UNIVERZITET U TUZLI

Akademija dramskih umjetnosti

Studijski program:Gluma

SEMINARSKI RAD
APOĐO
Predmet:Tehnika glasa II

Studentica:Melisa Smajić Predmetni nastavnik:Mr.sc. Sanela Babić, vanr. profesor

Asistent:Emina Goletić, MA, viši asistent
SADRŽAJ:

UVOD ............................................................................................................................................. 3
DONJI APOĐO ............................................................................................................................. 4
GORNJI APOĐO.......................................................................................................................... 5
SARADNJA DVA APOĐA .......................................................................................................... 6
ZAKLJUČAK ............................................................................................................................... 8
LITERATURA:............................................................................................................................. 9

2
UVOD

Tema ovog seminarskog rada je apođo. Apođo je glavni oslonac daha na dijafragmi,i on
predstavlja osjećaj potpore u predjelu kostoabdominalnog trbušnog pojasa. Govorit će se o donjem
i gornjem apođu. Apođo zahtjeva korištinje mišića dijafragme za disanje, te na taj način dolazi do
učvršćivanja mišića dijafragme što utiče na kvalitet fonacije.

3
DONJI APOĐO
Glavni disajni mišić – dijafragma je ujedno i tzv. donji apođo i predstavlja čvrst oslonac daha i
glasa, koji štiti glasnice od pretjeranog naprezanja. Rad glasnica dolazi u veoma blisku vezu sa
dijafragmom. Apođo, kao oslonac na dijafragmi, predstavlja osjećaj potpore u predjelu
kostabdominalnog i trbušnog pojasa. Pri izrazitom glasovnom angažovanju, mahinalno podižemu
glavu, istežemo vrat i naprežemo se, onda je posljedica toga neprijatan zvuk. Obično u takvim
slučajevima treba pokrenuti dijafragmu, što u samom početku djeluje kao izrazito teška stvar. Na
ovaj način, svjesno pomjeramo unutrašnje mišiće, a postoji nekoliko vježbi za jačanje ovih mišića,
a to su: gimnastičke vježbe za kostabdominalne mišiće; vježbe za dijafragmu na dugom i kratkom
udisaju ; vježbe za oslonac daha na dijafragmi; sinhronizacija oslonca daha na dijafragmi i u glavi.

4
GORNJI APOĐO
Oslonac daha u glavi,to jest rezonanca u glav,jest gornji apođo. Gornji apođo služi sabiranju
koncentracije, pažnje i energije prije same produkcije glasa, fonacije i govora,te za formiranje
tona, tj. prelazak iz respiratorne u fonacijsku akciju. Potrebna je suradnja oba apođa da bi se
osigurala kvalitetna produkcija glasa i govora. Bitna karatekteristika uporabe apođa je dobivanje
kvalitetnoga volumena glasa, iz dobre i čvrste podrške.

5
SARADNJA DVA APOĐA
Gornji apođo predstavlja oslonac daha i glasa u glavi, koji se često označava kao i rezonanca glave.
Prilikom uspostavljanja oslonca daha na dijafragmi, po udisaju, nastaje pauza koju mnogi nazivaju
„pripremna napetost“. Naime, oslonac daha i glasa na dijafragmi, tj. apođo na dijafragmi,može da
se uspostavi, a do do fonacije i zvučanja,uopšte ne dođe. To možemo najlakše ustanoviti ako
udahnemo i onda potiskom dijafagme, bezglasno, ali energično izdahnemo, npr. na slog.

Možemo zaključiti da je do fonacije, tj. ozvučavanja, rađanja zvuka kasnije došlo, iako je
uspostavljen oslonac daha na dijafragmi.

Tog trenutka dolazi do saradnje oba apođa – apođa na dijafragmi i apđa u glavi, koji preuzima i
ulogu rezonatora, prenosnika i pojačivača zvuka. Dobra saradnja dva apođa aktivira u potpunosti
rezonatorne prostore,i omogućava neometanu emisiju glasa i daje mu volumen.

Svi pokreti dijafragme i mišića udisača i izdisača, nikako ne treba da se zamaraju. Oni su energični
i intezivni, ali nikako grčeviti. Grčenje dijafragme vodi ka zatvaranju grkljana i istiskivanja glasa
iz grla, umjesto slobodnog protoka daha i glasa kroz organe za disanje i fonaciju. Glas treba da
„klizi“ kroz grlo, a ne da udara u larinks kao prepreku. Dijafragma uvijek treba da se odmori i
opusti prije novog pokreta.

Pogrešno je ne izdahnuti u toku govorne aktivnosti ili u pauzama, pogrešno je forsiranje

dijafragme, tj. guranje abdomena gore – dole, bez znanja o anatomskoj građi sopstvenog
organizma. Treba stvoriti vizuelni doživljaj o tome kako izgledaju pokreti dijafragme kao i drugih
disajnih mišića.

Također i prevelik udisaj, tj. višak vazduha, može da stvori napetost, pa je veoma važno, u toku
rada na tekstu, odrediti pauze za poludah. Radom dijafragme, dah nam nesvjesno ulazi u pluća na
polupauzama. Pogrešno je potiskivati ili nasilno držati vazduh, ali je isto tako pogrešno ako se
odmah pri udisaju kompletno potroši. To znači da su dijafragma i mišići izdisači mlitavi i da ne
podržavaju i ne kontrolišu proces disanja. Dah treba da bude ukorjenjen. Oslonac daha je preduslov
da se ostvari mogućnost držanog ili zadržanog daha. Ali ni tada nije riječ o zadržavanju daha radi
koncentracije i kontemplacije. Dah se drži onoliko koliko je potrebno, a duboko disanje
omogućava govor na dahu, pravljenje pauza i cenzura na zaržanom dahu, bez potrebe za novim
udahom. Pauze često znaju nametnuti novu potrebu za udisajem, ali to nije čest slučaj i potreba.

6
Pauze, stihovi ili prozni tekst, raspoređeni su na dugom izdisaju ili zadržanom dahu, u zavisnosti
od vrste teksta ili zahtjeva pjevačkih dionica, koje obično nalažu dug i zadržan dah.

Proces respiracije ne može i ne smije da funkcioniše samo na intenzivnom radu dijafragme.

Prilikom dubokog udisaja i govorenja (ili pjevanja) na dugom dahu, učestvuju svi mišići izdisači,
od leđnih preko kostalnih i interkostalnih. Izdisaj teče lagano, bez prepreka, sa određenim pauzama
do dijafragm, tako da se može izgovarati više rečenica ili stihova, pa čak i čitav monolog na jednom
dahu.

Ponekad se javljaju greške prilikom izdisaja, kada se insistira na primarnom pokretu dijafragme.
Intenzivan vazdušni udar usmjeren je direktno iu dijafragme, uzrok je preranog i nepotrebnog
trošenja velike količine vazduha. Ovaj pokret dijafragme značajan je za kretke replike, uzvike,
krik, ali ako je neslobodan, stegnut i na taj način usmjerava se ka grlu, ane ka rezonatorima. Kratak
eksplozivan udah je zapravo „skraćen“ dah, jer je kompletna energija usmjerena na jednu ili dvije
riječi, na jeda glas, često uzvik. Vrlo važno je trošiti kompletan vazduh, jer se tako opušta i odmara
dijafragma.

Zvuk može da se pojača, tako što se koncentrisana i snažna vazdušna struja usmjerava ka
rezonatorima u glavi, daje zvučan, snažan, zvonak, sonoran i prodoran ton. Intenzitet je često
praćen glasnošću, uzvikom, krikom, koji zahtijevaizrazitu energiju. Takvi su npr. uzvici u antičkoj
tragediji, obično na početku monologa – jadikovanje, tužbalice, kletve, molitve, koji počinju
vikalima.

7
ZAKLJUČAK
Bitno je osvijestiti rad tj. uzajamnu saradnju oba apođa jer se vezuju jedan za drugi (zavise jedan
od drugog).

Veoma je važno raditi na podržavanju našeg glasa kako bi bio čvršći, sigurniji te kako ne bi
podlijegao oštećenjima.

Za glumce je bitno da je njihov glas čvrst, a samim tim i uvjerljiviji i ne odaje nesigunost
(drhatavost u glasu, pucanje glasa, itd).

8
 LITERATURA:

“Glas glumca”-Marina Marković