Pokret sufražetkinja

Sufražetski pokret pripada prvom valu feminizma, a činile su ga žene koje su svojim javnim nastupima i
ekstremnim načinom prosvjedovanja pokušale ostvariti pravo glasa. Ovaj pokret za ženska prava iz 19.
stoljeća najprije se pojavljuje u SAD-u odakle se širi na ostale dijelove svijeta. Premda je pokret doveo do
promjena, napredak je tekao vrlo sporo zbog sukobljavanja s tradicionalnim stavovima koji su
prevladavali u društvu i po kojima je žena bila prikazivana kao majka, supruga i domaćica. Sufražetkinje
su izazvale veliku pažnju, ali i kontroverze u javnosti jer su se koristile metodama direktne akcije, kao što
je vezivanje za pruge, podmetanje vatre u poštanske sandučiće, razbijanje prozora, i sl. Sufražetski
pokret polučio je različite rezultate – doveo negdje do brzog uspjeha dok je drugdje kasnio pa je ženama
pravo glasa dopušteno tek nakon Prvoga svjetskog rata. U Velikoj Britaniji borba žena za pravo glasa bila
je najintenzivnija te se 1903. godine razvilo krilo sufražetskog pokreta pod vodstvom Emmeline
Pankhurst. Sufražetkinje su završavale u zatvorima gdje su štrajkale glađu pa su ih zbog toga nasilno
hranili surovim metodama. Kako bi britanska vlada spriječila naklonost javnosti prema sufražetkinjama
kao žrtvama, donesen je Zakon o mački i mišu kojim su zatvorenice zbog štrajka glađu puštane kući na
oporavak, a potom ponovno bile uhićivane nakon oporavka. Mediji su ih prikazivali u negativnom
kontekstu, a novinski članci bili su nerijetko popraćeni karikaturalnim prikazima sufražetkinja. Dugo
vremena u povijesti, žene su bile značajno ograničene u pogledu svojih prava, često su bile isključene iz
političkog procesa i društvenih odluka. Međutim, tijekom posljednjih stoljeća došlo je do značajnih
promjena koje su rezultat ženskih pokreta. U tom razdoblju ženski pokreti širom svijeta istaknuli su
nepravdu i nejednakost te su zahtijevali reforme u zakonima. Jedan od tih pokreta je pokret
sufražetkinja.

Kao glavni instrumenti u borbi za svoja prava žene su koristile štrajk, osobito žene zaposlene u tekstilnoj
industriji gdje su i činile većinu radne snage.

SSvijest o ovome razvila se mnogo ranije. Tako je 1848. godine, u vrijeme koje je u Europi obilježeno
„proljećem naroda“ i progresivnim idejama, održana prva konferencije o ženskim pravima u Sjedinjenim
Američkim Državama. Dugo su vremena vladale bizarne teze, u smislu posljedica koje se mogu dogoditi u
slučaju da se žene odluče aktivnije društveno uključiti. Jedna od njih je i ona koju, u svojoj knjizi Austrijski duh,
iznosi američki povjesničar William M. Johnston, ističući vjerovanja da će djevojke od učenja oćelaviti te
izgubiti vitak stas. Ova je teza imala za cilj dodatno odvratiti žene od školovanja, a samim time i od društvene
emancipacije. Tako su čak i profesori na bečkom Medicinskom fakultetu, početkom 20. stoljeća, tvrdili kako je
općepoznata stvar da žene imaju manji mozak u odnosu na muškarce.
Navedeno je uvelike pridonijelo otporu žena ovakvim standardima i dominantnom načinu razmišljanja. Tako
dolazi do osnivanja različitih ženskih društva, kako u građanskim okvirima tako i u okvirima radničkoga
pokreta.
U okvirima apsolutne i višestruke diskriminacije, žene su borbu za promjenu svoga položaja počele vezivati uz
borbu za radnička prava, stvarajući time čvrstu vezu između rodnog i klasnog pitanja. Ovo je dijelom bilo
uvjetovano i izraženim emancipatorskim potencijalom kojega je on nosio, ponajprije u smislu, Augusta Bebela
i njegovog spisa Žena i socijalizam, u kojemu je između ostalog problematizirao i revoluciju u privatnom
životu kao i borbu žena za politička prava.[2]
Kao glavni instrumenti u borbi za svoja prava žene su koristile štrajk, osobito žene zaposlene u tekstilnoj
industriji gdje su i činile većinu radne snage.

Sufražetski pokret bio je aktivan krajem 19. i početkom 20. stoljeća, s vrhuncem aktivnosti u razdoblju
prije i nakon Prvog svjetskog rata. Osnovna težnja sufražetskog pokreta bila je osigurati jednako pravo
glasa muškaraca i žena. Izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage za pravo glasa. U svoje doba imao
je pogrdan prizvuk, odnosno njime su se opisivale prije svega pripadnice radikalne frakcije, okupljene oko
Ženske socijalne i političke unije na čelu s Emmeline Pankhurst. Žene su bile isključene iz izbornog procesa u
mnogim zemljama, a sufražetkinje su se zalagale za ravnopravno političko predstavljanje. No
sufražetkinje se nisu borile samo za pravo glasa. One su se također borile za pristup obrazovanju,
zapošljavanju, vlasništvu imovine i druge aspekte društvene ravnopravnosti. Iako sufažetski pokret nije
imao službenog začetnika postoji mnogo važnih žena koje su bile dio njega. Neke od tih žena su: Mary
Wollstonecraft, Elizabeth Cady Stanton, Susan B. Anthony, Emmeline Pankhurst te druge.
Iako nije direktno bila sufražetkinja, Mary Wollstonecraft se smatra jednom od pionira feminizma. Njena
knjiga "O pravima žene" (A Vindication of the Rights of Woman), objavljena 1792. godine, bila je jedno
od ranih dijela koja su izražavala potrebu za jednakim pravima za žene, uključujući pravo glasa.

Mary Wollstonecraft

Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony bile su ključne figure u američkom sufražetskom pokretu.
Stanton je bila filozofkinja i aktivistkinja, dok je Anthony bila organizatorka i zagovornica prava žena.
Radile su zajedno u borbi za žensko pravo glasa u Sjedinjenim Američkim Državama.
 Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony

Britanska aktivistkinja Emmeline Pankhurst bila je osnivačica Women's Social and Political Union (WSPU)
1903. godine. WSPU je bio radikalan dio sufražetskog pokreta u Velikoj Britaniji i koristio je agresivnije
taktike kako bi skrenuo pažnju na zahtjeve za žensko pravo glasa.

Emmeline Pankhurst

Rane godine pokreta obilježene su miroljubivim i pravnim metodama, pri čemu su sufražistkinje
sudjelovale u javnim predavanjima, kampanjama pisanja i prikupljanju potpisa. Unatoč tim naporima,
napredak je bio spor, a frustracija je rasla kako su zakonodavna tijela i javnost u cjelini odolijevali ideji
žena sudjelovanja u političkim poslovima. Prekretnica je došla kada su miroljubive metode zakazale u
postizanju značajnih rezultata, potičući prijelaz prema radikalnijim strategijama. Neke od tih strategija
su:

 protesti i demonstracije (sufražetkinje su organizirale masovne proteste i demonstracije kako bi

skrenule pažnju javnosti i pritisnule vlasti da priznaju njihova prava),
 razbijanje i uništavanje javnog vlasništva (neki sufražetski pokreti su koristili radikalnije taktike,
poput razbijanja izloga, paljenja poštanskih sandučića ili uništavanja javnih dobara),
 štrajkovi glađu (sufražetkinje su pribjegavale štrajkovima glađu kao sredstvu pritiska na vlasti),
 sabotaža i vandalizam (u nekim slučajevima, sufražetkinje su se koristile aktima sabotaže i
vandalizma kako bi izrazile svoje nezadovoljstvo).

Sufražetkinje su se suočavale s žestokim protivljenjem od strane anti-sufražističkih skupina,

konzervativnih elemenata, pa čak i nekih feministkinja koje su smatrale da su metode pokreta radikalne.
Borba za pravo glasa postala je duboko polarizirajuće pitanje odražavajući šire društvene tenzije tog
vremena. Čuveni "Zakon o mački i mišu" ilustrirao je vladin odgovor na štrajkove glađu sufražetkinja.
Prema toj zakonodavnoj mjeri, sufražetkinje koje bi stupile u štrajk glađu puštane su iz zatvora kada bi
im se zdravlje pogoršalo, samo da bi bile ponovno uhićene kad bi se oporavile. Umjesto da uguši pokret,
ove su stroge mjere pojačale njegovu odlučnost i pridobile simpatije zahtjeva sufražetkinja. Prvi svjetski
rat pokazao se prekretnicom za pokret sufražetkinja. Rat je također stvorio promjenjivu političku sliku,
potičući britansku vladu da prepozna žrtve žena i 1918. donese Zakon o predstavništvu naroda. Iako nije
osiguravao potpuno pravo glasa, zakon je dodijelio pravo glasa ženama starijima od 30 godina koje su
ispunjavale određene imovinske uvjete. Bio je to značajan korak naprijed, odražavajući priznavanje
doprinosa žena i otvaranje puta za buduće napretke. Vrhunac pokreta sufražetkinja dogodio se 1928.
godine donošenjem Zakona o jednakom pravu glasa koji je dodijelio pravo glasa svim ženama starijim od
21 godine, konačno uspostavljajući spolno neutralno pravo glasa u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Sufražetski pokret važan je dio povijesti prava žena. Donio je pravo glasa mnogim ženama. No iako
većina svijeta ima jednaka prava muškaraca i žena postoje mnoge države u kojima se žene i dalje bore za
svoja prava. U Saudijskoj Arabiji žene su dobile pravo glasa tek 2015. Godine.

Izvori:

 https://www.rochester.edu/sba/suffrage-history/the-power-of-womens-friendship/
 https://en.wikipedia.org/wiki/Emmeline_Pankhurst
 https://www.enciklopedija.hr/clanak/sufrazetkinje
 https://hrcak.srce.hr/184611
 https://www.libela.org/prozor-u-svijet/6690-kontinuum-prijepora-i-nerazumijevanja-i-potreba-za-vecom-
osjetljivoscu-i-promisl/
 Udžbenik iz povijesti: Povijest 8- Alfa