Klasifikacija djelatnosti

1.1 Međunarodna klasifikacija roba u transportu :

- univerzalna decimalna klasifikacija ( UDC),

- standardna međunarodna trgovinska klasifikacija ( SITC),
- harmonizirana carinska nomenklatura ( HS),
- ničanski sporazum o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga ua registraciju žigova,
- integrisani sistem klasifikacija proizvoda ( ISCAP),
- klasifikacija djelatnosti: ISIC, NACE, NKD, SKD,
- kalsifikacija opasnih materija u transportu
- međunarodna klasifikacija standarda (ISC).
Svaka od ovih klasifikacija materijala i roba je jako važna i značajna kako za transport tih roba
tako i za samog čovjeka.
Svaka od njih ima svoju ulogu u samom transportu koje su značajne za što sigurniji i
racionalniji transport.
Sve ove klasifikacije su dosta opširne, a naš zadatak je bio da detaljnije obradimo klasifikaciju
djelatnosti.

2. KLASIFIKACIJA DJELATNOSTI

2.1 POJAM I DEFINICIJA KLASIFIKACIJE DJELATNOSTI

Pod djelatnošću se podrazumijeva kombinacija resursa kao što su oprema, rad, tehnika proizvodnje,
informativne mreže ili proizvodi čiji je rezultat određena roba ili usluge. Djelatnost je određena
inputom proizvoda (dobara ili usluga), proizvodnim procesom i outputom proizvoda.
Klasifikacija djelatnosti je jedan od osnovnih statističkih normativa koji se koristi pri evidentiranju,
prikupljanju, obradi, analizi, diseminaciji i prikazivanju podataka važnih za stanje određenog
gospodarstva, te za analizu i usmjeravanje društvenog i gospodarskog razvoja i njegovih strukturnih
promjena.
Prema klasifikaciji djelatnosti razvrstavaju se poslovni subjekti po djelatnostima koje obavljaju
sukladno propisima.
Osnovni kriterij za razvrstavanje poslovnih subjekata mora biti funkcionalan. To znači, da se
poslovni subjekti razvrstavaju u svoju glavnu djelatnost, prema djelatnosti koju stvarno obavlja a ne
prema vlastitom ustrojstvenom obliku, statusu, vlasništvu, načinu proizvodnje i slično.
Klasifikacija djelatnosti razlikuje se od dosadašnjih klasifikacija prvenstveno po sadržaju jer
izražava dostignutu razinu gospodarstva i segmente njegove podjele rada. Kao posljedica
gospodarskog i ukupnoga tehnološkog i tehničkog procesa javljaju se nove djelatnosti, a
istovremeno postepeno nestaju postojeće djelatnosti. To zahtjeva potrebne povremene revizije
klasifikacije djelatnosti.
Djelatnost (activity) je kombinacija resursa kao što su oprema, rad, tehnike proizvodnje,
informacijske mreže ili kombinacija proizvoda kojoj je rezultat stvaranje specifičnih roba ili usluga.
Djelatnost određuju input proizvoda (roba ili usluga), proizvodni proces i output proizvoda. U
praksi većina proizvodnih jedinica obavlja više različitih djelatnosti, stoga je potrebno odrediti
glavnu, sporednu i pomoćnu djelatnost.
Glavna djelatnost (principal activity) određuje se top down metodom (vidi Primjer uz toč. 6.6) kao
djelatnost koja najviše doprinosi cjelokupnoj dodanoj vrijednosti jedinice promatranja. Kod tako
određene glavne djelatnosti nije neophodno da ona ima udjel veći od uključujući 50 % ukupne
dodane vrijednosti te jedinice.
Sporedna djelatnost (secondary activity) je svaka druga djelatnost neke jedinice kojom se
proizvode robe ili usluge.
Glavne i sporedne djelatnosti obično se obavljaju uz potporu brojnih pomoćnih djelatnosti
(ancillary activities) kao što su računovodstvo, prijevoz, skladištenje, nabava, promidžba prodaje,
popravak i održavanje itd. Stoga su pomoćne djelatnosti one koje se obavljaju za glavne proizvodne
djelatnosti nekog entiteta, osiguravajući netrajnu (non-durable) robu ili usluge za potrebe tog
entiteta.
Međutim, ako se glavne i sporedne djelatnosti statističke jedinice i uz nju vezane pomoćne
djelatnosti (npr. računski centar) ne obavljaju na istom zemljopisnom području, potrebno je o tim
jedinicama prikupiti posebne podatke, kako bi se osigurali podaci na razini zemljopisnih područja.
2.2 ISIC – MEĐUNARODNA KLASIFIKACIJA DJELATNOSTI

Mjerno podrucje medjunarodne klasifikacije proteze se sa svojim aktivnostima sirom svih zemalja i
regija u svijetu. Statisticka klasifikacija ujedinjenih nacija koristi se na neki nacin
u svim zemljama.Cijeli zadatak medjunarodne klasifikacije jeste da osigura harmonizaciju i
standardizaciju, tako da statisticke klasifikacije budu na medjunarodnom nivou.
To se postize korz razmejnu informacija izmedju ekspertnih grupa, regionalnih radionica, kao i
samih posjeta drugim zemljama.
U ISIC- u ima 17 odjeljaka, pododjeljci nisu koristeni, dalje ima 60 skupina, 159 grupa i 292
razreda.
U medjunardnoj klasifikaciji djelatnosti, djelatnosti su podjeljene po podrucjima slovnom oznakom
od A – Q, svako podrucje ima svoje potpodrucje.

2.3 NKD - NACIONALNA KLASIFIKACIJA DJELATNOSTI

CILJ I ZNAČAJ UVOĐENJA NACIONALNE KLASIFIKACIJE DJELATNOSTI

Cilj je uspostavljanje integralnog sustava statističkih klasifikacija koji će omogućiti:
- kakvoću i bolje korištenje podataka u području ekonomskih analiza
- jednostavnije i lakše sporazumijevanje ne samo među statističarima nego i nositeljima
gospodarske politike, poduzetnicima, znanstvenicima i svim drugim korisnicima statističkih
podataka
- temelj za izgradnju učinkovitoga interresornog informacijskog sustava
- efikasnijeg i ekonomičnijeg davanja podataka
- kvalitetnu međunarodnu usporedivost podataka.
SUSTAV OZNAKA NACIONALNE KLASIFIKACIJE DJELATNOSTI
Nacionalna klasifikacija djelatnosti ima 17 područja, 31 potpodručja, 60 odjeljaka, 222 skupine, 503
razreda i 568 podrazreda.
Šifarski sustav Nacionalne klasifikacije djelatnosti obuhvaća:
- prvi stupanj - područje (section), označen jednoslovnom abecednom šifrom
- međustupanj - potpodručje (subsection), označen dvoslovnom abecednom šifrom
- drugi stupanj - odjeljak (division), označen dvoznamenkastom brojčanom šifrom
- treći stupanj - skupinu (group), označen troznamenkastom brojčanom šifrom
- četvrti stupanj - razred (class), označen četveroznamenkastom brojčanom šifrom
- peti stupanj - podrazred (subclass), označen peteroznamenkastom brojčanom šifrom.
U Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti označeni su:
područja - jednoslovnom oznakom
potpodručja - dvoslovnom oznakom
odjeljci - dvoznamenkastom brojkom
skupine - troznamenkastom brojkom
razredi - četveroznamenkastom brojkom
podrazredi - peteroznamenkastom brojkom.

2.4 SKD – STANDARDNA KLASIFIKACIJA DJELATNOSTI

Standardna klasifikacija sadrzi standardne nazive i sifre djelatnosti koje obuhvataju podrucja,
podpodrucja, odjeljke, razrede i podrazrede djelatnosti.
Pod standardnim nazivima u smislu ove odluke podrazumijeva se tekstualni dio Standardne
klasifikacije koji se primjenjuje kod upotrebe Standardne klasifikacije. Sifre djelatnosti
predstavljaju slovne i brojcane oznake kako slijedi:
1) podrucja se obiljezavaju slovnim oznakama abecednim redom,
2) podpodrucja se obiljezavaju dvocifrenim brojem pocev od 01 do 99,
3) odjeljci se obiljezavaju brojcanim oznakama na nacin sto se broju podpodrucja dodaje
jednocifren broj pocev od 1,
4) razredi se obiljezavaju brojcanim oznakama tako sto se broju odjeljka dodaje jednocifren broj
pocev od broja 1,
5) podrazredi se obiljezavaju brojcanim oznakama tako sto se broju razreda dodaje jednocifren broj
pocev od broja 1, s tim sto ako razred nema podrazreda, podrazredu se dodaje broj 0.

2.5 KLASIFIKACIJA DJELATNOSTI - NACE

Statisticka klasifikacija ekonomskih aktivnosti u evropskoj zajednici usvojena je da uspostavi

zajednicki cilj statistickih klasifikacija, pod uslovom da osigura jednakost, tj. podudarnost izmedju
nacionalne klasifikacije i klasifikacije zajednica.
Izmedju 1961. i 1963. industrijska klasifikacija afirmisana je u evropskoj zajednici te se pocela
razvijati i postala je poznata po skracenici NICE. 1965.godine trgovacka klasifikacija u evropskoj
uniji sastavljena je od svih komercijalnih aktivnosti i postala je poznata pod nazivom NCE. 1970.
godine generalna industrijska klasifikacija ekonomskih aktivnosti u sklopu evropske zajednice
postala je poznata pod nazivom NACE, kasnije kao NACE 70 ili NACE 1970. Kasnije je NACE
1970 zemjanjeno sam NACE Rev.1. i tako je uspostavljena direktna veza izmedju evropske
klasifikacije i medjunarodne klasifikacije poznate pod nazivom ISIC koja je razvijena pod
pokroviteljstvom ujedinjenih naroda.
NACE Rev.1 ima 17 odjeljaka koji se oznacavaju slovnom oznakom od A – Q,
31 pododjeljak, 60 skupina, 222 grupe i 503 razreda.
 Harmonizirana carinska nomenklatura (HS)

KLASIFIKACIJSKI SISTEM - je popis robe koja je svrstana po određenim preciznim načelima

(npr. Imena i šifre)

NOMENKLATURA - popis robe s klasificiranim proizvodima po određenom sistemu:

SLOVNA - abecedna klasifikacija

BROJČANA - numerička klasifikacija - dekadska osnovica i sustav sa osnovicom sto
MIJEŠANA SLOVNA I BROJČANA klasifikacija

VAŽNE NOMENKLATURE PROIZVODA:

NOMENKLATURA - službena klasifikacija proizvoda s određenom svrhom

Carinska nomenklatura iz 1937. - razvrstavanje robe radi identifikacije

Standardna međunarodna trgovačka klasifikacija (SMTK) UN iz 1950.
Briselska carinska nomenklatura iz 1955.
Standardna međunarodna klasifikacija industrije i svih grana ekonomskih aktivnosti iz 1968. godine
Harmonizirana carinska nomenklatura (HS) iz 1988. godine
Nomenklatura ekonomske djelatnosti Europske unije iz 1991. godine.

Harmonizovani sistem (HS) i kodni sistem je višenamjenska robna nomenklatura koja se

koristi za carinske tarife i trgovačku statistiku u cijelom svijetu. Harmonizovanu carinsku
nomenklaturu je razvila svjetska carinska organizacija (WCO) i implementirana je 1.I 1988. preko
međunarodne konvencije koja je stupila na snagu 1. I 1988.

Problem kodiranja proizvoda je jedan od najsloženijih u razvoju trgovine, informacione baze

podataka i komunikacionog i trgovačkog sistema. Da bi zadovoljili potrebe potencijalnih trgovačkih
partnera, prodavci moraju specifikovati svoje proizvode sa maksimalnom mogućom preciznošću i
minimalnim rizikom od nerazumijevanja.

Klasifikacija se zove harmonizovana zato što je kao takva prihvaćena od strane UN i

evropske zajednice. HS je uključen u nomenklaturu carinske tarife međunarodnog carinskog
savjeta, koji se sada zove Svjetska carinska organizacija (WCO).
Harmonizirana carinska nomenklatura ovog savjeta datira iz 1955. godine, Briselske tarifne
nomenklature (BTN). Glavni zahtjevi ove klasifikacije su da je roba svrstana prema objektivnim
kriterijima i da je klasifikacija jednostavna, tačna i objektivna u primjeni. Posebno, ovi kriteriji
koriste se za klasifikovanje prema:

 sirovinskom osnovu ili materijalu;

 stepenu obrade;
 upotrebi ili funkciji;
 privrednim aktivnostima.

Ovi principi su sadržani u svim revizijama nomenklatura Savjeta za carinsku saradnju (CCCN).

Harmonizirani sistem tarifne nomenklature je priznat kao najuspješniji instrument koji je

razvila WCO. On se koristi kao osnova za zbirku carinskih propisa i međunarodne trgovinske
statistike u skoro svim zemljama (u strvarnosti konvencija o HS ima 98 ugovornih strana, a još 176
zemalja koristi HS), što čini 98% svjetske trgovine.
HS nije samo značajan instrument WCO nego i jedan od najznačajnijih instrumenata svjetske
trgovine.

HS predstavlja univerzalni, svjetski sistem svrstavanja robe koji se koristi ne samo prilikom
svrstavanja robe pri njenom carinjenju, već i u oblasti proizvodnje, prometa, trgovine, usluga i
statistike.

Razlog donošenja Zakona o Carinskoj tarifi je potpuno usklađivanje nomenklature naše

Carinske tarife sa Harmonizovanim sistemom naziva i šifarskih oznaka (Harmonized Commodity
Description and Coding System) Svjetske carinske organizacije (WCO - World Customs
Organization).

Svjetska carinska organizacija vrši izmjene nomeklature svakih pet godina. Kako je naša
zemlja jedna od članica Svjetske carinske organizacije iz toga i proizilazi obaveza ovog
usklađivanja takođe svakih pet godina. Usklađivanje je neophodno radi pravilne i lakše
spoljnotrgovinske razmjene roba između naše zemlje i zemalja širom svijeta.

Evropska Unija vrši izmjene i dopune svoje nomeklature svake godine, što znači da će i naša
Carinska tarifa morati svake godine da pretrpi iste takve izmjene i dopune. Usklađivanje naše
Carinske tarife sa nomeklaturom Evropske Unije je jedan od osnovnih preduslova pravilnog
sprovođenja spoljnotrgovinske razmjene naše zemlje sa članicama Evropske Unije kao i
pridruživanja naše zemlje Evropskoj Uniji.

Na ovaj način sprovedeno usklađivanje nomenklature naše Carinske tarife omogućuje

ujednačeno šifriranje roba u spoljnotrgovinskoj razmjeni. Samin tim su stvoreni uslovi za brže i
preciznije sprovođenje carinskog postupka, efikasniju primjenu sporazuma o slobodnoj trgovini i
drugih međunarodnih sporazuma vezanih za razmjenu roba, lakše praćenje i upoređivanje
materijalnog bilansa uvoza i izvoza, i dr.

Pod pojmom "nomenklatura", u smislu Zakona o Carinskoj tarifi, podrazumjevaju se:

naimenovanja Odjeljaka, Glava, Razdjela, tarifnih brojeva i tarifnih podbrojeva sa odgovarajućim
šifarskim oznakama.

To znači da je nomenklatura Carinske tarife, u prvom redu, podjeljena na Odjeljke, Odjeljci

na Glave, a ovi su podjeljeni na Razdjele. Carinska tarifa ima ukupno 21 Odjeljak, 97 Glava,
Razdjeli za Glave 28, 29, 63, 69, 71 i 72, 1241 Tarifni broj .

Sastavni dio nomenklature su Napomene koje su vezane za Odjeljke, Glave, tarifne

podbrojeve, a tu su i Dodatne napomene. Napomene i Dodatne napomene bliže propisuju i
objašnjavaju pojedine dijelove nomenklature.

Pod pojmom tarifni broj podrazumijeva se naimenovanje robe, koje obuhvata jedan
proizvod ili više proizvoda i koje je označeno četvorocifrenom oznakom od kojih prva dva broja
označavaju broj glave kojoj tarifni broj pripada, a druga dva – redni broj tarifnog broja u toj glavi.

Pod pojmom tarifni medjubroj, podrazumijeva se naimenovanje robe, koje obuhvata jedan
proizvod ili više proizvoda i koje nije označeno numeričkom oznakom, pošto se dalje rasčlanjava na
tarifne podbrojeve.

Pod pojmom tarifni podbroj, podrazumijeva se naimenovanje robe koje obuhvata jedan
proizvod ili više proizvoda i koje je označeno numeričkom oznakom sa najmanje 6 cifara.
Numeričke oznake kojima su označeni tarifni brojevi i tarifni podbrojevi, zovu se tarifne oznake.

ULOGA I POLOŽAJ HS-a

HS služi kao međunarodni jezik i zbirka kodova za prenosive robe u međunarodnoj trgovini.
Više od 230 zemalja i privreda koristi se njime za carinske tarife i trgovačku statistiku. Vlade,
međunarodne organizacije, privredni sektor koriste HS za više drugih ciljeva, npr. međunarodne
takse, trgovačke polise, monitoring, porijeklo robe, transportne karakteristike, kontrolu količine,
ekonomska istraživanja i analize.

Harmonizovani sistem (Harmonized Commodity Description and Coding System) je

univerzalni klasifikacioni sistem koji se koristi pri pravljenju carinskih tarifa. Svakom proizvodu,
kao predmetu spoljnotrgovinske razmjene, dodjeljuje se jedinstveni 10-cifarski indentifikacioni
kod. Svaka od tih 10 cifara predstavlja dio rastuće serije koja opisuje i klasifikuje određeni
proizvod.

Bazu čini 6-cifrena oznaka da bi se klasifikovale osnovne robe. Svaka zemlja ima pravo da
doda dodatne oznake za svoje potrebe (npr. u Kanadi dvije dodatne cifre koriste se za izvoz, a četiri
za uvoz).
Prva 2 broja označavaju glavu u kojoj je roba svrstana, Slijedeća 2 broja označavaju grupisanje u
glavi, tj poglavlje, Dalja 2 broja daju daljnje određenje

Ovo je posljednja tačka u kojoj je klasifikacija identična u svim zemljama. Od ove tačke sve
zemlje mogu dodavati brojeve da bi još više specificirale proizvode za svoje potrebe.

Označavanje šifri u HS je prema sistemu rasčlanjivanja tarifnih

brojeva, kao sto je:

1. nulti sistem
2. prvi stepen rasčlanjenosti
3. drugi stepen rasčianjenosti
Osnovna pozicija Carinske tarife je tarifni stav koji obuhvata tarifnu oznaku od deset cifara,
naimenovanje i carinsku stopu propisanu za robu ili robe koje se svrstavaju u taj tarifni stav.
 Usklađivanje Carinske tarife sa Harmonizovanim sistemom naziva i šifarskih oznaka vrši se
na nivou prvih šest cifara tarifne oznake (šifarske oznake).

Dio tarifne oznake koji se odnosi na pozicije Evropske Unije vezan je za sedmu i osmu
cifru, što znači da se usklađenost sa Evropskom Unijom vrši na nivou prvih osam cifara tarifne
oznake.

Tarifni podbrojevi su označeni šestocifarskom oznakom, tarifni međupodbrojevi nemaju

šifarsku oznaku jer se dalje nomeklaturno dijele na odgovarajuće tarifne podbrojeve, dok tarifni
podbroj ima najmanje šestocifarsku oznaku.
U carinskom postupku koriste se i Ex. pozicije, za koje su rezervisane jedanaesta i dvanaesta
cifra. Ovaj dodatni dio tarifne oznake nije propisan Zakonom o Carinskoj tarifi i koristi se radi
šifarskog označavanja roba u vezi spiska droga, akcize, PDV-a, sporazuma o slobodnoj trgovini, i
dr. Ove oznake propisuje Uprava carina, pa je carinska služba i dužna da u postupku carinjenja
informiše stranku koju EX. poziciju treba da upotrebi.

Komitet UN-a neprestano razmatra preporuke koje upućuje vladama i privrednicima da bi

međusobno promovisali i podržavali HS kao jedini metod za kodiranje roba u transportu.

Porast broja međunarodnih trgovačkih organizacija koje su usvojile HS da bi unaprijedile

svoj izvoz i uvoz na međunarodnom nivou, doveo je do usvajanja HS, koji je 1996. pokrivao 5114
jedinica sa 6-cifarskom dužinom i detaljnim opisom proizvoda.Većina zemalja koje su prihvatile
HS dodale su jednu ili više cifara za daljnju klasifikaciju proizvoda od posebnog nacionalnog
interesa.Pored nomenklature međunarodna konvencija o HS sadrži i zakonska pravila i principe
prihvaćene od ugovornih strana radi upravljanja sistemom.
WCO je razvila i model za klasifikaciju infrastrukture i procedure da bi pomogla zemljama
u razvoju da jednostavnije tumače i primjenjuju HS. WCO je usvojila brojne preporuke da bi
omogućila što širu upotrebu HS i njegovu jednoobraznu primjenu od strane svih korisnika. One
uključuju pre-entry klasifikacije, informacije prije unošenja u programe, preporučene standardne
jedinice u svim HS kodovima.

Nomenklatura HS-a je logično struktuisana prema ekonomskim aktivnostima ili sastavnom

materijalu, npr. žive životinje i proizvodi životinjskog porijekla su smješteni u I odjeljku, vozila,
avioni, plovila i popratna i prevozna oprema grupisani su prema funkciji i svrstani u XVII odjeljku.

Nomenklatura je podijeljena u 21 odjeljak koji generalno grupiše robe proizvedene u istom

sektoru privrede, npr. odjeljak IV: Proizvodi prehrambene industrije, pića, alkoholi, ocat, duhan,
proizvodi zamjene duhana; VI odjeljak: proizvodi hemijske industrije ili srodnih industrija.
Svaki odjeljak je sastavljen od jedne ili više glava, čitava nomenklatura ima 97 glava, s tim, da je 77
glava ostavljena za moguću buduću upotrebu.
Kome je HS potreban?

 carinskim upravama
 carinskim brokerima ili agentima za razmjenu
 uvoznicima i izvoznicima
 proizvođačima
 špedicijama
 prevoznicima
 međunarodnim organizacijama
 carinskim pravnicima
 stručnjacima u međunarodnoj trgovini
  statističarima i ekonomistima
 trgovinskim organizacijama i udruženjima
 univerzitetskim centrima
FORMULIRANJE NAIMENOVANJA ROBE PO CARINSKOJ
TARIFI

Pravilno i potpuno naimenovanje robe u carinskim prijavama vrlo je važno i značajno sa

stanovišta svrstavanja robe po Carinskoj tarifi, koje za sobom povlači odgovarajuću carinsku stopu
(carinska zaštita) i odgovarajući režim uvoza i izvoza (vancarinska zaštita). Pravilnim i
potpunim svrstavanjem robe po Carinskoj tarifi izbjegavaju se nepotrebni sporovi koji iziskuju
nepotrebne troškove ležanja robe, nepotrebno zadržavanje transportnih sredstava, usporavanje
procesa proizvodnje i protoka roba, nepotrebno administriranje itd. Naimenovanje robe je potpuno
kada carinski organi na osnovu takvog naimenovanja mogu sa sigurnošću svrstati robu u
odgovarajući tarifni stav Carinske tarife. Kada je naimenovanje nepotpuno, uopćeno ili dvosmisino
tako da prijavljenu robu carinski organi sa sigurnošću ne mogu svrstati u odgovarajuci stav
Carinske tarife, carinska prijava se ne može prihvatiti.
DORADE HS-a

HS se periodično dorađuje u svjetlurazvoja tehnologija, promjena svjetskih trgovačkih

odredbi i potreba korisnika. To se priprema u obliku amandmana na konvenciju harmonizovane
tarife koju su usvojile ugovorne strane. Sve ugovorne strane su dužne da primjenjujuandmane na
datum predviđen za njihovo stupanje na snagu. Podkomitet za reviziju HS-a je sačinjen od
stručnjaka iz administracija različitih država i međunarodnih organizacija koji se brinu o tarifi. HS
je tri puta dopunjavan.

Svetska carinska organizacija prilikom objavljivanja izmjena i dopuna Harmonizovanog

sistema, objavljuje i Korelacione tablice koje povezuju važeću sa bivšom nomeklaturom. Koristeći
ove tablice moguće je lako i precizno svrstati robu po novoj nomeklaturi, poznavajući svrstavanje
robe po bivšoj nomenklaturi.

WCO upravlja HS-om tako da on obezbijedi jednoznačnu primjenu i tumačenje. Ažurira ga

da bi ugradila zadnju trgovačku tehnologiju i sigurnosne mjere, te on tako neprekidno odražava
prirodu i strukturu međunarodne trgovine. Kako HS igra ključnu ulogu u odnosima između carina i
međunarodnih organizacija i privatnog sektora, to on čini jedan od glavnih prioriteta WCO.

Prva dopuna desila se 1992. i sastoji se u editorijalnim amandmanima. Druga je stupila na

snagu 1. januara 1996. i i danas je na snazi.

U maju 1999. Komitet UN-a za reviziju HS donio je nove amandmane koji su usvojeni u
junu ’99. Primjena ovih amandmana počela je 1. januara ’02. Ovi amandmani sastoje se iz tri
kategorije:

 posebna identifikacija roba iz oblasti okoliša i društvene sredine;

 amandmani koji pdražavaju nove tehnologije i trgovačka pravila;
 editorijalne amandmane za objašnjenje tekstova.

Postojeći HS kodovi su takođe revidirani na osnovu obima trgovine da bi se izbjeglo ono što
se ne koristi. Oko 200 amandmana je provizorno usvojeno za razdoblje posle ’02.

Suština amandmana se odnosi na nove kodove koji bi trebalo da olakšaju monitornig roba iz
socijalne i okolišne oblasti, a koje prate različite međunarodne konvencije (otpadne materije prema
Bazelskoj konvenciji, ugrožene vrste prema CITES konvenciji, Ozonska rupa prema Montrealskom
protokolu).

Amandmani HS obuhvataju za 2002. oko 400 izmjena. Oni odražavaju glavne korisničke
potrebe. To odražava narasle potrebe da se HS koristi i za podatke iz oblasti specijalizovane
trgovine i za praćenje prometa.
Ako neka od ugovornih strana ima primjedbe na amandmane iste treba da izjavi prije kraja godine
donošenja amandmana. U međuvremenu se pristupa velikom poslu. Radi se na reviziji objašnjenja
HS, ažuriranje HS publikacija, izradi korelacionih tablica, pomoći UN u ažuriranju njihovih robnih
klasifikacija zasnovanih na HS, tehničkoj pomoći članovima u razumijevanju amandmana. Nove
tarife i statističke nomenklature se premještaju na odgovarajuće kompijuterske programe i ažuriraju.
Članovi WCO usaglašavaju svoje tarifne koncesije sa HS amandmanima, što znači bilaterarne
pregovore među eventualne suprostavljene strane. Članicama WCO su potrebne pripreme i
programi za domaće osoblje kako bi se upoznali sa revizijom HS.

2000. godine se pristupilo trećoj velikoj reviziji HS-a sa naglaskom na pojednostavljenje

sistema. Na sastanku Komiteta za HS dogovoreno je da ciklus budućih promjena bude petogodišnji,
tj HS će biti ažuriran svakih 5 godina. Razumljiv je interes statističkih zajednica za statističkim
podacima za duži vremenski period, kao i interes WCO i međunarodne trgovine za klasifikacijom
koja odražava tekuće tehnološke i trgovačke odredbe. Treća velika revizija HS-a izvršio je revizioni
Komitet 2000. i čija je implementacija predviđena za 1. januar 2007. Komitet je prihvatio da treći
revizioni ciklus bude opšti po svojoj prirodi, ali da revizija izvjesnih objekata bude po fazama.

Novo u 2007 verziji

Ova verzija uključuje više od 350 amandmana na HS nomenklaturu i usvojeni su da bi:

 odrazili tehnološki razvoj:

Danas veliki broj dostupnih tehnoloških roba ima mogućnost da izvršava više funkcija.
Klasičan primjer su mobilni telefoni koji imaju ugrađenu kameru, MP3 plejer, ili multifunkcionalni
kancelarijski uređaji koji mogu da skeniraju, kopiraju, štampaju, koriste se za telefoniranje, fax.
Postoji amandman u glavi 84 koji uvodi novo poglavlje 8486 sa poluprovodnicima, fotosenzitivnim
poluprovodničkim uređajima i LED diodama. Tu je takođe i amandman na teks poglavlja 8443 da
bi se obuhvatili štampači, kopir aparati, fax mašine.

 uključili tekuću trgovačku proceduru i prilagodili joj nomenklaturu

Kad se neki proizvod koji se javlja u međunarodnoj trgovini više ne upotrebljava, drugi
dobija na značenju. Kao opšte pravilo, poglavlje i podpoglavlje se izostavljaju ako je godišnja
svjetska trgovina manja od 50 moliona $, izuzev na one koji se odnose na socijalnu i okolišnu
zaštitu. Da bi se ovo odrazilo u trgovačkim propisima više poglavlja i podpoglavlja je izostavljeno,
dok su nova poglavlja i podpoglavlja dadata ili prestruktuirana. Nova podpoglavlja su dodata
poglavljima 0603, 0301, 0304 i 0906.

 pojasnili tekstovi da bi se obezbijedila jednoznačna primjena

Za vrijeme svog rada korisnik HS dolazi do termina i izraza koji mogu biti razkičito
interpretirani i koji bi mogli dovesti do razčičite primjene HS-a. Od kada postoji jedinstvene
klasifikacija u HS-u to je jedan od glavnih objektiva WCO, koja je neophodna da bi se izbjegli
nesporazumi i različito svrstavanje roba.
Primjer: Objašnjenje teksta u poglavlju 3924 koji se odnosi na razvrstavanje higijenskih proizvoda.
  uključili brigu za socijalnu i okolišnu zaštitu

HS je višenamjenska nomenklatura koja se koristi da se pokažu i prate razni proizvodi koji

se tiču socijalne i okolišne zaštite.

Da bi se prilagodili ovoj značajnoj primjeni, često na zahtjev međunarodnih organizacija,

stvaraju se nova podpoglavlja, npr. životinjske vrste, hemikalije i dr.
Primjer: Nove napomene u glavi 38 za insekticide prema Roterdamskoj konvenciji i proizvode od
bambusa.

 odredile kodne oznake u nomenklaturi

Da bi bile kompatibilne sa strukturom HS-a kodne oznake se mijenjaju samo kada su

predmet amandmana na tekst poglavlja ili podpoglavlja i kada ima značajnih promjena u poglavlju i
li podpoglavlju na koje se odnose. Ponekad se brojne oznake ponovo brojno označavaju, a
podpoglavlje ostaje isto. Drigim riječima, izvjesna poglavlja ili podpoglavlja mogu biti značajno
izmijenjena ali zadržavaju istu kodnu oznaku.
Harmonizirani sistem (HS) je višenamjenska robna nomenklatura koja se koristi za carinsku
tarifu i trgovačku statistiku u cijelom svijetu. HS se u WCO održava preko komiteta za HS koji je
sastavljen od 97 predstavnika ugovornih strana.

Uvođenje harmonizovanog opisa roba i kodnog sistema ili ukratko HS od strane WCO i
velike većine svjetske carinske administracije je znatno proširilo mogućnosti za razvojem kodiranih
podataka za robe sa standardizovanim definicijama.

Ukupno, HS od 1996. broji 5114 posebnih kategorija raba sa 6-cifarnom dužinom. Većina
zemalja koje su prihvatile HS dodale su jednu ili više cifara za daljnju klasifikaciju proizvoda od
posebnog nacionalnog interesa.

WCO neprestano prikazuju aplikacije HS-a da bi se postigla najveća mjera tačnosti i

jednoznačnosti u klasifikaciji roba. Primjedbe koje u HS priprema Komitet za HS čine zvanično
tumačenje HS-a.

WCO je razvila set objašnjenja sa slovnim poretkom , da bi pomogla u korištenju i

tumačenju HS-a. Konvencija o HS-u zahtijeva da svaka ugovorna strana objavi svoje uvozne i
izvozne statističke podatke saglasno 6-cifarskim kodovima HS-a, ili na zahtjev druge ugovorne
strane sa više cigara, da objavljeni podaci nebi mogli koristiti u izuzetne svrhe, npr. komercijalna
povjerljivost ili nacionalna bezbijednost.

Razvijajući HS WCO je prihvatila da uvede kriterij o industrijskom porijeklu u svojoj

klasifikaciji, tj svako poglavlje HS-a idealno bi trebalo da sadrži samo robe koje su proizvedene u
jednoj industrijskoj grani. Ovaj se princip koristi u granicama mogućnosti.

Primjena HS-a nije bila bez problema:

 svake godine WCO uvodi revizije i nalaže složene izmeje unutrašnjih državnih
nomenklatura čija je administracija prihvatila 6-cifarni kodni sistem HS-a i dodaje još
brojeva za svoje potrebe, ali ne duže od međunarodnih standarda;
 HS klasifikuje proizvode prema njihovim materijalnim i fizičkim svojstvima češće nego
prema njihovim proizvodnim procesima ili ekonomskim funkcijama. To je dosta
problematično za ekonomske analize;
  za neke primjene HS je dosta nepraktičan (kako klasifikovati izvoznike za robe koje nisu
izričito pomenute u klasifikaciji?), kako riješiti problem grupisanja kodova, npr. kako
klasigikovati građevinski materijal, ili ambalaža? Odjeljci i glave HS-a (2 i 4-cifarne
dužine), ne obezbjeđuju grupe proizvoda koji odgovaraju tržišnim segmentima i
potrebno je proučiti široku listu odredbi HS-a sa 6-cifarnom dužinom da bi se to postiglo

Zašto je potreban HS?

 HS doprinosi harmonizaciji carinskih i trgovačkih procedura i bezdokumentacionoj razmjeni

podataka;
 da bi smanjio troškove koji se javljaju u međunarodnoj trgovini,
 omogućava da se obračuna i odmah naplati carina;
 omogućava da se smanji broj carinskih rasprava;
 omogućava da se smanji vrijeme za carinski postupak i troškovi procesa,
 olakšavaju se trgovački pregovori;
 povećava se sigurnost isporuke u lancu.

Klasifikacija djelatnosti

Klasifikacija djelatnosti predstavlja razvrstavanje poslovnih i drugih subjekata i njihovih dijelova

prema određenim kriterijumima, a za potrebe razlicitih službenih i drugih administrativnih zbirki
podataka (evidencije, registri, baze podataka i sl.) kao i za potrebe statistike. Imamo četiri za nas
najbitnije podjele prema kojima vršimo klasifikaciju djelatnosti, a to su: ISIC, NACE, NKD i SKD.
Svaka od ovih podjela klasifikacija djelatnosti ima svoj prostor i teritorij primjene.
Zašto nam je potrebna klasifikacija?

Današnji poslovi i industrijske aktivnosti mogu biti ponekad teško opisivi. U opisivanju poslova i
aktivnosti može da dođe do mnogobrojnih nesporazuma. Zato je najbolje za sve bilo da se kreiraju
određene liste aktivnosti, koje će biti univerzalne i prema kojima će se preko jednostavnih kodova
doći do zaključka o kojoj se vrsti djelatnosti radi. Na ovakav način izbjegavaju se mnogobrojne
komplikacije i nesporazumi.

Postoje sljedeće četiri osnovne grupe klasifikacije:

ISIC – Klasifikacija djelatnosti Ujedinjenih Nacija
(The International Standard of Industrial Classification of All Economic Activities )
NACE - Statistički standard Evropske Unije
(Nomenclature Generale des Activites Economiques dans I`Union Europeenne)
NKD - Nacionalna klasifikacija djelatnosti
SKD - Standardna klasifikacija djelatnosti Federacije BiH

Za svaku od navedenih klasifikacija se mora periodično vršiti revizija, a glavni razlog tome jeste
prilagođavanje kodova promjenama tehnologije i industrijskih sredstava, te zbog uvođenja novih
aktivnosti. Revizija se također može vršiti zbog promjene strukture kodova i načina prezentiranja
aktivnosti sa kodovima, tj. da se izmjeni sam kod i način na koji on opisuje pojedinu aktivnost.
ISIC – Klasifikacija djelatnosti Ujedinjenih Nacija
Međunarodni standard za industrijsku klasifikaciju svih ekonomskih aktivnosti (ISIC - The
International Standard of Industrial Classification of All Economic Activities ) uveden je od strane
Ujedinjenih Nacija kao standardi način za klasifikaciju ekonomskih aktivnosti. ISIC kod grupiše
poduzetništva ako oni proizvode istu vrstu dobara ili usluga ili ako se koriste sličnim postupcima
(tj. koriste iste sirove materijale, procese produkcije, vještine ili tehnologije). ISIC sistem danas ima
široku primjenu kod vlada i međunarodnih organa kao način klasifikacije podataka prema
ekonomskim aktivnostima. Osnovni razlog ovog koda jeste standardizacija prikupljanja podataka i
promocija međunarodne kompatibilnosti. ISIC kod se periodično pregledava i dopunjava, jer s
vremenom nove ekonomske i industrijske aktivnosti dobivaju na važnosti, a drugi razlog je da se
harmonizira sa ostalim sistemima klasifikacije.

Originalni kod je uveden 1948. godine, a prva revizija je napravljena 1958. godine. Druga revizija
je prezentirana 1968. godine. Sve zemlje se počinju pridržavaju druge revizije koda. Treća revizija
koda objavljena je 1989 godine. Večina, ali ne i sve zemlje su počele da se pridržavaju treće
revizije. U 2002 godini UNIDO (Agencija Ujedinjenih nacija za specijaliziranu industriju, čiji je cilj
promocija industrijskog razvoja i međunarodne industrijske saradnje) izdaje ISIC 3.1 reziviziju, ali
ta revizija ISIC koda još nije u primjeni.

ISIC kod obuhvata sve oblasti ekonomske aktivnosti, ali UNIDO databanke obuhvataju samo
proizvodnu sekciju ovog kod-a. Kod je organiziran hierarhijski kod kojeg svaki nivo koda sadrži
napredniji nivo detalja. Naprimjer, proizvodnja je podijeljena na 29 kategorija sa trocifrenim
nivoom i 81 kategoriju sa četverocifrenim nivoom. ISIC nivoi preko 4 su isključeni iz zadnje
revizije.

UNIDO Industrijske statistike pokazuju da se u drugoj reviziji ISIC nivo 3 i nivo 4 nalaze u 2
različite databaze, dok se u trećoj reviziji nivo 3 i nivo 4 nalaze u jedinstvenoj databazi

Databaza ponude i potražnje je izgrađena oko ISIC 4 nivoa.

NACE- Statistički standard Evropske Unije

NACE sistem kodova je baziran na Evropskim standardima za industrijsku klasifikaciju i
predstavljen je 1970 godine i u narednim godinama nastavlja se sa razvojem ovoga sistema kodova.
NACE znači "Nomenclature Generale des Activites Economiques dans I`Union Europeenne"
(Generalno Ime za Ekonomske Aktivnosti unutar Evropske Unije). NACE kod je nastao sa ciljem
da se stvori klasifikacija aktivnosti zajednička za cijelu Evropsku zajednicu, što bi garantiralo
kompatibilnost nomenklatura i lakšu kooperaciju između zemalja. Godine 1990-te izvršena je
revizija i četvrta verzija NACE kodova počela je da se primjenjuje u praksi. Prve četiri cifre koda su
iste za sve zemlje u Evropi. Peta cifra može varirati od države do države, a daljnje cifre su ponekad
postavljene od strane dobavljača baza podataka. Također postoji ekstenzija NACE-BEL, koja je
kompatibilna sa oficijelnim NACE-kodom, ali sadrži mnogo više kodova.

Posljednja NACE Revizija 1.1 podrazumijeva podjelu koda na 5 nivoa od kojih su prva dva
alfabetički kodovi, dok su zadnja tri nivoa sastavljena od numeričkih kodova.

Svih 16 tržišta (proizvodnja, poljoprivreda, itd.) obilježena je sa slovima od A do Q. A daljnjih 59

načelnih grupa dobilo je dvocifrene NACE-kodove, koji mogu biti podijeljeni na 640 individualnih
grupa (četverocifreni NACE-kodovi)
Sve države članice Evropske Unije obavezne su da se koriste i pridržavaju NACE kodova.

Područje transporta,
Skladištenja i
komunikacija
I 60.10 Kopneni
transport
Transport preko
željeznica

NKD – Nacionalna klasifikacija djelatnosti

Nacionalna klasifikacija djelatnosti važeći je klasifikacijski sistem djelatnosti u državi. Ta je

klasifikacija usklađena s klasifikacijom djelatnosti Europske unije NACE Rev. 1 i klasifikacijom
Ujedinjenih naroda ISIC Rev. 3 i time su statistički podaci države postali usporedivi s podacima na

europskoj i svjetskoj razini. Nacionalna klasifikacija djelatnosti vrši podjelu djelatnosti u kojoj
dolazi do diferenciranja različitih segmenata kao što su područja, potpodručja, odjeljci, skupine,
razredi i podrazredi. Svaki od ovih segmenata je predstavljen određenim brojem cifara u kodu. Ova

klasifikacija utemeljena je na evropskoj klasifikaciji NACE.

U Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti označena su:

-područja -jedslovnom oznakom
-potpodručja -dvoslovnom oznakom
-odjeljci -dvocifrenim brojem
-skupine -trocifrenim brojem
-razredi -četverocifrenim brojem
-podrazredi -petocifrenim brojem

Nacionalna klasifikacija djelatnosti ima 17 područja (oznake od A do Q), 31 potpodručje (oznake

od CA do DN), 60 odjeljaka (oznake od 01 do 99), 222 skupine (oznake od 01.1 do 99.0), 503
razreda (oznake od 01.11 do 99.00) i 571 podrazred (peterocifrene oznake od 01.11.1 do 99.00.0).
 ICS Klasifikacija

ICS (International Classification for Standards) – Međunarodna klasifikacija

standarda je namijenjena da služi kao struktura za katalošku obradu međunarodnih,
regionalnih, nacionalnih standarda i drugih normativnih dokumenata u bazama
podataka, bibliotekama itd.

ICS treba olakšati harmonizaciju informacija u katalozima, listama odabira,

bibliografijama i bazama podataka na magnetnim i optičkim medijima, pri tome
promovirajući širenje međunarodnih, regionalnih, nacionalnih standarda i drugih
normativnih dokumenta širom svijeta.

Za bolje razumjevanje ICS klasifikacije potrebno je dati definicje standarda i

klasifikacije i normativnih dokumenata.

• Klasifikacija - raspoređivanje predmeta, pojava i pojmova po klasama,

odjelima i razredima s obzirom na njihove opšte karakteristike.

• Standard – dokument za opštu i višekratnu upotrebu donesen kosenzusom od

strane priznatog tijela, koji sadrži pravila, smjernice ili karakteristike aktivnosti
ili njihove rezultate i koji ima za cilj postizanje optimalnog stepena uređenosti
u datom kontekstu (BAS EN 45020:1999).

• Normativni dokument - dokument koji utvrđuje pravila, smjernice ili

karakteristike za aktivnosti ili njihove rezultate.

Termin standard će se u ovom radu odnositi na međunarodne, regionalne i

nacionalne normativne dokumente, kakvi su standardi, tehnički izvještaji,
standardizirani načini rada, tehničke specifikacije i regulative, vodiči, pravila rada, te
njihovi nacrti.

2.1. Struktura ICS klasifikacije

ICS je hijerarhijska deduktivna klasifikacija, koja se sastoji iz tri nivoa. Njena

deduktivnost se sastoji u tome što standarde svrstava od opšteg, tematski
najobuhvatnijeg nivoa, ka posebnom, tematski užem nivou. Ti nivoi su:
1) Područje
2) Grupa
3) Podgrupa.
Strukturu klasifikacije će najbolje objasniti sljedeća šema.

xx.xxx.xx Tema (naslov)

Područje Grupa Podgrupa

Sada ćemo dati detaljna objašnjenja ICS nivoa.

2.1.1. Područje

Područje predstavlja prvi nivo ICS klasifikacije. Sve što je predmetom

standardizacije je, prema ovoj klasifikaciji, svrstano u 40 područja. Oznaka područja
u ICS klasifikaciji je predstavljena dvocifrenim brojem i štampana je velikim masnim
slovima. Npr.,
2.1.2. Grupe

Drugi nivo ICS-a su grupe. Područja su podijeljena 392 grupe. Oznaka grupe
se sastoji od oznake područja i trocifrene oznake grupe. Grupe su, takođe, kao i
područja, štampane masnim slovim. Npr.,

43.040 Sistemi cestovnih vozila

2.1.2. Podgrupe

Treći nivo ICS-a predstavljaju podgrupe. Od 392 grupe, njih 144 su dalje
podijeljene u 909 podgrupa. Oznaka podgrupe se sastoji od oznake grupe i dvocifrene
oznake podgrupe. Oznaka grupe i podgrupe su odvojeni tačkom, npr.

43.040.20 Uređaji za osvjetljavanje, signalizaciju i upozorenja

Gotovo sve grupe koje su podijeljene u podgrupe sadrže, uz određene izuzetke,
podgrupu koja pokriva potpunu temu te grupe. Takve podgrupe se nativaju opće
podgrupe i njihova oznaka se tavršava se «.01».
Pravila upotrebe ICS klasifikacije

Posljednja izdanja ICS klasifikacije sa njenim budućim izdanjima i dopunana

treba koristiti za indeksiranje standarda i drugih normativnih dokumenata, kao i
njihovih nacrta. Prije što se pristupi pretraživanju Kataloga standarda, osoba koja
traži standard, treba da pažljivo prouči postojeća pravila i ICS strukturu.

Standardi su klasificirani prema njihovim temama. Pretraživač treba prvo

odrediti odgovarajuće područje za datu temu, zatim naći odgovarajuču oznaku grupe,
a nadalje i podgrupe, u slučaju da je grupa podijeljena na podgrupe. Na primjer,
standard,
ISO 3412:1992, Cestovna vozila – Zaštitne i vodootporne svjećice i
njihovo povezivanje – Tip 1A i 1B,

pripadaju području
Ako područje primjene standarda nije razjašnjeno u svom sadržaju, pretraživač treba
pročitati komentare relevantnog tehničkom komiteta (TC), potkomiteta ili radne
grupe odgovorne za razvoj datog standarda.

Abecedni indeks ICS klasifikacije može biti korišten kao dodatni alat za
indentifikaciju odgovarajućeg područja, grupe i podgrupe, ali objašnjenja koja se
nalaze u indeksu treba potvrditi u sistematskoj tabeli, zbog toga sto samo ona sadrži
potpune informacije koje se odnose na podatke vezane za grupu, kao što su njen
naslov, područje kojem pripada, podjela u podgrupe, objašnjenja data od strane TC-a
i fusnote, koje objašnjavaju povezanost sa drugim grupama ili podgrupama. U
suprotnom bi se mogle desiti greške pri indeksiranju.
Neformalna podjela i dopunjavanje ICS klasifikacije

Grupa ili podgrupa, koja ne sadrži određenu temu može, nadalje, biti
podijeljena od strane korisnika ili na nekoliko jedinica, što predstavlja četvrti nivo ili
u novu podgrupu. Četvrti nivo se naziva potpodjela i predstavlja neformalnu podjelu
unutar ICS klasifikacije. Da bi potpodjelu mogli razlikovati od formalnih ICS nivoa,
te, nove notacije se prave tako da se simbol « - » crtica koristi za odvajanje
dvocifrene oznake
Ako je međunarodni standard prihvaćen kao regionalni i/ili nacionalni standard, onda
će regionalni i/ili nacionalni standard imati istu ICS notaciju kao i međunarodni
standard.
Korištenje ICS indeksa

ICS klasifikacija se pored sistematske tabele, koja se sastoji od popisa

područja, grupa i podgrupa i njima sadržanih standarda, sadrži i ICS indeks je
predstavljen u KWIC (key-word-in-context) formi – forma ključne riječi u kontekstu.
Na ovaj način se može odrediti ICS oznaka nekog standarda pomoću ključnih riječi.
Ključnim riječima se smatraju one riječi koje su sadržane u naslovu, bilješci ili
fusnoti unutar ICS podjele. Indeks ključnih riječu u iCS klasifikaciji dat je abecednim
redosljedom. Ključne riječi su printane masnim slovima i u ICS indexu su od svojih
pojašnjenja odvojene sombolom «•».
 ISO 9000
Šta je ISO?

ISO (International Organization for

Standardization) je međunarodna
organizacija za standardizaciju koju čine
nacionalne ustanove za standardizaciju iz
različitih velikih i malih zemalja,
industrijskih zemalja i zemalja u razvoju iz
cijelog svijeta.
Formirana je 1946. godine sa sjedištem u Logo ISO – a
Brissels-u, a pokriva sve oblasti standardizacije, osim specijaliziranih oblasti vojne industrije.

ISO izrađuje dobrovoljne tehničke standarde koji doprinose svim vrstama poslovanja, te
efektivnijem, sigurnijem i čistijem razvoju, proizvodnji i isporuci proizvoda i usluga. Oni
olakšavaju trgovinu između zemalja. ISO standardi također služe za zaštitu potrošača, i općenito
korisnika, proizvoda i usluga i olakšanju njihovog života.

ISO izrađuje samo one standarde koje zahtijeva tržište. Taj posao provode stručnjaci "posuđeni" iz
industrijskih, tehničkih i poslovnih područja koja traže standarde i koji ih nakon toga stavljaju u
upotrebu. Tim se stručnjacima mogu pridružiti drugi stručnjaci s odgovarajućim znanjem, kao na
primjer predstavnici vladinih agencija i ispitnih laboratorija.

Objavljeni pod oznakom "međunarodni standardi", ISO standardi predstavljaju međunarodni

koncenzus o "stanju tehnike" u razmatranoj tehnologiji.

Tehnički odbor ISO/TC 176, Upravljanje kvalitetom i osiguranje kvaliteta, odgovaran je za

pripremu i održavanje serije standarda ISO 9000. Njegov je opseg standardizacija na području
općeg upravljanja kvalitetom, uključujući sisteme kvaliteta, osiguranje kvaliteta i opće potporne
tehnike, kao što su na primjer standardi koje daju upute za izbor i upotrebu tih standarda.

Tijelo koje se bavi donošenjem bosanskohercegovačkih standarda

je Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo
Bosne i Hercegovine (Institute for standards, metrology and
intellectual property of Bosnia and Herzegovina).

Svi bosanskohercegovački standardi nose oznaku BAS.

Logo Instituta za standarde, Bosanskohercegovački ekvivalent tehničkom komitetu ISO/TC

mjeriteljstvo i intelektualno 176 je tehnički komitet BAS/TC 3; Upravljanje kvalitetom i
vlasništvo Bosne i osiguranje kvaliteta.
Hercegovine
Serija standarda ISO 9000 je razvijena kao pomoć organizacijama, svih tipova i veličina, kod
implementiranja i funkcioniranja efektivnih sistema upravljanja kvalitetom.
ISO 9000 opisuje osnove sistema upravljanja kvalitetom i specificira terminologiju za sisteme
upravljanja kvalitetom.
ISO 9001 specificira zahtjeve za sistem upravljanja kvalitetom za organizacije koje treba da
demonstriraju svoju sposobnost da isporuče proizvod koji ispunjava zahtjeve kupca i zahtjeve
primjenjive regulative, u svrhu povećenja zadovoljstva kupca
ISO 9004 daje smjernice koje razmatraju i efektivnost i efikasnost sistema upravljanja kvalitetom.
Svrha ovog standarda je poboljšanje performansi organizacije i zadovoljstva kupaca i drugih
zainteresiranih strana.
ISO 19011 daje smjernice za auditiranje sistema upravljanja kvalitetom i sistema okolinskog
upravljanja.
Zajedno, oni čine koherentan skup standarda za sisteme upravljanja kvalitetom, koji olakšava
međusobno razumjevanje u trgovini na nacionalnom i međunarodnom tržištu.
Identificirano je osam principa upravljanja kvalitetom koje najviše rukovodstvo može koristiti u
vođenju organizacije ka poboljšanim performansama:
Orjentacija ka kupcu
Liderstvo
Učešće ljudi
Procesni pristup
Sistemski pristup upravljanju
Stalno poboljšavanje
Odlučivanje na osnovu činjenica
Obostrano korisni odnosi sa dobavljačem

Orjentacija ka kupcu
Organizacija zavisi od svojih kupaca i prema tome treba razumjeti sadašnje i buduće potrebe
kupaca, treba ispuniti zahtjeve kupca i težiti da premaši očekivanje kupca.
Liderstvo
Lideri uspostavljaju jedinstvo namjene i usmjeravanja organizacije. Oni trebaju stvoriti i održavati
unutrašnje okruženje u kome se ljudi mogu u potpunosti uključiti u dostizanje ciljeva organizacije.
Učešće ljudi
Ljudi na svojim nivoima su najvažniji dio organizacije i njihovo puno učešće u radu omogućava
iskorištavanje njihove sposobnosti za dobrobit organizacije.
Procesni pristup
Željeni rezultat dostiže se efikasnije kada se aktivnostima i odgovarajućim resursima upravlja kao
procesom.
Sistemski pristup upravljanju
Identificiranje, razumjevanje i upravljanje međusobno povezanim procesima kao sistemom,
doprinosi efikasnosti i efektivnosti organizacije u ostvarenju njenih ciljeva.
Stalno poboljšavanje
Stalno poboljšanje sveukupnih performansi organizacije treba biti trajni cilj organizacije.
Odlučivanje na osnovu činjenica
Efektivno odlučivanje je zasnovano na analizi podataka i informacija.
Obostrano korisni odnosi sa dobavljačem
Organizacija i njeni dobavljači su međusobno ovisni, pa obostrano korisni odnosi i jednim i drugim
povećavaju sposobnost stvaranja vrijednosti.
PRINCIPI UPRAVLJANJA KVALITETOM
Ovih osam principa upravljanja kvalitetom čini osnovu za standarde sistema upravljanja kvalitetom
familije ISO 9000. Ovi principi su izvedeni iz zajedničkog iskustva i znanja međunarodnih
stručnjaka koji sudjeluju u tehničkom odboru ISO/TC 176, upravljanje kvalitetom i osiguravanje
kvaliteta, koji je odgovoran za razvoj i održavanje standarda ISO 9000.
SISTEMI UPRAVLJANJA KVALITETOM
Međunarodni standard ISO 9000 opisuje osnove sistema upravljanja kvalitetom, koji su predmet
familije ISO 9000, i definira odgovarajuće termine.
SISTEMI UPRAVLJANJA KVALITETOM
Međunarodni standard ISO 9000 je primjenjiv na:
-organizacije koje pokušavaju da steknu prednost kroz primjenu sistema upravljanja kvalitetom;
-organizacije koje se žele uvjeriti da će njihovi dobavljači udovoljiti njihovim zahtjevima za
proizvod;
korisnike proizvoda;
Međunarodni standard ISO 9000 je primjenjiv na:
-one koji se brinu da na isti način razumiju terminologiju korištenu u upravljanju kvalitetom (npr.
dobavljači, kupci, donosioci propisa);
-one, unutar ili van organizacije, koji ocjenjuju sistem upravljanja kvalitetom ili auditiraju njegovu
usklađenost sa zahtjevima ISO 9001 (npr. auditori, zakonodavna tijela, tijela za
certificiranje/registriranje);
-one, unutar ili van organizacije, koji savjetuju ili obučavaju o sistemu upravljanja kvalitetom,
pogodnu za tu organizaciju;
-one koji razvijaju odgovarajuće standarde.
ZAHTJEVI ZA SISTEME UPRAVLJANJA KVALITETOM
Familija ISO 9000 pravi razliku između zahtjeva za sisteme upravljanja kvalitetom i zahtjeva za
proizvode.
Zahtjevi za sisteme upravljanja kvalitetom su specificirani u ISO 9001. Sam ISO 9001 ne određuje
zahtjeve za proizvode
Zahtjeve za proizvode može specificirati kupac, ili organizacija koja predviđa zahtjeve kupca, ili
mogu biti specificirani u propisima, standardima i sl.
PRISTUP USMJEREN NA SISTEME UPRAVLJANJA KVALITETOM
Pristup razvijanju i implementiranju sistema upravljanja kvalitetom sastoji se od nekoliko koraka
koji uključuju:
određivanje potreba i očekivanja kupaca i drugih zainteresiranih strana;

utvrđivanje politike kvaliteta i ciljeva kvaliteta organizacije;

određivanje procesa i odgovornosti neophodnih za dostizanje ciljeva kvaliteta;

utvrđivanje metoda za mjerenje efektivnosti i efikasnosti svakog procesa;

primjenjivanje ovih mjerenja radi određivanja efektivnosti i efikasnosti svakog procesa;

određivanje načina sprečavanja neusklađenosti i eliminiranja njihovih uzroka;

utvrđivanje i primjena procesa stalnog poboljšanja sistema upravljanja kvalitetom;

Organizacija koja prihvati navedeni pristup, stvara povjerenje u sposobnosti svojih procesa i
kvalitet svojih proizvoda, i osigurava osnove za stalno poboljšanje. Ovo može voditi
povećanju zadovoljstva kupca i drugih zainteresiranih strana i uspjehu organizacije.
PROCESNI PRISTUP
Bilo koja aktivnost, ili skup aktivnosti, koji se koristi resursima radi transformiranja ulaza u izlaze,
može se smatrati procesom.

Da bi funkcionirale efektivno, organizacije trebaju identificirati i voditi brojne međusobno

povezane i interaktivne procese. Često će izlaz iz jednog procesa činiti direktan ulaz u sljedeći
proces. Sistematska identifikacija i upravljanje procesima koji se koriste unutar organizacije i
posebno interakcijama između takvih procesa naziva se "procesni pristup".

PROCEDURA
"Specificirani način obavljanja neke aktivnosti ili procesa" – može biti dokumentirana ili ne
PROCES
"Skup međusobno povezanih ili interaktivnih aktivnosti koji transformira ulaze u izlaze"
EFIKASNOST PROCESA =
Odnos između postignutog rezultata i upotrijebljenih resursa (težište standarda ISO 9004:2000)
EFEKTIVNOST PROCESA =
Sposobnost procesa da postiže željenje rezultate (težište standarda ISO 9001:2000)
CIKLUS P-D-C-A I PROCESNI PRISTUP
Ciklus P-D-C-A (“plan-do-check-act” – “planiraj-uradi-provjeri-djeluj“) prvi je dvadesetih godina
dvadesetog stoljeća razvio Walter Shewhart, a poslije ga je popularizirao W. Edwards Deming. Iz
tog razloga se on često naziva Demingovim ciklusom.
Napomena u standardu ISO 9001 objašnjava da se ciklus PDCA primjenjuje na procese na sljedeći
način:
PLANIRAJ: Utvrdi ciljeve i procese potrebne za dobijanje rezultata u skladu sa zahtjevima
korisnika i politikom organizacije.

URADI: Primijeni te procese.

PROVJERI: Prati i mjeri procese i proizvod prema politici, ciljevima i zahtjevima za proizvod i
izvještavaj o rezultatima.

DJELUJ: Poduzimaj radnje za neprekidno poboljšavanje efektivnosti procesa.

SISTEMSKI PRISTUP UPRAVLJANJU
Drugi po važnosti je princip koji je tijesno povezan sa procesnim pristupom, a to je sistemski
pristup upravljanju, koji tvrdi da "identificiranje, razumijevanje i upravljanje međusobno
povezanim procesima kao sistemom, doprinosi efektivnosti i efikasnosti organizacije u ostvarivanju
njenih ciljeva".

U tom kontekstu sistem upravljanja kvalitetom obuhvaća niz međusobno povezanih procesa.
Pojedinačni procesi rijetko se pojavljuju sami. Izlazi iz jednog procesa obično čine dio ulaza u iduće
procese.
Međusobna djelovanja između procesa organizacije mogu često biti složena i dovesti do mreže
međusobno zavisnih procesa. Ulazi i izlazi tih procesa mogu često biti povezani sa vanjskim i
unutrašnjim korisnicima.
Ciklus PDCA se može primjenjivati na svaki pojedinačni proces, te na mrežu procesa kao cjelinu.
PROCESNI PRISTUP U ODNOSU NA ZAHTJEVE ISO 9001
U uvodu standarda ISO 9001:2000 o procesnom pristupu se kaže sljedeće:

"Kad se upotrebljava u sistemu upravljanja kvalitetom, takav pristup ističe važnost:

• razumjevanja i ispunjavanja zahtjeva

• potrebe razmatranja procesa u funkciji dodatne vrijednosti

• mjerenja radnih performansi i efikasnosti procesa, i

• stalno poboljšavanje procesa koje je bazirano na objektivnom mjerenju."

U kontekstu standarda ISO 9001:2000 procesni pristup uključuje procese potrebne za efektivnu
primjenu sistema upravljanja kvalitetom, kao što su proces internog audita, proces ocjene od
rukovodstva, proces analize podataka i, između ostalog, upravljanje procesnim resursima.
Svim procesima može se upravljati korištenjem PDCA-ciklusa.
Zahtjevi za te procese su navedeni su u standardu ISO 9001:2000:
• Utvrditi procese koji su potrebni za sistem upravljanja kvalitetom i njihovu primjenu u
čitavoj organizaciji.

• Odrediti redoslijed i međusobno djelovanje tih procesa.

Odrediti kriterije i metode koji su potrebni za osiguranje efektivnog rada tih procesa i upravljanje
tim procesima.
Osigurati dostupnost potrebnih sredstava i podataka za pomoć provođenju i praćenju tih procesa.
Pratiti, mjeriti i analizirati te procese.
Primjenjivati potrebne radnje za postizanje planiranih rezultata i neprekidno poboljšavanje tih
procesa.

DOKUMENTACIJA
Procesi postoje u organizaciji i početni pristup treba ograničiti na utvrđivanje tih procesa i
upravljanje tim procesima na najprikladniji način. Svaka organizacija treba odrediti koje procese
treba dokumentirati na remelju zahtjeva njenih korisnika ili zahtjeva iz zakona i propisa, naravi
njezinih djelatnosti i njene sveukupne korporacijske strategije.
U određivanju koje procese treba dokumentirati, organizacija može razmotriti faktore kao što su:

• djelovanje na kvalitet

• rizik nezadovoljstva korisnika

• zahtjevi iz zakona i propisa

• privredni rizik

• efektivnost i efikasnost

• kompetetivnost osoblja
složenost procesa
Dokumentacija omogućava saopćavanje namjere i konzinstentnost akcije. Njena upotreba
doprinosi:

• postizanju usklađenosti sa zahtjevima kupca i poboljšanju kvaliteta,

• pružanju odgovarajućeg obučavanja,

• ponovljivosti i sljedivosti,
• pružanju objektivnih dokaza, i

vrednovanju efektivnosti i stalne prikladnosti sistema upravljanja kvalitetom

Sljedeće vrste dokumentacije su korištene u sistemima upravljanja kvalitetom:

• dokumenti koji pružaju konzistentnu informaciju, i internu i eksternu, o sistemu

upravljanja kvalitetom organizacije; takvi dokumenti se nazivaju poslovnici o
kvalitetu;

• dokumenti koji opisuju kako je sistem upravljanja kvalitetom primijenjen na

određeni proizvod, projekt ili ugovor; takvi dokumenti se nazivaju planovi kvaliteta;

• dokumenti koji formuliraju zahtjeve; takvi dokumenti se nazivaju specifikacije;

• dokumenti koji iznose preporuke ili sugestije; takvi dokumenti se nazivaju smjernice;

• dokumenti koji navode informacije o načinu konzinstentnog obavljanja aktivnosti i

procesa; takvi dokumenti mogu uključiti dokumentirane procedure, radne instrukcije
i crteže;

• dokumenti koji pružaju objektivne dokaze o obavljenim aktivnostima ili ostvarenim

rezultatima; takvi dokumenti se nazivaju zapisi;
Svaka organizacija određuje stepen zahtijevane dokumentacije i medij koji će biti upotrebljen. Ovo
zavisi od faktora kao što su tip i veličina organizacije, kompleksnost i interakcija procesa;
kompleksnost proizvoda, zahtjevi kupca, primjenjivi zahtjevi iz propisa, demonstrirana
sposobnost osoblja i stepen do kojeg je neophodno demonstrirati ispunjenje zahtjeva sistema
upravljanja kvalitetom.
POLITIKA KVALITETA I CILJEVI KVALITETA
Politika kvaliteta i ciljevi kvaliteta uspostavljeni su tako da osiguraju fokusiranje na usmjeravanje
organizacije. I politika i ciljevi određuju željene rezultate i pomažu organizaciji u primjeni
njenih resursa radi postizanja tih rezultata. Politika kvaliteta daje okvir za utvrđivanje i
preispitivanje ciljeva kvaliteta.
Dostizanje ciljeva kvaliteta može imati pozitivan uticaj na kvalitet proizvoda, operativnu
efektivnost i finansijski učinak, i prema tome, na zadovoljstvo i povjerenje zainteresiranih strana
ULOGA RUKOVODSTVA U SISTEMU UPRAVLJANJA KVALITETOM
Kroz liderstvo i akcije, najviše rukovodstvo može stvoriti okružrnjr u kojem su ljudi u potpunosti
uključeni i u kojem sistem upravljanja kvalitetom može funkcionisati efektivno
Najviše rukovodstvo može se koristiti principima upravljanja kvalitetom kao osnovom za svoju
ulogu, koja je kako slijedi:

• utvrđivanje i održavanje politike i kvaliteta i ciljeva kvaliteta organizacije;

• promoviranje politike kvaliteta i ciljeva kvaliteta širom organizacije radi povećanja

svjesnosti, motivacije i učešća;
• osiguranje fokusiranja na zahtjeve kupca širom organizacije;

• osiguranje da su implementirani odgovarajući procesi da bi se omogućilo da zahtjevi kupca

i drugih zainteresiranih strana budu zadovoljeni i ciljevi kvaliteta dostignuti;

• osiguranje da je uspostavljen, implementiran i održavan efektivan i efikasan sistem

upravljanja kvalitetom radi dostizanja ovih ciljeva kvaliteta;

osiguranje raspoloživosti neophodnih resursa;

• periodično preispitivanje sistema upravljanja kvalitetom;

• odlučivanje o akcijama koje se odnose na politiku kvaliteta i ciljeve kvaliteta;

• odlučivanje o akcijama za poboljšanje sistema upravljanja kvalitetom;

VREDNOVANJE PROCESA UNUTAR SISTEMA UPRAVLJANJA KVALITETOM
Kod vrednovanja sistema upravljanja kvalitetom postoje četiri osnovna pitanja, koja treba postaviti
u vezi sa svakim procesom koji se vrednuje:
Da li je proces identificiran i odgovarajuće definiran?

Da li su dodijeljene odgovornosti?

Da li su procedure implementirane i održavane?

Da li je proces efektivan u ostvarivanje zahtijevanih rezultata?

Zbirni odgovori na navedena pitanja mogu odrediti rezultat vrednovanja.

PREISPITIVANJE SISTEMA UPRAVLJANJA KVALITETOM

Jedna od uloga najvišeg rukovodstva je obavljanje redovnih sistematskih vrednovanja prikladnosti,
adekvatnosti, efektivnosti i efikasnosti sistema upravljanja kvalitetom s obzirom na politiku
kvaliteta i na ciljeve kvaliteta. Ovo preispitivanje može uključiti razmatranje potrebe za
prilagođavanjem politike kvaliteta i ciljeva kvaliteta kao odgovor na promjenjive potrebe i
očekivanja zainteresiranih strana. Preispitivanje uključuje određivanje potreba za akcijama.
SAMOOCJENJIVANJE
Samoocjenjivanje organizacije je sveobuhvatno i sistematično preispitivanje aktivnosti i rezultata
organizacije u vezi sa sistemom upravljanja kvalitetom ili modelom izvrsnosti.

Samoocjenjivanje može dati opći pregled funkcioniranja organizacije i stepen zrelosti sistema
upravljanja kvalitetom.

Samoocjenjivanje može također pomoći da se identificiraju oblasti u organizaciji koje zahtjevaju

poboljšanje i odrede prioriteti
STALNO POBOLJŠANJE
Cilj stalnog poboljšanja sistema upravljanja kvalitetom je porast vjerovatnoće povećanja
zadovoljenja kupca i drugih zainteresiranih strana.
Akcije za poboljšanje uključuju:

• analiziranje i vrednovanje postojeće situacije radi identificiranja oblasti za poboljšanje;

• utvrđivanje ciljeva za poboljšanje;

• traženje mogućih rješenja za dostizanje ciljeva;

• ocjenjivanje tih rješenja i izbor;

• implemetiranje izabranog rješenja;

• mjerenje, verificiranje, analiziranje i vrednovanje rezultata implementiranja da bi se

utvrdilo da su ciljevi dostignuti;

• ozvaničenje izmjena.
Rezultati se preispituju, kad je neophodno, radi određivanja daljih mogućnosti za poboljšanje. Na
ovaj način, poboljšanje je stalna aktivnost. Povratne informacije od kupca i drugih
zainteresiranih strana, auditi i preispitivanje sistema upravljanja kvalitetom također mogu biti
korišteni za identificiranje prilike za poboljšanje.
ULOGA STATISTIČKIH TEHNIKA
Upotreba statističkih tehnika može pomoći u razumijevanju varijabilnosti i prema tome pomoći
organizacijama da riješe probleme i poboljšaju efektivnost i efikasnost. Ove tehnike također
olakšavaju bolju upotrebu raspoloživih podataka radi pomoći pri odlučivanju.
Varijabilnost može biti zapažena u ponašanju i rezultatima mnogih aktivnosti, čak i pod uslovima
očigledne stabilnosti. Takva varijabilnost može se opažati u mjerljivim karakteristikama proizvoda i
procesa, i može se vidjeti da postoji u različitim fazama životnog ciklusa proizvoda, od ispitivanja
tržišta do usluživanja kupca i finalnog uklanjanja.
Statističke tehnike mogu pomoći pri mjerenju, opisivanju, analizi, interpretiranju i modeliranju
takve varijabilnosti, čak i sa relativno ograničenom količinom podataka.

Statističke analize takvih podataka mogu pomoći boljem razumjevanju prirode, stepena i uzroka
varijabilnosti, pomažući tako da se riješavaju i čak spriječe problemi koji mogu rezultirati iz takve
varijabilnosti, i promovira stalno poboljšanje.
ZAKLJUČAK
Da bi se održavala efektivnost serije standarda ISO 9000, standardi se periodično preispituju da bi
se postigla korist iz novih saznanja u području upravljanja kvalitetom, a također i iz povratnih
informacija od korisnika.
 Tehnički odbor ISO/TC 176, koji je sastavljen od stručnjaka iz privreda i drugih organizacija iz
cijelog svijeta, prati upotrebu tih standarda kako bi odredio da se oni mogu poboljšavati kako bi
zadovoljavale potrebe i očekivanja korisnika kad se bude poduzimala sljedeća revizija.

Obaveza ISO – a za održavanje zamaha serije standarda ISO 9000 preispitivanjima, poboljšanjima i
povećanom efikašnošću standarda garantuje da će ulaganja danas u ISO 9000 nastaviti davati
efektivna rješenja za upravljanje daleko u budućnosti.
Mnoge organizacije u Bosni i Hercegovini su izvršile ili su tek pristupile usklađenju sa zahtjevima
serije standarda ISO 9000.
Broj bosanskohercegovačkih organizacija
(privredna društva, javne ustanove, organi uprave i druge organizacije) koje su već izvršile
certifikaciju po ISO 9001:2000 se kreće oko 175, a broj organizacija koje su u fazi uvođenja
standarda ISO 9000, certifikacije ili recertifikacije iznosi 67 i očekuje se da će se ovaj broj još više
povećati u budućnosti.
Recertifikacija se vrši svake tri godine.

NIČANSKA MEĐUNARODNA KLASIFIKACIJA:

Međunarodna klasifikacija proizvoda i usluga radi registracije žigova ustanovljena je

temeljem sporazuma zaključenog na Diplomatskoj konferenciji održanoj u ici, 15.jua 1957. i
revidiraa je u Stockholmu 1967. i Žeevi 1977.

Zemlje članice Ničaskog sporazuma čie poseu uiju u okviru Pariške unije za zaštitu
industrijskog vlasništva. One su prihvatile i primjenjuju Ničansku klasifikaciju radi
registraciju žigova.

Svaka zemlja članica Ničanskog sporazuma je dužna, radi registracije žigova, primjenjivati
Ničansku klasifikaciju, bilo kao glavno ili pomoćno sredstvo, te je navoditi u službenim
ispravama i publikacijama svojih registracija broj razreda klasifikacije u koje ulaze proizvodi
i usluge za koje su žigovi registrirani.

Upotreba Ničanske klasifikacije nije obavezna samo za nacionalnu registraciju žigova u

zemljama članicama Ničanskog sporazuma. Ona je obavezna i za međunarodnu registraciju
žigova što je obavlja Međunarodni ured OMPI temeljem Madridskog sporazuma o
međunarodnoj registraciji žigova i protokola i Protokola Madridskog sporazuma o
međunarodnoj registraciji žigova kao i za registraciju žigova što je obavlja Afrička
organizacija za intelektualno vlasništvo (OAPI),beneluški ured za žigove i Ured za
harmonizaciju na unutarnjem tržištu (znakovi razlikovanja, industrijska obličja i modeli)
(OHMI).

Ničansku klasifikaciju primjenjuje veći broj zemalja koje nisu članice Ničanskog
sporazuma.

REVIZIJE NIČANSKE KLASIFIKACIJE

Ničanska klasifikacija temelji se na klasifikaciji koju su ustanovili 1935. godine Udruženi

međunarodni uredi za zaštitu intelektualnog vlasništva (BIRPI), prethodnici OMPI-a. Upravo
je tu klasifikaciju sastavljenu od popisa 34 razreda i abecednog popisa proizvoda Ničanski
sporazum prihvatio i upotpunio sa osam usluga te abecednim popisom tih usluga.
 Ničanski sporazum predviđa stvaranje odbora stručnjaka u kojem svaka zemlja članica
sporazuma ima svog predstavnika. Ovaj odbor stručnjaka odlučuje o svim promjenama u vezi
klasifikacije, poimenice u vezi prenosa prizvodsa ili usluga iz jednog razloga u drugi,
uređenja abecednog popisa i umetanja neophodnih bilješki o objašnjenjima.

Od stupanja na snagu Ničanskog sporazuma 8.aprila 1961. godine,odbor stručnjaka je

održao 18 sjednica i ubraja među svoje najznačajnije poslove, opću reviziju abecednog popisa
proizvoda i usluga u pogledu oblika (kraj 70-ih godina), preuređenje stavke Opće primjedbe,
naslova razreda i bilješki sa objašnjenjima (u 1982.), kao i dodavanje osnovnog broja za svaki
proizvod ili uslugu u abecedni popis (u 1990.),broja koji omogućava korisniku pronalaženje
istiznačnog proizvoda ili usluge u raznim jezičnim verzijama klasifikacije, kao i
rekonstruisanje razreda 42, što je rezultiralo stvaranjem novih razreda od 43 do 45 ( u 2000.)

Za vrijeme svoje osamnaeste sjednice održane u oktobru 2001.,odbor stručnjaka je prihvatio

izmjene koje su ušle u sedmo izdanje Ničanske klasifikacije. U skladu sa člankom 4., stavkom
2. Ničanskog Sporazuma, izmjene su bile predmet mišljenja objavljenjih u časopisu
Industrijsko vlasništvo i Autorsko pravo.

IZDANJA NIČANSKE KLASIFIKACIJE

Prvo izdanje Ničanske klasifikacije objavljeno je 1963., drugo 1971., treće 1981., četvrto
1983., peto 1987., šesto 1992., sedmo 1996. Osmo izdanje objavljeno je u junu 2001. na
francuskom i engleskom jeziku, s tim da su oba teksta jednako valjana .

PREVODI NIČANSKE KLASIFIKACIJE

Postoje prevodi osmog izdanja Ničanske klasifikacije- od kojih su neki službeni tekstovi u
skladu sa člankom 1. stavkom 6. Ničanskog sporazuma – na sljedećim jezicima: njemačkom,
kineskom, hrvatskom, danskom, španjolskom, italijanskom, japanskom, litvanskom,
makedonskom, nizozemskom, norveškom, poljskom, ruskom, slovenskom, švedskom i
češkom.

Vjerodostojni tekstovi Ničanske klasifikacije (na francuskom i engleskom) objavljeni su u

dva dijela. Prvi dio obuhvata abecedni popis svih proizvoda i usluga . drugi dio obuhvata
popis svih razreda u koje su abecednim redom svrstani priozvodi i usluge. Postoji također i
verzija s dvojezičnim abecednim popisom(francusko/engleska).

ISCAP
Osnovni pojmovi i definicije

Klasifikacija proizvoda kategorizira proizvode (robu i usluge) sa zajedničkim

karakteristikama. Ona pruža osnovu za pripremu i prikupljanje podataka za
proizvodnju, raspodjelu, potrošnju, vanjsku trgovinu i transport tako definiranih
proizvoda.

Pod pojmom proizvod (products) u ovoj klasifikaciji podrazumijeva se prenosiva

roba (transportable goods), neprenosiva roba
(non transportable goods) i usluge (services).

Proizvod (Product) - Proizvod je posljedica neke industrijske djelatnosti, koristi se

kao opći naziv za proizvode koji imaju fizičku dimenziju i za industrijske usluge.
Gotov proizvod (Finished product) - Pod pojmom gotov proizvod smatra se svaki
proizvod koji je u procesu proizvodnje dostigao odgovarajući stupanj prerade ili
dorade tako da je u klasifikaciji naveden pod posebnom šifrom i nazivom. Pojam tako
definiranoga gotovog proizvoda obuhvaća i sve radove dovršavanja proizvoda kojima
pripadaju čišćenje, pakiranje, ispitivanje kvalitete, kasiranje i slično. Količine
neispravnih proizvoda ("škart") ne smatraju se u gotovim proizvodima.
Nedovršen proizvod (Unfinished product) - Proizvod koji nije dosegao određeni
stupanj prerade ili dorade definiran klasifikacijom smatra se nedovršenim i ne
iskazuje se po zasebnoj oznaci.

Detaljna klasifikacija proizvoda i usluga omogućava precizno lociranje potrebnih

kupaca, dobavljača i pružalaca usluga
Nomenklatura sadrži 50.000 proizvoda i usluga u okviru 89 privrednih grana
Pomaže pri nalaženju proizvoda/usluga
Omogućava jednostavnu selekciju proizvođača, trgovaca, distributera, izvoznika,
uvoznika
Doprinosi bržoj identifikaciji više alternativnih dobavljača istog proizvoda/usluge

1.2 ISKAP
-Ukazala se prirodna potreba za povezivanjem klasifikacije proizvoda i klasifikacije
djelatnosti
-Do teškoća dolazi zbog stepena detaljnosti klasifikacije djelatnosti i njene
neusklađenosti sa stepenom detaljnosti klasifikacije produkata i zbog očite je
mogućnosti dobijanja istih proizvoda obavljanjem različitih djelatnosti
- Tokom perioda 77-87 UNSTAT i EUROSTAT su organizovali šest sastanaka radne
grupe s ciljem razvijanja Integrisanog sistema klasifikacije djelatnosti i proizvoda
(ISCAP/SINAP) koji je imao ulogu povezivanja klasifikacija proizvoda i klasifikacija
djelatnosti. Cilj je bio da kategorije ISCAP-a posluže kao osnova drugom
revidiranom izdanju ISIC-a (ISIC Rev2.) i izdavanju NACE-a
S ciljem da se shvati značaj, kao i uloga koja je namijenjena u cjelokupnom sistemu
statističkog praćenja, kakva je u statističkim sustavima Europe i svijeta, neophodno je
izložiti kratak sažetak strategije i koncepcije međunarodnih statističkih tijela,
prvenstveno Statističkog ureda Ujedinjenih naroda -UNSTAT-a i Statističkog ureda
Europske unije -Eurostata i njihovog dugogodišnjeg međusobnog usuglašavanja na
polju statističkih standardizacija međunarodne razine. Prvi rezultat toga rada bila je
izrada zajedničkog međunarodnog harmoniziranog sustava statističkog praće-nja
nazvanog "Integrirani sustav klasifikacija djelatnosti i proizvoda – ISCAP
(Integrated System of Classifications of Activities and Products), koji ćemo izložiti.

1.3 Međunarodni razvoj statističkih klasifikacija sistema

Svaka pojedina država članica EU imala je svoje nacionalne sustave statističkih
klasifikacija djelatnosti i proizvoda, s različitom strukturom i razinom razrade, kao i
različitu periodičnost istraživanja, različite jedinice mjere. Sve to je odražavalo jedan
nekonzistentan pristup, a posljedica tog pristupa bila je da su podaci temeljeni na tako
heterogenim klasifikacijskim sustavima bili teško međusobno usporedivi.
Iz tih razloga tijekom davnih sedamdesetih godina započet je proces međunarodnog
usklađivanja na području statističkih standarda, koji je rezultirao temeljitim
revizijama međunarodnih statističkih klasifikacija, kao i razvija-njem nekih novih
klasifikacijskih sustava koji su u procesu razvoja postali dio sadaš-nje-g ISCAP-a.
ISCAP su izradili stručnjaci Eurostata i UNSTAT-a, a njihova strategija tijekom
razvoja obuhvaćala je sljedeće aspekte:
• usklađivanje između istovrsnih klasifikacija: usklađivanje se izvodilo tako da su
se elementi jedne klasifikacije harmonizirali s elementima druge. Takav odnos
ostvaren je između NACE Rev.12 i ISIC Rev. 33, gdje se prva temelji na elementima
druge. Međutim, pri postizanju harmonizacije bilo je potrebno uzeti u obzir ne samo
pojedinačne elemente klasifikacije, već i njezinu strukturu. To je bilo naročito nužno
u slučaju klasifikacija djelatnosti, jer hijerarhijska struktura utječe na klasifikaciju
statističkih jedinica koje se razvrstavaju na temelju njihove glavne djelatnosti
primjenom top down metode (od vrha prema dolje), tj. razvrstavanjem najprije od
najviše razine a potom prema detaljnijim razinama klasifikacije.
• usklađivanje između raznovrsnih klasifikacija: Usklađivanje je ostvareno
između klasifikacija djelatnosti i proizvoda (npr. ISIC Rev.3 i CPC). U tom
kontekstu, usklađivanje nije značilo samo agregiranje ili dezagregiranje, već
održavanje konzistentnih pojmovnih odnosa.
• međunarodno usklađivanje: To je bio jedan od glavnih zadataka međunarodnih
statističkih tijela. Međunarodna harmonizacija relevantna je između samih
međunarodnih statističkih tijela, kao i između međunarodnih statističkih tijela i
njihovih država članica.
Spomenutim aspektima harmonizacije posvećena je najveća pažnja u njihovoj zadnjoj
reviziji gospodarskih klasifikacija koju su proveli zajednički Eurostata i UNSTATa s
ciljem sustavnog uvođenja i primjene širom svijeta. Ta revizija obuhvatila je
klasifikaciju sektora gospodarstva koja je ugrađena u Sustavu nacionalnih računa
(SNA)4, Međunarodnu standardnu klasifikaciju svih gospodarskih djelatnosti (ISIC) i
vrlo detaljnu klasifikaciju roba (HS). Sve navedene klasifikacije bile su temelj za
reviziju europskog klasifikacijskog sustava i harmonizacije na svjetskoj razini.
Posljedice tog cjelovitog procesa revizija bio je sustav klasifikacija ISCAP, kao
određen međuodnos klasifikacija gospodarskih djelatnosti i klasifikacija njihovih
roba ili usluga:
-Revidirana svjetska klasifikacija djelatnosti -ISIC Rev. 3 i njoj sukladna svjetska
klasifikacija proizvoda "Središnja klasifikacija proizvoda _ CPC"5. Osnovni elementi
kod izrade CPC-a za prenosivu robu (transportable goods), bili su elementi
"Harmoniziranog sustava nazivlja i brojčanog označavanja roba HS-a"6, na temelju
kojeg se prikupljaju podaci o statistici vanjske trgovine, a koja ujedno služi i za
međunarodnu carinsku uporabu.
-Revidirane europske klasifikacije također su usklađene s klasifikacijama svjetske
razine. EU verzije izvedene su na principu daljnje dezagregacije odgovarajućih
elemenata svjetskih klasifikacija. Taj princip izvođenja primijenjen je kod revidirane
statističke klasifikacije gospodarskih djelatnosti NACE Rev. 1, u odnosu na ISIC
Rev. 3, Isto je primijenjeno kod izrade Kombinirane nomenklature (CN)7 u odnosu
na HS, kao i za elemente CPA u odnosu na elemente CPC.
Na taj način postignuta je harmonizacija između najvažnijih gospodarskih
klasifikacija na svjetskoj razini i odgovarajućih klasifikacija na razini EU, a
državama članicama ostavljena je mogućnost primjene odgovarajućih klasifikacija
EU-a izravno ili izrade nacionalnih verzija koje su izvedene iz njih. Kako bi se
osigurala usporedivost gospodarskih statistika između država članica kontinuirano,
revidirane klasifikacije EU dobile su obvezatan karakter i donose se kao Propisi EU
(neobvezno ih još primjenjuju EFTA i EEA države).
Nakon toga započeo je i proces usklađivanja središnjih gospodarskih klasifikacija
proizvoda (CPC i CPA) i svih posebnih klasifikacija istraživanja, na europskoj i
svjetskoj razini. Središnje klasifikacije proizvoda dobile su ulogu mosta između
međunarodnih, europskih i nacionalnih skupina klasifikacija.
Skupine do sada usklađenih međunarodnih klasifikacija (ISCAP-a):
• ISIC Rev. 3, CPC, HS, SITC Rev. 3 (svjetska razina) – CPC ima ulogu središnje
klasifikacije
• NACE Rev. 1, CPA, CN, PRODCOM (razina EU) -CPA ima ulogu središnje
klasifikacije
Ostale zemlje kao što su Hrvatska prema preporuci EU i radi osiguravanja
međunarodne usporedivosti odlučio još 1991. godine za postupno ali konzistentno
uvođenje nacionalnih verzija klasifikacija prema strukturi ISCAP-a.
Osnovni razlog neadekvatnosti postojećeg sistema bila je činjenica da je dotadašnji
statistički sistem bio prilagođen praćenju planske, a ne tržišne privrede. Stoga su se
1991. formirali stručni timovi, koji su intenzivno započeli s radom na izgradnji
novog, revidiranog i cjelovitog nacionalnog sistema statističkih klasifikacija koje su
se temeljile na koncepciji EU ISCAP-a.
Izrada usklađenih nacionalnih verzija klasifikacijskih sistema EU i UN-a, imala je u
biti dvostruki cilj. Jedan je bio osigurati povezanost s međunarodnim sistemima, dok
je drugi bio uvođenje novih i konzistentnih nacionalnih statističkih standarda u
temeljna i posebna statistička istraživanja, koji će biti primjereni praćenju i analizi
svih segmenata tržišne privrede , njegove dinamike i strukture.
Za djelotvorno međunarodno poređenje u vezi s poslovanja na različitim svjetskim
tržištima bitno je, kao i radi makroekonomskih i mikroekonomskih analiza i
komercijalnog marketinga posjedovati, jedinstven i savremen klasifikacijski sistem,
koji se istovremeno primjenjuje i u svim državama Europe i svijeta.
Prvi korak u izgradnji cjelovitog i harmoniziranog statističkog sistema u RH započeo
je izradom i uvođenjem "Nacionalne klasifikacije djelatnosti – NKD" 9, koja se
temelji i prikladna je s klasifikacijom EU – NACE Rev. 1, na razini četverocifrene
brojčane oznake koja označava razinu razreda.
NACE Rev. 1 je kratica za statističku klasifikaciju privrednih djelatnosti koju je
izradila EU, s ciljem osiguranja cjelovitih, pouzdanih i usporedivih statističkih
informacija s određenim stepenom detaljnosti koji je bio potreban za sagledavanje
funkcioniranja jedinstvenog tržišta EU, ocjene i analize njezinog poslovanja, izrade
strategije razvoja i ostalih informacija neophodnih za institucije EU, trgovačka
društva kao i za ostale korisnike statističkih podataka koji se žele uključiti i u
poslovanje na europskim i svjetskim tržištima.
Povećanim intenzitetom rada svih članova različitih projektnih timova kao i vanjskih
stručnih, izrađena sljedeća skupina nacionalnih statističkih klasifikacijskih sistema
(nacionalno usklađenih ili cjelovito preuzetih) prema projektu ISCAP-a EU:
• NKD, KPD, CT, NIPU, NIPUM (nacionalna razina RH) - gdje KPD treba preuzeti
ulogu središnje klasifikacije.

Pojam i definicija klasifikacije proizvoda

Različite statističke klasifikacije neophodne su da bi se koristile za različite funkcije
koje nacionalne statistike prema svom Programu statističkih istraživanja trebaju
izvršiti. Stoga se izrađuju za široki raspon namjena s time da svaka klasifikacija ima
svoje vlastito specifično područje primjene, ovisno od predmeta klasifikacije.
Klasifikacija proizvoda po djelatnostima ima zadatak razvrstavanje proizvoda po
područjima privrednih djelatnosti.
Klasifikacija privrednih djelatnosti kategorizira podatke prema jedinici djelatnosti,
t.j. pojedinačnom pogonu ili skupini pogona što čini ekonomski entitet kakav je
poduzeće. Ona pruža osnovu za pripremu i prikupljanje statističkih podataka za
proizvodnju.
Klasifikacija proizvoda kategorizira proizvode (robu i usluge) sa zajedničkim
karakteristikama. Ona pruža osnovu za pripremu i prikupljanje statističkih podataka
za proizvodnju, raspodjelu, potrošnju, vanjsku trgovinu i transport tako definiranih
proizvoda.
Pod pojmom proizvod (products) u ovoj klasifikaciji podrazumijeva se prenosiva
roba (transportable goods), neprenosiva roba (non transportable goods) i usluge
(services).
Osnovna namjena uvođenja klasifikacije proizvoda po djelatnosti jeste izgradnja je
integralnoga statističkog sustava klasifikacija djelatnosti i klasifikacija proizvoda
(verzija ISCAP-a), u kojem ona treba zauzeti ulogu središnje klasifikacije koja će
osigurati sukladnost istovrsnih klasifikacija s klasifikacijom gospodarskih djelatnosti:
- na nacionalnoj razini (NKD – KPD – NIPU10 – NIPUM11 – CT12),
- na međunarodnoj razini:
• europskoj (NACE Rev. 1 – CPA – PRODCOM – CN) i
• svjetskoj razini (ISIC Rev. 3 – CPC – HS – SITC Rev. 3).
Već smo u ranijim izlaganjima spominjali KPD pa trebamo naglasiti da je to hrvatska
verzija za središnju klasifikaciju proizvoda koju je izradila EU i koja je sastavni dio
ISCAP-a.

2.2 CPA – središnja klasifikacija proizvoda EU

CPA (Klasifikacija proizvoda po djelatnosti) je nastala da bi uspostavila klasifikaciju
proizvoda po djelatnosti u EU sa zadatkom da osigura kompatibilnost izmedju
nacionalnih i klasifikacija Unije, a time i kompatibilnost nacionalnih statistika i
statistike Unije.
CPA je europska verzija CPC-a i ima istu svrhu kao i CPC. Dok je u većini slučajeva
preporučena klasifikacija, CPA je na snazi u Europskoj Uniji. Iako je CPA europska
verzija CPC-a razlikuje se, ne samo po većoj detaljnosti već i po strukturi. Polazište
na europskom nivou je da centralna klasifikacija proizvoda treba biti struktuirana
prema ekonomskom porijeklu, sa baziranjem na NACE Rev.1. Ovo oslanjanje na
NACE Rev.1. znači da struktura CPA odgovara svim nivoima NACE Rev.1.
Pošto su elementi CPA bazirani na onim iz CPC, postoje iste veze između CPA i HS
kao i između CPC i HS
Moguće su nacionalne verzije CPA
NIVOI I STRUKTURA CPA

-Prvi nivo se sastoji od naslova poredanih po abecedi (sekcije)

-Drugi nivo čine naslovi označeni sa dvije cifre (divizije)
-Treći nivo su naslovi sa 3 cifre (grupe)
-Četvrti nivo - klase, 4 cifre
-Peti nivo kategorije
-Šesti nivo potkategorije

Države članice mogu koristiti CPA kao osnovu svoje klasifikacije ali pod određenim
pravilima:
-Klasifikacije koje su manje detaljne od cpa se moraju podudarati sa potkategorijama
cpa
-Klasifikacije koje su detaljnije od cpa moraju sadržavati iste naslove kao i cpa

CPA je rezultat radnog programa Eurostata i UNSTATa, koji je započeo radom prije
petnaestak godina, kada je donesena zajednička odluka o usklađivanju i revidiranju
svojih klasifikacija djelatnosti i proizvoda. Na svjetskoj razini to je - kako je već
rečeno - rezultiralo trećom revizijom ISIC-a i izradom CPC-a. Na razini EU razvijen
je NACE Rev. 1, nova klasifikacija djelatnosti i kao klasifikacija proizvoda, razrađen
je CPA, koji je bio detaljniji od CPC-a, ali s njim potpuno konzistentan. S obzirom da
je CPC bio strukturiran prema fizičkim osobinama proizvoda (temeljni elementi za
njegovu izradu bili su elementi HS-a) nije se smatrao dovoljno reprezentativnim za
klasifikaciju proizvoda koja bi se mogla koristiti za svrhe istraživanja.
Većina država članica EU, zajedno sa stručnjacima za nacionalne račune i input-
output tabele u Eurostatu, bila je zainteresirana za klasifikaciju proizvoda
strukturiranu prema djelatnostima koje ih proizvode. Stoga je započela izradu
europske verzije CPC-a tako da su se elementi CPC-a trebali restrukturirati sukladno
NACE Rev. 1. Restrukturiranje elemenata CPC-a u skladu sa strukturom NACE Rev.
1 bilo je stoga temeljni pristup pri izradi CPA.
Elementi CPA prema elementima CPC-a uglavnom su u odnosu 1:1 ili n:1. Tako se
svi podrazredi CPC-a unose u CPA ili na istoj razini deta-lja, ili se dalje raščlanjuju.
Razlozi za podjelu podrazreda CPC-a imali su dvostruki cilj:
• predviđeno povezivanje s NACE Rev. 1, prema kriteriju privrednog podrijetla
• veća razina detalja u CPA.
U nekim slučajevima podrazredi CPC-a nisu preuzeti u CPA na toj razini detalja, već
na razini veće agregacije, jer je razina detalja u CPC-u previše razrađena da bi bila
relevantna u Europi (npr. razlika između usluga motelskog i hotelskog smještaja koja
nema važnosti za EU države jer nemaju takvu razradu).

3. STRUKTURA I PRINCIPI KORIŠTENI PRI IZRADI CPA

3.1. Struktura i sistemi označavanja u CPA

CPA je klasifikacijski sistem sa šest hijerarhijskih razina i jednom međurazinom.

Budući da je CPA usklađen sa strukturom NKD-a, prve četiri razine i međurazine
slične su po opisu i strukturi razinama NKD-a. Razine, -njihovo označavanje i broj
elemenata u svakoj su hijerarhijskoj razini sljedeći:
• prva razina sastoji se od jednoslovne oznake područja NKD-a
• međurazina sastoji se od dvoslovne oznake potpodručja NKD-a
• druga razina sastoji se od dvocifrene brojke odjeljka NKD-a
• treća razina sastoji se od trocifrene brojke skupine NKD-a
• četvrta razina sastoji se od četverocifrene brojke razreda NKD-a
• peta razina sastoji se od peterocifrene brojke kategorije CPA.
• šesta razina sastoji se od šesterocifrene brojke potkategorije CPA.

Sistem označavanja iz Nacionalne klasifikacije preuzet je i u Klasifikaciji proizvoda

označavanja. Međutim, kod Klasifikacije proizvoda označavanja postoji još i druga
tAčka između četvrte i pete cifre. Na taj se način sistem označavanja u Klasifikaciji
proizvoda ne može zamijeniti sa sistemom označavanja u HS-u (CT), koji isto ima
tačku između četvrte i pete cifre, ali nema između druge i treće cifre, kao što postoji u
označavanju Klasifikacije proizvoda, a preuzeto je iz Nacionalne klasifikacije
brojčanog označavanja (npr. CPA: 01.11.51 i -njena vezna šifra HS-a: 1212.91)

3.2. Principi korišteni pri izradi CPA

Principi korišteni kod označavanja prve četiri brojčane oznake u Klasifikaciji
proizvoda jednaki su kao i oni za Nacionalnu klasifikasiju. Peterocifrene i
šesterocifrene brojčane oznake CPA, iz posve praktičnih razloga, označavaju se tako
da prva peterocifrena šifra počinje s "1", bez obzira na to postoji li više od jedne
kategorije ili ne. Međutim, kod šesterocifrene brojčane oznake stavlja se "0" ako
postoji samo jedna potkategorija unutar te kategorije. Osim toga za označavanje se
koriste brojke na jednostavan način, započinjući s "0" odnosno "1". Jedina su iznimka
od tog pravila industrijske usluge, koje su uglavnom označene s "9" na peterocifrenoj
razini i onda kad "9" ne bi bio idući broj u numeričkom nizu.
4. PRAVILA RAZVRSTAVANJA PROIZVODA U CPA
4.1 Temeljna pravila razvrstavanja CPA
Pravila koja se koriste pri Klasifikaciji proizvoda:
a) kriterij privrednog porijekla, tako da se svaki proizvod razvrstava po djelatnosti
koja karakteristično proizvodi taj proizvod, pri čemu su djelatnosti definirane prema
Nacionalnoj klasifikaciji (za razliku od CPC gdje se razvrstavanje temelji na fizičkom
svojstvu kao i u HS-u). Na primjer, Klasifikacija proizvoda sirovu neprerađenu kožu
klasificira kao proizvode klaonica, zajedno s mesom i ostalim proizvodima koji su
proizvodnja što tipično potječe iz klaoničkih djelatnosti (dok ju CPC klasificira kao
poljoprivredni proizvod). Tako klasificiranje proizvoda prema privrednom porijeklu
daje klasifikaciji proizvoda potpunu vezu s klasifikacijom djelatnosti što se
reflektiralo i sistemom brojčanog označavanja Klasifikacije proizvoda, koji je na
višim razinama sličan označavanju u Nacionalnoj klasifikaciji a na najnižim razinama
njegovo proširenje.
b) kriterij najmanjih elemenata HS-a, kao najmanjih gradivnih elemenata
Klasifikacije proizvoda u odnosu na prenosiva dobra (proizvodi i roba).
c) konvencije, kao u slučaju "rabljenih" odnosno "starih" proizvoda (npr. plovila za
rezanje)". U tom dijelu razvrstavanje je izvedeno na temelju dogovora odn.
konvencije, da se "rabljeni" proizvodi razvrstavaju u istu djelatnost kao i
"novoproizvedeni", a ne po kriteriju privrednog podrijekla. Razlog je taj što prema
kriteriju HS-a razlika između novih i rabljenih proizvoda nije suštinska, a za carinske
vlasti nije zapravo ni prepoznatljiva, tako da se samo iznimno (npr. kod motornih
vozila) primjenjuje razlikovanje te vrste, što se onda ugrađuje i u Klasikifaciji
proizvoda (npr. 34.10.25).
d) kriterij važnosti proizvoda

4.2. Posebna pravila Klasifikacije proizvoda

Gore su data temeljna pravila i postupci primijenjene pri izradi Klasifikacije
proizvoda. Osim toga potrebno je pojasniti nekoliko posebnih pravila kako bi se
tačno razumijela struktura Klasifikacije proizvoda. Ta posebna pravila odnose se na
određene skupine proizvoda za koje je potrebno dodatno pojašnjene kako bi se
mogao razumijeti njihov način razvrstavanja i pravila na kojima se temeljilo. Neka od
tih posebnih pravila odnose se na odstupanja od CPC- ili HS-a (CT-a), te ih redom
navodimo:
PRIMJENA STANDARDA U ZELJETNICKOM SAOBRACAJU

Uvod

Kao što znamo skoro svi predmeti sa kojima dolazimo u dodir su standardizirani,
odnosno urađeni po određenim propisima. Tako je i u željezničkom saobraćaju ,
standardizirane su željezničke pruge, sva šinska vozila, kao i sve uređaje koje
posjeduju (od kočionih pakni pa do pantografa).

Prilikom projektiranja i gradnje željezničkih pruga, u skladu sa važećim tehničkim

propisima definiraju se pojedini elementi pruga kao što su:

 Maksimalna brzina vozova,

 Masa voza,
 Osovinsko opterećenje i opterećenje po dužnom metru,
 Vrsta vuče(dizel ili elektro),
 Vrsta osiguranja,
 Broj- raspored službenih mjesta,
 Radijusi krivina,
 Usponi – padovi,
 Vještački objekti (propusti, mostovi, tuneli, vijadukti), idr.

U željezničkom saobraćaju primjenjuju se najčešće pravilnici koji se usvajaju na

međunarodnom nivou. Način prijevoza kao i računanje prevoznine, detaljno je
opisano u pravilnicima i upustvima koji se primjenjuju na željeznici.

Međunarodna konvencija CIV

Međjunarodna konvencija CIV se primjenjuje na sve pošiljke koje su predate sa

direktnim tovarnim listom u međunarodnom saobraćaju između najmanje dvije
željezničke uprave.
Izuzetno od ove odredbe ova konvencija se ne primjenjuje u slučaju da se i
otpravna i uputna stanica nalazi na području jedne željezničke uprave, a pošiljka
tranzitira preko područja druge željezničke uprave pod uslovom da su se ove
željeznice sporazumjele o ne primjenjivanju ove konvencije.

Sastoji se iz sedam dijelova:

1. opšte odredbe
2. zaključenje i izvršenje ugovora o prevozu
3. izmjene ugovora o prevozu
4. odgovornost željeznice
5. ostvarivanje prava
6. odnosi između željeznica
7. posebne odredbe
CIV konvencija ima tri priloga:

I RID – o prevozu opasnih materija

II RIP – o prevozu kola korisnika prevoza
III RIC – o prevozu kontejnera

RID- pravilnik o međunarodnom željezničkom prevozu opasnih materija i

Poseban multilateralni spotazum RID 4/2000

U zadnje vrijeme došlo je do povećanog obima prevoza opasnih materija po

RID-u. Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o međunarodnom prevozu
željeznicom (COTIF) iz čijeg dodatka B (CIM) proizilazi RID.

RID se sastoji 9 razreda i 11 dodataka.

Međunarodna željeznička unija (UIC)

Željezničke uprave članice Međunarodne željezničke unije (UIC-a) od

01.01.1994 godine, upotrebljavaju usklađenu, harmoniziranu nomenklaturu roba
(HARMONISED COMMODITY CODE).

Ova nomenklatura sadrži 11.000 trgovačkih naziva roba sa 22 odjeljka, 97

poglavlja i 1271 pozicijom. Bez obzira što su ukinuti tarifski razredi, nomenklatura
roba je obavezna u željezničkom prevozu, obzirom i na potrebe carinskih i drugih
državnih organa sa tačno definisanim nazivom robe upisanom u tovarni list.

Trans – evropska željeznica (TER)

Trans-evropska željeznička (TER) mreža predstavlja, u principu, odabrani broj

glavnih željezničkih linija u zemljama TER-a. One čine uglavnom neprekidnu
željezničku mrežu kroz zemlje TER-a. Zemlje kao što su: Austrija, Bosna i
Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka republika, itd., postale članice TER-a.

Lista TER pruga sa kartom mreže TER-a

Najnovija lista TER pruga i karta 1 mreže TER-a je usvojena na sastanku

Upravnog odbora održanog od trećeg do petog decembra 1997 godine u Gracu u
Austriji i uključuje važne željezničke pruge koje se nalaze u gore pomenutim
zemljama.

S obzirom na značaj praćenja razvoja u zemljama članicama, TER ažurira

Listu TER pruga i kartu TER mreže. Ovi dokumenti su potrebni za uvođenje TER-a i
njegovih aktivnosti kao podrške zemljama članicama TER-a unutar različitih
međunarodnih organizacija. Treba također naglasiti da će ovi dokumenti biti tehnički
poboljšani u skoroj budućnosti.

Parametri TER mreže

Prema definiciji TER mreže datoj od vlada zemalj članica, shvaćeno je da, su ovo
njihove najvažnije željezničke pruge, koje će imati prioritet u smislu nadgradnje i
modernizacije. Razvoj ovih aktivnosti je otvorio problem različitih tehničkih
parametara za željezničku infrastrukturu u nekoliko zemalja. Uzimajući u obzir da bi
ovo mogla biti jedna od prepreka za nesmetan protok međunarodnog saobraćaja,
dogovoreno je da, bi dugoročni cilj u nadgradnji TER pruga, bili parametri definisani
u Evropskom sporazumu o glavnim međunarodnim željezničkim prugama (AGC) i
Evropskom sporazumu o važnim međunarodnim prugama kombinovanog saobraćaja
i pripadajuće instalacije (AGTC).
Jedan od najvažnijih parametara gore pomenutih sporazuma je:

Parametar 1. U tabeli 1 aneksa II Evropskog sporazuma o glavnim

međunarodnim željezničkim prugama (AGC) sačinjenim u Ženevi 31. maja 1985
godine sumirani su sljedeći parametri infrastrukture:

A B nove Pruge
Postojeće B1 B2
pruge koje
zadovoljavaju Samo za Za prevoz
zahtjeve prevoz robe i putnika
infrastrukture i putnika
pruge koje
treba poboljšati
ili
rekonstruisati
1. Broj kolosjeka - 2 2
2. Tovarni profil UIC B UIC C1 UIC C1
3. Minimalno rastojanje 4,0 m 4,2 m 4,2 m
između osovina
kolosjeka
4. Nominalna 160 km/h 300 km/h 250 km/h
minimalna brzina
5. Osovinsko 22,5 t - 22,5 t
opterećenje
 lokomotiva ≤200
km/h

SITC

Problem razlikovanja trgovinskih struktura između zemalja stvarao je velike probleme prilikom
transporta određenih vrsta roba.
Kako prodavac, tako i kupac robe nailazili su na spomenute probleme koji su usporvali razmjenu
roba između poslodavaca.
Bilo je potrebno sastaviti trgovinsku statistiku koristeći ujedinjeni robni klasifikacioni sistem koji
je sposoban da obuhvati različite zemlje (koje su se susretale sa pomenutim problemom ) i
vremenske periode.
Naravno, nije bilo ni lako ni jednostavno sastaviti takvu trgovinsku statistiku i formirati takav
klasifikacioni sistem koji bi bio prihvatljiv za sve zemlje.

Međunarodne agencije su uložile 4 ( četiri ) godine da izgrade pomenute standardne trgovačke

klasificirane sisteme koji bi olakšali sakupljanje internacionalnih trgovačkih statistika i da
pojednostave i poboljšaju carinske procedure.
Pri planiranju sistema najveća pažnja bila je upravo posvećena rješavanju carinskih procedura.
Nastojalo se da se roba što manje zadržava na carinskim terminalima koji su iziskivali dodatne
troškove, duže vrijeme putovanja robe a samim tim i cijena koštanja robe na tržištu se znatno
povećavala, što nije bilo u interesu kooperativnih grupa.
Nakon četiri godine detaljnog istraživanja trgovačka grupa Asian Historical Statistics Project –
AHSP ( Azijski historijski statistički projekat ) je donijela odluku o usvajanju prvog preglednog
izdanja, kojeg podržavaju Ujedinjene Nacije (UN), pod nazivom Standard International Trade
Classification ( SITC ).
To pregledno izdanje je označeno sa SITC Rev. 1.

Na osnovu navedenog izdanja ( SITC Rev.1.) bilo je omogućeno sakupljanje potrebnih podataka
koji su bili vezani za uvoz, izvoz i cijenu roba.
Donošenjem ovoga izdanja riješeni su mnogi problemi vezani za transport robe i rad preduzeća čiji
se posao zasniva na manipulaciji roba.
Kako se razmjena roba između zemalja povećavala naročito poslije Drugog Svijetskog rata tako su
se donosile rezličite klasifikacije roba od kojih su najvažnije UN′ov SITC (Standard International
Trade Classification ) i CCCN ( Costoms Cooperation Council Nomenclature ).

Standardna međunarodna trgovinska klasifikacija je osnovana na zajedničkoj nacionalnoj

minimalnoj listi roba za međunarodnu trgovačku statistiku koja je objavljenja 1937. godine.
UN-ov ekonomski i socijalni sabor je nametnuo članicama nacije da koriste standardnu trgovačku
klasifikaciju ( SITC ) za njihovu trgovačku statistiku.
Možemo zaključiti da se ova trgovačka klasifikacija prvo razvila u okviru UN-a gdje je i prihvaćena
kao originalna statistička međunarodna trgovinska klasifikacija ( SITC ).

Od tog perioda pa do današnjih dana standardna međunarodna trgovinska klasifikacija ( SITC ) je

ispravljana, dopunjavana i izmjenjivana nekoliko puta.
Na taj način nastala je prva ispravka, SITC Rev. 1 koja je objavljena 1960. godine, druga ispravka
SITC Rev. 2 koja je objavljena 1975. godine i treća ispravka SITC Rev. 3 koja je objavljena 1985.
godine.
Svo vrijeme, ekonomski i socijalni sabor je nametao UN članicama prihvatljivu najnoviju ispravku
koja se odnosila na trgovačku statistiku.
Najvažnije promjene koje su nastale u toku vršenja ovih ispravki, izmjena i dopunjavanja su sažete
u tabeli,( prikazat ćemo ispravku, tj. tabelu SITC Rev. 3)

Tabele služe da bi pojednostavili i standardizivali u što većoj mjeri robne procedure koje se odvijaju
i izvršavaju u toku manipulisanja robom.
Pomoću njih se brže, jednostavnije i dinamičnije manipuliše s robom.

U standardnoj međunarodnoj trgovačkoj klasifikaciji ( SITC-u ) je za razliku od ostalih

međunarodnih klasifikacija hodovi za robu su određeni prema stupnju odvijanja procesa, pa čak i
robe koje su napravljene od istog materijala mogu biti drugačija klasificirane.
Ovaj sistem je više pogodan za ekonomske analize.

Standardna međunarodna trgovinska klasifikacija – prvo uređenje (SITC Rev. 1)

Kao što smo naveli u predhodnom tekstu od samog nastanka standardne međunarodne trgovinske
klasifikacije ( SITC ) postojalo je mnogo uređivanja, izmjena i dopunjavanja u cilju što boljeg i
lakšeg transporta roba.
Svako od ovih uređenja koje je vremenom nastajalo imalo je svoje prednosti i nedostatke.
Mi ćemo se detaljnije upoznati sa prvim uređenjem standardne međunarodne trgovinske klasifikacije
( SITC Rev. 1 ), koje je najznačajnije uređenje u povijesti međunarodnih klasifikacija.
Naime, to prvo uređenje ( SITC Rev. 1 ) je završeno u 1960. godini što je relativno rano u historiji
standardne međunarodne trgovinske klasifikacije.
Vrijeme nastajanja ovog uređenja je poslijeratno vrijeme što je još i više otežalo sam njen nastanak.
Bilo je jako teško nakon ratnih razaranja koje su zadesile mnoge zemlje stvoriti jedno takvo uređenje
koje bi prihvatile sve zemlje.
U poslijeratnom periodu strukture roba na svjetskim tržištima podliježu većim promjenama.
Sljedeći problem s kojima su se susretali prilikom stvaranja ujedinjenog standarda je upravo bio
način na koji se obavljala razmjena roba prije ratnih dešavanja i poslijeratnih dešavanja.
Upravo zbog toga, zbog vremena u kojem je nastao ovo prvo uređenje, t. SITC Rev. 1 predstavlja
jedno od najvažnijih uređenja.
Sva kasnija uređenja koja su nastala ( SITC Rev. 2 i SITC Rev. 3 ) predstavljaju samo malu
nadogradnju na ovo prvo i osnovno uređenje.

2.3. Standardna međunarodna trgovinska klasifikacija – drugo uređenje ( SITC Rev. 2 )

Kao što smo već rekli na bazi prvog uređenja standardne međunarodne
trgovinske klasifikacije ( SITC Rev. 1 ) nastala su i druga uređenja koja su također bila od istog
značaja kao što je i SITC Rev. 1.
Jedno od nastalih uređenja je i standardna međunarodna trgovinska klasifikacija
( SITC Rev. 2 ) koja je objavljena 1975. godine.
Nastanak ovog uređenja ( SITC Rev. 2 ) omogućio je bolju trgovinsku saradnju između zemalja, i
dodatno učvrstio njihove trgovinske odnose.

U tabeli br.1 koju smo naveli u predhodnom tekstu dat je pregled svih roba koje se pojavljuju u
transportu odnosno trgovinskoj razmjeni s njihovim kodovima koji služe radi lakšeg raspoznavanja.
Radi detaljnijeg upoznavanja objasnit ćemo način na koji se koriste kodovi za označavanje hrane i
živih životinja.
Kao što možemo vidjeti u predhodnim tabelama, za označavanje roba koje se odnose na hranu i žive
životinje koriste se kodne oznake, i to:
 Prvi broj označava glavni odjeljak ili sektor,
  Prva dva broja označavaju pododjeljak ili granu,
 Prva tri broja označavaju grupu,
 Prva četiri broja označavaju podgrupu, a
 Svih pet brojeva označavaju poziciju.

Da bi to prikazali što jasnije mi smo u predhodnom primjeru detaljno obradili označavanje hrane i
živih životinja.
Kako svaki od ovih deset glavnih odjeljaka imaju svoje pododjeljke ili grane, grupe, podgrupe i
pozicije, to možemo vidjeti koliko je zaista pojam standardne međunarodne trgovinske klasifikacije (
SITC ) obiman.
Vidimo zaista da je to jedan složen projekat kojeg je bilo vrlo teško napraviti i realizovati.
Ovom standardnom međunarodnom klasifikacijom uključene su sve vrste materijala i roba koje se
pojavljuju u međunarodnoj trgovini, sa povremenim revizijama, koje su uslovljene novom
proizvodnjom.

4. NEKI PROBLEMI RIJEŠENI UVOĐENJEM SITC-a

Donošenjem i usvršavanjem standardnih međunarodnih trgovinskih klasifikacija riješeni su mnogi

problemi koji su dugo vremena postojali u transportu roba.
U tim klasifikacijama detaljno je opisano kako se određene robe ambalažiraju, transportuju, način na
koji se roba utovara odnosno istovara na prijevozna sredstva, način na koji se roba pretovara ukoliko
postoji potreba za tim, definisato je kojim prijevoznim sredstvom će se transportovati.
Svi ovi zahtjevi koje treba zadovoljiti, a koji su dati u standardnoj međunarodnoj klasifikaciji su jako
značajni.
Njihovo poštivanje i ispunjavanje omogućuje da se roba koja je predmet transporta što brže, sigurnije
i bezbjednije dostavi do krajnjeg odredišta.

Jedna od najvažnijih osobina jeste to što roba ( koja se transportuje ) neće znatno promijeniti svoj
kvalitet i kvantitet.
Određivanje svih tih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi se neka roba transportovala je jako složen
posao.
Da bih odredili sredstvo kojim će se određena roba transportovati, način na koji će se pakovati i
slično, onaj ko donosi te propise mora dobro poznavati karakteristike te robe ( fizičke, hemijske, i
sl. ) koja se transportuje.

Prilikom formiranja međunarodne trgovinske klasifikacije ( SITC ) naročita pažnja posvećena je

orjentaciji ka kupcu.
Poznato je da neka organizacija zavisi od svojih kupaca i prema tome treba razumjeti sadašnje i
buduće potrebe kupca, treba ispuniti zahtjeve kupca i težiti da premaši očekivanje kupca, tj. da kupac
bude na prvom mjestu.

Kao posljedica udovoljenja potrebama kupca standardna međunarodna trgovinska klsifikacija ( SITC
) je morala obratiti pažnju na sljedeće osnovne tendencije:
 Smanjenje količine rasutih tereta u transportu radi prealokacije proizvodnih kapaciteta
odnosno tendira se ka smanjenju transportnog koeficjenta,
 Povećanje asortimana roba kao i standardizovanih jedinica komadnih roba i transportu,
 Povećanje frekvencija u transportu roba.
 Povećanje primjene paletizacije, kontejnerizacije, izmjenjivih transportnih sudova, hucke –
pack transporta kao i drugih standardizovanih jedinica tereta,
 Povećanje prijevoza visokovrijednih roba, skraćivanje ciklusa prijevoza sa upotrebom
standardizovanih modula i pakovanja,
  Unificranih i standardizovanih informatičkih tehnologija u transportnim procesima,
 Skraćenje vremena isporuke robe uz vremnsku usaglašenost rokova, tačnost, sigurnost i
optimalnost cijene usluge, itd.

Ispunjenjem ovih i drugih tendencija u zahtjevima krajnjeg potrošača transportne usluge standardna
međunarodna trgovinska klasifikacija ( SITC ) je stvorila uslove za povećanje efikasnosti odvijanja
poslovnih procesa, eliminiranja neracionalnosti, konflikata i zastoja u ukupnom procesu,
optimizaciju troškova, povećanje produktivnosti, zaštitu čovjekove okoline i zdravlja ljudi, što
dovodi do povećanja konkurentnosti na transportnom tržištu.

Primjena standardne međunarodne trgovinske klasifikacije ( SITC ) u velikoj mjeri je modernizovala

i unaprijedila odnose između proizvođača robe i potrošača.
Sve veća primjena standardne međunarodne trgovinske klasifikacije ( SITC ) dovelo je do toga da se
manipulacija robe vrši pomoću kodova.
To znači:
Prilikom naručivanja robe kupac robe ne mora deteljno objašnjavat kakvu robu želi da naruči;
potrebno je samo da kaže pod kojim se kodom nalazi ta roba, s kojim će proizvođač odmah znati o
kakvoj se robi radi, na koji način će je prevesti, s kojim prevoznim sredsvom, kako će je pakovati,
koji je najidealni prijevozni put i sl.
Način ovog poslovanja znatno je poboljšao i ubrzao transportni proces, što naročito dolazi do
izražaja kada se radi o prijevozu brzo pokvarljivih roba.

Standardnom međunarodnom trgovinskim klasifikacijom ( SITC ) tačno je definisan način

skladištenja robe i uslove koje moraju ispunjavati skladišni terminali ukoliko žele da ta roba bude
predmet skladištenja.

Npr. Ukoliko određeni terminal želi da uskladišti robu koja se odnosi na životne namjernce ili robu
koja se uvozi radi stavljanja na domaće tržište, on mora da posjeduje prostor za zdravstvenu
kontrolu; ukoliko želi da skladišti robu ili proizvode životinjskog porijekla mora da ima veterinarsku
kontrolu, ili ukoliko želi da skladišti robu od bilja i biljnih proizvoda mora da ima prostor za
fitopatološku kontrolu.

Prije donošenja standardnih međunarodnih trgovinskih klasifikacija samo one roba koje su često
bivale predmet transporta detaljno su opisane i detaljno su utvrđeni uslovi njihovog transporta.
Robe koje su se rjeđe koristile u transportu grubo su opisane, i njihovoj manipulaciji nije se pridavala
velika pažnja.
Donošenjem standardnih međunarodnih trgovinskih klasifikacija to se je promjenilo, i detaljno je
opisano kako se i na koji način sa određenom robom manipuliše.
To je uveliko olakšalo rad onim preduzećima čija ja djelatnost bila manipulacija onim robama koje
nisu bile čest predmet transporta; npr. roba koja ima velike gabaritne dimenzije, koja je opasna po
okolinu i sl.
Standardnom međunarodnom klasifikacijom obuhvaćeni su i propisi koji regulišu transport opasnih
materija.

Također prije donošenja standardnih međunarodnih trgovinskih klasifikacija svaka pojedina država
članica Evropske Unije ( EU ) imala je svoje zakone o načinu prijevoza i manipulacije robom, s
različitom strukturom i razinom razrade.
Sve to je odražavalo jedan nekonzistentan pristup, a posljedica tog pristupa bila je da su određene
robe istih osobina različito transportovale u pojedinim zemljama.
Iz tih razloga tijekom davnih šezdesetih godina započet je proces međunarodnog usklađivanja na
području trgovačkih standarda, koji je rezultirao temeljitim revizijama međunarodnih trgovačkih
klasifikacija.
Polazeći od toga da je transport jedan od bitnih uslova proizvodnje i isto tako predstavlja najbitniji
faktor na plasiranju robe na tržište i razvoja tržišta uopšte, što predstavlja još jedan od razloga
nastajanja standardne međunarodne trgovinske klasifikacije ( SITC ).

INFORMACIONE I KOMUNIKACIONE TEHNOLOGIJE

2.1. Opći pojmovi i definicije

Polazeći od činjenice da se informacijska znanost pojavila početkom šezdesetih godina,

proizilazi da je to relativno mlada znanstvena disciplina.
Informacijska znanost se bavi proučavanjem svojstava, strukture i transmisije informacija i
razvijanjem metoda za probitačnu organizaciju podataka i desiminaciju informacija.
Jedna od najčešće korištenih definicija informacijske nauke je sljedeća:
To je znanost koja istražuje svojstva i ponašanje informacija,
sile što upravljaju protokom informacija i sredstava za obradu informacija radi optimalne
dostupnosti i upotrebljivosti.
Drugim riječima, nauka o informaciji se bavi proučavanjem informacijskog sadržaja poruka i
njihovu vezu s problemima prijenosa s jednog mjesta na drugo.
Teoriju komunikacija možemo definirati kao znanstvenu disciplinu koja se bavi
izučavanjem komunikacijskih sistema uz pomoć matematičkih modela i operacija.
Općenito uzevši, pod komunikacijom se podrazumjeva uspostavljanje informacijske veze između
dvaju sistema koji su sposobni primiti, memorisati, obrađivati i slati fizičke, hemijske ili biološke
signale.
Za uspostavljanje komunikacijske veze služe nam raznovrsni mediji i sredstva koja omogućuju
različite vrsta prijenosa informacija.

ISO/IEC 90003:2004 je standard koji ima veliki potencijal. Budući da je to standard koji se u širem
smislu odnosi na informacijsku tehnologiju može se očekivati njegov velik utjecaj na privredni
sektor. Razlog leži u činjenici da je informacijska tehnologija postala neizostavni dio svih grana
privrednog sektora, a očit je i veliki utjecaj na društveni život.
Uslijed velike prisutnosti računalnog softvera u svakodnevnom životu i njegove sve veće primjene
u svim granama gospodarstva, kao nužna posljedica pojavila se potreba za standardizacijom
softvera. Jedna od koristi standardizacije trebala bi biti pružanje korisnicima informacije o kvaliteti
određenog softvera. Nužno je da je ta ocjena kvalitete međunarodno mjerodavna, a upravo to
omogućuju renomirana standardizacijska tijela ISO i IEC. Budući da računalni softver nije fizički
opipljiv, potreba za standardom koji bi garantirao zadovoljavanje traženih uvjeta time je još veća.
Međutim, cilj standarda nije samo omogućiti utvrđivanje kvalitete određenog softvera njegovim
korisnicima. Drugi cilj i korist standarda je omogućiti proizvođačima softvera unapređenje kvalitete
njihove proizvodnje. Standard se odnosi na sve dijelove proizvodnje. Od planiranja softvera,
dizajna i proizvodnje, pa sve do dokumentacije, prodaje, održavanja i utvrđivanja želja korisnika.
Standard daje preporuke kako široko prihvaćeni ISO 9001:2000 standard primijeniti na proizvodnju
softvera.Korist od primjene standarda je unapređenje cjelokupnog sustava upravljanja
proizvodnjom. Primjenom standarda organizacija podiže kvalitetu svojih proizvoda, ali i unapređuje
svoju komunikaciju s kupcima te unapređuje samu organizaciju. Koje je zahtjeve i smjernice
potrebno ispuniti kako bi se to postiglo možete pročitati na: zahtjevi i smjernice standarda.
Posljedica primjene standarda je implementiranje sljedećih pet procesa u procese vezane za
računalni softver:
1 sistem kvalitete upravljanja
2 odgovornost vodstva poduzeća
3 upravljanje resursima
4 kontrola nad realizacijom proizvoda
5 mjerenje, analiza i poboljšanja
Sistem kvalitete upravljanja pomaže u verificiranju i uspostavljanja strukture i tipa poslovnih
procesa. Osim toga pomaže i u stvaranju dokumentacije, koja je neophodna pri stvaranju efikasnog
sistema kvalitete.
Odgovornost vodstva poduzeća podrazumijeva uspostavljanje politike poduzeća koja mora biti
takva da omogućuje: podupiranje kvalitete, usmjerenost na kupce, planiranje, ocjenjivanje sistema
upravljanja, odgovornost vodstva i komunikaciju.
Upravljanje resursima podrazumijeva da će resursi koji se nabavljaju biti kvalitetni. Osim toga,
ljudski resursi poduzeća, infrastruktura i radna okolina poduzeća također moraju biti kvalitetni.
Kontrola nad realizacija proizvoda podrazumijeva uspostavljanje kontrole nad svim procesima
vezanim uz proizvodnju računalnog softvera. Kontrola je omogućena od samog početka razvoja
softvera pa sve do njegove prodaje. Osim toga omogućena je kontrola nad svim procesima vezanim
uz kupce.
Mjerenje, analiza i poboljšanja pomažu u nadgledanju, mjerenju i analiziranju aktivnosti
potrebnih za održavanje i unapređenje kvalitete proizvoda
Posljedica primjene opisanih pet procesa je ostvarenje efikasnog sustava kvalitete za visoko
kvalitetne softverske proizvode.
Međunarodni standardi koji donose Međunarodne organizacije za standardizaciju IEC
(Međunarodna tehnička komisija) ISO (Međunarodna organizacija za standardizaciju) i
Međunarodna telekomunikaciska unija ITU uslov su da bi se informacione i telekomunikacione
tehnologije mogle upotrijebiti kao u svim zemljama, tako i u zemljama u razvoju.
Zakon o standardizaciji Bosne i Hercegovini donesen je na sjednici Predstavničkog doma održanoj
6.juna 2001 godine i na sjednici Doma naroda održanoj 23 maja 2001 godine, gdje je doneseno 20
članova.
Ovim zakonom utvrđuje se ciljevi i principi bosanskohercegovačke državne standardizacije i
uređuje priprema, prihvatanje, objavljivanje i upotreba bosanskohercegovačkih standarda.
 Primjena u Vodenom saobraćaju
Pristaništa i pristani
Pristanište je mjesto uz obalu plovnog puta, izvan luke, određeno za pristajanje
brodova na kojem se obavlja utovar, istovar, uskladištenje i druge manipulacije robom, kao i ukrcaj
i iskrcaj robe.
Pristanište mora imati sredstva za prihvat otpadnih ulja i drugih otpadnih
materija.
Pristan je mjesto uz obalu plovnog puta, izvan pristaništa, odnosno luke,
određeno za pristajanje brodova, na kojemu se obavlja ulazak i izlazak osoba –putnika.
Pristanište, odnos pristan mora ispunjavati osnovne uvjete za sigurnost broda, odnosno osoba i
stvari.
Pristanište, odnosno pristan može se koristiti za javni prijevoz ili kao prijevoz za osobne potrebe.
Općina na zahtjev prijevoznika, zainteresiranog gospodarskog društva, ili drugih pravnih osoba,
određuje mjesto uz obalu plovnog puta na kojemu će se nalaziti pristanište ili pristan.
Zahtjevu iz prethodnog stavka mora se priložiti suglasnost nadležne kapetanije.
Suglasnošću iz prethodnog stavka utvrđuje se obujam prometa za koji se može
koristiti pristanište ili pristan u ovisnosti o uvjetima koje pristanište, odnosno pristan ispunjava.
Korištenje pristaništa i pristana, koji služe javnom prijevozu, obavlja prijevoznik, gospodarsko
društvo ili druga pravna osoba koja je dužna voditi brigu o održavanju pristaništa, odnosno pristana
i omogućiti svakoj pravnoj osobi i prijevozniku da pod jednakim uvjetima koriste pristaništa,
odnosno pristane.

6.3. Sidrišta
Sidrište je određeni dio luke, odnosno plovnog puta, namijenjen za manevriranje i stajanje brodova,
čija dubina ne može biti manja od minimalne dubine plovnog puta na kojemu se nalazi.
Brodovi se mogu sidriti u luci samo na sidrištu na način kojim se ne ugrožava njihova sigurnost i
sigurnost plovidbe.
Sidrenje brodova za prijevoz opasnih materija mora se obavljati na sidrištima koja su namijenjena
isključivo za sidrenje tih brodova.

6.4. Prostori za smještaj plovila (marine)

Na plovnim putovima, smještaj plovnih objekata obavlja se na određenim vodenim prostorima
(marinama).
Vodeni prostor određuje općina, po prethodno pribavljenoj suglasnosti nadležne kapetanije, u kojoj
su utvrđeni potrebni tehničko-eksploatacijski uvjeti za korištenje tog prostora, a osobito:
- zaštita gabarita plovnog puta;
- obilježavanje vodenog i kopnenog prostora;
- kopneni prilaz obali plovnog puta i plovilima;
- osvetljenje kopnenog i vodenog prostora;
- osiguranje potrebnih dubina vode u vodenom prostoru i
- vezivanje i osiguranje plovila u prostoru za smještaj plovnih objekata.
U slučaju da općina ne odredi vodeni prostor za smještaj plovnih objekata (marine) nadležna
kapetanija će, ukoliko razlozi sigurnosti to zahtijevaju, rješenjem odrediti vodeni prostor za
privremeni smještaj plovnih objekata.

6.5. Kupališta
Na plovnim putevima mogu postojati prirodna i uređena kupališta.
1. Prirodno kupalište čini:
- neograđeni vodeni i kopneni prostor, izvan plovnog puta i izgrađenih obala i priobalnih pojaseva.
2. Uređeno kupalište čini :
- ograđeni vodeni prostor s ograđenim vezom na plutačama i bazenima za određene dubine,
plovidbenim oznakama, spašavateljem na čamcu za spašavanje kupača,
- kopneni uređeni prostor, s kabinama za presvlačenje, tušem za vodu, mokrim čvorom
(sanitarijom), sredstvima za prikupljanje otpadaka, trgovinskim objektima, parking prostorom i
drugo.
Uređeno kupalište na plovnom putu ne smije se graditi na mjestu koje bi zbog svojega položaja u
odnosu na plovni put moglo dovesti u opasnost ljudske živote ili sigurnost plovidbe.
Za gradnju uređenog kupališta na unutarnjem i pomorskom plovnom putu pribavlja se suglasnost
nadležne kapetanije.
Suglasnošću iz prethodnog stavka kapetanija određuje način ograđivanja i obilježavanja vodenog i
kopnenog akvatorija-prostora uređenog kupališta.
Gospodarsko društvo, druga pravna osoba ili pojedinac koji koristi uređeno kupalište, dužni su
održavati kupalište i poduzimati mjere sigurnosti u kupalištu u odnosu na kupače i plovidbu.
6.6. Zimovnici i zimska skloništa
Na unutarnjim plovnim putovima postoje zimovnici i zimska skloništa.
Zimovnik može biti u pristaništu, kao objekt luke ili izvan luke.
Zimsko sklonište može biti u luci, odnosno pristaništu, riječnom rukavcu ili na drugim prirodno
zaštićenim mjestima pored obale plovnog puta.
Prostore za zimovnike i zimska skloništa i njihove kapacitete određuje kapetanija na zahtjev
zainteresiranog brodara.
Zimovnik mora imati:
1. vodeni prostor (akvatorij) zaštićen od nailaska leda, velikih voda i vremenskih nepogoda,
2. odgovarajuću dubinu vode, kako u sredini tako i uz obalu, ali ne manju od dubine u plovnom
putu,
3. uređene obale s odgovarajućim prilazima za plovila i stubište,
4. osiguran prostor za ulazak plovila, za plovidbu kroz zimovnik i za izvezivanje plovila,
5. dovoljan broj propisanih uređaja za izvezivanje plovila (bitve, alke i sl.),
6.odgovarajuće sanitarne uređaje (pitka voda, prostor za deponiranje otpadaka, sanitarni čvor i dr.),
7. rasvjetu obale gdje se izvezuju plovila i rasvjetu kopnenih prometnica,
8. uređaje i sredstva za gašenje požara i za spašavanje plovila i ljudstva i
9. prilazne puteve i veze s naseljem.

Gospodarsko društvo, odnosno druga pravna osoba koja iskorištava zimovnik, odnosno zimsko
sklonište, dužni su starati se o održavanju propisanog reda.

Zimska skloništa koriste, po pravilu, oni brodovi koji se u slučaju elementarnih nepogoda ili drugih
smetnji ne mogu skloniti u zimovnike.
Nadležna kapetanija dužna je svake godine, a najkasnije u mjesecu listopadu tekuće godine,
izvijestiti sva zainteresirana brodarstva i brodare o mjestima gdje se nalaze zimovnici i zimska
skloništa, o njihovom smještajnom kapacitetu i vremenu otpočinjanja korištenja.

3.1. Plovni putevi

Plovni putevi su pojasevi na unutarnjim i pomorskim vodama, određene dubine, širine i propisanog
gabarita, koji su uređeni, obilježeni i otvoreni za sigurnu plovidbu.
Kada je FBiH u pitanju unutarnji i pomorski plovni putevi, prema značaju, razvrstavaju se na:
- unutarnje plovne puteve na prirodnim rijekama unutar teritorija Federacije BiH, odnosno granično
područje vodom, obalom i priobalnim pojasom, koji povezuje naseljena i nenaseljena mjesta
određene klase plovnosti;
- unutarnje plovne puteve na vještačkim i prirodnim akumulacijama, jezerima i vodenim kanalima
unutar teritorija Federacije BiH, odnosno granično područje vodom, obalom i priobalnim pojasom,
koji povezuju naseljena i nenaseljena mjesta;
- pomorske plovne puteve u granicama teritorija Federacije BiH, do graničnog područja morem i
obalom, koji povezuju naseljena i nenaseljena mjesta određene klase plovnosti.
3.2. Snimanje plovnih puteva s izradom tehničke dokumentacije

Poslovi snimanja plovnih putova s izradom tehničke dokumentacije sadrže skup aktivnosti kojima
se: utvrđuje stanje plovnih putova i korita vodotoka, izrađuju i prikupljaju tehničke i geodetske
podloge, izrađuju elaborati, projekti i studije.

. Gradnja objekata na plovnom putu

Obala i priobalni pojas na plovnim putevima mogu se koristiti u skladu s odlukom nadležnog tijela
uz predhodno pribavljenu suglasnost nadležne kapetanije i u skladu sa zakonom, kojim se određuju:
- način, uvjeti i vrijeme korištenja,
- područje obale i priobalnog pojasa koje se daje na korištenje,
- nadležnosti korisnika.
Suglasnost se pribavlja za objekte sigurnosti plovidbe i to: mostove, podvodne i nadvodne kablove,
žičare i druge nad plovnim putom viseće objekte; cjevovode, naftovode, gasovode,
telegrafskotelefonske linije i za gradnju hidroenergetskih objekata, hidrograđevinskih i drugih
investicijskih objekata, kao i za postavljanje kablova, cjevovoda i dr. ispod korita voda, u okviru
utvrđenih gabarita plovnog puta.

Suglasnost se pribavlja i za objekte koji se grade na obali, odnosno priobalnom pojasu, a vežu,
dodiruju ili koriste vodenu površinu u zaštitnom vodenom pojasu koji je od najviše kote vodostaja u
dubinu šest metara.
Za izvođenje radova na plovnom putu, obali, odnosno priobalnom pojasu koji mogu utjecati na
sigurnost plovidbe (radovi na održavanju plovnog puta, vađenje materijala, postavljanju
vodograđevina, obaloutvrda, mijenjanju korita plovnih putova i dr.) mora se prije otpočinjanja
radova pribaviti suglasnost federalnog ministarstva, odnosno kantonalnog ministarstva prometa
ukoliko se radovi izvode u gabaritu plovnog puta.

3.4. Održavanje i obilježavanje plovnih puteva

Plovni putevi moraju se održavati tako da je na njima moguće sigurno odvijanje plovidbenog
prometa.
Plovni putevi se grade i uređuju, tehnički se održava njihova plovnost, obavlja se njihovo
obilježavanje, na njima se postavljaju objekti sigurnosti plovidbe i osigurava se njihov ispravan rad,
na način da udovoljavaju propisanim uvjetima i mjerilima za sigurno odvijanje plovidbe u ovisnosti
o izvršenoj kategorizaciji plovnih putova.
Održavanje unutarnjih plovnih puteva je redovito održavanje gabarita plovnih putova (širina
i dubina), uklanjanje plićaka, riječnih nanosa, postavljanje vodograđevina, ustava-brana, uređenje
akvatorija u lukama i pristaništima, zimovnicima, odnosno zimskim skloništima, sidrištima,
marinama i obalnom i priobalnom prostoru za ukrcaj i iskrcaj putnika, odnosno utovar i istovar
robe.
Održavanje pomorskih plovnih puteva je postavljanje i održavanje objekata sigurnosti plovidbe i
osiguranje njihovog pravilnog funkcioniranja (svjetionici, obalna svjetla, plutače i bove, oznake,
signalne i radiostanice, optički, zvučni, električni, elektronski, radarski i dr. uređaji) za odvijanje
sigurne plovidbe na moru, pomorskim plovnim putovima i lukama.
Obilježavanje pomorskih i unutarnjih plovnih puteva je postavljanje objekata sigurnosti
plovidbe: obalnih i plovnih, svjetlećih i nesvjetlećih signala, stalnih i privremenih plovidbenih
oznaka, optičkih, zvučnih, električnih, elektronskih, radarskih i drugih uređaja, za odvijanje sigurne
plovidbe u lukama, pristaništima, zimovnicima, zimskim skloništima, sidrištima, marinama,
prevodnicama-ustavama, hidrograđevinskih i hidrotehničkih objekata u određenom gabaritu, te
osiguranje njihovog pravilnog funkcioniranja i ispravnosti.
Plan obilježavanja je planski dokument kojim se definiraju opća načela i standardi
obilježavanja plovnih putova u cilju sigurne plovidbe sukladno pozitivnim nacionalnim propisima i
prihvaćenim međunarodnim i međudržavnim ugovorima koji su na snazi, a koji se odnose na to
područje.
Plan obilježavanja sadrži: podatke za dionicu plovnog puta koji se obilježava, način podjele
obilježavanja plovnog puta na graničnom vodotoku, pregled objekata sigurnosti plovidbe za
obilježavanje i signalizaciju po vrstama i broju, definirane poslove obilježavanja, standarde
obilježavanja i potrebna financijska sredstva.
SRODNE DJELATNOSTI

Standardizacija ima svoje srodne djelatnosti. Tu spadaju certificiranje, akreditiranje,

inspekcija, ispitivanje.

 Akreditiranje: Atestiranje od treće strane, koje se odnosi na tijelo za ocjenjivanje

usklađenosti kojim se izražava zvaničan dokaz o njegovoj kompetentnosti za obavljanje
specifičnih zadataka ocjenjivanja usklađenosti.

 Certificiranje: Atestiranje od treće strane koje se odnosi na proizvode, procese, sisteme ili
osobe. Certificiranje podrazumjeva certifikaciju proizvoda, procesa (firmi), okoliša i osoba.
 U BiH trenutno ima ili je certificirano više stotina proizvoda različitih

 Inspekcija: Provjera dizajna proizvoda, proizvoda, procesa ili montaže i određivanje

njegove usklađenosti sa specifičnim zahtjevima ili, na bazi profesionalnog prosuđivanja, sa
općim zahtjevima.

 Ispitivanje: Određivanje jedne ili više karakteristika nekog objekta ocjenjivanja

usklađenosti u skladu sa specificiranom procedurom.
NAPOMENA: Definicije su preuzete iz bosanskohercegovackog standarda BAS EN 45020:1999,
Standardizacija i srodne djelatnosti � Opci rjecnik (EN 45020:1998 IDT, ISO/IEC GUIDE 2:1996
IDT).

Nacela standardizacije

Konsenzus - Opca saglasnost koju karakterizira odsustvo trajnog suprotstavljanja zainteresiranih

strana na bitna pitanja rasprave, a koja se postiže kroz proces koji nastoji uzeti u obzir gledišta svih
ucesnika rasprave te usaglašavanjem svih spornih cinjenica.
Stanje tehnike - Stepen razvoja tehnike u datom vremenu, koji se odnosi na proizvode, procese i
usluge, zasnovan na provjerenim naucnim, tehnološkim i iskustvenim saznanjima.
Javnost rada - Procedura pripremanja standarda, od pokretanja inicijative za donošenje standarda,
u svim fazama, do rasprave o nacrtu standarda i izdavanju standarda, mora biti dostupna javnosti na
prikladan nacin.
Ukljucivanje svih zainteresiranih strana - Sve zainteresirane strane imaju pravo da sudjeluju i
daju svoj doprinos izradi standarda.
Koherentnost - Zbirka standarda mora biti koherentna, standardi ne mogu biti protivrjecni.

Nivoi standardizacije

Standardizacija - Djelatnost uspostavljanja odredaba, za opcu i višekratnu upotrebu, koje se

odnose na postojece ili moguce probleme, radi postizanja optimalnog stepena uredenosti u datom
kontekstu.
Medunarodna standardizacija - Standardizacija u kojoj mogu sudjelovati odgovarajuca tijela iz
svih zemalja.
Regionalna standardizacija - Standardizacija u kojoj mogu sudjelovati odgovarajuca tijela zemalja
samo jednog geografskog, politickog ili ekonomskog podrucja svijeta.
Nacionalna standardizacija - Standardizacija na nivou odredene zemlje.
Pokrajinska standardizacija - Standardizacija na nivou dijela neke zemlje.

Normativni dokumenti

Normativni document - Dokument koji utvrduje pravila, smjernice ili karakteristike za aktivnosti
ili njihove rezultate.
Standard - Dokument za opcu i višekratnu upotrebu, donesen konsenzusom i odobren od
priznatog tijela, koji sadrži pravila, smjernice ili karakteristike aktivnosti ili njihove rezultate i koji
ima za cilj postizanje optimalnog stepena uredenosti u datom kontekstu.
Medunarodni standard - Standard, dostupan javnosti, koji je usvojila neka medunarodna
organizacija za standardizaciju/ standarde.
Regionalni standard - Standard, dostupan javnosti, koji je usvojila neka regionalna organizacija za
standardizaciju/ standarde.
Nacionalni standard - Standard, dostupan javnosti, koji je usvojilo neko nacionalno tijelo za
standarde.
Pokrajinski standard - Standard, dostupan javnosti, koji je usvojen na nivou dijela neke zemlje.
Predstandard - Dokument, dostupan javnosti, koji je privremeno usvojilo tijelo za
standardizaciju kako bi se njegovom primjenom steklo potrebno iskustvo za izradu standarda.
Tehnicka specifikacija - Dokument u kojem se propisuju tehnicki zahtjevi koje treba zadovoljiti
neki proizvod, proces ili usluga.
Uputa za praksu - Dokument kojim se preporucuju nacini ili procedure projektiranja, izrade,
ugradnje, održavanja ili upotrebe opreme, konstrukcija ili proizvoda.
Propis - Dokument koji sadrži obavezna zakonska pravila, a donosi ga nadležno tijelo.
Tehnicki propis - Propis u kojem su tehnicki zahtjevi dati neposredno ili upucivanjem na
standard, tehnicku specifikaciju ili uputu za praksu, ili pak ukljucivanjem sadržaja tih
dokumenata.

Tijela odgovorna za standarde i propise

Tijelo za standardizaciju - Tijelo sa opce priznatom djelatnošcu u standardizaciji.

Tijelo za standarde - Tijelo za standardizaciju priznato na nacionalnom, regionalnom ili
medunarodom nivou, cija je jedna od osnovnih funkcija, u skladu sa njegovim statutima,
priprema, odobravanje ili usvajanje standarda koji su dostupni javnosti.
Nacionalno tijelo za standarde - Tijelo za standarde kojem je na nacionalnom nivou priznato
pravo da može biti izabrano za clana odgovarajucih medunarodnih i regionalnih organizacija za
standarde.

Vrste standarda

Osnovni standard - Standard kojim se pokriva široko podrucje ili koji sadrži opce odredbe za
pojedino podrucje.
Terminološki standard - Standard koji se odnosi na termine, obicno pracene njihovim
definicijama i, ponekad, objašnjenjima, slikama, primjerima, itd.
Standard za ispitivanja - Standard koji se odnosi na metode za ispitivanje, ponekad dopunjen
sa drugim odredbama koje se odnose na ispitivanja, kao što su uzorkovanje, upotreba statistickih
metoda, redoslijed ispitivanja.
Standard za proizvod - Standard koji specificira zahtjeve koje treba zadovoljiti proizvod ili
grupa proizvoda, da bi se osigurala njihova spremnost za namjenu.
Standard za process - Standard koji specificira zahtjeve koje mora ispuniti neki proces, kako bi
se osigurala njegova spremnost za namjenu.

Harmonizacija standarda

Harmonizirani standardi (ekvivalentni standardi) - Standardi za isti predmet, koje su odobrila

razlicita tijela za standardizaciju, a koji osiguravaju zamjenjivost proizvoda, procesa i usluga ili
obostrano razumijevanje rezultata ispitivanja ili informacija datih u skladu sa ovim standardima.
Unificirani standardi - Harmonizirani standardi istovjetnog sadržaja, ali razliciti po nacinu
izlaganja.
Identicni standardi - Harmonizirani standardi istovjetni i po sadržaju i po nacinu izlaganja.

Upucivanje na standarde u propisima

Upucivanje na standarde (u propisima) - Upucivanje na jedan ili više standarda, umjesto

detaljnih odredbi, u nekom propisu.
Preciznost upucivanja - Datirano upucivanje (na standarde):
Upucivanje na standarde kojim se oznacava jedan ili više odredenih standarda, i to tako da se
naknadne revizije standarda ne mogu primjenjivati ako se ne promijeni propis.
Nedatirano upucivanje (na standarde):
Upucivanje na standarde kojim se oznacava jedan ili više odredenih standarda, i to tako da se
naknadne revizije standarda primjenjuju bez promijene propisa.
Opce upucivanje (na standarde):
Upucivanje na standarde naznacivanjem svih standarda odredenog tijela i/ili naznacivanjem
standarda u nekom podrucju, bez njihova pojedinacnog oznacavanja.
Strogost upucivanja - Izricito upucivanje (na standarde):
Upucivanje na standarde prema kojem je poštivanje odredbi iz navedenog(ih) standarda jedini nacin
da se zadovolje zahtjevi nekog tehnickog propisa.
Pokazno upucivanje (na standarde):
Upucivanje na standarde prema kojem je poštivanje odredbi iz navedenog(ih) standarda jedan od
nacina da se zadovolje zahtjevi nekog tehnickog propisa.
Obavezni standard - Standard cija je primjena obavezna na osnovu nekog opceg zakona ili
izricitog upucivanja u nekom propisu.

Primjena standardizacije u cestovnom saobraćaju

1.1 Općenito o TEM standardima

TEM je skraćenica za Trans Europen North-South Motorway Project, što

možemo prevesti kao TRANSEVROPSKI AUTOPUT SJEVER-JUG. Zasnovani
su na orginalnim standardima donesenim u januaru 1981., i na prvoj izvršenoj
reviziji 1992. godine.

Glavni cilj ovog projekta je olakšavanje cestovnog saobraćaja u Evropi i

kroz zemlje članice ovog projekta, zatim unapređenje kvaliteta i efikasnosti
transportnih operacija, balans između razlika koje postoje u autoputevima između
zapadne, istočne, centralne i jugo-istočne Evrope, te promoviranje cjelokupnog
regiona.

TEM možemo definisati (klasificirati kao autoput) koji:

 je specijalno dizajniran za saobraćaj motornih vozila i ne služi posjedima

koji graniče sa njim (S),
 je obezbjeđen, osim na specijalnim tačkama ili privremeno, sa posebnim
kolovozima sa dva pravca saobraćaja, imajući minimalno po dvije trake
svaki, razdvojenim razdjelnom trakom koja nije namjenjena za
saobraćaj, ili drugim sredstvima (S),
 se ne ukršta u nivou sa bilo kojim putem, željezničkom ili tramvajskom
prugom, ili pješačkom stazom (S),
 je specijalno označen kao autoput (S).

TEM mora, između ostalog, biti snadbjeven sa:

  zaustavnim trakama, na kojima ništa drugo, osim zaustavljanja u slučaju
nužde, nije dozvoljeno (RP),
 takođe, treba da posjeduje vlastitu policiju i servis održavanja (RP),
 saobraćaj na autoputu može da se ograniči ili zabrani samo u slučaju
radova na putu ili kada su ugroženi životi učesnika u saobraćaju (RP).

Na kraju možemo zaključiti da je uloga TEM standarda da omogući što lakši promet roba, te
maksimalni protok pri minimalnim eksploatacionim troškovima, kao i osiguranje adekvatnog nivoa
usluge, sigurnosti, brzine i udobnosti vožnje kako na malim, tako i na velikim rastojanjima. Pored
zemalja članica, mnoge zemlje Ujedinjenih nacija koriste ove standarde kao vodilju pri izgradnji
autoputeva.
Na osnovu predhodnih razmatranja možemo utvrditi da autoceste, saobraćajna infrastruktura, pa i
sama vozila u saobraćaju na putu moraju da ispunjavaju propisane uslove u pogledu
dimenzija, ukupne mase i osovinskog opterećenja, zaštite čovjekove okoline, kao i da imaju
ispravne propisane uređaje i opremu.
Da bi se navedeni standardi mogli primjenjivati u praksi neophodni su tehnički pregledi vozila.
Zbog toga je prije registracije vozila neophodan tehnički pregled vozila na kojem se utvrđuje
da li vozilo ima propisane uređaje i opremu i da li je u ispravnom stanju, te da li ispunjava i
druge propisane standarde potrebne za učešće u saobraćaju.
Primjena standardizacije u cestovnom saobraćaju ruši barijere koje postoje pri internacionalnom
prometu. Njihova primjena omogućuje brži protok robe, veću sigurnost i udobnost, te lakše
poslovanje u državama koje se pridržavaju standarda. Dakle, standardizacijom u cestovnom
saobraćaju i njenom primjenom se ruše nacionalne barijere koje postoje i na taj način se
doprinosi lakšem poslovanju.
Primjena standardizacije u zračnom saobraćaju

Vezano za zračni transport, Bosna i Hercegovina postala je članicom institucije

EUROCONTROL (Evropska organizacija za sigurnost zračne plovidbe) u martu 2004. godine. U
martu 2005. godine, Bosna i Hercegovina je parafirala “Horizontalni sporazum ” s EU o određenim
aspektima zračnih usluga. Bosna i Hercegovina vodi pregovore o Sporazumu o zajedničkom
evropskom zračnom području (ECAC). Bosna i Hercegovina bi trebala da nastavi usklađivati svoju
zakone o zračnom prometu sa segmentom acquis-ja vezanim za avijaciju u smislu ECAC (Evropska
organizacija civilnog zrakoplovstva). Trebalo bi primijeniti preporuke sa Posjete u cilju procjene
situacije u okviru ECAC, obavljene u julu 2005. godine. Bosna i Hercegovina je potpisala sporazum
o zračnim uslugama s Grčkom, Mađarskom, Bugarskom, bivšom Jugoslavenskom Republikom
Makedonijom, Egiptom, Libijom i Tunisom.
Dosadašnja suradnja EUROCONTROL-a s državama članicama ECAC-a odvijala se
uglavnom kroz stručne operativno-tehničke programe i projekte koje je EUROCONTROL
koordinirao i realizirao s tim zemljama pojedinačno ostvarujući tako zacrtane strategije razvoja
zrakoplovnih sustava usvojene još početkom prethodnog desetljeća na ministarskim tijelima Europe
– MATSE.
Dosadašnja suradnja zemalja članica EUROCONTROL-a na unaprjeđenju sigurnosti
odvijanja civilne zračne plovidbe u njihovom zračnom prostoru, a koja se do sada zasnivala
uglavnom na međusobnim operativno-planskim koordinirajućim i usklađujućim, neformalnim
aktivnostima između službi kontrole letenja, pokazala se kao nedostatna, odnosno da ne daje
potrebne rezultate koje nameću suvremeni zahtjevi po pitanju sigurnosti, urednosti i ekonomičnosti
odvijanja civilne zračne plovidbe na sve prometnijem europskom nebu i u uvjetima njenog sve
dinamičnijeg prometnog i tehnološkog razvoja te potrebe njenog koordiniranja s vojnom
komponentom korištenja istog zračnog prostora.
 Stoga su se zemlje članice EUROCONTROL-a usuglasile da svojim prihvaćanjem
predmetnog Protokola sa svim njegovim izmjenama usvojenim u Bruxellesu 27. lipnja 1997.
godine, te
Dopunskog protokola unaprijede i osnaže svoju međusobnu suradnju u području
koordinacije i usklađenosti operativnog korištenja i razvoja nacionalnih sustava kontrole letenja, a u
cilju daljnjeg poboljšanja efikasnosti, ekonomičnosti i sigurnosti odvijanja civilne zračne plovidbe u
Europi. Istovremeno, povećat će se ukupna efikasnost djelovanja Organizacije, njene organizacijske
strukture, radnih i upravnih tijela, te sustav glasovanja.

Primjena standardizacije u cjevovodnom transportu

Pod cjevovodom se podrazumjeva sistem zatvorenih kanala (cijevi).Prijevoz

cijevima,odnosno elementima koji su namijenjeni za sprovođenje tečnosti,gasova i rastresenih
materijala je najmladja saobraćajna grana.Ona je posjedica masovne proizvodnje i potrošnje tečnih i
gasovitih proizvoda,najčešće nafte i prirodnog gasa.Oblik cjevovoda i vrste upotrebljenog
materijala određuje se prema prirodi materije,a zavisi od temperature i pritiska.Kako jednostavniji
cjevovod tako i čitav sistem imaju zadatak da sprovode tečnosti i gasove i da ih dijele i
sakupljaju.Cijevi kojima se vrši sprovođenje,standardizovane su standardom BAS DIN 3384:2006
godine i govori nam o sigurnosno-tehničkim zahtjevima, ispitivanjima i označavanjima.Materijali
za izradu cijevi mogu biti od metala,čelika,mesinga,bakra,olova,keramike,stakla,drveta i dr. zavisno
od materije koju transportujemo.Izrađuju se prave i zakrivljene,krute i savitljive
cijevi.Strujanje(protok) u mreži cjevovoda vrši se na osnovu jednostavnih uslova teže sopstvenim
pritiskom,samoregulacijom,ili pomoću uređaja kao što su pumpe,kompresori ili duvaljke,a ponekad
moraju da se upotrebljavaju uređaji za regulaciju pritiska. Naftovod je naziv za sistem izoliranih
čeličnih cijevi koji služi za transport nafte sa naftonosnih polja do mjesta potrošnje (rafinerija),
odnosno ukrcavališta (petrolejske luke), odakle se dalje transportira (najčešće tankerima).
Naftovodi i djelatnost transporta nafte razvijali su se pod utjecajem rastućih potreba potrošača za
naftom i povećanja sigurnosti njihove opskrbe te pritisaka na smanjenje troškova energije. Pri tome
se transport nafte cjevovodima pokazao kao najekonomičniji i najsigurniji oblik. Poseban značaj
imaju međunarodni naftovodi kojima se nafta iz udaljenih izvorišta transportira, odnosno tranzitira
do potrošača. Taj značaj će u budućnosti biti još veći zbog današnjeg
opadanja proizvodnje u naftnim ležištima koja su blizu velikih potrošača te zbog toga što je večina
novih izvora nafte u udaljenijim, a istodobno infrastrukturno nepovezanim područijima.
Zahvaljujući svojem geostrateškom položaju, izgrađenosti kapaciteta sustava transporta nafte i
zahtjevima rastućeg europskog (i američkog) uvoznog naftnog tržišta, koridor JANAF-a kroz
Hrvatsku od sredine osamdesetih, a posebice posljednjih godina, razmatraju Rusija, EU i SAD kao
novi značajan pravac opskrbe nafte Europe iz područja s velikim rezervama, prvenstveno Rusije i
kaspijskih država.
Kretanje tečnosti i gasovitih materijala kroz cijevi izaziva male otvore između cijevi i
materijala koji se kreću.Prečnik cijevi dovodi do još manjih otpora,ali se povećava kapacitet
protoka.Za savladavanje takvih otpora potrebna je mala količina energije.To kretanje kroz cijevi
čini pogodnijim,ali troškovi transportovanja su manji od upotrebe drugih transportnih
sredstava.Zbog toga cjevovodni saobraćaj ima najmanje troškove transportovanja od ostalih grana
transportovanja,ali su troškovi izgradnje (investicije) cjevovoda veliki jer rastu sa dužinom
cjevovoda što opravdava njihovu upotrebu pri transportu velikih količina.
Upotreba cjevovoda je usko specijalizovana jer se ne može mijenjati namjena.Pošto cijevi od kojih
se sastoji cjevovod moraju iz praktičnih razloga da budu relativno kratke i one se moraju
međusobno spajati.
Standardi u cjevovodnom transportu odnose se na standardizaciju materijala,prečnika,veličina
cijevi,materijala za spajanje cijevi,izolaciju cijevi,ventili,pumpe itd.
Zbog uske opredjeljenosti za transport određenih materijala cjevovodom susrećemo široku lepezu
standarda,jer se standardizuje svaki cjevovod namjenjen za transport određene materije.U
cjevovodnom transpotru standardizuju se cijevi za transport od izvora materijala do distribucijskog
centra,sistem cijevi koje dalje transportuju materijal do krajnje ispostave.Za granjanje koristese T-
komadi i krstasti komadi koji imaju navoj ili prirubnicu koji su takodje standardizovani.Pored
osnovne namjene za prijevoz tečnih goriva cijevi se koriste i za prijevoz drugih proizvoda npr.
mlijeka u Austriji,Svicarskoj i dr.Cjevovodima se danas takođe prevozi i razni drugi teret,kao rude
uglja.žitarice,pijesak i drugo.Svi ovi proizvodi kreću se kroz cijevi u mlazu vazduha ili vode.Danas
su sve više u upotrebi automatski uređaju za transport smeća koji su sa urbanističkog gledišta
najsvrsishodnije.Posve je razumljivo da se vodovodni,energetski,telegrafski
vodovi,plinovodi,kanalizacija i toplinski vodovi polažu u zemlju zašto su takodje uvedeni
standardi.Standardizovani su i nadzemni cjevovodni sistemi koji se polažu na standardizovane
stubove.U BiH se još uvijek koristi pravilnik o tehničkim uslovima i normativima za bezbjedan
transport tečnih i gasovitih materija za međunarodni transport iz 1985.godine.

Bosanskohercegovačka standardizacija
Komitet za gas BAS TC 31 “ Gas i gasna tehnika “

Za planiranje,pripremu i održavanje BAS standarda u određenom području rada odgovorni

su tehnički komiteti (TC).Za područja gasa i gasne tehnike i preuzimanje standarda u tom području
odgovoran je tehnički komitet BAS/TC 31,Gas i gasna tehnika.
Tehnički komitet BAS/TC 31,Gas i gasna tehnika osnovan je 2000. godine.Rješenjem direktora
instituta za standarde,mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine.Područja rada
ovoga tehničkog komiteta su: standardizacija na području
proizvodnje,skladištenja,transporta,distibucije i mjerenja,regulacije i potrošnje prirodnog i tečnog
naftnog gasa te instalacija opreme,aparata i uređaja koji koriste gas.
Standardizacijom je obuhvaćena terminologijam,specifikacija kvaliteta,zahtjevi u pogledu
sigurnosti ljudi i dobara,zaštite okoline,te racionalno korištenje gasa.BAS standardi se mogu
pripremati kao izvorni BAS standardi ili kao preuzeti standardi međunarodnih,regionalnih
organizacija ili nacionalni standardi drugih država (ISO,EN,DIN).BAS standard može biti identično
(IDT) preuzeti međunarodni i/ili regionalni standard ili može sadržavati nacionalne modifikacije pa
se naziva modificirano preuzeti (MOD) međunarodni i/ili regionalni standardi.Članovi stučnog
tijela analiziraju standard koji se preuzima i ocjenjuju mogućnost njegove primjene u Bosni i
Hercegovini.
Pri preuzimanju standarda mogu se primjeniti 3 odabrane metode:

- metoda proglašavanja (pr) znači da se nakon donošenja odluke o preuzimanju

međunarodnog i/ili regionalnog standarda isti prihvata i objavljuje u izvornom
obliku kao BAS standard
- metoda korica (ko) znači da se nakon donošenja odluke o preuzimanju
međunarodnog i/ili regionalnog standarda isti prihvata i objavljuje u izvornom
obliku sa koricama BAS standarda.Korice sadrže naslovnu stranu BAS standarda,
nacionalni predgovor i nacionalne dodatke koji mogu sadržavati modifikacije u
odnosu na preuzeti standard.
- metoda prevoda (pv) znači da se preuzeti standard objavljuje kao jednojezično ili
višejezično stanje BAS standarda koji može sadržavati tekst standarda na
službenom jeziku odnosno službenim jezicima BiH i jeziku orginalnog
dokumenta.Pri prevodu se zadržava stuktura i način izlaganja materije kao
orginalnog standarda.

Radne grupe Tehničkog komiteta BAS/TC 31 „Gas i gasna tehnika „

WG 1 Prirodni gas i LNG
WG 2 Transport i distibucija gasa
WG 3 Mjerenje i regulacija gasa
WG 4 Primjena gasa u širokoj potrošnji
WG 5 Primjena gasa u industriji,energetici i saobraćaju
WG 6 Tečni naftni gas (LPG).Instalacije,uređaji i oprema

su na prijedlog radnih grupa Projekta „Harmonizacija zakonske i tehničke regulative u gasnom

sektoru zemalja jugoistočne Evrope“ do sada usvojili i obradili 67 standarda,a Institut za
standarde,mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH objavio,a po planu 2005 godine i 2006 godine
očekuje se preuzimanje jos 132 standarda.

PRIMJENA STANDARDIZACIJE U CJEVOVODNOM TRANSPORTU

Tehnički uslovi i normativi,kao i uslovi i normativi za zaštitne mjere značajni za

bezbjednost transporta naftovodima i gasovodima ovog pravilnika primjenjuju se pri projektovanju
i ispitivanju magistralnih naftovoda i gasovoda i naftovoda i gasovoda za međunarodne transporte.
Pod magistralnim naftovodima i gasovodima prema ovome pravilniku podrazumjevaju se naftovodi
i gasovodi kojima se obavljaju unutrašnji transport i to :
- naftovodi za transport sirove nafte od prirubnice na istovarnom uređaju u luci do
ulazne prirubnice rezervoarnog prostora rafinerije odnosno potrošača ili od
otpremnih stanica na naftnim poljima do rezervoarskog prostora potrošača;
- produktovani za transport naftnih derivata od rezervoarskog prostora proizvođača
do rezervoarskog prostora potrošača
- gasovodi za transport gasa od otpremnih stanica na naftno-gasnim poljima ili od
proizvodnih postrojenja gasa do priključka na gasnodistributivnoj mreži u
gradovima ili u industrijskim odnosno drugim postrojenjima uključujući i
mjeroregulacione stanice
- naftovodi i gasovodi za transport sirove nafte gasa ili njihovih derivata koji se
nalaze na teritoriji dvije ili više republika ili autonomnih pokrajina

Pod naftovodima i gasovodima za međunarodni transport,prema ovome pravilniku

podrazumjevaju se naftovodi i gasovodi čiji se početak i završetak nalaze se na teritoriji drugih
država,a jedan njihov dio na teritoriji SFRJ i kao naftovodi i gasovodi čiji se početak ili završetak
nalazi na teritoriji SFRJ, a završetak odnosno početak za teritoriji druge države.
Izrazi koji takođe spadaju u ovaj pravilnik su :
- nafta je sirova nafta i naftni proizvodi,prema klasifikaciji zapaljivosti koja je
definisana u JUS-u Z.C0.007, grupe I,II i IIIA;
- gas je prirodni gas i sve vrste gasova za loženje osim propana i butana
- cijev je cijevni elemenat fabrički izrađen prema odgovarajućim standardima
kojima su propisani dimenzije i kvalitet materijala;
- cjevovod je funkcionalno spojen niz cijevi koji su postavljene u konačan položaj
sa potrebnom armaturom i opremom na cijevima
- naftovod je cjevovod opremljen potrebnim dijelovima i uređajima koji služe za
transport nafte
- produktovod je cjevovod opremljen potrebim dijelovima i uređajima koji služe za
transport naftnih produkata prema klasifikaciji zapaljivosti koja je definisana u
JUS-u, Z.C0.007, grupe I,II i IIIA;
- gasovod je cjevovod opremljen potrebnim djelovima i uređajima koji služe za
transport gasa
U sastavne dijelove naftovoda,gasovoda i produktovoda prema ovome pravilniku spadaju još
pumpne i kompresorske stanice,čistačke stanice,pomoćni rezervuari i posude pod pritiskom,blok
stanice duž trase,uređaji katodne zaštite,armature,rasteretne stanice,odušne stanice,mjerne
stanice,regulacione stanice i mjernoregulacione stanice i druga odgovarajuća postrojenja i uređaji i
telekomunikaciona mreža koja služi isključivo za potrebe naftovoda,gasovoda i produktovoda.

AMBALAŽA

Riječ ambalaža vodi porijeklo od francuske riječi ”emballage” što u prevodu znači zamotavanje,
pakovanje, upakivanje, i sl. Da bi se jedan proizvod mogao isporučiti potrošačima mora biti stavljen
u određeni sud, omot, ram, odnosno u ambalažu. Ipak riječ ambalaža ima šire značenje i predstavlja
opšti pojam za sve probleme u vezi sa opremanjem proizvoda za promet, kod je reč pakovanje više
vezano za samu radnju stavljanja proizvoda u ambalažu.
Višestruke funkcije ambalaže preko osnovnih vrijednosti su:
 zaštita upakovanog proizvoda
 olakšavanje manipulacije pri prevozu, skladištenju i prodaji robe
 garantovanje porijekla robe
 davanje estetskih svojstava i povoljnih dimezija za uspješno popunjavanja tovarnog prostora
 ekonomičnije i uspešnije poslovanje.
Materijal za izradu ambalaže treba da ima inaktivnost, da ne deluju na miris ili ukus upakovanog
proizvoda. Nekada je potrebno da je materijal otporan na korozivno djelovanje, ukoliko je
upakovani proizvod sa kiselinama u svom sastavu.
Ambalaža po obliku i demenzijama treba da omogući slaganja robe u vozila i skladišta bez vidljivih
šupljina, s tim što mora udovoljiti i estetskom izgledu. Pravilno oblikovana ambalaža je pogodnija
za manipulisanje i pravilnim slaganjem daje stabilne terete.
Polazeći od različitih mjerila ambalaža se dijeli prema:
 materijalu od kojeg je izrađenja
 obliku
 namjeni zavisnosti od konstrukcije
 osnovnoj funkciji u prometu.
U principu, u procesima distribucije sreću se tri vrste ambalaže:
 potrošačka ambalaža,
 komercijalna ambalaža,
 transportna ambalaža.
Potrošačka ambalaža ima funkciju da uobliči jedinicu proizvoda na način da ona odgovara želji
kupca po količini koju kupuje, po izgledu i da mu bude pogodna za prenošenje i čuvanje do
konačne potrošnje. Dizajn ove ambalaže mora biti takav da kupac uoči robu, dobije želju za
kupovinom i da mu pri tome ambalaža obezbjedi za njega sve relevantne informacije.
Komercijalna ambalaža prvenstveno ima za cilj da formira i uobliči jedinicu pogodnu za izlaganje
u prodaji uz izuzetno naglašen marketinški pristup njenom oblikovanju. Vrlo često se potrošačka i
komercijalna ambalaža međusobno ne razlikuju. Uvek je tako ako je upakovana jedinica proizvoda
dovoljno velika da se kao takva može i izložiti u prodaju.
Suprotno potrošačkoj i komercijalnoj ambalaži, transportna ambalaža ima za cilj ostvarenje
jedinice pakovanja, pri čemu su naglašene zaštitna i informaciona funkcija koje su od najvećeg
značaja za operacije kojima će jedinica pakovanja biti izložena u procesu distribucije.
Strogo određena granica između ova tri tipa ambalaže i ne postoji.
Postoje proizvodi kod kojih nema razlike između potrošačke, komercijalne i transportne ambalaže.
Takav je slučaj sa vrećama za vještačko đubrivo, cement, većim kutijama za boju i slično.
Tipični oblici ambalaže mogu biti: sanduci, bale, burad, vreće, kese, boce, staklenke (tegle),
konzerve, aerosol, tube, folije i dr.
Za izradu ambalaže koriste se različiti materijali: papir, metal, drvo, staklo, tekstil, plastika, alu-
folija, plastična folija i dr. Takođe, ambalaža može biti od kombinacije različitih materijala
(kompleksna ambalaža). Pri ambalažiranju pojedinih vrsta robe koriste se i neki drugi pomoćni
materijali (kao trake i sl.) čijom primjenom se dobijaju buntovi ili bale.
Papirna ambalaža – za izradu papirne ambalaže koriste se običan, specijalni i natron papir, alasasti
karton i višeslojni karton. U papirnu ambalažu spada:
 kese i vreće
 kutije
 ostali oblici (burad, tube).
Metalna ambalaža – za izradu metalne ambalaže koriste se različiti metali i legure. Ova vrsta
ambalaže ima izvanredne fizičke osobine, a nedostatak nekih je nedovoljna hemijska otpornost,
podložnost koroziji, veća masa i cijena u odnosu na papirnu, drvenu, plastičnu i tekstilnu
ambalažu.u metalnu ambalažu spada:
 limenke
 kante, kutije sanduci i sl.
 burad, cisterne i kontejneri
 livene boce za tehničke gasove.
Drvena ambalaža - za izradu drvene ambalaže koristi se rezana građa četinara i lišćara, po pravilu
jeftinije vrste, kao i proizvodi prerade drveta (šper ploča, furniri i dr.). Drvena ambalaža se
pojavljuje u različitim oblicima i po pravilu je nepovratna, odnosno za jednokratnu upotrebu. U
drvenu ambalažu spadaju:
 sanduci – obični ili ojačani metalnim delovima;
 holandezi
 gajbe
 bačve ( od hrastove i bukove građe)
 ramovi
 pregrade.
Staklena ambalaža - staklo ima široku primenu u izradi potrošačke i komercijalne ambalaže. Ima
veliku hemijsku otpornost, ne stvara toksične proizvode, ne daje miris, otporno je na atmosferske
uticaje i nepropustljivo je za mikroorganizme, gasove i tečnosti. Osnovni nedostatak je laka
lomljivost, relativno velika težina i slaba zaštita od
uticaja sunčeve svetlosti. Prema veličini, staklena ambalaža može klasifikovati u tri grupe.
Osim za pojedine robe (kisela voda, osvežavajuća pića i sl.), ova ambalaža
je po pravilu nepovratna.u staklenu ambalažu spadaju:
 sudovi sa uskim grlom (boce, baloni)
 sudovi sa širokim grlom (staklenke, lončići)
 ostali oblici sudova (ampule).
Tekstilna ambalaža - se proizvodi od vlakana biljnog, životinjskog i sintetičkog porijekla. Od ove
ambalaže proizvode se uglavnom vreće različitih dimenzija, različite gustine tkanja sa različitim
načinom vezivanja i zatvaranja, što je predmet posebnih standarda. Ova ambalaža je po pravilu
nepovratna. U tekstilnu spadaju:
 vreće
 omoti za bale
 prekrivne cirade
 pomoćna srestva za pakovanje (kanap, trake, užad, vata).
Plastična ambalaža - zahvaljujući svojim specifičnim osobinama, plastična ambalaža je vrlo brzo
osvojila tržište. Ona se relativno lako proizvodi, sa malim utroškom energije i vremena, posjeduje
mogućnost postizanja specifičnih svojstava, najrazličitijih oblika i dimenzija (što nije uvijek slučaj
sa ostalim materijalima). Tipični oblici ambalaže od plastičnih masa su boce, gajbe, korpe, baloni,
kante, burad i dr., a od folija se proizvode tube, vreće i sl. Po pravilu se koristi kao nepovratna
ambalaža. U plastičnu ambalažu spadaju:
  folije
 cevi
 ploče
Kombinovana ambalaža - razvoj novih materijala i potrebe racionalizacije procesa pakovanja
doveo je do pojave novih oblika, odnosno kombinovane ambalaže koja je nastala spajanjem
kartonske i plastične ambalaže koji polako potiskuje konvencionalne oblike kartonske ambalaže.
Ona se izvodi od kartonske podloge sa niskim bočnim
stranicama u koju se slažu manje jedinice proizvodnog pakovanja, preko kojih se postavlja navlaka
od termoskupljajuće folije. Nakon zagrijvanja, ova folija se skuplja za cca 30%, čime se dobija
veoma kompaktna jedinica, sa daleko boljim mehaničkim osobinama u odnosu na kartonske kutije.
Takođe, plastična folija pruža mnogo bolju zaštitu od vlage, krađe, postiže atraktivniji izgled
jedinice pakovanja, a pri tome primjena ove vrste pakovanja obezbjeđuje niže logističke troškove.
Proces primjene ovog tipa ambalaže se po pravilu izvodi na automatizovanim mašinama.

Podjela ambalaže prema namjeni uslovljena je agregatnim stanjem i osobinama upakovanog

proizvoda. Najčešće su u primjeni:
 ambalaža za gasovite i tečne proizvode
 ambalaža za čvrste komade i rastresite terete.
U zavisnosti od namjene ambalaža ima određene konstruktivne oblike s tim što su rješenja sa
zatvorenom ili otvorenom konstrukcijom.
Za potrebe potrošača proizvodi se pakuju u određenim količinama, koje se u transportu brojem
pakovanja umnožavaju. Stoga treba razlikovati
1. komercijalnu (maloprodajnu, potrošačku)
2. transportnu (grubu ili veliku) ambalažu.
Komercijalna ambalaža je ambalaža u kojoj se proizvod neposredno predaje potrošaču. Stoga se
još naziva orginalnom, maloprodajnom ili potrošačkim pakovanjem.
Pakovanje u komercijalnu ambalažu pored proizvođača mogu vršiti:
 velike trgovačke organizacije
 uslužne organizacije specijalizovane za pakovanje robe
Masovna primjena komercijalnog pakovanja dovela je do naglog razvoja mašina za pakovanje
proizvoda, do primjene novih materijala za pakovanje, do pojave malih tzv. parcijalnih ili doziranih
pakovanja za brojne proizvode itd.
Transportna ambalaža je ona ambalaža koja ima prvenstveno ulogu da zaštiti proizvod u toku
transporta i skladištenja. To je uglavnom krupna ambalaža koja treba da sačuva robu od raznih
oštećenja pri udaru, potresu ili od drugih djelovanja: vlage, korozije i kvarenja uopšte. U toku
transporta mogu nastati razna oštećenja zbog prevrtanja robe, padanja robe, od udara pri polasku i
zaustavljanju vozila, od djelovanja pritiska pod teretom ili usred neposrednog udara i sl. Pored
pružana zaštite upakovanoj robi transportna ambalaža omogućava i ukrupnjavanje tereta, tako da od
jedinice rukovanja stvara jedinicu tereta koje poslije mogu lako da obrazuju jedinice transporta.
Organizacije za transport robe treba naručiocu transporta da postavljaju određene tehničke uslove za
transportnu ambalažu kao i za samo pakovanje robe, kako ne bi došlo do oštećenja robe u
transportu.
Transportna ambalaža se izrađuje bez i sa unutrašnjom oblogom kao zaštita od djelovanja vlage,
mikroorganizama i drugih uzročnika koji mogu uticati na promjenu kvaliteta robe. Spoljna
ambalaža to je ambalaža bez unutrašnjih obloga, štiti robu uglavnom od mehaničkih oštećenja,
gubitaka i krađe.
Uvoženje i razvoj savremenog kombinovanog – integralnog transporta robe kao jedistven sistem
zahtjeva:
 proizvodnju ambalaže sa standardnim dimenzijama i oblicima tako da se u potpunosti
popunjava zapremina tovarnog prostora
 paletizacija robe u cilju ukrupnjavanja tereta
 kontejnerizovanje robe
  konstruisanje specijalnih vozila koja objedinjuju osobine različitih postojećih transportnih
sredstava npr. amfibije – za kretanje po vodi i drumu
 konstrusanje velikih prevoznih sredstava za prevoženje različitih vozila drugog vida
saobraćaja: trajekti (feryboats) kada se brodovima prevoze teretni vozovi ili kamioni.
 uvođenje sistema povezivanja različitih vidova transporta robe, od kojih su najpoznatiji:
sistem kontejnera
sistem roudrejlera
5. SKLADIŠTENJE

Funkcije skladištenja su: kretanje i zalihe, a kretanje se dijeli na:

prijem (istovar)
transfer (prijenos)
selekcija (razvrstavanje)
pretovar (odlaganje).
6. OSNOVE PALETIZACIJE

Pod sistemom paletizacije podrazumjeva se skup tehničkih sredstava, uređaja

ili pomagala potrebnih za manipulisanje, prevoz, skladištenje i izlaganje proizvoda
u trgovini, a može se upotrebiti u industrijskom i spoljnom transportu. Tehničku
bazu sistema paletizacije čine viljuškari i palete.
Paleta je postolje pravougaonog oblika najčešće od drveta, na koje se može naslagati objedinjena
količina robe (sanduci, kutije, vreće, burad), kojim se lako manipuliše (podiže, spušta, prenosi,
slaže) posredstvom viljuškara, dizalica.
Paleta kao pomoćno sredstvo predstavlja najmanju univerzalnu tovarnu
jedinicu integralnog transporta.
Palete se djele na dvije osnovne kategorije:
• palete bez nadgradnje (ravne palete) i
• palete sa nadgradnjom (stubne ili boks-palete).
Pod pojmom paleta prema jugoslovenskom standardu JUS M.22.300 (sa
primenom od 1.1.1970. godine) podrazumjeva se »tovarna podloga koja se
uglavnom sastoji od dva poda razdvojena međupodnicima ili jednog poda
oslonjenog na nožice, visine svedene na minimum, tako da se njome lako rukuje
viljuškama viljuškara ili paletnim kolicima«.
Prednosti upotrebe paleta u transportu robe su:
obezbjeđeno je ekonomičnije , brže i bolje manipulisanje robom uz smanjenje oštećenja
omogućeno je prevoženje slabije upakovanih proizvoda
bolje korišćenje tovarnog prostora
mani broj radnika za opsluživanje.
Paleta kao pomoćno prenosno sredstvo, omogućava obrazovanje unificiranih
tovarnih, transportnih, skladišnih i prodajnih jedinica i time primjenu
visokoproizvodne mehanizacije (viljuškara) za njihovo manipulisanje. Formiranje
tovarnih jedinica predstavlja uslov za obrazovanje i realizaciju transportnog lanca
od proizvođača do potrošača proizvedenih dobara.
Kao pomoćno sredstvo integralnog transporta, paleta ne obezbeđuje samo
efikasnu i racionalnu vezu između nosilaca transporta, već predstavlja, takođe,
posebnu tovarnu jedinicu, koja je sastavni dio transportnog lanca od skladišta
proizvođača do skladišta za distribuciju robe, tj. transportnog lanca od proizvođača
do potrošača.
Manipulacija, prevoženje i skladištenje proizvoda može se realizovati
paletama i sistemom paletizacije na relaciji:
 pakovanje proizvoda – skladištenje;
  proizvodnja – raspodjela – potrošnja;
 pretovar proizvoda iz vozila u vozilo, iz skladišta na vozilo i obratno, i iz skladišta na mjesto
prodaje;
 transport različitim prevoznim sredstvima.
U svijetu danas se primenjuju različite vrste paleta, koje se razlikuju prema
obliku, dimenzijama, namjeni i ostalim tehničko-eksploatacionim karakteristikama,
ali po obliku postoje četiri osnovne vrste paleta, i to:

a) ravne palete (bez nadgradnje),

b) stubne palete,
c) boks-palete i
d) specijalne.
Boks-palete i stubne palete su palete sa nadgradnjom. Inače, palete se
izrađuju od različitih materijala: drveta, metala, plastične mase, valovitog kartona,
lepenke, prerađenih otpadnih materijala ili od kombinacije više različitih
materijala, a mogu biti izrađene kao obične podloge, kao boks-palete ili posebne
izrade s obzirom na svoju namenu u transportu, skladištenju ili pri izlaganju
proizvoda na mjestu prodaje.