ARISTOTEL - ETIKE VRLINA

1. Koje su dvije grupe vrlina po Aristotelu?

Dvije grupe vrlina su dijanoetičke i etičke vrline.
2. U kakvom su odnosu po Aristotelu razum i volja pri ostvarenju vrlina.
To su vrline koje ne mogu posjedovati svi već jedino nadareni ljudi, a odnose se na
intelektualne sposobnosti. Samo za ovu vrstu vrlina vrijedi Sokratov etički intelektualizam.
3. Navedi nekoliko primjera „Zlatne sredine“ iz Aristotelove etike.
„Zlatne sredine“ su vrline koje čovjek postiže kada razum vodi volju prema načelu da je
dobro ono što nije niti nedostajanje za pravom mjerom niti premašivanje prave mjere. Tako
je na pr. Hrabrost – zlatna sredina između dviju loših krajnosti, neustrašivosti (kao
nerazumnog srljanja u opasnost i pretjerivanja u odnosu na pravu mjeru) i plašljivosti (kao
zaostajanja za pravom mjerom). Između oholosti (pretjeranog povjerenja u vlastitu
vrijednost) i malodušja (preniskog povjerenja u sebe), zlatna sredina je – ponos. Između
škrtosti i rasipništva, zlatna je sredina – darežljivost, itd. Dobro je – prava mjera ili zlatna
sredina.
4. Što je eudaimonizam?
Ozbiljiti vrlinu, po Aristotelu znači postići blaženstvo pa se njegova etika naziva
eudaimonizam tj. etično je ono što vodi k blaženstvu.
5. Navedi glavne predstavnike stoičke filozofije.
Najvažniji predstavnici Epiktet (rob, Grk), Seneka ( Učitelj rimskog cara Nerona, Rimljanin),
Marko Aurelije (Rimski car).
6. Elemente kojih ranijih filozofija je preuzela stoička škola? Objasni.
Stoici prihvaćaju determinističku sliku svijeta kakvu su zastupali Heraklit i atomisti. Svako je
dakle događanje određeno nuždom, a slučajnost ili sloboda samo su privid koji proizlazi iz
nepoznavanja uzroka koji determiniraju događanje.
7. Objasni smisao stoičkog stava: Sudbina vodi one koji to hoće, a vuče one koji to neće.
Smislen ljudski život sastoji se u istinskom prihvaćanju slijepe nužde i svijesti o
nepromjenjivosti sudbine.
8. Objasni smisao stoičkog stava: „Sloboda je spoznata nužnost.“
Ljudska sloboda upravo se sastoji jedino u tome da nužnost spoznamo (i pomirimo se s
njom) ili da nužnost kozmosa ne spoznamo.
9. Tko je glavni predstavnik skeptičke filozofije?
Najpoznatiji predstavnik škole je Piron.
10. Kojoj filozofiji je slična skeptička filozofija?
Slično sofistima, ali s više filozofske ozbiljnosti.
11. Zbog čega smislen ljudski život skeptici vide u konformizmu? Objasni.
Relativnost postoji na individualnoj razini (Različita shvaćanja od čovjeka do čovjeka), ali i na
općoj razini (Ljudsko znanje je po sebi - relativno). Svaka teza dakle ima i svoju antitezu,
svako je uvjerenje neutemeljeno. Čovjek zapada u stanje afekta onda kada se veže za
određene “Istine” pa je upravo uzdržavanje od bilo kakvog uvjerenja, potpuna svijest o
neizvjesnosti - put do smislenog života i duševne smirenosti. Dobro je – sumnjati u svaku
istinu. Zlo je povjerovati u neizvjesnu istinu. A takva je svaka istina.
12. Što je posebnost skeptičkog konformizma?
Skeptici dakle savjetuju konformističko povođenje za većinom ali s važnom razlikom - svako
povođenje MORA BITI praćeno sviješću o potpunoj relativnosti svakog “Dobra” i “Zla” svake
“Istine” i “Laži”.
13. Što je to moralni skepticizam i relativizam?
Činjenicu moralne raznolikosti sofisti zatim izdižu na teorijsku razinu: Niti postoje niti su
moguće objektivno važeće moralne norme.

DETERMINIZAM - NEŽIVE PRIRODE I BILJNOG I

ŽIVOTINJSKOG SVIJETA, INDETERMINIZAM - LJUDSKOG BIĆA
1. Objasni zbog čega smatramo da je neživa priroda determinirana?
Isto kao i treće pitanje i drugo pitanje.
2. Objasni kako čovječanstvo tumači stav da je priroda determinirana iako smo svjesni
činjenice da ne poznajemo sve zakone prirode.
Ako nekoj prirodnoj pojavi ne poznajemo uzrok, tada smatramo da naša znanost još ne
poznaje zakone koji se na tu pojavu odnose. No mi ne sumnjamo da pojave nežive prirode
podliježu prirodnim zakonima, pa kažemo da je neživa priroda determinirana, (spomenutim
poznatim ili nepoznatim zakonima). Slično je i s biljnim i životinjskim svijetom.
3. Objasni zbog čega smatramo da su biljni i životinjski svijet determinirani?
Determiniranost životinja je daleko složenija, no ne i principijelno različita. Pored fizikalnih
sila, kao uzroci ponašanja, (ili kretanja) u životinjskom svijetu javlja se i instinkt, tj. procjena o
ugodi i neugodi. Svaka je dakle životinja “Vođena” ovim uzrocima i motivima te ne posjeduje
mogućnost drugačijeg ponašanja. Procijeni li životinja veći stupanj ugode, ova se procjena
javlja kao determinanta njenog djelovanja, životinjsko je ponašanje uvijek nužna posljedica
instinktivnog motiva. Drugim riječima, životinja je determinirana fizikalnim silama i vlastitom
procjenom o ugodi i neugodi. Isto tako, životinja nije sposobna proizvesti ugodu ”Iz sebe” te
je izvor svake ugode u nekoj okolnosti iz njene okoline. Kako je ona u totalitetu svog
ponašanja vođena okolnostima, to kažemo da je životinja u cijelosti pasivna, ona nema volju,
tj. njena je volja uvijek jedino nastojanje oko ugode i izbjegavanja neugode. Njena je volja
determinirana okolnostima koje tu ugodu ili neugodu izazivaju, tj. životinja nije slobodna.
4. U kakvoj su vezi moral i pitanje indeterminiranosti? Objasni.
Pitanje o ljudskoj slobodi nužno je dakle razmatrati u kontekstu preostalog živog svijeta, a
presudno je pitanje - može li se čovjek otrgnuti od lanca nužnih uzroka i nužnih posljedica, tj.
može li - nasuprot životinji djelovati ne samo sukladno instinktu, nego i protivno njemu.
Želimo li prosuđivati moralnost bilo kojeg čovjekovog postupka, moramo pretpostaviti da isti
čovjek nije bio prisiljen na takav postupak nego je on izraz njegove slobodne volje. Ako smo
prisiljeni (Determinirani) na određeno postupanje, tada za njega ne snosimo moralnu
odgovornost. Ako smo u odnosu na određeni čin imali mogućnost drugačijeg postupanja
(Ako smo indeterminirani), tada govorimo i o moralnosti samog postupaka.
5. Što su po Kantu hipotetički imperativi, a što je kategorički imperativ?
Ako motiv koji uvjetuje naše ponašanje nazovemo imperativom, (nalog ili zapovijed), tada je
očito da i čovjek kao i životinja posjeduje imperative ugode i neugode. Očigledno je da je u
samoj ljudskoj prirodi stremljenje k ugodi, tj. nastojanje oko izbjegavanja neugode. Ako na
pr. u nezaklonjenom prostoru želimo izbjeći hladnoću, tada je imperativno naše odijevanje.
Ako želimo izbjeći glad, imperativ je hrana itd. Ovakvi nas imperativi vežu uz životinjski
svijet. Navedeni imperativi se odnose na ugodu tj. neugodu, ( u životinjskom svijetu to su
jedini koji postoje) i Kant ih naziva HIPOTETIČKIM IMPERATIVIMA. Naime, svi oni imaju
formu hipotetičkog suda “AKO - ONDA”.( Na pr. ako želim otkloniti žeđ - onda moram piti i
sl.) Nijedan od ovakvih naloga nije bezuvjetan. Svi se slični imperativi temelje na ugodi ili
neugodi kao svom uvjetu. Na pr. ako želim postići ugodu tj. izbjeći neugodu - tada moram
piti, jesti odjenuti se i sl. Imperativi ovog tipa nisu kategorički budući da je ugoda/neugoda
uvjet pod kojim oni vrijede. Imperativ - Jedi!, osjećam tek pod uvjetom da sam gladan. Tako
je i s drugima. No po Kantu (i ne samo po njemu), čovjek posjeduje i motiv koji vrijedi bez
ikakva uvjeta te ga naziva KATEGORIČKI IMPERATIV.
6. Kako glasi kategorički imperativ?
Djeluj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude opći princip. (Maksima
označava sud ili rečenicu koja opisuje djelovanje).
7. Što u formulaciji „Kategorički imperativ“ označava a) Kategorički, a što b) Imperativ?
“Kategorički” u kategoričkom imperativu označava da ovo načelo nije hipotetičko, tj.
označava njegovu BEZUVJETNOST. Riječ imperativ označava da je ovakvo načelo prisutno
kao obvezatno, tj. ponašanje koje ono nalaže egzistira kao dužnost.
8. Objasni tvrdnju o čovjekovoj iznimnosti u odnosu na sva ostala bića i pojave u poznatom
univerzumu.
Činjenica postojanja načela koje može motivirati ljudsku volju neovisno o okolnostima baca
svjetlo i na samu ljudsku slobodu. Životinja je vođena isključivo instinktom, tz. okolnostima
koje izazivaju ugodu/neugodu. No čovjek je biće koje jedino, u nama poznatom univerzumu
može prevladati animalni poriv motiviran ugodom. Nađe li se u situaciji da mu je ugodnije
činiti na jedan način on može, (to ne znači da sigurno i hoće), postupiti na drugi način.
Zašto? Ako je postupanje na drugi način ono što može postati opći princip, tada ovaj motiv
može prevladati ugodu. Očigledno je da u takvoj situaciji čovjek može postupiti dvojako.
Sukladno ugodi ili, ukoliko se takvo ponašanje protivi kategoričkom imperativu, sukladno
moralu. Ako čovjek može postupiti na oba, a ne samo na jedan način, (što je slučaj sa
svakom životinjom u svakoj situaciji), tada čovjek može odabrati, tj. on ima slobodu izbora.
Životinje nemaju moralnih načela i neslobodne su - čovjek ima kategorički imperativ i
slobodu koja ga izdiže nad animalnošću. Uslijed takvog položaja u prirodi čovjekova
egzistencija nije naprosto vođena okolnostima koje ga okružuju, on nije tek pasivan produkt
okoline, nego je aktivno biće koje na osnovi slobodne volje kreira svoj život i samoga sebe.
Sloboda izbora pri djelovanju, mogućnost nadvladavanja poriva ugode i neugode i moral
specifično su ljudska obilježja koja čine ljudsko biće potpuno izuzetnim u odnosu na
preostalu prirodu. Ljudska iznimnost za neke je razlog da se na čovjeka gleda kao na jedino
biće na Zemlji koje je - sveto.

DEONTOLOŠKA ETIKA
1. Što su deontološke etičke teorije?
Deontološka etika je svaka etika koja smatra da moralna prosudba nekog postupka primarno
leži u usklađenosti postupka sa moralnom dužnošću (Deon = dužnost) koju svako ljudsko
biće ima u sebi.
2. Što je po Kantu moralno prihvatljiv, a što je moralno neprihvatljiv čin?
Prema Kantovoj teoriji, moralno je ono djelovanje koje je usklađeno s kategoričkim
imperativom, („Djeluj tako da možeš htjeti da maxima tvog djelovanja bude opći princip!“). To
znači da ako djelujem na način da mogu htjeti da to što činim postane opći princip (ili da
mogu htjeti da tako u istoj situaciji postupaju uvijek i svi!) – činim nešto moralno. Ako
postupam na način za koji ne mogu htjeti da to što činim postane opći princip, (ili da ne
mogu htjeti da tako u istoj situaciji postupaju svi i uvijek!) – činim nešto nemoralno.
3. Zbog čega je po Kantu moralna dužnost općenito i nužno nastojanje ljudskog bića?
Apriorni karakter kategoričkog imperativa ili moralnog načela, tj. činjenica da moralno htijenje
prethodi svakom spoznavanju uvjeta u kojema se čovjek nalazi u pojedinoj situaciji, implicira
da je moralno postupanje općenito (vrijedi za sve ljude) i nužno (neovisno o uvjetima)
nastojanje čovjeka. Moralnost je dakle izvorni poriv u svakom ljudskom biću i nije vezano ni
uz kakav razlog ili cilj zbog kojega se nastoji postići, nego naprotiv - slično kao i sreća i sl.,
spada u elementarne porive kojima težimo - ne zbog drugih razloga, već zbog moralnosti
same.
4. Zbog čega je po Kantu moralan čovjek – moralan? (Koji je motiv ljudske moralnosti?)
Ako zamislimo situaciju u kojoj pomažemo nastradalima u potresu zato što očekujemo da će
nam se zbog toga drugi ljudi diviti ili ćemo na ovaj način doživjeti neki oblik medijske
promocije i sl. , tada motiv našeg djelovanja nije sama moralnost (Tj. moralni zakon u nama).
Motiv je u ovom slučaju – vlastita korist. Takvo ponašanje nije iz dužnosti pa ono nije
moralan čin, (takav čin također nije ni nemoralan jer ovo djelovanje nije protivno moralu).
Ukoliko to isto činimo zbog pomoći potrebitima, a ne zbog vlastite koristi, tada je motiv našeg
djelovanja sama moralnost (tj. moralni zakon u nama). Motiv je u ovom slučaju – moralna
dužnost.
5. U čemu je po Kantu razlika između moralnog i legalnog čina? Navedi vlastiti primjer i
objasni.
Kant stoga razlikuje: a) djelovanje iz dužnosti koje je moralan čin i b) djelovanje koje nije
dužnosti nego samo prema dužnosti koje nije moralan nego samo legalan čin.
6. Zna li po Kantu svako ljudsko biće što je to moralno, a što je to nemoralno? Zašto?
Sadržaj moralnog imperativa ili moralnog načela, tj. htijenje da maksima (ili stav koji
objašnjava moje postupanje u određenoj situaciji), mojeg djelovanja bude opći princip
implicira da ja u svakoj dvojbenoj situaciji ZNAM može li moje djelovanje postati opći princip,
tj. mogu li ja htjeti da u sličnoj situaciji svi postupaju kao ja. Ako na pr. lažem, tada znam da
laž ne može postati opći princip tj. znam da ne mogu htjeti da svi ljudi lažu. U takvoj situaciji
ja znam da bi svijet bio nakaradan, a ja to ne mogu htjeti. Drugim riječima, u velikoj većini
situacija, (od kojih su izuzeci samo ekstremno problematične etičke situacije kao na pr.
abortus, eutanazija i sl.), svaki čovjek ZNA što je u određenoj situaciji moralno, a što nije, tj.
moralnost nekog postupanja gotovo nikada nije relativna i upitna.
7. Što su mogući izuzeci u odnosu na univerzalno znanje o moralnosti?
a) U posebnim okolnostima kao što je malodobnost, nepoznavanje elementarnih činjenica o
svijetu i sl. individua može krivo ocijeniti može li neko ponašanje postati poželjnim općim
principom.
b) Ne postoji jedan jedini, transhistorijski i transcivilizacijski moral.
Ono što je bilo moralno za Sumerana prije 4000 godine, naravno ne mora biti moralno i za
suvremenog Muslimana, no moralno načelo ostaje nepromjenjiva konstanta same psihe
jednako Sumerana i Muslimana, jednako prije 4000 godina kao i danas.
8. Postoji li po Kantu jedan jedinstveni moral kroz čitavu ljudsku povijest? Što se mijenja, a
što ostaje konstantno?
Moralno načelo ostaje nepromjenjiva konstanta same psihe jednako Sumerana i Muslimana,
jednako prije 4000 godina kao i danas. To znači da promjenjive civilizacijske okolnosti
nameću promjene u pitanju - koje djelovanje može biti opći princip, ali samo ovo pitanje i
jasan odgovor na njega, u skladu s okolnostima ostaju konstantnima.
9. Odakle proizlazi zahtjev da se nikada prema ljudskom biću ne odnosimo kao prema
sredstvu?
Činjenica postojanja moralnog načela u svakom čovjeku implicira slobodu njegovog odabira
da postupi sukladno instinktu ili, u slučaju suprotstavljenosti egoističnog i moralnog u datoj
situaciji, sukladno kategoričkom imperativu. To znači da u svakom ljudskom biću moramo
respektirati njegovu moralnost, (koja nužno postoji, neovisno o tome je li njegovo djelovanje
u datom trenutku usklađeno s njom ili nije!) i njegovu slobodu da iz trenutka u trenutak bude
moralan ili nemoralan. Poštivanje ljudske slobode u svakom čovjeku, pa i u slučaju ratnih
zločinaca, masovnih ubojica i sl. znači da čovjeka -m u razlici prema neslobodnoj životinji -
uvijek tretiramo u njegovom ljudskom dostojanstvu, tj. NIKADA KAO SREDSTVO nego
uvijek i kao SVRHU. Ljudsko dostojanstvo proizlazi iz činjenice ljudske slobode i njeno
kršenje (“Ispiranjem mozga”, “Dresurom”) ili nepriznavanje (stavljanjem čovjeka u ulogu
sredstva), predstavlja najdublji nemoralan čin.
10. Koje je iznimno ljudsko ponašanje moralno prihvatljivo, a koje nije? Objasni.
Moralno načelo iziskuje usklađenost vlastitog djelovanja s djelovanjem na općem planu. Kao
moralno dobro prepoznajemo ono vlastito djelovanje za koje možemo htjeti da postane opći
princip za sve. Obratno, kao moralno zlo djelovanje prepoznajemo ono vlastito djelovanje u
kojem nam je jasno da jedno vrijedi za sve, (“…bilo bi dobro kada bi u sličnoj situaciji
postupali svi” ), a mi postupamo drugačije ili suprotno tome. To znači da je direktna
implikacija kategoričkog imperativa NE ČINITI SEBE IZUZETKOM u odnosu na ono što ti je
poželjno za druge. (Ako se ponašam iznimno ali takvu iznimnost mogu željeti kao opći
princip, tada ne djelujem nemoralno.) Svaka iznimnost u odnosu na prepoznato vlastito
poželjno univerzalno ponašanje predstavlja kršenje morala.
11. Kakva je uloga savjesti u moralnim/nemoralnim postupcima?
Savjest pojedinca precizno odslikava pridržavanje/nepridržavanje vlastitog moralnog
načela. No “Dobra” ili “Loša” savjest same po sebi ne mogu postati motivom dobrog ili lošeg
moralnog ponašanja. Eventualna grižnja savjesti nastupa tek nakon određenog postupka i
ponekada se lako otklanja. Motiv za moralno dobro postupanje leži izvornije, dublje i prije
svakog dobrog/lošeg djelovanja, u samom moralnom zakonu.

KONZEKVENCIONALISTIČKA ETIKA
1. Što su konzekvencionalističke etičke teorije?
Konzekvencionalistička etika je svaka etika koja smatra da moralna prosudba nekog postupka
primarno leži u pozitivnim posljedicama (Consequentia = posljedica) koje taj postupak uzrokuje.
2. Tko je utemeljitelj najvažnije konzekvencionalističke teorije i kako se ona zove?
Najpoznatija konzekvencionalistička teorija je teorija utilitarizma (Utilitas = Korist).
Utemeljiteljem utilitarizma se smatra filozof Jeremy Bentham.
3. Kako utilitarizam definira moralno ispravan i moralno neispravan čin?
Moralni čin je ispravan ako ima za posljedicu dosezanje najveće sreće najvećeg broja ljudi.
Prema ovoj teoriji je moguće izraditi svojevrsni „Izračun moralnosti“ na način da se uzme u
obzir intenzitet, trajanje, izvjesnost, broj ljudi itd. za koje je neki postupak koristan. Moralan
je onaj postupak koji ima pozitivne posljedice, nemoralan je onaj postupak koji ima negativne
posljedice, a moralno neutralan je postupak koji nema niti pozitivne niti negativne posljedice.
4. Što je to hijerarhija užitaka i zbog čega je takva hijerarhija potrebna utilitarističkoj teoriji?
Moralno su jednakovrijedni postupci koji imaju za posljedicu manju sreću većeg broja ljudi
veću sreću manjeg broja ljudi. Vrlo je teško objektivno procijeniti, a vjerojatno je i nemoguće
„Izračunati“ pojmove kao što su sreća, intenzitet i sl., filozof John Stuart Mill je pokušao
izgraditi svojevrsnu hijerarhiju užitaka prema kojoj bi se procjenjivalo koliko su posljedice
nekog postupka pozitivne ili negativne, tj. koliko je neki postupak moralno opravdan ili
neopravdan.
5. Što su glavne zamjerke utilitarističkoj teoriji?
Kritika konzekvencionalističke teorije ističe kako se moralnost ipak ne može svesti jedino na
procjenu pozitivne ili negativne posljedice kao i na to da je sam pojam sreće tj. pozitivne (ili
negativne) posljedice, suviše neodređen pojam.

HETERONOMNE ETIKE
1. Što su heteronomne etičke teorije?
Heteronomne etike su sve etike koje porijeklo kriterija kojim ljudsko biće razlikuje dobro od
zla, smještaju IZVAN samog čovjeka. U ovu skupinu spadaju sve religijske etike sa tvrdnjom
da je izvor kriterija između dobra i zla – Bog kojemu se pripisuje kreacija svih prirodnih i
moralnih zakona. Primjer jedne religijske etike koja je bitno obilježila ne samo europsku
filozofiju nego i europsku civilizaciju u svim bitnim aspektima je kršćanska etika.
2. Objasni početak kršćanske religije (Gdje, elementi i razlike prema judaizmu, širenje i
utjecaj na rimsku državu).
Utjecaj kršćanske religije na antičku rimsku državu bio je toliko temeljit da je Kristovo rođenje
kasnije uzeto kao početak novog kalendara. Krist je svoje djelo započeo unutar židovske
zajednice prihvaćajući neke judaističke elemente (monoteizam i Mojsijevih deset zapovijedi),
ali istovremeno predstavljajući posve drugačiju etiku (zakon ljubavi). Stoga je kršćanstvo
isprva bilo kult unutar judaizma u Palestini - u to vrijeme, dalekom dijelu Carstva. U prvih
stotinu godina kršćanstvo se proširilo po cijeloj državi, a razlike između kršćanstva i
židovstva upućuju na novo, drugačije i izvorno religiozno shvaćanje. Ubrzo je postalo jasno
da je to nova i odvojena religija – a ne samo odstupanje od židovstva.
3. Koji su glavni spisi temelj kršćanstva?
Glavni sveti spisi kršćanstva okupljeni su pod nazivom Novi
zavjet koji se sastoji od 4 evanđelja (Matej, Marko, Ivan i Luka), djela i
poslanice apostola i Knjiga Otkrivenja.
4. Objasni pojam monoteizam i kakvim kršćanstvo vidi odnos između čovjeka i Boga?
Isusova religija je vjera u jednoga Boga – stvoritelja svijeta i čovjeka. Čovjekov položaj u
svijetu je jedinstven i predstavlja vrhunac stvaranja; odnos Boga i čovjeka prvenstveno je
odnos ljubavi. Bog, dakle, nije samo moćan i pravedan sudac – već je milosrdan otac
čovječanstva. Svaki pojedinac je u osobnom odnosu s Bogom i slobodan je prihvatiti ga ili
poreći.
5. Objasni suštinu kršćanske etike i zbog čega kršćanska etika spada u deontološke etičke
teorije?
Najviša etička vrijednost je – ljubav. Ljubav čini svako djelo dobrim (ili moralnim), a
nedostatak ljubavi je izvor zla. Ljubav prema Bogu je isto što i ljubav prema čovjeku. Dobro
djelo koje nije motivirano ljubavlju (prema Bogu ili čovjeku) samo je formalnost i kao takvo
nema nikakvu etičku vrijednost. Odatle proizlazi revolucionarni zahtjev kršćanstva da se
poštuje ljudskost u svakoj osobi, bez obzira na društveni položaj, nacionalnost ili čak
moralnu kvalitetu. Ova misao također podrazumijeva da trebamo voljeti svoje neprijatelje i
zlikovce – jer su i oni ljudi. Čistoća namjere je iznad samog čina, dobročinstvo je iznad žrtve,
a oprost je iznad pravde. Iako je moralni zakon Božanskog porijekla, svaki ga čovjek može
prepoznati u sebi jer prepoznaje ljubav. Također, svaki čovjek može slijediti ili ne slijediti
zakon ljubavi. Iz ovog razloga kršćanska etika spada u deontološku skupinu etičkih teorija.
Unutarnja moralna dužnost je u kršćanstvu poistovjećena s ljubavlju prema bližnjem.
Posljedice nekog postupka nisu toliko bitne koliko je bitno da je postupak motiviran ljubavlju.
6. Odakle proizlazi kozmopolitski stav kršćanstva?
Kršćanstvo se obraća svim ljudima, svakoj naciji i klasi. Ističući jednakost svakog čovjeka
pred Bogom, kršćanstvo negira prihvaćeni pojam viših i nižih klasa, nacija ili ljudi. Teza po
kojoj svaki čovjek vrijedi jednako kao i svaki drugi - zbog svoje ljudskosti - teza je koju su
prvi put istaknuli stoički filozofi, a istu kasnije susrećemo i u kršćanstvu.
7. Opiši odnos rimske države prema kršćanstvu od početka kršćanstva do kraja 4. st.
Kršćani su od samih početaka odbijali poštivati službene kultove Carstva i odmah su
stavljeni izvan zakona. Također, pacifistički duh kršćanstva našao se u suprotnosti s
vojničkom državom. Kršćanstvo je kroz prva tri stoljeća bilo brutalno proganjano (različitim
intenzitetom), a za njegovo daljnje širenje bio je presudan kršćanski odgovor kroz oprost i
pacifizam. Car Konstantin je legalizirao kršćanstvo (Milano, 313. g.), a 391. car Teodozije
proglašava kršćanstvo službenom religijom Carstva. Stjecanjem potpore svjetovne vlasti,
kršćanstvo smanjuje radikalizam svojih stavova formiranih u prvim stoljećima; materijalna se
bogatstva su sve manje izložena kritici, a kršćanske institucije sve češće sudjeluju u
aktivnostima koje uključuju nasilje.

GNOSEOLOGIJA ili TEORIJA ZNANJA (EPISTEMOLOGIJA)

1. Zbog čega se upravo gnoseologija može smatrati osnovnom filozofskom disciplinom?
Odgovara na još jedno elementarno pitanje (na način da i ontološko pitanje ovisi o njemu);
Što je istina?.
2. Platonova definicija znanja?
„Znanje je opravdano istinito vjerovanje!“ No ovakva definicija zahtijeva dodatno objašnjenje
s obzirom da su svi pojmovi unutar ove definicije – i sami po sebi, teorijski problem. (Što je
to „Opravdano?“, Što je to istinito?, Što je to „Vjerovanje?).
3. Tko su utemeljitelji gnoseologije kao filozofske discipline i koja pitanja postavljaju?
Utemeljio ju je J. Locke u 17. stoljeću definirajući ciljeve gnoseologije kao odgovore na
sljedeća pitanja: Što je podrijetlo, što je izvjesnost (kako znamo li da je istinito
ono što mislimo da je istinito) i koliki je doseg ljudske spoznaje?
4. Zbog čega područje spoznaje smatramo specifično ljudskim područjem?
Pojam znanja (istina, spoznaja) iznimno je važan i zanimljiv problem jer predstavlja
LJUDSKU POSEBNOST. Smatra se da životinje - ne znaju ništa. Životinje reagiraju na
impulse na način da pokušavaju ostvariti ono što je ugodno i izbjeći neugodu (=instinkt), a ne
posjeduju znanje. Za znanje je potrebno imati sposobnost poimanja i prosuđivanja – te
sposobnosti ima samo čovjek.
5. Koji su osnovni kritreriji za podjelu gnoseoloških koncepcija?
Gnoseološke koncepcije se mogu podijeliti prema dva osnovna kriterija: a) Prema pitanju o
podrijetlu znanja i b) Prema pitanju o dosegu ljudskog znanja
6. Objasni pojmove: Empirizam, racionalizam, kriticizam, voluntarizam, misticizam.
Empirizam je gnoseološka koncepcija koja tvrdi da se istina može doseći samo našim
osjetilima. Senzualne informacije treba potvrditi i pažljivo protumačiti, ali ako je tako, to je
jedina istina dostupna čovjeku. Stoga razum nema primarnu spoznajnu vrijednost jer samo
tumači ono što je dano osjetilima.
Racionalizam tvrdi da je izvor istinskog znanja sam razum. Racionalisti smatraju da
racionalna sposobnost čovjeka nadmašuje onu senzualnu i da nam “sam razum” može
pružiti apsolutnu istinu. Neki od racionalista su: Heraklit, Elejska škola, Descartes, Leibniz,
Hegel…
Kriticizam, Gnoseološka koncepcija koju je utemeljio Immanuel Kant, a temelji se na tvrdnji
da čovjek posjeduje tzv. A PRIORI ZNANJE, (ili znanje koje prethodi činu spoznaje). A
PRIORNO ZNANJE predstavlja dio ukupnog ljudskog znanja. (Dakle, um nije tabula rasa!)
Drugi dio dolazi od osjetila. Stoga je ljudska spoznaja – sinteza senzualnih informacija i a
priornog znanja koje posjedujemo kao ljudi.
Voluntarizam (voluntas - lat. volja) - tvrdi da “višu” (apstraktnu) istinu čovjeku objavljuje Bog.
Ova istina se ne može doseći razumom (niti bilo kojim od osjetila ili kombinacijom razuma i
osjetila). Viša istina se ipak može prepoznati i prihvatiti – voljom. Kroz čin volje možemo doći
do apsolutne istine.
Misticizam – tvrdi da se do apsolutne istine može doći kroz mističko iskustvo, ekstazu i
druga stanja uma koja su različita od normalnog stanja svijesti.
7. Objasni pojmove: Antirealizam, solipsizam, realizam.
ANTIREALIZAM – teorija prema kojoj su sve činjenice o vanjskom svijetu ovisne o
čovjekovim spoznajnim karakteristikama. Stoga je sadržaj svake ljudske spoznaje, uvijek i
samo čovjekova, ograničena istina. Ono što mislimo i znamo o svijetu, uvijek je tek ono što
znamo o ljudskoj slici svijeta.
Radikalni oblik antirealizma je SOLIPSIZAM, tvrdnja da nikakav vanjski svijet zapravo i ne
postoji. Čovjek ne posjeduje nikakvu mogućnost dokaza da bilo što izvan našeg živčanog
sustava uopće postoji. (Drugačije rečeno, ne samo da se čovjekova slika svijeta razlikuje od
onoga što svijet jest, nego osim slike svijeta, ništa drugo (Svijet po sebi) – uopće ne postoji.
REALIZAM – Suprotno antirealizmu, realizam je teorija koja tvrdi da su činjenice o vanjskom
svijetu – objektivne činjenice. Ono što spoznajemo o svijetu nije samo naša slika svijeta
nego je – postojeći svijet po sebi. Ne postoji samo „Svijet po nama“ već i – „Svijet po sebi.“
8. Objasni teoriju korespondencije, koherencije i pragmatičku teoriju istine.
1) TEORIJA KORESPONDENCIJE ILI ADEKVACIJE – Ova se teorija smatra „Klasičnom“
teorijom istine, a autor joj je Aristotel. Definicija glasi: „Istina je poklapanje misli i stvarnosti
(tj. zbiljnosti).“ Istinit je dakle onaj sud koji se slaže, korespondira ili koji je
adekvatan sa zbiljom. No, u ovakvoj definiciji istine se javlja teorijski problem: Istinitost je
svojstvo nekog suda, a ono o čemu sudimo (neki „xy“) je takvo kakvo jest, neovisno o tome
kako mi o tome sudimo (istinito ili lažno). S obzirom da je sve što kao ljudi možemo znati o
„xy“ – uvijek naša misao (ili sud) o“ xy,“ proizlazi da istina nije slaganje misli sa stvarnošću,
nego misli s našim mislima o stvarnosti. Stoga, da bismo znali poklapa li se neka misao
(sud) sa zbiljom, morali bismo znati kakva je zbilja – izvan naših misli o toj zbilji. A to nije
moguće!
2) TEORIJA KOHERENCIJE – Ova je teorija nastala zbog osnovane kritike koja se može
uputiti teoriji korespondencije, pa se istina definira kao: Slaganje nekog suda s drugim
prihvaćenim sudovima. (Neka znanstvena istina ili interpretacija eksperimenta će biti
prihvaćena kao istinita ukoliko je usklađena s drugim, osnovnim prihvaćenim istinama). Istinit
je onaj sud koji je koherentan, neproturječan, uskladiv s drugim važećim sudovima. Istinitost
dakle nije pitanje usklađenosti misli sa stvarnošću već misli s (drugim, prihvaćenim) mislima.
Istinitost proizlazi iz neproturječnog sustava sudova. No, kao što se klasičnoj teoriji istine
mogu uputiti razložne zamjerke i teorija koherencije ima svojih poteškoća: Sustav istinitih
sudova može biti jednako koherentan unutar sebe, baš kao i sustav prihvaćenih neistinitih
sudova.
3) PRAGMATIČKA TEORIJA ISTINE – Prema ovoj teoriji kriterij istinitosti je – Praktična
vrijednost neke tvrdnje. Izraz praktična vrijednost u ovoj teoriji ne treba shvatiti u uskom
smislu riječi, (kao osobna korist i sl.), nego kao korist u smislu proširivanja ljudskih
spoznajnih ili praktičnih mogućnosti. Istinito je ono što se iskustvom potvrdilo kao
plodonosno, tj. korisno. (Korisno može zahvaćati tehničko, društveno, psihološko,
prirodno-istraživačko ili bilo koje drugo područje).
9. Pokušaj dati svoju definiciju istine. Jesi li zadovoljan s tom definicijom?
opet debilno pitanje necu ovo odgovarat.