Teorije o razvoju stanovništva

 U tradicionalnim, uglavnom agrarnim društvima zanimanje za stanovništvo kretalo se u

okviru usklađivanja njegove veličine s mogućnostima prehrane. Poljoprivredna
proizvodnja, koja je više-manje stagnirala. ili se sporo povećavala, nije dopuštala osjetniji
porast stanovništva.
 Moderna društva naspram tradicionalnim se ne bave konkretnim problemima
istraživanja stanovništva jer su složenija te bi previše išlo u širinu i ne bi bilo efikasno.
 Stvarni problemi razvoja uvjetovali su pojavu određenih teorija o društvu.
 Povremeni ratovi i epidemije stvarali su uvjete za naknadni brži porast stanovništva.
 Sustavno i teorijsko bavljenje problemima stanovništva bilo je otežano zbog:
- sporog mijenjanja gospodarskih uvjeta i okvira za život stanovništva
- nepredvidivih pojava ratova i bolesti
- tradicionalnih shvaćanja svijeta (vjerovanje u više sile)
- nepostojanje pouzdanih podataka o stvarnim kretanjima stanovništva

 U radovima Konfucija i starih kineskih filozofa nalazimo razmatranja o stanovništvu (5. i

6. st. pr. Kr.): broj stanovnika – raspoloživa zemlja – hrana
 Među grčkim filozofima posebice su Platon i Aristotel razmatrali optimalan broj
stanovnika grčke države (grada, polisa) s gledišta potrebe očuvanja blagostanja države
(smanjivanjem rodnosti ili iseljavanjem suvišnog stanovništva u grčke kolonije).
 U Rimskom Carstvu dominirala je ideja o potrebi brojnog stanovništva zbog očuvanja
vojne moći Carstva.
 U srednjem vijeku se razmatranja o stanovništvu nalaze u području filozofije.
 Arapski filozof Ibn Khaldun (14.st.) razradio je teoriju cikličnoga kretanja stanovništva
ovisno o gospodarskim kolebanjima; gospodarski napredak prati veća gustoća i porast
stanovništva koji omogućuje širenje veće podjele rada i efikasniju potrebu resursa; veću
vojnu i političku moć države.
 Francesco Patrizzi (15.st.) iz Siene ističe gledište da je brojno stanovništvo poželjno ako
postoje sredstva za njegovo uzdržavanje.
 Niccolo Machiavelli u svom „Vladaru" navodi da je veliko stanovništvo temelj vladareve
moći.
 Giovanni Botero (16.st.): njegovo učenje o stanovništvu kasnije preuzima Malthus.
Prema Boteru:
1. stanovništvo teži rastu do krajnjih granica ljudske plodnosti (virtus generativa)
2. dok su sredstva za njegovo uzdržavanje i mogućnosti njihova povećanja (virtus
nutritiva) striktno ograničena. To je shvaćanje u skladu sa skučenim mogućnostima
razvoja ondašnjih agrarnih društava; brojnost stanovništva, dakle, treba ovisiti o količini
egzistencijalnih sredstava.
 Do radikalnih promjena u gledanjima na probleme stanovništva dolazi u 17.st.:
- otkrivaju se i koloniziraju dotad Europi nepoznata prostranstva
- povećava se produktivnost u poljoprivredi
- uvode se nove poljoprivredne kulture
 Moć zemlje = broj stanovnika
 U drugoj polovini 17.st. došlo je do snažnog razvoja empirijskih istraživanja kretanja
stanovništva i njihove ekonomske analize, tzv. politička aritmetika.

 JOHN GRAUNT (1662). „Prirodna i politička opažanja na temelju računa smrtnosti“.

U toj je studiji na temelju izvještaja o pokopima i krštenjima na području Londona
analizirao stope nataliteta i mortaliteta, stopu fertiliteta, spolnu strukturu, uzroke smrti.
Utvrdio je porast ukupnog stanovništva za London i za cijelu Englesku sredinom 17.st.
Također je utvrdio znatnu razliku stopi nataliteta između grada i sela – stopa nataliteta
na selu je bila veća nego u gradu, dok je sa stopom mortaliteta bilo obratno.

 Sir William Petty (1681). „Opažanja na temelju računa smrtnosti za Dublin u 1681.
Međutim, njegovo znanje je još veće za razvoj teorije o stanovništvu.
„Rasprava o porezima i kontribucijama“ – malobrojnost ljudi znači stvarno siromaštvo
Prema Pettyju, upravljanje državom, koje predstavlja veliki financijski teret, zahtijeva
gotov jednake troškove kad je broj stanovnika malen kao i kad je velik.
Propagira povećanje broja stanovnika te vanjsku trgovinu i uvoz hrane.

 (+) Sir Josiah Child: izraziti pobornik povećanja stanovništva, jer u stanovništvu vidi
osnovni izvor bogatstva zemlje.
 (+) Sir William Temple: „snaga i bogatstvo svake zemlje sastoji se uglavnom u broju i
bogatstvu njezinih stanovnika“ i čak je predlagao nagrade za velike obitelji i specijalne
poreze za neženje.
 (-) Sir Matthew Hale: nagovještava pesimističko gledanje na kretanje stanovništva,
tvrdeći da brojnost ljudi ide usporedno sa siromaštvom, bolešću i ratovima.
 U drugoj polovini 17.st. važni su doprinosi Edmunda Halleya (izradio prvu tablicu
doživljenja – tj. očekivanog trajanja života) i Gregoryja Kinga (statističke procjene
stanovništva Engleske).

 Johann Peter Susmilch (1742). „Božanski poredak u promjenama ljudske rase koji
pokazuje njezino rađanje, smrt i obnavljanje“.
Prva znanstvena studija.
Prema njemu, porast stanovništva je poželjna pojava, ali veličina stanovništva mora biti
proporcionalna obilju hrane.
Druga ograničenja: epidemije, ratovi, gladi, poplave, „religiozno“ neženstvo i
nemogućnost da se vojnici žene.

 Razmatranja o stanovništvu u 18.st. karakteriziraju općenito umjerenija, a često i

pesimistička gledanja na mogućnost porasta stanovništva.
 Richard Cantillon (oko 1730). „Opća rasprava o prirodi trgovine“.
On polazi od činjenica da se svaka živa vrsta, pa tako i čovjek, razmnožava do granice
sredstava za njezino održavanje.
 Cantillon je svjestan da razmnožavanje stanovništva ovisi o odlukama o rađanju. Pokušao
je objasniti faktore koji utječu na odluke o rađanju i time je među prvima u demografskoj
teoriji postavio temelje teoriji fertiliteta.
Cantillon tvrdi da svaki čovjek nastoji da njegovo potomstvo ne padne u bijedu i
siromaštvu, nego mu želi osigurati barem onu razinu potrošnje i socijalni status koji on
sam uživa.
Ljudi različitog statusa i razine potrošnje imaju različite percepcije primjerenog položaja
koji treba osigurati potomstvu.
Siromašni ljudi imaju znatno niže aspiracije u pogledu svog potomstva nego bogatiji, što
je potpuno krivo.
Uvodi u analizu i vanjsku trgovinu kao mogući izvor sredstava za uzdržavanje
stanovništva jedne države.

 Francois Quesnay, najpoznatiji predstavnik škole fiziokrata, također je vrlo skeptičan u

pogledu mogućnosti i poželjnosti povećanja stanovništva.
Prema njemu, „bogatstvo je ono koje umnožava bogatstvo i stanovništvo; ali množenje
ljudi uvijek prelazi granice bogatstva“.

 Sir James Steuart – „broj ljudi mora zavisiti od količine hrane koju zemlja proizvodi za
njihovu prehranu“; „čovječanstvo mora uvijek biti u proporciji s proizvedenom hranom“.

 Adam Smith granice brojčanog porasta stanovništva također vidi u ograničenim

sredstvima za život (i to kod nižih slojeva), ali on ipak ostaje optimist.
Ne sumnja da će poboljšanja u obradi zemlje i proizvodnji hrane ići ispred povećanja
broja ljudi.

MALTHUS
 Pesimistički trend u gledanjima na porast stanovništva nalazi svoj najviši izraz u
Malthusovu „Eseju o stanovništvu“.
 Takvo pesimističko gledanje bilo je u raskoraku sa značajnim napretkom tehnologije i
povećanjem bogatstva koje je tad zabilježeno (napredak industrijske revolucije,
perspektive porasta proizvodnje).
 Strah od porasta bio je izrazit samo u Engleskoj i Francuskoj, dok je u drugim zemljama
bio manji. Istovremeno, Engleska i Francuska bile su gospodarski razvijenije od drugih
zemalja.
Međutim, demografsko stanje u Francuskoj znatno se razlikovalo od onog u Engleskoj.
Engleska je bilježila značajan porast stanovništva, dok je stanovništvo Francuske
stagniralo ili čak povremeno opadalo.
Francuska: jako stimuliranje manufakture, zapostavljanje poljoprivrede, skupi ratovi i
gubitak kolonija rezultirali su političkom i gospodarskom depresijom.
 Engleska: brzi gospodarski razvoj, zamjena radne snage strojevima, rast nezaposlenosti.
 Malthusova razmatranja o odnosima stanovništva i količine hrane temelje se na dvije
osnovne postavke (zakona):
a) na prirodnom zakonu stanovništva i
b) na zakonu opadajućih prinosa u poljoprivredi
 On polazi od pretpostavke da sve živo teži množenju iznad mogućnosti koje pruža
proizvodnja hrane.
 To znači da bi stanovništvo, ako se ničime ne bi ograničavalo, raslo geometrijskom
progresijom (1, 3, 9, 27 ili 2, 4, 8, 16) i udvostručavalo se svakih dvadeset i pet godina
(eksponencijalni rast).
 S druge strane, proizvodnja hrane može se povećati samo aritmetičkom progresijom (1,
2, 3, 4 ili 2, 4, 6, 8).
 Prema tome, stanovništvo će se povećavati mnogo brže nego proizvodnja hrane.
 Oskudica hrane i glad nužno će postati glavni „oblikovatelj“ veličine stanovništva.
 Bit Malthusove teorije o stanovništvu, tj. bit maltuzijanstva, sastoji se u tome da bijedu i
siromaštvo nižih slojeva objašnjava njihovim navodno prevelikim množenjem.
 Malthus razlikuje dvije grupe prepreka porastu stanovništva: preventivne i sigurne.
1. Preventivne (dobrovoljne) prepreke koje smanjuju natalitet: svjesno odgađanje ili
odustajanje od braka te seksualna apstinencija. Međutim, Malthus se protivi korištenju
bilo kakvih umjetnih sredstava protiv začeća i rođenja djeteta.
2. U sigurne prepreke uključuje svaki urok koji dovodi do povećanja mortaliteta i
skraćenja ljudskog vijeka: naporna zanimanja, siromaštvo, slaba prehrana djece, bolesti i
epidemije, ratovi, kuga, glad i dr.
 Malthusova pretpostavka da broj stanovnika uvijek teži tome da prijeđe mogućnosti
prehrane ničime nije dokazana.
 Isto tako, nije uvjerljivo da se stanovništvo nužno povećava prema stalnoj stopi porasta,
a da se proizvodnja hrane povećava prema opadajućoj stopi te da je to prirodni zakon.
 Razvoj stanovništva podvrgnut je mnogim društvenim činiteljima.

 RICHARD JONES: svako društvo svojim ponašanjem utječe na reprodukcijska obilježja

stanovništva pa je stoga kretanje stanovništva u svakom društvu različito.

KRITIKE MALTHUSA

 WILLIAM GODWIN, radikalni filozof i egalitaristički politički pisac u svom „Ogledu o

stanovništvu“ (1820.) odbacuje Malthusovu teoriju, iznoseći niz teorijskih i činjeničnih
zamjerki. Valjanost teorije moguće je opovrgnuti na osnovi povijesnih činjenica.
 PIERCY RAVENSTONE je dokazivao da Malthusova teorija ne proizlazi iz čvrstih načela,
nego iz želje da se olako pomire postojeće društvene suprotnosti.
NEOMALTUZIJANSTVO

 Neomaltuzijanstvo inzistira na ograničavanju rađanja kao bitnom sredstvu poboljšanja

blagostanja ljudi i općenito društvenog napretka, primjenom suvremenijih metoda
ograničavanja rađanja.
 Rani neomaltuzijanizam obuhvaća 19.st. te 20.st. do kraja tridesetih godina.
 Suvremeni neomaltuzijanizam obuhvaća razdoblje nakon Drugog svjetskog rata.
 Zbog znatnog pada nataliteta 1930-ih godina te agrarne revolucije (povećanja
poljoprivredne proizvodnje i sniženja cijena hrane) maltuzijanska doktrina gotovo je
izgubila na važnosti.
 Nakon Drugoga svjetskog rata neomaltuzijanstvo je ponovno postalo aktualno zbog
značajnog porasta prirodne promjene (posebice u zemljama u razvoju), pogoršanja
prehrane i gospodarskog zaostajanja i širenja jaza između zemalja u razvoju i razvijenih
zemalja.
MARKSISTIČKA TEORIJA

 Karl Marx se kritički odnosio prema Malthusovim stavovima, ali se nije posebno bavio
analizom nekih općih aspekata kretanja stanovništva.
 On je demografske pojave i procese razmatrao kao usko povezane s ukupnim društvenim
prilikama.

TEORIJA DEMOGRAFSKE TRANZICIJE

 Začetnicima teorije smatraju se W. S. Thompson (teorijski koncept dao 1929.) i F. W.
Notestein, ali slične ideje imao je još 1909. francuski demograf A. Landry.
 Ova teorija prikazuje razvoj stanovništva kao etapni proces, a temelji se na četiri bitne
postavke:
1. da sadrži promjene u rodnosti, smrtnosti i prirodnom prirastu, koje impliciraju i
promjene u demografskim i društveno-gospodarskim strukturama stanovništva
(izostavlja se utjecaj migracijske komponente na ukupno kretanje stanovništva);
2. da je to povijesni proces koji je pod neposrednim utjecajem činitelja gospodarskog i
društvenog razvitka;
3. da se demografska tranzicija zbiva pod utjecajem ukupnog razvoja (modernizacije) i da
ona povratno djeluje na taj razvoj;
4. da se utjecaj čimbenika ukupnog razvoja na natalitet i mortalitet događa posredno, tj.
preko djelovanja tih čimbenika na ekonomsko-socijalni sastav stanovništva.

 DEMOGRAFSKA TRANZICIJA – označava razdoblje prijelaza s tradicionalnoga

(primitivnog) režima reprodukcije stanovništva, koje obilježavaju visoke stope rodnosti i
smrtnosti, na suvremeni (humaniji) režim, koji obilježavaju niske stope.
 U literaturi se najčešće susreće troetapni model razvoja stanovništva:
1. predtranzicijska etapa
2. etapa demografske tranzicije (dijeli se na tri podetape)
3. posttranzicijska etapa

1. Predtranzicijska etapa

 Odnosi se na razdoblje ruralne ili agrarne civilizacije sve do prvih slučajeva ulaska u etapu
demografske tranzicije (početak 18.st.).
 Stope rodnosti (broj živorođene djece na 1000 stanovnika) bile su između 40 i 50 promila
(blizu biološkog maksimuma) te praćene u prosjeku tek nešto nižim stopama smrtnosti.
 Visoka rodnost bila je usko povezana s općim i gospodarskim značajkama tradicionalnih
ruralnih zajednica.
 Što se više djece rađalo, u uvjetima vrlo visoke smrtnosti (posebice male djece), to su bili
veći izgledi da će ih više i preživjeti.
 Stopa smrtnosti nije bila stabilna, već je varirala ovisno o djelovanju tadašnjih glavnih
čimbenika smrtnosti (epidemije, glad, ratovi).
 Stopa smrtnosti bila je u korelaciji s poljoprivrednim prinosima.
 U gladnim godinama i u vrijeme ratova i epidemija smrtnost je znala biti i viša od 300
promila.
 Stopa prirodne promjene bila je praktično nulta – stacionarno stanovništvo.

2. Tranzicijska etapa

 Predstavlja razdoblje u kojemu pod utjecajem snažnog društveno-gospodarskog i

zdravstvenog napretka dolazi do tranzicije u području mortaliteta i nataliteta, tj. dolazi
do njihova prijelaza s visoke na nisku razinu.
 Započinje smanjenjem opće stope smrtnosti (ispod 30 promila) uz nepromijenjenu razinu
rodnosti (zbog inertnosti).
 To rezultira visokim prirodnim prirastom, tj. dolazi do demografske ekspanzije (rana
tranzicijska podetapa).
 Smanjenje smrtnosti nakon određenog vremena povlači za sobom i smanjenje rodnosti
te se obje komponente nalaze u prijelazu na nižu razinu.
 Smrtnost ipak ima strmiji pad pa se stope prirodnog prirasta još povećavaju (središnja
tranzicijska podetapa).
 U završnoj fazi tranzicije (kasna podetapa) zaustavlja se pad smrtnosti, a rodnost se i
dalje smanjuje (kasna tranzicijska podetapa počinje kad se natalitet smanji ispod 20
promila).
 To rezultira razmjerno niskim stopama prirodnog prirasta (oko 5 promila) uz daljnju
tendenciju smanjenja.
3. Posttranzicijska etapa

 Stope smrtnosti i rodnosti su niske i uravnotežene na gotovo podjednakoj razini.

 Stope rodnosti su vrlo niske (manje od 14 promila), a stope smrtnosti su između 10 i 12
promila.
 Stopa prirodnog prirasta je niska i teži nultoj stopi ili negativnoj prirodnoj promjeni.

 Rana podetapa demografske tranzicije započela je najranije u Francuskoj (sredinom

18.st.), a tijekom 19.st. zahvatila je ostale zemlje zapadne i sjeverozapadne Europe.
 U ovim je zemljama tranzicija trajala oko 150 godina.
 U SAD-u je nastupila u drugoj polovini 19.st., a u Japanu početkom 20.st.
 U razvijenim europskim zemljama i drugim razvijenim zemljama tranzicija je završila
krajem 1870-ih, dakle od 1980-ih ove zemlje su u posttranzicijskoj razvojnoj etapi.
 U zemljama u razvoju demografska tranzicija je nastupila kasnije, u drugačijim društveno
– gospodarskim uvjetima i trajala je kraće.
 Značajke posstranzicijske etape u razvijenim europskim zemljama:
1. Nizak natalitet koji se i dalje smanjuje
2. Niska opća stopa mortaliteta s tendencijom blagog porasta
3. Sve veći broj izvanbračne djece
4. Sve veći broj izvanbračnih zajednica
5. Porast broja rastava
6. Porast troškova školovanja djece i uzdržavanja starih osoba
7. Povećanje udjela starog stanovništva

Hrvatska
 U Hrvatskoj je demografska tranzicija započela potkraj 19.st., 1930-ih je ušla u središnju
podetapu, a završila početkom 1980-ih godina.
 Proces je trajao razmjerno kratko, oko 80 godina.
 Danas se stanovništvo Hrvatske nalazi u posttranzicijskoj etapi.
 Godine 1991. prvi put je zabilježena negativna prirodna promjena i taj se trend nastavio
do danas.