogočemu trebali raspraviti. – Imamo problem
– reče Brimsley baveći se Reynoldsovim hlačama. Njihovi su
trenuci uvijek ukradeni. Moraju biti brzi.
– To svakako.
– Hoćemo li razgovarati o tome?
Reynolds povuče košulju Brimsleyju preko glave. – Jesi li
primio još jedno pismo od princeze?
Brimsley kimne i zatim izvije vrat da mu omogući bolji
pristup. U ovo doba večeri Reynolds ima upravo dovoljno
čekinja na bradi da Brimsleyjeva koža podrhtava od užitka. –
Palača traži izvještaj. – Strgnuo je Reynoldsu hlače i gurnuo ga
na krevet. – Što ćeš im reći?
– Ja? – Reynolds se pozabavi Brimsleyjevim hlačama. –
Zašto bih ja bio taj koji će im išta reći?
Brimsley se popeo na njega i strastveno ga poljubio. – Kralj
je odbio konzumirati brak.
Bilo je božanstveno dok se Reynolds nije odmaknuo da kaže:
– Mogla ga je zavesti.
– Ona je dama. Čista i dobro odgojena.
– Dobro – reče Reynolds i prstima obujmi Brimsleyjev ud.
Zamamno se nasmiješi i stisne. – Ipak, mogla mu je pokazati
malo gležnja ili...
Brimsley se spustio tako da je priljubio kožu uz njegovu.
Ukrutio se, kao i Reynolds, a već tjednima nisu imali priliku biti
nasamo.. Čeznuo je za dodirom toga čovjeka, a sad kad ga
osjeća, ne može mu se dovoljno približiti. Ipak, čak i u tim
kratkotrajnim trenucima ukradene strasti morao je braniti svoju
kraljicu.
– Zamolila ga je da ostane. – Brimsley ga poljubi. – On je
inzistirao na povratku u Kew. – Još jedan poljubac. – Bez nje.
Što sasvim dobro znaš.
Reynolds ih je okrenuo tako da je on bio odozgo. – To kažeš
optužujućim tonom.
Brimsley ih je ponovo okrenuo. – Mogao si nešto učiniti.
– Ne mogu ga kontrolirati.
– Služiš mu. Poznaješ ga. Zar postoji nekakav problem?
Deformiranost? – Brimsley je jedva izgovorio pitanje. – Zar
nešto nije u redu s njegovim... privatnim dijelovima?
Reynolds se odmaknuo. – To je neprihvatljivo.
– Samo pitam. Imamo problem.
Reynolds je zastenjao, kao da ne može vjerovati kakvim je
pitanjima izložen. – Vjerujem da su njegovi privatni dijelovi
sasvim u redu. Veliki. Koliko sam vidio, ima velike zdrave
privatne dijelove. Nema deformiranosti.
– Dobro. Ona je ljepotica. Pravi dragulj. – Brimsley je zastao,
svjestan da mora vrlo oprezno govoriti. – Ali možda njemu nije
lijepa. Nije njegov tip?
Reynolds ga je zbunjeno promatrao. – Ne znam mogu li
odrediti koji je njegov tip.
Brimsley je naglašeno pogledao njihove penise, sad oba
neznatno smanjena. Što je razumljivo s obzirom na razgovor.
– Žene – reče Reynolds. – Njegov su tip definitivno žene.
Ako se to izuzme, nikad nisam obraćao pozornost.
– Dobro. – Brimsley je razmislio o tome. – Možda bi samo
trebali provoditi vrijeme zajedno. Što u ovom trenutku čine.
Reynolds je polako kimnuo i zatim zglavcima prstiju prešao
niz Brimsleyjeva prsa. Sve niže i niže, sve dok ga nije uzeo u
ruku. – Misliš li da bi sad mogli zajedno provesti petnaest
minuta?
Brimsley prstom dotakne Reynoldsove usne. – Nadajmo se
da će to ipak biti dvadeset.
 GEORGE

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
PRIJE DESET MINUTA

Došla je u Kew.
To nije očekivao.
George je dobro postupio, časno. Obavio je svoju dužnost
prema svojoj zemlji i kruni sklopivši brak s njemačkom
princezom. Onda ju je ostavio samu.
Čini se da nitko ne shvaća kakva je to bila žrtva. Opčinjen je
svojom mladom ženom. Možda će ovo biti samo velika
zatreskanost, ali mislio je samo na Charlotte. Na njezinu ljepotu,
duhovitost, način na koji kao da svjetluca u njegovu sjećanju. U
danima nakon vjenčanja neprestano je zurio kroz teleskop zato
što je kat-kada, dok je zurio u nebo nastojeći izračunati orbite i
udaljenosti, doista uspijevao zaboraviti da ima ženu.
Bojao se. Nije razumio svoj um, nije shvaćao zašto katkada
juri, a katkada ne. Vidio je izraz užasa u majčinim očima kad se
počeo trzati, kad su riječi kuljale iz njegovih usta, nizovi
imenica i glagola koji su imali smisla u njegovoj glavi, ali nigdje
drugdje.
Jednom je Reynoldsu rekao neka sve to piše, vodi zapis o
njegovim trabunjanjima, kako bi sve to pokušao dešifrirati kad
se bude nalazio u razumnijem stanju. Bilo je užasno. Ne može
dopustiti da ga Charlotte vidi kad je takav.
Mora je zaštititi od toga.
 Mora zaštititi sebe od njezina gnušanja.
Ali nebo je sigurno područje. Sunce, zvijezde i planeti.
Meteori i mjeseci. Njima ne može nauditi. I nikad ga odozgo
neće gledati kao da se srame.
Stoga se George skrivao u svojem opservatoriju u palači
Kew, gdje je sate provodio uz divovski teleskop. Pravo remek-
djelo dizajnirao je James Short osobno, usporedivo samo s onim
što je francuski kralj nedavno naručio od benediktinskih
redovnika u Parizu.
Rekli su mu da se Charlotte dobro osjeća u Buckinghamskoj
kući. Zamolio je nekoliko pouzdanih slugu da pripaze na nju, a
oni su ga izvještavali da su njezini dani spokojni. Čini se da voli
čitati i gledati kroz prozore.
To se činilo normalnim.
Zašto je onda odjednom došla u Kew?
Osluškivao je. Čuo je približavanje koraka. Samo jedne
osobe. Znači da je sama.
S košulje je otresao mrvice od večere. Je li uredan? Ne
izgleda osobito kraljevski. Već je danima u opservatoriju, čak i
spava na ležaju u kutu. Posuđe od njegova večernjeg obroka još
nisu odnijeli sa stola. Nisu stigli. Reynolds je prije samo
nekoliko minuta dotrčao stubama i rekao mu da je kraljičina
kočija opažena na mostu.
Vratio se do teleskopa i primaknuo oko okularu. Nije želio
izgledati kao da je čeka.
Zastao je. Koraci su se primaknuli.
Zatim, njezin glas. – Kakvo je ovo mjesto? – upita.
George se odmaknuo od teleskopa nastojeći se pretvarati da
nije osluškivao njezine korake. – Charlotte. Oh. Zdravo. Ovdje
si.
Njezine su se usne pomaknule, ali ne baš u osmijeh. – Ovdje
sam.
– Ovo je moj opservatorij – reče i zamahne rukom. – Ovdje
promatram zvijezde. – Hoće li nju to zanimati? Nekako je mislio
da hoće. – Ovo je savršeno vedra večer – reče i kretnjom je
pozove do teleskopa. – Možeš vidjeti konstelacije. Mislim da se
nazire li jedan planet. Dođi. Pogledaj.
Polako je zakoračila prema njemu, a lice joj se lagano mrštilo
dok je gledala oko sebe.
– Ne obaziri se na nered – rekao je dok je nekoliko hrpa
papira spajao u jednu. – Nisam znao da ćeš doći.
– I nače bi napravio reda?
– Vjerojatno ne bih – prizna kralj.
Gledao ju je dok je promatrala prostoriju. Čudno je da je ona
ovdje i to ga čini nervoznim. Ne sviđa mu se kada drugi ljudi
dolaze u njegov opservatorij. To je jedno od tek nekoliko mjesta
gdje doista može biti sam. Čak ni slugama ne dopušta da uđu.
Osim Reynoldsu, jasno. Netko mora donositi i odnositi posuđe. I
Reynolds zna kad mora šutjeti. Još važnije, Reynolds zna kad
mora slušati. Zato što Georgeu katkada samo treba da ga netko
sluša.
Charlotte se polako zaputila do jednog zida na koji je
pričvrstio nekoliko crteža. Jedan je bio nacrt nove vrste
teleskopa. Drugi je prikazivao konstelacije na južnom nebu.
– Zar si ovo radio? – odjednom upita.
George trepne. – Molim?
– Od vjenčanja. – Pokaže crteže na zidu i zatim teleskop. –
Jesi li ovako provodio vrijeme nakon našeg vjenčanja?
Razvedrio se. To je pitanje na koje može odgovoriti. –
Zapravo da. Vrlo je uzbudljivo. Postoji poravnanje...
– U ovoj prostoriji – reče Charlotte, u čijem se glasu osjećala
napetost. – Cijelo si vrijeme bio u ovoj prostoriji.
 – Opservatoriju – ispravi je. – Ali da. Želiš li pogledati kroz
teleskop? Kao što sam rekao, večer je iznimno vedra i gotovo
sam siguran da sam našao Veneru. Želim reći, siguran sam da
sam našao Veneru, ali bih to trebao potvrditi uz pomoć svojih
karata. Tako je to u znanosti, znaš. Sve treba zabilježiti, sve
potvrditi.
Šutjela je, a on je osjećao potrebu ispuniti tišinu pa je
pokazao kartu koju je gledala. – Ne na toj karti. Ta je za južnu
hemisferu. Jesi li znala da australsko nebo ne izgleda jednako
kao naše? Ondje se vide posve drukčije konstelacije. Volio bih
jednom otići onamo, ali ne vjerujem da će mi se pružiti prilika.
Ima previše posla ovdje.
S iščekivanjem ju je promatrao. Nije predvidio da će je
zanimati astronomija.
No samo je odmahivala glavom. – U čemu sam pogriješila? –
upita.
– Kako molim?
– Kakvu sam pogrešku napravila?
– Nikakvu pogrešku nisi napravila. – Nije mu palo na pamet
da će ona misliti da je to što žive odvojeno njezina krivnja. Ali
nije znao kako bi je razuvjerio a da ne razotkrije vlastite
nedostatke.
– Jesam li rekla nešto čime sam te uvrijedila? – upita.
– Ne. – Jasno da nije. Ona je savršena. U tome je problem.
– Jesam li napravila nešto čime sam te uvrijedila?
– Ne. Nisi, naravno.
– Onda u čemu je problem? – uzvikne. – Što ne valja sa
mnom?
– Nema nikakvog problema s tobom – jednostavno će kralj.
Ona je njegov komet, njegova zvijezda padalica. Svjetluca
poput neba, a kad se smiješi, čini se da su sve matematičke
jednadžbe sjele na svoja mjesta. Svijet je u ravnoteži, obje su
strane jednako opterećene.
Ona je sve što je ljepota, sve što je blistavo, a on je...
On nije dobro.
On nije dobro i nije u redu, ali još gore, ne može predvidjeti
kada neće biti dobro ni u redu. Ako pred njom dobije jedan od
svojih napadaja, ako ga vidi u najgorem izdanju...
Nije znao kako bi to mogao podnijeti.
Ali kako bi se nešto takvo moglo objasniti? Nikako, naravno.
Stoga je ponovio svoje riječi i nadao se da će to biti dovoljno. –
Nema nikakvog problema s tobom, Charlotte.
Njezin se glas pojačao. – Sigurno ima, inače me ne bi tako
lako odbacio.
Nije znao kako s njom razgovarati. Hoće li njezine pojačane
emocije pokrenuti njegove? Mora ostati smiren. To je ono
najvažnije što je naučio od dr. Monroa. Što je ono rado govorio?
George mora naučiti vladati sobom. Kako može vladati drugima
ako ne može vladati sobom?
Duboko je udahnuo. Charlotte je nepredvidljiva. Kapriciozna.
Protivno svim običajima i doličnosti, otišla je iz svojih odaja u
Buckinghamskoj kući, gdje bi trebala provoditi medeni mjesec,
čime se također oglušila o njegovu izravnu zapovijed. Upala je
ovamo, u njegov opservatorij, njegovo privatno utočište, posve
nenajavljeno.
Tko to radi? Kakva je to žena?
– Zašto me mrziš? – upita Charlotte.
– Ne mrzim... – Progunđao je psovku. Gubio je kontrolu nad
razgovorom. To je neprihvatljivo. – Ne budi nerazumna.
– George, mislila sam da odlaziš u bordel!
Zgranuto je uzmaknuo. – Znaš li uopće što ta riječ znači?
– Znam što je bordel – razdraženo će ona. – Uglavnom. Imam
braću. Ali to nije važno. Govorim da bih gotovo više voljela da
odlaziš u bordel.
– Ne vjerujem – reče George.
– To bih lakše razumjela – reče Charlotte i frustrirano
zakoluta očima. – Ali ovo... Zar doista više voliš zvijezde od
mojega društva?
– Nisam rekao da više volim...
– Boraviš u ovoj prostoriji...
– Opservatorij – ponovi kralj. – Jedini takav u cijeloj
Engleskoj. – Hrabro se nasmiješi. – Mogu ti ga pokazati ako
želiš. Posebno je teleskop pravo remek-djelo.
Zurila je u njega, a on nije imao blagog pojma što ona misli.
– Dopusti da provjerim jesam li dobro razumjela – reče. –
Boraviš u ovom jedinstvenom opservatoriju, ovdje spavaš, jedeš,
zuriš u nebo i silno te uzbuđuju konstelacije, još od večeri
našega vjenčanja. Za to se vrijeme ja nalazim u onoj otmjenoj
kuci gdje me preodijevaju tri puta na dan i nemam kamo ići niti
imam s kim razgovarati ili što raditi.
– Ti si kraljica – jednostavno će kralj. – Možeš raditi što god
želiš.
– Osim provoditi vrijeme sa svojim mužem.
– Ma daj, Charlotte...
– Prestani se snishodljivo odnositi prema meni!
– Ne razumijem zbog čega se žališ.
– Imam sedamnaest godina i odjednom sam kraljica.
Shvatio je da se povlači dok ona govori. Nije to namjeravao.
Nije to želio. Samo što je osjećao da mu se um uskomešao.
Riječi su jurile njegovim mozgom poput kockica i morao je
uložiti svu svoju snagu da spriječi trzanje glave.
– Nalazim se u stranoj zemlji – nastavi Charlotte. – Koja ima
neobičnu hranu. I čudne običaje.
 – Možemo kuhare zamoliti da pripremaju tebi poznata jela –
predloži George. – Šnicle? Štrudlu? Siguran sam da mogu
naučiti.
– Nije riječ o hrani – izlane Charlotte, premda je maločas
spomenula hranu. – Ti ne razumiješ, zato što si se rodio za ovo.
Kažeš da mogu raditi što god želim, ali ne mogu. Kraljici nije
dopušteno ići do modistice, ili u galerije, ili u slastičarnice. Ni s
kim se ne mogu sprijateljiti. Moram se držati rezervirano. Ovdje
baš nikoga ne poznajem. Osim tebe, a ti ne želiš biti sa mnom.
Ne može biti s njom. To nije isto.
– Posve sam sama – reče potištenim glasom. – A ti više voliš
nebo nego mene.
Ništa nije rekao. Samo je zurio u nju. Želio je da bude sretna.
Želio je da se osjeća dobrodošlom. Zar ona ne shvaća da se on
trudi?
– Reci nešto! – molećivo će Charlotte.
Odmahnuo je glavom. – Ne želim se svađati s tobom.
– Ja se želim svađati s tobom! – uzvikne Charlotte. – Sve bi
bilo bolje od ovog... ovog zanemarivanja. Ovog ignoriranja. Ne
mogu to podnijeti.
Držao se posve mirno. Pretvorio se u kip. To je jedini način.
– Svađaj se sa mnom – preklinjala je. – Molim te.
Nije se pomaknuo. Uspije li ostati nepomičan, možda će ova
večer proći bez napadaja. Ili će ga barem uspjeti odgoditi dok
ona ne ode.
Venera, Venerin tranzit...
Ne sada. Ne smije baš sada izgubiti kontrolu.
Venera, Venera, Mars, Jupiter...
– Bori se za mene, George – šapne Charlotte.
Nije ju želio povrijediti.
Čak nije odmahnuo glavom. Samo se okrenuo natrag prema
teleskopu i rekao: – Idi kući, Charlotte.
Primaknuo je oko okularu i prstima dotaknuo vijak za
izoštravanje, premda je već sve točno namjestio. Morao se
pretvarati da je zauzet. Ona će otići. Neće vidjeti izraz njegova
lica.
Ali nije otišla, ne onako brzo kako je mislio da hoće. Bio je
primoran ondje stajati i zuriti kroz teleskop, pretvarati se da nije
bol no svjestan njezine nazočnosti.
Promatra li ga? Osuđuje ga?
Zurio je u zvijezde. Pronašao Veneru.
Molio se da ona ode.
Napokon je otišla.

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
SLJEDEĆEG JUTRA

– Vaše Veličanstvo – reče Reynolds – stigao je dr. Monro.

– Uvedi ga. – George je složio svoje papire dok je ustajao. Ne
voli primati ljude u opservatoriju. Liječnik će biti njegov drugi
gost u dva dana, ali očajnička vremena i sve to.
– Hvala što ste došli toliko brzo – George je rekao kad je
Reynolds uveo liječnika.
– Naravno, Vaše Veličanstvo. – Dr. Monro zadivljeno je
pogledao opremu opservatorija. – Vrlo impresivna znanstvena
zbirka. Ne vjerujem da u Engleskoj postoji nešto slično ovome.
George se samozatajno nasmiješio. – Položaj monarha ima
poneku prednost. Jedna je ta da dobiješ najbolje stvari. – No
ovoga puta George nije želio razgovarati o svojem stolu za
pokuse ili mikroskopu. Duboko je udahnuo. Nije mu bilo lako
tražiti pomoć. Ali je znao da mora. – Monro, ja, ovaj... treba mi
vaša pomoć.
– Svakako. Bit ću vam pri ruci kad god Vaše Veličanstvo
osjeća da nailazi napadaj.
– Stvar je u tome da to nije dovoljno. – George je rukom
prošao kroz kosu. Majka mu uvijek govori da to nije kraljevska
navika, ali sada mu je to posve nevažno. – Gledajte, naučio sam
ponešto o znanosti i jedno mi je sasvim jasno: znanstvenici ono
najbolje zadržavaju za sebe. Imam li pravo, Monro?
– Nisam siguran da razumijem, Vaše Veličanstvo.
– Mogu proći godine prije nego što javnost dozna za
najnovija otkrića. I doista razumijem da za takav oprez postoje
dobri razlozi. Recimo da dovedu liječnika kako bi liječio kralja.
– Govorimo hipotetski? – promrmlja Monro.
George je bio voljan igrati tu igru. Zasad. – Naravno – reče. –
To je samo primjer. Taj liječnik koji liječi kralja, on ne može
riskirati neuspjeh ili, Bože sačuvaj, da naudi svojem vladaru.
Sloga bi koristio samo najsigurnije, već dokazane tretmane.
Rubne bi metode zadržao za sebe dok se ne bi dokazalo da su
bezopasne i korisne.
George se poigravao magnetnom rudom na stolu za pokuse, a
potom je pogledao liječnika u oči. – Razumijete li me sada,
Monro?
Liječnik polako kimne. – Mislim da počinjem shvaćati.
– Nije dovoljno zaustaviti napadaje kad počnu. Ako me
kraljica ikada vidi... takvoga, ne bi... – Nije to mogao zamisliti.
Nije si mogao dopustiti zamišljanje toga.
– Smijem li pretpostaviti da kraljica ne zna za vaše stanje? –
upita liječnik.
– Ne zna. – George se borio protiv poriva da uzme neki
instrument. Bilo je teško ostati miran, ali je želio da liječnik vidi
koliko je ozbiljan. – Ako bih je ikada, ne daj Bože, ozlijedio...
Zasigurno postoji nešto što možete učiniti? Nešto što će
spriječiti da do napadaja uopće dođe.
Onda je izgovorio jedinu riječ o kojoj se nikada nije usudio
sanjati. – Zauvijek?
Monro je na trenutak razmišljao o pitanju. – Doista sam
eksperimentirao s nečim... smionijim.
– Molim vas. Želim biti dobro.
– Trebale bi mi prostorije u palači. Potpuni pristup Vašem
Veličanstvu. U svako doba. I dopuštenje da primjenjujem
naglašeno... – pročisti grlo – … ekstremne mjere.
– Bilo što – revno će George. – Što god treba napraviti.
Imamo vremena i privatnosti dok traje moj medeni mjesec.
Monro se osvrne naokolo. – Ovo je vaš medeni mjesec?
– Vidite kakav je moj problem. Ne usuđujem se provoditi
vrijeme sa svojom mladom ženom. Ne smijem riskirati da me
vidi kad nisam pri sebi.
No još dok je izgovarao te riječi, George se pitao nije li on
lažan. Što ako je on zapravo ono drugo? Što ako čovjek koji
utone u besmislice, koji sate svojega vremena gubi na napadaje i
trzaje kojih se narednoga dana ne sjeća... što ako je to njegova
prava osobnost?
Možda je ovo utvara. Farmer George, znanstvenik George.
Čovjek koji želi voljeti svoju ženu. Što ako je on lažni kralj?
– Spreman sam, doktore Monro – reče. Vrijeme je da dozna
istinu.
– Možemo početi danas – predloži Monro.
– Izvrsno. Što vam treba?
– Ovaj... ništa za početak. Samo ćemo razgovarati. Ali morat
ću ovdje opremiti laboratorij. Možete li osigurati ljude koji će
moju opremu prenijeti u Kew?
 – Odmah – reče George.
– I ledenu kupku za danas poslijepodne.
– Želite si priuštiti ledenu kupku? – George nije mogao
zamisliti nešto manje ugodno, ali ako se liječniku sviđa kupati u
hladnoj vodi...
– Vi ćete si priuštiti ledenu kupku. – Monro ga je oštro
promatrao. – Ako ću vas liječiti, onda nećete biti moj kralj.
Radit ćete sve što kažem, kad god to kažem. Razumijete?
– Da – šapne George. Zato što je želio ozdraviti. Prvi put
nakon niza mjeseci osjetio je mrvicu optimizma. Dobar je
osjećaj da je donio odluku, da je konačno preuzeo uzde vlastita
liječenja, premda će te uzde prepustiti drugome.
– Možemo li početi odmah? – upita George.
Monro iznenađeno trepne. – Da – reče, a izraz zadovoljstva,
ili možda ushićenja, preleti njegovim licem. – Da, možemo.
Sjednite Pokaže drvenu stolicu ravna naslona. – Može ondje.
George ga je poslušao i sjeo.
– Nemojte se micati dok vam se ne obratim – reče Monro.
George jedva zamjetljivo kimne.
– Problem u vašem slučaju je jasan. Vi ste kralj.
George je opet želio kimnuti, ali nije. Čvrsto je odlučio
slušati liječnikove naredbe.
– Kao takav, navikli ste na poslušnost drugih.
George je gledao kako liječnik polako hoda ispred njega. Tri
koraka na jednu stranu, tri koraka na drugu.
– Vi sami niste navikli slušati.
George se pitao je li to istina. Sasvim je moguće da jest.
– Povrh svega, nikad se niste naučili pokoravati. Vaš um
divlja, nedisciplinirano. Nesputan, testira granice razuma. Odatle
proizlaze vaši napadaji. Razumijete?
George je šutio. Nije znao treba li govoriti.
 Monro je naglo stao i primaknuo svoje lice Georgeovu. –
Razumijete? – zaurla.
George se trgne. – Da – reče. – Da. Razumijem.
– Vaše Veličanstvo! – Reynolds uleti u prostoriju. – Što se
događa? Jeste li dobro?
– Treba nam samoća – reče Monro. Jedva je pogledao
Reynoldsa. – Možete ići.
Reynolds je pogledao Georgea. Očito nije kanio otići a da mu
to ne kaže njegov kralj. George je progutao slinu i kimnuo.
Mora ovo obaviti. To mu je jedina prilika.
Reynolds nije izgledao zadovoljno, ali se zaputio k vratima.
– Čekajte! – drekne Monro.
Reynolds se okrene. – Gospodine?
– Mojem pacijentu treba promjena prehrane.
– Mislite na kralja? – U Reynoldsovu se glasu osjećala
drskost. Georgeu je to pričinjalo zadovoljstvo, premda to nije
želio.
– Mislim na pacijenta. To će biti u doglednoj budućnosti.
Molim vas, recite u kuhinji da će njegov jutarnji obrok biti samo
zobena kaša.
– Zobena kaša, gospodine? – upita Reynolds.
– Rijetka zobena kaša.
– Ovdje u Kewu to ne dobivaju čak ni sluškinje koje peru
posuđe – reče Reynolds.
Monro nije smatrao da mu treba odgovoriti.
– Kralja želite hraniti kašom – nastavi Reynolds, na čijem se
licu jasno vidjela nevjerica.
George je stisnuo usne kako bi prikrio smiješak. Reynolds je
lojalan. Čak prijatelj. Zbog toga mu je bilo toplo oko srca.
Ali trebala mu je Monroova pomoć, pa se okrenuo Reynoldsu
i rekao: – Molim te, postupi prema liječnikovim uputama. Riječ
je o novom liječenju koje mnogo obećava.
– Vaše Veličanstvo. – Reynolds očito nije bio uvjeren u
uspjeh.
– Siguran sam, Reynoldse – reče George. – Idi.

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
14. RUJNA 1761.

Sljedećega je dana George već bio manje siguran. No čvrsto je

odlučio da će izdržati. Dr. Monro uredio je laboratorij u
podrumu Kewa i preselio kraljevo liječenje u to vlažno područje.
George je ondje trebao osjećati barem nekakvu bliskost, ipak
je to mjesto znanosti sa svim onim anatomskim prikazima na
zidovima te policama popunjenim knjigama i staklenkama. No
George je osjećao samo stravu. Za razliku od njegova nebeskog
opservatorija, ovo je mjesto mračno i nalazi se ispod razine
zemlje. Treperave baklje bacaju prijeteće sjenke, ali Monro je,
najgore od svega, donio kaveze pune životinja. Uglavnom
štakora. Jednog ili dva zeca. Čak i nekoliko pasa.
Nisu dobro izgledali.
– Ovo je lijek – reče liječnik i povede Georgea do stolice
ravna naslona pričvršćene za pod. – Pokornost. Kao što sam vam
prije rekao. Ako ne možete vladati sobom, niste sposobni vladati
drugima.
George je užasnuto promatrao stolicu. Jednostavno je
izrađena od željeza i drva, ali ima gumba i poluga zlokobna
izgleda. I kakvo ono remenje visi s naslona za glavu? Zasigurno
ga neće omotati oko njegova lica?
– Vežite ga – Monro reče svojim pomoćnicima.
 George je nastojao kontrolirati svoje disanje dok su mu
zapešća i gležnjeve vezivali kožnatim trakama.
Ovo je nužno, govorio je sebi. Ovo je ispravno.
Vladaj sobom. Kontroliraj sebe.
No srce mu je divlje lupalo, dah mu se ubrzavao i kao da ga
je gušio. Bio je prestrašen. Ovo je nužno i ispravno, ali on je
prestrašen. To je zasigurno normalno. Mora biti.
– Dok ne budete sposobni vladati sobom – reče Monro – ja
ću vladati vama. Razumijete me? – George kimne i zausti da će
reći ,,da“, ali mu je jedan od Monroovih pomoćnika gurnuo krpu
u usta.
– Razumiješ me, mali? – zaurla Monro.
George mahnito kimne.
– Nije me briga tko je bio tvoj otac, koliko titula imaš ni jesi
li osobni predstavnik Boga na zemlji. Ovdje si samo još jedna
životinja u kavezu. I baš kao bilo koju životinju, ja ću te slomiti.
George je zatvorio oči baš kad su Monroovi pomoćnici preko
njegova čela čvrsto stegnuli još jedan kožnati remen. Spreman je
biti slomljen.
 AGATHA

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJIČINA DNEVNA SOBA
...
14. RUJNA 1761.

I sad pije čaj s kraljicom. Agatha doista nije razumjela kako je

stigla do ovoga trenutka.
Naravno da razumije. Kraljica ima tamnu kožu i palača se
želi pobrinuti da se osjeća dobrodošlom i prihvaćenom. Stoga su
zaključili da bi se drugi tamne kože napokon mogli smatrati
prikladnim društvom. No Agatha nije razumjela kako se uopće
dogodilo da bivša princeza Sophia Charlotte od Mecklenburg-
Strelitza bude izabrana za kraljicu.
Šapće se da se ,,staro“ visoko društvo, kako plemstvo svijetle
puti samo sebe naziva, još uvijek pita može li se brak poništiti te
da se novu kraljicu izabere u njihovim redovima. Mnogi, ako ne
i većina, još uvijek odbijaju prihvatiti one koji su titule dobili
nedavno. Nekoliko se novih lordova, uključujući lorda
Danburyja, pokušalo učlaniti u White's.
Svi su odbijeni na vratima.
Agatha nije uspijevala potisnuti misao da palača nije
predvidjela Charlotteinu boju kože. Da jesu, ne bi li tamnoputoj
londonskoj eliti pozivnice za vjenčanje poslali maloprije?
Agatha se nije žalila. Tko se žali ako dobije pozivnicu za
kraljevsko vjenčanje? No poznata je činjenica da je staro visoko
društvo pozivnice primilo tjednima prije događaja.
Sad Engleska ima plemstvo različitih puti. Parlament to
naziva „velikim eksperimentom“. Što i jest, zaključila je Agatha.
I veliki, i eksperiment. Promatrala je mladu kraljicu preko
raskošno uređenog pladnja za poslijepodnevni čaj na stolu
između njih. Ima li Charlotte pojma kakvu je promjenu
pokrenula? Samo svojim postojanjem? Agatha je zaključila da
nema, osobito ne dok je ovako zatvorena u Buckinghamskoj
kući.
– Ljubazno je od vas što ste me pozvali na čaj – reče Agatha.
Kraljica Charlotte se nasmiješila i kimnula. Sve je bilo vrlo
uljudno.
Agatha je pokazala hranu na svojem tanjuru, shvatila da je još
nije kušala i na brzinu uzela zalogaj. – Pecivo je slasno.
– Da. Nisam to jela prije dolaska u London. U Mecklenburg-
Strelitzu imamo drukčija peciva.
– Doista? Naravno da imate. Sviđa li vam se hrana ovdje u
Engleskoj?
– Izvrsna je. Sve je slasno. – Kao da to želi dokazati, kraljica
je uzela kolač od marelica i odgrizla zalogaj. No kretnja je bila
vrlo nagla i Agathi se činilo da odaje silnu nervozu.
Što je zaista neobično. Zašto bi kraljica Velike Britanije i
Irske osjećala nervozu zbog sastanka s njom?
– Kako divno – promrmlja Agatha. Popila je gutljaj čaja
očajnički želeći svoja usta zaposliti nečim što nije razgovor. Ovo
se uistinu doimalo kao krajnje čudna situacija. Kako čovjek
razgovara s kraljicom? Ako se i zaboravi na pitanje ranga (kao
da je to uopće moguće), u prostoriji se nalazilo najmanje šest
slugu.
I harfistica. Koja je svirala tek malo glasnije od onoga što je
prikladno za razgovor.
– Drago mi je da ste došli – reče kraljica.
Kao da je Agatha mogla odbiti. Uljudno se nasmiješila i
rekla: – Sastajete li se sa svakom od svojih dvorskih dama
ponaosob?
– Ne.
– Ah.
Kraljica nehajno mahne prema svojem osobnom slugi.
– Brimsley je rekao neka pozovem vas. Tvrdio je da ćete vi
biti najdiskretniji.
To je Agathu navelo da se zamisli. – Potrebna je diskrecija?
– Zato što je u tijeku moj medeni mjesec.
– Vaš medeni mjesec? – ponovi Agatha. Nebesa, zašto su je
pozvali u palaču tijekom kraljičina medenog mjeseca? Krišom je
pogledala Brimsleyja. Doimao se zabrinutim.
Agatha mu je jedva zamjetljivo kimnula, pa je sasvim
moguće da to nije ni vidio. No željela je da netko bude svjestan
da ona razumije delikatnost situacije. Ne smije se pročuti da je
kraljica tijekom svojega medenoga mjeseca osjećala potrebu za
društvom.
Osim za kraljevim društvom, jasno.
No kralja nema na vidiku, a prije nego što su Agathu uveli u
ovu veličanstvenu sobu za primanje, uređenu u nijansama
tirkizne, zlatne i krem boje, čula je šaputanja da kralj nije u
rezidenciji.
– Sve je sjajno – reče kraljica Charlotte. – Ovo je divan
medeni mjesec. Moj je muž najbolji. Vrlo je inteligentan. I
izrazito naočit.
– Kralja su uvijek smatrali ugodnim za oko – oprezno će
Agatha.
– Da.
Agatha je opet popila gutljaj čaja.
– Još? – upita kraljica.
Agatha je zahvalno kimnula.
 Kraljica je podigla ruku i tri su lakaja požurila naprijed. Jedan
je ulio čaj u Agathinu šalicu, drugi dodao malo mlijeka, a treći
ubacio kocku šećera.
– Ples čajnih vila – ispod glasa reče Agatha.
– Što ste rekli?
Kvragu. Nije to kanila naglas izgovoriti. – Divila sam se
preciznosti vaših lakaja – reče Agatha. – Kretali su se kao u
plesu s izvrsnom koreografijom.
Kraljica je razmislila o tome i potom kimnula. Čak se
nasmiješila. – Doista je tako, nije li? Ali niste to rekli.
– Rekla sam „ples čajnih vila“ – prizna Agatha.
Kraljičin se osmijeh proširio. Ne mnogo. Čak ni toliko da joj
se vide zubi. No Agatha je stekla dojam da se počinje opuštati.
Sirota žena. Sirota djevojka, zapravo. Ima tek, koliko,
sedamnaest godina? Agatha je bila slične dobi kad se udala za
Danburyja, ali ona se barem nije morala preseliti u drugu
zemlju.
Prvi su dani braka bili grozni. Još uvijek je najčešće grozno,
ali barem razumije što radi. Živi u vlastitoj kulturi i znala se
snalaziti u svojemu društvu sve dok neočekivano nije uzdignuta
na položaj dvorske dame.
Kraljica Charlotte pluta.
Agatha je popila gutljaj čaja. Bilo bi ružno da to ne učini
nakon što su ga lakaji onako vješto pripremili. No ona i kraljica
utonule su u još jednu neugodnu tišinu.
– Volite li glazbu? – odjednom upita kraljica.
– Volim. Ne bih rekla da mnogo znam o tome, ali volim je
slušati.
– Ja sam velika ljubiteljica.
– Prava sreća za nas. Hoćete li priređivati koncerte?
Kraljica je pogledala Brimsleyja, a on je kratko kimnuo. –
Uskoro – reče. – Čim završi moj medeni mjesec.
– Ah. – Tu je bio kraj razgovora. Agathu je ulazak lakaja
poštedio potrebe da pokuša smisliti drugu prikladnu temu.
Čovjek je razmijenio nekoliko tihih riječi s Brimsleyjem, za
kojega je Agatha zaključila da je kraljičin najpouzdaniji
savjetnik.
Onoliko koliko netko može biti pouzdan nakon manje od dva
tjedna poznanstva.
Brimsley je koraknuo naprijed. – Kralj vam je poslao dar,
Vaše Veličanstvo. Čeka u predvorju. Ovdje je i pisamce, gospo.
– Pružio ga je kraljici.
– Pisamce? – Kraljičino je lice zasjalo od uzbuđenja. To je
bilo gotovo bolno gledati. Agatha je strpljivo čekala dok je
trgala pečat.
– Ah, ovo je lijepo – reče kraljica. – Nije li lijepo? – Ispružila
je pisamce i Agatha nije odmah shvatila da ga treba uzeti.
Privatna korespondencija između kralja i kraljice, a ona bi,
Agatha Danbury, to trebala pročitati?
Prekrižila bi se da je katolkinja. Doista.
– Pročitajte naglas – naredi kraljica Charlotte.
– Ne želim da se ikada osjećaš usamljeno – pročita Agatha.
Onda pročisti grlo. – George R.
Njegov potpis.
– Da, naravno. – Agatha je još jednom pogledala otmjen
rukopis i potom spustila pisamce na stol. – Mislim da nikada
nisam vidjela potpis jednog monarha.
Kraljica Charlotte kratko je razmislila o tome. – Mislim da
nisam ni ja. Ne, čekajte, potpisali smo se u knjigu vjenčanih u
kapeli, nismo li?
Agatha kimne. – To je uobičajeno, gospo.
Kraljica se okrene Brimsleyju. – Pokažite mi dar.
 Brimsley ispusti zvuk lagane nelagode. – Ovaj, možda ovo
nije najbolji trenutak.
– Besmislice. Sad ću ga vidjeti.
Agatha je pokušala prikriti svoju tjeskobu. Vjerovala je da
Brimsley mnogo bolje od kraljice razumije kako palača
funkcionira te da, ako ne misli da je ovo pravi trenutak za
kraljev dar, vjerojatno ima jako dobar razlog.
Ali nije se mogao oglušiti na izravnu kraljevsku naredbu, pa
je uskoro potom stigla pletena košara.
– Što je to? – upita kraljica Charlotte.
Agatha se nagnula naprijed. Vidjela je samo veliku čupavu
kuglu krzna boje karamela.
– To je kraljev dar, Vaše Veličanstvo – odgovori Brimsley.
– Ali što je to?
– Mislim da je pas, Vaše Veličanstvo.
Kraljica je pogledala krznenu loptu, zatim Agathu i
naposljetku Brimsleyja. – Ne – odlučno reče. – Psi su veliki i
veličanstveni. Doberman, ovčar, šnaucer. Ovo je deformirani
zečić.
Agatha se kratko nasmijala.
– Znači da se slažete – reče kraljica i naglo se okrene k njoj.
– Ovaj, pa... psi mi se nikad nisu osobito sviđali – prizna
Agatha. – Bilo koje vrste.
– Sviđaju li vam se deformirani zečići?
– Ni slučajno.
Kraljica je na trenutak promatrala psića. – Ima li ime?
– Pom Pom, Vaše Veličanstvo – reče Brimsley.
– Pom Pom?– Nešto je ispod glasa promrmljala na
njemačkom.
– Kraljev mi je čovjek rekao da mu je kralj osobno dao ime –
dometne Brimsley.
 – Kraljev čovjek? Onaj kojeg sam upoznala u Kewu?
– Reynolds – potvrdi Brimsley.
– On dobro poznaje kralja, taj Reynolds?
– Jako dobro.
Kraljica je razmislila o tome. – I Reynolds je rekao da kralj
želi da ja imam ovoga psa?
– Svakako, gospo. Rekao je da kralj silno želi da budete
sretni.
Kraljica je stisnula oči. – Čini se da prilično dobro poznajete
tog Reynoldsa.
Brimsley se nakašljao i porumenio. Agatha je uzdigla obrve.
Dakle ovo je zanimljivo.
– Reynolds i ja već dugi niz godina radimo za kraljevsku
obitelj – naposljetku odgovori Brimsley.
No kraljica se više nije obazirala na njega. – To je zacijelo
pažljivi od njega – reče i prstom dotakne krzno. Opet pogleda
Agathu odlučno zadovoljnim izrazom lica. – Moj je muž najbolji
među muževima.
Agatha nije rekla: – Da , već ste to spomenuli. – No ipak je
kimnula.
– Ovo je naš medeni mjesec – reče kraljica. Progutala je
slinu, što je izgledalo gotovo bolno na njezinu draguljima
ukrašenu vratu.
Agatha to više nije mogla podnijeti. Oprezno je odložila svoj
čaj. Kad je progovorila, glas joj je bio mnogo tiši. – Smijem li
slobodno govoriti, Vaše Veličanstvo?
Kraljica se okrenula Brimsleyju, koji je kratkim kimanjem
uspio isprazniti sobu. Uzeo je košaru s Pom Pomom i zaputio se
k vratima. – Bit ću samo pet koraka dalje – reče kraljici.
Kraljica je pričekala da iziđe i zatim se okrenula Agathi s
izrazi mi olakšanja u očima. Ili je to možda bio očaj. – Molim
vas, govorite slobodno – reče. – Nitko drugi to ne radi.
Agatha je udahnula da skupi hrabrost i potom krenula. –
Prvo, jako loše lažete. Nisam povjerovala ni riječi od onoga što
ste rekli o svojem medenom mjesecu. Ne pokušavajte to pred
drugima. Izazvalo bi skandal.
Kraljičine su se oči raširile. – Oh. Nisam shvatila da ja...
– Moj je medeni mjesec bio katastrofa – iskreno će Agatha. –
Nisam znala što mogu očekivati prve bračne noći, a moj je muž
bio star i nestrpljiv. Još uvijek je star i nestrpljiv.
– Žao mi je.
Agatha je slegnula ramenima. Odavno se pomirila s onim što
joj je sudbina dodijelila. Luksuz i bogatstvo, ali bez imalo
istinske ugode. – Cijeli je događaj bio bolan i zastrašujući. Želim
vam reći da je sasvim normalno ako vaša prva bračna noć nije
bila savršena ili predivna.
Kraljica je šutjela.
Agatha je čekala.
Ništa.
Dragi Bože.
– Vaše Veličanstvo – Agatha reče vrlo, vrlo oprezno – imali
ste prvu bračnu noć?
Kao da je brana eksplodirala. – Bio je zao – uzvikne kraljica.
– I nepristojan. I sebičan. Samo je želio otići. Valjda se loše
osjećao, ali kao da nije razumio zašto nisam željela da živi u
Kewu dok sam ja zapela ovdje, gdje nemam s kim razgovarati.
Onda mi kao dar pošalje onu životinju kao da će to sve
popraviti, ali time se ne može iskupiti za...
– Vaše Veličanstvo – prekine je Agatha.
Kraljica Charlotte prestala je govoriti i kratko kimnula.
Nebesa, zaista je izgledala mlađahno.
– Smijem li i dalje slobodno govoriti? – upita Agatha.
 Kraljica je opet kimnula.
– Govorim o konzumiranju braka. Vi i kralj učinili ste svoj
brak pravovaljanim, niste li?
No kraljica je ondje samo sjedila s posve smućenim izrazom
na licu.
– Vaše Veličanstvo – reče Agatha, u čijem se glasu počela
osjećati panika. – Charlotte. Ako niste konzumirali brak,
zapravo niste udani za kralja. Vaš je položaj u opasnosti. Veliki
je eksperiment u opasnosti. Zaboga, jeste li ga konzumirali?
Kraljica je šutjela.
– Znate na što mislim kad kažem konzumirali? – upita
Agatha strepeći od odgovora.
Na kraljičinu se licu pojavio neodređeno susretljiv izraz. –
Ima li to nekakve veze s tim velikim eksperimentom?
Gospode. Neka im objema Bog pomogne.
Agatha je ispravila ramena. Upravo će zacementirati svoje
mjesto u povijesti, premda to nitko neće znati. – Pozovimo
Brimsleyja odlučno reče. – Trebat će nam neke stvari.
Kraljica kimne i okrene se prema vratima. – Brimsley!
Žurno je ušao.
Kraljica pokaže Agathu. – Što god joj treba.
– Papir za crtanje – reče Agatha. – I ugljeni štapići. Ili
olovke. Oboje će odgovarati.
Ako ga je zahtjev zbunio, njegovo lice to nije pokazivalo. Za
manje od deset minuta donio je zatraženo.
Nisam osobito vješta umjetnica – reče Agatha i počne
skicirati.
– Besmislice. Sigurna sam da ste izvrsni. Iako... – Charlotte
se nagne naprijed. – Što je to?
Agatha se pitala, ne prvi put, je li upala u noćnu moru najavi,
– To je – reče – muškarčev ud.
 – Njegov što?
– Njegov...
– Gospo – jedva izusti Brimsley.
Agatha ga naglo pogleda. – Želite li je ostaviti u neznanju?
– Da, Brimsley – dometne Charlotte – želite li me ostaviti u
neznanju?
Brimsley s mukom proguta slinu. – Nikako, Vaše
Veličanstvo.
– Zar doista ima takav oblik? – upita Charlotte, prstima
prelazeći po crtežu. Pogledala je svoje prste, sive od ugljene
prašine, a zatim ih protrljala da očisti veći dio. – Ne izgleda
praktično.
– Pa, ipak se mijenja – reče Agatha.
– Ozbiljno? – Kraljica se okrene Brimsleyju. – Vi imate jedan
takav, zar ne?
Brimsleyjevi su obrazi porumenjeli. – Da, Vaše Veličanstvo.
– Mijenja li se kad... – Pogleda Agathu.
– Kad muškarac žudi za svojom ženom – potvrdi Agatha.
– Onda – kraljica reče Brimsleyju. – Zar se onda mijenja?
Brimsley očajnički pogleda Agathu. – Ovo doista nije vrsta
razgovora...
– Toga sam itekako svjesna – odbrusi Agatha.
– Brimsley nije oženjen – naglasi kraljica.
– Dobro, da – reče Agatha. – Ne mora biti oženjen, strogo
govoreći. Valjda se žudnja može odnositi na bilo koju ženu.
Brimsley proguta slinu.
Kraljica je opet spustila pogled na crtež. – Što radi s time?
Agatha je pogledala Brimsleyja. Vidljivo se znojio i
pogledom fiksirao strop.
– Stavi ga u vas – reče Agatha.
Kraljica se odmaknula i brada joj se praktički spojila s
vratom. – Šalite se.
– Ne šalim se.
Kraljica se okrenula Brimsleyju tražeći potvrdu. – Brimsley...
– Molim vas, Vaše Veličanstvo – molećivo će Brimsley. –
Preklinjem vas.
Opet se okrenula Agathi. – Neugodno se osjeća zbog nas.
– Jako – procijedi Brimsley.
– Stavi ga u vas – ponovi Agatha. – Između vaših nogu. Ne
vjerujem... – Pogledala je papir i tiho zastenjala. – Ne vjerujem
da to mogu nacrtati.
Kraljica je pogledala Brimsleyja. – Možete li vi...
– Ne! – Lice mu se pretvorilo u rajčicu.
Kraljica se opet okrenula Agathi. – Koliko ga puta stavlja
unutra?
– Koliko god je potrebno, Vaše Veličanstvo.
– Koliko dugo to traje?
Agatha nije mogla lagati. – Katkada se čini da traje cijelu
vječnost.
Kraljica je polako kimnula, apsorbirajući tu informaciju. –
Hoće li mi se sviđati?
– Meni se nikad nije sviđalo. Ali ne vjerujem da sam o tome
ikada razmišljala kao o nečemu u čemu se može uživati. Više
sam to doživljavala kao zadatak. Možda je drukčije ako se to
radi s nekim ko vam se sviđa. – Agatha je slegnula ramenima. –
Ne znam.
I vjerojatno nikada neće znati.
– Pa, meni se George ne sviđa – jednostavno će kraljica. –
Zato ne vidim zašto bismo se uopće trebali time gnjaviti.
– Ne! – Agatha je izlanula prije nego što je uspjela obuzdati
svoju reakciju. – Morate. Vaše Veličanstvo, ovo je Britanija.
Nije bilo baš toliko davno da su kraljicama odrubljivali glave
zato što nisu imale djecu.
– I to je jedini način da se zatrudni? Sigurni ste?
– Posve sigurna.
Kraljica se namrštila. – Zasigurno nema nikakve žurbe.
Agatha je zgrabila kraljičinu ruku, itekako svjesna da je to
protivno protokolu. – Vaše Veličanstvo – vrlo usrdno reče –
bračni se čin mora obaviti, inače niste kraljica.
– Ali sklopili smo brak.
– Ne u potpunosti.
Kraljica je nešto progunđala. Agathi se učinilo da je rekla
„breme njemački“ ali to je besmisleno. – Gospo? – s
oklijevanjem upita.
– Rekla sam da mi treba njemački – kraljica reče krajnje
frustriranim tonom. – Trebaju mi moje duge riječi. Ovaj napola
brak. Apsurdno. Na njemačkom bismo imali riječ za to i onda
bih znala.
– Naravno – promrmlja Agatha, ne posve sigurna o čemu
kraljica govori.
Kraljičine oči bijesnu. – Nisam glupa. Nisam.
– Ne – složi se Agatha, iznenađena naglom promjenom teme.
No nije joj samo ugađala. Charlotte nije glupa. Naprotiv, Agatha
je vjerovala da je ona jedna od najinteligentnijih osoba koje će
ikad upoznati. Ali je gurnuta u nemoguću situaciju.
Samo što nije nemoguća, zar ne? Zato što je ovo Charlottein
život.
Usamljena je. Kraljica je očajnički usamljena, a Agatha nema
pojma što poduzeti po tom pitanju.
– Nisam glupa – ponovi Charlotte. – Ali svakoga dana u meni
se stvaraju osjećaj da jesam. Odijevaju me, kažu mi kamo da
idem, što da vidim i što da ne vidim te što bih možda... – Naglo
podigne pogled. – Čak ne smijem jesti ribu!
 – Molim?
– Kralj mrzi ribu, pa je ja ne smijem jesti, iako ne živimo u
istoj kući. Obožavam ribu. Jeste li to znali?
– Nisam.
– Haringu. Odrasla sam blizu Baltičkog mora, a ondje jedemo
haringe. To je danski običaj.
– Danski – slabašno će Agatha.
– Jako smo blizu Danske. No je li to nekome poznato? Ne,
nije, zato što ih nije briga za mene.
– Sigurna sam da to nije istina.
– Jeste li? – Charlotte je oštro pogleda. – Ne vidim kako biste
mogli biti. Ovo je tek naš drugi susret.
– Pa... – Agatha je tražila riječi. – Vi ste kraljica. Po
definiciji, svima je stalo do vas.
Charlotte uzdigne obrvu. – Očito znate jako malo o tome
kako je biti kraljica.
– Što mi postaje sve jasnije.
Charlotte stisne usta u crtu. – Ovo – reče pokazujući crteže na
stolu. – To se doista mora učiniti?
– Mora. – Agatha se uspjela osmjehnuti. – Sigurna sam da na
njemačkom imate riječ za to.
Charlotte je na trenutak zurila, a zatim se neočekivano
nasmijala Duhoviti ste. – Stisnula je usne i potom uzdahnula. –
Dobro. Očito sam ostala u neznanju na oba jezika.
– Žao mi je – reče Agatha.
– Niste vi krivi.
– Ne, ali mi je žao zbog vaše situacije. Bojim se da je to
sudbina većine žena, ako ne i svih. Nije pošteno i nije pravedno.
– Ne, nije, zar ne? Ovo... – Charlotte zamahne rukom iznad
stola pokazujući crteže. – U ovome nisam ja zakazala. Kralj me
očito ne želi. I ne mogu ga nekako primorati da poželi to raditi
sa mnom. Možda je to dobro. Ako nisam kraljica, ako naš brak
nije pravovaljan, možda možemo sve ovo zaboraviti i ja ću se
vranu kući.
– Ne! – uzvikne Agatha.
Charlotte je pomalo iznenađeno pogleda. Doista je to izustila
naglo i glasno.
– Nadam se da ćete ostati – reče Agatha svim se silama
trudeći govoriti smirenijim tonom. Ako Charlotte ode, nestat će i
Veliki eksperiment.
– On me ne želi – reče Charlotte.
Agatha nije znala kako na to odgovoriti. Naposljetku reče: –
Ono je pomeranac. Vaš deformirani zečić.
– Pom Pom?
– To je pas. Vrlo rijedak čistokrvni pomeranac. Da je dragulj,
bio bi dijamant.
Charlotte je dotaknula dragulje na svojem vratu.
– Dijamanti – reče Agatha.
– Meni najdraži – šapne Charlotte. Okrenula se i pogledala
Brimsleyja.
On kimne. – Donijet ću psa.

PALAČA ST. JAMES

DNEVNA SOBA PRINCEZE AUGUSTE
...
SAT VREMENA KASNIJE

Agatha još nije ni izišla iz Buckinghama kad ju je sluga

zaustavio novim pozivom. Neće ići kući. Umjesto toga, otići će
ravno u palaču St. James. Princeza Augusta zatražila je njezin
dolazak.
– Bože, pomozi mi – uzdahnula je sebi u bradu kad se
smjestila u kočiju. Mnogo kraljevskih ličnosti u jednom danu.
Njezin je muž možda ljubomoran na svu tu pozornost, ali
iskreno rečeno, to iscrpljuje.
– Ledi Danbury – podsjetila se. – Ledi Danbury.
Očito mora zaslužiti svoju titulu.
Princeza je nije pustila čekati te su je odmah uveli u sobu za
primanje.
– Poznajete grofa Harcourta, naravno – reče princeza
Augusta.
Agatha nije poznavala grofa Harcourta. Prije kraljevskog
vjenčanja grof Harcourt uopće se ne bi udostojao priznati da ona
postoji. Ali je napravila kniks i rekla: – Naravno.
Princeza Augusta kretnjom ju je pozvala neka sjedne, a zatim
ju je pogledala ledenim plavim očima. – Molim vas, prepričajte
svoj susret s kraljicom.
Agatha je nastojala obuzdati svoje iznenađenje. Vijesti brzo
putuju. Princeza zasigurno ima sjajnu mrežu špijuna. – Nisam
sigurna da razumijem.
– Sastali ste se s Njezinim Veličanstvom – reče princeza
Augusta.
– Jesam.
– Tražim od vas da detaljno prepričate vaš susret.
Agatha je glumila zbunjenost. – Popile smo čaj.
Princeza ju je gledala.
Ona je gledala princezu.
Naposljetku Augusta reče: – Popile ste čaj.
– Da – potvrdi Augusta.
– I?
– I upoznala sam njezina psića.
– Njezina psića.
– Da. – Agatha se bezazleno nasmiješi. – Ima pomeranca.
 Princeza ju je gledala.
Ona je gledala princezu.
Princeza je ispustila izrazito nestrpljiv zvuk i zatim pogledala
grofa Harcourta.
On je pročistio grlo. – O čemu ste razgovarali s Njezinim
Veličanstvom?
Agatha ni u ludilu ne bi razotkrila sadržaj onog razgovora. –
Sigurna sam da se ne sjećam – reče.
Grof Harcourt razdraženo je skupio obrve. – Ja sam siguran
da se sjećate.
– Zar je važno o čemu dvije dame razgovaraju uz čaj? Često
se raspravlja o haljinama, aranžiranju cvijeća, vezenju i
tračevima društvene sezone. Ako smo smionije, o najnovijim
glazbenim djelima...
– Ne vjerujem da žena zna – prekine je grof Harcourt
obrativši se princezi Augusti.
– Zna – oštro će princeza. Okrenula se Agathi. – Znamo o
čemu se obično raspravlja uz čaj. O čemu se raspravljalo uz ovaj
čaj, curo?
– Ovaj čaj? – upita Agatha posve bezazleno.
– Namjerno izbjegavate odgovoriti, Agatha, i ja to neću
trpjeti
– Ledi Danbury – tiho će Agatha.
– Molim?
– Ledi Danbury. To je moja titula, Vaša Kraljevska Visosti.
Ona koju ste mi svojom dobrotom dodijelili. Ledi. Agatha.
Danbury Sjećam se jedne stvari s tog čaja. Trenutka kad sam
shvatila da naši kraljica još nije shvatila koliko su naše titule
blistave i nove. Nije li to zanimljiva tema za sljedeći čaj?
Princeza je zurila u nju.
Ona je zurila u princezu.
 – Harcourte – reče princeza Augusta, ali ga nije pogledala –
možda bismo nas dvije trebale razgovarati na ženski način.
– Dopustite da se ja pozabavim njome – pjenio se Harcourt –
Kad bi lord Bute...
No princeza Augusta ga je oštro prekinula. – Vjerujem da ću
se snaći.
Dvije su žene u tišini čekale da se on udalji. Onda princeza
Augusta procjenjivački odmjeri Agathu i reče: – Iznenađujete
me. Uvijek sam mislila da ste tiha žena.
– Nisam tiha. Samo što je moj muž glasan.
Princeza je Augusta razmislila o tome. Agathi se činilo da na
njezinu licu vidi izraz nevoljnog poštovanja.
No nije mogla biti sigurna.
– Ledi Danbury – reče princeza. – Moram znati što se zbiva u
Buckinghamskoj kući. Treba mi pouzdano uho. Razumijete li?
– Razumijem.
– No, dakle...
Agatha je vrlo pažljivo birala riječi. – Kad se nekome dodijeli
titula, tradicionalno dolazi s prihodima i posjedom. Imanjem.
Bez toga, titula je samo... titula. – Sklopila je ruke u krilu. – Svi
imamo potrebe, gospo.
Augusta je stisnula usne. – Želite novac.
– Ne, ne želi novac. Želi poštovanje. Nije znala zašto se
odjednom osjeća tako zaštitnički prema svojemu mužu (taj joj se
čovjek čak i ne sviđa), ali nije mogla podnijeti izraz njegova lica
svaki put kad bi se vratio kući nakon novog odbijanja ili uvrede.
Proglašen je lordom. Kralj ga je svrstao među najvažnije
muškarce u zemlji, ali se nitko prema njemu ne odnosi u skladu
s tim. Nitko ne ukazuje dužno poštovanje niti jednom od novih
lordova.
Agatha se primorala da princezu pogleda ravno u oči. Budi
odlučna, govorila je sebi. Budi zastrašujuća. Tada reče: –
Zaboravljate da je vaš svekar kralj poznavao moju obitelj zato
što je i moj svekar kralj. A Sierra Leone je vrlo bogat. Mi već
imamo novca. Imamo više novca od većine ostalih pripadnika
visokoga društva. Zapravo želim da se mojemu mužu ne
uskraćuje pristup klubu White‘s. Želim da ga pozivaju u lov.
Želim imati mogućnost odlaska najboljoj modistici, zauzimanja
najboljih mjesta u operi.
– To je već pohlepno – reče Augusta. – Prilično mnogo
tražite. Trebali biste biti zahvalni na onome što smo vam dali.
Agatha je mirno promatrala princezu. – Kažete da morate
znati što se zbiva u Buckinghamskoj kući. Vjerujem da to želite
kako bi lord Bute vjerovao da imate situaciju pod kontrolom.
Ako nije tako, imat ćete problema s Domom lordova. Nije li
tako?
– Oprezno, ledi Danbury – upozori je princeza Augusta.
– Samo ukazujem na činjenicu da obje nešto želimo i imamo
određene potrebe. Vi želite znati što se zbiva u Buckinghamskoj
kući. Mi želimo biti ravnopravni pripadnici visokoga društva. –
Podigla je šalicu čaja do usana. – Možemo biti zahvalne jedna
drugoj.
– Niste baš onakvo nevinašce kakvim se prikazujete – nakon
duge stanke reče princeza Augusta.
– Kao ni vi.
Princeza ju je pronicavo pogledala. – Vjerujem da smo se
sporazumjele.
– Jesmo li?
– Jasno, sporazum nije ništa više od toga. Samo sporazum.
Ništa bez valute.
– A valuta su informacije – reče Agatha.
– Točno. – Augusta neznatno nagne glavu ustranu. – Stoga
vas pitam, ledi Danbury, što znate? Što se događa u
Buckinghamskoj kući?
– Nije riječ o tome što se događa – reče Agatha – već o
onome što se ne događa.
Princeza Augusta vrlo je dugo zurila u nju. – Shvaćam – na
posljetku reče.
– Mislim da zacijelo shvaćate.
– Sigurni ste u to? – upita Augusta.
– Posve.
Princeza Augusta ima vrstu lica koje ne pokazuje emocije, ali
su Agathu cijelog života vukli na zbivanja gdje je trebala šutjeti.
Zna čitati ljude.
Augusta je ljutita.
I prestrašena.
I frustrirana, i proračunata, i već planira svoj sljedeći potez.
– Idite kući, ledi Danbury – reče. – Bit ćemo u kontaktu.
Agatha je ustala i napravila kniks. – Čekat ću vaše upute,
Vaša Kraljevska Visosti.
Narednog je dana stiglo pismo adresirano na lorda
Danburyja. Imalo je kraljevski pečat. Agatha je spokojno stajala
dok ga je njezin muž otvarao.
– Dobili smo posjed! – uzvikne lord Danbury.
Agatha je stavila ruku na srce. – Nemoguće!
– Baš ovdje, u Londonu. I dječacima su zajamčena mjesta na
Itonu.
– Njihova je budućnost osigurana – promrmlja Agatha.
– Nisam očekivao da ću doživjeti ovaj dan – reče Danbury.
Usna mu je podrhtavala. – Nakon svega što sam... Nakon tolikih
odbijanja... – Okrene se Agathi. – Znaš li kako se ovo dogodilo?
Mogla mu je reći. Mogla mu je reći da je sklopila nagodbu s
kraljevom majkom, da je izdala vlastitu kraljicu. Mogla mu je
reći da su zaslužne njezina inteligencija i njezina prepredenost,
ali kad je pogledala njegovo lice, zadivljeno i oduševljeno jer je
napokon dobio dostojanstvo i poštovanje koja su mu tako dugo
uskraćivali, zaključila je da nema potrebe.
Zaslužio je ovaj trenutak.
Agatha se nasmiješila i dotaknula mu ruku. – Nemam pojma.
– Ja ću ti reći – ustvrdi Herman i podigne ruku kao u
pobjedničkom zanosu. – Kralj me vidi. Ono što jesam. Moju
vrijednost. Moju važnost. Razumije da su stari običaji završili i
ovo je novi svijet. Muškarci su muškarci, bez obzira na to
odakle dolaze.
– A žene su žene – tiho će Agatha.
– Što?
– Ništa, dragi. – Nježno ga je potapšala po ramenu. – Pričaj
mi o našem novom domu.
– Vrlo otmjena adresa. Svi će nam zavidjeti. Basset nikad ne
će vjerovati...
No Agatha je prestala slušati. Ovo je njezina pobjeda. Ona je
to postigla. Nikad joj neće pripisati zasluge za to, ali ona vidi.
Zna tko je. Svoju vrijednost. Svoju važnost.
Stari su običaji završili. Ovo je novi svijet.
 GEORGE

PALAČA KEW
KRALJEVE PRIVATNE ODAJE
...
15. RUJNA 1761.

Osjeća li se Vaše Veličanstvo sasvim dobro?

George je zastao s procesom odijevanja. Reynolds je stajao
na vratima i držao pladanj za doručak.
– Naravno – reče George, premda se vraški mučio s jednim
gumbom. – Zašto ne bih bio?
– Drhtite, Vaše Veličanstvo.
– Doista? – George je pogledao svoje podlaktice. Uistinu su
drhtale. – Je li hladno?
– Nije – reče Reynolds – ali svakodnevno dostavljaju obilne
količine leda.
– Da. Kupke su...
Odvratne.
Noćna mora.
Jako loše za čovjekova muda.
George je pročistio grlo. – Pa, uvjeren sam da pomažu.
Barem se nadao da pomažu. Dok je sjedio u kadi, krupni
Monroovi pomoćnici stalno su mu gurali glavu pod vodu. Bilo
je grozno, ali George se počeo navikavati. Morao je vjerovati
Monroovim tvrdnjama da će to naposljetku zaustaviti njegove
napadaje.
Kakvu je drugu mogućnost imao?
Reynolds je nezadovoljno skupio usta. – Što se tiče ove hrane
– reče i spusti pladanj na stol – time ne bih hranio ni zadnjeg
pomoćnika u konjušnici. Time ne bih čak ni konje hranio.
– Zar sumnjaš u liječnikove metode, Reynoldse?
Uvijek razborit, Reynolds je šutio.
– I ja imam određene sumnje – prizna George. – Ali moram
pokušati. To je jedina prilika da budem s njom.
– Uz dužno poštovanje, Vaše Veličanstvo je... Njegovo
Veličanstvo. Njegovo Veličanstvo može raditi što želi. Njegovo
Veličanstvo u ovom trenutku može biti s njom.
Vrlo primamljivo. Samo je o tome razmišljao. No znao je da
nije spreman.
– Ne mogu riskirati – reče George. – Osobito s tako
nepredvidljivom ženom. Tako kapricioznom. Možeš li vjerovati
što se dogodilo neku večer? Nenajavljeno je stigla u Kew. –
Nasmiješio se na to sjećanje. Ona ima mnogo više od ljepote i
pameti.
Veličanstvena je.
– Čovječe, gotovo je jednako luda kao ja – promrmlja
George.
– Vaše Veličanstvo – prijekorno će Reynolds.
George mu je kimnuo. Znao je da se Reynoldsu ne sviđa kad
o sebi govori da je lud. Zajedno su od djetinjstva, od vremena
prije nego što je postalo jasno da će George biti kralj, a
Reynolds će biti... pa, Reynolds. Povezuju ih prijateljstvo i
zajedničke tajne.
– Neka bude – reče George. – Reći ću to drukčije. Takva je
žena previše opasna za muškarca poput mene.
– Ili vam je možda savršen par.
– Misliš? – George je osjetio neopisivo zadovoljstvo kad je to
čuo.
– Mislim da to ne možemo znati dok Vaše Veličanstvo s
njom ne provede više vremena.
George je uronio žlicu u kašu. Zaista je odvratna. No imao je
samo to. – Ne mogu biti s njom – uzdahne. – No možda si nešto
čuo? Onaj njezin sluga. Onaj niski. Je li ti nešto rekao?
– Brimsley – reče Reynolds. – Razgovarali smo.
– I?
Reynolds je pomno birao riječi. – Vjerujem da je usamljena,
Vaše Veličanstvo.
Usamljena. Zamisli. Ja sam pak cijeli život čeznuo za
samotnim trenucima.
– To imate ovdje – istakne Reynolds. – Po vlastitoj želji.
Gotovo nikad nisam sam, Reynoldse. Dobri doktor i njegovi
lakaji svuda me slijede.
– Ponavljam, gospodine, sami ste tako izabrali. Što lako
možete promijeniti.
George je odmahnuo glavom. Svi kao da misle da je lako biti
kralj, da mogućnost izdavanja naredbi svima i svakome život
nekako čini zabavnim. No reći kuhinji neka pripremi njegov
najdraži puding (i svaki ga put dobije) daleko je od prekida
medicinskog tretmana zato što nije osobito ugodan.
– Moram ovo izdržati – reče George. – Ova razdvojenost...
činim to za nju.
Reynolds je držao jezik za zubima, ali samo trenutak. – Tek
se udala, Vaše Veličanstvo. Ovo je njezin medeni mjesec.
Možda joj nedostaje muž.
George si je dopustio čeznutljiv osmijeh. – Mislim da i ona
meni nedostaje.
Reynolds je izgledao kao da bi želio još nešto reći, ali ga je
George zaustavio odmaknuvši glavom. Reynolds se sad već
ponavlja. Više su puta vodili sličan razgovor. Osim toga, stigao
je dr. Monro.
 Ušao je bez kucanja, što mu je navika.
– Doktore – reče George.
Reynolds se naklonio, ali jedva zamjetljivo.
Monro se doimao zabrinutim. – Je li Vaše Veličanstvo posve
zadovoljno svojim osiguranjem?
– Mojim osiguranjem, doktore?
– Stražari, lakaji, sluge Vašeg Veličanstva. – Ljutito je mahao
rukom po zraku, upirući prstom u svaki kutak kao da bi želio
napasti svakog čovjeka u Kewu. – U ovim žalosnim danima da
se tako mnogo neprijatelja Krune, a bila bi mi mrska pomisao da
se špijun probio u krug Vašeg Veličanstva. Da i ne spominjem
nit kove, šarlatane, sitne lopove...
– Doktore – George ga je prekinuo jer ga je doista bilo
nemoguće pratiti. – O čemu govorite?
– Moj je pas nestao.
Ah.
– Kako grozno – oprezno će George. – Koji?
– Pomeranac. Kupio sam ga prije samo dva tjedna. Čak
nisam imao priliku obaviti neki pokus na njemu.
– Šteta – promrmlja George. Nije pogledao Reynoldsa i bio je
posve siguran da ni Reynolds nije pogledao njega.
– Doista. – Monro je nešto nezadovoljno progunđao. – Jutros
sam stigao u laboratorij, našao kavez otvoren i glupa životinja
nije bila nigdje na vidiku.
George je uzdahnuo i odmahnuo glavom, gotovo kao da
suosjeća s čovjekom. – Moguće životinja nije bila toliko glupa.
Psić igračka ili vuk, svakoj životinji brzo dojadi kavez. Slažete li
se, doktore?
Monro ga je oštro pogledao. George je odmah na licu
namjestio izraz dosade. Ili nezainteresiranosti. Oboje se doimalo
prikladnim.
 – Vaše Veličanstvo previše vremena provodi u opservatoriju
– zaključi Monro. – Ne sviđa mi se bljedilo kože Vašeg
Veličanstva, boja oko vaših očiju. Bojim se da će uskoro
uslijediti još jedan napadaj.
Reynolds je pročistio grlo. – Promjena boje kože Njegova
Veličanstva nikad nije najavljivala... ovaj... epizode.
Monro ga je pogledao.
– Gospodine – doda Reynolds.
– Ne primam medicinske savjete od sobara – odbrusi Monro i
okrene se Georgeu. – Zaboravili smo naše ciljeve. Postali smo
previše nehajni u našoj rutini. Ali toga je dosta, sve možemo
popraviti. Odmah ću dati pripremiti ledenu kupku, a zatim ravno
na stolicu.
George je udahnuo da se smiri. Mrzio je stolicu. Gotovo
jednako kao ledene kupke. Ali sve je to nužno. Pripravan je
učiniti |sve što je potrebno da ozdravi.
No kad se Monro zaputio k vratima, stigao je lakaj i na plitici
donio presavijen i zapečaćen papir. Monro je posegnuo za
papirom.
– To je za Reynoldsa, gospodine – reče lakaj i pomakne
pliticu na stranu.
– Zna li on uopće čitati? – posprdno će Monro.
– Doktore – oštro će George – takve su uvrede nepotrebne.
– Oprostite, Vaše Veličanstvo.
George je to prihvatio trzajem ruke, a zatim se okrenuo
Reynoldsu. Nije uobičajeno da on prima korespondenciju ili se,
ako je prima, to obično ne događa u kraljevoj nazočnosti.
– Vijesti iz Buckinghamske kuće – reče Reynolds podigavši
pogled nakon što je pročitao.
George se razvedrio. – Ozbiljno?
– Da. Kraljica je primila vaš, ovaj... – ovlaš pogleda Monroa
– ...vašu ljubaznost.
– O? – Sad govore u šiframa. Georgea je to silno zabavljalo.
– I što je rekla?
Reynolds je oklijevao.
– Nastavi – reče George.
– Ovaj, rekla je da je to deformirani zečić.
Deformirani...
Što?
Tada se George nasmijao. Već se danima nije tako smijao.
Zamišljao je svoju ženu. Zamišljao je onu smiješnu krznenu
kuglu od psa. Smijao se, smijao i smijao.
Kao da je sunčeva svjetlost konačno stigla do njegova lica.
– Znate što? – reče i ustane. – Neće biti ledene kupke. Danas
neće biti ni stolice.
– Vaše Veličanstvo – strogo će Monro. – To nije dopušteno.
Imamo mnogo posla, vi i ja.
– Žalim, doktore. Danas ću radije raditi na svojoj farmi.
Svježi zrak i tjelovježba savršeno će mi odgovarati.
– Mali! – zaurla Monro. Pomakne se ispred Georgea u
pokušaji i da mu prepriječi put. – Naređujem ti da ostaneš!
No Monroov glas ovoga puta nije natjerao Georgea na
poslušnost. Samo se nasmiješio liječniku i prešao sobu da uzme
svoj kaput. – Kočiju, Reynoldse!
– Vrlo rado, Vaše Veličanstvo.
George se zaputio hodnikom krećući se brzo i odlučno, što se
nije često viđalo.
– Hoćete li cijeli dan provesti na poljima, Vaše Veličanstvo?
upita Reynolds.
– Ako ne bude padala kiša.
– Jako dobro. A večera?
George je sišao niz nekoliko stuba i zastao. – To je dobro
pitanje.
– Ima nekoliko mogućnosti.
Doista. – George je rukom lupkao po bedru. Ispunjavala ga je
nervozna energija, ali nije bila... loša. Osjećao se svjesnim.
Ispunjen iščekivanjem.
Pun nade.
– Gospodine?
Naposljetku je odlučio. – Mislim da ću večerati sa svojom
ženom.
– Izvrsno, Vaše Veličanstvo. Obavijestit ću Buckinghamsku
kuću.
– Dobro. Iako je možda bolje da ne obavijestiš kraljicu. Samo
za slučaj da se ja... – George to nije želio izgovoriti.
– Predomislite? – pomogne mu Reynolds.
George odahne od olakšanja. – Točno.
Reynolds se nasmiješi. – Nećete se predomisliti, Vaše
Veličanstvo.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
BLAGOVAONICA
...
KASNIJE TE VEČERI

Ovo je bila pogreška.

Trebalo je biti lako. On je kralj, a ovo je njegov dvorac.
Metaforički.
Buckinghamska je kuća samo to, kuća. No kupio ju je za
Charlotte. Znači da je njezina. Čuo je da je osoblje kućanstva
već zove kraljičinom kućom.
On je uljez.
George je sada prvi put nogom kročio u novu blagovaonicu
ovdje. Služinčad se postrojila uza zid, većina prvi put u
kraljevskoj službi, a usred svega toga nalazila se Charlotteina
prazna stolica.
Uskoro će stići. U to je bio siguran, makar samo zato što ona
ne zna da je on ondje. Služinčadi je rečeno neka vijest o njegovu
dolasku ostane tajna. Zacijelo svi misle da je to romantično
iznenađenje s njegove strane, a zapravo se bojao da bi odnijela
pladanj u svoju sobu kad bi znala da je on čeka.
Ovo bi moglo poći po zlu.
Uskoro će doći do Venerina tranzita.
Venerin tranzit, Venera, Venera, Mars, Jupiter...
Stezao je rub stola. Sad ne želi razmišljati o tome. Nije
važno. Pa, ipak je važno. Jasno da je važno. Zapravo je od
vitalne važnosti, ali nije važno baš sada te stoga ne bi trebao o
tome razmišljati. Trebao bi razmišljati o Charlotte. Svojoj ženi.
Svojoj mladenki. Ona je lijepa. Previše lijepa. Previše lijepa za
njega.
On je trol, nije trol, možda je trol, ona je tako lijepa...
– Vaše Veličanstvo.
To je bio Reynolds. Spustio je umirujuću ruku na Georgeovo
rame. Zadržao ju je ondje dok se Georgeovo disanje nije smirilo
te je uspio popiti gutljaj vina.
– Ovo vino ima dobru boju, Reynoldse – reče George.
– Reći ću onima u kuhinji, Vaše Veličanstvo.
George je polako kimnuo. On to može. On to želi. Mogao
bi...
Stigla je. Ali ga još nije vidjela. Nije gledala stol, nego nešto
u zraku, možda baš ništa.
Nekako se nije činilo da je sva svoja. Izgledala je... smućeno.
Osjećao je kako mu se srce lomi. Ovo nije žena pronicava
pogleda i oštra jezika koju je oženio.
 Ustane. – Zdravo, Charlotte.
Naglo se zaustavila. Čak je u svjetlosti svijeća vidio kako
pogledom zvjera naokolo, kao da planira bijeg.
– Zdravo – rekla je, možda malo oprezno. Nije se primaknuta
stolu. Njezin je maleni sluga stajao iza nje i promatrao prizor.
George je pokazao gozbu postavljenu na stol. – Smijem li ti
se večeras pridružiti na obroku?
– Obroku? – ponovi Charlotte.
Zaustio je da će odgovoriti, ali ona nije završila.
Obroku?! Jesi li... na obroku?!
Znači, ljuti se. No barem se čini da je opet svoja.
– Zaista misliš da bih jednostavno sjela sučelice tebi za
stolom da dijelimo obrok nakon... – Naglo je podigla ruke u
zrak. – Ti si lud.
George se lecnuo. Reynolds je koraknuo naprijed.
– To je jedino objašnjenje. – Govorila je sama sa sobom, ali
svaka je riječ dopirala Georgeu do dna duše. Grlo mu se
stegnulo. Teško je disao.
– Vaše Veličanstvo – začuo se Reynoldsov glas, tih i
umirujući.
George je jedva uspio kimnuti. Onda je shvatio da ona odlazi.
– Charlotte, molim te. Nemoj otići.
Nije ga slušala.
George je požurio za njom, zastavši tek toliko da prstom
pokaže Brimsleyja. – Ostani.
Brimsley je izgledao kao da ga neće poslušati, ali mu je
Reynolds spustio ruku na nadlakticu.
– Charlotte! – vikne George. Brzo se kretala, brže no što bi se
očekivalo od nekoga u takvoj haljini. – Kamo ideš?
– Ne znam! Samo... što dalje od tebe! – Okrenula se tek
toliko da prasne: – Onamo gdje ti nisi!
 – Charlotte – molećivo će George. – Charlotte, molim te. Kad
bi mi pružila priliku da...
Nije postojalo drugo rješenje. Morao je biti kralj. – Charlotte
– naredi. – Smjesta prestani hodati.
Stala je, ali se nije okrenula.
– Jasno mi je da nema nikakvog razloga da ti se sviđam –
George reče njezinim leđima. – Nemaš mi razloga vjerovati.
– Nikakvog – učinilo mu se da je čuo.
Nagnuo je glavu ustranu, a ta mu je kretnja nekako pomogli
da obuzda svoje emocije. – Tvoje je ponašanje sasvim
opravdano. Oženim te i onda se zatvorim u svoj opservatorij, a
zatim dođem ovamo na večeru kao da...
Kao da što? Čak ni on nije znao.
Ispuhnuo je zrak. – No kad bi mi samo dala jednu večer
svojega vremena. Dopusti mi da ti pokažem gdje je bio moj um.
To te neće navesti da mi oprostiš, ali ćeš me možda malo manje
mrziti
Uzdahnula je. On to nije čuo, ali je vidio u blagom podizanju
i spuštanju njezinih ramena.
– Molim te – reče.
Okrenula se.
Pružio joj je ruku i, za divno čudo, ona ju je prihvatila.
 CHARLOTTE

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
SAT VREMENA KASNIJE

Gledaj. Vidiš li?

Charlotte se namjestila iza okulara. George ju je doveo natrag
u svoj opservatorij i pokušavao joj nešto pokazati kroz golemi
teleskop. Ali nije imala pojma što gleda. Sve su to bile samo
točkice svjetla i poneki bljesak.
– Ne tako – reče George. Stavio joj je ruke na ramena i
promijenio njezin položaj. – Sada. Što vidiš?
– Ništa ne vidim.
– Pa, koncentriraj se.
Zakolutala je očima. Bolje rečeno, zakolutala je jednim
okom. Drugim je nastavila gledati kroz okular. Promeškoljila se
kako bi ga navela da se malo odmakne. – Ne mogu se
koncentrirati dok se ti motaš oko mene, dišeš i govoriš mi neka
se koncentriram.
Ispuhnuo je zrak. To ju je živciralo.
– Dobro. – Ispružio je ruku ispred nje. – Samo pusti da
mrvicu izoštrim fokus.
– Hoćeš li se samo odmaknuti i pustiti me...
Zapanjeno je dahnula.
– Nebesa – uzvikne. – Što je to?
– To je Venera – ponosno će George.
– Venera. Venera. – Charlotte je samo na trenutak odmaknula
glavu od okulara. George je izgledao ushićeno i možda pomalo
ponosno. Charlotte uopće nije mogla zamisliti kakve se sve
emocije izmjenjuju na njezinu licu. Divljenje, možda?
Strahopoštovanje?
Opet se primaknula okularu. – Planet Venera. Gledam
Veneru?
– Gledaš. Već sam...
– Planet – pojasnila je tražeći njegovu potvrdu.
– Da, planet. – Uputio joj je zadovoljan smiješak. Očito je
ushićen njezinim oduševljenjem.
– Planet – ponovi Charlotte. – Zurim u planet. Zasigurno ja...
– Morala je zastati da razmisli o veličini toga. – Kakvo čudo.
Netko je ovo izumio... – pokaže teleskop – ... i može nam
osigurati pogled na nešto udaljeno tisućama kilometara...
– Milijunima – reče George.
– Milijunima?
Opet se nasmiješio.
Na trenutak je samo ondje stajala i treptala. – Čak ne znam
kako bih zamislila takvu udaljenost. Odavde do Mecklenburg-
Strelitza ima, koliko, osamsto kilometara?
– Otprilike. Možda malo više.
-To je... ja...
Smiješio se. Isti bezazleni smiješak kao u vrtu kapele. Kad je
bio Samo George. – Što?
– Pokušavam izračunati. Milijun kilometara je... mislim... pa,
tisuću dvjesto puta više od osamsto kilometara. Točno?
George kimne. – Malo više. A Venera je udaljena mnogo više
od milijun kilometara.
– Mein Gott.
– Točno tako i ja mislim.
Nevjerojatno. To je wunderbar5. – Zapanjeno je odmahivala
glavom. – Ne znam koja riječ na engleskom to može dolično
upisati.
– Možda ćeš je ti morati smisliti – reče George. – Ako se
sjećaš, to je tvoje pravo zato što si kraljica.
Nasmijala se. Nije mogla vjerovati. Jako se ljutila na tog
čovjeka. Još uvijek se ljuti. Neće se izvući tako lako. No ipak ju
je uspio nasmijati.
– Ne mogu zamisliti što bi znanstvenici sljedeće mogli
izumiti – reče Charlotte.
– To je nešto o čemu svakodnevno razmišljam – ozbiljno će
George. – Što kad bismo mogli otići na mjesec?
– Ne budi smiješan – posprdno će Charlotte.
– Što kad bismo mogli vidjeti unutrašnjost naših tijela a da ih
ne režemo?
– To je baš odvratno.
– Ali što kad bismo mogli?
Charlotte zadrhti od gnušanja. – Radije ću promatrati Veneru.
– Odličan izbor. – Georgeovo je lice blistalo od uzbuđenja.
Zapravo mu je cijelo tijelo blistalo. Doimao se gotovo
naelektriziranim, osvijetljenim iznutra. To je ono što strast čini
ljudima, shvatila je Charlotte. Prava je rijetkost naći nekoga
kome je tako istinski stalo do nečega. Mislila je da se ona tako
osjeća kad je riječ o glazbi, ali gledajući Georgea...
Ona je očito diletantica.
– Proučavao sam to – reče joj. Prelistao je hrpu karata i
izvukao jednu, uzbuđeno pokazujući točkastu crtu. – Doći će do
iznimnog događaja. Tek za nekoliko godina, ali znanstvenicima
će trebati vremena da se pripreme. Venera će putovati
određenom putanjom i dati nam samo jedan trenutak za
obavljanje vrlo preciznih mjerenja. Iz toga ćemo doznati kolika
je udaljenost od Zemlje do Sunca.
 – Čudesno – reče Charlotte.
Ozareno se smiješio. – To se zove Venerin tranzit. Bit će
pravi spektakl.
– I iz toga – Charlotte je podigla prst, kao da bi itko mogao
znati da govori o Veneri – možeš izračunati udaljenosti između
dva različita nebeska tijela?
– Takva je zamisao.
– Možeš li me naučiti?
– Pa, ovaj... – George je petljao s riječima. Očito ga je
iznenadila. – Ne vidim zašto ne. Učila si matematiku?
– Ne one vrste za koju vjerujem da je potrebna za ovakve
izračune – pomalo razdraženo odgovori Charlotte. – Postoji
razlika između onoga što se smatra prikladnim za školovanje
dječaka i djevojčica.
Slegnuo je ramenima. – Ako želiš nešto naučiti, jednostavno
moraš.
Charlotte je nastojala potisnuti smiješak. Upravo su ovakvi
trenuci posebno osujećivali želju da se ne zaljubi u njega.
Vratila se do teleskopa i odvojila trenutak da ponovo pronađe
Veneru. Bila je svjetlucava i blještava na noćnom nebu,
zasjenjujući sve zvijezde. – Prekrasno je, George – promrmlja.
– Jest.
Zvučao je zadovoljno.
Odmaknula se da ga pogleda. – Ovo si radio? Cijelo vrijeme?
George kimne. – Ima nečega u tom prostranstvu. U ovom
svijetu u kojemu živimo i gdje mi daju tako mnogo moći i
pozornosti, dobro se podsjetiti da sam samo trunak prašine na
malenoj točki u svemiru. – Dječački se nasmiješio. – Drži
čovjeka poniznim.
Ruka ju je svrbjela da ga dotakne. Ali nije mogla. Još ne. Nije
mu sasvim vjerovala.
 – Opasno je biti kralj – nastavi. – Svi su se pobrinuli da se
moj svijet vrti oko mene. To me učinilo sebičnim. – Nakratko je
skrenuo pogled, a zatim ga vratio na nju. – Ne mogu zamisliti
koliko je bilo bolno i okrutno s moje strane kad sam upropastio
tvoju prvu bračnu noć.
– To je bila i tvoja prva bračna noć – podsjeti ga.
– Silno mi je žao.
– Da, dobro. – Charlotte proguta slinu. – Ne opraštam ti. Još.
– Još. – U glasu mu se osjećao smiješak. – Još je dobro. Još
daje nadu.
– Možda – dopusti Charlotte.
– Znaš – reče George i napravi mali korak prema njoj – to se
gotovo ne računa kao prva bračna noć.
– Ne?
Odmahnuo je glavom. – Zapravo nismo imali onaj noćni dio.
Charlotte se prisjetila svojeg razgovora s ledi Danbury.
Agathina su upozorenja u njoj donekle ugasila želju da spozna
bračne dužnosti. No istodobno je razumjela da se to mora
obaviti. Brak učiniti pravovaljanim. Ne bude li toga, ona nije
prava kraljica.
– Mogli bismo početi iznova – predloži George. – Opet
pokušati?
– To se čini kao razumna ideja – reče Charlotte. Uklonila je
nevidljivu prašinu sa svojih skuta, trudeći se izgledati bezbrižno.
– Već smo u braku više od tjedan dana.
– Da – blago će George. – A samo sam te jednom poljubio.
– Na našem vjenčanju.
– Silno sam to želio ponoviti.
Pogledala ga je u oči. – Jesi?
– Svake minute... – priđe joj bliže – .. .svakoga dana.
– Zašto?
 – Zašto? – ponovio je.
Kratko je kimnula.
– Zato što postojiš – reče George, kao da se to razumije samo
po sebi. – Vidio sam te, upoznao i razgovarao s tobom. Opčinjen
sam. Jedva mogu disati od silne želje da te opet poljubim.
Charlotte je obuzeo krajnje neobičan osjećaj da nekako lebdi
u prostoru. Da se zrak oko nje zgusnuo i drži je na određenoj
visini dok njezinim tijelom prolaze žmarci.
– Hoćeš li mi dopustiti? – šapne George.
Charlotte kimne. Nije znala što može očekivati, nego je samo
osjećala da bi mogla umrijeti ako ga ne dotakne.
No sve se još uvijek doimalo čudnim. Gotovo smiješnim.
Nasmiješio se i ona je shvatila da je nervozan kao i ona.
Stoga se i ona nasmiješila. To je bilo jače od nje.
Onda joj je rukom dotaknuo obraz.
– Charlotte – šapne.
– George.
Svojim usnama dotakne njezine. – Uvijek.
Njegova je ruka našla svoj put do njezinih leđa te ju je
privinuo uza se. Charlotte nikada prije nekom muškarcu nije
stajala toliko blizu. Ostala je bez daha kad je osjetila njegovu
vrelinu i obuzdavanu snagu.
Dotaknula mu je kosu, mekanu i kovrčavu, a on je ispustio
tihi zvuk zadovoljstva.
– To ti se sviđa? – plaho upita Charlotte.
– Jako. Usuđujem se reći da bi mi se sviđalo sve što ti radiš.
Stavila mu je ruku na prsa.
– To mi se sviđa – reče George.
Ohrabrena, i zabavljajući se, podigla je ruku i uštipnula ga za
uho.
– I to.
 – Ponestalo mi je ideja – prizna Charlotte.
Čvršće je stisnuo ruke oko nje. – Ja ih imam mnogo.
– Doista?
– Mmm-hmm. – Ponovo je spustio usne na njezine, ali su
ovoga puta njegova usta bila zahtjevnija. – Ovo, na primjer.
Nakon toga više nije bilo riječi. George ju je ljubio istom
strašću kakvu je čula u njegovu glasu kad je govorio o
zvijezdama. Ljubio ju je kao da je najrjeđi dragulj, dragocjen i
neuništiv.
Osjećala se obožavanom.
Ljubljenom.
On je opet postao Samo George.
No bio je Samo George u vrtu kapele. I promijenio se.
Oprezno se odmaknula. Rukom je kliznula niz njegovu dok im
se samo prsti nisu dodirivali. Morala je znati što znači taj
poljubac.
– Znači li to da dolaziš kući? – upita. – U Buckinghamsku
kuću? – Da – odgovori George. – Dolazim kući u Buckingham.
– Večeras?
On kimne. – Idi do svoje kočije i vrati se onamo. Dolazim
odmah za tobom.
– Zar ne možemo zajedno putovati? Išli smo zajedno nakon
vjenčanja.
Skrušeno je slegnuo ramenima. – Bojim se da su to pravila
kojima se štiti nasljednike. Odmah nakon vjenčanja nije
postojala mogućnost da ti u sebi nosiš budućega kralja.
Ni sad nema te mogućnosti.
– Oni to ne znaju. – George ju je opet poljubio, a njegove su
usne davale nježno obećanje. – Nakon ove večeri, ta će
mogućnost postojati.
 BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJEVA SPAVAĆA ODAJA
...
KASNIJE TE VEČERI

Charlotte si u razdoblju nakon vjenčanja nije dopustila

zavirivanje u Georgeovu spavaću odaju.
To nije bilo lako. Njegova se soba nalazi pokraj njezine i
zapravo ih povezuje nekoliko malenih dnevnih boravaka. Bila je
znatiželjna. I možda malo osvetoljubiva. Charlotte je mnogih
noći željela zbaciti pokrivače, otići u njegove odaje i nešto
razbiti. Katkada je željela razbiti nešto što je izgledalo kao da
mu je važno. Katkada je željela razbiti nešto maleno, nešto što
nitko ne bi lako opazio. Moglo je trunuti.
Baš kao što je ona trunula.
No oduprla se iskušenju.
Njezin je novi život doista čudan. Kraljica je najmoćnije
zemlje na svijetu. Ako poželi nešto razbiti, netko bi smjesta
počistio nered, a služinčad bi zacijelo mislila da bi joj trebali
zapljeskati.
O, jako dobro, Vaše Veličanstvo. Vaše su vještine
demoliranja neusporedive.
Mogla je to zamisliti. Lako. Malena vojska sluškinja i lakaja
veliča je zato što im život čini malo jadnijim.
Stoga ne, odlučila je da neće ući u Georgeovu spavaću odaju
i ondje nešto razbiti. Ostalo joj je samo njezino dostojanstvo. Ili
barem je nad time i dalje imala kontrolu. Možda je svojeglava.
Možda je čak i kapriciozna. Ali neće biti čudovište.
No sad se sve promijenilo. Nije bila sigurna što je Georgea
navelo da ponovo razmisli o svojoj odluci da će živjeti
odvojeno, ali je zaključila da to ne bi valjalo preispitivati.
Čeprkanjem po ranama ništa neće dobiti. Osobito ne ako bi se
mogle ponovo otvoriti.
Povrh toga, on joj se sviđa.
Jako joj se sviđa.
Sad ovdje stoji, na pragu njegove spavaće odaje. Iste je
veličine kao njezina, ali svaki ukras, svaki komad namještaja,
sve ukazuje na činjenicu da je to kraljeva soba. Portreti bivših
kraljeva i prinčeva. Raskošni mekani sagovi. Uzglavlje njegova
kreveta, kraljevski crveno, okrunjeno je zlatnim.
Osjećala je nervozu, ali i uzbuđenje. I bila je spremna.
Večeras će postati supruga.
I kraljica.
Stajao je pokraj kamina u crnom kućnom ogrtaču i u ruci
držao čašu nečega. Odložio je čašu kad je čuo da je ušla.
– Charlotte.
Plaho se nasmiješila. – George.
Zaputio se k njoj. Nije se micala. Nije se baš bojala, ali su
leptirići u njezinu trbuhu plesali Schuhplattler6. Sve to što bi
trebala raditi s njim, sve je to za nju novo. Uvijek u svemu želi
biti kompetentna. Mrzi kad se osjeća glupo ili neuko.
Stao je točno ispred nje, ispružio ruku i uzeo njezinu. –
Prekrasna si.
Charlotte je pokazala svoju spavaćicu. – Lijepa je, ali ima
tisuću sićušnih gumba. Odjednom se bojim da su moje sobarice
pogrešno izabrale.
Georgeov je smiješak izražavao zločesto obećanje. – Jako
sam dobar s gumbima.
Njegovi su prsti potvrdili te riječi dok su gumbe vješto
oslobađali satenske petlje. Cijelo joj je vrijeme stajao vrlo blizu,
svojim čelom gotovo dodirujući njezino, te je na svojim usnama
osjećala toplinu njegova daha.
 Žudjela je za njim.
– Sanjao sam o ovome – šapne George.
– Mislim... možda... i ja.
Oči su mu bljesnule i jednu je krupnu šaku spustio na njezin
bok. – Nemaš pojma koliko mi je to drago.
– Sviđalo mi se kad si me poljubio – sramežljivo će
Charlotte,
Nasmiješio se, dječački smiješak je osjetila u svojoj nutrini. –
Drago mi je.
Tada je nestao prostor između njih i on ju je opet ljubio. Usta
su mu bila vrela i požudna, a kad je zastenjala uz njega, gurnuo
je jezik unutra i dotaknuo njezin.
Osjećaj je bio divan i željela je još, ali se odmaknuo. –
Charlotte – reče upitnim tonom – znaš li što se događa u prvoj
bračnoj noći?
– O, da – reče, sretna da pričaju o nečemu što joj je poznato.
– Sve znam. Vidjela sam crteže i dobila podrobno objašnjenje o
onome što se treba dogoditi.
– Dobro. – Doimao se iznenađenim. Prilično. – Lijepo je to
znati.
– Ja... – Ugrizla se za usnu. Je li prikladno nešto tražiti?
Smije li to?
– Što je? – upita George.
Zaključila je da ništa ne može izgubiti ako mu kaže svoje
želje. – Ne sviđa mi se dio kad moja glava uvijek iznova udara
po zidu. Može li se to nekako izbjeći?
Oči su mu se raširile. – Tko ti je pričao o tome?
– Nije važno – reče Charlotte. Agatha joj je to ispričala u
povjerenju te se činilo nelojalnim otkriti njezin identitet. – Samo
što...
– Da – prekine je George. – To se svakako može izbjeći.
 – Jesi li siguran? Jer ako se mora tako raditi...
– Ne mora. – Ugrizao se za usnu. – Vjeruj mi.
Charlotte je stisnula oči. – Zar pokušavaš obuzdati smijeh?
– Ne! – reče George, energičnije no što je trebalo.
– Pokušavaš.
– Ne pokušavam.
– Lažeš.
– Samo malo – prizna.
– Znala sam. – Lagano ga udari po ramenu. – Zašto je to tako
smiješno?
– Ja... – Činilo se da ne zna odgovoriti.
– Reci mi – uporno će Charlotte.
– Samo što ne znam kako bih mogao... Pa... – Namrštio se, ali
samo jednom stranom svojih usta. To joj se činilo nekako
dražesnim. – Valjda bih uspio smisliti kako da postignem da
tvoja glava stalno udara o zid – nastavi George – ali ne znam
zašto bih to želio.
– To je veliko olakšanje.
– Charlotte – reče George i uzme njezinu ruku – ne znam što
su ti rekli, ali ovo, naša prva bračna noć, ne mora biti bolno.
Barem ne nakon samoga početka. Moglo bi biti nespretno,
vjerojatno će biti nespretno, ali se nadam da će ti donijeti užitak.
Charlotte je trepnula. To je suprotno svemu što joj je Agatha
ispričala.
George podigne njezinu ruku do svojih usana. – Hoćeš li mi
dopustiti da pokušam?
– Da pokušaš...
Njegovi su se prsti nastavili baviti sićušnim gumbima. –
Priuštiti ti užitak.
Njegove su riječi izazvale žmarce na njezinoj koži. – Mislim
da bi mi se to svidjelo.
 Otkopčao je još nekoliko gumba, a zatim je usnama prešao po
dijelu kože koji je upravo razotkrio. – Dođi – promrmlja, uzme
je za ruku i povede do svojega kreveta.
Pokrivači su već bili odmaknuti i Charlotte je legla na svilene
plahte. George je pustio da mu kućni ogrtač klizne niz ramena.
Skrenula je pogled. Nije to kanila, ali nije ni očekivala da će
se razodjenuti toliko brzo.
– Nemoj se bojati – rekao je George i legao pokraj nje.
– Ne bojim se.
Podigao se i oslonio na lakat. – Dobro – reče i odmakne
uvojak kose s njezina lica. Na trenutak je samo zurio u nju.
– Što? – upita Charlotte, posramljena zbog njegova
proučavanja.
– Jako si lijepa – reče George. – Ne mogu vjerovati da si
moja.
Osjetila je kako je porumenjela od zadovoljstva. Navikla je
na komplimente, ali su se njegovi doimali drukčijima. To nije
bilo obično laskanje. Bilo je nešto mnogo više.
Naposljetku proučavanje nije bilo dovoljno. George je
ispružio ruku i privukao je bliže. Jednu je ruku zavukao ispod
njezine spavaćice i milovao joj nogu. Sve više i više, dok joj nije
nježno obujmio bok.
Dah joj je zastao u grlu. Kad ju je dodirivao, osjećala je to u
svojoj nutrini. To nije imalo nikakva smisla, ali se polako sve
pomiješalo. Nježno joj je posve skinuo spavaćicu te je naga
ležala pokraj njega.
– Jedno sam ti zaboravio reći – reče George.
Upitno ga je pogledala. Obujmio ju je rukom i oboje ih
okrenuo tako da se našao iznad nje, a njegove su tamne oči
gledale u njezine.
– To vrijedi za oboje – doda. – Ja sam tvoj.
 Poljubio ju je neobuzdanom strašću, požudom zbog koje se
osjećala kao neprocjenjivo blago.
Ovo nije onako kako je Agatha rekla. Ovo je veličanstveno.
Smjestio se između njezinih nogu pa ga je osjetila uza svoj
otvor. – Nadam se da ovo neće boljeti – reče George – ali ako
boli, to ne bi smjelo dugo trajati.
Charlotte je kimnula. – Imam povjerenja u tebe.
Gurnuo se naprijed. Polako. Zatim se malo povukao prije
nego što je opet pokušao. – Je li ovo u redu? – upita.
Charlotte je opet kimnula. – Vrlo je čudno, ali... da.
Opet se pomaknuo i doista je bilo čudno zato što je on
izgledao kao da trpi bolove.
– Jesi li ti dobro? – pomalo ga je zabrinuto upitala.
– Posve – odgovorio je, ali škrgućući zubima.
– Izgledaš...
– Šššš – molećivo će George. – Silno se trudim.
– Učiniti što?
Nasmiješio se. Doista se nasmiješio. No to je ona vrsta
smiješka kad čovjek ne može sasvim vjerovati da se nešto
događa.
– George!
– Trudim se, Charlotte – jedva izusti.
– Učiniti što?
– Ići polako. Ne želim da te boli.
Ah. Razmislila je o tome. – Želiš li se brže pomicati?
Gospode, da.
Charlotte je oduševio očaj u njegovu glasu. Podario joj je
smionost. – Možda bi trebao – reče.
Odmahnuo je glavom. – Još ne. Ali uskoro.
Zavukao je ruku između njihovih tijela. – Ovo će ti se sviđati
– reče. – Nadam se.
 Dahnula je. Njegovi su prsti nježno trljali krugove na
osjetljivu dijelu njezina tijela. To je u njoj izazivalo vrelinu. Ni o
čemu nije mogla razmišljati osim o njegovim drskim prstima, a
zatim se, prije nego što se snašla, našao duboko u njoj.
– Charlotte – izusti.
– George. – Nije znala da je moguće smiješkom izgovoriti
riječ, ih upravo se to dogodilo.
– Ovdje sam.
– Ovdje si.
Kad se počeo pomicati u njoj i njihovi su pokreti postajali sve
mahnitiji i izvan kontrole, to je bila njezina jedina misao.
Ovdje su.
Zajedno.

NAREDNOG JUTRA

Kad se Charlotte probudila, bila je sama u Georgeovu krevetu

To joj nije smetalo. Možda je ranoranilac.
Još moraju mnogo naučiti jedno o drugome.
Navukla je spavačicu i zaputila se kroz malene sobe do
vlastite spavaće odaje. Već ju je čekao lavor za njezino jutarnje
umivanje. Nakon što je obavila jutarnju higijenu, pozvonila je
četi sobarica koje ju svakodnevno odijevaju. No sad joj se to nije
činilo napornim, za promjenu. Osjećala je samo sreću. Samo
ushićenje i iščekivanje dana pred njima.
Kad je izišla u hodnik, Brimsley je čekao, kao i obično. U
naručju mu se vrpoljila krznena kugla.
– Pom Pom! – uzvikne Charlotte.
Ako je Brimsleyja iznenadilo očito naglašenije uzbuđenje pri
pogledu na psića, ničim to nije pokazao. – Vaše Veličanstvo –
reče i preda joj pomeranca.
– Nije li krasno jutro? – primijeti Charlotte.
Prošli su pokraj prozora kroz koji se vidjelo sivo nebo iz
kojeg rominja kiša.
– Slika pastoralne ljepote – reče Brimsley.
Tu je laž nagradila ozarenim smiješkom.
– Jeste li vidjeli kralja? – upita. – Ako je otišao jahati ili u
šetnju, pričekat ću s doručkom. Željela bih da zajedno jedemo.
– Mislim da nije izišao, Vaše Veličanstvo. Vjerujem da ima
gošću.
– Gošću?
– Njegova majka – potvrdi Brimsley.
– Ah. – Charlotte zapravo nije bila raspoložena za razgovor s
Augustom, ali je jedva čekala da opet vidi svojega muža, čak
toliko da je odlučila prekinuti njihov razgovor. Okrenula se
Brimsleyju.
– Nalaze se u dnevnoj sobi?
– Da, Vaše Veličanstvo.
Charlotte se zaputila u tom smjeru (Brimsley pet koraka iza
nje, natürlich7), ali je zastala prije nego što su je ugledali.
Augusta je govorila vrlo oštrim glasom. Oštrijim nego inače.
– Nemoj me primoravati da postavim pitanje – reče Augusta.
Charlotte je maknula rukom da ušutka Brimsleyja i zatim
koraknula unatrag. Nije željela da je vide.
– Ne primoravam te da pitaš – reče George. – To se tebe ne
tiče. Ovo je moj brak.
Charlotte je trenutno zaboravila da joj dobar odgoj ne dopušta
prisluškivanje. Govore o njoj. Zasigurno ima pravo slušati.
– Tvoj se brak tiče Palače – Augusta reče onim svojim
grozno preciznim naglaskom. – Tvoj se brak tiče Parlamenta.
Tvoj se brak tiče ove zemlje.
 – Majko...
– Ovo ne smije poći po zlu – prekine ga. – Moram znati jesi li
svoj brak učinio pravovaljanim.
Charlotte je rukom naglo pokrila usta.
– Ne bih te trebala podsjećati da sudbina Krune leži na tvojim
ramenima – reče Augusta.
– Na mojoj glavi, rekao bih – progunđa George.
Charlotte se nasmiješila, zadovoljna njegovom dosjetkom.
– Ne budi budala – prasne Augusta. – Reci mi. Jesi li obavio
ono što je potrebno?
– Rekla si mi da se moram oženiti radi Krune – George reče
nestrpljivim tonom.
– Jesam.
– Rekla si mi neka je šarmiram kako bi bilo lakše za Krunu.
Dao sam sve od sebe. Rekla si mi da joj ne smijem dopustiti da
me upozna jer moram štititi tajne Krune. Nisam joj dopustio.
Charlotte se ukočila. Nije joj dopustio da ga upozna? Što to
znači? Pogledala je Brimsleyja pet koraka iza sebe. Čuje li on
ovo?
Ali George nije završio. Glas mu se povisio kad je nastavio
govoriti. – Rekla si mi neka je odvedem u krevet. Učinio sam to.
Razumijem. Otkako znam za sebe posve je jasno da sam rođen
radi sreće ili nesreće velike nacije te stoga često moram postupni
i suprotno svojim željama.
Charlotte nije željela dalje slušati, ali se nije mogla
pomaknuti Nešto je u njoj počelo umirati.
Ne, to nije smrt. To je truljenje. Taj grozni osjećaj... neće
uskoro nestati. Samo će se pogoršavati, polako, centimetar po
centimetar.
– Ja sam oličenje dužnosti – reče George, sad glasom punim
sarkazma. – Kruna se nalazi u meni, zarinuta poput noža. Ne
moraš mi objašnjavati, majko. To jesam ja.
Charlotte je koraknula unatrag. Zatim još jednom. Onda se
posve okrenula. Brimsleyju je promatrao oprezna izraza lica.
Prošla je pokraj njega i zaputila se natrag prema blagovaonici.
– Sad ću doručkovati – rekla je kad je bila sigurna da je
George i njegova majka neće čuti. – Nema potrebe da čekamo
kralja.
 GEORGE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
GLAVNA DNEVNA SOBA
...
16. RUJNA 1761.

Brak. Brak se tiče Palače. Tiče se Parlamenta. Parlament, Dom

lordova, lord, lord, lord Bute, ne lord Bute, novi lordovi, ima
toliko mnogo novih lordova...
George je čvrsto zatvorio oči. Misli su mu ponovo jurile
glavom. Ovo se nije trebalo dogoditi. Ne danas, ne u najboljem
jutru njegova života.
Jutro, jutro. Jutarnje sunce, sunčeva toplina, sunce je
zvijezda. Nije dokazano, nije dokazano.
Charlotte. Misli na Charlotte. Njezino lice, njezin smiješak.
Duboko je udahnuo.
Vladaj sobom.
Zašto je njegova majka baš jutros došla u posjet? Bio je tako
sretan. Posve priseban.
Njegova je majka bila jako zahtjevna, jako odlučna da nešto
lijepo pretvori u hladnu dužnost. Njezin je glas bio prodoran i on
je samo želio da ode.
Rekao bi bilo što samo da ona otiđe.
Želio je samo ovaj jedan dan. Samo jedan dan da se osjeća
kao muškarac. Samo muškarac.
Samo George.
Netko se nakašljao iza njega. Reynolds.
– Otišla je? – upita George.
Samo George, Samo George.
 On je samo George. Mora to zapamtiti.
Vladaj sobom.
– Vaša je majka otišla, Vaše Veličanstvo. Osobno sam tome
svjedočio.
George je kimnuo, premda je još bio leđima okrenut
Reynoldsu. Držao se uspravno. Morao je zadržati kontrolu nad
sobom. – A Charlotte?
– Kraljica doručkuje u blagovaonici. Ako joj se želite
pridružiti. ..
Reynoldsov je glas zamro. George je spustio pogled na svoje
šake. Drhtale su. Ne jako.
Ali dovoljno.
Samo George. Samo George.
Charlotte je u blagovaonici. Neće ga vidjeti. Ako padne, ako
izgubi kontrolu...
Koljena su mu popustila, pa se uhvatio za naslon najbliže
stolice da ne padne. Reynolds mu je žurno prišao i polako ga
spustio na tapecirano sjedalo.
– Vaše Veličanstvo – reče Reynolds. Uhvatio je Georgeovo
zapešće i potražio puls. – Vaše srce divlja.
– Znam.
– Hoću li poslati po liječnika? – upita Reynolds.
– Ne. – Ne može su suočiti s Monroom. Ne jutros. Ne kad je
bio toliko sretan. – Dobro sam. On mi ne treba.
Ali trese se. Sad mu se cijelo tijelo trese. Ako ga Charlotte
vidi...
– Da. Da. Dovedi ga ovamo. – Mora mu biti bolje. Ne može
biti ovakav. Više ne.
Molećivo je pogledao Reynoldsa. – Charlotte...
Reynolds je odlučno kimnuo. – Ona za ovo nikad neće znati.
 BUCKINGHAMSKA KUĆA
PODRUM
...
PETNAEST MINUTA KASNIJE

Odlučeno je da će dr. Monro svoj laboratorij preseliti na donje

razine Buckinghama. Ali samo djelomice. Ne može preseliti
cijelu menažeriju ni grotesknu željeznu stolicu. Neke su stvari
jednostavno previše čudne da bi ih se izložilo u kući gdje živi
mnogo ljudi. Čak ni u najudaljenijem kutu podruma.
Samo je nekoliko ljudi znalo za improvizirani laboratorij, a
od osoblja u Buckinghamskoj kući jedino je Reynolds znao
liječnikov pravi identitet i razlog zbog kojeg se onamo preselio.
Ne smije se pročuti da se kralj liječi od živčanog poremećaja.
U Parlamentu bi zavladao kaos. Britanci bi izgubili
povjerenje u Krunu.
Zatim je tu i Charlotte. George ne bi mogao podnijeti kad bi
ona svjedočila jednom od njegovih napadaja. Želio je da barem
taj jedan dio njegova života bude čist. Neokaljan njegovim
položajem, njegovim dužnostima.
Njegovim ludilom.
Bude li sve išlo prema planu, dr. Monro će ga izliječiti.
George će opet biti zdrav, vrsta čovjeka kakav bi želio biti. Muž
kakvoga zaslužuje žena poput Charlotte.
– Jedva čekam da počnemo – George je rekao Reynoldsu dok
su silazili u podrum.
– Jedva čekate, gospodine? – Reynolds je očito bio
sumnjičav.
George si je dopustio ciničan osmijeh. – Jedva čekam
rezultate – pojasni. Nije jedva čekao tretman. No zasad je Monro
jedini liječnik koji je postigao barem nekakav uspjeh. Na dan
vjenčanja uspio je Georgea vratiti u stvarnost. To je iziskivalo
pljusku, ali se George smirio. Njegove su podivljale misli bile
ukroćene i kad je u vrtu kapele naišao na Charlotte, osjećao se
dovoljno pribranu da može s njom razgovarati. Čak i očijukati.
Njihov je prvi razgovor bio čaroban, a to ne bi bilo moguće
da nije bilo dr. Monroa.
Stoga je bio voljan ukazati povjerenje tom liječniku.
Otprilike sat vremena nakon Georgeova odlaska u podrum,
stigao je liječnik, u pratnji svoja dva krupna pomoćnika. George
se gotovo lecnuo kad ih je ugledao. Reynolds se držao otvorenu
neprijateljski.
– Predvidio sam ovo – Monro reče, umjesto pozdrava.
– Nisam imao napadaj – ustvrdi George.
Monro mu je dobacio pogled koji je jasno govorio: Zašto sam
onda ja ovdje?
– Osjetio sam da jedan nailazi – reče George. Potom se
ispravi: – Osjetio sam mogućnost nailaženja napadaja.
– Objasnite.
George mu je ispričao o svojem razgovoru s majkom, o tome
kako je uporno navaljivala i navaljivala te se činilo da nešto
lijepo pretvara u zadatak.
– Vi ne zaslužujete ljepotu – reče Monro.
George nije znao što bi na to rekao.
– Vi ste samo muškarac. Niste posebni.
– Nisam poseban – ponovi George.
– Morate shvatiti da niste nimalo bolji od svih ostalih.
– Razumijem.
– Ne vjerujem vam – obrecne se Monro.
– Doktore! – umiješa se Reynolds. – Ne smijete sumnjati u
njegovu riječ. On je kralj.
– On je ništa! – Monro tresne šakama po stolu. – On je
običan čovjek, ni po čemu bolji od vas ili mene. Zapravo... –
počeo je hodati naokolo poput predatora – ... on je manje od vas
ili mene.
Reynolds je škrgutao zubima.
– On je daleko manje – nastavi Monro – i mora se svesti na
ništa prije nego što se može ponovo izgraditi. – Pogleda ravno u
Georgea. – Kad budete u mojem laboratoriju, zvat ćemo vas
mali.
Reynolds se zgranuto okrenuo Georgeu. – Vaše Veličanstvo
– molećivo reče. – Ne možete...
Ne prekidajte me! – viknuo je Monro, a iz usta su mu prskali
kapljice sline. – Prepuštena mi je potpuna vladavina nad njime.
Svaki potraćeni trenutak ugrožava njegov oporavak.
– Moramo mu dopustiti da pokuša – George reče Reynoldsu.
– Vaše Veličanstvo, ne vjerujem...
– Jednom mi je pomogao – reče George. – Prije vjenčanja.
Momu vjerovati da mi opet može pomoći.
Reynolds se povukao, ali očito nije bio zadovoljan. S druge
strane, Monro se nasmiješio kad je rekao: – Moramo djelovati u
tajnosti, koliko sam shvatio.
George je kimnuo.
Monro je pokazao svoje pomoćnike. – Onda oni ne mogu
izvršavati moje zadatke. Ne ako službeno ne postoje.
Pogledao je Reynoldsa.
– Ne – reče Reynolds. No to je više bila nevjerica nego
odbijanje.
– Molim te – reče George. – Moram pokušati.
Reynolds se na to stresao i kimnuo.
Monro ga je trijumfalno gledao i potom glavom pokazao
Georgea. – Malome treba ledena kupka.
Reynolds se okrenuo Georgeu, a on je kimnuo. Tek se tada
udaljio da obavi zadatak.
Monro je svojim pomoćnicima rekao neka čekaju iza njega, a
onda se sasvim posvetio svojemu pacijentu. – Navikli ste na
raskoš – reče, spoji prste ispod brade i nastavi hodati naokolo. –
Luksuz. Udobnost. Nikad niste upoznali ljekovite moći
spartanskih navika.
George je razmislio o tome. – Ako obilje dovodi do
poremećena uma, zašto svi kraljevi nisu ludi?
– Tko kaže da nisu?
– Prilično sam siguran da je moj otac bio mentalno zdrav.
Kao i moj djed. Okrutan – doda George, gotovo kao naknadnu
misao, zato što se njegov djed nikad nije libio koristiti šibu – ali
sigurno mentalno zdrav.
– Ne bih znao. Nikad ga nisam pregledao. – Monro mu je
prišao i svoje lice primaknuo neugodno blizu Georgeovu. –
Većim svijeta izgledate sasvim normalno. Samo nekolicina
izabranih zna kakva je vaša prava narav.
– Želio bih da tako ostane.
Monro kimne. – Potrebna je jednostavnost. Prvo, moramo se
vratiti na vašu dijetu od zobene kaše i repe.
– Bojim se da će to biti nemoguće – reče George. Pokazao je
uvis, prema ostatku kuće. – Kako bih to objasnio?
– Rekao sam vam da je loša zamisao otići iz Kewa. Ovdje
nećemo moći ostvariti najbolje rezultate.
– Onda moramo dati sve od sebe.
Monroova su se usta ljutito skupila. – Moje bi metode trebale
biti sveobuhvatne. Neće djelovati ako budete birali.
– Biram sve što se može obaviti u Buckinghamskoj kući –
reče George. – To je zasigurno bolje od ničega.
Monro je razdraženo puhnuo kroz nos. – Zatvori mu usta –
reče jednom od svojih pomoćnika.
 George se nije opirao. Prvi put jest. To je bilo instinktivno.
Sad je pametniji.
Pokorit će se. To će mu pomoći da ozdravi.

George je do kraja dana bio posve iscrpljen. I smrzavao se.

Monro je dvaput koristio ledenu kupku, tvrdeći da je to nužno
kako bi se nadomjestio gubitak željezne stolice. Listopad je
stigao prohladan i Buckinghamska kuća bila je puna propuha,
unatoč relativno novoj gradnji. Reynolds mu je donio deku, ali
George nije želio da ga vide kako hoda kućom zamotan poput
bebe.
Monro ga je želio slomiti. George je to razumio. No valjda
mu je dopušteno malo ponosa.
Jedva je čekao da vidi Charlotte. Ona mu je, zajedno s
njegovom znanošću, donosila radost. Zbog nje se izlagao svemu
ovome.
Nije znao kako je provela taj dan. Ako su prijašnji izvještaji
točni, zacijelo je čitala knjigu ili gledala kroz prozor.
Možda se igrala s Pom Pomom. Čuo je da se naposljetku ipak
zagrijala za psića.
Ovako ili onako, njezin je dan sigurno bio ugodniji od
njegovoga.
Nadao se da će je vidjeti nakon što nešto pojede i priušti si
toplu kupku, ali su se sreli u hodniku ispred svojih spavaćih
odaja. Već se odjenula za večeru te je na sebi imala raskošnu
tamnocrvenu haljinu. Kosa joj je bila složena u frizuru za koju je
George pomislio da nije tako jednostavna kako izgleda.
To jest, njemu se činila jednostavna. Vjerojatno je morala
sjediti cijeli sat da se postigne takvo pastoralno savršenstvo.
Žene su tajanstvena stvorenja.
– Charlotte – reče. Nasmiješio se. Bio je sretan što je vidi,
premda nije bio u svojem najboljem izdanju.
– George.
Namrštio se. Nije zvučala zadovoljno. Zapravo je zvučala
vrlo nezadovoljno.
Opazio je knjigu u njezinoj ruci. – Zar si čitala?
– Da. – Ispružila je knjigu sa strane. Brimsley se odmah
stvorio ondje da je uzme.
– Nešto zanimljivo?
– Poezija.
– Je li ti se svidjelo?
Slegnula je ramenima.
Ovaj se razgovor nije odvijao onako kako je očekivao.
Doimala se gotovo mrzovoljnom. Ipak je ustrajao. Pogledao je
Brimsleyja, koji je sa slabo prikrivenim neprijateljstvom zurio u
njega.
Što, dovraga?
George je pogledao Reynoldsa, koji je još uvijek držao deku.
On je također gledao Brimsleyja. Da George to nije smatrao
nemogućim, pomislio bi da njih dvojica pokušavaju bezglasno
komunicirati.
Poznaju li se oni uopće?
Uzdahne. Bio je iscrpljen i nije imao strpljenja za dvorske
intrige. Ponovo je obratio pozornost na Charlotte i nastojao
ostati vedar unatoč lošem raspoloženju. – Smijem li pitati tko je
autor?
– Shakespeare – reče Charlotte.
– Ah. Dakle soneti.
– Da.
Zaboga, kao da joj zube vadi kliještima. Dosad nikada nije
bila tako nekomunikativna. Premda je ne poznaje osobito dugo.
No ovo joj ipak nimalo ne sliči.
 – Ima li neki koji ti je najdraži? – upita George.
Zurila je u njega. Ne ljutito. Samo... bez ikakvih emocija. –
Hoću li te s danom usporedit ljetnim? – predloži George.
Ne?
Opet pokuša. – Oči moje gospe nisu kao sunce?
Izvila je obrvu i napamet recitirala: – Kad se moja ljubav
kune da je vjerna, Premda znam da laže, vjerujem svejedno8.
To je bilo neočekivano.
George je pročistio grlo. – Ne piše li Shakespeare o ženi u toj
pjesmi?
– Ja je tumačim na svoj način.
– Charlotte – reče George i konačno uzme deku od
Reynoldsa. Sam Bog zna koliko će dugo stajati u ovom hodniku
i s njom se prepirati, a hladno mu je, dovraga. – Zar nešto nije u
redu?
Nasmiješila se pokazujući zube i neiskrenost. – Sve je u
savršenom redu.
To je bila čista laž, ali nije imao snage s njom se svađati. Na
trenutak su zurili jedno u drugo, a zatim je kretnjom pokazala da
ga želi zaobići.
– Imam mnogo posla – reče Charlotte.
– Danas te još nisam vidio.
Njezino se tijelo ukočilo. – A tko je to izabrao?
– Charlotte, sigurno znaš da imam kraljevskih dužnosti. –
Tehnički, to nije bila laž. Obavljao je svoje kraljevske dužnosti.
Samo što one nisu razlog njegova izbivanja.
– Da, znam sve o tvojim dužnostima. – Uputila mu je još
jedan lažni smiješak. -Ja sam jedna od njih, nisam li?
Odakle stiže to neprijateljstvo? Odmahnuo je glavom. – Ti si
daleko od dužnosti.
Posprdno se nasmijala.
 Ukočeno je nagnuo glavu ustranu dok je obuzdavao svoj
gnjev. Dan je proveo slušajući kako se divlje deru na njega.
Brutalno su ga potapali u ledenu kupku, dva puta. Sve radi nje.
A ona ne može niti pristojno razgovarati s njim.
– Danas namjeravam večerati u svojoj spavaćoj odaji – reče
George. Iscrpljujuća je pomisao da bi trebao odjenuti večernju
odjeću. I možda će se njezino raspoloženje poboljšati kad budu
sami. – Hoćeš li mi se pridružiti?
– Imam planove.
– Planove – smućeno će George.
– Već sam se odjenula – reče i pokaže svoju prekrasnu odjeću
– Večerat ću formalno.
– Više bih volio da večeraš sa mnom.
– Brimsley – oštro će Charlotte. – Očekuju li me u
blagovaonici?
– Ovaj... – Mahnito je pogledavao čas kralja čas kraljicu.
– Brimsley – ponovi Charlotte.
– Da, Vaše Veličanstvo, vjerujem da vas...
– Ah, ali ona je kraljica – prekine ga George. – Sama
određuje svoj raspored, nije li tako?
Brimsley je refleksno progutao slinu. – Da, Vaše Veličanstvo.
Ona je...
– Brimsley – Charlotte gotovo drekne. – Radite li za mene ili
ne?
Brimsley se sad već vidljivo znojio. – Radim, Vaše
Veličanstvo. Služim vas svim svojim...
– Brimsley – reče George, čiji se glas pojačao na drugom
slogu – Tko te zaposlio?
Brimsleyjeva se glava trzala sjedne na drugu stranu te se
naposljetku očajnički okrenuo Reynoldsu.
Reynolds je zurio u svoja stopala.
 – Zaposlilo me kućanstvo, Vaše Veličanstvo – Brimsley na
koncu reče Georgeu.
– Koje vodi...?
– Vi, Vaše Veličanstvo.
– Izdajniče – prosikće Charlotte.
– Vaše Veličanstvo – molećivo će Brimsley.
– Nije važno – reče George, posve izgubivši strpljenje. –
Radi što hoćeš, Charlotte. Moje je vrijeme previše dragocjeno da
bih ovdje stajao i prepirao se s tobom.
Zakoračio je lijevo i pokušao je zaobići, ali u hodniku su se
nalazile četiri osobe i njezini su mu prokleti skuti prepriječili
put.
Opsovao je ispod glasa.
Zgranuto je dahnula. – Što je to bilo?
– Tvoji su skuti prokleto preširoki – procijedi George.
Odmaknula se. Zaista. To ju je uvrijedilo?
– Moram te obavijestiti da je ovo najnovija moda – zajedljivo
će Charlotte.
– Siguran sam da jest.
– Ja određujem modu.
– Kako lijepo za tebe. Sad, ako bi me ispričala... – Progurao
se pokraj njezinih skuta i možda je doista zlonamjerna osoba,
kako uporno tvrdi dr. Monro, zato što je pomalo uživao u
činjenici da je zateturala.
– Možda si i ti dužnost za mene! – izlane Charlotte.
Polako se okrenuo da je pogleda. – Ma je li?
Isturila je bradu.
– Dobro – reče kralj.
– Dobro.
No u tom je trenutku Reynolds koraknuo naprijed. – Vaše
Veličanstvo – reče. Bio je leđima okrenut kraljici pa nije vidjela
kad je naglašeno pogledao Georgeove šake.
Počele su se tresti.
– Laku noć, Charlotte – reče George. – Uživaj u večeri.
– Hoću. Ja...
No George je već dopustio Reynoldsu da ga odvede.
 CHARLOTTE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJIČINA SPAVAĆA ODAJA
...
KASNIJE TE VEČERI

Charlotte je već bila u krevetu, okupana i odjevena u svoju

najstariju, najmekšu spavaćicu, kad se na vratima začulo
kucanje.
Što je čudno. Sobarice nikad ne kucaju. Samo tiho ulaze i
izlazi, poput duhova. Charlotte ih ne bi trebala primjećivati, a
uglavnom ih i ne primjećuje.
To je vjerojatno Brimsley. Ne bi nenajavljeno ušao nakon
njezina odlaska u krevet. Osjećao bi se nelagodno.
Dobro. Morat će je vidjeti s noćnom kapicom na glavi,
kremom ispod očiju i svim onim ženskim trikovima za koje
muškarci ne bi trebali znati.
– Naprijed! – dovikne očekujući da će se na vratima pojaviti
njegovo nisko tijelo.
No u spavaću je odaju ušao mnogo viši muškarac. Mnogo širi
muškarac.
George.
Usne su joj se iznenađeno rastvorile dok je žurno uklanjala
kremu s lica. Zašto je on ovdje? Ona je za njega samo dužnost.
Posve je jasno to rekao, a ona je zapamtila svaku riječ.
Rekla si mi neka je odvedem u krevet. Učinio sam to.
Razumijem. Otkako znam za sebe posve je jasno da sam rođen
radi sreće ili nesreće velike nacije te stoga često moram
postupati suprotno svojim željama.
Ona je dužnost. Zadatak. Zapravo je nije istinski želio.
Lakše bi to podnijela da nije lagao. U njoj je izazvao osjećaj
da je željena. Čak obožavana. Rekao joj je da je posebna,
neusporediva. Rijedak dragulj.
U njoj je stvorio osjećaj da će njihova veza biti neuobičajena,
više od diplomatskog ugovora.
Najgore od svega, u njoj je izazvao nadu.
Naveo ju je na pomisao da će s njom možda biti Samo
George. I možda bi ona mogla biti Samo Charlotte.
Bilo bi bolje da je ostao grozan. Ne bi se osjećala tako
izdanom.
– Dobra večer – reče Charlotte. Kad se sve uzme u obzir,
prilično se ponosila svojom civiliziranošću. Željela je reći: Zašto
si ovdje, dovraga?
I možda nešto baciti.
– Dobra večer – odgovori kralj. Odjenuo je kućni ogrtač, onaj
isti koji je na sebi imao prethodne večeri. Valjda ne misli da će
opet raditi... ono? Nakon svega što je o njoj rekao?
Samo što on ne zna da ga je ona čula.
Vrlo neugodna situacija. Nije željela priznati da je
prisluškivala. Takvo je ponašanje ispod njezina dostojanstva, a
osim toga, činilo joj se groznim priznati da zna istinu. Kako se
uopće od nje može očekivati da ga pogleda i kaže: „Znam da
sam samo još jedna od tvojih kraljevskih dužnosti.“
Lakše je pretvarati se da njoj nije stalo do njega.
– Večeras te nisam vidio na večeri – reče George.
– Rekla sam ti, željela sam formalno večerati.
– Jesi li uživala u obroku?
Zurila je u njega. Zar je doista došao u njezinu spavaću odaju
da bi vodili uljudan razgovor? Čemu?
 – Nisam bila gladna – naposljetku reče.
– Ja jesam – odgovori kralj. Prešao je sobu i naslonio se na
rub kreveta. – Jako.
Onda je samo ondje stajao. Gledajući nju.
– Čitat ću – ustvrdi Charlotte. Uzme jednu od knjiga s
noćnog ormarića. Njemu ne nedostaje inteligencije. Shvatit će
mig.
Ništa nije rekao, pa je otvorila knjigu, žustrije no što je bilo
potrebno, i okrenula na prvu stranicu. Napisana je na
njemačkom. Dobro. Večeras joj treba nešto poznato.
– Kako želiš. – George se odgurnuo od kreveta i zaobišao ga
do druge strane.
– Što radiš? – napola je kriknula.
– Idem u krevet. Mislio sam da je to očito.
Pomaknula se do samog ruba madraca. – Ne možeš ovdje
spavali.
– Imao sam dojam da će naš brak biti pravi.
– Možda – reče Charlotte. – Ali ne večeras.
Zastao je i promatrao je procjenjivačkim pogledom. –
Smijem li pitati zašto ne?
– Zar mi treba razlog?
Njegove su se obrve uzdigle. – Ako želiš da te ne smatram
hirovitom, onda da, treba ti razlog.
– Dobro – reče i zatvori knjigu preko prsta, kao da mora
označiti mjesto gdje je stala. Neka misli da ju je doista čitala. –
Danas te nisam vidjela.
– To je tvoj razlog? – Na njegovu se licu vidjelo iznenađenje
i izgledao je kao da bi se mogao nasmijati, na njezin račun. –
Danas me nisi vidjela.
Čak je i Charlotte morala priznati da je to slab argument –
Pa... – Nastojala je dobiti na vremenu.
 – Danas. Ovoga dana. Ovaj jedan dan.
Ukočila se. – Molim te, nemoj mi se rugati.
– Ne rugam se. Samo pokušavam razumjeti.
– Osjećam da mi se rugaš.
Nagnuo je glavu ustranu kao da nastoji srediti svoje misli. –
Dobro. Da, rugam ti se. Ali samo zato što se smiješno ponašaš.
– Ako nisam gospodarica svojega tijela, što jesam?
Sad se ipak nasmijao. Oštro. – Nijedno od nas nije gospodar
svojega tijela. Oboje moramo stvoriti bebu.
– Da, znam – progunđa. – Živiš radi sreće i nesreće velike
nacije.
– Ah. Znači da si me čula kako to govorim.
Zaledila se. Morat će priznati da je prisluškivala.
No tada je dodao: – Mnogo sam puta održao taj govor. Čak
toliko puta da se katkada bojim da će to zamijeniti riječi „Bog i
moje pravo“ kao službeni moto vladara. No nešto bi trebala
znati. Ozbiljno sam mislio svaki put kad sam to izgovorio. Ja
zapravo ne pripadam sebi, Charlotte. Kruna je teška na mojoj
glavi.
Uskoro će biti teška i na njezinoj. Doslovce. Krunidba nije
daleko.
– Kao vladar, imam dužnosti. To znaš.
– Dužnosti – posprdno će Charlotte. Počela je mrziti tu riječ.
Udahnuo je. Dugo i nelagodno, ako želi biti iskren. – Imao
sam naporan dan – naposljetku reče. Zastao je i činilo se da
nešto čudno radi sa svojim šakama. Onda ih je stisnuo i spustio
niz tijelo. – Ne želim se prepirati sa svojom ženom.
– Ne moraš se prepirati sa svojom ženom. Samo se moraš
vratiti u vlastitu spavaću odaju.
– Želim ovdje spavati – reče George, a zvučalo je kao da
svaku riječ izvlači iz vlastite duše. – Nadao sam se utjesi.
 – Utjesi – ponovi Charlotte.
– Da, utjesi. Od moje žene za koju sam... – Opsovao je ispod
glasa. Zatim se dogodilo nešto krajnje čudno. Njegova se usta
nisu micala, ali bi mogla prisegnuti da je nešto govorio sebi.
– Ti si moja žena – glasno će George.
Charlotte odmahne glavom. – Ne možeš me cijeli dan
ignorirati i onda očekivati da ču ovdje ležati i... i...
– I?
– I... opsluživati te navečer.
Zabezeknuto ju je gledao. – Opsluživati me? Zar ti to tako
zoveš?
– To mi je bio prvi put. Ne znam kako bih to trebala zvati.
Strgnuo je pokrivače toliko silovito da je jedan od njezinih
ružičastih jastučića odletio. – Imao sam dojam da si uživala.
– Bilo je... – Charlotte se silno trudila djelovati nonšalantno.
– Ugodno, valjda.
– Ugodno. – Popeo se na krevet.
Nastojala je ne gledati u njega, ali se nadnosio nad njome te
je štošta osjećala. – Ugodno – ponovi.
– Koji je dio bio ugodan?
– Kako molim?
– Koji je dio – pomaknuo se bliže – bio ugodan?
– Ja... pa...
Njegovo se lice doimalo nekako vučjim. – Je li to bilo kad
sam te ljubio?
– Pa, da, ali... – Dovraga. Ništa od toga nije mu željela
priznati.
– Je li to bilo kad sam te dodirivao... ovdje?
Udarila ga je po ruci prije nego što joj je dotaknuo vrat. – Ne
želim te – reče.
– Lažljivice.
 – Dobro. Ne želim te željeti. – Pokušala se odmaknuti, ali je
oko nje slučajno stisnuo pokrivač od damasta kad se primaknuo
bliže. Potezala ga je, ali bez mnogo uspjeha. – I sigurno te
večeras ne želim.
To kao da ga je zabavljalo. – Večeras me ne želiš ili me
večeras ne želiš željeti?
Odmahnula je glavom. – Ti si lud.
Mračno se nasmijao.
Charlotte je napokon uspjela olabaviti dio pokrivača i
odmaknuti se desetak centimetara. – Ne možeš jednostavno
ušetati u moju spavaću odaju i očekivati da ću izvršiti svoju
dužnost.
– Ako se dobro sjećam, uživala si u izvršavanju dužnosti. Isto
tako... ušetati?
– Ne budi sitničav.
– Ja ne šećem. – Sjeo je na pete i na licu mu se pojavio izraz
nevjerice. Možda gnušanja. – Nemam vremena za šetnje.
– Kako bih ja to mogla znati budući da te nikad ne viđam?
Zakolutao je očima. – Ima stvari koje moram obaviti.
– Kakvih stvari?
– Privatnih stvari.
Sad je ona zakolutala očima.
– Ima stvari u mojem životu koje nemaju nikakve veze s
tobom. – Govorio je sve glasnije i opet radio one čudne pokrete
šakama, što čini kad je nervozan.
Neobično, to je nešto što joj se kod njega najviše sviđa, to da
se i on katkada osjeća nervozno u njezinu društvu. Zbog toga se
osjećala manje usamljeno.
– Ti jesi moja žena – reče George – ali to ti ne daje pristup
svakom djeliću mojega života.
– Onda ni ti nećeš imati pristup svakom djeliću mojega. –
Bilo joj je svejedno što zvuči djetinjasto. Morala je to naglasiti.
– Charlotte, ovo se mora obaviti. – Pokazao je krevet. Oboje
su znali na što misli.
– Ne želim – rekla je vrlo potištenim glasom. Zato što je
lagala.
Znala je da laže. Istina je da ga želi. Želi svojega muža.
Izbačena je iz vlastita doma i poslana u tuđinu. Sama.
Željela je osjećati bliskost s drugim ljudskim bićem.
No željela je da to ljudsko biće bude George kakav je mislila
da jest. Samo George.
Samo George je ljubazan i duhovit, a kad je ljubi, ona posve
izgubi razum.
Ovaj George, onaj koji ju je nazvao dužnošću i podsjetio da
se „ovo mora obaviti“, vjerojatno bi je također samo jednim
poljupcem mogao navesti da posve izgubi razum.
Ali bi njezino srce ostalo netaknuto.
A ipak i dalje ne može prestati razmišljati o njemu, o načinu
na koji nagne glavu kad se smiješi ili o zvuku njegova smijeha.
Ne može prestati razmišljati o njihovu poljupcu u opservatoriju
u Kewu te kako joj je rekao da ju je silno želio dotaknuti. No
povrh svega ne može prestati razmišljati o njihovoj jedinoj
savršenoj noći. Kad je jezikom prelazio po njezinu tijelu i...
– Grrrrr.
– Jesi li ti to upravo zarežala? – upita George.
– Ne. – Zaboga, propast će u zemlju od srama.
– Pa, pomakni se, vrijeme je da to obavimo.
– Rekla sam ti. Ne želim.
Praktički je poskakivao po madracu dok joj se nije posve
približio. – Ne vjerujem.
– Znači da bi me prisilio?
Nasmiješio se. Nestašno. – Ne bi došlo do toga.
 – Pa, neću te.
– Poljubi me – naglo će George.
– Kako molim?
– Poljubi me. Jednom. Ako me i dalje ne budeš htjela, onda
ću otići.
Na to se podsmjehnula. – Ne budi smiješan.
– Zar se bojiš?
– Bojim? Ne, naravno. Ne bojim se tebe.
– Dobro – reče George. – Nikad to nisam ni pomislio. Bojiš
se sebe.
– Nije točno.
– Jest.
-Nije.
– Zvučiš poput djeteta.
Što je istina, i za to je krivila njega. On je jedina osoba koja
iz nje izvlači takvu ratobornost. Sa svakim drugim ona je
blještava sudionica u razgovoru.
– Koji je danas dan? – odjednom upita Charlotte.
Trepnuo je i odmahnuo glavom, zbunjen njezinom
munjevitom promjenom teme. – Mislim da je utorak.
– Datum – oštro će ona. – Mislila sam na datum.
– Šesnaesti rujna.
– Onda parni dani – reče i rukom zamahne prema ostatku
kreveta. – Radit ćemo to na parne dane.
– Parne dane – ponovi George.
– To sam rekla. – Ako je zvučala ponosno, neka bude. Opet
je preuzela kontrolu nad situacijom. On će možda dobiti ono što
želi, ali pod njezinim uvjetima.
No i dalje ju je promatrao kao da je pomalo smušena. – Imat
ćemo raspored za kopulaciju.
Charlotte slegne ramenima. – Ako se želiš tako klinički
izražavati.
– S obzirom na nedostatak osjećaja između nas, klinički je
jedini prikladan način izražavanja.
– Očito.
– No, dakle. – Glavom je pokazao knjigu koju je još uvijek
držala u ruci.
– Što?
– Makni to. Imamo posla.
Zbunjeno je odmahivala glavom. O čemu on to govori?
– Danas je parni dan – reče George. Uzme joj knjigu i baci je
u stranu.
– Ah.
Ah.
 GEORGE

Bila je to Pirova pobjeda, ali je George zaključio da ga

jednostavno nije briga.
– Ovoga puta nisu ljubavni soneti? – našalio se.
– Ni prošli put nisu bili ljubavni soneti.
Odmaknuo je pokrivače i nadvio se nad njome, još uvijek na
rukama i koljenima. – Ni sad neće biti ljubavni soneti – upozori
je. To je bilo okrutno, ali je i njezino odbijanje također bilo
okrutno. Mislio je da je njihova prva bračna noć nešto značila.
Njemu je nešto značila.
Zagledao se u njezine oči tražeći naznake straha. Nije
vjerovao da bi mogao podnijeti da ga se ona boji. No vidio je
samo uzbuđeni prkos. Oči su joj svjetlucale od energije, a disala
je ubrzano i plitko.
Baš kao on.
– Šteta je što toliko mrziš moj dodir – izazivao ju je prstima
prelazeći niz njezin vrat.
Posegnula je ravno između njegovih nogu i stisnula. – Šteta
je što ti toliko mrziš moj dodir.
Ah, znači tako bi se igrala, je li? Okrenuo ih je tako da se ona
našla odozgo, zgrabio je rub široke spavaćice i povukao je preko
njezine glave.
– Nema gumba – s odobravanjem će George.
Zapanjeno je dahnula na brzinu njegovih postupaka, ali ako
joj je bilo neugodno zbog svoje nagosti, ničim to nije pokazala.
Samo je jače stisnula.
Malo prejako, iskreno rečeno.
 Ali ona je nova u ovome. Ne poznaje granicu između
muškarčeva užitka i boli.
Barem se nadao da ne poznaje. Inače mu pokušava nanijeti
ozbiljnu štetu.
Malo manje snage – reče i zavuče svoju ruku između njezini i
svojeg uda. Njegov se kućni ogrtač rastvorio te je sad jednako
nag kao ona.
– Ovako – reče pokazujući joj kako mu se sviđa da ga drži i
miluje. Zato što je trebao biti pravedan, uzvratio joj je uslugu.
– Sviđa li ti se ovo? – šapne, nježno je dodirujući između
nogu.
Charlotte kimne. – Da, to. Ne, to.
Pohotno se nasmiješio. Neznatno je pomaknuo prste i očito
pronašao mjesto koje joj pruža najveći užitak.
Nježno je trljao.
– O, da.
Zatim je kružio. – Ovako?
Mahnito je kimnula.
– Mogu još bolje.
Nije izgledala kao da mu vjeruje.
– Samo čekaj – promrmljao je i zatim ju je, prije nego što je
shvatila što namjerava, okrenuo na leđa, spustio se niže i
smjestio lice točno između njezinih nogu.
Iznenađeno je kriknula.
Počeo je lizati.
– George! Što to radiš? Ne smiješ...
– O, smijem – rekao je i odvojio samo trenutak da je pogleda.
I tebi će se sviđati.
– Jesi li siguran?
Opet je zastao. – Ako ti se ne sviđa, reci mi.
Kimnula je. Barem mu je u tome vjerovala.
 Radio je to i prije, ali ne često. Kurtizana kojoj ga je stric
poslao kad je imao šesnaest godina uvjeravala ga je da žene to
obožavaju.
– Bit će zauvijek tvoje – rekla je odmah nakon što ga je
pokroviteljski kvrcnula po nosu. – Pod uvjetom da to dobro
radiš.
Bio je prilično siguran da je postao sasvim dobar u tome, ali
iskreno rečeno, uvijek mu se to činilo kao nešto što se samo
treba obaviti.
Nije bio sebičan i želio je da žena uživa u njihovu
sjedinjavanju No za njega je to bilo pomalo dosadno.
Više nije tako.
Tako intimno ljubljenje Charlotte bilo je pravo otkriće.
Njezin okus, vrelina... zvukovi što ih stvara sa svakim dodirom
njegova jezika i usana... Njezin je užitak pojačao njegov na
način za koji nije znao da je moguć. Svaki put kad je zastenjala i
vrpoljila se, osjećao je kako postaje nemoguće ukrućen. Nije
znao koliko će još uspjeti obuzdavati takvo uzbuđenje, ali mu
nešto u njemu nije dopuštalo da prestane.
Dovest će je do eksplozije. To mu je postala životna
ambicija. Uvukao je prst u nju.
– Oh! – Zadihano je ciknula. To mu je izmamilo smiješak.
– Sviđa ti se ovo, je li? – promrmlja. Uvukao je još jedan
prst.
Bokovi su joj se podigli te je kriknula njegovo ime. – Čekaj!
dahne. – Ne mogu!
Opet se nasmiješio. Može i hoće.
A on će je dovesti do toga.
– Dosta – zastenje Charlotte. – Dosta.
Pogledao ju je pitajući se može li ona vidjeti kako svjetluca
na njegovoj koži. – Zaista želiš da prestanem?
 – Ne! – gotovo je zaurlala, zarila mu prste u kosu i gurnula ga
natrag dolje.
Ushićeno se nasmijao i udvostručio svoja nastojanja. Ona
može reći da ga ne želi, ali oboje znaju istinu. Dovest će je do
vrhunca i više nikad neće moći reći da ga ne želi.
Možda će jednoga dana zaključiti da joj se on ne sviđa, ali on
će uvijek znati da ga želi.
– George – opet je dahtala. – George, George, George.
Pomicao je prste dok ju je lizao, oponašajući pokrete
ljubavnog čina, ali uz dodatak laganog zaokreta i tada...
Kad je sljedeći put izgovorila njegovo ime, to je bio vrisak.
Kliznuo je uz njezino tijelo dok mu se lice nije našlo tik do
njezina. – Uživala si u tome, je li?
Nije mogla govoriti.
– To ću shvatiti kao da. – Namjestio se i još malo razmaknuo
njezine već ionako mlitave noge. – Jesi li spremna?
Omamljeno je kimnula i on je uronio u nju.
Bila je veličanstveno vlažna, ali joj je ovo tek drugi put pa je
znao da joj mora dati vremena da ga prihvati. – Reći ćeš mi ako
te bude boljelo – reče.
Mahnito je kimnula.
Ukočio se. – Boli te?
– Ne, samo kažem da ću ti reći.
Hvala nebesima. Izvukao bi se. Doista. No to bi ga lako
moglo ubiti.
Pomicao se polako, barem onoliko polako koliko je mogao,
dok cijeli nije ušao u nju. – Charlotte – zastenje. U tom je
trenutku ona uistinu bila cijeli njegov svijet. Djelomice se
izvukao, a trenje mu je izazivalo drhtaje užitka.
Prstima je stegnula njegova ramena i uzdigla bokove, a on se
gurnuo naprijed. Zatim opet i opet, sve dok njegovi pokreti ništi
posve izgubili ritam i ostala je samo potreba.
Krevet se tresao i škripao, on se nastavio zabijati u nju, ali
mu je ona odgovarala na isti način. Onda je osjetio kako je
ponovo dosegla vrhunac, toliko ga čvrsto stegnuvši da ga je to
poslalo ravno preko ruba.
– Charlotte! – uzviknuo je i izlio se u nju, ispraznivši se
onako kako nikad nije smatrao mogućim.
Srušio se, otkotrljavši se ustranu da je ne zgnječi.
– Bože moj – izusti George.
Charlotte je samo disala. Glasno.
– To je bilo... to je bilo... – Nije imao riječi. Istinski. Oduzela
mu je razum. Što je vjerojatno ironično.
– Jesmo li napravih bebu? – upita Charlotte.
George je okrenuo glavu, iznenađen pitanjem. – Neko vrije
me nećemo znati.
– Ozbiljno?
Osjetio je kako se mršti. – Mislio sam da si rekla da ti je
netko objasnio.
– Jest. Rečeno mi je da ćemo to možda raditi mnogo puta, ali
sam mislila da ćemo odmah znati ako uspije.
– To se dogodi kada ti izostane mjesečnica. Tako ćeš znati.
– Znam to – pomalo nestrpljivo reče Charlotte. – Želim reći,
znam što znači kad nekome izostane mjesečnica. Samo sam
mislila da dotad već znaš. Da... nekako...
– Znaš kad se to dogodilo?
Charlotte kimne.
– Ne – reče George i opet se zagleda u strop.
Ispustila je razdraženi zvuk. Ne sviđa joj se kad je neuka, to
je već naučio o njoj.
Iskreno, to joj nije mogao zamjeriti.
– Dobro – reče Charlotte. – Sad bi valjda trebao otići.
 – Otići?
– Nalaziš se u mojoj spavaćoj sobi.
Da. I mislio je da će ovdje ostati. Ona je provela noć u
njegovoj sobi kad su ovo sinoć radili. No to je bilo prije nego što
je postala tako hladna i distancirana.
Sjela je držeći pokrivače uz tijelo. Radi topline? Radi
čednosti? To se činilo apsurdnim s obzirom na ono što joj je
upravo priuštio. Uopće ne razumije žene, ponajmanje nju.
Mislio je da joj se sviđa. Svime je dala naslutiti da ga smatra
hvalevrijednim ljudskim bićem. Jutros je ustao iz kreveta
ispunjen radošću. No do trenutka kad ju je ponovo vidio, kasno
toga poslijepodneva, bila je hladna. Nekako je spoznala istinu o
njemu. Ili ako ne istinu, onda nešto slično tome. Nije je
dostojan. Sasvim je moguće da nikad neće ni biti.
– Onda? – rekla je i glavom pokazala vrata.
– Doista tražiš da odem? – upita. – Nakon... – nagne glavu
prema krevetu – .. .ovoga?
– To ništa ne mijenja.
Naglo je odbacio pokrivače, ne mareći za njihovu nagost. –
Očito ne.
– Naša je dužnost napraviti bebu – reče Charlotte. – Ništa
više.
George je pokušavao izvući svoj kućni ogrtač s podnožja
kreveta. Njihova je izvedba bila toliko akrobatska da se omotao
oko stupa kreveta. – Baš ništa – progunđa i naglo povuče
prokleti ogrtač.
– Vidjet ćemo se za dva dana – službeno će Charlotte.
Ljutito je vezao pojas ogrtača. – I ni minute prije toga –
zareži George.
– Bit ću presretna ako te ne vidim.
– Naravno – jednako službeno odgovori George. – Čim
ostaneš trudna, moći ćemo prestati s ovom... – pokaže krevet
koristeći svoj najbolji kraljevski prezir – ... izvedbom.
Charlotte slegne ramenima. – Naša će dužnost biti ispunjena.
Ti se možeš vratiti svojim zvijezdama i nebu u Kewu, a ja više
neću morati gledati tvoje lice.
Podrugljivo se naklonio. – Vaše Veličanstvo.
Kraljevski mu je kimnula. Njemu! I zatim je pokazala vratu –
Izlazi.
– Sa zadovoljstvom. – S treskom je otvorio vrata i izišao.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
MONROOV LABORATORIJ
...
18. RUJNA 1761.

Sljedećih nekoliko dana situacija nije bila nimalo bolja. George i

dalje nije imao pojma zašto se Charlotte tako ponaša prema
njemu, ali to ga je, iskreno rečeno, toliko ljutilo da nije bio
siguran je li ga uopće briga.
Još važnije, nije se imao vremena njome opterećivati. Monro
je pojačao svoje tretmane i George sad veći dio svakoga dana
provodi u podrumu Buckinghamske kuće.
Liječnik je kukao zbog gubitka željezne stolice, uvjeren da to
osujećuje Georgeov napredak.
– Vaša ishrana, također – reče dr. Monro. – To je problem.
– Kad bih mogao, jeo bih zobenu kašu za večeru – umorno će
George. – No to bi izazvalo previše govorkanja.
– To je problem.
George je odolio porivu da kaže: – Da, spomenuli ste to. –
Nije pametno pokazivati drskost pred liječnikom. To bi mu
donijelo više vremena u ledenoj kupki, a i Monroovi su mu
pomoćnici glavu ispod vode držali sve dulje.
Morat ćemo te manjkavosti nadoknaditi na druge načine –
odluči Monro. – Povez za usta!
Jedan je njegov pomoćnik požurio i obavio zadatak.
Georgeova zapešća i gležnjevi već su bili vezani za tvrdu drvenu
stolicu, pa je doista bio istinski ponižen.
– Ne možeš govoriti – reče Monro – pa moraš misliti one
misli koje ti ja dajem. Razumiješ me, mali?
George kimne.
– Moraš se naučiti podčinjavati. Moraš shvatiti da si nitko.
Nisi bolji od bilo koga drugoga. – Monro se zaputio do zida gdje
je nekoliko njegovih pomagala obješeno na zid. Nekoje vrijeme
birao, a potom se odlučio za tanak štap.
– Sa svakim udarcem, moraš u sebi pomisliti. „Ja sam nitko.“
Razumiješ?
George je ponovo kimnuo, s nelagodom pogledavajući štap.
Dr. Monro ga do toga trenutka nije udario ničim osim svoje
ruke.
Monro je pružio štap svojem pomoćniku. – Počet ćemo. –
Kimnuo je i pomoćnik je štapom udario Georgeova bedra. Peklo
je, ali nije bilo onako bolno kako je George očekivao.
– Jesi li pomislio? – oštro će Monro.
George je zaboravio. Odmahnuo je glavom. Morao je biti
iskren ako želi da njegovo liječenje uspije.
– Jače – Monro reče pomoćniku.
Štap ga je pljesnuo po nogama.
Ja sam nitko, pomislio je George.
– Jesi li pomislio?
George je ovoga puta kimnuo.
– Jesi li vjerovao u to?
George je lagano slegnuo ramenima. Možda? Zaista nije bio
siguran.
Monro ga je na trenutak promatrao, a zatim je očito zaključio
da je to ipak napredak zato što je otišao na drugu stranu
prostorije, gdje je sjeo i uzeo svoju bilježnicu. Jedva podigavši
pogled sa svojih bilješki, reče: – Opet.
Pras!
Ja sam nitko.
– Opet.
Pras!
Monro se namrštio. – Čini se da ne reagira.
Georgeove su se oči raširile i zastenjao je iza poveza na
ustima. – Prijeđi na njegove nadlanice.
George se napinjao kako bi se oslobodio spona. Za razliku od
njegovih bedara, nadlanice su mu gole. Ovo će...
Pras!
George vrisne.
– Mnogo bolje – progunđa Monro.
Pras!
– Slušaš li moje upute?
George kimne.
Pras!
Ja sam nitko.
Pras!
Ja sam nitko.
Pras!
– Pazite da ne prokrvari – reče Monro. Namrštio se kad se
nagnuo ustranu da bolje pogleda Georgeove nadlanice. – To će
izazvati pitanja.
Pomoćnik je kimnuo, a sljedeći je udarac pao na Georgeove
podlaktice, koje su dotad bile pošteđene.
– Premda bismo mu jednostavno mogli navući rukavice –
reče Monro.
Ja sam nitko. Ja sam nitko.
Pras! Opet po nadlanicama.
Ja sam nitko.
– Slijediš li moje upute? – upita Monro.
George je silovito kimnuo. Suze su mu kliznule iz očiju i
natopile povez za usta. Užasno se osjećao.
– Dobro. Onda djeluje. – Monro je opet pogledao svojega
pomoćnika. – Nastavimo.
Pras!
Ja sam nitko.
Pras!
Ja sam nitko.
Ja sam nitko...

DVA DANA POSLIJE

Neprestano je govorio da je nitko i mislio da je nitko, ali kad se

jutro probudio, znao je da je kralj.
Rođen je zato da bude kralj.
No George je želio ozdraviti, a svaki put kad bi u hodniku
vidio Charlotte, na čijem se licu jasno vidjelo gnušanje spram
njega, to je obnovilo njegovu odlučnost da ovaj tretman izdrži
do kraja.
Je li ga nekako uspjela pročitati? Je li opazila ludilo iza
njegovih očiju?
Čak i navečer onih parnih datuma kad su vikali, vrištali i, da,
ševili se, od nje nije dobivao nikakvu nježnost, ništa što bi
pokazivalo da u njemu vidi nešto drugo osim izvora tjelesnih
užitaka.
 I bebu. To ne smije zaboraviti.
Zbog toga je želio udvostručiti svoja nastojanja. Više se neće
morati viđati kad ona zatrudni, a neće li to biti divno? Više neće
slušati uvrede koje mu dobacuju sa svih strana. Više neće biti
mrkih pogleda onog njezinog sitnog sluge. Kako se ono zove?
Burdock? Bramwell?
Brimsley. Tako je. Brimsley. Neprestano je mrko gledao
Georgea kao da je on kriv za trenutno raspoloženje u palači, koje
varira od eksplozivnog do već zapaljenog.
To je Charlotte. Ona je kriva. On se ponaša razumno... pa,
onoliko razumno koliko se može očekivati od jednog luđaka...
štoviše, izlaže se prokletoj torturi u nastojanju da se izliječi.
Istina, ona ne zna da on to radi ili da mu se glava katkada
smuti, ali netko negdje prati što se događa i on definitivno da je
sve od sebe.
– Prokletstvo – pokušao je reći.
Pokušao, zato što je imao povez na ustima, kao i obično.
– Što je to bilo? – upita Monro podigavši pogled sa svoje
proklete bilježnice. – Maknite mu povez.
Jedan od pomoćnika, onaj kojeg je George odlučio zvati
Helmut, odvezao je povez.
George je pljunuo kad ga je maknuo. – Ovo radimo već
danima. Koliko još?
– Koliko god bude trebalo da postignemo svoj cilj – posve
mirno reče Monro. – Takav je bio naš dogovor.
– Naš je cilj bio moje ozdravljenje. Bude li još mnogo ovoga,
neće imati tko ozdraviti. Zar je slomljeni kralj doista bolji od
ludoga.
Monro je odložio bilježnicu i zamahnuo rukom po zraku,
poput učitelja koji drži predavanje. – To s razlogom nazivam
,,užasna metoda“. Užas je ono na čemu se temelji. Ali taj užas
donosi sjajne rezultate.
Georgea nije umirio način na koji je liječnik ushićeno
zadrhtao kad je rekao „sjajne rezultate“.
– Vukovi iz njemačke Crne šume bili su nadaleko poznati –
nastavio je Monro i ustao. – Najopakiji na svijetu. Nisu se
zadovoljavali krađom kokoši i teladi, pobjegli bi s djecom. Sa
starcima. No gdje su ti vukovi sada?
George se istinski nadao da je to retoričko pitanje.
– Nestali su! – drekne Monro. – Postoje samo u legendama, u
bajkama. Uz pomoć znanosti i snage volje, Nijemci su svoje
vukove preobrazili u patetična stvorenja kakav je onaj
pomeranac kojeg sam imao. Vidiš, mali, životinjska je narav
glina. Možeš je oblikovati ako imaš dovoljno snage. Tebi ću
učiniti ono što su Nijemci učinili svojim vukovima. Oblikovat
ću te. Dok ne postaneš bezazlen i poslušan kao onaj prokleti
pomeranac.
– Pomeranac je pobjegao – šapne George.
Monro ga je naglo pogledao. – Vidio sam kraljičina novog
ljubimca, Vaše Veličanstvo.
George se nadao da mu se na licu ne vidi prkos. Ne bi trebao
prkositi liječniku. Nije to ni želio.
– Nisi me poslušao – reče Monro. – To ćeš platiti.
– Ja sam kralj – reče George.
– Ti si nitko! – vrisne Monro. – Ti si ono što ti ja kažem da
jesi. Razumiješ?
– Ja sam kralj – ponovi George.
Monro ga pljusne. – Reci to opet – izazovno vikne.
– Ja sam kralj. – No Georgeov je glas sad bio slabiji.
Još jedna pljuska. – Opet.
– Ja sam... kralj.
Još jedna. – Opet.
 – Ja sam... ja sam...
On je kralj. No isplati li se ovo? Postoji li neki razlog da to
kaže? Samo će dobiti još jednu pljusku, a dr. Monro mu
pokušava pomoći, zar ne?
– Tko si ti? – upita Monro. Govorio je tihim glasom.
Zapovjedničkim.
– Ja sam nitko – reče George. Nije to zapravo vjerovao, ali je
bio spreman reći. Ako će time zaustaviti ovo.
Stoga je to ponovio. I opet. Ali je mislio nešto sasvim drugo.
Danas je parni dan.
I nekako se uspio nasmiješiti.
 BRIMSLEY

BUCKINGHAMSKA KUĆA
NEGDJE U PROSTORIJAMA ZA SLUŽINČAD
22. RUJNA 1761.
...
DAN KRUNIDBE

Brimsley je bio nervozan.

Jasno, prvi bi priznao da to za njega nije neuobičajeno stanje.
Zapravo bi to priznao svakome, osim Reynoldsu.
Stvar je u tome da Brimsley obično osjeća nervozu zato što je
napravio nešto pogrešno. Ili će uskoro napraviti nešto pogrešno.
Ili je možda netko drugi u nečemu pogriješio, a krivnju će svaliti
na njega.
Ma o čemu se radilo, uvijek je riječ o nečemu što je netko
pogrešno napravio.
Međutim, u ovom trenutku sve ide kako treba. Teoretski.
Kralj i kraljica žive u istom kućanstvu, a on se više ne mora
bojati plamtećega gnjeva princeze Auguste, zato što definitivno
imaju odnose.
Vrlo glasne odnose.
Brimsley je mnogo vremena provodio u tjeranju druge
služinčadi što dalje od hodnika ispred kraljevskih spavaćih
odaja.
No ipak je osjećao nelagodu. Reynolds nešto krije od njega,
što znači da kralj nešto krije od kraljice, a to pak znači da
Brimsley ne obavlja svoj posao. Njegov je posao štititi kraljicu.
To je njegova zaprisegnuta dužnost.
 Nadalje, bez obzira na njihove glasne odnose, čini se da kralj
i kraljica preziru jedno drugo. To ne sluti na dobro za budućnost.
Svačiju budućnost.
Sad je stigao dan krunidbe. Što znači da kralj George i
kraljica Charlotte od Velike Britanije i Irske moraju stvoriti
dojam da toleriraju društvo jedno drugoga. Brimsley je čvrsto
vjerovao će kraljica uspjeti. Zna što se od nje traži. Zabrinjavao
ga je kralj. Njegova su raspoloženja mnogo nestabilnija, a još
važnije...
Gdje je on, dovraga?
Kao da se ponavlja kraljevsko vjenčanje, samo što je sad
nestao kralj.
Brimsley je podigao ruke do lica te uz njihovu pomoć
doslovce otkočio svoju čeljust. Kralj i kraljica otjerat će ga u
smrt. Škrgutanjem će zube pretvoriti u prah. Onda neće moći
jesti. Polako će umirati od gladi, što će uvelike olakšati posao
talijanskim beračima grožđa i njihovoj kozi.
Ovo mora prestati. Radi dobrobiti mentalnog zdravlja i
njegovih zubi. Mora pronaći Reynoldsa. Vrijeme je da dozna što
se doista događa.
Brimsley je vjerovao da se Reynolds nalazi u labirintu soba i
hodnika koji čini suteren Buckinghamske kuće. Već ga je prije
ondje uhvatio kako se šulja jednim od stražnjih stubišta kad je
mislio da nitko ne gleda. I definitivno se šuljao. Reynolds se
obično drži poput čovjeka koji očekuje da mu se ostatak svijeta
makne s puta, no kad ga je Brimsley tada vidio, ponašao se
krajnje tajnovito, osvrtao se na sve strane, provjeravao da nitko
nije vidio kad se udaljio sa svojega mjesta na glavnom katu.
Nema nikakvog razloga, baš nikakvog, da Reynolds, kraljev
osobni sluga, ima nekakvog posla tako daleko u podrumu.
Ondje se pere rublje, čuva se hrana i pere se posuđe. Svijet
posve drukčiji od blještavila palače te jedva ikad itko prelazi
granicu.
Danas, na dan krunidbe, hodnici vrve od služinčadi, a svi su u
svojoj najboljoj odjeći. Poslijepodne će se održati parada i
gotovo su svi dobili pola dana slobodno da mogu proslaviti. No
Reynolds visok metar i osamdeset, a kosa mu je ljupko blistava i
plava, pa se uvijek svugdje ističe.
Brimsleyju su trebale dvije minute da ga pronađe i tiho mu se
primakne. – Moram razgovarati s tobom – reče ispod glasa.
Zašto si ovdje dolje? – oštro upita Reynolds. – Ti ne silaziš
ovamo…
– Zašto si ti ovdje dolje? – Brimsley uzvrati istom mjerom.
– Moram biti. Imam zadatak.
– Onda i ja moram biti. Ovdje sam zato što si ti ovdje. Ti si
uz kralja. A ona ga traži.
– Mislio sam da ne razgovaraju.
– Danas je krunidba – uzrujano šapne Brimsley. – Nije važno
razgovaraju li ili ne. Moraju biti zajedno. Dakle, gdje je on?
Reynolds ga je povukao u udubljenje gdje nije vjerojatno da
će i netko čuti. – Ne bi smio dolaziti ovamo dolje.
– Nisi mi dao mogućnost izbora.
– Ne budi smiješan. Tvoje se dužnosti odnose na kraljicu.
– A kraljica treba kralja. – Brimsley se borio protiv poriva da
zakoluta očima. Ili tresne Reynoldsa. Kao da se vrte ukrug.
Uvijek razgovaraju kao da se vrte ukrug. Reynolds je pogledao
duž hodnika prije nego što je odgovorio. – Kralj će joj se uskoro
pridružiti. U knjižnici proučava neke znanstvene radove.
Brimsley se namrštio. Bio je u knjižnici prije otprilike sat
vremena. Nigdje nije vidio kralja.
– Idi odavde – Reynolds reče na onaj svoj iritantno superiorni
način. – Pozabavi se svojom kraljicom.
 No doimao se nervoznim. Gotovo tajnovitim. I neprestano se
osvrtao preko ramena. Kao da... možda...
Je li se spetljao s nekim drugim? Nikad nisu jasno rekli da se
neće viđati s drugim muškarcima...
– Što se zbiva? – sumnjičavo upita Brimsley.
– Ništa se ne zbiva. – Reynolds ga ozlojeđeno pogleda. –
Imaš previše bujnu maštu.
Brimsley uzdigne bradu. Ovo se ne može tolerirati. – Dobro
me slušaj, Reynoldse – reče. – Ako se želiš spetljati s još nekim,
nemoj misliti da me briga. Ali... – usta su mu se ljutito skupila
dok je promatrao nimalo impresivno okruženje – ... pazi da
zauzima pravi položaj.
Reynolds se povrijeđeno odmakne. – Nisam... ne radi se o...
Brimsley prekriži ruke. Reynolds je možda iznad njega u
kućanstvu, ali spavaća je soba nešto posve drukčije.
– Ni s kim se nisam spetljao – naposljetku će Reynolds. –
Samo imam posla ovdje dolje.
– Ali nikad nisi ovdje – progunđa Brimsley.
– Kako bi to mogao znati? Ti nikad nisi ovdje.
– Tražio sam tebe.
Reynolds je glasno ispuhnuo zrak. To je dijelom zvučalo
razdraženo i dijelom... pa, Brimsley doista nije znao kako bi to
protumačio. Reynolds potom reče: – Samo sam u suterenu. To je
sve. Idi služiti svojoj kraljici. Dan krunidbe važan je za nju i za
zemlju.
Brimsley se mrštio, čudno nespreman otići. – Nisam
ljubomoran – reče.
– Jasno da nisi.
– Nemam razloga biti ljubomoran. Nismo davali nikakva
obećanja.
– Nikakva – reče Reynolds.
 Brimsley je progutao slinu. Želi li obećanje? Nikad mu nije
palo na pamet da bi od nekoga mogao zahtijevati vjernost. Jer
što bi to uopće značilo? Obećanje između dvojice muškaraca?
Ne mogu to obaviti u crkvi. Ne mogu se zavjetovati pred sucem.
A ipak, kad pogleda Reynoldsa... kad se njihovi pogledi
sretnu u hodniku...
To mu nešto znači.
– Brimsley – reče Reynolds. I zatim: – Bartholomew.
Brimsley je podigao glavu. Reynolds je provlačio prste kroz
kosu. Njegovo je smireno držanje...
Nestalo.
– Ne postoji nitko drugi – tiho će Reynolds. – U to možeš biti
siguran.
Brimsley je nelagodno kimnuo. – Niti za mene.
– Trebao bi se vratiti – reče Reynolds. – Danas ima mnogo
posla. Previše.
– Da. – Brimsley je uzdahnuo i okrenuo se da ode, ali tada su
se u dnu hodnika otvorila jedna vrata. Netko je izašao držeći
nekakvu medicinsku opremu i...
Zar je ono unutra kralj?
Reynolds je praktički skočio ispred njega da mu onemogući
pregled.
– Je li to liječnik? – upita Brimsley. – Zašto kralja u podrumu
pregledava nepoznati liječnik?
– Brimsley.
– Zašto ga ne pregledava kraljevski liječnik?
Brimsley.
Bilo je nečega u Reynoldsovu glasu. Brimsley je odmah
ušutio. – Ništa nisi vidio – reče Reynolds.
Brimsley je još nešto želio reći. Doista jest. No Reynoldsove
su ga oči preklinjale neka šuti, a Reynolds nikad ne preklinje.
 Brimsley kimne. – Moram se pozabaviti kraljicom – reče.
Okrene se na peti i otiđe.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
BLIZU KRALJEVSKIH SPAVAĆIH ODAJA
...
3. LISTOPADA 1761.

Krunidba je bila sjajna. Svi su to rekli. Kralj i kraljica

veličanstveno su izgledali, oboje. Dobro su odigrali svoje uloge.
Zapravo, Brimsley je vidio da su pukli jedino odmah nakon
povratku u Buckinghamsku kuću. Težina njihovih kruna bila je
posve stvarna i oboje su bili iscrpljeni.
Iscrpljeni do te mjere da su otišli svatko u svoju sobu i ondje
proveli ostatak večeri.
I to na parni dan.
– Što misliš, kako je došlo do toga? – Brimsley je pitao
Reynoldsa dok su zajedno prolazili hodnikom noseći srebrne
pladnjeve za svoje poslodavce. Bila je rana večer. Sunce je
zalazilo i u Buckinghamskoj je kući suton sve pozlatio.
– Parni dani, misliš? – upita Reynolds.
– Da.
– Zadrhtim od te pomisli.
– Vrlo je neobično.
– Nije na meni da preispitujem postupke kraljevskih ličnosti
– reče Reynolds.
– Ali...? – Zato što se očito osjećao ali.
– Neću dovršiti svoju tvrdnju.
Brimsley ga pogleda kroz trepavice. – Uopće nisi zabavan.
– Zabavan sam točno onoliko koliko treba – reče Reynolds.
– Upravo to kažem. Samo bi netko tko uopće nema smisla za
šali rekao nešto takvo.
Reynolds mu je dobacio razdražen pogled, ali se Brimsleyju
činilo da u njegovim očima vidi i malo naklonosti.
– Nemoj se smiješiti – reče Reynolds.
Brimsley se nacerio. – Što nosiš kralju? – upita pokazujući
srela ni pladanj koji je Reynolds nosio.
– Korespondenciju. A ti?
Brimsley je pogledao papire na svojem pladnju. – Planira
koncert. Nastupit će dijete pijanist. Meni se to čini vrlo
neobičnim, ali tvrdi da ga je slušala i da je sjajan.
– Dolazi s kontinenta?
– Iz Beča – potvrdi Brimsley.
– Kako se putuje iz Beča? – zamišljeno će Reynolds. –
Kopnom? Ili morem?
Stigli su do vrata kraljevih i kraljičinih odaja i već su cijelu
minutu ondje stajali. Samo čavrljajući.
– Nisam siguran – odgovori Brimsley. – Kraljica je stigla
morem. Putovala je iz Cuxhavena. Rekla je da je bilo grozno.
Povratila je po svojemu bratu.
– Sestre – reče Reynolds i znalački se nasmije.
– Imaš li ih ti? – upita Brimsley. Odjednom je shvatio da to
ne zna. A želio bi znati.
– Sestre? – ponovi Reynolds. – Dvije. Obje starije. A ti?
Brimsley odmahne glavom. – Ja sam jedinac. Roditelji su me
dobili u svojim poznijim godinama. – A zatim, iako Reynolds
nije pitao, doda: – Više ih nema.
– Žao mi je.
– I meni – tiho će Brimsley. Jako je dugo bio sam. Možda
zato toliko voli život u palači. To u njemu stvara osjećaj
pripadnosti.
Ali nije želio postati sentimentalan. Glavom je pokazao vrata
spavaćih soba. – Misliš li da će željeti vidjeti jedno drugo?
– Danas je neparni dan – podsjeti ga Reynolds.
– Onda će možda biti... tih?
– Kralj je već... – Reynolds naglo zatvori usta.
– Kralj je već...
– Obavio svoje kraljevske dužnosti.
Brimsley je bio siguran da Reynolds nije to namjeravao reći.
Također je znao da Reynolds više ništa neće reći, ma koliko
ustrajno Brimsley vršio pritisak.
Taj će teško otvoriti usta.
– Hoće li kralj sići na večeru? – upita Brimsley.
– Ne znam – odgovori Reynolds. Na licu mu se pojavio
zamišljen izraz, nimalo mu svojstven. – Umoran je. Možda će
željeli ostati u svojoj sobi.
– Ako nešto odluči, obavijesti me da to mogu prenijeti
kraljici, molim te. Možda će i ona željeti promijeniti svoje
planove u skladu s tim.
Reynolds neznatno okrene glavu i uzdigne obrvu. – Ako sam
dobro shvatio, ti zapravo kažeš ovo: Ostane li on u svojoj sobi,
vjerojatnije je da će ona jesti u blagovaonici?
– Doista ne znam. Vrlo su nepredvidljivi.
– Kraljevske ličnosti?
– Da. – Ta je riječ sadržavala cijeli svijet iscrpljenosti.
Reynolds se tiho nasmijao. Zatim je, nakon još nekoliko
trenutaka ugodne tišine, uzdahnuo i uspravio ramena. – Bolje da
se vratimo svojim dužnostima.
– Ponovo u okršaj?
Reynolds mu je uputio još jedan smiješak one vrste od koje bi
mu srce poskočilo u grudima. – Tako nekako.
Reynolds se okrenuo prema kraljevoj odaji, a Brimsley prema
kraljičinoj, te su se pozdravili bez riječi.
 Na jedan se trenutak svijet nalazio u savršenoj ravnoteži.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
BLAGOVAONICA
...
22. LISTOPADA 1761.

Parni dan.
Uvijek treba biti posebno oprezan na parne datume.
Kralj i kraljica prethodnoga dana nisu zajedno večerali, a
premda se Brimsley svim srcem nadao da će se njih dvoje
pomiriti (za što bi ipak trebali vrijeme provoditi zajedno), čak je
i on morao priznati da je lijepo provesti večer podalje od stalne
napetosti.
Da je bijes kruta tvar, cijela bi palača plivala u kremi od jaja.
Samo što krema od jaja ima dobar okus. I ne baca vaze. No
današnji dan završava na dva. Stoga su Brimsley i Reynolds
stajali u blagovaonici zajedno sa šest Jamesa i cijelom četom
sluškinja, a svi su sa strepnjom promatrali kralja i kraljicu.
– Možeš li, molim te, malo tiše disati? – obrecne se kraljica.
Ozbiljno? Brimsley se lecnuo. Čak je i on mislio da se ponaša
nerazumno. A on je uvijek na njezinoj strani.
Kralj je vilicom uzeo komad mesa i mrko je pogledao. –
Možeš li ti, molim te, prestati govoriti?
– Govorit ču ako želim govoriti.
– Pa, onda ću ja disati ako želim disati.
Patnički je uzdahnula. – Samo što ti to radiš na vrlo neugodni
način.
– Dišem? – otegnuto će kralj, a u očima su mu se vidjeli
sarkazam i nevjerica.
Kraljevski je trznula zapešćem kao da kaže: Rekla sam što
rekla.
– Takav je život – istim tonom nastavi kralj, kao da drži pre
davanje. – Ljudski život, točnije rečeno. Čovjek mora disati.
Čak bi se moglo reći da ti moraš disati, iako trenutno nisam
posve siguran da si ljudsko biće.
– Ti bi trebao znati.
– Što ti to znači?
Slegnula je ramenima i pogledala jednog Jamesa. – Imamo li
haringe?
– Nema ribe u kraljevoj blizini – Reynolds podsjeti sve
nazočne.
– Još jedan razlog zašto radije jedem bez njega – ustvrdi
kraljica Kralj šakama tresne po stolu.
– U čemu je točno problem? Ponašaš se poput djeteta još od
mojeg prvog jutra ovdje, a ja sam…
No kraljica je skočila na noge. Brimsley je koraknuo
naprijed. Onda je opazio izraz njezina lica i koraknuo natrag.
– Ti si udisao moj zrak! – vikne kraljica.
Bože dragi. Prešli su preko ruba. Oboje.
Brimsley je dobacio pogled Reynoldsu. Trebaju li otići?
Reynolds je jedva zamjetljivo odmahnuo glavom, što je
obično namijenjeno samo jednoj osobi.
Premda kralj i kraljica sad više ne bi opazili ni da pokraj njih
eruptira vulkan. Kralj je zarežao i dugim se koracima zaputio
oko stola. Kad se zaustavio, bio je tek desetak centimetara
udaljen od kraljice.
Brimsley je progutao slinu. Ovo neće dobro završiti.
– Želiš da odem? – kralj reče dubokim i provokativnim
glasom.
– Da. – Kraljica prkosno isturi bradu. – Idi. Odmah.
A tada...
 O, Bože dragi.
Kraljica je zgrabila kralja za zatiljak te su se ljubili.
– Ovo je parni dan – praktički je ispljunuo te riječi.
– Jest – ona je definitivno zarežala.
Brimsley je skočio unatrag baš na vrijeme da izbjegne tanjur
pun pečene piletine koji je poletio zrakom. Kralj je naglim
pokretom sa stola odgurnuo posuđe i hranu, a zatim...
– Van! – vikne Reynolds, pa su njih dvojica zajedno praktički
izgurali ostatak osoblja iz blagovaonice.
Ne gledaj kraljevu stražnjicu. Ne gledaj kraljevu stražnjicu.
Pogledao je kraljevu stražnjicu.
No treba biti pošten i reći da je to kras...
– Brimsley! – drekne Reynolds.
– Idite, idite! – Brimsley je tjerao Jamese hodnikom, zajedno
s tri sobarice koje su prisluškivale. Vratio se do vrata
blagovaonice baš kad ih je Reynolds zatvorio. Obojica su se
naslonili na vrata, trgnuvši se na zvuk razbijanja stakla.
Reynolds uzdahne. – Kristal.
Začuo se glasan tresak. Zatim stenjanje. Onda gromoglasan
zvuk za koji Brimsley nije imao pojma što ga je izazvalo.
Naposljetku je kralj počeo roktati.
– Parni. Dan.
Vidio je kraljevu stražnjicu. Bilo je prilično lako zamisliti
kako izgleda pokraj stola... s kraljicom...
Osjetio je kako mu se lice jako žari.
– Zar ti nije dobro? – upita Reynolds.
Brimsley je popravio svoju kravatu, gledajući ravno naprijed.
– Dan je bio... vatren.
Kraljica krikne.
Reynolds pročisti grlo. – Točno to i ja mislim.
Iz blagovaonice se začuje još jedan zvuk, glasan i vulgaran.
Obojica se lecnu.
– Zacijelo mi ne bi dopustio da se... ovaj... poslije rashladim
u tvojim odajama? – upita Reynolds.
Brimsley se uspravio. Prošlo je dosta vremena otkako je
Reynolds bio taj koji pita. Što je bilo prilično ugodno, iskreno
rečeno. – Mogao bih dopustiti – reče. – Možeš mi ispričati o
liječniku.
– Nema nikakvog liječnika.
Brimsley se okrenuo k njemu. Već mu je dosta tog laganja -
Ti...
– Da! Da! Da!
Naglo se trgnuo. Zasad će zaboraviti Reynoldsa. Mora čuvati
vrata.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
STAKLENIK ZA NARANČE
...
2. STUDENOGA 1761.

Pokazalo se da je teško održavati udaljenost od pet koraka kad

nešto treba obaviti, pa si je Brimsley dopustio hodanje uz kralju
u dok su proučavah njezin rokovnik obveza.
– Sad kad je medeni mjesec završio – reče Brimsley – imamo
galerije, opere i kazališne predstave koje biste mogli pogledati.
Vaše se Veličanstvo također može baviti dobrotvornim radom
po želji.
– Divno. – Ozareno se smiješila. Njezino je raspoloženje ovih
dana doista sjajno, unatoč stalnim prepirkama s kraljem.
Brimsley je vjerovao da to ima veze s njihovim aktivnostima na
parne dane, ali jasno, nije na njemu da nagađa.
– Rado bih nešto učinila za siromašne majke u bolnici –
odluči Charlotte.
– Vrlo dobro, Vaše Veličanstvo. Pobrinut ću se za...
Kraljica je podigla ruku da uzme naranču s niske grane.
– Naranča! – drekne Brimsley.
Dvojica su slugu požurili naprijed. Brži od dvojice ubrao je
naranču i oprezno je spustio na kraljičin dlan.
– Kao što sam govorio – nastavi Brimsley – odmah ću se
pobrinuti da se to organizira. Isto tako, sutra ćete upoznati svoje
druge dvorske dame.
– Ovo je apsurdno. – Kraljica je namršteno gledala naranču u
svojoj ruci i zatim njega. – Odsad nadalje sama ću brati svoje
naranče.
Brimsley je razmislio o delikatnosti situacije. Doista je
apsurdno da ne može sama ubrati naranču za sebe. S druge
strane, u stakleniku zacijelo nema dovoljno posla da bi se
opravdalo zapošljavanje dvojice slugu. Trenutno se pola njihova
posla sastoji od stajanja u blizini i branja naranči za nekoga iz
kraljevske obitelji tko slučajno naiđe.
– Vaše Veličanstvo... – počne Brimsley.
– Smiješno je da netko drugi mora ubrati naranču za mene.
Sama ću ih brati. Neće biti rasprave.
– Ja... – Odlučio je da se neće protiviti. Kako bi mogao? Ona
je kraljica. Stoga samo ljubazno kimne i reče: – Da, Vaše
Veličanstvo.
– Što je s formalnim obvezama? – upita Charlotte, blaženo
nesvjesna činjenice da je upravo nekome vjerojatno oduzela
posao. – Balovi? Večere? Koliko često moram priređivati
primanja u palači?
– Kralj ne dopušta društvena događanja u palači. Bilo koje
vrste.
Kraljica zastane. – Kako vrlo neobično. Valjda se možemo
družiti i negdje drugdje. Samo sam mislila...
– On ne sudjeluje u društvenim aktivnostima – reče Brinisley.
Očekivao je da ona to već zna.
– Zasigurno kad je riječ o plemićima...
– On ne odlazi ni na kakva okupljanja visokoga društva, Vaše
Veličanstvo.
Okrenula se i promatrala ga prodornim očima. – Zašto ne?
– Ovaj... – Brimsley trepne. – Zapravo doista ne znam, Vaše
Veličanstvo. On je jednostavno takav.
– Je li uvijek bio takav?
Brimsley se prisjetio nekoliko proteklih godina. – Neko
vrijeme. Da.
– Ali zašto? Ne čini se da je sramežljiv s ljudima. Ne
zamuckuje. Njegovo je ponašanje besprijekorno. Ima lijep
smiješak. Visok je, snažan i naočit te miriše kao... muškarac.
Brimsley se nasmiješio. Jednako je tako mogla opisivati
Reynoldsa.
– Možda to ima nekakve veze s liječnikom – glasno je
razmišljao Brimsley.
– S liječnikom? Kakvim liječnikom?
Prokleti. Pakao. Nije to kanio reći.
– Možda sam pogriješio – brzo će Brimsley. – Zapravo sam
siguran da sam se pogrešno izrazio.
Charlotte se nagnula prema njemu, zapovjednička i
zastrašujuća. Zatim se odmaknula i obrecnula na ostale sluge. –
Ostavite nas!
Brimsley je koraknuo unatrag, ali ga je zaustavila oštrim
pogledom. – Ne. Vi. Sad mi recite – doda – kakav liječnik?
 AGATHA

PALAČA ST. JAMES

DNEVNA SOBA PRINCEZE AUGUSTE
...
8. STUDENOGA 1761.

Agatha je mrzila ove čajanke.

Čaj je izvrstan. Keksi božanstveni. Društvo?
Previše kraljevsko.
Žena ne može odbiti kad je pozove kraljeva majka. Prekine
sve što je radila, izvuče najfiniju dnevnu haljinu i odmah se
zaputi do kočije.
Hitnost cijele situacije ipak je donijela i nešto dobro. Lord
Danbury baš je namjeravao skočiti na nju kad je poziv stigao.
Tako se Agatha uspjela izvući iz toga.
Čak i Danbury razumije da kraljeva majka ima prednost.
– Lijepo od vas da ste došli – princeza Augusta je rekla
nakon što se Agatha spustila na stolicu.
– Lijepo je od vas da ste me pozvali, kao uvijek.
Augusta je odmah prešla na stvar. – Rečeno mi je da ste
nekoliko puta posjetili kraljicu.
Agatha je prihvatila šalicu čaja od sluškinje. Nije joj morala
reći kakav čaj pije. Sad već to znaju.
– Rado šećemo vrtom – reče Agatha.
Princeza Augusta nagnula se naprijed. – Dakle, ona vam se
povjerava.
– Da.
– Onda?
 Agatha je odlučila lagati. – Ona i kralj sad su vrlo sretni
zajedno.
– Zaista.
To nije bilo pitanje, nego više sumnjičava primjedba.
– Svakako – reče Agatha i popije delikatan gutljaj čaja. –
Nakon nekoliko napetih prvih dana, uživali su u divnom
medenom mjesecu. Krunidba ih je dodatno zbližila.
– Uistinu su lijepo izgledali u opatiji – promrmlja princeza
Augusta.
– Istina. Slika i prilika blaženstva. – To barem nije bila laž.
Ma kakve mane imali kralj i kraljica, nitko ne može reći da nisu
sjajni glumci. Smiješili su se i mahali, držali se za ruke i ljubili...
Da Agatha nije bila primorana slušati sve Charlotteine
žalopojke, čak bi i ona smatrala da je kraljevski par ludo
zaljubljen.
– Mrzim ga – Charlotte je ustvrdila baš prethodnoga dana. –
Izluđuje me. Svima se prikazuje kao vrlo uljudan, ali to je laž.
On je lažljivi lažljivac koji...
Dragi Bože, spasi me, pomislila je Agatha.
– ... laže – napokon je završila Charlotte.
No Agatha je znala kako je biti u braku bez ljubavi, pa je
nastojala pružiti podršku. – Preživjet ćete to – rekla je kraljici. –
Sve dok ustrajete na tome da...
– Ostanem trudna – kiselo ju je prekinula Charlotte. – Molim
vas. Znam.
Agatha je otvorila usta da još nešto kaže, ali Charlotte nije za
vršila.
– Jesam ustrajna – rekla je Charlotte. – Ja sam sama
definicija ustrajnosti. Ja sam standhaft9. Ja sam irébranlable10.
Bit ću ustrajna i na četvrtom jeziku ako mi nađete prevoditelja.
Samo to radim. To je sve što mi radimo. Nastojimo moju utrobu
ispuniti bebom.
– Jako mi je žao – rekla je Agatha jer je to doista grozno
zvučalo.
– Prava noćna mora.
– Teško je. Znam. Čin... – Agatha je pomislila na lorda
Dauburyja kako se zabija u nju, uvijek iznova. Bilo je neugodno,
nespretno i doista krajnje dosadno. Ona je u mislima sastavljala
popise za kupovinu i pisma dok je on obavljao svoje.
Charlotte je sve to morala trpjeti pod budnim okom cijele
nacije. Ne doslovce, naravno, ali ipak. Kraljica ima moć, ali
nema privatnosti. Svaki se njezin potez analizira, raščlanjuje,
okreće naopako.
Agatha se nikad ne bi mijenjala s njom, a to mnogo govori.
Ipak je u braku s Hermanom Danburyjem.
– Mrzim sve kod njega – rekla je Charlotte. – Mrzim njegovo
smiješno lice. Mrzim njegov glas. Mrzim način na koji diše.
Diše? Agatha je uzdigla obrve. Nije li to ipak malo previše?
– Vaše Veličanstvo – rekla je – nije moguće da...
– Nepodnošljivo je! – prasnula je Charlotte. – Ne mogu...
on... – Haf haf paf haf paf paf.
Agatha je užasnuto zurila. Kraljica se trzala kao da je lutka na
koncu. – Vaše Veličanstvo – oprezno je pitala. – Zar vam nije
dobro?
– Tako on diše! – Charlotte je praktički viknula.
Kralj sigurno tako ne diše, ali je Agatha bila previše mudra
da bi to rekla. Baš kao što je previše mudra da išta od toga
povjeri princezi Augusti.
– Ima li kakvih znakova da je trudna? – upita princeza. –
Mislimo li da će se uskoro roditi dijete?
Agatha se suzdržala od ukazivanja na činjenicu da su kralj i
kraljica u braku jedva dva mjeseca. Čak i da je Charlotte uspjela
zanijeti tako brzo, još ne bi bilo nikakvih znakova. Stoga samo
reče: – Ništa nisam opazila.
– Obratite pozornost na to – naredi princeza Augusta. –
Postoji pritisak.
Dakle to je zanimljivo. Agatha je pazila da joj lice ostane
bezizražajno kad je pitala: – Vrši ga lord Bute?
– Ne tiče vas se tko vrši pritisak.
Agatha je čekala. Jedan, dva...
– Da, lord Bute – razdraženo će princeza Augusta. – Treba
nam beba. Kraljevska beba razlog je za slavlje pučanstva. Cijele
nacije. To je znak ljubavi za sve i osigurava nastavak dinastije.
– Naravno – reče Agatha.
Princeza se Augusta nagnula naprijed, ali tek neznatno. –
Beba će zapečatiti Veliki eksperiment. Ne smijemo zakazati.
Agatha je uočila svoju priliku. – Možda bi – oprezno reče –
bal pomogao s Velikim eksperimentom?
-Bal?
– Da. Lord Danbury i ja željeli bismo prirediti prvi bal
sezone.
To baš i nije bilo sasvim točno. Lord Danbury bi silno želio
prirediti prvi bal sezone. Agatha je to smatrala užasnom idejom
Danbury je uvjeren da će svi doći i lijepo se provesti sad kad je
dobio članstvo u White’su, ali ona je znala da nije tako. Većini
pripadnika visokoga društva, to jest starog visokoga društva,
odbit će pozivnicu Danburyja. Bit će ljubazni, smiješiti se i
govoriti „žao nam je da to moramo propustiti“ ili nešto slično, a
onda će se istodobno okupiti negdje drugdje i smijati se na
njihov račun.
Agatha ga je upozorila da princeza Augusta to zacijelo neće
odobriti. Njegova je reakcija bila toliko malodušna da je Agatha
umalo slomila srce. Izgledao je jako žalosno i maleno kad je
rekao: – Mašu radošću meni pred nosom i nikad mi ne dopuštaju
da je zgrabim.
Unatoč svemu zbog čega nije voljela svojega muža, Agatha
mu je rekla: – Ti si po svemu jednako dobar kao oni.
Zato što je to istina. Ono što Hermana čini groznim mužem
vrijedi za sve muškarce, barem koliko je Agatha uspjela
dokučiti. No nije podnosila to što se osjećao manje vrijednim
samo zbog boje svoje kože.
I tako je Agatha obećala da će pokušati. Možda će čak
uspjeti. Na kraju krajeva, nagovorila je kraljevu majku da im
daruje posjed. Koliko teško može biti organiziranje zabave?
– Vaša Kraljevska Visosti – reče s dužnim poštovanjem –
ima smisla da ja, kao jedna od kraljičinih dvorskih dama, budem
domaćica prvoga bala sezone. To bi bilo vrlo poticajno
pokazivanje jedinstva visokoga društva, zar ne?
Princeza je odmahivala glavom prije nego što je Agatha
uopće završila. – Prvi bal sezone? Kod vas? Ne. To neće biti
prihvatljivo.
Agatha je vodila kudikamo zaštićeniji život od svojega muža.
Nije bila izložena svakodnevnim odbijanjima i uvredama koje
unište čovjeka te se polako gomilaju dok se rane ne zagnoje.
Ili je možda riječ samo o tome da nije ni pokušala. Za razliku
od svojega muža, ona nije pokušavala ući onamo gdje je znala
da je neće prihvatiti. Nije pohađala škole u kojima se prema njoj
nikad ne bi odnosili kao prema jednakoj, nije ulazila u banke u
kojima bi uzeli njezin novac, ali joj ne bi ponudili čaj.
Sad ju je princeza Augusta prekinula prije nego što se uspjela
zauzeti za sebe. Jasno joj govori da nije dovoljno dobra, da
Danburyji nisu dovoljno dobri, da cijelo novo visoko društvo
nije dovoljno dobro.
To je neprihvatljivo.
 Agatha je odložila svoju šalicu. Vrijeme je da bude izravnija.
– Vaša Visosti, znam da biste željeli da se naše čajanke nastave.
Bilo bi vam jako teško kad biste doznali da je kraljica trudna
dugo nakon što se to dogodi, nije li tako?
Princeza uzdahne.
Agatha je opet uzela šalicu. Morala je porculanom sakriti
smiješak.
– Razgovarat ću o tome s lordom Buteom – reče princeza
Augusta.
Dovraga. Augusta je znala što to znači. Neće dobiti
dopuštenje
Morala je donijeti odluku.
Trebale su joj tri sekunde.
Danburyji će svakako prirediti prvi bal sezone. Samo se mora
pobrinuti da se pozivnice isporuče prije nego što princeza
Augnsta dobije priliku o tome razgovarati s lordom Buteom.
Grimizna, mislila je tijekom povratka kući. Uvijek joj se
sviđala grimizna. To će biti sjajna boja za ukrase. Grimizna sa
srebrnim i bijelim. Sve je to mogla vidjeti u mislima.
Gdje će najvjerojatnije i ostati. Lord Danbury željet će kuću
urediti u zlatnim tonovima. Njegova omiljena boja.
Nije važno. To je malena bitka. Beznačajna na duge staze.
Herman možda misli da ima kontrolu u svojim rukama, a ona
mu uglavnom dopušta tu maštariju.
Ona zna istinu. Možda nije razmišljala o Velikom
eksperimentu, ali sad ga vodi. I neće dopustiti da propadne.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
...
14. STUDENOGA 1761.
Sljedećega tjedna Agatha više nije bila toliko sigurna u sebe.
Počeli su stizati odgovori na pozivnice za bal Danburyja, a zasad
niti jedan pripadnik starog visokog društva nije prihvatio.
Princeza Augusta formalno ju je zamolila da otkaže bal.
Pa, zamolila je ipak pretjerivanje. Augusta je zapravo rekla: –
Vaš će bal uništiti Veliki eksperiment. Otkazat ćete ga.
Najgore je to što je Augusta imala pravo. Bila bi katastrofa
kad bi Danburyji priredili prvi bal sezone te da dođe samo pola
visokoga društva. Time bi se dokazalo da su svi protivnici u
pravu: Društvo se ne može ujediniti i beskorisno je pokušavati.
Kraljica Charlotte uopće nije bila svjesna svega toga. Nije se
uopće trudila razumjeti britansko društvo izvan lijepih kamenih
zidova svoje palače. Agatha se nije željela prepustiti ljutnji.
Sirota je žena tek malo više od djeteta. Istrgnuli su je iz njezina
doma, udali za neznanca i dodijelili joj zadatak da promijeni
cijelu kulturu.
Samo što joj to nitko nije rekao. Bilo bi smiješno da nije
toliko grozno. Velika Britanija stoji na rubu nečega istinski
velikog i pozitivnog, a sve samo zato što je za kraljicu izabrana
mlada djevojka smeđe kože.
Ali ona to ne zna. Charlotte ne shvaća da je ona simbol nade i
promjene za tisuće. Ne, ne simbol. Ona jest nada i promjena.
Agatha je nastojala biti strpljiva. Charlotte zaslužuje dovoljno
vremena da se prilagodi svojem novom životu. Tek joj je
sedamnaest godina.
Ali Agatha, i ostatak novog visokog društva, nema vremena.
Veliki je eksperiment sada.
Princeza Augusta rado govori kako je sve to važno, da Palača
mora ostati ustrajna u svojim nastojanjima da ujedini društvo, ali
Agatha zna da joj zapravo nije stalo do sudbine Danburyja,
Basseta i Smythe-Smitha. Samo ne želi ostavljati dojam
neuspjeha. Augusta želi da Veliki eksperiment uspije zato što ga
je ona osmislila. Kraljevoj je majci najvažniji ugled kraljevske
obitelji.
No za Agathu (i lorda Danburyja, Bassete, Smythe-Smith i
mnoge druge) nije riječ samo o ugledu. Radi se o njihovim
životima.
Agatha se mora boriti za to. Jednostavno mora.
Stoga je prvi put krenula u Buckinghamsku kuću a da onamo
nije bila pozvana. Nitko nije očekivao njezin dolazak kad je
prošla kroz grandiozni trijem i glavnoga batlera obavijestila da
je došla vidjeti kraljicu.
Bilo je teško vjerovati da je ovo njezin život, da može ući u
kraljevsku palaču i očekivati da će biti primljena. Rado je
mislila da takva nevjerica nema nikakve veze s bojom njezine
kože. Sigurno bi se svatko zapanjio kad bi bio u tako bliskim
odnosima s kraljevskom ličnošću.
No ipak je ona ovdje.
– Ledi Danbury.
Podigla je pogled. To je Brimsley, kraljičin osobni sluga.
– Kraljica je u knjižnici, miledi – reče čovjek. – Odvest ću
vas k njoj.
– Zar čita? – upita Agatha, uglavnom da bi o nečemu
razgovarali dok prolaze dugim otmjenim hodnicima
Buckinghamske kuće. – Spomenula je da želi više čitati na
engleskom. Rekla je da još uvijek najčešće razmišlja na
njemačkom.
– Ne bih se usudio nagađati o njezinu razmišljanju – reče
Brimsley – ali ne, sad ne čita.
– Ah. Što onda radi?
Pročistio je grlo. – Uživa u pogledu.
– Iz knjižnice?
 – Odande se vidi povrtnjak, miledi.
– Povrtnjak – ponovi Agatha jer zacijelo nije dobro čula.
– Da – reče Brimsley i kimne.
– Kako uzbudljivo.
– Njoj se takvim čini.
Kraljevske ličnosti, pomisli Agatha. Nikad ih neće razumjeti.
Doista, kad su ušli u knjižnicu, kraljica je stajala uz prozor,
praktički priljubljena uz staklo.
– Ledi Agatha Danbury, Vaše Veličanstvo – najavi Brimsley.
– Danas se nismo trebale vidjeti – reče Charlotte ne
okrenuvši se od prozora.
– Nadala sam se da ću razgovarati s vama bez drugih
dvorskih dama – reče Agatha.
– Dobro – reče Charlotte, i dalje usredotočena na prizor vani.
Kretnjom pozove Agathu da joj priđe.
– Riječ je o balu koji ću prirediti – Agatha je rekla čim joj se
pridružila.
– Priredit ćete bal. Kako lijepo.
Izgovoreno posve nezainteresirano. Agatha je ipak nastavila.
– Znam da vi nećete doći – reče – zato što kralj ne prihvaća
pozive na društvena događanja.
– Nije li to čudno? – Charlotte ju je napokon pogledala. –
Znate li zašto?
– Ne znam. Ja...
No Charlotte se opet okrenula prozoru. Što traži, za ime
svijeta? Agatha je stala pokraj kraljice i pogledala van. Ondje
nema ničega. Samo vrtovi i... još vrtova. Kraljica doslovce gleda
kako kupus raste.
Agatha je duboko udahnula. – Bal – kratko izusti. – Željela
sam vas pitati biste li potaknuli druge dvorske dame da dođu.
– Zar ih niste pozvali?
 – Jesam.
– U čemu je onda problem?
Agatha se podsjetila da je Charlotte mlada. Na nepoznatomu
mjestu. U nepoznatoj zemlji. Zacijelo joj treba oprostiti zato što
je tako neshvatljivo tupa. – Vaše Veličanstvo – reče Agatha, vrlo
strpljivo – neće doći ako...
– Eno ga! – uzvikne Charlotte.
Agatha je umalo zastenjala.
Charlotteino se lice namrgodilo dok se pomicala lijevo da
bolje vidi...
Agatha je virila preko nje.
... kralja, očito.
Sad je Charlotte odmahivala glavom. – Zar on zaista...?
Vjerujem da se on doista bavi vrtlarstvom.
– Vaše Veličanstvo? – upitno će Agatha.
– To je George – posve smućeno izusti Charlotte. – On
vrtlari. Vlastitim rukama. Zašto bi to radio? Ima ljudi. – Okrene
se Agathi. – Imamo vrtlare.
– Vaše Veličanstvo – Agatha praktički procijedi kroza zube
što se tiče bala...
– Mislila sam da je to možda varka, ali svakoga dana dolazi u
taj vrt. Jako čudno.
Zaboga...
Agatha pukne.
– Vaše Veličanstvo – oštro će Agatha, postavivši se točno
između Charlotte i prozora. – Molim vas.
– Što radite?
– Princeza Augusta mi je rekla neka otkažem bal.
Charlotte ju je nestrpljivo pogledala. – Ne razumijem kakve
to veze ima sa mnom. Ako vam je princeza Augusta već rekla...
– Vi ste kraljica – prekine je Agatha. – Razumijem da vam se
čini kako je ovo ispod vašega dostojanstva. Ali da niste
kraljica...
– Ali jesam – jednostavno će Charlotte.
Agatha se borila protiv poriva da je zadavi. – Ali da niste, vaš
bi život ovdje bio posve drukčiji. Zar ne razumijete? Vi ste prvi
svoje vrste. Otvorili ste vrata. I nas učinili prvima naše vrste.
Charlotte se ukočila.
– Promijenili ste situaciju za nas – posve jasno reče Agatha. –
Mi smo novi. Zar nas ne vidite? Što biste mogli učiniti za nas?
Kažem vam da konzumirate svoj brak. Kažem vam da ostanete
trudni. Kažem vam da ustrajete. S razlogom.
Agatha se usudila na brzinu pogledati Brimsleyja da vidi
hoće li je prekinuti. Sad je na vrlo tankom ledu. No kraljičin
čovjek ništa nije učinio i Agatha je postala još smionija.
– Zaokupljeni ste pitanjem sviđate li se jednom čovjeku.
Niste budalasta djevojka. Vi ste naša kraljica. Trebali biste se
fokusirati na svoju zemlju. Na svoj narod. Našu stranu. Zašto ne
razumijete da u svojim rukama držite naše sudbine? Molim vas,
morate gledat i dalje od ove sobe. – Kroz prozor je pokazala
kralja koji je kopao, za ime svijeta. – Morate gledati dalje od
ovog vrta.
Charlotte je šutjela.
Agatha je učinila jedino što joj je preostalo. Napravila je
kniks. – Zidovi vaše palače previše su visoki, Vaše Veličanstvo.
 CHARLOTTE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
STAKLENIK ZA NARANČE
...
KASNIJE TOGA DANA

Charlotte nije navikla da je netko grdi. Dok je bila dijete, da,

majka ju je zacijelo kritizirala kad se nije ponašala kao dama, ali
to joj zapravo nikada nije smetalo. Kad je princeza Elisabeth
Albertine grdila svoju najmlađu kćer, njezina bi najmlađa kći to
uglavnom pretvorila u igru.
Na koliko je načina Mutti11 u krivu? Kako bi je Charlotte
mogla nadmudriti? Dokument kojim je zahtijevala svoje pravo
da pliva u jezeru bio je tek početak. Charlotte je bila pametnija
od svoje majke. Bila je pametnija od svih u svojoj obitelji osim,
možda, od Adolphusa, a čak se i on mogao samo nadati da su
ravni jedno drugome.
No Agatha Danbury također je inteligentna. Vrlo
inteligentna. Kad je u knjižnici pozvala Charlotte na red, to je
zapeklo. Zato što je Agatha imala pravo. Charlotte je bila
sebična. Nije obraćala pozornost na ljude oko sebe.
Imala je dovoljno opravdanja. U Londonu je tek, koliko... dva
mjeseca? Nitko ne može od nje očekivati da za dva mjeseca
promijeni svijet.
Osim što je ona kraljica.
Svidjelo se to njoj ili ne, nije ista kao drugi ljudi. Činilo se da
ljudi od nje ipak očekuju da za mjesec dana promijeni svijet.
Uzdahnula je i zaputila se do ruba staklenika. Padala je kiša i
voda je stvarala ugodan zvuk dok je bubnjala po staklu.
Ravnomjeran i pravilan, kao da to izvodi vješt udaraljkaš u
orkestru.
Nedostaje joj glazba. Pozvala je mladog Mozarta da im svira,
ili osim toga...
Charlotte je pogledala svoju ruku. Ubrala je naranču a da toga
uopće nije bila svjesna. Okrenula se i pogledala Brimsleyja
udaljenog pet koraka, kao uvijek.
– Sama sam ubrala naranču – reče.
Lice mu je ostalo bezizražajno. – Jeste, Vaše Veličanstvo.
Charlotte se osvrnula naokolo. – Gdje su ljudi koji rade u
stakleniku?
– Nisu potrebni, Vaše Veličanstvo.
– Dali ste im otkaz?
– Sad sami berete naranče, Vaše Veličanstvo – objasni
Brimsley.
– Niste mi rekli da će biti otpušteni.
– Niste željeli raspravljati, Vaše Veličanstvo.
Nitko joj nije rekao...
Da je barem znala...
Brimsley se trebao više potruditi da joj kaže.
Ili je možda ona trebala slušati.
Zurila je u naranču na svojem dlanu. – Vi je pojedite – reče
Brimsleyju. Izgubila je apetit.

Charlotte se kasnije te večeri još uvijek osjećala zamišljeno i

uznemireno. Parni je dan pa se nalazila u Georgeovoj sobi, u
krevetu. Još je razmišljala o onoj naranči i dvojici muškaraca
koji su ostali bez posla zato što se ona nije potrudila postavljati
pitanja.
Sjetila se još jednog razgovora što ga je vodila s
Brimsleyjem, kad je spomenuo liječnika u podrumu.
Vrijeme je da počne postavljati pitanja.
Podigla se u sjedeći položaj, povukla plahte da pokrije svoju
nagost i pogledala Georgea. – Osjećaš li se dobro?
Trepnuo je, očito iznenađen pitanjem. – Zar ovo nije
zadovoljilo tvoje standarde? Zato što se meni činilo da je bilo
sasvim...
– Ne – prekine ga Charlotte. – Nekidan si bio s liječnikom. U
podrumu.
Pozorno ga je promatrala, ali njegovo lice ništa nije odavalo.
– Nisam siguran o čemu govoriš – reče. No njegov je ton bio
previše oprezan.
– To je bio dan krunidbe – reče Charlotte.
– I ti si bila u podrumu?
– Brimsley je bio. On te vidio.
– Ah.
Čekala je da on još nešto kaže. Šutio je, pa je potisnula
ozlojeđen uzdah i rekla: – To je sve što ćeš reći? Ah?
Prstima je čupkao plahte. – Ne sviđa mi se to što me tvoj
sluga špijunira.
– Nije te špijunirao. Bio je ondje dolje radi... ne znam zašto je
bio ondje dolje. Jednostavno je bio. Pa te vidio. S liječnikom.
Ali ne s kraljevskim liječnikom. Rekao je da je to bio netko
drugi.
George se mrštio. Charlotte nije znala pokušava li se sjetiti
toga događaja ili smisliti što će reći.
– Kažeš da je to bilo na dan krunidbe? – naposljetku će
George.
– Eto zašto. Kralj se mora pregledati na dan krunidbe.
– U podrumu?
Slegnuo je ramenima.
 Čovjek bi očekivao da će željeti pregledati i kraljicu – reče
Charlotte. – Svima je samo to važno. Da ja napravim dijete.
Čovjek bi očekivao da ću biti okružena liječnicima.
– To ti se ne bi sviđalo – reče kralj.
– Nisam rekla da bi mi se sviđalo. Zapravo sam posve
sigurna da bi mi bilo mrsko.
Nabrao je nos i pogledao prozor. No Charlotte nije stekla
dojam da nešto gleda, nego prije da ne gleda nju.
Posebno zato što je noć i zavjese su navučene.
– A ipak – reče, gotovo naglas razmišljajući – za mene nije
bilo liječnika. Iako sam ja ta koja mora nositi bebu.
– Nisam siguran...
Prekinula ga je. – No bilo je liječnika za tebe. I to baš u
podrumu, zaboga.
– Čini se da ti je važno to što smo bili u podrumu.
– Zato što se podrum doima kao tajna.
– Njegova se ordinacija nalazi u podrumu.
– Njegova se ordinacija nalazi u podrumu – ponovi Charlotte.
– To sam upravo rekao.
Odmahnula je glavom. – Doima se jako čudnim. Zašto bi
liječnik bio u podrumu?
– Ne znam tko određuje takva mjesta – reče George i slegne
ramenima.
– Nejasno – promrmlja Charlotte. On je previše zauzet da bi
se bavio tako nevažnim zadacima. I tada, baš kad bi inače
odjenula kućni ogrtač i vratila se u svoju sobu, ona upita: –
Zašto mi ne dopuštaš da te upoznam?
– Što? – Doimao se iznenađenim.
Opreznim.
– U čemu je problem? – upita Charlotte. – Nikoga ne želiš
primati. Odbijaš izlaziti.
 – Imam obveza kojima se moram baviti.
– Tvoje se obveze uvelike razlikuju od obveza drugih
kraljeva. Kako provodiš dane?
Kralj lagano slegne ramenima. – Bavim se vrtlarenjem.
– Ozbiljno? – Činilo se nemogućim u to vjerovati, usprkos
onome što je vidjela vlastitim očima. Kakav to kralj svoje dane
provodi u blatu? Kad bi to bio hobi, sat ovdje ili ondje...
Kimnuo je.
– I to ti odgovara? Cijeli dan provoditi u vrtu?
– Rijetko kad mogu ondje provesti cijeli dan. No ne bih imao
ništa protiv toga. Rekao sam ti da se volim baviti znanošću. Dio
znanosti je agrikultura. Volim se time baviti.
– Znači, kralj George je farmer George.
– Da – reče, gotovo kao da je izaziva neka mu se naruga. –
Farmer George. Ja sam farmer George. Ovo su ruke kralja i
farmera. Kralj farmer.
Ispružio je ruke. Nokti su mu pravilni i uredni, ali se ispod
jednoga vidjela tamna crta blata. Nasmiješila se. To mu je očito
promaknulo kad se kupao.
Doista voli raditi rukama, pomalo je začuđeno pomislila. Što
se za mnoge ne može reći.
Palcem je prešla po toj tankoj crti blata.
– Oprosti – brzo će George. – Nisam...
– Ne – rekla je i svoju ruku pokrila njegovom. – Sviđa mi se.
To je iskreno.
Stvara dojam da je to on.
Samo George.
Kakav bi njegov život bio da se nije rodio da bude kralj? Bi li
bio sretniji?
Oglasila se ura.
Ponoć.
 – Više nije parni dan – primijeti George.
– Nije. Sigurno je neparni.
– Što se događa, Charlotte? – upita. – Zašto postavljaš sva ta
pitanja? Obično odeš nakon... – Glavom pokaže krevet.
– Živiš radi sreće ili nesreće velike nacije – tiho će Charlotte.
– Charlotte...
– Ne. – Nježno mu dotakne podlakticu. – Kažem da
razumijem. Živiš radi sreće ili nesreće velike nacije. To je
sigurno iscrpljujuće. I samotno. Zacijelo se osjećaš zatočenim.
Nikakvo čudo da toliko mnogo vremena provodiš u vrtu.
– U vrtu sam običan čovjek.
– Farmer George.
– Nemoj me sažalijevati. Ne poznajem ništa drugo. Uvijek
sam ovo. Izložak umjesto osobe.
Zvučalo je grozno. Jest grozno. Zna to zato što je i njezin
život postao takav. Ona je također postala izložak. Nikad nije
sama. Čak i kad nema s kim razgovarati, kad sjedi za stolom u
blagovaonici i ondje je još dvanaest praznih stolica, ipak nije
sama. Ondje je uvijek malena četa slugu spremnih ispuniti svaku
njezinu želju, motreći na svaki njezin pokret.
No kad je bila dijete, slobodno je trčala naokolo. Čak je bila
pomalo divlja. Njemu nikada nije bila dopuštena takva sloboda.
Kakve li ironije. Kralj bez imalo slobode. Kakav život ima.
Rukama mu obujmi lice. – Za mene si osoba. Sa mnom
možeš biti osoba.
Pogledao ju je u oči i ona se, prvi put nakon nekoliko tjedana,
primorala da doista pronikne u te dubine. Vidjela je oprez i
nepovjerenje, ali je također vidjela nadu.
Dotaknuo joj je obraz.
– Hoćeš li me poljubiti? – tiho upita Charlotte.
Kimnuo je i usnama dotaknuo njezine. Bilo je nježno, i bilo
je stvarno.
– Više nećemo imati parne i neparne dane – reče Charlotte.
Nasmiješio se i prislonio čelo na njezino. – Imat ćemo samo
dane.
– Dane – promrmlja Charlotte. Dani zvuče lijepo. Samo
Charlotte i Samo George.
Uzeo je njezinu ruku i palcem joj lagano trljao prste. –
Smijem li pitati što je izazvalo ovu promjenu?
– Sama sam ubrala naranču.
– Sama si ubrala...
– Ne pitaj. Nikako ne bih znala objasniti.
On kimne. – Dobro.
– George – reče. – Znam da mi ništa ne duguješ nakon načina
na koji sam se ponašala. I znam da ne voliš društvena zbivanja.
Ali željela bih da nešto učinimo.
– Što bi željela?
Pomislila je na Agathu Danbury. I sve nove plemenitaše čiji
životi i položaji ovise baš o njoj. Ono što mora učiniti nije teško,
Zapravo je gotovo smiješno lako.
Okrene se svojemu mužu i reče: – Zidovi naše palače previše
su visoki.

KUĆA DANBURY
PLESNA DVORANA
...
6. PROSINCA 1761.

– Jeste li spremni, Vaše Veličanstvo?

Charlotte se okrenula svojemu mužu i ozareno se nasmiješila.
– Jesam, Vaše Veličanstvo.
Odjenuli su svoju najfiniju kraljevsku odjeću. George je na
sebi imao srebrnastobijeli brokat, a Charlotte zamršeno krojenu
haljinu svijetle ružičaste boje. Tkanina je posuta stotinama
sićušnih kristala te svjetluca poput noćnog neba.
George je kimnuo batleru obitelji Danbury, a on zagrmi: –
Njegovo Veličanstvo kralj George III. i kraljica Charlotte!
Plesna je dvorana, dotad košnica aktivnosti, u trenu utihnula,
Charlotte je smirila svoje živce. Morat će se naviknuti na ovakve
stvari. Koraknula je naprijed držeći Georgea pod ruku.
Pogledala je lijevu stranu prostorije. Staro visoko društvo.
Pogledala je desno. Novo visoko društvo.
Posve razdvojeni.
– Ovo neće valjati – tiho će George.
– Ne – reče Charlotte. – Neće.
Zajedno su se zaputili do svojih domaćina.
Lorde i ledi Danbury – reče George, možda malo preglasno.
– Hvala na pozivu.
Lord Danbury duboko se naklonio. – Vaša Veličanstva.
Charlotte je pogledala Agathu u oči. Bezglasno joj je
govorila: Ovdje sam. Nećemo zakazati.
Glasno reče: – Imate krasan dom, ledi Danbury. Vrlo smo
vam zahvalni na pozivu.
– Svakako. – George je poljubio Agathinu ruku, a zatim se
okrenuo i nasmiješio svojoj ženi. – Mislim da bi svaka sezona
trebala početi balom Danburyjevih, nije li tako, ljubavi?
– Slažem se – spremno će Charlotte. Vratila je svoju
pozornost na lorda i ledi Danbury. Ali je rekla dovoljno glasno
da je svi čuju: Naređujemo da bude tako.
Lord Danbury kao da je izgubio dar govora. Na njegovu
sreću, ledi Danbury zadržala je svoje uobičajeno dostojanstvo i
pribranost te reče: – Počašćeni smo, Vaša Veličanstva. Bit će
naša velika povlastica prirediti prvi bal svake sezone.
 – Mi ćemo dolaziti, naravno – ustvrdi Charlotte. – Nikad ne
bismo propustili prvi bal sezone.
George je još jednom kimnuo domaćinima, pokazujući svoju
namjeru da krene dalje, te pružio ruku kraljici. – Hoćemo li?
Orkestar je utihnuo kad su stigli kralj i kraljica, no kad su
stali nasred plesnoga podija, opet se začula glazba. Skladba je
bila spora i vrlo romantična.
– Samo George – šapnula je Charlotte kad su se njihove ruke
spojile.
– Samo Charlotte – nasmiješeno je odgovorio.
Charlotte je krajičkom oka vidjela kako pripadnik starog
visokog društva vodi Agathu na plesni podij. Charlotte nije bila
sigurna kako se čovjek zove, ali je pomislila da je to možda muž
Vivian Ledger, jedne od njezinih dvorskih dama.
Staro visoko društvo i novo visoko društvo. Ujedinjeni.
Još im se jedan miješani par pridružio na podiju, a zatim još
jedan. Onda su zaplesali Smythe-Smithi, a nakon toga par iz
starog visokog društva. Plesni se podij uskoro popunio. Neki su
parovi bili mješavina starog i novog, neki nisu, ali svi su plesali
isti menuet.
– Hvala ti – Charlotte reče svojemu mužu.
– Nikad mi ne moraš zahvaljivati – odgovori. Prstom je
kucnuo po njezinu nosu, brzom nježnom gestom koja sigurno
nije dio plesa. – Mi smo tim – doda. – Nismo li?
– Jesmo. Napravit ćemo velike stvari.
– Zajedno.
– Zajedno – složila se. – No željela bih da najprije nešto
napraviš bez mene.
– Što bi to bilo?
– Moraš plesati s ledi Danbury. Čim ovaj ples završi.
– Radije bih plesao s tobom.
 – I ja bih voljela da plešeš samo sa mnom, ali ovo je važnije.
Odglumio je patnički uzdah. – Nadajmo se da su sve moje
kraljevske dužnosti toliko lake kao što je pozivanje ledi Danbury
na ples.
– To bi bilo lijepo.
– Ne znam razumiješ li što si učinila – tiho je rekao George
dok su se udaljavali s plesnoga podija. – U jednoj večeri, na
jednoj zabavi, ostvarili smo više promjena, napredovali više no
što je Britanija napredovala u proteklom stoljeću. Ni u snu to
nisam očekivao.
Charlotte mu je stisnula ruku. – Ti možeš sve, George.
Možda može i ona. Nije samo Charlotte, nije samo Lottie.
Ona je kraljica.
Ona je više od osobe, ona je simbol. Znala je to, naravno, ali
prije ovoga večeras nije u potpunosti razumjela koliko je važno,
sve dok to nije vidjela vlastitim očima.
Ima moć. Slučajnost rođenja, kako je George jednom rekao.
Ili je to možda slučajnost braka. Ovako ili onako, ima moć i
vrijeme je da je upotrijebi.
Vrijeme je da je zasluži.
– Idi plesati s ledi Danbury – reče. – Stajat ću s tvojom
majkom i izgledati kao da uživam u razgovoru. To će imati
otprilike isti učinak.
– Moja je žrtva manja – primijeti George.
– Idi – reče Charlotte i nježno ga gurne. – Što prije otplešeš,
to ćemo prije moći otići kući i biti sami.
– Zaista mi se sviđa način na koji tvoj um funkcionira.
Ozareno mu se nasmiješila.
– Ali najprije, mislim da još nešto možemo učiniti.
– O? Što?
Nasmiješio se. – Poljubi me.
 – Ili bi ti mogao poljubiti mene.
Pretvarao se da razmišlja o tome. – Ne, mislim da bi ti trebala
poljubiti mene.
– Ah, neka bude. – Podigla se na prste i poljubila ga u obraz.
Netko je zapanjeno dahnuo.
– Samo bi prava žena to učinila pred publikom – tiho će
George.
– Jesam li ja prava žena?
– Zauvijek – obeća. Jednom joj je krupnom šakom obujmio
lice i potom se sagnuo da usnama dotakne njezine. To je bio
lagan poljubac, nježan poljubac, ali je također bio obećanje.
Obećavao je ljubav, poštovanje i odlučnost.
Zajedno će promijeniti svijet.
Večeras je tek početak.
 AGATHA

KUĆA DANBURY
KASNIJE TE VEČERI

Mnogo vam hvala.

– Bilo je predivno.
– ...očito kraljičina miljenica...
Limunada je bila izvrsna.
– .. .tako prekrasan dom.
Pripadnici visokoga društva, starog i novog, hodali su iz
plesne dvorane do ulaznih vrata. Agatha i njezin muž stajali su
na trijemu i sa svima se pozdravljali.
Bal je bio golem uspjeh.
Agatha je plesala s kraljem.
S kraljem!
Kralj je plesao s kraljicom, a zatim je plesao s njom. I ni s
kim drugim. Čak ni sa svojom majkom. Nije mogao jasnije
pokazati svoje odobravanje.
Danburyji su službeno kraljevski miljenici.
Visoko će se društvo ujediniti.
Ovo je novi dan u Britaniji.
Te su večeri ostvarene dvije pobjede. Prva je bila glasna i svi
su razumjeli implikacije. Završili su dani starog visokog društva.
Društvo će se miješati i boja nečije kože više neće određivati
status.
Ali druga pobjeda... Ta je bila tiha. I bila je njezina. Agatha
to nikad nikome neće moći povjeriti, ali ona zna. Ona je za to
zaslužna.
 Rekla je istinu osobi koja ima moć. Navela je Charlotte da
shvati da ima odgovornosti, da svoj položaj mlade kraljice može
iskoristiti za mijenjanje svijeta.
Baš kao što Agatha može iskoristiti svoj položaj pouzdanice
mlade kraljice.
Agatha nije znala ni za jedno društvo ili kulturu gdje žene
imaju eksplicitnu moć. Moraju raditi iza kulisa, manipulirati
svojim muškarcima kako bi vjerovali da su oni smislili sve
dobre ideje,
Biti žena znači da nikad ne dobiješ zasluge za svoja
postignuća.
Ali to ne vrijedi za kraljicu. Kraljica može djelovati. Može
raditi. Može neke stvari provesti u djelo.
No je li to točno? Agatha se namrštila. Zamolila je kraljicu da
ujedini društvo tako da dođe na bal Danburyja, ali Charlotte je
zapravo navela kralja da dođe na bal.
Agatha je odlučila da neće cjepidlačiti. Imala se pravo
ponositi svojim postignućima. Također je bila uvjerena da će
Charlotte, nakon što se počne ugodnije osjećati u novoj ulozi,
naučiti svoju moć koristiti za dobro.
– Hvala vam još jednom – rekli su posljednji gosti dok su
silazili stubama ispred ulaza.
– Laku noć! – dovikne Agatha. Ona i njezin muž vratili su se
unutra, gdje je u predvorju čekala sva služinčad.
Batler je zatvorio vrata. Lord Danbury podigne ruku i svi su
čekali zadržavajući dah. Virio je kroz prozor čekajući da se
udalji i posljednja kočija. A tada, kad je postalo jasno da ga
nitko neće čuti, ispustio je radostan poklič.
Svi su to učinili. Danbury, Agatha, sva služinčad, svi su se
glasno veselili, sjedinjeni u svojem trijumfu.
– Postigli smo uspjeli – Agatha reče svojemu mužu. Nije se
sjećala da je na njegovu licu ikada vidjela takav izraz radosti i
ponosa. Umalo ga je zagrlila.
Zavrijedio je ovo. Bez obzira na sve njegove mane, a ima ih
mnogo, zaslužio je ovaj trijumfalni trenutak. Nakon života
ispunjenog odbacivanjem i uvredama, pretvoren je u kraljeva
miljenika. Konačno je muškarac kakvim se oduvijek smatrao.
To je prekrasno.
– Kralj! – pohvalio se. – Osobno je pisao pripadnicima
visokoga društva i sve ih obavijestio da planira doći. Nije mogao
jasnije pokazati svoju naklonost.
– Doista nije – reče Agatha.
– Lord Ledger pozvao me u lov – nastavi Herman. – A
vojvoda od Ashbournea spomenuo je kućnu zabavu.
– Sjajno – reče Agatha.
– Sve ono što sam čekao. Samo su me trebali vidjeti.
– Istina.
– Ja sam uspješan! – radosno će Herman. – Idemo proslaviti!
Zgrabio je Agathu za ruku i povukao je prema stubama.
Smijao se od sreće, a Agatha se također željela smijati, samo
što... uh... očito je želio da odu u krevet. To je bilo posljednje što
je u tom trenutku željela.
No to je njezin posao. Baš kao što Coral puni kade za kupanje
i gospođa Buckle peče kruh, Agatha mora leći sa svojim mužem
i povremeno roditi dijete. Nije onako loše kao nekoć i uglavnom
se navikla. Katkada to vrijeme koristi za planiranje tjednih
poslova i korespondencije.
Ali to sigurno nije način na koji želi proslaviti ovu večer.
Uzdahnula je kad su ušli u njezinu sobu. Danbury je bio silno
uzbuđen. Možda neće dugo trajati.
– Penji se! – reče pljesnuvši je po stražnjici.
– Naravno, najdraži – reče. – Dopusti da se najprije
preodjenem u spavaćicu.
– Nema potrebe. Obavit ćemo to u tvojoj kraljevskoj haljini –
ushićeno reče.
Tako se našla na rukama i koljenima na krevetu, a zlatna se
svila gužvala na njezinim leđima. Danbury se lijepo zabavljao,
gurajući se naprijed-natrag. Agatha je u mislima brojila svoje
plesne partnere. Da vidimo, najprije je plesala s lordom
Ledgerom, zatim s kraljem, a nakon toga s Danburyjem zato što
nitko, osim muža, nije bio dovoljno hrabar da slijedi kralja.
Potom lord Bute. Agatha je vjerovala da je za to zaslužna
princeza Augusta. Onda je slijedio Danburyjev prijatelj
Frederick Basset. Potom lord Smythe-Smith, pa sir Peter
Kenworthy, onda…
Čudno.
Njezin se muž zaustavio.
– Milorde?
Okrenula je glavu. Nije mislila da je završio, ali zapravo nije
obraćala pozornost.
– Milorde, jesi li gotov?
Šutio je, a ona je na leđima osjećala njegovu težinu. Izvila se
koprcajući se pod njim, a onda se srušio i pao na pod uz glasan
udarac.
– Milorde? – ponovila je, ali ovoga puta šaptom. Dovukla se
do ruba kreveta i pogledala dolje. – Hermane?
No bilo je besmisleno izgovarati njegovo ime. Ležao je na
leđima i oči su mu bile širom otvorene.
Mrtav.
Agatha je progutala slinu. Ovo je... Ona je...
Oprezno je zaobišla muževo tijelo i uzela kućni ogrtač. Nije
bila posve sigurna što je u tom trenutku trebala osjećati.
Opet se primaknula lordu Danburyju i lagano ga gurnula
nožnim palcem. Za svaki slučaj.
I dalje je bio mrtav.
Dakle.
To sve mijenja.
Smiješno je izgledala u grimiznom kućnom ogrtaču iznad
plesne haljine, ali je ipak otvorila vrata i promolila glavu u
hodnik. Njezina sobarica Coral čekala je na stolici nekoliko
koraka dalje.
– Miledi – reče Coral i ustane. – Rekla sam lakaju s kata neka
donese vodu za kupku.
Agatha kimne. To je njihova uobičajena procedura. Coral je
bila s njom još prije nego što se udala. Znala je da energija lorda
Damburyja često znači da Agathi nakon čina treba topla kupka.
– Hvala, Coral – reče Agatha. Zatim je pročistila grlo. – Ovaj,
ne moraš mi tako često priređivati kupke.
– Besmislice, miledi. Sasvim je jednostavno sad kad imamo
kompletno osoblje. Danas sam čak novoj kućnoj pomoćnici
rekla neka istisne ulje lavande. Božanstveno miriše, a čula sam
da kožu čini manje sivkastom...
– Coral – prekine je Agatha.
Coral trepne.
Agatha je govorila polako i jasno. – Nema potrebe da se tako
često pripremaju kupke.
Coraline su se oči raširile. Pomaknula se naprijed. – Miledi –
šapne. – Zar smo završile?
Agatha se odmaknula ustranu da Coral može zaviriti u sobu.
– Završile smo.
Coral je udahnula i zatim podigla prst tražeći tišinu. Uz tihi je
škljocaj zatvorila vrata.
Agatha više nije mogla izdržati. Tiho je kriknula od radosti i
zagrlila drugu ženu. Zajedno su izvele maleni ples, poskakivale
su gore-dolje, a zatim su se odmaknule ustranu zato što je,
nebesa, lord Danbury još uvijek bio na podu, i da, to uopće nije
dostojanstveno i zacijelo je nemoralno, ali ona je slobodna!
Agatha Danbury napokon je slobodna.
Blistavih očiju, Coral se odmaknula. – Želite li se najprije
preodjenuti?
– Ne, mislim... Pa, valjda mi kućni ogrtač ne treba. – Agatha
je dopustila da joj ga Coral skine s ramena i vrati na stolicu.
– Jeste li spremni? – upita Coral.
– Jesam – reče Agatha. I bila je spremna. Doista jest.
– Sretno. Vratit ću se na svoju stolicu.
Agatha je kimnula i zatvorila vrata. Brojila je do tri kako bi
se Coral stigla vratiti na svoje mjesto, a onda je vrisnula.
Nebesa, nije znala da može stvarati takav zvuk.
– Upomoć! Upomoć! O, ne! Upomoć!
Vrata su se naglo otvorila. Coral je izgledala krajnje
uspaničeno. – O, miledi! – vikne. – Što se dogodilo?
– Lord Danbury! – krikne Agatha. – Mislim da je...
– Ne! – uzvikne Coral. – O, ne!
– Ljubavi moja! – zajeca Agatha. – O, ljubavi moja!
Hodnik se brzo ispunio lakajima i sluškinjama, a većina je na
sebi još uvijek imala svoje večernje odore.
– Nešto se dogodilo lordu Danburyju – reče Coral. – Henry,
idi po liječnika. Charlie, probudi njegova sobara. Odmah!
– Nema ga više! – jadikovala je Agatha. – Moje ljubavi više
nema!
Coral se okrenula ostalima, još uvijek okupljenima u
hodniku. – Čekajte ovdje. Moram se pobrinuti da sve bude
dostojanstveno za moju ledi, a onda možete doći pomoći.
Promolila je glavu u sobu i značajno pogledala Agathu.
Agatha je ponovo zajecala.
 Morate izići iz sobe – reče Coral. – Ne možete ostati ovdje s
tijelom njegova gospodstva.
– Neee! Neee! Moram ostati s njim. Moram!
– Dođite sa mnom, miledi. – Coral ju je uhvatila pod ruku i
povela van te su prošle pokraj svih zaposlenika koji su je
suosjećajno promatrali. Agathu je zapekla savjest jer ih je sve
tako zavaravala, ali određeni se privid mora zadržati.
– Odvest ću vas u gostinjsku sobu – reče Coral.
– Što će biti sa mnom? – cviljela je Agatha. – Što će biti s
nama? Moja djeca... moja djeca...
– Dođite, miledi, idemo. Ostali će se pobrinuti za liječnika
kada stigne.
Agatha je plačno kimnula i dopustila da je Coral odvede u
gostinjsku sobu.
– Donijet ću vam nešto da se preodjenete – Coral je rekla
nakon što je Agatha sjela.
– Da. – Agatha je na sebi i dalje imala svoju zlatnu haljinu.
Herman je rekao da je to njezina kraljevska haljina. Doista je
prekrasna. Veličanstvena, zapravo, i predivno izgleda na njoj.
No nije bila sigurna hoće li ikada ponovo nositi baš tu nijansu
zlatne. Želi sama birati svoje boje. Želi sama birati svoje haljine.
Sve želi sama birati.

KUĆA DANBURY
RADNA SOBA LORDA DANBURYJA
...
NEKOLIKO SATI KASNIJE

Agatha je gotovo sat vremena lutala kućom. Nije bila sigurna

zašto, osim što nije bila umorna i osjećala se vrlo čudno, a
nekako se činilo da bi trebala pregledati stvari svojega
pokojnoga muža.
Njegove relikvije.
On je bio relikvija.
Ali kuća je nova. Njezini zidovi ne čuvaju nikakve uspomenu
To je dobro. Bit će njezina. Ne njegova.
Nikada njegova. Dotaknula je hrpte njegovih knjiga. Je li ih
ikada čitao? Nije se sjećala da ga je vidjela kako čita.
Novine. Čitao je novine.
Batler bi izglačao novine i potom ih dao lordu Danburyju.
Agatha ih je čitala kad bi on završio. Zatim bi završile u vatri.
Ima li u tome kakva metafora? Sigurno ima, ali je Agatha nije
uspjela naći. Barem ne u tom trenutku.
– Ledi Danbury?
Agatha je pogledala prema vratima. Ondje je stajala Coral.
– Miledi, što radite ovdje?
– Ništa – reče Agatha.
Sve.
– Mogu li štogod učiniti za vas? – upita Coral.
– Ne – odgovori Agatha. I potom: – Čekaj.
– Da?
– Dadilja je rekla da su djeca odmah zaspala.
– Dominic je imao nekoliko pitanja, ali to se moglo očekivati.
On je najstariji. – Coral je ljubaznim očima promatrala Agathu.
– Je li vam hladno? Ili ste gladni?
Agatha je odmahnula glavom. – Nije se činilo da ih je previše
uznemirila smrt njihova oca. Što zacijelo nije iznenađenje. Lord
Danbury je za njih bio stranac. Viđali su ga samo nekoliko puta
mjesečno.
Coral kao da nije znala što bi na to rekla. – Mogu probuditi
Charlieja i reći mu neka zapali vatru. Ili kuharica može
pripremiti nešto hladno za jelo. Ili rani doručak.
 – Doručak?
– Uskoro će 4 ujutro, miledi.
Agatha je iznenađeno otvorila usta. – Nisam shvatila da je
toliko. Silno mi je žao. Coral, idi u krevet, molim te.
– Neću vas ostaviti. Nikakvo čudo da ga oplakujete. Bio je
vaš muž, čak iako...
Agatha je uzdigla obrve.
– Možda malo čaja – reče Coral. – Umjesto... što to pijete?
Agatha je pogledala čašu u svojoj ruci. – Porto. Grozno je.
Ali je lordu Danburyju najdraže. Bilo. Bilo mu je najdraže.
Odložila je čašu. Nije to željela piti.
Ruka joj je drhtala. Zašto joj je ruka drhtala? Nije uzrujana.
Neće joj nedostajati. Zašto joj je ruka drhtala?
– Miledi? – Coral je zvučala zabrinuto.
Agatha je čašu gurnula još malo dalje od sebe. – Imala sam
tri godine kad su me roditelji obećali njemu. Jesi li to znala?
Coral kimne.
– Tri godine. Ne vjerujem da sam u potpunosti razumjela
koliko sam bila malena sve dok Dominic prošle godine nije
navršio tri. Obećana muškarcu u toj dobi. Gdje im je bila pamet?
Coral je šutjela.
– Odgajana sam da budem njegova žena – nastavi Agatha
zureći u zid. – Učili su me da je moja omiljena boja zlatna zato
što je to bila njegova omiljena boja. Govorili su mi da najviše
volim ona jela koja su njemu najdraža. Čitala sam samo knjige
koje su se njemu sviđale. Naučila sam na klaviru svirati njemu
drage skladbe. Pijem ovaj porto zato što je njemu bio najdraži,
pa stoga mora biti i meni.
Pogledala je Coral. – Ne sviđa mi se porto.
– Ne, miledi.
– Ma koliko sam puta sanjarila, zamišljala, nadala se i
planirala, nikad se nisam pitala kakav će doista biti osjećaj kad
njega više ne bude. Kad nestane s lica zemlje. Odgajana sam za
njega. A sad sam... nova.
Agatha se zagledala u vino.
– Posve sam nova – reče. – A čak ne znam kako udisati zrak
koji on ne izdiše. Okrenula se prema vratima. – Mislim da sad
idem u krevet.
– Svakako, miledi. – Coral je koraknula ustranu da njezina
poslodavka može proći, ali Agatha još nije bila posve spremna.
– Ovaj se svijet neprestano mijenja – reče.
– To je istina, miledi.
Agatha je kimnula i naposljetku izišla. Vrijeme je da pronađi
svoje mjesto u ovom novom svijetu.
Ali najprije mora spavati.
 GEORGE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJEVA SPAVAĆA ODAJA
...
ISTE VEČERI

George nikad neće biti siguran zašto se probudio usred noći.

Možda neki zvuk izvana? Vjetar? Ptica? Ili možda bez ikakva
razloga.
Tko zna zašto se čovjekove oči otvore dok mjesec još sja?
Kad se probudio, samo je znao da je budan.
Zapravo je previše sretan da bi spavao, odjednom je shvatio.
Također je gladan. Želi... Što želi? Sve osim zobene kaše.
Više nikad neće jesti taj bućkuriš. Sutra će, ili je možda već
danas, obavijestiti dr. Monroa da su završili. Mislio je da
liječnikovi nekonvencionalni tretmani djeluju, ali sad shvaća da
je za sve zaslužna Charlotte.
Ona je ključ njegova zdravlja. Ona hrani njegovu sreću.
Ona će ga stvoriti.
Samo treba pogledati što su postigli one večeri na balu
Danburyja. Visoko se društvo transformiralo. I bilo je tako lako.
George je toliko vremena potratio na jadikovke zbog svega
onoga što znači biti kralj da je zaboravio što to znači svima
ostalima.
To je slučajnost rođenja. Tako je rekao Charlotte, a tako je i
mislio. Ali zahvaljujući toj slučajnosti može činiti dobro. Dok
uza se ima svoju mladu ženu koja ga usmjerava, pomaže mu...
Nema ničega što ne bi mogao učiniti.
 Ali najprije mora nešto pojesti.
Pazeći da ne probudi Charlotte, kliznuo je s kreveta, navukao
kućni ogrtač i izišao iz sobe. Nije bio siguran koliko je sati? 2? 3
ujutro? Svi u Buckinghamu spavaju, a nije smatrao potrebnim
nekoga probuditi kako bi on nešto prigrizao.
Koliko teško može biti pronaći komad kruha i sira?
Znao je gdje su kuhinje. Svakog je dana onuda prolazio na
putu u laboratorij dr. Monroa. Bi li u palači St. James znao kamo
treba ići? To je zanimljivo pitanje. Nije vjerovao da je ondje
ikada bio blizu kuhinja.
Nije važno. Buckingham je sad njegov dom. Sa Charlotte.
Samo je to važno.
U suterenu je bilo hladnije, pa je, dok se približavao kuhinji,
požalio što nije navukao papuče. Zašto su stopala hladnija od
ostatka tijela? Sigurno zbog udaljenosti od srca. Čovjekova krv
nije onako topla kad stigne do nožnih prstiju.
Na trenutak je zastao da protrlja jedno stopalo o drugo, a
zatim je ušao u kuhinju i...
Nije bio sam.
– Monro – rekao je i naglo stao čim je koraknuo unutra. – Što
radite ovdje?
Monro je podigao pogled s lonca na štednjaku u kojemu je
nešto miješao. – Ne možete spavati, Vaše Veličanstvo?
– Ne, samo...
– Vaša me nesanica ne iznenađuje – prekine ga Monro. –
Ovo nije pravo okruženje za vas. Bolje smo napredovali u
Kewu.
– Ne vraćam se u Kew.
Monro je razdraženo skupio usta. – Zabrinjava me djelovanje
cijelog ovog mjesta. Otkako ste preselili u Buckingham, niti
jednom niste bili na stolici. Ako uskoro ne nastavimo liječenje,
riskiramo gubitak svega što smo postigli.
– Mi? – George se umalo nasmijao. – Vi i ja, doktore, ništa
nismo postigli. Za sve što je kod mene poboljšano zaslužna je
mola žena. Njezine su mi metode pomogle više no što biste vi i
vaša stolica ikada mogli.
– Metode – posprdno će Monro. – Ha. Ona nema nikakvog
obrazovanja. Nije učena. Ako Vaše Veličanstvo misli da vam
ona pomaže...
– Znam da mi pomaže – prekine ga George. No Monro nikad
ne bi mogao razumjeti iscjeliteljske moći radosti. One večeri, na
balu Danburyja, to je Georgeovoj duši pomoglo više od svih
ledenih kupki ili brezovih šiba.
– Vaše se Veličanstvo zanemaruje – razdraženo će Monro. –
Ponašate se nepromišljeno. Slobodno se prepuštate svojim
hirovitim porivima.
George je prekrižio ruke. – Kao i ona.
– Točno to želim reći – progunđa Monro.
George je polako hodao kroz kuhinju, prstima dodirujući
drvenu radnu ploču. – Kad sam bio dijete – zamišljeno reče –
moje kolike nikad nisu bile samo kolike. Moje su kolike bile
katastrofa, zloslutni znak, potencijalna propast Engleske. Kad
sam bio dječak, odbijanje da jedem grašak bilo je potencijalna
propast Engleske. Netočno zbrajanje u matematici, potencijalna
propast Engleske. Cijeli sam život strepio da ću u nečemu
pogriješiti zato što je svaki nepravilan postupak prijetio
uništenjem Engleske. Taj me strah umalo slomio. Pronalazio
sam mjesta za skrivanje. Moje farme. Moj opservatorij.
Okrenuo se natrag Monrou i pogledao ga oštrim očima. –
Moje ludilo.
Monro je šutio. George je pronašao štrucu kruha i otkinuo
komad. – Mislio sam da je taj strah cijena kraljevskog položaja.
Ali sada...
Ubacio je komadić u usta i žvakao. Zatim je progutao.
– Sad sam upoznao ženu koja se nikad ne boji. Koja radi što
želi. Krši pravila. Koketira sa skandalima. Čini nezamislive
drskosti, Nikad nisam upoznao osobu koja je više kraljevska od
nje.
Monro je slegnuo ramenima.
– Ona će me izliječiti. – Georgeov je glas postao oštar. Nije
razumio zašto liječnik ne reagira. To ga je uznemirilo.
– Kasno je, Vaše Veličanstvo – reče Monro. Izvadio je žlicu
iz lonca, pomirisao je i nastavio miješati. – Morate se vratiti u
krevet. Trenutno nisam slobodan za tretman.
Zaboga, zar taj čovjek nikad ne sluša?
– Možda nisam bio dovoljno jasan – reče George. – Više
niste moj liječnik.
– Nisam? Šteta. – Monro je nastavio miješati, naoko nimalo
uznemiren. – Unatoč tome, ostajem kraljičin.
George se ukočio. – Što ste to upravo rekli?
Monro je pokazao proključalu smjesu u loncu. – Pripremam
ovaj oblog za nju.
George je osjećao trnce u rukama. U ušima mu je odzvanjao
gromoglasni zvuk sličan bujici. Kad je uspio pronaći svoj glas,
činilo se da ga mora iščupati iz grla.
– Držite se podalje od nje.
Monro se nasmiješio. – Ali, Vaše Veličanstvo, ona se obratila
meni.
– Ne bi to učinila – reče George.
No Monro je već govorio preko njega. – Čula je da je ovdje
kraljev liječnik i očito zaključila da se ne bi trebala zadovoljiti
nekim manje vrijednim. – Podigao je pogled s lonca. –
Inteligentna žena.
 George je ignorirao tu dosjetku. – Zašto bi njoj trebao
liječnik?
– Pa, očito zato što je trudna.
George je izgubio kontrolu nad svojim ustima, usne su mu
drhtale kao da želi nešto reći. No osjećao je samo strah.
– Nije bila sigurna – reče Monro. Njegova su se usta
smiješila. Njegove oči nisu. – Ali ja jesam.
– Ne – izusti George. – Ne.
– Ali zašto ste tako iznenađeni? Na tome ste radili, niste li?
Da. Ne. Još ne. Nije spreman.
Monro je opet pomirisao žlicu. – Savršeno. – Drškom je
lupkao po rubu lonca te su kapljice padale natrag u smjesu. –
Ovo ćemo nanijeti ravno na njezin... Pa, zapravo ne želite sve
pojedinosti, zar ne?
George je koraknuo unatrag. Vani je još vladao mrkli mrak, a
jedino su svjetlo davale lampe koje su on i Monro donijeli u
kuhinju. Treperenje je stvaralo sablasne sjenke na liječnikovu
licu. George se samo mogao pitati što stvara na njegovu.
Izgleda li prestrašeno?
Groteskno?
Kao luđak?
Osjećao je sve to, pa i više.
Osjećao je...
Osjećao je...
Osjećao je previše. Osjećao je kudikamo previše. Nije znao
što će sa svim tim.
– Kraljevska beba – reče dr. Monro. – Čestitam, Vaše
Veličanstvo. Radostan dan za Englesku.
George se polako povlačio iz kuhinje. Nije znao što bi rekao.
Nije znao kako razmišljati. To je dobra vijest. Beba. Sigurno je
dobra vijest.
 Charlotte. Charlotte s bebom. Charlotte s bebom i liječnikom
Dr. Monro.
Dr. Monro voli svoju stolicu. I svoje ledene kupke. Svoju
brezovu šibu i svoje remenje.
Charlotte s bebom.
Charlotte s bebom s liječnikom i stolicom.
Ne. Charlotte neće imati posla s dr. Monroom. On to neće do
pustiti. Mora postojati netko drugi. Netko tko ne zna...
Charlotte. Charlotte je zvijezda. Komet. Ona blista. Blista s
bebom i liječnikom sa stolicom.
Trepne. Nalazio se u svojoj sobi. Kako je dospio ovamo? Je li
hodao? Ne sjeća se da je hodao. Pogledao je svoj krevet.
Uzglavlje je crveno. Crveno kao ljubav. Crveno kao krv.
Pogledao je Charlotte. Ona je spavala. Izgledala je jako
spokojno.
Zna li ona?
Zna li da je trudna?
Zna li da je on lud?
Što je jače? Ljubav ili krv?
Charlotte s bebom i liječnikom sa...
Što se događa? Ovo nije isto. Slično, ali nije isto. Gdje je
nebo? Gdje su zvijezde?
Venera, Venerin tranzit.
Potrčao je do prozora i naglo ga otvorio.
Zašto ima oblaka? Ništa ne vidi. On je kralj. Naređuje im da
nestanu.
Venera. Gdje je Venera?
Može to izračunati. Uspije li pronaći jednu zvijezdu, naći će i
drugu, a zatim može izračunati gdje je Venera.
Venera, Venerin tranzit.
Charlotte je zvijezda. Ona blista.
 Pero. Treba mu pero. Gdje je njegovo pero?
Jurnuo je do pisaćeg stola. Nema pera, ali ima ugljena. Zašto
ima ugljena? Nije ga briga. Nije važno. Može koristiti ugljen.
Našao je prazno mjesto na zidu i počeo pisati. Izračune.
Matematiku. Jednadžbe.
– Venerin tranzit – mrmljao je sebi u bradu. To je i napisao.
Venerin tranzit. 1769. Jedan plus sedam plus šest plus devet.
Pisao je. Izračunavao. Još je pisao.
George farmer, farmer George, kralj farmer, pronalaženje
Venere, mora to točno izračunati.
Slike. Trebaju mu i slike. Geometrija. Kutovi. Jednakokračni
tupi kut. Jednakokračni šiljasti kut. Šiljasti, šiljasti, šiljasti,
šiljasti.
– George? – Glas je bio njezin, ali ona je zvijezda. Ne bi
trebala imati sposobnost govorenja.
Venerin tranzit, kralj farmer, George farmer, to nije u redu.
– George, što se događa?
– Šuti, ti si zvijezda.
Črčkao je. Pisao. Izračunavao.
Jedan plus sedam plus šest plus devet.
– George, plašiš me.
– Prestani. Ne. Moram pokušati. – Zbrajao je brojeve. Nisu
imali smisla. – Kralj farmer – podsjetio se. – Kralj astronom.
Treba opet izračunati da je nađem. Venerin tranzit. Venera,
Venera, Venera.
Pogledao ju je. Tko je ona? Ona je zvijezda. Zašto je ovdje?
– Moram ići – reče joj. – Moram vidjeti.
Van u hodnik. Ovim se putem izlazi. Vani može vidjeti nebo.
Treba mu nebo.
Netko je stao ispred njega. – Vaša Veličanstva. Mogu li
pomoći?
 – George radi – reče zvijezda. – Vratite se na svoje mjesto.
Bit ćemo dobro.
On nije dobro. Treba mu nebo. Koji put vodi do neba?
Nebo, nebo. Nebesa. Venera. Venerin tranzit. Jedan plus
sedam plus šest plus devet. Jedan plus sedam plus šest plus
devet.
Ovim putem. Zatim onuda. Toliko mnogo skretanja da se
iziđe van. To nije u redu. Trebao bi biti slobodan. On je farmer.
Farmer George. Mjesto mu je vani.
– George, hladno je – reče zvijezda. – Nisi se obuo.
Njegova stopala nisu važna. Jedan plus sedam plus šest plus
devet. Uskoro će stići. Jedan plus sedam plus šest plus devet.
Naglo je otvorio vrata i potrčao u noć.
– VIDIM TE! – vikne. Trčao je po travi. Brže. Brže.
No zvijezda ga je uporno lovila. Svjetluca kao nebo i vrlo je
brza.
– Ja sam ovdje – reče zvijezda. – Ne brini se.
– Ti nisi zvijezda – reče George. Zadivljeno je zurio. Znao je
tko je ona. Kako mu je to promaknulo? – Ti si Venera.
– Ja sam Venera – reče. – Da, ja sam Venera.
– Vidim te! Venera! Moj anđeo! Ja sam ovdje!
Posegnuo je za njom, ali se odmaknula. Zašto? Zašto ga
Venera ne želi?
– Razgovaraj sa mnom – preklinjao je. – Nemoj ići!
Razgovaraj sa mnom. Znao sam da ćeš doći. Znao sam. Venero,
ne idi. Nemoj ići. Nemoj se bojati. To sam ja. Zar me ne
poznaješ?
Strgnuo je kućni ogrtač. Razgolitio se na noćnom zraku. –
Zar me ne vidiš?
– Vaše Veličanstvo! – netko je viknuo.
George se okrenuo. Ugledao je zlatan vrh. Izgledao je vruće.
Vrh gori. Ne smije ga taknuti.
Vruć poput sunca. Plamti kao zvijezda.
– Vaše Veličanstvo – reče zlatni vrh. – Mislio sam da biste se
možda željeli zagrijati. Sjećate se? Kad smo bili maleni? Vrući
čaj. Ili toplo mlijeko. Sa šećerom da bude slatko poput deserta.
Mogli bismo ući...
George je odmahnuo glavom. Nije mu bilo hladno. – To je
Venera – reče i pokaže prstom. – Vidiš li je?
– Vidim, Vaše Veličanstvo – reče zlatni vrh.
– Pozdravi je!
– Zdravo, Venero – reče zlatni vrh. – Vaše Veličanstvo...
– Farmer George! – radosno će George. Raširi ruke i podigne
ih prema nebu. – Astronom George!
– Astronome George, dopuste da vas pokrijemo ovime...
George ga je oprezno promatrao. Što to drži zlatni vrh? Što
pokušava napraviti? – Ne, želim Veneru – reče. Šmugnuo je
ustranu. Zlatni ga vrh neće dohvatiti. Previše je brz. – Samo
Veneru. – Pogleda Veneru i vedro se nasmiješi. – Zdravo,
Venero!
– George – reče Venera.
Koraknuo je desno. Zlatni ga je vrh i dalje lovio.
– George – ponovi Venera, ovoga puta glasnije. –
FARMERU GEORGE!
Stao je da je pogleda.
– Ja sam Venera – reče.
– Znam. Zdravo, Venero. Ti si Venera.
– Da. I Venera ide unutra. Moraš ići sa mnom.
– Dobro. – Venera mu se sviđa. Venera blista. Venera je
ljubazna. No nije li čudno da se nalazi ovdje, u vrtu? Znatiželjno
ju je promatrao. – Mislio sam da si na nebu?
– Bila sam na nebu – reče i nježno mu spusti ruku na
podlakticu. – Ali sad idem u Buckinghamsku kuću. Nećeš li poći
sa mnom?
Pogledao je nju, zatim kuću i naposljetku zlatni vrh.
– Evo – reče Venera i nešto mu stavi na ramena. – Ovako će
ti biti toplo.
– Hladno je – reče George.
– Dođi sa mnom – poticala ga je te su zajedno ušli u zgradu.
– Venera je u kući – primijeti. – Planet. U kući. Vrlo
neobično.
– Doista je neobično – reče Venera. – Vrlo neobično.
Okrenuo se. Zlatni ih je vrh slijedio, ali Veneri kao da to nije
smetalo. Pogledao ju je i onda glavom pokazao iza njih, za
slučaj da ona nije opazila.
– On je prijatelj – reče.
– Sigurna si?
– Sigurna sam. Dođi. Sad smo unutra. Venera je unutra. S
tobom. Ona je s tobom.
Venera.
On je s Venerom.
Nasmiješio se. – Hvala ti, Venero.
Kimnula je i on je nakratko pomislio da ona plače, ali ne, to
nije moguće. Planeti ne plaču.
To je samo sjaj. Zato što Venera blista.
Venera je unutra.
Vrlo neobično.
Ali ona je unutra.
S njim.
 CHARLOTTE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
...
NEKOLIKO TRENUTAKA KASNIJE

Ovuda – reče Charlotte nježno vodeći Georgea kroz tihe

hodnike palače.
– Venera – reče kralj i umorno se nasmiješi.
Izgledao je kao da će zaspati na nogama.
– Težak je – rekla je Reynoldsu, koji se zadržavao dva koraka
iza njih. Reynolds je odmah požurio naprijed i pridržao kralja s
druge strane.
– On je zlatni vrh – reče George.
Charlotte i Reynolds razmijenili su poglede.
– Zlatni su vrhovi dobri – Charlotte reče Georgeu. Nije znala
što bi drugo rekla. – Ljubazni su.
– Ne bih ga trebao dotaknuti – reče George. Hihotao se. – Ali
hoću. – Ispružio je ruku i potapšao Reynoldsovu kosu.
Njegovu blistavu zlatnu kosu. Charlotte je konačno shvatila.
– Nije vruć – reče George. – Mislio sam da će biti vruć.
Deka je kliznula s njegovih ramena i Charlotte je zastala da je
namjesti. Bio je nag ispod deke, a oni su se nalazili u vrlo
javnom predvorju Buckinghamske kuće. Bila je sredina noći i
činilo se da u blizini nema nikoga, ali ipak.
– Brimsley je osigurao područje – reče Reynolds.
Charlotte ga je samo pogledala. Nije imala pojma što te riječi
znače.
– Pobrinuo se da nitko ne dođe u ovaj dio kuće. Rekao sam
mu neka služinčad zaključa u njihovim sobama, bude li
potrebno.
– O. Hvala vam. Valjda. – Njezine su riječi zvučale pomalo
mrtvo. Svakako obamrlo.
Vrlo neobično. Trebali su je ispunjavati snažni osjećaji.
Trebala je osjećati bijes, ili zabrinutost, ili nešto vrelo i
zapaljivo, ali se zapravo osjećala kao da mjesečari. Kao da su
njezini um i tijelo raskoljeni na dvoje.
Njezino je tijelo nekako znalo što treba raditi: odvesti kralja
natrag u njegovu spavaću odaju, sprati mu blato s tijela, smjestiti
ga u krevet. Ali njezin um... To je negdje drugdje. Ima pitanja.
– Koliko dugo? – upita Reynoldsa.
– Vaše Veličanstvo?
– Koliko je dugo ovakav?
– Ja... ne bih točno znao, Vaše Veličanstvo.
Charlotte bi ga udarila da je imala energije. I da nije
pridržavala kralja. – Znate li otprilike?
– Nekoliko godina – prizna Reynolds.
-Je li ovo tipično? Ovo noćas?
– Ovo je bilo gore nego inače.
Stigli su do kraljeve spavaće odaje. George je zijevnuo. –
Jako sam umoran – reče.
– Uskoro ćemo vas smjestiti u krevet – uvjeravao ga je
Reynolds.
– Moramo ga oprati – reče Charlotte još uvijek muklim i
potištenim glasom.
– Da – složio se Reynolds. – Možete li ostati uz njega dok ja
donesem vodu i sapun?
Charlotte je kimnula. Bez obzira na to što je spopalo George
te ga natjeralo da trči i viče poput manijaka, to je sad nestalo i za
sobom ostavilo jako umorna čovjeka. Opet je zijevnuo te su ga
ona i Reynolds pridržavali dok se polako spuštao na pod.
Naslonili su ga na zid, sad prekriven črčkarijama koje je
napravio ugljenom. Zatvorio je oči.
– Zar spava? – upita Charlotte. Izgledao je kao da spava, ali
što ona zna? Nikad nije vidjela da se neki muškarac ponaša
onako kao njezin muž te noći. Koliko je njoj poznato, to možda
uopće nije spavanje.
– Vjerujem da spava – reče Reynolds. – Uobičajeno je za
njega da bude jako umoran nakon...
Pogledala ga je kao da ga izaziva neka kaže. Neka to nazove
pravim imenom.
– Donijet ću vodu i sapun – reče Reynolds.
– Donesite.
Reynolds je otišao i Charlotte ostavio samu s Georgeom koji
se još uvijek zatvorenih očiju naslanjao na zid. No nešto je
mrmljao. Ništa nije razumjela. Čak nije uspijevala razabrati
barem poneku riječ. Kao da ga je pokretala vatra, a golemi
plamen koji ga je odveo van sad se pretvorio u svjetlucavi žar.
Iscrpljena, sjela je na pod pokraj njega. Trzao se, pa je uzela
jednu njegovu ruku u svoje nadajući se da će ga to smiriti.
– Što je bilo, George? – glasno reče.
Uzdahnuo je.
– Jesi li me zbog ovoga ostavio samu i otišao u Kew? Nisi
želio da te takvoga vidim.
Mrmljao je. Još besmislica.
Charlotte je zatvorila oči i onda ih čvrsto stisnula, a jedna joj
je suza kliznula niz obraz. U braku je s ovim čovjekom. I sviđa
joj se. Čak ga voli.
Voli li ga? George kojeg voli... Postoji li on uopće? Je li on
samo djelić nepoznate cjeline i ako jest, koje je veličine taj
djelić?
 Što ako je Samo George, njezin George, samo iver?
Govorio je o matematici. Dobro, ona također može zbrajati,
množiti i izračunavati postotke. Koji je postotak njezin George?
Hoće li ga imati pola vremena? Tri četvrtine?
Manje?
– Što mi je činiti s tobom? – tiho izusti.
Nije odgovorio. Nije to ni očekivala.
Na vratima se začulo tiho kucanje i Reynolds ih je otvorio ne
čekajući odgovor. Donio je lavor vode. Za njim je ušao Brimsley
noseći ručnike.
Charlotte je zurila u njega. Je li Brimsley znao? Zar joj je
služio sve ove tjedne, udaljen pet koraka, i nikad joj nije rekao
da je njezin muž luđak?
Brimsley je nelagodno progutao slinu. – Ako bi se Vaše
Veličanstvo radije povuklo, gospodin Reynolds i ja sasvim smo
sposobni..
– Zar meni nije dopušteno prati kralja? – oštro upita
Charlotte. Brimsley je izgledao tjeskobno. – To samo nije...
uobičajeno.
– Priznajem da još moram mnogo toga naučiti o protokolima
u palači – prasne Charlotte. – Na primjer, upravo sam kralja
izvukla iz rupe u povrtnjaku. Gdje je raspravljao s nebom. Je li
to uobičajeno?
Brimsley nije odgovorio, što je bilo dobro. Ma što želio reći,
ona to ne želi čuti. Ne noćas.
– Mi ćemo to obaviti – Reynolds reče Brimsleyju. – Samo...
čuvaj stražu u hodniku.
– Naravno – reče Brimsley. Izišao je i zatvorio vrata za
sobom.
– Koncentrični krugovi – reče Charlotte.
Reynolds ju je pogledao. – Kako molim?
 – Mi smo koncentrični krugovi oko kralja. Vi i ja smo
najbliži. Mi peremo njegovo tijelo. Zatim je tu Brimsley. On
čuva vrata. Onda... zapravo ne znam tko je sljedeći. Zacijelo
njegova majka. Lord Bute? Grof Harcourt? Pretpostavljam da
svi oni znaju.
– Znaju, Vaše Veličanstvo.
Charlotte je umočila ručnik u lavor. Voda je bila topla, ali ne
previše vruća. Nježno je počela prati Georgeove ruke. Reynolds
mu je prao noge.
– Svi znaju – reče Charlotte. – Kako su mi se zasigurno
smijali.
– Ne, Vaše Veličanstvo. Nisu.
– Kako vi to znate? Vidim da ste bliski s kraljem.
Najvjerojatnije njegov pouzdanik kojemu najviše vjeruje. Ali vi
ne odlazite na državne sastanke. Ne čujete što se priča u
Parlamentu.
– Služinčad čuje više no što biste očekivali, Vaše
Veličanstvo.
Charlotte se ironično nasmijala. – Znači da ste se vi smijali.
Osoblje.
– Ne! – reče Reynolds. Gorljiva je izraza lica pogledao
Charlotte. – Mi... ja vam se nikada nisam smijao. Naprotiv, vi
ste moja najveća nada.
Pogledala ga je. Osjećala je kako joj suze naviru na oči, ali
neće plakati. Ona je kraljica. Neće plakati pred tim čovjekom.
– Napravili ste za njega više od onoga o čemu sam sanjao –
nastavi Reynolds. – Dobri ste za njega.
No je li on dobar za mene?
To pitanje nikad neće smjeti glasno izgovoriti.
 PALAČA ST. JAMES
...
SLJEDEĆEG JUTRA

Charlotte nije spavala.

Nakon što su ona i Reynolds smjestili kralja u krevet, vratila
se u svoju spavaću odaju. Zavukla se ispod pokrivača, tijelo
omotala mekanom plahtom i ležala na leđima zureći u baldahin.
U jednom je trenutku njezina obamrlost prešla u očaj. Uskoro
potom, očaj je ustupio mjesto bijesu.
Gdje se upravo sad nalazi.
U bijesu.
Uzavrela.
I na putu k princezi Augusti.
– Vaše Veličanstvo...
Charlotte je odlučno prolazila hodnikom, a njezine su čizme
sa svakim korakom stvarale ljutite zvukove. – Prestanite me
slijediti, Brimsley.
– Preklinjem vas, ovo neće dobro završiti.
Charlotte se naglo okrenula, a izraz lica bio joj je toliko
bijesan da je Brimsley zateturao unatrag. – Ovo neće dobro
završiti, kažete mi? Ovo neće dobro završiti, kažete mi sada?
Gdje ste bili sve ove tjedne dosad? Kažete da ste ovdje kako
biste služili meni. Kažete da ste svoj život posvetili mojoj
dobrobiti. A ipak ste čuvali tu tajnu?
– Nisam znao, Vaše Veličanstvo.
– Niste znali – Charlotte je praktički ispljunula te riječi.
Vidjelu ga je noćas. – Ne vjerujem vam.
– Nisam znao! – uzviknuo je Brimsley i ispružio ruku, gotovo
kao da namjerava zgrabiti njezinu. Ali nije to učinio, jasno. –
Sumnjao sam – prizna. – Ne na ovo. Takvo nešto nikad ne bih
očekivao. No znao sam da se nešto skriva. Pokušao sam otkriti o
čemu je riječ. Kunem se da jesam.
– Mogu to razumjeti kad je riječ o njoj – reče Charlotte
silovito zamahnuvši prema dnevnoj sobi princeze Auguste. –
Ona je sebična. Stalo joj je samo do Krune. Ali vi ste trebali biti
na mojoj strani.
– Jesam, Vaše Veličanstvo.
Charlotte nije odgovorila. Već je stigla do dnevne sobe.
Uletjela je unutra ne obazirući se na pristojnost ili protokol.
Princeza Augusta doručkovala je s prijateljicom.
– Charlotte? – Augusta se blagonaklono i iznenađeno
nasmiješila. – Nisam vas očekivala. Bal Danburyja bio je velik
uspjeh. Odlično obavljeno, draga moja.
Charlotte to nije mogla slušati. – Je li Vaša Visost ikada
pokušala tupim nožem rezati englesku ovčetinu?
Princeza Augusta se ukočila. – Kako, molim?
– Noževi u Buckinghamskoj kući nekoć su bili dovoljno
oštri. Onda su jednoga dana svi postali posve tupi.
– Sigurna sam da ne znam o čemu govorite.
– To se dogodilo onoga dana kad mi se ondje pridružio kralj.
Charlotte je na licu namjestila miran izraz i čekala Augustin
odgovor.
Augusta se okrenula svojoj gošći. – Vjerujem da ćemo morati
zajedno doručkovati neko drugo jutro, ledi Howe.
Ledi Howe se žurno udaljila. Augusta je ipak podignutom
rukom još nekoliko sekundi zahtijevala tišinu, nakon što su se za
ženom zatvorila vrata.
– Što ste govorili? – upita Augusta.
– Noževi – podsjeti je Charlotte. – Odjednom su tupi. Čudno,
mislila sam, ali zasigurno slučajnost. Također je zasigurno
slučajnost i to da su istoga dana učvršćeni svi prozori na gornjim
katovima. To mi je malo smetalo. Doista volim svjež zrak kad
spavam.
– Ja...
– Ali odjednom su se posvuda pojavili lokoti. Lokoti na
oružarnici, u kuhinji, na šupi gdje vrtlari drže svoje škare.
Slučajnost, sigurno. – Charlotte je koraknula naprijed i stisnula
oči dok je zurila u Augustine. – No nisam se uspjela uvjeriti da
je slučajnost kad je iz kompleta Shakespeareovih djela u
knjižnici odjednom nestao Kralj Lear.
– Ispričavam se – reče princeza Augusta, kamena lica. –
Nisam ljubiteljica Shakespearea.
– Niste? Onda dopustite da vas poučim. Kralj Lear je ono o
ludom kralju.
– Charlotte.
To ju je gurnulo preko ruba. Augustin snishodljiv umirujući
ton, kao da je Charlotte sve umislila. Kao da je Charlotte glupa,
kao da je ona ta koja gubi razum.
– Znate li što sam shvatila, Augusta?
Augusta se vidljivo narogušila kad je Charlotte upotrijebila
njezino ime.
– Živim u ludnici. – Napravila je nekoliko koraka na lijevu
stranu, nastojeći uspostaviti kontrolu nad svojim emocijama.
Nije uspjela. Naglo se okrenuvši, praktički je vrisnula: – Kralj je
lud i ja živim u ludnici!
– Gubite kontrolu nad sobom – upozori je Augusta.
– Cijelo sam vrijeme mislila da sam ja oštećena roba, da sam
ja nekako manjkava. A zapravo je on...
– Kralj nije lud – prosikće Augusta. Šake su joj se zgrčile u
čvrste kandže, kao da joj treba taj trenutak, ta napetost da se
smiri. – Kralj je samo iscrpljen zato što na svojim ramenima
nosi teret najveće nacije svijeta – reče, a njezine su riječi činile
odsječan niz slogova i laži.
 – Nemojte...
– Ne, vi nemojte – prasne Augusta, odgurne stolicu i ustane.
– Dolazite ovamo kao da sve znate. Ne znate. Vi ste dijete.
– Ja sam pijun.
– Možda jeste. Pa što onda? Hoćete li se žaliti? Postali ste
kraljica Velike Britanije i Irske. Kako se usuđujete žaliti zbog
toga?
– Nitko mi nije rekao...
– Koga je briga? – obrecne se Augusta. – Mene sigurno nije.
Što je mogli znati o tome? Što ste mogli razumjeti? Težina
nacije na dječakovim ramenima? Patnja njegove majke dok je
gledala kalo njezin sin počinje pucati? Ako ikada rodite
nasljednika, možda ćete početi učiti, a vaša će prva lekcija biti
ova: sve ćete učiniti da zaustavite pucanje. Angažirat ćete
odvratne liječnike i njihove grozne tretmane.
Pogleda Charlotte ravno u oči i reče: – Pretražit ćete Europu
kako biste našli kraljicu koja bi bila dovoljno zahvalna da mu
pomogne.
Charlotte se lecnula. Voljela bi da se to nije dogodilo. Željela
je biti snažna, ponosna i bezosjećajna. Više od ičega željela je
biti bezosjećajna. Sve samo da ne osjeća ovo.
– Mislite da me boja moje kože čini zahvalnom? – upita.
– Mislim da ste promijenili svijet.
– Nisam željela mijenjati svijet.
– Ja nisam željela sina s malim nesavršenostima. Ali to imam
i štitit ću ga na sve moguće načine.
– Malim nesavršenostima? – s nevjericom ponovi Charlotte.
Razgovarao je s nebom.
– Pa što s tim? Vi ste bili ništa. Došli ste niotkuda. Sad sjedite
za kormilom svijeta. Zašto je važno ako vaš muž ima određene
osebujnosti?
 – Osebujnosti? Vi to zovete osebujnostima? Vaša Visosti,
niste ga vidjeli noćas.
– Vidjela sam ga prije – tiho će Augusta.
– Misli da sam ja Venera.
– Onda budi Venera.
Charlotte je odmahnula glavom, jedva sposobna razumjeti
ono što čuje. – Nisam tražila mjesto za kormilom svijeta. Nisam
tražila muža. No ako ga moram imati, ako moram napustiti svoj
dom, obitelj, jezik, život...
– Što, Charlotte? – upita Augusta. Glas joj je bio čudno
bezizražajan. – Što?
– To ne može biti radi čovjeka kojega ne poznajem. Čovjeka
kojega mi nije dopušteno poznavati.
– Sad ga poznajete.
– Servirali ste mi laž!
– I vi ste je spremno progutali.
Charlotte se umalo nasmijala. Kakve sad ima veze je li bila
voljna ili ne? Udana je za kralja. To se ne može poništiti. Nije
znala čak ni želi li to poništiti. Samo želi...
Što?
Što želi?
Iskrenost?
Istinu?
Povjerenje?
Ništa od toga neće dobiti od princeze Auguste.
– Recite mi – reče Augusta. – Nosite li dijete?
– Ne znam – slaže Charlotte. Bila je prilično sigurna da je
trudna. Dr. Monro to svakako misli.
– Reći ćete mi čim budete sigurni – naredi Augusta.
– Reći ću vam kad vam budem željela reći.
– Otkrit ćete da se ništa ne može dobiti ako se ponašate
tvrdoglavo samo radi tvrdoglavosti.
– O, nisam baš sigurna – progunđa Charlotte. Uzrujan izraz
Augustina lica bio je jedina svijetla točka cijelog jutra.
Jedina svijetla točka u cijelu njezinu životu.

Nijedna od njih dvije nije vidjela muškarca koji je stajao u

hodniku ispred dnevne sobe. Niti su čule njegove korake kad je
izišao iz palače i popeo se u kočiju koja ga je onamo dovela iz
Buckinghamske kuće. Također nisu znale da je potom otišao u
Kew, gdje je dr. Monroa našao u njegovu laboratoriju.
– Vaše Veličanstvo? – upitno će liječnik. Pakirao je svoje
stvari. Nije očekivao da će vidjeti kralja.
George je prešao sobu i sjeo na grotesknu stolicu.
– Opet me vežite.
 AGATHA

KUĆA DANBURY AGATHINA

PRIVATNA SOBA ZA ČITANJE
...
12. SIJEČNJA 1762.

Lord i ledi Smythe-Smith žele vas vidjeti, miledi.

Agatha je uzdahnula. Nije željela primati goste, ali prošlu je
mjesec dana od smrti njezina muža. Pristojnost iziskuje da je sve
ostave na miru tijekom prvih nekoliko tjedana žalovanja, ali sad
je vrijeme da joj visoko društvo iskaže poštovanje.
Ustala je i zagladila svoje crne skute. – Primit ću ih u salonu.
– Vrlo dobro, miledi – reče batler. – Već sam ih smjestio
ondje.
– Naravno.
– Zajedno s vojvodom od Hastingsa.
– Što? – zastenje Agatha. Taj joj se čovjek nije sviđao ni dok
je bio Frederick Basset, a ne sviđa joj se ni sada kad je vojvoda
od Hastingsa.
– Ondje su također lord i ledi Kent.
– Je li stigao i ruski car?
– Nije, miledi.
Batler Danburyja nikad nije imao smisla za šalu. Herman ga
je zaposlio, jasno.
– Ali ovdje su lord i ledi Hallewell.
Agatha je promatrala batlera, a lice joj je izražavalo nešto
slično užasu. – I svi su u našem salonu?
– Poslao sam po čaj, miledi.
 – Ali nikakvi keksi – reče Agatha. – Ne želim da se dugo
zadrže.
– Nikako, miledi. – Otvorio je vrata njezine sobe za čitanje da
može izići i potom ju je slijedio.
– Lijepo je od vas da ste svratili – rekla je kad je ušla u salon.
Bio je krcat. Kao da je pola novog visokog društva ondje.
Svakoga je zasebno pozdravila i onda sjela na novu sofu.
Zlatni damast, naravno. Naručena je prije smrti lorda Danburyja.
– Agatha, draga – reče ledi Smythe-Smith. – Strašno nam je
žao zbog vas. Zbog vašega gubitka. Svi žalujemo.
Doista, željela je reći Agatha. Herman Danbury nikome nije
bio drag, osim možda novom vojvodi od Hastingsa.
– Bio je velik čovjek – reče vojvoda.
– Bio je sjajan – dometne lord Smythe-Smith.
Sve je zaokružila ledi Smythe-Smith, koja se ponovo javila.
– Doista žalujemo.
Agatha je pričekala trenutak. Pogledala je Kente i Hallewelle
koji su stajali iza Smythe-Smithovih. Na lica su namjestili
suosjećajne izraze, ali očito su ostalima prepustili govorenje.
– Međutim – naposljetku će Agatha. U zraku se osjećala
napetost zbog težine neizgovorenih riječi. – Postoji međutim, zar
ne?
Zato što zasigurno ne bi svi odjednom došli iskazati svoje
poštovanje. Za izražavanje sućuti inače dolaze jedni po jedni.
Lord Smythe-Smith pročisti grlo. – Uistinu postoji međutim. I
doista se ispričavamo jer smo došli svi zajedno. Ali moramo
znati. Što će se sada dogoditi?
– Što će se sada dogoditi? – ponovi Agatha.
– Što ste čuli? – upita lord.
– Što ćete vi postati? – upita njegova žena.
– Što ćemo mi postati? – snažnijim glasom reče vojvoda od
Hastingsa.
– Oprostite – reče Agatha pogledom prelazeći po licima. –
Nemam pojma o čemu govorite.
– Vi ste pouzdana pripadnica dvora – reče lord Smythe-
Smith.
– Kraljičina miljenica – doda njegova žena.
Vojvoda od Hastingsa nagne se naprijed. – Zacijelo ste
primili nekakvu obavijest iz Palače. O proceduri. O onome što
će se dalje događati.
Agatha trepne. Dalje?
– Lord Danbury prvi je među nama koji je umro – izlane lord
Smythe-Smith. Rupčićem obriše čelo. – Prvi džentlmen s
titulom na našoj strani. A vi imate sina.
Ah.
Ah.
Agatha je konačno shvatila. – Pitate me je li moj
četverogodišnji sin sad novi lord Danbury.
– Moramo znati hoće li se zakoni o nasljeđivanju koji vrijede
za njihovu stranu primjenjivati na našu stranu. Hoće li on
naslijediti titulu?
– Uopće nisam razmišljala... – Bože dragi. Danbury je mrtav
već mjesec dana, a njoj nije palo na pamet pitati se hoće li
zadržati titulu. Jednostavno je pretpostavila da je položaj njezina
sina zajamčen.
Podigla je pogled. Desetak je lica zurilo u nju. – Sve bismo
mogli izgubiti u jednoj generaciji.
– Da – reče ledi Smythe-Smith. – Ono što vi izgubite, i mi
ćemo izgubiti. Vi postavljate presedan. Vi jeste presedan.
Vojvoda od Hastingsa namršteno ju je promatrao. – Hoćete li
ostati ledi Danbury ili ste samo gospođa Danbury?
– Ja ću... doznati – reče Agatha. Kakvu je drugu mogućnost
imala?
– Što je moguće prije, molim vas – reče vojvoda.
Ledi Smythe-Smith spusti ruku na Agathinu. – Oslanjamo se
na vas. Svi mi.
Agatha se slabašno osmjehnula. Ponovo na svojim ramenima
osjeća golem teret Velikog eksperimenta.

KUĆA DANBURY
RADNA SOBA LORDA DANBURYJA
...
KASNIJE TOGA DANA

Agatha je otvorila još jednu ladicu i prekopavala po

dokumentima. To je trebala obaviti već prije, ako ne radi
rješavanja pitanja nasljedstva, onda zato što je ostala sama i
trebala bi razumjeti svoje financije.
Iskreno rečeno, trebala je razumjeti svoje financije još dok je
lord Danbury bio živ, ali on joj nikad ne bi omogućio pristup.
– Dovraga, Hermane – progunđa. – Njegovi su dokumenti
složeni bez ikakva reda ili logike. Nije bio glup čovjek. Trebao
je biti bolji u tome.
Coral je šmugnula unutra i zatvorila vrata za sobom. –
Njegov sobar nema nikakvih informacija – reče. – Kao ni batler.
Možda lord Danbury nije imao odvjetnika.
– Moj je muž imao odvjetnika – reče Agatha. – Mnogo se
puta s njim sastajao po pitanju... stvari. – Agatha nije imala
pojma o kakvim se stvarima radilo. Nije obraćala pozornost.
Očito je trebala. – Samo mi treba njegovo ime.
Coral je nekoliko trenutaka stajala pokraj vrata i čupkala
tkaninu svoje pregače. – Uvijek nastojim gledati vedriju stranu,
miledi.
 Agatha je podigla glavu i pogledala je s nevjericom ili
zapanjenošću. Doista nije bila sigurna što je osjećala. – Vedriju
stranu? – ponovi. U posljednje joj je vrijeme teško pronaći
vedriju stranu
– Slobodni ste – reče Coral. – Niste li baš to željeli?
Agatha tužno uzdahne. – Smatraš li me slobodnom? Mislila
sam da ću biti. Mislila sam da će me smrt lorda Danburyja
ostaviti neopterećenu, ali sad shvaćam da mi je nametnut teret
koji nosi žena koja nije vezana za muškarca.
– Nije li to dobro?
Agatha slegne ramenima. – Tko zna? Sad sam sama, ali mi je
život izvan dohvata. Nemam nikakve nove slobode. Mogu biti
sigurna samo u žalovanje, vezenje i tihe čajanke s drugim
udovicama. Zauvijek.
Coral je šutjela. Što se tu moglo reći?
Agatha je s treskom zatvorila jednu ladicu i naglo otvorila
drugu. – I sad ne mogu pronaći ime odvjetnika! Prepušten mi je
zadatak očuvanja titula desetaka dobrih ljudi, a čak ne uspijevam
pronaći ime čovjeka koji mi može pomoći.
– Zar bi to bilo toliko loše, miledi? – upita Coral. – Gubitak
titule.
Agatha podigne pogled. – Da, Coral. Bilo bi loše. Pojavili su
se ovdje, svi oni, tražeći odgovore. Oslanjajući se na mene.
– To sigurno nije vaša odgovornost.
– Pretvorila sam to u svoju odgovornost kad sam inzistirala
na održavanju onog bala. Kad sam zamolila kralja i kraljicu da
dođu. Novom smo visokom društvu pružili nadu. Okusili su
nešto vrlo rijetko. Jednakost. Neće se moći lako odreći toga. –
Prelistala je još jedan snop papira. – Zašto bi se odrekli?
– Ali...
– Našla sam ga! – Agatha pobjednički podigne pismo.
 – Odvjetnika?
– Da. – Pogleda ime. – Neki gospodin Margate. On će se time
pozabaviti. Znat će što treba napraviti. Pisat ću mu i on će doći.
Agatha je sjela za pisaći stol lorda Danburyja i počela
sastavljati pismo. No tada Coral upita: – Zar doista mislite da će
odvjetnik posjetiti ženu?
Dovraga.
Katkada mrzi muškarce. Istinski.
– Jednostavno ću pismo potpisati ,,Danbury“. Nadajmo se da
će pretpostaviti da sam ne baš pristojan muškarac.
– Neće li on znati da je lord Danbury umro?
– Mislit će da sam brat ili rođak, bilo tko osim mene.
Muškarci su takvi.
– Iskreno se nadam da imate pravo, miledi.
– Moram imati pravo – uzdahne Agatha. – Ne smijem
pogriješiti. Ne u ovome.

KUĆA DANBURY
AGATHINA SPAVAĆA ODAJA
...
TRI DANA POSLIJE

Jedan vas džentlmen želi vidjeti.

– Džentlmen? – Agatha podigne pogled sa svoje knjige.
– Kaže da je odvjetnik – reče Coral. – Traži damu koja se ne
potpisuje svojim punim imenom.
– O, nebesa. – Agatha naglo skoči s kreveta. – Izgledam li
pristojno? Doima li se ova haljina dovoljno ozbiljnom?
– Crna je, miledi. Crno je uvijek ozbiljno.
– Da, valjda imaš pravo. Žalovanje je ozbiljan posao.
– Čeka u radnoj sobi lorda Danburyja.
 Agatha je kimnula i gurnula stopala u cipele. – Poželi mi
sreću.
– Neće vam trebati.
Agatha joj se zahvalno nasmiješila i požurila stubištem u
prizemlje.
– Gospodine Margate – rekla je kad je stigla do radne sobe
pokojnoga muža. – Hvala vam što ste došli.
Bio je star i nosio je periku te je izgledao točno onako kako je
zamišljala odvjetnika.
Prišla je pisaćem stolu lorda Danburyja i pokazala mu stolicu.
– Sjednite, molim vas.
– Bojim se da nemam dobre vijesti.
Agatha je stisnula zube, ali je nekako uspjela zvučati smireno
kad je rekla: – Molim vas, objasnite.
– Jednostavno nema presedana za ovakav slučaj. Nisu to
uzalud nazvali eksperimentom.
– A moj je muž prvi umro.
Gospodin Margate napravio je grimasu. Agatha je imala malo
iskustva s odvjetnicima, zapravo ga uopće nema, ali je čak i ona
shvatila da se takav izraz lica posebno koristi u trenucima kad
namjeravaju iznijeti loše vijesti.
– Problem je u tome – reče odvjetnik – da su titula i posjed
do dijeljeni izričito pokojnom lordu Danburyju, pokoj mu duši.
Ne vama.
– Ne, naravno – nestrpljivo će Agatha. – Titule se gotovo ni
kada ne dodjeljuju ženama.
– Uobičajeno bi bilo da sve prijeđe na sljedećeg lorda
Danburyja.
– Ja imam sina, znate.
Gospodin Margate to je potvrdio jedva zamjetljivim
kimanjem – Ali nigdje nije navedeno hoće li ti novi plemićki
naslovi prijeći na sljedeću generaciju. Sasvim je moguće da se
vraćaju Kruni.
– A ja ću ostati ledi Ništa. Ostat će mi samo stara kuća i
novac mojega muža.
Gospodin je Margate opet napravio istu grimasu.
– O, ne – reče Agatha. – Što je sada?
– Riječ je samo... – Čovjek uzdahne. – Kad je vaš muž
preuzeo novi posjed, potrošio je poveću količinu svojeg imetka
za vaš novi način života. Krojači, članarine u klubovima, konji,
više osoblja...
Agatha je odmahnula glavom. Nikako nije mogla vjerovati u
ono što je čula. – Moj je muž imao jedno od najvećih bogatstava
na cijelom kontinentu. Jeste li čuli za Sierra Leone, gospodine
Margate? Znate li koliko je to bogata zemlja? Za rudnike
dijamanata?
– Bojim se da je vaš muž pretjerao kad vam je opisivao svoje
bogatstvo. Također je poprilično potrošio na održavanje života
primjerenog jednom lordu.
– Titulu je dobio tek nedavno.
– No čak i prije. Njegova odjeća. Vaša odjeća... – Odmjerio
je njezin crni bombazin kao da je to nekako krivo za njezine
trenutne probleme.
Agatha je poželjela vrištati. Željela je skočiti preko stola i
čovjeku zavrnuti vratom. Ali nije to učinila. Zadržala je svoje
dostojanstvo jer joj je očito samo to ostalo.
– Kažete da je slobodnije trošio nakon što je postao lord –
reče.
Gospodin Margate kimne.
– Dakle, upravo zbog te titule, koju možda čak nećemo moći
ni zadržati, meni će ostati... što? Ništa? Što je s našom starom
kućom? – Tek su se nedavno preselili na novo imanje.
 – Dao ju je u zakup. Zakupnici su je već iznajmili novim
stanarima.
– Ne samo da nemam novca. Ostala sam i bez doma.
Gospodin Margate ponovo je napravio grimasu. Agatha se
počela pitati uče li upravo takav izraz lica kao dio studija prava.
Čovjek ne može postati odvjetnik dok ne nauči grimasu koja
prati loše vijesti. Potrebna je samo mrvica lažnog suosjećanja da
bi se netko istinski kvalificirao.
– Što mi je činiti? – upita.
– Pa, ono što rade sve osiromašene udovice. Pouzdati se u
dobrotu nekog rođaka. Ili se ponovo udati.

KUĆA DANBURY
PREDVORJE
...
DVA DANA POSLIJE

Gospodin Margate imao je pravo. Agatha je doista morala

zatražiti pomoć rođaka. No mučni dio toga bila je činjenica da je
taj rođak njezin četverogodišnji sin.
– Dominic, molim te – rekla je dok je čekala pokraj vrata. –
Pusti da ti dadilja veže kravatu.
– Hajde, vragolane – reče dadilja. – To je samo šal.
– Više je kao krvnikova omča! – urlao je Dominic.
Agatha je zakolutala očima. Nema on pojma.
– O, ne – grdila ga je dadilja. – Takva drskost.
Nasmiješio se ženi. Tako se nikada nije smiješio svojim
roditeljima. Agatha je osjetila ubod žaljenja. Poduzet će nešto po
tom pitanju. Bit će bolja majka, ali danas nije dan da mu pokuša
izmamiti smiješak.
– Dominic, smjesta prestani – strogo je rekla. – Ovo je važan
dan i moraš se pristojno ponašati.
Pogledao je dadilju, kao da traži smjernice. Kratko je kimnula
– Budi dobar dječak – reče žena. – Slušaj majku.
Agatha ga je uzela za ruku i povela do kočije koja je čekala
vam – Kad ćemo se vratiti dadilji? – upita dječak.
Agatha proguta slinu. – Dominic – reče blagim glasom
kakvim već tjednima nije govorila – žao mi je da me ne
poznaješ. Ni ja nisam dobro poznavala svoje roditelje i znam da
je sigurno zastrašujuće ovako ostaviti dadilju. Ali ja sam tvoja
majka, a tvoj je otac otišao anđelima i sad si ti muškarac u
obitelji.
Pogledao ju je ozbiljnim četverogodišnjim očima. –
Muškarac u obitelji.
Neka im Bog pomogne.
Agatha hrabro nastavi. – Tvoja obitelj očekuje da ćeš obaviti
svoju dužnost.
– Onda dobro. – Trenutak je razmišljao o tome i zatim se
razvedrio. – Idemo posjetiti princezu?
– Idemo.
– Pravu?
– Posve pravu.
– Hoće li nositi krunu?
Agatha je razmislila o tome. Činilo joj se da princezu
Augustu nikada nije vidjela bez tijare. – Vjerojatno.
– Hoću li joj se svidjeti?
– Ne znam kako bi bilo moguće da joj se ne svidiš.
Dominic se nasmiješio. Gledao je kroz prozor kad je kočija
krenula. Neće se dugo voziti. Nova kuća obitelji Danbury na
izrazito je dobrom položaju, ni kilometar i pol od palače St.
James.
– Jesi li znala da znam brojiti, majko? – upita Dominic.
 Agatha to nije znala, ali je lagala i rekla: – Naravno.
– Jedan. Dva. Tri.
Kimao je svojom glavicom svaki put kad bi izgovorio broj.
– Četiri. – Zastane. – Ja imam četiri godine.
– Znam.
– Sljedeći je pet – reče. – Toliko ću ja uskoro imati.
– Možda ćemo prirediti zabavu.
– S tortom i keksima?
– Svakako, s tortom i keksima.
Dominic je pljesnuo rukama i nastavio brojiti. – Onda dolazi
šest – reče. – Zatim sedam. Osam. – Podigne pogled. – Trebat će
mi pomoć nakon devetnaest.
– Ja ti mogu pomoći – reče Agatha.
Tako su se našli na sto četrdeset tri kad su izišli iz kočije.
Uzela je Dominica za ruku. – Samo se sjeti postupati onako
kako sam ti rekla.
Agatha je batleru pružila svoju posjetnicu, premda je
savršenu dobro znao tko je ona.
– Očekuje li vas princeza? – upita batler.
– Ne očekuje – odgovori Agatha. – Ali će me primiti.
Batler im je kretnjom pokazao neka pričekaju na klupi u
jednom od grandioznih hodnika. Vratio se za nekoliko trenutaka.
Agatha je ponovo uzela sina za ruku. Doimala se malenom, a
ipak je on već sad stariji no što je ona bila kad su zaruke s
Hermanom Danburyjem zapečatile njezinu sudbinu.
Slijedili su batlera do dnevne sobe princeze Auguste. Sjedila
je na svojem uobičajenom mjestu na sofi, a njezini su široki
skuti zauzimah gotovo cijeli jastuk. Kao i obično, iza nje su
stajali lord Bute i grof Harcourt, svaki s jedne strane. Agatha ih
je ignorirala i obratila se izravno princezi.
– Smatrala sam da je krajnje vrijeme, Vaša Kraljevska
Visosti, da upoznate mojega sina, lorda Danburyja.
Ohrabrujuće je lagano stisnula Dominicovo rame, a on je
izveo dražestan naklon prije nego što je rekao: – Drago mi je da
sam vas upoznao, Vaša Visosti.
Princeza Augusta se nasmiješila, očito očarana slatkim
dječačićem. – Drago mi je, lorde...
Lord Bute silovito se nakašljao.
Augusta se okrenula od Agathe i Dominica. – Je li vam
dobro? upita Butea.
– Pitanje nasljedstva – šapne lord.
Agatha se morala pretvarati da to nije čula.
– Još ni izdaleka nije odlučeno – dometne grof Harcourt.
– Sve ono što to podrazumijeva...
Agatha nije uspjela čuti kraj te rečenice, ali je sasvim jasno
čula grofa Harcourta kad je princezi Augusti rekao: –
Razumijete li implikacije?
Tišina.
Princeza Augusta opet se okrenula svojim gostima. – Baš
lijep dječak – reče. – Molim vas, svakako nas oboje ponovo
posjetite.
Otpustila ih je trzajem zapešća.
Agatha više ništa nije mogla reći, ne pred Buteom,
Harcourtom i Dominicom, pa je napravila kniks i izišla iz
prostorije.
– Jesam li obavio svoju dužnost, majko? – Dominic je pitao
kad su se opet našli u hodniku.
Nije, ali je pokušao. Oboje su pokušali. Agatha je kleknula
ispred njega i njegove malene ruke uzela u svoje. – Pokazao si
im tko si.
Promatrao ju je ozbiljna izraza lica. – Dominic Danbury. Sin
Hermana Danburyja.
 – Da. Točno. Ti si lord Danbury i zauzet ćeš mjesto koje ti
pripada. I zato što si moj sin, također. Ti si sin Agathe Danbury,
djevojačkog prezimena Soma, kraljevske krvi plemena Gbo
Mende u Sierra Leoneu. Potječeš od ratnika.
– Ratnika? – šapne dječak.
– Mi pobjeđujemo. – Stisne mu ruke. – Nikada to nemoj
zaboraviti.
To je morala zapamtiti i ona.
 BRIMSLEY

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJEVI VRTOVI
...
31. SIJEČNJA 1762.

Prošla su gotovo dva mjeseca od kraljeve epizode.

Epizoda.
Brimsley nije znao kako bi to drukčije nazvao, ali se epizoda
doima previše blagim izrazom.
Nije bio siguran hoće li Reynoldsu ikada oprostiti za
skrivanje tajne takve naravi. Da, razumije Reynoldsovu potrebu
da brani kralja, ali kraljica je zasigurno imala pravo znati.
Što znači da je trebalo reći Brimsleyju. Mogao joj je biti
podrška. Mogao ju je pripremiti.
Dobro, ne bi je mogao pripremiti. Ništa je ne bi moglo
pripremiti za ono. No mogao je pokušati. Mogao je napraviti
nešto da ne bude onako zapanjujuće grozno.
Što se tiče kralja, od onoga sudbonosnoga dana niti jednom
nije viđen u Buckinghamskoj kući. Otišao je u Kew i odbijao je
primati posjete.
Čak ni kraljicu nije htio primiti.
Pisala mu je pisma. Napisala mu je jako mnogo pisama, ali
nije primila nikakav odgovor.
Brimsley je pokušao dobiti odgovore, ali mu Reynolds
gotovo ništa nije rekao. Samo to da se kralj vratio svojim
znanstvenim pothvatima. I da se podvrgava tretmanima za svoju
bolest. Brimsley ga je pitao kakvim tretmanima (jer iskreno
rečeno, što može poduzeti po pitanju nečega takvoga?), ali mu je
Reynolds rekao da se to njega ne tiče.
I također neka umukne.
Brimsley ovih dana nije zadovoljan Reynoldsom.
– Je li vam dovoljno toplo, Vaše Veličanstvo? – upita. Bilo je
ugodno vrijeme za siječanj, no to je ipak siječanj, a oni su stajali
na rubu kraljevih vrtova.
– Da – odgovori kraljica. – Neću se dugo zadržati vani.
Brimsley se zagledao u vrt. Više nije bio pun života, ali je
nešto otpornog povrća još uvijek raslo. Zapravo je nevjerojatno.
– Kralj je vrlo nadaren – primijeti.
– Kako, molim?
– Zato što je uzgojio biljke koje rastu tijekom zime.
– Doista voli svoju znanost.
Brimsley pozornije pogleda. – Što je to? Brokula? Prokulica?
Siguran sam da je ukusno.
– Recite neka to uberu i daju siromašnima – reče kraljica.
– Odmah, Vaše Veličanstvo. – Pitao se koga je najbolje
kontaktirati po tom pitanju, kad je vidio da k njima žuri jedan
lakaj.
– Stigla je princeza Augusta – tiho će lakaj.
Brimsley je potisnuo glasan uzdah.
– Je li pisao? – upita kraljica. U glasu joj se osjećala nada.
Upravo nada najviše boli.
– Bojim se da nije, Vaše Veličanstvo. Stigla je princeza
udova.
Kraljica nije ni pokušala prikriti svoje nezadovoljstvo. – Što
ona želi?
Brimsley pogleda lakaja.
– Stigla je s lordom Buteom – reče lakaj.
– Ne primam goste – reče Charlotte i ljutitim se koracima
udalji.
Lakaj zgrabi Brimsleyja za nadlakticu. – Ima još – zabrinuto
reče. – Dovela je kraljevskog liječnika.
Kraljica se okrenula jer je očito čula što je lakaj rekao. –
Apsolutno odbijam liječnika.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJIČINA SPAVAĆA ODAJA

Kraljevski je liječnik trideset minuta kasnije pregledavao

kraljicu koja je ležala na leđima na svojemu krevetu, zadignutih
skuta, raširenih nogu. Brimsley je stajao uz udaljeni zid, okrenut
na drugu stranu. Princeza Augusta pokušala mu je narediti da
ode, ali se kraljica umiješala. Nije to rekla, ali je Brimsley mislio
da je željela saveznika.
Nadao se da ga tako doživljava. Trebalo joj je neko vrijeme
da mu oprosti ono što je smatrala njegovom nelojalnošću. Nadao
se da je shvatila da on doista nije znao koliko je kraljeva bolest
ozbiljna.
Zapravo nije ni znao da je uopće bolestan.
– Dugo vam treba – reče princeza Augusta, zacijelo liječniku.
– Jako dugo – doda lord Bute.
– Ja sam precizan – odgovori liječnik.
Kraljica je uzdahnula. Zastenjala, bolje rečeno.
– Vaše Veličanstvo? – dovikne Brimsley. Vidio je liječnikove
instrumente prije nego što je zauzela svoje mjesto na krevetu.
Izgledali su poput nečega za torturu. Sve blistavi metal i čudni
oblici. Brimsley ne zna mnogo o ženskom tijelu (iskreno,
vjerojatno je naučio jednako mnogo kao kraljica tijekom one
lekcije ledi Danbury na čaju prije nekoliko mjeseci), ali nije
uspijevao dokučiti kako bi te grozne naprave igdje mogle stati.
– Ništa to nije – stoički će kraljica.
– Ne može se reći da je ništa – naposljetku će liječnik. –
Kraljica nosi dijete.
Princeza Augusta ispustila je nekakav zvuk koji je podsjećao
na ushićenje. – Znači, obavljeno je?
– Jeste li sigurni? – upita lord Bute.
– Nema nikakve sumnje – ustvrdi liječnik.
– Sumnje su veći dio ženske nutrine – primijeti princeza
Augusta.
Brimsley se lecne. Što to, dovraga, znači?
– Jeste li sigurni koliko to možete biti? – nastavi princeza
Augusta.
– O, posve siguran – reče liječnik. – Zapravo, Njezino je
Veličanstvo u već poodmakloj trudnoći. Sjajno napreduje.
– Hvala Bogu – reče lord Bute. – Možemo li objaviti vijest?
– Ne prije nego što dijete oživi – princeza Augusta reče
tonom nekoga tko planira strateški napad. – Kada će to biti?
– Za manje od mjesec dana, rekao bih – odgovori liječnik.
Princeza ispusti još jedan radostan zvuk.
– Čestitam, Vaša Visosti – lord Bute reče princezi Augusti.
Ozareno se smiješio.
– Vjerujem da ste i vi zavrijedili čestitke, lorde Bute –
odgovori princeza.
A što je s kraljicom, pitao se Brimsley. Zašto njoj nitko ne
čestita? Ona je ta u čijoj utrobi raste dijete. Ona je jedina u sobi
koja je pridonijela stvaranju tog kraljevskog nasljednika.
Brimsley ju je krišom pogledao. Bio je bliže njezinoj glavi,
pa nije vidio ništa nedolično. Uhvatio je njezin pogled.
Zagledala se u strop i uzdahnula.
– Je li pregled završio? – upita Brimsley. Zato što doista nije
izgledala kao da joj je ugodno.
Svi su ga ignorirali. Princeza Augusta prišla je Charlotteinoj
glavi i pogledala je odozgo. – Naredit ću da se moje stvari
smjesta presele u Buckinghamsku kuću.
Brimsley se lecnuo. Kraljici se to neće svidjeti.
Augusta ju je potapšala po ramenu. To je zacijelo trebalo
djelovati majčinski, ali se Brimsleyju činilo da u tome ima
nečega monstruoznoga. Sirota Charlotte na krevetu, a jedino što
vidi je Augustino lice.
– Vi nosite krunu – reče princeza Augusta. – Vaša je sigurni
najvažnija. Ni trenutka vas neću ostavljati samu. Zajedno ćemo
čekati dolazak budućega kralja.
– Zajedno – malaksalo će kraljica.
– Doktore – reče princeza Augusta. – Ona je stvar još u njoj.
– O, točno, oprostite zbog toga. – Izvukao je nešto iz kraljice.
Izgledalo je kao željezna patka.
Brimsley je iskreno požalio što je gledao.
Nije lako biti muškarac koji voli muškarce, ali definitivno je
bolje nego biti žena.

PALAČA KEW
PREDNJI TRIJEM
...
24. VELJAČE 1762.

– Još jedno? – upita Reynolds.

– Piše mu najmanje dvaput svaki tjedan – reče Brimsley. –
Ne bi se trebao čuditi što sam došao isporučiti još jedno pismo.
– Obično se sastajemo u parku.
– Kraljica nije primila nikakav odgovor na pisma koja sam ti
predao u parku. Smatrao sam pametnim da osobno dođem u
Kew.
– Brimsley – uzdahne Reynolds. Provukao je prste kroz kosu.
Brimsley, molim te.
– Što?
– Samo što... – No Reynolds nije završio rečenicu. Nikad ne
završava rečenice o kralju.
– Kraljica pati – reče Brimsley. Govorio je oštrim glasom,
tonom što ga nikada prije nije koristio s Reynoldsom.
Reynolds samo odmahne glavom. – Znaš da ne mogu. Moja
dužnost...
– Ona pati – Brimsley gotovo prasne.
– Ne mogu... nisam u stanju...
– Premda bih rado ovdje stajao i pomogao ti da pronađeš
prave riječi, moram se pozabaviti vlastitim obvezama. Isporuči
pismo Njegovu Veličanstvu.
Brimsley mu je pružio omotnicu i počeo se udaljavati, ali ga
je Reynolds zazvao. – Čekaj!
Brimsley se okrenuo.
– Želim da znaš – polako će Reynolds – da ih isporučujem.
Sve ih isporučujem. Osobno.
– Čita li ih?
Reynolds je s nelagodom progutao slinu. – Ne znam. Ne bih
mogao reći.
Brimsley je bio gotovo siguran da to znači ne. – Možda
postoji nešto što bismo mogli učiniti – reče – da ih opet spojimo.
To bi zasigurno bilo najbolje.
Reynolds je izgledao sumnjičavo, gotovo nesretno.
– Oprao sam sve zidove – reče Brimsley. – Nema ni traga
onoj noći. I možemo zaštititi vrt. Ako se Njegovo Veličanstvo
želi bez odjeće na sebi izlagati mjesečini, možemo napraviti
nekakav paravan.
 – Paravan? – s nevjericom ponovi Reynolds. – Misliš da se
ovo može riješiti paravanom?
– Ima još nešto – reče Brimsley. – Njezino Veličanstvo...
nikad je prije nisam vidio u takvu stanju. Zabrinut sam,
Reynoldse. Bojim se da kraljica stoji na rubu ponora. Pitam se bi
li bilo bolje da Njezino Veličanstvo opet vidi onog čovjeka.
Kraljeva liječnika. Ovoga puta za njezin um.
– Ni slučajno – oštro će Reynolds.
– Reynoldse, samo poslušaj...
– Rekao sam ne! – Ovog je puta zaurlao.
Brimsley je osjećao kako mu se lice žari. – Ništa mi ne daješ
– prosikće. – Govoriš mi samo laži. Zamolim te za pomoć, a ti
me odbijaš tretirati kao partnera ili sebi ravnoga.
– Ne mogu ti pomoći! – zagrmi Reynolds.
Ili je zacvilio?
Nekako je bilo oboje.
No kad se zaputio natrag do ulaznih vrata, u ruci je stezao
pismo koje je Brimsley donio.
Brimsley je odmahnuo glavom i vratio se do svoje kočije.
– Čekaj!
Brimsley se okrenuo.
– Reci joj... reci joj da mu nedostaje – reče Reynolds.
– Doista?
– Da. U to sam siguran.
-Je li to rekao? – upita Brimsley.
Reynolds nije odgovorio.
Znači ne.
Brimsley je razmišljao o tome kad se kasnije toga dana vratio
u Buckinghamsku kuću.
– Ima li kakvih vijesti? – upita ga kraljica. Baš je krenula
pozirati za portret odjevena u svoju vjenčanicu. To je bilo bolno
ironično.
– Bojim se da nema, Vaše Veličanstvo.
– Sigurni ste da prima pisma?
Brimsley je bio siguran da ih ne prima. Ili da ih, u najmanju
ruku, ne čita. No izbjegao je otvorenu laž rekavši: – Ja ih
isporučujem, Vaše Veličanstvo.
Kraljica se namrštila i pogledala niz hodnik. – Je li ona još
ovdje? – upita, govoreći o princezi Augusti. – Nije pala niza
stube ili se ugušila komadićem mesa?
– Žao mi je što moram reći da je živa i zdrava, Vaše
Veličanstvo.
Kraljica je zastenjala.
-Vrijeme je da odete pozirati za svoj portret, Vaše
Veličanstvo podsjeti je Brimsley.
Opet je zastenjala, iako možda ne onako glasno kao prvi put.
– To je tako dosadno.
– Ipak je neizbježan dio kraljevskog života, Vaše
Veličanstvo. Kraljica mora biti zapamćena kroz pokoljenja.
– Čudno je, nije li? Moj će lik stoljećima visjeti na ovim
zidovima. Vaš neće.
Nije željela biti neljubazna. Brimsley je to znao. Ona je
jednostavno kraljica i stoga je drukčija.
– I vas bi na neki način trebalo pamtiti – reče kraljica. –
Možda bi nas buduće generacije sve trebale pamtiti.
– To zvuči gotovo revolucionarno, Vaše Veličanstvo.
– Zvuči, zar ne? – Uputila mu je neveseli osmijeh. –
Vjerojatno zato što prečesto imam posla s princezom udovom
koja se ovamo preselila.
– Kao i svi mi – promrmlja Brimsley.
– Postajete smioni, Brimsley – reče kraljica.
– Ispričavam se.
 – Nema potrebe – odgovori kraljica ulazeći u salon gdje je
pozirala za kraljevski portret.
– Tu ste! – zacvrkuće princeza Augusta.
– Kad već govorimo o nevolji – progunđa Charlotte.
Brimsley je nastojao potisnuti smiješak.
– Gospodin Ramsay vas čeka – reče princeza Augusta.
Molim vas, zauzmite svoj položaj.
– Ovuda, Vaše Veličanstvo – reče Brimsley vodeći je do
dodijeljenog joj mjesta. – Smijem li vam nešto donijeti?
Osvježavajuće piće?
– Na portretu ne pije čašu limunade – reče princeza Augusta.
– Bit ću dobro – reče mu kraljica.
Brimsley se vratio na svoje mjesto uz rub prostorije. Ovo je
već četvrto poziranje kraljice Charlotte. Sve je to krajnje
dosadno, ali ona veličanstveno izgleda. Kosa joj je složena u
bujnu frizuru kako bi držala tijaru s vjenčanja, jednako kao na
dan sklapanja braka.
Kako bi je itko mogao ne voljeti?
– Hoćemo li uskoro završiti? – upita kraljica.
– Bojim se da nisam još dovršio ni pola – reče gospodin
Ramsay.
– Ramsay – reče kraljica. – To ne može biti istina. Nisam baš
toliko krupna žena.
– Ne, Vaše Veličanstvo, ali...
Okrenuo je platno. Brimsley je koraknuo naprijed, da bolje
vidi. Kraljica Charlotte bila je umalo zgotovljena i doista je
vjerno naslikana. Ali pokraj nje... ništa osim zjapećeg praznog
prostora gdje bi trebao biti kralj.
– Još nam treba kralj – nelagodno će Ramsay.
– Još nije dostupan – reče princeza Augusta.
– Unatoč tome – reče umjetnik – ovo je svadbeni portret. Na
zahtjev Njegova Veličanstva.
– Da – naglašeno će kraljica. – Njegovo je Veličanstvo
zatražilo svadbeni portret.
– Njegovo je Veličanstvo vrlo pažljivo – reče princeza
Augusta.
Brimsley je pogledavao jednu pa drugu ženu. Među
izgovorenim su se riječima vodili cijeli razgovori. Verbalni
napadi. Ratovi.
Moja je koža previše svijetla – odjednom će kraljica.
Okrenula se umjetniku. – Naslikajte moju kožu tamnije.
Onakvom kakva doista jest.
– Vaše Veličanstvo – reče Ramsay.
Brimsley ga je gotovo žalio.
– Da vidim – reče princeza Augusta. Ustala je sa svojega
mjesta na sofi i proučavala napola dovršen portret. – Ne – reče
onim svojim oštrim glasom. – Naslikajte njezinu kožu svjetliju.
Blijedu. Njegovo Veličanstvo želi da blista.
Kraljica i princeza zurile su jedna u drugu.
– Naslikat će me onakvu kakva jesam – reče kraljica
Charlotte.
– Naslikat će vas onakvu kakvu vaši podanici žele – reče
princeza Augusta.
– Možda bismo trebali završiti za danas – umiješa se
Brimsley. Hitro se ubacio između dvije žene.
– Umorni ste, zar ne? – reče kraljici.
Oči su joj se stisnule od bijesa. – Ja sam...
– Umorna – prekinuo ju je prije nego što je uspjela reći nešto
zbog čega će on požaliti.
Ona ne bi požalila, u to je bio siguran. Ali on bi, zato što bi
se morao nositi s posljedicama.
– Očekujete dijete – reče. – Zaslužujete samoću i ugodno
društvo. – Naglašeno je pogledao gospodina Ramsayja. – I
izgubili smo svjetlost, nismo li?
– Ah – reče gospodin Ramsay. – O, da. Oblaci. Baš su brzo
stigli.
– Nalazimo se unutra – naglasi princeza Augusta.
– Unatoč tome – reče gospodin Ramsay.
– Možda neki drugi dan – reče Brimsley. Okrenuo se kraljici.
– Vaše Veličanstvo? Možda biste željeli prileći?
– Da – reče kraljica.
No nešto ga je u njezinu tonu obeshrabrilo.
– Moram napisati još jedno pismo.
– Još jedno, Vaše Veličanstvo? – Brimsley se iznenadio.
Obično čeka barem jedan dan.
– Ipak se dopisujem i s drugim ljudima, a ne samo sa svojim
mužem – reče i iziđe iz prostorije.
Doista?
– Doista? – upita.
– Prestanite me slijediti – reče kraljica.
– Znate da ne smijem.
– Možda to samo volim govoriti.
– Onda ću ja i dalje to rado slušati.
Zastala je tek toliko da glasno i frustrirano zastenje.
Brimsley je strpljivo čekao. Navikao je na to. Nije to prvi put
napravila.
Nastavila je žustro hodati do svoje spavaće odaje, a zatim je
stala pred vratima. – Pretpostavljam da ćete ovdje čekati dok ne
iziđem
?
– Naravno, Vaše Veličanstvo.
– Dobro. Vidjet ćemo se kad se vidimo.
Zatvorila mu je vrata pred nosom.
 Na to je također navikao.

PALAČA KEW
PREDVORJE
...
KASNIJE TE VEČERI

– Vratio si se – reče Reynolds.

– Jesam, i nije dobro.
– Kako to misliš?
Brimsley je pokušao ignorirati kiselinu koja ga je pekla u
grlu. Imam još jedno pismo.
– Već?
– Nije za kralja.
– Zašto si ga onda donio ovamo?
– Pisala je vojvodi Adolphusu.
Na Reynoldsovu se licu jasno vidjelo iznenađenje. – Što,
kraljičinom bratu? U Njemačkoj? Zašto?
– Zato što ne može napustiti Englesku ako nema zemlje koja
će joj pružiti sigurno utočište.
– Što? – Reynolds se okrenuo, ali se potom zavrtio natrag. –
Ne. Ne bi otišla.
– Bi. Nesretna je, Reynoldse. Pokušavao sam ti reći.
– I siguran si da pita...
– Siguran sam. – Brimsley se nije ponosio sobom, ali je
ledom zamrznuo pečat da može otvoriti pismo a da pečat ostane
netaknut. Pročitao je kraljičino privatno pismo i zatim ga opet
pažljivo zapečatio.
– Ah – izusti Reynolds.
– Ah. Ah? To je sve što imaš reći? Reynoldse, pročitao sam
kraljičino privatno pismo. Prilično sam siguran da je kazna za to
vješanje.
– Nikome neću reći.
– Znam to – reče Brimsley, neizmjerno frustriran. – Kažem ti
to samo da bih pokazao dokle sam spreman ići da bih je zaštitio.
Zabrinut sam, Reynoldse. Prestrašen.
Reynolds je odmahnuo glavom, tupa besmislena kretnja
nekoga tko nema odgovore. – Što želiš od mene?
– Pomozi mi – preklinjao ga je Brimsley. – Hoću li ga
poslati?
– Mene pitaš?
– Da, tebe pitam. Kralj nikoga drugoga ne sluša. Ovo je...
Ona želi otići.
Reynolds se okrenuo i zagledao u neko daleko ništavilo na
obzoru.
– Mogu ga zaboraviti poslati – reče Brimsley. – Hoću li ga
zaboraviti poslati?
Reynolds je nelagodno progutao slinu. – O tome ti odlučuješ.
– Ne. To je naša... Mi zajedno radimo. Možeš reći Njegovu
Veličanstvu. On će nešto poduzeti. Vratiti joj se. Sve će biti
riješeno.
Brimsley je čekao. No Reynolds i dalje nije odgovarao.
– Hoću li ga zaboraviti poslati? – ponovo upita Brimsley.
Reynolds je zatvorio oči. Izgledao je kao da trpi bolove. –
Ništa se ne može učiniti. Pošalji pismo.
Brimsley je opsovao. Psovao je ovu nepodnošljivu situaciju i
psovao je ovoga čovjeka za kojega je mislio da ga možda voli.
– Sve je u opasnosti – upozori ga. – A ti čuvaš tajne.
– Nisu moje da ih mogu razotkriti – reče Reynolds.
Potom se udaljio.
Brimsley je pomislio da se već i na to trebao naviknuti.
 CHARLOTTE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
SOBA ZA PRIMANJE
...
22. TRAVNJA 1762.

Charlotte je dojadilo čitanje. Dojadilo joj je vezenje, dojadilo

joj je davanje uputa služinčadi da pripreme košare za siromašne.
Sve joj je dojadilo. Dosađivala se i bila je usamljena, a jedina
zabava što ju je imala sastojala se od osmišljavanja novih načina
izbjegavanja princeze Auguste. Prisegnula bi da je ta žena
vještica, zato što je uistinu posvuda.
Neizbježnaopakaosoba. To će biti njezina nova riječ. George
joj je rekao da je njezino kraljevsko pravo izmišljati riječi kakve
god želi.
Pretjeranomajčinskinastrojena. Ta posjeduje određenu
eleganciju. Ili bi se možda trebala vratiti starim iskušanim
riječima. Backpfeifengesicht. Lice kojemu treba šaka.
Dobro. Već se tjednima nije ovako zabavljala.
Brimsley je ušao u sobu i lagano lupnuo petama. Mislila je da
se radi nje nastoji ponašati malo više njemački. Što je prilično
simpatično.
– Vaše Veličanstvo – reče – stigao je vojvoda Adolphus
Frederick IV. od Mecklenburg-Strelitza.
Njezin brat! Charlotte je preplavio dubok osjećaj olakšanja.
Napokon je stigao. Sad ona može ići kući.
Adolphus je ušao u sobu i duboko se poklonio.
Charlotte dobaci pogled Brimsleyju. – Gdje je... ona? – Oboje
su znali da govori o Augusti.
– Mislim da je još uvijek sa svojom modisticom.
Charlotte je odahnula od olakšanja. – Pričekajte vani,
Brinisley. Nije izgledao sretno zbog toga, ali je izišao.
Adolphus se opet naklonio. – Vaše Veličanstvo.
Zakolutala je očima. – Uspravi se. Smiješno izgledaš.
Smijuljio se. – I menije drago da te vidim, sestro.
– Nisi mogao brže doći? – oštro će Charlotte.
– Mein Gott, odgovara ti položaj kraljice.
Charlotte se odgurnula da ustane (počela se nezgrapno
osjećati u vlastitu tijelu) i prišla mu. Podigla je glavu i
nasmiješila se njegovu voljenom licu, a zatim ga je zagrlila.
– Došao bih prije, ali je plovidba bila naporna – reče
Adolphus. – Još ne uspijevam zadržati hranu u sebi.
– To nam je zajedničko. – Odmaknula se i namjestila haljinu
tako da se vidi sve veći trbuh.
– Vaše Veličanstvo! – Ozareno se nasmiješio. – Postat ću
ujak. Kako sretna vijest.
– Samo što ja nisam sretna. – Čvrsto mu je stisnula ruku. –
Želim ići kući, Adolphuse.
– Kući? Besmislice. Osim toga – pokazao je njihovo
raskošno okruženje – sad je ovo tvoj dom.
To je izgovorio izrazito pompozno i snishodljivo. Bože,
katkada mrzi muškarce.
– Da se nisi usudio optuživati me da govorim besmislice –
odbrusi Charlotte. – Odvest ćeš me kući. Sada. I ne možeš me
odbiti. Kad smo stigli ovamo, rekao si mi da nisi mogao odbiti
Britansko Carstvo, a sad sam ja njihova kraljica.
– Emotivna si – reče Adolphus.
– Ma molim te – otegnutim će glasom Charlotte – reci to još
jednom. Naredit ću da ti odrube glavu.
 – Charlotte – rekao je krajnje snishodljivim tonom – u tebi
dozrijeva engleski plod. Dok taj plod ne sazre, tvoje je tijelo
samo...
– Nemoj reći da sam cvijet – upozori ga.
– Stablo – reče umjesto toga.
Kakvo poboljšanje.
– Ti si stablo u voćnjaku Krune. U trenutku kad procvjeta...
– Ja sam stablo – bezizražajno će Charlotte. Ubit će ga.
– Želim reći samo to da dijete u tebi nije tvoje.
– Moje je tijelo u kojemu raste.
– Kakve to veze ima?
– Kakve veze? Onda neka raste u tebi.
– Tvoje tijelo ne pripada tebi – strogo će Adolphus. – Kad bi
sad otišla iz kraljevstva, počinila bi izdaju. Otela bi kralja.
Možda bi izazvala rat.
– Samo želim biti kod kuće – reče Charlotte. Čula je suze u
vlastitu glasu. Znala je da je nesretna, ali nije shvaćala koliko
očajnički sve dok nije ugledala bratovo lice. – Želim biti u
dvorcu Mirowu. S vlastitom obitelji – reče. Silno se trudila
spriječiti plač.
Kraljice ne plaču.
– Ja sad nisam tvoja obitelj – reče Adolphus. U glasu mu se
osjećalo žaljenje, ali ne dovoljno jako da joj pomogne.
– Nisi, jasno – progunđa Charlotte. – Trampio si me kao
stoku. Prodao si me.
– Charlotte.
– To je istina. Prodao si me i to znači da moja obitelj više nije
moja.
– Kralj George je sada tvoja obitelj – reče Adolphus. –
Osim... – Na licu mu se pojavio izraz istinske zabrinutosti. – Zar
nešto nije u redu, Charlotte? Možda nešto o čemu nisi mogla
pisati?
– Ne – brzo će kraljica. Nadala se, ne prebrzo. Nije mogla
razotkriti Georgeovu tajnu. Očajnički je nesretna, ali nikad ga ne
bi tako izdala. Ma što se događalo, to nije njegova krivnja.
Adolphus ju je nastavio ispitivati. – Nije nasilan prema tebi?
– Nije, naravno. Sve je u redu.
Očito ga je uvjerila, zato što je rekao: – Pravo je olakšanje to
čuti. Bilo bi izrazito teško zauzeti stav. Učinio bih to, jasno. Ti si
moja sestra. No ipak.
Nije bila sigurna da joj se sviđa razina olakšanja u njegovu
tonu. – Što zapravo govoriš, Adolphuse?
Opazio je tanjur keksa na sporednom stoliću i krenuo jedan
uzeti. – Sjajno sam pregovarao o tvojim zarukama. Uspio sam
sklopiti savez između naše pokrajine i Velike Britanije.
– Savez – reče Charlotte. – Zato si me udao u ovu zemlju?
– To je bilo dobro za sve. – Odgrizao je komad keksa. – Ovo
je izvrsno.
– Adolphuse.
– Oprosti. – Prožvakao je i progutao. – Ali, Charlotte, lavovi
su bili pred vratima. Ovaj savez znači da Mecklenburg-Strelitz
brani moćna Velika Britanija.
– Naravno – reče Charlotte. Sve je to već znala. Samo što je
ovo prvi put da je njezin brat to rekao tako jasno.
– Naše su sudbine povezane – nastavi Adolphus, nesvjestan
njezine muke. – Zato je dobro da si ovdje sretna.
Zurila je u njega.
Bezazleno se nasmiješio.
– No kakve bi to veze imalo? – uzdahne kraljica. – Moje
tijelo pripada njemu, nije li tako? Moje tijelo pripada cijeloj
prokletoj zemlji.
– Charl...
 – Sad imamo tartarijske fazane – reče i nasmiješi se. Svojim
lijepim, praznim kraljevskim smiješkom. – Želiš li ih vidjeti?
Lice mu se ozarilo. – To bi bilo sjajno. Sve mi pokaži. Kakav
život vodiš, sestro. Jednostavno veličanstven.
Veličanstven, stvarno.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
BLAGOVAONICA
...
KASNIJE TE VEČERI

Kao i obično, Augustu se nije moglo izbjeći. Charlotte se nadala

relativno neformalnom obroku s bratom, no čim je princeza
udova čula da je stigao, inzistirala je na tome da im se pridruži.
– Jako je lijepo od vas da ste posjetili sestru – reče Augusta. –
Kad sam se ja udala, jedva sam ikada ponovo vidjela svoju
obitelj. Charlotte, vi imate sreće.
Charlotte je zurila u svoj tanjur. Sole meuniere12. George nije
bio ondje, pa su smjeli jesti ribu.
– Charlotte?
– Hmmm? – Vratila se u stvarnost. Njezin ju je brat zabrinuto
promatrao. Kao i Augusta. Ako je ono na njezinu licu izraz
zabrinutosti.
– Iscrpljena je – reče Augusta. – Ograničeno kretanje. Dobro
se toga sjećam. Nije lako nositi budućega kralja.
– Možda je djevojčica – promrmlja Charlotte.
– I to bi, naravno, bilo sasvim prihvatljivo – reče Augusta. – I
ja sam rodila kćer prije nego što je stigao moj dragi George. –
Okrenula se Adolphusu. – Vjerojatno će se uskoro udati.
Pregovaramo s kućom Brunswick.
 – Čestitam.
Charlotte uzdahne.
– Gdje je sadašnji kralj? – upita Adolphus. – Hoće li nam se
Njegovo Veličanstvo pridružiti?
– Njegovo Veličanstvo ima posla – reče Augusta, delikatno
ubrusom dotaknuvši usta. – Charlotte mu je divna podrška.
Charlotte je zurila u prozor. Mogla bi izići kroz taj prozor.
Najprije bi ga otvorila; nije baš toliko luda. No mogla bi izići
tim putem i jednostavno otići.
– Vaše Veličanstvo? – naglašeno će Augusta.
Charlotte trepne. – Oprostite.
– Govorili smo o tome kako ste divna podrška Njegovu
Veličanstvu.
– Oh. Da, naravno. – Uspjela se osmjehnuti. – Pišem mu
pisma.
– Pisma? – upita Adolphus.
– On je u Kewu – odgovori Charlotte. Podigla je zalogaj lista
do usta i potom ga vratila na tanjur. Previše daje po ribi za
njezin trudnički nos. Nije li to nevjerojatna ironija? Napokon
ima ribu na stolu i ne može je jesti.
– Kew? – reče Adolphus.
– To je londonsko imanje Njegova Veličanstva – brzo će
Augusta. Charlotti je dobacila pogled upozorenja.
Charlotte je zatvorila oči. Bila je umorna.
– Je li to blizu Buckinghamske kuće? – upita Adolphus.
– O, da – reče Augusta. – Jako blizu. Ondje voli obavljati
svoje znanstvene eksperimente. Ima opservatorij.
– Da – odano će Charlotte. – Jedinstveni veličanstveni
opservatorij. Jedini u Engleskoj.
– Georgie ima briljantan um – nastavi Augusta. – Doista,
jedan od najvećih u našoj generaciji. Ne smije ga se ometati dok
se bavi svojim poslom.
Adolphus je pogledao Charlotte. Kimnula je i opet se
okrenula prozoru. Što bi svi rekli kad bi jednostavno ustala i
otišla do prozora? Što bi učinili?
Bi li ga uopće uspjela otvoriti? Nikada nije vidjela taj prozor
otvoren. Možda se zalijepio.
Vrata bi bila bolja. To ne bi bio osobito dramatičan izlaz, ali
jednostavnost i lakoća imaju svojih vrijednosti. Bi li je itko
zaustavio kad bi ustala i izišla? Kad bi jednostavno nastavila
hodati?
Maknula je komadić ribe s vilice i raspolovila maleni kuhani
krumpir. Zapravo nije gladna, ali mora nešto pojesti, ako ni zbog
čega drugoga, onda da izbjegne Augustine prigovore.
Kraljeva majka ima mnogo mišljenja o tome kako se najbolje
ponašati dok u trbuhu nosiš budućega monarha.
Stoga je Charlotte pojela krumpir.
Nije se izvukla kroz prozor niti je izišla kroz vrata, premda je
to silno željela.
Kasnije te večeri, dok su slušali glazbu u salonu, Augusta se
nagnula naprijed i rekla tako da je samo Charlotte čuje: –
Najdraža, teži je dio obavljen. Ispunili ste svoju dužnost. Začeli
ste nasljednika. Sad ste slobodni.
Charlotte se nije osjećala slobodno, ali kakvog bi smisla
imalo to reći?
– Što se tiče mojega sina – nastavi Augusta – više ga nikad ne
morate čak ni vidjeti, ako tako želite. Pa, barem ne dok ne
zatrebamo još jednog nasljednika.
Charlotte joj se usiljeno nasmiješila. – Sad idem u krevet –
reče.
– Svakako – reče Augusta. Potapšala ju je po podlaktici. –
Umorni ste. Morate počinuti.
 No Charlotte je osjećala više od umora. To je bilo nešto
drukčije. Više od potrebe za snom. Željela je leći, ali ne zato što
joj treba odmor. Nije se mogla natjerati da hoda, razgovara,
smiješi se i radi sve ono što ljudi od nje očekuju.
Samo je željela leći.
Zatvoriti oči.
Nestati.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
VRTOVI
...
TRI DANA POSLIJE

Ako bi vremenske prilike dopuštale, Charlotte bi se primoravala

da svakoga dana barem jedan sat provede vani. Godio joj je
osjećaj svježega zraka na koži. Katkada se činilo da je to jedino
što je podsjeća da je još živa.
Mozak joj se doimao smušenim. Slabo je koristila svoj um i
cijelo je vrijeme osjećala silan umor. Ipak ju je neki djelić
njezine osobnosti primoravao da ogrne plašt i iziđe na zimski
zrak.
Ili je to možda bio djelić steznika. Ovih je dana teško
procijeniti razliku.
Kao i obično, šetala je u blizini kraljevih vrtova. Nije ostalo
ništa vrijedno spomena, samo neke osušene povijuše i trulo
lišće.
– Hoćemo li ponovo posaditi za sljedeću godinu? – upita
Brimsley.
– Ne – reče kraljica. – Neka sve uvene.
Nije u redu pružati nadu, čak ni biljkama.
– Vaše Veličanstvo – reče Brimsley.
 Charlotte ga je pogledala. U očima mu se vidjela zabrinutost.
I tuga. Pokušala se nasmiješiti. Doista mu je stalo do nje, a ona
mu na tome nije ni izbliza dovoljno zahvaljivala.
– Ne možete otići – reče Brimsley.
– Znam. – Nije trebala pisati Adolphusu. Duboko u sebi znala
je da od toga neće biti ništa.
– Iz Engleske – reče Brimsley. Poravnao je kravatu i potezao
je kao da se odjednom previše stegnula. – Ne možete otići iz
Engleske.
Gledala ga je u oči. Je li ga dobro razumjela? Savjetuje li joj
da ode iz palače?
– Ne možete poći sa mnom – reče kraljica.
– Moram ostati uz...
– Ne – prekinula ga je. – Svalit će krivnju na vas ako me
budete pratili. Morate ostati ovdje.
– Ali...
– Neću vam dopustiti da preuzmete moju kaznu. Napravili
ste... – Progutala je slinu. Brimsley je bio njezina jedina
konstanta u Engleskoj, jedina osoba koja je uvijek na njezinoj
strani. – Morate ostati nedužni.
– Znate kamo ćete ići? – upita Brimsley. No to je zapravo
bila tvrdnja. Oboje su znali kamo će poći.

KUĆA DANBURY
DNEVNA SOBA
...
JEDAN SAT POSLIJE

– Vaše Veličanstvo. Čemu dugujem zadovoljstvo?

Charlotte je prešla sobu i sjela na stolicu koju joj je ponudila
ledi Danbury. – Došla sam vam službeno izraziti sućut. Žaljenje.
Molitve.
Agatha je bila previše pristojna da bi spomenula kako je od
smrti njezina muža prošlo nekoliko mjeseci. Charlotte je na to
računala.
– Kako vrlo ljubazno – reče Agatha. – No Vaše bi
Veličanstvo trebalo počivati. Odmarati se kod kuće. Ovo je
najkritičnije vrijeme.
Charlotteine su usne počele podrhtavati. Bez suza. Ne smije
biti suza. Ona je kraljica. Ona ne plače.
– Vaše Veličanstvo? – Agatha ispruži ruku do Charlotteine
Charlotte?
– Kod kuće – ponovi Charlotte. – Ona kuća nije dom. Otišla
sam odande i više se nikada, nikada neću vratiti.
Agatha je izgledala zgranuto. – Ali kamo će Vaše
Veličanstvo otići?
Charlotte je glasno šmrcala. – Pa, došla sam ovamo.
Agatha je trepnula. Nekoliko puta. – Ovamo, Vaše
Veličanstvo?
– Zasigurno imate slobodnu sobu.
– Da, naravno, ali...
– Neću vam smetati.
– Bila bi mi velika čast ugostiti vas, jasno, ali...
– Hvala vam – reče Charlotte. Vrlo emotivno.
Agatha je ustala. – Ako biste me ispričali na trenutak. –
Požurila je do vrata. – Bit ćete dobro dok me nema?
– Naravno – reče Charlotte.
– Poslat ću vam kekse.
– To bi bilo lijepo.
– Ovaj, čaj?
– Da, hvala.
Agatha je opet kimnula. Iskreno rečeno, izgledala je pomalo
mahnito. Onda je zatvorila vrata.
Charlotte je uzdahnula i opustila se u naslonjaču. Bilo joj je
silno drago da je ovo napravila. Ovdje će joj biti ugodno.
Kudikamo bolje nego u Buckinghamskoj kući.
 AGATHA

KUĆA DANBURY
ISPRED DNEVNE SOBE
...
25. TRAVNJA 1762.

Mora se riješiti kraljice.

Sada.
Jučer, ako je ikako moguće.
Agatha je vrlo oprezno zatvorila vrata za sobom. Predvorje se
nekako istodobno doimalo manjim i grandioznijim zbog
kraljevske straže koja je dopratila kraljicu. Zauzimali su mnogo
prostora, ali njihove su jarkocrvene odore neosporno kraljevske.
Vidjela je kako Coral žuri prema njoj, a u očima joj se vide
nebrojena pitanja. Agatha je stavila prst na usne i glavom
pokazala ustranu. Morale su razgovarati negdje gdje ih nitko
neće čuti.
– Njezino Veličanstvo namjerava ostati – šapne Agatha.
– Ostati? – ushićeno će Coral. – Kakva čast.
– Ne, nije to nikakva čast – prasne Agatha. – To je
zastrašujuće. Ona je trudna. Nosi kraljevsko dijete. Sasvim
doslovno, u svojem trbuhu nosi budućnost Britanskog Carstva.
Ne mogu biti odgovorna za nju.
– Zar čak niti jedno poslijepodne?
– Ona ne govori o jednom poslijepodnevu! Želi se smjestiti u
jednoj od naših gostinjskih soba.
– Oooooh. – Coral se doimala opčinjenom.
– Prestani. Smjesta. – Agatha je strogo pogledala svoju
sluškinju. Strogo i skamenjeno. Strogo, skamenjeno i
uspaničeno. – To se ne smije dogoditi. Razumiješ? Pružila bih
utočište...
– Kraljici? – susretljivo će Coral.
– Traži od mene da počinim veleizdaju, Coral.
– Oh. Zaboga. – Coral se namrštila. – Jeste li sigurni?
– Da, sigurna sam. – Ne, nije sigurna. No jest sigurna da
Palača odlučuje što je veleizdaja. Neće se blagonaklono gledati
na činjenicu da je zadržala kraljicu ovdje, protivno njihovim
željama
– Što želite da učinim? – upita Coral.
– Pošalji lakaja u Buckinghamsku kuću. Odmah.
Coral je odjurila. Agatha je sa strepnjom pogledavala vrata
dnevne sobe. Što joj je činiti? Vratiti se unutra? Čekati vani?
Rekla je kraljici da će poslati čaj i kekse. No već je poslala Coral
po zadatku, a nije se usudila maknuti odavde kako bi kuharicu
zamolila neka pripremi tanjur.
Zgrabila je stolicu i gurnula je ispred vrata dnevne sobe.
Nasmiješila se stražarima i sjela.
Prekrižila je ruke.
Neće se maknuti s ovoga mjesta.
Sudbina nacije ovisi o tome.

Dvadeset minuta kasnije stigao je Brimsley, u društvu naočita

tamnoputog muškarca koji joj je predstavljen kao kraljičin brat,
vojvoda Adolphus od Mecklenburg-Strelitza.
– Kraljica je u dnevnoj sobi – reče Agatha. Nije bila sigurna
kojemu se od njih dvojice treba obraćati.
Obojica su požurili naprijed.
Podigla je ruku. – Možda bih vas trebala najaviti. Da nekako
ublažim situaciju.
 Povukla je stolicu ustranu i šmugnula natrag u dnevnu sobu,
zatvorivši vrata za sobom.
– Niste li trebali poslati čaj? – upita kraljica. Pogrbljeno je
sjedila na Agathinoj sofi i izgledala iscrpljeno na onaj način što
ga može razumjeti samo žena koja je i sama bila trudna.
– Ispričavam se – reče joj Agatha. – Posve sam zaboravila.
Ali moram vas obavijestiti da je ovdje vaš čovjek Brimsley.
– Tako je prokleto dobar u svojemu poslu – progunđa
kraljica.
– Vaš je brat također ovdje.
– Neću ih primiti – odlučno će kraljica.
Agatha je pročistila grlo, pitajući se kako je najbolje nastaviti.
Vaše Veličanstvo, ne pretvaram se da znam kakvi vas
problemi vani čekaju. Međutim, znam da se ovdje neće riješiti.
– Nigdje se neće riješiti – reče joj Charlotte.
Agatha je drhtavo uzdahnula. – Želite li mi ispričati što vas
muči?
– Silno bih željela. Ali ne mogu. Nikome se ne mogu
povjeriti. Samo mogu reći da su mi lagali i izdali me svi u ovoj
zemlji, osim vas. Vi ste moja jedina prijateljica.
Ali nije. Agatha nije bila Charlotteina prijateljica. Prodavala
je njezine tajne princezi Augusti za cijenu ove kuće, pristup
White‘su za lorda Danburyja, a sad možda i za pravo
nasljeđivanja titule svojega sina.
Izdala je Charlotte na sve moguće načine.
– Vaše Veličanstvo – reče Agatha i sjedne joj sučelice – ja
nisam vaša prijateljica. Ali to želim biti. No u ovom sam
trenutku samo vaša podanica. I ponijela sam se kao vaša
podanica. Nisam uzela u obzir vaše osjećaje. U vama sam
vidjela isključivo krunu umjesto da vam dopustim da budete
samo ljudsko biće. I zbog toga mi je žao.
 Nije znala hoće li Charlotte reći što je radila. Nije znala može
li se išta dobiti retroaktivnom iskrenošću. No zarekla se da će
biti bolja.
– Ako ćemo biti prijateljice, moramo početi iznova – reče
Agatha. – Zato što i meni silno treba prijateljica.
Charlotte je zurila u nju. Jako dugo. Naposljetku je, glasom
djevojčice, a ne kraljice, rekla: – Bit ćete moja prijateljica?
Agatha je zahvalno kimnula. – Bit ću vaša prijateljica.
Charlotte je uzela njezinu ruku i čvrsto je stisnula. – Ovo nije
život kakav sam željela.
– Vidim da ste izrazito nesretni.
– Što biste mi savjetovali?
Agatha je pažljivo birala riječi. – Ne mogu vas savjetovati
ako ne razumijem vašu situaciju.
Charlotteina su usta podrhtavala. No oči su joj bile mirne kad
je rekla: – Bit ćete diskretni?
– Naravno – obeća Agatha.
– Kralj... on je...
Stotinjak misli proletjelo je Agathinom glavom za manje od
sekunde. Ali nijedna se nije odnosila na ono što je Charlotte
naposljetku rekla.
– On je... bolestan.
– Što? – dahne Agatha. – Zar umire?
– Ne – umiri je Charlotte. – Nije tako. Njegova je bolest... u
glavi.
Agatha je širom otvorila oči. Čak se nije uspjela natjerati da
odgovori.
– Ne cijelo vrijeme – žurno doda Charlotte. – Veći dio
vremena, barem vremena što smo ga zajedno proveli, sasvim je
u redu. Ali onda... jednom... – Zubima je uhvatila donju usnu. –
Bilo je zastrašujuće.
 Agatha se nagnula naprijed. – Moram pitati. Je li vas
ozlijedio?
– Ne – reče Charlotte. Agatha je zahvalila nebesima jer je to
rekla odlučno, bez oklijevanja.
– Ne – ponovi Charlotte. – I ne vjerujem da bi to ikada
napravio. Ali kad je bio... takav... nije me prepoznao. Mislim da
ni sebe nije poznavao.
– I to vam nitko nije rekao prije nego što ste sklopili brak –
zaključi Agatha.
Charlotte je odmahnula glavom i glas joj je postao loman.
– Upravo su me zato izabrali. – Pokazala je svoje lice, svoju
lijepu smeđu kožu. – Mislili su da ću biti toliko zahvalna na
položaju da ću zanemariti njegove osebujnosti.
– Osebujnosti?
Charlotte je puhnula kroz nos. – Tako princeza Augusta to
voli zvati. Doista se ne čini kao pravi opis.
– Ja... nisam sigurna... – Agatha je imala jako mnogo pitanja,
ali kako bi mogla zatražiti pojedinosti? Vjerojatno je izdaja i
sam razgovor o tome.
– Vidjela sam to samo jednom – nastavi Charlotte. – Spavala
sam pa me probudilo kad je on pričao besmislice o zvijezdama,
nebu i doista ne znam čemu još.
Agatha je stisnula Charlotteinu ruku. Nije znala što bi rekla,
pa će gesta morati biti dovoljna.
– Pisao je po zidovima. I ponavljao brojeve. Mislim da je
pokušavao shvatiti nekakvu matematičku jednadžbu, a onda je...
on...
Podigla je glavu, a njezine su oči preklinjale. – Obećajte mi.
Obećajte da ništa nećete reći.
– Kunem se životima svoje djece.
– Istrčao je van i strgnuo odjeću.
 Agatha je zgranuto dahnula. Nije si mogla pomoći.
– Počeo je vikati na nebo. Mislio je da sam Venera.
– Bože moj – šapne Agatha. – Tko je tome svjedočio?
– Ja. Brimsley, premda je on vidio samo dio. I Reynolds,
kraljev čovjek. Mislim da on zna više od ikoga.
– Što ste učinili?
Charlotte je žalosno slegnula ramenima. – Vratili smo ga
unutra. Reynolds i ja. Oprali smo ga, smjestili u krevet. Bio je
jako umoran. Trenutno je zaspao. A onda, sljedećega dana...
Agatha se nagnula naprijed.
– Otišao je.
– Otišao?
Charlotte kinine. – U Kew. Otad ga nisam vidjela.
Agatha je nastojala sve to shvatiti. – Koliko je vremena
prosio?
– Više od četiri mjeseca.
– Što? – Agatha to nije očekivala.
– Cijelo se vrijeme nalazi u Kewu. Ja boravim u Buckingham
skoj kući. Sama. – Charlotte se gorko nasmijala. – Pa, onoliko
sama koliko je to moguće uz brojno osoblje. I princezu Augustu,
Mein Gott, ta je žena posvuda.
Agatha kimne. Bila je u palači. Jasno je da kraljica uopće
nema prave privatnosti. – Provodi li se nekakvo liječenje kralja?
– upita.
– Da, ondje je liječnik. Jednom sam ga vidjela. Uopće mi se
ne sviđa. Ne bih znala reći zašto. Samo nekakav osjećaj.
– Ima li poboljšanja?
Charlotte bespomoćno slegne ramenima. – Ne znam. Nitko
mi ništa ne govori. Pišem mu pisma, ali ne dobivam odgovore.
Mogu jedino pretpostaviti da mu se stanje ne popravlja. Valjda
bi mi netko rekao da mu je bolje.
 Agatha se malo odmakne kako bi se pribrala. Ovo što joj je
kraljica upravo povjerila, to bi moglo srušiti monarhiju. Vladu
Njihov način života.
– Tko je u to upućen? – upita.
– Njegova majka, naravno.
Naravno, kiselo pomisli Agatha.
– Lord Bute. Grof Harcourt. No mislim da njih troje nisu
svjesni težine situacije. Te ga noći nisu vidjeli.
– Charlotte – reče Agatha. – Smijem vas zvati Charlotte?
I prije joj se tako obraćala, ali ovog se puta nekako činilo da
treba pitati.
Charlotte kimne.
– Što vi želite?
Charlotte ju je tupo pogledala. Kao da joj nikad nije palo na
pamet da je njezino mišljenje važno. Da i ona u svemu tome ima
pravo glasa.
– To me još nikada nitko nije pitao – reče.
– Želite li otići? – upita Agatha. – Zato što ne možete. To
zasigurno znate. No je li to uopće ono što doista želite?
– Ne – reče Charlotte. – Čak nisam sigurna zašto sam danas
došla ovamo. Samo što... – Odmahnula je glavom, a Agathi se
činilo da tek sada ozbiljno razmišlja o tom pitanju.
– Ima stvari koje ne možete učiniti – reče joj Agatha. – Ne
možete napustiti zemlju. Ne možete se razvesti od kralja. Ali
možete, ako želite, živjeti odvojeno od njega. Ne ovdje – brzo
doda.
– Tako i živim – reče Charlotte. – On je u palači Kew, a ja
sam u Buckinghamu.
– No je li to ono što želite?
Agatha je samo dva puta srela kralja. Najprije na njegovu
vjenčanju, kad su razmijenili jedva desetak riječi, a zatim na
balu Danburyja, kad je promijenio svijet time što ju je zamolio
za ples. Nemoguće je procijeniti čovjeka nakon dva kratka
susreta, ali je Agatha u kostima osjećala da je on dobar čovjek,
velikodušan i ljubazan.
Očito je također čovjek s problemima.
– Charlotte – reče i obje ruke mlađe žene uzme u svoje –
kakav je kralj kao muškarac? Pričajte mi o njemu. O čovjeku
kakav on doista jest. Kad je... priseban.
Charlotte se drhtavo nasmiješila. – Duhovit. I ljubazan. I vrlo
inteligentan. Nisam očekivala... Znam da mnogi misle da su
kraljevske ličnosti smušeni idioti koji su se rođenjem našli na
svojim položajima, ali on je istinski pametan. Ima divovski
teleskop. Jeste li ikada vidjeli jedan od tih? Ne. Naravno da
niste. On ima jedini koji se nalazi u Britaniji.
Agatha je pozorno promatrala Charlotte. Kad je govorila o
svojemu mužu, pretvarala se u drukčiju osobu. Kad je govorila o
njemu kao o muškarcu, ne kao o njihovu kralju.
– On me vidi – reče Charlotte. – Vidi mene. Baš mene, a ne
ono što predstavljam ili činjenicu da u sebi nosim to dijete. Pita
me za mišljenje. Jeste li znali da mi je prije vjenčanja rekao da
mogu otići ako to želim? Bili smo ondje s mojim bratom i... ah,
Himmel. – Pogleda prema vratima. – Zar je još uvijek u
hodniku?
– On može čekati – reče Agatha. Ovo je kudikamo važnije.
– Pokušala sam pobjeći prije vjenčanja – reče Charlotte, a u
očima joj bljesne vragolasti sjaj.
– Znala sam!
– Što? Kako?
– Vidjela sam vas. Gore, na balkonu. I sve je jako kasnilo.
Znala sam da nešto nije valjalo. – Agatha se nagnula naprijed.
Ovo se pretvorilo u krasno žensko čavrljanje, a očito je da
objema očajnički treba prijateljica. – Zaboravite na to. Recite mi
što se dogodilo.
– Pokušala sam se popeti preko vrtnog zida.
– Niste valjda!
– Jesam. Želim reći, pokušala sam. Nisam uspjela. Onda je
George izišao, a ja nisam znala tko je on pa sam ga zamolila da
mi pomogne da se popnem preko zida.
Agatha se glasno nasmijala.
– Znam! – uzvikne Charlotte.
Začulo se kucanje na vratima. – Je li ondje unutra sve u redu?
– reče glas s njemačkim naglaskom, onaj Charlotteina brata.
– Pričekajte trenutak – reče Agatha. Požurila je do vrata i
virnula van. – Treba nam još malo vremena.
– Nemamo vremena – odgovori vojvoda Adolphus.
Agatha ga je bezizražajno pogledala. – Zašto ne?
– Zato što... – Pogledao je Brimsleyja, koji je slegnuo
ramenima. – Valjda imamo vremena – reče – pod uvjetom da se
vrati u palaču.
– Vratit će se – reče Agatha. – No u ovom joj trenutku treba
prijateljica. – Zatvorila je vrata pred osupnutim licem vojvode
Adolphusa i vratila se do Charlotte. – Što se zatim dogodilo? –
željno upita.
– Razgovarali smo i on je bio vrlo šarmantan.
Agatha kimne. – On jest vrlo šarmantan. Plesala sam s njim,
sjećate se?
– Da, svakako. U svakom slučaju, tada je izišao Adolphus i
bio je užasnut.
Agatha se nasmijala. – Mogu zamisliti.
– Onda je George rekao da odlučujem želim li se udati za
njega ili ne, a Adolphus je rekao nešto poput: „Naravno da će se
udati za vas.“ Ali George je rekao: „Ne. Još nije odlučila. Ovisi
isključivo o njoj.“
Agatha je pomislila da nikad u životu nije čula nešto toliko
romantično.
– Mislim da ga volim – šapne Charlotte.
– Onda se morate boriti za njega.
Charlotte ju je naglo pogledala. – To sam ja njemu jednom
rekla. Tražila sam da se on bori za mene.
– Možda pokušava – reče Agatha. – Na vlastiti način.
U Charlotteinim se očima pojavio tužan, zamišljen izraz.
Nikad neću razumjeti njegovo ponašanje. Nitko neće.
Agatha nije znala što bi na to rekla.
– Ali uopće nisam pitala o vama – odjednom će Chariotte. –
Znam da su prošli mjeseci, ali još uvijek žalujete zbog velikoga
gubitka. A djeca? Mogu li ikako pomoći?
Agathine su se usne rastvorile. Srce joj je stalo. Charlotte bi
mogla napraviti jako mnogo. Mogla bi zamahnuti rukom i sve bi
Agathine nevolje nestale. Dominic bi uistinu postao lord
Danbury, tisuću grla goveda prebacilo bi se na imanje obitelji
Danbury i odjednom bi imali prihode.
A ipak... Agatha nije mogla pitati. Ne kad se zarekla da će joj
biti istinska prijateljica.
– Ovo – odlučno reče. – Ovo je sve što mi treba. Provodu i
vrijeme s prijateljicom. To uvelike pomaže.
– Divno – reče Charlotte i nasmiješi se na onaj svoj
jedinstveni način. – Dakle. Pitala sam kraljevskog liječnika i on
kaže da će beba iz mene izići brzo i bezbolno. Vi imate djecu.
Recite mi. Hoće li biti bolova?
– Rađanje djece donosi najgore bolove što ih možete
zamisliti.
– Znala sam. – Charlotte naglo podigne glavu. – Čekajte.
Zaista?
 Agatha je vidjela pitanje u njezinim očima i kratko se
nasmijala. – Ne. Samo malo boli – odlučila je lagati. – Jedva
ćete se toga sjećati nakon što završi.
– Ah – uzdahne Charlotte. – Dobro.
– Nemate razloga za zabrinutost – uvjeravala ju je Agatha.
– Osim što je moj brat pred vratima i moj muž u Kewu radi
tko zna što s onim liječnikom.
Agatha se nagnula naprijed i uzela Charlotteine ruke u svoje.
– Mi smo žene – reče. – Muškarci u čijim je rukama naša
sudbina teško shvaćaju da imamo vlastite želje i snove. Ako
želimo ikada živjeti onako kako bismo željele, moramo ih
natjerati da shvate. Dokazat ćemo im to svojom hrabrošću i
snagom naše volje.
– Da – reče Charlotte. Samo to. Samo da.
Tada je ustala. Agatha je slijedila njezin primjer.
– Nikad vam neću moći javno zahvaliti na ovome što ste
danas učinili za mene – reče Charlotte. – Na tome kako ste mi
pomogli. No, molim vas, znajte da ću vam u svojemu srcu
uvijek biti zahvalna.
Dirnuta, Agatha je napravila kniks. – Vaše Veličanstvo.
Charlotte joj je pokazala neka se uspravi. – Trenutno sam za
vas samo Charlotte.
Zatim je prišla vratima i otvorila ih. Čim je zakoračila u
hodnik, posve se promijenila. Njezino držanje, izraz lica, čak i
pogled.
Više nije Charlotte.
Sad je kraljica.
– Brate – reče – baš je lijepo što si došao po mene.
Vojvoda je očito bio na rubu živaca. – Charlotte, ne možeš...
Podigla je ruku da ga prekine i okrenula se Agathi. – Molim
vas, zahvalite svojem kućanstvu na gostoljubivosti, ledi
Danbury.
– Hoću, Vaše Veličanstvo.
Dok ju je Agatha gledala kako prolazi predvorjem do ulaznih
vrata, prišao joj je vojvoda Adolphus.
– Dopustite da vam i ja zahvalim, ledi Danbury. Na vašoj
diskreciji i dobroti.
– Sve za Njezino Veličanstvo – reče Agatha.
Tako je i mislila.
No tada je Charlotte stala. Vratila se do Agathe i uzela
njezinu ruku. Snaga, kao da je željela reći.
Agatha joj je uzvratila stisak. Snaga.
– Spremna sam – reče Charlotte.
Agatha ih je slijedila do vrata. Charlotte u pratnji svojega brat
a Brimsley pet koraka iza njih.
– Kraljičina prva odgovornost nije udovoljavanje vlastitim
hirovima, nego prema njezinu narodu – Agatha je čula kako
govori Adolphus.
Sirota Charlotte. Već joj drži lekcije.
– Nebrojene su kraljice prije tebe nosile taj teret – nastavio je
– a tebi neće biti gore nego što je bilo njima. S vremenom ćeš
zavoljeti svoje plemenite odgovornosti. To je prirodna
posljedica plemenitosti tvoje osobnosti.
Charlotte je prestala hodati.
– Charlotte? – reče njezin brat.
Samo je ondje stajala. Agatha se trudila ne zuriti.
– Brimsley – reče Charlotte.
U trenu se našao pokraj nje.
Pogledala je Adolphusa. – Morat ćeš se sam vratiti u
Buckinghamsku kuću. Možda će ti ledi Danbury posuditi svoju
kočiju.
– O čemu to govoriš? Tek smo došli po tebe. Kamo sad
namjeravaš ići?
– Prodao si me da budem kraljica Engleske. – Charlotte se
naglašeno uspravila. – Idem biti kraljica Engleske.
Izvana je ledi Agatha Danbury bila utjelovljenje gracioznosti
i dostojanstva dok je lakaju mirno govorila neka pripremi kočiju
za njemačkog vojvodu.
Ali iznutra... o, kako je klicala!
 CHARLOTTE

PALAČA KEW
KOLNI PRILAZ
...
25. TRAVNJA 1762.

Charlotte je jedva dotaknula tlo i već se dugim koracima

udaljavala od kočije. Vrijeme je da bude kraljica.
– Gdje je kralj? – oštro upita.
Reynolds joj je žurno prišao. Nastojala se podsjetiti da je on
dobar čovjek, da mu je istinski stalo do Georgeove dobrobiti, ali
je u tom trenutku vidjela samo iritantnu prepreku.
Naklonio se i potom rekao: – Silno mi je žao, Vaše
Veličanstvo, ali kralj vas sad ne može primiti.
– Besmislice. Odvedite me njemu.
– Vaše Veličanstvo, ništa ne bih volio više od...
– Mora ga vidjeti – oštro ga prekine Brimsley. – To je njezino
pravo.
Reynolds je izgledao kao da je na mukama. – Volio bih da
mogu...
No u tom je trenutku dotrčao još jedan čovjek, koji je krpom
brisao ruke. To je bio liječnik. Onaj koji joj se ne sviđa.
– Vaše Veličanstvo – reče dubokim i autoritativnim glasom.
– Žao mi je što ste se mučili takvim putovanjem. No bojim se da
nije moguće da vidite kralja.
Charlotte nije odstupala. – Sasvim je moguće. Želim ga
vidjeti. Gdje je?
– Ne – s omalovažavanjem će liječnik. – Vaše Veličanstvo to
ne bi željelo.
Charlotte se morala silno potruditi kako bi zadržala svoju
kraljevsku staloženost. Zapravo je toga čovjeka željela zgrabiti
za vrat. – Nemojte mi govoriti što želim, doktore. Sad me
odvedite njemu, inače ću svojim ljudima narediti neka pretraže
cijelu palaču.
Liječnikova se čeljust ukočila i napravio je korak. Malena
kretnja, ali se jasno vidjelo da joj namjerava prepriječiti put.
Charlotte se okrenula Reynoldsu. – Kako se on zove?
– Doktor Monro, Vaše Veličanstvo.
– Doktore Monro – reče, oštro naglašavajući svaki slog. – Ja
sam vaša kraljica.
Ipak se nije maknuo.
Onda je Reynolds stao između njih, naglašeno okrenuvši leđa
liječniku. – Pođite sa mnom, Vaše Veličanstvo. Odvest ću vas
kralju.
– Ne – protestirao je dr. Monro. – Ne smijete. Moj rad... Sad
smo u vrlo neizvjesnom razdoblju.
Charlotte ga je ignorirala. Ona i Brimsley slijedili su
Reynoldsa kroz palaču. Prošli su pokraj veličanstvenih javnih
prostora, pokraj udobnih privatnih soba. Zaputili su se dugim
hodnikom i naposljetku stigli do ni po čemu posebnih vrata.
Monro ih je cijelo vrijeme slijedio i neprestano izgovarao bujicu
zloslutnih upozorenja.
– Neka netko ušutka tog čovjeka – progunđa Charlotte.
– Ne otvarajte ta vrata! – bijesno će Monro.
Charlotte ih je otvorila.
I ušla ravno u pakao.
Na svim su površinama stajali kavezi. Neki otvoreni, neki u
kojima su se nalazile jadne životinjice. Nijedan nije bio dovoljno
velik za ljudsko biće, hvala nebesima, ali zašto su uopće ovdje?
 I krv. Bilo je krvi. Ne mnogo, ali mrlje tu i tamo, kao i grozne
žute mrlje na podu.
Stolice su bile prevrnute, groteskni metalni instrumenti
razbacani naokolo. Bičevi. Lanci. A usred svega toga, remenjem
privezan na monstruoznoj željeznoj stolici, bio je George.
Nesuvislo je stenjao i glava mu se klimala, a kosa mu se od
znoja zalijepila na čelo. Bilo je modrica na njegovu tijelu, ružnih
crvenih tragova udaraca. I bio je jako mršav, tako očajnički,
bolno mršav.
– Mein Gott – dahne Charlotte. Nije mogla zamisliti. Nikad
ne bi mogla zamisliti.
Posve zaokupljeni svojim poslom, liječnikovi pomoćnici nisu
vidjeli da je ušla. Premda je George bio čvrsto vezan za stolicu,
jedan mu je ipak držao ramena dok mu je drugi vrućim žaračem
pritisnuo kožu.
George je vrisnuo u agoniji.
Vrisnula je i Charlotte.
– Odvežite ga – reče, jedva uspijevajući izgovoriti te riječi.
Pomoćnici su pogledali liječnika, tražeći potvrdu.
– Odvežite kralja! – zaurla kraljica.
Požurili su odvezati kraljeve ruke. Brimsley i Reynolds
odvezivali su mu noge. Činilo se da to traje cijelu vječnost.
Charlotte je pogledom potražila nož. Ugledala ga je baš kad je
Brimsley odvezao posljednji čvor i George je konačno bio
slobodan. Skočio je sa stolice i potrčao prema njoj, jecajući,
grčevito je uhvativši za ramena.
– Svi van! – vikne Charlotte. – Odmah!
Monro i njegovi pomoćnici su pobjegli, ali su Reynolds i
Brimsley oklijevali.
– Jeste li sigurni, Vaše Veličanstvo? – upita Brimsley. – Jako
je uzrujan. I snažniji je od vas.
 – Sigurna sam.
No dok je to govorila, George ju je gurnuo uza zid.
– Ne, da, farmer George – cvilio je. Zagnjurio je lice u pregib
njezina vrata i njegovo je mrmljanje postalo nesuvislo.
Brimsley je požurio do nje. – Previše je jak. Ne mogu vas
ostaviti samu s njim.
– U redu je. U redu je. – Charlotte je izvila vrat da preko
Georgeova ramena pogleda Brimsleyja. – Samo nastoji pobjeći
od one proklete stolice. Sad idite. Molim vas.
On i Reynolds izišli su iz prostorije. Charlotte je bila uvjerena
da će čekati pet koraka dalje.
– Nitko, nitko. Ja sam nitko, ali ću pokušati. Pokušat ću,
pokušat ću. Hoću. – Rukama joj je stiskao ramena, a oči su mu
bile mahnite. – Pokušat ću. Pokušat ću. Samo neka prestane.
Pokušat ću. Učinit ću to. Hoću.
– George, prestani – molećivo će Charlotte. Ovo uopće nije
slično onome kad je divlje trčao pod zvijezdama. Ovo je čovjek
koji trpi bolove. Posve je izgubljen, gotovo slomljen.
– Ne – preklinjao je. Brzo je odmahivao glavom. Brže. – Ne,
ne. Napravit ću to. Hoću. Nisam.
– George – strogo će Charlotte. – Gledaj, George, to sam ja.
Pogledom je hitro prelazio po njezinu licu.
– Venera – pokuša Charlotte. – Venera je ovdje, George.
Ipak je nije prepoznao. Grčevito se držao za nju, preklinjao
je, ali je nije prepoznao.
– O, dovraga s Venerom – oštro će kraljica. – Ja sam
Charlotte. Ja sam Charlotte i želim da ti opet budeš George.
Želim da pokušaš.
Rukama mu je obujmila lice u nastojanju da zaustavi
drhtanje. – Ti si Samo George, a ja sam Samo Charlotte. Vrati
mi se. Molim te, George. Vrati se.
 Cvilio je. Iz njegovih su usta šaptom izlazile neke riječi, ali ih
ona nije razumjela. Očajna, zgrabila je jednu njegovu ruku i
stavila je na svoj trbuh.
– Osjećaš li to, George? Udara. Raste. Naše je.
Kao da se malo smirio, pa se i mahnito zvjeranje njegovih
očiju počelo usporavati.
– Ja sam Charlotte – još jednom ponovi – a ovo je naše dijete
i mi želimo da ti budeš George. Inače nitko od nas ništa ne
znači.
Prstima je obuhvatio njezine i podigao pogled. – Charlotte –
šapne. – Charlotte.
– Da – šapne i ona. Žustro je kimnula i sve suze za koje je
prisegnuta da ih neće isplakati počele su kliziti niz njezine
obraze.
– Ja sam s tobom – obeća. – Ovdje sam i više te nikada neću
ostaviti.
– Samo sam nastojao biti dobar – zajeca. – Samo sam
pokušavao biti dobro.
– I bit ćeš dobro. Ali ne ovako.
Kimnuo je, ali je u njegovim očima vidjela prestrašeno dijete.
Što su mu učinili? Kako je dopustila da se to dogodi?
– Onaj ti se liječnik više nikada neće približiti – odlučno reče.
– Obećavam.
– Želim biti zdrav. – Dotaknuo joj je obraz, gotovo kao da se
želi uvjeriti da je ona doista ondje. – Želim biti zdrav za tebe.
– Bit ćeš – rekla je, ali nije imala pojma govori li istinu.
Možda će uvijek biti ovako bolestan. Ne može vidjeti njegov
um. Ne može zavući ruku unutra i popraviti ono što uzrokuje
njegove probleme.
Ali ništa ne može biti gore od onoga što je radio dr. Monro.
Charlotte možda neće uspjeti izliječiti Georgea, ali se svakako
može pobrinuti da mu bude bolje nego sada.
– Što bi želio jesti? – upita pazeći da joj glas bude blag i
nježan. – Previše si mršav. Želiš li nešto slatko? Pikantno?
– Oboje? – Slabašno se osmjehnuo, a ona je u tome vidjela
tračak voljena muškarca.
– I kupku – reče, pazeći da se ne lecne na smrad. – Za to
ćemo se također pobrinuti.
– Hvala ti.
Pozorno mu je proučavala lice. Izgledalo je ispijeno.
Progonjeno.
Ali možda s mrvicom nade.
Držala ga je za ruku dok je prilazila vratima i otvorila ih.
Reynolds i Brimsley čekali su točno vani.
– Vaša Veličanstva – obojica su istodobno rekli.
– Reynoldse – reče Charlotte – hoćete li se, molim vas,
pobrinuti za kralja? Treba mu kupka i nešto sitno za jelo dok ne
dobijemo doličan obrok.
– Sve, samo ne zobenu kašu – reče mu George i njih dvojica
razmijene poglede. Charlotte je sa zahvalnošću svjedočila tom
trenutku. Ukazivao je na prijateljstvo. Govorio je o humanosti.
Okrenula se Georgeu. – Brzo ću ti se vratiti. Najprije moram
nešto važno obaviti.
Pričekala je da Reynolds odvede Georgea, a zatim se
okrenula Brimsleyju i rekla: – Dođite. Moramo se pozabaviti
liječnikom.
– Vrlo rado, Vaše Veličanstvo.
Hodali su natrag kroz palaču i samo jednom pogrešno
skrenuli prije nego što su dr. Monroa i njegove pomoćnike
pronašli na kolnom prilazu ispred građevine. Sunce je počelo
zalaziti i zrak se doimao zlaćanim, treperavim od obećanja.
– Vi – ljutito će Charlotte uperivši prst u liječnika. – Otići
ćete odavde i nikad se nećete vratiti.
Dr. Monro joj je prišao dugim koracima, a još uvijek se držao
poput čovjeka koji očekuje uspjeh. – Ispričavam se ako je Vaše
Veličanstvo...
– Preblizu! – drekne Brimsley i stane ispred kraljice.
Liječnik korakne unatrag. – Nismo vas očekivali, Vaše
Veličanstvo.
– Očito – cinično će Charlotte.
– Morate razumjeti da to nije bio dio našeg liječenja koji bih
želio da vidite.
– Ima lijepih dijelova liječenja? – upita Charlotte. – Što bi to
bilo? Dijelovi od kojih ima tragove bičevanja? Modrice?
– Vaše Velič...
Ali nije završila. – Dio kad ste ga izgladnjivali? – nastavila
je, a glas joj je postao opasno napet.
Monro je spojio ruke, gotovo kao svećenik. – Vaše
Veličanstvo mora razumjeti. Premda su moje metode mučne,
ipak su dokazane. Želim da se kralju vrati duševno zdravlje
jednako zdušno kao Vaše Veličanstvo.
– Nije me briga za njegovo duševno zdravlje – odbrusi
Charlotte. – Stalo mi je do njegove sreće. Do njegove duše.
Neka bude lud ako mu to treba.
– Griješite – reče liječnik.
– Pazite što govorite – upozori ga Brimsley.
Charlotte uperi prst u liječnika. – Vi ste gotovi.
Okrenula se čuvarima, istim ljudima koji su je dopratili
ovamo. – Maknite ga s posjeda.
– To je pogreška! – vikne dr. Monro. – Pogreška koja će ga
uništiti!
Charlotte se naglo okrene prema njemu, ispunjena gnjevom –
Budite zahvalni da ne naredim da se vas uništi.
 Gledala je kako ga čuvari vuku odande. Uživala je u tome.
Kad ga više nije čula kako bijesno urla, okrenula se Brimsleyju i
rekla – Treba spakirati moje stvari. Sve. Selimo se u Kew.

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
SAT KASNIJE

Charlotte je mislila da će Georgea naći u njegovim odajama, ali

je zaključila da ima smisla što su on i Reynolds otišli u
opservatorij. Ondje je najsretniji.
Sjedio je za stolom, svježe okupan i preodjeven, te mahnito
jeo gozbu koju su stavili pred njega. Ovčetina (naravno), topla
peciva, njegov omiljeni zapečeni krumpir. Kew također ima
staklenik za naranče te je nekoliko naranči oguljeno i kriške
raširene za njegov užitak.
– Topao obrok i kupka sigurno djeluju kao melem – reče
Charlotte. – Više sličiš sebi. Bolje izgledaš.
Zurio je u nju, a vilica mu je zastala na pola puta između
tanjura i usta.
– Osjećaš li se bolje? – upita Charlotte.
Polako je spustio vilicu. – Nisi smjela doći.
Progutala je slinu. Trebala je znati da ovo neće biti lako. No
zadržala je vedar smiješak. – Vrlo sam rado došla.
– Ne. – Odmahnuo je glavom. – Ne. Ovo je bila pogreška.
– Silno mi je žao, ljubavi. – Zaputila se prema njemu, ali je
stala kad je vidjela nepristupačan izraz njegova lica. Ipak je
rekla: – Trebala sam doći prije. Ali bez brige. Ostat ću uz tebe
dok mi...
– Ne, Charlotte. – Pojačao je glas. Nije znala odakle mu
energija, ali je ustao i jasno rekao: – Slušaj moje riječi: Nisi
smjela doći. Ne želim te ovdje.
Nije mu vjerovala. Nije mu htjela vjerovati.
– Vrati se u Buckinghamsku kuću – reče kralj. – Molim te.
Ništa nije rekla. On nema pravo. Ona to zna i samo mora
njega navesti da i on razumije. Polako je nastavila hodati prema
njemu.
– Čuješ me? Rekao sam da se vratiš u Buckinghamsku kuću.
Ondje živiš. Ondje ti je mjesto. – Drhtavo je ispružio ruku i
pokazao vrata. – Idi!
Ni sad ga nije poslušala.
Ustao je. Prešao je sobu do mjesta gdje je stajala. Onda je
vrisnuo: – Ne želim te. Nikada te ne želim vidjeti. Idi. Odlazi!
– Ne.
Cijelo mu se tijelo treslo. – Naređujem ti!
– Ne. Ne, George.
– Charlotte...
Nije odustala. – Ne možeš me primorati da odem. Neću otići.
– Naređujem ti. Idi!
Naposljetku je i ona zaurlala. – Ostat ću! Ja naređujem!
George je osupnuto ušutio i zurio u nju dok mu je prilazila.
– Molim te, Charlotte. – Govorio je tiše i zvučalo je kao da će
mu se glas slomiti. – Molim te, idi.
– Ne – ponovila je.
– Charlotte, ne slušaš.
– Slušam. Čula sam da želiš da nisam došla, želiš da odem,
ne želiš me vidjeti.
– Onda me poslušaj – preklinjao je.
– No nisam čula da me ne voliš.
Posve se ukočio.
– Patila sam i samovala, uvjerena da sam zakazala kao tvoja
žena i kraljica zato što se držiš podalje od mene kao da sam
nekakva bolest. Danas mi je sasvim iznenada palo na pamet da
možda postoji drugi razlog. Bolji razlog. Možda se držiš podalje
od mene zato što ti je stalo. Možda se držiš podalje zato što me
voliš.
Prišla je još bliže. – Voliš li me?
– Pokušavam te zaštititi.
– Voliš li me?
Odmahnuo je glavom. – Ne mogu... ne možemo... ovaj
razgovor nije...
Promatrala ga je uzdignutih obrva.
– Ne mogu ja ovo – reče kralj.
Nije to kanila prihvatiti. – Voliš li me?
– Uopće se nisam namjeravao oženiti – rekao je, odmahujući
glavom. – Nikad nisam želio...
– Voliš li me?
Bila je neumoljiva. Morala je biti.
– Charlotte, molim te, prestani. – No na licu mu se vidjelo da
pati. Možda mu se srce trebalo slomiti kako bi ga ona mogla
izliječiti.
– Možda ne vjeruješ da bih te mogla voljeti? – upita. – Jer je
to istina. Volim te, George. Toliko te volim da ću postupiti po
tvojoj želji.
Otvorio je usta da nešto kaže, ali je podigla ruku i rekla: –
Ako ti ne voliš mene.
Odjednom se poželjela kretati, zanjihati dijete koje u njoj
raste, pa je prešla nekoliko koraka do prozora i pogledala van. –
Samo moraš reći da me ne voliš i ja ću otići. – Okrenula se
natrag i bistrim se očima netremice zagledala u njegove. – Vratit
ću se u Buckinghamsku kuću te možemo voditi zasebne živote.
Rodit ću ovo dijete, snalaziti se, ispunjavati svoje dane i nekako
sama preživjeti. Učinit ću to. Ali najprije moraš reći da me ne
voliš.
I zatim: – Moraš mi reći da sam posve sama na ovom svijetu.
Proučavao je njezine oči. Tijelo mu se doimalo bolno
napetim, kao da se boji da će se raspasti. Ili se možda pripremao
za bijeg. Naposljetku, kad se tišina produljila, on reče: – Ja sam
luđak. Ja sam opasnost.
Odmahnula je glavom.
– Ne. Slušaj. U moj se um uvlače drugi svjetovi. Nebo i
zemlja se sudaraju i ja ne znam gdje sam.
Charlotte je postavila jedino važno pitanje. – Voliš li me?
– To nije važno – reče kralj. – Sebi ne želiš život sa mnom.
Nitko to ne želi.
Već joj je muka od muškaraca koji joj govore što ona želi.
Osobito sada, kad je na kocki njezino srce. – George – molećivo
reče – stajat ću s tobom između neba i zemlje. Ja ću ti reći gdje
si.
– Charlotte, ti...
– Voliš li me? – praktički je zaplakala.
Eto, dogodilo se. Preklinjala je. Posve se otvorila, dala mu
svoj ponos, svoje srce i sve što ona jest, a...
– Volim te. – Riječi su zvučale kao da su iščupane iz njegove
duše. Zadržavao je to u sebi, ušutkavao vlastito srce. Vidjela je
to u njegovim očima dok su se ispunjavale suzama.
– George – šapne.
– Ne, dopusti da završim. Očajnički te volim od trenutka kad
sam te vidio kako pokušavaš prijeći preko zida. Ne mogu disati
kad nisi u blizini. Volim te, Charlotte. – Rukama joj je obujmio
lice. – Moje srce zove tvoje ime.
Njegov je poljubac otkrivao ljubav, glad i očaj. Ljubio ju je
kao da joj se ne može dovoljno približiti, kao da to nikada neće
moći.
Kao da je nikada neće pustiti.
– Želio sam ti reći – reče. – Želio sam da znaš, ali ovo je
ludilo moja tajna cijeli život, ova tmina je moj teret. Ti donosiš
svjetlost.
– George. – Promatrala ga je, njegovo voljeno lice, one tamni
obrve i punu donju usnu koju rado gricka kad ga nešto zabavlja.
Shvatila je da ga poznaje. Poznaje muškarca kakav je iznutra i
ako ga katkada potope uzburkane vode, pomoći će mu da se
podigne na površinu. Neće se micati od njega.
– Bit ćemo ti i ja – obeća. – Možemo mi to. Zajedno.
 BRIMSLEY

PALAČA KEW
...
8. SVIBNJA 1762.

Brimsley je zaključio da mu se sviđa živjeti u Kewu.

Mnogo je ležernije nego u Buckinghamskoj kući, u skladu s
tim koliko se kraljevska rezidencija može smatrati ležernom.
Prema njemu i Reynoldsu svi se odnose kao prema najvišim
slugama, premda su ondje batler i domaćica. No povrh svega,
Kew oduševljava zato što kralj i kraljica oduševljavaju... i
oduševljeni su jedno drugim.
No prvi su dani bili teški. Trebalo je vremena da se kralj
oporavi od „liječenja“. Brimsley nikad ne bi tvrdio da mnogo
zna o medicini, ali nije razumio kako bi itko mislio da će
mučenje kralju pomoći da uspostavi kontrolu nad svojim umom.
Također je počeo shvaćati pod kakvim je Reynolds bio
pritiskom dok se skrbio za kralja i sve to držao u tajnosti. One
prve večeri, kad je kraljica onako veličanstveno izbacila dr.
Monroa, Brimsley je pokušao ponuditi svoju pomoć, ali je
Reynolds posve navikao sam nositi svoj teret, pa mu je bilo
teško prihvatiti pomoć.
Nakon što se uzbuđenje smirilo, a kralj i kraljica su se
povukli na počinak, Brimsley i Reynolds otišli su u šetnju i stigli
do konjušnice. Padala je lagana kiša pa su ušli da budu na
suhom. Nije zaudaralo onako kako se Brimsley bojao. Ljudi u
konjušnici očito sjajno obavljaju svoj posao.
Dva su čovjeka sjela i nagnula se na balu sijena. Reynolds je
uzdahnuo. Brimsley ga još nikad nije vidio toliko umornoga.
– Jesam li ti ikada ispričao kako sam dobio ovaj posao? –
upita Reynolds.
Brimsley je nagnuo glavu i čelom dotaknuo Reynoldsovo
rame. – Zacijelo si od malih nogu prepoznat kao poseban i
nadmen.
Reynolds se samodopadno nasmijao, ali je u tome bilo i
dobrodušnosti. – Kralj i ja smo zajedno odrasli. Bio sam drug za
igru Njegova Veličanstva. Lovili smo ribe, penjali se po
stablima i za jedno provodili djetinjstvo.
Brimsley kimne. Reynolds je to već spominjao. Ne često, jer
je malo govorio o svojoj prošlosti.
– Još uvijek nisam siguran zašto je Palača to dopustila –
nastavi Reynolds. – Vrlo su strogo pazili na to tko će provoditi
vrijeme s prinčevima i princezama. Valjda su mene prihvatili
zato što je moja majka bila pouzdana sobarica, a moj otac
dvorski zlatar. I bio sam prave dobi. Razmak između naših
rođendana samo je dva mjeseca.
– Tko je stariji? – upita Brimsley.
– Ja. – Reynolds mu je uputio jedan od onih osmijeha koje
toliko voli. – Naravno.
– Naravno.
– Nije imao nikoga drugoga, osim ako u posjet ne bi stigao
neki strani dostojanstvenik ili princ, ali to je uvijek bilo
nezgrapno. Dva dječaka odjevena u apsurdno finu odjeću kojima
je naređeno neka budu prijatelji.
– Ne zvuči kao da bi to dobro prošlo.
– Ne – zamišljeno će Reynolds – nikad i nije. U pola
slučajeva nisu čak ni govorili istim jezikom. Tako sam ostao
samo ja. Ja i George. Tada sam ga još uvijek zvao George.
– Sad ga više ne zoveš tako?
 Reynolds ga oštro pogleda. – Znaš da ne. Nisam ga tako zvao
ni u djetinjstvu ako je netko drugi bio u blizini.
Brimsley se tiho nasmijao. – Ne, mogu zamisliti da to ne bi
dobro prošlo.
– Jasno da sam znao gdje mi je mjesto, ali mi je Georgie bio
drag. Bio mi je drag čak i kad su me odrasli gurnuli ustranu u
svojoj žurbi da mu se klanjaju i dodvoravaju. – Reynolds je
podigao glavu i nasmiješio se. To je bio nekako sentimentalan
smiješak s naznakom nečega tužnoga.
– Bio je dobrodušan – nastavi. – Uvijek dobro raspoložen. I
znao je glumatati. Možda sam ja prvi koji je uočio njegove...
osebujnosti. No zbog toga mi nije bio manje drag. Nije imao
nijednog prijatelja, osim mene, pa sam čuvao njegovu tajnu.
Pjevao sam pjesme za odvlačenje pozornosti kad bi izgubio
kontrolu nad svojim mislima. Držao sam mu ruke kad su drhtale.
Izravnije je pogledao Brimsleyja. – Skrivao sam ga od
njegova monstruoznoga djeda.
– To je bilo lijepo od tebe – tiho će Brimsley. Čuo je o
Georgeu II. Nije bio dobar čovjek.
Reynolds je polako kimnuo, ne onako kao kad se netko s
nečim slaže, nego kad se nečega prisjeća. – Kad je stiglo vrijeme
da pođem očevim stopama i postanem zlatar, zamolio sam da
me ostave s Georgeom. Znao sam da to neće biti jednako
unosno, ali sam rado donio tu odluku. Zato što me on trebao. I
zato...
Progutao je slinu.
– Zato što je i on znao moje tajne. Moju vlastitu... osebujnost.
I nije ga bilo briga. Čuvao je moju tajnu jednako kao ja njegovu.
Kao što sam morao. Čak i pred tobom.
– Žao mi je što sam se onako ljutio na tebe – reče Brimsley.
– Ja bih bio isti – prizna Reynolds.
 – Samo što... kraljica...
– Razumijem.
– Moja je dužnost nju štititi.
Reynolds mu se nasmiješi. – Moja je dužnost štititi kralja.
– Kako mi čudno živimo – zamišljeno će Brimsley. – Kad
ćemo dobiti priliku da štitimo sebe? Ili jedan drugoga?
Reynolds ga poljubi u obraz. – Svakoga dana, nadam se. Ali
mi nikad nismo prvi.
Brimsley teatralno uzdahne. – Ako već moram biti drugi,
valjda je dobro da sam odmah iza kralja.
Reynolds se tiho nasmijao, ali se odmah potom uozbiljio. –
Njegova tajna više nije samo naša. Nisam je uspio sačuvati
Pokušao sam. Ali najprije je tu bila njegova majka, a zatim Bute
i Harcourt. Ovdje sad svaka prokleta sobarica šapće o njemu.
Onda onaj liječnik. – Reynolds zgrabi Brimsleyjevu ruku.
Čvrsto. – Sad razumiješ zašto sam te preklinjao da ga držiš
podalje od kraljice.
– Da – brzo će Brimsley. – Ne mogu čak ni zamisliti. Mučno
mi je od same pomisli na to.
– Njegovo je Veličanstvo silno patilo. Ne bih to mogao ni
opisati.
– Ono malo što sam vidio... – reče Brimsley.
– Pokušao sam intervenirati – reče Reynolds. – Valjda sam se
trebao više potruditi.
Brimsley to više nije mogao trpjeti. Nije podnosio bol u
Reynoldsovim očima. Samo je želio da nestane, makar samo
nakratko. Podigao je ruke, obujmio Reynoldsovo lice i poljubio
ga.
Nježno.
S ljubavlju.
S obećanjem za koje nije znao hoće li ga uspjeti održati.
 PALAČA KEW
KRALJIČINA DNEVNA SOBA
...
1. LIPNJA 1762.

Kraljica je vezla, što se Brimsleyju uvijek činilo čudnim. Nikad

ne bi pomislio da ima narav za tako repetitivnu razbibrigu, ali se
činilo da joj se to sviđa. Njemu se sviđalo da se njoj sviđa,
osobito nakon što mu je rekla da smije sjediti na stolici pokraj
vrata umjesto da cijelo vrijeme stoji.
No tada je naglo ušao kralj, što je značilo da Brimsley
svakako mora ustati. Reynolds je stigao pet koraka iza kralja i
zaustavio se pokraj Brimsleyja.
– Idem raditi na polju – reče kralj. Doista se odjenuo za
farmerski rad, bez uobičajenih finesa. – Bavit ćemo se prosom. –
Sagnuo se i poljubio kraljičino tjeme. – Želiš li sa mnom?
– Nikada – nasmijano će kraljica. – Ostat ću ovdje i pustiti
našega kraljevića da raste na miru.
Poljubio je svoje prste, dotaknuo joj trbuh i okrenuo se da
ode.
– George! – odjednom će kraljica. – Umalo sam zaboravila.
Primio si pismo? Gdje je?
– Ovdje – reče Brimsley i korakne naprijed. Uzeo ga je sa
sporednog stolića i pružio kralju. – Od princeze Auguste.
– Moja mi majka piše? – Kralj je zakolutao očima i
neotvoreno pismo bacio u kamin. Brimsley nije znao je li
užasnut ili oduševljen.
No kraljeva je sreća svakako djelovala zarazno. Vratio se do
kraljice i opet je poljubio. – Prelijepa si! – ustvrdi. – Moja je
žena prelijepa.
Potom je otišao.
 Brimsley je trepnuo. Kao da je prostorijom upravo proletjela
kugla sunčeve svjetlosti. Prošlo je nekoliko tjedana otkako ga je
kraljica spasila od onoga groznoga liječnika, no razlika je doista
čudesna.
Okrenuo se da razmijeni smiješak s Reynoldsom, koji još nije
krenuo za kraljem, ali on je zamišljena izraza lica promatran
kraljicu.
– Jeste li nešto željeli reći, Reynoldse? – upita kraljica.
– Ne, Vaše Veličanstvo.
Brimsley je sa zanimanjem promatrao. Reynolds očito nešto
želi reći.
Kraljica je opet podigla pogled sa svojeg veza i opazila da je
Reynolds i dalje promatra. – Govorite – reče.
Pročistio je grlo. – Njegovo je Veličanstvo imalo dobrih
dana. I loših dana.
– Točno – reče kraljica. – No sad kad sam ja ovdje, njegovi
su dani dobri. Bolje mu je. Nije li?
– Sad mu je bolje – složio se Reynolds. No njegovo je lice
govorilo nešto drugo. Brimsley ga je poznavao dovoljno dobro a
da ne bi vidio zabrinutost u njegovim očima.
– Ali? – potakne ga kraljica.
– Možda bi oprez bio...
– Reynoldse – prekine ga – pustite ga na miru. Trebao je
samo svoju ženu i rutinu te izbacivanje onog odvratnog
liječnika. Sad mu je dobro.
Reynolds nije izgledao uvjereno, ali se nakloni i reče: –
Naravno, Vaše Veličanstvo.
– Hoćete li ga pratiti na polje? – upita.
– Da, Vaše Veličanstvo, silno uživam u sijanju prosa.
Brimsley se zagrcnuo od smijeha.
Kraljica je vragolasto pogledala Reynoldsa. – Vi ste dobar
čovjek, Reynoldse.
– Hvala, Vaše Veličanstvo.
– Uživajte u prosu.
– Da, Reynoldse – dometne Brimsley. – Uživaj u prosu.
Reynolds ga je toliko mrko pogledao dok je izlazio da se čak
i kraljica nasmijala.
Brimsley je opet sjeo na svoju stolicu pokraj vrata i
nasmiješio se. Točno bi ovakav život trebao biti.

PALAČA KEW
REYNOLDSOVE ODAJE
...
KASNIJE TE VEČERI

Bilo je kasno, a kralj i kraljica povukli su se na počinak, što je

značilo da su Brimsley i Reynolds teoretski slobodni.
Reynolds je imao veliku kadu, pa su ondje odlučili provesti
večer.
Savršen završetak lijepoga dana.
– Misliš li da će potrajati? – upita Brimsley.
– Kako to misliš?
– Kralj. Hoće li ostati ovakav?
– Čovjek se može nadati – zagonetno će Reynolds. Počeo je
sapunati Brimsleyjeva leđa. Božanstveno.
– Reynoldse?
– Hmm?
– Ako potraje, imat će jedno drugo. Bit će zajedno. Imati
pravi brak. Ostarjeti kao jedno.
Reynolds je vodom zalio Brimsleyjeva leđa da ispere pjenu.
– Zajedno bismo im služili – tiho će Brimsley.
– Cijeli život – promrmlja Reynolds.
 Muškarci poput njih nikad se ne usuđuju sanjati o nečemu
takvome. Jednako kao kralj i kraljica, oni bi također bili
zajedno, Imali bi pravu vezu. Ostarjeli kao jedan.
Brimsley se okrenuo da vidi Reynoldsovo lice. Tako je
naočit, tako plemenit. Drugi se sluge vole šaliti da ima
vojvodske lice, što nije daleko od istine. Brimsley katkada nije
mogao vjerovati da je muškarac poput Reynoldsa odlučio biti s
njim.
Tada se podsjetio da je i Reynolds imao sreće. Brimsley
možda nema lice Adonisa, ali nije rugoba. Još važnije, pametan
je i postojan. Dobar je čovjek i zna koliko vrijedi.
– Misliš li da je to moguće? – upita Brimsley.
Reynolds kimne. – Ne znam. Možda. Velika ljubav stvara
čuda.
– Istina.
Ako je to božja volja, možda i hoće.
 AGATHA

KUĆA DANBURY
SPAVAĆA ODAJA LEDI DANBURY
...
28. LIPNJA 1762.

Agatha je sjedila za svojim toaletnim stolićem dok joj je Coral

pripremala kosu za spavanje. To može biti kompliciran
postupak, ovisno o tome koliko formalnu frizuru planira za
sljedeći dan.
Večerašnja je priprema doista komplicirana. Agatha je
primila poziv princeze Auguste. Još jedan od njihovih
poslijepodnevnih čajeva. Znala je što želi princeza udova:
povjerljive informacije o kraljičinu nedavnom preseljenju u
Kew.
Počele su kružiti glasine o kraljevskom paru. Ništa o
kraljevim mentalnim problemima. Barem se to nije proširilo
izvan zidova palače. No visoko društvo želi znati zašto su se
kralj i kraljica povukli iz društvenog života, zašto nikad ne
odlaze iz Kewa. Parlament postaje nemiran. Agatha je baš jučer
u dućanu čula kako neki čovjek kaže da kralj, ako se uskoro ne
obrati zastupnicima, riskira gubitak njihova povjerenja.
Princeza Augusta sigurno postaje nervozna. Jako nervozna.
Zato je stigao poziv.
– Što ćete reći princezi? – upita Coral.
– Ništa. Što bih mogla reći?
– Sigurna sam da princezi Augusti možete otkriti neke
sitnice. Kruške. Kraljica je zamolila krušku kad je zadnji put bila
ovdje.
Agatha se nije sjećala ničega o kruškama, ali to nije osobito
važno. Augusta se neće zadovoljiti pričama o voću. – Ništa neću
otkriti princezi – reče Agatha. – Kraljici sam obećala
prijateljstvo.
– Ako ste prijateljice, možda biste Njezino Veličanstvo mogli
zamoliti da intervenira – reče Coral. – Doimala se tako dragom.
Sigurna sam da bi malenoga Dominica proglasila lordom
Danburyjem ako biste je pitali.
– Njezino je Veličanstvo otišlo u Kew – odlučno će Agatha. –
Ne mogu se jednostavno ondje pojaviti i zamoliti uslugu. I
očekuje dijete. U posebnom je stanju. Ne smijem učiniti nešto
čime bih je mogla uzrujati ili zabrinuti.
– Ionako ima dovoljno briga – dramatično uzdahne Coral.
Agatha se naglo okrenula. – Kako to misliš?
Coral je vezala jedan uvojak i uzela drugu vrpcu. – Pa, ima
glasina koje čovjeka navode da se zamisli.
– Glasina? – Agathu je obuzela nervoza. Služinčad uvijek
čuje drukčije glasine od onih koje se šire visokim društvom.
Njihove su glasine vjerojatno točnije.
Coral se prestala pretvarati da uređuje Agathinu kosu i sjela
je ispred poslodavke. – Čujem da Palača ne stoji na čvrstom tlu.
Da je kralj bolestan ili ozlijeđen ili... pa, nešto nije u redu.
– Coral, to su tračevi.
– Ne. Ja nisam od onih koji tračaju. Da jesam – naglašeno će
Coral – rekla bih da sam od nekoliko kuhinjskih pomoćnica čula
da su članovi Doma lordova zabrinuti za kraljevu dobrobit. Priča
se da je Palača u opasnosti.
– Ali ti nisi od onih koji tračaju.
– Nikada.
Agatha umorno uzdahne. To je samo potvrda onoga što je
čula u dućanu. – Ako je to istina, onda Njezino Veličanstvo
sigurno ne mogu pitati za pomoć.
– Ne – reče Coral – no kad bih ipak tračala, što sigurno ne
radim, rekla bih kako sam čula da sad svu moć imaju princeza
Augusta i lord Bute.
Agatha je zurila u svoj odraz, a Coral joj je nastavila
namještati kosu. Što joj je činiti? Ne može izdati kraljicu. Neće
je izdati. No jedini način da se osigura budućnost Velikog
eksperimenta je preko princeze Auguste.
A ona zahtijeva tajne.

PALAČA ST. JAMES

DNEVNA SOBA PRINCEZE AUGUSTE
...
SLJEDEĆEGA DANA

Opet je ondje.
Vratila se u naglašeno formalnu dnevnu sobu princeze
Auguste, gdje je sve pozlaćeno, a čak je i strop posebno otmjen:
ovalna kupola s freskom za koju je Agatha vjerovala da je ravna
onoj u Sikstinskoj kapeli.
– Hvala vam što ste me primili, Vaša Visosti – reče Agatha.
– Hvala vama što ste me posjetili, ledi Danbury.
– Baš mi je drago da ste upoznali lorda Danburyja. – Agatha
je namjerno napravila stanku. – Novog lorda Danburyja.
– Jesam li? – Princeza Augusta je pričekala dok je jedna od
njezinih dvorskih dama pripremala šalicu čaja. Kretnjom joj je
pokazala neka najprije posluži Agathu. – Znam da sam upoznala
vašeg sina. Vrlo je lijep. Dražestan dječak.
Agatha je pričekala da princeza Augusta popije gutljaj čaja
prije nego što je i sama to učinila.
 – Rečeno mi je – nastavi princeza Augusta – da vas je
Njezino Veličanstvo počastilo svojim posjetom.
– To je bilo prije dva mjeseca – reče Agatha. Željela je jasno
staviti do znanja da kraljicu nije vidjela otkako se preselila u
Kew.
– Da – reče princeza Augusta. – Svjesna sam toga.
Naravno da jest.
– Nije uobičajeno da kraljica posjećuje svoje dvorske dame u
njihovim domovima – primijeti princeza Augusta.
– Kraljica je bila toliko ljubazna da mi je došla izraziti sućut
zbog smrti mojega dragog muža. Pokojnog lorda Danburyja.
– Da. Primite moju sućut. Gubitak muža je... nezgodan. –
Princeza Augusta se nasmiješila, ali su se njezine usne jedva
izvile. – Sigurno ste vrlo dragi kraljici. Kad je izišla tijekom
trudnoće.
– Da – reče Agatha. Znala je kakvu igru Augusta igra, ali nije
htjela sudjelovati. Ne ovoga puta. Zavjetovala se da će biti
iskrena Charlotteina prijateljica.
– Da – ponovi princeza Augusta.
Agatha ju je promatrala preko ruba šalice.
Princeza Augusta činila je isto.
Agatha je duboko udahnula. Bilo je sad ili nikad. – Budući da
je činjenica – reče – da će moj sin naslijediti očevu titulu...
– Zar jest? – prekine je princeza Augusta. – Činjenica?
– Zar nije?
– O tome hoće li se ih ne Veliki eksperiment nastaviti nakon
ove generacije može odlučiti jedino Njegovo Veličanstvo. –
Princeza je Augusta odložila svoju šalicu i rukama napravila
nekakvu besmislenu gestu. – Baš komplicirana rasprava –
uzdahne.
– Shvaćam.
 – Naravno – nastavi princeza – sigurno bih se mogla
pobrinuti da brže dobijete odgovor. Ako vi imate informacije
koje bi možda bile korisne.
– Nisam sigurna kakve bih informacije mogla imati a da ih
netko briljantan poput Vaše Visosti ne bi osobno mogao
pribaviti.
Zapravo je to istina. Što Agatha zna? Da je kralj bolestan?
Princeza Augusta to već zna. Ali možda ne zna koliko je
situacija teška. Ono što joj je Charlotte povjerila doista je gadno.
Ipak neće govoriti o tome. Nikome. Prisegnula je na vjernost
kraljici Charlotte i neće prekršiti to obećanje.
Žene imaju jako malo moći. Moraju se držati zajedno. Čak i
kad su se urotile protiv druge žene, kao u ovom slučaju.
– No – reče princeza Augusta – mislim da će biti teško riješiti
pitanje nasljeđivanja titule. Još čaja?
– Ne, hvala – reče Agatha. – Mislim da je najbolje da pođem.
– Morate o mnogočemu razmisliti – reče princeza Augusta.
– Uvijek imam mnogo materijala za razmišljanje.
Princeza se na to doista nasmijala. Prilično ljubazno. – Vi ste
vrlo inteligentna žena, ledi Danbury.
– To smatram najvećim komplimentom – reče Agatha –
budući da ste i vi inteligentna žena.
Princeza Augusta je kraljevski kimnula. – Žene se u ovom
svijetu moraju snalaziti drukčije od muškaraca. Vjerujem da to
razumijete.
– Razumijem, Vaša Visosti. – Upravo joj je iz tog razloga
srce kao kamen svake večeri kad nastoji usnuti.
– Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti – reče princeza
Augusta.
Agatha je kimnula, napravila kniks i izišla. Jedva se obuzdala
da se ne nasloni na zid i odahne od olakšanja.
 – Ledi Danbury!
Podigla je glavu. To je bio kraljičin brat, vojvoda Adolphus,
Odlučno je koračao prema njoj. On je naočit muškarac. Što
uopće nije čudno ako se uzme u obzir da je njegova sestra
kraljica vrlo lijepa.
– O, dobar dan – reče i napravi kniks. – Bila sam na čaju kod
princeze Auguste.
– Kako lijepo. Jeste li prijateljice?
– Na neki način – neodređeno će Agatha.
– Lijepo vas je vidjeti – reče vojvoda. Savršeno je govorio
engleski, sa šarmantnim naglaskom.
– I vas – reče Agatha.
– Smijem li hodati s vama? – upita vojvoda.
– Naravno.
Prijazno se nasmiješio. – Budući da će uskoro stići prinova,
čini se da ću u Engleskoj ostati dulje no što sam očekivao.
– Kako lijepo za vas. Želim reći, pretpostavljam da je lijepo.
Možda imate dužnosti kojima se morate vratiti.
– Imam, naravno, ali sve to može čekati. Ne događa se svaki
dan da čovjek može svjedočiti rođenju svojega nećaka. –
Nagnuo se bliže i nasmiješio. – Koji je slučajno budući kralj.
– Mogla bi biti djevojčica – podsjeti ga Agatha.
– Istina. Bude li tako, kralju Georgeu želim svaku sreću. Moj
je otac preminuo kad je Charlotte imala samo osam godina. Nije
mi je bilo lako odgajati.
– Zašto imam dojam da mi pokušavate reći da ju je bilo
prilično teško kontrolirati?
– Mnogo više od toga – nasmijao se. – No njezina joj
živahnost služi na čast. Vjerujem da će biti sjajna kraljica.
– Mislim da imate pravo.
Opet joj se nasmiješio. Agatha je osjetila drhtaj u želucu. Je li
toliko naočit muškarac ikada očijukao s njom? Obećana je
Hermann kad je imala tri godine, a roditelji su je sve do
vjenčanja držali podalje od društva. Bilo je besmisleno uvoditi je
u društvo ako je brak već osiguran.
– Mislite li da kraljici nedostaje njezin dom u Mecklenburg-
Strelitzu? – upita Agatha.
– Mislim da joj dio toga nedostaje – odgovori Adolphus. –
Nadam se da joj ja nedostajem.
Agatha se nasmijala.
– Vjerujem da joj nedostaje dio slobode – dodao je. – No s
gubitkom slobode dolazi velika moć. Poznajem svoju sestru,
znam da joj se sviđa ta moć.
Agatha se opet nasmijala. Kako je ovo zabavno. Kakvo
ugodno iznenađenje nakon onako bremenita poslijepodneva s
princezom Augustom.
– No ipak se katkada osjeća usamljeno – reče Adolphus. –
Drago mi je da ima vas.
– Čast mi je biti njezina prijateljica.
– Onima koji su na vlasti može biti teško pronaći istinsko
prijateljstvo – reče Adolphus. – Siguran sam da će s vremenom
naći još prijatelja. No zasad ima vas, što je jako dobro.
– Hvala vam – reče Agatha. – Ili bih trebala reći danke.
Ushićeno se nasmijao. – Danke schöm – reče – ako želite biti
istinski zahvalni. – Opet joj se primaknuo i oči su mu zasjale. –
To znači „mnogo vam hvala“. Ne bih vam želio savjetovati da
kažete nešto čije točno značenje ne znate.
– Pa, sad jesam istinski zahvalna.
Nasmiješio se.
I ona se nasmiješila.
Stigli su do ulaznih vrata palače te ju je otpratio do kočije
koja ju je čekala. – Ledi Danbury – reče – budući da ću se doista
dulje zadržati ovdje, pitam se bih li vas smio posjetiti.
Agatha se umalo spotaknula o vlastite noge. – Mene?
– Da. Više niste u koroti? Ili sam pogriješio...?
– Više nisam u koroti – reče Agatha. – Ili gotovo nisam.
Nekako napola – objasnila je pokazujući svoju haljinu boje
lavande.
– Ah. Onda se nadam da me nećete smatrati previše
smionim…
– Neću – reče.
– Onda, smijem li vas posjetiti?
– Bilo bi mi vrlo drago.
Uzeo je njezinu ruku da joj pomogne popeti se u kočiju.
Sjedila je okrenuta prema naprijed, što je bio njezin običaj, ali se
nakon otprilike pola minute vožnje okrenula.
Vojvoda Adolphus još je gledao za njom.

KUĆA DANBURY
SPAVAĆA ODAJA LEDI DANBURY
...
KASNIJE TE VEČERI

Agatha je sjedila za svojim toaletnim stolićem dok je Coral

pripremala njezinu kosu za spavanje. Zadatak je bio mnogo
jednostavniji od onoga prethodne večeri. Sljedećega dana
nikamo ne namjerava ići, osim do svoje dnevne sobe.
– Coral – reče – vjerujem da sam riješila problem.
Coral je hitro prešla sprijeda da joj vidi lice. – Pitali ste
princezu Augustu? Ona će osigurati titulu?
– Ne. Bila je beskompromisna kao uvijek.
– Onda...?
– Razgovarala sam s kraljičinim bratom.
 – S princem Adolphusom? Što on može napraviti?
– Kaže da bi mi se rado udvarao. Ja sam pristala.
– Jedan princ! – uzvikne Coral.
– Tehnički, mislim da je zapravo vojvoda.
– Svejedno! – uzbuđeno će Coral.
Agatha je zamišljeno grickala donju usnu. – Vjerujem da ću
se udati za njega.
– On je Nijemac – naglasi Coral.
– On je drag čovjek. Sigurno je bolji od lorda Danburyja.
Nasmijao me. Nekoliko puta.
– Pa, to je svakako nešto što lordu Danburyju nikada nije
uspjelo.
Agatha kimne. – Vlada vlastitom zemljom, ali ne zbog
nekakvog eksperimenta. Njegova titula nije ugrožena.
Coral je brzo treptala dok je sve to nastojala shvatiti. – Morat
ćete naučiti njemački.
– Hoću. – Nasmiješila se i potapšala Coral po podlaktici. – I
ti ćeš ga naučiti.
– Ja? – iznenađeno će Coral.
– Ne bih preživjela bez tebe. Valjda to znaš.
– Mislite li da sam dovoljno pametna da naučim njemački?
– Jesi, naravno. Već sam nešto naučila danas poslijepodne.
Danke schöm.
– Što to znači?
– Mnogo vam hvala.
– Vjerujem da je to korisno.
– Gotovo jednako korisno kao „gdje je noćna posuda“.
Na to su se obje nasmijale.
– Jesu li ljudi u Njemačkoj dragi? – upita Coral.
– Kraljica je draga. Njezin je brat vrlo drag.
– Njemačka – reče Coral. – Tko bi rekao?
Agatha kimne. – Tko bi rekao?
 CHARLOTTE

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
2. SRPNJA 1762.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je Charlotte došla u Kew.

George je dobio na težini, a njegove su modrice i ožiljci
zacijeljeli i više ih se nije vidjelo. Charlotte je zaključila da je
ovo njihov pravi medeni mjesec. Bili su relativno sami te su
mogli uživati u društvu jedno drugoga.
Mogli su postati prijatelji, a ne samo ljubavnici.
Nije imao još jedan napadaj, ali je naučila opažati znakove
koji otkrivaju da se muči. Katkada mu se tresu ruke. Zatvorio bi
oči na čudan, drhtav način, gotovo kao da se bori protiv vlastitih
misli. Katkada bi ponovio nekoliko riječi, obično o Veneri, ili
Venerinu tranzitu, ili o datumu 1769. za koji je sad znala da se
tada očekuje Venerin tranzit.
– Mislila sam da će to biti ranije – rekla mu je jednoga dana u
opservatoriju. – Po načinu na koji si o tome govorio.
Nasmiješeno ju je pogledao. Činilo se da uživa kad ga ona
prekine u radu. – Zapravo se dogodilo u lipnju prošle godine.
– Što? I nisi mi rekao?
– Nisi bila ovdje.
– Da, ali tebi je to očito jako važno. Neobično je da mi nisi
pričao o tome.
Suho se nasmiješio. – Veći dio vremena bio sam zaokupljen
nečim drugim.
 – Ne znam kako se možeš šaliti po pitanju onog čudovišta –
reče Charlotte. Željela je narediti da se dr. Monro uhiti zato što
se onako ophodio prema Georgeu, ali ju je uvjerio da bi to samo
stvorilo više problema.
Slegnuo je ramenima. – Katkada pomaže jedino humor.
– Ako ti tako kažeš. – Prišla je teleskopu i prstima polako
prešla duž cijevi. Pazila je da ne dotakne nijednu ručicu ili
gumb, kao ni išta što bi se moglo pomaknuti s mjesta. George
želi da uvijek sve bude precizno namješteno.
– Kakav je bio tranzit? – upita. – Je li bilo veličanstveno?
– Nažalost, odavde nismo uspjeli sve vidjeti. Velika šteta. Ne
bih trebao daleko putovati. Samo do Norveške.
– Zašto nisi otputovao?
Popustljivo ju je pogledao. – Ja sam kralj. Ne mogu tek tako
putovati do Norveške da bih gledao zvijezde.
– Rekla bih da kralj točno to može učiniti. Zar su ti
zabranjena sva životna zadovoljstva?
Nestašno se nasmiješio. – Imam tebe.
Dogegala se do njega. – To imaš. Iz dana u dan sve više
mene. George joj je dotaknuo trbuh. – Kad će doći? Naš maleni
kralj.
– Uskoro, bojim se. Vrlo brzo.
Sagnuo se i obratio izravno njezinu trbuhu. – Zdravo, maleni
kralju. Zdravo.
Charlotte se nasmijala kad je osjetila udarac. – Vjerujem da ti
je upravo odgovorio na pozdrav. – Uzela je njegovu ruku i
stavila je na sebe. – Samo pričekaj trenutak. Opet će to napraviti.
– Jesi li sigurna?
– Nikad ne prestaje.
George se nasmiješio. – Pravi zdravi momčić.
Charlotte je prišla teleskopu. – Smijem li pogledati?
 Slijedio ju je onamo. – Naravno, premda nisam siguran što se
sad može vidjeti. Usred bijela dana i sve to.
– Možda oblake. Sviđaju mi se oblaci.
– Meni se sviđa da se tebi sviđaju oblaci.
Zakolutala je očima. On je nepopravljiv. I ona ga voli.
Zavirila je kroz teleskop, ali, kao što ju je upozorio, nije
vidjela ništa osobito uzbudljivo. – Hoćeš li moći vidjeti sljedeći
Venerin tranzit? – upita.
– Ako su naši izračuni točni, opet ćemo vidjeti samo
djelomično.
Odmaknula je lice od teleskopa da pogleda muža. – Možeš li
otputovati na bolji položaj? Mislim da bi trebao.
– Nažalost, ovog će puta biti teže nego prošli put. Morao bih
otputovati u Amerike. Ili do Južnih mora.
– Nebesa. Trebao si ići u Norvešku.
– Možda. No možemo biti zadovoljni djelomičnim
promatranjem oba tranzita. Nema mnogo geografskih područja
koja su te sreće.
– Što će se događati prilikom narednog. Godine... – Charlotte
je u mislima malo računala. – 1787., točno?
– Netočno, žao mi je što moram reći.
– To se ne događa svakih osam godina?
– Ne, nažalost. Zapravo je riječ o ciklusu koji traje dvjesto
četrdeset tri godine.
Charlotte je zurila u njega, sigurna da ga nije dobro čula. – A
ipak će ovoga puta proći osam godina?
– Da, zapravo je sasvim logično. Prođe sto pet godina, zatim
osam godina, onda sto dvadeset dvije godine, pa opet osam
godina.
– Sasvim logično – ponovi Charlotte.
– Zapravo je sto pet i pol godina.
 – Naravno.
– Točno – rekao je, uopće ne opazivši njezin sarkazam. – I
sto dvadeset jedna i pol godina.
Morala se nasmiješiti. Voljela ga je vidjeti tako strastvenoga,
čak i ako je riječ o temi koju vrlo slabo razumije.
– Kako izgleda? – upita.
– Tranzit?
– Da. Kažeš da se može promatrati. Kako izgleda?
– Crna točka koja putuje preko Sunca. Evo. – Prišao je hrpi
karata i počeo nešto tražiti. – Negdje imam dijagram. Samo
trenutak... Evo ga! – Izvukao je veliki list pergamenta i raširio
ga na stolu.
Charlotte je pogledala dolje. Bilo je točno kako je rekao.
Malena crna točka putuje preko velike sfere.
– Impresivnije je u stvarnom životu – reče George.
– Vjerujem. – Sjela je, odjednom umorna. – Željela bih više
naučiti o astronomiji.
– Da, već si to spomenula.
– No mislim da bih radije više naučila o različitim vrstama
znanosti. O nečemu što nije baš tako daleko.
– Kao na primjer?
Malo je razmislila. – Možda o medicini. Ne – ispravi se – o
kretanju.
– O kretanju? – Doimao se iznenađenim. Na neki ushićeni
način. – Kako to misliš?
– Razmisli koliko je potrebno da stigneš s jednog mjesta na
drugo. Željela bih jednoga dana posjetiti svoj dom. Imam jako
drage uspomene na dvorac Mirow i rado bih ti ga pokazala. No
to uopće nije praktično. Ti si kralj. Ako nemaš vremena
otputovati u Norvešku da bi promatrao Venerin tranzit, sigurno
nećeš imati vremena za putovanje u Mecklenburg-Strelitz da bi
vidio moj dom iz djetinjstva.
– Možda mi tvoj dom iz djetinjstva znači više od Venerina
tranzita.
– Sad znam da samo pokušavaš biti romantičan pjesnik –
ukorila ga je. – Ali razmisli o tome... Što kad bi postojao način
da se krećemo brže nego sada?
– Bolje ceste – predloži George. – Bila bi velika razlika. Ali
su skupe.
– Valjda. Ne znam imam li kakvo rješenje. Zapravo sam
sigurna da nemam. No mislim da bi to bila zanimljiva tema za
čitanje i proučavanje.
– Onda ćemo ti pronaći knjige. Imam čovjeka koji to stalno
radi za mene.
– Kako je zgodno biti kralj.
Čudno ju je pogledao. – Uglavnom.
Nije tražila baš takav uvod, ali ga je ipak odlučila iskoristiti.
– Kako se osjećaš u posljednje vrijeme, ljubavi?
Pokazao je svoju glavu, a upereni je prst podsjećao na pištolj.
– Misliš ovo?
– Ja bih možda koristila drukčiju kretnju da bih to pokazala
reče Charlotte.
– Bolje. – Zatim kao da se predomislio te doda: – Poboljšano.
– Prišao je stolu i počeo prelistavati neke papire. – Ne želim
razgovarati o tome.
– Voljela bih da osjećaš da možeš.
Uzdahnuo je. – Previše je teško objasniti.
– Mogao bi pokušati.
– Ne dok se ovako dobro osjećam. Zašto bih se želio
podsjećati? – Raširio je ruke pokazujući veličanstvenu kružnu
prostoriju opservatorija. – Imam sve ovo. Imam tebe. Moj se um
pristojno ponaša. Zašto bih želio razmišljati o ružnim stvarima
kad se ponaša drukčije?
– Da bi naučio kako to izbjeći?
– To se ne može znati – rekao je s grubom konačnošću. –
Vjeruj mi. Pokušao sam. Mogu stvoriti spokojan svijet i to
doista malo pomaže, ali nije nepogrešivo. Ne može se znati i ne
može se spriječiti. Zato sam toliko opasan.
– George. – Posegnula je za njegovom rukom, ali joj nije
dopustio da je uhvati. – Nisi opasan. Drag si. I ljubazan. Ti si
divan kralj i bit ćeš divan otac. Jednostavno ćemo ostati u ovom
lijepom utočištu. Ti ja, a uskoro i dijete. Bit ćemo sretni.
– Nikad nisam bio sretan kao sada – reče joj.
Opet je ispružila ruku i ovog ju je puta prihvatio.
– Samo nas troje – reče Charlotte.
– Samo nas troje.
Nekoje vrijeme doista bilo tako.

PALAČA KEW
DNEVNA SOBA
...
8. SRPNJA 1762.

– Stigla je princeza Augusta, Vaše Veličanstvo.

Charlotte je pogledala Brimsleyja, ne trudeći se prikriti svoje
nezadovoljstvo. – Možemo li je nekako uvjeriti da nismo ovdje?
– Nikako – odgovori. – Već se pokazala krajnje tvrdoglavom.
– Pa, uvedite je – uzdahne Charlotte. – Ali samo u dnevnu
sobu. Nikako joj se ne smije dopustiti da vidi kralja.
Kraljeva majka nije od onih koji unose spokoj, a Charlotte je
čvrsto odlučila da će Georgea zaštititi od svih uzrujavanja i
sukoba, koliko god je to moguće.
– Vaše Veličanstvo – rekla je Augusta kad su je uveli. –
Dobro izgledate.
Charlotte je ustala da je pozdravi iako, strogo govoreći, to
nije morala. Ipak je imala viši rang od Auguste. No to se činilo
kao uljudna gesta prema svekrvi, osobito onoj svekrvi koja će se
uskoro razočarati.
– Hvala vam – reče i pođe bliže da poljubi Augustu u oba
obraza. – Iz dana u dan sve sam krupnija, bojim se.
– To je divna vijest. Neugodna za vas, ali divna za naciju.
Charlotte se potapšala po trbuhu. – Činimo ono što moramo.
– Ja sam napravila ono što sam morala devet puta – neobično
vedro reče Augusta. – Možda ćete me vi čak nadmašiti.
Charlotte ne bi znala nabrojati koliko je puta povraćala na
početku trudnoće, pa nije željela ni razmišljati o
dvoznamenkastom broju blaženog stanja. – To je nadmetanje u
kojemu ću vam rado prepustiti pobjedu – nasmijano reče.
– Pod uvjetom da rodite barem jednog zdravog dječaka – reče
Augusta. – Zasad. Trebat će vam rezerva, za svaki slučaj. –
Sigurno je opazila šokiran izraz Charlotteina lica jer je dodala: –
Nemojte me smatrati previše bešćutnom kad je riječ o mojoj
djeci. Sve ih volim. Svim srcem. Ali ne smijemo zaboraviti na
činjenicu da smo kraljevske krvi te imamo drukčije dužnosti i
odgovornosti od ostatka svijeta. Samo pogledajte Georgea.
– Kako to mislite? – oprezno upita Charlotte. Sjela je i
kretnjom pozvala Augustu da joj se pridruži.
– Pa, bili smo sigurni da će umrijeti odmah nakon rođenja.
Rodio se prerano.
– Da, spomenuo je to.
– Brinuli smo se i tijekom prvih nekoliko godina. Uvijek se
brineš, čak i ako je dijete rođeno bucmasto i zdravo. Georgeov
otac i ja bili smo kudikamo mirniji kad se rodio princ Edward.
Nakon samo devet i pol mjeseci – ponosno je dodala.
 – Devet i pol mjeseci? – nelagodno će Charlotte.
– Ozbiljno shvaćam svoje dužnosti.
– Što je doista vrijedno divljenja – reče Charlotte.
– No dakle – reče Augusta, očito odlučivši prijeći na posao. –
Razlog za moj posjet. Moram razgovarati s kraljem.
– Ah – izusti Charlotte i staloženo spoji ruke ispred sebe. –
Bojim se da to nije moguće.
Augustina su se usta stisnula. – Ne razumijem.
– Kralj trenutno ne prima goste.
– Ja nisam gost. Ja sam njegova majka.
– Bit ćete itekako dobrodošli nekom drugom prilikom.
– Sad sam ovdje.
Charlotte je na licu namjestila izraz žaljenja. – George sad
nije dostupan.
– Zna li on uopće da sam ovdje? – oštro će Augusta.
Charlotte slegne ramenima. – Zauzet je.
– Možda ću se morati zapitati niste li kralja zatočili protiv
njegove volje – upozori je Augusta. – Što bi bila...
– Veleizdaja – pomogne joj Charlotte, gotovo veselo.
– Da. Moglo bi se smatrati veleizdajom ako mi ne dopustite
da ga vidim.
– Žao mi je, ali kralj u ovo trenutku nikoga ne želi primiti.
– Usuđujete se govoriti u njegovo ime? – ljutito će Augusta.
– Vi niste kralj.
– Ne – odgovori Charlotte zaključivši da je vrijeme za prljavu
igru – ali sam vaša kraljica.
Augusta se osupnula. – Dakle. Uistinu ste se lijepo
udomaćili.
Charlotte je popila gutljaj čaja. – Dobro ste me izabrali.
– U svojoj utrobi nosite samo jednoga kralja – oštro je
naglašavala Augusta. – Drugi kralj? George? Ja sam nosila toga
kralja. I dok se vaš maleni kralj može skrivati u vašem trbuhu
gdje mu je udobno i toplo, moj kralj to ne može.
Ustala je, hodala po sobi i zatim se okrenula gnjevna lica. –
Kako je moguće da ne znate ono što sam ja uvijek razumjela?
Od trenutka kad se kralj rodi, više se nikad ne može skrivati.
Nema mjesta za bolesti ili slabosti. Postoji samo moć. Napravila
sam sve što sam mogla da osiguram njegovu moć. A vi to
uništavate.
– To nije...
– On se čak i ne trudi – odreže Augusta. – A vi mu to
dopuštate. Ne smijete mu dopustiti da se skriva. Njegova kruna
neće preživjeti. Ima državu. Ima narod. Mora vladati. Lord Bute
čeka. Vlada postaje nemirna. I sumnjičava. George se mora
suočiti s Parlamentom.
– Vaša Visosti... – počela je Charlotte, ali zapravo nije znala
što bi rekla. Augusta je imala pravo.
– Sad je to na vama – rekla je Augusta dok je hodala prema
vratima. – On je vaš.
Charlotte je znala da Augusta nije doista tako mislila. Ne bi
se mogla prestati uplitati baš kao što ne bi mogla prestati disati.
No ovoga puta Augusta nije u krivu. George je kralj. I ne
može se zauvijek skrivati, ma koliko god ga Charlotte željela
štititi i čuvati.
Umorno uzdahnuvši, ustala je i zaputila se do jedinog mjesta
gdje će ga sigurno naći.

PALAČA KEW
OPSERVATORIJ
...
DESET MINUTA KASNIJE
– Charlotte! – veselo je doviknuo George kad ju je ugledao. –
Kako ti prolazi dan?
– Tvoja je majka bila ovdje.
Georgeovi prsti, dotad zauzeti jednim od njegovih
znanstvenih instrumenata, naglo su se ukočili. – Ne želim je
vidjeti.
– Znam. Poslala sam je natrag.
Nasmiješio se. Smiješak ljubavi i zahvalnosti. Ona ga
razumije. Ona ga štiti. Daje mu ono što mu treba. Znala je
koliko joj je na tome zahvalan.
Baš kao što je znala da ipak mora povući crtu između onoga
što treba i onoga što želi.
– Međutim – reče Charlotte – i mi moramo ići. Natrag u
Buckinghamsku kuću.
– Ne – reče George. – Ne, Charlotte.
– Moraš se obratiti Parlamentu. Narod treba svojega kralja.
– Nisam spreman.
– Možeš biti. Bit ćeš.
– Ne. – Odmahnuo je glavom. – Morat ću održati govor.
Morat ću napisati govor.
– I bit će sjajan. Podržavat ću te na sve načine. Osim toga,
tvoj je vrt u Buckinghamskoj kući posve zanemaren. Sigurna
sam da je već pun korova.
– Znaš da vrtlari to nikad ne bi dopustili – reče George.
– Dobro – složila se – ali neće biti onako kako bi ti želio.
Osmjehnuo se. Zubima je uhvatio usnu.
– Ovog će puta biti drukčije – reče Charlotte. – Ovog smo
puta zajedno. Mi smo jedno.
Dotaknuo joj je trbuh. – Mi smo troje.
– Mi smo troje – potvrdila je. – I jedno. – Podigla se na prste
da ga poljubi. – Ti si veliki kralj, George. I još veći čovjek.
Možeš ti to.
Kimnuo je, ali je kretnja bila pomalo drhtava. – Mogu ja to.
Charlotte je uspjela izići iz prostorije i prijeći cijeli hodnik pri
je nego što je malaksala od olakšanja. Dragi Bože, nadala se da
on to može.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJEV URED
...
11. KOLOVOZA 1762.

– Osjećam da me promatraš.
Charlotte se posramljeno odmaknula sa svojega mjesta na
vratima. Već je nekoliko minuta špijunirala Georgea. – Volim te
promatrati.
Podigao je glavu i prstima, zamrljanima od tinte, prošao kroz
kosu. – Otežavaš mi pisanje.
– Sigurna sam da to dobro radiš.
– Ovo je govor za Parlament. Ne mogu to obaviti ,,dobro“.
Mora biti briljantno.
Charlotte je prišla njegovu pisaćem stolu, zatrpanom
odbačenim pokušajima. Uzela je jedan i preletjela ga pogledom.
– Ovo su svakako riječi briljantna čovjeka – reče mu. Zatim je
pokazala ostalo. – Kao i ovo.
– To nisi čak ni pročitala.
– Ne moram pročitati. Ti si briljantan, George. Zato će i tvoje
riječi biti takve. Vjerujem u tebe.
Ali nije izgledao kao da on vjeruje u sebe.
Vratila se do njega i stavila mu ruke na ramena, masirajući
mu mišiće. – Možda ti treba malo razbibrige – rekla je, pomalo
koketno.
 – Razbibrige?
– Da. Vjerujem da točno znam što će pomoći. – Sagnula se i
poljubila osjetljivo mjesto iza njegova uha.
No nije mu uspjela skrenuti pozornost sa zadatka. Ili s
tjeskobe. – Ne treba mi razbibriga. Moram održati savršen govor
pred cijelim Parlamentom. Ili želiš da više ne budem kralj?
– George, ne...
– Možda bih se jednostavno trebao predati i ponuditi im
svoju glavu. Dokrajčiti monarhiju. Dopustiti da me zovu ludi
kralj George i smiju se. Zar to želiš?
– Prestani. – Nije mogla podnijeti da tako govori.
– Oprosti – odmah će George. – Želim da ovo bude... –
Čvrsto je zatvorio oči i jednu ruku primaknuo licu, gotovo kao
da sjecka zrak. – Ovo je važno. Možda bi bilo bolje da
razbibrigu ostavimo za drugi put.
Pomislila je da on zacijelo ima pravo. Govor jest važan. Od
kritične je važnosti. Ma koliko se trudila, nikad neće u
potpunosti razumjeti pod kakvim je on pritiskom dok to
pokušava obaviti kako treba. Ali...
Lecnula se.
Zgrabila svoj trbuh.
– George?
– Ne sada, Charlotte. Moram nastaviti raditi.
Još jedan stisak. Ovoga puta jači.
– Beba... – rekla je što je mirnije mogla. – Dolazi.
Naglo je ustao. – Sada?
– Vjerujem da dolazi. – Pogledala ga je i drhtavo se
nasmiješila. – Ovo nikada prije nisam radila.
George je potrčao do vrata, a lice mu je izražavalo
posvemašnju paniku. – Sigurna si?
– Onoliko koliko mogu biti.
 Silovito je otvorio vrata i zaurlao: – REYNOLDSE!
Charlotte se umalo nasmijala. Jer koga bi drugoga pozvao
kad njegovoj ženi počnu trudovi?
 GEORGE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
...
NEKOLIKO SATI KASNIJE

Bilo je vrijeme. Beba dolazi i, tako mu svega, to će biti

najlakši porođaj u povijesti čovječanstva.
On je kralj. To mora nešto značiti.
Charlotte su odveli u njezinu spavaću odaju koja je pomno
preuređena u rađaonicu. George ju je vidio samo nakratko. Svi
su ga brzo istjerali.
No prislonio je uho na vrata, a s vremena na vrijeme izišla bi
jedna od sluškinja, a kralj bi tada ispitivao sirotu djevojku.
Jedna ili dvije pobjegle su u suzama.
Ali je barem dobivao redovite obavijesti.
Charlotte dobro napreduje.
Ali trpi bolove.
No to je normalno.
Ali trpi bolove.
Ali ponavljam, Vaše Veličanstvo, to je normalno. I sve to
podnosi kao kraljica.
– Što to znači, dovraga? – oštro je pitao sluškinju.
Briznula je u plač. To je već treća.
U tom je trenutku zaključio kako je krajnje vrijeme da se
pojavi liječnik i pozabavi se njome. Ona je kraljica Velike
Britanije i Irske, za ime božje. Svi medicinski umovi države
trebali bi biti uz nju.
Osim dr. Monroa. To se samo po sebi razumije.
 Zaputio se hodnikom u potragu za Reynoldsom. U ovom je
trenutku on jedina osoba u koju George ima povjerenja, osim
možda Brimsleyja, ali njemu su iz nekog razloga dopustili
ulazak u rađaonicu. Georgeu su rekli da je protekla četiri sata
zurio kroz prozor.
– Reynoldse! – zaurla George.
Dva su lakaja jurnula prema njemu.
– Mičite mi se s puta! – zagrmi George.
Lakaji su pobjegli.
George se zaletio iza ugla i uspio se zaustaviti na vrijeme da
se ne sudari s Reynoldsom.
– Gdje je liječnik? – ljutito će George. – Zašto nije stigao?
Charlotte ovo ne može bez liječnika. Opijum! Treba joj opijum!
– Tražio sam vas da vam kažem da je stigao kraljevski
liječnik. Prije nekoliko trenutaka. Vjerujem da je sad uz Njezino
Veličanstvo.
Georgeu je trebalo oko pola sekunde da to shvati, a onda se
okrenuo na peti i potrčao natrag. No kad je sad stigao do
Charlotteine sobe, ispred vrata se okupilo šest muškaraca.
Gospode. Zar uopće ne mogu imati malo privatnosti?
– Vaše Veličanstvo! – istodobno će muškarci.
George ih je sve pokušao pozdraviti. – Nadbiskupe.
Premijeru. Lorde Bute. Zdravo. Hvala što ste došli. Ako biste
me ispričali. – Progurao se između njih kako bi ušao u sobu da
razgovara s liječnikom, ali ga je nadbiskup zgrabio za zapešće.
– Vaše Veličanstvo – reče lord Bute – valjda nećete ući u
rađaonicu. To su ženski poslovi.
– Čekat ćemo ovdje vani – spokojno će nadbiskup.
– Točno – reče George nervozno lupkajući rukama po
bedrima. – Da.
Hodao je amo-tamo. Pogledom potražio Reynoldsovu
podršku. Još malo hodao. Lecnuo se kad je vrisak proparao zrak.
– Charlotte – šapne i zaleti se naprijed.
Ovog je puta Reynolds stavio ruku na njegovu podlakticu. –
Ovo je normalno – reče svojim dubokim umirujućim glasom.
– Ti to znaš... kako?
– Ovaj, čuo sam stvari.
– Čuo si stvari – ljutite ponovi George.
– Imam sestre. Obje imaju djecu.
– Jesi li bio nazočan na porođajima? – George nije bio
siguran zašto je tako neugodan prema Reynoldsu. Vjerojatno
samo mora biti neugodan prema nekome, a taj netko sigurno ne
može biti nadbiskup.
– Nisam – Reynolds reče na onaj svoj uvijek smireni način. –
Ali obje vole pričati te sam obaviješten o svakoj pojedinosti.
Još jedan vrisak, premda možda ne onako prodoran kao onaj
maločas.
– To ne može biti normalno – reče George.
Reynolds je otvorio usta da nešto kaže, ali su se baš u tom
trenutku otvorila vrata i ledi Danbury promolila je glavu.
George ju je promatrao pomalo iznenađeno. Kad je ona
stigla?
– Vaše Veličanstvo – reče. – Traži vas.
– On ne smije unutra – umiješa se nadbiskup.
Ledi Danbury odlučno je i izravno pogledala Georgea. –
Vaše Veličanstvo.
George se okrenuo nadbiskupu. – Sviđa li vam se biti
nadbiskup od Canterburya?
Nadbiskupova se brada nekako uvukla u njegov vrat. – Vaše
Veličanstvo...
George mu se unio u lice. – Vjerujete li da ćete ostati
nadbiskup ako se suprotstavljate poglavaru Engleske crkve?
MIČITE SE!
Nadbiskupova su se usta savila nadolje, pa je pomalo
podsjećao na kornjaču. Nešto je promrmljao i maknuo se
Georgeu s puta.
– Ovamo, Vaše Veličanstvo – reče ledi Danbury i povede ga
do Charlotte.
– Ljubavi moja – rekao je i uzeo njezinu ruku. – Sad sam ja
ovdje.
Uspjela se drhtavo osmjehnuti. – Ne želim ovo raditi.
– Prekasno, bojim se. – On se također nasmiješio, nastojeći je
ohrabriti dobrim raspoloženjem. – Ali ja sam s tobom. Uzeo bih
tvoje bolove, kad bih mogao.
– Možda novi znanstveni eksperiment – reče Charlotte.
– Odmah ću se time pozabaviti – George se pokušao našaliti,
pa su se oboje kratko nasmijali, što je bilo dovoljno do trenutka
kad je stigao sljedeći trud.
– Aaaaaaaaahhhh! – stenjala je.
– Zar se nikako ne mogu ublažiti njezini bolovi? – oštro upita
George.
– Već sam joj dao tinkturu opijuma – reče liječnik. – Ne
usuđujem se dati više. Doza se mora precizno odrediti.
George pogleda ledi Danbury. – Nešto što bi mogla zagristi.
Bi li to pomoglo? Vi ste to preživjeli, niste li?
– Četiri puta, Vaše Veličanstvo – potvrdi ledi Danbury.
– I? Što mislite?
Ledi Danbury pogleda liječnika i zatim reče Georgeu: – Gubi
dosta krvi.
– Je li to normalno?
– Da – s oklijevanjem će ledi Danbury – ali ovo mi se čini
mnogo.
– Doktore! – drekne George. – Što se događa? Zašto ima tako
mnogo krvi?
– Žena mora gubiti krv tijekom porođaja – snishodljivo će
liječnik. – To je dio ovojnice...
– Poznajem anatomiju – prasne George. – Želim znati zašto
gubi tako mnogo.
Liječnik se vratio između Charlotteinih nogu. Pritisnuo je
njezin trbuh i zatim zavukao ruku u nju. George se lecnuo. Svaki
je liječnikov pokret izazivao Charlotteino bolno cviljenje.
– Beba je naopako okrenuta – naposljetku će liječnik. –
Moramo čekati prirodni razvoj događaja.
– Koliko dugo? – upita George.
Liječnik slegne ramenima. – To se nikako ne može znati.
Drukčije je kod svake pacijentice.
George je pogledao ledi Danbury. Ona je odmahnula glavom.
– Sve je to posve prirodno – reče liječnik. – Sve je normalno.
– Doktore – reče George – kad bismo sve odluke prepuštali
prirodi...
Charlotte je ponovo kriknula. George je jurnuo natrag do nje
te joj je hladnom krpom tapkao vrat i čelo.
– Charlotte, ne – pokušao ju je zadirkivati. – Ovo neće
valjati. Probudit ćeš susjede.
– Kojih imamo toliko mnogo – progunđa Charlotte.
– To je moja cura – reče i stisne joj ruku. Da se u ovakvim
trenucima može šaliti... Doista je veličanstvena. Znao je to od
prvoga trenutka kad ju je ugledao. No sad joj treba njegova
pomoć.
Opet se okrenuo liječniku. – Imao sam konja, bio mi je
najdraži kad sam bio dječak. On je bio pogrešno okrenut u
kobili. Konjušari, oni su... To sam također vidio kod ovaca,
teladi... Postoje načini da se pomogne u ovoj situaciji. Da se
dijete okrene? Nije li tako?
 Liječnik se užasnuo. – Postoje metode, da. Međutim, kad je
riječ o kraljevskoj pacijentici...
– Pripremite ih! – naredi George. – Odmah!
– Vaše Veličanstvo, ona nije kobila. Ili ovca.
– Svi smo mi životinje, doktore, a menije posve jasno da ovo
dijete mora izići. Ako se to može napraviti s teletom ili
janjetom, zasigurno možemo i sa sićušnim ljudskim bićem.
– Kako mogu pomoći? – upita ledi Danbury.
– Nas dvoje ćemo je morati držati dok liječnik radi – reče
George.
Kimnula je i brzo mu prišla.
– Mislim da te moramo pomaknuti – George reče svojoj ženi.
– Samo do ruba kreveta. Stavi mi ruke oko vrata. – Ledi
Danbury je rekao: – Držite je oko ramena.
– Spreman sam – reče liječnik.
– Ja nisam – uzvikne Charlotte.
– Jesi, ljubavi – reče George. – Sjećaš se? Zajedno. Sve
možemo zajedno.
– Vi ste najsnažnija žena koju poznajem – reče ledi Danbury.
– I mogla si se popeti preko zida da nisi nosila sve one suknje
– reče George. – Iako mi je jako drago da nisi.
– Morate me naučiti psovati na njemačkom – reče ledi
Danbury.
– Što? – upita Charlotte.
Ledi Danbury pogledala je Georgea i slegnula ramenima.
Zajedno su uspješno odvlačili Charlotteinu pozornost dok je
liječnik okretao bebu.
– Voli izmišljati riječi – George reče ledi Danbury. – Jeste li
to znali?
– Zapravo jesam. To je neki njemački običaj.
– To je njemački običaj – Charlotte je uspjela izustiti.
 – Još nešto čemu me možete naučiti – reče ledi Danbury.
– Zašto želite znati... JAO... njemački? – dašćući upita
Charlotte.
– Ah, proširujem vidike. Osim toga, mi smo prijateljice. Ne
bi li bilo zabavno imati tajni jezik?
– Nije baš tajni – reče George. – Govori ga pola ljudi u
palači.
– Još malo i gotovo – reče liječnik.
Hvala Bogu, pomisli George.
– Jeste li čuli? – reče ledi Danbury. – Još malo i gotovo, Vaše
Veličanstvo. Uskoro ćete...
– Eto – objavi liječnik. – Beba je okrenuta.
Svi su odahnuli od olakšanja.
– Što sada? – upita George.
– Čekamo da dođe kao svaka druga beba.
– Zar ozbiljno govorite? – George je gotovo vikao.
– Čvrsto vjerujem da sad više neće dugo trajati – reče
liječnik.
Doista nije. George je nakon trideset minuta u naručju držao
svojeg novorođenog sina. – Savršen je, Charlotte. Želiš li ga
držati?
Kimnula je.
George joj je oprezno stavio novorođenče u naručje. Potom
se okrenuo ledi Danbury, u koju je očito imao više povjerenja
nego u liječnika. – Čini li vam se da je sad sve u redu?
– Da – odgovori. – Posteljica je izišla i krvarenje je prestalo.
– Pogledala je liječnika i zatim opet Georgea. – Ako smijem
slobodno govoriti, Vaše Veličanstvo.
– Naravno.
Govorila je tiho. – Vjerujem da Njezino Veličanstvo, kao i
Njegova malena Visost, svoje živote duguju vama. Nisam
stručnjakinja za porođaje...
– Osim što ste to obavili četiri puta – upadne George.
– Osim što sam to obavila četiri puta – ponovila je sa
smiješkom – ali žene govore. Čujem priče. Žena ne može u
beskraj imati trudove ako je beba pogrešno okrenuta. Bilo je
vrijeme da se nešto poduzme.
George je progutao slinu. Nije bio siguran jesu li njezine
riječi povećale njegovo samopouzdanje ili su ga ispunile
užasom. Vrlo je lako sve moglo poći po zlu. – Hvala vam –
naposljetku reče. – Što ste ovdje. Bili ste golema podrška
kraljici. I meni.
Njezine su se oči raširile na taj kompliment, ali ga je
prihvatila ljubaznim kimanjem. Zatim je pokazala vrata. –
Mislim da ima nekoliko ljudi koji bi željeli upoznati novoga
princa.
George je uzdigao obrve.
– Vaša majka – pojasni ledi Danbury – i brat Njezina
Veličanstva.
– Ah. Valjda ih ne bih trebao pustiti da čekaju.
– Ne – reče ledi Danbury i tiho se nasmije.
– Točno – reče George. – Upoznali ste moju majku.
– Nekoliko me puta pozvala na čaj – potvrdi ledi Danbury.
– Nećemo je se riješiti dok ne vidi bebu – reče George – a ne
želim je pozvati unutra. Charlotte se mora odmoriti. Hoćete li
ostati s njom dok ja uzmem princa?
– Svakako – reče ledi Danbury.
George se vratio do Charlotte i poljubio joj čelo. – Smijem li
ga nakratko uzeti?
– Da – reče Charlotte. – Zapravo sam jako umorna.
– Odmaraj se – reče joj George. – Ledi Danbury će ostati s
tobom dok ja našega sina predstavim svojoj majci i tvojemu
bratu.
Charlotte je pospano kimnula i zatvorila oči. George je
oprezno držao zamotanog sinčića u naručju i odnio ga na hodnik
gdje su čekali Augusta i Adolphus.
– Moj unuk! – uzvikne Augusta.
– Predivan je – reče Adolphus. – Kako je Njezino
Veličanstvo?
– Odmara se, što je itekako zaslužila – reče George.
Augusta priđe bliže. – Je li zdrav? Ah, željela bih mu
prebrojiti prstiće na rukama i nogama.
– Uvjeravam te da ih ima po deset – reče George. – I
medicinska me sestra upozorila da ga nipošto ne smijem
osloboditi povoja.
– Čini se da su to vrlo komplicirani povoji – našali se
Adolphus.
Augusta je promatrala lice maloga princa. – Jako je lijep –
nježno reče. Zatim je, nakon što je krišom pogledala Adolphusa,
tiho upitala Georgea: – Ima li kakvih znakova...?
– Čega, majko? – upita George gotovo kao da je izaziva.
No Augusta je bila itekako svjesna Adolphusove nazočnosti,
pa je samo rekla: – Samo pitam...
– On je naš budući kralj – reče George. Pogledao je majku
ravno u oči. – Može li biti išta drugo osim savršenstva?
 CHARLOTTE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
DJEČJA SOBA
...
15. RUJNA 1762.

Vaše Veličanstvo – reče Brimsley. – On vas treba.

Charlotte je kimnula i žurno izišla iz dječje sobe. Već je
trebala biti s Georgeom, ali je maleni George bio nemiran pa je
trebao više njezina vremena.
Danas je taj dan. Georgeov govor u Parlamentu. Jako je
marljivo radio. Nacrt za nacrtom njegova govora. Charlotte ih je
sve pročitala te iznosila svoje mišljenje, ali još uvijek je nova u
ovoj zemlji. Postoje suptilne kulturološke razlike koje ne
razumije u potpunosti.
– Kako je on? – upita Brimsleyja.
– Nervozno. Reynolds izgleda zabrinuto.
Charlotte se ugrizla za usnu. Reynolds je takav stoik. Ako on
izgleda zabrinuto, onda Georgeu definitivno treba pomoć.
– Hodajte sa mnom – reče Brimsleyju.
– Uvijek hodam s vama.
To joj je izmamilo osmijeh. – Istina.
– Ako smijem slobodno govoriti, Vaše Veličanstvo...
– I to često činite.
Na to je kimnuo i potom rekao: – Mislim da mu možda samo
treba malo dobrog raspoloženja.
– Mislite, ohrabrenja?
– Da, Vaše Veličanstvo. U posljednje je vrijeme jako dobro.
Ne čini li se i vama da je tako? Ovo su vjerojatno samo živci.
Svatko bi bio nervozan u takvoj situaciji.
– To je istina – reče Charlotte. – Čak i ja.
Brimsley je prikrio smiješak.
– Vi niste stoik poput Reynoldsa, zar ne? – promrmlja
Charlotte.
– Kako molim?
Odmahnula je rukom. Stigli su u formalnu dnevnu sobu.
George je hodao amo-tamo blizu prozora, ustima oblikovao
riječi i gestikulirao rukama. Reynolds ga je zabrinuto promatrao.
– Evo me! – uzviknula je vedrim i veselim glasom.
– Čekao sam – reče George. Veličanstveno je izgledao u
svečanoj vojnoj odori, ali su mu ruke drhtale.
– Bila sam s bebom – reče Charlotte i ukloni mu nevidljivi
končić s kaputića. – Imaš li svoj govor?
– Imam – potvrdi George. – Premda bih možda promijenio
srednji dio o kolonijama...
– Parlament će cijeniti sve tvoje misli – uvjeravala ga je. –
Doista si naporno radio. Spreman si.
Podigla je glavu da ga poljubi. Prislonio je čelo uz njezino i
taj dodir kao da ga je smirio. Odvojila je još trenutak da uzme
njegove ruke u svoje. Držala ih je dovoljno dugo da drhtanje
prestane.
Duboko je udahnuo. – Hvala ti.
– Sad idi – reče Charlotte. Bilo je sad ili nikad. Oboje su znali
da nikad nije opcija.
George je otišao, a Reynolds ga je slijedio. Charlotte je
brojila do deset, a zatim se okrenula Brimsleyju. – Bit će
briljantan – reče.
– Naravno, Vaše Veličanstvo. On je kralj.
 BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJIČINA DNEVNA SOBA
...
JEDAN SAT POSLIJE

– Vaše Veličanstvo.
Charlotte je podigla glavu i vidjela da Reynolds stoji na
vratima. To ju je iznenadilo. Nije očekivala da će se vratiti
toliko brzo.
A izraz njegova lica... nije bio dobar.
U želucu je osjećala težinu strepnje. – Što je bilo? Zar njegov
govor nije dobro prošao?
Reynolds je pogledao Brimsleyja i zatim, s bolnim izrazom
lica, opet kraljicu. – Njegovo Veličanstvo nije održao govor.
Uopće nije izišao iz kočije.
Charlotte je ustala. – Kako to mislite, uopće nije izišao?
– Njegovo Veličanstvo nije mogao izići iz kočije.
– Pa, što se dogodilo? – oštro će Charlotte. – Što ste učinili?
Bio je sasvim dobro kad je odavde otišao.
– Nije bio dobro! – prasne Reynolds.
Charlotte se ukočila, a Brimsley je pokraj nje glasno udahnuo
na Reynoldsov ispad.
– Vaše Veličanstvo – reče Reynolds. – Oprostite mi. Molim
vas. Samo što... nije bio dobro. Nije. To je bila samo... nada.
– Nada – ponovi Charlotte.
Reynolds je kimnuo. Oči su mu bile tužne i silno umorne. –
Pokušao sam reći... – počne.
– Znam – reče Charlotte. Samo što ona nije željela znati. Ali
sad više nema izbora. – Što se dogodilo? – upita Reynoldsa. –
Sve mi ispričajte.
– Dobro je počelo – reče Reynolds. – Vozio sam se na
papučici pa sam vidio unutra kroz stražnji prozor. Proučavao je
svoj govor. Vježbao ga, ustima oblikovao riječi. No kako smo se
približavali...
Charlotte je drhtavo udahnula.
– Ruke su mu počele drhtati.
Charlotte je obuzela potištenost. Znala je što to znači.
– I počeo je... – Reynolds ju je pogledao, a lice mu se
doimalo krajnje izmučenim. – Ne znam kako bih to opisao, Vaše
Veličanstvo, osim da se počeo smanjivati.
– Smanjivati? – upita Brimsley kad je postalo očito da
Charlotte ne može.
– Kao da se uvlačio u sebe. – Reynolds je to demonstrirao
tako da je pogrbio ramena i posve uvukao trbuh. – Odmah zatim
već je bio na podu.
Charlotte je naglo rukom pokrila usta. – Na podu? Kočije?
Reynolds je kimnuo. – Bio je na podu, ali to sam jedino ja
znao. Samo sam se ja vozio na papučici. Nisam znao što ću kad
smo se zaustavili ispred Parlamenta. Sišao sam što sam brže
mogao. Nikome nisam dopustio da se približi vratima.
– Hvala vam – šapne Charlotte.
– Pokušao sam otvoriti vrata, ali ih je zaključao iznutra.
Charlotte je zatvorila oči. – O, ne.
– Je li ondje bilo mnogo ljudi? – upita Brimsley.
– Da – odgovori Reynolds u čijem se glasu osjećao tračak
histerije. – Da, ondje je bilo mnogo ljudi. Čekao ga je cijeli
Parlament. Učinio sam jedino što mi je palo na pamet. Popeo
sam se i pogledao u kočiju.
Charlotte i Brimsley upitno su ga gledali.
– Još je bio na podu, ali je sad bilo gore nego prije. Sklupčao
se u čvrstu kuglu kao da želi biti što je moguće manji. Kao da
pokušava nestati.
 Charlotte je progutala jecaj.
– Svima sam rekao da su se vrata zaglavila – nastavi
Reynolds. Sa žaljenjem je pogledao Charlotte. – Mislim da mi
nitko nije vjerovao.
– Ništa drugo nisi mogao napraviti – reče Brimsley. Ispružio
je ruku kao da ga želi utješiti, ali ju je brzo povukao.
Reynolds je grčevito gutao slinu. Charlotte je nakratko
pomislila da će se rasplakati.
– Idem ga vidjeti – reče.
– Vaše Veličanstvo – reče Reynolds. – Ne znam...
– Ja sam njegova žena. Idem ga vidjeti.
Prije nego što je stigla do vrata, Brimsley je bio ondje i
pružio joj čašicu za liker. – Jabukovača, rakija – reče.
Popila je gutljaj. Zatim još jedan. Imala je okus po domu. Ne,
imala je okus po Mecklenburg-Strehtzu. London je sad njezin
dom.
– Spremna sam – reče.
Brimsley je uzeo čašicu natrag i kimnuo. – Ja ću vas odvesti
onamo.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
KRALJEVA SPAVAĆA ODAJA
...
NEKOLIKO MINUTA KASNIJE

Soba je bila mračna kad je Charlotte ušla, draperije navučene da

ne ulazi sunčeva svjetlost kasnog popodneva.
– George? – izusti. – George? Ja sam.
– Charlotte? – Glas mu je bio prigušen. Pogledala je naokolo.
Nije ga vidjela.
– Da, dragi, ja sam. Reynolds mi je rekao što se dogodilo.
Ovdje sam, George. – Prišla je prozorima i razmaknula
draperije. Sobu je obasjala svjetlost, ali ga još uvijek nije
vidjela.
Iza paravana za odijevanje? Ne. Za pisaćim stolom? Ispod
pisaćeg stola? Ne.
– George? George, gdje si?
Zatim je čula slabašan tužan glas: – Žao mi je.
Potrajalo je trenutak. Spustila se na pod i pogledala ispod
kreveta. George je bio ondje, ispružen na leđima, još u svojoj
veličanstvenoj odori.
Dok joj se srce kidalo, Charlotte reče: – George, najdraži.
Možeš li izići radi mene?
– Želim – odgovori. – Ali ne mogu. To je zbog nebesa. Ne
mogu me naći ovdje ispod. Skrivam se.
– Skrivaš se – strpljivo je ponovila. – Pred nebesima.
– Ovdje ispod ništa mi ne mogu.
– George, sve je u redu.
– Nije – reče. – Sve je jako, jako loše.
Nije znala kako bi mu dalje lagala. On je u pravu. Sve jest
jako loše. Duboko je udahnula, legla na leđa i zavukla se ispod
kreveta tako da je ležala pokraj njega. Zurila je u donju stranu
kreveta.
– Pričaj mi – reče.
– Nisam mogao izići iz kočije. Nisam mogao čak ni pročitati
riječi na stranici. Ja nisam kralj. Ničiji kralj.
– Bit ćeš bolji sljedeći put – umirujuće mu reče.
– Ne. Nema ništa bolje. Nema lijeka. Ovo sam ja.
– Volim te takvoga kakav jesi – reče Charlotte.
Odmahnuo je glavom. – Ne razumiješ. Katkada ću biti ovdje,
a katkada ću biti... – Pogledao ju je izmučenim očima. – Možeš
me napustiti. Razumio bih i pustio bih te da odeš.
 – George – reče Charlotte – neću te napustiti.
– Trebala bi.
– Neću.
– Imaš pola muža, Charlotte. Pola života. Ne mogu ti pružiti
budućnost kakvu zaslužuješ. Ne cijeloga mene. Ne cijeli brak.
Samo pola. Pola muškarca. Pola kralja. Pola života.
– Ako je ovo što imamo pola, onda ćemo se pobrinuti da to
bude najbolja polovica. Volim te. To je dovoljno.
Ispružila je ruku i uzela njegovu, ispreplela njihove prste.
– Ja sam tvoja kraljica – reče. – I sve dok je tako, nikad se
neću maknuti od tebe. Ti si kralj. Bit ćeš kralj. Tvoja će djeca
vladati. – Čvršće mu je stisnula ruku. – Zajedno smo cjelina.
Ležali su ondje i zurili gore.
– Ovdje dolje ima mnogo prašine – naposljetku primijeti
George.
Charlotte se prigušeno nasmijala. – Doista ima.
Pokazao je slobodnom rukom. – Ovo izgleda kao kumulus.
I ona je pokazala slobodnom rukom. – Ono izgleda kao
deformirani zečić.
– Misliš kao pomeranac?
– Ne, mislim kao deformirani zečić. Pomeranci su otmjeni i
dostojanstveni.
Nasmiješio se. Nije to vidjela jer mu nije gledala lice, ali je
čula po tonu glasa.
No tada mu se glas uozbiljio. Postao je skrušen. – Jako mi je
žao što ti nisam dao mogućnost izbora. Što ti prije vjenčanja
nisam rekao istinu o sebi.
– Rekao si mi istinu. Rekao si da si ti Samo George. I to jesi.
Pola kralj. Pola farmer. Ali uvijek Samo George. To je sve što
trebaš biti.
Nekoliko su trenutaka ležali u tišini, a čulo se samo njihovo
disanje koje se polako ujednačilo, pa su disali kao jedno.
– Ne znam kako popraviti ono što se dogodilo ispred
Parlamenta – reče George. – Bojim se da će preuzeti Krunu.
– Ako Kruna ne može ići u Parlament, dovest ćemo
Parlament Kruni. Možda je vrijeme da otvorimo vrata
Buckingbamske kuće.
– Kako to misliš?
– Bal.
– Ovdje?
– Zašto ne?
– Bit će velika gužva.
– Bila je gužva na balu Danburyja – podsjeti ga Charlotte – i
savršeno si se ponašao.
Okrenuo se da je pogleda. – Zato što si ti bila sa mnom.
I ona se okrenula prema njemu i nasmiješila se. – Točno.
 AGATHA

PALAČA ST. JAMES

DNEVNA SOBA PRINCEZE AUGUSTE
...
21. RUJNA 1762.

Pravo je iznenađenje vidjeti vas opet tako brzo – princeza reče

Agathi. – Imate vijesti?
– Vijesti?
– Iz Buckinghamske kuće.
– Ne – reče Agatha. – Nemam nikakvih vijesti.
Augusta je uzdigla obrve kao da želi reći: Zašto ste onda
ovdje?
Agatha je duboko udahnula. – Moram znati, Vaša Kraljevska
Visosti. Je li odlučeno?
No Augusta je očito odlučila glumiti neznanje. – Je li
odlučeno o čemu?
– O tituli. Hoće li moj sin biti lord Danbury?
To je glavno pitanje, a ima mnogo neizrečenoga. Hoće li lord
i ledi Smythe-Smith prenijeti titule na svoju djecu? Hoće li ikada
postojati drugi vojvoda od Hastingsa? Sudbina mnogih ovisi o
toj jednoj odluci.
– Kao što sam vam već prije rekla – reče princeza Augusta –
to je odluka koju može donijeti samo Njegovo Veličanstvo.
Očekivala bih da ćete vi to znati bolje od mene. Bliski ste s
kraljevskim parom. Bili ste ondje tijekom porođaja. Prilikom
rođenja mojeg unuka.
– Ne mogu... – Agatha je progutala slinu nastojeći zadržati
pribranost. – Ne bih mogla s kraljem ili kraljicom razgovarati o
takvim stvarima.
– Kakva šteta. Mogla bih vam biti od velike pomoći. –
Uslijedio je trenutak tišine, a onda se princeza nagnula naprijed i
oštro je pogledala. – Njezino Veličanstvo pokušava upravljati
Krunom. Sigurna sam u to. Što vi znate?
Agatha je držala jezik za zubima. Neće ponovo izdati
Charlotte. Ma kako visoki bili ulozi.
– Bal, dakle – reče princeza Augusta. – Obaviještena sam da
namjeravaju prirediti bal u Buckinghamskoj kući. Što znate o
tome?
– Ništa ne znam – posve iskreno reče Agatha. – Nisam dobila
pozivnicu.
– Još ih nisu poslali – reče princeza Augusta. – Sigurna sam
da ste na popisu gostiju. Kao i ostatak visokoga društva... obje
strane, valjda?
Agatha je samo odmahnula glavom. – Doista ne znam, Vaša
Visosti. Već nekoliko tjedana nisam vidjela Njezino
Veličanstvo.
Usta princeze Auguste stisnula su se u tanku razdraženu crtu.
– Zacijelo ste čuli Što se dogodilo u Parlamentu.
– Samo to da se Njegovo Veličanstvo nije dobro osjećao –
oprezno će Agatha. – Čula sam da je imao grlobolju.
Nije čula ništa tome slično, ali je imala osjećaj da bi princeza
to najradije čula. Agathu je njezino poznavanje kraljeva stanja
navelo na svakojaka grozna nagađanja o onome što se uistinu
dogodilo. Ali to kraljicu nikada ne bi pitala. To se nje ne tiče. I
sigurno nije na njoj da o tome raspravlja s kraljevom majkom.
– Pitam se što žele postići tim balom – reče princeza
Augusta.
– Ponavljam, Vaša Visosti, ne bih željela nagađati. Do
maločas nisam ni znala da planiraju bal.
Princeza ju je sumnjičavo promatrala. Jasno se vidjelo da nije
sigurna može li joj vjerovati. – Pa – reče – šteta što ne želite
otvoreno razgovarati sa mnom. Prije smo imale lijep sporazum,
nismo li? Nisu li ispunjene sve vaše potrebe? Ne bi li bila šteta
da izgubite lijepi posjed gdje sad živite?
Agathi je zastao dah u grlu. Uopće nije pomislila da bi mogla
izgubiti svoj dom. Istina, nema novca i sasvim je moguće da
Dominic neće naslijediti Danburyjevu titulu, ali joj nikada nije
palo na pamet da bi Kruna mogla uzeti natrag kuću Danbury.
A tada...
O, ne...
Zaboga, ne...
Briznula je u plač.
Ružan, glasan plač.
Augusta je užasnuto zurila u nju. – Tiho – smućeno reče. –
Prestanite. Nemojte to raditi. Ne. Ne.
Ali Agatha nije mogla prestati. Svi stresovi protekle godine.
Svi stresovi njezina cijelog života... Nekako su se stopili u ovaj
sramotni trenutak te nije mogla zaustaviti suze baš kao što ne bi
mogla prestati disati.
Plakala je zbog svojih godina s Hermanom koji u njoj nikada
nije vidio stvarnu osobu.
Plakala je zbog silnog truda što ga je uložila u Veliki
eksperiment, a to joj nikad nitko nije priznao.
Plakala je zbog činjenice da će sav taj trud biti uzaludan zato
što su princeza Augusta, lord Bute i svi ostali previše prokleto
sebični da bi svoja srca i umove otvorili ljudima koji ne
izgledaju poput njih.
Plakala je radi svojega sina, i plakala je radi sebe, i plakala je
zato što je jednostavno morala plakati.
 – Idite, idite – govorila je Augusta i kretnjama tjerala
služinčad iz sobe. Potom se opet okrenula Agathi. – Morate
prestati.
Agatha nije mogla. U sebi je nosila godine suza. Desetljeća.
Augusta je izvukla plošku ispod jastuka na kauču i ulila malo
tekućine u Agathin čaj.
– Konjak od kruške – reče. – Šalju mi ga iz Njemačke.
Popijte. I smjesta prestanite plakati. Molim vas.
Agatha je popila. – Žao mi je – jedva izusti. – Ja...
– Ne – odlučno će Augusta. – Ne želim znati kakvi su vaši
tereti ili slušati o problemima koji vas muče. Niti me briga.
Agatha je suznim očima zurila u nju. Princeza je vrlo
neobično stvorenje. Ponaša se majčinski, a onda s grubom
konačnošću.
Agatha je popila još malo. Konjak je bio dobar. I doista je
pomogao. Augusta joj je ulila još konjaka u šalicu.
– Želim da me slušate – reče Augusta. – Kad je moj dragi
muž umro, morala sam se prepustiti na milost i nemilost njegovu
ocu, kralju. George II. Zacijelo ga niste poznavali. Bio je
okrutan i zao čovjek. Moj ga je muž mrzio. Ja sam ga mrzila.
Bio je opak s Georgiejem. Modrice. I ja sam imala modrice. Ali
nije bilo drugih mogućnosti.
Agatha nikada nije pomislila da će suosjećati s tom ženom,
ali u tom trenutku ipak jest, samo malo.
– Izdržala sam – reče Augusta. – Tijekom godina naučila sam
da se ne treba zadovoljiti beskorisnim ženskim težnjama.
Umjesto toga, svojem sam sinu osigurala položaj kralja.
Pronašla sam način na koji mogu kontrolirati vlastitu sudbinu.
Ponovo je ispružila plošku. Agatha je kimnula i princeza je
ulila još malo konjaka u njezinu šalicu.
– Niste mi dragi – otvoreno će Augusta. – Međutim, dosad
ste bili divljenja vrijedna protivnica. Naše mi bitke pričinjaju
zadovoljstvo. Ovo? – Zamahnula je rukom po zraku pokazujući
Agathino suzama zamrljano lice. – Neće ići. Nije vam
dopušteno doći ovamo i plakati. Ne smijete odustati. Vi ste žena.
Pokrijte svoje modrice i izdržite. Nemojte izgubiti kontrolu nad
svojom sudbinom, Agatha.
Agatha je kimnula i nekoliko puta udahnula da se smiri.
Možda postoji način. Možda ne mora izdati Charlotte. Možda
Augustu može zadovoljiti nevažnim sitnicama. Ili može, u
najmanju ruku, dobiti na vremenu.
– Sad mi recite – reče Augusta – kakav je život u
Buckinghamskoj kući?
Agatha je podigla bradu. Može smisliti što će reći i time neće
iznevjeriti svoju odanost kraljici. – Vjerujem da vijesti ovise o
tome što će biti s titulom mojega sina, Vaša Visosti.
Augusta se nasmiješila. Njezina se protivnica vratila.

KUĆA DANBURY
DNEVNA SOBA
...
23. RUJNA 1762.

– Danas ste tihi – reče Adolphus.

Agatha mu se nasmiješila. Kraljičin je brat prilično često
posjećuje otkako se rodio maleni princ. Između njih se razvilo
prijateljstvo.
– To mi nije namjera – reče. Zapravo je još uvijek razmišljala
o svojem razgovoru s princezom Augustom. Smislila je priču o
tome kako je čula da kralj ima laringitis, ali nije vjerovala da je
to dovoljno za princezino djelovanje u njezinu, i Dominicovu,
korist. Na kraju krajeva, Agatha joj nije dala nikakve prave
informacije o kralju i kraljici. Samo tračeve, i to izmišljene.
– Hajde – reče Adolphusu. – Pričajte mi o svojim tjednim
pustolovinama.
– Malo sam napredovao s trgovinskim sporazumima – reče,
pomalo ponosno. – Britanci su prilično tvrdoglavi. – Koketno je
nakrivio glavu. – Ne govorim o damama, jasno.
Ljubazno je kimnula. – Jasno.
Nasmiješio se, ali je ona još uvijek razmišljala o princezi
Augusti. Ta joj se žena nikako ne sviđa. Vjerojatno joj se nikada
neće sviđati. Ali je poštuje. Prije koliko je godina princ
Frederick umro? Prošlo je više od deset. Augusta se tijekom tog
razdoblja borila za svoju obitelj, i za sebe. Bila je okružena
muškarcima koji su joj neprestano govorili što će misliti i što će
raditi, a ona je usprkos svemu tome ostala neovisna.
Agatha se nije morala slagati s Augustinim metodama ili
mišljenjima, ali se ipak divila načinu na koji je za sebe stvorila
mjesto u svijetu kojim vladaju muškarci.
– Agatha – reče Adolphus – moj je posao dovršen. Rodio se
moj nećak. Uskoro ću se vratiti kući.
– Nisam ni mislila da ćete ostati ovdje – reče Agatha. – No
iskreno se nadam da ćemo se opet vidjeti tijekom vašeg
sljedećeg posjeta.
– Ne – reče Adolphus. – To jest... nadao sam se...
Znatiželjno ga je promatrala. Inače je pun samopouzdanja i
stila. Takvo mu zamuckivanje uopće nije svojstveno.
– Agatha – ponovi – biste li razmislili o tome da se vratite
kući sa mnom? Kao moja žena?
– Ja... ja... – Nije se trebala iznenaditi. Jasno je pokazao svoju
želju da joj udvara, a i ona je sama rekla Coral da u njemu (i
njegovoj neizbježnoj prosidbi) vidi rješenje svojih problema.
No sad kad se to dogodilo, nije znala što joj je činiti.
 – Znam – reče Adolphus. – Ovo je prilično naglo. Jedva ste
izišli iz korote i tek smo se počeli upoznavati. No vjerujem da
bismo mogli biti sretni zajedno.
– Ne znam što bih rekla – promrmlja.
– Još ništa ne morate reći – reče joj. – Neću izgovarati kićene
riječi zaljubljenih jer znam da vi niste takva žena, ali vjerujem
da ovdje ima nečega.
Sjeo je pokraj nje. Dotaknuo joj bradu. – Ima nečega između
nas – reče. Poljubio ju je, isprva nježno, ali zatim sve
strastvenije.
– Nemojte mi sad odgovoriti – reče Adolphus. – Razmislite o
tome. Čekat ću vaš odgovor.
Ustao je, savršena držanja, i otmjeno joj se naklonio prije
nego što je otišao. Agatha je gotovo cijelu minutu sjedila u
zgranutoj tišini prije nego što je dotrčala Coral.
– Hoćete li reći ,,da“? – upita Coral.
– Zar si prisluškivala pred vratima?
– Biste li mi vjerovali kad bih rekla da nisam?
Agatha je zakolutala očima.
– On je vrlo naočit muškarac – reče Coral.
– Da.
– I ne biste se morali brinuti za svoju budućnost.
– Da.
– Ili o pitanju titule.
– Da.
– Također je važno to da je njegova sestra kraljica Charlotte.
Zamislite, odsjeli bismo u palači kad bismo došli u posjet.
– Da – još jednom izusti Agatha.
Coral je sjela na sofu pokraj nje, što inače nije radila. –
Vježbala sam njemački. Ich diene der Königin. To znači „ja
služim kraljici". To ste vi. Vi biste bili kraljica. Ako ste
kraljevska ličnost, više ne biste imali nikakvih briga...
– Prestani brbljati, Coral – zamoli je Agatha. Morala je
razmišljati.
Coralino je lice izražavalo uvrijeđenost te je ustala i zaputila
se k vratima. No okrenula se prije no što je izišla. – Reći ćete
,,da“ na njegovu prosidbu?
– Odlazi, Coral – reče Agatha.
Zato što nije imala pojma što će učiniti.
 GEORGE

BUCKINGHAMSKA KUĆA
GALERIJA

Sličnost je dobra, nije li?

George je držao svoju ženu za ruku dok je zurio u svoj
svadbeni portret. – Portret za koji nisam čak ni pozirao.
Naknadno sam ubačen.
– To smo ipak mi – reče Charlotte. – Ti i ja.
– Da. Ali nije stvarno. – Upravo ga je to zabrinjavalo. U
njegovu životu ima mnogo toga što nije stvarno. Charlotte ne
zna koliko su veliki njegovi problemi. Izvještio se u skrivanju
svega, osim svojih najgorih mentalnih bljezgarija. Ali nebesa
nikad ne prestaju. Čak i kad se može normalno ponašati i
razgovarati, osjećao je kako ga pritišću.
Čak i sada. Čak i dok je uz njega voljena žena, u palači koju
zove domom, djelić njegova uma maršira u vlastitu smjeru.
Venera, doziva. Venera.
– George – reče Charlotte.
Silom se vratio u stvarnost i opet je pogledao. Bila je
veličanstvena, kraljica od glave do pete. Nosila je periku, što je
prvi put vidio, ali je obojena tako da izgleda kao njezina
prirodna kosa. To je dodavalo gotovo trideset centimetara
njezinoj visini, pa je bila čak viša od njega.
– Pogledaj se – reče George. – Ti si rijedak dragulj.
Ispružio je ruku da joj dotakne lice, ali ta je ruka drhtala.
Nekontrolirano. Nije se sjećao kad je posljednji put vidio da se
tako trese.
 Njegov je pogled skrenuo s njezina lica na njegovu ruku. Nije
uspijevao otrgnuti pogled sa svojih prstiju. Drhtali su i drhtali,
ali se Charlotteino lice ipak doimalo mutnim iza njih.
Nije ju dotaknuo. Nije se usudio. Ne tom rukom.
No Charlotte se usudila. Ona se uvijek usuđuje. Uzela je
njegovu ruku u svoje i čvrsto je držala. – Ti i ja – reče.
Uspio je jedva zamjetljivo kimnuti. – Ti i ja.
– Jesi li spreman? – upita Charlotte.
– Da – odgovori, moleći se da to bude istina.
Zaputili su se u plesnu dvoranu, već punu gostiju. Reynolds i
Brimsley hodali su za njima, za svaki slučaj.
Za svaki slučaj.
George je to mrzio. Charlotte ne bi trebala svoj život
provoditi s nekim tko uvijek treba za svaki slučaj.
– Vaše Veličanstvo? – Reynolds je pitao kad su stigli do
vrata.
George mu je kimnuo.
Reynolds je koraknuo naprijed i najavio: – Njegovo
Veličanstvo kralj George III. i kraljica Charlotte!
Venera. Venerin tranzit.
George je zgrabio Charlotteinu ruku. Čvrsto.
– Ovdje sam – šapnula je. – Ja sam Charlotte.
Trznuo je glavom, nekako kimnuvši, ali su mu noge otkazale
poslušnost.
Mnoštvo je utihnulo nakon Reynoldsove najave, no kad se
kraljevski par nije odmah pojavio, u zraku se začuo tihi žamor.
Tako mnogo glasova.
Tako mnogo ljudi.
Venera. Venera.
Tada se začuo glas lorda Butea. – Ako se čak ne može ni
suočiti s vlastitim narodom, onda je gotov.
 – Ne mogu – reče George.
– Možeš. Ti i ja – podsjeti ga Charlotte. – Zajedno. Mi smo
jedno.
Opet je kimnuo i nekako, nikad neće znati kako, njegove su
se noge pokrenule. Ušao je u plesnu dvoranu, a Charlotte je bila
uz njega.
Tako mnogo buke.
Tako mnogo lica.
– George – čuo se Charlottein glas. – George?
Usredotočio se na njezino lice. Njezin smiješak.
– Nemoj osjećati živce – reče Charlotte.
– Dobro sam – reče kralj. – Zar ne izgledam dobro?
– Boli me ruka.
Pogledao je dolje. Bože dragi, grčevito joj je stiskao prste.
Smjesta ju je pustio. – Charlotte – reče. – Nisam kanio... Ovo je
bila pogreška.
Morao je otići. Počeo se okretati.
Ali ga je opet uhvatila za ruku. Nježno.
– George, gledaj me – reče Charlotte. – Samo mene. Stisni mi
ruku ako moraš. U redu je. Nježnije. Tako. Dobro. Sad ćemo se
smiješiti i mahati. Spreman?
Nasmiješio se. Bilo je isforsirano, ali dovoljno dobro.
– Sad ćemo mahati – reče Charlotte.
I jesu. Smiješili su se i mahali, a mnoštvo je klicalo.
– Ti si Samo George – reče Charlotte. – Moj George. Idemo
plesati.
Zajedno su izišli na sredinu plesnog podija. – Gledaj mene –
reče Charlotte. – Ne gledaj nikoga drugoga. Ovdje smo samo
mi.
– Ti i ja – George je rekao kad je glazba zasvirala.
– Ti i ja.
 Prve su note lebdjele kroz dvoranu i glazba kao da se
nadimala. George nije micao pogled sa Charlotteina lica. Nije ni
trebao. Koraci plesa usadili su se u njegove mišiće jednako kao
hodanje ili jahanje. Njegovo je tijelo znalo što treba. A njegov
um... samo se treba fokusirati na Charlotte.
Samo Charlotte.
Njihove su se ruke dodirnule, zatim razmaknule. Primicali su
se jedno drugome, pa razmaknuli. Kružili su. Kimali. I dok je
glazba strujala njime, dogodilo se nešto čudesno. Onaj djelić
njegova mozga, onaj dio koji je u vlasništvu nebesa...
Utihnuo je.
Znao je da to neće biti zauvijek. Ali u tom trenutku, u ovoj
prostoriji, uz ovu glazbu i, najvažnije, s ovom ženom...
Bio je ondje.
Cijeli.
Kad je glazba utihnula, uzeo je kraljičinu ruku i poljubio joj
prste. A onda je pomislio...
To nije dovoljno. To nikada neće biti dovoljno.
Točno ondje, ispred svih pripadnika visokoga društva, ispred
svoje majke, lorda Butea i svih ostalih, on ju je poljubio.
Poljubio je svoju ženu, svoju kraljicu.
Svoju Charlotte.
Možda je lud i možda mu se stanje pogoršava. Ali nije kanio
dopustiti da mu ovaj trenutak klizne kroz prste. Svi će znati da je
voli, da je ona kraljica, da se njoj trebaju obratiti ako se njemu
nešto dogodi.
– George? – šapnula je, zadihana od poljupca.
– Bit ću dobro – uvjeravao ju je. – Jesam dobro.
Njezin se smiješak proširio. – Samo George.
– Tvoj George. No ako bi me ispričala, moram obaviti neke
kraljevske formalnosti.
 – Svakako, Vaše Veličanstvo.
Udaljio se. Morao je šarmirati plemiće, umiriti zastupnike u
Parlamentu. Mnogo je toga trebao učiniti, a znao je da mora
iskoristiti ovaj trenutak kad se tako dobro osjeća.
Sat ili nešto više igrao je svoju ulogu. Plesao je s nekoliko
dama: sa svojom majkom, jasno, i s ledi Danbury, prema kojoj
će uvijek iskazivati blagonaklonost. Čavrljao je s lordom
Buteom i šalio se sa Charlotteinim bratom. Sve u svemu,
ponašao se točno onako kako bi se kralj trebao ponašati.
Ponosio se sobom.
No opet je želio Charlotte. Obavio je svoju dužnost i sad je
vrijeme da ponovo pleše sa svojom ženom.
Čuo ju je prije nego što ju je vidio. Upravo je stigao do ugla
kad ju je čuo kako razgovara s njegovom majkom. Stao je i
besramno prisluškivao.
– Ovo je krasan bal – reče njegova majka.
– Jest – potvrdi Charlotte. – Volimo imati goste.
George se umalo nasmijao. To je bila čista laž. Mrzio je
goste. Ali primat će ih. Ako to znači da će biti još ovakvih
trenutaka, onda će ih primati.
– Češće ćemo to raditi – reče Charlotte.
– Dobro – odgovori njegova majka.
– Da.
Postajalo je neugodno. Možda bi se trebao umiješati.
No tada je njegova majka rekla: – Oduvijek sam samo željela
da bude sretan.
– Jest sretan – reče Charlotte.
– Vi ga usrećujete.
George se nasmiješio. Nije lako s njegovom majkom, i
pretjerano je ponosna. Svoj je život posvetila tome da on
postane kralj. A sad svoje mjesto prepušta Charlotte.
 Zavirio je iza ugla.
– Hvala vam – njegova je majka rekla Charlotte. Spustila se u
kniks, najdublji što ga je ikada izvela, barem koliko je on vidio.
Pogledala je Charlotte i dodala: – Vaše Veličanstvo.
Potom se uspravila i zauzela svoje uobičajeno ukočeno
držanje i trenutak je prošao. – Moram se ići pobrinuti za lorda
Butea – reče i udalji se, ostavivši Charlotte pomalo osupnutu.
George je koraknuo naprijed da je zagrli.
– Jesi li to vidio? – upita Charlotte.
– Jesam.
– Nisam sigurna...
– Ne razbijaj glavu time. – Nasmiješio se. – Hoćemo li
plesati?
– Da, ali... – Pogledala je naokolo.
– Što je, ljubavi moja?
– Želim jedan ples samo za nas. Gdje nas nitko neće vidjeti.
– Znači li to da ću te moći poljubiti?
– Ne smiješ mi pokvariti frizuru – upozori ga Charlotte.
– Ne bih se usudio.
– U vrtove?
Kimnuo je, zgrabio je za ruku te su krenuli, oboje se hihoćući
poput nestašne djece.
– Ššš... – ukori ga Charlotte. – Netko će čuti.
– Tko će čuti? – šapne kralj.
– Ne znam. Ali još bismo trebali biti...
Naglo se prekinula.
– Št...
Gurnula ga je laktom i glavom pokazala nešto ispred njih.
George je slijedio njezin pogled. Vidio je drugi par koji je
plesao.
Reynolds i Brimsley.
 George je stavio prst na usne i povukao Charlotte iza živice.
– Jesi li znao? – šapne.
– Znao sam da Reynolds više voli muškarce, ali nisam znao
za Brimsleyja.
Charlotte je provirila iza živice. – Izgledaju jako sretno.
George ju je povukao natrag da i on može pogledati. Plesali
su kao zaljubljeni par. Reynolds je vodio, zacijelo zato što je
viši. Smijali su se i šaptali, a George je pomislio da izgledaju
kao on i Charlotte.
Zaljubljeni.
Sretni.
– Idemo odavde – šapne svojoj ženi. – Njima ovaj trenutak
treba više nego nama.
Kimnula je, pa su se tiho vratili u palaču. Kralj i kraljica,
hodaju na prstima poput lopova.
– Dakle – reče Charlotte nakon što su se dovoljno udaljili.
– Dakle.
– To je bilo... iznenađenje.
– Ali lijepo.
Polako je kimnula. – Bilo je. Jest.
George je pročistio grlo i pogledao prema plesnoj dvorani. –
Vjerojatno je vrijeme da održim zdravicu.
– Čekaj – reče Charlotte. – Moram ti nešto reći.
Gledao ju je s ljubavlju. Odjednom je izgledala sramežljivo, a
tu emociju inače nije povezivao s njom.
– Ti i ja, George – reče – promijenili smo svijet našom
ljubavlju. Ali Kruna može biti krhka i sudbine mnogih ovise o
tome hoćemo li osigurati našu lozu.
Dok je razmišljao o toj primjedbi, uzela je njegovu ruku i
stavila je na svijetlozelenu svilu koja joj je pokrivala trbuh.
– Naša loza – promrmljao je, s divljenjem je promatrajući. –
Ti i ja.
– I oni – reče Charlotte. – Maleni Georgie i tko god ovo bude.
Poljubio ju je, a zatim je poljubio svoje prste i njima
dotaknuo njezin trbuh. – No to je zasad samo naša vijest, da?
– O, posve sigurno.
– Vrlo bih se rado povukao za večeras – sa žaljenjem će
George – ali bojim se da opet moramo biti kralj i kraljica.
Vratili su se u plesnu dvoranu. Natočeno je vino i George je
stao usred mnoštva. Charlotteina će trudnoća još nekoliko
mjeseci ostati tajna, ali slobodno mogu slaviti svojega sinčića.
George je podigao čašu, čekao da žamor utihne i rekao: –
Svima vam zahvaljujemo što ste nam se pridružili u proslavi
dolaska našeg novog princa.
Svi su klicali. Beba je uvijek nešto čarobno. Kraljevska beba,
još i više.
– Nimalo iznenađujuće, budući da sam ja treći, za njega smo
izabrali ime George IV. – Opet je podigao čašu. – Za vašega
budućega kralja!
Mnoštvo mu se pridružilo. – Za našega budućega kralja!
Za budućnost.
Ma što ona nosila.
 AGATHA

BUCKINGHAMSKA KUĆA
VRTOVI
...
USKORO NAKON ZDRAVICE

Agatha je doista voljela dobru zabavu, osobito sada kad više

nema Hermana, pa ne mora paziti na njegovo ponašanje. Ili
vlastito, za koje je on uvijek uspijevao pronaći neku zamjerku.
No ova je zabava umara. Puna je tajni i skrivenih okršaja.
Vidjela je izraz užasa u kraljevim očima kad su on i kraljica prvi
put ušli u plesnu dvoranu. Vidjela je kako ga je Charlotte držala
za ruku i šaptala mu riječi koje nitko drugi nikada neće čuti.
No Agatha je dobila nezamisliv pristup njihovim tajnama, pa
je otprilike znala koje su to riječi bile.
Suosjećala je sa svojom prijateljicom.
Nije mogla znati što im nosi budućnost, to nitko ne zna, ali je
vjerovala da Charlotte očekuju mnoge godine u kojima će voditi
kralja, čuvati ga i paziti. Štititi ga od tračeva i intriga.
U nekom će trenutku on pokleknuti i ona će biti Kruna. To je
golem teret.
Zabava je još uvijek bila u punom zamahu, ali je Agatha
zaključila da joj treba odmor te je odšetala u vrt. Ne previše
daleko (dama mora misliti na svoj ugled, čak i ugledna udovica
poput nje), ali zrak je bio mirisan i svjež, što joj je donijelo
ugodan osjećaj spokoja.
No već je nakon nekoliko minuta shvatila da ima društvo.
Adolphus. Imala je osjećaj da ju je tražio.
 – Ne sviđa vam se gužva baš kao ni meni – rekao je kad je
stigao do nje. – Još nešto u čemu se slažemo.
– Istina. Trebao mi je trenutak da lakše dišem. Unutra je
previše ljudi.
– Moja je sestra blještavi uspjeh – reče Adolphus. – Sretan
sam zbog nje.
Agatha mu se osmjehnula. Charlotte njemu nije povjerila
svoje probleme. U to je Agatha bila sigurna. Adolphus ništa ne
zna o Georgeovoj bolesti, o snazi i čvrstini koja će njegovoj
sestri trebati kako bi svladala buduće probleme.
On je vidio blještavu kraljicu.
I ona jest blještava kraljica. Ali je i mnogo više.
Adolphus joj je prišao. – Bilo bi lijepo da mogu biti sretan i
za vlastiti račun.
Agatha se nije pretvarala da ne razumije. – Kakav bi bio naš
život? – upita. – Kad bismo se vjenčali i ja bih se vratila kući s
vama?
Široko se smiješio i prsa su mu se nadimala od ponosa. –
Vjerojatno je izdaja ako se to ovdje kaže, ali moja je pokrajina
najljepše mjesto na svijetu. Izrazito je lijepa, sa zelenim poljima
i svjetlucavim jezerima. Najbolji ljudi, najbolja hrana...
– Lijepo zvuči.
– Jest lijepo. Ja vladam, jasno, ali i vi biste, kao moja družica,
imali određene dužnosti. Ondje ima više jednakosti.
Jednakost je dobro zvučala.
– Većina supruga na dvoru starija je od vas, ali svidjet će vam
se – nastavi Adolphus. – Nakon što naučite jezik.
– Naravno – promrmlja Agatha. Znala je da će to biti
obvezno.
– I dobro je da ste mladi. Znači da možete imati još djece.
– Još djece – ponovi Agatha. Bože dragi. Već ima četvero.
Ne želi još djece. Trudnoća joj se nije sviđala, i doista joj se nije
sviđalo rađanje.
Nije baš da se to ikome sviđa, ali ona je itekako svjesna
koliko je to opasno. Charlotte je umalo umrla rađajući novog
princa od Walesa. Bilo je zastrašujuće.
I previše često.
– Agatha – reče Adolphus – Danburyjevu ću djecu odgajati
kao svoju. Voljet ću ih kao što volim vas. Ali znate da moram
imati vlastita nasljednika. Možda dvoje ili troje.
– Dvoje ili troje. – Progutala je slinu. Još dvoje ili troje djece.
Ne želi još dvoje ili troje djece.
– Možete putovati sa mnom – radosno je rekao. – Čak se
svakih nekoliko godina možemo vraćati u Englesku ako mislite
da će vam nedostajati dom. Ali dom vam neće dugo nedostajati.
Bit će festivala, balova, dobrotvornih priredbi i...
– Ne – izlanula je. Nije imala pojma da će to reći.
Jednostavno je izletjelo. Nepozvano, ali zato ništa manje istinito.
– Agatha – rekao je, očito iznenađen.
– Ne mogu se udati za vas. – Shvatila je da je to istina dok je
govorila. – Žao mi je.
Na licu mu se vidjela zbunjenost. – Izazvao sam vašu
nervozu svim tim pričama o promjenama.
– Ne. Ne mogu se udati za vas. Ali samo zato što... – Tada je
razumjela. – Ni za koga se ne mogu udati.
Koraknuo je unatrag, a na licu mu se pojavio izraz
nerazumijevanja.
– Vi ste divan čovjek – reče Agatha. – Dok ste mi se udvarali,
u meni se probudilo nešto što mi je dopustilo nadu. Poštedjeli
biste me tisuću različitih problema. Spasili biste me. Slušali
biste moje potrebe i skrbili se za mene.
– Onda mi to dopustite – preklinjao je.
 Odmahnula je glavom. – To ne mijenja ono za što znam da je
istina. Ne mogu se udati za vas. Ni za koga se ne mogu udati.
Više nikada ne želim stupiti u brak. Adolphuse, cijeli sam život
provela udišući tuđi zrak. Nisam znala drukčije. Vrijeme je da
naučim sama disati.
– Agatha – reče. – Nemojte to raditi. Vi ste... činite groznu
pogrešku.
– Možda činim groznu pogrešku. Ali to je moja pogreška.
Iskreno se nadam da ćete mi oprostiti. – Nježno se nasmiješila i
poljubila ga u obraz. – Zbogom, Adolphuse.
Napravila je korak. Zatim još jedan. Krenula je u život.
Sama. Pripada samo sebi.
Napokon.

BUCKINGHAMSKA KUĆA
STRAŽNJI ULAZ
...
SAT POSLIJE

Bilo je vrijeme za odlazak. Večer je bila divna, ali i naporna, pa

je Agatha osjećala iscrpljenost. Zaputila se do svoje kočije, ali
prije nego što se ukrcala, čula je kraljičin glas.
– Ledi. Danbury.
Agatha je nikada prije nije čula da govori tim tonom. Ne s
njom. Ili s ikim drugim. Približavala joj se odlučnim koracima,
što je djelovalo prilično uznemirujuće.
– Vaše Veličanstvo – reče i brzo napravi kniks. – Mnogo vam
hvala na...
– Odbili ste moga brata? – oštro će Charlotte. – Pružali ste
mu nadu sjedinjavanja i sreće, a onda ste mu slomili srce? Na
mojem balu? U mojem domu?
 Jasno da je Charlotte znala da joj Adolphus udvara. Agatha se
nije sjećala da je o tome s njom razgovarala, ali Adolphus
zasigurno jest. Sad joj je očito rekao da ga je Agatha odbila.
Agathu je obuzela malodušnost. Koljena su joj klecala. –
Vaše Veličanstvo, ja...
– Možda nije osobito duhovit – nastavi Charlotte. – I da,
njegova snishodljivost nema granica. Međutim, on je osoba
dobra karaktera i čista srca, a netko u vašem položaju mogao bi i
mnogo gore proći, nije li tako?
– Mogao bi, istina – hitro će Agatha. – Vaše Veličanstvo.
Molim vas, preklinjem vas da prihvatite moju ispriku. Recite
mi... što bih mogla učiniti kako bih...
– Adolphus će preživjeti – odsječno će Charlotte. –
Zabrinjava me što ću s vama.
– Sa mnom?
– S time da se sa svojim problemima niste obratili meni.
Svojim bojaznima po pitanju nasljedstva. Titule. Sudbine vaše
obitelji. Svih obitelji koje su nedavno dobile titule.
– Kako znate? – Agatha je gotovo šaptala.
Charlotte uzdigne obrve. – Zar je to važno?
– Nije, naravno.
– Ja sam kraljica. Moj je posao znati te stvari. Moja dužnost.
I moram se moći osloniti na najpouzdanije prijatelje, vjerovati
da će mi se obraćati iskreno i otvoreno.
Agatha obori glavu. – Ispričavam se, Vaše Veličanstvo. Samo
nisam željela svoj teret dodati vašemu. Vašemu, koji se doima
tako...
Nije završila rečenicu, pa ju je Charlotte potaknula: –
Tako...?
– Jedna je kruna dovoljno teška – tiho će Agatha. – Ali nositi
dvije...
 Charlotte nije odmah odgovorila. Zurila je u Agathu na način
koji ju je naveo da se zapita nije li pogriješila. Nije smjela
aludirati na kraljeve probleme, na nemoguće odgovornosti što ih
je Charlotte preuzela na sebe. Trebala je biti razboritija.
No tada je Charlotte napokon progovorila. Kad jest, to je bilo
s autoritetom nekoga tko je rođen baš za ovaj trenutak.
– Mi smo jedna kruna – reče. – Njegov je teret moj, i
obrnuto. Jedna. Kruna. Vladamo na dobrobit naših podanika.
Novih i starih. Suparnika i istomišljenika. S titulama ili bez njih.
Kažete mi da su zidovi moje palače previsoki? Kažem vam da
moraju biti. Visoki do neba, ako je potrebno. Da zaštitimo vas,
da zaštitimo sve svoje podanike.
Agatha je mogla samo zuriti, osjećajući da nekako svjedoči
nastajanju nečeg velikog. Nečeg čudesnog.
– Predlažem da svoj strah promijenite u vjeru. Sa svojim se
problemima obratite nama – reče Charlotte čije se lice malo
smekšalo. – Izravno. Drukčiji bi postupak sugerirao da nismo
sposobni rješavati te probleme. Osim ako baš to ne vjerujete,
ledi Danbury?
Agatha nije mogla govoriti. Ova djevojka, ova žena, pravo je
čudo. Ona će promijeniti povijest. Već ju je promijenila.
– Možete ići – reče Charlotte. – Uskoro ću poslati po vas.
– Vaše Veličanstvo – nekako je uspjela izustiti Agatha.
Spustila se u kniks. Duboko.
Charlotte se počela udaljavati, ali se nakon samo nekoliko
koraka okrenula i rekla: – Isporučite moje pozdrave mladom
lordu Danburyju, molim vas. Zove se Dominic, zar ne?
U Agathinim je prsima procvala nada, ali i radost. – Da, Vaše
Veličanstvo. Dominic.
– Lijep dječak. Ne onako lijep kakav će zasigurno biti moj
Georgie, naravno.
 Agatha je prikrila smiješak. – Naravno.
Pričekala je da se kraljica udalji, a onda je dopustila da joj
lakaj pomogne popeti se u kočiju. Dok se vozila kući, do svojeg
veličanstvenog zdanja koje je ona osigurala za svoju obitelj,
uzdahnula je, nasmiješila se i udobno se smjestila na jastucima.
Veliki eksperiment?
Više nije eksperiment.
To je činjenica.
I doista je itekako veliki.
Pedeset šest godina poslije
 CHARLOTTE

PALAČA KEW
KRALJEVA SPAVAĆA ODAJA
...
30. LISTOPADA 1818.

Od Buckinghamske kuće do palače Kew nije bilo daleko, ali

se Charlotte, kraljici Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i
Irske, činilo da putuje na posve drugi planet.
Nije prelazila taj put onoliko često koliko bi trebala. Boljelo
je vidjeti Georgea. Boljelo ju je srce. Boljelo ju je u kostima.
Boljela ju je duša. Toliko je godina gledala kako polako nestaje,
a sada...
Nije ju prepoznavao. Možda je jednom tijekom cijele
protekle godine uspjela doprijeti do njega. Dvaput u godini prije
toga. Srce joj se kidalo. Imati onu kratkotrajnu vezu, onaj
prolazni trenutak kad se mogla sjećati Samo Georgea i biti Samo
Charlotte.
Radost toga nije dovoljna da bi se isplatilo trpjeti patnju koja
je neizbježno slijedila, kad bi se on vratio svojem ludilu,
nebesima, zvijezdama i jednadžbama. A u posljednje vrijeme i
potpunim besmislicama. Nekoć je uspijevala razumjeti ono što
je govorio, čak i ako je imalo vrlo malo smisla. No sad su to
obično samo besmislice.
Njezin je George duh koji čeka smrt.
No danas ima važne vijesti. Reći će mu ih, bez obzira na to
hoće li je čuti ili ne. On je njezina ljubav i uvijek će to biti.
Duguje mu ovo.
 Charlotte je ušla u njegovu sobu i našla ga kako piše po
zidovima, što često radi. Čuvar je sjedio u kutu. Rečeno mu je
neka pusti Georgea da crta što god želi, gdje god želi.
To ga je činilo sretnim. A to je Charlotte najviše željela. Da
on bude sretan.
– Možete ići – reče čuvaru.
Dobacio joj je pogled koji je govorio: Jeste li sigurni?
George katkada doista ima teže napadaje.
Njezin je pogled čuvaru govorio: Ja sam tvoja kraljica. Iziđi.
Čovjek je izišao.
– George – Charlotte je rekla nakon što je čuvar zatvorio
vrata za sobom.
George se nije okrenuo, ali je zamahnuo rukom kao da je
tjera. – Ne smetaj mi na nebu.
– George, ja sam. Tvoja Charlotte.
I dalje ju je ignorirao, mrmljajući nerazumljive riječi.
– Imam vijesti, George. Divne vijesti. – Zakoračila je prema
njemu. – George? George?
Kao da uopće nije bila ondje. Nastavio je mrmljati i pisati po
zidu, a Charlotte se pitala nije li ona duh i samo čeka da umre.
Pogledala je njegov krevet. Nije isti kao onaj u njegovoj sobi
u Buckinghamskoj kući, ali je ipak krevet. Pomislila je: Možda,
samo možda...
Spustila se na koljena i usput glasno pročistila grlo.
Pogledao ju je i namrštio se.
Ispružila se na leđa i zavukla ispod kreveta, što nije bilo
nimalo lako u haljini koju je imala na sebi. – Samo George? –
dovikne. – Farmeru George?
Čekala je zadržavajući dah. Tada se pojavio i virio u nju
ispod kreveta.
– Dođi – nasmiješeno će Charlotte. – Sakrij se pred nebesima
sa mnom.
Trenutak je razmislio, kratko kimnuo i onda joj se pridružio.
– Charlotte! – ushićeno je rekao. – Pa, zdravo.
– Zdravo, George. – Nije plakala, zato što ona ne plače. No u
očima je imala čudan osjećaj.
– Ovdje je tiho – primijeti George.
– George – reče Charlotte – uspjeli smo. Naš se sin Edward
oženio i njegova žena očekuje dijete.
– Edward će biti otac?
– Da. Tvoja će loza živjeti dalje.
– Naša loza – podsjetio ju je.
– Naša loza – ponovila je Charlotte.
Onda ju je vrlo nježno poljubio. To ju je podsjetilo na
prošlost. Poljubac ju je dirnuo u srce.
– Zamisli da se ovdje sretnemo – reče George.
Prasnula je u smijeh. No tada ju je pogledao s izrazom lica
koji je posljednjih godina vidjela rijetko. Trezven, ozbiljan, ali
još uvijek pun ljubavi.
– Nisi pobjegla preko zida – reče.
Nasmiješila se. – Ne, George. Nisam pobjegla preko zida.
 O AUTORICAMA

JULIA QUINN, autorica bestselera New York Timesa, počela je

pisati mjesec dana nakon što je završila koledž. Osim
kratkotrajnog studiranja medicine, otad sjedi za svojom
tipkovnicom. Njezini su romani prevedeni na četrdeset tri jezika
i omiljeni su diljem svijeta. Diplomirala je na koledžima
Harvard i Radcliffe. Sa svojom obitelji živi na sjeverozapadu
SAD-a, na obali Tihog oceana.

SHONDA RHIMES, dobitnica je mnogih nagrada kao

televizijska producentica i scenaristica, a također je izvršna
upraviteljica globalne medijske kompanije Shondaland. Njezina
je karijera proslavljena brojnim nagradama, među kojima je
uključivanje u Hall of Fame Televizijske akademije. Promijenila
je model poslovanja zabavne industrije, ali i lice televizije.
 Napomene

[←1] njem. draga (op. ur.)

[←2] franc. u skladu s vremenom (op. ur.)
[←3] njem. Moj Bože (op. ur.)
[←4] njem. nebesa (op. ur.)
[←5] njem. čudesno (op. ur.)
[←6] tradicionalni narodni ples popularan u istočnim Alpama
(op. ur.)
[←7] njem. naravno (op. ur.)
[←8] Shakespeare: Soneti (Matica hrvatska), preveo: Mate
Maras, (op. prev.)
[←9] njem. postojan (op. ur.)
[←10] franc. nepokolebljiv (op. ur.)
[←11] njem. majka (op. ur.)
[←12] Francusko riblje jelo, pripravlja se od ribe list koja se
prži na maslacu i poslužuje s umakom od smeđeg maslaca,
peršinom i limunom (op. ur.)