Teoretičari boje

Prvu teoriju boje formulisao je Grčki filozof Empedocles

(492-431 pr.n.e.). Posmatranje okruženja dovelo ga je do
zaključka da oko posmatrača percipira boju ali da boja nije
vlasništvo objekta koji se posmatra.

Democritus (460-370 pr.n.e.) je prvi razvio atomsku teoriju.

Ustanovio je da se svijet sastoji od atoma ali da je boja
rezultat atomskih aranžmana.
Platon (428-347 pr.n.e.) tvrdi da je percepcija individualna te
da je problem u tome kako razlučiti stvarnost od pojavnosti:
boja je senzacija koja nam dozvoljava da opišemo ono što
vidimo.

Aristotel (384-322 pr.n.e.) je u svojoj knjizi De Coloribus –

prvoj knjizi o boji – pokušao da objasni kompoziciju boja i
kako su povezane. Ustanovio je da se sve boje izvode iz
sunčeve svjetlosti ali i neodstatka svjetlosti u određenim
stepenima. Identifikovao je crnu, bijelu, crvenu,žutu, kafenu,
ljubičastu, zelenu i plavu, ali i da njihovo miješanje sa crnomi
bijelom daje sve ostale boje koje vidimo.
LEONARDO DA VINCI, renesansni umjetnik i naučnik iznio je
svoje stavove o boji u knjizi Traktat o slikarstvu 1651.g.
Rekao je da cu crna i bijela boje a da su žuta, zelena, plava,
crvena i crna, jednostavne primarne boje. To je prva pojava
primarnih boja u vizuelnom točku.
Ustanovio je da boje međusobno reaguju jedna pored
druge, teza koja će se kasnije nazvati SIMULTANI KONTRAST.
Uočio je da se komplementarne boje jedna do druge
međusobno intenziviraju a zvao ih je “direktni kontrasti”.
Efekat sjenke nazvao je ciaroscuro istraživajući svjetlost i
sjenku pri modelovanju objekata.

Razvio je tehniku sfumato, u kojoj se nijanse postepeno

gradiraju i spajaju da bi dale prigušen, blurovani efekat.
Ustanovio je atmosfersku perspektivu (aerial perspective)
koja objašnjava kako objekti i forme u daljini poprimaju istu
nijansu boje, postaju svjetlije, sivlje, ili plavlje.
SIR ISAAC NEWTON je
engleski fizičar koji je izučavao
fiziku boje a ne njenu
percepciju. Ustanovio jeda
prelamanje svjetlosnog zraka
kroz prizmu daje snop boja.
Njutnov točak boja sadrži 7
boja različitog kvantiteta što
je uradio prema talasnim
dužinama boja. Njegova
teorija bazirana je na
miješanju svjetlosti (aditivnoj
sintezi).
JOHANN WOLFGANG VON GOETHE je 1810.g. objavio svoju
knjigu Teorija boje. On je istraživao funkciju oka i njegovu
interpretaciju boje više nego svojstva svjetlosti.
Njegov točak boja je zasnovan na primarnim bojama
crvenoj, plavoj i žutoj, sa sekundarnim kao
komplementarnim primarnim bojama.
Formuliaso je trougao boja, i dodijelio broj svakoj nijansi
prema njenoj svjetlini. Bavio se svim aspektima boje,
simultanim i sukcesivnim kontrastom, ostavljajući nam
iscrpni materijal za proučavanje.
MICHEL EUGENE CHEVREUL (1786-1889) je bio inspirisan
čuvenim franciskom studijem goblena (Gobelins) čiji je bio i
predvodnik. Izučavao je reagovanje boja. Objavio je knjigu
Principi harmonije i kontrasta boja. Najviše je doprinio
izučavanjemmeđusobnih reakcija boja.što ga je dovelo so
simultanog kontrasta (zasnovanog na komplementarnim
bojama) i sukcesivnog kontrasta (baziranog na afterimage-
u).
Danas se njegov predlog “harmonije boja” koristi u šemama
boja.
Uticao je na Impresionizam kao i na Neo-impresionizam.
ALBERT MUNSELL (1858-1918) je američki teoretičar boje
čiji je sistem prihvatio Unated States Bureau of Standards
kao jezik boje i koji je objavljen 1905.g. u knjizi Color
Notation. On je slijedio Hermann helmholtz-a (1821-1984)
koji je tvrdio da se boja može objasniti prema 3
promjenljive:
Nijansi – hue
Vrijednosti – Value (lightness-darkness) i
Intenzitetu – Chroma (saturation or brightness).

Razvio je primarne boje u 5 boja: crvena, žuta, plava, zelena

i ljubičasta. Svaku boju nazvao je rednim brojem 5 i
početnim slovom (crvena=5R).
Drugi broj po redu označava vrijednost a treći intenzitet, što
omogućava određivanje komponenti boja bez
eksperimentisanja.
WILHELM OSTWALD (1853-1932) je njemački hemičar,
Nobelovac, koji je zasnovao svoj model boja na
geometrijskoj progresiji.
Skala vrijednosti zasnovana na apsorpcionim kvalitetima
(količina bijele upijene svjetlosti) i na geometrijskoj osnovi
daje skalu 1, 2, 4, 8, 16, 32 …
Osvaldova siva skala ima 8 koraka.
Njegov kolorni sistem se sastojo od dva spojena trougla sa
crnom bojom na jednom od krajeva a bijelom na drugom i
sa 24 čiste njanse na ekvatoru. Zasnovao je nijanse na
primarnim crvenoj, plavoj i žutoj.
Njegova teza je da su sve boje zasnovane na kombinaciji
nijanse (hue), crne i bijele.
JOHANNES ITTEN (1888-1967) je Švajcarski umjetnik poznat
po knjigama Umjetnost boje i Elementi boje. Itten je
predavao i dizajn i boju u Bauhausu. Itten je razvio svoju
kolornu sferu i zvijezdu (ravna-flet verzija sfere) 1919.g.
(što je prethodno postavio njemački slikar Philip Otto
Runge (1777-1810).
Postavio je i 6 osnovnih kontrasta boja: svijetlo-tamno,
toplo-hladno, komplementarni kontraast, simultani kontrast,
kontrast kvaliteta i kvantiteta.
JOSEF ALBERS (1888-1976) umjetnik i predavač na Bauhaus-
u ispitivao je kako boje reaguju i interaguju.
Redefinisao je Itten-ov rad kao i rad Vasilija Kandinskog dok
je bio na Bauhaus-u.
Koristio se trouglom (slično Gete-u) za izučavanje boja sa
osnovnim bojama u uglovima, sekundarnim u sredinama i sa
nijansama u međuprostorima.
Nakon Bauhausa, u SAD je postao član Yale akademije gdje je
objavio knjigu Interacion of Color (1963) gdje je većina
stavova vezana za simultani kontrast.
Izučavao je i kako materijali međusobno reaguju što je
posebno razradila njegova supruga ANNI ALBERS
najčuvenija umjetnica tekstila 20. vijeka.
“When someone says, ‘red’ (referring to a description
or a color), and when fifty people are listening, you can
expect that fifty people will think of red. You can be
sure that all of these reds are different.” With the first
two sentences that begin a masterpiece of art
education, Interaction of Color, it becomes clear how
complicated the impact of color and its visual
perception can be. Albers used to demonstrate
important axioms and rules of color and its effects.
An artist, educator, and color theorist, JOSEF ALBERS
(1888–1976) was also a pioneer of twentieth-century
modernism. He is known for his comprehensive series
of works, Homage to the Square (1950–76) and taught
at the Bauhaus, Black Mountain College, and at Yale
University.