UNIVERZITET CRNE GORE

FILOZOFSKI FAKULTET
Integrisani akademski Studijski program za obrazovanje učitelja

Razvoj darovitosti u učionici

(seminarski rad iz predmeta Rad sa darovitim učenicima)

Mentor: Studentkinja:
Doc. dr Milica Jelić Jovana Tomanovic 761/19
Nikšić, decembar, 2023.
Sadržaj

1. UVOD............................................................................................................. 2
2. Darovitost ....................................................................................................... 3
2.1 Definicija darovitosti ................................................................................ 3
2.2 Osobine darovitog djeteta.......................................................................... 3
2.3 Oblici darovitosti ...................................................................................... 5
2.4 Identifikacija darovitih učenika................................................................. 6
3. Učitelj u radu sa darovitim učenicima............................................................. 8
3.1 Oblici rada sa darovitim učenicima........................................................... 9
3.2 Razvoj darovitosti u učionici..................................................................... 10
3.3 Posljedice nezadovoljenih potreba darovitog djeteta................................ 12
4. Zaključak......................................................................................................... 14
5. Literatura.......................................................................................................... 15
Uvod

Darovitost, kao pojava, je važna i za pojedinca i za društvo. Darovitost se često lako shvata.
Ljudi teško percipiraju da takvoj djeci treba poseban plan i program za njihov pravilan i
kvalitetan razvoj. Često se može čuti da su oni iznadprosječno inteligentni pa im nije
potrebno puno pažnje i pomoći u školskim klupama. Takve tvrdnje i izjave nisu istinite jer je
populacija premalo edukovana o samom pojmu darovitosti i o tome kako pomoći darovitom
djetetu. Rad s darovitom djecom nije nimalo lak.
Darovitost je sama po sebi vrlo složena, a posebno samim darovitim osobama. Njihove
vaspitno-obrazovne potrebe u velikoj mjeri se razlikuju od potreba ostalih osoba. Darovitost
se identifikuje u predškolskom razdoblju te je kvalitetan razvoj od značajne važnosti za
darovitog pojedinca. Uloge učitelja u redovnom programu, roditelja darovite djece i svakog
pojedinca u društvu predstavljaju važne faktore u obrazovanju darovitih učenika. Nakon
roditelja, to su prvi ljudi kojima se uvijek mogu obratiti i koji će im vrlo rado pomoći i
pružati podršku. Saradnja svih stručnih ljudi s roditeljima nužna je za pravilno obrazovanje
darovitih učenika.
2. DAROVITOST

2.1. Šta je darovitost?

Još i danas ne znamo konkretan odgovor na pitanje „šta je darovitost“. Postoje različiti
odgovori, različita mišljenja i viđenja tog pitanja. Ono što je sigurno je to što se darovito
dijete izdvaja od svojih vršnjaka po pitanju svojih mogućnosti učenja, mišljenja, zapažanja,
reagovanja, doživljavanja. Činjenica je da mnogo djece vrtićke dobi pokazuje mnogobrojne
talente i darovitost, no ako se ono ne otkrije na vrijeme, djeca neće moći napredovati (Čudina
Obradović, 1991).

Pojam darovitost ima mnogo definicija. Jedna od njih glasi: „Darovitost je sklop osobina koje
omogućuju pojedincu da dosljedno postiže izrazito iznad prosječan uradak u jednoj ili više
aktivnosti kojima se bavi“ (Cvetković Lay i Sekulić Majurec). Takođe, definicija darovitosti
ima i različite kriterijume. Neki od njih su inteligencija, kreativnost i interakcija visoko
razvijenih sposobnosti. Djecu možemo svrstati pod „darovitu“ kada primijetimo da postižu
izvanredne rezultate u odnosu na drugu djecu, odnosno kada vidimo da određene zadatke
rješavaju brže, bolje, tačnije, drugačije, prije… (Cvetković Lay i Sekulić Majurec, 2008).

Darovita djeca najčešće pokazuju izrazitu maštovitost i kreativnost. Puno čitaju i puno
vremena provode proučavajući, istražujući čime puno brže mentalno sazrijevaju. Odrasli ih
često smatraju dosadnim zbog toga što su u stanju postaviti hiljadu pitanja u minuti. Daroviti
takođe puno analiziraju, promišljaju, zaključuju. Oni se toliko unesu u sadržaj da ponekad
znaju izgubiti pojam o vremenu i prostoru. Darovita djeca istinski su motivisana da ovladaju
područjem koje ih interesuje i u kojem pokazuju veliki napredak. Postoji nekoliko različitih
naziva za darovitost. Neki od najčešćih termina koji se koriste su nadarenost, obdarenost,
natprosječnost, genijalnost.

2.2. Osobine darovitog djeteta

Darovita su djeca vrlo maštovita i kreativna te umno sazrijevaju brže od svojih vršnjaka.
Puno više čitaju i pokazuju veliki interes za specifična područja. Postavljaju puno pitanja,
logički brže zaključuju, mogu analizirati, stvarati samo sebi poznate puteve rješavanja
složenih zadataka, a posjeduju i druge umjetničke, jezičke, glumačke sposobnosti. Često
razvijaju osjećaj za duhovno i prepoznaju taj osjećaj kod drugih. Zbog često neodgovarajućih
nastavnih planova i programa te sadržaja koji se obrađuje i koji u njima izaziva dosadu i
nezainteresiranost, mogu biti nepažljivi ili ometati druge učenike svojim aktivnostima, stoga
ponekad pokazuju one osobine koje se od njih najmanje očekuju: otpor radu u grupi ili paru,
površnost, neprihvatanje neuspjeha, a u razredu često nisu omiljeni pogotovo ako imaju
naviku isticanja svoje intelektualne nadmoći. Zbog negativnosti koje se pojavljuju tokom
nastavnog procesa svakako je vrlo važno otkriti takvu darovitu djecu, pristupiti im
individualno s programima prilagođenim njihovim potrebama, a najprije osposobiti učitelje i
stručne saradnike za rad s takvom djecom, ne zanemarujući pritom roditelje i širu društvenu
zajednicu koja zbog neznanja i nerazumijevanja često stigmatizira i darovitu djecu i njihove
porodice.

Renzulli i Ries (1985, prema Cvetković – Lay, 2010) darovitost drfinišu kao produkt triju
sastavnica: iznad prosječno razvijene sposobnosti, osobine ličnosti te kreativnost. Navedeni
sklop osobina nazvana je „Troprstenasta koncepcija darovitosti“. Darovitost se iskazuje u
prostoru međusobnog preklapanja ovih triju osnovnih sastavnica.

Slika br.1 Troprstenasta koncepcija darovitosti

Prva sastavnica su iznad prosječno razvijene sposobnosti. Nesumnjivo je da svako darovito
dijete posjeduje izrazito razvijene pojedine sposobnosti. Te sposobnosti se od raznih autora
klasificiraju na različite načine, ali najprihvaćenija klasifikacija je Korenova (1989). Koren
(1989) je područja podijelio na:
1. Opšte intelektualne sposobnosti
2. Specifične školske sposobnosti
3. Kreativne ili produktivne sposobnosti
4. Sposobnost vođenja i rukovođenja
5. Umjetničke sposobnosti i vještine
6. Psihomotorne sposobnosti.
Kako bi se darovita djeca lakše identifikovala u razredu, potrebno je poznavati karakteristike
i osobine navedenih područja. Naravno, pojedina djeca pokazivaće visoke potencijale samo
jednog područja nadarenosti, dok će druga pokazivati potencijale dva ili više područja
darovitosti. Svako područje zasniva se na dominantnim karakteristikama koje darovite
izdvajaju od ostale djece. Stoga, ono može pokazivati talente u intelektualnom rješavanju
problema ili vrhunskim rezultatima u raznim testovima opštih intelektualnih sposobnosti.
One uključuju vrlo visok stepen inteligencije, lako učenje, radoznalost, oduševljenje idejama,
bogatstvo rječnika i slično. Specifične školske osobine mogu se očitavati u odličnom
školskom uspjehu ili samostalnom prikupljanju informacija te upotrebom tih istih
informacija. Takođe se može iskazati u zainteresovanosti i sarađivanju u školi. Pokazuju se
kroz dobru memoriju, brzo razumijevanje i usvajanje znanja. Kreativne ili produktivne
sposobnosti često se iskazuju u originalnosti i kreativnosti kod rješavanja problema ili
stvaranja novih ideja. Učenici s takvim sposobnostima imaju vrlo visok smisao za humor te
zrače samouvjerenošću. Skloni su riziku i sticanju novih iskustava. Druge osobine kojima
zrače su: nezavisnost mišljenja, sposobnost divergentnog mišljenja te izbjegavanje
konformizma. Sposobnost vođenja i rukovođenja ogleda se kod djece koja očigledno žele
preuzeti odgovornost za vođenje grupe u projektu te imaju odlične organizacijske vještine.
Uz to, takvi učenici često imaju vrlo visoka očekivanja od sebe, ali i drugih, te su skloni
dominaciji. Ipak, najčešće imaju vrlo dobru sposobnost prosuđivanja. S druge strane,
pojedinci koji ističu svoju jedinstvenost i zainteresovanost na umjetničkom području iskazuju
osobine kroz razna umjetnička područja poput glume, plesa, muzikd i slično. Oni imaju
odličan smisao za umjetnost te sposobnost opažanja. Psihomotorne sposobnosti manifestuju
se kroz razne sportske aktivnosti i bavljenje pojedinim sportovima. Osobine koje pripadaju
ovom području su: dobra koordinacija, preciznost kretanja i pokreta, visok stupanj tjelesne
energije te velike atletske mogućnosti (Koren, 1989).

2.3. Oblici darovitosti

Ponekad se pod pojmom darovitost mogu pronaći i nazivi: čudo od djeteta, idioti mudraci
(Idiot savants), genije i talenat. Čudo od djeteta je poseban slučaj darovitog djeteta. Kod
takve djece susrećemo neravnomjeran razvoj sposobnosti. Čudo od djeteta već od rane dobi
postiže rezultate jednake odraslim stvaraocima. To se događa zbog pogodnih naslijeđenih
činioca i povoljnih uslova okoline. Bitno je naglasiti da takva djeca imaju specifično
razvijeno jedno područje dok se ostali aspekti razvoja razvijaju normalnom brzinom. „Genij
je pojam koji unutar pojma nadarenosti ima dva značenja. Oba značenja povezana su sa
shvatanjem vrlo visokog stepena sposobnosti“ (Čudina Obradović, 1991, str. 18). Pojam
genijalan odnosi se na pojedince kojima koeficijent inteligencije premašuje 160. Naziv genije
se danas više ne koristi toliko. Zamijenili su ga termini poput izvanredno darovit ili izuzetno
visoko darovit. Kod izvanredno nadarenih pojedinaca uočene su karakteristike poput
superosjetljivosti i superkritičnosti što zna dovoditi do problema u socijalnom aspektu života.
Naime takvi pojedinci teško ostvaruju kontakte s drugima odnosno teško se adaptiraju u
društvu. „Drugo značenje pojma genije odnosi se na osobu koja tokom dužeg životnog
razdoblja stvara veliki korpus djela koja imaju značajan i dugotrajan uticaj na ljudsku misao i
ljudsku situaciju“ (Čudina Obradović, 1991, str. 19). Za genije je karakteristična jaka
motivacija koja može graničiti s opsesijom. Takođe je kod njih jako izražena i radna energija,
usmjerenost ka cilju, izdržljivost te istrajnost u onome što rade (Čudina Obradović, 1991).
Postavlja se pitanje u kojem se smjeru razvijaju geniji. Mnogi predviđaju njihovu budućnost,
no je li realno očekivati da će se geniji zadržati samo na svom području? Pretpostavlja se da
mnogi odrasli nisu bili geniji kao djeca već su s vremenom stekli taj naziv. No to ne znači da
takvi pojedinci nisu bili izvanredni u djetinjstvu (Winner, 2005). „Geniji se najčešće
pojavljuju u formalnim, dobro strukturiranim područjima kao što su muzika i šah, a upravo u
tim su područjima istaknuti odrasli ljudi najčešće počinjali kao djeca geniji. U područjima
književnosti i likovne umjetnosti, istaknuti odrasli ljudi tipično nisu bili geniji u dječjoj dobi“
(Winner, 2005, str. 229). Idioti mudraci oblik su neuravnoteženog i neravnomjernog razvoja
neke specifične sposobnosti. Kod te djece pokazuje se izvanredno razvijena jedna sposobnost
dok su ostale sposobnosti najčešće usporene u razvoju (retardirane). Kod idiota mudraca
možemo vrlo rano primijetiti izrazite sposobnosti. Najčešće s lakoćom pamte brojeve, pinove,
datume. Također jako dobro računaju pa se smatraju izvrsnim matematičarima (Čudina
Obradović, 1991). Osim što su izvanredni u matematici, idioti savanti također „rasturaju“ i u
likovnoj ili glazbenoj umjetnosti te u kalendarskom kalkuliranju. Savanti vole red te su zbog
toga izvanredni u područjima koja imaju jasno definisana pravila (npr. matematika). Oni se
oslanjaju na konkretna pravila, formule, a izbjegavaju zapamćivanje. Iako postoji mnogo
razlika u odnosu na ostalu darovitu djecu, jedno im je svima zajedničko, a to je motivisanost i
želja za uspjehom. U današnje vrijeme izbjegava se naziv idiot savant te se koristi samo
savant. Riječ idiot izbačena je jer se smatra pogrdnom i navodi na pogrešno mišljenje.
Zastupljenost savanta je mnogo rjeđa od zastupljenosti ostale darovite djece. Takođe je
interesantno da su savanti često autistična djeca i da se češće sindrom pojavljuje kod muške
populacije (Winner, 2005). Talentovanost je pojam koji nema određenu vrijednost. Smatra se
da je talentovanost nešto niži stepen darovitosti te da ona obuhvata postignuća u specifičnim
područjima kao što su umjetnička, dramska, školska i sportska područja. Možemo zaključiti
da se darovitima označavaju oni pojedinci koji imaju visoko razvijene sposobnosti, a
talentovani pojedinci su oni koji postižu visoka postignuća u području u kojem se nalaze.
Takođe smatra se da je trening ključan jer pomoću njega može doći do visokog ovladavanja
vještinom.

2.4 Identifikacija darovitih učenika

Da bi se identifikacija darovitog djeteta provela, potrebno je uočavati znakove i signale koje

dijete pokazuje. Pomoću tih znakova i signala roditelji trebaju prepoznati potencijal djeteta.
Roditelji već u vrlo ranoj dobi djeteta mogu početi zapažati određene znakove (npr. pozitivno
reagovanje na zvuk, oblik, situacije u kojoj se nalaze…) Nakon prvih znakova, roditeljima će
početi rasti očekivanja što na razvoj može uticati pozitivno. Nadalje bitno je da roditelji
provode mnogo vremena sa svojim djetetom te da planirano rade na obogaćivanju dječjeg
iskustva. Također je poželjno podizati „ljestvicu“ odnosno organizovati sve složenije zadatke
i situacije, ali naravno u skladu s dječjim mogućnostima. Na taj će način i okolina djeteta
reagovati i prepoznati znakove darovitosti. Identifikacija je stručno utvrđivanje jesu li
opaženi i prepoznati znakovi uistinu znakovi darovitosti te hoće li dijete imati koristi od
sastavnog programa razvoja ili bi takav program bio nametnut i neprimjeren sposobnostima
djeteta (Cvetković Lay, 2002). Identifikacija je veoma osjetljiv postupak jer se u tom trenutku
odlučuje o budućnosti djeteta i njegovog razvoja darovitosti (Čudina Obradović, 1991).
Izrazi otkrivanje i identifikacija koriste se kod postupka izlučivanja darovitih pojedinaca, no
bitno je razlikovati ta dva izraza. Otkriti ili prepoznati znači samo uočiti potencijalno
darovitog pojedinca dok identifikovati znači utvrditi vrstu i stepen darovitog pojedinca.
Postoji mnogo postupaka identifikacije, ali se svi mogu svesti na dvije temeljne metode, a to
su metoda procjenjivanja i metoda testiranja.

Opasnosti od neprepoznavanja darovitosti

U određenim se kategorijama darovitost teško identifikuje pa se na njih treba obratiti posebna

pažnja. Te kategorije su sljedeće: djeca s razvijenim nedostatkom, djeca iz nepovoljne
porodične situacije, djeca migranata, djeca koja funkcionišu ispod svojih mogućnosti i
nadarene djevojčice.

Djeca s razvijenim nedostatkom

U ovu kategoriju spadaju djeca s fizičkim teškoćama, djeca s teškoćama u učenju (npr.
disleksija), psihomotorno nerazvijena djeca i djeca s emocionalnim teškoćama. Najčešće
darovitost ove djece ostaje neprimijećena jer se sva pažnja usmjerava na njihove teškoće.
Okolina ima veoma niska očekivanja od takvih pojedinaca što dovodi do manjka
samopouzdanja (Čudina Obradović, 1991).

Djeca iz nepovoljne porodične situacije.

Djeca iz ove kategorije imaju niz nezadovoljenih potreba (emocionalne, materijalne,

socijalne) zbog kojih se stvara niz problema. Takvi pojedinci su najčešće vrlo depresivni sa
skoro nikakvim samopouzdanjem te ih to sputava u razvoju i pokazivanju potencijala (Čudina
Obradović, 1991).

Djeca koja funkcionišu ispod svojih mogućnosti

Djecu koja spadaju pod ovu kategoriju najteže je prepoznati upravo zato što kod njih
nedostaju neki osnovni znakovi darovitosti. Kod njih je najveći problem što često doživljaju
neuspjeh te im se svaki puta nakon srozava pozitivna slika. Tako ulaze u začarani krug
neuspjeha i nezadovoljstva, a to se kasnije ispoljava u ponašanju koje dovodi do nepovoljnih
interakcija s roditeljima i školom (Čudina Obradović, 1991).

Nadarene djevojčice

Djevojčice se teže identifikuju zato što su one više orjentisane na izvršenje školskih obaveze
nego na produbljivanje ličnih interesa. Može se zaključiti da su djevojčice u školskoj dobi
manje ambiciozne. Takođe kod djevojčica je rjeđa pojava ekstremnih sposobnosti (Čudina
Obradović, 1991). Osim od opasnosti neprepoznavanja darovitosti, postoji i opasnost od
prekasnog prepoznavanja darovitosti. Rana identifikacija važna je zbog toga što se djetetu na
taj način omogućuje razvijanje emocionalnog potpornog sklopa te motivacije, a sprječavaju
se obrasci koji onemogućuju razvoj neophodnih karakteristika (Čudina Obradović, 1991).
„Ukratko, pravovremena identifikacija svih nadarenih nužna je da bi se izbjeglo
neiskorištenje potencijala zbog nerazvijenog samopouzdanja, nerazvijenih emocionalnih
pretpostavki kreativnosti, pogrešno orjentisane motivacije i neadekvatno usmjerenih interesa“
(Čudina Obradović, 1991, str. 106)

3. Učitelj u radu sa darovitim učenicima

Učitelji imaju veoma važnu ulogu u razvoju darovitog djeteta. Oni su ključan faktor za
stvaranje pogodnog okruženja za učenje i napredovanje. Zbog toga oni trebaju imati
odgovarajuće obrazovanje, trebaju biti pedagoško – psihološki i metodičko – didaktički.
Osim odgovarajućeg obrazovanja bitno je da učitelji vole svoj poziv, poštuju djecu te da
ostvaruju pozitivnu atmosferu. Često se riječi učitelj pridodaju i dodatna značenja, a neka od
njih su učitelj – stvaratelj atmosfere, učitelj – roditelj, učitelj – edukator i učitelj – mentor
(Kadum i Hozjan, 2015).

Učitelj – stvaratelj atmosfere koja je pogodna za razvoj darovitosti Svaki učitelj je kreator
atmosfere koja vlada u razredu. Da bi nastavna atmosfera dobro uticala na darovite učenike
odnosno na njihov razvoj potrebno im je omogućiti slobodu mišljenja, zadovoljenje
radoznalosti, treba osmisliti misaone, verbalne i eksperimentalne aktivnosti. Takođe treba
poticati maštu i divergentno mišljenje (Čudina Obradović, 1991).

Učitelj – roditelj

Učitelj, kao i roditelj, brine za djecu odnosno za razvoj njihove darovitosti. Učitelj – roditelj
djeci omogućuje pristup različitim izvorima znanja. Na taj način djeca se susreću s
enciklopedijama, raznim knjigama i časopisima, muzejima, kulturnim i drugim
organizacijama, priredbama, izložbama. Takav učitelj takođe pobuđuje interes za
aktivnostima, pruža podršku te daje savjete (Čudina Obradović, 1991).

Učitelj – edukator darovite djece

Ovi učitelji dobijaju identifikovanu darovitu djecu te im osmišljavaju program po kojem će

raditi i pratiti njihov napredak. „Programi za razvoj opšte nadarenosti polaze od specifičnih
interesa djece, ali se koriste za razvijanje opštih karakteristika potrebnih nadarenom
pojedincu“ (Čudina Obradović, 1991, str. 83).

Učitelj – mentor

Učitelj mentor je stručnjak svog područja koji vodi i usmjerava darovito dijete u procesu
savladavanja složenijih i zahtjevnijih vještina i znanja (Čudina Obradović, 1991). Pojedini
autori smatraju da učitelji trebaju imati slične karakteristike kao i daroviti učenici kojima
predaju. U te karakteristike spadaju vrlo visoka inteligencija, orijentacija prema postignuću,
znanju i fleksibilnosti, poštovanje razlika. Najveći dar koji možemo dati darovitom djetetu
upravo učitelj koji prepoznaje njegov dar i koji s radošću radi na njegovom napretku.. Osim
dobre saradnje s učenicima, potrebna je i dobra saradnja s roditeljima. U takvoj saradnji
naglasak se stavlja na dobru međusobnu informiranost o darovitosti i o potrebama takvog
djeteta. Dobra saradnja je ključna za pravilan razvoj darovitog djeteta (Adžić, 2010).

3.1. Oblici rada sa darovitom djecom

Da bi se podsticao razvoj darovitosti, nastavni plan i program trebao bi biti fleksibilan,

individualan, usmjeren na razvijanje kreativnosti, orjentisan prema budućnosti te osnovan na
višim misaonim procesima. Trebao bi omogućiti obogaćivanje programa i akceleraciju i
dopuštati različite brzine napredovanja, različite sadržaje i stilove učenja. Mnogi obrazovni
sastavi imaju različite oblike rada. Idealnog rješenja nema. Svaki oblik rada ima svoje
prednosti i nedostatke te na pojedine učenike djeluje povoljno dok na druge ne. Oblici rada
mogu biti homogeno ili heterogeno grupisani. Homogeno grupisanje se odnosi na formiranje
grupa prema sposobnostima, dok se heterogeno grupisanje odnosi na formiranje grupa prema
različitim sposobnostima, ali iste dobi. Iako postoji mnogo oblika rada najprihvaćeniji su:
ubrzavanje (akceleracija), izdvajanje (segregacija) i obogaćivanje programa (Cvetković Lay,
2010).
Slika br. 2 – Vidovi podrške darovitim učenicima

3.2 Razvoj darovitosti u učionici

Vaspitno-obrazovna podrška darovitim učenicima u školi uključuje:

1. diferencijacija rada u redovnoj nastavi
2. vannastavne aktivnosti
3. vannastavne radionice za identifikovane darovite učenike
4. dodatna nastava
5. priprema za takmičenje (mentorski rad)
6. vanučioničke projektne aktivnosti
7. daroviti učenici s dvostrukim vasp.-obr. potrebama
8. pedagoška podrška i savjetovanje

Obogaćivanje kurikuluma je još jedan oblik vaspitno-obrazovnog rada s darovitim učenicima,

kako navodi Maksić (Maksić, 2018: 280). Taj oblik predstavlja dodatno angažovanje u
redovnoj nastavi i van nje, povećanje obima sadržaja, dok se učeniku omogućava pružanje
dubljih informacija, gdje se sadržaji u nastavi obrađuju detaljnije i svestranije. Takođe, tu
spada i način učenja, odnosno da je nastava prilagođena potrebama sposobnosti učenika, kao
i dopuštanje da učenici samostalno kreiraju i strukturiraju svoje učenje. Pod tim se
podrazumijeva i uvažavanje interesovanja i sposobnosti svakog učenika, što je i osnovni
princip individualizovane nastave, ne samo za darovite učenike već i za ostale kategorije. Sve
ove oblike rada moguće je realizovati zahvaljujući stručnosti nastavnika, uz pronalaženje
adekvatnih sadržaja (egzemplarno selektovani sadržaji i utvrđene tematske cjeline),
obezbjeđivanje adekvatnog prostora (fleksibilan namještaj i prema potrebama učenika i
grupnih oblika rada), organizaciju rada posvećenu završetku s diskusijom i rješavanjem
problema i pronalaženje adekvatnih metoda i pristupa u radu s darovitim učenicima kroz
individualni i grupni rad (Đorđević i Maksić, 2005: 31). Kada je u pitanju efektivan vaspitno-
obrazovni rad s darovitim učenicima, potrebno je prevazići ustaljeni redosljed programa u
osnovnim školama. Redovni proces u našim školama uključuje darovite učenike koji su
integrisani u redovnu, dodatnu i izbornu nastavu (dodatna nastava se, razumije se, organizuje
u skladu sa sposobnostima i interesovanjima učenika i to ukoliko ima dovoljno
zainteresovanih po jednom nastavniku). Nastavnici bi u svakom razredu osnovnog
školovanja, uz okvirni nastavni plan i program, trebali imati i jasno zacrtane ciljeve koje bi
trebalo ostvariti u toku školske godine. U obrazovnom sistemu Crne Gore najnovijom
reformom obrazovanja i nastave više se ne govori o vaspitnoobrazovnim ciljevima koji se
trebaju ostvariti, već o ishodima koji se na kraju nastavne godine evaluiraju u skladu sa
postavljenim normama. Sve pomenuto se sprovodi i kada je riječ o darovitim učenicima.
Pristup radu s darovitim učenicima zahtijeva dobro poznavanje sadržaja programa, temeljnu i
sadržajnu pripremu i poznavanje principa razvoja darovitosti i posebnosti učenika. Da bi se
rad s darovitim učenicima u potpunosti realizovao, potrebno je da se razlikuju i određeni
oblici u nastavnom radu. To su: rad na projektu, rad u maloj grupi, individualni rad i ostale
aktivnosti koje zahtijevaju dodatna sredstva. Rad na projektu obezbjeđuje učenicima da
dobijaju određene zadatke ili da ga oni sami kreiraju. Samostalno ga izvršavaju, pri čemu im
nastavnik pomaže u određenim podznacima i uputstvima za rad kako ne bi izgubili nit ka
dobrom putu rješavanja nekog problema. Rad na projektu se može povezati s problemskom
nastavom, u kojoj se na početku nastavnog časa ili jedne sedmice nastavnog rada postavlja
problem, za koji će učenici pokušati da pronađu rješenje. U integrisanoj nastavi učenici mogu
iskazati svoja znanja, vještine, saznanja i sklonosti ka istom sadržaju u više nastavnih
predmeta. Mogu rješavati određeni problem s gledišta svakog nastavnog predmeta
uključenog u takav način rada. Tu dolaze do izražaja mogućnosti logičkog i kritičkog
razmišljanja, zaključivanja i donošenja složenih zaključaka (Adžić, 2011: 176). Aktivnosti u
integrisanoj nastavi mogu se organizovati posredstvom različitih 18 projekata u obrazovanju.
U okviru svake države postoji određeni broj projekata u oblasti obrazovanja i promocije
nauke među mladim istraživačima, s ciljem da se učenici upoznaju s mogućnostima
školovanja i obrazovanja, kao i vanškolskog učenja, kako bi na najbolji mogući način
iskoristili svoje potencijale i svoje sposobnosti. Radovi na projektima mogu obezbijediti
darovitim učenicima da se promovišu iz neke oblasti kao uspješni i da budu prepoznati u
lokalnoj zajednici i šire kao talenti vrijedni pažnje. Takođe, ovaj način rada omogućava i
mnogo poznanstava od značaja, te razvoj socijalizacije darovitih učenika, koja je sama po
sebi ugrožena. Rad u grupama s darovitim učenicima dijeli se na rad u većim grupama i na
rad u manjim grupama. Obično se u praksi najviše sprovodi rad u manjim grupama zbog
specifičnosti vaspitno-obrazovnog rada s darovitim učenicima. Veće grupe su karakteristične
za grupna istraživanja iz različitih oblasti ili pohađanje kurseva ili ljetnjih škola, gdje se
učenici grupišu po interesovanjima sa ostalim učenicima iz svoje države ili drugih država. Za
darovitog učenika je od velikog značaja da nauči da sarađuje sa ostalim učenicima (Rosić,
2003: 62). Na osnovu boravka u manjim grupama može se obezbijediti uključivanje u
svakodnevne aktivnosti škole, uključivanje u aktivnosti koje zahtijevaju istraživanje i
temeljno planiranje, kao i organizaciju zanimljivih rasprava i diskusija na određene teme.
Pored rada na projektu i rada u grupama postoji još i individualni rad s darovitim učenicima.
Ovaj tip rada je veoma zahtjevan i iziskuje dodatno vrijeme za angažovanje nastavnika ili
stručnjaka iz neke specifične oblasti. Daroviti učenici veoma brzo stiču znanja i izvršavaju
zadate obaveze, pa je zbog toga nužno povremeno im proširivati osnovni program (Rosić,
2003: 63). Individualni rad se odnosi na rad s jednim darovitim učenikom i na upoznavanje
njegovih sposobnosti i osobina u cilju što boljeg organizovanja povoljne atmosfere za razvoj
učenikovih sposobnosti i potencijala. Individualni rad se u školama najviše sprovodi prilikom
pripremanja darovitog učenika za takmičenja iz određenog predmeta, ukoliko nema više
interesenata za tu oblast. Pored ovih oblika rada s darovitim učenicima, tu spadaju još i ostale
aktivnosti učenika koje se tiču sticanja novih iskustava, bilo da su ona u nastavnoj ili
vannastavnoj praksi, kao i dodatna nastavna sredstva koja se obezbjeđuju darovitim
učenicima u skladu s njihovim interesovanjima: dodatna literatura, radni listovi za darovite
učenike... kako bi se na pravi način organizovao rad s darovitim učenicima u osnovnim
školama. (Ivanović i Antonijević, 2020: 13)

3.3 Posljedice nezadovoljenih potreba darovitog učenika

„Nezgodna“ ponašanja darovitih događaju se zbog nezadovoljenih vaspitno – obrazovnih

potreba. Neki od najčešćih problema su:

Dosada i/ili agresivnost

Darovita djeca se često dosađuju na času. Neki od razloga zašto se javlja dosada su
nedovoljno izazovno okruženje, učenje već poznatog sadržaja, okruženje koje ih ne
prihvata.. Često dosada prelazi u agresiju zbog toga što se daroviti osjećaju odbačeno i
neprihvaćeno (Cvetković Lay i Sekulić Majurec, 2008).
Frustriranost i preosjetljivost
Darovita djeca postavljaju sama sebi veoma visoke ciljeve koji se ponekad ne mogu
ostvariti. Kao posljedica pojavljuju se frustriranost i preosjetljivost. Osim visokih ciljeva
frustriranosti još doprinosi i njihova velika samokritičnost te nezadovoljstvo koje se javlja
ukoliko nešto nije savršeno izvedeno prema njihovim kriterijumima (Cvetković Lay i
Sekulić Majurec, 2008). Često kombinacija frustriranosti i nezadovoljstva dovodi do
asocijalnog i devijantnog ponašanja u starijoj dobi (Vlahović Štetić, 2005).

„Monopoliziranje“ odraslih
Daroviti često komuniciraju s odraslima kao sa sebi ravnima. Imaju mnogo pitanja kojima
zaokupe odrasle čime nastaje problem s ostalom djecom u razredu. Zbog takvih situacija,
odnosno „monopoliziranja“ roditelja, učitelja, ostala djeca mogu odbaciti darovito dijete
(Cvetković Lay i Sekulić Majurec, 2008). Često se darovita djecu za koje se smatra da imaju
neprilagođeno ponašanje u školskim uslovima naziva izazivačima, blokiranima, otpadnicima
i dvostruko etiketiranima. Da bi takvoj djeci olakšali prilagođavanje potrebno ih je učiti
hrabrosti i borbenosti. Također ih je potrebno podsticati da razvijaju svoje sposobnosti bez
obzira na hendikep. S djecom je ponekad teško raditi, no potrebno im je uvijek pružati
podršku i nikada ne odustajati od njih (Cvetković Lay, 2010).
4. Zaključak

S obzirom na to da nadarena djeca uče brže i lakše od prosječnog djeteta, potreban im je širi
raspon aktivnosti od uobičajenog. Potrebno oje sigurati prave podsticaje, koji će biti
raznoliki, ali koji će i ohrabrivati učenje, osigurati adekvatne materijale za igru i učenje,
pružiti djetetu mogućnost da uči po modelu, te osigurati što više iskustava, vježbi, a pritom ga
ne odvajati od ostatka razreda. Važno je kod djece širiti znanja, razvijati kreativno mišljenje,
razvijati motivaciju za rad, sigurnost u sebe, samopoštovanje, kao i zadovoljstvo zbog
ovladavanja određenim područjem. Da bi se došlo do određenih rezultata i napretka u razvoju
darovitosti i talenata kod djeteta, neophodno je da dijete ima društvenu podršku, da se za
njega organiziraju različiti oblici obrazovanja i testiranja kao i posebni programi i načini rada
s njim. Poželjno je da roditelji i nastavnici udruženim snagama pružaju podršku takvom
djetetu i osiguraju mu što bolje uslove za razvoj tih specifičnih sposobnosti. Programi koji se
koriste za darovitu djecu su raznovrsni jer darovitost je vrlo širok pojam, ali bitan faktor pri
izboru adekvatnih programa su vrsta darovitosti i uzrast djeteta. Za razvoj darovitosti često se
koriste problemska metoda jer dijete stavlja u problemsku situaciju i navodi ga na
razmišljanje, kao i kombinovana metoda. Iz darovitosti je moguće razviti talenat i zato je vrlo
važno na vrijeme je prepoznati kod djeteta i pomoći mu da razvije svoje sposobnosti do
maksimuma jer darovitost je od neprocjenjive vrijednosti.
 5. Literatura

Adžić, D. (2011). Darovitost i rad s darovitim učenicima. Kako teoriju prenijeti u praksu.
Život i škola, 25(1), 171–184. Preuzeto 2020. iz https://hrcak.srce.hr/71653

Cvetković – Lay, J. (2010). Darovito je, što ću sa sobom? Priručnik za obitelj, vrtić i školu.
Zagreb: Alinea

Cvetković – Lay, J. & Sekulić Majurec, A. (2008). Darovito je, što ću s njim? Priručnik za
odgoj i obrazovanje darovite djece predškolske dobi. Zagreb: Alinea

Čudina - Obradović, M. (1990). Nadarenost razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje. Zagreb

: Školska knjiga

Đorđević, B. & Maksić, S. (2005). Podsticanje talenata i kreativnosti mladih – izazov

savremenom svetu, Zbornik Instituta za pedagoško istraživanje, br. 1. Beograd: Institut za
pedagoška istraživanja.

Ivanović, J. & Antonijević R. (2020). Oblici vaspitno-obrazovnog rada i obrazovne

mogućnosti za darovite učenike u osnovnoj školi, Vaspitanje i obrazovanje, 2, 13-23.

Kadum, S. & Hozjan, D. (2015). Darovitost u nastavi. Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.

Koren, I. (1989). Kako prepoznati i identificirati nadarenog učenika. Zagreb: Školske novine

Winner, E. (2005). Darovita djeca. Mitovi i stvarnost. Lekenik: Ostvarenje.