PONAVLJANJE ZA II KOLOKVIJ

1. Kojim se obilježjima mogu binarno opisati talijanski fonemi.

Vocal. ~ non vocal.
Conson. ~ non conson.
Nasale ~orale
Comp. ~ non comp.
Diff. ~ non diff.
Grave ~ acuto
Teso ~ rilassato
Sonoro ~ sordo
Contin. ~ discontin.
Strid. ~ smorzato

2. Primjeri utvrđivanja fonemskih jedinica talijanskog jezika minimalnim parovima.

Za svaki fonem su navedeni minimalni parovi po redu koji se slijedi u binarnim matricama talijanskih
fonema Tako na primjer fonematičnost fonema /p/ će se dokazivati sljedećim redom: /b/ /f/ /v/ /t/ /d/
/ts/ /dz/ /s/ /z/ /k/ /g/ /c/ itd.
/p/
bari, fatto, valle, trovare, dare, zio.......

3. Najvažniji problemi u utvrđivanju fonemskih jedinica talijanskoga jezika: osam prijepornih

fonema.
To su: /z/, /dz/, /j/, /w/, /č/, /ğ/, /ɛ/, /ɔ/
Fonem /z/
Razlozi protiv fonemičnosti ovoga glasa: (1) ne postoji u rimskoj regionalnoj varijanti; (2) jedini položaj
u riječi u kojem je moguća opozicija /s/ ~ /z/ je intervokalski, (3) na sjeveru ta opozicija ne postoji, a ni na
jugu.Dokaz njegove fonemičnosti jesu primjeri minimalnih i subminimalnih parova za taj glas: borghese,
casino, casone, cosetta, fuso, ascesi itd.
Fonem /dz/
Ova opozicija djeluje u vrlo malo minimalnih parova: razza «rasa» ~ razza «raža»; lazzo «kiseo» ~ lazzo
«dosjetka»; bozzo «ukras» ~ bozzo «kaljuža».
Subminimalni parovi su: mezzo «prezreo» ~ mezzo «sredina»; mozzo ~ mozzo.
Protivnici fonematičnosti ovoga glasa kažu da se opozicija /ʦ/ ~ /dz/ neutralizira na početku riječi (u
nekim područjima samo zvučni) i u sredini riječi iza /l/ samo bezvučni član opozicije. Postoji više od
dvadeset riječi u kojma Firenca ima zvučni, a Rim bezvučni dentalni afrikat: azienda, pranzo, sozzo…
Zagovaratelji fonematičnosti: poznat je u svim regionalnim varijantama i u većini dijalekata te je poznat u
dvjema glavnim varijantama.
Fonemi /j/ i /w/
Ovi glasovi su fonemi jer postoje riječi u kojima prisutnost [i], [j] i [u] odnosno [w] nije uvjetovano
kontekstom: arguire [ֽar-gu-'i:-re] i eseguire [ֽe-ze-'gwi:-re]; Trieste [tri-'єs-te] i [des-'trjє:-re]. Zatim
['pja:-no] i [pi-'a:-no] ecc.
Fonemi /č/ i /ğ/
Prema jednom talijanskom jezikoslovcu ovi fonemi postoje samo pojačani: faccia, maggio /čč/ i / ğğ/. Ti
pojačani glasovi su zapravo fonemi.
Fonemi /ɛ/ i /ɔ/
U rimskoj i firentinskoj varijanti postoje ovi fonemi premda se ne slažu u njihovoj raspodjeli u oko 200
riječi. Ako ne priznamo njihovu fonemičnost reduciraju se obilježja koja određuju tal. vokalski sustav.

4. Koji su argumenti za priznavanje fonemskog statusa «prijepornih» fonema?

(1) prisutnost tog glasa u većini talijanskih dijalekata; (2) solidna prisutnost u dvije najvažnije regionalne
varijante (rimskoj i firentinskoj); (3) velik broj minimalnih i subminimalnih parova; (4) prisutnost u svim
regionalnim varijantama

5. Fonemski status geminata: minimalni parovi kojima se dokazuje njihov fonemski status.
Monofonematisti misle da su geminate poseban niz fonema, dok bifonematisti kažu da nema opozicije
između kratkog, nepojačanog, nenapetog i drugog fonema.
15 konsonantskih i likvidnih fonema može biti udvojeno: /p/, /b/, /f/, /v/, /t/, /d/, /s/, /k/, /g/, /č/, /ğ/, /m/,
/n/, /l/, /r/. Neki smatraju da je obilježje [± napet] ono koje razlikuje geminirane od negeminiranih
fonema.Minimalni parovi: aprendo ~ apprendo, cane ~ canne, copia ~ coppia, cade ~ cadde, nono ~
nonno, note ~ notte, sono ~ sonno itd.

6. Diftonzi i hijat u talijanskom jeziku

Polukonsonanti, palatalni /j/ i velarni /w/ ne artikuliraju se samostalno, nego uz njih dolazi vokal s kojim
čine dvoglas. Dvoglasi s polukonsonantom /j/ su: ia (iato, piazza); ie (jettatore, aie, fieno), io (Ionio,
corridoio, pioggia), iu (aiuto, schiuma). Dvoglasi s polukonsonantom /w/ su: ua (quasi, lingua), ue
(questo, sangue), ui (quindici, anguilla), uo (cuore, liquore).
Dvoglasi u talijanskom jeziku mogu biti uzlazni i silazni. Uzlazni su onda kad sonornost raste prelazeći
od jednog do drugog segmenta tj. kad dvoglas čine polukonsonant + vokal: piede, fuori. Silazne imamo
kada sonornost pada prelazeći od jednog do drugog segmenta, tj. kad imamo vokal + semivokal: andrei,
noi. U talijanskom jeziku postoje i troglasi: /j/ + vokal + poluvokal: miei, trebbiai; /w/ + vokal +
poluvokal: suoi, guai; /j/ + /w/ +vokal: aiuola, fumaiuolo.
Niz /jwɔ/ bio je dosta prisutan u talijanskom književnom jeziku, a u suvremenom se izbjegava, kao i u
slučajevima kada ispred dvoglasa /wɔ/ dolazi palatal [ʎʎ]: figliuolo/figliolo i [ɲɲ]: spagnuolo/spagnolo.
Kada imamo dva vokala jedan do drugoga koja se ne izgovaraju kao dvoglas, riječ je o hijatu (lat hiātus
= separazione, apertura). To se događa (1) ako u tom spoju nemamo vokale i ili u: maestro, reato, leone;
(2) ako je jedan od tih vokala naglašeni i ili u a drugi je a, e, o: Maria, faina, cigolio, paura, due, suo i (3)
u prefiksalnim riječima u kojima se i na fonetskoj razini još može razlikovati osnova od prefiksa:
rieccolo, diarchia, suesposto, suaccennato, triennio.

7. Sinereza, dijereza i stupnjevi intenziteta izgovora suglasnika između dva samoglasnika

(intervokalski položaj)
Kada se susretnu dva samoglasnika može se dogoditi da se osilira u izgovoru između dvoglasa i hijata.
Riječ je o sinerezi kad se dva samoglasnika u hijatu realiziraju kao jedan, tj. kad se dva samoglasnika
stapa u jedan: pareano. Dijereza je obrnut proces: invidïando, grazïoso. U intervokalskom položaju
palatalni fonemi ɲ, ʃ, ʎ i dentalni ʦ,ʣ izgovaraju se pojačano, geminirano: la vigna [la'viɲɲa], foglie
[fɔʎʎe], pesce ['peʃʃe], pazzo [paʦʦo], gazza [gaʣʣa]

8. Određenje odnosa fonema i njihovih alofona

Fonem je apstraktna jedinica, naša predodžba o glasovima vlastitoga jezika u okviru koje ne razlikujemo
pojedine konkretne fonetske jedinice tj. fonove. Fonovi koji predstavljaju u određenom idiomu isti fonem
i time mu na neki način pripadaju, zovu se alofonima (ili inačicama) toga fonema. Alofon je glas koji
zbog posebnih uvjeta odstupa od tipičnog ostvarenja fonema za barem jednu opažajnu crtu ili obilježje.
Dvije su skupine uvjeta koji izazivaju različita ostvarenja fonema: položajni i opći. Položajni uvjeti
proizvode položajne inačice a opći slobodne. Postoje dva temeljna pitanja u vezi toga: (1) što određuje
odnose fonema prema fonemu? i (2) što određuje odnose fonema prema fonovima koji su njegovim
alofonima?

9. Najvažniji alofoni talijanskih fonema. Neke usporedbe s hrvatskim.

Među fonovima hrvatskog književnog jezika nalazimo glasove [dz] i [η]. Isti fonovi dolaze i u
talijanskom i u engleskom jeziku: Lovac bi uhvatio zeca, ali zec ga je prevario. Hrvatski suglasnik c
nema svog zvučnog parnjaka koji bi imao status fonema – on se javlja u riječima koje se završavaju na taj
suglasnik kada se te riječi nađu ispred enklitika s početnim zvučnim suglasnikom. To znači da je [dz] u
hrvatskom alofon fonema c.
Alofoni vokalskih fonema
Dva osnovna alofona: dugi i kratki. Prvi se susreće samo u naglašenom nefinalnom slogu. Drugi je moguć
i u naglašenom i u nenaglašenom slogu. Vokalska kvantiteta (dužina) ovisi o tipu sloga i zato nije
fonološka. Naglašeni je vokal u zatvorenom slogu uvijek kratak; naglašeni vokal jednosložnih riječi i
oksitona je također uvijek kratak; naglašeni vokal u otvorenom slogu paroksitona, proparoksitona itd.
uvijek je dug. Hall smatra da vokali mogu imati nazalizirane alofone kada se nalaze ispred nazalnog
suglasnika, npr. barone.
Alofoni glotala: Fonem /j/ ima obično samo jedan alofon: aia, piove, ieri. U nekim dijelovima Italije
postoji veoma kratko [j] koje je zadnji član grupe. Ostali članovi grupe su jednostavni ili udvojeni
fonemi /č/, /ğ/, /š/, /ʎ/, /ɲ/. Taj je alofon obično prvi segment sufiksa -iere, -iero i glagolskih nastavaka -
iamo, -iate. U regionalnim govorima ga nalazimo u riječima: arciere, coscienza, cosciente, usciere itd. U
standardu sličan alofon je zadnji član trofonemskih i četverofonemskih grupa, npr. u destriere,
sciacquiamo, adacquiamo, tj. kad je /j/ prvi dio dvoglasa ili drugi dio troglasa.
/w/ je manje jačine iza niskih difuznih fonema. U tzv. fiorentino corrente taj fonem ne postoji više kao
prvi dio diftonga: bono, core.
Alofoni likvidnih fonema: Likvidni fonemi imaju sljedeće alofone: uvularni /r/ i vibrantni /r/ (r moscia).
Po nekima /l/ i /r/ kad se nalaze na kraju sloga izgovaraju se produženo: scalzo, sarto.
Alofoni oralnih konsonantskih fonema: oralni konsonantski fonemi /p/, /t/, /k/, /b/, /d/, /g/, /f/, /v/, /c/
/dz/ imaju samo jedan važni alofon. U toskanskoj varijanti /č/ i/ğ/ imaju dva alofona: [š] i [ž]. Primjeri:
pece, faccia, vince, agio, punge … U Firenzi i okolnim mjestima bezvučni okluzivi p, t i k se
spirantiziraju, tj. ne izgovaraju se kao okluzivi. Ova pojava je poznata pod imenom gorgia toscana, a tiče
se povrh svega fonema /k/, koji često postaje bezvučni glotalni aprosimant [h], es. dico [di:ho].
Alofoni nazalnih suglasničkih fonema: labijalni [m] i labiodentalni [ɱ]; dentalni glas [n], alveolarni [n] i
velarni [ɳ]

10. Primjeri za krnjenje dočetka riječi, prosteza i elizija

Elizija (elisione) je gubitak (brisanje) finalnog nenaglašenog samoglasnika u riječi ispred druge riječi
koja počinje samoglasnikom. Ta pojava se označuje apostrofom: una ora → un’ora, di essere → d’essere
ecc.
Krnjenje dočetka riječi (apokopa; apocope) je gubitak samoglasnika ili sloga na kraju riječi: grande →
gran, filo di ferro → fil di ferro
Prosteza (prostesi) je pojava pri kojoj se na početku riječi (ispred koje stoji riječ koja završava na
suglasnik) dodaje neetimološki element: scrivo → non iscrivo, studio → per istudio U suvremenom
jeziku još ga nalazimo samo u izrazima: in iscritto, per iscritto.

11. Prozodijska obilježja: slog, mjesto naglaska, naglasna opozicija, razlikovna funkcija
naglaska, mjesto naglaska.
Naglašavanjem riječi ističemo tu jedinicu u govornom nizu. Riječi se dijele na slogove koji s obzirom na
njihove unutarnje prozodijske osobine mogu biti naglašeni ~ nenaglašeni; visokog ~ niskog tona i s
obzirom na kvantiteta, dugi ~ kratki - na što se mogu svesti sve distinktivne prozodijske osobine riječi.
Nadalje, naglašavanje slogova ovisi i njihovom glasovnom sastavu.
Naglasci mogu biti (1) dinamički ili ekspiratorni i (2) melodijski ili tonski naglasak
U talijanskom jeziku naglasak je dinamičke naravi (ekspiratorni naglasak) i ima distinktivnu funkciju, tj.
služi za semantičko razlikovanje riječi, npr. (ancόra ~ àncora). Zatim, u talijanskom mjesto naglaska je
slobodno, a ostvaruje se prvenstveno akustičkim korelatom dužine: naglašeni vokali teže da budu duži od
odgovarajućih nenaglašenih. U jezicima slobodnoga naglaska ne može se predvidjeti na koji će slog on
pasti, ali ipak u talijanskom naglasak najčešće pada na pretposljednji slog (68%).
U talijanskom jeziku u višesložnim riječima, osim primarnog naglaska – nalazi se i sekundarni
naglasak. On se nalazi prije ili poslije primarnoga. U prvom slučaju između njih se mora nalaziti barem
jedan nenaglašeni slog. U drugom slučaju sekundarni naglasak pada na posljednji slog u riječi.
Tradicionalno, riječi s naglašenim posljednjim slogom zovu se tronche (ili oksitone), npr. città; koje nose
naglasak na pretposljednjem slogu su piane (ili paroksitone), pr. fratello; one s naglaskom na trećem
slogu od kraja sdrucciole (ili proparoksitone): dirmelo, celebre; na četvrtom, bisdrucciole: telefonami,
mangiatelo; na petom trisdrucciole, telefonamelo; na šestom, quadrisdrucciole: fabbricamicelo.
I premda je talijanski naglasak slobodan, tj. nepredvidiv na temelju isključivo fonološke informacije, ipak
se ponekad može predvidjeti, posebno kad je riječ o morfološkoj motiviranosti njegova položaja, npr.
drugo lice množine glagola pravilne konjugacije uvijek je naglašen na pretposljednjem slogu; zatim:
piane su dvosložne riječi koje završavaju vokalom: cane, menta; sdrucciole: imenice na -agine (indàgine)
,-aggine (propàggine), -igine (orìgine), -iggine (lentìggine), -edine (salsèdine), -udine (latitùdine); gli
aggettivi i imenice na -abile (accettàbile), -evole (pregėvole), -ibile (possìbile), -aceo (erbàceo), -ico
(automàtico, consumìstico), -ognolo (verdógnolo), -oide (alcalòide); složenice učenog podrijetla (grčkog)
na -cefalo (microcèfalo), -crate (autòcrate), -crono (sìncrono), -fobo (claustròfobo), -gamo (polìgamo), -
geno (elettrògeno), -tesi (ipòtesi) itd.; i latinskog: -fero (mammìfero), -fugo (callìfugo), -pede (bìpede), -
sono (unìsono), -voro (carnìvoro).
Riječi koje nisu nastale tvorbom (jednostavne riječi), mogu imati naglasak samo na posljednja tri sloga:
ànima, lèttera, perìodo, radìce, divìno, profòndo, caffè…
Riječi s naglaskom na zadnjem slogu su uvijek ili posuđenice (često iz francuskog), ili su rezultat
dijakronijskog krnjenja dočetka riječi: virtù > virtude.
Sekundarni naglasak obično nije razlikovan, ali održava slogovni ritam: (1) osiguravajući da nemamo
više od dva nenaglašena sloga jedan iza drugoga, (2) da ne budu dva naglašena sloga jedan do drugoga.
Nadalje, naglasak je u međudjelovanju s vokalskom duljinom ili kvantitetom (lunghezza) i s raspodjelom
geminiranih konsonanata. Vokali su uvijek kratki ako ne nose primarni naglasak, ili pak ako su naglašeni,
ali se nalaze u zatvorenom slogu, ili su pak naglašeni ali u finalnom slogu (in parole tronche), tj. ako se
nalaze ispred stanke; dugi su samo u naglašenom otvorenom slogu: ['a:ni.ma], ['lєt.te.ra],[di.'vi:no].
Budući da su finalni vokali uvijek kratki, tako da ako su naglašeni i u uskoj vezi sa sljedećom riječi, oni
predstavljaju odmak od prije navedenog pravila da su naglašeni vokali dugi. Da bi se ponovno
uspostavilo to pravilo dolazi do fonosintaktičkog udvostručenja koje se sastoji u produljenju suglasnika
kojim počinje riječ iza stanke: parlò chiaro [par.'lòk.'kja.ro]. Na taj način udvostručeni suglasnik služi
kao zapreka koja omogućuje prisustvo dva glavna naglaska jedan do drugoga.
Talijanski jezik je izosilabičan, tj. slogovi se pojavljuju u redovitim razmacima, razmak između dva udara
je različito dug.

12. Tipologija kontura u talijanskome jeziku.

U talijanskom jeziku postoji tri osnovna tipa kontura: uzlazna, uzlazno-silazna i silazna kontura.
(1) uzlazna kontura (contorno ascendente)
(a) uzlazna završna kontura: ton raste postupno, a na posljednjem slogu naglo. To je intonacija
upitnih rečenica koje ne počinju upitnom riječi, pr. Andate alla facoltà?
(b) uzlazna nezavršna kontura. Ton raste postupno, i ta je intonacija tipična za nezavršene izričaje:
Mia sorella Lucia…
(2) Uzlazno-silazna kontura (contorno ascendente-discendente). Ton se postupno penje do kraja
pretposljednjeg sloga, a zatim naglo pada na visinu nižu od početne. Ta je intonacija tipična za izjavne
rečenice: I fiori, che mi piacciono, sono costosi.
(3) Silazna kontura (contorno discendente). Ton postepeno pada u posljednjim slogovima upitnih rečenica
koje počinju upitnim riječima. Quanti soldi hai speso?
(4) Silazno-uzlazna kontura (contorno discendente-ascendente). Tonska visina ravnomjerno pada sve do
kraja pretposljednjeg sloga, i tada se naglo diže: Quando tornano?!
Dove vai?! In cui emergono le seguenti caratteristiche intonative: la curva disegnata dalla voce, che in
termini di altezza dapprima sale e poi scende (almeno nel modo più consueto); il netto allungamento
dell'ultima sillaba accentata; la forte insistenza dinamica sulla medesima sillaba.



/?/ [∙ ' ∙ ∙ ] Tonìa interrogativa.

U tal. jeziku nedostaju sljedeći tipovi kontura: a. uzlazno-silazna kontura s blagim završetkom; b. silazna
kontura s naglim završetkom; c. silazno-uzlazna kontura s blagim završetkom.

13. Najvažnije regionalne varijante talijanskog fonološkog sustava: varijante u samoglasničkom

sustavu, varijante u suglasničkom sustavu.
Regionalne varijante u samoglasničkom sustavu
Na krajnjem jugu Italije (Sicilija, velik dio Kalabrije, južno od Salenta) samoglasnički sustav je sveden na
5 samoglasnika; nedostaju /e/ i /o/: amore [a’mɔre], neve [‘nɛve].
Na Sardiniji imamo otvorene samoglasnike, npr. [bɛne] ['rɔsso], ali se ti samoglasnici zatvaraju ili zbog
metafoneze uzrokovane samoglasnikom [i] u finalnom slogu ['beni], ['rossi], ili zbog vokalske harmonije.
Dakle, sardinci se služe sa sedam samoglasnika, ali samo fonetski, jer su njihovi fonovi [ɛ], [ɔ] i [e], [o]
uvjetovani samoglasnicima u idućem slogu iste riječi.
Na sjeveru (Milano, Val Padana) otvoreno [ɛ] se izgavara zatvoreno, npr. [te'lefono], broj i imenica venti
['venti].
U Rimu imamo različitu distribuciju [e]. [ɛ], [ɔ], [o] od one u firentinskom: atroce [a'trotʃe], Bologna
[bo'loɲɲa], colonna [ko'lonna], dopo ['dopo], Giorgio ['ʤorʤo], lettera ['lɛttera], posto ['posto],
quattordici [kwat'torditʃi], Stefano ['Stefano], trenta ['trenta].
Na jugu, pod utjecajem grafije često se izgovara i koji u standardu ima samo dijakritičku vrijednost:
[spetʃi'ale], [tʃi'ɛlo], [ʃi'ɛntsa].
Regionalne varijante u suglasničkom sustavu.
Na sjeveru Italije suglasnici se izgovaraju uvijek neudvojeno (nepojačano). Sjevernjaci, osim što ne
izgovaraju ''raddoppiamento fonosintattico'', ne izgovaraju pojačano ni palatale u intervokalskom
polažaju: [a'me], ['fiʎo], [baɲo]; što se tiče [ʃʃ] najčešći izgovor je [sj]: ['lasjo], ['sjena]; I [ʎʎ] i [ɲɲ] se
mogu izgovoriti kao [lj], [llj], [nj] [nnj]: ['filjo], ['filljo], ['banjo], ['bannjo].
Također na sjeveru alveopalatalni afrikate [tʃ] i [ʤ] se izgovaraju više naprijed tako da se mogu
pomiješati s alveoralnim afrikatama [ts] i [dz]: cena ['tsena], giallo ['dzallo].
Gubitak okluzivnog elementa u alveolarnih afrikata [ts], [dz]: alzare [al'sare], zero ['zɛro], (Emilia-
Romagna).
Postalveolarni izgovor zvučnog i bezvučnog sibilanta (tzv. s salata dei bolognesi): Shoshpettavo che
Prodi volesshe.....
Gorgia toscana: kada se neudvojeni okluzivi spirantiziraju: la casa [la 'hasa].
U tipičnom toskanskom izgovoru imamo također gubitak okluzivnosti kod intervokalskih alveopalatalnih
afrikata [tʃ] [ʤ]: [la 'ʃena], ['aʒile].
Za [tʃ] > [ʃ] ovaj fenomen je karatkerističan i za Rim te za neke dijelove Umbrije i za Marke.
U Rimu, velikom dijelu Lacija, Umbrije, Marki, Abruca, bočni palatal [ʎʎ] često se izgovara kao [jj]:
figlio ['fijjo].
Najvažnije karateristike zajedničke Rimu i ostatku srednjo-južne Italije (osim Toskane i dobroga dijela
Umbrije i Marki): (1) pojačani izgovor [b], [ʤ] u intervokalskom položaju: ['rɔbba] i [d'ʤɛnte] je
normalan izgovor i za obrazovane slojeve; (2) lenicija, tj. ozvučenje nepojačanih okluziva [p], [t], [k]
ispred kojih je samoglasnik: deputato [debu'dado]; (3) nepojačani izgovor [rr], karakterističan i za
toskansko priobalje: terra ['tɛra]; (4) epenteza suglasnika [t] u skupovima sačinjenih od nazala ili likvida i
sibilanta (također u velikom dijelu Toskane i u cijeloj južnoj Italiji): penso ['pɛntso], borsa ['bortsa]; (5)
tendencija izbjegavanju učenih suglasničkih skupova (također u velikom dijelu Toskane i u cijeloj južnoj
Italiji): atmosfera [ammo'sfɛra], [atəmo'sfɛra]; (6) slogovna apokopa infinitiva i osobnih imena: andà
'andare', Salvató! 'Salvatore'; (7) različita distribucija kod fonotaktičkog udvostručenja, npr. u Rimu
nemamo udvostručenja iza come, da, dove.
Još neke karakteristike talijanskog juga: (1) sonorizacija ili djelomična sonorizacija bezvučnog
suglasnika ispred kojeg stoji nazal: ampio ['ambjo], concetto [kon'ʤɛtto]; (2) alveolarni afrikata se
sonorizira ne samo poslije nazala i likvida: alzare [al'dzare], nego i u intevokalskom položaju: nazione
[na'dzjone] ili [nadzi'one]; (3) u Kampanji prekonsonantski sibilant ispred labijala ili velara se
palatalizira: scala ['ʃkala].

14. Razvojne tendencije talijanskog fonološkog sustava.

Kriteriji za izbor i određenje izgovora: Danas postoje ''professionisti della dizione'' čiji izgovor nije posve
jednak izgovoru zabilježenom u raznim rječnicima talijanskog jezika, niti u službenim ortoepskim
rječnicima, kao npr. ''DOP'' (Dizionario d'Ortografia e di Pronuncia, izdanje RAI, 1969/81). Ovi rječnici
su ponekad previše normativni i strogi, jer daju samo jedan izgovor za svaku riječ, dok ponekad postoje
dva ili više valjana izgovora, jer se jezik s vremenom mijenja: Teseo, Edipo, sclerosi, (sotto)valuto,
ammaino /te'zɛo. 'tezɛo /, /e'dipo. 'ɛdipo/, /skle'rɔzi, s'klɛrozi/, /(sotto)'valuto. -va'luto/, /am'maino;
amma'ino/.
Potrebno je prihvatiti izgovor koji pripada trima kategorijama talijana: (1) talijana srednjo-visoke kulture
i obrazoavanja kad je u pitanju naglasak riječi, onih općih, učenih ili strukovnih; (2) talijana iz srednje
Italije di genuinità medio-superiore, kad je riječ o upotrebi fonema; (3) glumaca, doppiatori, TV voditelja
di profesionalità medio-superiore, kad je riječ o distribuciji fonema i fonetskim realizacijama fonema i
intonaciji.
Moderni i tradicionalni izgovor
Moderni izgovor je zapravo onaj najrašireniji i najdiskretniji (le pronunce meno appariscenti), npr. lettera
s otvorenim e /ɛ/ u Toskani i nekada u profesionalnoj upotrebi, danas se više ne upotrebljava, pa i
professionisti della voce upotrebljavaju sve češće /e/.
Pronuncia temperata e pronuncia ammessa. Određeni broj profesionalaca ovaj izgovor (p. temperata)
koristi zajedno s drugačijim izgovorom. Obuhvaća izgovore koji su rašireni u Umbriji, Markama, Laciju i
Rimu, npr. scettro /'ʃɛttro, 'ʃettro/, allegro /al'leɡro, al'lɛɡro/. La pronuncia ammessa podrazumijeva
izgovorne oblike koji su prihvatljivi u svakodnevnoj komunikaciji, ali se ne savjetuju prfesionalcima
dikcije. U ovom slučaju, riječ je o izgovoru ograničenom na srednju Italiju, ili na neka područja srednje
Italije: sogno /'soɲɲo; 'sɔɲɲo/.
Četiri vrste izgovora moderan, tradicionalan, p. temperata i p. ammessa razlikuju se, povrh svega, po
svojoj raširenosti i učestalosti upotrebe.
Pronuncia trascurata, intenzionale e ricercata
Prvi od ovih izgovora predstavlja izgovor neobrazovanih slojeva (di chi non sa): qualsiasi /kwal'siasi,
kwal'siazi/, catodo /'katodo, ka'tɔdo/, azoto /a'dzɔto/, umjesto /adz'dzɔto/,
pressoché /prɛssok'ke/, umjesto /prɛsso'ke/. Drugi od ovih izgovora podrazumijeva namjeru da se
izgovori na najbolji mogući način (di chi sa) tj. zahtijeva promišljanje o tome come si dovrebbe dire:
guaina /'ɡwaina. ɡwa'ina/ i leccornia /lek'kɔrnja. lekkor'nia/. Posljednji tip izgovora podrazumijeva
književni izgovor, arhaičan, koji se zapravo više ne upotrebljava: umile /'umile; u'mile/, valuto /'valuto.
va'luto/, elaboro /e'laboro; ela'boro/.