1.

MARIA MONTESSORI
1.1. Biografija

Maria Montessori je rođena 1870. godine u gradu Chiarvalle u Italiji. Obitelj

Montessori se preselila u Rim kad je Maria imala dvanaest godina te joj se tada pružila prilika
za dobro obrazovanje koje će ju pripremiti za podučavanje, jedino zanimanje kojim su se u to
doba mogle baviti mlade žene. Kako je njezino školovanje napredovalo, počela je probijati
granice karijere jedne žene te je nastavila svoje obrazovanje na Regio Istituto Tecnico
Leonardo da Vinci s namjerom da postane inženjer, što je u to doba za ženu bilo nečuveno. Za
vrijeme studija se predomislila i odlučila postati liječnica. U to je vrijeme bilo nezamislivo da
žena upiše medicinski fakultet, no Maria je ipak uspjela.
Uz brojna odbacivanja od strane neprijateljski raspoloženih muških kolega, Maria
Montessori je 1896. s najboljim ocjenama diplomirala na Rimskom sveučilištu i postala prva
liječnica u Italiji. Odmah se zaposlila u Sveučilišnoj bolnici San Giovanni, a iste je godine
predstavljala Italiju na Međunarodnom kongresu za ženska prava gdje je iznosila tezu da žene
imaju pravo na plaću za svoj rad jednaku plaći muškaraca.
Godine 1897. postala je asistentica na klinici za psihijatriju Rimskog sveučilišta. U
tom se razdoblju susretala s takozvanom zaostalom djecom. Bila su to djeca koja se nisu
mogla uklopiti u školu i u svoje obitelji, pa su bila smještena u duševnu bolnicu. Kao liječnicu
Mariju je zanimala pedijatrija, pa je bila vrlo osjetljiva na položaj te izolirane djece koja nisu
imala što raditi i nisu primala nikakve osjetilne podražaje. Primijetila je da se ta djeca bacaju
na pod tražeći mrvice. Na osnovi toga je zaključila da takvo njihovo ponašanje predstavlja
njihov napor da svijet oko sebe spoznaju rukama. Upravo ta ideja da put do intelektualnog
razvoja vodi kroz ruke, glavna je ideja Montessori metode.
Tražeći podatke o liječenju mentalno zaostale djece, pronašla je rad Jeana Itarda i
Edouarda Séguina. Itard je posebno proučavao gluhonijeme te je poznat po pokušajima da
odgoji i socijalizira retardiranoga dječaka pronađenog u šumi. Njegov je osobit pristup bio
sustavno podražavanje dječakovog mozga putem osjetila. Séguin je bio Itardov student koji je
osnovao školu za slaboumne u Parizu. On je osmislio niz mišićnih vježbi pomoću kojih bi
prouzročio promjenu u ponašanju te tako podučio i odgojio dijete. Proučavanje njihovih djela
uvelike je utjecalo na rad Marije Montessori koja je preuzela osnovne ideje učenja putem
osjetila i učenja pomoću pokreta te ih prilagodila i razvila u vlastiti sustav.
 Godine 1898. oblikovao se komitet koji će priskrbiti sredstva za nacionalnu
medicinsko- - pedagošku instituciju, Nacionalnu ligu za obrazovanje zaostale djece. U
okviru rada Nacionalne lige za obrazovanje zaostale djece osnovana je Ortofrenična škola.
Maria Montessori je imenovana sudirektoricom s Giusseppeom Montesanom. Maria je
provela dvije godine radeći u Ortofreničnoj školi i upravo je u tom razdoblju počela razvijati
ideje za svoj obrazovni materijal. Godine 1901. Maria je napustila Ortofreničnu školu, nakon
čega je 1904. godine prihvatila mjesto na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Rimu na
kojemu je ostala do 1908. godine.
Godine 1906. Mariju Montessori su zamolili da organizira škole i vrtiće koji su
podizani u sklopu programa izgradnje siromašne radničke četvrti. Prva takva ustanova bila je
namijenjena djeci od tri do šest godina. Nazvala ju je Casa dei Bambini što znači dječja kuća.
Djeca su postigla izniman napredak i ubrzo su petogodišnjaci pisali i čitali. Uskoro je postalo
očito da su sva djeca sposobna za određena postignuća.
Ubrzo su uslijedila međunarodna priznanja. Posjetitelji su dolazili iz mnogih krajeva
svijeta kako bi se osobno uvjerili u uspješno i poticajno podučavanje i učenje koje se odvijalo
u dječjim kućama. Na taj se način Montessori metoda proširila cijelim svijetom. Maria
Montessori je sve svoje vrijeme provodila radeći, obučavajući učitelje i odgajatelje. Mnogo je
putovala i posjećivala novoosnovane Montessori škole, vrtiće i društva.
Nakon što se još tijekom rata preselila u Barcelonu, ondje je 1917. otvorena prva
Montessori osnovna škola u Španjolskoj. Dvije godine poslije počeo je tečaj pedagogije
Montessori u Londonu. Osim u Londonu, tijekom dvadesetih i tridesetih godina Maria
Montessori je organizirala tečajeve i u Milanu, Amsterdamu i Rimu. Ti su tečajevi bili
iznimno posjećeni, a pohađali su ih pripadnici obrazovno svjesne elite iz cijele Europe.
Potreba da se osnuje krovna udruga koja bi se brinula za sustavnu izobrazbu Montessori
učitelja konačno je realizirana 1929. u Berlinu, osnutkom Međunarodne Montessori udruge
(Association Montessori Internationale, AMI).
Kad je 1934. Italija planirala ekspanziju na afrički kontinent, fašistički je režim želio
pobuditi militaristički duh u svim segmentima talijanskog društva. Mussolini je od Marije
Montessori zahtijevao da u svojim školama uvede nošenje fašističkih uniformi i fašistički
pozdrav. No, kad se ona tomu odlučno usprotivila, Mussolini je naložio da se sve Montessori
škole u Italiji zatvore. Maria Montessori odlučila je napustiti Italiju te se ponovno preselila u
Španjolsku. Godine 1935, dvije godine nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj,
sjedište Međunarodne Montessori udruge preseljeno je u Amsterdam, gdje se nalazi i danas.
Godinu dana poslije, kad je u Španjolskoj izbio građanski rat, Maria Montessori je došla u
Nizozemsku, u kojoj je tada već postojalo 200 Montessori škola. Drugi svjetski rat, koji je
izbio 1939., zatekao je Mariju Montessori i njezina sina Marija u Indiji. Majka i sin su godine
koje slijede provodili organizirajući tečajeve po Indiji. Mario Montessori je postao u tom
razdoblju najvažniji pomoćnik svoje majke. Maria Montessori je tri puta bila predložena za
Nobelovu nagradu za mir i to uzastopno 1949., 1950. i 1951.
Umrla je 6. svibnja 1952. u osamdeset drugoj godini života u Noordwijku u
Nizozemskoj. Nakon njezine smrti, pokret je nastavio rasti. Od početka šezdesetih godina rast
se ubrzao i u cijelom je svijetu oživljeno zanimanje za njezine ideje, koje traje još i danas.
1.2. Montessori pedagogija

Maria Montessori je smatrala kako niti jedan čovjek ne uči od drugoga nego svaki
čovjek treba učiti sam. Svrha ranog obrazovanja djece nije obasipanje činjenicama već
poticanje djetetove prirodne želje za stjecanjem znanja putem didaktičkih sredstava i
pripremljene poticajne okoline. Maria Montessori temelji svoju pedagogiju na deset načela:
1. Načelo upijajućeg uma - Dijete se razlikuje od odrasle osobe po načinu na koji uči.
Ono posjeduje karakteristiku koju je Maria Montessori nazvala upijajući um. Djetetov
um nesvjesno upija informacije iz okoline i vrlo brzo uči o njoj. Sposobnost učenja na
taj način karakteristična je za malu djecu i traje otprilike do njihove šeste godine.
2. Načelo promatranja – Maria Montessori je smatrala da se samo promatranjem može
pravilno pristupiti i pojedincu i skupini. Njezina pedagogija je nastala iz neposrednog
promatranja djeteta. Kvalitetno promatranje zahtjeva veliko strpljenje. Promatrajući
dijete moramo biti vrlo tihi, izvana pasivni, a iznutra vrlo aktivni. Cilj promatranja je
uočiti potrebu djeteta.
3. Načelo radnog instinkta – Radni instinkt jača u slobodnom izboru, pripremljenoj
okolini i disciplini. Volja za radom je veća ako je sve uređeno, jer se u kaosu gubi i
volja i energija.
4. Načelo slobodnog izbora – Načelo slobodnog izbora odnosi se na izbor pribora, mjesta
za rad i izbor partnera. Sloboda izbora je odraz djetetovog zanimanja i motivacije, a
potiče i razvoj koncentracije. Sloboda izbora sigurno doprinosi većoj motivaciji koja
za rezultat ima usredotočenost i veću sklonost radu.
5. Načelo discipline – Ovo je načelo povezano s uporabom pribora. Dijete se poučava
uljudnom ophođenju i ne dopušta se otimanje i ljutnja. Da bi se to postiglo, u
pripremljenoj okolini smješten je samo po jedan pribor od svake vrste. U slučaju da je
neko dijete već uzelo pribor, u Montessori okruženju ne dopušta se otimanje ili ljutnja,
 već djetetu moramo objasniti da treba pričekati da dijete koje je uzelo pribor isti vrati
na mjesto ili mu predložiti da zamoli dijete da zajedno s njim radi s priborom.
6. Načelo osobnog tempa i trajanja rada – Ovo načelo ovisi o dobi djeteta,
sposobnostima, zanimanju i motivaciji. Osobito je važno za djecu s teškoćama u
razvoju jer ona često napreduju sporije, u skladu sa svojim mogućnostima, a
vremenski su kraće sposobna baviti se nečim zbog smanjenog kruga iskustva i
nedostatka motivacije.
7. Načelo ponavljanja – Načelo ponavljanja povezano je s djetetovom potrebom da se
nekom aktivnošću bavi više puta, sve dok se u tome ne izvješti. Pritom je dijete
samostalno i ne treba mu pomoć sa strane. Dijete ne treba prekidati, već ga treba
pustiti da ponavlja istu radnju koliko god želi, jer na taj način uči. Njemu to
ponavljanje nije dosadno.
8. Načelo provjere ispravnosti – Ono se odnosi na pravilnu uporabu pribora. Sistem
kontrole ugrađen je u većini pribora, što omogućava djetetu da samo sazna što nije
ispravno učinilo i da se ispravi. Na taj se način dijete oslanja na sebe i stječe
samopouzdanje.
9. Načelo imitacije – Načelo imitacije vezano je uz način usvajanja novih znanja
metodom oponašanja, što ujedno predstavlja put učenja kod djece predškolske dobi.
Budući da su skupine kronološki heterogene, mlađa djeca uče oponašajući stariju.
10. Načelo tri stupnja spoznavanja – Prvi stupanj označava povezivanje senzorne
percepcije s imenom (imenovanje pojma: Ovo je…). Drugi se stupanj odnosi na
prepoznavanje predmeta-pojma kad je imenovan (prepoznavanje pojma: Pokaži mi...),
a treći stupanj na ponavljanje (imenovanje) od strane djeteta koje odgovara pojmu-

predmetu. (znanje pojma koji se usvaja Što je ovo?)

Pri promatranju djece Maria Montessori je uočila da postoji određeno razdoblje

osjetljivosti koje nije jedinstveno za svu djecu. Svako dijete posjeduje unutrašnju osjetljivost
kada je u mogućnosti s lakoćom usvojiti, odnosno upiti određena znanja i vještine iz svoje
okoline. Na temelju svojih iskustava izdvojila je šest razdoblja posebne osjetljivosti:
 Osjetljivost za red
 Osjetljivost za jezik
 Osjetljivost za spretnost u kretanju
  Osjetljivost za društveno ponašanje
 Osjetljivost za male predmete
 Osjetljivost za učenje putem osjeta (Britton, 2000., 13).
Maria Montessori je svoju metodu oblikovala na temelju promatranja djece u
različitim stadijima razvoja te u dodiru s djecom iz različitih kultura. Ono što je uočila kao
uobičajeno za svu djecu navela je kao univerzalne karakteristike djeteta na kojima se zasniva
Montessori metoda, a to su:
 sva djeca imaju upijajući um
 sva djeca prolaze kroz razdoblja posebne osjetljivosti
 sva djeca žele učiti
 sva djeca uče kroz igru i rad
 sva djeca prolaze kroz nekoliko faza razvoja
 sva djeca žele biti neovisna (Britton, 2000., 12).
Pedagogija Marije Montessori temelji se na znanstvenom promatranju spontanog
učenja djece, na poticanju vlastitog djelovanja djeteta i njegove samostalnosti i na poštovanju
djetetove osobnosti. U središtu Montessori pedagogije je dijete. Ne postoje ciljevi koji bi bili
izvan djeteta. Upute Montessori pedagogije slijede prirodni fiziološki i psihički razvoj djeteta,
s ciljem poticanja kretanja, osjećanja, spoznavanja i mišljenja. Odgojem se potiče umni,
duševni i tjelesni razvoj djeteta vlastitim snagama. Njezine spoznaje temelje se na
promatranju djeteta u njegovom normalnom ponašanju. Najvažniji elementi Montessori
pedagogije jesu prikladno pripremljena okolina s posebnim Montessori razvojnim didaktičkim
priborom (Philipps, 1999.).
Maria Montessori je uočila da dijete, kada izgleda da je na najvišim nivoima svoje
svjesnosti, pokazuje fenomen „usmjeravanja pozornosti“ . To gotovo meditirajuće, dugo
stanje zaokupljenosti nečim na temelju usmjeravanja pozornosti je ljubav prema predmetima
koja uvijek čini dijete osjetljivim za stvarnost predmetnog svijeta. Taj fenomen, nazvan
Montessori fenomen, od iznimne je pedagoške važnosti i omogućuje da se cijeli pedagoški
rad usmjeri na dijete i njegovo samostalno djelovanje. Tražeći najpovoljnije uvjete za pojavu
fenomena usmjeravanja pozornosti razvila je M. Montessori za tu svrhu odgovarajući pribor,
pripremila okolinu, odredila način ponašanja odgojitelja i tehniku indirektnog upletanja
(Philipps, 1999., 49-50).
„Pomozi mi da to uradim sam“, odgojna je deviza koju je zagovarala M. Montessori, a
koje se i danas drže brojni učitelji i odgajatelji u Montessori-kućama (Matijević, 2001., 44).
 2. MONTESSORI DIDAKTIČKI MATERIJALI

Maria Montessori je postavila vrlo stroga pravila za izgled okoline i ponašanje

odraslih u Montessori ustanovama. Okolinu koja je primjerena potrebama djeteta i nudi sve
što mu treba za tjelesnu, umnu i duhovnu prilagodbu Maria Montessori zove pripremljena
okolina. Takva okolina ima ključnu ulogu u razvoju djeteta i uređena je tako da ispunjava
stvarne potrebe djeteta i dopušta rast njegove ličnosti. Pripremljena okolina ispunjena je
priborom koji mami dijete na rukovanje, na određeni način je strukturirana tj. sav je pribor
postavljen tako da vodi dijete od lakše prema težim vježbama, od konkretnog prema
apstraktnom, od lakše prema zahtjevnijoj razini (Philipps, 1999.).
Montessori pribor je poseban didaktički pribor koji je na temelju svojih opažanja djece
i iskustva u radu s djecom te proučavajući radove Itarda i Séguina razvila Marija Montessori.
U izradi pribora pomagao joj je od 1920. Albert Nienhuis. Izabrao je najbolje sirovine – drvo,
ljepila, boje, metale tražeći od svojih majstora da ispune njezine zahtjeve (Philipps, 1999.,
62).
Za Mariju Montessori dijete stoji u središtu zanimanja, a nikako materijal kojim se ono
bavi. Odgojitelj djecu uvodi u materijal preko lekcija koje imaju tri stupnja. Na prvom stupnju
odgojitelj navede konkretni predmet i pokaže ga. Na drugom stupnju odgojitelj kaže kako se
taj predmet zove i pusti dijete da samo izabere. Na trećem stupnju odgojitelj pita dijete kako
se predmet zove i ono odgovara. Pritom nije važno da odgojitelj ili učitelj puno govori i
objašnjava jer sam materijal ima svoj vlastiti jezik te djetetu omogućuje da samo uči na zoran
način. Montessori materijal je sredstvo preko kojeg dijete dovodi u red ono što ima u sebi. To
se postiže tako što materijal mora imati svoj unutarnji i vanjski red. Vanjski se red postiže
tako što se pazi na to da materijal na policama ima točno određeno mjesto i da je sam po sebi
uredan. Na taj način svako dijete brzo nađe ono što mu treba (Seitz i Hallwachs, 1997.).
Sve što treba za jednu vježbu za mlađu djecu je pripremljeno na jednom podlošku, u
jednoj kutiji ili košarici, tako da se sve potrebno može odjednom uzeti i odnijeti na mjesto na
kojem će se raditi. Tako nema traženja i interes za rad nije ometen. Pribor je čist, potpun i
nenarušen, odabran da bude što ljepši, odgovarajući i skladnih boja, mora dijete poticati,
voditi ga do usavršavanja vještine.
Jedino pravilo u Montessori prostoru jeste: "Nakon bavljenja nekim priborom
potrebno je vratiti ga na isto mjesto na kojem se nalazio i dovesti ga u isto stanje u kakvom je
zatečen, kako bi i iduće dijete koje ga odabere moglo njime steći potrebne vještine i znanja."
(Philipps, 1999., 61).
Postoji nekoliko kriterija prema kojima je određeni pribor odabran za pojedinu vježbu:
 Prvi kriterij na temelju kojeg je Montessori pribor odabran za pojedinu vježbu
je njegova dostupnost djetetu - dijete ne ovisi o odrasloj osobi ako želi uzeti
pribor za neku vježbu i baviti se njime, ono ga samo može dohvatiti, uzeti,
nositi...
 Drugi kriterij je poticanje djetetove djelatnosti - pribor potiče dijete da s njime
nešto aktivno radi, da koristi osjetila, ruke i misli.
 Treći kriterij je primjerenost potrebama i sposobnostima djeteta, u smislu
poticanja razvoja - vježbe prate razvojne potrebe, od jednostavnih postaju sve
složenije, od konkretnih sve apstraktnije i vode dijete vještinama i znanju.
Pribor omogućuje djetetu da konkretnim hvatanjem shvati.
 Četvrti kriterij je mogućnost uočavanja pogreške u radu, jer je Maria
Montessori oblikovala pribor i vježbe tako da dijete može samo uočiti svoje
pogreške i biti samostalno u ispravljanju svog rada. Mogućnost uočavanja
pogrešaka odgaja dijete, bez direktnog upletanja odraslih, bez opomena, uvjet
je za pažljiv, samostalan i koncentriran rad. Čim djeca shvate načelo uočavanja
pogrešaka, postaju u svom radu neovisna o odraslima. Ona sama spoznaju jesu
li dobro radila. Prosuđivanje odrasle osobe više im nije potrebno (Philipps,
1999.).
Pribor je pomoć djetetu. Ono ga bira, uzima i koristi to prema svojim sklonostima i
potrebama, prema svom interesu. Odgojitelj mora pokazati uporabu pribora. On je posrednik
između pribora u djeteta. Način na koji se priborom rukuje djetetu pokazuje Montessori
odgojitelj dok dijete pozorno prati što odgojitelj radi. Pokazivanje upotrebe pribora uvijek je
individualna interakcija. Učenje se odvija u bliskoj komunikaciji – oči u oči. Odgojitelj mora
priborom rukovati uvijek na isti način, pa i onda kada dijete nije potpuno usmjereno na njegov
rad. Za vrijeme izvođenja vježbe odgojitelj ne objašnjava što radi, nastoji se sa što manje
riječi doći do željenog učinka. Na taj način dijete samo uviđa i donosi zaključke što ne smije
biti ometeno beskorisnim objašnjenjima. Pri radu s priborom odgojitelj mora biti svjestan
svrhovitosti svakog od svojih pokreta, kako bi se djetetu predalo najbolje od najboljeg. U
Montessori prostoru nedopustivo je izražavanje pozitivnih i negativnih sudova o dječjem
uratku. Dijete mora imati slobodu, slobodu da griješi, slobodu da traži i samo nađe ispravan
način (Philipps, 1999.).
Marija Montessori razlikuje različita područja i primjenu materijala:
1. materijal s kojim se provode vježbe za praktični život
2. osjetilni materijal
3. materijal za matematiku
4. materijal za jezik
5. materijal za svemirski odgoj (Seitz i Hallwachs, 1997., 70).

2.1. Materijal za vježbe praktičnog života

Odgojni cilj ovih materijala je poticanje samostalnosti i neovisnosti djeteta u

svakodnevnom životu. Vježbe praktičnog života osmišljene su kako bi razvijale neovisnost,
samopouzdanje, samopoštovanje i vladanje samim sobom. Maria Montessori je naglašavala
da vježbe iz praktičnog života nemaju praktičan cilj, pa zbog toga naglasak ne smije biti na
praktičnom, već na životu. Zbog toga se ove vježbe još nazivaju i vježbe za poticanje
samostalnosti u svakodnevnom životu.
Vježbe za poticanje samostalnosti u svakodnevnom životu mogu se podijeliti na:
1. predvježbe koordinacije i kontrole pokreta
2. briga za sebe
3. briga za okolinu
4. usvajanje oblika ponašanja u društvu i za društvo (vježbe uljudbe)
5. hodanje po crti i vježba tišine

Predvježbe koordinacije i kontrole pokreta pomažu djetetu da kasnije lakše rukuje

priborom. Potiču razvoj grube i fine motorike. Dijete uvježbava elementarne djelatnosti –
hodanje, nošenje, ustajanje, sjedenje, otvaranje vrata, različitih predmeta, otključavanje i sl.
Time dijete vježba koncentraciju, točnost i preciznost. Maria Montessori je naglašavala da se
dijete treba čim prije osamostaliti u smislu brige za sebe. Upravo je zbog toga osmislila okvire
koji pomažu djetetu u svladavanju odijevanja. Maria Montessori je primijetila da djeca vole
tišinu i da je često baš tišina izvor čovjekova djelovanja. Vježbe tišine uvode se kako bi se
djeca umirila, opustila, a i da bi se nenametljivo promijenila aktivnost.
Aktivno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima iz djetetovog života razvija
samopouzdanje, samouvjerenost i samodisciplinu, na način da dijete svlada zadatke
predstavljene u individualnim vježbama. Različite vježbe iz svake kategorije razvijaju
koncentraciju, osjećaj reda, pažnju prema sitnim detaljima, svjesnost o točnosti i dosljednosti i
koordinaciju. Ključni dijelovi svake aktivnosti su red, ljepota, dosljednost i točnost, i s dječjeg
stajališta, ponavljanje. Ponavljanje dozvoljava precizniju koncentraciju, točniju koordinaciju
ruke i oka i osjećaj namjerne akcije koji je manifestiran u osjećaju „Ja to mogu učiniti sam!“,
što je ujedno i prvi korak na putu do samodiscipline. Red, točnost i osjećaj za detalje
preduvjeti su za svladavanje i razvijanje logike, matematike, znanosti i stvaralaštva. Važno je
naglasiti da je dijete usmjereno na pravi rad u realnom svijetu i da se ne radi o igranju. Dijete
pere rublje koje je doista prljavo, postavlja stol na kojemu će ručati, briše stol po kojemu se
prolila voda i ne igra se, već to zaista radi. Svaka vježba uključuje precizne metode
postavljanja i pospremanja. Svaki komplet materijala uključuje i mali podmetač kako bi se
odredio prostor potreban za svaku vježbu. Kao dio svake lekcije, svaki komplet materijala
vraća se na policu kako bi bio dostupan za korištenje nekom drugom djetetu.

2.2. Osjetilni materijal

Maria Montessori je u svojoj pedagogiji slijedila zakonitosti prirode i kao što u prirodi
svaka pojava ili predmet ima svoju temeljnu odrednicu, takve je slične odrednice nastojala
slijediti u priboru koji služi za poticanje osjetilnosti. Maria Montessori je još 1909. godine
postavila temelje vježbi za poticanje osjetilnosti. Osnovu tih vježbi pronašla je u djelima
Itarda i Séguina koji su osmislili pribor za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.
Materijali za poticanje osjetilnosti u sebi sadrže samo jedno karakteristično svojstvo.
Materijalom se nastoji izdvojiti samo jedno svojstvo, samo jedna osobina kojom se razvija
određeno osjetilo. Izdvajanje osobine je način učenja. Primjerice, svi su prutovi crvene boje,
jednake širine i visine. Izdvojena osobina kod prutova je različita dužina svakog pruta. To je
Maria Montessori nazvala izolacija osjeta.
Smisao i cilj pribora za poticanje osjetilnosti može se objasniti kroz činjenice da je
vrijeme od 2 do 6 godine optimalno za poticanje osjetilnosti, dijete uz pomoć svojih osjetila
upoznaje svijet oko sebe, ali i uz pomoć aktivnosti osjetila izoštrava se poimanje te točnim
predodžbama dijete shvaća uzrok i posljedicu. Rad s materijalom za poticanje osjetilnosti
omogućava djetetu shvaćanje apstraktnih pojmova uz pomoć konkretnog materijala.
Fizikalne osobine materijala za poticanje osjetilnosti su boja, oblik, masa-dimenzija,
zvuk, razlike u hrapavosti, težina i toplina. Materijal se pojedinačno izdvaja samo po jednoj
od navedenih osobina. Sve ostale moraju biti zajedničke. Zajedničke osobine cjelokupnog
materijala za poticanje osjetilnosti su:
 Kontrola pogreške koja navodi dijete na razmišljanje, kritičnost, pažljivost u radu.
Razvija kod djeteta sposobnost poimanja te mu omogućava bolje razumijevanje malih
različitosti.
 Estetika se odnosi na to da svaki pribor prati sklad u odabiru boja, oblika, sjaja i
izdržljivosti i kao takav stoji djetetu na raspolaganju. Dijete doživljava ljepotu pribora,
njegovu privlačnost i karakterističan poredak.
 Aktivnost kod djeteta potiče upravo materijal i zadovoljava djetetovu jaku potrebu za
djelatnošću.
 Ograničenje količine pojedinog materijala dovodi do reda u kaosu, reda u duši djeteta,
olakšanog razumijevanja mnoštva različitih predmeta u njegovoj okolini te do jačanja
djetetove snage.
 Materijalizirana apstrakcija. Pribori u sebi sadrže osobine kao što su nisko-visoko,
debelo-tanko, hladno-toplo i sl. To su za dijete apstraktni pojmovi i ono ih usvaja i uči
pomoću konkretnih materijala. Dijete rukuje materijalima, doživljava sve njihove
osobine i uči od konkretnog prema apstraktnom.
Osjetilni materijal zbog svoje jednostavnosti ima meditativni karakter. Ponavljajući
vježbe djeca postižu mir i koncentraciju (Seitz i Hallwachs, 1997., 76).
Materijali za poticanje razvoja osjetilnosti dijele se na:
 Pribor za poticanje osjetilnosti vida
 Pribor za poticanje osjetilnosti dodira
 Pribor za poticanje osjetilnosti sluha
 Pribor za poticanje osjetilnosti težine
 Pribor za poticanje osjetilnosti topline
 Pribor za poticanje osjetilnosti okusa
 Pribor za poticanje osjetilnosti mirisa (Philipps, 1999.).
 Svrha pribora za poticanje osjetilnosti je razbuđivanje i profinjenost samog osjetilnog
aparata, da bi uz pomoć njega potaknuli ono kreativno u nama samima s ciljem doživljavanja
stvaralačkog i jedinstvenog za svaku osobu – dijete. Maria Montessori je naglašavala da i u
poticanju treba imati mjeru, pa je iz njezine prakse proizašlo načelo slobodnog izbora na
osnovi kojega dijete može samo ispuniti i zadovoljiti svoje potrebe. Poticanje osjetilnosti i
odgoj uz pomoć pokreta su elementarna osnova za razvoj inteligencije. To je cilj kojemu
trebamo težiti kada primjenjujemo Montessori materijale za poticanje osjetilnosti.

2.3. Materijal za matematiku

Od svih Montessori materijala, svakako je najzanimljiviji onaj za matematiku. Djeca

su indirektno preko praktičnih vježbi za život već pripremljena za rad s materijalom za
matematiku. Ponovljenim, jasnim i logičkim slijedom provedenih radnji djeca uče misliti
prema određenom redu. Logička posljedica vježbi za praktični život nastavlja se u osjetilnom
materijalu koji već ima matematičku strukturu. Učenje s materijalom za matematiku je
kinestetičko učenje. Dijete uči kroz rad i tako svladava osnovne zadatke. To je prava primjena
pedagoškog načela koje je još izrekao Pestalozzi: Odgoj ima tri činitelja (glavu, srce i ruku)!
(Seitz i Hallwachs, 1997., 79-80).
Maria Montessori je smatrala da je matematika pojam koji je svojstven i zajednički
svim ljudima, pa i djeci te da ona nije sposobnost pojedinca ili talent nadarenih. Ona smatra
da svako dijete posjeduje „matematički um“ koji razvija od svoga rođenja osjetilnim putem i
procesom apstraktnog učenja. Montessori matematički pribor omogućuje djetetu da brojevne
veličine konkretno-osjetilno spozna i dođe do najviših matematičkih apstrakcija.
Matematički um označava apstraktno mišljenje, istraživanje i analiziranje, sposobnost
predočavanja, rasuđivanje, uspoređivanje, procjenu i argumentiranje, precizno djelovanje te
stvaralačku aktivnost i otkrivanje novoga. Matematički se um očituje već od ranoga
djetinjstva i to kao djetetova znatiželja što je priprema za buduće znanstveno istraživanje i
razmišljanje. Malo dijete nije svjesno svoga matematičkoga uma iako ga matematika okružuje
od početka njegova života. Za razvoj matematičkog uma veoma je bitna poticajna okolina.
Putem konkretnih materijala dijete se indirektno priprema za apstraktnu matematičku znanost.

Maria Montessori je bila izniman logičar i prirodoslovac, što se vidi na matematičkom

materijalu, kojemu je pridala veliku pozornost. Montessori matematički materijal omogućuje
djetetu da konkretnim doživljajima stvara osnovna matematička iskustva, ponavljanjem vježbi
dolazi do temeljnih spoznaja te koristeći materijal uoči vezu geometrije, aritmetike i algebre.
Materijali za matematiku su podijeljeni u pet skupina:
1. Količina i simboli od 0 do 10. Ova skupina materijala obuhvaća upoznavanje i
usvajanje količine i simbola do 10, vizualnu i mišićnu percepciju količine i
simbola, povezanost količine i pripadajućeg simbola, učenje brojanja u redoslijedu
te pamćenje i povezivanje brojeva i količine u svakodnevnom životu.
2. Uvođenje u dekadski sustav. Ova skupina materijala obuhvaća upoznavanje i
usvajanje količine 1, 10, 100 i 1000, upoznavanje i usvajanje simbola 1, 10, 100 i
1000, upoznavanje i usvajanje izgradnje dekadskog sustava i značenje broja 9,
povezivanje količine i simbola te konkretne računske radnje s konkretnim
materijalima.
3. Učenje prebrojavanja je skupina materijala koja obuhvaća brojanje količine u nizu,
brojanje u nizu i povezivanje količine i simbola i brojanje u redoslijedu od 1 do
100 i do 1000.
4. Istraživanje i vježbe pamćenja s jedinicama je skupina materijala kojom se uče
računske radnje zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje.
5. Apstraktna matematika je skupina materijala koja obuhvaća apstraktne
matematičke operacije i utvrđivanje naučenoga.

2.4. Materijal za jezik

Materijal za jezik usklađen je s osjetilnim materijalom. Djeca u ranoj vrtićkoj dobi

žude za tim da upijaju riječi i vesele se što mogu povećati svoj rječnik. Ona se tada nalaze na
osjetljivom stupnju svladavanja jezika. Odgojitelj treba pokušati prenijeti na djecu jasan,
bogat i diferenciran jezik preko kojega se mogu izraziti i osjećaji. Preko konkretnog
materijala za jezik proširuje se rječnik i svijest o materinskom jeziku ili se pak postupno
svladava strani jezik. Materijal za jezik nudi sustavni uvod u samu bit jezika. Čitanje i pisanje
se indirektno priprema, postoje konkretne vježbe za čitanje i pisanje kao i razne igre, vježbe
za čitanje i jednostavne gramatičke vježbe (Seitz i Hallwachs, 1997.).
Montessori pedagogija ističe važnost razvoja govora i jezika u cjelokupnom
djetetovom razvoju uopće. Pažljivo osmišljeni i razrađeni materijali potiču razvoj govora i
njegovu nadogradnju kao i razvoj jezika. Dijete prvo usvaja imena bića, stvari i pojava i na taj
način obogaćuje svoj rječnik. Upoznaje i uči da su riječi tvorbe glasova i da svaki glas ima
svoj simbol. Dijete uči i upoznaje simbole za glasove, a konkretnim vježbama i sintezu i
analizu riječi. Pomoću materijala za jezik dijete se priprema za aktivnost pisanja što je
konkretna aktivnost i slijedi prije apstraktne aktivnosti čitanja.
Materijali za razvoj govora i jezika podijeljeni su na:
1. Uvod u područje govora je skupina materijala koja obuhvaća rad s nizom oslikanih
kartica te obuhvaća opće mogućnosti za obogaćivanje jezičnog blaga.
2. Uvod u područje pisanja je skupina materijala pomoću kojih se provodi početno
čitanje riječi bez palatala, čitanje riječi s palatalima, uči se definicija te se uvode
strane riječi.
3. Vrste riječi i njihove funkcije. Ova skupina materijala obuhvaća učenje imenica,
glagola, pridjeva, prijedloga i priloga.
U Montessori pripremljenoj okolini didaktički materijali i aktivnosti za usvajanje
hrvatskog i drugog jezika su pažljivo pripremljeni, odabrani i postavljeni na otvorene police
kako bi stimulirali dječja samostalna istraživanja te kako bi se djeci učenje jezičnih sadržaja
učinilo lakim i zabavnim. Na ovaj način djeca uče sa zanimanjem, spontano i bez napora, a
postižu visok stupanj jezičnih kompetencija u razvoju govora, jezika, ophođenja i
komunikacije.

3.5. Materijal za svemirski (kozmički) odgoj

Maria Montessori je željela preko materijala za svemirski odgoj omogućiti djeci da

uspostave kontakt sa svijetom. Nikako nije cilj da se djeci nagomilava niz informacija nego se
preko zornog i interdisciplinarnog učenja istražuje i otkriva svijet. Djetetu se nastoji
omogućiti razumijevanje temeljnih znanja i stjecanje osnovnih iskustava o svijetu i svemiru,
kao i o njihovom međusobnom ispreplitanju (Seitz i Hallwachs, 1997.). Svemirski odgoj se
još naziva i kozmički odgoj. Kozmički odgoj obuhvaća zemljopis, zoologiju, botaniku,
povijest, umjetnost, etiku, antropologiju, evoluciju, ekologiju, astronomiju, informatiku. Za
svako od tih područja postoji primjeren pribor koji omogućuje djetetu poimanje svijeta.
Kozmički odgoj traži vezu sa svim područjima humanog života. Nudi prekrasnu mogućnost
razvijanja razumijevanja i tolerancije za druge kulture, za sva živa bića na Zemlji. Kozmički
je odgoj u svojoj biti međuovisnost svega živog svijeta, koju praktično iskušavanju djeca bilo
koje dobi. Njime se želi potaknuti čitava ličnost djeteta na istraživanje života. Stvarnost u
kojoj se odvija život i kultura nude se djetetu priborom koji se odabire na temelju Montessori
kriterija. Prikazuje se povezanost i cjelovitost svih pojava i stvari. Montessori odgojitelj ima
moralnu obvezu da dijete uvede u održavanje ukupnog sklada i ravnoteže u svemiru jer je
Maria Montessori uvijek tražila predstavljanje cjelovitosti. Dijete se uvodi u izvore i uzrok
ljudskih znanja pričom o postanku svijeta. Predočava mu se svemir, Zemlja, biljke, životinje i
vrhunac stvaranja, čovjek. Nakon toga se uvode prema interesu djeteta znanja o svemiru,
znanja o Zemlji – kopna, mora, kontinenti, biljni i životinjski svijet, nastojeći ih što je moguće
više osjetilno prikazati. U kozmičkom je odgoju naglašeno razumijevanje i prihvaćanje,
poštovanje čovjeka bez obzira na rasu, vjeru ili etničku pripadnost. Dijete mora iskusiti
jednakost ljudi, njihovu sličnost koja je veća od njihove različitosti. Dijete treba osjećati
zahvalnost za ljudsko djelovanje, posebno za ono koje pomaže čovječnost (Philipps, 1999.,
112-121).