Professional Documents
Culture Documents
Sve Sto Skrivamo Od Svijetla - Lucy Score
Sve Sto Skrivamo Od Svijetla - Lucy Score
Sve Sto Skrivamo Od Svijetla - Lucy Score
LUCY SCORE
S engleskoga prevela
Valentina Markasović
U sjećanje na Chrisa Wallera, jednog čitatelja
supruga koji mi se javio i zamolio me da u neku
knjigu uključim riječ »ušitak« samo kako bi dobio
okladu sa suprugom. Kate, nadam se da ćeš se
nasmiješiti kada je ponovno pronađeš ovdje.
Jedan
Sićušni žar
Nash
Taktike izbjegavanja
Lina
Z atvorila sam svoja nova ulazna vrata ispred nosa svih metar i
osamdeset pet povrijeđenog, natmurenog Nasha Morgana.
»Ni ne pomišljaj«, promrmljala sam sama sebi.
Inače mi ne bi smetalo riskirati, malo se igrati vatrom. A to je upravo
ono što bi značilo upoznati se s Rasnim Dobricom, kako su ga nazvale
dame Knockemouta. No bilo je hitnijih stvari kojima sam se morala baviti,
a ne flertom otklanjati tugu koju je Nash nosio poput ogrtača.
Povrijeđen i natmuren, ponovno sam pomislila dok sam dokumente
nosila preko sobe.
Što me privlačio nisam se iznenadila. Iako sam preferirala životni stil
»uživaj pa otiđi«, nije postojalo ništa što sam voljela više od izazova. A zaći
pod tu fasadu, prokopati po onome što je smjestilo te sjenke u njegove
tužne, junačke oči bilo bi upravo to.
Ja sam bila alergična na veze, no Nash mi se doimao kao tip koji bi se
skučio.
Jednom kada pokažeš interes za nekoga, ta osoba počne misliti kako to
znači da ti ima pravo govoriti što da radiš i kako da to radiš, dvije meni
najmrskije stvari. Voljela sam dobar provod, uzbuđenje osvajanja.
Uživala sam u igranju komadićima slagalice dok ne bih dobila djelu
sliku, a potom bih prešla na drugu. A između sam voljela ući u vlastiti stan,
pun svojih stvari, naručiti hranu koja mi se sviđa, a da se ni s kime ne
moram svađati oko toga što ćemo gledati na televiziji.
Odbacila sam kutiju na sićušni blagovaonički stol pa promotrila svoj
novi teritorij.
Stan je imao potencijala. Shvaćala sam zašto je Knox investirao u tu
zgradu. Nikada nije bio osoba kojoj bi promaknuo potencijal ispod nereda
na površini. Visoki stropovi, pohabani drveni pod, veliki prozori koji
gledaju na ulicu.
Središnji je prostor bio opremljen izblijedjelim kaučem cvjetnog
uzorka koji je gledao na prazan cigleni zid, malenim, ali čvrstim
blagovaoničkim stolom s tri stolice te nekakvim sustavom polica izrađenim
od starih sanduka, koji se nalazio ispod prednjih prozora.
Kuhinja, koja je bila zatvorena u sitnu kutiju ograđenu gipsanim
zidom, bila je stara otprilike dva desetljeća. Budući da ne kuham, to nije
problem. Radne površine bile su od drečavožutog laminata i odavno su
nadživjele svoje najbolje dane, ako su ih ikada imale. No bila je tu
mikrovalna i hladnjak dovoljno velik da se spremi hrana iz dostave i paket
od šest piva, pa će mene sasvim dobro poslužiti.
Spavaća je soba bila prazna, no imala je povelik ormar, koji je, za
razliku od kuhinje, bio uvjet meni i mojim promiskuitetnim sklonostima
prema odjeći. Pripojena kupaonica bila je šarmantno antikvitetna, s kadom
na nogice te posve beskorisnim umivaonikom na postolju, na koji će stati
ravno nula posto moje zbirke šminke i proizvoda za njegu kože.
Otpuhnula sam. Ovisno o tome koliko je kauč udoban, možda ću moći
odgoditi donošenje odluke o krevetu. Nisam znala koliko ću još biti ovdje,
koliko će mi trebati da pronađem ono što tražim.
Prokleto sam se nadala da sada više neće dugo trebati.
Bacila sam se na kauč moleći se da bude udoban.
Nije bio.
»Zašto me kažnjavaš?« pitala sam strop. »Nisam grozna osoba.
Propuštam pješake. Doniram onom skloništu na farmi. Jedem povrće. Što
još hoćeš?«
Svemir nije odgovorio.
Teško sam uzdahnula i pomislila na svoju kuću u nizu u Atlanti.
Navikla sam se na to da tijekom zadatka živim u svakakvim uvjetima.
Nakon povratka s produženog boravka u motelu s dvije zvjezdice uvijek bih
cijenila svoje skupe plahte, nevjerojatno udoban dizajnerski kauč te
pedantno organiziran ormar.
Ipak, ovaj konkretni produženi boravak postajao je sulud.
A što sam duže odsjedala u gradu bez predaha, traga ili svjetla na kraju
tunela, to sam postajala nervoznija. U teoriji je to možda izgledalo kao da
sam impulzivna i divlja. U stvarnosti sam jednostavno slijedila plan koji
sam davno napravila. Bila sam strpljiva i logična, a rizici u koje sam se
upuštala bili su - gotovo uvijek - proračunati.
No beskrajni tjedni u sićušnom gradu trideset osam minuta od najbliže
Sephore, bez ikakve naznake da sam bila na pravom putu, počeli su me
umarati. Otuda razgovor sa stropom.
Bilo mi je dosadno i bila sam frustrirana, što je opasna kombinacija jer
je zbog toga bilo nemoguće ignorirati crv sumnje u mojoj glavi da možda
više nisam uživala u ovoj branši kao što je to bilo nekoć. Ta je sumnja
magično niknula kada su na posljednjem zadatku stvari pošle po zlu. Što je
bilo još nešto o čemu nisam željela razmišljati.
»U redu, svemire«, ponovno sam rekla stropu. »Nešto mi mora ići na
ruku. Samo jedna stvar. Kao rasprodaja cipela ili, ne znam, možda predah
od ovog slučaja prije nego što skrenem s uma?«
Ovaj mi je put svemir odgovorio, telefonskim pozivom.
Svemir je bio kreten.
»Bok, mama«, rekla sam uz dvojaki osjećaj iživciranosti i privrženosti.
»Tu si! Brinula sam se.« Bonnie Solavita nije rođena kao zabrinuta
osoba, no prihvatila je ulogu koja joj je nametnuta i entuzijastično joj se
posvetila.
Nisam bila sposobna mirno sjediti tijekom tih svakodnevnih
razgovora, pa sam ustala s kvrgavog kauča i zaputila se do stola. »Nosila
sam nešto uza stube«, objasnila sam.
»Nisi pretjerivala, zar ne?«
»Bio je to jedan kovčeg i jedan krak stubišta«, rekla sam skinuvši
poklopac s kutije dokumenata. »Čime se vi bavite?« Skretanju s teme mogu
zahvaliti relativno očuvan odnos s roditeljima.
»Idem na marketinški sastanak, a otac ti je negdje ispod haube onog
prokletog auta«, rekla je.
Mama je uzela pauzu, dužu nego što je bilo potrebno, od posla
marketinške direktorice kako bi me obasipala pažnjom prije nego što sam se
zbog fakulteta odselila tri savezne države dalje. Otada se vratila među radne
ljude te se penjala u hijerarhiji do posla direktorice državne zdravstvene
organizacije.
Moj otac Hector, vodoinstalater, umirovio se prije šest mjeseci. »Onaj
prokleti auto« bio je Mustang Fastback iz 1968., kojemu je očajnički bila
potrebna nježna skrb i kojim sam ga iznenadila za rođendan prije dvije
godine, zahvaljujući masnom bonusu na plaći. Imao je jedan takav kada je
bio mladi, rasni neženja u Illinoisu, dok ga nije zamijenio za šminkerski
kamionet kako bi impresionirao kćer farmera. Tata je tu kćer farmera - moju
majku - oženio i desetljeća koja su uslijedila proveo tugujući za autom.
»Je li ga već pokrenuo?« pitala sam.
»Ne još. Jučer mi je uz večeru nasmrt dosađivao dvadesetominutnom
disertacijom o rasplinjačima. Pa sam ja njemu zauzvrat dosađivala
objašnjavajući kako mijenjamo promotivne poruke na temelju demografije
širenja istočno-obalnih predgrađa«, samodopadno je objasnila mama.
Nasmijala sam se. Moji roditelji imali su jednu od onih veza u kojima,
bez obzira na to koliko su različiti jedno od drugoga, bez obzira na to koliko
su dugo vjenčani, supružnici još uvijek najglasnije navijaju jedno za
drugo... i najviše jedno drugo živciraju.
»To je vrlo tipično za vas oboje«, rekla sam.
»Dosljednost je ključna«, zapjevušila je mama.
Čula sam je kako na svom kraju linije ispaljuje naredbe.
»Uzmi sekundarni set za prezentaciju. Sinoć sam ga malo uređivala. O,
i uzmi mi jedan Pellegrino prije nego što uđeš, može? Hvala.« Mama je
pročistila grlo. »Oprosti zbog ovoga, dušo.«
Razlika između njezina glasa šefice i majčinskog glasa bila mi je
neiscrpan izvor zabave.
»Nema problema. Zauzeta si šefica.«
No ne previše zauzeta da se ne javi kćeri u predviđene dane.
Aha. Uz majčin čelični itinerar i želju roditelja da se uvjere kako sam
neprestano u redu, s barem jednim od njih razgovarala bih baš svaki dan.
Kad bih ih predugo izbjegavala, znali bi mi se nenajavljeno pojaviti na
pragu.
»Još si u D. C.-ju, zar ne?« pitala je.
Lecnula sam se jer sam znala što dolazi. »U blizini. U gradiću sjeverno
od D. C.-ja.«
»Gradići su mjesta gdje zaposlene profesionalke zavedu neizbrušeni
lokalni poduzetnici. O-o! Ili šerifi. Jesi li već upoznala šerifa?«
Prije nekoliko godina suradnica je mamu navukla na ljubavne romane.
Svake su godine išle zajedno na godišnji odmor, koji se uvijek poklapao s
nekim potpisivanjem knjiga. Sada je mama očekivala da mi se život svakog
trena pretvori u radnju romantične komedije.
»Načelnika policije«, ispravila sam je. »I zapravo živi odmah pored
mene.«
»Sad mi je tisuću puta lakše kad znam da pored sebe imaš
predstavnika zakona. Trenirani su za oživljavanje, znaš.«
»I za lepezu drugih specijalnih vještina«, suho sam rekla pokušavajući
se ne naživcirati.
»Je li samac? Sladak? Ima li znakova za uzbunu?«
»Mislim da je. Definitivno. I nisam ga još upoznala dovoljno da uočim
neke. Knoxov je brat.«
»Oh.«
Mama je uspjela u jedan slog ugurati mnogo. Roditelji mi nikada nisu
upoznali Knoxa. Znali su samo da smo hodali - vrlo kratko - kada sam bila
na fakultetu i da smo otada prijatelji. Mama ga pogrešno krivi za to što je
njezina tridesetsedmogodišnja kći još uvijek sama i spremna za zabavu.
Nije bilo do toga da je očajnički željela vjenčanje i unučad. Bilo je do
toga da mi roditelji neće odahnuti dok u životu ne budem imala nekoga tko
će preuzeti ulogu zabrinutog zaštitnika. Nije bilo važno koliko sam postala
samodostatna. Mami i tati još sam uvijek bila petnaestogodišnjakinja u
bolničkom krevetu.
»Znaš, tvoj otac i ja baš smo razgovarali o tome da bismo mogli malo
otputovati. Mogli bismo uskočiti u zrakoplov i biti tamo ovaj vikend.«
Posljednje što mi je trebalo jest da me ijedno od roditelja prati kao
sjena po gradu dok pokušavam raditi.
»Ne znam koliko ću dugo biti u gradu«, diplomatski sam rekla.
»Mogla bih svaki čas krenuti kući.« To nije bilo izgledno, osim ako
pronađem nešto što će slučaj odvesti u drugom smjeru. No svejedno, barem
nije bila čista laž.
»Ne razumijem kako korporativni tečajevi mogu biti toliko
neodređenog trajanja«, pitala se mama. Srećom, prije nego što sam morala
izmisliti uvjerljiv odgovor, na njezinu sam kraju linije čula još jedan
prigušeni komentar. »Moram ići, dušo. Sastanak počinje. Uglavnom, javi
mi kada kreneš natrag u Atlantu. Doletjet ćemo i posjetiti te prije nego što
dođeš kući za Dan zahvalnosti. Ako dobro tempiramo, možemo ići s tobom
na tvoj termin.«
Aha. Jer ću ići na liječnički termin u pratnji roditelja. Svakako.
»Razgovarat ćemo o tome kasnije«, rekla sam.
»Volim te, dušo.«
»I ja tebe.«
Prekinula sam i ispustila uzdah koji je završio jaukom. Čak i s
udaljenosti od nekoliko stotina kilometara majka je svejedno uspijevala
postići da se osjećam kao da mi drži jastuk na licu.
Na vratima se začulo kucanje, pa sam im dobacila oprezan pogled
pitajući se čeka li s druge strane mama, kao iznenađenje.
No tada se začuo potmuli udarac koji je zvučao kao da dolazi od
iživcirane čizme koja je udarila u podnožje mojih vrata. Slijedilo je grubo:
»Otvori, Lina. Ovo sranje je teško.«
Prešla sam sobu i naglo otvorila vrata te zatekla Knoxa Morgana,
njegovu lijepu zaručnicu Naomi i Naominu nećakinju Waylay kako stoje na
hodniku.
Naomi se široko smiješila i držala biljku u lončanici. Knox se mrštio i
teglio nešto što je izgledalo kao stotine kilograma posteljine. Waylay je,
držeći dva jastuka, izgledala kao da se dosađuje.
»Znači, ovo se počne događati kada se iselim iz žoharskog hotela?
Ljudi počnu nenajavljeno svraćati?«
»Miči se.« Knox se, pod prljavo bijelim poplunom, nasilu progurao
pokraj mene.
»Oprosti što ovako upadamo, ali željeli smo ti dati darove za
useljenje«, rekla je Naomi, visoka brineta čija je garderoba naginjala
djevojačkom stilu. Sve je na njoj bilo meko i nježno: valovita kosa ošišana
na bob, pletena haljina dugačkih rukava koja joj je pokrivala bujne obline,
način na koji je cijenila vrlo lijepu guzu svojeg zaručnika, koji je marširao
prema mojoj spavaćoj sobi.
Lijepe su guze bile obiteljska crta Morganovih. Po riječima Naomine
mame Amande, Nashova se guza u uniformi smatrala lokalnim blagom.
Waylay se progurala preko praga. Plava joj je kosa bila svezana u rep
koji je otkrivao privremene modre pramenove. »Evo«, rekla je i gurnula
jastuke prema meni.
»Hvala, ali ne useljavam se kao da se useljavam«, istaknula sam
bacivši ih na kauč.
»Ima nešto u Knockemoutu što ga pretvara u dom«, rekla je Naomi
predajući mi biljku.
Ona je to znala. Pristigla je prije nekoliko mjeseci misleći da pomaže
sestri blizanki da se izvuče iz škripca, samo da bi onda ona u njega upala. U
svega nekoliko tjedana Naomi je postala nećakinjina skrbnica, počela je
raditi dva posla, bila oteta te natjerala Knoxa »Ja Nisam Za Veze« Morgana
da se zaljubi u nju.
Sada su živjeli u velikoj kući odmah izvan grada, okruženi psima i
obitelji te su planirali vjenčanje. Zabilježila sam si mentalni podsjetnik da
jednog dana Naomi predstavim mami. Poludjela bi zbog toga što u
stvarnom životu žive sretni dovijeka.
Knox se iz spavaće sobe vratio praznih ruku. »Sretno useljenje. Krevet
stiže popodne.«
Trepnula sam. »Kupili ste mi krevet?«
»Pomiri se s tim«, rekao je i prebacio ruku preko Naominih ramena pa
je privukao sebi uz bok.
Naomi ga je bubnula laktom u trbuh. »Budi pristojan.«
»Neću«, zarežao je.
Bili su pravi prizor. Visoko, tetovirano, bradato gunđalo i ozarena
brineta s oblinama.
»Ono što Viking želi reći jest da nam je drago što si u gradu i mislili
smo da bi ti krevet smještaj učinio ugodnijim«, prevela je Naomi.
Waylay se bacila na jastuke na kauču. »Gdje je TV?« pitala je.
»Još ga nemam. Ali kada ga kupim, zvat ću te da mi ga pomogneš
osposobiti, Way.«
»Petnaest dolara«, rekla je i namjestila ruke iza glave. Mala je bila
genijalka za elektroniku i nije se protivila tome da talentima zaradi nekoliko
dolara.
»Waylay«, ogorčeno je rekla Naomi.
»Što? Dajem joj popust za prijatelje i obitelj.«
Pokušala sam se prisjetiti jesam li ikada uopće bila dovoljno bliska s
nekime da zaradim popust za prijatelje i obitelj.
Knox je namignuo Waylay pa još jednom stisnuo Naomi. »Moram o
nečemu razgovarati s Nashom«, rekao je i palcem pokazao prema vratima.
»Ako ti išta bude trebalo, Leens, samo reci.«
»Hej, samo sam sretna što se ovdje radi tuširanja ne moram boriti s
vojskom žohara. Hvala što si mi dao da se privremeno uselim.«
Dok je kretao prema vratima, dobacio mi je vojnički pozdrav i
poluosmijeh.
Naomi se stresla. »Taj je motel opasan po zdravlje.«
»Barem je imao TV«, doviknula je Waylay iz prazne spavaće sobe.
»Waylay! Što radiš tamo?« zahtijevala je njezina teta.
»Njuškam«, odgovorila je dvanaestogodišnjakinja, pojavivši se u
dovratku, s rukama u džepovima traperica ukrašenih šljokicama. »U redu je.
Još nema ništa unutra.«
S hodnika se začulo glasno udaranje. »Otvaraj, šupče«, zarežao je
Knox.
Naomi je preokrenula očima. »Isprike na mojoj obitelji. Očito su ih sve
odgajali vukovi.«
»Neciviliziranost je šarmantna na svoj način«, istaknula sam. Shvativši
da još uvijek držim biljku, odnijela sam je do prozora i odložila je na vrh
jednog praznog sanduka. Imala je sjajno zeleno lišće.
»To je đurđica. Neće procvjetati do proljeća, ali simbolizira sreću«,
objasnila je Naomi.
Naravno. Naomina je pažljivost bila na profesionalnoj razini.
»Drugi razlog zašto smo ti ovako nahrupili na vrata jest taj što smo te
htjeli pozvati na večeru u nedjelju«, nastavila je.
»Roštiljamo piletinu, ali vjerojatno će biti oko sto vrsta povrća«,
upozorila je Waylay dok je šetala do prednjeg prozora kako bi virnula van.
Večera koju nisam morala naručiti i prilika da uživam u
pripitomljenom Knoxu? Taj poziv nisam kanila odbiti. »Svakako. Reci mi
što mogu donijeti.«
»Samo donesi sebe. Iskreno, uz mene, moje roditelje i Stefa, imat
ćemo gozbu«, uvjerila me Naomi.
»Možda alkohol?« ponudila sam.
»To nikada nećemo odbiti«, priznala je.
»I bocu soka Yellow Lightning«, rekla je Waylay.
Naomi je Waylay dobacila roditeljski, upozoravajući pogled.
»Molim te«, ispravila se djevojčica.
»Ako želiš cijelu bocu tog soka od kojeg će ti istrunuti zubi, danas ćeš
za ručak uz pizzu pojesti salatu i brokulu uz večeru«, inzistirala je Naomi.
Dok je prilazila stolu, Waylay je prema meni prevrnula očima. »Teta
Naomi opsjednuta je povrćem.«
»Vjeruj mi, postoje gore stvari kojima se može biti opsjednut«, rekla
sam joj.
Odmjerila je moju kutiju dokumenata, a kada su joj hitri prsti izvukli
jedan fascikl, požalila sam što nisam vratila poklopac.
»Dobar pokušaj, njuškalice«, rekla sam i uz dramatični joj ga pokret
iščupala iz ruke.
»Waylay!« Naomi ju je prekorila. »Lina radi u osiguranju. To su
vjerojatno povjerljivi podaci.«
Nije ni slutila koliko.
Dograbila sam poklopac i vratila ga na kutiju.
Udaranje se nastavilo na vratima pored. »Nash? Jesi unutra?«
Izgledalo je kao da nisam bila jedina koja se skrivala od obitelji.
»Hajdemo, Way. Idemo prije nego što Knox sravni zgradu sa
zemljom«, rekla je Naomi i pružila ruku prema nećakinji. Waylay je
kliznula teti uz bok prihvaćajući ponuđeno iskazivanje naklonosti.
»Hvala na biljci... i krevetu... i stanu u kojem smijem odsjesti«, rekla
sam.
»Baš mi je drago što ćeš još neko vrijeme biti s nama«, rekla je Naomi
dok smo se sve zajedno primicale vratima.
Barem je nekome bilo drago.
Knox je stajao ispred Nashovih vrata prekapajući po ključevima na
privjesku.
»Mislim da nije kod kuće«, brzo sam rekla. Što god da se događalo s
Nashom, sumnjala sam da je želio da mu brat bane u stan.
Knox je podigao pogled. »Čuo sam da je otišao s posla i došao
ovamo.«
»Tehnički smo čuli da je otišao s posla i otišao na fizikalnu terapiju, ali
Neecey, iz Dinina restorana, primijetila ga je ispred«, rekla je Naomi.
Tračevi su u malom gradu putovali brže od munje. »Vjerojatno je
došao i otišao. Podigla sam veliku graju tegleći stvari ovamo i niti u jednom
ga trenutku nisam vidjela.«
Knox je spremio ključeve u džep. »Ako ga vidiš, reci mu da ga
tražim.«
»I ja«, dodala je Naomi. »Pokušala sam ga nazvati da ga pozovem na
večeru u nedjelju, ali poziv je otišao ravno u govornu poštu.«
»Onda mu slobodno reci da ga i ja tražim«, javila se Waylay.
»Zašto ga ti tražiš?« zahtijevao je Knox.
Waylay je slegnula ramenima koje je prekrivao ružičasti pulover. »Ne
znam. Samo sam se osjećala izostavljeno.«
Knox ju je privukao, obavivši joj ruku oko vrata, pa joj razbarušio
kosu.
»Joj! Eto zašto moram koristiti lak za kosu sa super učvršćivanjem!«
požalila se Waylay, ali kada joj je moj mrgodni, tetovirani prijatelj na tjeme
utisnuo poljubac, vidjela sam da su joj usne izvijene prema gore.
Naomi i Waylay zajedno su postigle nemoguće i Knoxa Morgana
pretvorile u nježnu dušu. A ja sam na toj predstavi sjedila u prvom redu.
»Krevet stiže danas oko tri. Večera je u nedjelju u šest«, grubo je rekao
Knox.
»No možeš doći ranije. Pogotovo ako donosiš vino«, rekla je Naomi
namignuvši.
»I Yellow Lightning«, dodala je Waylay.
»Vidimo se tada.«
Njih se troje zaputilo prema stubama; Knox je bio u sredini, ruku
prebačenih oko svojih djevojaka.
»Hvala što si mi dao da budem ovdje«, doviknula sam za njima.
Knox mi je dizanjem ruke dao do znanja da je čuo.
Gledala sam kako odlaze pa zatvorila vrata. Sjajno zelenilo biljke
privuklo mi je pogled. Osamljeni domaćinski predmet na ploči koja je osim
njega bila prazna.
Nikada prije nisam imala biljku. Bez biljaka. Bez ljubimaca. Bez svega
što nije moglo nekoliko dana ili tjedana preživjeti bez mene.
Nadala sam se da je neću ubiti prije nego što ovdje završim s poslom.
Uz uzdah sam podigla fascikl koji je Waylay ugrabila pa sam ga otvorila.
Pogled mi je zurenjem uzvraćao Duncan Hugo.
»Ne možeš se zauvijek skrivati«, rekla sam fotografiji.
Čula sam kako se u stanu pored mene tiho otvaraju i zatvaraju vrata.
Tri
Mrtav u jarku
Nash
Naprosto prljavo
Lina
Nash je iza naše zgrade stao pored mojeg Chargera boje trešnje.
Parkiralište Honky Tonka, Knoxova seljoberskog bajkerskog bara, bilo je
napušteno, uz iznimku nekolicine auta koje su ostavili oni koji su sinoć pili
odgovorno.
Zurili smo u smrdljivi naramak krzna i lišća u mojim rukama, a zatim
je Nash pogled podigao prema meni. Te plave oči boje trapera bile su
uznemirene i osjetila sam vrlo žensku, vrlo iritantnu želju da sve popravim.
»Hvala na pomoći tamo«, napokon je rekao.
»Uvijek. Nadam se da nisi bio previše skandaliziran«, zafrkavala sam.
Svrnuo je pogled i protrljao točku između obrva - njegov znak
nervoze.
»Da se nisi usudio ponovno se početi ispričavati«, upozorila sam.
Opet je pogledao u mene, a usne su mu bile izvijene. »Što želiš da
kažem?« pitao je.
»Možda >Hajdemo okupati ovu loptu krzna<?« predložila sam
otvarajući vrata.
Krenuo je za mnom iz auta. »Ne moraš to činiti. Mogu sada preuzeti.«
»Sad je kasno, već sam uključena. Uostalom, već sam prljava. A ako
me služe sjećanja iz djetinjstva, pri psećim kupkama četiri su ruke bolje
nego dvije.«
Zaputila sam se prema vratima stražnjeg stubišta i sakrila osmijeh kada
sam čula kako je opsovao ispod glasa prije nego što je krenuo za mnom.
Sustigao me, hodajući tek nešto bliže meni nego što je bilo potrebno pa
mi otvorio vrata. Kujičina je glava izvirila iz svoje marame od majice i
osjetila sam kako razbarušenim repom maše uz moj trbuh.
Hodala sam stubama sporije nego inače, svjesna naramka koji sam
nosila te muškarca pored mene.
»Je li u redu ako je uredimo kod tebe?« pitala sam kad smo krenuli po
stubama. Na stolu mi je bila kutija dokumenata koju Nash definitivno nije
trebao vidjeti.
»Aha, svakako«, rekao je trenutak potom.
Stigli smo do vrha stubišta i rame mu je okrznulo moje dok je po
džepu kopao ne bi li našao ključeve. Ponovno sam to osjetila. Taj fijuk
svijesti svaki put kada bismo se dotakli. Proplamsaj koji nije trebao
postojati. Nisam voljela spontani fizički dodir. Uvijek sam ga bila više nego
svjesna. No s Nashom je osjećaj bio... drukčiji.
Otključao je vrata i otvorio ih odmaknuvši se kako bih mogla proći
prva.
Trepnula sam. Njegov je stan bio zrcalna slika mojega, spavaće sobe i
kupaonice bile su uz isti zid. No dok je moj bio neobnovljena prazna ploča,
Nashov je stan u nekom trenutku ovog desetljeća bio moderniziran. Također
je bio u neredu.
Ništa mi na tom muškarcu nije ostavljalo dojam da je aljkav, no dokazi
su neporecivo bili svuda porazbacani.
Rolete su na prednjim prozorima bile spuštene, blokirajući svjetlost te
pogled na ulicu. Na stoliću za kavu nalazila se djelomično složena hrpa
oprane odjeće. Činilo se kao da je odustao od slaganja i neko vrijeme samo
kupio čistu odjeću s vrha. Pod je bio zatrpan prljavom odjećom, elastičnim
trakama koje su najvjerojatnije služile za fizikalnu terapiju te porukama za
brz oporavak. Na kauču su se nalazili zgužvana deka i jastuk.
Kuhinja je imala nove uređaje te granitne radne površine, a bila je
otvorena prema središtu stana, što mi je pružalo otvoren pogled na prljavo
posuđe, staru ambalažu hrane iz dostave te barem četiri uvenula buketa.
Stol za blagovanje bio mu je, poput moga, prekriven dokumentima i s još
više neotvorene pošte.
Cijeli je stan mirisao zagušljivo, kao da je bio zatvoren, nekorišten.
Kao da u njemu nije bilo života.
»Nije... ovaj... obično ovako pretrpano. U zadnje sam vrijeme zauzet
poslom«, rekao je zvučeći posramljeno.
Sad sam bila milijun posto uvjerena da su one rane bile dublje nego što
je odavao.
»Kupaonica?« pitala sam.
»Onamo«, rekao je, pokazujući u smjeru spavaće sobe, i pritom
izgledajući tek malo skrušeno.
Spavaća soba nije bila toliko katastrofalna kao ostatak stana. Zapravo
je izgledala kao prazna hotelska soba. Namještaj - krevet, komoda, dva
noćna ormarića - sav je bio iz kompleta. Iznad uredno namještenog kreveta
nalazila se zbirka postera country glazbe. Na jednom su ormariću bočice
lijekova bile poredane poput vojnika. Na površini se nalazio tanak sloj
prašine.
Definitivno je spavao na kauču.
Kupaonica je bila tipična za neženju. Malo proizvoda i apsolutno
nikakav pokušaj stvaranja ugođaja. Za Boga miloga, zastor u tušu i ručnici
bili su bež boje.
Moja je kada bila bolja, na nogice, u odnosu na njegovu moderniju,
okruženu pločicama. Na podu, pored savršeno dobre košare za rublje,
nalazila se prljava odjeća. Da se taj muškarac nije tako očito borio protiv
nekih demona, njegova bi privlačnost zbog tog prekršaja pala za nekoliko
bodova.
»Bi li mogao zatvoriti vrata?« pitala sam.
Još je izgledao pomalo ošamućeno. Bilo je nešto u vezi povrijeđenog
Nasha Morgana što me bockalo. A iskušenje da i ja bockam njega bilo je
gotovo neodoljivo.
»Nash?« posegnula sam i stisnula mu ruku.
Prenuo se, potom lagano zatresao glavom. »Aha. Oprosti. Molim?«
»Bi li mogao zatvoriti vrata, tako da naša smrdljiva mala prijateljica ne
može izaći?«
»Svakako.« Nježno je zatvorio vrata i ponovno protrljao točku između
obrva. »Oprosti zbog nereda.«
Izgledao je toliko izgubljeno da sam morala silom susprezati poriv da
se bacim na njega i poljubim gdje boli. Umjesto toga pred oči sam mu
podigla kujicu. »Jedini nered koji me brine jest ovaj.«
Spustila sam je i razmotala majicu kratkih rukava. Istog je trena
spustila nos do pločica i počela njuškati. Hrabra je cura pregledavala svoje
novo okruženje.
Nash se bacio na posao kao da je drveni lutak koji je postao pravi
dječak. Sagnuo se i pustio vodu u kadi. Grad nije bio u krivu u pogledu te
vrlo lijepe guze, zaključila sam dok sam njegovu trenirku skidala preko
glave.
Podigla sam prljavu pseću majicu. »Možda ćeš ovo morati spaliti.«
»Možda ću morati spaliti ovu kupaonicu.« Kimnuo je prema kujici,
koja je posvuda ostavljala sitne blatne otiske.
Povukla sam sa sebe i uprljanu odrezanu majicu i dodala je hrpi
upitnog rublja.
Nash je mojem sportskom grudnjaku uputio dugačak pogled pa si
gotovo istegnuo vrat kada se ponovno okrenuo kako bi rukom provjerio
temperaturu vode i nepotrebno namjestio zastor tuša.
Drag i džentlmen.
Definitivno nije moj tip. No morala sam priznati, sviđalo mi se vidjeti
ga na iglama.
Dok je i dalje izbjegavao izravno me pogledati, Nash je iz ormarića s
rubljem zgrabio hrpu ručnika pa dva složena bacio na pod i zatim treći
prebacio preko umivaonika.
»Bolje skini majicu, Faco«, predložila sam.
Bacio je pogled na košulju uniforme, koja je bila prekrivena potezima
blata i mrljama trave. Uz grimasu je raskopčao gumbe i skinuo je te je bacio
u košaru. Potom je skupio hrpu prljavog rublja s poda i dodao je u košaru.
Bio je odjeven u bijelu potkošulju koja mu se privijala uz prsa. Pod
lijevom naramenicom vidio se potez šarene ljepljive trake kakvu su sportaši
koristili za ozljede.
»Kako bi bilo da iz kuhinje uzmeš neku veliku čašu ili nešto slično?
Ne želim koristiti tuš ako bi joj utjerao strah u kosti«, predložio je.
»Svakako.« Ostavila sam njega i kujicu te započela potragu za
posudom za pranje psa.
Brz pregled ormarića dokazao je da je većina posuđa koje je taj
muškarac posjedovao bila ili u sudoperu ili u perilici iz koje se prelijevalo i
koja, sudeći po mirisu, nije pokrenuta u skorije vrijeme. Ubacila sam
deterdžent u perilicu, pokrenula pranje pa ručno oprala veliku plastičnu
čašu iz Dinina restorana.
Kad sam se prošetala pored stola kako bih pregledala dokumente,
osjetila sam tek najmanji tračak krivice.
Bila sam na putu natrag do kupaonice, pa nije kao da sam išla posebno
do stola. Uostalom, imala sam zadatak koji sam morala obaviti. I nisam ja
bila kriva što ih je ostavio na očigled slučajnim posjetiteljima, pravdala sam
se.
Trebalo mi je manje od trideset sekundi da se fokusiram na tri fascikla.
HUGO, DUNCAN.
WITT, TINA.
217.
217 bio je policijski kod za napad s namjerom za ubojstvo. Nisam
morala biti genije da pogodim kako je to vjerojatno bilo policijsko izvješće
o pucanju na Nasha. Definitivno sam bila znatiželjna. No imala sam
vremena samo za brzinski pogled, što je značilo da moram izabrati prioritet.
Bacivši pogled u smjeru spavaće sobe, jednim sam prstom podigla prednju
koricu fascikla o Hugu. Fascikl se činio mrvičast i shvatila sam da je, kao i
noćni ormarić u spavaćoj sobi, prekriven tankim slojem prašine.
Jedva da sam bacila pogled na papir na vrhu, nelaskavu fotografiju s
uhićenja od prije nekoliko godina, kada sam začula: »Jesi našla nešto?«
Prenuto sam pustila da se fascikl zaklopi, srce mi je prebacilo u višu
brzinu, a tada sam shvatila da Nash dovikuje iz kupaonice.
Uzmaknula sam od stola i otpuhnula. »Dolazim«, slabašno sam
doviknula.
Kada sam se vratila u kupaonicu, srce mi je preskočilo otkucaj. Nash
je sada bio bez majice, a posve natopljena potkošulja nalazila se na podu
pored kade. I smiješio se. Ono, najjačim osmijehom zgodnog tipa.
Zbog polovične golotinje i osmijeha ukopala sam se na mjestu i
uživala u pogledu.
»Ako ne prestaneš svugdje zapljuskivati, potopit ćeš brijačnicu ispod
nas«, upozorio je Nash kujicu dok je jurcala od jedne strane kade do druge.
Zapljusnuo ju je vodom iz slavine, pa je ispustila niz promuklog, no
ushićenog laveža.
Nasmijala sam se. I muškarac i kujica okrenuli su se kako bi me
pogledali.
»Mislio sam da bi bilo dobro da je stavim u kadu da se uvjerim kako se
neće pretvoriti u gremlina«, rekao je Nash.
Život tog muškarca možda je skupljao prašinu, ali junaštvo mu je bilo
usađeno u kosti. Onaj je tračak krivice izrastao u nešto veće, oštrije, i bila
sam zahvalna na sreći što me nije zapravo uhvatio kako njuškam.
Granica između nužnog rizika i gluposti bila je tanka.
Pridružila sam mu se na podu, kleknuvši na jedan složeni ručnik, te mu
pružila čašu. »Vas dvoje izgledate kao da se zabavljate«, rekla sam trudeći
se zvučati kao žena koja nije netom zadrla u Nashovu privatnost.
Natopljena je mala gremlinica položila prednje šape na rub kade i s
obožavanjem nas pogledala. Ofucani joj se rep maglio od sreće i posvuda
prskao kapljice prljave vode.
»Probaj je držati dok je zalijevam«, predložio je Nash puneći čašu
čistom vodom.
»Dođi ovamo, dlakava mala sireno.«
Radili smo rame uz rame ribajući, sapunajući, ispirući i smijući se.
Svaki put kada bi Nashova ruka okrznula moju, munjevito bih se
naježila. Svaki put kada bih osjetila poriv da se približim umjesto da se
malo odmaknem, pitala bih se koji mi je vrag. Bila sam dovoljno blizu da
vidim kako se štreca svaki put kada bi pomaknuo rame na način koji
oštećenim mišićima nije odgovarao. No nijednom se nije požalio.
Bile su potrebne četiri promjene vode i pola sata vremena prije nego
što je kujica napokon bila čista.
Krzno nalik žici bilo joj je uglavnom bijelo, posuto tamnim potezima
na nogama. Imala je jedno točkasto uho te jedno smeđe-crno.
»Kako ćeš je nazvati?« pitala sam dok je Nash podizao kujicu iz kade.
Zaneseno mu je polizala lice.
»Ja?« Manevrirao je da glavu odmakne od ružičastog jezika. »Prestani
me lizati.«
»Ne mogu je kriviti. Imaš lice za lizanje.«
Uputio mi je jedan od onih vatrenih pogleda pa je nježno spustio na
pod. Otresla se lansirajući vodu u krugu od dva metra.
Zgrabila sam ručnik i omotala ga oko nje. »Pronašao si je. Imaš pravo
imenovanja.«
»Imala je ogrlicu. Vjerojatno već ima ime.«
Migoljila mi se pod rukama dok sam joj ručnikom trljala krzneno
tjelešce. »Možda zaslužuje novo. Novo ime za novi početak.«
Na dugačak me trenutak motrio, dok se nisam počela meškoljiti pod
njegovim pažljivim pogledom. Potom je rekao: »Jesi gladna?«
»Scout? Lucky?« virkala sam prema sada čistoj kujici dok sam
namještala program za kuhanje kave.
Nash je podigao pogled s tave pune jaja od kojih je radio kajganu.
»Scrappy?«
»Ne. Nikakva reakcija. Lula?« potonula sam na pod i pljesnula
rukama. Doparadirala je do mene i sretno prihvatila moje nježno maženje.
»Gizmo? Splinter?«
»Splinter?« podrugnula sam se.
»Iz Nindža kornjača«, rekao je Nash, s blagim osmijehom u kutovima
usana.
»Splinter je bio kanalizacijski štakor.«
»Kanalizacijski štakor vješt u borilačkim vještinama«, istaknuo je.
»Ova mlada dama treba ime debitantice«, inzistirala sam. »Kao Poppy
i Jennifer.«
Nikakva pseća reakcija, ali muškarac u prostoriji napredovao je do
punokrvnog cereka zabavljenosti. »Možda Buffy?«
Nasmiješila sam se uz pseće krzno. »Ubojica vampira?«
Uperio je špatulu u mene. »Baš ta.«
»Meni se sviđa, ali čini se da je ona neodlučna u vezi Buffy«,
primijetila sam.
Mogla sam otići u stan pored i presvući se dok je Nash pravio doručak,
ali umjesto toga odlučila sam ponovno navući njegovu trenirku i družiti se.
On se - nažalost - presvukao, odjenuvši čistu majicu i traperice.
Sada smo u kuhinji izvodili nekakav ugodni, domaćinski prizor. Kava
se kuhala, prekrasni je, bosi muškarac za štednjakom radio doručkaste
stvari, a vjerna nam je kujica plesala oko nogu.
Nash je porciju jaja izvadio na jedan od tri papirnata papira u nizu pa
ga odložio sa strane. Mala mi je kujica iskočila iz krila kako bi šapom
gurkala Nashovu nogu.
»Zauzdaj se. Pusti da se prvo ohladi«, predložio joj je. Njezin je
promukli kratki lavež poručivao da je ne zanima nikakvo zauzdavanje.
Ustala sam i oprala ruke. Nash mi je dobacio krpu koju je nosio preko
ramena pa po jajima počeo ribati sir. Osjećajući se druželjubivo, na radnoj
sam površini pronašla dvije prljave šalice i oprala ih.
Toster je ispljunuo dva komada lijepo posmeđenog kruha taman kada
sam kavom napunila prvu šalicu.
»Pronašli smo je u cijevi. Što kažeš na >Piper<1?« iznenada je
predložio Nash.
Kujica se uspravila, potom sjela, nakrivivši glavu.
»Sviđa joj se«, primijetila sam. »Zar ne, Piper?«
Promeškoljila je svojom malenom zadnjicom da iskaže slaganje.
»Mislim da imamo pobjednika«, složio se Nash.
Natočila sam kavu i u drugu šalicu i gledala kako odlaže tanjur jaja na
pod. »Doručak za tebe, Piper.«
Kujica se bacila prema svom obroku, a obje su joj prednje šape sletjele
na tanjur dok je proždirala doručak.
»Trebat će joj još jedno kupanje«, rekla sam uz smijeh.
Nash je na oba preostala tanjura spustio po komad prepečenca, zatim
ih nespretno desnom rukom prekrio mješavinom sira i jaja.
»I još doručka«, primijetio je pružajući mi tanjur.
Nash Morgan jednog će dana neku ženu učiniti vrlo sretnom.
Jeli smo stojeći u kuhinji, što mi se činilo sigurnije i manje domaćinski
nego da raščistimo mjesto za stolom. Iako mi ne bi smetao još jedan pogled
na one dokumente.
Bila sam tu kako bih obavila posao, ne da zakompliciram stvar time da
se udomaćim kod nepošteno zgodnog susjeda.
Čak i ako spravlja stvarno dobra jaja sa sirom. I stvarno dobro izgleda
u čistoj majici i sa žalosno povrijeđenim očima. Svaki put kada bi nam se
pogledi susreli, osjećala sam... nešto. Kao da je prostor između nas nabijen
energijom koja se stalno pojačava.
»Zbog čega se osjećaš živom?« odjednom je zapitao.
»Ha?« glasio je moj domišljati odgovor; usta su mi bila natrpana
posljednjim zalogajem prepečenca.
Držao je šalicu i zurio u mene, a polovica doručka ležala je napušteno
na njegovu tanjuru.
Morao je jesti. Tijelu je bilo potrebno gorivo za zacjeljenje.
»Meni je to nekad bio ulazak u postaju. Svakog jutra, premda nisam
znao što će dan donijeti, ali osjećao sam se spreman za sve«, rekao je,
gotovo sam sebi.
»Zar se sada tako ne osjećaš?« pitala sam.
Slegnuo je jednim ramenom, no način na koji su se njegove oči
zadržale na meni bio je sve, samo ne opušten. »A ti?«
»Brza vožnja. Glasna glazba. Pronalazak savršenih cipela na sniženju.
Ples. Trčanje. Potjera. Znojni, očajnički seks.«
Pogled mu je postao vruć, a temperatura u prostoriji kao da se podigla
za nekoliko stupnjeva.
Potreba. To je bila jedina riječ koje sam se mogla sjetiti, a koja bi
opisala ono što sam vidjela u tim njegovim plavim očima, a ona svejedno
nije bila dobar opis.
Zakoračio je prema meni, dah mi je zapeo u grlu zahvaljujući divljoj
kombinaciji iščekivanja, adrenalina i straha. Opa. Opa. Opa.
Srce samo što mi nije eksplodiralo u prsima. No, za promjenu, na
dobar način.
Morala sam se pribrati. Nisam li pokušavala izbjeći impulzivne
skokove?
Prije nego što je ijedno od nas stiglo išta reći ili - blagi Bože - učiniti,
mobitel mi je resko zazvonio prenuvši me iz koje god loše zamisli na koju
sam se spremala baciti.
»Ja, ovaj, moram se javiti«, rekla sam mu podigavši mobitel.
Pogled mu je još bio netremice uperen u mene na način zbog kojeg se
sve u meni osjećalo tek malo očajnički. Dobro, u redu. Jako očajnički. I
vruće milijun stupnjeva.
»Aha«, napokon je rekao. »Hvala na pomoći.«
»Uvijek, Faco«, uspjela sam slabašno reći dok sam se trudila ne
potrčati prema vratima.
»Bok, Daley«, rekla sam kad sam se javila na poziv dok sam za sobom
zatvarala Nashova vrata.
»Lina«, na pozdrav je rekao glas moje šefice. Daley Matterhorn bila je
učinkoviti tip žene koji ne bi koristio dvije riječi kada je jedna bila
dovoljna. S pedeset dvije godine, nadgledala je tim od tucet istražitelja,
imala crni pojas u karateu i za zabavu sudjelovala u triatlonima.
»Što ima?« Naša branša nije poštivala radno vrijeme od ponedjeljka do
petka, od devet do pet, pa me nije brinulo što zove u subotu ujutro.
»Znam da si usred istrage, ali htjela bih da je pauziraš. Dobro bi nam
došla tvoja pomoć u Miamiju. Ronald je ušao u trag ukradenoj Renauxinoj
slici i slijedio je do doma nedavno uhićenog narkobosa. Treba nam netko
tko će sutra voditi ekipu koja će je pokupiti prije nego što neki predstavnik
zakona odluči da je slika ili dokaz ili imovina koju treba zamrznuti. Na
mjestu događaja nalazi se samo šačica osiguranja. Trebao bi ti to biti mačji
kašalj.«
Osjetila sam poznato ubrzavanje pulsa, uzbuđenje koje je raslo na
pomisao da na prstima prijeđem ciljnu traku do još jedne pobjede.
No organiziranje operacije u manje od dvadeset četiri sata nije bilo
samo riskantno, bilo je naprosto opasno. I Daley je to znala.
Prokletstvo.
»Tražiš od mene da vodim ekipu nakon onoga što se dogodilo na
posljednjem zadatku?«
»Obavila si posao. Klijent je bio oduševljen. I nisam čula da se žališ
kad si prihvaćala svoj bonus.«
»Netko se ozlijedio«, podsjetila sam je. Netko se ozlijedio zbog mene.
»Lewis je znao što riskira. Nije da mi ovdje prodajemo police životnog
osiguranja i bavimo se papirologijom. Ovaj posao dolazi s određenom
dozom rizika i svi koji nemaju muda nositi se s time slobodno mogu
potražiti drugog poslodavca.«
»Ne mogu to učiniti.« Ne znam koja je od nas bila iznenađenja kada su
mi riječi izašle iz usta. »Napredujem ovdje i nije dobro vrijeme za
odlazak.«
»Praktički istražuješ na mjestu događaja. Mogu poslati nekog drugog
da postavlja pitanja i pregledava vlasničke papire. Doslovno bilo koga
drugoga.«
»Ali draže bi mi bilo da ovo provedem do kraja«, rekla sam opirući se.
»Znaš, otvara se radno mjesto u visokovrijednosnom odjelu«, rekla je
Daley, ležerno mi pred nosom mašući poslom iz snova kao da je to par
svjetlucavih Jimmy Chooica.
»Čula sam glasine«, rekla sam, a otkucaji srca malko su mi se ubrzali.
Visokovrijednosni odjel značio je više putovanja, duže poslove,
opsežnije prikrivanje identiteta te veće bonuse. Također je značio više
samostalnih zadataka. Bio je to moj veliki, zastrašujući cilj, a sada mi se
našao nadohvat ruke.
»To je nešto što bi trebala imati na umu. Bit će potreban netko s
petljom, netko tko se ne plaši opasnih situacija, netko tko se ne boji biti
najbolji.«
»Razumijem«, rekla sam.
»Dobro. Ako se predomisliš u vezi sutra, nazovi me.«
»Hoću.« Prekinula sam i nagurala ruke u prednji džep Nashove majice
s kapuljačom.
Dio mene želio je pristati. Otići na zrakoplov, prokopati po
informacijama, pronaći način kako ući. No veći, glasniji dio mene znao je
da nisam bila spremna voditi ekipu. To sam dokazala bez ikakve sumnje.
A bio je tu i manji, jedva čujni dio koji se umarao od usranih hotela i
beskrajnih sati promatranja. Onaj koji je trpio krivicu i frustraciju zbog
operacije koja je pošla po zlu. Onaj koji je možda ispadao iz štosa.
Pet
Nash
Usred mačo-nadmetanja
Lina
Nismo se trljali
Lina
Mahune i laži
Nash
V ečera je bila isto onako kaotična kao što to obično biva na nekom
okupljanju obitelji Morgan.
No ono u čemu sam nekoć uživao sada me naprosto iscrpljivalo.
Razgovor je letio amo-tamo preko velikog stola dok je u pozadini svirala
country glazba. Tekao je previše brzo da bih ga mogao pratiti, a kamoli
sudjelovati u njemu, čak i da sam imao energije, što nisam. Cijeli dan
proveo sam u postaji dok me savezni šerif, koji je, čini se, iznimno uživao u
tome da me jebeno živcira, pratio poput sjene.
Bio sam umoran do kosti. No došao sam radi jednog razloga, a to je da
dobijem odgovore od Line »Osiguranje Je Tako Dosadno« Solavite. Lagala
je meni i mojoj obitelji i saznat ću zašto.
Piper sam doveo radi društva. Kujica je izgledala jednako umorno kao
što sam se ja osjećao. Na psećem krevetu u kutu bila je bez svijesti
sklupčana u sitnu loptu uz Macu. Ostatak pseće ekipe bio je previše
razuzdan da bi se pridružio zabavi pa je protjeran van.
Hrana je dodavana, a piće nadolijevano ponekad čak i bez pitanja.
Držao sam se svojeg jednog i jedinog piva te se prisilio da pojedem
dovoljno da ne privučena ničiju pozornost. Mi Morgani bili smo
jednostavno loši u razgovoru o osjećajima, što je značilo da bi me brat i
baka pustili na miru. No Naomi i njezini roditelji bili su onaj tip ljudi koji
primijeti problem i do besvijesti priča o tome dok daje sve od sebe da ga
riješi.
Kada su me otpustili iz bolnice, došao sam u pospremljen stan sa
svježe opranim rubljem te hladnjakom opskrbljenim jelima. Wittovi su
jasno dali do znanja da nisu posvojili samo Knoxa i Waylay nego i mene.
Nakon cjeloživotne udobnosti u disfunkcionalnosti obitelji Morgan to
je bilo i više nego pomalo uznemirujuće.
Polovina stola prasnula je u smijeh zbog nečega što mi je promaklo.
Prenula me iznenadnost toga. Očigledno je prenula i Piper. Ispustila je tihi,
zabrinuti lavež. Maca je, nimalo smeteno, stavila svoju veliku glavu na
Piperino tijelo i u roku od nekoliko sekundi obje su ponovno čvrsto spavale.
Bilo je ovdje više života nego što je ova kuća vidjela od mojeg
djetinjstva, previše da bih se mogao s time nositi. Bio sam spreman učiniti
ono što sam naučio činiti, stisnuti zube i istrpjeti. No zbog Linine
prisutnosti slijeva, usred ništavila koje mi se sada za stalno nastanilo u
prsima, zbrka osjećaja pretvorila ini se u čvor. Onaj plamen privlačnosti
koju nisam razumio još je bio ondje, zajedno s tračkom krivnje što sam je
iskoristio kako bih malo podbo onog šupka Nolana. No više od svega, bio
sam bijesan.
Namjerno nas je sve navela na krivi trag što se tiče njezina posla. A
meni je to bilo jednako kao laž. Nisam tolerirao laži i lažljivce.
Nakon jutrošnjeg razgovora imao sam pitanja.
Između gacanja kroz papirologiju i pomaganja centru za životinje da
uhvati jednog gnjavatorskog konja odbjeglog s Bacon Stablesa, nakon što je
srao cijelim putem niz Drugu ulicu, malo sam kopao.
No za večerom se nije moglo započeti ispitivanje. Pa sam strpljivo
čekao trenutak i pokušao ograničiti broj puta kada bih bacio pogled u
njezinu smjeru.
Nosila je uske traperice i sivu vestu koja je izgledala meko poput
oblaka. Zbog nje sam poželio pružiti ruku, dodirnuti je, protrljati lice o
tkaninu. Poželio sam...
U redu, čudače. Priberi se. Deprimiran si i bijesan. Nisi uhoda koji
njuška pulovere.
Pokušao sam razbistriti glavu i slabašno se pridružio razgovoru.
»Lou, kako ide s golfom?« pitao sam.
Zdesna me Amanda udarila pod stolom. Naomi se zagrcnula
večernjom kavom.
Lou je s kraja stola u mene uperio vilicu. »Da ti kažem. Nema šanse da
se deveta rupa može pogoditi u tri udarca.«
»A sad svi moramo patiti«, šapnula je Amanda dok se njezin suprug
bacao u raspravu o svojim golferskim kušnjama.
Dok nam je Lou objašnjavao svojih deset najvažnijih razloga zašto je
deveta rupa krivo etiketirana, potrudio sam se pozornost odvući s Line.
Piper je hrkala onim čudno glasnim pištanjem kroz nos koje me sinoć
dvaput trgnulo iz sna. Jednom ili dvaput udarila je vrhom repa, kao da su joj
snovi sretni. To je barem bilo bolje od buđenja na onaj drugi zvuk, onaj koji
je živio samo u mojoj glavi.
Kad joj je Knox rukom kliznuo niz stražnju stranu vrata i nešto joj
šapnuo na uho, Naomine su oči zasvjetlucale. Waylay je pričekala da se
uvjeri kako su joj skrbnici zauzeti pa krišom zatakla dvije mahune u ubrus.
Uhvatila me kako je gledam i nevino mi uzvratila pogled.
S druge strane stakla noć je pala, zbog čega su šuma i potok nestali.
Unutra su svjetla bila prigušena, a zbog treperenja svijeća bilo je još
ugodnije.
»Dodaj piletinu, Nash«, doviknula je Liza J. s čela stola. Podigao sam
pladanj i okrenuo se lijevo. Linini su se prsti upetljali u moje i gotovo smo
ispustili poslužavnik.
Oči su nam se susrele. U tim hladnim smeđim očima vidjela se iskra
iritacije, koja je vjerojatno potekla od jutrošnjeg susreta. No u cjelokupnom
zbroju ja sam imao više razloga da budem bijesan nego ona.
Na lice je nanijela šminku i kosu drukčije uredila. Podsjetila me na
kulersku pixie. Naušnice su joj bile sitna zvonca koja su joj koketno visjela
s ušnih resica. Zazvonila bi svaki put kada bi se nasmijala. No sada se nije
smijala.
»Još danas, to bi bilo lijepo«, značajno je rekla Liza J.
Uspio sam predati pladanj, a da ne ispustim piletinu na pod. Prsti su mi
bili topli od njezina dodira, pa sam stisnuo šaku u krilu kako bih zadržao tu
toplinu.
»Lice ti je usrano«, obavijestio me Knox.
»Knoxe!« razdraženo je rekla Naomi.
»Što? Ako puštaš bradu, pusti prokletu bradu ili se udostoji ugovoriti
termin i sjedni na moju jebenu stolicu. U svakom slučaju, opredijeli se.
Nemoj se po gradu našetavati s bezvoljnom farmom čekinja po cijelom licu.
To je loša reklama za Whiskey Clipper«, požalio se moj brat.
Waylay je spustila glavu na dlan i promrmljala nešto o staklenki za
psovke i povrću.
Rukom sam protrljao čeljust. Opet sam se zaboravio obrijati.
»Pojedi malo mahuna, Nash«, zdesna od mene inzistirala je Amanda te
mi na vrh hrpe mahuna koje još nisam dotaknuo istresla još jednu.
Waylay mi je s druge strane stola susrela pogled. »Ova je obitelj
opsjednuta zelenjavom.«
Usne su mi se izvile. Mala se još navikavala na sve to s »obitelji«
nakon kratkog života pod lošim utjecajem.
»Waylay, zar ne želiš nešto pitati Knoxa i Nasha?« potaknula je
Naomi.
Waylay je na trenutak spustila pogled na tanjur pa slegnula ramenima,
predadolescentski naživcirano. »Samo nešto glupo. Ne morate to raditi.«
Naglašeno je nabola mahunu na vilicu i nabrala lice dok je uzimala
najmanji mogući zalogaj.
»Možda se iznenadiš. Volimo gluposti«, rekao sam joj.
»Pa, ima taj jedan izazov za tate djevojčica na TikToku, gdje tate daju
kćerima da ih šminkaju. I da im lakiraju nokte. A neke im rade i frizure«,
počela je.
Knox i ja razmijenili smo užasnuti sleđeni pogled.
Učinit ćemo to.
Mrzit ćemo baš svaku sekundu toga. Ali učinit ćemo to ako Waylay
tako želi.
Knox je progutao. »U redu. I?« Zvučao je kao da ga netko guši.
Naomi je uzdahnula. »Waylay Witt!«
Djevojčičin je osmijeh bio đavolji. »Molim? Samo sam ih pripremala
na nešto gore tako da pristanu na ono što zapravo želim da učine.«
Opustio sam se dok se prijetnja teške šminke i lažnih trepavica
rasplinjavala.
Knox se zavalio natrag u stolicu i preokrenuo očima prema stropu.
»Koji ću kurac raditi s njom kad joj bude šesnaest?«
»O, čovječe!« jauknula je Waylay.
»Staklenka!« rekao je Stef.
»Da prestaneš svaku rečenicu bombardirati psovkama, možda bismo
jeli čips i kobasice, umjesto ježenih mahuna«, gunđala je Waylay.
Linine su naušnice zveckale dok je pokušavala suspregnuti smijeh.
»Što zapravo želiš da učinimo?« pitao sam.
»U redu. Znači, škola organizira taj neki glupi Dan karijera pa
pretpostavljam da sam mislila da ne bi bilo najgroznije da ti i Knox dođete i
mojem razredu pričate o svojim poslovima i tako. Smijete odbiti«, brzo je
dodala.
»Želiš da stric Nash i ja pričamo s tvojim razredom?« pitao ju je Knox.
Protrljao sam čelo i pokušao odagnati sve »ne, dovraga« koji su mi
odjekivali glavom. Odnosi sa zajednicom bili su velik dio mojeg posla, ali
sve javne događaje izbjegavao sam od... ranije.
»Aha. Ali samo ako ćete biti dobri jer je mama Ellisona Frakoa
općinska sutkinja i izvest će djelo jedno lažno suđenje. Pa se nemojte, ono,
pojaviti i pričati o papirologiji i bankovnim izvodima.«
Nacerio sam se. Papirologija i bankovni izvodi bili su devedeset posto
bratova posla.
Waylay me pogledala. »Mislila sam da bi možda mogao napraviti
nešto kul, kao omamiti nekog od iritantnih dečki elektrošokerom.«
Pored mene Lina se zagrcnula smijehom i pivom. Bez riječi sam joj
dodao ubrus.
Naomi mi je uputila molećivi pogled.
Kao da nisam znao što je Waylay koštalo da traži nešto što želi.
»Možda neću u učionici okidati oružje, ali vjerojatno bih mogao nešto
smisliti«, rekao sam. Hladna kaplja znoja odgmizala mi je niz leđa. No bila
je vrijedna radosnog zapanjenog izraza na Waylayinu licu.
»Stvarno?«
»Aha. Stvarno. Ali upozoravam te, moj je posao neizmjerno više kul
od Knoxova.«
Knox je otpuhnuo. »O, vidjet ćemo.«
»Što ćeš napraviti? Odglumiti dobivanje na lotu?« našalio sam se.
Preko stola je na mene bacio komad crvenog krumpira.
Uzvratio sam bacanjem grude mahuna.
»Dečki«, upozorila je Amanda.
Waylay mi je uputila jedan od onih malih osmijeha koji su mi bili
dragocjeni. Jedno je bilo staviti osmijeh na lice sretnog djeteta, no izmamiti
jedan od djevojčice koja je imala mnogo razloga ne smiješiti se bilo je kao
da osvajam zlatnu medalju.
»Znači, ozbiljno. Tko želi kući povesti Piper?« ponovno sam pitao.
»O, ne, Nash. Znaš da to ne bi bilo pošteno prema toj maloj slatkici.
Očito se već povezala s tobom«, istaknula je Amanda.
Nakon pite i kave društvo se raspršilo uz pjesmu Patsy Cline, jednu od
maminih omiljenih.
Knox je počeo prati suđe dok je Naomi otišla gore kako bi nagledala
Waylay dok piše domaću zadaću. Lou i Amanda dobrovoljno su se javili
odvesti Lizu J. kući. Piper je tugaljivo cviljela na ulaznim vratima dok je
Maca nestajala u noć.
I ja sam želio nestati, no dobre manire nisu mi dopustile da odem, a da
barem ne pripomognem. Zaputio sam se natrag u blagovaonicu i zatekao
Linu kako skuplja prazne desertne tanjure.
»Daj mi ih«, rekao sam. »Ti prikupi pribor.«
Umjesto da mi ih pruži, odložila je tanjure na stol.
»Pa, ti i šerif Graham jutros ste se činili kao prijatelji.«
Čim sam to rekao, shvatio sam da sam pogriješio.
Vilice i noževi koje je skupila zazveketali su kada ih je bacila na
prazan pladanj. »Ozbiljno?« U očima joj je sijevalo dok je križala ruke.
»Koji je tvoj problem s Nolanom?«
Moj je problem bio taj što joj je on bio Nolan, a ne savezni šerif
Graham.
»Moj je problem što me tvoj kompić Nolan slijedi kao sjena. Slijedio
me dovde. Dovraga, vjerojatno je sad parkiran na prilazu.«
Bubnjala je tamnocrvenim noktima po rukavu pulovera. Čvrsto i oštro
preko mekoga. »Nije mi kompić. I mogao si ga barem pozvati unutra.«
Kurca sam mogao.
Iz kuhinje se začuo tresak nakon kojeg je uslijedilo pola minute
psovanja. »Zašto je, jebote, mokro posuđe tako prokleto sklisko? Gdje
jebeno držimo metlu?« režao je Knox.
»Staklenka puta tri«, s kata je viknula Naomi.
»Sjedni«, rekao sam.
Lina je suzila oči. »Kako, molim?«
Izvukao sam stolicu pa pokazao na nju. »Rekao sam da sjedneš.«
Waylon je dogalopirao u prostoriju, skljokao se na sag, do mojih nogu,
te se ogledao ne bi li pronašao poslasticu. Piper mu se pridružila, puna
nade.
»Eto što si sad učinio«, rekla je Lina.
Mrmljajući si u bradu, iskopao sam dva keksića koja sam imao u
džepu pa svakom psu dao jedan. Zatim sam izvukao još jednu stolicu i sjeo.
»Molim te, s-j-e-d-n-i«, rekao sam pokazujući na praznu stolicu.
Moram priznati kako si je uzela vremena da to učini, no sjela je. »Ovo
nije prostorija za ispitivanje, Faco. A ja nisam osumnjičena. Nikakva te se
veza, prošla ili sadašnja, između mene i Nolana ne tiče.«
»Tu si u krivu, Angelina. Vidiš, ne vjerujem u slučajnosti, pogotovo
kada ih je cijela gomila. Nikada prije nisi mojeg brata posjetila u rodnom
gradu. Odjednom ga samo odlučiš iznenaditi posjetom na neodređeno. Malo
vjerojatno, ali u redu. Također se pojaviš nakon što dopustim da u mene
pucaju i taman prije nego što su Naomi i Waylay otete. Opet, mogla bi biti
samo slučajnost.«
»Ali ne misliš da je tako«, rekla je i prekrižila ruke.
»Zatim kao slučajno imaš zajedničku prošlost sa šerifom koji je
zadužen za to da me gnjavi.«
Lina je ispreplela prste na stolu i nagnula se naprijed. »Nolan i ja imali
smo znojnu, golu, četrdesetosmosatnu aferu u motelu u Memphisu, prije pet
ili šest godina.«
»Taman u to vrijeme za svoje šefove u Pritzgeru vratila si nakit u
vrijednosti od sto pedeset tisuća dolara, zar ne? A oni momci od kojih si ih
vratila kao slučajno su bili predmet istrage FBI-a, zar ne?«
Dugačak me trenutak proučavala. »Odakle ti te informacije?«
»Uhićenje je bilo velika vijest. Završilo je na nekim naslovnicama.«
»Moje ime nije bilo spomenuto ni na jednoj«, hladno je rekla.
»Ah. Ali bilo je spomenuto u izvješću lokalne policijske postaje o
incidentu.«
Pa dobro, više sam nego malo potiho kopao.
Otpuhnula je kroz zube. »Što hoćeš?«
»Zašto si ovdje? I nemoj mi prodavati neko sranje o tome da ti je
nedostajao stari kompa Knox«, upozorio sam je kada je otvorila usta.
»Želim istinu.«
Zahtijevao sam istinu.
»Reći ću ovo polako, tako da definitivno otprve čuješ. Ne tiče te se.
Moje stvari, uključujući to s kime jesam ili sam bila prijatelj, što radim za
plaću te zašto sam u gradu, također te se prokleto ne tiču.«
Naginjao sam se dok nam se koljena pod stolom nisu okrznula. »Uza
sve dužno poštovanje, Angelina? Ja sam onaj koji u sebi ima rupe. I ako si
ovdje iz bilo kojeg razloga koji je s time povezan, to me se vrlo jebeno
očigledno tiče.«
Mobitel joj je zazvonio, a kao ime pozivatelja stajalo je tata.
Nervoznim pokretom ubola je gumb Ignoriraj i odgurnula mobitel.
»Govori. Odmah«, rekao sam.
Iskesila se, a oči su joj potamnile i postale opasne. Na trenutak sam
pomislio da će se okomiti na mene i naslađivao sam se mišlju da se njezin
bijes uzdiže kako bi se sudario s mojim, budi ga i raspiruje u požar.
No požar je prekinulo resko pištanje.
Lina je rukom poklopila sat na zapešću, ali ne prije nego što sam na
zaslonu vidio broj pored crvenog srca.
»Je li to alarm za broj otkucaja srca?« pitao sam.
Skočila je sa stolice dovoljno naglo da prene pse. Ustao sam.
»To te se, kao i sve drugo povezano sa mnom, ne tiče, načelniče«,
rekla je pa krenula prema vratima.
Gotovo je stigla do njih, no oboje smo podcijenili moju razinu bijesa.
Uhvatio sam je, ruka mi je stisnula njezino zapešće i povukla je natrag.
Okrenula se. Ja sam zakoračio. I tako sam se zatekao kako stojim
naslonjen na nju, koja je leđima bila oslonjena na zid.
Sada smo oboje teško disali, prsa su nam se sa svakim udisajem
dodirivala. Bila je visoka, dugonoga žena, no svejedno sam je nadvisivao
dovoljno da je morala nagnuti glavu da bi me pogledala. U korijenu grla
vidio sam joj puls.
Da. Bio je to šapat u mojoj krvi. Što sam joj se više približavao, to je
bio glasniji.
Kontrolirano sam rukom prešao njezinom suprotnom rukom, do
zapešća, i podigao ga. Gledala me, a da nije povukla ruku od mene. Svrnuo
sam pogled kako bih ga bacio na sat. »To je prilično velik broj otkucaja za
nekoga tko je samo sjedio i razgovarao«, primijetio sam.
Pokušala se izvući, ali i dalje sam je držao.
»Nisam samo sjedila i razgovarala. Samo sam sjedila i pokušavala ne
razbiti murjaku nos.«
Ruka joj je još bila u mojoj. Drugom je čvrsto držala moju košulju. No
nije me odgurivala. Držala me na mjestu.
»Hajdemo se oboje smiriti«, blago sam rekao.
»Smiriti? Želiš da se ja smirim? Ajme. Zašto se ja toga nisam sjetila?«
Popeo sam se na vulkan i sada gledao u čistu, otopljenu lavu. Sve što
sam želio učiniti jest skočiti u tu veličanstvenu vrućinu.
»Reci mi s čime se ovdje nosimo«, inzistirao sam. »Treba li ti
liječnik?«
»Isuse Bože, Nash. Ako me odmah ne pustiš, nijedna porota na svijetu
neće me smatrati odgovornom za štetu koju ću ti koljenom nanijeti
testisima.«
Zbog te prijetnje u kombinaciji s time kako se kretala uz mene prešao
sam iz napola krutog u uzbuđenost razine »zastava je skroz podignuta, šator
se diže, to je to, narode«.
Jebemu.
Zatim smo se oboje kretali.
Držao sam je napola pribijenu uza zid, s jednom rukom tik ispod grudi,
dok mi je druga bila na zidu pored njezine glave. U međuvremenu, ona me
rukama držala za košulju i privlačila me na sebe toliko čvrsto da su joj
članci pobijeljeli.
Mogao sam slijediti njezin dah dok je udisala, dok joj je širio prsa,
prije nego što bi mi izdah ugrijao lice i vrat. Udisao sam je te se pomicao uz
nju.
Morao sam se udaljiti. Ne samo da je bila grozna ideja spetljati se sa
ženom za koju znam da mi je lagala nego je tu bila i činjenica da mi se
glava zezala s kurcem.
»Želiš da se odmaknem?« rekao sam prelazeći joj nosom po čeljusti.
»Da«, siknula je. No rukama me privukla bliže k sebi.
»Želiš da te prestanem dirati, Anđele?« Molio sam se svakom
božanstvu kojeg sam se sjetio, a zatim za svaki slučaj nadodao i nekoliko
poznatih te glazbenika. Draga Dolly Parton, molim te, ne daj da kaže da.
Trepavice su joj zalepršale. U tim prekrasnim smeđim očima iskričavo
se budilo iznenađenje i još nešto.
»Ne.« Bio je to šapat. Zagasita molba zbog koje mi je krv proključala.
Pogledi su nam se susreli, a ja sam je nastavio gledati dok sam ruku
lagano povukao koji centimetar gore, dok mi prsti nisu okrznuli donju
stranu njezine dojke. Kurac mi je iza zatvarača bolno pulsirao. Jezičci
plamenova grijali su mi mišiće.
Lina je ispustila seksi mali jauk i, kunem se, Dolly, gotovo sam na
mjestu svršio. Pohranio sam taj zvuk u sjećanje, znao da ću ga izvlačiti opet
i opet. Znao sam da ću kurac, čak i ako nikada opet ne proradi, svejedno
obaviti šakom prisjećajući se tog zvuka kako izlazi iz razdvojenih usana.
Trznula je bokovima o moje i gotovo me slomila. Možda bih se
slomio. Možda bih je povukao na pod i služio se na njoj zubima, jezikom i
prstima dok ne bi bila gola i preklinjala me.
Ali možda nije bilo izgledno.
»Koji to jebeni kurac radiš?« zarežao je Knox. Jednom je rukom držao
metlu, a drugom pivo te izgledao kao da mi i jedno i drugo želi razbiti o
glavu.
»Privatno razgovaramo«, otresao sam se.
»Kurac to radite«, zabrundao je moj brat.
»Zapravo, taman sam bila na odlasku«, rekla je Lina; obrazi su joj bili
primamljivo ružičasto zarumenjeni. »Ako želiš još jedno privatno
ispitivanje, načelniče, pobrinut ću se da na njemu bude prisutan moj
odvjetnik.«
»Kunem se Bogom, Nash, ako se jebeno ne odmakneš, razbit ću ti ovu
bocu o glavu i onda te natjerati da je počistiš ovom jebenom metlom.«
Sretne zaruke definitivno su utjecale na sposobnost mojeg idiotskog
brata da smišlja prijetnje.
Svejedno, nije bilo pametno da mu i dalje budem okrenut leđima.
Maknuo sam ruku s Linina struka i pokušao sam uzmaknuti. No još uvijek
mi se držala za košulju.
»Ti si ta koja mene mora pustiti, dušo«, šapnuo sam.
Bacila je pogled na ruke, koje su čvrsto stiskale moju košulju, pa
polako popustila stisak.
»Možeš li voziti?« pitao sam je.
»Popila je jedno jebeno pivo. Hoćeš u mojoj blagovaonici zaustavljati
vozače i provoditi alkotest?« zahtijevao je Knox.
»Nisam mislio na pivo«, rekao sam mu kroz stisnute zube.
»Dobro sam. Hvala na večeri, Knoxe. Vidimo se.« Provukla se pored
mene i zaputila kroz ulazna vrata.
»Koji. Je. To. Kurac. Bio?« Knox je svaku riječ naglasio ubodom
drške metle u moja rebra.
»Jao.«
»Ne«, rekao je.
»Što ne?«
Knox je dršku metle uperio u vrata kroz koja je Lina izašla pa natrag u
mene. »To. To se neće dogoditi.«
Ignorirao sam njegov komentar. »Koliko znaš o Lini?«
»Kako to, dovraga, misliš? Poznajem je djelu vječnost.«
»Znaš li čime se bavi?«
»Radi u osiguranju.«
»Krivo. Ona je istražiteljica u Osiguranju Pritzger.«
»Ne vidim razliku.«
»Praktički je lovac na glave, koji traži osobnu imovinu.«
»Pa što?«
»Pa se pojavi u gradu taman nakon što primim par metaka. Laže o
tome čime se bavi i poznaje saveznog šerifa koji mi je za vratom. Ne misliš
da su to neke zanimljive slučajnosti?«
»Zašto svi u mojem jebenom životu žele do besvijesti razglabati o
sranjima?« promrmljao je Knox.
»Zašto nosi sat koji joj nadzire otkucaje srca?«
»Kako da jebeno znam? Zar to ne rade svi oni idioti koji trče za
zabavu? Više me brine zašto je moj brat jednu od mojih najboljih
prijateljica pribio na zid.«
»Imaš problem s tim?«
»Aha. Veliki.«
»Bi li htio objasniti?« pitao sam.
»Ne, jebote. S tobom i Linom ništa se neće dogoditi. Kraj priče. Nije
potrebno objašnjenje.«
»Je li ta strategija ikada upalila s tvojim curama?«
Knox je umorno izvukao jednu stolicu i sjeo. »Zasad ne, ali nadam se
da će mi u jednom trenutku dopustiti da pobijedim. Posjedni to svoje dupe.«
Pokazao je stolicu koju je Lina napustila.
Čim sam sjeo, Piper mi je počela grebati potkoljenice pa sam je
podigao. Ugnijezdila mi se uz prsa i uzdahnula. Kao da se zbog mene
osjećala sigurno. Prokleti pas.
»Hoćeš razgovarati. Dobro. Prokleto začepi i slušaj. Vjeruj mi kad
kažem da je Lina ona vrsta prijatelja koju želiš imati na svojoj strani. Ne
samo zato što je divlja kada je razljutiš, nego zato što je jedna od dobrih.
Ako ne brblja o opisima posla i glupim pametnim satovima, ima razlog
zašto to ne dijeli. Možda je razlog to što nisi zaslužio njezino povjerenje. Ili
možda jer te se to sranje prokleto ne tiče.«
No nešto u meni znalo je da me se ticalo.
»Znam...«
Knox me prekinuo. »Začepi. Ona je jedna od najboljih ljudi koje
poznajem. Kao i ti. Popravi situaciju s njom i onda je ostavi na miru. Ne
dam vam da jedno s drugim igrate igrice. I prestani je pribijati uz proklete
zidove. Ta žena mrzi kad je se dira. Ne mogu vjerovati da ti na odlasku nije
otkinula jaja.«
Lina mrzi kad je se dira? To mi je bila novost.
»Sutra navečer izlazimo. Ti, ja i Lucy«, nastavio je moj brat.
Odmahnuo sam glavom. »Imam puno...«
»Sutra navečer izlazimo«, nastavio je. »Hanky Tonk, devet sati. Imaš
slobodan dan, a ako pokušaš otkazati, Lucy i ja ćemo ti se pojaviti u stanu i
izvući te. Moramo raspraviti neka sranja.«
Devet
Susjedsko smetalo
Nash
Znojenje sa starčićima
Lina
»Pij.«
Zatreptala sam i otvorila oči pa se zatekla kako zurim u zapanjujuće
plavetnilo Nashovih očiju. Ispred lica visjela mi je boca vode.
Bila sam preumorna i previše žedna da bih se uvrijedila jer mi se
naređuje.
Podigla sam se u sjedeći položaj. Nash je čučao pored mene, a znoj mu
se sjajio na koži i priljubljivao mu majicu čvrsto na prsa. Jeremiah je stajao
iza njega i izgledao kao da se zabavlja.
Udarila sam Stefovu nogu.
»Pusti me da na miru umrem, ženo«, rekao je. Bio je na prostirci
pokraj mene, licem okrenut prema dolje.
Ponovno sam ga udarila, ovaj put jače. »Ne možemo umrijeti pred
svjedocima.«
Odlijepio je torzo od gume i trepnuo prema našoj publici.
»Trebaš pomoć?« pitao je Jeremiah Stefa.
Skupila sam dovoljno energije da se nacerim dok je mojeg druga u
tjelovježbi na noge vukla njegova simpatija.
»Impresioniran sam«, rekao je Nash dok sam napokon gutala
ponuđenu vodu. »Nitko ne preživi svoj prvi trening Znojenja sa
starčićima.«
»Ne bih rekla da sam preživjela«, graknula sam.
»Odradila si taj posljednji set«, inzistirao je. »To se računa.«
»I morala sam nasuho povraćati u kantu za smeće.«
Usta su mu omekšala od jednog od onih poluosmijeha koji su mi
raspalili osjećaj divljeg poniranja u želucu. »Svejedno se računa.«
»Oni su superljudi. Svatko od njih.«
»To jesu«, složio se.
Uočila sam da nas primjećuju neki posjetitelji teretane. »Ili ja nemam
majicu ili ti uokolo hodaš bez hlača, pa smo zavrijedili ovakvu pozornost.«
Ogledao se pa iskrivio lice. »Mali grad. U zadnje vrijeme nije bilo
mnogo tračeva.«
»Osim toga da im je načelnik nastrijeljen, dvije su građanke otete i
spašene, a po gradu vreba savezni šerif. Uostalom, gdje je tvoja sjenka sa
značkom?«
Nash je palcem pokazao preko ramena, na Nolana, kojemu se znoj
cijedio po cijelom biciklu i koji je izgledao istovremeno i bijesan i kao da se
dosađuje.
»Samo još jedan običan dan u Knockemoutu«, rekao je Nash i ponudio
mi ruku.
Prihvatila sam je i dopustila mu da me povuče na noge.
Mišići su mi zapjevali mješavinom umora poslije treninga i ushita.
»Ako želiš odgovor na svoju ponudu...«, počela sam.
No prekinuo me odmahivanjem glave. »Radije bih da promisliš o tome
dulje od jedne noći. Puno tražim. Prvo tražim da pristaneš na nešto manje.«
»Što to?«
»Bi li mogla večeras paziti na Piper? Dosada je nisam ostavio samu na
duže od pet minuta.«
»Naravno.«
»Neću ostati predugo«, obećao je.
Neću ga pitati kakve ima planove. I definitivno ga neću pitati ide li na
spoj.
»Idem na piće s Knoxom i Lucianom«, rekao je čitajući mi misli.
Gradske dame uzlepršat će se nad tim seksi vrućim sendvičem,
pretpostavljala sam.
»Aha. Nema problema«, uvjerila sam ga pretvarajući se da nisam
osjetila glupi nalet olakšanja što je to samo bilo muško druženje.
Sagnuo je glavu prema meni na onaj svoj seksi, intiman način. Puls mi
se ubrzao. Kao i žena na traci za trčanje iza nas. Kad je skoro kolabirala od
žestokog tempa, pokajnički mi se nasmiješila.
Nash Morgan svim je ženama predstavljao opasnost.
»Cijenim to. Donijet ću ti je malo prije devet«, rekao je.
Zavjetovala sam se da ću biti otuširana, našminkana i nositi nešto što
nije natopljeno znojem. Ako dotada natjeram noge da prorade. »U redu.«
Pogledao je na sat. »Moram ići. Obećao sam Lizi J. da ću joj danas
očistiti oluke.«
»Evo.« Pružila sam mu njegovu bocu.
»Zadrži je. Znam gdje živiš.«
»Hvala«, graknula sam.
»Vidimo se kasnije, Angelina.« Odmjerio me od glave do pete, zbog
čega su me prošli trnci, pa se okrenuo da ode.
»Nash?«
Stao je i okrenuo se.
Bacivši pogled na našu ne baš suptilnu publiku, približila sam mu se
najseksi šepanjem koje sam uspjela smognuti. »Koliko me točno želiš?«
Te plave oči pretvorile su se u ledenu vatru. »Džentlmenski odgovor
bio bi onoliko koliko si mi voljna dati.«
»A ti si džentlmen?«
»Bio sam.« Potom je podignuo bradu. »Pij još vode i ne zaboravi se
razgibati ili ćeš to sutra požaliti.«
Bilo je dobro što mi je lice već gorjelo od naprezanja.
Kratko mi je namignuo te mi uputio jedva primjetan cerek prije nego
što je otišao u svlačionicu. Gledala sam ga kako odlazi. Kao i ostatak
ženske populacije teretane, a i šačica muškaraca.
Nolan je ustao i obrisao bicikl. Dobacio mi je mali vojnički pozdrav
prije nego što je pošao za Nashom.
Stef se pojavio pored mene. »Jesi li još za kavu i ugljikohidrate?« Na
licu mu je bio šašavi osmijeh.
»Zaboga, da. Zašto izgledaš tako sretno? Jesi li u deliriju?«
»Mislim da jesam. Jeremiah mi je dao ručnik za znoj.«
»Nash mi je dao svoju vodu. Jesmo li onoliko jadni koliko mislim da
jesmo?«
»O, puno jadniji«, inzistirao je Stef.
Vernon me na putu do traka za trčanje pljesnuo po ramenu. »Bravo što
nisi bila previše grozna.«
»Hvala«, rekla sam.
»Bila si dobra«, rekla je Aditi.
»Ako si za, sutra radimo prsa i leđa«, ponudila je gospođa Tweedy.
»Da se nisi usudila pristati ili ću i ja morati doći. A trebaju mi tri dana
za oporavak«, šapnuo je Stef.
Smijeh mi je bio jedva čujno pištanje.
Jedanaest
Nash
K ada sam ispred ulaznih vrata Honky Tonka začuo ritam country
glazbe, stisnuo sam šake. Prošetao sam oko četvrti samo kako bih se
ohrabrio na ulazak. S druge strane ulaznih vrata bilo je smijeha i života.
Trebao bih u njima sudjelovati, a sve što sam želio učiniti bilo je ostati kod
kuće, u tami. U tišini.
Dan je započeo bolje nego većina. Otišao sam u teretanu s izričitom
namjerom da vidim Linu. Podigla me kombinacija toga što sam gledao
kako pokreće prekrasno tijelo i toga što sam zapravo pokretao i svoje. No
negdje usred prolaženja kilometarskog popisa obveza Lize J. onaj hladni,
mračni val ponovno me bez upozorenja zapljusnuo. Povukao me ispod, a
čak ni antidepresiv koji sam se jutros sjetio popiti nije mi mogao pomoći da
se probijem natrag na površinu.
Započeo sam pisati pola tuceta poruka Knoxu, izmišljajući izlike zašto
večeras ne mogu doći, ali znao sam da bi održao riječ. Samo bi mi se
pojavio na vratima i pokušao me izvući van.
Bilo je lakše pojaviti se, makinalno to obaviti.
Na katu sam uspio iscijediti tucet ukočenih riječi prije nego što sam
Piper gurnuo u Linino naručje. Kujicu ću iskoristiti kao izliku da se vratim
za sat vremena.
Mogao sam glumiti šezdeset minuta. Odnosno pedeset šest, s obzirom
na to da sam već kasnio četiri minute.
Pripremio sam se pa otvorio ulazna vrata i zakoračio u svijet živih.
Bio je ponedjeljak navečer, što je značilo manju gužvu te country
klasike na džuboksu umjesto žive glazbe.
Iz navike sam pregledao rijetku gomilu. Tallulah i Justice St. John
zauzeli su stol s Gaelom, vlasnikom trgovine za kućne ljubimce, i njegovim
suprugom Isaacom, radi njihova mjesečnog duplog spoja. Sherry Fiasco,
Jeremijina sestra i Knoxova desna ruka, navlačila je kaput za šankom, pored
Silver, kulerske plavokose šankerice.
Brat me uočio prije nego što sam prešao dva koraka.
Bio je u svojoj standardnoj uniformi sastavljenoj od traperica,
izubijanih motociklističkih čizama, brade i aure »izazivaj pa saznaj«.
Knox se uvijek činio spreman na borbu.
Pored njega je stajao Lucian Rollins, u odijelu koje je vjerojatno bilo
skuplje od mojeg prvog auta. Bio je visok, mračan i opasan, ali na drukčiji
način.
Dok bi te Knox vjerojatnije odalamio u lice ako ga razljutiš, Lucian je
bio onaj tip koji bi ti sustavno i kreativno uništio život.
Srećom po mene, uglavnom su svoje moći držali pod kontrolom.
Između njih dvojice nalazila se prazna stolica, što mi je govorilo da ću
uskoro biti nevoljki centar pozornosti.
Iza mene su se otvorila vrata i unutra je ušetala moja saveznošerifska
sjena. »Znaš da bi ovo bilo prokleto puno lakše da mi kažeš kamo ideš i
koliko dugo planiraš biti tamo«, zagunđao je.
»Da, pa, meni bi život bio prokleto puno lakši da mi nisi cijeli dan za
vratom.«
»Dokle god smo obojica jadni«, rekao je pa se odlijepio kako bi
zauzeo prazan stol za dvoje okrenut vratima.
Knox se uspravio od šanka.
Jebeš mi sve.
Pedeset šest minuta. Popij pivo. Ćaskaj. Spriječi brata da ne napadne
federalca. Potom ću moći ići kući i skrivati se od svijeta.
Prošao sam kroz stolove kimajući ljudima koji su dovikivali pozdrave.
»Večer, momci«, rekao sam kada sam stigao do njih.
Lucian mi je pružio ruku i privukao me u jednoruki zagrljaj.
»Dobro te vidjeti.«
»I tebe, Lucy.«
Knox je preko mog ramena bijesno zurio prema Nolanu Grahamu.
»Mislim da ću možda morati otići tvojoj sjeni prebiti dupe«, rekao je preko
ruba čaše.
»Cijenim namjeru, ali stvarno ne želim večeras pomagati u zakapanju
tijela«, rekao sam mu.
Knoxova je pozornost skrenula sa šerifa natrag na mene. »Izgledaš kao
govno. Obrijao si se nožem za maslac?«
»I tebe je lijepo vidjeti, kretenu«, rekao sam i kliznuo na stolicu
između njih. Nisam imao energije stajati.
»Izbjegavaš moje pozive«, rekao je Lucian sjedajući; uputio mi je
jedan od onih prodornih pogleda zbog kojih ženama donje rublje već više
od dva desetljeća pada do gležnjeva.
»Zauzet sam«, rekao sam signalizirajući Silver za piće.
Namignula mi je kapkom obojanim tamnim sjenilom. »Stiže,
načelniče.«
Jedna od prednosti toga što sam još živio u malom gradu u kojem sam
odrastao bila je da nikada nisi morao reći što ćeš naručiti za piće. Sjećali su
se.
»Bolje ti je da nisi zauzet novom susjedom«, rekao je Knox
opkoračivši svoju stolicu i okrenuvši se prema meni.
»Ako je to razlog zašto ovo radimo, uštedjet ću ti sat vremena i reći da
te se ono što Lina i ja radimo ili ne radimo prokleto ne tiče.«
»Brat si mi. Ona mi je prijateljica. Zbog toga me se tiče.«
»Štedi dah. Ništa se nije dogodilo... još«, dodao sam uz cerek.
»Da? Pa, bolje da tako ostane. Vas dvoje ne funkcionirate. Ona je sva
željna putovanja i adrenalina, a tebi izbije osip ako se udaljiš iz općine.
Nemate ništa zajedničko.«
»Kaže ekspert koji je zaručen koliko? Nekoliko tjedana? Sa ženom
koja je puno predobra za tebe, mogu dodati. Hvala, Silver«, rekao sam kada
mi je gurnula točeno pivo.
»Gospodo, predlažem da odgodimo ovu raspravu«, rekao je Lucian.
»Ima drugih tema koje trebamo raspraviti.«
Što brže to ispljunu, to ću prije moći kući.
Lucian je na šank odložio svoj viski i kimnuo mojem bratu.
»Kako napreduje istraga? Lucian misli da federalci ignoriraju Duncana
Huga jer su zainteresiraniji za to da ugrabe njegova šupačkog oca«, rekao je
Knox.
Dobro, ako je alternativa razgovor o Duncanu Hugu, možda bih se
radije natezao oko viđanja s Linom. »Istraga je u tijeku. Nemam
komentara«, rekao sam.
Knox je otpuhnuo. »Ne možeš mi reći da ne vodiš vlastitu istragu. Ako
su federalci usredotočeni na taticu, onda ćemo mi krenuti za juniorom.
Jedini je problem što se junior toliko dobro sakrio da nitko ne zna gdje je.«
»Naša najizglednija teorija jest da je Anthony sinu pomogao da ode iz
države«, rekao je Lucian.
Ako je Hugo junior pobjegao iz države, to je značilo da su šanse da će
se vratiti dovršiti posao bile male.
Olakšanje koje sam osjećao istog je trena zamijenio val srama. Kao
predstavnik zakona bio sam programiran da se borim za pravdu. Kao
Morganu bilo mi je suđeno da se jednostavno borim. A ipak sam bio ovdje,
previše deprimiran da se natjeram djelovati.
»Kladio bih se u svoj brokerski račun da taj šupak nema ni dvije
moždane stanice. Ali Naomi i Way inzistiraju da je pametniji nego što mu
se priznaje. Kaže da je, kad ih je držao...« Knox nije dovršio rečenicu, a
članci su mu na šanku pobijeljeli.
Shvatio sam da Hugo nije oduzeo nešto samo meni, oduzeo je i mojoj
obitelji. Ali to još nije bilo dovoljno da me izvede na površinu tame.
Brat je pročistio grlo dok smo se Lucian i ja ponijeli pristojno, muški, i
ignorirali ga.
»Way je rekla da je bio prepreden kao lisica s bjesnoćom«, naposljetku
je rekao Knox.
Podigao mi se kut usta. Waylay bi jednog dana bila dobra policajka, ali
sumnjao sam da bi Knox želio to čuti o svojoj djevojčici.
»Bolje mu je da je u Južnoj Americi i da ga nasmrt izjedaju komarci«,
rekao je Knox.
»Ne vidim scenarij u kojem bi imalo smisla da se zadržava ovdje.
Vjerojatno negdje daleko odavde živi punim plućima.«
»Ali za slučaj da to ne radi,« rekao je Lucian, »moraš biti na oprezu.
Bez obzira na to gdje je, ti si nedovršeni posao. Jedini si koji ga može
identificirati kao onoga koji je pucao.«
»A kako bi ti to znao?« zahtijevao sam.
Lucian je podigao dlanove, slika i prilika nevinosti. »Što mogu kad mi
informacije padaju u krilo.«
»Kakve informacije?«
»Onakve koje sažimaju snimku iz tvojeg vozila.«
Stisnuo sam čeljust. Više je to bio refleks nego ikakva stvarna emocija.
»To bolje da nije procurilo s moje strane.«
»Nije«, razuvjerio me.
»Jesi li se već nečeg sjetio?« zahtijevao je Knox.
Zurio sam u boce za šankom: Ljudi su se na dnevnoj bazi utapali u tim
bocama kako bi otupili bol, strah, nelagodu koju im je servirao život. Neki
su se otupljivali i na opasnije načine. Neki nikada ne isplivaju na površinu.
No ja sam već bio otupljen. Ono što sam trebao bilo je osjećati. A
nikakva količina alkohola neće mi pomoći da si prokopam put iz ove
sveobuhvatne praznine. Postojala je samo jedna stvar koja je to mogla.
Jedna žena koja je to mogla.
»Ne«, naposljetku sam rekao.
Osjetio sam kako Knox i Lucian nijemo komuniciraju.
»Jesi razmišljao da popričaš s jednim od onih, ovaj... terapeuta?«
procijedio je Knox.
I Lucian i ja naglo smo okrenuli glave u njegovu smjeru i bez riječi
zurili u njega.
»O, jebite se, obojica. Naomi je to predložila. Dovoljno sam velik
muškarac da priznam kako to nije užasna ideja... ako ti ne smeta da se
izlaješ potpunom neznancu. Nije kao da nam je tata pružio ikakav zdrav
način nošenja s problemima.«
»Išao sam psihički. To je zahtjev odjela«, podsjetio sam ga.
Trauma zna oštetiti pamćenje, rekla je. U nekim slučajevima žrtve
nikada ne povrate ta sjećanja.
Trauma. Žrtve. Bile su to etikete koje sam cijelu karijeru primjenjivao
na druge. Moja vlastita etiketa, »junak«, odlijepljena je te zamijenjena
»žrtvom«. A ja nisam znao mogu li to podnijeti.
»Ja idem psihoterapeutu«, objavio je Lucian.
Knox se uspravio. »Ideš? Sadašnje vrijeme?«
»Ponekad. Bio sam mnogo mlađi te manje... zainteresiran za zakon
kada sam krenuo k njemu kako bih dobio pristup kartonima njegovih
pacijenata.«
Bacio sam pogled preko ramena. Nolan mi je nijemo nazdravio
podizanjem boce piva.
»Možemo li o ovome ili o ikakvim drugim hipotetskim zločinima ne
razgovarati na šest metara od saveznog šerifa? Vas dvojica ne možete se
usred savezne istrage igrati prokletog Scooby-Dooa.«
»Uvrijeđen sam«, objavio je Lucian.
»Ti budi uvrijeđen. Ja ću biti prokleto bijesan«, odlučio je Knox.
Podigao sam pivo iako ga nisam htio. »A što te toliko vrijeđa?«
»Što sumnjaš u moje sposobnosti.«
Da budem iskren, Lucian je praktički bio korporativni 007. Osim
činjenice da je Amerikanac, da mu je bio draži burbon od martinija te da je
radio u krvožednom svijetu političkog konzaltinga, što je vjerojatno imalo
određene sličnosti s međunarodnom špijunažom.
Držao je jezik za zubima o detaljima što je točno njegova tvrtka radila
za klijente, ali nisam morao biti genije da pretpostavim kako nije sve bilo
iznad pulta.
»Ne znam za tvoje sposobnosti. Ali znam da si od nas trojice ti jedini
koji je zapravo odslužio kaznu u zatvoru.«
Bio je to jebeno nizak udarac i svi smo to znali. Prokletstvo, želio sam
se zbog njega udariti u lice.
»Žao mi je, čovječe«, rekao sam i pritisnuo palcem između obrva.
»Ovih dana imam kratak fitilj.«
Strpljenje mi je najvjerojatnije iscurilo zajedno s onom lokvom nule
negativne pored ceste. Eto zašto nisam želio biti u blizini ljudi.
Nehajno je podigao ruku. »U redu je.«
»Ne. Nije. Uvijek si tu za mene, Lucy, a ja te kao sitničavi šupak
pokušavam podbosti. Žao mi je.«
»Ako se vas dvojica počnete grliti, odlazim«, zaprijetio je Knox.
Da mu napakostim, privio sam Luciana u medvjeđi zagrljaj. Rame mi
je zapjevalo, ali na gotovo dobar način.
Lucian me dvaput udario o leđa. Znao sam da samo zajebavamo mojeg
brata. No bilo je nešto umirujuće u trenutačnom oprostu mojeg najstarijeg
prijatelja. Izblijedjelo je u usporedbi s toplinom koju je u meni budio Linin
dodir i koja bi me usidrila. No svejedno je značilo nešto.
Okrenuli smo se natrag Knoxu cereći se.
»Ponijet ćeš si pivo?« pitao sam ga.
»Kreteni«, promrmljao je Knox.
»Oprosti, Lucy«, ponovno sam rekao.
»Oprošteno ti je. Prošao si kroz puno toga.«
»Je li to razlog zašto visiš u gradu u ponedjeljak navečer umjesto da
upravljaš svojim zlim korporativnim carstvom?«
Moj je prijatelj izvio usne.
»Ozbiljno, čovječe, ako si u gradu samo zato da paziš na mene, već
imam jednog naoružanog brkonju za vratom«, rekao sam i kimnuo u smjeru
Nolana. »Ne moraš kampirati ovdje i izgubiti sav svoj novac.«
»Upravljanje zlim korporativnim carstvom znači da imam spremnu
ekipu koja će odraditi posao kad imam druge obveze.«
»Ne putuješ tamo svaki dan, zar ne?« Promet sjevera Virginije bio je
zaseban krug pakla.
Knox je otpuhnuo. »Nemoj se sav rascmoljiti zbog te geste. Carstvo
ima helikopter. Luce te samo koristi kao izliku da se igra svojom
igračkom.«
»Samo nemoj sletjeti na krov osnovne škole. Ne trebaju mi za vratom
federalci, savezni šerifi i Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo.«
»Kako napreduju planovi za vjenčanje?« pitao je Lucian mijenjajući
temu.
»Možete li vjerovati da je Ivančica razmatrala bijele stolnjake?
Mislim, jebote, to je knockemoutska zabava, cijelu noć ćemo prolijevati
sranja. Ne želim da nam stolovi te večeri izgledaju kao da su prekriveni
plahtama nekog masakriranog upišanca.«
Brat mi je svakako znao kako oslikati prizor.
»Za što ste se odlučili?« pitao je Lucian.
»Mornarskoplavo«, ponosno je rekao Knox.
»Lijepo«, rekao je Lucian uz odobravajuće kimanje.
»Usput. Obojica ste djeveri.« Brat me pogledao. »Pretpostavljam da
mi ti možeš biti kum.«
Lina
Krevetni kompanjoni
Lina
U redu, čak sam i ja, koja riskiram i izazivam vraga, znala da je to bila
grozna ideja. Znala sam to baš kao što sam znala da su prutići
mozzarelle bili loši po moje zdravlje. No baš kao i prutići mozzarelle,
iskušenje je bilo stvarno. »Nash, to nije dobra ideja.«
»Saslušaj me«, rekao je i pojačao stisak na mojoj ruci. »Preumoran
sam da pokušam nešto.«
»To sam već čula«, suho sam rekla.
»Pošteno. Što kažeš na ovo? Kad god si u blizini, sve je bolje. Što si
mi bliže, to lakše dišem, to se manje osjećam kao da je život samo
neprestano nalijevanje limunova soka na otvorenu ranu koja neće zacijeliti.
Odnosiš tamu, hladnoću. I podsjećaš me na to kako je to željeti biti ovdje.«
»Dovraga, Nash! Kako bih trebala biti odgovorna i to odbiti?«
Umorni poluosmijeh bio je moja propast. Vjerovala sam mu. Jer on je
bio tip muškarca koji govori istinu. A trenutno ju je govorio meni.
»Tako sam jebeno umoran, Anđele. Samo želim pored tebe sklopiti
oči. Možemo li se o posljedicama brinuti kasnije?«
Taj je muškarac znao kako da me podbode na najbolji mogući način.
»Dobro. Ali nećemo spavati goli. Neće biti seksa niti ikakvog barenja.
Neće biti privijanja, ni maženja, ni grljenja. I neću ti napraviti doručak. Ne
zato što je to pravilo, nego zato što u kuhinji ne znam što radim i na kraju
bih te otrovala.«
»Ako ostaneš, doručak ja sređujem.«
Grizla sam donju usnu razmatrajući njegove riječi. »Još nešto.«
»Navedi svoju cijenu.«
»To će ostati između nas dvoje.«
Pored mojih nogu podigla se Piperina glava. Nash se nagnuo i lagano
joj razbarušio uši - kunem se da sam vidjela kako se u očima psića
pojavljuju srca.
»Isprike. Između nas troje«, ispravila sam se.
»Pristajem na uvjete. Ali ako želiš da to ovjeri javni bilježnik, morat
ću dovesti Nancy Fetterheim, a ona nije poznata kao netko tko čuva tajne.«
»Daš pet?« podigla sam ruku.
Naznaka osmijeha postala je malo istaknutija. »Zapečatiš dogovor
davanjem petice?«
Dati pet bilo je manje intimno. Nije bilo produljenog dodira dlanova,
znalačkog stiskanja prstiju. Bilo je to lako, ležerno te apsolutno neseksi.
»Nemoj da izvisim, Faco.«
Pljesnuo mi je dlan.
»Sada kad je to sređeno, otuširat ćeš se, a ja se idem presvući.«
»Nemoj ići. Molim te. Dat ću ti nešto u čemu možeš spavati. Samo...
nemoj otići.«
Na sekundu je fasada šarmantne samouvjerenosti nestala, a ja sam
uhvatila još jedan pogled na muškarca ispod svega toga.
Uzdahnula sam. Već sam oprala zube i obavila svoju rutinu za njegu
kože od pet koraka, pa tehnički nisam trebala ništa iz svojeg stana.
»Žao mi je što te dovodim u ovu situaciju, Angelina. Shvaćam da nije
pošteno. I želim da znaš da bih te u normalnim okolnostima apsolutno
pokušavao odvesti u krevet. No radio bih to cvijećem i večerom i s
drukčijim ciljem.«
»Jesi li uvijek ovako iskren?«
»Nema smisla biti drukčiji«, rekao je, položio dlanove na kauč te se
polako osovio na noge. Iz pognutosti njegovih ramena bilo je jasno da je
iscrpljen.
Ustala sam s njim i kliznula mu rukom oko struka. Njegova mi je ruka
teško pala oko ramena. Bio je previše umoran da pokuša sakriti činjenicu da
se uistinu mora osloniti na mene.
»O, znači pričao si s bratom i Lizom J. o tome što se događa?«
zabadala sam nos dok smo se kretali prema mjestu vrlo loših zamisli iliti
njegovoj spavaćoj sobi.
»Postoji razlika između iskrenosti i zadržavanja privatnosti
privatnom.«
Bilo mi je drago što to čujem. Radi mene, naravno. Ne radi njega jer
on bi očito trebao biti iskren prema ljudima kojima je stalo do njega. Moja
je situacija bila posve drukčija.
»Nisam ovdje da ti govorim što da radiš. Velik si dečko. Znaš što je
najbolje za tebe.«
Zastao je kod komode i otvorio ladicu. Bila je puna uredno složenih
majica. »Dugi rukavi ili kratki?«
»Kratki.« Iskreno rečeno, najdraže mi je bilo spavati gola. No ovo nije
bio tip situacije u kojoj se ta informacija treba objelodaniti.
Nash mi je pružio meku smeđu majicu na kojoj je pisalo
Knockemoutska noć knjige i vještica 2015.
»Hvala«, rekla sam.
U posljednja tri dana dvaput sam nosila odjeću ovog muškarca.
Flertala sam s njim, svađala se s njim. Učinila sam mu uslugu i podržala ga
kada me trebao. Sada sam se spremala ući u krevet s njim. Činilo se da
stvari strašno brzo napreduju, čak i za mene.
»Možeš prva u kupaonicu«, brižno je rekao.
»Hvala, krevetni kompanjone.«
»Krevetni kompanjon?« bezglasno sam rekla zrcalu nakon što sam
zatvorila vrata između nas. Što nije bilo u redu sa mnom?
Obavila sam svoj posljednji posao na toaletu pa se skinula. Njegova
majica dopirala mi je do polovine bedara, no zbog činjenice da nisam nosila
donje rublje osjećala sam se kao da je odjevna kombinacija bila manje
čedna, erotičnija. Da rub ostane na svojem mjestu jednostavno ću se morati
ne koprcati po krevetu kao što to inače radim. Vjerojatno ionako neću
spavati. Odlučna neovisnost bila je samo jedan od razloga zašto obično
nisam dopuštala muškarcima da prespavaju. Imala sam lak san, što je
značilo da me probudi svaki zvuk ili pokret koji se dogodi u krugu od
trideset metara.
Skupila sam odjeću i vratila se u spavaću sobu, gdje sam privremeno
zanijemjela. Nash je bio bez majice, bosih nogu, a traperice su mu bile
otkopčane.
»Evo me za pet minuta«, rekao je.
Kimnula sam, još nesposobna oblikovati riječi.
Spavaća soba nije izbjegla mahnito čišćenje, primijetila sam. Tanki
sloj prašine nestao je, kao i bočice lijekova. Zastori su bili navučeni preko
prozora, a prekrivači odgurnuti s kreveta. Piper je, sklupčana u sitnu loptu,
ležala točno na sredim jastuka.
U kupaonici je potekla voda, a ja sam nakratko razmotrila zamisao da
se na prstima odšuljam do stola i još jednom pronjuškam po dokumentima.
No istog sam je trena odbacila. Bila bi izdaja da iskoristim ovu priliku za
vlastitu dobit.
Umjesto toga smjestila sam se na desnoj strani kreveta i čitala neke e-
poruke vezane uz posao dok se vrata kupaonice nisu ponovno otvorila.
Blagi Bože. Kosa mu je bila vlažna, zbog čega je izgledala tamnije
nego inače. Ožiljci, onaj na ramenu i onaj na torzu, bili su nabrani, ružičasti
podsjetnik na ono što je proživio. Nosio je samo bokserice. Tamnoplave.
Bedra i listovi bili su mu mišićavi. Tanki sloj dlaka na prsima sužavao
se u slovo V i nestajao pod rubom bokserica.
Piperin je rep po plahti udarao radostan ritam. Da imam rep, učinila
bih isto.
»To je moja strana«, rekao je Nash.
Morala sam skrenuti pogled prije nego što sam uspjela oblikovati
riječi. »Imaš svoju stranu kreveta?«
»Ti ne?«
»Spavam sama.«
Upitno je podigao obrvu te prišao strani kreveta na kojoj sam ležala.
Slegnula sam ramenima. »Što?«
Nash mi je pogurao bok i pokazao mi da se pomaknem. »Ne dijeliš
krevet? Nikada?« pitao je.
»Nisam nikakva djevica«, otpuhnula sam dok sam pored Piper
prelazila na drugu stranu madraca. »Ali obično nitko ne prespava. Volim
spavati sama. A budući da ne moram dijeliti, spavam na sredini i koristim
sve jastuke. Spavaš li uvijek na desnoj strani?«
Odmahnuo je glavom. »Spavam na strani koja je najbliže vratima.«
Strovalila sam se natrag na jastuke. »Joj. Do kosti si junački dobričina,
zar ne?«
»Zašto to kažeš?« Te hladne plave oči proučavale su moje dok je
odmicao prekrivač i lijegao u krevet.
»Spavaš najbliže vratima tako da bilo tko tko uđe mora proći pored
tebe prije nego što stigne do gospođe Faca.«
»Ne postoji gospođa Faca.«
»Još. No čini se da si joj posvetio mnogo pažnje.«
Zbog ugibanja madraca pod njegovom težinom oko srca sam osjećala
nešto čudno. Kao i zbog umornog izraza na njegovu zgodnom licu koji sam
vidjela kada se okrenuo kako bi me pogledao.
Piper se ugnijezdila bliže njemu i položila mu glavu na ozlijeđeno
rame. Nisam bila tip koji pada u nesvijest od očaranosti. No da jesam,
otopila bih se u lokvicu na tom madracu.
»Možda nekad jesam«, naposljetku je rekao. »No trenutno je sve o
čemu mogu razmišljati odlazak na počinak te buđenje pored tebe.«
»Nemoj biti drag. Ovo je platonski dogovor«, podsjetila sam ga.
»Onda ti neću reći koliko mi se sviđa vidjeti te u svojoj majici, u
svojem krevetu.«
»Zašuti i spavaj, Nash.«
»Noć, Anđele.«
»Noć, Faco.«
Piper se oteo ucviljeni kratki lavež.
Nacerila sam se i potapšala je. »I tebi laka noć, Piper.«
Nash je pružio ruku i ugasio svjetiljku na noćnom ormariću, na što je
soba uronila u tamu.
Nekako je to bilo mnogo gore. Umjesto da ga gledam uglavnom golog
te preslatko ugniježđenog pored psa, sada su mi osjetila bila pojačana tako
da uhvatim svaki udisaj, svako meškoljenje njegova tijela.
U mraku je posegnuo za mnom, a ruka mu se na prekrivaču ispreplela
s mojom.
Aha. Za mene noćas nema spavanja.
Nash
Sotona u odijelu
Lina
Par zahvala
Nash
O motao sam Piperin povodac oko ruke i zgrabio jedan od dva buketa
koja su mi stajala u držaču za čaše u vozilu.
»Hajde, Pip. Kratko zaustavljanje.«
Izašli smo na ulicu taman kad je Nolan parkirao iza mene, uz rubnik.
Dobacio sam mu sarkastičan vojnički pozdrav, na koji mi je uzvratio
bezvoljnim srednjakom. Tip gotovo da mi se počinjao sviđati.
Piper je putem do dupleksa išla ispred mene. Bila je to dvokatnica od
cigle i vinila. I jedan i drugi stan imao je mali prednji trijem s uredno
poslaganim lončanicama.
Prešao sam tri stube do lijevih vrata. Tu se sivo-bijela mačka sklupčala
uz mrežicu prednjeg prozora. Do mene se kroz njega širila klasična glazba.
Mahnuo sam skeptičnoj mački pa kratko pritisnuo zvono.
Piper mi je sjela do nogu i entuzijastično mahala repom. Nije bilo
iritantno kao što sam mislio da će biti, to što je bila sa mnom na poslu.
Njezini rutinski zahtjevi za pažnjom sprečavali su da nad papirologijom
odlutam u mislima. I iako zasad nije bila dovoljno opuštena da ikome od
drugih policajaca dopusti da je mazi, kada je shvatila da u džepovima imaju
keksiće za nju, počela je svaki sat krstariti zajedničkim uredom.
S druge strane vrata začuli su se koraci, kao i iživcirano: »Dolazim.
Dolazim. Smiri se, kvragu.«
Vrata su se otvorila i eto nje. Moj anđeo čuvar.
Xandra Rempalski imala je gustu, kovrčavu kosu. Bila je crna, s
upletenim pramenovima ljubičaste. Držala ju je napola podignutu, u
nakrivljenoj punđi na tjemenu, dok joj je ostatak padao preko ramena poput
vodopada. Imala je tamnu kožu i smeđe oči u kojima se mijenjao izraz
iživciranosti, preko zanimanja pa do prepoznavanja.
Umjesto medicinske odore nosila je traper-pregaču, u čijim su
džepovima bile ručne alatke te kolutovi žice. S ušiju su joj visjele dugačke,
srebrne naušnice sastavljene od tuceta međusobno povezanih kolutova. S
ogrlice su joj se spuštali lančići koji su joj između ključnih kostiju tvorili
oblik slova V. Podsjetila me na verižnjaču.
»Bok«, rekao sam i iznenada se osjetio glupo što nisam ovo odavno
učinio.
»Bok i tebi«, odgovorila je i naslonila se na dovratak.
Mačka joj je lijeno zavijala između bosih nogu. Piper mi se skutrila iza
čizama i pretvarala se da je nevidljiva.
»Ne znam sjećaš li me se...«
»Načelnik Nash Morgan, četrdeset i jedna godina, dvije rane od
metaka, na ramenu i na torzu, krvna grupa nula negativna«, izrecitirala je.
»Pretpostavljam da me se sjećaš.«
»Cura ne pronađe svaki dan načelnika policije kako krvari pored
ceste«, rekla je i zabljesnula me kratkim osmijehom.
Piper se usudila baciti pogled oko mojih čizama. Debeljuškasta je
mačka siknula pa se svalila u dovratku i počela si lizati dupe.
»Ne obaziri se na Neuljudnu Gertrudu«, rekla je Xandra. »Drskosti joj
ne nedostaje, za razliku od smisla za pristojnost.«
»Ovo je za tebe«, rekao sam i gurnuo suncokrete prema njoj. »Trebao
sam ranije svratiti da ti zahvalim. No stvari su bile...«
Podigla je pogled s cvijeća, a osmijeh joj se izlio u suosjećajan izraz.
»Teško je. Nije lako tomu svjedočiti u svojoj smjeni. Sigurna sam da to
proživljavati nije mačji kašalj.«
»Imam osjećaj da bih trebao biti nekako imun na to«, priznao sam
gledajući dolje u Piper, koja mi se iznova prilijepila iza nogu.
Xandra je odmahnula glavom. »Kada počneš biti imun na to, vrijeme
je da se udaljiš. Bol i briga ono su zbog čega smo dobri u svojim
poslovima.«
»Koliko dugo radiš na hitnom odjelu?«
»Otkako sam diplomirala sestrinstvo. Osam godina. Nikada nije
dosadno.«
»Pitaš li se ikada koliko si dugo možeš priuštiti da ti je stalo?«
Osmijeh joj se vratio. »Ne brinem se zbog takvih stvari. Idem dan po
dan. Dokle god dobro nadmašuje loše, spremna sam za sljedeći dan. Nikada
neće biti lako. Ali ne radimo ovo radi lakoće. Radimo to da bi bilo drukčije.
Ovakve svari? Zahvala jednog od onih koji su preživjeli? To puno vrijedi.«
Trebao sam joj donijeti zahvalnicu.
Ili nešto što bi trajalo dulje od hrpe suncokreta.
No nisam imao ništa osim riječi. Pa sam joj dao njih. »Hvala ti što si
mi spasila život, Xandra. Nikada ti se za to neću moći odužiti.«
Namjestila je buket uz bok. Sunce joj je udarilo u naušnice, koje su
zasvjetlucale. »Zato se samo nastavi oduživati u budućnosti, načelniče. Dan
po dan. Nastavi činiti dobro. Nastavi održavati tu ravnotežu.«
Prokleto sam se nadao da je micanje Diltona s dužnosti korak u tom
smjeru. Jer trenutno se, baš kao i sve drugo što sam činio, nije doimalo ni
približno dovoljno.
»Dat ću sve od sebe.«
»Znaš, pomaže kada imaš nešto osim posla. Nešto dobro. Ja? Ja hodam
s neprikladnim muškarcima i izrađujem nakit«, rekla je i rukom pokazala
po pregači punoj alata.
Trenutno se nisam osjećao kao da imam prokleto išta osim nesigurnog
udomljenog psa te jedne ili dvije rupe koje nikada neće zacijeljeti.
U susjednom je stanu odjeknuo tresak, nakon kojeg je uslijedilo
glasno, dugačko tuljenje. Poskočio sam, a ruka mi se istog trena primaknula
službenom oružju.
»Nemoj«, oštro je upozorila Xandra. Cvijeće i mačku pospremila je
unutra pa se progurala pokraj mene kako bi krenula prema susjednom stanu.
»Moraš ući natrag u svoj stan«, inzistirao sam, gotovo se spotaknuvši
preko Piper dok sam pojurio pokraj nje i niza stube. Nolan je žurno prilazio
stazom, a futrola mu je bila otkopčana.
»Čekaj! To mi je nećak. Ne komunicira verbalno«, objasnila je Xandra
slijedeći me do susjednih vrata.
Vratili su mi se detalji njezine izjave. Kasnila je na posao jer je ostala
pomoći sestri smiriti svojeg nećaka.
Zastao sam i razmijenio pogled s Nolanom. Pustio sam je da prođe kraj
mene na stubama.
»Ima autizam«, rekla je i prošla kroz sestrina ulazna vrata.
»Zadrži psa«, rekao sam i bacio Nolanu Piperin povodac pa je slijedio
unutra.
Krv mi je još uvijek kolala, fokus je još bio sužen. Na sredini sivog
tepiha dnevne sobe muškarac - ne, dječak - bio je sklupčan na boku, rukama
si je pokrivao uši dok se ljuljao i zavijao od boli koju je samo on osjećao.
Pored njega nalazili su se razbijeni ostaci igračke ciglenog dvorca.
»Murja? Zbilja, Xan?« Žena koja je dijelila iznimne sličnosti sa
Xandrom klečala je tik izvan dohvata oštrog ritanja dječakovih dugačkih,
štrkljastih nogu.
»Jako smiješno«, suho je rekla Xandra. »Spustit ću rolete.«
»Mogu li išta učiniti?« oprezno sam pitao dok je Xandra tiho navlačila
zastore na prednjim prozorima.
»Ne još«, rekla je Xandrina sestra nadglasavajući sinove žalobne
krikove. »Za sat vremena idemo doktoru. Slušalice mu se pune.«
Stajao sam pred vratima i osjećao se bespomoćno dok su dvije žene
usklađeno radile kako bi sobu zamračile, utišale. Protokol, shvatio sam.
Krici su se uskoro stišali i majka je dječaku oko ramena namjestila
nekakav teški ogrtač.
Nedugo potom uspravio se u sjedeći položaj. Bio je visok za svoje
godine, tamne kože te sa štrkljastim udovima karakterističnima za rani
pubertet.
Bacio je pogled na uništeni dvorac i tiho jauknuo.
»Znam, kompa«, rekla je njegova majka i oprezno mu kliznula rukom
oko ramena. »U redu je. Popravit ćemo ga.«
»Amy, ovo je načelnik Morgan«, rekla je Xandra. »Načelniče, ovo je
moja sestra Amy i moj nećak Alex.«
»Načelniče«, rekla je Amy dok je u naručju ljuljala Alexa.
»Bok. Samo sam svratio do Xandre da joj zahvalim...«
»Što ti je spasila život?« potaknula me uz mali osmijeh.
»Aha. To.«
»Isprike na ometanju«, rekla je i prihvatila knjigu koju joj je Xandra
pružila.
»Nema potrebe ni za kakvim isprikama.«
»A brinula si se kako će proći tvoja prva interakcija s murjom«,
Xandra je zafrkavala sestru.
Amy je ponovno izvila usne pa utisnula poljubac na sinovo tjeme i
počela mu čitati.
»To je još jedna strategija. Smij se iako ti nije smiješno«, rekla je
Xandra i pružila mi platnenu torbu.
Dok je Alex u mojem smjeru dobacivao zabrinute poglede, radio sam
svoj posao i pomogao stvari ponovno dovesti u red, ciglu po ciglu.
Kada je soba bila čista, a priča gotova, kimnuo sam Amy i slijedio
Xandru do vrata. Alex se osovio na noge i polako nam prišao. Bio je visok i
imao široka ramena, a stisak njegova dlana u mojoj ruci bio je snažan. No
na licu mu je bio sladak, dječački osmijeh dok mi je gledao u prsa.
»Ne vjeruje u osobni prostor«, zabavljeno je upozorila Xandra.
Alex je posegnuo i prstom mi ocrtao značku, od jednog vrška, preko
drugog do trećeg... Nakon što je dvaput opisao zvijezdu, kimnuo mi je i
pustio me.
»I meni je bilo drago, Alexe«, tiho sam mu rekao.
Šaputanje na jastuku
Lina
Nash
Lina
Ispovijesti u autu
Nash
D o trenutka kada sam stigao do postaje još sam bio bijesan zbog
zasjede na doručku. Nisam znao na koga sam se više ljutio: na
Luciana jer se petljao, Knoxa jer je bio tvrdoglavi šupak ili na Linu jer je
još nešto tajila, a ja sam s njom bio isključivo iskren.
Poslala mi je tri poruke da želi razgovarati. Pretpostavljao sam da je
bila zabrinuta za to što mi je Lucian rekao. Trenutno sam bio raspoložen da
je pustim neka se brine.
Hi je možda ovaj burni unutarnji gnjev bio usmjeren prema meni.
U ovom trenutku zapravo nije bilo važno. Svi su mi išli na živce.
»Trebao bi mi govoriti gdje ćeš biti, Morgane.« Okrenuo sam se i
zatekao saveznog šerifa jednako naživcirana izgleda kako po pločniku tutnji
prema sporednom ulazu u postaju.
Nisam bio raspoložen. »Već sam bijesan na dva šupka koja su me
jutros izvukla iz kreveta. Da sam na tvojem mjestu? Ne bih se žurio na taj
popis dodati svoje ime.«
»Gle, seronjo. Ni ja nisam sretan zbog ovog zadatka. Misliš da mi se
sviđa kampirati na nekom teritoriju gdje je glavni događaj dvoboj bendža iz
Oslobađanja i čuvati tvoja nezahvalna leđa od neke prijetnje koja
vjerojatno uopće ne postoji?« Nolan se obrecnuo zauzvrat.
»Ajme, oprosti što ti je dosadno, Grahame. Želiš li bojanku i bojice?
Uzet ću ih kad ti odem kupiti zahvalnicu i jebene balone.«
Nolan je odmahnuo glavom. »Kriste, pravi si šupak. Da jučer nisam
vidio kako si riješio ono s klincima i natjerao onog pizdunskog policajca da
se upiša u gaće, pomislio bih da je to stanje trajno.«
»Aha, pa, možda je.«
Da ilustriram na što mislim, nisam mu pridržao vrata.
Odsječnim kimanjem dao sam do znanja da sam čuo rundu pozdrava
»Jutro, načelniče« dok sam išao ravno prema uredu, gdje ću moći zatvoriti
prokleta vrata pred cijelim svijetom.
Nolanu nitko ništa nije rekao kad je umarširao za mnom.
»Gdje je Piper?« pitao je Grave držeći u zraku vrećicu gurmanskih
psećih keksića iz trgovine za kućne ljubimce.
Jebemu.
Kujica je bila kod Line. Možda nisam želio prokletog psa, ali prokleto
sigurno neću dopustiti Lini da je zadrži.
»Sa susjedom je«, rekao sam.
Policajac Will Bertie zaustavio me tik pred mojim vratima. Bio je prvi
crnac kojeg sam zaposlio kao policajca kada sam postao načelnik. Blago je
govorio i ništa ga nije moglo uzdrmati. U zajednici su ga voljeli, a u odjelu
poštovali. »Imaš posjetitelja, načelniče. Čeka te u uredu«, rekao je.
»Hvala, Wille«, rekao sam pokušavajući prigušiti svoju razdraženost.
Činilo se da svijet danas nije sklon tome da me ostavi na prokletom miru.
Zaputio sam se u ured i stao na mjestu ukopan kada sam primijetio
svojeg posjetitelja.
»Tata?«
»Nash. Lijepo te vidjeti.«
Duke Morgan nekoć je bio najsnažniji, najsmješniji muškarac kojeg
sam poznavao. No godine su gotovo potpuno izbrisale tog čovjeka. Nije se
moralo pomno zagledati pokraj čiste, vrećaste odjeće, uredno podrezane
kose i brade, da se uvidi istina o muškarcu u mojoj stolici za posjetitelje.
Izgledao je starije od svojih šezdeset pet godina. Koža mu je bila
ostarjela i izborana zbog godina zapostavljanja i izloženosti vremenskim
uvjetima. Bio je odveć mršav, sjenka muškarca koji me nekoć nosio na
ramenima i bez muke me bacao u potok. Ispod plavih očiju, jednake nijanse
kao i moje, bili su podočnjaci, potezi ljubičaste toliko tamne da su gotovo
izgledali kao masnice.
Prstima je nervozno opetovano slijedio šavove na hlačama. Bio je to
tik koji sam kao dijete naučio prepoznati.
Unatoč tome što sam davao sve od sebe da ga spasim, otac mi je bio
beskućnik i narkoman. Nikada mi nije postalo nimalo lakše probaviti taj
neuspjeh.
Bio sam u iskušenju da se okrenem i izađem. No baš kao što sam
prepoznavao tik, također sam prepoznavao potrebu da se suočim s lošim.
Bilo je to dio mojeg posla, dio onoga tko sam.
Otkopčao sam pojas i objesio njega i jaknu na vješalicu za kapute pa
sjeo.
Mi Morganovi nismo bili za zagrljaje, i to s pravom. Zbog godina
razočaranja i traume međusobno fizičko iskazivanje naklonosti bilo nam je
strani jezik. Oduvijek si obećavam da će to biti drukčije kada budem imao
vlastitu obitelj.
»Kako si?« pitao sam.
Duke si je odsutno protrljao mjesto između obrva. »Dobro. To je
otprilike razlog zašto sam ovdje.«
Pripremio sam se za pitanje. Za »ne« koje ću morati isporučiti. Odavno
sam mu prestao davati novac. Čistu odjeću, hranu, hotelske sobe, liječenje,
da. No rano sam naučio gdje točno lova odlazi čim je se on dočepa.
Nisam se više zbog toga ljutio. Već dugo nisam. Tata je bio to što je
bio. Nije postojalo ništa što sam mogao učiniti da to promijenim. Ni
dobivanje dobrih ocjena. Ni nastup na utakmici američkog nogometa. Ni
matura s pohvalom. I definitivno ni davanje novca.
»Odlazim na neko vrijeme«, naposljetku je rekao, rukom si trljajući
bradu.
Namrštio sam se. »Jesi u nevolji?« pitao sam već tresući računalni miš.
Namjestio sam da mi dođe obavijest kada i ako u sustavu iskoči njegovo
ime.
Odmahnuo je glavom. »Ne. Ništa takvo, sine. Ja, uh, počinjem
program rehabilitacije dolje na jugu.«
»Stvarno?«
»Aha.« Prešao je dlanovima preko koljena pa ponovno do bedara.
»Već neko vrijeme razmišljam o tome. Odnedavno ne uzimam ništa i
osjećam se prilično dobro.«
»Koliko je dugo >odnedavno<?« pitao sam.
»Tri tjedna, pet dana i devet sati.«
Trepnuo sam. »Sam?«
Kimnuo je. »Aha. Osjećao sam da je vrijeme za promjenu.«
»Dobro za tebe.« Bio sam pametniji od toga da se ponadam. No
također sam znao kakav je napor potreban da se ovisnik dovede u to stanje
uma.
»Hvala. Uglavnom, to je drukčije mjesto od onih na kojima sam bio
prije. Dolazi sa savjetovanjem, planovima medicinskog liječenja. Nakon
toga dobijem čak i socijalnog radnika da mi pomaže. Imaju program
podrške za pacijente koji izađu s liječenja, program zapošljavanja.«
»Zvuči kao da ima potencijala«, rekao sam.
Nisam bio optimističan. Ne u vezi njega i ne u vezi rehabilitacije.
Previše razočaranja tijekom godina. Naučio sam da je gajenje očekivanja
kada je on u pitanju samo garancija vlastitog razočaranja. Stoga sam ga
namjerno uvijek dočekivao tamo gdje je bio, ne tamo gdje sam želio da
bude. Ne tamo gdje je nekoć bio.
To mi je pomagalo i u poslu. U odnošenju prema žrtvama i
osumnjičenima s poštovanjem, ne s osudom. Unatoč činjenici što se
pretvorio u toksičnu očinsku figuru, Duke Morgan činio me boljim
murjakom. I na tome sam bio zahvalan.
»Trebaš li nešto prije nego što odeš?«
Polako je odmahnuo glavom. »Ne, ne. Skroz sam spreman. Tu mi je
autobusna karta«, rekao je i potapšao prednji džep. »Odlazim ovog
popodneva.«
»Nadam se da će ti iskustvo biti dobro«, rekao sam i stvarno to mislio.
»Bit će.« Posegnuo je u isti džep i izvukao posjetnicu. »Evo broja i
adrese ustanove. Prvih nekoliko tjedana ograničit će pozive na hitne
slučajeve, ali možeš slati pisma... ako želiš.«
Stavio je posjetnicu licem prema gore i gurnuo je prema meni.
Podigao sam posjetnicu, pogledao je, pa je stavio u džep. »Hvala,
tata.«
»Pa, bit će najbolje da krenem«, rekao je i ustao. »Moram se vidjeti s
tvojim bratom prije nego što krenem na put.«
Ustao sam. »Otpratit ću te.«
»Nema potrebe. Ne želim te sramotiti pred tvojim odjelom.«
»Ne sramotiš me, tata.«
»Možda za nekoliko mjeseci neću.«
Nisam znao što bih s time. Stoga sam mu pljesnuo rame i stisnuo ga.
»Dobro zarastaš?« pitao je.
»Aha. Trebat će više od nekoliko metaka da me obori«, rekao sam uz
glumljeno samopouzdanje.
»Neke je stvari teže preboljeti od drugih« inzistirao je, a te plave oči
prikovale su se za moje.
»Neke stvari jest«, složio sam se.
Rupe od metaka i slomljena srca.
»Nisam bio dobar prema tebi i tvojem bratu.«
»Tata, ne moramo ovo raditi. Razumijem zašto su se stvari odvile tako
kako jesu.«
»Samo žalim što nisam nastavio pokušavati gledati prema svjetlu
umjesto što sam potonuo u tamu«, rekao je. »Čovjek može naučiti živjeti u
toj tami, ali nije to nikakav život.«
Kreće nizbrdo
Nash
Obračun na nogometu
Lina
Tim Lina
Lina
Prokletstvo.
Bacila sam pulover na krevet i krenula prema vratima.
»Bok«, vedro su rekle kada sam otvorila.
»Bok.«
»Hvala, hoćemo ući«, objavila je Sloane i gurnula vrata.
»Ako ste došle u bitku, nemam nimalo energije«, upozorila sam.
Pola noći provela sam topeći zaleđeno povrće na prsima dok sam
slušala vođene meditacije i pokušavala snagom volje istjerati stres iz tijela.
»Došle smo ti reći da smo odabrale stranu«, rekla je Naomi. Nosila je
pripijene traperice i svilenu bluzu boje smaragda. Kosa joj je bila
nakovrčana u opuštene valove koji su joj uokvirivali lijepo lice.
»Stranu čega?«
»Dobro smo razmislile i mi smo u timu Lina«, rekla je Sloane. I ona je
bila prelijepo obučena za ležerno nedjeljno popodne. Nosila je isprane
traperice, štikle te prokleto dobro tamno sjenilo. »Željela sam napraviti
majice, ali Naomi je mislila da će biti bolje da se samo pojavimo i
odvedemo te.«
»Odvedete?« ponovila sam. »Kao, na odstrel?«
»Neće biti ubojstava, obećavam«, rekla je Naomi i zaputila se u moju
spavaću sobu. »Zašto je ovdje spakirani kovčeg?«
»Jer ne mogu svu odjeću nositi u rukama.«
»Bila si u pravu što nisi čekala majice«, rekla je Sloane slijedeći
Naomi u moju sobu.
Naomi mi je stala prekapati po kovčegu. »Ovo je slatko. O, i
definitivno ove traperice.«
»Pljačkate li me?« Znala sam da je Knockemout malo neuglađen, ali
ovo mi se činilo pretjerano.
»Odjenut ćeš se i idemo na žensko plus Stef popodnevno, možda i
večernje druženje, ovisno o tome koliko se bude konzumiralo alkohola i
pržene hrane«, rekla je Sloane i pružila mi traperice te crveni pulover s
dubokim izrezom.
»Još radimo na imenu«, dodala je Naomi.
»Ali nisam bila iskrena prema vama. Tajila sam vam stvari«, istaknula
sam pitajući se jesu li možda zaboravile moju izdaju.
»Prijatelji prijateljima pružaju priliku da objasne. Možda si imala
dobar razlog da ne budeš iskrena. Ili možda nikada nisi imala sjajne
prijatelje kao Sloane i mene«, rekla je Naomi i dobacila mi moj gigantski
neseser s kozmetikom. »U svakom slučaju, kakve bismo to prijateljice bile
da te napustimo kada smo ti najpotrebnije?«
»Znači, ne ljutite se na mene?« polako sam pitala.
»Zabrinute smo«, ispravila me Naomi.
»I stvarno želimo još detalja o tvojem spavanju s Nashom«, dodala je
Sloane uz razigrano podizanje obrva.
»Usput, on je očajan«, rekla je Naomi i uperila prst u smjeru
kupaonice.
»Njegovo stanje očaja ne tiče me se«, inzistirala sam.
Jučer, nakon katastrofe na nogometnoj utakmici, dvaput mi je pokucao
na vrata. Treći je put zaprijetio da će mi provaliti ako barem ne potvrdim da
sam u redu.
Da uštedim trošak zamjene vrata, napisala sam mu sažeto U redu sam.
Odjebi.
»Požuri se i spremi. Ne možemo piti cijeli dan ako ne počnemo
odmah«, rekla je Sloane proučavajući drugi pulover. »Hej, mogu li ovo
posuditi za spoj s Nolanom?«
I tako smo završili u Hellhoundu, prljavom bajkerskom baru, u
nedjelju popodne, s timom Lina.
Glazba je bila glasna. Pod je bio ljepljiv. Svi su stolovi za biljar bili
zauzeti. I bilo je više novčanika na lancu nego bez lanca.
»Ovdje još uvijek poželim iskoristiti kantu Pine-Sola i paletu Lysola
prije nego što sjednem«, požalila se Naomi dok smo prilazili šanku.
Stef je iskrivio lice i zasukao rukave svojeg pulovera marke Alexander
McQueen prije nego što se podlakticama pažljivo oslonio na drvo. »Pa,
zdravo, zgodni konobaru«, rekao si je u bradu.
Joel, džentlmenski konobar, bio je visok, mišićav, bradat te od glave do
pete odjeven u crno. Kosa mu je bila griva srebra, začešljana unatrag s
osunčanog lica. »Dobro došle natrag, dame«, rekao je uz cerek
prepoznavanja. »Vidim da ste sa sobom povele novog prijatelja.«
Naomi je predstavila Stefa.
»Što ćemo? Žestice? Cugu? Vino?«
»Žestice«, rekla je Sloane.
»Vino?« pitala je Naomi.
»Definitivno vino«, složio se Stef.
Joelove su sive oči stigle do mene. »Ja ću vodu.«
»Buuuuuuu«, uglas su rekle Naomi i Sloane.
Stef mi se namrštio. »Imaš li ozljedu glave?«
»Počet ću s pićima. Pokušajte u međuvremenu nikoga ne udariti«, Joel
je upozorio, uglavnom mene.
»Ne piješ«, rekla je Sloane.
»Voda je piće.«
»Ono što Sloane misli jest zašto se hidriraš umjesto da budeš
neodgovorna i naručuješ odrasla pića?« rekla je Naomi.
»Netko od nas mora voziti«, istaknula sam.
»Netko od nas ima prokleto seksi zaručnika koji spremno čeka da
pokupi naše šarmantno opijene malenkosti«, objasnila je Naomi.
»Knox ti nije srao što se vraćaš ovamo?« pitala sam.
Posljednji i, pa, jedini put kada smo bile ovdje bio je dan kada sam
stigla u grad. Knox i Naomi bili su usred prekida koji nitko od to dvoje
tupoglavaca nije zapravo želio. Odvela sam Naomi s njezine smjene u
Honky Tonku i dovela je ovamo, u najotrcaniji od otrcanih barova.
Sloane nam se pridružila i dan je gotovo završio barskom tučnjavom
kada su neki gluplji, pijaniji klijenti mislili da zapravo imaju šansu s nama.
»Zato je Stef ovdje«, objasnila je Naomi.
»Natjerao me da obećam da ću mu se javljati svakih trideset minuta«,
rekao je Stef i podigao mobitel.
»Je li još ljut na mene?« pitala sam pokušavajući zvučati kao da me
nije briga.
»Bit će ako sazna da si planirala otići iz grada, a da nikome od nas ne
kažeš«, rekla je Naomi.
Eto zašto nisam imala prijatelje. Veze svih vrsta bile su previše
ljepljive. Svi su se osjećali kao da imaju pravo govoriti ti što radiš krivo i
davati ti upute kako da to popraviš u skladu s onime što se njima sviđa.
»Nisam odlazila iz grada. Mislila sam se preseliti natrag u motel i onda
otići iz grada.«
»Kao tvoja prijateljica, ne mogu te čiste savjesti pustiti da ti žohari
prenesu neku bolest kada ti je dostupan savršeno lijep, čist stan«, inzistirala
je Naomi.
»Radije bih živjela sa žoharima nego pokraj Nasha.«
Joel se vratio s našim pićima. Dvije žestice bogzna čega za Sloane,
dvije čaše vina napunjene do vrha te voda s kriškom limuna.
Sloane je pružala ruke prema žesticama.
»Hvala, Joele«, rekla sam kada je pred mene stavio vodu.
»Jesi u redu?« pitao me.
»Dobro sam.«
»Errrrr!« Sloane, s već jednom popijenom žesticom, proizvela je
glasan zvuk pritisnutog gumba. »Protuzakonito je lagati tijekom ženskog
plus Stef popodnevnog druženja.«
Naomi je kimnula. »Slažem se. Pravilo broj jedan: Nema laganja.
Nismo ovdje da se pretvaramo kako je sve dobro. Ovdje smo jedna za
drugu. Rekla sam >ovdje< previše puta. Sada više ne zvuči kao riječ.
Ovdje. Ovdje?«
»Ovdje.« Sloane je namršteno pokušala.
»Danas su već pile?« pitao me Joel izvivši seksi srebrnu obrvu.
Odmahnula sam glavom. »Ne.«
Mudro je napunio još dvije čaše vodom i odložio ih ispred mojih
prijateljica pa nestao niz šank.
»Oooooovdje«, naglašeno je govorila Naomi.
»Zaboga. Dobro! Nisam dobro«, priznala sam.
»Bilo je i prokleto vrijeme. Bojala sam se da ćeš nas natjerati da
nastavimo«, rekla je Sloane i podigla drugu žesticu pa je iskapila.
»Prvi je korak priznati da si katastrofa«, mudro je rekao Stef.
»Nisam dobro. Katastrofa sam. Čak ni moja obitelj ne zna čime se
bavim jer ne mogu podnijeti pomisao na to da sam igdje gdje mogu i
namirisati opasnost. Da imaju pojma koliko mi je posao opasan, doletjeli bi
ovamo, oko mene oblikovali zaštitni štit i prisilili me da se doselim kući k
njima.«
Moja sićušna osobna publika gledala me preko rubova čaša.
»A pijem vodu jer sam imala srčanu bolest koja me gotovo ubila kada
sam imala petnaest godina. Zahvaljujući operacijama i tome što sam bila
čudakinja koja je umrla pred cijelim stadionom propustila sam normalne
tinejdžerske stvari. Sada je popravljeno, ali još dobijem VES kada sam pod
stresom. A sada sam prokleto pod stresom. Svako glupo treperenje podsjeća
me na to kako je bilo gotovo umrijeti, potom živjeti zagušljivi poluživot
školovanja kod kuće, odlazaka liječnicima i despotskih roditelja koje nisam
mogla kriviti što su despoti jer su me gledali kako praktički umirem na
nogometnom terenu.«
»Opa«, rekla je Sloane.
»Još alkohola, Joele«, preklinjala je Naomi podigavši svoju sada
praznu vinsku čašu.
»Stoga me ispričajte što ne govorim svima koje upoznam detalje o
svojem životu. Dovoljan njegov dio provela sam pod detaljnim nadzorom i
u podsjećanju da nisam normalna i da nikada neću imati normalan život.
Dok nisam došla ovamo i upoznala Našupka.«
»Dobra«, rekla je Sloane uz odobravajuće kimanje.
»Što se dogodilo kada si došla ovamo i upoznala Nasha? Pardon.
Mislim Našupka?« pitala je Naomi upijajući svaku moju riječ.
»Bacila sam jedan pogled na njega i tu cijelu njegovu ranjenu,
natmurenu stvar...«
»Pod >stvar< misliš penis?« pitao je Stef.
»Ne mislim.«
»Prestanite je prekidati«, siknula je Naomi. »Bacila si jedan pogled na
njegov ranjen, natmureni nepenis i što?«
»Svidio mi se«, priznala sam. »Stvarno mi se svidio. Zbog njega sam
se osjećala posebno i to ne onako čudno, kao osoba koja je pred svima
doživjela srčani zastoj. Zbog njega sam se osjećala kao da me treba. Nitko
me nikada nije trebao. Uvijek su me štitili, ili se odnosili prema meni kao
prema bebi, ili me izbjegavali. Bože, roditelji mi pokušavaju rezervirati
avionske karte silom se pokušavajući utrpati u moj sljedeći pregled kod
kardiologa samo kako bi im liječnik mogao reći da sam još uvijek dobro.«
Ispred Naomi i Sloane pojavilo se još pića. Joel je prema meni gurnuo
zdjelu orašastih plodova. »Ti su svježi iz vrećice. Nitko ih još nije ispipao«,
uvjerio me.
»Hvala ti na neispipanim orašastim plodovima«, rekla sam.
»Pa, Nash je priznao - nakon nešto prekoravanja - da ima napadaje
panike i da si mu pomogla«, rekla je Naomi.
»Nisam ga iskoristila«, inzistirala sam.
»Draga, znamo. Nitko to ne misli. Čak ni Nash. Morgan je. Oni kažu
glupe stvari kada su ljuti. Ali moram ti reći, lijepo je vidjeti ga ljutitog«,
priznala je Naomi.
»Zašto?«
»Prije tebe nije bio ni ljutit ni sretan niti išta. Bio je kao fotokopija
samog sebe. Samo ravnodušan, beživotan. A tada si došla ti i pružila mu
nešto za što mari dovoljno da se razljuti.«
»Lagala sam mu. Svima sam vam lagala.«
»A odsada ćeš se popraviti«; rekla je Naomi, kao da je to tako lako.
»Hoću?«
»Ako želiš da i dalje budemo prijateljice, hoćeš«, rekla je Sloane. Tri
žestice i već se nakrivila u stranu kao da je na palubi broda.
»Prijatelji poboljšavaju prijatelje. Prihvaćamo loše dijelove, slavimo
dobre dijelove i ne mučimo te zbog pogrešaka«, rekla je Naomi.
»Žao mi je što nisam bila iskrena prema vama«, tiho sam rekla.
»Sada barem sve nekako ima smisla«, istaknula je Sloane. »Da ja
moram roditeljima lagati o svemu samo da bih vodila iole normalan život,
shvaćam koliko bi se to lako pretvorilo u naviku.«
»Razumijem«, suosjećajno je rekla Naomi. »I ja sam svojim
roditeljima lagala o svemu kada sam tek došla ovamo jer sam ih pokušavala
zaštititi od svojeg nereda i od Tinina nereda.«
»Znam taj osjećaj.« Promiješala sam si vodu slamkom. »Zapravo sam
si dopustila da se počnem pitati što bi bilo?«
»Što bi bilo da što?« pitao je Stef.
»Što bi bilo kad bi to s njim funkcioniralo? Kad bih ostala ovdje? Što
ako je ovo znak koji sam tražila kako bih dala otkaz na poslu i probala nešto
novo? Što ako bih zapravo mogla imati normalan život?«
Naomi i Sloane zurile su u mene raširenih, vlažnih očiju.
»Nemojte«, upozorila sam.
»O, Lina«, šapnula je Naomi.
»Znam da ne voliš da te diraju i poštujem to«, rekla je Sloane. »Ali
mislim da bi trebala znati da te grlim u mislima.«
»U redu. Za tebe nema više žestica«, odlučila sam.
Obje su nastavile zuriti u mene poput željnih likova iz crtića s velikim,
srnećim očima. »Neka prestanu«, preklinjala sam Stefa.
Odmahnuo je glavom. »Postoji samo jedan način da prestanu.«
Preokrenula sam očima. »Joj, dobro. Možete me zagrliti. Ali nemojte
ništa proliti po meni.«
»To!« rekla je Sloane.
Zagrlile su me s obiju strana. Tamo, u sendviču između pijane
knjižničarke i pripite voditeljice odnosa sa zajednicom, osjećala sam se
mrvicu bolje. Stef me nezgrapno potapšao po glavi.
»Zaslužuješ biti sretna i imati normalan život«, rekla je Naomi i
odmaknula se.
»Ne znam što zaslužujem. Nash je pogodio manje-više svaki gumb
srama i krivnje koji imam.«
»Ranije ove sezone i mene je na Waylayinoj utakmici bombardirao
istinom«, suosjećala je Naomi.
»Hvala Bogu što je sezona skoro gotova«, šalio se Stef.
»Znaš zašto mu je iskrenost toliko važna, zar ne?« pitala me Naomi.
Slegnula sam ramenima. »Pretpostavljam da je svima važna.«
»Knoxov i Nashov tata je ovisnik. Duke je počeo uzimati drogu -
uglavnom opijate - nakon što im je mama umrla. Knox je rekao da se svaki
dan s njihovim tatom činio kao laž. Zakleo bi se da je trijezan ili bi obećao
da se više nikada neće drogirati. Posvetio bi se tome da ih pokupi poslije
škole ili bi im rekao da će biti na njihovim nogometnim utakmicama. Ali
uvijek bi ih iznevjerio. Ponovno i ponovno. Jedna laž za drugom.«
»To je užasno«, priznala sam. Moje je odgajanje imalo svoje izazove...
znate, kao, umiranje pred svim prijateljima i njihovim obiteljima. Ali to se
nije dalo usporediti s time kako su Knox i Nash odrasli. »Međutim, može
jedno nepopularno mišljenje? Nisi odgovoran kako su te odgojili, ali jesi
odgovoran za svoje postupke i reakcije u odrasloj dobi.«
»To je istina«, priznala je Naomi pa drmnula još vina.
»Prekrasna žena s vrlo dugačkim nogama ima pravo«, rekla je Sloane.
»Uostalom, koliko si visoka? Izmjerimo!«
Prema njoj sam gurnula čašu vode. »Možda da pauziraš s tim
žesticama.«
»Hajdemo slijediti ovu nit«, objavio je Stef. »Prošla si kroz usrano
iskustvo kao tinejdžerica, što je zahvaljujući pubertetu već grozno.«
»Pošteno.«
»Slušajte me dalje«, nastavio je. »Odrasteš, odseliš se, postaneš
žestoko neovisna i prihvatiš opasan posao. Zašto?«
»Zašto?« ponovila sam. »Valjda da dokažem da sam snažna. Da nisam
ista ona slaba, bespomoćna djevojčica koja sam bila prije.«
»Opaka si kulerica«, složio se Stef.
»Za kulerice«, rekla je Naomi podižući svoju gotovo praznu vinsku
čašu.
»Pričekaj sa zdravicom, Witty. Spremam se raspametiti vas«, inzistirao
je Stef.
»Raspamećuj«, rekla je Sloane i oslonila bradu na ruke.
»Kome se dokazuješ?« pitao me Stef.
Slegnula sam ramenima. »Svima?«
Stef je uperio prst u Sloane. »Napravi opet onaj zvuk gumba.«
»Errrrrrrr!«
Pola bara okrenulo se da nas pogleda.
»Po tome ću shvatiti da se ne slažeš?« potaknula sam Stefa.
»Evo moje briljantnosti. Ako ti obitelj ne zna što radiš, nisu svjesni
tvojeg profesionalnog kulerstva. A ako ti kolege ne znaju za tvoju prošlost,
nemaju pojma koliko si uistinu impresivna jer ne znaju što si morala
svladati da dođeš dotamo.«
»Na što ciljaš?«
»Jedina osoba koja je preostala, a kojoj išta možeš dokazati, si ti. A
ako ne shvaćaš koliko si snažna, sposobna kulerica, nisi obraćala
pozornost.«
»To se doima malo neimpresivno. Ali nije u krivu«, rekla je Naomi.
»Nisam još gotov«, rekao je Stef. »Mislim da zapravo ne pokušavaš
dokazati da si kulerica. Mislim da trošiš svu energiju pokušavajući ugušiti
bilo kakvu naznaku ranjivosti.«
»Ooooooo! A zbog Nasha se osjećaš ranjivo«, radosno je pogađala
Sloane.
»Stoga si sabotirala bilo kakvu šansu za pravu intimnost jer se ne želiš
ponovno osjećati ranjivo«, dodala je Naomi. »U redu. To je bilo
impresivno.«
Stef se u šali naklonio. »Hvala vam što cijenite moju genijalnost.«
Bila sam i prije ranjiva. Ispružena na leđima na tom nogometnom
terenu. U svim onim bolničkim krevetima. U toj operacijskoj sali. Nisam se
mogla zaštititi niti se spasiti. Bila sam na milosti i nemilosti drugih ljudi,
život mi je bio u njihovim rukama. Odmahnula sam glavom. »Čekajte malo.
Ranjivost je slabost. Zašto bih ikada ponovno željela biti slaba? Podupri me
u ovome, Joele.«
Konobarove su oči poletjele prema meni dok je dvije žestice na šanku
gurnuo prema mušteriji s ružičastom irokezom.
»Biti ranjiv ne znači da si slab. Znači da si vjeruješ da si dovoljno
snažan da se nosiš s boli. Zapravo je to najčišći oblik snage.«
Sloane je promigoljila prstima pored sljepoočnica i proizvela zvuk
eksplozije. »Službeno raspamećena«, rekla je, zaplićući jezikom.
»To je bilo jebeno predivno, Joele«, rekao je bajker s irokezom.
Muškarac si je pobrisao oči ubrusom koji je dobio uz piće.
Cijelu odraslu dob provela sam dokazujući da sam nepobjediva,
sposobna, neovisna. Živjela sam sama, radila sama, išla sama na odmore.
Jedini način da postanem još neovisnija bio bi da uđem u monogamnu vezu
s vibratorom. Nije mi sjedalo što su mi govorili da je to kukavičji bijeg od
svega.
»Gle, cijenim superzabavnu igru >hajdemo analizirati što ne valja s
Linom<. No činjenica je da svaki put kada moram djelovati u okviru neke
veze, bila ona osobna ili profesionalna, ljudi nastradaju.«
»To ne znači da ne možeš biti u vezi. Znači da nisi dobra u vezama«,
rekla je Naomi gestikulirajući vinom.
»Ajme, hvala«, suho sam rekla.
Naomi je podigla prst i iskapila čašu. »Nitko nije dobar u tome na
početku. Nitko nema prirodni talent da bude u vezi. Svi moraju naučiti kako
biti dobri u tome. Za to treba puno vježbe, opraštanja i ranjivosti.«
»Sranje«, promrmljao je Stef. Ustao je i ispravio ramena. »Ako biste
me ispričale, dame, moram obaviti poziv. Možeš li držati oko na njima,
Joele?«
Konobar mu je dobacio vojnički pozdrav.
»Nije samo to što sam loša u vezama«, rekla sam vraćajući se prvotnoj
misli. »Ne želim biti svezana. Želim biti slobodna raditi što želim. Voditi
život kakav mi odgovara.«
»Mislim da se to ne mora međusobno isključivati.«
»Bum!« rekla je Sloane pljesnuvši rukom o šank. Što je knjižničarka
više pila, to su joj zvučni efekti bili glasniji.
»Neću tamo negdje pronaći muškarca kojemu će biti dovoljno što me
slijedi uokolo i koji će raditi na daljinu u usranim motelima dok ja slijedim
ukradenu imovinu. A ako pronađem, vjerojatno ga ne bih htjela.«
Naomi je štucnula. »Ozbiljno? I ti isto? Jeste li se vi to zagrijale prije
nego što ste došle po mene?« pitala sam.
Slegnula je ramenima i nacerila se. »Napravila sam wrap za ručak, ali
Waylon mi ga je ukrao s tanjura dok nisam gledala. Na prazan želudac sam
laka kategorija.«
Gurnula sam zdjelu orašastih plodova u njezinu smjeru. »Upij taj
alkohol.«
Do nas je došetao visoki bajker s povezom preko oka i maramom.
»Ne«, rekla sam kada je otvorio usta.
»Nisi čak ni znala što ću reći«, požalio se.
»Ne, ne treba nam spoj, vožnja ili da nam kažeš koji je nadimak tvojeg
penisa«, rekla sam.
Sloane je podigla ruku. »Zapravo, ja bih htjela čuti nadimak penisa.«
Bajker je naduo prsa i podigao hlače. »Long John Silver... jer ima
piercing.2 E, sad, tko se želi osobno upoznati?«
»Jesi sada sretna?« pitala sam Sloane.
»I sretna i zgađena.«
Okrenula sam se natrag bajkeru. »Odlazi ako ne želiš postati dio
terapijskog sastanka.«
»Put pod noge, Spidere«, rekao je Joel za šankom.
»Probaš naći malo akcije i svi se razbjesne«, mrmljao je Spider dok se
udaljavao teška koraka.
»Čekajte, mislim da sam kanila reći nešto superpametno«, rekla je
Naomi. Nabrala je nos i, duboko zamišljena, unijela u sebe ostatak vina.
»Aha!«
»Aha!« za njom je odjeknula Sloane.
Naomi se promeškoljila na stolici i pročistila grlo. »Kao što sam
govorila, uspoređuješ što radiš sada s onim što bi mogla raditi u
budućnosti.«
»Ovaj, nije li to nešto što svi rade?«
»Postoji suptilna razlika«, inzistirala je, a jezik joj se malo zapleo pri
riječi suptilna. »Ali zaboravila sam koja je to.«
Sloane se nagnula prema meni s druge strane. Pa, više kao da je pala
na šank. »Ono što moja uvažena kolegica pokušava reći jest da, samo zato
što želiš slobodu da donosiš vlastite izbore, ne znači da moraš biti sama.«
Naomi je pucnula prstima pred Sloaneinim licem. »Da! To! To je ono
što sam zaboravila. Ono što radiš ili imaš i kako se osjećaš su dva različita
koncepta. Na primjer, ljudi će reći >želim milijun dolara<, a ono što
zapravo žele jest osjećati se financijski sigurno.«
»U reeeeeeedu.« Otegnula sam tu riječ.
»Želiš se osjećati kao da imaš moć donositi vlastite odluke. To ne
znači da moraš zauvijek ostati neovisna lovkinja na blago. Hi da ne smiješ
pronaći zgodnog tipa s kojim ćeš se vruće seksati i u krevetu jesti večeru iz
dostave. To samo znači da moraš pronaći vezu u kojoj možeš biti svoja i
pobrinuti se da su ti potrebe zadovoljene.«
»Drago mi je što si se sjetila jer to je vrlo pametna misao i vrlo si
lijepa«, Sloane je rekla Naomi.
»Hvala ti. Mislim da i ti pamet činiš lijepom!«
»Ooo! Grupni zagrljaj!«
»Ljudi, iskorištavate svoje privilegije grljenja«, požalila sam se kada
su obje ponovno pale na mene.
»Ne možemo si pomoći. Silno smo ponosne na tebe«, rekla je Naomi.
»Želiš da ih pošpricam?« ponudio je Joel podigavši crijevo za piće.
Uzdahnula sam. »Pusti ili da uživaju u trenutku.«
Dvadeset četiri
Lina
»Rekla sam vam da ostanete u autu«, govorila sam dok sam svojeg
NSP-a silila hodati niz pločnik. Lice me boljelo, bok me zatezao, obilno
sam se znojila, a omiljeni mi je pulover bio uništen.
»Oprosti«, rekla je Naomi pokušavajući izgledati skrušeno.
»Pomogle smo ti da ga uhvatiš«, prkosno je rekla Sloane. Naomi ju je
udarila laktom. »O, mislim, oprosti.«
»Trebala sam otići iz grada kada sam imala priliku«, promrmljala sam
dok sam šepala po naselju.
»Jao! Te plastične vezice bole!«
Melvin Murtaugh, iliti KosacIzSjene, nije bio nasilni kriminalac. Čim
je vidio kako posežem za vezicama kojima sam mu namjeravala zavezati
zapešća, izletio je s pijanke koju je organizirao njegov rođak. Slijedila sam
ga iza, niz klimavi trijem i niz ulicu.
Mali je nosio tenisice, a ja sam bila u čizmama na petu, no u utrci su
moje atletske sposobnosti i kardioizdržljivost bile daleko učinkovitije od
njegovih vještina za tipkovnicom.
Također je počinio monumentalnu pogrešku kada je zastao na početku
ulice jer ga je nešto omelo.
Ispalo je da su to »nešto« Naomi i Sloane, koje su glumile pijane
pomoćnike.
To mi je dalo dovoljno vremena da ga oborim na tlo. Postajem prestara
za ovo. Nekoć sam znala točno kako da izvršim obaranje, a da oborenog
iskoristim kao jastuk za slijetanje. Ovaj su mi put bok i rame došli u
direktan, bolan kontakt s asfaltom dok mi je lice odskočilo od Melvinova
oštrog lakta.
Eto zašto sam se prebacila s lova na glave na imovinu. Ljudi su pravili
previše problema... i masnica.
»Gdje su mi naočale? Ništa ne vidim bez naočala!«
»Trebao si o tome razmisliti prije nego što si bježao nakon što sam ti
rekla da ne bježiš«, rekla sam mu zvučeći poput iživcirane majke koja se
nosi s tinejdžerskim sinom koji se nikada ne potrudi pokupiti svoje donje
rublje s poda.
Zakopala sam ruku u stražnju stranu njegove majice i odmarširala s
njim natrag do auta. Hvala nebesima što to nije bilo naselje dupkom puno
kradljivcima automobila jer su moje dvije pijane štićenice ostavila vrata na
Chargeru širom otvorena.
»Ups«, rekla je Naomi kada je primijetila auto. »Valjda smo zaboravile
zatvoriti vrata.«
»Bilo je to u žaru potjere«, rekla je Sloane.
»Niste trebale biti dio potjere. Trebale ste čekati u autu. A ti,« rekla
sam i pojačala stisak na migoljavom hakeru, »ti si se u zadano vrijeme
trebao pojaviti na sudu.«
»Ako odem na sud, poslat će me u zatvor«, zacvilio je.
»Ovaj, da. To je ono što se treba dogoditi kada počiniš zločin.«
Jauknuo je. »Mama će me ubiti.«
»To je bilo tako kulerski, kako si ga u letu oborila«, rekla je Sloane
uključivši se u razgovor. »Možeš li me naučiti kako da to napravim?«
»Ne«, odsječno sam rekla dok sam Melvina za glavu gurala na stražnje
sjedalo. »Sjedni.« Zatvorila sam vrata i okrenula se natrag prijateljicama,
koje nisu izgledale ni približno dovoljno skrušeno. »Ovo je opasan posao.
Niste trenirane da se nosite s ovakvim situacijama. Pa kad vam kažem da
ostanete u autu, ostanite u autu.«
»Prijatelji ne daju prijateljima da budu sami u opasnosti«, strogo je
rekla Naomi. »Kada smo Waylay i ja otete, ti i Sloane došle ste tamo za nas.
Sloane i ja došle smo za tebe.«
»Razlika je u tome što ja nisam bila oteta, Naomi. Radila sam svoj
posao. Pa, radila sam Lewisov posao. Ali trenirana sam za ovo. Imam
iskustva u ovakvim situacijama. Nijedna od vas dvije to nema.«
Sloane je izvila usne prema dolje. »Zar čak ne želiš znati kako smo ga
omele?«
»Bacila sam na njega vrećicu pseće kakice koju sam pronašla na
pločniku.« Naomi se kočoperila.
To je objašnjavalo smrad. Definitivno ću morati detaljno očistiti auto.
»A ja sam vikala i pokazala mu sise«, ponosno je objavila Sloane.
Da su to bile bilo koje druge civilke, bila bih impresionirana. No sve o
čemu sam mogla razmišljati jest da su se Naomi i Sloane svojevoljno
dovele u opasnost radi mene. I da sada moram obaviti telefonski poziv koji
stvarno nisam htjela obaviti.
Uzdahnula sam. »Moram nekoga nazvati. Ostanite ovdje i držite oko
na Melvinu. Ne ulazite u auto. Nemojte odlutati. Nemojte se sprijateljiti ni s
kakvim ubojitim manijacima koji tumaraju ulicama.«
»Samo je ljuta što nije uspjela ni probati onu pitu«, Sloane je šapnula
Naomi dok sam ja birala broj.
Knox se javio čim je jednom odzvonilo.
»Što nije u redu? Zašto Stef više ne šalje novosti i zašto mi zaručnica
ne odgovara na poruke?«
»Sve je u redu. Stef je morao ranije otići, a što se tiče Naomi,« - bacila
sam pogled preko ramena, na mjesto gdje su Naomi i Sloane pozirale za
selfieje - »ne odgovara ti na poruke jer su ona i Sloane zauzete
isprobavanjem svih filtara na Snapchatu.«
»Zašto zoveš? Nismo li bijesni jedno na drugo?«
»Nisam sigurna. Ne mogu držati korak.«
»Dobro. Onda, ako smo bili posvađani, hajdemo reći da je gotovo.«
Evo zašto sam voljela biti prijateljica muškarcima. Jednostavno je bilo
lakše.
»Slažem se. Treba mi usluga. Zapravo dvije. Trebam da se ne naljutiš,
opravdano, i trebam vožnju za dvije pijane žene koje me odbijaju slušati.«
»Što ti nije u redu s autom?«
»Trenutno je zauzet okovanim zločinačkim genijem.«
»Jebemu.«
Nash
I zlazi iz auta.«
»Nisi trebao večeras raditi«, promrmljala sam stišćući upravljač.
»Izlazi. Iz. Auta. Angelina«, naredio sam kroz stisnute zube.
»Upomoć! Ova me žena otela!« viknuo je idiot na stražnjem sjedalu.
»Začepi, Melvine«, obrecnula se Lina.
Naglo sam joj otvorio vrata. »Nemoj se zajebavati sa mnom, Anđele.«
Otkopčala je sigurnosni pojas i iskoračila iz auta te se našla tik do
mojeg tijela. Bio sam pametniji od toga. Znao sam da si ne mogu vjerovati
kada sam joj ovoliko blizu. No nije li to već bila sigurna stvar kada me
Grave obavijestio o situaciji? Nekako sam znao da će ovako završiti.
»Hoćeš li se odmaknuti ili samo stajati tu i nadvijati se nada mnom
cijelu noć?« siknula je dajući sve od sebe da prkosno stoji ispred mene i
svejedno uzmiče od bilo kakvog dodira. To me ubijalo.
Traperice su joj bile poderane na koljenu. Po cijelom puloveru i jakni
bilo je prljavštine. I mislim da sam zapazio naznaku šepanja. No lice je bilo
ono zbog čega mi je tlak skočio u nebesa.
»On je ovo napravio?« zahtijevao sam stisnuvši joj bradu i nagnuvši
joj glavu kako bih vidio modricu. Bijes mi je pod kožom bio živ. Izjedao
me i trebala mi je svaka mrva kontrole da ga ne otpustim.
Stisnula mi je zapešće ruke kojom sam joj držao lice, ali nisam pustio.
»Jedino za što je kriv, osim toga što je hakirao državne baze podataka, jest
što ima koščate laktove.«
»Zašto privodiš NSP-a?«
Drsko je preokrenula očima. »Možemo li preskočiti dio kada se
pretvaraš da te briga tako da mogu nastaviti svojim putem? Dan mi je bio
dugačak.«
»Ne slušaj je! Nisam prekršio uvjete jamčevine! Nevino sam hodao
kući nakon što sam čitao psima u azilu, kada me iz čista mira oborila u
uličici i prijetila mi«, cvilio je moj putnik.
»Začepi, Melvine«, uglas smo rekli Lina i ja.
Odvukao sam je oko prtljažnika njezina auta i pregledao je na svjetlu
svojih farova. »Jesi li još negdje ozlijeđena?« Modrica ispod obraza bila je
ružna i natekla. Mrzio sam tu oteklinu iz dna duše.
Otjerala je moje ruke od sebe. »Je li ovo standardna procedura
zaustavljanja u prometu?«
To što mi je bila toliko blizu nije mi samo spaljivalo živčani sustav.
Uništavalo ga je.
Bijes koji mi je ključao iznutra želio se probiti kroz grlo i harati po
svijetu. Sada nisam bio hladan. Nisam bio prazan. Bio sam vulkan koji tek
što nije eruptirao.
»Bila je to nezgoda.« Linin je glas bio smiren, gotovo kao da se
dosađuje. Njezin glas u mojim je venama bio prekrasni otrov.
»Rekla si da vraćaš imovinu, ne da loviš ljude«, podsjetio sam je.
»Vraćam imovinu. Ali, prije nego što me ponovno nazoveš
lažljivicom, netko je naplatio uslugu koju sam dugovala. Nije da te se to
imalo tiče.«
Uporno je govorila takve stvari. Stvari koje su tehnički bile istinite.
No unatoč činjenici da sam bio bijesan na nju, da sam inzistirao kako
sam s njom završio, morao sam znati da je u redu. Morao sam znati što se
dogodilo. Moram se sam jebeno pobrinuti za to.
Ticala me se i nisam završio s njom. Tek sam počinjao. Prihvatio sam
istinu, pretvarao se da imam izbora.
»Tko je tražio uslugu? Tko je tražio da ovo učiniš?«
»Isuse, Nash. Opusti se. Nikakav zakon nije prekršen, a tvoja šogorica
i prijateljica - unatoč tome što su bile pijane gnjavatorice koje su odbile
slijediti naređenja - na sigurnom su. Knox ih je pokupio i odvezao ih kući.«
»To sam shvatio.« Činjenica da je moj brat smatrao kako je mudro
Linu ostaviti da se sama nosi s kriminalcem bio je još jedan problem o
kojem će se morati popričati. Najvjerojatnije šakama.
Jebemu.
Osjećaji koje je izazivala u meni bili su opasni. Nestalo je staloženog
predstavnika zakona sa značkom. Nestalo je prazne ljušture muškarca. Na
njegovu mjestu nalazio se zmaj koji riga vatru i želi sve sravniti sa
zemljom.
Pitao sam se je li to ono kako se Knox osjeća većinu vremena.
Posegnuo sam i ponovno joj obujmio bradu te nagnuo njezino
prekrasno lice kako bih mogao proučiti modricu. Dodirivati je, čak i samo
ovako, zapalilo je nešto u meni.
»Treba ti led.«
»Brže bih došla do njega da me ne zadržavaš.«
Zlovoljno sam otpuhnuo. »Vadi ga iz auta.«
»Molim?«
»Vadi ga iz auta«, rekao sam govoreći polako i izražajno.
»A, ne. Neću pasti na to. Vozim dupe tog dupeglavca do postaje i
dobivam račun. Potom je vaš.«
»Ne želim da ga voziš«, rekao sam. Val posesivnosti isprao je sve
razumne misli. Nije me bilo briga. Samo sam trebao da ona bude na
sigurnom i blizu.
»Nije me briga što želiš«, zarežala je.
»Mene će biti briga dovoljno za oboje. Izvuci mu dupe iz auta.«
Prekrižila je ruke. »Ne.«
»Dobro.« Odmaknuo sam se i počeo obilaziti auto. »Ja ću to učiniti.«
Zgrabila mi je ruku. Uživao sam u njenom dodiru. »Još za korak priđi
mojem NSP-u i ja ću...«
»Što ćeš?« izazvao sam kada nije dovršila rečenicu. Želio sam da mi
uzvrati. Želio sam da se nađemo na pola puta, u klupku bijesa i požude.
»Zašto ovo radiš?« siknula je i gurnula prste u kosu.
»Da bar znam, dušo.« Ali znao sam. Mogla mi je lagati. Mogla se
dovoditi u opasnost. Mogla me izbjegavati ili me mrziti. No svejedno je ne
bih mogao pustiti na miru. Jer nisam završio s njom.
Mrzio sam se zbog toga koliko sam je želio.
»Ne pripadam ti. Nisam prekršila zakon. Jedina opasnost bilo je
povređivanje mog ega pri obaranju ovog idiota. Stoga, ako ne želiš
zloupotrijebiti svoj autoritet i uhititi me, predlažem da me pustiš da radim
svoj posao.«
»Znaš, ne želim da mi bude stalo.«
»Jadničak Nash. Jesi li prisiljen za zlikovca glumiti junaka?«
Bokovima sam je pribio uz auto. Oči su joj se razrogačile. Profinjene
nosnice raširile su joj se kao u srne koja je nanjušila opasnost. No ruke su
joj imale vlastitu volju. Zgrabile su me za košulju i čvrsto se držale.
»Igraš opasnu igru, Anđele.«
»Iz mojeg kuta izgleda kao da si ti jedini koji će biti povrijeđen«, oštro
je uzvratila.
Stajao sam pored ceste i uz brzi auto prikivao ljutitu ženu. Srce mi je
nabijalo u glavi, ravnomjernim bubnjanjem u ritmu s pulsiranjem u mojem
kurcu. Nije bila siguran izbor, pametan izbor. No iz nekog električno glupog
razloga tijelo mi je mislilo da je ova žena, koja je život vodila u sivom
području, ispravan izbor.
Obujmio sam joj čeljust i palcem joj prešao po donjoj usni. Svjetlost u
njezinim očima promijenila se iz gnjeva u nešto jednako opasno. Vibrirao
sam od potrebe. Kada sam joj bio ovoliko blizu, nisam si mogao vjerovati.
No taman kada sam se skoro nagovorio da se odmaknem, lagano mi je
gricnula jagodicu palca.
Sitni ubod boli prostrujio je kroz mene, niz kralježnicu, i usredotočio
se na moja jaja.
Osjetio sam kako joj srce juri uz moja prsa.
Oboje smo se pokrenuli u isto vrijeme. Spustio sam se u koljenima
taman kada je raširila noge i napravila mi mjesta.
Ovo. Sada. Ona.
Tijelo mi je zahtijevalo još. Svi strahovi u vezi izvedbe isparili su u
noći, sagoreni toplinom požude. Morao sam je učiniti svojom. Dokazati joj
da pripada samo meni. Kliznuvši rukama pod njezina koljena, povukao sam
ih gore i u stranu, šireći joj noge dok mi se erekcija nije ugnijezdila uz
sjecište njezinih bedara. Čak i dok smo bili posve odjeveni, osjećaj kako
njezino tijelo mojem iskazuje dobrodošlicu bio je gotovo nepodnošljiv.
»Želim...«
»Ne želim te trebati, ali trebam«, rekao sam priljubivši lice uz svileno
glatku kožu njezina vrata.
»Prokletstvo, Nash«, dahnula je. »Želim da se odmakneš i daš mi da
dišem.«
Umirio sam se uz nju, ali nisam se odmaknuo. Nisam mogao. Puls u
njezinu vratu treperio mi je tik ispod usana.
»Nash. Molim te? Samo se odmakni i daj mi da dišem.«
Uništilo me ono >molim te<. Dao bih joj bilo što, dokle god ona meni
daje sve.
Ispljunuo sam psovku i odmaknuo se, pustivši da klizne na tlo.
»Ako ti neću biti ševa za duševnu potporu, prokleto ti sigurno neću biti
ševa iz bijesa.«
»Anđele.«
Podigla je ruku. »Već smo dokazali da ne možemo vjerovati jedno
drugome. I prilično sam sigurna kako smo upravo dokazali da si ne
možemo vjerovati biti igdje u blizini jedno drugome.«
»Ne znam koliko ću se dugo moći boriti protiv ovoga«, priznao sam.
Ozbiljno me pogledala. »Više se potrudi.«
»Trudim se. Bijesan sam na tebe. Izdala si moje povjerenje.«
»O, molim te«, otpuhnula je. »Bila sam iskrenija s tobom nego što sam
bila i s kim. Samo odbijaš priznati da postoji cijeli svijet pored crnog i
bijelog.«
»Kao što sam govorio, ne mogu prestati razmišljati o tome koliko sam
ljut na tebe. No sve što želim jest spustiti se na koljena i zakopati lice
između tvojih...«
Poklopila mi je usta rukom.
»Nemoj dovršiti tu rečenicu. Opasni smo jedno za drugo. Kada me
diraš, napušta me sva pamet. Najgora smo odluka koju bismo mogli
donijeti. A ako ja to kažem, onda to nešto znači.«
No prvi put u životu nisam mario za posljedice. Nisam razmišljao šest
koraka unaprijed. Sve što sam zasigurno znao bilo je da sam je želio. Iako
je lagala. Iako me povrijedila. Iako se željela sa mnom o svemu svađati.
Želio sam Angelinu Solavitu.
»Ispričavam se? Znam da ste vas dvoje usred svađe, ali stvarno moram
piškiti.«
»Začepi, Melvine!«
Puhao sam za vratom crvenog Chargera cijelim putem do postaje;
nisam joj dao ni centimetar prostora za predah. Kada smo stigli, izašao sam
iz terenca i uhvatio kvaku na vratima njezina auta i prije nego što je uopće
ugasila motor.
»Odbij, Faco«, upozorila me Lina.
No već sam vukao mršavog kriminalca sa stražnjeg sjedala. »Idemo,
šupče«, rekao sam.
»Imam dojam da je vrijeđanje nepotrebno«, požalio se.
»Ono što je nepotrebno su masnice na njezinu licu«, rekao sam i
okrenuo ga da pogleda Linu. Pogled na nju ozlijeđenu pustio je nešto ružno
u meni s lanca. Nešto što je željelo sve njezine prijestupe pomesti pod tepih.
Nešto što ju je željelo držati blizu, tako da joj se nitko drugi ne može
približiti.
»Rekao sam ti, ona je ta koja me oborila nakon što me brineta pogodila
psećom kakicom, a plavuša mi pokazala sise. Nisam ja kriv što se
izubijala.«
Dobacio sam pogled Lini. Slegnula je ramenima. »Naomi i Sloane«,
objasnila je.
»Slušajte, stvarno sam gladan«, cvilio je Melvin. »Pobjegao sam iz
rođakove kuće prije večere. Mislite li da bih mogao dobiti malo hrskavih
medaljončića ili možda onih smajlića od pire-krumpira? Znate, hrana za
dušu. Osjećam se prilično pod stresom.«
Kriste. Je li mu mama još uvijek rezala koricu s kruha?
»Ako se dami ispričaš što si je napao, nahranit ću te.«
»Žao mi je što ti je lice naletjelo na moj lakat, Lina. Iskreno. Mama bi
me prebila i da samo pomislim da povrijedim damu.«
»Isprika prihvaćena«, rekla je Lina. Okrenula se meni. »Sad mi daj
račun.«
»Idemo«, promrmljao sam i ispred nas gurnuo Melvina.
»Prokletstvo, ljepotice. Koji ti se vrag dogodio?« Grave je pitao Linu
kada smo umarširali.
»Koščati laktovi«, objasnila je.
»Naslijedio sam ih od tate. Veći dio njegova tijela oštar je i koščat«,
objavio je Melvin. »Znači, oni medaljončići...«
Gurnuo sam Melvina prema Graveu prije nego što sam došao u
iskušenje da mu jedan svoj lakat zabijem u lice. »Učini mi uslugu i pobrini
se za ovo. Ja ću riješiti papirologiju.«
Lina je izgledala kao da će me prepoloviti laserima iz očiju.
»Moram obaviti poziv«, rekla je i odmarširala u hodnik.
»Prilično solidno šepa«, primijetio je Grave, kao da nisam već
katalogizirao svaki njezin pokret.
Do trenutka kada se Lina vratila unutra, skrivajući šepanje najbolje što
može, već sam imao spremne papire.
»Ovo je za Murtaugha«, rekao sam predajući joj prvu cedulju. »A ovo
je za tebe.«
Uzela je drugu cedulju i uputila mi užareni smrknuti pogled. »Kazna
za prebrzu vožnju? Šališ se.«
»Zaustavio sam te jer si išla dvadeset dva kilometra iznad dopuštene
brzine«, podsjetio sam je.
Bila je toliko ljuta da je mucala. »Ti... ti...«
»Imaš dva tjedna da platiš ili osporiš. Iako, ako razmišljaš o tome da
uložiš žalbu, ja ne bih. Budući da sam ja bio taj koji te zaustavio i da se ne
ustručavam uzeti slobodan dan kako bih sjedio na prekršajnom sudu.«
Duboko je udahnula te, kada to, čini se, nije pomoglo da se smiri,
usisala još zraka. Dok je iz nje isijavao gnjev, uperila je prst u mene,
odmahnula glavom pa se povukla kroz vrata.
»Siguran si da znaš što radiš, načelniče?« pitao je Grave.
»Nemam jebenog pojma, Hoppere.«
Umjesto da odem kući, gdje si nisam vjerovao da ću Linu ostaviti na
miru, odvezao sam svoj bijes izvan grada. Gume su mi u noćno nebo
podigle oblak prašine dok sam jurio niz zemljani put. Svjetla su bila
upaljena u velikoj kući pa sam nagazio kočnicu i izašao iz vozila.
Dotutnjao sam do trijema i lupao po prednjim vratima dok se nisu
otvorila.
»Kriste. Koji je vrag...?«
Nisam bratu dao priliku da dovrši rečenicu. Šaka mi se susrela s
njegovom čeljusti, pa je zabacio glavu.
»Ti jebeni pizdune!« zarežao je.
Jedan udarac nije se činio dovoljan. Kada mi se ramenom zabio u
želudac, bio sam sretniji od praseta u blatu. Odletjeli smo, probili ogradu
trijema i sletjeli na lisnati grm.
Koljenom sam ga udario otprilike u područje međunožja i okrenuo nas
tako da budem na njemu.
Pustio me da mu još jedan udarac uputim u lice, a zatim se jednim
prošuljao kroz moju obranu. U koktelu delirija okusio sam krv, ljutnju i
frustraciju.
»Koji kurac nije u redu s tobom?« zahtijevao je dok sam mu lice
nabijao u grmlje.
»Pustio si je da se sama pobrine za zločinca.«
»Isuse Kriste, idiote. Jesi li ga pogledao? Lina takve tipove jede za
doručak.«
»Jebeno ju je povrijedio.«
Odalamio sam ga po rebrima. Brat je zagunđao pa me nekakvim
šminkerskim pokretom nogama pomeo i otkotrljao sa sebe.
Zgrabio me za kosu i gurnuo mi lice u zemlju. »Nanio joj je masnice.
Ti si kreten koji ju je povrijedio.«
Izbacio sam lakat preko ramena i osjetio kako se susreće s njegovom
čeljusti.
Knox je zagunđao pa pljunuo. »Ako itko treba ikoga lemati, onda ja
tebe trebam izlemati jer si se poigravao s njom. Prijateljica mi je.«
»A ja sam ti jebeni brat«, podsjetio sam ga.
»Pa zašto se onda tučemo?«
»Kako bih ja to trebao znati, jebote?«
Ljutnja je još bila u meni. Bespomoćnost. Potreba da je diram iako
sam znao da više nemam na to pravo.
»Knoxy?« Naomi je pijano zapjevala odnekud iz kuće.
»Vani je i tuče se sa stricem Nashom u dvorištu. Razbili su trijem«,
prijavila je Waylay.
»Super. Sad si me uvalio u nevolju«, požalio se.
Obojica smo se preokrenuli na leđa povrh zgnječenog zelenila.
Zvijezde su na nebu boje tinte bile svjetlucave točkice.
»Ostavio si je samu«, ponovno sam rekao.
»Može se pobrinuti sama za sebe.«
»Ne znači da mora.«
»Gle, čovječe, što želiš da kažem? Zamolila me da povezem Ivančicu i
Sloane, koje su obje pijane kao letve. Ne želim nikada više čuti nijednu
pjesmu Spice Girls na karaokama.«
Lina je trebala Knoxa. Pustio sam tu činjenicu da mi zazveči u glavi.
Kada je upala u nevolju, nazvala je Knoxa, a ne mene. S dobrim
razlogom. Nisam bio toliko glup da to ne uvidim. A ipak sam bio ovdje,
ležao u prašini, bijesan što sam stvorio svijet u kojem se Lina obraćala
nekome drugome kada joj je bila potrebna pomoć.
»Kako si sjebao?« pitao je Knox.
»Zašto misliš da sam išta sjebao?«
»Valjaš se ovdje po vrtnoj arhitekturi sa mnom, umjesto da se dereš na
nju. Što si učinio?«
»Što misliš da sam učinio? Zaustavio sam joj dupe na cesti, dao joj
kaznu za prebrzu vožnju i srao joj.«
Na dugačak je trenutak šutio, a zatim je rekao: »Obično si sa ženama
bolji od ovoga.«
»Jebi se.«
»Ako želiš moj savjet...«
»Zašto bih ga prokleto htio? Nisi mogao rećiNaomi da je voliš dok je
sestra i onaj šupak nisu oteli u lisicaama za seksanje.«
»Rješavao sam neka sranja, dobro?«
»Aha, pa, i ja ih rješavam.«
»Moj je savjet da ih riješiš brže ako želiš priliku s njom. Danas je
pakirala kovčeg. Naomi je rekla da su joj ona i Sloane praktički morale
zavrnuti rukom da pristane ostati dovoljno dugo da odu na piće.«
»Pakirala?«
»Rekla je da će se preseliti natrag u motel dok je netko drugi ne bude
mogao zamijeniti na slučaju. Potom će otići kući.«
Odlazi?
Apsolutno jebeno ne.
Lina neće nikamo otići. Ne dok pomno ne pretresemo ovo. Ne dok ne
shvatim zašto mi se zavukla pod kožu i u krv. Ne dok ne pronađem način da
je ili izbacim ili držim blizu sebe.
No to nisu bile stvari koje su Morganovi muškarci izgovarali naglas.
Umjesto toga sam se zadržao u sigurnoj zoni. »Znači, sada ti je okej
ako se pohvatam s tvojom prijateljicom? Kriste, čovječe, jebeno si ćudljiv.«
»Poljubi me u dupe, kretenu. Po onome što je Naomi rekla, Lina prema
tebi osjeća nešto stvarno. Nešto što zasada nisi skroz sjebao. Osim ako je ta
kazna zabila posljednji čavao u lijes. A budući da si ovdje i praviš budalu
od sebe zbog nje, mislim kako tu možda ima nešto vrijedno istraživanja.«
Ogulio sam list s lica. »Lina nešto osjeća? Što je rekla?«
»Ne znam, jebote«, iživcirano je rekao Knox. »Ivančica i Sloane
pjevale su to britanskim naglaskom, između strofa Wannabeja. Pitaj ih
jednom kad se otrijezne i mene prokleto izuzmi iz toga.«
Neko smo vrijeme šutjeli. Samo dva odrasla muškarca koja leže u
uništenoj cvjetnoj gredici i zure u noćno nebo.
»Čuo sam da je Naomi bacila pseće govno na tipa kojeg je Lina lovila,
a onda ga je Sloane omela pokazavši mu sise«, rekao sam.
Knox je pored mene otfrknuo. »Isuse. Nema više ženskih večernjih
izlazaka. Odsada pa nadalje, ako njih tri izlaze zajedno, bit će to s jebenom
pratnjom.«
»Slažem se.«
Čuli smo škripu vrata s mrežicom, ali nismo predvidjeli kantu hladne
vode. Obojicu nas je pogodila u lice.
Kašljući i psujući, osovili smo se na noge kako bi se suočili s
neprijateljem i zatekli samo Naomi, Waylay i Waylona kako gledaju u nas s
trijema.
»Nema više tučnjave«, kraljevski je rekla Naomi. Potom je štucnula.
Waylay se hihotala dok je crijevo okretala prema nama.
Dvadeset šest
Lina
Zmije i protresanje
Nash
Lina
Nash
N.,
nahranila sam i prošetala Piper. Otiđi prije nego što se vratim.
L.
Lina
Lina
L judi, niste me ugrabili samo da biste me ubili, zar ne?« pitala sam one
u monovolumenu. »Jer vjerojatno ste mogli samo pustiti one tipove da
obave prljavi posao umjesto vas.«
Vozač i putnik, koji me ugrabio, razmijenili su poglede kroz rupe za
oči na maskama za skijanje.
»Nitko neće biti ubijen«, uvjerio me vozač. Sirene su iza nas postajale
sve glasnije.
»Možda ćeš se htjeti uhvatiti za nešto«, predložio je putnik. Upravo u
tom trenutku vozač je oštro skrenuo ulijevo, na što sam udarila u pod.
»Joj.«
»Oprosti zbog toga.«
Za otmičare su bili prilično pristojni.
»Čuli smo da se pokušavaš sastati s Grimom«, rekao je vozač.
»Je li to problem ili ste vi vozilo dobrodošlice?« pitala sam i
otkotrljala se u sjedeći položaj te se ugnijezdila uza zid.
Monovolumen je skrenuo oštro udesno kada je vozač presjekao dvije
prometne trake kako bi stigao do trake za uključivanje na autocestu.
»Na čistom smo«, izvijestio je putnik.
Obojica su skinula maske za skijanje.
»Čekajte. Zar ne želite ostati u njima, tako da vas ne mogu
identificirati? Ili ste lagali kad ste ranije rekli da me nećete ubiti?«
Vozač je bila žena, s gustom, kovrčavom kosom koja joj je s puno
volumena zavijala oko glave. »Opusti se«, rekla je u retrovizor. »To je bilo
samo zbog nadzornih kamera, ne zbog tebe.«
Putnik, mršavi, tetovirani tip obrijane glave i svijetle brade, izvukao je
mobitel i nazvao nekog. »Ej. Za petnaest minuta.«
Prekinuo je, podigao stopala na upravljačku ploču i upalio radio.
Kroz vozilo je odjeknuo Coldplay.
Nisu me odveli u kul napušteno skladište ili sumnjivi motociklistički
klub. Ne. Moji prijateljski otmičari odvezli su me u Burger King.
Vozačica je stala na parking i oboje su izašli. Trenutak kasnije vrata su
kliznula u stranu i tip mi je uz šaljivi naklon pokazao da izađem.
Slijedila sam ih unutra i istog me trenutka pogodila čežnja za prženim
kolutovima od luka.
Prošli smo pored blagajni, prema toaletima.
Tamo, u posljednjem separeu, bio je jedan i jedini Grim. Istetoviran od
članaka na prstima do vrata. Siva majica kratkih rukava na njemu je
izgledala kao da mu je vakuumi rana uz torzo. Srebrna kosa bila mu je
zalizana s lica i nosio je sunčane naočale unatoč činjenici da je dan bio
oblačan te da se nalazio unutra. Plastičnom je vilicom nabadao po salati.
Vilicom je pokazao na sjedalo nasuprot sebi, pa sam sjela. Moji
prijateljski otmičari otpravljeni su trzajem njegove glave.
»Što mogu učiniti za tebe, istražiteljice Solavita?« Glas mu je bio
jedan od onih baritona nalik na brusni papir.
»Prije svega mi reci kako si me pronašao.«
Usne su mu se zabavljeno izvile. »Moja ekipa samo je začelje parade.«
»Kakve parade?«
»Promatrali smo tebe i federalce kako promatrate Hugova čovjeka.
Moram držati korak s onim što se događa na mojem teritoriju.«
»Gdje su bili federalci?«
»Smjestili su se u praznoj trgovini dalje u naselju.«
»I samo bi pustili da se Bakerovi dečki pokolju nožem na ulici?«
Slegnuo je masivnim ramenima. »Ne trošim vrijeme pokušavajući
razumjeti zašto zakon radi ono što radi. Više me zanima tvoj interes za
situaciju.«
»Tražim nešto što je Duncan Hugo ukrao i vjerojatno spremio negdje
lokalno prije nego što je pobjegao iz grada.«
»Onaj Porsche. Dobra kola.«
»Dobro si informiran.«
»Isplati se znati što mi se događa u stražnjem dvorištu.«
»Pretpostavljam da mi ne možeš reći gdje da pronađem auto?«
pokušala sam.
Grim je na vilicu nabo rajčicu pa je pojeo. »Nije stigao u autoradionicu
prije racije, a nije se pojavio ni u skladištu prije njegova malog otmičarskog
pohoda. Ne znam gdje je.«
Ispustila sam iživcirani uzdah. »Pa, hvala ti na vremenu. Samo da znaš
za ubuduće, umjesto otmice mogao si poslati poruku ili mejl.«
Odgurnuo je ostatke salate do ruba stola. U roku od nekoliko sekundi
pojavio se bajker i sklonio to sa stola. »Gdje je u tome zabava?« pitao je
Grim. »Uostalom, imam nešto važnije od informacija o autu.«
»Što to?«
»Glasine. Šaputanje.«
»Nisam umočila onog tipa u kipuće ulje. Ne znam što nije u redu s
tračerskim pokvarenim telefonom u ovom gradu, ali stvari se ozbiljno gube
u prijevodu«, inzistirala sam.
Usne su mu se ponovno izvile. »Ne pričam o tome. Pričam o tome da
Duncan Hugo još visi u blizini i kuje planove o nekim prilično velikim
potezima.«
Trepnula sam. »Hugo je još ovdje? Ali to bi bilo...«
»Glupo?« nadopunio je Grim. »Ne nužno. Ne ako svi, uključujući i
njegova oca, misle da je pobjegao iz države. Ne ako je toliko duboko pod
zemljom da ga nitko nije vidio otkako je u onom skladištu dao petama
vjetra.«
»Ali zašto bi ostao? Svi ga traže, od njegova oca do FBI-a.«
»Da si ti on, zašto bi se zadržala?«
Grizla sam usnu i prolazila kroz scenarije. »Ili sam idiot i mislim da će
se sve ovo stišati ili...«
»Ili?« ponovio je Grim.
»O, sranje. Ili vidim ovo kao priliku da preuzmem obiteljski posao.
Ako se riješim tatice, mogu preuzeti njegovo mjesto na prijestolju.«
Grim je kimnuo s odobravanjem. »Pametna cura. Ni ne mora poći u rat
za njega. Može samo mirno sjediti i čekati da federalci povuku svoj potez.
Sve što mora učiniti jest dovršiti pokoji nedovršen posao.«
Želudac mi je potonuo. »Kakve nedovršene poslove?«
»Nasha Morgana.«
Sranjsko sranje. Pogledala sam na ručni sat pa se lecnula. »Mogu li
posuditi tvoj mobitel?«
Trideset dva
Prijateljsko upozorenje
Nash
Lina
Neizbježno
Lina
B io je to velik znojni tip koji je očito već popio i više nego dovoljno
piva. Također nije izgledao kao tip koji bi zavirio u knjigu, pa sam bila
spremna kladiti se da je upao na ovu zabavu nepozvan.
Progurala sam se kroz rulju.
»Rekoh da se makneš«, režala je Sloane kad sam joj prišla uz bok.
»No, gdje bježiš, dušice?« rekao je veliki muškarac i kratko se
nasmiješio pokazujući zlatni očnjak. Pokušao je izvesti nekakav plesni
korak, no uspio je samo zavrnuti Sloaneinu ruku i odbaciti joj naočale s
nosa.
»To je to. Goni se, mikropenisu«, pukla sam, ubacila se između njih te
uklonila njegov stisak sa Sloaneine ruke.
Pozornost mu se usredotočila na mene. »Zašto ne bi popipala,
slatkice«, pleo je jezikom. Zgrabio mi je zapešće oštrim stiskom i glupo ga
potegnuo prema svojem međunožju.
»Ne bih to radila na tvojem mjestu, osim ako si sačuvao dovoljno
bolovanja za operaciju vraćanja testisa«, rekla sam boreći se protiv silazne
putanje.
»Uuuu, tooo! Volim kad imaju duha«, rekao je Cvrcko McLoš Izbor,
bolno mi iskrivivši zapešće, na što je ostao posve nebranjen. »Tko bi ti
trebala biti?«
Stisnula sam slobodnu šaku. »Evo ti naznaka«, rekla sam i zamahnula.
No umjesto da osjetim zadovoljstvo spajanja članaka i lica koje sam
očekivala, zatekla sam se oslobođena njegova stiska te u zraku, zahvaljujući
snažnoj ruci koja mi je kliznula oko struka.
»Hej!« zavapila sam.
»Drži je«, stigla je odsječna naredba načelnika Nasha Morgana dok me
predavao bratu.
»Pusti me!« zahtijevala sam boreći se protiv Knoxova stiska.
U bijesu sam primijetila da Lucian sličnim stiskom drži Sloane.
Bajkera Veliku Pogrešku probijao je gnjevnim pogledom.
»Možeš?« pitao je Knox Nasha dok mi je ruke čvrsto spuštao uz
bokove prije nego što sam se stigla ponovno baciti u borbu. Morganovi su
bili tvrdoglavi i snažni.
»Mogu.«
Zbog čelika u Nashovu glasu, arktičkog mraza u plavim očima, umirila
sam se. Nikada ga nisam vidjela toliko bijesnog.
Povrijeđenog? Aha.
Zabavljenog? Svakako.
Šarmantnog? Apsolutno.
Glupo tvrdoglavog? Tisuću puta da.
No ledena maska gnjeva koju je sada nosio bila je nešto novo.
Nešto definitivno nije bilo u redu sa mnom jer mi je od tog jednog
izraza njegova lica postalo vruće. Ono, vruće u stilu daj curi nove gaćice.
Posljednji sam se put pokušala istrgnuti, ali Knoxov stisak bio je
neslomljiv.
»Ja sam ga htjela udariti«, zacviljela sam.
»Stani u red, Leens«, rekao je Knox.
Red je postojao, shvatila sam. Nash je bio na čelu, Nolan sljedeći, s
Lucianom - koji je još držao Sloane - njemu za leđima. Knox i ja stajali smo
na začelju.
»Uhićen si.« U Nashovu glasu odjekivao je autoritet.
»Uhićen? Bilo bi prokleto veće zadovoljstvo da sam ga udarila«,
požalila sam se.
»Budi strpljiva«, rekao je Knox.
Sloane se borila protiv Lucianova stiska. »Ako ne makneš ruke s
mene, ja ću...«
»Što ćeš?« prekinuo ju je Lucian. »Udariti me u gležanj i vrijeđati
me?«
U odgovor je zarežala.
»Možda da Sloane predaš Grahamu?« zakasnjelo je predložio Knox.
»Ne«, rekao je Lucian glasom hladnijim od ledenjaka.
»Ne možeš me uhititi! Nisam ništ’ napravio«, cvilio je Pijani Zadah.
Naomi se pojavila pored nas, s vrećicom kokica u ruci. »Mislim da je
sad možeš pustiti, Vikinže«, rekla je.
»Ivančice, znam da to misliš. Ali ovo mi nije prvo iskustvo s Linom u
barskoj tučnjavi. Ako je pustim, počet će razbijati lica.«
»O, ma daj! To je bilo samo jednom«, pljunula sam i vratila se
pokušajima oslobođenja.
»Dvaput«, usprotivio se čvršće stisnuvši ruke oko mene. »Zaboravljaš
nos onog šupka u Pittsburghu.«
Napravila sam dovoljno mjesta da ga munem laktom u želudac.
Nažalost, njegove kamene pločice više su naškodile mojem laktu nego
obratno. Što je to s muškarcima u ovom gradu i njihovim mišićima? »Jao!
Dovraga! Ti si taj koji ga je bacio kroz prozor.«
»Jebeno se smiri, Lina«, zarežao je.
»Zlato, znaš da to ne funkcionira sa ženama, zar ne?« rekla je Naomi i
zahvatila šaku kokica.
»Rnoxe, ako me ne pustiš, počet ću od tvojeg lica«, upozorila sam.
»Stavio si ruke na dvije žene koje su jasno dale do znanja da ih ne žele
tamo«, govorio je Nash neudarenom bajkerovu licu. »Uhićen si.«
»U čemu je ovdje problem?«
»Jebemu«, promrmljao je Knox dok se Tate Dilton priključivao
događaju.
»Aha, sad ćeš me htjeti pustiti«, siknula sam.
»Ja ću ovo«, rekao je Nolan preko ramena.
»Ovo nema veze s tobom, Diltone«, rekao je Nash, glasom oštrim od
autoriteta.
Dilton se podsmjehnuo. »Izgleda mi kao da zloupotrebljavaš svoju
moć. Netko se mora zauzeti za ono što je ispravno.«
»Siguran si da znaš kako to izgleda?« pitao je Nash.
»Evo nas«, promrmljao je Knox. Podigao me s tla i predao me
Harveyju, gigantskom bajkeru s rukama veličine moje glave. »Drži ovo.«
»Svakako, Knoxe. Kako ide, Lina?« pitao je Harvey dok je oko mene
omatao te tetovirane pitone. Uspjela sam Knoxa udariti u guzicu dok je
odlazio, no bio je to samo površni udarac i slabo je pomogao u smirivanju
mojeg bijesa.
Lucian je odložio Sloane pored Naomi. »Makni se odavde i imat ćemo
problema«, upozorio ju je nadvijajući se nad njom, s prstom pred njezinim
licem.
»Poljubi me u dupe, Lucifere.«
Knox i Lucian zauzeli su pozicije pored Nasha i Nolana.
»Prilično sam siguran da si ti taj nad kojim se provodi istraga zbog
zloupotrebe moći, krepilu«, netko iz rulje otegnuto je rekao Diltonu.
»Začepi ta prljava, lažljiva usta ili ću ti ih ja začepiti«, zarežao je on.
Bio je pijan, zbog čega je bio utoliko opasniji. Primijetila sam
narednika Hoppera i još jednog policajca kako prilaze iza prve linije
obrane, spremni da se umiješaju ako bude potrebe. Shvativši da neću dobiti
priliku da osvetim Sloane ili sebe, klonula sam uz Harveyja.
Pustio me, zatim me potapšao po glavi pa zakoračio pored Hoppera.
Iživcirana, pridružila sam se Naomi i Sloane. Pogled nam je priječio
krug građana Knockemouta koji su čuvali Nashu leđa.
»Hajdemo«, rekla sam primijetivši napušteni stol za piknik.
»Ali Lucian je rekao Sloane da se ne miče«, rekla je Naomi podižući
obod svoje haljine.
»Lucian me može poljubiti u dupe«, rekla je Sloane slijedeći me.
Nas smo se tri popele na stol.
»Prilično sam sigurna da bi volio napraviti i više nego ga samo
poljubiti«, pretpostavila sam.
Ignorirala je moj komentar i zaškiljila na gomilu. »Sve što vidim su
razljućene mrlje.«
»Vratit ćemo ti naočale čim Nash nasmrt izmori ove kretene
pričanjem«, obećala sam.
Naomi je odmahnula glavom. »O, ne umara ih pričanjem. Uljuljkava
ih u lažan osjećaj opuštenosti. Samo gledaj.«
»Tate?« Lijepa plavuša na rubu gomile kršila je ruke.
»Vrati se u auto, Melissa«, obrecnuo se Dilton.
»Mama je zvala. Ricky ima temperaturu...«
»Vrati se u jebeni auto!«
Žena je jurnula, nestajući u rulji.
»Uhićen si, Williamse«, Nash je rekao tipu koji je zgrabio Sloane.
»Imaš pravo na odvjetnika.«
Ali Nash nije posezao za lisičinama niti je zauzimao obrambeni stav.
Sa svojeg povišenog položaja vidjela sam da se Williams sprema učiniti
nešto stvarno glupo. Pričekao je da mu Nash gotovo do kraja kaže koja su
mu prava, a tada povukao svoj potez.
Kao na usporenoj snimci gledala sam kako se muškarčeva šaka zariva
u Nashovo lice. Kad mu je glava od siline udarca poletjela unatrag,
pobjegao mi je izrazito ženski dahtaj. No nije zateturao i nije podigao ruke
da se obrani.
Krenula sam skočiti sa stola, ali Naomi me zaustavila. Nitko drugi u
gomili nije se ni pomaknuo.
»Koji vrag radi?« siknula sam. »Nash je upravo dopustio tom tipu da
ga udari.«
»U tome je stvar«, rekla je Naomi. »Ako prvi bude udaren, onda je to
samoobrana i, po onome što kaže Lucian, zakonska je kazna manja.«
»Plus, ovo se računa kao opiranje uhićenju«, dodala je Sloane.
»No, vjerujem da je Bronte Williams upravo napao policajca dok se
opirao uhićenju«, kroz ruke skupljene oko usta viknuo je Harvey.
»Tako sam i ja vidjela«, složila se žena u flanelu.
»Također.«
»Osjećam se nesigurno uz ovu kriminalnu aktivnost koja se odvija
preda mnom. Možda ću se morati braniti.«
Ruljom je zborski odjeknulo slaganje.
»Dobio si svoj jedan udarac. Sad ili okreni dupe i stavi ruke na leđa ili
probaj ponovno s tim sranjem«, Nash je rekao Williamsu.
Williams i Dilton razmijenili su pogled pa napali zajedno. Williams se
ponovno nagnuo da udari Nasha i zatekao se kako licem prima šaku
bijesnog načelnika policije. Srušio se poput nakovnja. Nije bilo lelujanja.
Nije bilo teturanja. Jedan udarac i prevalio se unatrag, onesviješten i prije
nego što je udario cestu. Bilo je prekrasno.
»To!« rekla sam i pobjednički zamahnula rukom.
Diltonov je zamah susreo Nolanovu čeljust. Nolan je pljunuo pa
podigao obje šake.
»Što se događa? Je li ta debela mrlja upravo udarila Nasha? Tko su
druge dvije mrlje?« zahtijevala je Sloane.
Naomi je prenosila Sloane potez po potez dok je Nolan isporučio
Diltonovu licu dva udarca zaredom zbog kojih je ovaj zateturao i spotaknuo
se na svoja vlastita prokleta stopala. Oštro je sletio na dupe, na što se rulja
nasmijala.
Toliko je brzo bilo gotovo.
»Dobar udarac, Nolane«, viknula je Sloane.
»Poželiš li zbog nasilja prekršiti svoje pravilo o tri spoja?« zadirkivala
ju je Naomi.
Začas su Hopper i drugi policajac dva zakrvavljena šupka u lisičinama
utovarivali na stražnje sjedište vozila. Williams je još bio pomalo omamljen
od nedavnog izleta u zemlju snova, a ja sam osjetila zadovoljštinu kada je
Dilton zajaukao od boli u dodiru svog dupeta sa sjedalom.
Primijetila sam Luciana kako nasred ulice zastaje i podiže nešto s tla.
Proučavao je to pa zataknuo u džep. Oči su mu preletjele gomilom, a zatim
se suzile kada nas je primijetio na stolu za piknik.
»Uh-oh«, šapnula je Naomi.
»Što uh-oh?« zahtijevala je Sloane. »Ne vidim kurca!«
»Lucian nam prilazi«, rekla sam.
»I izgleda ljuto«, dodala je Naomi.
Sloane je otpuhnula. »Molim vas. Uvijek tako izgleda. To je kronični
slučaj PMS-a.«
»Uh, ne. Moram se složiti s Naomi. Izgleda kao da želi ubiti nekoga, a
taj netko mogla bi biti...«
»Rekao sam ti da ostaneš gdje jesi«, otresao se Lucian na Sloane.
»A ja sam ti rekla da mi poljubiš dupe. Valjda nijedno od nas dvoje ne
radi ono što nam se kaže«, rekla je uživajući u povišenom položaju u
odnosu na njega.
»Ajme meni«, šapnula je Naomi i prema meni nagnula vrećicu kokica.
Uzela sam šaku.
Lucian je posegnuo gore, stavio dlanove pod Sloaneine ruke i podigao
je sa stola. Kriknula je pa se pokušala istrgnuti dok ju je na trenutak držao u
ravnini svojih očiju pa je spustio na tlo.
»Obožavam kad tip može to učiniti«, rekla sam.
»Budi opreznija«, zarežao je Lucian. Bio je za lakat viši od nje i tu je
visinu iskoristio da se nadvije nad nju.
Sloane, međutim, nije imala namjeru biti zastrašena.
Vatra joj je jarko gorjela u očima dok mu se suprotstavljala. »Baš. Jer
to što plešem je provociranje. Praktički sam tražila da neki pijani kreten
položi ruke na mene.«
Naomi je glasno hrskala pored mene.
»Ako ne želiš da se uplićem, prestani to činiti nemogućim«, zarežao je.
»Čitaj mi s usana, Luciane. Ne trebaš mi nigdje u blizini. Stoga se
možeš prestati pretvarati da ti je stalo. Jer oboje znamo istinu.«
»Dovraga«, šapnula sam i poslužila se s još Naominih kokica. »Jesu li
mu oči upravo promijenile boju i postale opasnije?«
»O, definitivno«, složila se Naomi.
»Izgleda kao da je želi ugristi«, primijetila sam. Činjenica da se
nijedno od njih dvoje nije migoljilo po tlu zbog strujnog udara iskri koje su
frcali jedno na drugo bila je čudo.
»Je l’ da? Ne mogu vjerovati da si još nisu međusobno strgnuli odjeću
i poševili se iz mržnje.«
»Kad to naprave, kladim se da će se pomaknuti Zemljina os i poslati
nas da se vrtimo po svemiru«, predvidjela sam.
Nash nam je odvukao pozornost s obračuna kod stola za piknik kad je
nasred onoga što je bio plesni podij pljesnuo rukama. »Dobro, ljudi. Ovo je
još uvijek zabava. Zašto svi samo stojite uokolo?«
Pokazao je nestrpljivu gestu bendu, pa su se istog trena bacili na
sviranje Die a Happy Mana Thomasa Rhetta.
Knox se pojavio ispred nas. Jednom je povukao Naominu ruku, na što
mu je pala preko ramena. »Idemo, Ivančice.« Stavio joj je ruku na dupe i
odnio je, nasmijanu, na plesni podij.
Pridružili su im se drugi parovi. Bila sam sama na stolu za piknik,
razmišljajući o tome kako bi mi dobro došlo još jedno piće, kada me netko
uhvatio za zapešće. U mene je gledao Nash Morgan.
»Silazi ovamo«, naredio je. Oko mu je bilo oteklo od Williamsove
šake, a u kutu usana nalazila se kapljica sasušene krvi. Dva su mu članka
bila rasječena i krvarila su. Izgledao je toliko prokleto junački da sam
mogla pasti u nesvijest... da ostatak njega nije bio toliko iritantan.
»Dobro mi je gdje jesam...«
Pokrenuo se brzo za tipa koji se još oporavljao od rana od metaka.
Prije nego što sam se mogla oduprijeti, podigao me sa stola i postavio me
na tlo ispred sebe.
»Neću plesati s tobom«, rekla sam dok su mu se ruke smještale na moj
struk.
»To je najmanje što možeš učiniti nakon one zbrke«, rekao je i još me
jednom povukao, zbog čega su mi bokovi susreli njegove. Te plave oči
izgarale su do te mjere da sam se pitala je li mi donje rublje u opasnosti od
zapaljenja.
»Ne izgledaš kao da želiš plesati sa mnom«, rekla sam dok su mi ruke
pronalazile put do njegova vrata.
»Kako izgledam?«
»Kao da me želiš zadaviti.«
»O, ne, Anđele. Razmišljao sam o nečem puno gorem.«
Za promjenu nisam imala namjeru čačkati mečku. Vidjela sam previše
njega, osjetila previše njega. Stajala sam na rubu s kojeg nisam htjela pasti.
Ljuljali smo se s jedne na drugu stranu u tik-tak ritmu pjesme i
nijednom nismo odvratili pogled jedno s drugog. Privlačio me bliže k sebi
dok sam se ja služila laktovima da ga odgurnem; oboje smo koristili sve
više i više snage.
»Kako ti je lice?« pitala sam dok su mi ruke počinjale drhtati.
»Boli.«
»Imala sam sve pod kontrolom, znaš. Mogla sam ga i sama maznuti«,
rekla sam kad su mi laktovi izgubili bitku, pa me privukao sebi na prsa. Još
mi se jednom Nash Morgan približio više nego što sam htjela.
Vrhom nosa ocrtao mi je ušku. »Znam da si mogla, dušo. Ali ja sam
bio u boljem položaju da nanesem više štete.«
»Očito te nikada nisam udarila.«
Ljuljali smo se čvrsto prilijepljeni jedno za drugo. Laktovi su mi bili
na njegovim ramenima, a ruke prebačene oko njih.
»Williams ima staklenu čeljust. Svi to znaju. Sve što ti treba jest jedan
udarac na pravo mjesto i on pada kao tona cigli. Udari ga tamo nakon što
napadne policajca, a već ima dvije slične prijave, i situacija će se sama od
sebe stvarno brzo raščistiti.«
Odmaknula sam se kako bih ga pogledala u lice.
»U redu. Možda sam malo impresionirana.«
»Čime?«
»Tobom. Ja sam bila ljuta. Samo sam htjela da krvari. Ali tebe je gonio
bijes, a svejedno si bio sposoban kalkulirati.«
»Imao sam dobar razlog zašto da to obavim kako treba.«
»Koji to?«
»Dirao te.«
Rekao je to tako jednostavno, kao da nije istinu iskazivao udarcem
malja. Kao da to nisam u sebi osjetila poput tisuće sićušnih električnih
udara. Kao da moje glupo srce nije ispalo ravno iz mojih glupih prsa i
sletjelo mu pred proklete noge.
Dirao te.
I tek tako, strmoglavila sam se ravno s onog ruba.
Niski plavi Robin Hood iskočio je pokraj nas. »Hej, Lina? Ponestaje
nam listića za tombolu, a ja kurca ne vidim. Znaš li gdje...«
»Idem po njih«, ponudila sam; samo što nisam iskočila iz Nashova
naručja... iz njegova gravitacijskog polja.
Odvukla sam se do knjižnice ne čekajući odgovor. Unutra sam si
poklopila ruku preko srca i zaputila se prema stubama. Sviđali su mi se moji
zidovi. Sviđalo mi se što sam iza njih sigurna. No Nash se probijao, a zbog
toga su mi se gaće tresle od straha.
Lagano sam trčala uza stube te drugi kat zatekla mračan, ali nisam
željela svjetlo. Nisam željela vidjeti istinu o onome što se događalo. Nikako
se nisam mogla zaljubljivati u Nasha. Jedva sam ga poznavala. Više smo se
puta posvađali nego što smo pristojno razgovarali. Dva koraka naprijed.
Dva koraka nazad.
Nismo se čak ni poseksali.
Krenula sam prema stražnjem uredu, kada sam začula korake na
stubištu iza sebe i znala.
Bilo je to neizbježno.
Mi smo bili neizbježni.
No to nije značilo da sam bila spremna suočiti se s tom činjenicom.
Najtiše što sam mogla odjurila sam prema uredu. Iza njega nalazila se
velika ostava s potrepštinama, gdje su bili pospremljeni listići za tombolu.
Gdje ću biti stjerana u kut.
Brzo je dolazio i morala sam odlučiti, ali zbog panike sam bila
budalasta. Skrenula sam u malu sobu za stanku za zaposlenike.
Nisam u nju zakoračila ni dva koraka prije nego što me Nash ulovio.
Te velike, žuljevite ruke smjestile su mi se na bokove, kao da polažu pravo
na mene.
Leđa su mi bila priljubljena uz prednju stranu njegova tijela, svaki
njegov veličanstveni centimetar. I zbog osjećaja ispravnosti pri tome pitala
sam se zašto sam uopće pokušala pobjeći.
»Okrenut ću te, Anđele. A kada to učinim, prestat ćeš bježati, a ja ću
se prestati odupirati ovome.« Glas mu je uz moje uho bio hrapav, dirao me
u dušu. »Shvaćaš?« potaknuo me.
Uz kralježnicu su mi se skotrljali trnci. Tako sam ga shvaćala. Tako
sam ga dobro shvaćala.
Kimnula sam, na što me bez oklijevanja okrenuo kako bi se moja prsa
susrela s njegovima. Grudi su mi bile stisnute uz njegova prsa. Njegova
erekcija pritiskala mi je trbuh. Bedra su mu uz moja bila tvrda. Jedino što
nas je razdvajalo bio je sićušni centimetar između naših usta.
Moj je svijet bio pun Nasha. Njegova čistog mirisa, topline i tvrdoće
njegova tijela. Magnetskog polja njegove pozornosti.
»Otvorit ćeš usta za mene.«
»Kako, molim?« Ciljala sam na oholost, ali ispalo je dahtavo.
Pognuo je glavu i privukao me još bliže. »A ja ću te poljubiti.«
»Ne možeš samo očekivati...«
No jest očekivao. I prokleta bila ako nisam otvorila usta čim su
njegove usne dotaknule moje.
Neizbježno.
Trideset pet
Nash
N ije mi bilo hladno iznutra. Ne sada. Možda nikada više neće biti. Bio
sam buktinja ljutnje, frustracije, potrebe.
Imala je ključ svega što sam želio, a ja sam cijeli život čekao da to
otključam.
Pritisnuo sam usta o njezina. Vruće. Mokro. Snažno. Nije to bio
poljubac, bio je to čin očaja. Te meke usne koje su me tjednima izazivale
već su bile rastvorene i udahnuo sam seksi, tihi dahtaj koji je ispustila kada
sam je naslonio na zid.
Harao sam i uzimao. Kažnjavao je svojim jezikom. A kada mi se
predala, osjetio sam kako mi se u venama ustalasala moć.
Na trenutak sam uspio usta otrgnuti od njezinih. »Boli li te?«
»Nemoj se ponašati prema meni kao da sam krhka«, hrapavo je rekla
tren prije nego što je zube zarila u moju donju usnu.
Krv mi je vrila. Tijelo mi se uz riku vratilo u život, gonjeno potrebom
nalik nijednoj prije. Nisam znao mogu li preživjeti ovo i jebeno me nije bilo
briga.
Barem je ovaj put preživljavanje bilo moj izbor.
Proždirali smo se, udisali jedno drugo, potom iznova i iznova zaranjali
pod površinu.
Ruke su mi plovile njezinim bokovima, strukom, prije nego što su
pronašle put do obećane zemlje.
Pulsiranje u mojem kurcu postalo je bolno kad sam dlanove napunio
njezinim grudima. Mekim, primamljivim mesom. Bradavice su joj se
ukrutile uz moje žuljevite ruke, kroz njezinu majicu.
Pri dodiru joj je vapaj postao ispucan. Taj zvuk, drhtaj koji joj se
skotrljao tijelom, osjećaj toga kako se oni vršci naprežu ne bi li dobili još,
zbog svega sam toga izgubio razum. Moje je ruke htjela na sebi. Ne nečije
tuđe. U tome je bilo moći. I zahvalnosti.
Lina je snažno potegnula kopču na mom pojasu. Zbog udara kože po
metalu očajnički sam želio još, ali sam se i sjetio što je »još« značilo.
»Čekaj.« Stisnuo sam joj prste na svojem zatvaraču.
»Što?« šapnula je dok su joj se grudi teško nadimale uz moju drugu
ruku.
»Želim da ovo bude dobro. Želim da ti bude dobro.«
»Mislim da se nemaš zbog čega brinuti.«
Odmahnuo sam rukom i pokušao izgovoriti riječi. »Nisam... otada. Ne
znam mogu li... I stvarno moram postići da ti ovo bude dobro.«
To ljupko lice smekšalo se u sjenkama. Ne od sažaljenja, nego
dragosti. Obujmila mi je obraz rukom. »Faco, vjeruj mi. Već si postigao da
mi je dobro.«
»Angelina, ozbiljan sam.«
»I ja sam.« Ozbiljno me pogledala. Potom se lecnula. »Dovraga.
Natjerat ćeš me da to izgovorim, zar ne?«
»Da što izgovoriš?« Bilo mi je teško usredotočiti se kad su joj prsti bili
na par centimetara od mojeg bolnog kurca.
»O, Bože. Već sam svršila zbog tebe. U redu?« Dok su joj riječi u
bujici izlazile iz usta, stisnula je oči. Kad nisam ništa rekao, otvorila je
jedno oko.
»Dušo, prilično sam siguran da bih se sjećao toga.«
»Ne ako si čvrsto spavao. Prvi put kad smo spavali zajedno? Kada smo
se probudili praktički se trljajući?«
Držao sam njezin pogled, držao se za njezine riječi kao da mi je o
njima ovisio život.
Preokrenula je očima. »Tako mi svega. Svršila sam. Dobro? Slučajno.
Majica mi se skroz podignula, a ti si bio krut i na pravom mjestu. Samo si
jednom pomaknuo kukove i...«
»I što?«
»R-raspala sam se.«
Jebeš mi sve.
Nisam morao čuti ništa više. Gurnuo sam joj dlanove ispod ruku i
podigao je. Kratko se, nervozno nasmijala kad sam je postavio na pult i
omotao te dugačke, vitke noge oko svojeg struka, zakačivši joj gležnjeve
iza svojih leđa.
Povlačio sam gumbe njezine bluze dok je ona napokon otkopčavala
moj zatvarač.
Kada su ti snažni, tanki prsti pronašli moju palicu, svijet se zaustavio.
»Bože. Toliko dugo ovo čekam«, rekla je kroz stenjanje.
I ja. Cijeli život.
Čeljust mi se stisnula, a dah mi je zapeo u grlu. Podizanje i spuštanje
njezinih podignutih, punih grudi bilo je hipnotizirajuće. Želio sam okusiti,
sisati. Želio sam zaboraviti sve što jesam i uzimati ono što mi je nudila.
Stisak joj se na mojem kurcu pojačao, a u kutovima očiju počela mi se
pojavljivati izmaglica. Žudnja. Čežnja. Potreba. U maničnom mi je ritmu
pulsirala uz kurac u njezinoj ruci. Nešto me grebalo po prsima, preklinjalo
da ga se oslobodi, i shvatio sam da je to dah koji sam zadržavao.
Pretvorila me u nešto iskonsko, primitivno, životinju koju goni nagon
za parenjem. Nakon toliko otupljenosti ovaj me plimni val emocija prokleto
strašio. Istovremeno nisam želio ništa osim zaroniti u njega na glavu. No
morao sam biti oprezan s njom.
Obujmila mi je lice slobodnom rukom. »Nash, pogledaj me.« Oči su
joj bile staklaste od želje. Usne su joj bile otekle i rastvorene dok je disala
kratko, oštro. »Trenutno ne želim nježnog, dobrog momka. Želim ono što je
u tebi.«
Tako bi Bog pomogao. Želio sam joj to dati. Želio sam se razrezati i
pustiti da bol, hladnoća iskrvari tako da me može napuniti vatrom i
ponovno me zakrpati.
»To u meni nije lijepo«, upozorio sam grickajući joj korijen grla.
Čvršće je stisnula bedra oko mojih bokova. »Nisam zabrinuta da ću te
slomiti, Faco. Učini mi istu uslugu.«
S time sam zaronio naprijed, primio jednu tamnoružičastu bradavicu u
usta te rukom kliznuo pod njezinu kratku kariranu suknju.
Isuse. Nisu to bile hulahupke. Bile su to čarape do iznad koljena.
Između mojih prstiju i njezine istaljene jezgre nije bilo ničega osim jednih
svilenih gaćica. Oboje sam nas nagradio dugačkim, snažnim sisanjem i
bradavica joj je nabrekla u mojim ustima.
Ispustila je cvilež zbog kojeg mi je iz kurca navrla tekućina i prekrila
joj prste. Spremao sam se eksplodirati. Prvi put natrag u sedlu i svršit ću
prije nego što uopće počnemo.
Pustio sam joj dojku i odmaknuo se kako bih je mogao pogledati, upiti
je.
Nosila je obične bijele tange. Zbog te nevinosti sam podivljao.
Fascinirano sam prstima prelazio po prozirnom, mokrom dijelu.
»Da«, siknula je Lina i poslužila se petama da me privuče bliže, dok
mi se vrh kurca nije našao u ravnini s mokrim područjem njezinih gaćica.
Oboje smo zadrhtali. Jedina prepreka između nas bio je jedan sloj
bijele svile. Gonjen potrebom, povukao sam tkaninu tangi prema gore tako
da su se te meke, mokre usne raširile na obje strane. Potom sam člankom
prešao između njih.
Noge su joj se zgrčile oko mene dok joj je glava padala unatrag i
udarila o ormarić.
Činio sam to opet i opet dok sam glavu spuštao kako bih lizao drugu
prpošnu bradavicu.
Nisam se mogao zasititi meke, primamljive krivulje njezine dojke uz
svoj obraz i čeljust.
No bili smo na javnom mjestu.
Bilo tko bi mogao ući i zateći nas ovako.
Morali smo riješiti neke stvari.
Ali u tom trenutku ništa od toga nije bilo važno. Jedino je bilo važno
da je jebem dok oboje ne izgubimo razum. Nekako sam znao da će, nakon
što to učinim, stvari imati smisla.
Povukao sam vrh svojeg kurca između usana njezinih genitalija. Gore i
dolje, po svili njezinih tangi.
»O, Bože«, ponavljala je to kao napjev. »O, Bože.«
Bokovi su mi se kratko, snažno trznuli prema naprijed i oboje smo
zurili dolje, opčinjeni prizorom toga kako mi vrh nestaje među njezinim
naborima. Jedino što me sprečavalo da odem dublje bio je taj potez bijele
svile.
»Nash, trebam te«, šapnula je Lina prije nego što me zgrabila za
ramena i u njih zarila nokte.
Nabijao sam se ponovno i ponovno gurajući vrh kurca uz njezin
klitoris. Grudi su joj sa svakim kratkim pokretom mojih kukova
poskakivale te iz mene izmamile još jednu dozu kapljica.
»Da nisi jebeno svršila dok ne budem u tebi«, naredio sam.
»Onda ti je bolje da prokleto požuriš«, rekla je kroz stisnute zube.
Nije mi morala dvaput reći. Kad sam povukao vlažnu svilu njezinih
tangi u stranu, bio sam kraći nego ikada u životu. Nikada ništa nisam
ovoliko strašno želio. Ruka mi je drhtala dok sam svoj bolni kurac navodio
kroz njezine svilene, natopljene nabore.
Želio sam ići sporo, polako ući u nju, oboma nam dati šansu da se
naviknemo na to kako si odgovaramo. No čim sam osjetio kako me vrućina
usisava, sve dobre namjere pretvorile su se u pepeo.
Držeći je za vrat i kuk, nabio sam se do kraja.
Njezin vapaj i moj povik bili su trijumfalni. I dovoljno glasni da mi je
usta poklopila rukom. Pogledi su nam se susreli i prikovali jedan za drugi.
U njezinim sam očima vidio svoju budućnost.
Usko. Toliko usko da sam jedva vidio, jedva disao. Njezine unutarnje
stijenke držale su me u krvničkom stisku koji mi se činio kao agonija i
ekstaza isprepletene u jedno. Nikada nisam želio izaći.
»Jebemu! Kondom«, procijedio sam joj uz dlan.
Nikada, nijednom nisam zaboravio zaštitu. Momci Lize J. bili su dobro
odgojeni. Možda smo s pravilima igrali opasno, ali uvijek smo bili oprezni
kada je bilo najvažnije.
Linini su se mišići stisnuti oko mene kao da se brinula da ću se izvući
iako ne bih to mogao učiniti ni da mi život ovisi o tome.
»Misliš da bih ti dala da dođeš dovde bez kondoma da ne pijem
pilule?« dašćući je izgovorila.
»Jesi ti sigurna? Je li ti dobro? Boli li te?«
Pulsiranje u mojem kurcu svake je sekunde sve više inzistiralo. Ako
mi kaže da ga izvučem, svršit ću po cijelim tim mokrim gaćicama.
Zatvorio sam oči da otjeram taj prizor. Jaja su mi se toliko čvrsto
stegnula da su me boljela. No u ovome je bilo još nečega. Nečeg jebeno
čarobnog.
Okruživala me vrućina. Skliska, vlažna vatra koja me držala u stisku.
Napokon mi je bilo toplo. U cijelom tijelu. Ovo je ono što mi je trebalo. Da
me se vrati u život, reanimira. Bila je udar munje koji je presjekao hladnoću
i tamu. Raščistila je onu ledenu maglu koja se lijepila za mene.
Lina je pulsirala oko mene, neporecivi podsjetnik da sam živ. Da sam
muškarac.
»Nash, molim te. Daj mi još.« Isprekidan šapat s njezinih oteklih usana
bio je glazba za moje uši. Svaki osjet koji sam imao istovremeno se
uključio i oživio. Ogrtač otupljenosti nestao je kao da ga nikada nije ni bilo.
Bilo je to zbog nje. Blizu. Bio sam bliže Lini nego što sam ikada bio
blizu drugom ljudskom biću. Ne samo zato što sam bio zariven u nju do
balčaka, nego zato što me vukla, mamila dok se nisam raspao, i nekako
uspjela pokrpati sve oštećene dijelove.
»Drži se za mene.« Bila je to naredba i molba.
Kad je pojačala stisak, uživao sam u njemu. Bila je sidro koje je
sprečavalo da otplutam u bezdan. Točno na sjeveru. Put kući. I volio sam je
zbog toga. Nisam imao izbora.
Da nas oboje testiram, izvukao sam se za par centimetara, pa još malo,
samo kako bih ponovno utonuo u nju.
Isprepleli su se raj i pakao, užitak pretvorili u izuzetnu torturu. Neću
ovo preživjeti. No već sam znao da bez nje ni ne mogu preživjeti.
Smeđe oči bile su joj zacakljene od požude, no u njima je bilo još
nečega. Nervoza.
»Anđele.«
Odmahnula je glavom čitajući mi misli. »Da se nisi usudio prestati.«
»Boli li te?« ponovno sam pitao.
»Zapravo me prokleto strašiš«, priznala je; prsti su joj se zahvali u
moja ramena. »Ovo nije... Nikada nisam ovo osjetila.«
»Dušo, ako ti ovo pomaže, mene je trenutno smrtno strah da neću moći
disati ako ne budeš omotana oko mene.«
Trebao mi je netko kome nisam bio potreban. Netko tko nije imao
namjeru zadržavati se. Netko koga ću zagarantirano izgubiti. A svejedno si
nisam mogao pomoći.
Podigla je koljena više na moje bokove pa sam zarežao.
»Nastavi me strašiti, Nash«, šapnula je. Tijelo joj je drhtalo uz moje, a
zatim sam se našao u pokretu.
Želio sam polako. Želio sam kontrolu. No nijedno nije bilo opcija kad
mi je kurac bio prvi put zakopan u Lini Solaviti.
Pretpostavljao sam da će trebati pedeset ili šezdeset pokušaja prije
nego što uspijem ići polako.
Oči su joj bile prikovane za moje, te duge proklete noge čvrsto stisnute
oko mene. Prsti su joj se zarivali u moje meso. A ja sam se nabijao. Snažno
i brzo. Izgubivši razum dok sam se naslađivao skliskom vrućinom koju mi
je ponudila.
Bilo mi je previše. Mišići su mi vrištali dok su mi se bokovi
bespoštedno pomicali. Znoj mi je istočkao kožu.
Morao sam je pomaknuti. Morao sam ući dublje. Stoga sam je podigao
s pulta, još zakopan u nju, i odnio je do stola. Nagnuo sam se nad nju,
prisilio je unatrag taman toliko da promijenim kut.
Tada sam ga osjetio. Njezin kraj. Pribivši je na stol, sve sam otpustio i
nabijao se kao divlja životinja. Stol se zabijao u zid.
No njezin pogled nikada nije napustio moj.
Ugoda toliko intenzivna da sam znao kako neću preživjeti preplavila
me, a mene nije bilo jebeno briga. Jedino je bilo važno da me Lina pustila
unutra. Predala mi se. Podala mi se. Vjerovala mi je svojim tijelom.
Stol je sa svakim snažnim nabijanjem koje sam joj priuštio udarao o
gipsani zid.
Njezine su se stijenke uzbudile oko mene, ti su me mišići povlačili
svaki put kada sam se izvukao i borili se protiv mene sa svakim nabijanjem.
Osjećao sam se moćno.
»Angelina.« Njezino je ime bilo režanje koje mi je greblo grlo.
»Sad, Nash. Sad!«
Instinktivno sam joj pokrio usta rukom dok sam se nabijao do kraja.
»Jebemu. Jebemu. Jebemu. Anđele!«
Nisam mogao prestati. Nadvladalo je ključanje u mojim jajima.
Vrućina mi se poput munje spustila niz leđa, zatim uz moju palicu te sam
eruptirao.
Baš dok sam ejakulirao, sklopila se oko mene, čvrsto stegnula. Naše
eksplozije - hvala Bogu, jebote - detonirane su zajedno.
Njezin krik prigušila je moja ruka, no osjetio sam ga u dubini duše.
Lina nije svršila graciozno. Cijelo joj se tijelo ukočilo, cijedilo iz mene
još sperme. Opet i opet. Zahtijevala je sve, čak i kad su joj ruke i noge
klonule.
Nastavio sam svršavati, nastavio pumpati u nju dok se sklapala oko
mene, držala me uza se, u sebi. Beskonačno. Toplo. Veličanstveno. Jebeno
prekrasno.
Nikada nisam ovo osjetio. Nikada se nisam ovako izgubio u ženi.
Angelina je bila moje prokleto čudo. I definitivno ću prijeći granicu
crnog i bijelog te zakoračiti u sivilo kako bih je zaštitio.
Trideset šest
Lina
Rupa u zidu
Nash
Lina: Što si mi učinio? Probala sam otići na trčanje, ali noge mi nisu
htjele funkcionirati.
Ja: Na pamet mi pada nekoliko igara koje bih htio igrati s tobom.
Lina: Budući da me vodiš na večeru, umjesto da me izjebeš do
besvijesti, mogu samo pretpostaviti da misliš na pantomimu ili dame.
Ja: Budi spremna u 7. Obuci nešto zbog čega će biti teško prestati
razmišljati o onome što nosiš ispod.
»Znala sam!«
Uhvaćen sam. Sloane je stajala u dovratku sobe za stanku u knjižnici,
prekriženih ruku i s trijumfalnim cerekom na lijepom licu. Danas je nosila
drugi par naočala. Ovima su okviri bili od jarkoplave kornjačevine.
Piper se povukla iza mene, nesigurna što da misli o likujućoj ženi koja
blokira izlaz.
»Što si znala?« pitao sam i promiješao boju za zid nijanse kadulje.
Ulubljenje u zidu trebat će više od premaza boje, no dok ne pokrpam
gipsani zid zbog boje će barem biti manje upadljivo.
»Ti, načelniče Morgan, oštetio si mi zid stolnim seksom!«
Dobacio sam joj iživcirani pogled. »Isuse, Sloane. Tiše malo. Ovo je
knjižnica.«
Zatvorila je vrata pa opet zauzela svoju pobjedničku pozu. »Znala sam
da je sinoć s vama dvoje nešto bilo. Moj seksualni radar nikad me ne
iznevjeri!«
»Lina nije... ništa spomenula?« ležerno sam pitao.
Sloane se sažalila nada mnom. »Nije morala. Otišla je odavde
smušenim hodom i izgledala skroz ošamućeno i grozničavo. Vidjela sam to
i bez naočala.«
Vratio sam pozornost na udubljenje u zidu tako da ne vidi prizor mojeg
muškog ponosa. »Možda je imala želučanu virozu.«
»Misliš da ne razlikujem ženu sravnjenu orgazmima i onu koja se trudi
u sebi zadržati večeru? Znam što sam vidjela. Zatim si ni trideset sekundi
kasnije ti istutnjao odavde i izgledao posve znojan i gladan - ne u
prehrambenom smislu, samo da znaš. Izgledao si kao da ćeš proždrijeti
nešto... ili nekoga.«
»Možda sam i ja imao virozu.«
»Kažem ovo s ljubavlju. Sereš.«
»Imao sam službenog policijskog posla.«
Sloane si je prstom lupkala po bradi. »Hm. Otkad se skidanje do gola
smatra službenim policijskim poslom?«
Zabio sam četku u boju pa je pljesnuo o zid. Možda će, ako je
ignoriram, otići.
»Protresaš je«, rekla je Sloane iza mene.
Prestao sam bojiti i okrenuo se da je pogledam. »Molim?«
»Lina. Protresaš je. Za to je puno potrebno.«
»Aha, pa, osjećaj je obostran.«
Osmijeh joj je bio blistav i samodopadan. »Vidim.«
U nadi da je razgovoru kraj, pozornost sam ponovno usmjerio na zid.
»Lijepo je što si se vratio, Nash«, tiho je rekla Sloane.
Uz uzdah sam ispustio četku. »Što sad to treba značiti?«
»Znaš što to znači. Drago mi je vidjeti da se vraćaš u svijet živih.
Brinula sam se. Mislim da smo se svi brinuli.«
»Da, pa, pretpostavljam da nekima od nas duže treba da se oporave.
Pa, što je s tobom i Lucianom?« pitao sam, mijenjajući temu, i zabio četku
u najdublji dio ulubljenja.
»Misliš s Nolanom? Koji mi, usput, trenutno sjedi u uredu i jede mi
sve slatkiše.«
»Ne, mislim s Lucianom. Ti i Nolan možda se malo zabavljate, ali on
nije Lucian.«
Bila je previše tiha. Podigao sam pogled i vidio da je lice namjestila u
masku.
»Ne znam o čemu pričaš«, rekla je.
»Ne bi se smjelo lagati murjaku«, podsjetio sam je.
»Je li ovo službeno ispitivanje? Trebam li odvjetnika?«
»Ti znaš moju tajnu«, rekao sam kimajući prema zidu.
Iz ramena joj je nestala napetost i preokrenula je očima. »Dogodilo se
davno. Lanjski snijeg«, inzistirala je.
Piper me na prstima zaobišla i oprezno ponjušila Sloaneine tenisice.
Knjižničarka je čučnula i ponudila kujici ruku.
Vratio sam se zidu. »Znaš čega se sjećam otprije?«
»Čega?«
»Sjećam se kako ste ti i Lucy pod odmorom na hodnicima
razmjenjivali dugačke, značajne poglede. Sjećam se da je strgnuo kacigu s
Jone Blutha i bacio ga na guzicu tijekom nogometnog treninga jer je Jonah
o tvojem tijelu rekao nešto što ja, kao odrastao muškarac s velikim
poštovanjem prema ženama, neću ponoviti.«
»Bilo je o mojim sisama, zar ne?« našalila se Sloane. »Cijena toga što
se rano razviješ.«
Uputio sam joj dugačak, miran pogled, dok se nije lecnula.
»Je li Lucian stvarno to učinio?« naposljetku je pitala.
Kimnuo sam. »Da. Također se sjećam da sam se jednom vozio kući,
kasnio sam nakon prilično zagrijanog žvaljenja s Millie Washington i vidio
kako se s prozora tvoje spavaće sobe spušta netko tko je izgledao prokleto
slično Lucianu.«
Sloane je bila u drugom razredu, a Lucian u četvrtom. Tada su bili
jednake suprotnosti kao što su bili sada. Natmureni loš momak i lijepa,
šminkerska štreberica. I koliko sam ja znao, nijedno nije na svetim
hodnicima knockemoutske srednje škole s više od »hej« dalo do znanja da
je svjesno onog drugog.
No izvan tih hodnika bila je druga priča. Neka koju nijedno od njih
nije nikada podijelilo.
Sloane se usredotočila na mamljenje Piper bliže svojoj ruci. »Nikada
nisi ništa rekao.«
»Nijedno od vas dvoje nije se činilo kao da želi pričati o tome, pa sam
to pustio na miru. Zaključio sam da se to tiče samo vas«, naglašeno sam
rekao.
Pročistila je grlo. Na taj je zvuk kujica žurno uzmaknula natrag u
sigurnost mojeg dohvata. »Aha, pa, kao što sam rekla, bilo je to davno«,
rekla je i ponovno ustala.
»Nije dobar osjećaj kad ljudi zabadaju nos u tvoja posla, zar ne?«
Uputila mi je hladan, knjižničarski pogled i prekrižila ruke. »Ako ja
nekamo zabadam nos, to je jer netko ne radi ono što bi trebao.«
»Da? Pa, iz moje perspektive, ta mržnja između tebe i Lucea nije
zdrava. Možda ću se zato početi miješati u tu situaciju. Pomagati vama
dvoma da riješite to.«
Otpuhnula je kroz nosnice kao bik koji se sukobljava s crvenom
maramom. Piercing u nosu zasvjetlucao joj je. Sučeljavanje je trajalo svega
trideset sekundi. »Joj, dobro. Neću zabadati nos u tvoja posla, a nećeš ni ti u
moja«, rekla je.
»Što kažeš na ovo?« usprotivio sam se. »Poštovat ću tvoju privatnost,
a ti ćeš poštovati moju.«
»Zvuči samo kao drukčija fraza.«
»Možda tako zvuči, Sloaney Salami. Ali prijatelji smo. Godinama smo
prijatelji. Koliko vidim, životi će nam ostati isprepleteni. Pa možda,
umjesto da se miješamo i zabadamo, da se usredotočimo više na to da smo
tu jedno za drugo kada bude potrebno.«
»Ne treba mi nitko da bude tu za mene«, tvrdoglavo je rekla.
»Dobro. Ali meni će možda trebati prijateljica ako ne budem uspio
uvjeriti Linu da pruži šansu ovome što imamo.« Otvorila je usta, ali
podigao sam ruku. »Vjerojatno neću željeti puno razgovarati o tome ako je
izgubim, ali prokleto će mi sigurno trebati prijateljica da mi pomogne da
ponovno ne nestanem.«
Sloaneino se lice smekšalo. »Bit ću tamo.«
»A ja ću biti tu za tebe ako i kada me budeš trebala.«
»Hvala što si mi popravio zid, Nash.«
»Hvala što si ti ti, Sloaney.«
Taman sam zatvarao kantu boje kada me preko radija nazvao operater.
»Jesi na terenu, načelniče?«
»Jesam.«
»Iz Bacon Stablesa je opet pobjegao konj. Imamo nekoliko prijava da
po cesti 317 galopira veliki crni pastuh.«
»Idem«, rekao sam uz uzdah.
Prvi spoj
Nash
»Imam li krivi dojam ili si bijesan?« pitala me Lina dok sam sjedao za
upravljač auta.
Morao sam je napola odvući napola odnijeti do parkirališta jer su joj se
noge još tresle od prstenjačenja. Srećom, Nolan je bio u toaletu i promašio
naš bijeg.
»Nisam ljut«, obrecnuo sam se. Na ruci mi je još bio njezin sok, što je
bila činjenica koja nije pomagala mojoj jebenoj situaciji.
»Samo sam te zezala. Nisam htjela da ode toliko daleko. Ali dovraga,
Faco. I dalje me iznenađuješ.«
»Dušo, jedino što je trenutno ljuto jest moj kurac, koji se ljuti na to
koliko smo jebeno daleko od kuće.«
Osjetio sam njegovo pulsiranje kako mi odjekuje u glavi. Kako bih,
dovraga, trebao izdržati tridesetominutnu vožnju kući?
»Ooooooo.« Rastegnula je tu riječ, pa sam ubacio u brzinu i nagazio
na gas. Auto se zanio dok sam izlazio s parkirališta i uključivao se na cestu.
»Ne bismo li trebali čekati Nolana?« pitala je.
Odgovorio sam režanjem. Brinuo sam se da ću, ako napetost uskoro ne
popusti, skrenuti s jebenog uma. Toliko se raširila za mene. Toliko snažno
svršila. U restoranu punom ljudi. Sad mi je na palici bio tetoviran zatvarač.
»Mislim da ti mogu pomoći s time«, rekla je i otpustila svoj sigurnosni
pojas.
»Što to radiš?« oštro sam zahtijevao. »Zakopčaj se.«
»Ali ako to učinim, neću moći učiniti ovo.«
Posegnula je preko središnje konzole, a kada su joj se prsti sklopili na
mojem pojasu, znao sam da sam u ozbiljnoj nevolji.
Uvukao sam zrak kroz zube dok mi se kurac pretvarao u jebeni granit.
»Angelina«, upozorio sam.
Ti su mi spretni prsti u roku od nekoliko sekundi otkopčali pojas i
zatvarač. »Nećeš večeras poštivati sve zakone, zar ne?« zadirkivala je.
»Skini grudnjak«, odrezao sam dok sam smanjivao gas.
»Ne nosim ga.« Prenijela mi je tu informaciju taman kad je ruku
omotala oko moje pulsirajuće erekcije.
»Prokletstvo!«
»Samo drži oči na cesti, Faco.«
To će biti nemoguće. Pogotovo nakon što sam desnom rukom zakačio
izrez njezine haljine i povukao ga dolje tako da vidim te savršene grudi.
Uz zločesti je osmijeh spustila glavu u moje krilo. Čim su se te seksi
usne raširile oko mojeg glavića, sa mnom je bilo gotovo. Taj vrući jezik,
skliska usta, način na koji me stiskala u čvrstoj šaci. Angelina Solavita
priuštit će mi religiozno iskustvo.
Zastenjao sam, dugačko i isprekidano, dok se na meni koristila ustima
i rukom. Sputan hlačama, sigurnosnim pojasom, upravljačem, nisam mogao
učiniti ništa osim pustiti je da me obrađuje. Ispred nas se prostirala
usamljena, mjesečinom obasjana autocesta, ali jedva da sam je vidio.
Pozornost su mi ukrala vruća usta na mojem kurcu.
Gurnuo sam ruku pod nju samo da zagrabim šaku gole dojke. Niz
palicu mi je zavibriralo njezino stenjanje. Potiljak mi se zabijao u naslon.
Koljenima sam s jedne strane pritiskao vrata, a s druge središnju konzolu.
Pogodila je savršen ritam i znao sam da ću se i raspametiti i
raspojasati. Eksplozija mi je opasno ključala u jajima, zbog čega su se
stisnula.
»Jebote.«
Želio sam se nabijati. Želio sam se kretati. Ali nisam mogao.
Bez upozorenja, Linina su usta ispustila moju erekciju. Virnula je
prema meni podignute obrve i crvenili, mokrili usana. »Ozbiljno, Faco?
Pedeset pet kilometara u zoni devedeset?«
Zgrabio sam je za kosu nimalo nježno i gurnuo je natrag u svoje krilo.
»Zašuti i puši, draga.«
Čim su joj se usta spustila na moj kurac, naglo sam okrenuo upravljač
nadesno i sišao uz rub ceste. Morao sam malo manevrirati oko nje da
spustim u niže brzine, ali uspio sam nas potpuno zaustaviti. Izbacio sam
auto iz brzine i povukao ručnu kočnicu. Kad sam udario po poluzi sjedala
da se spusti, prašina se još dizala oko nas.
Obje moje ruke spustile su joj se na glavu te sam odredio tempo.
Dokoprcala se bliže preko konzole - sise su joj poskakivale na svjetlu
upravljačke ploče, a usta joj nikako nisu napuštala moju palicu.
Naviralo je.
Želio sam je upozoriti, no nisam mogao izgovoriti riječi. Nisam mogao
ni udahnuti zrak koji je bio potreban da ih oblikujem. Na neki način, takav
je osjećaj bio i kod panike. Ali ovo je bilo na drugom kraju svijeta od toga.
Ovo je bilo nešto za što bih se odrekao svega drugoga. Lina je bila netko za
koga bila se odrekao svega drugoga.
S tom sam zastrašujućom pomisli snažno ejakulirao. Pojurilo mi je niz
palicu poput vatre i oslobodilo se u njezinim spremnim ustima. Mora da
sam viknuo. Mora da sam udario po papučici gasa jer je motor zaturirao, a
kazaljka skočila u crveno. Kosu sam joj držao šakom, u prečvrstom stisku,
ali činilo se da nisam mogao prestati. Ne dokle god sam svršavao.
Bilo je beskonačno. Njezina su me usta sisala, hvatala svaki mlaz moje
eksplozije kao da nije mogla živjeti bez toga.
»Dušo«, dahtao sam i srušio se na sjedalo.
Usta su joj ostala priljubljena uz osjetljivi glavić dok je nisam povukao
gore. Kosa joj je bila u neredu. Oči su joj bile velike i staklaste. Njezine
pune sise hipnotizirajuće su se ljuljale sa svakim teškim udahom. Usta, ta
jebena usta, bila su joj natečena, ružičasta i mokra.
U cijelom životu nisam vidio ništa toliko lijepo.
Provukao sam ruke ispod njezinih i povukao je preko konzole, sebi u
krilo, te joj glavu ugnijezdio na svoja prsa. Sklupčala se uz mene; oboje
smo disali kao da smo upravo sprintali dva kilometra.
»Isuse, dušo. Trebala bi ta svoja usta registrirati kao oružje«, rekao
sam.
Nasmijala se tiho, senzualno. »Smatraj to odmazdom za to što sam
svršila usred restorana.«
Milovao sam je po kosi. »Ne znam za tebe, ali rekao bih da je ovo bio
prilično uspješan prvi spoj.«
»Ne bih odbila drugi.«
Obujmio sam joj dojku i stisnuo. »Naručit ćemo dostavu«, odlučio
sam.
Otprilike taman tada u retrovizoru sam primijetio bljeskanje svjetala.
»Jebemu.«
Trideset devet
Ekipa na okupu
Lina
Lina
***
Tina je u prostoriju ušetala s uobičajenim stavom, no ukopala se na
mjestu kad je pored mene uočila Nasha. Žurno je zagladila kosu s lica pa
nam prišla zabačenih ramena i izbačenih sisa.
Nash nije bacio pogled na poprsje ispod kaki zatvorske uniforme, ali
jest se nasmiješio. »Bok, Tina.«
»Načelniče.« Tinine cipele bez vezica susrele su nogu stolice, pa je
zateturala i uhvatila se za stol.
»Jesi dobro?« pitao je Nash.
»Jebeno dobro. Mislim, da. Dobro sam.« Opaka cura pokušava biti
dovoljno jaka da se odupre zaljubljivanju u slatkog tipa. Nisu mi se svidjele
očite paralele.
»Nash ima nekoliko pitanja za tebe«, rekla sam.
Tina me uočila dok je sjedala. Izgledala je prenuto, kao da nije bila
shvatila da sam u prostoriji. »O, ovaj, bok, Lona.«
»Zovem se Lina«, rekla sam i dobacila Nashu pogled koji je govorio
»jesam li ti rekla«.
Pročistio je grlo. »Tina...«
»Gle, nisam znala ništ’ o tome da je puco u tebe«, rekla je Tina. »Bar
ne prije. I kasnije sam ga napala. Reko je da je to napravio da natjera tatu da
ga počne shvaćat ozbiljno. Nikad mi neće bit jasno zašto ljude ne boli briga
za mišljenje roditelja. Ako mene pitate, to je gubitak vremena.«
To kaže žena s dvoje predivnih roditelja, koji su htjeli samo da Tina
pronađe sreću... i da se prestane ponašati kao zločinka.
»Cijenim to«, rekao je Nash.
Kimnula je. »Ko što sam rekla, nisam imala ništ’ s tim.«
»Kako to?« pitala sam.
Slegnula je ramenima. »Ne znam.«
Nash se nagnuo naprijed, a Tina je zrcalila pokret. »Imaš li ikakvu
ideju kamo bi otišao da se mora sakriti, ali da svejedno želi ostati blizu?«
»Rekla sam joj da nikad nisam upoznala tog tipa, ali kad god bi trebo
novo mjesto, uvijek bi zvao Tipa s Jednokratnim Mobitelima«, rekla je,
kimnuvši prema meni, a da nije pogled svrnula s Nasha. »Našo bi nam
mjesto na kojem možemo prespavati ili bi Duncu pronašo mjesto gdje može
skladištit aute koje je krao.«
»Kako bi plaćao Tipu s Jednokratnim Mobitelima?« pitao je Nash.
»U kesu. Stavio bi ga u poštanski paket i pošlo.«
»Puno si pomogla, Tina«, rekao je Nash dok je u blok zapisivao
nekoliko bilješki, a zatim je odložio kemijsku.
»Ako imaš ikakva pitanja o toj noći u skladištu, pitaj Waylay. Mala
ima jedno od onih pamćenja koja su ko zamka. Nikad nemoj spomenut da
idete na sladoled ako nisi ozbiljan oko toga da je odvedeš jer ćeš slušat o
tome sljedeće dvije godine ako se predomisliš.«
I samo tako, Tina mi se ponovno nije sviđala.
Nash i ja smo ustali.
»Cijenimo tvoje vrijeme«, rekao je Nash.
Tina je na trenutak izgledala uspaničeno, a zatim joj je licem prešao
prepreden izraz. Pljesnula je po Nashovoj kemijskoj poput mačke i srušila
je. »Ups. Ispala mi je tvoja kemijska.«
Nash je problijedio i pogledao me tražeći pomoć.
»Bliže si«, rekla sam.
Jedva sam uspjela suspregnuti smijeh kad je čučnuo pažljivo držeći
stražnjicu daleko od Tine.
»Ugodan ti dan«, rekao je i spremio kemijsku u džep.
»Vidimo se, Tina«, rekla sam i pošla za Nashom koji je polako izlazio
dupetom okrenut zidu pa šmugnuo prema vratima.
Mudre riječi
Lina
D evedeset šest sati. Nash i ja službeno smo preživjeli cijela četiri dana
zajedničkog života i intenzivni lokalni nadzor naše veze u cvatu. Jučer
ujutro čak se nisam zagrcnula kavom s mlijekom kad me Justice pitao kako
mi je »dečko«.
Vjenčanje je bilo za četiri dana - haljina za djeverušu bila mi je
prilično prokleto očaravajuća - a objava Nashova članka planirana je za
ponedjeljak nakon njega.
Ako sve bude prošlo po planu, vijest o Nashovu vraćenom pamćenju
izmamit će Duncana Huga iz skloništa, on će upasti u zamku, a tada će sve
biti gotovo.
Samo nisam bila sigurna koliko od toga »sve« želim da bude gotovo.
Ono neodređeno »poslije« odjednom se nadvijalo nada mnom, što je
značilo da će se morati donijeti odluke. Ako pronađemo auto kad
pronađemo Duncana, posao će biti gotov, a ja ću se zaputiti natrag u Atlantu
kako bih pričekala sljedeći zadatak.
Ili...
Usporila sam dok nisam lagano potrčala pa se zaustavila na
parkiralištu Honky Tonka.
Svinuta u struku, pokušala sam doći do daha na ranojutarnjoj hladnoći.
Sa znojnog lica dizala mi se para.
Sve se prebrzo odvijalo. Bilo je zaleta, dojma hitnosti koji smo svi
osjećali dok su dani prolazili. Zbog toga sam bila nervozna i tek se trunčicu
osjećala kao da nemam kontrolu.
»Nikada nisam razumio zašto ljudi trče za zabavu«, rekao je glas iza
mene.
Ispravila sam se i zatekla Knoxa s torbom za teretanu prebačenom
preko ramena.
»Što ti radiš budan tako rano?« pitala sam; dah mi je još uvijek
isprekidano nadolazio.
»Odbacio sam Way u školu. Pokupio sam sinoćnju isplatu pa mislio da
bih mogao poslije banke svratiti u teretanu.«
»Nisi mogao spavati?« pretpostavila sam.
»Nisam jebenog oka sklopio.«
»Vjenčanje ili Hugo?« pitala sam i skinula traku za kosu pa rubom
majice pobrisala lice.
»Jebeš Huga. Taj će šupak završiti iza rešetaka ili u zemlji.«
»Znači, onda vjenčanje.«
Prošao je rukom kroz kosu. »Bit će moja. Službeno. Stalno čekam da
se osvijesti.«
»Bojiš se«, iznenađeno sam rekla.
»Da, jebote, bojim se. Tresu mi se jebene gaće. Moram si je sada
osigurati, prije nego što shvati da može i bolje.«
»Ne može«, rekla sam. »Nitko je na svijetu nikada ne bi mogao voljeti
više od tebe. I ne govorim da ju je teško voljeti. Govorim da je toliko
voliš.«
»Volim«, promuklo je rekao.
»I ona tebe toliko voli.«.
Usnice su mu se izvile prema gore. »Voli, zar ne?«
Kimnula sam.
Bacio je torbu za teretanu u prtljažni prostor svojeg kamioneta pa se
naslonio na branik.
»Reci mi da je vrijedno toga«, izlanula sam.
»Što je vrijedno?«
»Pustiti nekoga k sebi. Pustiti tu osobu da ti se približi dovoljno da te
može uništiti ako to poželi.«
»Ovo možda zvuči kao prokleta čestitka, ali vrijedno je svega«, rekao
je hrapavim glasom.
Koža, koja mi se brzo hladila, naježila mi se.
»Ne šalim se. Ono što sam imao prije u usporedbi s ovim što imam
sada?« Odmahnuo je glavom. »Ne može se ni usporediti.«
»Kako?«
»Ne znam kako da objasnim. Samo znam da nema ništa hrabro,
nikakvih muda u tome da cijeli život živiš iza zidova. Stvarno dobra sranja
ne počinju dok se te cigle ne sruše i dok nekoga ne pozoveš unutra. Ako
nisi nasmrt prestrašena, loše to radiš.«
»Ali što ako mi se sviđaju zidovi?« pitala sam i vrhom tenisice udarila
kamen.
»Ne sviđaju.«
»Prilično sam sigurna da mi se sviđaju.«
Odmahnuo je glavom. »Da ti se toliko sviđaju tvoji zidovi, ne bi sada
bila nasmrt prestrašena.«
Preokrenula sam očima. »Pa, kako to funkcionira? Trebala bih samo
svoje najdublje, najmračnije tajne, najružnije dijelove sebe, istresti pred
svima i nadati se da neće sve otići kvragu?«
Uputio mi je onaj smiješak zločestog dečka. »Ne budi budala. Ne
pustiš sve k sebi. Samo one koji su važni. Samo one kojima želiš vjerovati.
Samo one za koje želiš da tebe puste k sebi. To sranje s ranjivošću je kao
poštovanje. Mora ga se zaslužiti.«
Pitala sam se je li to možda razlog zašto prije nisam uspjela biti bio
tima. Nisam nikome vjerovala da će mi čuvati leđa i nisam im dala nikakav
razlog da mi povjere svoja.
»Mislim da je to što si s Naomi učetverostručilo tvoj broj izgovorenih
riječi po danu«, zafrkavala sam ga.
»To što sam s Naomi natjeralo me da shvatim koliko sam prije bio
jadan. Svime za što sam mislio da želim pokušavao sam se zaštititi od
pravog života. Kao što je odgurivanje ljudi«, naglašeno je rekao.
Spustila sam pogled na nožne prste i pustila da mi se te riječi prevrću
po mozgu. Jesam li željela nastaviti živjeti onako kako oduvijek živim? Ili
sam bila spremna za više? Jesam li bila spremna prestati odgurivati?
Otpuhnula sam. »Stvarno sam ponosna na tebe, Knoxe.«
»Da, da«, zagunđao je. »Sad me prestani jebeno ispitivati o tim
sranjima o vezama.«
Pogurnula sam mu rame svojim. »Bit ćeš sjajan muž i tata.
Mrzovoljan, s prostim rječnikom, ali sjajan.«
Zagunđao je, a ja sam krenula prema vratima stubišta.
»Lina?«
Okrenula sam se natrag. »Da?«
»Nikada ga nisam vidio ovakvog ni s jednom drugom ženom. Duboko
je u ovome i nada se da si i ti.«
Istovremeno sam se željela i nasmiješiti i povratiti. Za svaki sam se
slučaj ponovno presavila u struku.
Knox se nacerio. »Vidiš? Nasmrt prestrašena. Barem znaš da dobro to
radiš.«
Uputila sam mu prijateljski srednjak.
Imala sam cijeli dan da vrtim stvari po glavi. Do sredine popodneva
bilo mi je toliko muka od vlastitih misli da sam se zaputila prema trgovini i
kupila namirnice za sendviče s puretinom.
Sendviči se ne računaju kao kuhanje, uvjeravala sam se.
Kad sam ponovno bila kod Nasha, zalila sam svoju biljku, javila se na
posao te - nakon kratke internetske pretrage - uspjela ispeći slaninu u
pećnici, a da je ne pretvorim u ugljen.
Složila sam dva sendviča kao da su umjetnine pa sjedila tamo i zurila u
sat. Nash se ne bi trebao vratiti još gotovo sat vremena. Ozbiljno sam krivo
tempirala pripremu hrane.
Iz hira sam izvukla mobitel i nazvala mamu.
»Pa, ovo je lijepo iznenađenje«, rekla je mama kad se pojavila na
zaslonu. Zbog čiste radosti na njezinu licu jer sam se spontano javila imala
sam osjećaj kao da mi se u kožu zariva milijarda sitnih strelica krivnje.
Naslonila sam mobitel na staklenku psećih keksića koju je Nash držao
na radnoj površini. »Bok, mama.«
»Što nije u redu? Izgledaš... Čekaj. Izgledaš sretno.«
»Da?«
»Sjajiš. Ili je to filtar?«
»Nije filtar. Zapravo... Izlazim s nekim«, rekla sam.
Majka na zaslonu nije pomaknula nijedan mišić.
»Mama? Jesam li te izgubila? Mislim da si se zamrznula.«
Nagnula se bliže. »Nisam se zamrznula. Samo te pokušavam ne
prestrašiti nikakvim naglim pokretima.«
»Znači, ima taj jedan tip«, rekla sam odlučivši da ću sve podijeliti.
»On je...«
Kako bih trebala objasniti Nasha Morgana?
»Poseban. Mislim. Mislim, stvarno je i sviđa mi se. Ono, jako. Baš
jako. Ali tek smo se upoznali, a imam život u Atlanti i posao koji zahtijeva
da puno putujem i gubim li potpuno razum jer razmišljam da je on možda
vrijedan toga da sve to promijenim?«
Pričekala sam trenutak, zatim još jedan. Majčina su usta na zaslonu
bila razjapljena.
»Mama?« potaknula sam je.
Počela je hitro treptati. »Oprosti, srce. Samo procesiram činjenicu da si
me svojevoljno nazvala da razgovaramo o tvojem ljubavnom životu.«
»Nisam rekla ljubavnom. Ti si rekla ljubavnom«, rekla sam osjećajući
kako mi se panika penje uz grlo.
»Oprosti. O sviđanju u tvojem životu«, ispravila se majka.
»Stvarno mi se sviđa, mama. Jednostavno je tako... dobar. I tu je. I
poznaje me iako sam ga pokušala spriječiti u tome da me upozna. Ali čak i
uza sve što zna o meni, svejedno mu se sviđam.«
»To zvuči ozbiljno.«
»Moglo bi biti. Ali ne znam mogu li ja nešto ozbiljno. Što ako me
upozna cijelu i onda odluči da sam previše ili nedovoljna? Što ako mu ne
budem dovoljno vjerovala, a on se od toga umori? Čime bih se bavila da
dam otkaz i preselim se ovamo radi njega? Nema ni približno dovoljno
mjesta u ormaru.«
»Riskiraj.«
»Molim?« trepnula sam, uvjerena da sam krivo čula majku.
»Lina, jedini način na koji ćeš saznati je li on onaj pravi jest da se
odnosiš prema njemu kao da jest. Može ili zaraditi tu titulu ili je izgubiti. To
je na njemu, ali ti si ta koja mu mora pružiti priliku da te zasluži.«
»Zbunjena sam. Uvijek si se činila toliko... kao da imaš averziju prema
riziku.«
»Zlato, zbog onoga što ti se dogodilo godinama sam bila u kaosu.«
»Ovaj, nemoj reći, mama.«
»Krivila sam sebe. Krivila sam tvojeg oca. Pedijatra. Nogomet. Stres
srednje škole. Pa sam se posvetila tome da te pokušam od svega zaštititi. I
mislim da ti je to što sam te smjestila u taj mjehurić nanijelo dugoročniju
štetu nego tvoja srčana bolest.«
»Nisi me oštetila.« Nisam odrasla u neku malu kukavicu s averzijom
prema riziku. Posao mi je uključivao pravu opasnost.
»Otad si na svaku vezu gledala kao na potencijalni zatvor.«
Dobro, to je zvučalo malo istinito.
»Ako ti se stvarno sviđa taj tip, onda mu moraš pružiti pravu priliku. A
ako to znači da ćeš se preseliti u Knockemunder...«
»Knockemout«, ispravila sam je.
»Što se događa? Pauziramo li ovu igru ili što?« zarikao je tata iz
pozadine.
»Lina ima dečka, Hectore.«
»O, sjajno. Hajdemo svima reći«, suho sam rekla.
Otac se ugurao u kadar. »Bok, mala. Što to čujem o dečku?«
»Bok, tata«, jadno sam rekla.
»Gdje si? To nije tvoja kuhinja«, rekao je tata dok se naginjao da
pogleda zaslon, time praktički blokirajući pogled kamere na sve drugo.
»O, ja sam... ovaj...«
Čula sam ključ u ključanici.
»Znate što, trebala bih ići«, brzo sam rekla.
No bilo je prekasno. Ulazna su se vrata otvorila iza mene i ušli su
Nash, sav zgodan u uniformi, i Piper, u novom narančastom puloveru.
Okrenula sam se da ga pogledam.
»Bok, Anđele«, toplo je rekao. »Zaboga. Jesi li ti to kuhala?«
»Ovaj.« Okrenula sam se natrag i zurila u dvoje odraslih ljudi kojima
su na zaslonu čeljusti bile razjapljene. »Ajme meni.«
»Mislim da je to dobro prošlo«, rekao je Nash kroz zalogaj sendviča s
puretinom.
Položila sam glavu na radnu površinu i jauknula. »Jesi li morao biti
toliko šarmantan?«
»Anđele, to mi je u DNK-u. To je kao da tražiš od Opre da prestane
voljeti knjige.«
»Jesi li im morao dati svoj broj mobitela? Ionako me zovu svaki dan!«
»Nisam mogao smisliti pristojnu izliku za to«, priznao je Nash. »Kako
bi to moglo naškoditi?«
Pridigla sam se i prekrila lice rukama. »Ne razumiješ. Sjest će na avion
i pojaviti se ovdje.«
»Veselim se što ću ih upoznati.«
»Ne znaš što govoriš. Pričinjava ti se. Očito nisam dovoljno ispekla
slaninu i svinjeće amebe u ovom ti trenutku jedu mozak.«
»Ako su tebi važni, i meni su važni. Ako se pojave ovdje, nosit ćemo
se s time zajedno. Ti, ja i amebe.«
»Nemaš pojma u što se upuštaš«, upozorila sam ga.
»Zašto se ne bismo o tome brinuli poslije?« ponudio je, a plave su mu
oči svjetlucale od iritantne zabavljenosti.
»Jer se moramo brinuti o tome sada.«
»Evo te, opet prenaglašavaš.«
Suzila sam oči. »Nemoj me natjerati da te pljusnem po licu nedovoljno
pečenom slaninom.«
Nash je dovršio svoj sendvič i podigao polovicu mojeg. »Znaš, dok si
svojima govorila da me samo posjećuješ u stanu, nešto mi je sinulo.«
»Munuli su te grčevi od svinjskih ameba?«
»Smiješno. Ne. Razmišljao sam o iskrenosti.«
»Dobro. Kanila sam ti reći da tvojom četkicom perem Piperine zube«,
našalila sam se.
»To objašnjava zašto u pasti ima pseće dlake. Sad sam ja na redu.
Moraš prestati lagati svojima.«
Ukočila sam se na stolici. »To je lakše reći nego učiniti.
I nemam energije objašnjavati ti zašto.«
»A, ne. To se neće dogoditi, dušo. Neću ti dati da se odupireš ovome.
Poslušaj moje riječi. Moraš roditeljima vjerovati dovoljno da budeš iskrena
prema njima.«
Preokrenula sam očima.
»O, svakako. Bit će otprilike ovako. >Bok, mama. Lažem ti godinama.
Da, zapravo sam neka lovkinja na glave, što uključuje opasne istrage dok
odsjedam u zapuštenim žoharskim motelima s krhkim vratima. Stvarno sam
dobra u ovome i zbog uzbuđenja se osjećam živo nakon toliko mnogo
godina kad sam se osjećala kao da me gušite. Također, nisam prestala jesti
crveno meso kao što sam ti rekla. Što kažeš? O, toliko si shrvana da si
dobila srčani udar? Sad je tatin čir opet poludio, pa ima unutarnje
krvarenje? Kul.<«
Nacerio mi se. »Anđele.«
Odgurnula sam kradljivca sendviča. »Makni se. Ljuta sam na tebe.«
»Ovo je ono kad me odguruješ, a ja ostajem na mjestu«, istaknuo je.
»Promijenila sam mišljenje«, odlučila sam. »Sviđa mi se sve držati na
razmaku.«
»Ne, nisi. Ne, ne sviđa. I shvaćam da je ono što predlažem vjerojatno
naprosto zastrašujuće. Ali, Anđele, moraš vjerovati svojima da će moći
podnijeti svoja sranja, što uključuje, ali nije ograničeno na njih, njihove
reakcije na tebe i tvoja sranja.«
»U toj je metafori previše sranja. Smrdi.«
»Ha. Gle, ne kažem da će bih lagano. I ne kažem da će im reakcija bih
sasvim ispravna. Ali moraš dati sve od sebe i vjerovati da će i oni učiniti
isto.«
»Želiš da im priznam baš sve o čemu sam im lagala?«
»Dovraga, ne. Nijedan roditelj ne mora slušati o iskradanju po noći i
krađi cuge. Počni odsada. Reci im za svoj posao. Reci im za nas.«
»Jesam im rekla za nas. To je razlog zašto sam ih nazvala.«
Ostao je na mjestu, sa sendvičem na pola puta do usta; pogledom me
probijao onakvom vrstom vrućine zbog koje mi se činilo da mi je želudac
spojen s parom japanki.
»Što je?« izazvala sam ga.
»Rekla si mami za mene.«
»Pa?«
Odložio je sendvič i bacio se na mene.
Zacičala sam, a Piper je zaigrano zalajala.
»Pa to zaslužuje nagradu«, rekao je podižući me.
Četrdeset dva
Čokoladna mrcina
Lina
Nash
N akon kamena kroz Linin prozor i nakon što je Grave došao uzeti naše
izjave, ležao sam budan i sat vremena zurio u strop, slušajući pravilan
ritam Linina disanja pored sebe. No umjesto utjehe koju sam obično
osjećao zbog njezine prisutnosti, ostala mi je samo tjeskoba koja me
izjedala.
Netko joj je prijetio.
Ako joj se nešto dogodi... Ako je ne budem mogao zaštititi... Napokon
sam uspio zadrijemati, samo da bih sanjao o mračnom pločniku, prijetećem
šuškanju te odjekivanju pucnjeva.
Kada sam se uz trzaj probudio, puls mi je divljao, a u glavi mi tutnjalo
od glavobolje, pa sam odustao od zamisli da pokušam još spavati te se
iskrao iz kreveta.
Bilo je sumorno, sivo jutro sa sporom, ledenom kišom koja ti je
nekako nalijegala na kosti.
Prvu šalicu kave popio sam stojeći ispred ploče s podacima o slučaju u
blagovaonici pokušavajući potisnuti tjeskobu koja me je prijetila ugušiti.
Ili je Tate Dilton odlučio povući se uz dodatne probleme ili se ovaj
nered s Duncanom Hugom nekako prelio i na Linu. U svakom slučaju, neću
čekati da vidim što će se sljedeće dogoditi.
Izvukao sam mobitel i otvorio poruke.
***
Stigao sam u postaju prije obojice i odsječnim kimanjem pozdravio
noćnu smjenu.
Otišao sam iz stana, a da se nisam pozdravio, samo da bih sebi
dokazao da nisam morao dan započeti s njom.
U glavi mi je bilo mutno, a želudac mi je gorio od kave i živaca.
Nelagoda mi je miljela venama poput tisuću pauka.
Da si odvratim pozornost dok čekam Knoxa i Luciana, otvorio sam
poštu koja mi je ležala na stolu. Dok je nisam otvorio i izravnao, nisam
shvatio da jedna od omotnica sadrži pismo mojeg oca.
Zbog samog pogleda na potpis na dnu papira porasla mi je tjeskoba.
Koliko sam puta želio nešto od njega, trebao nešto od njega? Koliko
me puta iznevjerio jer je njegova ovisnost bila veća od ljubavi prema meni?
Duke Morgan trebao je tablete samo da pregrmi dan. Da preživi. Da se
otupi prije nego što ga svijet i zbilja stignu otjerati u grob.
Unatoč jutarnjoj hladnoći, izbio mi je tanki sloj znoja. Je li to ono što
sam ja radio?
Prešao sam rukom preko usta i zurio u očev rukopis.
Čak i nakon sveg ovog vremena prepoznavao sam ga jednako kao
vlastiti. Slovo e pisali smo pod jednako oštrim kutom. Imali smo jednake
oči, jednaka slova e. Što je još bilo jednako?
Srce mi je glasnije lupalo u glavi. No sada nije strah bio taj koji je
prijetio da će me ugušiti. Bila je to ljutnja.
Ljutnja na sebe što sam išao njegovim stopama.
Bio sam pametniji od toga. Znao sam da je oslanjanje na štaku samo
kako bi se preživio dan bilo početak kraja.
A nije li to bilo točno ono što sam radio s Linom? Iskorištavao je?
Okretao se njoj da mi pomogne odagnati bol i strah? Nije to morala biti
droga ili alkohol ili što god drugo ljudi koriste kako bi otupili bol
postojanja. Moglo je biti bilo što, bilo tko koga trebaš samo kako bi
preživio, kako bi se probudio i cijeli grozni krug započeo nanovo.
»Sve u redu?« Lucian je ušetao, pa sam očevo pismo, nepročitano,
nagurao u gornju ladicu.
»Ne, nije. Ali radije bih pričekao da Knox dođe prije nego što počnem
objašnjavati.«
»Jebeno je tu«, rekao je Knox uz režeće zijevanje.
»Netko je ovo sinoć bacio kroz Linin prozor.« Bacio sam kamen i
poruku u vrećici na svoj stol.
»Pa, jebemu«, rekao je moj brat.
»Pretpostavljam da su sad one vanjske kamere prioritet«, rekao je
Knox Lucianu kad sam završio izvještaj.
»Pretpostavljam da bi Lina trebala biti opremljena vlastitim
odašiljačem«, predložio je naš prijatelj.
Knox se zlobno nacerio. »To će joj se baš svidjeti.«
»Dobro. Onda joj ga možeš dostaviti«, rekao sam.
»Zašto ti to ne možeš jebeno napraviti? Ti si taj koji spava s njom. Ili,
po onome što je Way rekla, >gledaš je sa srčekima u očima<.«
»Danas sam zauzet. Samo joj ostavi jedan i viči na nju dok ne pristane
nositi ga«, rekao sam.
Knox je suzio oči. »Netko ti je jutros pilio živce, sunašce?«
»Nemam vremena za ovo. Samo odradi to.«
Knox srećom rano ujutro nije bio toliko svadljiv, pa je izašao iz ureda
psujući si u bradu.
Lucian je, međutim, ostao sjediti.
»Nisi li već dobio osip?« pitao sam ga. Nije bio obožavatelj murje ili
policijskih postaja, i to s pravom.
»Jutros si iznimno nadrkan. Što nije u redu?«
»Osim kamena upozorenja kroz prozor u tri ujutro?«
Lucian je sjedio i samo zurio u mene. Odlučio sam pričekati da popusti
te pozornost okrenuo mejlovima. Naše je sučeljavanje trajalo tri i pol mejla.
»Misliš li da smo svi osuđeni da ponavljamo grijehe svojih očeva?«
naposljetku sam pitao.
»Da.«
Trepnuo sam. »Ne želiš razmisliti o tome koju minutu?«
Iživcirano je prekrižio ruke. »Posljednjih nekoliko desetljeća
razmišljam o malo čemu drugome. Nemoguće je pobjeći od svojih gena.
Stvorili su nas ljudi s manama. Te se mane neće samo rasplinuti i nestati iz
krvne loze.«
Kiša je šibala prozore; pobrinula se da ne zaboravim vanjski jad.
»Koji kurac je onda smisao ičega?« pitao sam.
»Kako bih ja to, dovraga, trebao znati?« Odsutno je potapšao džep
sakoa u koji bi spremao svoju jedinu cigaretu u danu. »Jedina mi je nada da
će, ako nastavim svako jutro ustajati iz kreveta, jednog dana sve imati
smisla.«
»Znaš, već sam se osjećao prilično usrano prije nego što si ovamo
donio svoju tminu usuda«, rekao sam mu.
Lucian je iskrivio lice. »Oprosti. Nisam se sinoć baš naspavao.«
»Ne moraš cijeli život preseliti ovamo radi ovoga, znaš.« Roditeljska
kuća za njega je bila puna duhova.
»Bit ću gdje želim biti i raditi gdje želim raditi.«
»Mora da ti netko po cijelom gradu pili živce«, našalio sam se.
Taman otprilike u tom trenutku netko je banuo na vrata ureda.
»Zašto te, dovraga, pronalazim ovdje umjesto na tvojim prokletim
vratima? Kunem se Bogom, Morgane, gore te je dadiljati nego onu malu
staricu iz crkve u Ala-jebenoj-bami«, objavio je raskuštrani Nolan i
tutnjajući ušao u prostoriju te udario kantu za smeće da to naglasi. »S
tobom je uvijek dva koraka naprijed i trideset sedam tisuća natrag, a ne
plaćaju mi dovoljno da podnosim ovo sranje.«
»Zašto onda ne daš otkaz?« otresao sam se; previše sam se sažalijevao
da bih to prenosio na nekog drugog.
»Ja dam otkaz, a ti tada završiš pun rupa. Onda bih trebao živjeti s tom
krivicom? Sjajan jebeni plan.«
»Možda imam posao za tebe«, objavio je Lucian. Imao je izraz
lukavog gada zbog kojeg bi svatko s druge strane trebao biti vrlo, vrlo
nervozan.
»A, stvarno?« rekao je Nolan, još bijesan.
»Stvarno.«
»U čemu je kvaka?«
»Kvaka je tako ružna riječ. Nazovimo to dopunom.«
Nolan nije izgledao impresionirano.
»Prestani se viđati sa Sloane i posao je tvoj.«
»Mora da se jebeno šališ«, rekao je Nolan.
»Dobro, ajmo sada ozbiljno. Mrziš je iz dna duše, ali ne želiš da hoda s
nekim drugim? Čak i ti moraš shvatiti koliko je to nezdravo«, rekao sam.
»Nikada nisam tvrdio da sam zdrav«, rekao je Lucian svojim
zastrašujućim glasom.
»Zašto onda, dovraga, slušam tvoje savjete?« upitao sam ga.
»Otkud da ja to, dovraga, znam?«
»Gomila šupačkih divljaka«, promrmljao je Nolan i otutnjao iz ureda.
Lina: Hej. Sve u redu? Probudila sam se i nije te bilo. Nije da moram
odobriti sva tvoja kretanja. Ili nešto.
Zbog kiše su ceste bile skliske, a zbog skliskih cesta bilo je nesreća.
Prvi poziv nije bio strašan. Manji sudar tjeskobne nove mame s bebom, na
putu do pedijatra.
Bannerjeeca je smirila i mamu i bebu dok smo zvali vučnu službu. U
međuvremenu sam se ja bavio prometom i čišćenjem prisiljavajući se da ne
mislim na ženu koju sam toplu ostavio u svojem krevetu.
Nismo se ni osušili nakon prvog poziva kad smo primili drugi.
Postoji način rada na koji djelatnici hitnih službi i policijskih snaga
nauče prijeći kako ih traume kojima svjedoče ne bi proganjale. I to
funkcionira.
Većinom.
No zbog raspoloženja koje nisam mogao otresti, okolnosti, okrutne
slučajnosti... znao sam da sam već tonuo i prije nego što su stvari postale
gore.
Do trenutka kada sam se stubama odvukao do stana, bio je mrak i bio
sam skroz smrznut. Rame i glava borili su se tko će više boljeti.
Samo sam želio vruće tuširanje tako da mogu stajati pod vodom dok
mi se duša ne otopi. A potom sam želio otići u krevet i utonuti u tamu dok
ne uspijem zaboraviti na bol od koje nisam mogao nikoga spasiti.
Suprug i dva mala dječaka bdjeli su u čekaonici na intenzivnoj i nadali
se da će im se supruga i mama probuditi. Stigao sam kad je već bilo gotovo.
Tako je to generalno išlo. Nešto se loše dogodi i potom stigne murja.
Pomagao sam vatrogascima i bolničarima da je izvuku iz raskidanog
zatvora izvitoperenog metala, držao pončo nad njezinim nepokretnim
tijelom dok su je pojasima pričvršćivali na nosila i osjećao se jebeno
bespomoćno.
Trebao sam spašavati ljude, ali nisam mogao spasiti ni sebe. Čistom
sam srećom još bio ovdje. Sretna je slučajnost što je Xandra bila tamo u
pravom trenutku.
Otključao sam vrata smrznutim prstima, tjeskobno iščekivajući tamu,
tišinu.
Umjesto toga dočekala me svjetlost i toplina te miris nečeg što se
kuhalo na štednjaku.
Čula se glazba, živahni country klasici koji su glasno svirali. Sjećanja
na to kako bi mene, Knoxa ili tatu odvukla na ples u kuhinji napala su me,
izazivajući mi bol u prsima.
Jayla Morgan bila je svjetlost i smijeh naše male obitelji.
Kad se tog dana nije vratila kući, dio mene je umro. Dio svih nas je
umro. Nikada više nismo bili isti.
Piper je dotrčkarala do mene zaigrano režeći kroz plišanu zmiju.
»Hej!« Lina je radosno doviknula iz kuhinje. »Prije nego što počneš
paničariti, nisam zapravo kuhala. Gospođa Tweedy napravila je trostruku
količinu čilija, a u ostavi sam pronašla mješavinu za kukuruzni kruh koju
sam uspjela ne spaliti. Zaključila sam da je danas savršeno očajan dan za
to.«
Nosila je tajice i bijelu majicu dugačkih rukava odrezanu u struku, s
naramenicama u cik-cak na leđima. Koža joj je bila rosna, a kratka, tamna
kosa razbarušena. Na ušima su joj se klatile naušnice koje sam joj kupio.
U tom sam trenutku spoznao čežnju toliko intenzivnu da su mi koljena
zaklecala.
U tom sam trenutku razumio oca.
U tom sam trenutku shvatio da jesam svoj otac.
»Sviđa li ti se Piperina nova igračka? Donijela ju je gradonačelnica.
Rekla je da ćeš shvatiti šalu«, nastavila je.
Želio sam skinuti cipele, svući mokru odjeću s tijela i stajati pod
ružom tuša dok se ponovno ne budem osjećao kao ljudsko biće. No bio sam
ukopan na mjestu, sleđen. Jer nisam zaslužio da mi bude toplo. Ne dok je ne
pustim.
»Nash? Jesi li dobro?« glas joj je zvučao silno udaljeno. Kao da je
plutao do mene preko country glazbe i mirisa svježe ispečenog kukuruznog
kruha.
Nešto se u meni podiglo. Nešto mračno i odlučno. Nisam ovo mogao.
Ako ostanem, ako je zadržim, ako se nastavim oslanjati na nju, neću
biti ništa bolji od svog oca.
A ako je budem previše volio, izgubit ću je.
»Mislim da bi trebala otići.« Glas mi je zazvučao tanko i drhtavo, kao
očev kada bi mu trebao fiks.
Grabilica joj je ispala iz ruke i sletjela na pod.
»Misliš da bih trebala što?« zahtijevala je, dočekujući moju ledenu
otupljenost vatrom.
Jesmo li se zato svađali? Da bih je mogao provocirati i krasti joj
toplinu? Bi li sve to bilo samo pronalaženje novih načina da je iskoristim?
»Ovo ne funkcionira«, inzistirao sam. »Mislim da bi trebala otići.«
Te oči boje viskija pregledale su me od glave do pete, kao da traži
ozljedu. No nikada je neće vidjeti. Bila je preduboko pod površinom. Rana
koja nikada nije zacijeljela.
Bacila je grabilicu u sudoper i prekrižila ruke. »Što nije u redu?«
ponovno je pitala.
Odmahnuo sam glavom. »Ništa. Samo... trebaš otići.«
»Jesi li imao još jedan napadaj panike?« Prilazila mi je i znao sam da
će biti gotovo ako me dotakne. Pokleknut ću. Zakopat ću se u njezino tijelo
i uzeti od nje ono što mi treba.
»Nisam imao jebeni napadaj panike. U redu?« eksplodirao sam.
Lecnula se, ali nastavila mi je prilaziti. »Što se dogodilo? Jesi li
dobro?«
»Samo te više ne želim ovdje. Ne mogu biti jasniji od toga. Prošlo me.
Imala si pravo. Ovo je bila stvarno jebeno glupa ideja. Jedva da se
poznajemo.«
Stala je kao ukopana, a pogled u njezinim očima gotovo me sravnio sa
zemljom. Šok. Povrijeđenost. Ja sam ih tamo smjestio. No ovako je bilo
bolje. Bolje nego da je odvučem sa sobom na dno. Bolje nego da me ostavi.
»Ozbiljan si, zar ne?« šapnula je.
Piper je zacviljela i ispustila mi plišanu zmiju do nogu. Šutnuo sam
igračku nogom. »Ne sada, Pipe«, tiho sam rekao. »Uvijek si mislila otići.
Možeš slobodno odmah«, rekao sam.
Podigla je bradu i drhtavo udahnula. »Dobro.«
»Samo dobro?«
Zašto to nisam mogao pustiti na miru? Dobivao sam što sam htio. Lina
će otići. Bit će sigurna od onoga od čega je ne mogu zaštititi. A ja ću se
moći vratiti onome što sam imao prije nje, što god to bilo. A ipak sam je
mamio, pokušavao je natjerati da podijeli odgovornost u ovom
spektakularnom promašaju.
Nije mi rekla ni riječ, nije zagrizla mamac. Samo je otišla od mene.
Slijedio sam je u spavaću sobu i gledao kako iz mojeg ormara izvlači
kofer.
»Žao mi je što je ovako ispalo. Vjerojatno ti je laknulo.«
Čeljust joj je bila stisnuta, zbog čega su udubljenja ispod njezinih
jagodica bila još izraženija. Svejedno nije ništa rekla dok je učinkovito
raskopčavala torbu i otvorenu je polagala na krevet.
Piper je skočila na klupčicu, potom na madrac, gdje je njuškala Linin
kofer.
»Trebala bi i nju povesti. Ne mogu se trenutno nositi s njom«, rekao
sam i pokazao na kujicu.
Oba para ženskih očiju pogledala su me na način zbog kojeg sam se
osjećao kao kralj šupaka s planeta šupaka. Lina je stavila ruke na bokove.
»Dobro. Skoro si me prešao. Do toga sam nasjedala,«
»Do čega?«
Pokazala je na Piper. »Voliš je, ti idiote.«
»Ne volim.«
Lina je otvorila ladicu noćnog ormarića i izvukla malu hrpu papira.
»Kupio si joj klupčicu da joj pomogneš da se popne na krevet. Imaš košaru
punu igračaka da joj bude zabavno. Odijevaš je u pulovere kako bi joj vani
bilo toplo. Voliš je.«
»To nije ljubav. To je skrb, a ja sam iscijeđen. Nemam kapacitet skrbiti
se ni o kome i ni o čemu drugome.« Uključujući sebe, nijemo sam dodao.
»Sereš.«
»Zar ne razumiješ?« Glas mi je puknuo kao bič. »Ne mogu se skrbiti o
njoj. Ne mogu tebe zaštititi. Dovraga, nisam ni sebe mogao zaštititi.«
Bacila je papire na krevet i prišla mi za jedan korak, kao da me
izaziva. »Samo da se zna, ovo je ono kad me odguruješ, a ja ostajem na
mjestu.«
»Ne želim da ostaneš.« Riječi su mi palile usta poput kiseline.
»Koga nisi zaštitio, Nash?« tiho je pitala.
Piper se sklupčala u čvrstu lopticu u koferu i prebacila rep preko nosa.
»Zaboravljaš li na kamen koji ti je netko sinoć bacio kroz prozor?«
»Nitko nije ozlijeđen.«
»Ne mogu isto reći za ženu na jebenoj intenzivnoj. Ima muža i dva
dječaka koji se pitaju što će učiniti ako se ne probudi.«
Lina mi je prišla za još jedan korak. Bila je preblizu. Morao sam
stisnuti šake uz bokove kako bih se spriječio da je zgrabim i privinem uza
se.
»Podsjeća li te to na mamu?« tiho je pitala.
»Kako jebeno ne bi? Dogodilo se na istom potezu ceste, manje od
dvjesto metara dalje.«
»Dušo«, šapnula je i mileći mi se približavala kao da sam neki jebeni
strašljivi konj.
»Nemoj«, siknuo sam.
»Ne možeš stići sve spasiti«, rekla je.
»Nikoga ne mogu spasiti. Stvarno želim da odeš, Lina. Molim te.«
Oči su joj izgledale staklasto, a kada je kimnula, naušnice su joj
zasvjetlucale, zlatna sunca bljesnula su na svjetlu. »Dobro. Iscrpljen si.
Imao si grozan dan. Dat ću ti prostora. Večeras ću spavati kod Nolana.
Razgovarat ćemo sutra, nakon što se naspavaš.«
»Dobro«, promuklo sam rekao. Obećao bih joj bilo što samo da ode
prije nego što se slomim i dodirnem je.
Ostao sam na mjestu, ukopan dok je nekoliko stvari pakirala u torbu pa
je na kotačićima odvukla oko mene. Čuo sam kako odlazi u kuhinju i gasi
plamenik. A potom sam slušao kako se ulazna vrata tiho otvaraju i
zatvaraju.
Otišla je.
Bio sam sam.
No umjesto olakšanja, preplavio me val panike, gurnuo me pod sebe,
prisilio me u dubinu.
Otišla je.
Natjerao sam ženu koju sam trebao, ženu koju sam volio, da ode.
Otišao sam iz spavaće sobe jer mi je od pogleda na krevet koji smo dijelili
bilo muka. Volim je. Znao sam to već neko vrijeme. Možda od trenutka kad
sam je zatekao na svojim stubama. Želio sam je. Trebao sam je. A sad sam
je odbacio.
No bio je to ispravan potez, zar ne? Zaslužila je više od toga da bude
nečija štaka, nečija ševa za duševnu potporu. Zaslužila je nešto stvarno i
dobro. A ja joj to nisam mogao ponuditi. Ne ovakav.
Piper je sjedila pored ulaznih vrata i jadno cviljela. Stavio sam ruke na
glavu i zaputio se u spavaću sobu dok mi se obruč oko prsa stiskao do
razine boli. Primijetio sam papire koje je kina ostavila i podigao ih. Bili su
iz azila za pse. Bila je to prijava za udomljavanje. Na samoljepljivom
papiriću na vrhu Lininim je odlučnim rukopisom bilo napisano: »Tvoja je.
Neka bude i službeno.«
To mi se činilo kao udarac u želudac. Ispustio sam papire i otišao u
dnevnu sobu. Pozornost mi je privukla biljka na prozoru. Linina biljka. Kad
se uselila, nije bila ništa više od lončanice sa sjajnim lišćem, no sada je bila
prekrivena gracioznim bijelim, zvonolikim cvjetićima.
Đurđica, shvatio sam.
Majčina najdraža.
»Jebemu.«
Četrdeset četiri
Voda iz očiju
Lina
Odveo me ravno pod tuš. Nakon što me pažljivo skinuo, a zatim sebe,
Nash me usmjerio pod vruću vodu, a zatim se smjestio iza mene. Nekoliko
smo minuta samo stajali i pustili da nam vruća voda ukloni promrzlost iz
kostiju.
Ruke su mu bile nježne dok mi je raščešljavao mokru kosu i klizio mi
niz tijelo. Umirujuće. Ohrabrujuće.
Osjećala sam se ogoljeno, ranjivo. A kada sam osjetila kako me
okrznuo erekcijom, tijelom mi je prostrujila drukčija vrsta topline. Željela
sam posegnuti i dodirnuh ga, da se osjeća onoliko dobro koliko sam se ja
zbog njega osjećala. No razumjela sam da je morao pružah. Stoga sam se
predala njegovu dodiru.
Milovao me i ljubio uz tijelo pa niz tijelo. A kada me okrenuo prema
sebi, zatekla sam ga na koljenima pred sobom.
Te žuljevite ruke pritisnule su me uz pločice na zidu.
Gledao me ozbiljnim očima dok mi je jednom rukom klizio od gležnja
do bedra. Pogledi su nam bili prikovani jedan uz drugi na način toliko
intiman da sam drhtala. Uhvatio me iza koljena pa mi nogu prebacio preko
svojeg ramena, ogoljevši me pred sobom.
Glava mi je udarila o zid prekinuvši naš kontakt očima.
Oko nas se dizala para, no jedva sam je primijetila jer je Nash s dva
prsta rastvorio usne moje stidnice.
»Tako ti je lijepa pičkica, Anđele«, rekao je; glas mu se jedva čuo
pored vode.
Jao. Tko bi rekao da zakonu predan muškarac s ulaštenom značkom
priča toliko prosto?
Bila je to posljednja suvisla misao koju sam imala prije nego što je
njegov jezik ocrtao sve ono što je netom otkrio prstima. Pri prvom potezu
jezika koljena su mi klecnula i gotovo popustila. Svaki mišić u tijelu kao da
mi se napeo u istom trenu kad mi se sva svijest slila u živce u sjecištu
bedara.
Lizao je gore-dolje, izluđivao me ustima, nježan i pun ljubavi, a ipak
odlučan da me pokori. Kada mi je noga na koju sam se oslanjala ponovno
zadrhtala, samo je rame uglavio iza mojeg koljena tako da sam sjedila na
njemu, leđima uza zid.
Dugačko sam, tiho zastenjala dok me proždirao.
Bedra su mi se tresla dok mu je jezik varirao između zarivanja u moj
otvor te obasipanja mojeg klitorisa vatrenim štovanjem. Bio je čaroban. Mi
smo bili čarobni. I znala sam, duboko u sebi, da nešto što je bilo ovoliko
dobar osjećaj ne može biti pogrešno.
»Nash«, slomljeno sam šapnula dok je u meni počelo popuštati.
Zastenjao je uz moje genitalije kao da mu je čuti svoje ime iz mojih
usta bilo previše. Sada bezumna, trzala sam se uz njega pa dahnula kada se
ponovno prstima probio u mene. Jezik mu se koncentrirao na očajničku
potrebu koja je rasla i rasla.
Svršila sam bez upozorenja. Unutarnje stijenke stisnule su mi se oko
njegovih prstiju dok je lizao i sisao moj nabrekli pupoljak tijekom mojeg
orgazma.
Besramno sam mu jahala lice, uživala u načinu na koji je jezikom
prisiljavao da mi užitak traje i traje. Još sam osjećala njegove odjeke kada
se odmaknuo od mene i okrenuo me prema zidu.
Ogradio me rukama; dlanovi su mu bili priljubljeni uz pločice.
Erekcija mu je uz moja leđa bila vruća i tvrda.
Zbog Nashove potrebe osjećala sam se i nemoćno i moćno.
Pognuo je glavu i osjetila sam kako mi usnama prelazi preko tetovaže.
»Trebam te«, promrmljao je prije nego što mi je zubima prešao po
koži.
I ja sam ovo trebala. »Požuri se«, šapnula sam. »Molim te.«
Nije me tjerao da čekam. Te velike, žuljevite ruke kliznule su mi niz
bokove, nagnule ih taman pod dobrim kutem. Doveo je tupi vrh svojeg
penisa do rascjepa mojih guzova. Umirila sam se i napela dok mi je
glavićem prelazio preko anusa, podsjećajući me na to koliko je točno ova
poza bila intimna i ranjiva. Grleno je zastenjao, potom vrh gurnuo dolje,
između mojih raširenih bedara, kliznuvši kroz stidne usne.
Osjetila sam kako pulsira uz mene i preplavio me svjež val žudnje.
»Izgubim razum kad te imam ovakvu«, promrmljao je i jednom rukom
kliznuo mi uz trbuh kako bi obujmio dojku.
Oslonila sam glavu uz njegovo rame. Nije bio jedini koji je trenutno
gubio razum.
Bedra su mi se tresla. Dlanove sam raširila uz pločice. Bokovi su mi
imali vlastitu svijest, pritiskali se uz njega, preklinjali za još kao da nisam
svršila prije tek nekoliko sekundi.
Rukom mi je mijesio dojku, stiskao i pljeskao. »Ne mogu te pustiti,
Anđele.«
»Zašto bi me morao pustiti?« Koljena su mi sad klecala. Od
uzbuđenja. Od potrebe. Od težine njegova tijela, koje me pritiskalo,
pritiskalo.
»Samo ti kažem da to sad nije opcija. Morat ćeš se doseliti ovamo ili
ću ja kod tebe. Možda ćemo naći neko mjesto gdje ćemo početi iznova. Ali
ne mogu. Te. Pustiti.«
»Nash«, šapnula sam dok mi je niz nos klizila vruća suza.
»Ponovno si u mene udahnula život. Vratila si me na svjetlo. Daj mi da
te imam. Daj mi da te uzmem. Reci da si moja«, zahtijevao je.
Nabio je erekciju kroz moje skliske nabore.
»D-da«, uspjela sam izgovoriti. O posljedicama ovoga što sam mu
obećala brinut ću se poslije. Trebalo mi je ovo, on, sada.
»Hvala Bogu«, rekao je i na rame mi otvorenih usta utisnuo poljubac.
Zbog pomicanja njegove težine bokove sam nakrivila tražeći još.
»Nash!« dahnula sam.
Pojačao je stisak na stražnjoj strani mojeg vrata dok je erekciju
povukao unatrag pa se ponovno sručio naprijed; glavićem mi je gurkao
klitoris.
Ovo mu je bilo potrebno. A meni je bilo potrebno da mu to pružim.
»Nikada ne mogu odlučiti kako da te uzmem«, promuklo je rekao
nastavljajući te kratke, odmjerene trzaje. »Jebeno obožavam gledati kako
svršavaš. Gledati kako ti sise poskakuju dok se krećem u tebi. Ali volim te i
ovakvu. Kad sve pustiš i samo se predaš.«
Volim te ovakvu.
Ne mogu te pustiti.
Njegove su mi riječi odjekivale u glavi poput mantre. Mantre koju
nisam imala pravo ponavljati. Nije to tako mislio, rekla sam si. A potom
sam si prestala išta govoriti jer je Nash poravnao glavić kurca s mojim
gorljivim otvorom i obrušio se u mene.
Povici su nam odjeknuli od pločica.
Puna. Toliko puna. Kliznuo je jednom rukom oko mojeg abdomena.
Drugu je ruku sklopio oko moje kose, držeći me uza se. A potom se počeo
nabijati.
Odozgo me šibala vruća voda. Ali Nashova je toplina bila ono što me
grijalo iznutra. Snažno je ulazio u mene, dizao me na nožne prste sa svakim
naletom svojih bokova, dok nismo oboje svršili, tresući se i dašćući dok
smo teturali sa svakim valom. Svaki me topli nalet njegove eksplozije
žigosao, umirivao me iznutra.
Četrdeset pet
Nash
Lina
***
»Mislim da kod Grovera ne prodaju slatkiše u obliku penisa, Liza J.«,
rekla sam zgrabivši kolica za kupovinu kad smo ušle u svježe oličenu
trgovinu. Bilo je kasno, nekoliko minuta do zatvaranja, i parkiralište je bilo
gotovo prazno.
»Fuj! Mislila sam da smo došle po grickalice«, požalila se Waylay.
»Gumeni penisi jesu grickalice«, rekla je Nashova baka.
»Hej, barem nisam rekla glavice brokule«, rekla sam djevojčici.
»Teta Naomi sinoć me natjerala da večeram ciklu«, rekla je Waylay i
stresla se. »Ciklu!«
»Pa, večeras neće biti nijedne cikle«, obećala sam i zaputila se u prolaz
sa slatkišima. »Navali.«
Waylayino se lice ozarilo i počela je u kolica ubacivati vreće slatkiša.
»Za baku ćemo uzeti minitortice, a Sloane voli Sour Patch Kids.«
»Idem pitati gdje drže penise«, rekla je Liza J. i odšetala se.
»Oooo! Ovi su dobri. Jesi ih kad probala?« Pružila mi je vrećicu
pojedinačno zamotanih diskova jarkih boja.
»Sunkist Fruit Gems«, pročitala sam naglas. Nisam ih probala, ali
izgledali su maglovito poznato.
»Aha. Nije bilo skroz loše biti otet. Ovo su slatkiši kojima je taj Hugo
opsjednut. Sigurno je pojeo pola vreće prije nego što se mama vratila s
tetom Naomi. Posvuda je bilo omota. Dao mi je da pojedem par. Žuti su mi
najdraži.«
U sekundi mi se sve rasvijetlilo. Znala sam gdje sam već vidjela ove
slatkiše i znala sam tko ih je kupio.
Potapšala sam džep i iskopala mobitel.
»Što nije u redu? Izgledaš sva izvan sebe. Nećeš nazvati tetu Naomi i
pitati je koliko vreća smijemo kupiti, je l’ da?«
Odmahnula sam glavom i nazvala Nasha. »Ne. Zovem tvojeg strica da
mu kažem da si upravo identificirala našeg pomagača.«
»Jesam?«
Nashov je mobitel zvonio. »Hajde. Hajde. Sranje«, promrsila sam kad
se prebacio na glasovnu poštu. »Nash. Ja sam. Tip s Jednokratnim
Mobitelima je Tip iz Prolaza s Pahuljicama. Gospođa Tweedy bila je sa
mnom kad smo ga upoznale u trgovini. Kupovao je istu vrstu slatkiša za
koje je Waylay rekla da su najdraži Duncanu Hugu. Na fotografijama s
mjesta zločina po cijelom podu skladišta ima omota slatkiša. Opet sam ga
vidjela u Honky Tonku one večeri kad je Tate Dilton napravio scenu. Znam
da nije puno informacija, ali osjećam da je to to. Nazovi me!«
»Opa«, rekla je Waylay kad sam poklopila. »To je bilo baš puno riječi
jako brzo. Zvučiš kao moja prijateljica Chloe.«
Pljesnula sam joj ramena. »Mala, kupujem ti puna kolica slatkiša.«
»Kul. Tko je Tip iz Prolaza s Pahuljicama?«
»Nadam se da ne pričate o meni.« Zbog duboke tutnjave muškog glasa
iza mene želudac mi je potonuo od strepnje.
Stisnula sam djevojčičina ramena. »Waylay - idi naći Lizu J. i idite
van«, rekla sam što sam tiše mogla.
»Ali...«
»Idi. Odmah«, rekla sam pa se okrenula i na lice nalijepila koketni
osmijeh.
Tip iz Prolaza s Pahuljicama bio je odjeven u trenirku i majicu dugih
rukava. Kolica su mu ponovno bila puna zdrave hrane i nemasnih proteina.
Nedostajali su jedino slatkiši.
»Pa, ponovno se susrećemo«, rekla sam koketno. »Taman sam svojoj
maloj prijateljici govorila kako sam u prolazu s pahuljicama upoznala
slatkog tipa.«
»Jesi? Jer meni je zvučalo kao da si prokužila nešto što nisi trebala.«
Pa, sranje. Znači, tako će biti? Dobro.
»Ne znam o čemu pričaš. No ispričaj me, moram otići razočarati
zubara dvanaestogodišnjakinje«, rekla sam.
Oko bicepsa mi se sklopila velika, mesnata ruka. »Zubar će morati
pričekati, Lina Solavita.«
Srce mi nije samo radilo zvijezde - pokušavalo mi se popeti uz grlo.
»Nisam obožavateljica dodira na koje nisam pristala«, upozorila sam.
»A moj prijatelj nije obožavatelj toga da slijediš njegove momke i da
je zbog tebe jedan od njih uhićen.«
»Hej, nisam ja ta koja je odlučila da je dobra ideja poševiti bratovu
ženu. Možda bi ovaj razgovor trebao voditi s njim.«
»Napravio bih to, ali u zatvoru je jer si mu ti pozvala murju.«
»U moju obranu, sve to s golotinjom izbacilo me iz ravnoteže.«
»Idemo«, zarežao je.
Njegov stisak prekidao mi je cirkulaciju.
»Dat ću ti jednu priliku da makneš svoje medvjeđe šape s mene i odeš.
Jednu priliku da dobiješ fore i otrčiš prije nego što te razbijem i prije nego
što se onda pojavi moj dečko, načelnik policije, i dovrši posao. Za sada
ništa nisi učinio. Recimo. Ako me odvučeš iz trgovine, ode ti taj život. Bit
ćeš kriminalac na puno radno vrijeme.«
»Samo ako me uhvate. Uzrokovala si previše problema, a sad je
vrijeme da se suočiš s posljedicama. Ništa osobno. To je samo posao.«
»Ostavi je na miru, ti gigantski govnaru!« Waylay se pojavila na
početku prolaza i divljački na mojeg uzničara bacila konzervu graha.
Zahvatila ga je u čelo, uz ugodni potmuli udarac.
Poslužila sam se iznenadnom paljbom konzervirane mahunarke u
svoju korist i udarila ga koljenom u međunožje. Pustio mi je ruku kako bi se
uhvatio za jaja jednom rukom, a za čelo drugom.
»Jebemu!« zasoptao je.
»Bježi, Way!« Nisam gledala da se uvjerim kako me poslušala.
Umjesto toga, oštro sam udarila muškarčevu čeljust. Članci su mi zavrištali
u agoniji. »Dovraga! Je li ti lice od betona?«
»Platit ćeš za to, dušice.«
Još je bio izvan ravnoteže, pa sam mu položila obje ruke na prsa i
gurnula najjače što sam mogla. Zateturao je unatrag, u poprečnu policu na
kraju prolaza, na kojoj je bila izložena dijetalna Coca-Cola, te je posvuda
raspršio konzerve soka. Mušterija koja je u svakoj ruci držala po kutiju
pahuljica vrisnula je, obje kutije ubacila u kolica pa otrčala.
Liza J. niotkud se pojavila na jednom od onih skutera za kupovinu.
Punom se brzinom zabila u njega straga. Oborila ga je dovoljno blizu mene
da mogu izvesti svoj sljedeći potez. Naglim udarcem spustila sam mu petu
na bedro i pobrinula se da ga prvo dodirne stiletto-potpetica.
Zavijao je od boli.
»Eto ti na, ti kučkin sine!« zahukala je Liza J.
Pojavio se i sami menadžer trgovine, Veliki Nicky; držao je metlu kao
da je koplje za viteški turnir. »Pustite damu na miru, gospodine.«
»Jebeš mi sve«, promrsio je negativac. Posegnuo je za struk trenirke i
izvukao pištolj.
Podigla sam ruke. »Polako, veliki. Hajdemo razgovarati o ovome.«
Očito je on završio s pričom. Jer je naciljao u strop i dvaput otpucao.
Na sekundu je u trgovini nastupila mrtva tišina, a zatim je počelo
vrištanje. Slijedio ga je zvuk stampeda stopala te neprestano pištanje
automatskih vrata.
»Idemo«, ledeno je rekao Tip iz Prolaza s Pahuljicama. Podigao je
vrećicu Fruit Gemsa i zgrabio me za ruku.
»Ovaj.« Menadžer je još stajao s isukanom metlom, iako je izgledao
znatno manje samouvjereno sad kad je bilo uključeno vatreno oružje.
»U redu je. Bit ću dobro. Idi provjeriti jesu li svi drugi izašli«, uvjerila
sam ga.
Tip iz Prolaza s Pahuljicama odvukao me prema glavnom izlazu; oboje
smo šepali, on zbog ozljede koju sam nanijela čizmom, a ja jer mi je
njegovo prokleto čvrsto bedro skroz odlomilo potpeticu.
Mentalno sam popisala stanje stvari. Biti odveden na drugu lokaciju
gotovo je uvijek bila silno loša stvar. No u ovom slučaju napokon ću vidjeti
sklonište Duncana Huga. U trapericama sam imala mobitel, a u džepu jakne
Lucianov suludi odašiljač u obliku kondoma. Nashu sam ostavila glasovnu
poruku, a tijekom probne večere propustila sam majčin poziv.
Pomoć će uskoro biti na putu.
Iskoračili smo na mračno parkiralište. Podigao mi je pištolj do vrata.
»To je baš malen pištolj«, primijetila sam.
»Preteško je nositi skriveno oružje. Veća cijev zabije mi se dopola
između guzova. Neudobno je.«
»Zlikovački problemi, je li tako?« našalila sam se.
Četrdeset sedam
Nash
Dragi Nash,
ovo je čudno. Što ti pišem pismo. Ali pretpostavljam da je većim
dijelom većina toga između nas bila čudna. Zašto bi sada prestalo biti?
Stanje je ovdje prilično dobro. Tri obroka na dan, što znači da
nabacujem kile. Prvi put u dva desetljeća imam vlastitu sobu.
Grupni terapeut izgleda kao da ima dvanaest godina, ali uvjerio nas je
da je završio medicinu.
Uglavnom, on je taj koji je predložio da pišemo pisma obitelji ili
ljudima koje smo najviše iznevjerili. Izgleda da ste tvoj brat i ti i jedno i
drugo. Sretnici. Ovo je vježba ispričavanja i preuzimanja odgovornosti.
Znaš, izbaciti riječi i staviti ih na papir. Ne moramo ih poslati. Vjerojatno
neću poslati.
A budući da ga neću poslati, mogu slobodno barem jednom biti jebeno
iskren.
Ne znam mogu li se riješiti ove navike ili ovisnosti ili bolesti. Ne znam
mogu li preživjeti u svijetu bez nečega što bi mi otupilo bol postojanja. Čak
i nakon svih ovih godina još uvijek ne znam kako »biti« u ovom svijetu bez
tvoje mame.
Ali još sam tu. A i ti si. I mislim da nam obojici dugujem to da stvarno
pokušam. Možda s druge strane sve ove boli postoji nešto. Možda to mogu
pronaći. Bez obzira na to pronašao to ili ne, želim da znaš da moja
slomljenost nikada nije bila nešto što ti trebaš popraviti. Baš kao što nije
bio posao tvoje mame da me drži na okupu dok je još bila tu.
Svi smo odgovorni za vlastiti prokleti nered. I svi smo odgovorni za to
da učinimo što treba kako bismo bili bolji. Počinjem razumijevati da život
možda nije nešto što se treba pregrmjeti uz najmanju moguću količinu
nelagode. Možda je stvar u tome da se sve iskusi. Ono dobro, loše i sve
između.
Nadam se da si dobro. Nije da bi ti to trebalo išta značiti, nije da imam
pravo to reći. Prokleto sam ponosan na muškarca kakvim si postao. Tijekom
godina brinuo sam se da ćete brat i ti slijediti očajni primjer koji sam vam
dao.
Da ćete se skrivati od svjetla. Ali niste takvi. Svaki prokleti dan
zauzimate se za ono što je ispravno i ljudi vas zbog toga poštuju. Ja vas
zbog toga poštujem.
Nastavi biti hrabriji od mene.
Aha. Definitivno neću ovo poslati. Zvučim kao onaj tip, dr. Phil, kojeg
ti je mama voljela gledati.
Voli te
tata
Lina
Neriješeni računi
Nash
Brecklin je najgora
Lina
Nash
Nash
B ilo je prokleto čudo što smo svi još bili na nogama... a kamoli stajali
ovdje. Tate Dilton bio je mrtav. Duncan Hugo bio je priveden. Nisam
izgubio posao. A svi koje sam volio bili su na sigurnom. Neki od nas bili su
malo izubijani. Ali bili smo ovdje, a to je bilo ono što je važno.
Stražnje dvorište mojeg brata bilo je urešeno za svečanu prigodu uz
malu pomoć majke prirode. Sunce je sjalo. Nebo je bilo plavo. Jesenje lišće
zasipalo je goste razmetljivim bojama dok je potok klokotao preko kamenja
i zavijao dodajući živahnoj gitari poznati napjev.
Red rustičnih klupa punih uzbuđenih gostiju gledao je prema drvenom
luku koji su Knox i Lou zajedno izradili.
Brat je gledao niz prolaz obrubljen bundevama; izgledao je kao da će
se ispovraćati po odijelu i kravati. Na čelu je imao porezotinu, pod jednim
okom modricu, a nekoliko mu je članaka bilo povezano zavojem. Sam sam
nosio nekoliko svježih modrica i prokleto bolno rame.
Pod lukom, spreman da vodi obred, bio je Justice St. Joltn, koji se
lijepo uredio za prigodu i svoj uobičajeni kombinezon zamijenio
ugljenosivim odijelom.
Lucian, široko se cereći, i Jeremiah zauzeli su svoja mjesta pored
mene. Zajedno smo čuvali bratu leđa.
Naomina mama, lijepa u zlatnom, iz prvog me reda zabljesnula
entuzijastičnim palčevima gore. Preko puta nje Liza J. izvukla je pljosku iz
pletenog omotača boje govna i srknula. Bio sam iznenađen što sam pokraj
vidio našeg tatu. Izgledao je... dobro. Zdravo. Prisutno. Bio je uređen, u
odijelu i kravati, koju je nervozno prebirao prstima. Pored njega bio je
muškarac kojeg nisam prepoznao.
Nisam imao vremena izvući nikakve zaključke jer se glazba
promijenila i ona je bila tu.
Lina se pojavila na kraju prolaza, u grimizu koji je bio omotan preko
nje kao boja s kista nekog opčinjenog umjetnika. Imala je masnicu na oku
koju šminka nije sasvim pokrivala, rubinskocrvene usne, zavoj oko ruke te
aureolu cvijeća u kosi.
Nikada, u cijelom životu, nisam vidio ništa ljepše.
Grlo mi se stegnulo dok je šetala prema meni. I s potpunom sigurnošću
znao sam da jedva čekam da mi se približava niz drukčiji prilaz. Naš prilaz.
Želio sam otići do nje. Dodirnuti je. Odvući je pred Justicea i učiniti da
bude službeno. No za to će biti vremena. Poslije. Sad smo imali sve vrijeme
svijeta.
Oči su joj počivale na meni, a taj njezin prepredeni, znalački osmijeh
zagrijavao mi je svaki kutak duše.
Moja.
Otrgnula je pogled s mene i zaustavila se pred Knoxom. »Čestitam,
Knoxe«, šapnula je. Posegnuo je i privukao je u snažan zagrljaj; grlo mu se
silno trudilo da proguta.
Gomila je ispustila raznježeni zvuk dok je moj brat uspio prošaptati
slomljeno: »Hvala, Leens.«
Odmaknula se. »Obje su toliko lijepe«, dodala je. A zatim je stajala
ispred mene.
»Dobro izgledaš, Faco«, rekla je. U kosi je imala đurđice. Prvi put
nakon dugo vremena osjetio sam prisutnost oba svoja roditelja.
Prokleto sam šokirao i nju i sve druge kad sam je obavio rukom oko
vrata i privukao je za brzi, snažni poljubac. Gomila je zacvrkutala uzdasima
i smijehom.
»Također, Anđele«, rekao sam nakon što sam prekinuo poljubac.
Pogledala me ozareno, s tisuću obećanja u očima, a zatim produžila da
da pet Lucianu i Jeremiji. Lucian joj je napravio mjesta između nas dvojice
i osjetio sam kako mi njezina ruka gladi leđa.
Fi se sljedeća došepurila niz prolaz, u pripijenoj zlatnoj haljini, kao da
je na modnoj pisti. Gusta, tamna kosa bila joj je raspuštena, a divlje kovrče
obuzdavao je vijenac cvijeća. Poslala je Knoxu poljubac prije nego što se
odlijepila prema suprotnoj strani luka. Stef i Sloane bili su sljedeći u
procesiji. Stef, u odijelu, koketno je namignuo Jeremiji prije nego što je u
vlastite oči uperio dva prsta, a zatim ih okrenuo prema Knoxu.
Sloane, u dugačkoj haljini boje hrđe s podstavljenom suknjom,
doplutala je prema nama izgledajući kao šumska vila. Plava joj je kosa bila
začešljana gore i unatrag. Na glavi joj je bio postavljen vijenac bijelog
cvijeća. Oči je držala uperene ravno naprijed dok nije došla do nas.
Zatim je Knoxu uputila jedva primjetan osmijeh pun tolike ljubavi i
nade. Iza sebe sam čuo Lucianov oštar udah i pitao se je li mu to što je vidio
taj osmijeh nekako probilo oklop.
A zatim je tu bila Waylay. Ta je hrabra, prekrasna djevojčica bila
sretnija nego što sam je ikada vidio dok je skoro pa doskakutala niz prilaz u
žutom tilu. Kosa joj je bila nakovrčana kao u princeze, a u nju su bile
upletene ivančice.
Ispred mene Knoxova su se ramena zatresla dok se borio protiv vala
emocija. Izdržao je najduže što je mogao, a zatim izašao iz vrste kad mu je
kći stigla do prvog reda. Knox ju je podigao i zgnječio medvjeđim
zagrljajem. Waylayine su se ruke podigle do njegova vrata i čvrsto ga
držale. Niz obraze su joj kliznule dvije suze prije nego što je lice zakopala u
Knoxovo rame.
Nakon svega što je ta mala prošla, ovo je bio prvi put da je vidim da
plače.
Amanda je ispustila štucavi jecaj i počela dijeliti maramice kao da su
slatkiši.
»Volim te, mala«, promrmljao je Knox glasom koji se slamao.
Spustio ju je na noge pa je obrisala suze. »Aha. Pretpostavljam da i ja
tebe nekako volim i sve to.«
Fi je glasno ispuhala nos dok je Sloane zurila gore u drveće i pokušala
ne treptati.
»Ti i tvoja teta dvije ste najbolje stvari koje su mi se ikad dogodile«,
rekao je Knox podigavši joj bradu prema gore da ga pogleda.
Na trenutak sam pomislio da će briznuti u plač, ali Waylay je prikupila
dovoljno unutarnje tvrdoglave snage i zagladila emocije. Bit će dobra
Morganica. »Nemoj se raspekmeziti. Ako se raspekmeziš, ovo će trajati
zauvijek, a želim tortu«, naložila mu je.
»Shvaćam«, graknuo je Knox.
Počela se odmicati od njega, a zatim popustila pred nekim impulsom i
omotala mu ruke oko struka.
Nisam bio siguran jesam li je dobro čuo, ali zvučalo je kao da je rekla:
»Hvala ti što me voliš.«
Lucian, Jeremiah i ja naizmjence smo pročišćavali grla u muškom
pokušaju da prigušimo ikakve osjećaje.
»Sranje.« Lina je šmrcnula iza mene. Izvukao sam hrpu maramica iz
džepa sakoa i pružio joj ih. Oči su joj bile staklaste od neprolivenih suza.
»Hvala«, bezglasno je rekla.
Moja cura plakala je na vjenčanjima.
Lina Solavita bila je puna iznenađenja.
Kad je Waylay napokon pustila Knoxa i zauzela svoje mjesto, brat je
pogledao prema nebu pokušavajući povratiti kontrolu nad sobom. Tata je
oprezno ustao sa svojeg sjedala. Oklijevao je - dvaput - a zatim prešao
kratak put do luka i utisnuo nešto u Knoxovu ruku prije nego što se vratio
na sjedalo.
Bio je to rupčić. Jednom u životu Duke Morgan bio je tu kad je bio
potreban.
Knox je pogledao prema dolje, u rupčić, pa kimnuo u znak zahvale.
Na šalu je zatim okrenuo Waylon, koji je niz prolaz, kao službeni
nositelj prstenja, dogalopirao odjeven u pseći sako.
Kad je pas spustio dupe uz moja stopala, zahvaljujući šminkerskom
psećem keksu kojim sam ga potkupio, glazba se ponovno promijenila. Kad
je gitarist zasvirao prve akorde pjesme Free Failin Toma Pettyja, gomila se
podigla na noge.
Čuo sam kako među uzvanicima struji uzdah kad se Naomi, prizor u
bijeloj čipki, pojavila ruku pod ruku s Louom.
Knox ju je jednom pogledao i spustio se u čučanj; ruke su mu drhtale
dok si je na lice pritiskao rupčić.
Otada pa nadalje u dvorištu nije bilo nijednog jebenog suhog oka.
Čak je i Liza J. morala obrisati nos u rukav između poteza iz pljoske.
Kad je Knox zamalo istrgnuo Naomi iz stiska njezina oca, kada ju je privio
uza se kao da je najdragocjenija stvar na svijetu, morao sam se okrenuti da
obrišem odlutalu suzu.
Lina je mahala rukama ispred očiju kao da će povjetarac pomoći da joj
se oči osuše.
Lucian je stajao očiju obrubljenih crvenilom i izgledao kao da mu je
srce slomljeno na komadiće. No nije gledao mladenku i mladoženju.
Gledao je pored njih, u Sloane, koja je otvoreno plakala.
»Da se nisi usudila jebeno plakati, Ivančice«, naredio je Knox svojoj
mladenki.
Naomi se nasmiješila kroz suze radosnice. »Prekasno, Vikinže. Toliko
te prokleto volim.«
Mišići u Knoxovoj čeljusti i vratu naprezali su se. »Ti si sve što sam
oduvijek volio i ono što nikada nisam mislio da zaslužujem.«
Naomin slomljeni jecaj kao jeka su ponovile Lina i Sloane. Nisam više
mogao izdržati. Pomaknuo sam se i stavio ruku oko Line, privukavši je sebi
uz bok. Nježni cvjetići u njezinoj kosi škakljali su mi lice poput milovanja.
Naomi je podigla pogled do Justicea, koji je i sam brisao vlastitu suzu
ili dvije, te se nacerila. »Uvijek sam znala da ću te nekako odvući pred oltar,
Justice.«
Lina
Moja mama bila je prva koja je provirila glavom kroz vrata. Pitala sam
se koliko je ljudi morala pregaziti za tu čast. Gledala sam kako grli Nasha
dugačko, snažno, njišući ga lijevo-desno.
»Tako sam ponosna na tebe«, rekla je i pustila ga iz zagrljaja samo da
bi mu odmah potom obujmila lice rukama.
Nash ju je ozareno pogledao i privukao je u još jedan zagrljaj.
Ispostavilo se da sva ta ljubav koju su roditelji usredotočili na mene
nije toliko davila kada je bila podijeljena između nas dvoje. Sada nas je
četvero.
Tata je stajao u dovratku i sramežljivo stiskao buket divljeg cvijeća.
Čak i s drugog kraja prostorije primijetila sam đurđice. Jayline najdraže. Uz
kuću smo posadili cijelu gredicu njih i svaki put kada bi cvjetale, prošaptala
sam »hvala« ženi koja mi je u život unijela ljubav.
»Izgleda baš kao ti«, dahnula je mama; oči su joj se punile suzama dok
sam joj predavala unuka.
»Vidi ovog malog anđela«, rekao je tata mijenjajući se s Nashom -
cvijeće i cigara za unuku.
Na vratima se začulo kucanje i svi su drugi počeli redom ulaziti. Knox
i Waylay ušli su rame uz rame s Naomi, čije su oči bile suzne. »Ajme! Tako
su savršeni«, zapjevušila je Naomi mašući si rukama pred očima. »U
zamrzivaču imate četiri složenca, dječja soba je usisana i prašina pobrisana,
a Piper se druži s Dukeom, koji će čuvati sve pse dok se ne vratimo, a
potom vam doći u posjet. Sad mi dajte jednu od tih beba, molim.«
Lucian je zaštitnički držao ruku oko Sloane i u slobodnoj ruci nosio
poklon-vrećicu iz Prade. »Torba za pelene«, bezglasno mi je rekla Sloane.
Stef i Jeremiah ušli su posljednji, s najvećim medvjedićem kojeg sam
ikada vidjela te Lizom J.
»Bila si dobra, mala«, rekla mi je Nashova baka dok je odmjeravala
praunuku.
»Zove se Jayla«, rekao je Nash.
Liza J. je kimnula, a zatim samo nastavila kimati.
»To je dobro ime«, naposljetku je rekla pa glasno ispuhala nos u
maramu.
Suprug mi se vratio i popeo se u krevet sa mnom. Ugnijezdila sam
glavu pod njegovu bradu i sretno uzdahnula dok se igrao prstenjem na
mojem prstu.
Moj zaručnički prsten bio je spektakularan, vatreni dijamant, a burma
je pripadala njegovoj majci.
»Ne znam kako sam uspio biti toliko sretan«, promrmljao mi je uz
tjeme.
Nagnula sam glavu kako bih ga pogledala. »Možda jer na tebe pazi
pokoji anđeo.«
Lice mu se smekšalo, plave oči raznježile. »Mislim da si možda u
pravu.«
Nježno me poljubio u usne, a zatim u čelo.
»Znaš,« naglas sam razmišljala, »dobro je što imaš tako lijepo, okruglo
dupe. Mislim da ćeš morati dodati još jedan datum.«
Bilješka čitatelju
Dragi čitatelju,
što više ljubavnih romana pišem, to sam uvjerenija da je voljeti nekoga
nešto najhrabrije što na ovom svijetu možemo napraviti.
Nije to samo zaljubljivanje u natmurenog susjeda, načelnika policije.
To su i prijatelji koji ti se u najboljim i najgorim danima pojave na vratima
s vinom. Nećak koji još ne zna pričati, ali ti zubatim osmijehom topi srce.
Brat ili sestra koji te uvijek uspiju nasmijati. Susjed koji te iznenadi svježim
povrćem iz svojeg vrta. Sretan uzdah dobrog psa. Znalački pogledi koji
među dugogodišnjim partnerima postanu njihov vlastiti jezik.
A ponekad to stvarno jest junak iz malog grada zbog kojeg poželiš
ponovno riskirati da ti se srce slomi.
Najvažnija lekcija kojoj su me Lina i Nash poučili jest ta da je najbolja
vrsta ljubavi ona koju ste dovoljno hrabri slobodno dijeliti. Čak i kad znate
da vas može povrijediti, ili vas razočarati, ili vam slomiti srce, voljeti
nekoga točno onakvog kakav jest najbolji je dar koji ikada možete pokloniti.
No, ako biste me ispričali, moram ići zagrliti gospodina Lucyja i
zamoliti ga da me odvede na tacose za duševnu potporu.
Pusa,
Lucy
Scan i obrada:
Knjige.Club Books
Zabilješke