Živčani sustav, specijalizirani sustav u višestaničnih živih bića koji prima i prenosi obavijesti iz

okoline i iz unutrašnjosti tijela, obrađuje ih i priprema odgovarajuće odgovore; tako osigurava

optimalnu reakciju organizma, kojoj je cilj zaštita i održanje jedinke, te uvjetuje cjelokupno
ponašanje jedinke. Jednostanični organizmi osiguravaju svoje primitivne biološke potrebe
reagiranja na vanjske podražaje unutar jedne stanice; raspon je takvih oblika reagiranja
ograničen, a izgledi preživljavanja u nepovoljnim vanjskim uvjetima maleni su, pa je biološki
opstanak vrste osiguran visokom razinom reprodukcije. Biljke reagiraju na vanjske podražaje
kompleksnim kemijskim reakcijama s pomoću auksina. U životinja i čovjeka staničnom
diferencijacijom te sve kompleksnijim ustrojem živčanih stanica, tijekom filogeneze formirao
se živčani sustav sa sve boljom mogućnošću reagiranja.

Živčani sustav dijeli se na periferni živčani sustav i središnji živčani sustav. Periferni živčani
sustav sastoji se od motoričkih, osjetnih, autonomnih i miješanih živaca (→ živci). Središnji
živčani sustav (veliki i mali mozak, produljena i kralježnična moždina) funkcijski se nalazi
između uzlaznih (osjetnih) i silaznih (motoričkih) perifernih živaca. Na kraju osjetnih živaca
nalaze se osjetna tjelešca, koja prepoznaju promjene u okolini organizma ili u njem samom;
primaju podražaje te pretvaraju određeni oblik energije (mehaničke, kemijske ili
elektromagnetske valove) u oblik prilagođen komunikacijama unutar živčanoga sustava
(živčane impulse). Na kraju motoričkih živaca nalaze se izvršni organi (efektori): mišići,
žlijezde, krvne žile i dr., koji osiguravaju reakcije organizma: pokrete ili druge oblike
prilagodbe (promjene krvnog optoka, disanja, metabolizma, znojenje i dr.). Živčani impuls
(akcijski potencijal) (→ akcijske struje ili akcijski potencijali) elementarni je oblik energije,
kojim se obavijesti putem živčanih vlakana (aksona) jedne živčane stanice (neurona) prenose
kao kodirane poruke sljedećim živčanim stanicama u nizu ili kao naredbe efektorima. Te se
obavijesti obrađuju na višim ili nižim razinama središnjega živčanoga sustava, kako bi jedinka
mogla brzo reagirati. Mali broj osjetnih obavijesti percipira se kao svjesni osjet, a većina ih
služi za refleksne odgovore ili za adaptacije mišića i organa nalozima iz sr. živčanoga sustava,
koji dolaze silaznim putevima do izvršnih organa. Integracija je temeljna funkcija živčanoga
sustava i označuje povezivanje pojedinačnih funkcija te ujedinjavanje parcijalnih regulacija u
skladnu cjelinu ponašanja jedinke. Elementarni integracijski procesi (neuronalna integracija)
zbivaju se na svakom pojedinom neuronu koordinacijom neurotransmitera, koji do neurona
dolaze putem sinapsi na njegovu tijelu ili somi (aksosomatske sinapse), odn. na njegovim
izdancima ili dendritima (aksodendritske sinapse). Aksosomatske i aksodendritske sinapse
podjednako služe za integracijske funkcije neurona, a ovisno o neurotransmiteru, koji aktivira
(facilitira) živčanu stanicu ili ju inhibira (umiruje), ovisit će kada i kako će stanica poslati svoje
poruke sljedećim stanicama u nizu. Tijekom evolucije, procesom encefalizacije, razvijali su se
novi, viši centri u mozgu, koji su omogućavali sve skladniju integraciju te sve profinjenije
odgovore i ponašanje jedinke; čovjek je dosegnuo najviši stupanj razvoja sr. živčanog sustava,
koji mu omogućuje visok stupanj prilagodbe na vanjske uvjete. U integracijskim procesima na
različitim razinama sr. živčanog sustava nastaju nalozi koji se iz sr. koordinacijskih centara
mozga i kralježnične moždine prenose putem motoričkih živaca na postsinaptičke membrane
sljedećih neuronskih sklopova u nizu, te u konačnici na efektorne organe, koji omogućuju
odgovor svrsishodan za pojedinca i vrstu. Posebnu ulogu u adaptaciji viših živih bića ima
autonomni ili vegetativni živčani sustav. To je pretežito efektorni sustav, koji refleksno i
autonomno regulira vegetativne funkcije (rad srca, probavnih organa i dr.). Centri
autonomnoga živčanog sustava pod kontrolom su hipotalamusa, koji osigurava stabilnost
vegetativnih funkcija (→ homeostaza) i koji je ujedno važan regulator emocija u čovjeka i viših
sisavaca. Nekontrolirane, vidljive promjene u vegetativnim funkcijama katkad su posljedica
snažnih emocija (crvenilo ili bljedilo lica i drugih dijelova tijela, znojenje, suhoća grla ili usta,
ubrzan puls ili disanje, napetost mišića, podizanje dlaka i dr.), ili su izraz bolesti dijelova
autonomnoga živčanog sustava. Funkcijski se razlikuju dva dijela autonomnoga živčanog
sustava, simpatički i parasimpatički, koji imaju antagonističko (oprječno) djelovanje.
Simpatički živčani sustav (simpatikus) tvori funkcionalnu i anatomsku cjelinu, sr. dio koje se
nalazi u lateralnom stupu kralježnične moždine, a periferni dio tvori niz ganglija i vlakana koja
ih međusobno povezuju. Postganglijska vlakna idu do izvršnih organa putem krvnih žila,
moždanih i spinalnih živaca ili izravno. Pri uzbuđenju simpatičkoga sustava ubrzava se i
pojačava rad srca, krvne žile unutar. organa i kože suzuju se, a srčane šire, zjenice se šire,
ubrzava se metabolizam; ima bitnu ulogu u iznenadnim životnim situacijama (→ stres).
Parasimpatički živčani sustav (parasimpatikus) sastoji se od dvaju dijelova (kraniobulbarni i
sakralni), a vlakna do izvršnih organa idu putem moždanih ili moždinskih živaca; osigurava
odmor i oporavak organizma. Približno 90% parasimpatičkih živčanih vlakana dolazi u organe
putem moždanoga živca vagusa. Autonomni živčani sustav pod posrednom je kontrolom
cjelokupnoga ponašanja jedinke, a postoje i funkcijske veze toga sustava s hormonima.