Tatum & Ruby

1
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Naslov izvornika
The Lying Game

Ruth Ware

IGRA LAŽI

S engleskoga preveo
Marin Popović

2
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Mojoj dragoj Hel, s pregršti ljubavi (sedamdeset?)

3
Knjige.club
 Tatum & Ruby

N izrječje je jutros prostrano i spokojno. Blijedoplavo nebo prošarano je

ružičastim oblacima koji se odozdo doimaju poput jata skuša, a slabašni
povjetarac uspijeva tek neznatno namreškati morski plićak pa pseći lavež odzvanja
tišinom poput pucnjave pištolja, vabeći krikove iz grla galebova koji u jatima kruže
zrakom.
Kulici i čigre vinu se u zrak kada pas razdragano potrči niz riječnu obalu, sjurivši
se niz vodom razrovanu strminu, prošaranu zaostalim lokvama, na mjestu gdje dine
prekrivene bodljikavim raslinjem ustupaju prostor šašem prošaranom mulju, i gdje
voda nije ni slana ni slatka.
U daljini se uzdiže Plimomlin, prodirući u spokoj jutarnjeg neba poput crna i
zubom vremena nagrižena stražara. Jedina ljudskom rukom podignuta tvorevina na
obzorju polako se urušava i vraća u zagrljaj mora.
- Bobe! - Ženski glas uspije nadglasati pseći lavež dok zadihana vlasnica pokušava
sustići životinju. - Bobe, nevaljalče jedan. Pusti to. Rekla sam, pusti. Što si to
pronašao?
Dok mu se ona primiče, pas još jednom potegne predmet zarobljen u blatu,
pokušavajući ga osloboditi.
- Bobe, ti prljava zvijeri, potpuno si se zamazao. Pusti to. Oh, Bože, ponovno si
pronašao mrtvu ovcu, zar ne?
Pas uloži junački napor u posljednji trzaj pa zatetura natraške na obalu, čvrsto
držeći u gubici ono što je oslobodio iz tla. Pobjedonosno zagrabi uz okomit obalni nasip
kako bi položio plijen pred noge svoje vlasnice.
Ona se ukopa na mjestu, ostavši osupnuto promatrati zadihanog psa pred sobom,
a tišina ponovno preplavi zaljev poput jutarnje plime koja će tek nadrijeti.

4
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PRVO PRAVILO

Smisli laž

M obitel se oglasi usred noći običnim i tihim „bip bip“ zvukom

tekstualne poruke, koji ne uspije probuditi Owena, a ne bi ni mene
da nisam već budna i da ne ležim u postelji, zureći u tminu, dok
dojenče na mojim grudima šmrca, ne sišući, ali ne želeći ni pustiti bradavicu
iz usta.
Na trenutak ostanem ležati, razmišljajući o poruci i pitajući se tko bi
mogao biti pošiljatelj. Tko bi mi pisao u ovo doba noći? Nitko od mojih
prijatelja ne bi bio budan ovako kasno... osim ako se Milly nije počela
porađati... Bože, nije valjda Milly? Obećala sam preuzeti brigu o Noahu ako
Millyni roditelji ne stignu na vrijeme iz Devona kako bi se mogli skrbiti za
njega, no nisam istinski mislila...
Ne mogu dosegnuti mobitel s mjesta na kojem ležim pa naposljetku
uspijem odvojiti Freyu od dojke stavivši joj prst u kutak usta, pa je potom
nježno okrenem na leđa, a ona, podojena mlijekom, zadovoljno zakoluta
očima i pokaže mi bjeloočnice, poput nekog tko je napušen. Ostanem je
promatrati na trenutak, nježno zadržavši dlan na njezinom čvrstom malom
tijelu, ćuteći lupanje srca u krletci njezinih grudi dok ona pomalo tone u
san. Potom se okrenem prema mobitelu kako bih pročitala poruku, a srce mi
neznatno ubrza, kao da se pokušava uskladiti sa sve tišim odjecima otkucaja
srca moje kćeri.
Dok utipkavam PIN, škiljeći zbog nepodnošljivog bliještanja ekrana,
podsjetim samu sebe koliko sam budalasta - Milly treba roditi tek za četiri
tjedna. Vjerojatno je u pitanju nekakva promidžbena poruka, Jeste li razmatrali
mogućnost povrata novca od uplata za osiguranje u slučaju radne nesposobnosti?
Međutim, kada naposljetku otključam zaslon, shvatim da pošiljatelj nije
Milly, a poruka se sastoji od samo dviju riječi.
Trebam vas.

5
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Tri i trideset ujutro je, a ja posve budna nervozno koračam hladnim
kuhinjskim podom, grizući nokte i pokušavajući zatomiti žudnju za
cigaretom. Nisam zapalila već deset godina, no potreba me zna zaskočiti u
rijetkim trenucima kada sam pod stresom ili preplašena.
Trebam vas.
Ne moram pitati što riječi znače - jer vrlo dobro znam, kao što znam i tko
ih je poslao, premda je poruka došla s broja koji ne prepoznajem.
Kate.
Kate Atagon.
Sam spomen njezina imena vraća je u moj život, u vidu bujice živopisnih
uspomena - mirisa sapuna i pjegica na grebenu njezina nosa, rasutih poput
cimeta na maslinastoj podlozi kože. Kate. Fatima. Thea. I ja.
Sklopim oči pa ih sve dozovem u misli, ćuteći toplinu mobitela u svojem
džepu dok iščekujem njihove odgovore.
Fatima spava pokraj Alija, priljubljena uz njegova leđa. Njezin će
odgovor pristići oko šest ujutro, kada ustane kako bi Nadiji i Samiru spravila
doručak i otpravila ih u školu.
Thea? Nju je teže zamisliti. Ako radi noćnu smjenu bit će u kasinu gdje
osoblju nije dopušteno rabiti mobitele pa će njezin telefon biti zatvoren u
ormariću do kraja smjene. Završit će u osam ujutro, pretpostavljam? Potom
će ostati na piću s drugim djevojkama, nakon čega će odgovoriti, uzbuđena
nakon još jedne noći provedene u uspješnom natezanju s klijentima,
razvrstavanju žetona te traženju varalica i profesionalnih kockara.
A Kate? Kate je sigurno budna - na kraju krajeva, poslala je poruku. Sjedi
za očevim radnim stolom - koji je sada valjda njezin - uz prozor koji gleda
prema Nizrječju, promatrajući kako riječna voda na slabašnom svjetlu prije
svitanja poprima blijedosivu boju, održavajući na svojoj površini oblake i
tamnu ljušturu Plimomlina. Vjerojatno puši, kao i inače. Zadubljena je u
plimu i njezine beskrajne mijene, u struje koje kovitlaju vodu u male vrtloge.
Prizor je to koji se nikada ne mijenja, a ipak nikada nije isti od jednog trenutka
do sljedećeg - baš kao i sama Kate.
Duga joj je kosa začešljana s lica pa otkriva njegove pravilne crte i bore
koje su joj trideset dvije godine izloženosti vjetru i moru iscrtale u kutovima
očiju. Prsti su joj zamrljani uljanom bojom koja je, upivši se preko kožice,
prodrla duboko ispod noktiju, a njezine sivkasto plave i nepojmljivo duboke
oči vjerojatno su poprimile svoju najtamniju nijansu.
Čeka naše odgovore. Ali već zna kako će oni glasiti - zna da ćemo
odgovoriti kao i inače, kao i svaki put kada bismo dobile tu poruku, te dvije
riječi.

6
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Dolazim.
Dolazim.
Dolazim.

7
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D olazim! - doviknem uza stube dok mi Owen pokušava nešto reći,

trudeći se nadglasati Freyine prodorne vriske. Dojurim do vrata
spavaće sobe, ali on je već drži u naručju, nervozno koračajući amo-tamo, lica
još uvijek rumenog i zgužvanog od spavanja.
- Oprosti - reče zatomivši zijevanje. - Pokušao sam je smiriti, ali nije
surađivala. Dobro znaš kakva je kada ogladni.
Sjednem na postelju pa se natraške povučem na jastuke, zaustavivši se
kada pod leđima osjetim zaglavlje kreveta, a Owen mi pruži zajapurenu i
razjarenu Freyu koja mi, prije nego se baci na dojku, uputi uvrijeđen pogled,
potom na trenutak tiho progunđavši uslijed zadovoljstva.
Sobom zavlada tišina koju remeti samo zvuk njezina pohlepnog sisanja.
Owen ponovno zijevne, razbaruši prstima kosu pa pogleda prema satu,
počevši potom navlačiti donje rublje.
- Zar ćeš ustati? - upitam iznenađeno. On kimne glavom. - Ne vidim zašto
ne. Nema smisla vraćati se u postelju kada u sedam ionako moram biti na
nogama. Prokleti ponedjeljak.
Pogledam prema satu. Šest je. Nisam mislila da je već toliko sati. Mora
da sam koračala kuhinjom dulje nego sam mislila.
- Zašto si uopće bila budna? - upita. - Zar te probudio kamion gradske
čistoće?
Odmahnem glavom.
- Ne. Jednostavno nisam mogla spavati.
Laž. Gotovo sam zaboravila taj osjećaj laži koja mi klizi s jezika, ujedno
uglađena i odvratna. Osjećam tvrdu, toplu izbočinu telefona u džepu svoje
kućne haljine. Iščekujem da počne vibrirati.
- U redu. - On ponovno uspije suspregnuti nalet zijevanja pa zakopča
košulju. - Želiš li kavu? Naravno, ja ću je skuhati.
- Da, naravno - odgovorim pa potom, u trenutku kada on izađe iz sobe,
dometnem: - Owene...
Međutim, već je otišao i više me ne čuje.
Vrati se deset minuta kasnije s kavom, ostavivši mi dovoljno vremena da
smislim što ću mu reći, uvježbam osmišljene riječi te odaberem napola ležerni

8
Knjige.club
 Tatum & Ruby
način kojim ću ih predstaviti. Unatoč tomu, nervozno gutam slinu i oblizujem
usne, suhe zbog nervoze.
- Owene, jučer sam primila poruku od Kate.
- Kate s posla? - Odloži šalicu kave uz jedva čujan tup udarac. Nešto
tekućine prelije se preko ruba pa rukavom svojeg kućnog ogrtača obrišem
lokvicu, pritom štiteći svoju knjigu, a sve mi skupa osigura još nekoliko
dragocjenih trenutaka za smišljanje odgovora.
- Ne, Kate Atagon. Sjećaš se, išle smo zajedno u školu?
- Oh, ta Kate. Ona koja je na ono vjenčanje na kojem smo bili došla sa
svojim psom?
- Tako je. Pas se zove Sjenka.
Prisjetim se Sjenke - bijelog njemačkog ovčara s crnom gubicom i leđima
prošaranim pjegama boje čađe. Prisjetim ga se kako stoji na vratima i reži na
strance, a onima koje voli okreće svoj snježnobijeli trbuh kako bi ga podragali.
- No...? - Owen me ponuka, a ja shvatim da sam zašutjela i zaboravila
gdje sam stala.
- Ah, da. Pozvala me da je dođem posjetiti i ostanem nekoliko dana, a
meni se sviđa pomisao na kraći izlet.
- Zvuči izvrsno. Kada bi otputovala?
- Pa... mislila sam krenuti odmah. Pozvala me da dođem odmah.
- A Freya?
- Povela bih je sa sobom.
Gotovo dometnem, Naravno, ali ipak se suzdržim. Freya nikada nije
prihvatila bočicu, unatoč golemim naporima koje smo, ponajviše ja, ali i
Owen, uložili da je priviknemo na nju. Samo sam jednu noć nakon njezina
rođenja izašla u provod, a ona je tu večer provela neprekidno vrišteći od 7:30
navečer do 11:58, kada sam naposljetku uletjela kroz vrata stana pa je zgrabila
iz Owenovih već mlitavih, iscrpljenih ruku.
Uslijedi novi trenutak tišine. Freya zabaci glavu unatrag, pogledavši me i
neznatno se namrštivši, pa potom potiho podrigne i vrati se sisanju, jedinoj
stvari kojoj prianja s ozbiljnošću i metodičnošću. Owenovo mi lice otkriva
misli koje mu se nižu u glavi... da ćemo mu nedostajati... da će imati cijeli
krevet za sebe... da će se izjutra moći dulje izležavati.
- Mogao bih početi uređivati dječju sobu - reče naposljetku. Kimnem
glavom, premda je u pitanju nastavak rasprave koju već dugo vodimo - Owen
želi spavaću sobu, i mene skupa s njom, dobiti natrag za sebe. Uvjeren je da
će Freya noćiti u svojoj sobi čim napuni šest mjeseci, a ja... ja se ne slažem s
njim. I stoga nisam pronašla vremena da raščistim gostinjsku sobu od
raznorazne krame nakupljene u njoj i oličim je u boje prikladnije za dojenče.
9
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Naravno - odgovorim.
- Pa, samo naprijed - složi se Owen naposljetku. Okrene se od mene i stane
prebirati po svojim kravatama. - Trebaš li auto? - upita preko ramena.
- Ne, u redu je. Sjest ću na vlak. Kate će me pokupiti na postaji.
- Jesi li sigurna? Zar će ti se zaista dati vući Freyu i sve njezine stvari po
vlaku? Je li dobro zavezana?
- Molim? - Na trenutak nisam sigurna o čemu govori, no tada mi sine -
kravata. - Ob, da, dobro je. Ne, uistinu bih radije išla vlakom. Bit će mi puno
lakše. Moći ću hraniti Freyu kad god se probudi, a njezine ću stvari staviti
ispod dječjih kolica. - Kada ne dobijem odgovor shvatim da on već razmišlja
o predstojećem danu i svemu onome što ga čeka, prolazeći mentalni popis,
baš kao što sam i ja običavala činiti prije samo nekoliko mjeseci - samo što mi
se sada sve to doima poput nekog drugog života. - Htjela bih poći već danas,
ako se ti slažeš s time.
- Danas? - Pokupivši kovanice s komode stavi ih u svoj džep pa mi priđe
kako bi me na rastanku poljubio u čelo. - Čemu žurba?
- Nema žurbe - slažem. Osjetim kako mi rumenilo oblijeva obraze. Mrzim
lagati. Nekoć je laganje bilo zabava - sve dok nije postalo nešto oko čega
nemam izbora. Više i ne razbijam glavu time tako mnogo, možda zato što
lažem već tako dugo, no misao je uvijek tu, u nekom zakutku mojeg uma,
nalik bolnom zubu čija se tupa, postojana bol svako toliko nenadano
prometne u oštro probadanje.
Najviše od svega pak mrzim lagati Owenu. Nekako sam ga uvijek
uspijevala držati podalje od mreže laži, a sada nemam izbora doli uvući ga u
nju. Prisjetim se Kateine poruke u svojem mobitelu pa mi se učini da je iz nje
počeo curiti otrov u spavaću sobu - i prijeteći da će sve pokvariti.
- Stvar je u tomu da je Kate napravila pauzu između dva projekta pa joj je
ovo najzgodniji trenutak... uostalom, za nekoliko ću se mjeseci vratiti na
posao pa se ovo čini najboljim mogućim trenutkom.
- U redu - reče on, smeten, ali nimalo sumnjičav. - Pa, pretpostavljam kako
bi tada bilo umjesno da se oprostim od tebe pravim poljupcem.
Poljubi me pravim, strastvenim poljupcem, primoravši me da se prisjetim
zašto ga volim i zašto ga mrzim obmanjivati. Potom se odvoji od mene i
utisne cjelov Freyi. Ona skrene pogled u stranu kako bi ga sumnjičavo
promotrila, zaustavivši se na trenutak u svojoj raboti, no potom prione
sisanju, odlučnošću i usredotočenošću kojima se tako divim kod nje.
- Volim i ja tebe, mala vampirice - reče Owen nježno. Potom se ponovno
obrati meni: - Koliko će dugo put potrajati?

10
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Možda četiri sata. Ovisno o tomu koliko budemo morale čekati na
presjedanja.
- U redu. Pa, zabavi se i pošalji mi poruku kada stignete na odredište.
Koliko dugo namjeravaš ostati?
- Nekoliko dana? - nagađam. - Vratit ću se prije vikenda. - Još jedna laž.
Ne znam. Nemam pojma. Ostat ću onoliko dugo koliko me Kate bude
trebala. - Odlučit ću kada dođem onamo.
- U redu - ponovi on. - Volim te.
- Volim i ja tebe. - Naposljetku nešto oko čega ne moram lagati.

11
Knjige.club
 Tatum & Ruby

J oš uvijek se sjećam onog dana kada sam upoznala Kate, gotovo do u

sat i minutu. Bio je rujan. Namjeravala sam uhvatiti vlak do Saltena,
onaj raniji, kako bih mogla stići u školu na vrijeme za ručak.
- Ispričavam se! - nervozno sam joj se obratila na peronu, glasa piskutavog
od tjeskobe. Djevojka se okrenula prema meni. Bila je izrazito visoka i
iznimno lijepa, izduženog i pomalo nadmenog lica, nalik onima na
Modiglianijevim slikama. Njezina do struka dugačka crna kosa pri vrhovima
je bila obojena u zlatno plavu, koja je postupno prelazila u prirodno crnu,
a traperice su joj bile poderane na bedrima.
- Da?
- Ispričavam se, je li ovo vlak za Salten? - upitala sam zadihano.
Odmjerila me pogledom od glave do pete, a meni je smjesta bilo jasno da
proučava mene i moju školsku uniformu Salten Housea, klizeći pogledom s
bjelodano nove mornarsko plave suknje na netaknuti kaputić koji sam tog
jutra prvi put uzela s vješalice.
- Ne znam - odgovorila je naposljetku, okrenuvši se djevojci iza sebe. -
Kate, je li ovo vlak za Salten?
- Ne budi krava, Thee - odgovorila je druga djevojka. Njezin promukli
glas zvučao je odveć zrelo za nekoga njezine dobi - mislim da joj nije moglo
biti više od šesnaest ili sedamnaest. Svjetlosmeđa, izrazito kratko ošišana
kosa, uokvirivala joj je lice, a kada mi se osmjehnula, pjegice boje muškatnog
oraščića na njezinu nosu namreškale su se. - Da, ovo je vlak za Salten. Pripazi
da uđeš u pravu polovicu jer se vlak dijeli u Hampton’s Leeju.
Potom su se obje okrenule i odmaknule do polovice perona prije nego mi
je sinulo da ih nisam upitala koja je polovica prava.
Pogledala sam prema zaslonu s informacijama.
Rabite neki od prvih sedam vagona za postaje prema Saltenu, pisalo je na
zaslonu, no što je točno „prvih" značilo? Sedam najbližih automatima za
provjeru karti i ulazu na peron ili sedam prvih u smjeru kretanja jednom kada
vlak napusti postaju?
U blizini nisam vidjela nikog od kolodvorskih službenika koje bih mogla
upitati, a sat iznad moje glave pokazivao je da imam tek nekoliko trenutaka
prije polaska pa sam na kraju pojurila prema udaljenijem kraju perona, kamo

12
Knjige.club
 Tatum & Ruby
su se i dvije djevojke zaputile, uvukavši potom svoj teški putni kovčeg za
sobom u vagon.
Vagon je zapravo bio tek odjeljak sa šest sjedala, a svih šest bilo je prazno.
Gotovo istog trenutka kada sam zalupila vratima oglasila se zviždaljka
otpravnika vlakova, a ja sam uz grozomoran osjećaj da sam možda u posve
pogrešnom dijelu vlaka sjela, osjetivši kako mi gruba vuna sjedala grebe gole
noge.
Uz klopotanje i škripanje metala o metal, vlak se tromo izvukao iz tamne
jazbine postaje, a sunce je preplavilo odjeljak tako neočekivano da me na
trenutak zaslijepilo. Naslonila sam glavu na sjedalo i sklopila oči kako bih ih
zaštitila od zasljepljujućeg blještavila, a dok je vlak ubrzavao shvatila sam da
sve više i više zamišljam što bi se dogodilo kada se ne bih pojavila u Saltenu,
gdje će me čekati odgojiteljica. Što ako me vlak odveze u Brighton ili
Canterbury, ili na neko posve nepoznato mjesto? Ili još gore - što ako se
diobom vlaka i ja podijelim na dva dijela, po sredini, pa nastavim živjeti dva
života, a jedna se polovica svakim trenom nastavi sve više udaljavati od one
druge, udaljavati od one osobe koja sam tek trebala postati?
- Bok - pozdravi me nečiji glas, a oči mi se u trenu otvore. - Vidim da si se
uspjela ukrcati na vlak.
Bila je to visoka djevojka s perona, ona koju je druga djevojka oslovila s
Thee. Stajala je na vratima mojeg odjeljka, naslonivši se na drveni okvir vrata
i vrteći nepripaljenu cigaretu među prstima.
- Jesam - odgovorila sam pomalo ogorčeno jer ona i njezina prijateljica
nisu odvojile trenutak da mi objasne u koji se dio vlaka trebam ukrcati. -
Barem se nadam da jesam. Ovo je kraj koji ide prema Saltenu, zar ne?
- Tako je - djevojka je odgovorila šturo. Ponovno me odmjerila od glave
do pete, kucnula krajem nepripaljene cigarete o okvir vrata pa mi se obratila
tonom nekoga tko je uvjeren da mi čini uslugu: - Slušaj, nemoj misliti da
pokušavam biti kuja, ali moram ti reći da nitko ne nosi školsku uniformu
tijekom putovanja vlakom.
- Molim?
- Presvuku se u njih na postaji Hampton’s Lee... Ne znam. Jednostavno
je tako. Htjela sam to podijeliti s tobom. Samo prvašice i nove djevojke nose
uniforme tijekom cijeloga putovanja. Time se na neki način ističeš od ostalih.
- Dakle... i ti pohađaš Salten House?
- Da. Ispaštam za svoje grijehe.
- Thea je izbačena iz škole - oglasio se netko iza nje, a ja sam ugledala
drugu djevojku, onu s kratkom kosom, kako stoji u hodniku i, držeći dvije
papirnate šalice čaja u rukama, pokušava održati ravnotežu. - Zapravo, iz tri

13
Knjige.club
 Tatum & Ruby
različite škole. Salten joj je posljednja prilika. Nigdje je drugdje nisu htjeli
primiti.
- Barem nisam socijalni slučaj - uzvratila je Thea, međutim iz načina na
koji je izgovorila riječi bilo mi je jasno da su njih dvije prijateljice i da je ovo
podbadanje bilo dijelom njihova odnosa. - Katein otac predaje likovni u školi
- objasnila mi je. - Besplatno školovanje za njegovu kćer dio je pogodbe.
- Jadna Thea nije mogla proći kao socijalni slučaj - nadovezala se Kate.
Rođena sa zlatnom žlicom, nijemo je usnama oblikovala riječi, spustivši
prethodno šalice kako bi bila sigurna da ću joj vidjeti usta, pa namignula.
Pokušala sam suspregnuti smiješak.
Ona i Thea pogledale su jedna drugu, a ja sam nekako oćutjela da su tim
jednim pogledom izmijenile mnoštvo neizgovorenih pitanja i odgovora.
Potom je Thea progovorila.
- Kako se zoveš?
- Isa - odgovorila sam.
- Pa, Isa. Zašto nam se ne bi pridružila? Podigla je obrvu. - Smjestile smo
se u odjeljku niz hodnik.
Duboko sam udahnula pa, obuzeta osjećajem da ću upravo s daske za
skakanje porinuti u iznimno dubok bazen, gotovo neprimjetno kimnula
glavom. U trenutku kada sam uzela svoj kovčeg pa pošla za Theom, zureći
joj u leđa dok me vodila prema njihovu odjeljku, nisam imala pojma da mi je
jedan tako beznačajan čin zauvijek promijenio život.

14
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T ako je neobično ponovno se naći na postaji Victoria. Do Saltena sada

vozi moderni vlak s vagonima u kojima više nema odjeljaka, a
automatska vrata zamijenila su ona iz školskih dana kod kojih je
trebalo primijeniti fizičku silu, no sam se peron nije mnogo promijenio, a ja
iznenada shvatim da sam provela posljednjih sedamnaest godina podsvjesno
izbjegavajući ovo mjesto - izbjegavajući bilo što povezano s tim vremenom.
Izazivam vraga držeći u jednoj ruci šalicu kave dok istodobno pokušavam
ubaciti Freyina kolica u vlak. Uspjevši u naumu, spustim kavu na prazan stol,
a potom uslijedi onaj dobro poznati trenutak muke dok pokušavam odvojiti
košaru od ostatka konstrukcije - boreći se s kopčama koje se ne daju otkopčati
i zaporima koji ne daju otvoriti. Hvala Bogu da u vlaku vlada tišina, a vagon
je gotovo prazan pa sam pošteđena uobičajene neugode dok se ljudi gomilaju
iza ili ispred mene, ili se pokušavaju neuljudno progurati, premda prostora za
to jednostavno nema.
Naposljetku - točno u trenutku kad se oglasi otpravnikova zviždaljka, a
vlak se zatrese pa se uz uzdah počne vući iz postaje - posljednja kopča popusti,
a Freyina se košara odvoji od konstrukcije pa, onako lagana u mojoj ruci,
poleti u zrak. Spustim je, i dalje usnulu, nasuprot stola na kojem sam
netom ostavila kavu.
Uzevši papirnatu šalicu sa stola posvetim se svojim torbama. Um mi
salijeću neugodne slike - vlak koči, a vrela kava prolijeva se po Freyi. Svjesna
sam da su te misli iracionalne – ostavila sam je s druge strane prolaza. No
jednostavno sam takva otkako sam je rodila. Svi moji strahovi - isti oni koji
su se nekoć vrtjeli oko ukrcaja u krivi vagon vlaka, vrata dizala, čudnih
taksista i razgovora s nepoznatim ljudima - sva se ta tjeskoba sada
usredotočila na Freyu.
Naposljetku se obje ugodno smjestimo; ona i dalje sniva grčevito držeći
dekicu koja je pokriva do obraza, a ja uživam u svojoj knjizi i kavi. Lice joj se
na blistavom lipanjskom suncu doima anđeoskim - koža joj je nepojmljivo
čista i besprijekorna - a mene zapljusne val goruće ljubavi prema njoj, jednako
bolan i potresan kao da mi se ona kava prolila po srcu, i na trenutak sam
isključivo njezina majka, a na svijetu ne postoji nitko doli nas dvije, okupane
u ovom bazenu sunčeva sjaja i ljubavi.
A zatim shvatim da mi telefon zuji.
Na zaslonu piše Fatima Chaudhry. Srce mi malčice zaigra.
15
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Drhtavim prstima otvorim poruku. Dolazim, piše. Sjest ću u auto čim večeras
stavim djecu na spavanje. Pridružim vam se oko 9 ili 10.
Dakle, počinje. Od Thee još nema odgovora, ali znam da će i ona doći.
Čarolija trenutka iščeznula je - iluzija da smo Freya i ja same, na putu prema
obali i samotnom odmoru za nas dvije, raspršila se. Prisjetim se zbog čega
sam tu. Prisjetim se što smo učinile.
Sjela sam na podnevni vlak s Victorije, napišem ostalima. Kate, hoćeš li me
pokupiti u Saltenu?
Nema odgovora, no sigurna sam da me neće iznevjeriti.
Sklopim oči. Položim dlan na Freyine grudi kako bih znala da je tu.
Potom pokušam usnuti.

Iz sna me prene grmljavina i škripa. Srce mi stane divlje udarati, a ja,

preneražena, instinktivno posegnem prema Freyi. Na trenutak nisam sigurna
otkuda dolazi buka koja me probudila, no tada mi sine: vlak se dijeli, u
Hampton’s Leeju smo. Freya se nervozno meškolji u svojoj košari, no čini se
da bi se mogla ponovno smiriti ako mi se posreći - ali tada uslijedi novi
potres, a s njime i novi val buke, ovoga puta silovitiji nego ranije. Oči joj se
širom otvore u izrazu uvrijeđenosti i nevjerice, a lice joj se zgužva u iznenadni
krik gladi i nezadovoljstva.
- Ššš... - tiho promrmljam, oslobodivši je iz njezine kukuljice dekica i
igračaka pa je uzmem u naručje.
- Ššš... U redu je, dušice, sve je u redu, lutkice. Nemaš se zašto brinuti.
Oči su joj olujne i ljutite, a svojim srditim majušnim licem svrhovito udara
po mojim grudima dok otkopčavam dugmad svoje košulje, osjetivši već dobro
poznati, a opet još uvijek tako stran i neobičan, pritisak mlijeka koje mi navire
iz dojki.
Dok ona siše, osjetimo još jedan trzaj i začujemo joj jedan škripav zvuk
spajanja vagona, a potom se začuje zviždaljka, pa se vlak ponovno počne
usporeno udaljavati iz postaje, koju najprije zamijeni prizor odvojaka pruge,
zatim kuća, pa naposljetku polja i telegrafskih stupova.
Sve je bolno poznato. London se, tijekom svih ovih godina što u njemu
živim, neprestano mijenjao, uvelike nalik Freyi, koja se mijenja iz dana u dan.
Negdje se otvori trgovina, negdje drugdje zatvori se pivnica. Zgrade niču -
Gherkin, Shard - supermarket se prostre preko negdašnje ledine, a stambene
zgrade rastu kao gljive poslije kiše, preko noći ničući iz vlažna tla i izlomljena
betona.
Ali ova pruga, ova linija - nije se ni najmanje promijenila.
Izgorjeli brijest još uvijek je tu.
16
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Tu su i ruševine bunkera iz Drugog svjetskog rata.
Tu je i klimavi most, a kotači vlaka zvuče šuplje dok prelaze preko
praznine pod njime.
Sklopim oči pa se ponovno nađem u odjeljku s Kate i Theom, smijući se
dok njih dvije navlače školske suknje preko traperica te zakopčavaju košulje i
vežu kravate preko laganih ljetnih prsluka. Thea je nosila dugačke čarape;
sjećam se da ih je navukla uz svoje nezamislivo dugačke, vitke noge, pa
posegnula dlanovima ispod školske suknje kako bi pričvrstila naramenice.
Sjećam se vrelog vala rumenila koji mi je zapljusnuo obraze kad sam joj na
trenutak ugledala bedro pa svrnula pogled, vani prema poljima jesenje
pšenice, osjetivši lupanje srca kada se grohotom nasmijala mojoj čednoj
sramežljivosti.
- Bolje požuri - Kate je lijeno rekla Thei. Ona se već preodjenula pa
spakirala svoje traperice i čizme u kovčeg položen na policu za prtljagu. -
Uskoro ćemo se zaustaviti u Westridgeu, a dobro znaš da tamo uvijek uđe
mnoštvo izletnika s plaže. Ne želiš nekome od njih prouzročiti srčani udar.
Thea joj je samo isplazila jezik, no požurila je s kopčanjem svojih
naramenica pa spustila i zagladila suknju točno u trenutku kad smo ušli u
postaju Westridge.
I baš kao što je Kate i predvidjela, s perona se začulo komešanje izletnika,
a Thea je ojađeno uzdahnula kada se vlak zaustavio. Naša vrata našla su se u
ravnini s tročlanom obitelji izletnika koji su se vraćali s plaže, majkom, ocem
i dječakom koji nije mogao biti stariji od šest godina, a koji je u jednoj ruci
nosio kanticu s lopatom, a u drugoj rastopljeni čokoladni sladoled s kojeg
su komadići kapali na tlo.
- Ima li mjesta za još troje? - veselo je upitao otac otvorivši vrata, nakon
čega su se nagurali u odjeljak, zalupivši vrata za sobom. Maleni se odjeljak
iznenada počeo doimati odveć nagužvanim.
- Žao nam je - započela je Thea, nimalo ne zvučeći kao da istinski žali
zbog bilo čega. - Rado bismo vas primili, ali moja prijateljica - pokazala je
prema meni - dobila je dopuštenje za jednodnevni izlazak na slobodu, a jedan
od uvjeta pod kojim je puštena bio je da ne dolazi u doticaj s maloljetnicima.
Sudska odluka nije ostavila mjesta sumnji po tom pitanju.
Muškarac je zatreptao očima, a žena se nervozno zahihotala. Dječak nije
ni slušao; bio je previše zaokupljen skupljanjem komadića čokolade sa svoje
majice.
- Na umu mi je isključivo dobrobit vašeg djeteta - nastavila je Thea smrtno
ozbiljnim tonom. - Osim toga, Ariadne se zaista ne želi vratiti u dom za
maloljetne delikvente.

17
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Susjedni je odjeljak prazan - uplela se Kate, a bilo je i više nego jasno da
se muči zadržati ozbiljan izraz lica. Ustala je pa otvorila klizna vrata prema
hodniku. - Žao mi je, ne želimo vas inkomodirati, ali mislim kako bi bilo
najbolje da se premjestite, zbog dobrobiti sviju uključenih.
Muškarac nas je prostrijelio sumnjičavim pogledom pa potom izveo svoju
ženu i dječačića na hodnik.
Thea je prasnula u grohotan, roktavi smijeh, jedva dočekavši da se klizna
vrata odjeljka zatvore, no Kate je odmahivala glavom.
- Nećeš dobiti niti boda za ovo - rekla je. Lice joj se izobličilo u nastojanju
da suspregne smijeh. - Nisu ti povjerovali.
- No, daj! - Thea je izvukla cigaretu iz kutije koju je izvadila iz džepa
svojeg kaputića pa je pripalila, junački povukavši dim kao da time prkosi
natpisu „Zabranjeno pušenje" na prozoru. - Otišli su, zar ne?
- Da, ali isključivo stoga jer su pomislili da si jebena čudakinja. A to se ne
računa.
- Je li... je li u pitanju neka igra? - upitala sam nesigurno.
Uslijedila je dugačka pauza.
Thea i Kate pogledale su jedna drugu, a ja sam ponovno oćutjela onu
nijemu komunikaciju među njima, poput električnog naboja koji struji od
jedne prema drugoj, kao da pokušavaju odlučiti kako mi odgovoriti. Potom
se Kate osmjehnula, gotovo neprimjetnim, skrovitim osmijehom, pa se
nagnula preko praznine među redovima sjedala, tako blizu da sam mogla
vidjeti mrlje na šarenicama njezinih sivoplavih očiju.
- Nije u pitanju bilo koja igra - rekla je. - To je igra svih igara. Igra laži.

Igra laži.
Sada mi se sve vrati, jednako živopisno i jasno kao i miris mora i
kriještanje galebova nad Nizrječjem, i teško mi je povjerovati da sam gotovo
zaboravila na to - da sam zaboravila na list papira s evidencijom bodova koji
je visio iznad Kateina kreveta, ispisan tajnovitim znakovima koji su činili
njezin složeni sustav bodovanja. Toliko bodova za novu žrtvu. Toliko za
svakoga tko je u potpunosti povjerovao u priču.
Dodatni bodovi za pomno razrađene detalje ili za uspješno navlačenje
nekoga tko je gotovo prozreo laž. Nisam pomislila na igru već mnogo godina,
ali na neki sam je način igrala sve ovo vrijeme.
Uzdahnem pa spustim pogled na Freyino spokojno lice dok siše,
zadivljena njezinom potpunom usredotočenošću na trenutak. Više nisam
sigurna mogu li to učiniti. Nisam sigurna hoću li se imati snage vratiti.
Što se dogodilo da se Kate osjetila primoranom pozvati nas usred noći?
18
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pada mi na pamet samo jedna stvar... a teško mi je povjerovati da se to
uistinu dogodilo.
Dok vlak ulazi u postaju Salten, mobitel se oglasi još jednom. Izvučem
ga, očekujući Kateinu potvrdu da će me dočekati. Međutim, nije Kate, nego
Thea.
Dolazim.

19
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D olazni peron postaje Salten gotovo je prazan. Zvuk vlaka pomalo

zamire u daljini, a odmjenjuje ga mir ladanja pa naposljetku
uspijevam čuti poznate zvuke saltenskog ljeta - glasanje cvrčaka, zvuke ptica,
buku kombajna na udaljenim poljima. Kada sam nekoć dolazila ovamo,
uvijek bi me čekao minibus Salten Housea, obojen u prepoznatljivu
mornarsko plavu i ledeno plavu kombinaciju internata. Sada me na praznom
parkiralištu dočeka isključivo prašina, zagrijana na vrućini ljetnog dana.
Nema nikoga, čak ni Kate nije tu.
Gurnem Freyina kolica niz peron, prema izlazu, tegleći na jednom
ramenu svoju tešku torbu koja se svakim korakom doima još malo težom,
pitajući se što bih trebala učiniti? Nazvati Kate? Trebala sam joj unaprijed
potvrditi vrijeme. Pretpostavila sam da je primila moju poruku, no što ako joj
se baterija mobitela ispraznila? U Mlinu nema fiksne linije, ne postoji drugi
broj koji bih mogla nazvati.
Zakočim kolica pa izvučem mobitel kako bih provjerila poruke i vidjela
koliko je sati. Tek što utipkam prvu znamenku šifre za otključavanje ekrana,
začujem grmljavinu automobilskog motora, koja glasno odjekne utabanim
putovima, utonulim u tlo, pa se okrenem i ugledam automobil kako ulazi na
parkiralište željezničke postaje. Očekujem ugledati veliki, ozloglašeni
Land Rover kojim se Kate prije sedam godina dovezla na Fatimino vjenčanje;
masivno vozilo s izduljenim, spojenim sjedalima nalik klupicama, s kojih
Sjenka proviruje glavom kroz prozor, plazeći jezik. Ali Land Rovera nema.
Preda mnom je taksi.
Na trenutak nisam sigurna je li to uopće ona, no potom je ugledam kako
se muči dok pokušava otvoriti vrata stražnjeg sjedala, a srce mi malčice zaigra
i više nisam odvjetnica zaposlena u državnoj administraciji i majka. Ponovno
sam ona djevojčica koja trči niz peron prema svojim prijateljicama.
- Kate!
Nije se nimalo promijenila. Ista mršava, koščata zapešća, ista kestenjasto
smeđa kosa i koža boje meda, a vrh nosa joj je još uvijek neznatno ukošen i
posut pjegama. Kosa joj je sada dulja, povezana straga gumicom, a oko
nježne kože očiju i usta jasno se naziru linije kojih ranije tu nije bilo, ali izuzev
toga, to je i dalje Kate, moja Kate. Zagrlivši je, duboko udahnem i osjetim da
se onaj miris mješavine cigareta, terpentina i sapuna, tako svojstven njoj, nije

20
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nimalo promijenio. Pustim je iz zagrljaja, no i dalje je ne ispustim iz ruku,
shvativši ubrzo da se, unatoč svemu, glupavo smješkam i cerekam.
- Kate - ponovim blesavo, a ona me ponovno privuče u zagrljaj, zarivši
lice u moju kosu i stisnuvši me tako snažno da joj mogu osjetiti kosti.
Potom začujem cvilež nezadovoljstva pa se prisjetim tko sam, prisjetim se
tko sam postala - i svega što se zbilo otkako smo se Kate i ja posljednji put
vidjele.
- Kate - ponovim još jednom, a zvuk njezina imena na mojem jeziku učini
mi se tako savršenim - Kate, dođi upoznati moju kćer.
Spustivši sjenilo za sunce, podignem iz kolica ljutiti smotuljak pa joj ga
pružim.
Kate je primi u ruke, a prvotni se izraz strepnje na njezinu upalom,
izražajnom licu iznenada prometne u ozareni osmijeh.
- Prekrasna si - obrati se Freyi, a glas joj je i dalje nježan i promukao, baš
onakav kakvog ga se sjećam. - Baš poput svoje majke. Prekrasna je, Isa.
- Nije li? - Pogledam Freyu koja se znatiželjno zapilji u Kateino lice,
usredotočivši svoje plave oči na drugi par očiju istovjetnog plavetnila. Svojom
debeljuškastom ručicom posegne prema Kateinoj kosi, no potom se zaustavi,
opčinjena nečime u igri svjetla. - Ima Owenove oči - nastavim. Cijelo sam
djetinjstvo provela čeznutljivo priželjkujući plave oči.
- Hajde - reče Kate naposljetku, obraćajući se više Freyi nego meni. Primi
Freyinu ručicu, prstima milujući svileno dječje salo i uleknute zglobove
prstiju. - Idemo odavde.
- Što se dogodilo s tvojim autom? - upitam dok koračamo prema taksiju,
Kate s Freyom u naručju dok ja guram kolica u koja sam stavila torbu.
- Oh, ponovno je pokvaren. Dat ću ga popraviti, no kao i obično, trenutno
sam kratka s novcem.
- Oh, Kate.
Oh, Kate, kada ćeš pronaći pravi posao, mogla bih je upitati. Kada ćeš
prodati Mlin, otići negdje gdje ljudi cijene tvoj rad i prestati se oslanjati na
zaradu od turista koji dolaze ljetovati u Salten, a kojih je svakim danom sve
manje i manje. Ali već znam odgovor. Nikada. Kate nikada neće napustiti
Mlin. Kate nikada neće otići iz Saltena.
- Natrag u Mlin, dame? - taksist upita kroz otvoreni prozor automobila, a
Kate kimne glavom.
- Hvala ti, Rick.
- Pomoći ću vam s kolicima - reče izlazeći iz automobila.
- Sklapaju se, zar ne?

21
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Da. - Dok se ponovno mučim s kopčama, sine mi. - Prokletstvo,
zaboravila sam sjedalicu za auto. Ponijela sam košaru umjesto sjedalice -
vodila me misao da u košari može spavati.
- Ah, ne brinite, ovdje nećemo naletjeti na policiju - reče Rick
samouvjereno, zatvorivši prtljažnik u koji je smjestio sklopljena kolica. - Osim
Maryna malog, a on neće uhititi nikoga od mojih putnika.
Nije policija ono što me brine, ali ime mi je poznato, dovoljno poznato
da mi odvrati pažnju.
- Maryn mali? - pogledam Kate. - Ne valjda Mark Wren?
- Upravo on - reče Kate ironično se osmjehnuvši, a usta joj se naboraju s
jedne strane. - Sada je narednik Wren.
- Ne mogu vjerovati da je dovoljno star da bi bio narednik!
- Samo je par godina mlađi od nas - istakne Kate, a ja shvatim da ima
pravo. Trideset godina sasvim je dovoljno da bi netko bio policajac. Međutim,
teško mi je zamisliti Marka Wrena kao tridesetogodišnjaka - prisjećam ga se
kao četrnaestogodišnjeg dječaka prištava lica s paperjem iznad gornje usne,
čije je pogrbljeno držanje prikrivalo njegovu pozamašnu visinu od
sto devedeset centimetara. Pitam se sjeća li nas se još uvijek. Sjeća li se Igre.
- Žao mi je - reče Kate dok zakapčamo pojaseve. - Drži je u krilu - znam
da nije idealno.
- Vozit ću oprezno - obeća Rick u trenutku kad se auto skotrlja na utonuli
puteljak. - Uostalom, udaljeni smo tek nekoliko kilometara od odredišta.
- Bilo bi čak i kraće kada bismo mogli presjeći preko pustopoljine - reče
Kate. Stisne mi dlan, a meni je jasno da govori o svim onim prilikama kada
smo zajedno prevaljivale taj put, klateći se slanom pustopoljinom do škole i
natrag. - Ali to je nemoguće s lakim kolima.
- Vruće je za lipanj, zar ne? - Rick pokuša zapodjenuti razgovor čim
zamaknemo iza ugla, a drveće se prorijedi, mjestimično propuštajući snopove
blještava sunčeva svjetla koje mi se učini vrelim na koži lica. Zatrepćem,
zapitavši se jesam li se sjetila spakirati sunčane naočale.
- Pakleno - odgovorim. - U Londonu nije bilo ni približno ovako.
- Što vas dovodi natrag? - upita Rick, a odraz njegovih očiju u retrovizoru
sretne se s mojima. - Išli ste u školu s Kate, zar ne?
- Tako je - odgovorim. A zatim zastanem. Što me dovelo natrag? Poruka?
Te dvije riječi? Pogled mi se susretne s Kateinim i postane mi jasno da mi u
ovom trenutku ne može ništa reći; ne pred Rickom.
- Isa je došla na okupljanje - Kate mu neočekivano odgovori. - Svečana
večera bivših učenica Salten Housea.

22
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Stanem treptati očima u nevjerici, a ona mi stisne dlan u znak upozorenja,
no automobil u tom trenutku naiđe na željeznički prijelaz, stavši se tresti i
poskakivati preko željezničkih tračnica pa sam prisiljena pustiti njezin dlan
kako bih pridržala Freyu objema rukama.
- Otmjene su te večere u Salten Houseu, ili barem tako čujem - reče Rick.
- Moja najmlađa kći povremeno konobari u Saltenu kako bi zaradila za
džeparac pa svašta čujem. Baldahini, šampanjac, i tomu slično.
- Nikad prije nisam odlazila tamo - odgovori Kate. - Ali kako je prošlo već
petnaest godina otkako je naša generacija maturirala, pomislila sam kako bi
bilo zgodno ove godine prisustvovati.
Petnaest? Na trenutak pomislim kako je nešto krivo izračunala, no potom
shvatim. Prošlo je sedamnaest godina otkako smo otišle, netom nakon
polaganja općeg srednjoškolskog ispita, no da smo ostale u šestom razredu1,
imala bi pravo. Ostatku naše generacije bit će to petnaesta godišnjica.
Zamaknemo za ugao puteljka, a ja nervozno privinem Freyu čvršće,
koreći samu sebe jer nisam ponijela sjedalicu za auto. Tako glupo od mene što
se nisam sjetila ponijeti je.
- Često nas posjećujete? - obrati mi se Rick pogledavajući prema meni u
retrovizoru.
- Ne - odgovorim. - Ja... nisam već dugo dolazila. Znate kako je. - Stanem
se nervozno meškoljiti na sjedalu, svjesna da držim Freyu previše čvrsto, no
svejedno ne uspijevam olabaviti stisak. - Teško je pronaći vremena.
- Prekrasan djelić svijeta - dobaci Rick. - Osobno ne mogu zamisliti život
bilo gdje drugdje, ali pretpostavljam da je drugačije ako niste rođeni i odrasli
ovdje. Odakle su vam roditelji?
- Oni su... bili su... - počnem zamuckivati, no smjesta se sjetim da je Kate
tu uz mene, a njezino prisustvo donese mi potrebni mir pa duboko udahnem.
- Moj otac trenutno živi u Škotskoj, ali ja sam odrasla u Londonu.
Auto se zatrese prelazeći preko podne stočne rešetke, a zatim drveće
iščezne i naposljetku izbijemo na pustopoljinu.
I odjednom ga ugledam. Nizrječje. Prostrano sivilo posuto šašem, vjetrom
šibane vode koje odražavaju blijede, suncem okupane oblačke na nebu, a sve
se skupa doima tako sjajnim, čistim i prostranim da smjesta osjetim knedlu u
grlu.
Krajičkom oka spazim Katein osmijeh dok mi promatra lice.

1
Obavezno srednjoškolsko obrazovanje u Ujedinjenom Kraljevstvu traje pet godina (do šesnaeste
godine djeteta), nakon čega učenik polaže opći srednjoškolski ispit. Šesti razred, koji nije obavezan,
traje dvije godine i služi kao svojevrsna priprema za daljnje obrazovanje, (op. prev.)

23
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Zar si zaboravila? - upita potiho. Odmahnem glavom.
- Nikada. - Ali to je laž - istina je da sam zaboravila. Zaboravila sam kako
izgleda. Ništa nigdje na ovom svijetu nije poput
Nizrječja. Vidjela sam mnoge druge rijeke, pregazila mnoga ušća. No,
nijedno nije bilo prekrasno poput ovog mjesta na kojem se kopno, nebo i more
stapaju jedno s drugim, prodirući jedno u drugo, miješajući se i poigravajući,
sve dok više nije moguće razaznati što je što i gdje prestaju oblaci, a započinje
voda.
Cesta je sada toliko uska da njome može proći samo jedan automobil, a
uskoro se asfalt prometne u šljunčanu stazu s busenima trave na onim
dijelovima preko kojih automobilske gume ne prelaze.
A potom ga ugledam - Plimomlin. Njegovi tamni obrisi na vodi
prošaranoj odrazima oblaka doimaju se oronulijima i ruševnijima nego se
sjećam. Ne izgleda toliko poput građevine koliko poput nakupine drveta koju
su nanijeli i nabacali vjetrovi, a doima se toliko krhkim da se ne mogu oteti
dojmu kako bi ga isti ti vjetrovi svakog trena mogli razoriti. Srce mi zaigra u
grudima, a uspomene navru same od sebe, zalepršavši svojim pernatim
krilima u mojoj glavi.
Thea dok u smiraj dana naga pliva u rijeci. Koža joj se na večernjem
svjetlu prelijeva u zlatnim tonovima, a dugačke, crne sjenke zakržljala drveća
bacaju šare po valovima boje plamena, pretvorivši vode Nizrječja u
veličanstveno tigrovo krzno.
Kate u zimsko jutro, tako hladno da je mraz, obloživši šaš i rogoz
bjelinom, pokorio i unutrašnju stranu stakala. Nagnuta je kroz prozor Mlina,
s kojega širi svoje ruke i ispuhuje bijelilo zaleđenog daha prema nebu.
Fatima, koja u svojem minijaturnom kupaćem kostimu leži na drvenom
gatu. Koža joj je na ljetnom suncu preplanula u nijansu mahagonija, a
prevelike sunčane naočale odražavaju treperavu svjetlost valova dok se ona
prži na ljetnoj vrelini.
A tu je i Luc - Luc - tu me srce zazebe i ne mogu dalje.
Staza nas dovede do zatvorenih dvorišnih vrata.
- Najbolje bi bilo da se ovdje zaustaviš - Kate se obrati Ricku. - Plima je
noćas bila visoka pa je tlo pred nama još meko.
- Sigurna si? - Okrene glavu kako bi je pogledao preko ramena. - Nije mi
problem pokušati.
- U redu je, prošetat ćemo. - Posegne za ručkom na vratima i pruži mu
novčanicu od deset funti, no on je odbije, odmahnuvši rukom.
- Tvoj novac ne vrijedi u ovom autu, lutko.
- Ali, Rick...
24
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ništa od toga. Tvoj otac bio je dobar čovjek, što god neki ovdje imali za
reći o tomu, a tebi se divim što si ustrajala i ostala ovdje unatoč govorkanjima.
Platit ćeš mi neki drugi put.
Kate proguta slinu. Vidim da pokušava nešto reći, ali ne pronalazi glas pa
ja progovorim umjesto nje.
- Hvala vam, Rick. Ali inzistiram na tomu da vam ja platim. Molim vas.
Potom mu pružim deset funti iz svojeg novčanika.
Rick oklijeva pa ostavim novac u pepeljari i izađem iz automobila, držeći
Freyu u naručju i pustivši Kate da izvuče moju torbu i kolica iz prtljažnika.
Kada se Freya naposljetku nađe udobno položena u kolica, on kimne glavom.
- U redu, dame. Ali dobro poslušajte, ako vas bude potrebno bilo kamo
odvesti, nazovite me bez ustručavanja. Jasno? U bilo koje doba dana. Ne
sviđa mi se pomisao da ste odsječene ovdje, bez ikakvog načina da odete
odavde. Ta podrtina - kimne glavom prema Mlinu - jednoga će se dana urušiti,
a ako vam bude trebao prijevoz, nemojte se ustručavati; nazovite, imale
deset funti ili ne. Jesmo li se razumjeli?
- Jesmo - odgovorim i kimnem glavom.
Postoji nešto utješno u tom saznanju.

25
Knjige.club
 Tatum & Ruby

R ick se udalji u svojem automobilu, a nas dvije pogledamo jedna

drugu, obje neobjašnjivo nijeme, osjećajući vrelinu sunca koje nam
prži tjemena. Poželim upitati Kate za poruku, ali nešto mi ne dopusti.
Prije nego se ohrabrim progovoriti, Kate se okrene pa otvori vrata ograde,
zatvorivši ih potom za nama, a ja se zaputim prema kratkom drvenom
nogostupu koji povezuje Plimomlin s obalom.
Sam Mlin počiva na maloj naplavini pijeska, jedva većoj od samog
zdanja, koja je, pretpostavljam, nekoć bila dijelom obale. U nekom trenutku,
tijekom izgradnje Mlina, iskopan je uzak kanal kojim je Mlin odvojen od
kopna, a plimne mijene usmjerene preko kotača smještena u novonastalom
kanalu. Kotača već odavno nema, a samo zacrnjeni bartljci drveta koji pod
pravim kutom strše iz zida ukazuju na mjesto gdje je nekad stajao. Zamijenio
ga je drveni nogostup, koji je premostio tri metra mora, koliko dijeli Mlin od
obale.
Prisjetim se kako sam prije sedamnaest godina znala trčati nogostupom,
a ponekad i sve nas četiri odjednom, no sada mi je teško povjerovati da
smo onomad bile tako sigurne da će izdržati našu težinu.
Uži je nego se sjećam, a daske na vrhu izblijedjele su od soli i mjestimično
trule. Premda je prošlo sedamnaest godina otkako sam ga posljednji put
vidjela, rukohvata i dalje nema, no to ne spriječi Kate da neustrašivo kroči na
njega, s mojom torbom u ruci. Duboko udahnem, pokušavajući potisnuti
prizore iz svojeg uma (letve koje popuštaju, kolica koja propadaju u slanu
vodu) pa zakoračim za njom, srca ustreptalog toliko da gotovo iskače iz grudi
dok kotači kolica poskakuju preko varljivih rupa, izdahnuvši tek kada se
dokopamo relativne sigurnosti druge strane.
Vrata su otključana, baš kao i nekoć. Pretpostavljam da ih Kate ni dan-
danas nikada ne zaključava. Ona okrene kvaku pa se odmakne, pustivši me
da prođem - a ja poguram Freyina kolica preko drvene stube i uđem za njima.
Prošlo je sedam godina otkako sam posljednji put vidjela Kate, no prošlo
je dvostruko više i još malo otkako sam posljednji put bila u Saltenu. Ne
trenutak mi se učini da sam otputovala u prošlost, da mi je ponovno petnaest
i da me oronula privlačnost ovog mjesta opčinjava po prvi puta. Ponovno
ugledam izduljene, nesimetrične prozore koji gledaju na ušće i njihova
ispucana drvena okna, zasvođeni krov koji se uzdiže visoko do pocrnjelih
greda koje ga prekrivaju, stubište koje se pijano izvija oko praznog prostora,
26
Knjige.club
 Tatum & Ruby
spajajući jedno klimavo odmorište s drugim, protežući se od sobe do sobe, sve
dok ne dosegne potkrovlje uglavljeno ispod krovnih greda. Spazim štednjak,
crn od čađe i dima, i njegovu poput zmije duguljastu ispušnu cijev, te
nisku sofu sa slomljenim oprugama, a najviše mi za oko zapnu slike; slike koje
su posvuda. Neke ne prepoznajem, mora da su Kateine, no među njima ih je
i stotinjak koje su poput starih prijateljica ili napola zapamćenih imena.
Iznad hrđava sudopera visi pozlaćeni okvir sa slikom Kate dok je bila
djetešce. Oblo, bucmasto lice resi posvemašnja koncentracija dok ručicom
poseže za nečim što je tik izvan vidokruga.
Između dva izduljena prozora visi nedovršeno platno koje prikazuje
mrazom okovano Nizrječje za zimskog jutra, te usamljenu čaplju koja klizi
zrakom tik iznad površine vode.
Pokraj vrata koja vode do poljskog zahoda stoji akvarel koji prikazuje
Theu, čije crte lica gube oštrinu na rubovima grubog platna.
A nad stolom mi za oko zapne crtež načinjen olovkom na kojem smo
Fatima i ja, ruku isprepletenih u improviziranu mrežu za spavanje, lica
ozarenih iskrenim smijehom, kao da na svijetu ne postoji ništa čega bismo se
trebale pribojavati.
Kao da je tisuće uspomena nahrupilo i napalo me u tom jednom trenutku,
a svaka me od njih svojim prstima grabi u čvrst stisak i vuče natrag prema
prošlosti - no tada mi u uspomene prodre glasan lavež pa svrnem pogled
prema podu i ugledam Sjenku, a to jureće klupko sivog i bijelog skoči na
mene. Obranim se potapšavši ga po glavi koju on stane gurkati o moje
bedro. Međutim, on nije dio prošlosti pa s njime čarolija iščezne.
- Ništa se nije promijenilo! - kažem, dobro znajući da zvučim budalasto.
Kate slegne ramenima pa počne otkopčavati Freyu kako bi je izvukla iz
kolica.
- Neke se stvari jesu promijenile. Morala sam zamijeniti hladnjak. - Kimne
glavom prema hladnjaku u kutu, koji zapravo izgleda starije i oronulije od
svojeg prethodnika. - A naravno, morala sam prodati i mnogo tatinih slika.
Popunila sam praznine svojima, ali nije to isto. Prodala sam i neke od svojih
omiljenih - onu s kulikovim kosturom, i onu s hrtom na plaži... ali
ostale... jednostavno se nisam mogla odvojiti od njih.
Pogleda preko Freyina tjemena prema preostalim slikama, milujući
pogledom svaku od njih.
Primim Freyu iz njezinih ruku pa je prislonim na rame, ne izgovorivši ono
što mi je na pameti, a to je da se ovo mjesto doima poput muzeja, poput onih
soba u kućama slavnih ljudi, zamrznutih u onom trenutku kada su ih njihovi
vlasnici napustili. Spavaća soba Marcela Prousta, vjerno rekonstruirana u

27
Knjige.club
 Tatum & Ruby
muzeju Carnavalet. Kiplingova radna soba, zamrznuta u vremenu u
Batemanovoj kući.
Samo što ovdje nema užadi koja bi posjetitelje držala podalje. Tu je samo
Kate, koja i dalje nastavlja životariti u ovom spomeniku svojem ocu.
Priđem prozoru kako bih sakrila svoje misli, tapšajući Freyu po njezinim
toplim, čvrstim leđima, više kako bih umirila sebe nego nju, pa se zagledam
prema Nizrječju. Plima nije osobito visoka, no drveni gat koji nadgleda zaljev
ne izdiže se iznad valova koji ga zapljuskuju više od metra, a ja se iznenađeno
okrenem prema Kate.
- Je li gat utonuo?
- Ne samo gat - odvrati Kate tugaljivo. - U tomu i jest problem. Cijelo
zdanje tone. Pozvala sam geodeta da procijeni situaciju, a on mi je rekao da
zdanje nema dobre temelje i da stoga danas ne bih dobila hipoteku na kuću
pa je nema smisla ni tražiti.
- Ali... čekaj, polako, što želiš reći? Kako misliš tone? Ne možeš li
zamijeniti potporne kolce? - Poduprijeti strukturu, hoću reći. Zar ne možeš to
učiniti?
- Zapravo i ne. Problem je u tomu što je Mlin podignut na pijesku.
Potpornji nemaju na čemu počivati. Moguće je usporiti neizbježno, no s
vremenom će voda sve preplaviti.
- Nije li to opasno?
- Zapravo i nije. Hoću reći, da, dolazi do pomicanja na gornjim katovima,
zbog čega je pod neravan, no zdanje neće nestati preko noći, ako te to brine.
Veći su problem električne instalacije.
- Molim? - Zapiljim se u prekidač na zidu kao da očekujem da će iz njega
u svakom trenutku početi frcati iskre. Kate se nasmije.
- Ne brini, dala sam ugraditi modernu, osjetljivu sklopku kada je situacija
postala opasna. Ako bilo što zaiskri, sklopka isključi struju. Međutim, to znači
da se svjetla često znaju gasiti kad je plima na najvišoj točci.
- Nema šanse da si ovo mjesto uspjela osigurati.
- Osigurati? - Pogleda me kao da sam izgovorila nešto suludo, nešto
nepojmljivo. - Što će mi, dovraga, osiguranje?
Odmahnem glavom, davši glas svojim mislima.
- Zašto si još uvijek ovdje? Kate, ovo je ludost. Ne možeš živjeti ovako.
- Isa - odgovori mi strpljivo. - Ne mogu otići. Kako bih mogla otići? Nitko
ne bi kupio ovo mjesto.
- Tada nemoj prodati - jednostavno napusti sve. Daj ključeve banci.
Proglasi bankrot ako je to potrebno za novi početak.

28
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne mogu otići - tvrdoglavo okonča raspravu pa priđe štednjaku kako bi
zakrenula polugu na boci plina pa užegla maleni plamenik. Čajnik nad
plamenikom počne potiho pištati, a ona uzme dvije šalice i pohabanu limenku
s čajem. - I sama znaš zašto.
Ne mogu joj proturječiti jer znam. Dobro znam zašto. Iz istog razloga
zbog kojeg sam se i ja danas vratila ovamo.
- Kate - izgovorim, osjetivši čvor nelagode u utrobi. - Kate - ona poruka...
- Ne sada - prekine me ona. Okrenuta mi je leđima pa joj ne vidim lice. -
Žao mi je, Isa, jednostavno - ne bi bilo pošteno. Moramo pričekati dok ostale
ne pristignu.
- U redu - uzvratim potiho. Ali iznenada, ništa nije u redu. Baš ništa.

29
Knjige.club
 Tatum & Ruby

F atima stigne sljedeća.

Gotovo je sumrak; topli, tromi povjetarac prodire kroz otvorene
prozore dok okrećem stranice romana, pokušavajući iz uma potisnuti
misli koje me more. Dio mene želi zgrabiti Kate i protresti je, pa silom izvući
istinu iz nje. Ali drugi dio mene - podjednako snažan kao i ovaj prvi - boji se
suočiti s onime što slijedi.
Trenutno je sve mirno. Ja uživam u knjizi, Freya sniva u svojim kolicima,
Kate je za štednjakom, a iz njezine tave povrh plamenika šire se ugodni
slankasti mirisi. Dio mene želi da sve ostane ovako što je dulje moguće.
Možda bismo se, ako izbjegnemo razgovor o tomu, mogle pretvarati da je
ovaj susret upravo ono što sam slagala Owenu - puko okupljanje starih
prijateljica.
Glasno šištanje iz tave prene me iz promišljanja, a Sjenka nas počasti
isprekidanim lavežom. Okrenuvši glavu, začujem zvuk guma koje skreću s
glavne ceste na puteljak koji vodi uz Nizrječje.
Ustanem sa svojeg sjedala pokraj prozora kako bih otvorila vrata koja
gledaju prema kopnu pa spazim veliki crni terenac s pogonom na sva četiri
kotača kako poskakuje stazom. Svjetla mu poigravaju po močvarnom tlu, a
glazba koja nesnosno glasno trešti iz njega tjera uplašene ptice močvarice u
zrak, gdje one nastave kružiti na sigurnoj visini. Vozilo nam priđe bliže, a
zatim se zaustavi uz krckanje kamenčića i škripu kočnica. Motor se isključi, a
tišina iznenada opet nametne svoju vlast.
- Fatima? - zazovem. Vrata na vozačkoj strani se otvore, no ja već trčim
preko gata, hitajući joj u susret. Čim kročim na obalu, ona me stisne u zagrljaj
tako snažan da na trenutak gotovo zaboravim disati.
- Isa! - Njezine bistre oči doimaju se crnima poput onih u crvendaća. -
Koliko je prošlo?
- Nemam pojma! Poljubim je u obraz, napola skriven svilenom maramom
koja joj prekriva glavu, i hladan zbog prohladnog klimatiziranog zraka u
vozilu, a potom se neznatno odmaknem od nje kako bih je bolje pogledala. -
Mislim da smo se vidjele nedugo nakon što si rodila Nadiju. Došla sam te
posjetiti, dakle, to bi bilo... prokletstvo, šest godina?
Ona kimne pa podigne ruku prema ukosnicama koje joj pridržavaju
maramu na glavi, a ja na trenutak pomislim kako će je skinuti, uvjerena da je

30
Knjige.club
 Tatum & Ruby
u pitanju modni dodatak u maniri Audrey Hepburn. Međutim, ona to ne
učini, umjesto toga učvrstivši ukosnice kako bi bila sigurna da će marama
ostati na mjestu, a ja iznenada shvatim. Nije u pitanju puka marama, ona nosi
hidžab. To je nešto novo. Ne samo u odnosu na školske dane, nego novina
otkako sam je posljednji put vidjela.
Fatima primijeti moj zbunjeni pogled pa zbroji dva i dva. Osmjehne mi
se, gurnuvši posljednju ukosnicu na svoje mjesto.
- Znam, drastična promjena, zar ne? Dugo sam razmišljala o tomu, a tada
sam rodila Sama. Ne znam. Jednostavno mi se činilo ispravnim.
- Je li... je li Ali - započnem, ali smjesta poželim samu sebe odalamiti u
cjevanicu kada mi Fatima uputi poprijeki pogled.
- Isa, dušo, zar me se sjećaš kao nekoga tko će učiniti ono što frajer očekuje
od nje, ako to nije ono što i sama želim? - Potom uzdahne. Uvjerena sam da
je to zbog moje reakcije, premda je moguće da uzdiše zbog svih prilika u
kojima je bila primorana odgovarati na to pitanje. - Ne znam - nastavi. -
Možda me majčinstvo potaknulo da se preispitam. A možda je zapravo
cijeli moj život vodio natrag k tome. Zaista ne znam. Ali znam da sam sada
sretnija nego ikad prije.
- Pa, ja... - Zastanem, pokušavajući dokučiti kako se osjećam. Promatram
je zakopčanu do grla, glave prekrivene uredno ispeglanom maramom i ne
mogu si pomoći a da se ne prisjetim njezine prekrasne kose, nalik rijeci koja
joj se slijevala niz ramena, zastirući pogled na gornji dio kupaćeg kostima i
varajući čovjeka, navodeći ga na pomisao da samo kosa priječi pogled
na njezine grudi. Ambrose ju je jednom prilikom opisao kao Lady Godivu. U
tom trenutku nisam shvaćala što ta usporedba znači i prošle su mnoge godine
prije nego sam uvidjela koliko su je te riječi prikladno opisivale. A sada... sada
je više nema. Skrivena je. Međutim, jasno mi je zbog čega bi možda htjela taj
dio svoje prošlosti ostaviti za sobom. - Pa, iznenađena sam, valjda. A Ali? Je
li - hoću reći, poštuje li i on tradiciju? Ramazan i sve to?
- Da. Rekla bih da smo nekako zajedno došli do toga.
- Tvoji roditelji mora da su presretni.
- Ne znam. Za njih je teško reći - valjda jesu. - Ona prebaci torbu preko
ramena pa se zaputimo preko gata, pažljivo koračajući na prigušenom svjetlu
posljednjih zraka sunca. - Vjerujem da jesu, premda je mama oduvijek bila
izričito jasna oko toga da joj ne smeta ako ne želim nositi maramu. Vjerujem
da je u potaji presretna što sam se predomislila. Začudo, Alijevi roditelji... pa,
oni nisu pretjerano oduševljeni. Njegova je majka smiješna. Neprestano mi
ponavlja ali, Fatima, ljudi ove zemlje ne vole hidžabe. Upropastit ćeš si prilike za
napredovanje na poslu, a ostale majke u školi mislit će da si radikalna islamistica.
Pokušala sam joj objasniti da su u mojoj ordinaciji beskrajno zahvalni jer
31
Knjige.club
 Tatum & Ruby
imaju liječnicu opće prakse koja govori urdu i spremna je raditi puno radno
vrijeme te da polovica prijatelja naše djece također dolazi iz muslimanskih
obitelji, ali ona mi jednostavno ne vjeruje.
- A kako je Ali?
- Izvrsno. Upravo je unaprijeđen u konzultanta. Istina, previše radi - ali
na kraju krajeva, to je problem koji nas sve muči.
- Mene ne. - Nasmijem se s natruhom krivnje u glasu. - Uživam u
porodiljnome dopustu.
- Oh, da, svakako. - Isceri se, pogledavši me postrance. - Sjećam se tog
užitka. Mnoštva neprospavanih noći i nadraženih bradavica. Puno hvala, ali
draža mi je pedijatrijska klinika na poslu. - Potom se osvrne. - Gdje je Freya?
Želim je vidjeti.
- Spava. Čini se da ju je putovanje u potpunosti iscrpilo. No, uskoro će se
probuditi.
Dođemo do vrata Mlina, a Fatima zastane položivši ruku na kvaku.
- Isa... - izgovori usporeno, a meni je smjesta jasno. Ne mora niti izgovoriti
riječi da bih znala što joj je na umu i što će upitati. Odmahnem glavom.
- Ne znam. Upitala sam Kate, ali ona želi čekati dok se sve ne okupimo.
Kaže da inače ne bi bilo pošteno.
Ramena joj se objese, i iznenada se sve učini tako ispraznim - besmislena
pitanja o društvenom životu smjesta mi se, poput prašine, sasuše na usnama.
Znam da je Fatima nervozna koliko i ja, znam da obje razmišljamo o poruci
koju nam je Kate poslala, pokušavajući ne misliti o onome što bi ona mogla
značiti. O onome što mora značiti.
- Spremna? - upitam. Ona duboko udahne pa, napućivši usnice, dugačkim
izdahom izbaci sav zrak iz sebe i kimne.
- Spremna koliko mogu biti. Jebote, ovo će biti čudno.
Potom otvori vrata, a ja ostanem promatrati kako je prošlost prima u svoje
naručje, isto onako kao što je ranije danas svojim rukama obavila i mene.

Kada sam tog prvog dana na postaji Salten sišla s vlaka, na peronu nije
bilo nikoga izuzev Thee i Kate, te sićušne, tamnokose djevojčice kojoj je
moglo biti jedanaest ili dvanaest, a koja je stajala na drugom kraju perona.
Nesigurno je pogledala najprije na jednu, pa na drugu stranu perona,
zaputivši se potom prema nama. Kada se primakla bliže, primijetila sam da i
ona nosi školsku uniformu internata Salten, a kada je prišla još bliže,
shvatila sam da je puno starija nego sam isprva mislila - bilo joj je
barem petnaest - samo što je bila izuzetno sitne građe.
- Bok - pozdravila je. - Jeste li vi iz Saltena?
32
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne, mi smo banda pedofilki, a ove smo školske uniforme odjenule kao
mamac - odgovorila je Thea ne razmišljajući, pa smjesta potom odmahnula
glavom. - Oprosti, to je bilo glupo. Da, i mi pohađamo Salten. Jesi li nova u
školi?
- Da. - Sve četiri zaputile smo se prema parkiralištu. - Zovem se Fatima. -
Govorila je londonskim naglaskom zbog kojeg sam se osjetila kao kod kuće.
- Gdje su svi ostali? Mislila sam da će vlak biti krcat djevojkama iz Saltena.
Kate je odmahnula glavom.
- Većina ljudi doveze svoje kćeri autom, osobito nakon ljetnog raspusta.
A djevojke koje ne stanuju u internatu ili stanuju tamo samo tijekom radnog
tjedna obično pristižu ponedjeljkom.
- Mnogo je onih koji ne stanuju u internatu?
- Približno trećina škole. Ja stanujem tamo tijekom radnog tjedna. Tu sam
samo zato što sam nekoliko dana provela kod Thee u Londonu pa smo
odlučile kako bi se bilo zgodno vratiti zajedno.
- Odakle si?
- Odande. - Kate je uperila prst preko slane pustopoljine prema tračku
svjetlucave vode u daljini. Trepnula sam. Udaljenost je bila prevelika da bih
uspjela razaznati kuću, no učinilo mi se kako bi se nešto moglo skrivati iza
neke od pješčanih dina ili zakržljalog drveća koje je omeđivalo željezničku
prugu.
- A ti? - Fatima se okrenula prema meni. Krasilo ju je okruglo, prijateljsko
lice i prekrasna, smeđa kosa, uredno podignuta sa sljepoočnica i zavezana
kopčom na potiljku. - Jesi li već dugo tu? Koji si razred?
- Petnaest mi je godina. Peti sam razred. Ja... nova sam, poput tebe. I ja
ću stanovati u internatu. - Nisam htjela ulaziti u detalje - u majčinu bolest, u
dugačke periode provedene u bolnici tijekom kojih bismo ja i moj
trinaestogodišnji brat, Will, ostajali sami dok bi nam otac dokasna radio u
banci... u iznenadnu odluku da nas oboje pošalju u internat, tako
iznenadnu da mi se učinilo kao da me netko nokautirao, tim više što prije nije
bilo nikakva spomena o tomu. Nisam bila problematično dijete, ih možda
ipak jesam? Nisam bila buntovna, nisam se drogirala, nisam imala ispade.
Štoviše, s majčinom sam se bolešću nosila tako da sam postala još
marljivijom. Više sam učila, a kod kuće sam preuzela na sebe više majčinih
obveza. Kuhala sam, kupovala namirnice, plaćala spremačicu kada bi moj
otac to smetnuo s uma.
A potom je uslijedio razgovor... najbolje za vas oboje... zabavnije nego
samovanje u kući... kontinuitet... ne smijete zapostaviti školu... završni razred prije
općeg srednjoškolskog ispita je najvažniji...

33
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Nisam znala što bih na sve to rekla. Istini za volju, bila sam osupnuta.
Will je samo kimao glavom, ukočenih usnica hineći ravnodušnost, no te sam
ga noći čula kako plače. Otac ga je danas odveo u Charterhouse, zbog čega
sam ja bila prisiljena putovati sama.
- Otac mi danas ima obveze - čula sam samu sebe. Riječi su se doimale
opuštenima, gotovo izvježbanima. - Pretpostavljam da bi me inače osobno
dovezao ovamo.
- Moji su u inozemstvu - rekla je Fatima. - Liječnici su. Volontiraju za
neku dobrotvornu organizaciju. Godinu dana rade besplatno u inozemstvu.
- Jebeno - odgovorila je Thea. - Ne mogu zamisliti svojeg oca kako se
odriče jednog vikenda, a kamoli cijele godine. Zar im ne plaćaju baš ništa?
- Zapravo i ne. To jest, dobiju stipendiju, mislim da se to tako zove. Nešto
poput džeparca. Međutim, prilagođena je lokalnim cijenama, pa ne mislim
da je u pitanju neki pozamašan iznos. Ali njima to i nije važno - oni na taj
način vrše sadaku, nešto poput vjerske obveze iskazivanja milosrđa.
Dok nam je pričala o svojim roditeljima, skrenule smo za ugao kućice na
peronu, iza koje nas je dočekao plavi minibus uz čija je vrata stajala žena
odjevena u suknju i sako, držeći pločicu s hvataljkom za papire.
- Bok, djevojke - obratila se Thei i Kate. - Jeste li se dobro provele tijekom
ljeta?
- Jesmo, hvala na pitanju, gospođice Rourke. - Ovo su Fatima i Isa.
Upoznale smo ih u vlaku.
- Fatima...? - Penkala gospođice Rourke počela je kliziti niz popis
pričvršćen za pločicu.
- Qureshy - pomogla joj je Fatima. - Q, U, R...
- Pronašla - odgovorila je gospođica Rourke živahno, dodavši kvačicu
pokraj imena. - A tvoje ime mora biti Isa Wilde.
Izgovorila je moje ime kao ,,Izza“, no ja sam svejedno pristojno kimnula
glavom.
- Jesam li ga dobro izgovorila?
- Zapravo se izgovara slično kao Ajša, samo sa S umjesto Š.
Gospođica Rourke nije ništa komentirala na to, međutim, zabilježila je
nešto na svojem papiru, a potom je uzela naše kovčege pa ih ubacila straga u
minibus, nakon čega smo se, jedna po jedna, utrpale u vozilo.
- Snažno povucite vrata da se zatvore - obratila nam se gospođica Rourke
preko ramena, a Fatima je zgrabila ručku pa uz glasnu larmu zalupila
vratima. A potom smo krenule, iskotrljavši se s dobro utabanog parkirališta
na duboko utonuli put, koji nas je poveo prema moru.

34
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Thea i Kate čavrljale su na stražnjem sjedištu kombija, dok smo Fatima i
ja nervozno sjedile jedna uz drugu, pokušavajući ostaviti dojam da je ovo za
nas svakodnevnica.
- Jesi li već bila u internatu? - potiho sam je upitala. Odmahnula je glavom.
- Ne. Da budem u potpunosti iskrena, nisam bila sigurna želim li uopće
doći ovamo. Bila sam i više nego spremna poći sa svojim roditeljima u
Pakistan, ali mama nije htjela ni čuti o tome. A ti?
- I menije prvi put - odgovorila sam. - Jesi li već bila u školi?
- Da, došla sam krajem prošle godina s mamom i tatom, dok su
razgledavali potencijalne škole. Kako se tebi svidjela?
- Ja... ja još nisam bila. Nije bilo vremena.
Do trenutka kada me otac obavijestio, sve je već bilo riješeno. Dovedena
sam pred gotov čin, prekasno za dane otvorenih vrata i posjete. Ako se Fatimi
moj odgovor učinio neobičnim, nije ničim odala svoje osjećaje.
- U redu je - rekla je. - Izgleda... U redu, nemoj me pogrešno shvatiti jer
će ono što sada namjeravam reći zvučati užasno, ali pomalo se doima poput
vrlo otmjena zatvora.
Prigušila sam smiješak i kimnula glavom. Znala sam što želi reći, vidjela
sam slike škole u brošuri i uistinu je nešto na njima podsjećalo na zatvor -
veliko bijelo kvadratno pročelje okrenuto prema moru, kilometri željezne
ograde.
Fotografija na naslovnici brošure svjedočila je o asketskom eksterijeru,
čije su precizne matematičke proporcije dodatno naglašavale četiri pomalo
smiješne kule, svaka na svojem kutku zgrade, ne uspjevši postići svoju svrhu
da barem malo razbiju bolnu monotoniju zgrade, kao da je arhitekt u
posljednjem trenutku počeo sumnjati u svoju viziju zdanja, pa ih naknadno
dodao u nekakvom jalovom pokušaju da ublaži kruti, isposnički izgled
pročelja.
Zapravo bi natruha bršljana, ili čak i rukohvat običnih lišajeva, omekšali
krutu vizuru zgrade, no pretpostavila sam kako ne postoji biljka koja bi mogla
uspijevati na zgradi podignutoj na takvoj vjetrometini.
- Misliš li da će nam dopustiti da biramo s kim ćemo biti? U sobama,
mislim? - upitala sam. To me pitanje zaokupljalo od Londona. Fatima je
slegnula ramenima.
- Ne znam. Iskreno, sumnjam. Zamisli kakav bi kaos nastao kada bismo
se sve razmiljele po školi i počele tražiti cimerice. Mislim da će nam
jednostavno dodijeliti nekoga.
Ponovno sam kimnula glavom. Pažljivo sam proučila brošuru tražeći
informacije o tomu, pošto sam kod kuće navikla na privatnost pa sam bila
35
Knjige.club
 Tatum & Ruby
užasnuta spoznajom da su jednokrevetne sobe u Saltenu rezervirane
isključivo za šestašice. Djevojke iz četvrtog i petog razreda morale su dijeliti
sobu s cimericom. Ali valjda je i to bolje od zajedničkih spavaonica,
rezerviranih za djevojke mlađeg uzrasta.
Nakon toga smo utihnule. Fatima se zaokupila čitanjem romana
Stephena Kinga, a ja sam nastavila piljiti kroz prozor u prizore koji su se
izmjenjivali, u slane pustopoljine, nepregledna vodena prostranstva,
uzdignute nasipe i vijugave kanale, te pješčane dine koje su omeđile priobalnu
cestu, sve vrijeme ćuteći nemilosrdne udare snažnog morskog vjetra na naš
minibus.
Usporili smo približivši se zavoju na priobalnoj cesti, a gospođica Rourke
pokazala je vozaču kamo ići, nakon čega smo naglo skrenuli na dugačak
prilaz posut bijelim šljunkom koji je vodio do škole.

Salten House tako mi se duboko urezao u pamćenje da se danas neobično

prisjetiti vremena kada mi je predstavljao nepoznanicu, no tog sam dana
sjedila u minibusu, u tišini upijajući prizor pred sobom dok smo prilazom
vijugali prema zdanju, slijedeći Mercedes i Bentley koji su vozili pred nama.
Na kraju prilaza uzdizalo se široko, bijelo pročelje, čija je blještava bjelina
na podlozi nebeskog plavetnila upadala u oči. Bilo je baš onakvo kakvo sam
zapamtila iz brošure. Njegove su surove, oštre linije dodatno naglašavali
blistavi kvadratni prozori, razmješteni po zgradi u preciznim, jednolikim
razmacima, te crni obrisi sustava protupožarnih stuba koji su se uzdizali na
bočnim stranama zdanja, obavijajući se oko tornjeva poput kakvog
industrijaliziranog bršljana. Tereni za hokej na travi i tenis protezali su se dok
je sezao pogled, a nakon njih nastavljali su se kilometri pašnjaka koji su se
naposljetku stapali sa slanim pustopoljinama iza škole.
Kada smo se primakli bliže, primijetila sam da su crna prednja vrata širom
otvorena, a ono što mi je najviše zapelo za oko bilo je mnoštvo djevojčica,
svih oblika i veličina, koje su jurcale posvuda, vrišteći jedna na drugu, grleći
roditelje, pozdravljajući prijateljice udarcima dlana, a nastavnice biranim
riječima.
Minibus se zaustavio, s gospođica Rourke predala je Fatimu i mene u ruke
druge nastavnice koju je predstavila kao gospođicu Farquharson-Elesni (ili
nam je možda rekla da gospođica Farquharson predaje tjelesni). Thea i Kate
stopile su se s mnoštvom, a Fatima i ja našle smo se okružene rojem vrištećih
djevojaka koje su provjeravale popise na oglasnoj ploči, raspravljajući o
tomu u koju su sportsku ekipu i u koji su dom upale, navlačeći putne kovčege
i torbe, uspoređujući sadržaje svojih putnih kutijica sa slasticama i svoje nove
frizure.

36
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Jako je neobično da imamo dvije nove djevojke u petom razredu - rekla
nam je gospođica Farquharson, čiji je glas s lakoćom nadjačavao buku dok
nas je vodila prema visokom hodniku obloženom drvenom oplatom iz kojeg
se uspinjalo zavojito stubište. - Obično nastojimo spojiti nove djevojke s
onima koje su već dulje tu, ali smo na kraju, zbog raznoraznih razloga, vas
dvije stavili skupa. - Provjerila je svoj popis. - Vaša je soba u____
Tornju 2B. Connie... - Zgrabila je djevojčicu koja je netom odalamila
drugu badmintonskim reketom. - Connie, hoćeš li povesti Fatimu i Isu do
Tornja 2B? Povedi ih pokraj blagovaonice kako bi znale gdje kasnije trebaju
doći na ručak. Djevojke, ručak počinje točno u jedan poslijepodne. Prije
svakog obroka oglasi se zvono, ali ono vam daje pukih pet minuta da se
spustite pa vam savjetujem da krenete čim ga čujete jer su tornjevi podosta
udaljeni od blagovaonice. Connie će vam pokazati kuda trebate ići.
Fatima i ja kimnule smo, pomalo omamljene pukom jačinom glasova koji
su odzvanjali hodnikom, pa, vukući svoje kovčege, pohitale za Connie koja
se već izgubila negdje u mnoštvu.
- Glavni ulaz obično je zatvoren - obratila nam se preko ramena kada smo
je dostigli, vijugajući i probijajući se kroz mnoštvo djevojaka pa se kroz vrata
na kraju prvog spustila u drugi hodnik. - Rabimo ga samo prvog dana svakog
semestra, a upotrebljavaju ga i povlašteni.
- Povlašteni? - ponovila sam.
- Da, oni koji su na Popisu povlaštenih. Voditeljice pojedinih domova...
kapetanice timova... prefektice... i slično. Znat ćete ako se ikada nađete na
popisu. Uglavnom, ako niste sigurne što učiniti, nemojte rabiti taj ulaz.
Zapravo je sve to frustrirajuće jer je to najbrži put s plaže i terena za hokej
na travi, no nije vrijedno toga jer će vas netko sigurno otkucati. - Bez
upozorenja, skrenula je kroz još jedna vrata pa pokazala prema
kamenom popločanom hodniku.
- Blagovaonica je na kraju ovog hodnika. Ne otvaraju vrata do jedan, ali
nemojte kasniti jer kad rulja nahrupi unutra, gotovo je nemoguće pronaći
slobodno mjesto. Jeste li zaista u Tornju 2B?
Nismo znale kako odgovoriti na njezino pitanje, no Fatima je naposljetku
progovorila u ime obje.
- Tako nam je rečeno.
- Blago vama - rekla je Connie s tračkom zavisti. - Svi znaju da su u
tornjevima najbolje sobe. - Nije nam otkrila zašto je tako, već je umjesto toga
gurnula vrata, vješto uglavljena u drvenu oplatu zida hodnika, pa se žustro
stala uspinjati zamračenim stubištem skrivenim iza njih.
Zadihala sam se pokušavajući držati korak s njome, a Fatimin je kovčeg
svakim novim korakom iznova lupao o stube. - Požurite - rekla je Connie
37
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nestrpljivo. - Obećala sam Letitiji da ću se sastati s njome prije ručka, a ako se
nastavite ovako vući, neće mi ostati vremena za to.
Ponovno sam kimnula glavom, ponešto mrgodno ovoga puta, pa povukla
svoj kovčeg preko posljednje stube i odmorišta.
Naposljetku smo se našle pred vratima nad kojima je pisalo Toranj 2B pa
se Connie zaustavila.
- Je li u redu ako vas ostavim ovdje? Ne možete se izgubiti, samo se
nastavite penjati i naići ćete na dvije sobe, A i B. Vaša je B.
- Nema problema - Fatima je promrmljala poprilično nerazgovijetno, a
Connie je bez riječi nestala, poput kunića koji na prvi znak opasnosti iščezne
pod zemlju, ostavivši Fatimu i mene zadihanima i zbunjenima.
- Pa, ovo je bilo jebeno zbunjujuće - progovorila je Fatima nakon što je
Connie nestala. - Nema šanse da pronađemo put natrag do zalogajnice.
- Blagovaonice - ispravila sam je bez razmišljanja pa smjesta zagrizla jezik,
ali Fatima kao da nije čula što sam rekla, ili se barem nije uvrijedila jer sam
se drznula ispraviti je.
- Hoćemo li? - upitala je otvorivši vrata koja su vodila u toranj. Kimnula
sam glavom, a ona se pomaknula u stranu, posprdno mi se naklonivši. -
Nakon vas...
Pogledala sam unutra. Još jedno stubište, ovoga puta spiralno, nestajalo
je negdje gore, a ja sam uzdahnula, čvršće stisnuvši ručku svojeg kovčega.
Ako ću svakog jutra morati prevaljivati ovaj put kako bih doručkovala, barem
ću biti u izvrsnoj formi.
Pokazalo se da su prva vrata na koja smo naišli kupaonička - umivaonici,
dva odjeljka sa zahodskim školjkama i nešto što se doimalo poput kabine s
kadom - pa smo se nastavile penjati. Na drugom odmorištu dočekala su nas
nova vrata. Na ovim je stajalo usamljeno slovo B. Pogledala sam iza sebe
prema Fatimi koja se još uvijek uspinjala spiralnim stubištem. Podigla sam
obrvu.
- Što misliš?
- Samo naprijed - odgovorila je veselo pa sam pokucala. Iznutra nije bilo
odgovora pa sam oprezno gurnula vrata i ušla.
Unutra nas je dočekala iznenađujuće ugodna soba, uglavljena u zaobljeni
zid tornja. Dva prozora gledala su na sjever prema pustopoljini i zapad prema
nepreglednim kilometrima sportskih terena i priobalnih cesta pa sam shvatila
da smo smješteni u stražnjem lijevom kutku zdanja.
Prozori su pružali izvrstan pogled na raštrkane sporedne zgrade i
nadogradnje glavne zgrade podno nas, a neke od njih prepoznala sam iz
brošure - znanstveno krilo, dvorana za tjelesni. Pod prozorima bili su

38
Knjige.club
 Tatum & Ruby
uglavljeni uski metalni okviri dvaju kreveta, a madraci na njima bili
su presvučeni jednostavnim bijelim plahtama, s crvenim dekama složenim u
podnožju. Uz svaki krevet stajao je po jedan drveni noćni ormarić, a između
kreveta ugurana su dva uska školska ormarića, nedovoljno velika da bi ih se
moglo nazvati pravim ormarima. Na jednome od njih stajao je natpis I. Wilde,
a na drugome F. Qureshy.
- Barem se nećemo svađati oko kreveta - rekla je Fatima. Povukla je svoj
kovčeg na krevet pokraj ormarića sa svojim imenom. - Dobro su organizirani.
Upravo sam proučavala snop papira na stolu pokraj vrata, na kojem je
velikim slovima istaknuto „Učenički ugovori - svaka djevojka mora potpisati
ugovor i predati ga gospođici Weatherby“, kada se zgradom prolomio glasan
i prodoran zvuk, nastavivši neugodno glasno odzvanjati hodnikom pred
našim vratima.
Obje smo protrnule, a Fatima se toliko prestrašila da je skočila na noge pa
se okrenula prema meni. - Koji je to kurac bio? Nemoj mi reći da ću morati to
slušati prije svakog obroka?
- Čini se da je tako. - Shvatila sam da mi srce divlje lupa uslijed šoka
prouzročenog neočekivanim zvukom.
- K vragu. Misliš li da ćemo se s vremenom naviknuti na to?
- Vjerojatno nećemo, no mislim da bi bilo pametno da se počnemo
spuštati, zar ne? Sumnjam da ćemo naći tu zalogajnicu ili kako se već zove
unutar pet minuta.
Kimnula sam glavom pa otvorila vrata kako bismo se pokušale vratiti
putem kojim smo došle. Čuvši korake iznad sebe, pogledala sam gore, u nadi
da će ugledati nekoga koga bismo mogle slijediti do blagovaonice.
Očekivala sam ugledati nekog nepoznatog, međutim, noge koje su se
spustile kamenim, spiralnim stubama bile su dugačke, jako dugačke, i
nepogrešivo poznate. Štoviše, te sam iste noge već vidjela samo nekoliko sati
ranije, kada su na njima bile čarape koje bi u ovoj školi bile proglašene
potpuno nedopustivima.
- Gle, gle - začula sam poznati glas, a sa spiralnog stubišta iznad nas
izronile su Thea i Kate, koja ju je slijedila u stopu.
- Gle tko je također u Tornju 2B. Čini se da bismo se ove godine mogle
dobro zabavljati, zar ne?

39
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D akle, zaista više ne piješ? - Kate upita Fatimu, nadolijevajući vino u

moju i svoju čašu. Lice joj se na svjetlu stolne svjetiljke doima
zaintrigiranim, njezine obrve zagonetno podignute. - Hoćeš reći da uopće ne
piješ? Baš nikada?
Fatima kimne glavom pa odgurne svoj tanjur.
- Nikada. To je dio pogodbe, zar ne? - Zakoluta očima čuvši što je sama
upravo izrekla.
- Zar ti ne nedostaje? - upitam. - Mislim na alkohol. Fatima otpije gutljaj
limunade koju je donijela sa sobom iz automobila pa slegne ramenima.
- Iskreno? Zapravo i ne. Hoću reći, da, sjećam se kako je ponekad znalo
biti zabavno, sjećam se i okusa džin-tonika i svega toga. Ali nije da...
Zastane. Mislim da znam što pokušava reći. Nije da nam je alkohol donio
isključivo nepomućeno zadovoljstvo. Možda bez njega ne bismo počinile
neke od pogrešaka iz prošlosti.
- Sretna sam ovako - nastavi naposljetku. - Dobro mi je. Uostalom,
apstinencija čini neke stvari jednostavnijima. Znate... trudnoća... vožnja. Nije
tako teško prestati.
Otpijem gutljaj crnog vina, promatrajući kako svjetluca na prigušenom
svjetlu žarulje koja visi sa stropa pa pomislim na Freyu koja spava na katu i
na alkohol koji iz moje krvi prodire u mlijeko.
- Ja pokušavam zadržati stvari u granicama normale - kažem. - Zbog
Freye. Drugim riječima, popijem čašu ili dvije, ali to je to. Barem dok ne
prestanem dojiti. Ali neću lagati, bilo mi je prokleto teško ne popiti ni kap
alkohola tijekom devet mjeseci trudnoće. Jedina stvar koja me držala na
životu bila je pomisao na bocu Pouilly-Fuméa koju sam čuvala u hladnjaku
za dane poslije poroda.
- Devet mjeseci - Kate zamišljeno zakovitla vino u svojoj čaši. - Prošle su
godine otkako sam posljednju put uspjela izdržati čak i devet dana bez
alkohola. Ali prestala si pušiti, zar ne, Isa? To je itekakvo postignuće.
Osmjehnem se.
- Da, prestala sam kad sam upoznala Owena i dobro mi ide. Ali u tomu i
jest problem - ne mogu se odreći više od jednog poroka u danom trenutku.
Imaš sreće što nikada nisi počela pušiti - obratim se Fatimi.
Ona se nasmije.
40
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Zapravo je dobro da nisam jer mi je lakše svojim pacijentima soliti pamet
o štetnosti pušenja. Nema ništa gore od liječnika opće prakse koji smrdi po
duhanu, a istovremeno ti savjetuje da prestaneš pušiti. Ali još uvijek zna tu i
tamo zapaliti. Misli da ne znam za to, ali ja, naravno, osjetim.
- Ne poželiš li mu to nabiti na nos? - upitam, pomislivši na Owena. Fatima
slegne ramenima.
- Njemu na dušu. Poludjela bih da zapali pred djecom, ali mimo toga, sve
što čini sa svojim tijelom tiče se samo njega i Alaha.
- Ne mogu... - započne Kate, no potom prasne u smijeh. - Oprosti, ne
želim da ti bude neugodno zbog ovoga, ali jednostavno se ne mogu priviknuti.
I dalje si ista ona stara Fatima, a ipak... - Mahne dlanom prema hidžabu.
Fatima ga je spustila s glave, no i dalje joj leži obavijen oko ramena, poput
nekakvog podsjetnika na to koliko su se stvari promijenile. - Mislim, nemoj
me pogrešno shvatiti. Nemam ništa protiv. Samo će mi trebati vremena da...
da se priviknem. Isto kao i s Isom i Freyom, pretpostavljam. - Osmjehne mi
se, a ja primijetim nježne bore oko njezinih usana. - Bilo je tako neobično
kada si se pojavila na postaji s tom malom osobom. Čudno te vidjeti kako je
nosiš uokolo, brišeš joj lice, mijenjaš pelene kao da to činiš cijeli svoj život...
Teško te zamisliti kao majku dok sjediš tu, na istoj stolici na kojoj si oduvijek
sjedila. Izgledaš potpuno isto, kao da se ništa nije promijenilo, a ipak...
A ipak se sve promijenilo.

Već je dobrano iza jedanaest u trenutku kada Fatima pogleda na svoj sat
pa odgurne svoju stolicu od stola. Večer smo provele razgovarajući o svemu i
svačemu, od Fatiminih pacijenata do seoskih tračeva i Owenova posla,
neprestano izbjegavajući ono neizgovoreno pitanje - zbog čega nas je Kate
pozvala ovamo u takvoj panici?
- Vrijeme je da se povučem na počinak - reče. - Smijem li se poslužiti
kupaonicom?
- Da, naravno - odgovori Kate, ne podigavši pogled. Zaokupljena je
motanjem cigarete. Njezini vitki, smeđi prsti uvježbanom spretnošću gurkaju
duhan po papiru, oblikujući ga u cigaretu. Prinese je usnama, lizne papir pa
zamotanu cigaretu odloži na stol.
- A smjestila si me straga ili...?
- Oh, oprosti, trebala sam ti reći - Kate samoprijekorno odmahne glavom.
- Ne. Thei sam dodijelila sobu u prizemlju. Tebe sam smjestila u svoju staru
sobu. Ja sam u posljednje vrijeme počela spavati na najgornjem katu.
Fatima kimne pa se uputi u kupaonicu, ostavivši me nasamo s Kate.
Promatram je dok uzima cigaretu pa jednim njezinim krajem udari o stol.

41
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nemoj se ustručavati zbog mene - kažem joj, dobro znajući da se trudi
ne zapaliti zbog mene, no ona odmahne glavom.
- Ne, ne bi bilo fer. Izaći ću na gat.
- Pravit ću ti društvo - odgovorim, a ona otvori klimava vrata koje vode
na gat s riječne strane Mlina pa zajedno izađemo na topli večernji zrak.
Poprilično je mračno, a mjesec koji se izdiže nad Nizrječjem jednostavno
ostavlja bez daha. Kate zakorači na lijevi kraj gata, onaj koji gleda uzvodno,
prema selu Salten, a meni na trenutak nije jasno zašto, no ubrzo shvatim.
Drugi kraj gata, onaj na kojemu nema ograde i na kojem smo običavale sjediti,
klatareći noge iznad vode čak i za vrijeme najviše plime, u potpunosti je
potonuo. Kate primijeti moj pogled pa malodušno slegne ramenima.
- Tako to sada izgleda kada je plima na svojem vrhuncu. - Pogleda na svoj
sat. - Ovo je najviše što se podigne - uskoro će početi opadati.
- Ali... ali, Kate, nisam imala pojma. Jesi li na ovo mislila kada si rekla da
Mlin tone?
Ona kimne glavom, pa zapali cigaretu svojim BIC upaljačem i duboko
udahne.
- Ali ovo je zaista gadno. Hoću reći, kuća uistinu tone.
- Znam - reče Kate glasom lišenih bilo kakvih emocija pa otpuhne izduljen
oblačak dima u noć. Osjetim kako mi žudnja razdire nutrinu. Gotovo mogu
osjetiti okus dima. - Ali što je tu je - reče ona lakonski, ne potrudivši se
prethodno izvaditi zamotanu cigaretu iz krajička svojih usana.
Iznenada više ne mogu podnijeti situaciju. To nesnosno čekanje.
- Daj mi dim.
- Molim? - Kate se okrene prema meni, lica osjenčanog mjesečinom. - Isa,
ne. Daj, pa prestala si!
- I sama dobro znaš da bivši ovisnici ne postoje, nego tek ovisnici koji jako
dugo nisu kušali svoju drogu - izgovorim bez razmišljanja pa potom neznatno
ustuknem shvativši što sam rekla i čije sam riječi ponovila, a u grudima me
nešto zapeče, kao da mi je oštrica noža probola srce. Nakon svih tih godina, i
dalje mislim na njega. Kako li se tek Kate mora osjećati? Koliko li tek teško
njoj mora biti?
- Oh, Bože - izgovorim, ispruživši ruku pred sebe. - Žao mi je, ja...
- U redu je - reče, premda se prestala smješkati, a linije oko njezinih usta
iznenada se doimaju dubljima i izraženijima nego prije. Duboko povuče još
jedan dim pa stavi zamotanu cigaretu među moje ispružene prste. -
Neprestano mislim na njega. Podsjetnik više ili manje uistinu ne čini nekakvu
razliku.

42
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Podignem zamotanu cigaretu, koja mi se među prstima učini laganom
poput šibice, pa prinesem njezin kraj usnama, a zatim, uz osjećaj nalik onome
da uranjam u vrelu kupku, udahnem dim u svoja pluća što dublje mogu. Oh
Bože, kako je samo dobro...
Zatim se dogode dvije stvari. Najprije nedaleko mosta na ravnici Nizrječja
zabljesnu dva istovjetna snopa svjetla, zaigravši potom po valovima. Nečiji
automobil zaustavlja se na kraju dobro utrtog puteljka koji vodi do Mlina.
Uto se oglasi i uređaj za nadziranje dojenčadi u mojem džepu, a oštar,
prodoran plač probode mi srce pa se uznemireno trgnem i podignem glavu,
kao da je netko povukao nevidljivu sponu koja me spaja s Freyom.
- Daj. - Kate ispruži ruku, a ja joj žurno vratim cigaretu. Ne mogu
vjerovati što sam upravo učinila. Čaša vina je jedno, no zar ću zaista sada otići
pa podići svoju kćer u ruke bazdeći na duhanski dim? Što bi Owen rekao na
to? - Pođi Freyi - reče. - Ja ću provjeriti tko...
Utrčim u kuću pa pohitam uza stube do spavaće sobe u kojoj sam ostavila
Freyu, sve vrijeme uvjerena da znam. Vrlo dobro znam tko je naposljetku
pristigao.
To je Thea. Došla je, baš kao što je i obećala. Naposljetku smo sve tu.

43
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T rčeći uza stube, na odmorištu se gotovo sudarim s Fatimom kad ona

izađe iz sobe koja je nekoć pripadala Kate.
- Oprosti - procijedim zadihano. - Freya je...
Ona se skloni s puta i pusti me da prođem, a ja jurnem u sobu na kraju
hodnika, gdje je Kate stavila kolijevku od parenog drva u kojoj je i sama
spavala dok je bila dojenče.
Soba je prekrasna - možda najbolja u kući izuzev možda one u kojoj Kate
trenutno noći. Ta soba, spojena s ateljeom, zauzima cijeli gornji kat kuće, a
nekoć je pripadala njezinu ocu.
Podigavši Freyu shvatim koliko je topla i ljepljiva pa je izvučem iz njezine
vreće za spavanje, primijetivši koliko je u sobi vruće. Dok je pokušavam
utješiti, zibajući je na ramenu, začujem zvuk iza sebe pa se okrenem i
zateknem Fatimu na vratima kako znatiželjno pogledom kruži po sobi, a sada
zamijetim ono što mi je maločas promaklo kada sam projurila pokraj nje
na odmorištu - još uvijek je potpuno odjevena.
- Mislila sam da ideš u krevet?
Ona odmahne glavom.
- Pošla sam moliti. - Glas joj je gotovo šapat jer pokušava ne uznemiriti
Freyu. - Tako je neobično vidjeti te ovdje, Isa, u njegovoj sobi.
- Znam - uzvratim. Zavalim se u stolicu ispletenu od pruća, a Fatima
zakorači preko praga kako bi bolje upila svaki detalj prostorije: niske i
ukošene prozore, ulašteni tamni drveni pod, skelete listova zataknutih za
grede dok podrhtavaju na toplom povjetarcu koji nadire kroz otvoreni prozor.
Kate je odnijela većinu Lucovih stvari: plakate glazbenika, hrpu neopranog
veša naguranu iza vrata, akustičnu gitaru koja je najčešće bila naslonjena na
prozorsku dasku, prastari gramofon iz sedamdesetih koji je stajao pokraj
njegova kreveta. Međutim, njegov duh kao da i dalje opsjeda sobu i ne mogu
o njoj razmišljati drugačije nego kao o Lucovoj sobi, unatoč tomu što ju je
Kate preimenovala u Stražnju sobu kada me vodila na kat.
- Jesi li ostala u kontaktu s njim? - upita Fatima. Odmahnem glavom.
- Ne, a ti?
- Ne. - Sjedne na rub kreveta. - Ali sigurno ti padne na pamet, zar ne?
Isprva ne odgovorim. Uzmem si vremena kako bih zagladila muslin
pokraj Freyina obraza.
44
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ponekad - odgovorim naposljetku. - Tu i tamo.
Ali to je laž - i još gore od toga, laž izrečena Fatimi. To je bilo najvažnije
pravilo Igre laži. Slobodno laži svima ostalima, ali nikada ne laži
prijateljicama. Nikada!
Prisjetim se svih laži koje sam tijekom godina ponovila bezbroj puta, sve
dok mi nisu postale tako poznate da su se činile poput istine: Otišla sam jer
sam željela promjenu. Ne znam što se dogodilo s njime, samo je nestao.
Nisam učinila ništa loše.
Fatima ne reče ništa, no njezine me podozrive oči netremice promatraju,
a ja spustim ruku prestavši mrsiti kosu prstima. Kada promatraš ljude dok
lažu onoliko često koliko smo mi to činile, počneš prepoznavati suptilne
znakove koji ih odaju. Thea počne gristi nokte. Fatima izbjegava kontakt
očima. Kate se ukoči i isključi. A ja... ja se počnem nervozno igrati kosom,
namatajući je oko prstiju i pletući mrežu jednako zapetljanu poput laži koju
izričem, posve nesvjesna onoga sto činim.
Nekoć sam se zdušno trudila prikriti tu svoju naviku, no sada mi Fatimin
suosjećajni osmijeh otkrije da me moj tik još jednom odao.
- To nije istina - priznam. - Razmišljala sam o njemu... mnogo. A ti?
Ona kimne.
- Naravno.
Uslijedi tišina, a meni je jasno da obje razmišljamo o njemu. .. o njegovim
rukama, dugim i tankim, te snažnim prstima kojima je prebirao po žicama
gitare, ispočetka sporo poput nježna ljubavnika, a kasnije tako brzo da ih oko
nije moglo pratiti.
O njegovim očima, koje su mijenjale boju poput tigrovih, od bakrenog
sjaja na blještavilu sunca do zlatnosmeđe u sjenkama. Njegovo mi je lice
urezano u pamćenje, i sada ga vidim, tako jasno kao da stoji preda mnom u
sobi - istaknuti grčki nos koji ga je činio tako prepoznatljivim iz profila,
njegova široka, izražajna usta, njegove zaobljene obrve koje su se na
krajevima neznatno uzdizale, dajući mu izgled nekoga tko će se svakog trena
namrštiti.
Uzdahnem, a Freya se stane meškoljiti u polusnu.
- Želiš li da odem? - upita Fatima potiho. - Ako je uznemirujem...
- Ne, ostani – zaustavim je. Freyine se oči pomalo sklapaju, samo da bi se
opet naglo otvorile, a udovi joj se pomalo opuštaju i postaju sve teži pa znam
da neće proći dugo prije nego opet utone u san.
Freyino se tjelešce uskoro potpuno opusti pa je nježno položim natrag u
kolijevku.

45
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ni trenutka prerano jer u prizemlju začujem zvuk koraka i tresak
otvaranja vrata pa Thein glas koji odjekne cijelom kućom, nadglasavši čak i
Sjenkin lavež.
- Kokice, stigla sam!
Freya se prene, mahnuvši rukama u zrak poput morske zvjezdače, no ja
joj položim dlan na prsa pa joj se oči opet sklope. Nakon toga pođem za
Fatimom iz Lucove sobe pa se spustimo niz stube gdje nas dočeka Thea.

46
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K ada pomislim na godinu provedenu u Salten Houseu, najživopisnije

se sjećam suprotnosti. Žarećeg blještavila koje se tijekom sunčanih
zimskih dana reflektiralo s mora i crne tmine noći na selu, crnje od
najtamnijih zakutaka Londona. Tihe usredotočenosti koja je vladala u
učionicama likovnog te kakofonije vrisaka u blagovaonici, u kojoj je tristo
djevojaka čekalo na hranu. A najbolje od svega sjećam se intenziteta
prijateljstva koje je poniklo nakon samo nekoliko tjedana provedenih u
užarenoj internatskoj atmosferi... a zatim i neprijateljstava koja su
nerazdruživo došla uz njega.
Te prve noći, najviše me zapanjio zvuk. Fatima i ja muvale smo se po sobi
u tišini koja nam je već postala ugodna i prirodna, raspakiravajući kovčege,
kada se oglasilo zvono za večeru. Čuvši zvono, brzo smo istrčale na hodnik
gdje nas je preplavio val zvukova koji nije bio nalik ničemu što sam čula u
svojoj staroj školi - a kakofonija je postala utoliko snažnija kada smo ušli u
blagovaonicu. Već je za ručak vladala gužva, no djevojke su nastavile
pristizati tijekom ostatka dana pa je blagovaonica sada bila krcata, a larma
tristotinjak piskutavih djevojačkih glasića bila je dovoljno snažna da čovjeku
prokrvare bubnjići.
Fatima i ja ostale smo zbunjeno stajati na ulazu, pogledom tražeći gdje
bismo mogle sjesti dok su se druge djevojke bez ustručavanje gurale pokraj
nas, s obiju strana, jureći prema svojim prijateljicama, kada sam spazila Theu
i Kate na začelju jednog od dugih, glatkih, drvenih stolova. Sjedile su jedna
nasuprot drugoj, a pokraj obiju bilo je po jedno slobodno mjesto. Kimnula
sam Fatimi pa se stala probijati prema njima - no tada se jedna od djevojaka
ubacila ispred mene, a ja sam shvatila da je naumila sjesti na jedno od dva
mjesta koja smo priželjkivale, što je značilo da neće biti dovoljno mjesta za
sve.
- Ti sjedni tamo - obratila sam se Fatimi, nastojeći zvučati kao da mi je
svejedno. - Nije mi problem sjesti za drugi stol.
- Ne budi smiješna. - Fatima me prijateljski gurnula laktom. - Neću te
napustiti! Zasigurno možemo negdje pronaći dva slobodna mjesta jedno uz
drugo.
Međutim, nije se pomaknula s mjesta. Nešto u načinu na koji je djevojka
prilazila Kate i Thei doimalo se čudnim - koraci su joj bili prožeti svrhovitošću
i teško opipljivim, ali jasno prisutnim, neprijateljstvom.
47
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Tražiš mjesto? - upitala je Thea ljubazno kada je djevojka došla do njih.
Kasnije ću doznati da se djevojka zove Helen Fitzpatrick i da je inače vesela
i sklona dobrom traču, no sada se ogorčeno nasmijala osmijehom nevjerice.
- Hvala, ali radije bih sjedila pokraj zahodske školjke. Zašto si mi rekla da
je gospođica Weatherby trudna? Poslala sam joj čestitku, a ona je u
potpunosti poludjela. Zabranila mi je izlaske na šest tjedana.
Thea nije odgovorila, no primijetila sam da se trudi suspregnuti smijeh, a
Kate, koja je bila leđima okrenuta Helen, nijemo je ustima oblikovala riječi
deset bodova, potom i prstima pokazavši broj Thei, pritom ne skidajući široki
osmijeh s lica.
- No? - Helen se nije dala pokolebati.
- Moja greška. Mora da sam krivo čula.
- Ne seri! Prljava lažljivice.
- Šalila sam se - odvratila je Thea. - Uostalom, nisam ti rekla da je
informacija provjerena - rekla sam ti da sam čula glasine. Sljedeći put najprije
provjeri činjenice.
- Želiš činjenice? Dobit ćeš činjenice. Načula sam neke činjenice o tvojoj
prethodnoj školi, Thea. U teniskom sam kampu upoznala djevojku koja je
pohađa. Rekla je da nisi zdrava u glavi pa su te zato izbacili. Pa, imali su
potpuno pravo, ako mene pitaš. Što se mene tiče, što prije izletiš odavde, to
bolje.
Kate je munjevito ustala i okrenula se kako bi se suočila s Helen. Lice joj
je poprimilo posve drugačiji izraz od onog vragolastog, prijateljskog izraza
koji je imala kada sam je upoznala u vlaku. Bilo je prožeto hladnom, krutom
ljutnjom koja me pomalo i uplašila.
- Znaš li u čemu je tvoj problem? - Nagnula se naprijed, primoravši Helen
da, gotovo nesvjesno, ustukne korak unatrag. - Provodiš previše vremena
slušajući glasine. Kad bi prestala uzimati zdravo za gotovo svaki trač koji ti
dopre do ušiju, ne bi završila sa zabranom izlazaka.
- Jebi se - ispljunula je Helen, a potom su sve djevojke protrnule kada su
iza sebe začule poznati glas gospođice Farquharson, nastavnice tjelesnoga.
- Je li sve u redu ovdje?
Helen je pogledom prostrijelila Theu, naizgled pregrizavši svoje sljedeće
riječi.
- Da, gospođice Farquharson - odgovorila je zlovoljno.
- Thea? Kate?
- Da, gospođice Farquharson - potvrdila je Kate.

48
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Izvrsno. Ako pogledate iza sebe, primijetit ćete dvije nove djevojke koje
sramežljivo traže slobodno mjesto, a nijedna od vas nije im ponudila da
sjednu. Fatima, Isa, napravite si mjesta na klupama. Helen, tražiš li mjesto?
- Ne, gospođice Farquharson. Jess mi čuva mjesto.
- Tada ti predlažem da pođeš sjesti na svoje mjesto. - Gospođica
Farquharson okrenula se namjeravajući otići, no tada se zaustavila kao
ukopana, a izraz lica joj se promijenio. Nagnula se pa pomirisala zrak nad
Theinom glavom. - Thea, kakav je ovo miris? Molim te, nemoj mi reći da si
pušila na školskom posjedu? Gospođica Weatherby jasno ti je dala do znanja
da ćemo u slučaju da to ponoviš morati obavijestiti tvojeg oca i razmisliti o
isključenju.
Uslijedio je dugačak trenutak tišine. Spazila sam kako Theini prsti
grčevito stišću rub stola. Razmijenila je pogled s Kate pa zaustila odgovor -
ali na vlastito iznenađenje, čula sam samu sebe kako odgovaram umjesto nje.
- Bile smo primorane sjesti u pušački vagon, gospođice Farquharson. U
vlaku. S nama je sjedio muškarac s cigarom - jadna je Thea morala sjediti
pokraj njega.
- Bilo je ogavno - ubacila se Fatima. - Odurno i smrdljivo. Bilo mi je
mučno, premda sam sjedila uz prozor.
Okrenuvši se prema nama, gospođica Farquharson uperila je pogled u
nas, a menije postalo jasno da nas pokušava procijeniti - mene i moje vedro,
dječje lice i osmijeh, te Fatimu i njezine tamne, nedužne i neprijetvorne oči.
Osjetila sam kako mi prsti nervozno posežu prema kosi pa sam se zaustavila,
ispreplevši ih iza svojih leđa kako bih ih zadržala podalje od lica.
Gospođica Farquharson ostala nas je neko vrijeme promatrati, potom
usporeno kimnuvši glavom.
- Zaista grozno iskustvo. U redu, nećemo više o tome. Ovoga puta. A sada
sjednite, djevojke. Prefektice će početi posluživati večeru svaki trenutak.
Sjele smo, a gospođica Farquharson otišla je svojim poslom.
- Uh, jebote - prošaputala je Thea. Posegnula je preko stola prema meni
pa mi stisnula dlan prstima koji su naspram mojih bili hladni poput leda i koji
su još uvijek drhtali zbog nervoze. - Ja... Bože, ne znam što bih rekla. Hvala
vam!
- Nevjerojatno - nadovezala se Kate. Odmahnula je glavom s izrazom lica
koji je bio mješavina olakšanja i skrušenog divljenja. Hladni bijes kojem sam
svjedočila na njezinu licu kada se suočila s Helen iščezao je, kao da ga tamo
nikada nije ni bilo. - Obje ste ovo odradile poput profesionalki.
- Dobro došle u Igru laži - rekla je Thea. Svrnula je pogled prema Kate. -
Može?

49
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kate je samo kimnula glavom.
- Dobro došle u Igru laži. Oh - lice joj se ponovno razvuklo u širok osmijeh
- i po deset bodova za obje.

50
Knjige.club
 Tatum & Ruby

F atimi i meni nije trebalo dugo da otkrijemo zašto djevojke Salten

Housea smatraju sobe u tornjevima najboljima - zapravo, doznale
smo to već prve noći. Pogledavši film u zajedničkoj prostoriji, vratila sam se
u našu sobu. Fatima je već bila tamo. Ležala je na krevetu, pišući pismo na
nečemu što se doimalo poput plavog papira kakav se obično rabi za pošiljke
koje će putovati avionom. Njezina kosa boje mahagonija izgledala je poput
dvaju tamnih zastora koji su joj uokvirili lice s obiju strana.
Podigla je pogled kada sam ušla u sobu pa zijevnula, a ja sam primijetila
da je već odjevena u pidžamu - oskudnu majicu bez rukava i ružičaste kratke
hlačice od flanela. Protegnula se, a majica se, slijedeći njezine ruke, podigla,
otkrivši komadić gologa, čvrstog trbuha.
- Spremna za spavanje? - upitala je sjevši u postelji.
- Itekako. - Uz škripu opruga, sjela sam na madrac pa izula cipele. - Bože,
mrtva sam. Toliko novih lica...
- Znam - Fatima je zabacila kosu iza sebe pa presavila pismo i spremila ga
u svoj noćni ormarić. - Nisam bila raspoložena za upoznavanje novih ljudi
nakon večere pa sam se vratila ovamo. Je li to bilo jako neuljudno od mene?
- Ne budi smiješna. Vjerojatno sam i sama trebala tako postupiti. Zapravo
i nisam previše razgovarala s ljudima - oko mene su uglavnom bile mnogo
mlađe djevojčice.
- Koji ste film gledale?
- Djevojke s Beverly Hittsa - odgovorila sam pokušavši zatomiti zijevanje, a
potom sam joj se okrenula leđima kako bih otkopčala košulju. Pretpostavljala
sam da ćemo imati nešto poput kabina sa zastorima, koje se može navući kada
poželiš privatnost. Čula sam mnoge priče o takvim kabinama u internatima,
no ispostavilo se da one postoje samo u zajedničkim spavaonicama. Od
djevojaka koje su imale sreće dobiti sobe očekivalo se da jedne drugima pruže
željenu privatnost kada to bude potrebno.
Već sam odjenula pidžamu pa stala kopati po svojem ormariću, tražeći
toaletnu torbicu, kada me neočekivani zvuk potaknuo da stanem i pogledam
preko ramena. Zazvučalo je poput tihog kucanja, no nije došlo s vrata, nego
s drugog kraja prostorije.
- Jesi li to bila ti? - upitala sam Fatimu.
Odmahnula je glavom.
51
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Upravo sam te namjeravala pitati to isto. Zvučalo je kao da dolazi s
prozora.
Zastori su bih navučeni pa smo obje nervozno ustale, osluškujući i
osjećajući se poprilično budalasto. I baš kad sam se namjeravala našaliti na
račun cijele zgode nekakvim komentarom o Matovilki, zvuk se ponovno
začuo, ovog puta glasniji, natjeravši nas obje da vrisnemo pa se potom
stanemo nervozno hihotati.
Ovog smo puta s posvemašnjom sigurnošću utvrdile da je zvuk došao s
prozora iznad mojeg kreveta pa sam mu prišla i povukla zastor.
Ne znam što sam očekivala zateći tamo - ali što god to nešto bilo, svakako
nije bilo ono što sam tog trena ugledala: blijedo lice uokvireno tminom koje
zuri kroz prozorsko staklo. Na trenutak sam ostala piljiti razjapljenih usta, no
potom sam se sjetila onog što sam primijetila ranije tog dana dok je minibus
vijugao prilazom: robusne, crne konstrukcije sustava protupožarnih stuba,
koji se protezao uz bokove zdanja i čije su vitice vijugale uz tornjeve. Potom
sam pomnije pogledala lice na prozoru. Bila je to Kate.
Osmjehnula se širokim osmijehom pa počela okretati ruku u zapešću, a ja
sam shvatila kako želi da otvorim prozor.
Zasun se pokazao krutim i hrđavim pa sam se na trenutak morala dobrano
pomučiti prije nego je prozor uz škripu popustio.
- No - rekla je Kate. Mahnula je rukom, pokazavši prema klimavoj crnoj
metalnoj strukturi pod sobom, čiji su se obrisi nazirali na svjetlijoj podlozi
mora u pozadini. - Što čekate?
Osvrnula sam se i pogledala Fatimu, koja je samo slegnula ramenima i
kimnula glavom, pa sam se, zgrabivši deku s podnožja svojeg kreveta,
uzverala na prozorsku dasku i zakoračila van na prohladni jesenji zrak.
Vani nas je dočekao spokoj noćnog zraka, a dok smo Fatima i ja u tišini
slijedile Kate uza drhtave metalne protupožarne stube, jasno sam čula
udaranje valova o šljunčanu obalu u daljini te krikove galebova koji su,
kružeći po nebu nad pučinom, dozivali jedni druge.
Kada smo zašli za posljednji zavoj protupožarnih stuba, zatekli smo Theu
kako nas čeka na njihovu vrhu. Nosila je majicu kratkih rukava koja je jedva
dosezala do vrha njezinih dugih, vitkih bedara.
- Rasprostri deku - rekla mi je, a ja sam je prebacila preko žičane mreže pa
sjela pokraj nje.
- Dakle, sada znate - rekla je Kate, počastivši nas zavjereničkim
osmijehom. - Naša je tajna u vašim rukama.
- A sve što vam možemo ponuditi zauzvrat za vašu šutnju - Thea je
dopustila da se posljednje riječi razvuku - je ovo - podigla je bocu Jack

52
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Daniel’s viskija - i ovo. – Pokazala je kutiju Silk Cut cigareta. - Pušite li? -
Nježno je dlanom udarila po dnu kutije pa je ispružila prema nama, ponudivši
nam usamljenu cigaretu koja je izvirila na vrhu.
Fatima je odmahnula glavom.
- Ne. Ali poslužit ću se ovim drugim. - Pokazala je glavom prema žestici,
a Kate joj je dodala bocu. Fatima je nesigurno potegnula iz boce, zadrhtala
pa potom obrisala usta, razvukavši ih u širok osmijeh.
- Isa? - ponukala me Thea još uvijek držeći cigaretu preda mnom.
Tada još nisam pušila. Zapalila sam jednom ili dvaput u svojoj londonskoj
školi, ali nije mi se svidjelo. Osim toga, vrlo sam dobro znala da mojim
roditeljima ne bi bilo drago da počnem pušiti, osobito mojem ocu koji je pušio
u mladosti i koji bi se svako toliko vratio svojem omraženom poroku i
samopreziru koji je išao s njime.
Ali ovdje... ovdje sam bila netko drugi... nova osoba.
Ovdje nisam bila savjesna školarka koja je domaće zadaće uvijek pisala
na vrijeme i koja bi usisala kuću prije izlaska s prijateljicama.
Ovdje sam mogla biti tko god poželim biti. Ovdje sam mogla biti netko u
potpunosti različit od mene.
- Hvala - rekla sam. Uzela sam ponuđenu cigaretu iz Theine kutije pa se s
njome nagnula bliže plamenu Kateina BIC upaljača, koji je ona zaštitila
dlanovima uobličenim u šalicu. Kosa mi se razlila po njezinoj ruci boje
tamnog meda, nježno je pomilovavši, a ja sam oprezno udahnula, zatreptavši
kada mi je dim zapekao oči, zdušno se nadajući da se neću početi gušiti.
- Hvala na onome danas - rekla je Thea. - Mislim na ono u vezi pušenja.
Zaista ste mi spasile guzicu. Ne znam što bih učinila da su me ponovno
izbacili. Prilično sam sigurna da bi me tata ovoga puta zaključao negdje i
bacio ključ.
- Nije vrijedno spomena. - Izdahnula sam, ostavši promatrati tračak dima
kako se uspinje prema nebu, otplutavši pokraj krova škole prema
veličanstvenom bijelom mjesecu koji je bio gotovo pun. - Nego slušaj, što si
mislila pod onime što si spomenula za večerom? Nešto o bodovima?
- Tako bilježimo rezultat - odgovorila je Kate. - Deset bodova za svaku
osobu koju nasamarite u potpunosti. Pet bodova ako smislite posebno
kreativnu priču ili uspijete nasmijati nekoga u situaciji koja zahtijeva
ozbiljnost. Petnaest bodova ako uspijete poniziti nekog bahatog napuhanka.
Ali bodovi zapravo ništa ne znače, nisu važni, oni su tu., ne znam. Kako bi
sve skupa bilo zabavnije.
- To je inačica igre koju su igrali u jednoj od škola koje sam pohađala -
nastavi Thea. Lijeno je povukla dim. - Običavali su to činiti novim

53
Knjige.club
 Tatum & Ruby
djevojkama. Cilj igre bio je nagovoriti ih da učine nešto glupo - primjerice,
reći im da je školska tradicija da sve učenice ponesu ručnike na
poslijepodnevno učenje kako bi se ubrzao proces večernjeg tuširanja ili ih
uvjeriti da se prvašice u unutrašnjem vrtu smiju kretati isključivo u smjeru
kretanja kazaljke na satu. Smiješne sitnice.
Uglavnom, kada sam došla ovamo, ponovno sam bila nova djevojka.
Pomislila sam - tko ih jebe. Ovoga ću puta ja biti ta koja će lagati, i ovog ću
puta svemu dati neki smisao. Neću se iskaljivati na novim djevojkama, na
onima koje su bespomoćne. Izvodit ću psine nad onima koje upravljaju
školom - nastavnicama i popularnim djevojkama. Nad onima koje misle da
su bolje od nas ostalih. - Izdahnula je gust oblak dima. - Samo, kada sam prvi
put nasamarila Kate, ona nije poludjela na mene, niti je prijetila da će me dati
izbaciti. Samo je prasnula u smijeh. I tada sam znala da nije jedna od njih.
- A niste ni vi - nadovezala se Kate urotnički. - Zar ne?
- Tako je - odgovorila je Fatima. Povukla je još jedan gutljaj iz boce pa se
široko osmjehnula.
Ja sam tek kimnula glavom. Prinijela sam cigaretu usnama pa ponovno
udahnula, ovog puta povukavši duboko i osjetivši kako mi dim ispunjava
pluća pa se iz njih upija u krv. Osjetila sam vrtoglavicu, a ruka kojom sam
držala cigaretu počela se tresti pa sam je spustila na žičanu mrežu
protupožarne platforme, nadajući se da ostale djevojke nisu primijetile moju
iznenadnu omamljenost.
Osjetila sam Thein pogled na sebi, popraćen neobičnim osjećajem, gotovo
uvjerenjem, da je, unatoč svojoj staloženosti, nisam uspjela zavarati svojom
krinkom i da točno zna što mi prolazi kroz glavu, kao i kakav sam napor
morala uložiti kako bih se pretvarala da mi ovo nije ništa neobično, no nije
me zbog toga zadirkivala, nego mi je pružila bocu.
- Potegni - rekla je, oštro naglasivši samoglasnike, a potom se, kao da je
prepoznala svoju bahatost, osmjehnula, ublaživši nadmenost kojom je izdala
naredbu. - Potrebno ti je nešto da te opusti nakon današnjeg dana.
Pomislila sam na svoju majku, usnulu pod bolničkom plahtom, na otrov
koji joj kapa u vene, na svojeg brata koji je sada bio sam u svojoj sobi u
Charterhouseu, na oca koji se po mraku vozio natrag prema našoj praznoj
kući u Londonu... živci su mi zaigrali, napeti poput struna violine, a ja sam
kimnula glavom pa slobodnom rukom posegnula prema boci.
Viski mi je dodirnuo usne, žareći poput vatre. Svim sam se snagama borila
protiv poriva da se nakašljem i ispljunem tekućinu iz usta, no svejedno sam je
progutala, osjetivši kako mi spaljuje ždrijelo i sve što joj se našlo na putu do
želudca. Napeta vlakna mojeg bića u trenu su se opustila, premda ne u
potpunosti, a ja sam pružila bocu Kate.
54
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kate je primila bocu pa je prinijela usnama, a njezin gutljaj nije bio nimalo
nalik opreznim gutljajima kakve smo potegnule Fatima i ja. Progutala je dva,
tri, pozamašna gutljaja, bez zastajkivanja; bez i najmanjeg znaka oklijevanja,
kao da pije mlijeko.
Kada je završila, obrisala je usta, a oči su joj zaiskrile u tami.
- Za nas - rekla je visoko podigavši bocu, izloživši je mjesečini koja je
zabljesnula na staklu. - Da nikada ne ostarimo.

55
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T heu najduže nisam vidjela pa je, dok silazim niz stube, i dalje
zamišljam onakvom kakva je bila prije sedamnaest godina, djevojka
prekrasna lica i kose koja je poput olujne fronte na mirnom, suncem
okupanom nebu.
Izronim iza ugla klimavih stuba, no prva stvar koju ugledam nije Thea
već jedan od Ambroseovih akvarela, obješen na uglu stubišta, koji prikazuje
Theu dok pliva Nizrječjem. Ambrose je uspio uhvatiti igru sunčevih zraka na
njezinoj koži i šarenilo blještavih boja nastalih lomom svjetlosti kroz prizmu
vode. Glava joj je zabačena unatrag, a dugačka, mokra kosa zaglađena uz
lubanju, čineći je još zavodljivijom.
Upravo s tom slikom u glavi zamaknem za posljednji ugao, pitajući se što
mogu očekivati - i zateknem Theu kako me čeka.
Ljepša je nego ikad prije - nisam mislila da je to moguće, ali tako je. Lice
joj je mršavije, crte lica izraženije, a tamna kosa kratko podšišana, gotovo uz
lubanju. Kao da joj je ljepota ogoljena sve do kostiju, lišena svilenog
vodopada njezine dvobojne kose, šminke i nakita.
Starija je, upečatljivija, čak i mršavija - previše mršava. A ipak, na neki je
način u potpunosti ista.
Pomislim na Kateinu zdravicu, one davne noći kada smo se jedva
poznavale. Da nikada ne ostarimo...
- Thee - uspijem procijediti.
Idućeg mi se trenutka nađe u zagrljaju, a joj pod rukom osjetim njezine
kosti. Fatima je također grli i smije se, a Thee progovori: - Zaboga, vas dvije,
zgnječit ćete me! I pripazite na moje čizme, šupak me izbacio iz taksija usred
pustopoljine. Morala sam gacati po blatu dovde.
Bazdi na cigarete... i alkohol, čiji joj slatkasti vonj prezrelog voća prožima
dah dok se smije u moju kosu, prije nego nas obje pusti iz zagrljaja pa priđe
stolu uz prozor.
- Ne mogu vjerovati da ste vas dvije majke. - Smiješak joj je isti kao i
nekoć, zaobljen i pomalo naheren, kao da skriva tajne. Izvuče istu onu stolicu
na kojoj je uvijek sjedila dok smo onomad pušile i pile do sitnih sati, pa sjedne
i stavi Sobranie cigaretu, crnu sa zlatnih vrškom, među usne. - Je li moguće
da su razvratnicama poput vas dopustili da se razmnožavaju?

56
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Tko bi rekao, ha? - Fatima izvuče svoju stolicu pa sjedne nasuprot njoj,
leđima okrenuta štednjaku. - Nešto slično rekla sam Aliju kada su mi u bolnici
dali Nadiju i rekli da je mogu povesti kući. Kojeg vraga da radim s njom?
Kate uzme tanjur pa ga pruži prema Thei, podigavši jednu obrvu.
- Hoćeš? Nećeš? Jesi li jela? Ostalo je dosta kuskusa.
Thea odmahne glavom pa pripali cigaretu prije nego će odgovoriti,
otpuhnuvši pozamašan oblak dima.
- U redu je. Dobro bi mi došlo piće. Uostalom, žarko želim čuti zašto smo,
dovraga, ovdje.
- Imamo vino... i vino... - reče Kate. Stane prebirati po naherenom
kuhinjskom ormariću. - I... vino. To je sve.
- Kriste, kako ste samo omekšale. Nema žestice? U redu onda, dajte mi
vino.
Kate natoči barem trećinu boce u veliku, napuknutu zelenoplavu čašu pa
je pruži Thei koja je podigne, promatrajući kako se svjetlost svijeće, koja stoji
nasred stola, prelama kroz tekućinu boje rubina.
- Za nas - reče naposljetku. - Da nikada ne ostarimo.
Međutim, više nisam spremna piti u to ime. Sada istinski želim ostarjeti.
Želim ostarjeti i vidjeti Freyu kako odrasta, osjetiti bore na svojem licu.
Nasreću, nisam primorana ništa reći jer se Thea zaustavi, već napola
prinijevši čašu usnama, pa uperi prstom u Fatiminu čašu limunade.
- Čekaj malo, kakav je to drek? Limunada? Ne možeš nazdraviti čašom
limunade. Ponovno si napumpana, zar ne?
Fatima odmahne glavom uz smiješak, a potom pokaže na maramu,
labavo omotanu oko svojih ramena.
- Stvari su se promijenile, Thea. Ovo nije tek puki modni dodatak.
- Oh, draga, daj molim te! Činjenica da nosiš hidžab ne znači da moraš
živjeti kao opatica! Muslimanke nam često dolaze u kasino, a jedna od njih
rekla mi je da se, primjerice, džin-tonik zbog kinina uopće ne smatra
alkoholom, nego ljekovitim sredstvom. I to je činjenica.
- Prvo, ta teorija u teološkim krugovima ima i svoj znanstveni naziv.
Obično je nazivaju potpunim sranjem - odgovori Fatima. I dalje se smješka, no
ispod smiješka nazire se i natruha čelične odlučnosti. - Drugo, čovjek ne može
a da ne posumnja u analitičke sposobnosti nekoga tko nosi hidžab u kasinu, s
obzirom na ono što nas Kuran uči o kockanju.
Prostorijom zavlada tišina. Razmijenim pogled s Kate pa udahnem kako
bih progovorila, ali mi ne pada na um ništa što bih u danoj situaciji bilo
primjereno reći, osim možda ispsovati Theu i reći joj da jebeno začepi.

57
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nekoć nisi bila takva čistunka - Thea naposljetku progovori, a ja osjetim
da se Kate, koja stoji uz mene, ukočila. Međutim, kutak Theinih usana već se
izvio u onaj prepoznatljivi nahereni smiješak. - Možda sam u krivu, no vrlo
se dobro sjećam igranja pokera na svlačenje jednom prilikom...? Ili je to
možda bila neka druga gospođica Qureshy?
- Ni ti nekoć nisi bila takva kuja - uzvrati Fatima, no u njezinu glasu nema
pakosti, a i dalje se smješka. Posegne preko stola pa lagano pljesne Theu po
nadlaktici. Thea prasne u grohotan smijeh, a osmijeh tako svojstven baš njoj
- široki, velikodušni osmijeh kojim se tako često rugala na vlastiti račun -
obasja joj lice unatoč silnom trudu uloženom da ga zatomi.
- Lažljivice - reče i dalje se cerekajući, a napetost iščezne iz zraka poput
statičkog elektriciteta čiji put uz bezopasno pucketanje završi u mokrom tlu.

Nisam sigurna koliko je sati u trenutku kada ustanem od stola kako bih
otišla u kupaonicu. Mora da je već prošla ponoć. Na povratku svratim u sobu
kako bih provjerila što je s Freyom. Zateknem je usnulu, ruku i nogu potpuno
opruženih i opuštenih.
Dok se spuštam vijugavim stubištem do prostorije u kojoj sjede moje stare
prijateljice, preplavi me snažan osjećaj déja vua. Fatima, Thea i Kate sjede na
svojim uobičajenim mjestima, glava okupljenih i pognutih oko treperavog
svjetla svijeće, a meni se na trenutak učini da im je ponovno petnaest. Pred
očima mi zatitra neobičan prizor stare gramofonske ploče koja je
počela preskakati utore, vrativši se na odjeke naših bivših života te mi se učini
da duhovi prošlosti počinju pristizati u sadašnjost, Ambrose... Luc... Srce mi
se stegne u grudima i osjetim bol koja je gotovo fizička, a na trenutak - kratak
i bolan trenutak - pred očima mi zaigra slika, isti onaj prizor koji sam se tako
zdušno trudila zaboraviti.
Sklopim oči i prinesem dlanove licu, protrljavši ga ne bih li tako otjerala
sliku - a kada ih ponovno otvorim, preda mnom su samo Thea, Fatima i Kate.
Ali sjećanje je i dalje tu - tijelo, opruženo na sagu, četiri preneražena, blijeda
lica, umrljana suzama...
Osjetim studeni dodir na dlanu pa se munjevito okrenem, a srce mi stane
lupati dok pogledom pretražujem stube koje vijugaju u tminu.
Nisam sigurna koga sam očekivala ugledati - u kući nema nikoga osim
nas četiriju - ali tko god to bio, on nije uistinu ovdje - dočekaju me samo sjenke
prostorije i lica djevojaka koje smo nekoć bile, koja nas promatraju sa zidova.
Potom začujem Katein prigušeni smijeh i shvatim. Nije u pitanju duh,
nego sjena Kateina psa Sjenke, koji se doima zbunjenim dok mi svoju hladnu
njušku molećivo gura u dlan.

58
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Misli da je vrijeme za spavanje - reče Kate. - Nada se da će ga jedna od
nas izvesti van u posljednju šetnju.
- Šetnju? - upita Thea. Izvuče još jednu Sobranie cigaretu pa njezin zlatni
kraj gurne među usne. - Jebeš šetnju. Hajdemo plivati.
- Nisam ponijela kostim - ispalim bez razmišljanja, ne shvativši isprva što
njezina podignuta obrva i vragolasti, izazovni izraz lica znače, no potom se
počnem smijati, napola iskreno, a napola preko volje. - Nema šanse.
Uostalom, Freya spava na katu. Ne mogu je ostaviti samu.
- Pa što? Drži se blizu Mlina! - reče Thea. - Kate. Daj ručnike!
Kate ustane, potegne gutljaj vina iz čaše na stolu pred nama pa priđe
kuhinjskom ormariću nedaleko štednjaka. Unutra su isprani ručnici, čije su
boje izblijedjele u pastelno sivilo. Dobaci po jedan Thei i meni, no Fatima
podigne ruke.
- Hvala, ali...
- No, daj... - Thea razvuče riječi. - Ovdje su samo žene, zar ne?
- Da, uvijek su samo žene, sve dok neki pijanac ne dobaulja na svojem
putu iz gostionice. Ne hvala, ostat ću ovdje.
- Kako hoćeš - odgovori Thea. - Isa, Kate, hajdemo! Nećete me valjda sad
i vas dvije iznevjeriti, ha, pljugerice?
Osovi se na noge pa stane otkopčavati košulju. Već nakon prvog dugmeta
jasno mi je da ispod nje ne nosi grudnjak.
Ne želim se razodjenuti. Znam da bi se Thea smijala mojoj
samokritičnosti, ali ne mogu iz glave izbiti pomisao da mi se tijelo još nije
oporavilo od poroda, da su mi mliječno bijele dojke prošarane plavim venama
i da se strije još nisu povukle s mojeg mlohavog trbuha. Bilo bi drugačije da i
Fatima pristane plivati s nama, ali ona je odbila - što ostavlja mene, Kate i
Theu, a njih su dvije jednako mršave i vitke kao i prije sedamnaest
godina. Međutim, svjesna sam da se ne mogu izvući, nipošto ako ne želim da
me Thea pošteno izriba. Uostalom, postoji djelić mene koji to želi. Nije u
pitanju samo vrućina zbog koje mi se kosa zalijepila za kožu vrata, niti način
na koji mi se haljina pripila uz znojna leđa. U pitanju je nešto više od toga.
Tu smo, sve smo tu. Postoji dio mene koji želi ponovno proživjeti taj dio
prošlosti.
Uzmem ručnik pa izađem van u tminu. Nekoć, dok smo bile tinejdžerice,
nikada nisam imala hrabrosti prva ući u vodu. Ne znam zašto - možda zbog
nekog neobičnog praznovjerja, straha od nečega što bi moglo vrebati u vodi.
Ako ostale djevojke budu sa mnom u vodi, bit ću sigurna. Kate i Thea bile su
te koje su uvijek predvodile juriš, obično se zaletjevši niz gat pa uz vrisak
skočivši bombu posred vodotoka, na onom mjestu gdje je riječna struja bila
jaka. Danas me, pak, moj kukavičluk tjera da skočim prva.
59
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Haljina koju nosim skrojena je od mekog, rastezljivog pamuka pa je
svučem u jednom potezu, ispustivši je potom pokraj sebe. Otkopčam grudnjak
pa spustim gaćice, iskoračivši iz njih. Potom duboko udahnem i spustim se u
vodu - brzo, prije nego moje prijateljice uzmognu posvjedočiti mojoj
ogoljenoj mlohavosti.
- Vau, Isa je već uskočila! - začujem riječi pod vodom pa izronim, drhteći
od studeni. Noć je topla, čak i vruća, no plima je visoka, a Nizrječje slano od
morske vode koja je nahrupila izravno iz hladnog Kanala.
Thea zakorači na gat dok se ja probijam kroz vodu, dašćući dok mi se
koža privikava na hladnoću. Naga je, a ja po prvi put primijetim da se i
njezino tijelo promijenilo, na neki način gotovo jednako drastično kao i moje.
Oduvijek je bila mršava, no sada njezina neuhranjenost graniči s anoreksijom.
Trbuh joj je uvučen, a dojke su joj dva plitka tanjurića naslonjena na
jasno ocrtana rebra. Jedna se stvar ipak nije promijenila - i dalje
je neopterećena izgledom svojeg tijela dok nesputano korača do samog ruba
platforme, a svjetlost žarulje baca dugačku vitku sjenku njezina tijela na
površinu vode. Thea se nikada nije sramila golotinje.
- Mičite mi se s puta, kuje - reče pa skoči savršenim skokom, dugačkim i
plitkim. Hrabar potez, ali i glup, gotovo na granici suicidalnosti. Nizrječje nije
tako duboko, a prepuno je raznoraznih prepreka - riječno dno prekriveno je
šiljastim kolcima, ostacima nekadašnjih gatova i pristaništa. Tu su i vrše
za jastoge te kojekakvo smeće što je riječna struja nanijela s kopna, a pješčani
se sprudovi dizanjem i spuštanjem plime te prolaskom godina neprestano
pomiču. Skok poput ovog lako može završiti slomljenim vratom pa Kate
protrne od užasa i prinese dlanove ustima iščekujući na gatu - no Thea potom
izroni, otresavši vodu iz kose poput psa.
- Što čekaš? - Thea dovikne Kate, koja ispusti dugačak uzdah olakšanja.
- Idiotkinjo jedna - reče ona glasom protkanim nečim nalik ljutnji. - Tu je
negdje pješčani sprud, mogla si poginuti.
- Ali nisam - odvrati Thea. I ona drhti i dašće zbog studeni, ali joj oči
blistaju. Koža ruke koju podigne iz vode kako bi mahnula Kate da nam se
pridruži, naježena je od hladnoće. - Hajde, ulazi u vodu, ženo.
Kate oklijeva... a na trenutak mi se učini da znam što joj se mota po glavi.
Isti prizor koji ni sama ne uspijevam potisnuti iz misli... plitka jama koja se
brzo puni vodom, pješčani zidovi koji se urušavaju... Potom se odlučno
uspravi u činu podsvjesnog prkosa koji joj ispuni svaki djelić tijela.
- U redu. - Svuče majicu bez rukava, oslobodi se svojih traperica pa se
okrene kako bi otkopčala grudnjak, a zatim, naposljetku, trenutak prije nego
će ući u vodu, dohvati bocu vina koju je ponijela sa sobom na gat pa povuče
dugačak, junački gutljaj. Postoji nešto u načinu na koji je zabacila glavu
60
Knjige.club
 Tatum & Ruby
unatrag i u pokretima njezina grla dok guta vino, nešto što je
nepodnošljivo mladenačko i ranjivo, pa na trenutak protekle godine
nestanu kao rukom odnesene, a ona je ponovno ona stara Kate; djevojka koja
sjedi na protupožarnim stubama Salten Housea i zabačene glave ispija
posljednje kapi iz boce viskija.
Uto ispusti bocu na hrpicu svoje odjeće, pripremi se za skok, a ja osjetim
talasanje vode kada je ona dotakne, niti pola metra od mene, pa potom
nestane ispod mjesečinom okupane površine.
Očekujem da će izroniti negdje u blizini... no nje nema. Nema ni
mjehurića pa je nemoguće dokučiti gdje je, a mjesečina koja se odbija od
površine ne prodire kroz vodu i ne otkriva ništa.
- Kate - zazovem panično mašući rukama po vodi oko sebe, osjećajući
kako me zebnja svakom novom sekundom obuzima sve snažnije. Potom
dometnem. - Thea, gdje je dovraga Kate?
Osjetim nešto na gležnju, hladan i čvrst stisak koji me povuče dolje,
duboko u zagrljaj Nizrječja. Zadržim dah prije nego mi glava potone, no
prebrzo se nađem duboko ispod površine da bih stigla vrisnuti, boreći se
protiv čudovišta koje me povlači prema dnu.
A tada, jednako iznenadno, stisak popusti, i ja izronim, halapljivo
gutajući zrak i otirući slanu vodu iz očiju, a prvi prizor koji ugledam onaj je
Kateina nasmijanog lica tik dok mojega, dok me njezine ruke pridržavaju na
površini.
- Kujo! - ispljunem, ne znajući bih li je radije zagrlila ili utopila. - Mogla
si me upozoriti!
- Onda sve skupa baš i ne bi imalo previše smisla - reče Kate zadihano.
Nasmijana je, a oči joj sjaje od sreće.
Thea je nasred Nizrječja, na mjestu gdje je riječna struja najjača, a voda
duboka. Pluta na leđima, na posljednjem valu plime prije nego nastupi oseka
i voda se počne povlačiti, plivajući kako bi se održala na istom mjestu.
- Dođite ovamo - vikne. - Savršeno je.
Fatima nas ostane promatrati s gata, a Kate i ja otplivamo do mjesta na
kojem Thea pluta, nepomična na mjesečini koja se zrcali o površinu vode, pa
se i nas dvije okrenemo na leđa. Osjetim kako se njihovi dlanovi isprepliću s
mojima pa nastavimo plutati u konstelaciji tijela, blijedih na mjesečini,
isprepletenih udova i prstiju koji grčevito hvataju sve oko sebe, sudaraju se
i gube hvat, pa ponovno hvataju.
- Hajde, Fati - zazove Thea. - Prekrasno je.
Ima pravo. Sada kad se tijelo priviknulo na studen vode, rijeka se doima
iznenađujuće toplom i ugodnom, a mjesec nad nama gotovo je pun. Kada

61
Knjige.club
 Tatum & Ruby
zaronim pod vodu i dalje ga mogu vidjeti kako svjetluca, razlomljen u tisuće
krhotina koje prodiru kroz mliječno bijele, muljevite vode Nizrječja.
Izronivši, primijetim da je Fatima prišla rubu gata pa sjela na njega i sada
gotovo čeznutljivo kruži prstom po površini morske vode.
- Nije isto bez tebe - Kate je pokuša privoljeti. - Hajde... znaš da to želiš...
Fatima odmahne glavom pa se osovi na noge kako bi se vratila u kuću. Ili
barem tako pretpostavim. Potpuno pogrešno. Dok je promatram, klizeći
rukama po površini vode, ona duboko udahne pa skoči - potpuno odjevena, a
njezine marame zalepršaju poput ptičjih krila na noćnom zraku prije nego
uz glasan pljusak udari o površinu.
- Ne vjerujem! - Thea zakriješti od veselja. - Ne mogu vjerovati da je to
učinila!
Kliznemo kroz vodu prema njoj, smijući se i drhteći, obuzete nekom
vrstom histerije, a Fatima se također smije dok se pokušava iskobeljati iz
zagrljaja svojih marama, grleći nas kako bi se održala na površini dok je
mokra odjeća vuče prema dnu.
Ponovno smo zajedno.
I taj kratki trenutak u vječnosti, to je jedino što je važno.

62
Knjige.club
 Tatum & Ruby

N oć je već poodmakla. Izvukle smo se iz vode, smijući se i proklinjući

kada smo, verući se na gat, izgrebale svoje goljenice o trulo drvo
puno iverja. Istrljale smo kosu ručnicima i posušile svoju naježurenu kožu.
Fatima se presvukla u suhu odjeću, odmahujući glavom, osupnuta vlastitom
nepromišljenošću, pa sada u pidžamama pospano ležimo na Kateinoj
pohabanoj sofi, u klupku umornih udova i mekih pokrivača, tračajući,
prisjećajući se i prepričavajući stare priče - sjećaš u se...
Fatimina je kosa raspuštena i vlažna, a sada kada joj uokviruje lice doima
se mlađom, puno sličnijoj djevojci kakva je nekoć bila. Teško je povjerovati
da već ima muža i dvoje djece. Gledam je kako se smije nečemu što je Kate
rekla, a kada izduljeni starinski sat s klatnom, naslonjen na suprotnom zidu,
otkuca dvaput, ona se okrene pa pogleda prema njemu.
- Oh, prokletstvo. Ne mogu vjerovati da je dva ujutro! Moram odspavati.
- Kakva amaterka - uzvrati Thea. Čini se da nije ni najmanje umorna;
zapravo izgleda kao da bi mogla ostati budna još satima. Oči joj zaiskre dok
ispija posljednje ostatke vina iz svoje čaše. - Sinoć nisam ni započela smjenu
prije ponoći!
- Upravo tako. Ti si naviknuta na takvo što - odgovori Fatima. - Neke od
nas provele su godine privikavajući se na kruti raspored dnevnog posla koji
traje od devet do pet, potom se baveći djecom predškolskog uzrasta tijekom
poslijepodneva. Nije se tako lako prebaciti na ovaj ritam. Pogledaj, i Isa
zijeva!
Sve se okrenu prema meni, a ja instinktivno pokušam zatomiti zijevanje,
iako su mi usta već napola razjapljena, pa potom slegnem ramenima,
nasmijavši se.
- Žao mi je, što da kažem? Izgubila sam izdržljivost zajedno s ravnim
trbuhom. Ali Fatima ima pravo... Freya će se probuditi u sedam. Moram
odspavati nekoliko sati prije toga.
- Hajdemo - reče Fatima ustavši i protegnuvši se. - Na spavanje.
- Čekajte - Kate reče potiho, a ja u tom trenutku shvatim da je tijekom
završnog dijela večeri bila neuobičajeno tiha. Fatima, Thea i ja prepričavale
smo svoje najdraže uspomene, međusobno se šaleći i podbadajući, izvlačeći
priče iz naftalina... ali Kate je bila tiha, čuvajući svoje misli za sebe. Sada nas
njezin glas iznenadi pa se sve okrenemo prema njoj. Sklupčana je u fotelji, a
63
Knjige.club
 Tatum & Ruby
raspuštena kosa baca joj sjenke na lice. Nešto u njegovu izrazu natjera nas sve
da se ukopamo na mjestu. Osjetim nelagodno komešanje u trbuhu.
- Što? - upita Fatima s uznemirenošću u glasu. Ponovno sjedne, ali ovog
puta na rub sofe, nervozno obavivši prste oko marame koju je ranije omotala
oko zaštitne rešetke štednjaka, ostavivši je tamo da se suši. - Što je?
- Ja... - započne Kate, smjesta zastavši. Obori pogled. - Oh, Bože -
promrmlja gotovo kao da razgovara sama sa sobom. - Nisam mislila da će biti
ovako teško.
Iznenada znam što će nam reći, i nisam sigurna da to želim čuti.
- Ispljuni to - reče Thea grubo. - Reci nam, Kate. Dovoljno smo dugo
obigravale oko toga, vrijeme je da nam kažeš zbog čega.
Kate bi mogla zatražiti da pojasni svoje riječi. Ali nema potrebe. Sve
znamo o čemu Thea govori. O razlogu našeg dolaska ovamo. O onome zbog
čega je poslala poruku, te dvije beznačajne riječi: Trebam vas.
Kate udahne pa podigne pogled, lica napola skrivenog sjenkama rođenim
iz prigušenog svjetla stolne svjetiljke.
Na moje iznenađenje, ne progovori. Umjesto toga ustane pa priđe
naramku novina naslaganom u posudi za ugljen pokraj štednjaka,
ostavljenima tamo kako bi se njima lakše potpalilo cjepanice. Na vrhu
naramka stoji Salten Observer, a ona ga uzme pa nam ga pruži bez riječi,
dopustivši da joj se na licu ocrta sav strah koji je skrivala tijekom večerašnjeg,
naizgled beskrajnog, pijančevanja.
Novine su jučerašnjeg datuma, a glavni naslov na prvoj stranici vrlo je
jednostavan.
NA NIZRJEČJU PRONAĐENA LJUDSKA KOST.

64
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DRUGO PRAVILO

Drži se svoje priče

S ranje. - Fatimin glas razbije tišinu, iznenadivši me svojom silovitošću.

- Sranje.
Kate pusti da joj novine padnu iz ruke, no ja ih zgrabim i podignem,
očima sumanuto preskačući po tekstu ispisanom na stranici. Policija je pozvana
da identificira ostatke pronađene na sjevernoj obali saltenskoga Nizrječja...
Ruke mi drhte tako nekontrolirano da jedva uspijevam čitati, a
nepovezane fraze miješaju se dok pogledom letim po stranici. Policijski
glasnogovornik potvrdio je... ostaci ljudskog kostura... nepoznata žrtva... ostaci u lošem
stanju.. .forenzička istraga... lokalno stanovništvo u šoku... područje zatvoreno za
javnost.
- Jesu li - Thea zastane, nimalo uobičajeno za nju, pa ponovno započne. -
Znaju li...
Ponovno zastane.
- Znaju li tko je? - završim umjesto nje krutim glasom u koji se uvukla
nesigurnost, gledajući u Kate koja je sjela i pognula glavu pod teretom našim
pitanja. Novine u mojoj ruci drhte, šuškajući zvukom nalik onome suhog lišća
koja opada sa stabala. - Znaju li čije je tijelo?
Kate odmahne glavom, no ne mora niti izreći riječi koje su nam svima na
pameti: Barem zasad...
- To je samo jedna kost. Moglo bi se ispostaviti da je u potpunosti
nepovezana s ičime, zar ne? - reče Thea, no lice joj se smjesta zgrči u grimasu.
- U kurac, koga zavaravam? Sranje!
- Udari šakom, istom onom u kojoj drži čašu, o stol, a čaša se rasprsne u
mnoštvo krhotina koje se rasprše posvuda.
- Oh, Thee - reče Kate prigušenim glasom.
- Prestani dramatizirati, Thee - obrecne se Fatima ljutito. Priđe sudoperu
kako bi uzela krpu i metlicu. - Jesi li se porezala?

65
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- dobaci joj preko ramena.
Thea odmahne glavom, lica blijeda poput krpe, no dopusti Fatimi da joj
pregleda dlan nakon što je kuhinjskom krpom s njega obrisala vinski talog.
Kad Fatima povuče Thein rukav prema ramenu, ugledam ono što je
mjesečina ranije te večeri skrila - tragove bijelih ožiljaka s unutrašnje stane
podlaktice, odavno zacijeljenih, ali i dalje vidljivih, i ne mogu si pomoći da ne
ustuknem i odvratim pogled, prisjećajući se vremena kada su te porezotine
bile svježe i gadne.
- Idiotkinjo - prekori je Fatima, no njezin je dodir, dok briše krhotine
stakla s Theina dlana, nježan, a glas drhtav.
- Ne mogu prolaziti kroz ovo - reče Thea, a ja tek sad shvatim koliko je
zapravo pijana i koliko je to dobro prikrivala do ovog trena. - Ne opet, ne
sada. Čak bi i glasine - znate li uopće koliko su strogi u kasinima? A ako se
policija upetlja u sve... - Glas je izda, a zamijeni ga zvuk jecaja koji se
pokušava probiti na površinu. - Sranje, mogla bih izgubiti svoju licencu
krupjea. Mogla bih trajno ostati bez posla.
- Slušaj, sve smo u istoj gabuli - reče Fatima. - Misliš da ljudi žele liječnicu
opće prakse kojoj nešto takvo visi nad glavom? Ili odvjetnicu? - Pokaže
glavom prema meni. - Isa i ja možemo izgubiti jednako puno kao i ti.
Ne spomene Kate. Nema potrebe.
- I što sada? - Thea upita naposljetku. Pogleda najprije mene pa svrne
pogled na Kate i potom na Fatimu. - Sranje. Zašto si nas, dovraga, pozvala
ovamo?
- Jer imate pravo znati - odgovori Kate. Glas joj podrhtava.
- I jer nisam mogla smisliti sigurniji način da vas obavijestim o tome.
- Moramo učiniti ono što smo trebale prije svih tih godina - progovori
Fatima odlučno. - Uskladiti priče prije nego nas ispitaju.
- Priča je ista kao i do sada, nije se promijenila - odgovori Kate. Zgrabi
novine iz mojih ruku pa ih presavije, sakrivši naslov i pritom zagrebavši
naslovnicu noktima. Ruke joj se tresu. - Naša priča je da ne znamo ništa. Ništa
nismo vidjele. Ne preostaje nam ništa doli držati se te priče - ne možemo je
sada mijenjati.
- Ali što da učinimo u ovom trenutku? - Thea podigne glas.
- Da ostanemo? Odemo? Fatima je došla autom, na kraju krajeva. Nema
razloga da ostanemo ovdje.
- Ostat ćete - odgovori Kate istim onim tonom kojeg se tako dobro sjećam
- tonom posvemašnje konačnosti s kojim se nema smisla prepirati. - Ostat ćete
jer su svi uvjereni da ste došle zbog sutrašnje večere.

66
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Molim? - Thea se zbunjeno namršti, a meni po prvi put sine da Thea i
Fatima ne znaju ništa o tome. - Kakve večere?
- Okupljanje bivših učenica.
- Ali nismo pozvane - usprotivi se Fatima. - Nema šanse da bi nas pozvali
na okupljanje? Ne nakon onoga što se dogodilo?
Kate slegne ramenima pa, umjesto odgovora, priđe plutenom panou
pokraj sudopera i izvuče pribadaču koja je do tog trenutka pridržavala četiri
pozivnice, ispisane na krutom papiru, pa se vrati, držeći ih u ruci.
- Izgleda da ipak jesu - reče pruživši pozivnice pred sebe.

Udruga bivših učenica Salten Housea

…………………………………..
poziva na ljetni bal bivših učenica.

Na isprekidanoj crti svake pozivnice stoji jedno od naših imena, ručno

ispisano tamnoplavom tintom nalivpera.

Kate Atagon
Fatima Chaudhry (rođena Qureshy)
Thea West
Isa Wilde

Pozivnice se u Kateinoj ruci doimaju poput igraćih karata raširenih u

lepezu, a ona ih drži pred nama kao da nas poziva da izvučemo jednu i
okušamo sreću.
Ali ja ne gledam na imena, niti na reljefna, pozlaćena slova kojima je tekst
ispisan. Promatram rupe koje je na svakoj pozivnici ostavila pribadača kojom
su bile pričvršćene za pano, i ne mogu se oteti razmišljanju da unatoč svom
našem trudu da se oslobodimo tereta mladenačkih pogrešaka, stvari uvijek
završe na isti način - nas četiri, kao pribadačom prikovane jedna uz drugu
zajedničkom prošlošću.

67
Knjige.club
 Tatum & Ruby

L ikovni odgoj većini je nas u Salten Houseu bio izborni predmet, nešto
čime ćemo, kako su običavali govoriti u školi, „obogatiti nastavne
sadržaje”. Iznimka su bile djevojke koje su se namjeravale ozbiljnije baviti
umjetnošću, a ja nipošto nisam bila jedna od njih, tako da je prošlo nekoliko
tjedana prije nego sam se u potpunosti priviknula na dnevnu rutinu Saltena i
priključila nastavi u likovnom ateljeu, gdje sam upoznala Ambrosea Atagona.
Salten, kao i većina internata, dijeli učenice u školske domove, a u Saltenu
je svaki nosio ime neke grčke božice. Fatima i ja dodijeljene smo istome
domu, nazvanom po Artemidi, božici lova, pa je obogaćenje naših nastavnih
sadržaja počelo približno u isto vrijeme. Jednog mrazovitog listopadskog jutra
našle smo se u unutarnjem dvorištu, hodajući amo-tamo i tražeći
likovni atelje ili barem nekoga tko je upućeniji u razmještaj prostorija, a koga
bismo mogli upitati da nas uputi u pravom smjeru.
- Gdje je taj prokleti atelje? - ponovila je Fatima deseti put, a ja sam,
možda po osmi put, odgovorila:
- Ne znam, ali pronaći ćemo ga. Prestani paničariti. Nisam još uspjela
riječi izgovoriti do kraja kada je pokraj nas projurila drugašica, grčevito držeći
glomazni blok akvarel papira, žureći u smjeru matematičkih učionica.
Doviknula sam joj: - Hej, ti! Ideš li na likovni?
Okrenula se, lica zajapurenog od žurbe.
- Da, ali kasnim. Što trebate?
- I mi trebamo biti na likovnome, ali smo se izgubile. Smijemo li s tobom?
- Da, ali požurite. - Jurnula je kroz nadsvođeni prolaz prekriven bijelim
biserkom pa kroz drvena vrata koja nikad prije nismo vidjele, zakriljena
sjenkama bujnog grma.
Unutra nas je dočekalo nezaobilazno stubište - po odlasku iz Saltena
nikada nisam uspjela povratiti tako dobru fizičku kondiciju - pa smo je
slijedile uza stube, barem dva ili tri kata, dok se naposljetku nismo zapitale
kamo nas to, pobogu, vodi.
Stube su se naposljetku proširile u manje odmorište s ožičenim staklenim
vratima, koja je djevojčica širom otvorila.
Unutra nas je dočekala izdužena, zasvođena galerija, niskih zidova i
krova čiji su se krakovi spajali u trokutasti luk. Prostor nad našim glavama
bio je ispresijecan potpornim gredama i podupiračima na kojima su se sušili
68
Knjige.club
 Tatum & Ruby
svježi akvareli i crteži. Dojam su upotpunjavali i neobični predmeti, koji su
vjerojatno služili kao motivi u kompozicijama mrtve prirode - prazna
krletka, slomljena lutnja, preparirani marmozet čije su se tužne oči doimale
punima mudrosti.
Pravih prozora nije bilo jer su zidovi bili preniski. Svjetlost je prodirala
kroz svjetlarnike raspoređene po krovnom svodu, a ja sam shvatila da se
vjerojatno nalazimo u potkrovlju iznad matematičkih učionica. Prostorija,
okupana zimskim suncem te ispunjena predmetima i slikama, nije bila nalik
nijednoj drugoj učionici koju sam dotad vidjela - odreda obojenima u bijelo,
sterilnima i bolno čistima - pa sam zastala na vratima, omamljeno trepćući i
upijajući prizor pred sobom.
- Oprosti, Ambrose - ispalila je drugašica, a ja sam ponovno zatreptala.
Još nešto posve neobično. Ostalo nastavničko osoblje Salten Housea odreda
su činile žene, a obraćali smo im se s gospođice i njihovim prezimenom,
neovisno o njihovom bračnom statusu.
Nitko od njih, ali baš nitko, nije se služio svojim imenom.
Okrenula sam se kako bih vidjela kome se to obratila tako ležerno.
I tako sam po prvi puta ugledala Ambrosea Atagona.

Jednom sam priliku pokušala Ambrosea Atagona opisati dečku s kojim

sam hodala prije nego je Owen ušao u moj život, no shvatila sam da je to
gotovo nemoguće. Imam njegove fotografije, no one prikazuju samo
muškarca prosječne visine, kuštrave tamne kose i ramena iskrivljenih od
neprestanog pogrbljivanja nad crtežima. S Kate je dijelio mršavo, izražajno
lice, a godine crtanja na nemilosrdnom suncu i škiljenja na blještavom
svjetlu zaljeva izbrazdale su mu kožu borama zbog kojih je, paradoksalno,
izgledao mlađe od svojih četrdeset pet godina. Krasile su ga i Kateine sivkasto
plave oči, vjerojatno najupečatljiviji detalj njegove pojave, no čak ni te oči na
fotografijama nisu onako živahne kakve su u mojim uspomenama - a
Ambrose je uistinu prštao životom - neprestano je radio, smijao se, volio...
ruke mu nikada nisu mirovale, bilo da su motale cigaretu, slikale, crtale ili
podizale čašu kako bi iskapio snažno crno vino koje je u dvolitarskim bocama
čuvao pod sudoperom u Mlinu - vino tako intenzivna okusa da ga nitko drugi
nije mogao piti.
Samo je umjetnik Ambroseova kalibra mogao zauzdati takvu životnu silu
i u jednoj osobi pomiriti oprečnost posvemašnje koncentracije i nemirne
energije, upotpunjenu tajnovitom magnetskom privlačnošću čovjeka inače
posve neupadljiva izgleda.
Međutim, nikada nije načinio autoportret. Barem ja ne znam za njega.
Zapravo ironično, s obzirom na to da je slikao sve što je vidio oko sebe - ptice
69
Knjige.club
 Tatum & Ruby
na rijeci, djevojke u Salten Houseu, podrhtavanje krhkog močvarnog cvijeća
na ljetnom povjetarcu mreškanje valova na nemilosrdnom vjetru Nizrječja...
Kate je crtao gotovo opsesivno, zatrpavši kuću crtežima koji je prikazuju
dok jede, pliva, spava, igra se... a kasnije je crtao i mene, Theu i Fatimu,
premda je svaki put iznova tražio naše dopuštenje. Još uvijek se sjećam
njegova nesigurnog, pomalo promukloga glasa, uvelike nalik Kateinu. - Bi li
vam, hm, bi li vam smetalo da vas crtam?
A nama nikada nije smetalo. Iako je zapravo trebalo.
Jedno dugačko ljetno poslijepodne provela sam sjedeći za kuhinjskim
stolom dok me on crtao. Jedna naramenica haljine kliznula mi je s ramena, a
brada mi je počivala u dlanovima. Oči su mi se zaustavile na njemu. I danas
se sjećam milovanja sunca na svojem obrazu i vreline svojeg pogleda na
njemu, te gotovo neprimjetnog električnog naboja koji bi zaiskrio svaki put
kada bi on podigao pogled s crteža i zagledao mi se u lice, a oči nam se srele.
Darovao mi je taj crtež, no ne znam što se dogodilo s njime. Dala sam ga
Kate jer ga u školi nisam imala kamo sakriti, a imala sam osjećaj da ga ne bih
trebala pokazati roditeljima, ili djevojkama u Salten Houseu. Oni ne bi
razumjeli. Nitko ne bi razumio.

Kada je nestao, krenula su šaputanja - o njegovoj prošlosti, o osudama za

zlouporabu droga, o činjenici da nije imao potrebne kvalifikacije za posao koji
je radio. Tog prvog dana, međutim, nisam znala ništa od toga. Nisam znala
kakvu će ulogu Ambrose odigrati u našim životima, niti mi u njegovom, niti
da će njegov ulazak u naše živote podići valove koji će se nastaviti mreškati
do današnjih dana. Stajala sam pred njime, držeći remen svoje torbe i dašćući,
a on se uspravio, netom pregledavši rad na štafelaju jedne od učenica.
Pogledao je prema meni tim plavim očima pa me nagradio osmijehom koji
mu je naborao kožu iznad brade i u kutovima očiju.
- Zdravo - rekao je blago, odloživši posuđeni kist i obrisavši ruke o svoju
pregaču. - Mislim da se nismo upoznali. Ja sam Ambrose.
Otvorila sam usta, ali riječi nije bilo. Postojalo je nešto u njegovu pogledu,
nekakva neobična usredotočenost zbog koje bi, onog trenutka kada bi te
pogledao, povjerovao da mu je stalo do tebe, bez ikakve zadrške i skrivenih
namjera. Da ne postoji nitko na ovom svijetu tko mu je hitniji od tebe. Da si
sama u sobi, premda je ona puna ljudi.
- Ja... ja sam Isa - rekla sam naposljetku. - Isa Wilde.
- Ja sam Fatima - predstavila se Fatima pa ispustila torbu koja je, uz tupi
udarac, pala na pod. Pogledala sam je dok se ogledavala po prostoriji, spazivši
joj na licu zapanjenost uvelike nalik mojoj dok je upijala sve detalje ove spilje
pune blaga, tako različite od uobičajene sterilnosti škole.
70
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Pa, Fatima - rekao je Ambrose - Isa, drago mi je.
Primio je moj dlan u svoj, ali ne kako bismo se rukovali, što sam
očekivala. Umjesto toga, zavukao je moje prste među svoje, u svojevrsni
stisak, kao da jedno drugome polažemo nekakvu zakletvu ili dajemo
obećanje. Dlanovi su mu bili topli i snažni, a boja mu je tako duboko prodrla
u naboranu kožu zglobova na prstima i u žljebove oko noktiju da sam bila
poprilično sigurna da ju je nemoguće isprati odande, koliko god silovito ribao.
- U redu - rekao je, pokazavši rukom prema prostoriji iza sebe. - Uđite.
Odaberite štafelaj. I najvažnije, osjećajte se kako kod kuće.
Tako je i bilo.

Ubrzo smo shvatile da su Ambroseovi satovi drugačiji. Smjesta sam

primijetila ono očito - da su se učenice Ambroseu obraćale imenom, da
nijedna od njih nije nosila kravatu i prsluk, i tome slične sitnice.
- Nema ničeg goreg od kravate koja se vuče po akvarelu - rekao je prvog
dana, ponukavši nas da ih skinemo. Međutim, nije u pitanju bila samo
praktičnost, bilo je tu i nešto više od toga. Svrha je bila olabaviti krutu
formalnost škole i stvoriti prijeko potrebni prostor u okrilju sterilne
jednoličnosti Salten Housea u kojem su djevojke mogle disati.
Na satovima je bio profesionalan - unatoč svim tim djevojkama koje su
bile zaluđene njime i koje su otkopčavale svoje košulje toliko duboko da bi im
grudnjaci izvirili kad god bi posegnule prema platnu. On se držao na
pristojnoj udaljenosti - kako fizički, tako i metaforički. Tog prvog dana, kada
je primijetio kako se mučim sa svojim crtežom, prišao mi je sleđa, zastavši
tamo, a ja sam se prisjetila svoje bivše nastavnice likovnog, gospođice Driver,
koja se običavala sagnuti nad učenicima pa preko njihovih ramena raditi
izmjene na crtežima, tako blizu da je bilo nemoguće ne osjetiti toplinu njezina
tijela ili osjetiti miris njezina znoja.
Ambrose je bio drugačiji. Držao se podalje, cijeli korak iza mene, tih i
zamišljen, pogledavajući s mojeg lista na ogledalo koje sam stavila na stolić
pred štafelajem. Crtale smo autoportrete.
- Sranje je, zar ne? - rekla sam beznadno. Smjesta sam se ugrizla za jezik,
očekujući prijekor zbog neprimjerena rječnika. No Ambrose naizgled nije čuo
što sam rekla. Samo je stajao tamo, škiljeći, u potpunosti usredotočen na papir
preda mnom, kao da uopće ne zamjećuje moje prisustvo. Pružila sam
mu olovku, očekujući da će, poput gospođice Driver, sam ucrtati prepravke.
Primio ju je, u potpunosti odsutan duhom, no nije ju prinio papiru. Pogledao
me umjesto toga.
71
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nije sranje - rekao je ozbiljnim tonom. - Ali problem je u tomu što ne
gledaš, nego crtaš ono za što misliš da je tamo. Pogledaj. Istinski se zagledaj
u svoj odraz u zrcalu.
- Okrenula sam se, svojski se trudeći usredotočiti na sebe umjesto na
Ambroseovo izborano, vremešno lice iznad svojeg ramena. Sve što sam
vidjela bile su nepravilnosti - pjege na mojoj bradi, natruha mladenačkog sala
koje je uokvirilo donju čeljust, čuperci neukrotive kose koji su se uspjeli
osloboditi spona elastične gumice.
- Ne uspijevaš sve povezati u jednu cjelinu jer stavljaš na papir crte lica,
ali ne prenosiš i osobu koju čine. Ti si puno više doli puki zbir nesavršenosti i
sumnji. Osoba koju vidim kad te pogledam... - Zastao je, a ja sam ostala
iščekivati, osjećajući njegov pogled na sebi i pokušavajući ostati mirna pod
nesmiljenim intenzitetom njegovih očiju. - Vidim djevojku koja se svojski
trudi. Vidim djevojku koja je nervozna, ali i snažnija nego je svjesna. Vidim
djevojku koja je zabrinuta, ali sasvim bezrazložno.
Osjetila sam žarenje u obrazima, ali riječi, koje bi zvučale tako otrcano da
su došle iz bilo čijih tuđih usta, nekako su zazvučale poput apsolutne istine
jednom kada ih je Ambrose izgovorio svojim promuklim glasom.
- Nacrtaj to - rekao je. Pružio mi je olovku natrag, a lice mu se ozarilo
osmijehom, naboravši mu obraze i otkrivši bore u kutovima njegovih očiju,
koje kao da je netko u tom trenutku iscrtao po njegovu licu. - Nacrtaj osobu
koju ja vidim.
Nisam znala što reći. Samo sam kimnula glavom.
I dan-danas čujem njegov glas u glavi, nesiguran i promukao, tako nalik
Kateinu. Nacrtaj osobu koju vidim.
Još uvijek negdje imam taj crtež na kojem je djevojka čije je lice otvoreno
svijetu, djevojku koja ne skriva ništa osim vlasti nesigurnosti. Ali ta osoba,
koju je Ambrose vidio i u koju je vjerovao, više ne postoji.
Možda nikada nije ni postojala.

72
Knjige.club
 Tatum & Ruby

F reya se probudi čim na prstima uđem u Lucovu sobu (ne mogu o njoj
razmišljati na drugi način), a premda se ja zdušno trudim uljuljkati je
natrag u san, ona ne surađuje pa je naposljetku ponesem u svoj krevet - Lucov
krevet - kako bih se mogla opružiti dok je hranim, potom se poduprvši rukom
savijenom iznad njezina zbijenoga, malenog tijela kako je ne bih slučajno
pritisnula svojom težinom kada napokon usnem.
Ležim i promatram je, čekajući da me savlada san, i razmišljam o
Ambroseu... i Lucu... i Kate, koja je sada ostala bez ikoga na svijetu, u ovoj
kući koja se pomalo urušava, u ovom prekrasnom mlinskom kamenu koji joj
visi oko vrata. Kamen pomalo tone, propada u varljivi pijesak Nizrječja, a ako
ga se ne uspije osloboditi, povući će je za sobom na dno.
Kuća se povija i škripi na vjetru, a ja s uzdahom okrenem svoj jastuk na
hladniju stranu.
Trebala bih razmišljati o Owenu i svojem domu, ali ne mogu. Razmišljam
o prošlosti, o beskrajno dugim ljetnim danima koje smo provele ovdje, pijući,
plivajući i smijući se, dok nas je Ambrose skicirao, a Luc promatrao svojim
lijenim, bademastim očima.
Možda je to zbog ove sobe, ali Luc mi se čini bližim nego tijekom
proteklih sedamnaest godina, a dok sklopljenih očiju ležim na njegovoj
postelji, okružena duhovima njegovih negdašnjih stvari, ćuteći svježu studen
njegovih plahti na svojem obrazu, ne mogu se oteti neobičnom osjećaju da
leži pokraj mene - topli, vitki stranac s udovima opaljenim suncem i
razbarušenom kosom.
Privid se doima tako stvarnim da se natjeram okrenuti i otvoriti oči kako
bih raspršila tu iluziju, a u postelji pokraj sebe, naravno, ugledam samo Freyu,
pa odmahnem glavom.
U što sam se pretvorila? Nisam nimalo bolja od Kate, koju proganjaju
duhovi prošlosti.
Prisjetim se sebe, kako ležim na istom ovom mjestu jedne davne, davne
večeri i ponovno mi se učini da vidim gramofonsku ploču koja preskače
žljebove, iznova ponavljajući iste glasove i pjesme.
Svi su tu: Luc, Ambrose, ali ne samo oni, nego i mi, duhovi naše prošlosti,
vitke nasmijane djevojke kakve smo bile prije nego je ljeto završilo razornim
udarom, ostavivši svaku od nas ozlijeđenu na svoj način i primoravši nas da

73
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pokušamo nastaviti sa svojim životima lažući, ali ovoga puta ne iz zabave,
nego kako bismo preživjele.
Ovdje, u ovoj kući, duhovi djevojaka koje smo nekada bile itekako su živi
- jednako stvarni poput žena koje noćas ovu kuću dijele sa mnom. Osjećam
njihovo prisustvo i jasno mi je zbog čega Kate ne može otići.
Gotovo sam utonula u san. Vjeđe su mi teške. Primim mobitel u ruke
kako bih posljednji put večeras provjerila koliko je sati prije nego se predam
snu. Dok ga vraćam na njegovo mjesto, svjetlo ekrana obasja neravne podne
daske i rupe među njima, a meni nešto zapne za oko. Komadić papira viri
između dasaka, a ja i na ovako slabom svjetlu vidim da je na njemu
nešto napisano. Možda pismo? Nešto što je Luc napisao pa izgubio, ili sakrio
tamo?
Srce mi počne lupati zbog osjećaja da narušavam njegovu privatnost, što
na neki način i činim, no svejedno povučem kutak, a prašnjavi papir, obavijen
paučinom, s lakoćom klizne van.
Stranica je puna linija pa se čini da je u pitanju crtež, no na prigušenom
svjetlu zaslona svojeg mobitela ne mogu dobro razaznati o čemu se radi. Ne
želim pojačati svjetlo kako ne bih probudila Freyu, stoga odnesem papir do
otvorenog prozora na kojem zavjesa treperi na morskom povjetarcu. Tamo
podignem papir, okrenuvši ga tako da mjesečina obasja njegov sadržaj.
Na papiru je nedovršeni akvarel djevojke, rekla bih Kate, a po svemu
sudeći mogao bi biti Ambroseov, premda ne mogu biti sigurna. Teško je reći
sa sigurnošću jer je slika uništena debelim crnim linijama koje je netko nanio
u naletu bijesa. Crte prekrivaju djevojčino lice, a mahnita silina kojom su
nanesene mjestimično je probila papir. Mjesta na kojima su joj bile oči, netko
je probio olovkom, kao da nije bilo dovoljno prekriti joj lice črčkarijama.
Netko ju je izbrisao, uklonio iz postojanja, u potpunosti uništio.
Na trenutak se ukopam pokraj prozora, držeći u ruci komad papira koji
drhti na morskom povjetarcu, pokušavajući dokučiti značenje svega ovoga.
Je li Luc to učinio? No teško mi je povjerovati da bi on učinio takvo što. Volio
je Kate. Je li Kate odgovorna za ovo? Koliko god to zvučalo nevjerojatno,
puno mi je lakše povjerovati u to.
Još uvijek stojim tamo, pokušavajući razriješiti misterij tog mržnjom
prožetog uratka, kada vjetar iznenada zapuhne osjetno jače, istrgnuvši mi
papir iz ruke. Brzo posegnem za njime, ali vjetar je brži pa mi ne preostane
ništa drugo nego bespomoćno promatrati kako papir na vjetru lebdi prema
Nizrječju i njegovim mutnim, blatnim vodama.
Što god to bilo, što god značilo, sada ga više nema. Okrenem se prema
postelji i neznatno zadrhtim unatoč toplini noći pa, ne mogavši si pomoći,
pomislim - možda i bolje da je tako.
74
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T oliko sam izmorena da bi dobar san trebao biti zajamčen, ali ne bude
tako. Zaspim vrteći u mislima prizor izgrebanog lica, no kada usnem,
vidim Salten House, njegove duge hodnike i zavojita stubišta po kojima bez
kraja i konca tražim prostorije koje ne mogu pronaći i mjesta koja ne postoje.
U snovima slijedim ostale niz hodnike te čujem Katein glas s čela kolone,
Ovim putem... još malo i tu smo! Fatima joj plačnim glasom uzvraća: Opet lažeš...
Sjenka se u nekom trenutku probudi pa zalaje, a ja začujem glas koji ga
pokušava utišati, nečije korake i zvuk otvaranja vrata - Kate ga izbacuje iz
kuće.
Nakon toga zavlada tišina. Ili barem ono što bi se moglo nazvati tišinom
u ovoj staroj, ukletoj kući koja se neumornom škripom bori protiv naleta
vjetra i plime.
I drugi puta me probude zvuci zabrinutih, prigušenih glasova van kuće pa
se, onako snena i zbunjena, uspravim u postelji. Jutro je, sunčeve zrake
probijaju se kroz tanašne zastore, a Freya se pospano meškolji u lokvici
sunčeve svjetlosti pokraj mene. Kada se oglasi, primim je u naručje i počnem
dojiti, no glasovi pred kućom objema nam odvlače pažnju. Ona neprestano
podiže glavicu, čudeći se neobičnoj sobi i neobičnom svjetlu - tako drugačijem
od prigušenog žutog sunca koje prodire u naš londonski stan tijekom ljetnih
poslijepodneva. Ovdašnje je svjetlo čisto, blještavo - bolno za oči i prepuno
odraza valova rijeke, koji poigravaju na stropu i zidovima na mjestima gdje
im ništa ne priječi put.
A tu su i glasovi koji ne posustaju... tihi, zabrinuti glasovi popraćeni
Sjenkinim nezadovoljnim zavijanjem koje služi kao kakva glazbena podloga.
Naposljetku odustanem pa zamotam Freyu u njezin poplun, odjenem svoj
kućni ogrtač pa se spustim u prizemlje, bosim nogama čvrsto prianjajući uz
izlizane drvene daščice stuba. Vrata Mlina koja vode prema obali širom su
otvorena, dopuštajući sunčevim zrakama da se razliju po prizemlju, a ja znam
da nešto nije u redu čak i prije nego zamaknem za ugao.
Kameni pod zamrljan je krvlju.
Zaustavim se na uglu stubišta, čvrsto privinuvši Freyu na grudi u kojima
mi srce sada divljački udara, kao da bi njezina blizina mogla smiriti mahnito
lupanje. Nisam ni svjesna koliko je snažno privijam k sebi dok ona ne zacvili,
buneći se, a ja tek tada shvatim da su mi se prsti zarinuli u njezina meka,

75
Knjige.club
 Tatum & Ruby
debeljuškasta stegna. Primoram prste da se opuste, a stopala da se nastave
spuštati stubama do popločanog poda prizemlja, umrljanog krvlju.
Prišavši bliže, shvatim da nisu u pitanju nasumične kapljice, kako mi se
učinilo s vrba stubišta, nego otisci šapa. Sjenkinih šapa. Vode od ulaznih
vrata, neznatno kruže, a potom opet brzo nestaju vani, kao da je netko psa
istjerao iz kuće.
Glasovi dolaze s kopnene strane Mlina pa naguram stopala u sandale i
nastavim hodati, zaslijepljena blještavilom sunca.
Fatima i Kate stoje vani, okrenute mi leđima, a Sjenka sjedi pokraj Kate,
još uvijek nezadovoljno cvileći. Na povodcu je, po prvi puta otkako sam
pristigla ovamo, i to na vrlo kratkom povodcu čiji drugi kraj Kate grčevito
stišće u ruci.
- Što se dogodilo? - upitam ispunjena nervozom, a one se okrenu pa me
pogledaju. Potom se Kate pomakne u stranu, a ja ugledam ono što su njihova
tijela do tog trenutka skrivala od mene.
Duboko udahnem, zgrožena prizorom, a slobodna ruka poleti mi prema
ustima. Kada naposljetku uspijem iznaći riječi; progovorim drhtavim glasom.
- Oh, Bože, je li mrtva?
Nije u pitanju samo prizor - već sam svjedočila smrti - stvar je u šoku,
neočekivanom iznenađenju, kontrastu krvave mase pred nama i plavo-zlatne
veličanstvenosti jutra. Vuna je mokra, mora da je plima namočila truplo, a
krv sada pomalo kapa kroz crne daske prilaza u blatni plićak. Plima se
povukla, ostavivši za sobom samo mjestimične lokve, ali krvi ima dovoljno
da ih sve oboji u hrđavo crvenilo.
Fatima sumorno kimne. Ponovno je obavila glavu maramom kako bi
mogla izaći van pa sada izgleda poput liječnice koja broji trideset i kusur
godina, i nimalo poput djevojčice kakvom se doimala sinoć.
- Potpuno mrtva.
- Je li... je li je... - zastanem, nesigurna kako izreći ono što mi je na umu,
a pogled mi odluta prema Sjenki. On ponovno zacvili kada mu na krvavu
gubicu sleti muha pa se strese kako bi je otjerao, a zatim svojim dugim,
ružičastim jezikom obliže njušku i ljepljivu tekućinu na njoj.
Kate slegne ramenima. Lice joj je snuždeno.
- Ne znam. Teško mi je povjerovati u to - nikada nije naudio ni muhi, ali...
pa, sasvim je sposoban. Dovoljno je snažan.
- Ali kako? - Ne uspijem niti izgovoriti riječi do kraja, a pogled mi prevali
udaljenost od drvenog nogostupa do ograđenog dijela obale koji označava
ulaz u Mlin. Vrata ograde su otvorena. - Sranje.
- Baš tako. Da sam znala, ne bih ga pustila van.
76
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Oh, Bože, tako mi je žao, Kate. Mora da je Thea...
- Mora da je Thea što? - Iznenadi nas zvuk pospanog glasa iza naših leđa,
a ja se okrenem pa ugledam Theu kako škilji na bliještećem suncu. Kosa joj je
razbarušena, a među prstima drži nepripaljenu Sobranie cigaretu.
Oh, Bože.
- Thea, nisam mislila... - Zastanem, počevši se nelagodno meškoljiti, ali
istina je. Kako god moje riječi zazvučale, nije mi bila namjera okriviti nju, nego
dokučiti kako se ovakvo što moglo dogoditi. U tom trenutku ona ugleda
krvavu hrpu mesa i vune pred nama.
- Sranje. Što se dogodilo? Kakve ovo ima veze sa mnom?
- Netko je ostavio dvorišna vrata otvorenima - nevoljko odgovorim - ali
nije mi bila namjera insinuirati...
- Nije važno tko je ostavio vrata otvorenima - Kate nas odlučno prekine. -
Ja sam kriva jer nisam provjerila prije nego sam Sjenku pustila van.
- Tvoj je pas odgovoran za ovo? - Theino lice blijedo je poput utvare, a ona
nesvjesno zakorači unatrag, dalje od Sjenke i njegove krvave gubice. - Oh,
Bože.
- Ne znamo je li on to učinio - odgovori Kate poprilično odrješito.
Međutim, Fatimino je lice zabrinuto, a ja nekako znam da joj se po glavi mota
isto što i meni: ako nije Sjenka, tko onda?
- Hajde - reče Kate naposljetku pa se okrene, a roj muha uzleti s crijeva
mrtve ovce, prosutih po drvenom gatu, samo da bi se trenutak kasnije opet
spustio i nastavio sa svojom gozbom. - Pođimo unutra. Okrenut ću nekoliko
brojeva i doznati kome nedostaje ovca. U kurac. Ovo je posljednje što mi je
sada trebalo.
Jasno mi je što želi reći. Nije stvar u mrtvoj ovci koja se pojavila baš u
trenutku kada smo tako neispavane i mamurne. Stvar je u svemu skupa. Stvar
je u oporom vonju zraka, u vodi ukaljanoj krvlju, koja nam vreba stopala i
koja nam više nije prijateljica. U zraku se sada ćuti smrt, koja pomalo steže
svoj obruč oko Mlina.

Pet ili šest poziva kasnije, Kate uspije pronaći farmera kojem j ubijena
ovca pripadala. Nakon toga nastavimo čekati, ispijajući kavu i pokušavajući
ignorirati zujanje muha pred sada zatvorenim vratima.
Thea se vratila u krevet, a Fatima i ja pokušavamo zaokupiti misli
zabavljajući Freyu mrvljenjem tosta čijim se komadićima ona potom igra.
Premalena je da bi mogla jesti krutu hranu, premda je zdušno gura prema
mekom mesu desni.

77
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kate nervozno korača prostorijom poput tigra zarobljena u kavezu,
hodajući od prozora koji gleda na Nizrječje do podnožja stubišta pa natrag,
opet i iznova. Zapalila je, a mreškanje dima ručno smotane cigarete odaje da
joj prsti pomalo podrhtavaju.
Iznenada stane i podigne glavu, kao da je i sama pas koji je načuo nešto
u daljini, a nekoliko trenutaka kasnije i sama začujem isto što i ona: zvuk
automobilskih guma na prilazu. Kate se naglo okrene pa ode vani, zatvorivši
vrata Mlina za sobom. Kroz drvo zidova čujem glasove, jedan dubok i pun
frustracije, a drugi prigušen i pun kajanja.
- Žao mi je - začujem, a potom - ... policiju?
- Misliš da bismo trebali izaći van? - upita Fatima nelagodno.
- Ne znam. - Shvatim da namatam rub svojeg kućnog omotača oko prsta.
- Ne zvuči pretjerano ljutito... misliš li da je bolje da pustimo Kate da riješi
situaciju?
Fatima drži Freyu u naručju pa ustanem i priđem prozoru koji gleda
prema obali. Ugledam Kate i farmera kako stoje jedno blizu drugome, glava
pognutih nad mrtvom ovcom. Doima se više tužnim nego ljutitim, a Kate mu
na trenutak prebaci ruku preko ramena, nudeći utjehu gestom koju se ne može
opisati kao zagrljaj, no koja nije ni daleko od toga.
Farmer reče nešto što ne uspijem razaznati, a Kate kimne glavom pa oboje
posegnu prema ovci koju podignu za stražnje i prednje noge. Potom prenesu
nesretnu životinju preko klimavog mosta pa joj zanjišu tijelo i ubace ga otraga
u farmerov kamionet.
- Pričekaj dok odem po novčanik - čujem Kateine riječi dok farmer podiže
stražnju pregradu kamioneta, a kada se ona okrene pa zaputi prema kući,
primijetim u njezinim rukama nešto maleno i krvavo, nešto što žurno nagura
u džep svojeg ogrtača prije nego se primakne bliže kući.
Uspijem se hitro odmaknuti od prozora netom prije nego se vrata otvore,
a Kate uđe u prostoriju, odmahujući glavom poput nekoga tko se želi riješiti
posebno neugodne uspomene.
- Je li sve u redu? - upitam.
- Ne znam - odvrati Kate. - Mislim da jest. - Ispere krv s ruku pod slavinom
sudopera pa potom priđe komodi iz koje izvuče novčanik, no kad pogleda u
njega, lice joj se prometne u masku očaja. - Sranje.
- Trebaš li novac? - Fatima brzo ponudi. Ustane pa mi doda Freyu. -
Torbica mi je na katu.
- I ja imam gotovine - dodam, sretna što napokon mogu nečime pomoći.
- Koliko ti treba?

78
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Rekla bih dvjesto - odgovori Kate ozbiljnim tonom. - Ovca ne vrijedi ni
približno toliko, ali s obzirom na situaciju on ima svako pravo otići na
policiju, a to je nešto što nipošto ne želim.
Kimnem glavom, potom se okrenuvši i spazivši Fatimu kako se spušta niz
stube sa svojom torbicom u ruci.
- Imam sto pedeset - reče. - Sjetila sam se da u Saltenu nema bankomata
pa sam podigla gotovinu s bankomata na benzinskoj postaji dok sam prolazila
kroz Hampton’s Lee.
- Dopusti da ja dam polovicu. - Ustanem, prislonivši Freyu na rame ne
bih li tako uspjela njezino koprcanje staviti pod kontrolu pa stanem prekapati
po torbici koju sam ostavila obješenu na stupu stubišne ograde. Novčanik u
torbici nabrekao je novčanicama.
- Definitivno imam dovoljno, pričekajte trenutak... - Izbrojim novac, pet
šuškavih dvadesetica, a Freya zaigrano pokuša dohvatiti svaku od njih dok ih
izvlačim iz novčanika. Fatima doda još sto funti povrh mojih sto, a Kate nam
zahvali blagim, pomalo snuždenim osmijehom.
- Hvala vam, cure. Vratit ću vam čim dođemo u Salten. Sada ipak postoji
bankomat u pošti.
- Nema potrebe - odvrati Fatima, ali Kate je već zatvorila vrata Mlina za
sobom. Začujemo Katein glas i potmulu grmljavinu farmerova glasa koji joj
odgovori kada mu ona preda novac, a potom glasove zamijeni škripa guma
kamioneta koji se puteljkom vraća u rikverc, odvozeći mrtvu ovcu u
svojem tovarnom prostoru.
Kate se u kuću vrati blijeda, no na licu joj se da pročitati i da joj je laknulo.
- Hvala Bogu - mislim da neće zvati policiju.
- Dakle, ne misliš da je Sjenka odgovoran? - upita Fatima, ali Kate ne
odgovori. Umjesto toga, priđe sudoperu kako bi ponovno oprala ruke.
- Imaš krvi na rukavima - kažem joj, a ona spusti pogled na sebe.
- Oh, Bože, da, imam. Tko bi rekao da stara ovca može imati toliko krvi
u sebi? - Usiljeno se nasmije, a ja nekako znam da razmišlja o gospođici
Winchelsea i školskoj izvedbi Macbetha u kojoj na kraju nije imala prilike
zaigrati. Svuče kućni ogrtač sa sebe, ispusti ga na pod pa potom otvori slavinu
i napuni vjedro vodom.
- Mogu li kako pomoći? - upita Fatima, a Kate odmahne glavom.
- Ne, u redu je. Isprat ću gat, a potom bih si mogla napuniti kadu. Osjećam
se odvratno.
U potpunosti razumijem što želi reći. I sama se osjećam odvratno -
ukaljana onime što sam vidjela, premda nisam morala farmeru pomoći ubaciti
lešinu u stražnji dio kamioneta kao ona. Zadrhtim kada ona zatvori vrata za
79
Knjige.club
 Tatum & Ruby
sobom, a zatim začujem pljusak vode i zvuk struganja grube metle. Ustanem
pa stavim Freyu u kolica.
- Misliš li da je Sjenka kriv? - upita Fatima potiho dok ušuškavam Freyu.
Slegnem ramenima, a obje pogledamo prema mjestu gdje se Sjenka
pokunjeno skutrio pokraj sada hladnog štednjaka. Oči su mu tužne i doima se
posramljenim, a osjetivši naše poglede na sebi, zbunjeno podigne glavu i
zagleda se u nas pa potom ponovno obliže svoju gubicu, gotovo nečujno
zacviljevši. Zna da nešto nije u redu.
- Ne znam - odgovorim. Međutim, ono što sa sigurnošću znam jest da
nikada više neću ostaviti Sjenku i Freyu nasamo. Katein ogrtač leži zgužvan
na podu pokraj sudopera, a mene obuzme potreba da nešto učinim, da na neki
način pomognem, koliko god ta pomoć bila beznačajna. - Ima li Kate
perilicu rublja?
- Mislim da nema. - Fatima se osvrne oko sebe. - Nekoć je prala odjeću u
školskoj praonici. Sjećaš se da je Ambrose običavao u sudoperu ručno prati
odjeću u kojoj je slikao. Zašto?
- Htjela sam ubaciti ogrtač u perilicu, ali kako to nije moguće, stavit ću ga
da se namače.
- Hladna voda ionako bolje uklanja krv.
Ne vidim gdje bi perilica rublja mogla biti pa, začepivši sudoper, otvorim
hladnu vodu i podignem Katein ogrtač s poda.
Prije nego ću ga namočiti, uvučem ruku u svaki džep kako ne bih slučajno
smočila nešto iole vrijedno. Tek kada mi se prsti zatvore oko nečega mekog i
ljigavo gnjecavog, prisjetim se da je Kate podigla nešto s gata, potajice to
nešto gurnuvši u džep.
Izvučem iz džepa nešto što je isprva neprepoznatljivo - slijepljenu grudu
bijelog i crvenog - a ja se nehotice oglasim zvukom gađenja pa zaronim prste
u hladnu vodu koja je sad već napunila sudoper. Stvar u mojim rukama
rascvjeta se poput latica cvijeta pa potone na dno sudopera, a ja je potom
izvučem van.
Ne znam što sam očekivala, no što god to bilo, zasigurno se nisam nadala
vidjeti ovo.
Poruku, napisanu na papiru pohabanih rubova, natopljenu grimiznom
krvlju. Slova ispisana perom razlila su se po papiru, no i dalje su čitka.
Pročitam riječi. Zašto se i nje ne riješiš negdje na Nizrječju?
Preplavi me osjećaj neusporediv s bilo čime što sam ikad ranije osjetila.
Čista, kondenzirana panika.
Na trenutak ostanem nepomična i nijema, ne usudim se čak ni disati.
Samo stojim pred sudoperom, a zakrvavljena mi voda curi niz prste. Srce mi
80
Knjige.club
 Tatum & Ruby
počne preskakati u grudima, a krivnja i strah obraze mi obliju valom crvenila
i vrućine.
Znaju. Netko zna.
Podignem pogled prema Fatimi, koja ne gleda prema meni, koja čak i ne
zna što se upravo dogodilo. Glava joj je pognuta nad njezinim mobitelom.
Vjerojatno piše poruku Aliju, ili nekomu drugom. Na trenutak otvorim usta -
no u tom trenu mnome ovlada neki instinkt pa ih ponovno zatvorim.
Osjetim kako mi se prsti zatvaraju oko loptice gnjecavog papira pa ga
melju; melju ga u pulpu. Osjećam vlastite nokte na svojem dlanu dok trgaju,
kidaju i komadaju papir u sitne komadiće bjeline i grimiza, sve dok ga više
nema, sve dok ne ostane nijedna riječ.
Slobodnom rukom izvučem čep, pustivši da zakrvavljena voda ode pa
porinem prste u vodu koja otječe, ispustivši kašu pokidanog papira da nestane
skupa s vodom koja se stane vrtložiti oko otvora odvoda. Potom otvorim
hladnu vodu pa isperem svaki trag poruke, svako vlakno papira, svaku
natruhu optužbe, dok u potpunosti ne iščezne, kao da nikada nije ni postojala.

81
Knjige.club
 Tatum & Ruby

M oram se maknuti.
Deset je sati. Kate je u kupaonici, Thea se vratila u krevet, a Fatima
je za stolom pokraj prozora, gdje radi na svojem prijenosnom
računalu. Pognula je glavu, usredotočivši se na more primljene elektroničke
pošte.
Freyina debeljuškasta stražnjica ugodno se smjestila na pod, a ja se
pokušavam igrati s njome; potiho, kako ne bih ometala Fatimu. Čitam joj iz
preklopne slikovnice u kojoj se djeca igraju skrivača. Obožava tu knjižicu, ali
ja neprestano zaboravljam okretati stranice pa ona ručicom lupa po
slikovnici, cvrkućući kao da me želi ponukati da ubrzam i nastavim okretati.
- Gdje je bebica? - upitam je potiho. Međutim, rastresena sam, nisam
usredotočena na igru. Sjenka još uvijek potišteno leži u kutu, i dalje lickajući
vlastitu njušku, a sve što ja u tom trenutku želim je podići Freyu s poda, čvrsto
je privinuti uza se i pobjeći odavde glavom bez obzira.
Izvana čujem zujanje kukaca pa se ponovno prisjetim razasutih ovčjih
crijeva, razbacanih po gatu. Netom što okrenem stranicu kako bih Freyi
pokazala iznenađeno lice djeteta koje viri s nje, primijetim pokraj njezine
debeljuškaste, savršene nožice, nazubljeni iverak koji strši iz podne daske.
Ovo mjesto, na kojem sam provela tako mnogo sretnih trenutaka i sati,
sada je iznenada prepuno prijetnji.
Ustanem pa podignem Freyu koja iznenađeno štucne i ispusti slikovnicu
iz ruku.
- Mogla bih poći u šetnju - izgovorim naglas. Fatima gotovo i ne svrne
pogled sa zaslona.
- Izvrsna ideja. Kamo ćeš poći?
- Ne znam. Vjerojatno do sela.
- Sigurna si? To je put od nekih pet ili šest kilometara.
Uspijem obuzdati val razdraženosti koji me u tom trenu zapljusne. Vrlo
dobro znam kolika je udaljenost u pitanju, jednako dobro kao i ona. Prevalila
sam je nebrojeno puta.
- Da, sigurna sam - odgovorim prikrivši svoju zlovolju. - Bit ću dobro -
imam udobne sandale, a Freyina su kolica prilično čvrsta. Na kraju krajeva,
uvijek se možemo vratiti taksijem ako budemo preumorne.

82
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- U redu, lijepo se zabavite.
- Hvala, mama - odgovorim, dopustivši svojoj zlovolji da ispliva na
površinu, a ona podigne pogled pa se osmjehne.
- Ups, zar sam se ponašala poput jedne od onih odveć revnosnih mama?
Oprosti, obećavam da te neću tjerati da obučeš kaput niti provjeravati jesi li
piškila prije izlaska.
Lice mi se ozari osmijehom dok vežem Freyu u njezina kolica. Fatima me
oduvijek uspijevala nasmijati, a teško je ostati ljut jednom kad se čovjek počne
smijati.
- Pa možda ovo posljednje i nije tako loš savjet - odgovorim, navlačeći
sandale. - Zdjelica mi nije ono što je nekoć bila.
- Sve znam - odgovori Fatima odsutno, tipkajući odgovor na računalu. -
Vrijeme je da se baciš na Kegelove vježbe. Samo stišći!
Ponovno se nasmijavši, bacim pogled kroz prozor. Sunce nemilosrdno
tuče po svjetlucavim valovima Nizrječja, a zrak iznad pješčanih dina treperi
od vrućine. Ne smijem zaboraviti ponijeti Freyino sredstvo za sunčanje. Gdje
li sam ga stavila?
- Vidjela sam ga u tvojoj kozmetičkoj torbici - ponudi Fatima, izgovorivši
riječi unatoč vršku olovke koji je stisnula među zubima. Prenem se.
- Što si rekla?
- Sredstvo za sunčanje; upravo si promrmljala prekapajući po Freyinoj
torbici. Ali nije u torbici, vidjela sam ga gore u kupaonici.
Bože, zar sam zaista izgovorila te riječi naglas? Mora da ludim. Možda
sam se tijekom porodiljnog dopusta toliko navikla na osamu s Freyom da sam
počela razgovarati sama sa sobom, naglas izgovarajući vlastite misli svojem
djetetu u tišini stana.
Pomisao je jeziva. Tko zna što sam još možda rekla.
- Hvala - odgovorim odsječno. - Možeš li, molim te, na trenutak pričuvati
Freyu?
Ona kimne glavom, a ja pohitam u kupaonicu na katu, koracima koji se
zbog glasnog bata sandala na drvenim stubama doimaju tako teškima.
Pokušam otvoriti vrata, no zaključana su. Iznutra se čuje pljuskanje vode,
a ja se, malo prekasno, sjetim da je Kate u kupaonici.
- Tko je? - Zvuk njezina glasa, prigušenog vratima, odjekne katom.
- Oprosti - odvratim. - Zaboravila sam da si u kupaonici. Ostavila sam
Freyino sredstvo za sunčanje unutra - možeš li mi ga dodati?
- Pričekaj. - Začujem pljuskanje vode, škljocanje brave, a zatim opet
pljuskanje vode kada se Kate vrati u kadu. - Uđi.

83
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Oprezno otvorim vrata, no ona je u potpunosti prekrivena planinom
pjene, a kosa joj je povezana u neurednu punđu, koja izlaže pogledu njezin
dugačak i vitak vrat.
- Oprosti - ponovim. - Neću dugo.
- Ne brini. - Kate opruži nogu iz kade pa je počne brijati. - Ne znam ni
zašto sam se zaključala. Nije da biste mogle vidjeti nešto što već niste vidjele.
Ideš nekamo?
- Da, idemo u šetnju. Možda do Saltena, nisam još sigurna kamo.
- Hm, bih li ti mogla dati svoju kreditnu karticu pa da podigneš s
bankomata 200 funti kako bih mogla vratiti dug tebi i Fatimi?
Pronašla sam sredstvo za sunčanje pa sada stojim pred njom, odvrćući čep
prstima.
- Kate, ja... slušaj, Fatima i ja... ne moraš...
Bože, ovo je teško - kako joj to reći? Kate je oduvijek bila ponosita. Ne
želim je uvrijediti. Kako joj mogu reći ono što mi se uistinu mota po glavi, a
to je da Kate, sa svojom derutnom kućom i pokvarenim automobilom, nema
novca na bacanje i ne može si priuštiti da baci dvjesto funti u vjetar, dok si
Fatima i ja to možemo dopustiti?
Dok pokušavam iznaći prave riječi pred očima mi iznenada zaigra slika
koja mi odvrati pažnju, poput uboda zaboravljene pribadače dok, kopajući po
torbici, tražim novčanik.
Prisjetim se poruke, natopljene krvlju. Zašto se i nje ne riješiš negdje na
Nizrječju?
Najednom me obuzme mučnina.
- Kate - progovorim bez razmišljanja - što se zaista dogodilo noćas? Sa
Sjenkom?
Lice joj iznenada postane bezizražajno. Nemoguće je pročitati išta s njega.
Kao da je netko spustio roletu.
- Trebala sam zatvoriti kapiju - reče odlučno - to je sve. - A ja znam,
nepobitno znam da laže. Kate se isključila, ukočila se poput kipa - pa tako
znam.
Zaklele smo se da nikada nećemo lagati jedna drugoj.
Ostanem zuriti u nju, napola skrivenu maglovitom, sapunastom vodom,
u njezina ukočena usta, u tanke i osjetljive usnice stisnute u grču iza kojeg se
skriva istina. Prisjetim se poruke koju sam uništila. Obje znamo da laže, a ja
joj žarko želim to i reći. Gotovo to i učinim - no ipak se ne usudim. Ako laže,
sigurno ima dobar razlog za to, a mene je istinski strah doznati što bi taj razlog
mogao biti.

84
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- U redu - naposljetku odgovorim. Svjesna sam vlastitog kukavičluka dok
se okrećem kako bih otišla.
- Kartica je u mojem novčaniku - dovikne mi Kate nakon što sam već
zatvorila vrata za sobom. PIN je 8431.
Međutim, ja se bučnim koracima već spuštam stubištem do Fatime i još
usnule Freye. PIN se niti ne potrudim upamtiti. Ne namjeravam uzeti ni
njezinu karticu, ni njezin novac.

85
Knjige.club
 Tatum & Ruby

G urajući Freyu pješčanom stazom koja nas vodi dalje od obala

Nizrječja, počnem osjećati kako mi se raspoloženje popravlja svakim
korakom koji me nosi dalje od Mlina.
Dan je spokojan i tih. Galebovi ljenčare, poskakujući poput plovaka na
valovima nadolazeće plime, a kulici posvemašnjom usredotočenošću vrebaju
na blatnim džepovima, munjevito zarivajući kljunove u blato kako bi iz njega
iščupali crve i kukce, potpuno nesvjesne da im je kucnuo posljednji čas.
Osjećam vrelinu sunca na potiljku i vratu pa namjestim sjenilo Freyinih
kolica i obrišem ostatke obilato razmazane kreme za sunčanje s njezinih
punašnih, malih udova te je razmažem otraga po svojem vratu.
Još uvijek osjećam vonj krvi u nozdrvama pa čeznem za daškom
povjetarca koji bi ga otpuhnuo. Je li Sjenka kriv? Teško mi je reći. Pokušam
se prisjetiti rasporene utrobe i psa koji cvili: jesu li te poderotine nanijeli pseći
zubi ili oštrica noža? Jednostavno ne znam.
Međutim, postoji nešto što znam s posvemašnjom sigurnošću - Sjenka nije
mogao napisati tu poruku. Tko je onda to učinio? Pojmivši dubinu pakosti tog
čina, zazebem do kostiju pa zadrhtim unatoč vrelini sunca. Iznenada me
obuzme neodoljiv poriv da zgrabim svoje usnulo dijete pa je privinem na
grudi i priljubim uza se tako čvrsto, kao da je time nekako mogu vratiti u sebe,
kao da je time mogu zaštititi od ove mreže tajni i laži koja se zatvara oko
mene, pa me vuče natrag u prošlost, natrag prema pogrešci za koju sam
vjerovala da sam joj umaknula. Počinjem shvaćati da nisam, nijedna od nas
nije. Sedamnaest smo godina provele bježeći i skrivajući se, svaka na svoj
način, no nije nam pošlo za rukom. Sada to znam. Možda sam podsvjesno
oduvijek znala.
Dokopavši se kraja staze, izbijem na cestu koja u jednom smjeru vodi
prema željezničkoj postaji, a u drugom preko mosta, do Saltena. Zastanem na
mostu, nježno gurkajući Freyu naprijed-natrag i promatrajući poznati
krajolik. Teren je ovdje poprilično ravan pa most, premda dosta nizak,
predstavlja izvrstan vidikovac s kojeg se može dosta daleko vidjeti u svim
smjerovima. Preda mnom, crn na blistavoj podlozi voda Nizrječja, izdiže se
Mlin. Doima se malenim ovako izdaleka. Slijeva, na drugoj strani rijeke,
uspijevam nazrijeti saltenske kuće i uske puteljke između njihovih živica.
A zdesna, poprilično daleko, izdiže se bijeli obris koji blista iznad vrhova
krošnji, gotovo nevidljiv uslijed blještavila kojim sunce obasjava obzor. Salten
86
Knjige.club
 Tatum & Ruby
House. S ovog je mjesta nemoguće vidjeti put kojim smo običavale prelaziti
pustopoljinu kada bismo se uspjele osloboditi okova školskog života. Možda
je obrastao u šipražje, no sada se čudim našoj lakomislenosti, prisjećajući
se prvog puta kada smo se, jedne prohladne listopadske večeri, nakon što se
već spustio mrak, iskrale kroz prozor na protupožarne stube, držeći svjetiljke
među zubima i čizme u rukama kako ne bismo probudile nastavnice dok se
spuštamo niz klepetavu strukturu.
Sišavši, nataknule smo na noge gumene čizme
(- Nemojte poći u cipelama - sjećam se da nas je upozorila Kate - bit
će blatnjavo, čak i nakon ovako suhog ljeta.), a potom smo jurnule, lakim
korakom pretrčavši terene za hokej i susprežući smijeh sve dok nismo
odmaknule dovoljno daleko od zgrade da smo mogle biti sigurne kako nas
nitko neće čuti.
Prvi je dio oduvijek bio najrizičniji, osobito kada su dani postali dulji, a
danje se svjetlo tvrdoglavo odbijalo povući dugo nakon večernjeg zvona koje
je označavalo kraj dnevnih aktivnosti. Po Uskrsu, bilo koja nastavnica koja bi
u tom trenutku pogledala kroz prozor svoje sobe mogla je opaziti četiri
djevojke kako hitaju preko kratko podšišane tratine. Thea, čije su duge noge
gutale udaljenost, bila je uvijek prva, Kate u sredini, a Fatima i ja zadihano
smo ih slijedile na začelju.
No tog prvog puta tmina je bila gotovo neprobojna pa smo pod okriljem
tame trčale sve dok se nismo domogle zaklona kržljavog grmlja koje je
označavalo početak pustopoljine, gdje smo naposljetku smjele ispustiti
zatomljeni smijeh i upaliti svjetiljke.
Kate je tada preuzela vodstvo, a nas tri slijedile smo je kroz mračni labirint
kanala i jaraka, ispunjenih tamnom, bočatom vodom koja je svjetlucala na
snopovima svjetla naših svjetiljki.
Verale smo se preko ograda i ljestava ostavljenih za tu svrhu, preskakale
jarke, pažljivo slijedeći upute koje nam je Kate mrmljala preko ramena: -
Zaboga, držite se grebena - tlo na lijevoj strani vodenasto je poput kaljuže...
Ovdje se popnite ljestvama, ako otvorimo kapiju, nećemo je moći zatvoriti pa
će ovce pobjeći. .. Jarak pred nama najlakše je preskočiti s ovog busena trave -
vidite li gdje stojim? To je najčvršći dio tla s ove strane obale.
Lunjala je ovim pustopoljinama od malih nogu, i premda nije znala ime
nijednog cvijeta, niti mogla prepoznati polovicu ptica koje bismo uznemirile
svojim prolaskom, poznavala je svaki busen trave, svaku varljivu kaljužu,
svaki potočić, jarak i brežuljak, pa nas je čak i po mrklom mraku uspijevala
nepogrešivom sigurnošću voditi labirintom ovčjih staza, glibavih bara
i ustajalih drenažnih jaraka, sve dok naposljetku nismo preskočile i posljednju
ogradu i našle se tamo - na Nizrječju, čije su vode svjetlucale na mjesečini, a
87
Knjige.club
 Tatum & Ruby
dalje niz pješčanu obalu izdizao se Mlin iz čijih nas je prozora pozivalo toplo
svjetlo.
- Je li ti tata kod kuće? - upitala je Thea. Kate je odmahnula glavom.
- Ne, vani je. Mislim da se nešto događa u selu. To mora da je Luc.
Luc? Bilo je to prvi put da čujem za Luca. Je li joj on ujak? Brat? Bila sam
prilično sigurna da mi je Kate rekla da je jedinica.
Ostavivši mi tek dovoljno vremena da s Fatimom razmijenim zbunjeni
pogled, Kate je ponovno jurnula stazom, ovog se puta ne osvrćući kako bi
provjerila što je s nama ostalima. Sada smo ipak bile na čvrstom, pješčanom
tlu, a ja sam potrčala kako bih ostala ukorak s ostalima.
Došavši do vrata Mlina, zastala je na trenutak, pričekavši Fatimu koja je
zaostala na začelju, neznatno dašćući, pa potom otvorila vrata.
- Dobro došle kući, djevojke.
A ja sam po prvi put kročila u Mlin.

Prisjećajući se prvog puta kada sam ugledala unutrašnjost Mlina, shvatim

da se gotovo i nije promijenila pa pomislim kako je to zapanjujuće - slike na
zidovima bile su ponešto drugačije, a cijelo zdanje nešto manje nahereno,
nešto manje oronulo, ali zavojito drveno stubište, ukošeni prozori koji su
svoju zlatnu svjetlost širili Nizrječjem, to je sve ostalo nepromijenjeno.
Ta listopadska noć bila je hladna pa je u štednjaku gorjela vatra, a prvo što mi
je ostalo u sjećanju kada je Kate otvorila vrata bili su val topline i sjaj vatre,
popraćeni mirisom dima izmiješanog s onima terpentina, uljane boje i morske
vode.
Kuća nije bila prazna. Netko je sjedio pred vatrom, ljuljajući se u stolici
za ljuljanje i čitajući knjigu. Iznenađeno je podigao pogled kada smo ušle.
Bio je to dječak, približno naših godina - ili točnije, pet mjeseci mlađi od
mene, što ću doznati kasnije. Bio je zapravo tek godinu stariji od mojeg
mlađeg brata - no u svakom se drugom pogledu razlikovao od bljedunjavog i
rastom niskog Willa. Njegovi preplanuli udovi bili su vitki, a tamna kosa
neravno podšišana, kao daju je sam podrezao. Pozamašnu visinu pratila je i
blaga pogrbljenost, svojstvena ljudima koji se moraju sagibati prilikom
prolaska kroz vrata.
- Kate, što ćeš ti ovdje? - Glas mu je bio dubok i neznatno promukao, a u
njemu se dala nazrijeti i natruha nečega što nisam uspjela smjestiti nigdje,
naglaska koji nije bio posve istovjetan Kateinu. - Tate nema.
- Bok, Luc - odgovorila je Kate. Propela se na nožne prste pa ga poljubila
u obraz grubim, sestrinskim poljupcem. - Oprosti što se nismo najavile.

88
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Morala sam pobjeći s onog mjesta, a nisam imala srca njih ostaviti da trunu u
školi. Theu, naravno, već poznaješ. A ovo je Fatima Qureshy.
- Bok - pozdravila je Fatima sramežljivo. Ispružila je dlan prema Lucu, a
Luc ga je, ponešto zbunjeno, prihvatio.
- A ovo je Isa Wilde.
- Bok - rekla sam. Okrenuo se prema meni pa se osmjehnuo, a ja sam
primijetila zlatnu boju njegovih očiju, tako nalik mačjima.
- Djevojke, ovo je Luc Rochefort, moj... - Zastala je, izmijenivši pogled s
Lucom, time izmamivši jedva primjetan osmijeh iz kutka njegovih
preplanulih usana. - Moj polubrat, valjda? Uglavnom, tu smo. Nemoj samo
stajati tamo, Luc.
Luc se ponovno osmjehnuo pa nespretno kimnuo glavom, povukavši se
potom natraške u prostoriju kako bi načinio mjesta za nas.
- Želite li popiti nešto? - upitao je dok smo prolazile pokraj njega. Fatima
i ja bile smo šutljive, zbunjene neočekivanom prisutnošću nepoznatog i
neobičnog dječaka, tim više što smo proteklih nekoliko tjedana provele
isključivo u ženskom društvu.
- Što nam možeš ponuditi? - uzvratila sam pitanjem.
- Vino - odgovorio je slegnuvši ramenima - Côtes du Rhône - a ja sam
iznenada dokučila njegov naglasak, nešto što sam trebala shvatiti već iz
njegova imena, njegova tipično francuskoga imena.
- Vino će nam goditi - rekla sam. - Hvala. - Prihvatila sam čašu koju mi je
ponudio, bez zadrške naiskap ispivši njezin sadržaj.

Bilo je kasno, a mi već pijane i oduzete od alkohola, smijući se i plešući

na glazbu s gramofonskih ploča koje je Kate puštala, kada smo začule zvuk
okretanja kvake. Učas smo se sve okrenule i ugledale Ambrosea kako ulazi
kroz vrata, držeći u ruci svoj šešir.
Fatimu i mene paralizirao je strah, no Kate je samo potrčala prema njemu,
posrćući i zapinjući o tepih, pa prasnuvši u smijeh kada ju je otac uhvatio i
poljubio u oba obraza.
- Tatice, nećeš nas tužakati, zar ne?
- Natoči mi piće - odgovorio je bacivši šešir na stol pa prišao sofi na kojoj
je ležao Luc i razbarušio mu kosu - i pretvarat ću se da vas večeras nisam vidio
ovdje.
Ali naravno, vidio nas je. O njegovoj laži svjedoči crtež koji je na brzinu
načrčkao olovkom te večeri, sada obješen u kutku odmorišta pred Kateinom
starom sobom. Crtež prikazuje sofu, a na njoj Luca, Theu i mene, isprepletene
u klupko poput legla nestašnih psića, ruku prebačenih preko ramena osobe
89
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pokraj sebe I udova toliko ispremiješanih da je teško reći gdje prestajem je,
a počinju Thea ili Luc. Fatima sjedi na naslonu za ruke, a njezine gole noge
poslužile su kao oslonac Theinim leđima. Kate sjedi pokraj naših nogu,
oslonjena na pohabani kauč. Koljena je privukla bradi, a oči joj blistaju nekim
neobičnim žarom. U ruci drži čašu vina, a moji su joj prsti zariveni u kosu.
Bila je to prva noć koju smo proveli ležeći, pijući i smijući se, sklupčani
jedni drugima u zagrljaju, dok nam je lica grijao plamen peći, a ostatak tijela
vino - no nipošto nije bila i posljednja. Vraćale smo se, opet i iznova, preko
polja prekrivanih hrskavim mrazom i injem, ili pokraj livada prepunih
novookoćene janjadi, poput moljaca privučenih sjajem i toplinom svjetlosti
koja je rastjeravala tminu pustopoljine. A potom bismo se o blijedom svjetlu
proljetnih zora vraćale natrag pa sjedile na satu francuskoga dok su nam se
kapci zatvarali sami od sebe, ili bismo za ljetnih jutara sporo gazile
pustopoljinom, smijući se, dok nam se slana voda sušila u kosi.
Nismo svaki put bježale. Nakon prva dva tjedna svakog semestra,
dobivale smo slobodne vikende, što je značilo da smijemo otići kući ili u posjet
prijateljima, pod uvjetom da naši roditelji daju dopuštenje. Fatima i ja nismo
mogle otići kući. Moj otac bio je zaokupljen majkom i njezinim bolničkim
liječenjem, a njezini su roditelji bili u Pakistanu. A Thea... pa, nikada je nisam
previše ispitivala o tomu, ali bilo je očito da nešto u toj priči nije bilo u redu,
nešto zbog čega nije mogla ili nije željela odlaziti roditeljima.
Međutim, pravila nam nisu zabranjivala da pođemo s Kate pa smo to i
činile, najčešće spakiravši torbe pa se petkom navečer, nakon
poslijepodnevnog učenja, zaputivši s njome preko pustopoljine, a potom se
vrativši nedjeljom navečer na vrijeme za prozivku.
Ispočetka nismo odlazile svaki vikend, tek tu i tamo... ubrzo su povremeni
izleti postali učestali... a naposljetku i redoviti, sve dok Ambroseov atelje nije
postao zatrpan crtežima nas četiriju, sve dok mi Mlin nije postao poznat
poput sobička koji sam dijelila s Fatimom, čak i poznatiji, sve dok mi
stopala nisu poznavala puteljke koji su presijecali pustopoljinu
gotovo jednako dobro koliko i Kateina.
- Gospodin Atagon pravi je svetac - rekla je gospođica Weatherby,
nadstojnica mojeg doma, osmjehnuvši mi se umjetnim osmijehom kada sam
se još jednog petka navečer došla javiti i reći da odlazim s Kate. - Podučava
vas cijeli tjedan, a onda vas besplatno primi i cijeli vikend. Jesi li sigurna da
tvoj otac nema ništa protiv, Kate?
- Sigurna sam - odgovorila je Kate odlučno. - Sretan je što imam
prijateljice s kojima se mogu družiti i kod kuće.
- A i moj je otac dao dopuštenje - ubacila sam se. Dapače, bio je i više
nego voljan dati dopuštenje - činjenica da uživam u Saltenu i da mu, uz
90
Knjige.club
 Tatum & Ruby
postojeće, ne zadajem dodatne glavobolje cvileći o povratku kući bila mu je
golemo olakšanje za koje je bio spreman potpisati i sporazum sa samim
vragom. Potpisivanje manjeg bunta praznih obrazaca i dopusnica za izlazak
činila se malom cijenom naspram toga.
- Nije da imam nešto protiv toga što provodiš toliko vremena s Kate - rekla
mi je gospođica Weatherby kasnije, zabrinuto piljeći u mene dok smo u
njezinu uredu ispijale čaj. - Jako mi je drago što si sklopila nova prijateljstva.
Ali ne zaboravi da bi dobro odgojena mlada dama trebala imati što širi krug
prijateljica. Zašto ne bi provela vikend s nekom od drugih djevojaka? Zašto ne
bi, recimo, ostala ovdje? Nije da je škola vikendima pusta.
- Recite mi - otpila sam gutljaj čaja - postoji li u pravilima ograničenje
broja izlazaka vikendom?
- Pa, pravila ne navode ništa konkretno...
Kimnula sam glavom i osmjehnula se, popivši do kraja čaj, a sljedećeg
sam vikenda ponovno napustila školu s Kate i otišla u Mlin.
A škola nije mogla poduzeti ama baš ništa po tom pitanju.
Međutim, onda su ipak pronašli način.

91
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D omogavši se odsječka ceste koji vodi prema selu, osjetim da mi je

vruće i da me oblio znoj pa zastanem u hladu nekoliko hrastova
izniklih pokraj ceste, osjećajući da mi se znoj, koji se slijeva među dojke,
nakuplja u grudnjaku.
Freya mirno sniva, njezina neznatno otvorena ustašca nalik su pupoljku
ruže, pa se sagnem kako bih joj utisnula nježan poljubac, ne želeći je
probuditi. Potom se upravim i nastavim krupnim koracima grabiti prema selu,
unatoč sada već prisutnoj boli u stopalima.
Ne okrenem se začuvši zvuk automobila za leđima, no vozilo uspori
prolazeći pokraj mene. Vozač proviri van, a ja shvatim tko je on - Jerry Allen,
vlasnik gostionice Salten Arms. I dalje vozi onaj stari kamionet kojim je
običavao dovoziti pića iz veleprodajnog skladišta. Automobil je stariji i
oronuliji nego ga se sjećam, više hrđa nego vozilo. Zbog čega Jerry još uvijek
vozi trideset godina staru zahrđalu olupinu? Gostionica nikada nije bila
nekakav zlatni rudnik, no čini se da su ga zadesile uistinu mršave godine.
Jerry pak proviri kroz prozor, izvivši vrat u posvemašnjoj znatiželji,
pitajući se, pretpostavljam, tko bi od turista bio toliko lud da po najsnažnijoj
dnevnoj žezi sam hoda pokraj glavne ceste.
Gotovo me prošao kada mu se izraz lica promijeni, a on ovlaš pritisne
trubu, iznenadivši me toliko da protrnem na mjestu. On se pak uz škripu
kočnica zaustavi uz rub ceste, podigavši oblak prašine koji me nagna na kašalj
i gušenje.
- Poznajem te - progovori netom što se približim njegovu kamionetu, čiji
motor i dalje bruji. U glasu mu se da oćutjeti trunka slavodobitnosti, kao da
me uhvatio nespremnom. Ne otkrijem mu što mi se mota po glavi, a to je da
u nijednom trenutku nisam ni pokušala prikriti svoj identitet.
- Ti si jedna od onih djevojaka koja se nekoć družila s Kate Atagon - jedna
od djevojaka koje je njezin stari...
Prekasno shvati u kojem je smjeru ovaj razgovor krenuo pa se nakašlje ne
bi li pročistio grlo i pokrije usta dlanom, pokušavši prikriti svoju zbunjenost
napadom pušačkog krkljanja.
- Tako je - uzvratim nastojeći zadržati smirenost u glasu i odbijajući mu
pokazati da su me njegove riječi na bilo koji način dirnule. - Zovem se Isa. Isa
Wilde. Bok, Jerry.

92
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Posve odrasla - odvrati on, a oči mu se neznatno navlaže dok me
proučavaju od glave do pete. - I to s djetešcem, ni više ni manje!
- Malenom djevojčicom - odgovorim. - Zove se Freya.
- Vidi, vidi, vidi - odgovori tek tako da bi nešto rekao pa razvuče usta u
krnjav osmijeh, pokazavši mi desni i rupe gdje su nekoć bili zubi, ali i zlatni
zub koji je oduvijek, iz nepoznatih mi razloga, u meni izazivao gađenje. Na
trenutak me ostane proučavati u tišini, upijajući detalje, od prašnjavih sandala
do znojnih mrlja na mojoj ljetnoj haljini, a potom iznenadnim trzajem pokaže
glavom prema Nizrječju.
- Užasne vijesti, zar ne? Mick White kaže da su ogradili polovicu obale,
premda se to odavde ne može vidjeti. Policijske ekipe, psi tragači, oni bijeli
šatori.... premda ne znam kakve vajde od toga, ne znam što misle time sada
postići. Toliko je dugo bilo izložena kiši i vjetru, barem tako kaže muž Judy
Wallace. Ona je ta koja ga je pronašla, a prema onome što Mick priča kost je
bila tako krhka da ju je njihov pas pregrizao napola u laktu, kao da je grančica.
Vrijeme i sol učinili su svoje pa pretpostavljam kako više nije mnogo toga
ostalo.
Ne znam što bih mu odgovorila na sve to. Osjetim kako mi se nešto nalik
mučnini podiže do grla, pa s gađenjem samo kimnem glavom, a njemu
naizgled nešto sine.
- Zaputila si se do sela? Uskoči, povest ću te.
Zagledam se u njega, u njegovo crveno lice, u stari, poluraspadnuti
kamionet i izduljeno sjedalo bez sigurnosnih pojaseva, a kamoli dječje
sjedalice za Freyu, pa se prisjetim kako mu je dah uvijek vonjao po viskiju,
čak i u vrijeme ručka.
- Hvala - odgovorim, pokušavši se osmjehnuti. - Ali iskreno, šetnja mi
godi.
- Ne budi blesava. - Pokaže prstom prema stražnjem dijelu kamioneta. -
Tu je dovoljno mjesta za kolica, a do sela je barem kilometar i pol puta. Sunce
će te spržiti!
Ne uspijevam oćutjeti vonj viskija; predaleko sam od vozila da bi mi to
pošlo za rukom, no ipak se ponovno osmjehnem i odmahnem glavom.
- Hvala, Jerry, ali zaista nema potrebe. Radije bih prošetala.
- Kako hoćeš - uzvrati iscerivši se, a njegov zlatni zub bljesne na suncu.
Potom ubaci u brzinu. - Svrati do gostionice kada završiš s kupovinom pa
barem popij hladno pivo na račun kuće.
- Hvala - odgovorim, ali riječ uguši škripa guma na šljunku i oblak ljetne
prašine uskovitlan njegovim odlaskom, a ja sklonim vlati kose sa svojih očiju
pa nastavim cestom grabiti prema selu.

93
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Saltensko selo oduvijek je u meni pomalo izazivalo jezu, premda ni danas
ne umijem u potpunosti to objasniti. Dijelom je to zbog mreža. Salten je
ribarsko selo, ili je barem bilo. Danas iz luke isplovljavaju gotovo isključivo
izletnički brodovi, premda se šačica komercijalnih ribarica i dalje služi
pristaništem. Kuće u selu okićene su vijencima smotanim od ribarskih mreža,
pretpostavljam kako bi svojim dekoracijama odale počast bogatoj ribarskoj
povijesti mjestašca. Neki ljudi tvrde da time pokušavaju prizvati dobru sreću,
a možda je tako sve i počelo, no danas je to puka predstava za turiste, ili se
barem meni tako čini.
Dnevni izletnici koji na putu prema obali i pješčanim plažama prolaze
selom, ostaju opčinjeni mrežama pa slikaju prekrasne male kamene kuće,
napola obložene drvom i obavijene paučinom ribarskih mreža, a njihova djeca
kupuju sladolede i kričave plastične kantice. Neke od mreža doimaju se
netaknutima, kao da su netom kupljene i nikada bačene u more, no druge su
itekako rabljene, s još vidljivim rupama koje ih čine neupotrebljivima, te
busenima morske trave i komadićima pluta još zapletenima u njihove niti.
Nikad mi se nisu sviđale, još od prvog trenutka kada sam ih ugledala.
Nekako su se istovremeno doimale otužnim i grabežljivim, poput golemih
paukovih mreža koje malo po malo proždiru bespomoćne kućice. Prizor
obavija cijelo mjesto ozračjem melankolije, uvelike sličnim onome koje vlada
u omari gradića na jugu Amerike, gdje španjolska mahovina u gustim
busenima visi s drveća, njišući se na povjetarcu.
Neke kućice urešene su tek skromnim rukohvatima mreže između dvaju
katova, dok su druge nakićene metrima istrunulih mreža koje obavijaju
zidove, vise nad vratima, zaklanjaju pogled na prozore, isprepliću se s
biljkama lončanicama i zapinju za prozorske kvake i kapke.
Ne mogu podnijeti niti pomisao - da kasno noću otvaram prozor samo da
bih osjetila rukovet odurne mreže koja se ispriječila na putu, zaklanjajući
svjetlost. Ne mogu podnijeti pomisao da mi se zapliću o prste dok svim silama
upirem o prozor, nastojeći ga otvoriti, pritom ćuteći trganje niti dok
pokušavam osloboditi kvaku njihova zagrljaja.
Da se mene pita, uklonila bih svaki trag tih otužnih podsjetnika, poput
nekog tko tijekom velikog proljetnog čišćenja istjera pauke iz svakog zakutka
prostorije.
Možda mi se zapravo u suštini ne sviđa ono što simboliziraju. Jer, na kraju
krajeva, čemu mreže služe doli hvatanju ovoga ili onoga?
Dok hodam uskom glavnom ulicom čini mi se da su se razmnožile i
proširile, premda se sam zaselak doima manjim i oronulijim. Danas je svaka
kuća obavijena, dok ih je prije deset godina možda tek polovica bila ogrnuta
mrežama, ako i toliko, a čini mi se da su mreže namjerno raspoređene tako
94
Knjige.club
 Tatum & Ruby
da prikriju činjenicu da Salten pomalo iščezava - da prikriju oljuštenu
boju pročelja i istrunulu drvenariju. Tu su i prazne, zatvorene trgovine,
izblijedjele ploče s natpisom „Za prodaju" koje lelujaju na povjetarcu te
sveprožimajuće ozračje truleži i propasti, koje me osupne. Salten nikada nije
bio otmjeno mjesto, a nevidljiva granica između gradića i škole oduvijek je
bila jasna. Međutim, čini se da su ovih dana turisti nestali, zamijenivši Salten
Francuskom i Španjolskom, a ja sa zaprepaštenjem shvatim da je trgovina
koja je nekoć prodavala sladoled, trgovina koja se oduvijek isticala jarkim
bojama plastičnih kantica i lopatica u svojem izlogu, zatvorena, i da su njezini
prazni izlozi sada puni prašine i paučine.
Poštanski ured i dalje je tu, iako je nad njegovim ulaznim vratima u novije
vrijeme dodan novi detalj, široki narančasti zavežljaj ribarske mreže na kojoj
je vidljiva zakrpana rupa.
Podignem pogled dok stražnjicom i leđima otvaram vrata, okrenuvši
potom kolica pred sebe pa ih gurnem u omanju prostoriju. Nemoj pasti po
meni, molim se u sebi. U mojem umu, mreža zapetljanih niti obavija Freyu i
mene, gušeći nas svojom težinom.
Zvono glasno odjekne prilikom našeg ulaska, ali za pultom nema nikoga,
a nitko ne uđe u prostoriju ni kada se približim bankomatu, smještenom u
kutu gdje su nekoć stajale darovne kutijice s pretincima. Nemam namjeru
uzeti novac od Kate, ali davši joj 100 funti ostala sam gotovo prazna
novčanika, a želim biti sigurna da imam dovoljno novca kako bih...
Zastanem. Kako bih što? Nemam odgovor na to pitanje. Kako bih kupila
namirnice? Kako bih vratila Kate novac koji je potrošila na pozivnice za bal
bivših učenica? I jedno i drugo, bez sumnje, no to nije pravi razlog. Dovoljno
kako bih mogla hitro pobjeći, ukoliko se za time pokaže potreba.
Utipkavam PIN kada za leđima začujem glas, dubok, hrapav, gotovo
muški glas, iako znam da je u pitanju žena, čak i prije nego se okrenem.
- Gle, gle koga to moje oči vide.
Uzmem novac iz otvora bankomata i spremim karticu u džep pa se
okrenem i zateknem za pultom Mary Wren - svojevrsnu seosku vladaricu,
osobu koja najbolje odgovara opisu vođe ove male zajednice. Radila je u pošti
još dok sam pohađala školu, ali sada me, iz nekog razloga, njezina prisutnost
ispuni nelagodom. Pretpostavila sam da se tijekom godina nakon mojeg
odlaska umirovila ili da se odselila nekamo. Čini se da to nije slučaj.
- Mary - pozdravim je trudeći se razvući usne u osmijeh dok nespretno
guram novčanik natrag u torbu. - Niste se nimalo promijenili!
Ujedno i istina i laž - lice joj je i dalje široko i bezizražajno, izbrazdano
vremenskim neprilikama, oči i dalje male, tamne i prodorne. Ali njezina kosa,
koja je nekoć bila poput tamne rijeke koja ju je oplakivala do struka, sada je
95
Knjige.club
 Tatum & Ruby
željezno sive boje. Splela ju je u pletenicu, u gusto, sijedo uže koje se prema
kraju stanjuje do te mjere da je njegov tanašni, kovrčavi kraj jedva
dovoljno debeo da zadrži na sebi elastičnu gumicu za kosu.
- Isa Wilde. - Izađe iza pulta pa se zaustavi, položivši dlanove na bokove,
jednako krupne i krute kao i uvijek, ostavši tamo stajati poput nepokretne
kamene gromade. - Tko bi rekao. Što te dovodi natrag?
Na trenutak oklijevam, a oči mi kliznu prema svežnju lokanih tjednih
novina s čijih naslovnica još uvijek vrišti NA NIZRJEČJU PRONAĐENA
LJUDSKA KOST.
Tada se sjetim laži koju je Kate rekla vozaču taksija.
- Mi... ja... zbog ljetnog bala - uspijem procijediti. - U Salten Houseu.
- Hm. - Odmjeri me od glave do pete, pomno proučivši moju lanenu
haljinu, ljepljivu i obješenu od znoja, i Freyu koja i dalje sniva u svojim
kolicima. - Moram priznati da sam iznenađena. Nisam mislila da ćeš se ikada
više vratiti ovamo. Prošlo je bogzna koliko večera i balova, a ni traga ni glasa
od tebe i tvoje klike.
Izgovori posljednju riječ kao klik pa mi na trenutak nije jasno što želi reći,
no potom shvatim. Klika. Teška riječ, a ipak joj ne mogu proturječiti. Bile smo
svojevrsna klika - Kate, Thea, Fatima i ja. Bile smo samodostatne i nije nam
trebao nitko drugi, osim kao meta za naše šale i igrice. Bile smo uvjerene da
se možemo nositi s bilo čime, s bilo kime, dok god imamo jedna drugu. Prava
je istina da smo bile bahate i nepromišljene. Moje ondašnje ponašanje nije
nešto čime se danas ponosim pa mi Maryni pomalo zlobni podsjetnici nimalo
ne gode, premda je ne mogu kriviti zbog izbora riječi, niti poreći njihovu
istinitost.
- Sigurno viđate Kate tu i tamo, zar ne? - odgovorim nehajno, pokušavši
promijeniti temu. Mary kimne glavom.
- Oh, naravno. Ovo je jedini bankomat u selu pa dolazi prilično redovito.
Odlučila je ostati ovdje, premda mnogi na njezinu mjestu ne bi. Ljudi to
cijene, unatoč njezinim mušicama.
- Njezinim mušicama?- ponovim poput jeke, ne uspjevši prikriti natruhu
oporosti u svojem glasu. Mary se nehajno nasmije, a njezino se krupno tijelo
stane tresti pod salvom smijeha, no nešto u tom smijehu lišeno je veselja.
- Znaš kakva je Kate - odgovori naposljetku.
- Drži se za sebe, preživljavajući tamo u osami. Ambrose nikada nije
bio takav samotnjak, neprestano je bio u selu, u gostionici. Svirao je violinu u
sastavu. Možda je živio na Nizrječju, no bez ikakve je sumnje bio je jedan od
nas. Ali Kate... - Odmjeri me od glave do pete pa ponovi: - Ona se drži za
sebe.

96
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Nervozno progutam slinu pokušavajući domisliti kako da promijenim
temu.
- Načula sam da je Mark sada policajac. Je li to istina?
- Jest - odgovori Mary. - I moglo bi se reći da je baš zgodno imati nekog
iz mjesta na takvom položaju. Istina, sjedište policije nalazi se u Hampton’s
Leeju, ali kako je ovo njegov dom, prolazi ovuda češće nego bi neki stranac
činio.
- Živi li još s vama?
- Oh, da. Znaš i sama kakva je situacija ovdje zbog stranaca koji dolaze
kupovati vikendice i tako napuhuju cijene. Mladima je jako teško uštedjeti
dovoljno novca da se osamostale uza sve te bogataše iz Londona koji dolaze
ovamo i grabe kolibe za sebe.
Ponovno me stane odmjeravati, a ja shvatim da joj se pogled ovoga puta
zadržao na mojoj skupoj torbi za pelene i velikoj Marni torbi, Owenovu daru
koji nije mogao stajati manje od 500 funti, a vjerojatno ju je platio i mnogo
više.
- Mora da je jako teško - procijedim nelagodno. - Ali barem troše novac
kada su tu, zar ne?
Mary prezrivo frkne.
- Oni? Ne! Donose vlastitu hranu iz Londona u prtljažnicima svojih
automobila. Njih nećeš zateći u ovdašnjim trgovinama. Jesi li vidjela da je
Baldockova mesarnica zatvorena?
Kimnem bez riječi, obuzeta neobjašnjivim osjećajem krivnje, a Mary
odmahne glavom.
- Pekarnica Croft & sinovi također. Zapravo, izuzev pošte i gostionice, nije
ostalo gotovo ništa drugo. A ako pivovara uspije u svojem naumu, ni
gostionica neće još dugo ostati otvorena. Ne zarađuje dovoljno novca, znaš?
Namjeravaju je zatvoriti i preurediti u apartmane za iznajmljivanje. Samo
Bog zna što će tada biti s Jerryjem. Nema mirovinu, nema ušteđevinu...
Primakne se bliže pa gurne sjenilo Freyinih kolica.
- Znači, sada imaš kćerkicu?
- Tako je. - Promatram njezin snažni, tusti prst kako nježno klizi niz obraz
usnulog djeteta. Pod noktima i zanokticama primijetim tamnocrvene mrlje.
Vjerojatno je u pitanju tinta poštanskih pečata, no crvenilo tih mrlja
neodoljivo me podsjeti na krv. Nastojim ne ustuknuti. - Freya.
- Više se ne prezivaš Wilde?
Odmahnem glavom.
- I dalje sam Wilde. Nisam se udala.

97
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Pa, ljepotica je. - Mary se uspravi. - Za nekoliko će godina i sama
izluđivati dečke. Sigurna sam u to.
Usne mi se namršte unatoč svim mojim htijenjima i nastojanjima, a prsti
mi se stisnu oko spužve kojom je obložena ručica kolica. Prisilim samu sebe
na duboki uzdah, progutavši s njime zajedljivu primjedbu koja mi je već
zaplesala navrh jezika. Mary Wren moćna je ličnost ovog sela - čak je ni prije
sedamnaest godina nije bilo mudro imati za neprijateljicu, a prilično sam
uvjerena da se nije mnogo promijenilo po tom pitanju, pogotovo sada kada
joj je sin lokalni predstavnik vlasti.
Bila sam uvjerena da sam sve to ostavila za sobom kad sam napustila
Salten House, tu zamršenu mrežu lokalnih savezništava, nelagodnog primirja
između škole i sela, u kojem je Ambrose, za razliku od svih nas ostalih, plivao
bez ikakvih teškoća. Najradije bih povukla Freyina kolica dalje od Mary i
rekla joj da gleda svoja posla, ali si ne mogu priuštiti da je okrenem
protiv sebe. Ne samo zbog Kate, koja mora živjeti ovdje, nego i zbog nas
sviju. Škola je odavno oprala ruke od nas - a Salten, ako te odbace i selo i
škola, može postati itekako nezdravo mjesto za život.
Zadrhtim, unatoč vrućini ljetnog dana, a Mary podigne pogled.
- Netko ti je prekoračio preko groba?
Odmahnem glavom pa se pokušam osmjehnuti, a ona se nasmije, otkrivši
umrljane, žute zube.
- Pa, lijepo je ponovno te vidjeti u selu - reče vedro, potapšavši sjenilo
Freyinih kolica. - Čini se kao da si još jučer bila tu i sa svojim prijateljicama
kupovala slatkiše i ostale tričarije. Sjećaš li se onih lovačkih priča koje je jedna
od tvojih prijateljica običavala izmišljati? Kako se ono zvala... Cleo?
- Thea - odvratim potiho. - Da, sjećam se.
- Ispričala mi je da joj oca traže zbog majčina ubojstva, a ja sam joj gotovo
povjerovala. - Mary se ponovno nasmije, cijelo joj se tijelo opet zatrese, a s
njim i Freyina kolica. - To je bilo prije nego sam shvatila kakve ste proklete
male lažljivice, sve odreda.
Lažljivice. Jedna jedina riječ, tako nehajno ubačena u razgovor. .. pričinja
li mi se ili se u Maryn glas iznenada uvuklo nešto prijeteće?
- Pa... - Nježno povučem kolica, oslobodivši naborano sjenilo iz njezina
dlana - najbolje da pođem... Freya će uskoro zahtijevati svoj ručak...
- Naravno, ne bih te htjela zadržavati - Mary vedro odgovori. Kimnem
glavom, ponudivši joj na neki način pokorničku ispriku, a ona zakorači
unatrag kako bih imala dovoljno prostora da u skučenoj radnji okrenem
kolica.

98
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Teškom mukom uspijem u uskom prolazu među policama do polovice
izvesti složeni manevar od tri poteza, prekasno shvativši da sam trebala izaći
natraške istim putem kojim sam i ušla, kada se zvono iznad ulaznih vrata
ponovno oglasi.
Podignem glavu pa bacim pogled preko ramena. Na trenutak ne
prepoznam stranca na vratima, no kada naposljetku shvatim tko je, srce mi se
iznenada usplahiri u grudima, poput ptice koja beznadno krilima lupa o žice
krletke.
Odjeća mu je zamrljana i zgužvana, kao da je spavao u njoj. Jagodičnu
mu kost nagrđuje modrica, a na zglobovima prstiju jasno se vide posjekotine.
Međutim, ono što me najviše osupne, poput udarca maljem posred grudi, jest
spoznaja koliko se promijenio - koliko neznatno, a ipak tako puno. Oduvijek
je bio visok, no više nije onako vitak. Muškarac koji stoji preda mnom sada
ispunjava uski ulaz širinom svojih ramena, a njegova pojava odiše snagom,
zatomljenom u dubini njegova bića.
Međutim, njegovo lice, izražene jagodične kosti, tanke usnice i... Bože,
njegove oči...
Ostanem stajati, paralizirana iznenađenjem, pokušavajući doći do daha,
a on me isprva ne prepozna, već samo kimne u Marynom pravcu pa se
pomakne unatrag, pristojno pričekavši da izađem iz radnje. Glava mu se
iznenađeno trgne tak kada promuklim, drhtavim glasom izgovorim njegovo
ime, i on me pogleda, istinski me pogleda po prvi puta, a izraz njegova lica
promijeni se iz temelja.
- Isa? - Nešto padne na pod. Ključevi koje je držao u ruci. Glas mu je baš
onakav kakvog ga se sjećam, usporen i dubok, s natruhom onog neobičnog
naglaska, jedinog traga njegovog materinjeg jezika. - Isa, jesi li... jesi li to
zaista ti?
- Da. - Pokušam progutati svoju nervozu, pokušam se osmjehnuti, no čini
se da je šok paralizirao mišiće mojeg lica. - Ja... mislila sam... nisi li se vratio
u Francusku?
Lice mu je ukočeno i bezizražajno, njegove zlatne oči nečitke, a u glasu
mu je nešto kruto, kao da se pokušava suzdržati i prikriti nešto.
- Vratio sam se.
- Ali zašto... ne razumijem, zašto nam Kate nije rekla...?
- To ćeš morati nju pitati.
Ovog sam puta sigurna da ne umišljam. Glasom mu se provlači natruha
hladnoće.
Ništa mi nije jasno. Što se dogodilo? Imam osjećaj da zavezanih očiju
pokušavam naći put u prostoriji krcatoj krhkim, dragocjenim predmetima,
posrćući i teturajući prilikom svakog krivog koraka koji načinim. Zašto nam
99
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kate nije rekla da se Luc vratio? I zašto je on tako... Međutim, tu se
zaustavim, ne znajući koje ime nadjenuti emociji koja zrači iz tišine Lucova
prisustva. Kako je nazvati? Nije u pitanju šok - ili barem ne u potpunosti, sada
kada se iznenađenost mojim prisustvom razvodnila. U pitanju je potisnuta,
suzdržana emocija koju se, očito, svim silama trudi sakriti preda mnom.
Emocija uvelike nalik...
Riječ mi padne na um u trenutku kada on zakorači naprijed, prepriječivši
mi put prema vratima.
Mržnja.
Progutam slinu.
- Jesi li... jesi li dobro, Luc?
- Dobro? - Glas mu je prožet smijehom, no u tom smijehu nema iskrenosti
i veselja. - Dobro?
- Samo sam...
- Kako me, jebote, možeš upitati takvo što? - podigne glas.
- Molim? - Pokušam uzmaknuti, no nemam kamo - Mary Wren tik mi je
iza leđa. Luc se ispriječio na ulaznim vratima i dijele nas samo dječja kolica
pa mi je jedina pomisao da će, ukoliko izgubi kontrolu i nasrne na mene,
Freya prva nastradati. Što mu se dogodilo da se tako promijenio?
- Smiri se, Luc - upozori ga Mary iza mojih leđa.
- Kate je znala - Lucov glas zadrhti. - Ti si znala što me čeka tamo gdje
me poslala.
- Luc, nisam znala... nisam mogla... - Prsti mi tako grčevito stežu dršku
Freyinih kolica da su njihovi zglobovi bijeli. Očajnički želim pobjeći iz
trgovine. Začujem zujanje u glavi pa primijetim plavkastu zunzaru koja
bezglavo udara o prozorsko staklo, i iznenada mi pred očima ponovno bljesne
prizor iskasapljene ovce i muha uskovitlanih oko njezinih prosutih crijeva...
On izgovori nešto na francuskome, nešto što ne uspijem razumjeti, no
riječi se čine grubima i punim gađenja.
- Luc - progovori Mary ponovno, ovog puta glasnije - makni se s puta i
saberi se. Ili možda želiš da pozovem Marka?
Uslijedi čekanje ispunjeno tišinom i zujanjem izbezumljene muhe, a ja
osjetim kako mi se prsti još grčevitije stežu oko ručke kolica. A potom Luc
polako zakorači unatrag, pretjerano naglasivši pokret, pa mahne rukom
prema vratima, podrugljivo mi davši dopuštenje da prođem.
- Je vous en prie - reče sarkastično.
Silovito gurnem kolica, udarivši njihovim prednjim krajem o vrata, a
Freya se uslijed udarca probudi i zaplače, no ja se ne zaustavim. Proguram se
s kolicima kroz vrata koja se za nama zatvore uz zvuk zvona koje mi nastavi
100
Knjige.club
 Tatum & Ruby
odzvanjati u ušima. Žustrim korakom stanem odmicati ulicom, nastojeći se
što brže udaljiti od te radnje, grabeći sve dok se seoske zgrade ne pretvore u
mutne obrise u daljini, privide koji lelujaju na vrelini ljetnog zraka, tek se tada
usudivši zastati kako bih primila svoje dijete u naručje.
- U redu je - čujem samu sebe kako joj potreseno mrmljam u uho,
pridržavajući je jednom rukom na svojem ramenu, dok drugom guram kolica
prašnjavom cestom koja vodi natrag prema Mlinu. - U redu je, nepristojni
nam muškarac nije naudio, zar ne? Znaš kako kažu, kamen mi može razbiti
glavu, motka slomiti nogu, ali riječi mi ništa ne mogu. Smiri se, dušice,
smiri se. Smiri se, Freya. Nemoj plakati, ljubavi. Molim te, nemoj plakati.
Međutim, ona je neutješna. Nastavi plakati, zavijajući poput sirene,
zvukom svojstvenim neutješnom djetetu koje je grubo probuđeno iz bezbrižna
sna. A tek kada na njezino čelo padnu prve kapljice, shvatim da i sama
plačem, premda ni sama ne znam zbog čega. Zbog šoka? Ili ljutnje? Ili pukog
olakšanja što smo umaknule?
- Smiri se, smiri se - nastavim bezumno ponavljati čak i kada mi se noge
nađu na asfaltu, premda više nisam sigurna govorim li Freyi ili sebi. - Sve će
biti u redu, obećavam. Sve će biti u redu.
No još dok izgovaram riječi i udišem miris njezine meke, znojne kose;
vonj toplog, dobro zbrinutog djetešca, Maryne mi se riječi vrate poput
bumeranga, zazvonivši mi u ušima poput optužbe.
Mala lažljivica.

101
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TREĆE PRAVILO

Ne dopusti da te uhvate

M ala lažljivica.
Mala lažljivica.
Riječi mi u ušima odzvanjaju u ritmu vlastitih koraka na asfaltu, kojima
napola kročim, a napola trčim dalje od Saltena, a njihova glasnoća jača kako
Freyino tuljenje postaje sve prodornije.
Naposljetku, možda nekih osamsto metara van sela, više ne mogu
podnijeti njezinu vrisku - leđa me bole jer je moram nositi, a zvuci njezina
plača prodiru mi u glavu poput nečijih noktiju. Mala lažljivica. Mala lažljivica.
Zastanem pokraj prašnjave ceste, zakočim kolica pa sjednem na balvan,
otkopčavši potom kopču svojeg grudnjaka za dojenje i prinesem Freyu
prsima. Ona me počasti kratkim vriskom oduševljenja pa svoje debeljuškaste
ručice podigne u zrak, no zastane trenutak prije nego će zgrabiti bradavicu, a
izraz njezina lica nepogrešivo mi otkrije njezine misli, Pa, dugo ti je trebalo! Ali
znala sam da ćeš prije ili kasnije shvatiti što ti pokušavam reći!, pa nemam izbora
doli uzvratiti joj osmijeh, unatoč tomu što su mi leđa bolna, a grlo nadraženo
nastojanjima da progutam strah i bijes koje je Luc izazvao u meni.
Mala lažljivica.
Riječi mi se vrate, noseći sa sobom daleku prošlost, pa dok Freya siše,
sklopim oči, prisjećajući se. Prisjećajući se kako je sve počelo.
Bio je siječanj, tmuran i hladan, a ja sam se upravo vratila s otužnih
praznika provedenih s ocem i bratom - ispunjenih riječima koje su ostale
neizgovorene dok smo objedovali suhu, tvrdu puricu, i darovima koje nije
izabrala moja mati, no čije je ime bilo ispisano na njima, premda očevim
rukopisom.
Iz Londona sam se vratila zajedno s Theom, no pobjegao nam je vlak koji
smo trebale uhvatiti, a s njime i školski minibus koji je čekao na postaji.
Stajala sam pod nadstrešnicom čekaonice, našavši tamo zaklon od hladnoće

102
Knjige.club
 Tatum & Ruby
vjetra, pušeći cigaretu dok je Thea razgovarala sa školom, pokušavajući
doznati što nam je iduće činiti.
- Doći će po nas u pet i trideset - rekla mi je spustivši slušalicu, nakon čega
smo obje podigle poglede prema velikom satu koji je visio na peronu. - Nije
niti četiri. Sranje.
- Mogle bismo pješačiti? - ponudila sam, premda bez imalo entuzijazma
u riječima. Thea je odmahnula glavom, zadrhtavši kada je zapuh snažnog
vjetra protutnjao peronom.
- Ne s kovčezima.
Dok smo čekale, pokušavajući odlučiti što učiniti, naišao je drugi, lokalni
vlak iz smjera Hampton’s Leeja, krcat djecom koja su pohađala hamptonsku
gimnaziju. Automatski sam pogledom potražila Luca, no nije ga bilo. Ili je
ostao duže u školi zbog neke izvannastavne aktivnosti ili je markirao. I jedno
i drugo bilo je podjednako izgledno.
Međutim, Mark Wren bio je tu. Povlačio je nogu za nogom niz peron,
pogrbljen kao i inače, a njegova pognuta glava jasno je otkrivala akne na
njegovu vratu koje su se doimale vraški bolnima.
- Hej - obratila mu se Thea dok je prolazio pokraj nas. - Hej, ti, zoveš se
Mark, zar ne? Kako ideš do Saltena? Dolazi li netko po tebe?
Odmahnuo je glavom.
- Autobusom. Staje pred gostionicom pa nastavlja prema Ridingu kada
školarci siđu s njega.
Thea i ja pogledale smo se.
- Staje li na mostu? - upitala je Thea. Mark je odmahnuo glavom.
- Obično ne. Ali vozač bi mogao učiniti iznimku ako ga zamolite.
Thea je podigla obrvu, a ja sam kimnula glavom. Time bismo dobrano
skratile put, sigurno za nekoliko kilometara, a ostatak puta mogle bismo
prehodati.
Ukrcali smo se u autobus. Ostala sam blizu police za prtljagu i naših
kovčega, no Thea je prošla pokraj mene, namignuvši mi u prolazu. Slijedila
je Marka Wrena niz prolaz između sjedala pa sjela pokraj njega. On je
grčevito pritisnuo školsku torbu o svoje krilo kao da bi mu mogla poslužiti
kao kakav štit, a Adamova mu je jabučica nervozno klizila vratom gore-dolje.
Thea mi je ponovno namignula.

- Idemo li do Kate sljedeći vikend? - upitala je Thea te večeri prošavši

pokraj moje stolice u zajedničkoj prostoriji, na putu prema učionici i domaćoj
zadaći koja ju je čekala. Kimnula sam glavom, a ona je namignula, podsjetivši

103
Knjige.club
 Tatum & Ruby
me na susret u autobusu ranije tog dana. Lola Ronaldo daljinskim je
upravljačem promijenila kanal pa zakolutala očima.
- Ponovno do Kate? Zbog čega, pobogu, tako mnogo vremena tratite
tamo? Jess Hamilton i ja poći ćemo u Hampton’s Lee gledati film. Večerat
ćemo u Fat Fryeru, no Fatima je rekla da nam se ne može pridružiti jer ide s
vama do Kate. Zbog čega svaki vikend trunete u dosadnom, pljesnivom
Saltenu? Jeste li možda bacile oko na nekoga?
Obrazi su mi porumenjeli jer sam se smjesta sjetila Kateina brata i našeg
posljednjeg zajedničkog plivanja pred Mlinom. Bilo je to za neuobičajeno
vrućeg jesenjeg dana, a zrake večernjeg sunca doimale su se poput plamičaka
na površini vode, koji su se tako snažno odražavali od prozora Mlina da se
činilo kako je cijelo zdanje obavio plamen. Cijelo smo poslijepodne
proveli izležavajući se na suncu, upijajući zadnje sunčeve zrake za tu godinu,
sve dok naposljetku Kate nije svukla odjeću, prihvativši izazov koji joj je
uputila Thea, pa naga zaplivala u vodama Nizrječja. Ne znam gdje je Luc
točno bio kada je Kate uskočila, no pojavio se u trenutku dok je sa sredine
kanala plivala prema obali.
- Nisi li nešto zaboravila? - Podigao je njezin bikini, razvukavši usne u
podrugljiv osmijeh. Kate je ispustila vrisak koji je galebove natjerao da se, uz
klepetanje krila, vinu u zrak pa tamo nastave kružiti, uzburkavši crveno-
zlatnu površinu vode.
- Gade! Smjesta mi to vrati!
Međutim, Luc je samo odmahnuo glavom pa je, dok je plivala prema
njemu, stao zasipati morskom travom koju je more naplavilo pokraj Mlina.
Kate je uzvratila zapljuskivanjem, a potom ga je, kada se dovoljno približila,
zgrabila za gležanj pa povukla za nogu, tako da su oboje, isprepletenih ruku i
nogu, potonuli duboko u vodu, ostavivši za sobom samo trag mjehurića koji
su pokazivali na kojem ih je mjestu voda progutala.
Trenutak kasnije, Kate je izronila na površinu, pojurivši prema gatu, a
kada se uspjela izvući na suho vidjela sam da u ruci drži Lucove kupaće
hlačice, vrištanjem slaveći svoj trijumf, dok se on nešto dalje probijao kroz
vodu, psujući, smijući se i kunući se u osvetu koja je sa svakom riječju
poprimala nove oblike.
Pokušala sam ne gledati, pokušala sam čitati svoju knjigu i slušati Fatimu
kako trača s Theom, usredotočiti se na bilo što drugo doli na Lucovo nago
tijelo koje je lelujalo pod vodom, no pogled mi je nekako neprestano lutao
natrag na njega, njegovu zlaćano-smeđu put i vitko tijelo obasjano
razlomljenim zrakama jesenjeg sunca, a prizor mi je te večeri ponovno
zabljesnuo pred očima, pobudivši u meni neobičan osjećaj, nešto
između posramljenosti i čežnje.

104
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Zbog Thee - ispalila sam iznenada, osjetivši kako mi lice gori pod
Lolinim upitnim pogledom. - Thea vene zbog neuzvraćene ljubavi prema
nekome iz sela. Nada se da ćemo nabasati na njega ako tamo provedemo
dovoljno vremena.
Bila je to laž, ali sebična laž, uperena protiv jedne od nas. Znala sam da
sam pretjerala još dok su mi riječi prelazile preko usana. Međutim, bilo je
prekasno da se zaustavim.
Lola je pogledala prema Theinim leđima koja su već nestajala u daljini, a
potom opet u mene, s izrazom lica koji je jasno otkrivao da nije sigurna u što
vjerovati. Do tog smo trenutka već postale zloglasne zbog svojih pošalica i
laži i bilo mi je jasno da nije sigurna govorim li joj istinu ili ne, a opet, s druge
strane, kada je Thea bila u pitanju, sve je bilo moguće.
- Možeš misliti - rekla je naposljetku. - Ne vjerujem ti.
- Istina je - odgovorila sam, osjetivši olakšanje što sam uspjela zamesti
pravi trag. No tada me neki glupi poriv natjerao da dodam taj jedan glupi,
fatalni detalj. - Gledaj, nemoj joj reći da sam ti rekla, ali... u pitanju je Mark
Wren. Sjedili su skupa u autobusu prilikom povratka sa željezničke postaje. -
Zavjerenički sam se stišala i nagnula prema njoj preko svoje knjige. - Stavio joj
je dlan na bedro... ostalo možeš i sama zamisliti.
- Mark Wren? Onaj pjegavi klinac koji živi iznad poštanskog ureda?
- Što da kažem? - slegnula sam ramenima. - Thei izgled nije pretjerano
važan.
Lola je frknula pa se udaljila.
Potpuno sam smetnula taj razgovor s uma, sve do idućeg tjedna. Nisam
se čak sjetila ni prepričati ga Kate kako bi mi ona u svoju knjižicu pribilježila
zaslužene bodove. Do tog je trenutka igra već odavno prestala biti natjecanje,
postavši sama sebi svrhom. Cilj više nije bio nadmašiti Fatimu, Theu i Kate,
nego nadmudriti sve ostale - ,,mi“ protiv ,,njih“.
Subotu smo provele u Mlinu, a u nedjelju poslijepodne nas četiri odšetale
smo do Saltena kako bismo se opskrbile grickalicama iz trgovine te popile
toplu čokoladu u gostionici, koja je izvan turističke sezone svima onima koji
su bili spremni trpjeti Jerryjeve neumjesne pošalice služila i kao svojevrsna
seoska taverna.
Fatima i Kate sjedile su pokraj prozora, a Thea i ja bile smo za šankom.
Ona je naručivala pića, a ja sam čekala kako bih joj pomogla odnijeti ih natrag
do našeg stola.
- Oprostite, rekla sam bez šlaga na posljednjoj šalici - čula sam je kako
grubo prosvjeduje kada je barmen preko šanka gurnuo posljednju pjenušavu
šalicu. Nezadovoljno je uzdahnuo pa počeo uklanjati šlag s vrha, no Thea ga
je smjesta zaustavila. - Neće ići. Hoću novu šalicu.
105
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Složila sam grimasu, zgrožena njezinim bahatim tonom i načinom na koji
su ti oštri samoglasnici svaku, pa i najobičniju primjedbu, mogli pretvoriti u
nadmenu naredbu.
Barmen je opsovao ispod glasa, okrenuvši se kako bi prolio pomno
pripravljeni napitak, a ja sam spazila kako je jedna od žena za šankom
zakolutala očima pa nešto rekla svojoj prijateljici. Nisam uspjela razaznati
riječi, no potom se njezin pogled, pun prezira, ponovno spustio na mene i
Theu. Prekrižila sam ruke na grudima, pokušavši se učiniti manjom i
nevidljivijom, poželjevši da nisam odlučila baš danas odjenuti svoju tuniku.
Gornje je dugme otpalo, učinivši izrez dubljim nego inače, a bila sam bolno
svjesna čipke grudnjaka koja je neprestano provirivala iz dekoltea, kao i
načina na koji su nas žene gledale - na moj dekolte i Theine poderane traperice
kroz čije su se pukotine jasno vidjele svilene, grimizne gaćice.
Dok sam stajala tamo, čekajući da mi Thea preko ramena doda šalice,
Jerry se odnekuda pojavio iza mene, noseći pladanj pun prljavih čaša.
Podigao je pladanj na visinu ramena pokušavajući se progurati kroz mnoštvo,
a ja sam sa zaprepaštenjem osjetila dobro poznati pritisak njegovih prepona
na svojoj stražnjici dok je prolazio pokraj nas. Gostionica je bila puna, no
gužva ipak nije bila takva da bi opravdala njegovo hotimično trljanje o
moju stražnjicu.
- Ispričaj me - rekao je kroz kreštavi smijeh. - Ne obaziri se na mene.
Osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo pa sam se obratila Thei. -
Idem do toaleta. Hoćeš li moći sama izaći na kraj s pićima?
- Naravno. - Gotovo da i nije podigla pogled, nastavivši brojati sitniš, a ja
sam jurnula prema vratima ženskog toaleta, osjetivši kako mi dah dolazi sve
brže i brže.
Tek kada sam ušla u kabinu kako bih zgrabila malo toaletnog papira
kojim sam namjeravala ispuhati nos, primijetila sam riječi ispisane na
vratima. Bile su naškrabane maskarom, zamrljane i teško čitljive.
Mark Wren prljavi je pervertit, pisalo je. Zatreptala sam. Optužba se doimala
nevjerojatnom. Mark Wren? Stidljivi, plahi Mark Wren?
Ugledala sam još jednu škrabotinu pokraj umivaonika, ovog puta ispisanu
drugom bojom. Mark Wren u autobusu prstenjači djevojke iz Salten Housea.
A potom, naposljetku, na vratima koja su vodila natrag u gostionicu,
pročitala sam riječi ispisane flomasterom, Mark Wren je seksualni manijak!!!!

Iz toaleta sam izašla užarenih obraza.

- Možemo li poći? - iznenada sam se obratila Kate, Fatimi i Thei. Thea
me zbunjeno pogledala.

106
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Koji kurac? Nisi ni pomirisala svoje piće!
- Moram vam nešto reći - odgovorila sam. - A radije vam ne bih o tomu
govorila ovdje.
- U redu - odgovorila je Kate. Žličicom je sastrugala posljednje ostatke
sladoleda, a Fatima je pogledom potražila svoju torbu. No prije nego smo
imale vremena učiniti bilo što drugo, vrata gostionice silovito su se otvorila,
a unutra je poput furije ušla Mary Wren.
Nisam očekivala da će prići našem stolu. Bila je Ambroseova bliska
prijateljica pa je poznavala Kate, no nikada nije obraćala pažnju na Kateine
prijateljice.
- Koja je od vas Isa Wilde? - upitala je svojim dubokim, hrapavim glasom.
Nervozno sam progutala slinu.
- J-ja.
- Dakle tako. - Stavila je dlanove na bokove, nadvisivši se nad nama
budući da smo još sjedile za stolom. Žamor gostionice naizgled je utihnuo, a
ja sam primijetila da ljudi pomno slušaju što se zbiva, izvijajući vratove kako
bi vidjeli iza Marynih širokih, mišićavih ramena. - Poslušaj me dobro,
djevojče. Ne znam kako se ljudi ponašaju tamo odakle dolaziš, ali ljudima
ovdje stalo je do onoga što se o njima govori. Ako ti ikada više padne na pamet
širiti laži o mojem sinu, polomit ću ti svaku koščicu u tijelu. Razumiješ li me?
Slomit ću ih, jednu po jednu.
Otvorila sam usta, ali nisam uspjela progovoriti. Osjećaj posvemašnjeg
srama stao mi se izdizati iz dubine utrobe, ostavivši me nepokretnom.
Pokraj mene, Kate se doimala osupnutom, a ja sam u tom trenutku
shvatili da ona ne zna o čemu se ovdje zapravo radi.
- Mary - započela je - na možete...
- Ne miješaj se - Mary se otresla na nju. - Premda si vjerojatno i ti
upetljana! Dala bih se okladiti da ste sve znale za to. Dobro znam kakve ste.
- Prekrižila je ruke na prsima pa pogledom prostrijelila sve članice našeg
malog kružoka, a ja sam u tom trenutku shvatila da ona, na neki perverzan
način, uživa u svemu ovome - da uživa u našoj osupnutosti i uznemirenosti. -
Male lažljivice, sve odreda. Da ste moje, propisno bih vas izdevetala.
Kate je na te riječi zapanjeno uzdahnula pa se napola osovila na noge,
kao da se ima namjeru založiti za mene, no Mary joj je svoj teški dlan položila
na rame, fizički je prisilivši da se ponovno osloni leđima o tapecirani naslon.
- A, ne, nećeš. Pretpostavljam da je vaša snobovska škola odveć napredna
za takvo što, a tvoj je otac predobar da bi to učinio, ali ja nisam, no ako ikad
više naudite mojem sinu - ponovno je spustila pogled na mene, nepokolebljivo

107
Knjige.club
 Tatum & Ruby
uperivši svoje sitne tamne oči u moje, nijednom ne trepnuvši - požalit ćete
dan kada ste došle na ovaj svijet.
Potom se uspravila, okrenula na peti i izašla van.
Vrata su se za njom zalupila, zaglušujuće glasna u iznenadnoj tišini koju
je ostavila za sobom, a potom se začuo gromki smijeh, za kojim je uslijedila
uobičajena gostionička buka - kuckanje čaša, duboko brundanje muškaraca
za šankom. Međutim, nisam se mogla oteti dojmu da su oči svih mještana
uperene u nas i da pokušavaju dokučiti o čemu je Mary govorila. Poželjela
sam potonuti u zemlju.
- Isuse! - progovorila je Kate. Lice joj je bilo blijedo, a jagodične kosti
obojene tek natruhom crvenila rođena iz ljutnje.
- Koji je njoj vrag? Tata će biti bijesan kada...
- Ne. - Zgrabila sam je za kaput. - Ne, Kate, nemoj. Imala je pravo, kriva
sam. Nemoj ništa spominjati Ambroseu.
Nisam to mogla podnijeti. Nisam mogla podnijeti činjenicu da će sve izaći
na vidjelo - ta glupa, nedostojna laž koju sam izgovorila. Pomisao da ću je
morati ponoviti pred Ambroseom i svjedočiti razočarenju na njegovu licu...
- Nemoj mu reći - zavapila sam. Osjetila sam kako mi suze počinju
navirati na oči, ali ne zbog tuge - bilo je to zbog srama.
- Zaslužila sam. Zaslužila sam sve što mi je izrekla.
Bila je to pogreška, to je bilo ono što sam željela reći Mary dok sam nijemo
sjedila pred njome, suočena s njezinim gnjevom. Bila je to pogreška, žao mi
je.
Ali nisam izrekla riječi. A sljedećeg puta kada sam došla u poštu, uslužila
me kao da se ništa nije dogodilo i nikada više nismo to spomenule. Međutim,
sedamnaest godina kasnije, dok dojim svoje dijete, pokušavajući se
osmjehnuti njezinu nasmijanom licu i debeljuškastim obraščićima, riječi
Mary Wren i dalje mi odzvanjaju u ušima. I ne mogu si pomoći, a da ne
pomislim kako sam tada imala pravo. Zaslužila sam te riječi. Sve smo
ih zaslužile.
Male lažljivice.

108
Knjige.club
 Tatum & Ruby

U letim u Mlin poput furije, znojna od vrućine, bolnih nogu i grla suha
poput prašine, a tamo zateknem Kate, Theu i Fatimu kako sjede za
stolom.
Sjenka na trenutak zalaje u znak upozorenja, a vrata silovito udare o zid,
zatresavši šalice na polici, a okviri slika stanu sućutno udarati o zid.
- Isa! - progovori Fatima, iznenađeno podigavši pogled sa svojeg tanjura.
- Izgledaš kao da si vidjela duha!
- I jesam. Zašto nam nisi rekla, Kate?
Riječi su u mojoj glavi bile pitanje. Izgovorene naglas doimaju se poput
optužbe.
- Zašto vam nisam rekla što? - Kate ustane, unezvijerena i zabrinuta. - Isa,
zar si upravo odšetala do Saltena i vratila se natrag za samo tri sata? Mora da
si iscrpljena. Jesi li se barem sjetila ponijeti bocu vode?
- Jebeš vodu - uzvratim srdito, no kada mi donese čašu vode iz slavine pa
je nježno položi na stol pred mene, moram, unatoč boli u grlu, najprije
progutati slinu prije nego uzmognem piti.
Otpijem stidljivi gutljaj, potom stavši halapljivo gutati, a zatim se sručim
na sofu. Fatima je u međuvremenu nakrcala tanjur salatom za mene pa mi
sada priđe.
- Što se dogodilo? - Sjedne na sofu pokraj mene, držeći tanjur, a na licu joj
se iščitava zabrinutost. - Je li mi se učinilo ili se rekla da si vidjela duha?
- Da, vidjela sam duha. - Uperim pogled iznad Fatimine glave, ravno u
Kate. - U selu sam naletjela na Luca Rocheforta.
Kateino lice zgužva se u masku agonije čak i prije nego sam uzmogla
završiti rečenicu, a ona se iznenada spusti na rub sofe, kao da ne vjeruje
svojim nogama u potpunosti.
- Sranje.
- Luc? - Fatima skrene pogled s mene i usmjeri ga prema Kate. - Ali mislila
sam da se vratio natrag u Francusku nakon...
Kate nezadovoljno trzne glavom, no teško mi je reći kima li njome ili
odmahuje, ili možda oboje.

109
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Što mu se dogodilo, Kate? - Prigrlim Freyu snažnije, prisjetivši se
njegova hladnoga, ravnodušnog lica i mržnje koju sam osjetila, mržnje koja
je isijavala iz njega u tom malom poštanskom uredu. - Bio je...
- Ljutit - dovrši ona umjesto mene. Lice joj je blijedo, ali ruke su joj, dok
poseže prema džepu za svojim duhanom, posve mirne. - To si htjela reći?
- Ljutit je odveć blaga riječ za to. Što se dogodilo?
Započne motati duhan, vrlo sporo i hotimično odmjereno, a ja se prisjetim
da je tako bilo i u školi. Kate bi si uvijek uzela vremena i nikada nikomu nije
dopuštala da je požuruje na odgovor. Što je pitanje bilo teže, to je pauza prije
odgovora bila duža.
Thea odloži vilicu pa nam, primivši svoje vino i tabakeru u ruke, i ona
priđe.
- Hajde, Kate, u ovom stoljeću. - Sjedne na gole daske poda ispod naših
nogu, a mojim umom iznenada sijevne bolna uspomena na sve one noći koje
smo provele ovako, sklupčane jedna uz drugu na sofi, promatrajući rijeku ili
plamen vatre, pušeći, smijući se, razgovarajući...
Sada nema smijeha, samo šuškanje rizli dok Kate zamata cigaretu na
svojem koljenu, kotrljajući je naprijed-natrag i grizući se za usnicu. Kada je
cigareta napokon gotova, ona lizne papir pa naposljetku progovori.
- Istina je da se vratio u Francusku. Ali ne... svojevoljno.
- Kako to misliš? - upita Thea. Kucne tabakerom o pod pa pogleda Freyu,
a meni je jasno da želi zapaliti, ali čeka trenutak kada Freya više neće biti u
prostoriji.
Kate uzdahne pa podigne svoje bose noge na sofu, spustivši stopala tik do
Fatimina boka pa zagladivši vlati kose koje su joj pale na lice.
- Ne znam koliko ste tada znale o Lucovu porijeklu... znate da su tata i
Lucova majka, Mireille, bili skupa prije mnogo godina, zar ne? I da su njih
dvoje živjeli ovdje s nama.
Kimnem glavom, toliko smo znale. Luc i Kate netom su prohodali - bili
su gotovo premaleni da bi se ičega sjećali, tvrdila je Kate, premda se kroz
maglu prisjećala zabava uz rijeku i činjenice da je Luc jednom prilikom, dok
je još bio premalen da bi znao plivati, upao u rijeku.
- Kada su tata i Mireille prekinuli, ona je odvela Luca natrag u Francusku,
a mi ga nismo vidjeli narednih nekoliko godina. No, jednog dana Mireille je
nazvala tatu - nije se više mogla nositi s Lucom, postao je nemoguć, uključila
se čak i socijalna služba - pitala je može li ga poslati ovamo, da s nama
provede praznike kako bi se ona malo odmorila? Znate tatu, pristao je bez
razmišljanja. Uglavnom, kada je Luc doputovao ovamo, ispostavilo se da je
priča složenija nego nam je Mireille isprva rekla. Istina, Luc je činio gluposti,
ali za to je postojao... razlog. Mireille je imala svoje vlastite demone... počela
110
Knjige.club
 Tatum & Ruby
se ponovno drogirati, i zapravo, čini se da možda nije bila najuzorniji
roditelj kojeg bi tinejdžer mogao poželjeti.
- A gdje je bio Lucov otac? - upita Fatima. - Nije li mu smetalo što mu je
sin otišao u Englesku živjeti s nepoznatim muškarcem?
Kate slegne ramenima.
- Ne znam je li otac ikada bio dijelom Lucova života. Prema onome što
nam je Luc rekao, Mireille je bila prilično sjebana kada ga je rodila. Nisam
sigurna čak ni zna li i sama...
Misli joj odlutaju, a zajedno s njima i glas, no potom udahne pa počne
iznova.
- Uglavnom, došao je živjeti s nama kada nam je bilo trinaest, možda
četrnaest godina? A praznici su se pretvorili u semestar. .. semestar se
pretvorio u godinu... pa još jednu... a onda se Luc nekako upisao u srednju
školu u Hamptonu, ostao je živjeti s nama i, znate i same... sve je bilo dobro.
Bio je sretan, barem se meni tako činilo.
I to već znamo, no nitko je ne prekine.
- Međutim, kada je tata... - Kate nelagodno proguta, a meni je jasno da
sada slijedi onaj neugodni dio, ono čega se nijedna od nas ne voli prisjećati. -
Nakon što je tata... nestao, Luc - on više nije mogao ostati ovdje.
Bilo mu je petnaest godina, a ja sam tog ljeta tek navršila šesnaest. Istina,
nedostajalo mu je samo nekoliko mjeseci do punoljetnosti, no zakonski je i
dalje bio maloljetnik, a jednom kada je socijalna služba sve skupa preuzela u
svoje ruke... - Ponovno nelagodno proguta, a ja s lakoćom iščitavam emocije
koje joj se izmjenjuju na licu, nalik sjenkama koje živahni oblaci bacaju dok
hitro prolaze nad dolinom.
- Poslali su ga natrag - reče iznenada. - Htio je ostati ovdje, sa mnom, ali
nisam imala izbora. - Ispruži ruke prema nama, preklinjući. - Jasno vam je to,
zar ne? Bilo mi je tek šesnaest, ne bi mi dopustili da budem zakonski skrbnik
francuskom dječaku čiji roditelji čak nisu ni živjeli u istoj državi. Učinila sam
jedino što mi je preostalo! - ponovi s posvemašnjim očajem u glasu.
- Kate - Fatima je nježno oslovi, položivši dlan na njezinu nadlakticu. -
To smo mi, nama se ne moraš opravdavati. Naravno da nisi imala izbora.
Ambrose nije bio Lucov otac - nije ti preostalo ništa drugo.
- Poslali su ga natrag - ponovila je Kate, gotovo kao da nije čula Fatimu.
Lice joj je lišeno bilo kakvih emocija dok se prisjeća svega. - A on je pisao, i
pisao, preklinjući me, govoreći da mu je tata obećao kako će se brinuti za
njega, optužujući me da sam ga izdala, optužujući me...
Oči joj se napune suzama koje ona treptanjem pokuša otjerati, a lice joj se
iznenada prometne u masku tuge i boli. Sjenka joj priđe, osjetivši njezin jad,

111
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pa se tiho cvileći sklupča podno njezinih nogu, a Kate spusti dlan pa mu stane
gladiti bijelo krzno.
- Vratio se prije nekoliko godina pa se zaposlio kao vrtlar u Salten Houseu.
Mislila sam da će mu sve te godine pružiti bolji uvid, da će shvatiti kako nisam
imala izbora. Jedva sam uspjela sebe poštedjeti odlaska u dom za siročad, a
kamoli još i njega. Međutim, nije shvaćao. Nije mi oprostio. Jedne me noći
presreo dok sam se vraćala kući uz rijeku i, oh, Bože - zarine lice u dlanove -
Fatima, što mi je sve ispričao! Vjerojatno to kao liječnica neprestano čuješ, ali
ja nikada - batine, zlostavljanje, Bože, što je sve... - glas je počne izdavati - što
je sve prošao... nisam mogla slušati, ali on se nije dao smesti i nastavio mi je
pripovijedati, kao da me tako želi kazniti... pričama o onome što su mu
majčini ljubavnici činili dok je bio dijete i kasnije kada se bio prisiljen vratiti
u Francusku, gdje je završio u domu, o muškarcu iz doma za siročad koji ga
je običavao... običavao ga je...
Međutim, ne uzmogne dovršiti. Glas joj pukne i zamijene ga suze, a ona
ponovno dlanovima pokrije lice.
Pogledam Fatimu i Theu, primijetivši šok na njihovim licima, pa ponovno
svratim pogled na Kate. Poželim reći nešto. Poželim je utješiti, ali jedino o
čemu u tom trenutku uspijevam razmišljati je prošlost, o tomu kako je nekoć
bilo, o njih dvoje dok se nasmiješeni prskaju u plićaku Nizrječja, o ugodnoj
tišini dok su im glave bile pognute nad nekom od društvenih igara... Bili su
tako bliski - bliži nego sam ja ikada bila s vlastitim bratom. A sada ovo.
Na kraju je Fatima ta koja vrlo pažljivo odloži tanjur s hranom pa ustane.
Obavije ruke oko Kate pa se bez riječi stane njihati s njome, naprijed-natrag,
naprijed-natrag.
Ponavlja joj nešto, previše tiho da bih razgovijetno čula riječi, no čini mi
se da ih mogu razabrati.
- Nisi ti kriva - ponavlja, opet i iznova. - Nisi ti kriva.

112
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T rebala sam znati. To su moje misli dok sjedim pokraj Freyine

kolijevke pokušavajući je uspavati, grla bolna od neisplakanih suza
koje svim snagama susprežem.
Trebala sam znati.
Jer mi je sve bilo pred nosom, tako bjelodano. Ožiljci na Lucovim leđima
dok je plivao vodama Nizrječja, tragovi na njegovu ramenu za koje sam
pretpostavila da su nastali nakon gadne reakcije na cjepivo, no kada sam ga
upitala za njih, lice mu se namrštilo, a on je samo odmahnuo glavom.
Sada sam starija, ni izbliza tako nevina kao nekoć. Sada mi je jasno da su
ti maleni okrugli ožiljci posljedica opeklina, i ne mogu a da ne osjetim gađenje
naspram vlastite kratkovidnosti.
Sada razumijem sve ono što mi dosad nije bilo u potpunosti jasno -
Lucovu nerazgovorljivost, činjenicu da je obožavao Ambrosea bez imalo
zadrške. Njegovu nevoljkost da nam priča o Francuskoj, ma koliko mu
dodijavale svojim zahtjevima, te razlog zbog kojeg bi mu Kate u tim
trenucima stisnula dlan pa brže-bolje pokušala promijeniti temu umjesto
njega.
Sada naposljetku shvaćam i ono što nekoć nisam mogla razumjeti -
činjenicu da je dopuštao seoskim dječacima da ga zadirkuju, da mu se
izruguju i razmeću se pred njime, a on bi jednostavno trpio, trpio, i trpio... a
onda bi eksplodirao. Sjećam se jedne večeri u gostionici kada su ga seoski
dječaci uzeli na pik, zadirkujući ga, naizgled bezazleno, ali neumorno, jer se
druži s umišljenim djevojkama iz Salten Housea. Lucov je položaj oduvijek
bio nezgodan jer nije bio dijelom ni sela, ni škole. Kate je pripadala školi, a
Ambrose je bez imalo truda nekako uspijevao biti dijelom obaju svjetova, no
Luc je morao balansirati između svojeg položaja učenika državne škole u
Hampton’s Leeju, koju je pohađao zajedno s većinom seoske djece, i veza
koje je njegova obitelj njegovala s privatnom školom na brijegu.
A ipak, nekako je uspijevao. Podnosio je zadirkivanja, opaske kako mu
„njihove djevojke nisu dovoljno dobre“ i uvijene komentare kako otmjene
djevojke vole „malo grubosti“. Te se večeri u gostionici samo osmjehivao i
odmahivao glavom. No tada se, pred sam kraj večeri, dok su gosti naručivali
svoja posljednja pića, jedan od seoskih dječaka u prolazu sagnuo i
šapnuo nešto Lucu u uho.

113
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ne znam što mu je rekao. Primijetila sam da se izraz Kateina lica
promijenio, a Luc se osovio na noge tako brzo da je stolicu na kojoj je sjedio
srušio na pod pa snažno zveknuo klinca ravno u nos, kao da je neka brana u
njemu jednostavno popustila. Dječak se stropoštao na pod, stenjući i
zavijajući, a Luc se nadvio nad njime, gledajući ga kako krvari i plače, lica
potpuno bezizražajna, kao da se ama baš ništa nije dogodilo.
Netko od gostiju mora da je nazvao Ambrosea. Dočekao nas je u stolici
za ljuljanje, a na njegovu inače veselom licu nije bilo ni tračka osmijeha.
Ustao je kada smo ušli.
- Tata - započela je Kate prije nego je Luc uzmogao progovoriti - Luc
nije...
Ali Ambrose je odmahnuo glavom prije nego je stigla dovršiti misao.
- Kate, ovo je između Luca i mene. Luc, možemo li, molim te,
porazgovarati u tvojoj sobi?
Zatvorili su za sobom vrata njegove sobe pa nismo uspjele čuti prepirku
koja je uslijedila, već samo podizanje i stišavanje glasova; Ambroseov glas
pun razočaranja i prijekora te Lucov isprva molećiv, a kasnije i srdit. Nas četiri
skutrile smo se u dnevnom boravku u prizemlju, ispred vatre koja nam
zapravo i nije trebala jer je noć bila topla, no Kate je počela drhtati kako
su glasovi iznad nas postajali glasniji.
- Ne razumiješ! - Razabrala sam riječi s kata, izgovorene Lucovim glasom,
prožetim bespomoćnim bijesom i nevjericom. Nisam uspjela razaznati
Ambroseov odgovor, samo njegov ton, jednoličan i strpljiv, a potom sam
začula tresak kada je Luc zavitlao nešto o zid.
Ambrose je s kata sišao sam, a njegova neukroćena kosa doimala se još
neurednijom, kao da je nervozno prolazio prstima njome, opet i iznova. Lice
mu se doimalo umornim. Posegnuo je za bocom domaćeg vina, koja se
nalazila ispod sudopera, pa si natočio punu čašu, uzdahnuvši nakon što ju je
iskapio jednim gutljajem.
Kate je ustala kada se Ambrose sručio na fotelju nasuprot njoj, ali je
Ambrose odmahnuo glavom, dobro znajući kamo se zaputila.
- Ne bih to učinio na tvojem mjestu. Prilično je uznemiren.
- Idem gore - uzvratila je Kate prkosno. Ustala je, no dok je prolazila
pokraj Ambroseove fotelje, on je svojim slobodnim dlanom posegnuo prema
njoj, uhvativši je za zapešće. Zaustavivši se, svrnula je pogled prema njemu,
izazivajući ga buntom u svojim očima. - No? Što je?
Čekala sam, osjećajući udaranje srca u guši, da Ambrose eksplodira onako
kako bi moj otac učinio. Gotovo sam ga mogla čuti kako urla na Willa jer mu
se drznuo odgovoriti, Da sam bio tako bezobrazan prema svojem ocu, prebio bi me

114
Knjige.club
 Tatum & Ruby
kao vola, ti malo govno, i Kada ti nešto naredim, na tebi je da poslušaš bez pogovora,
jasno?
Ali Ambrose... Ambrose nije počeo vikati. Nije čak ni progovorio. I dalje
je držao Kateino zapešće, ali toliko nježno da su ga njegovi prsti jedva obavili
i bilo je posve jasno da je na mjestu ne drži fizičkom snagom.
Kate je spustila pogled prema ocu, očima tražeći njegovo lice. Nijedno se
nije pomaknulo, ali joj se izraz lica promijenio, kao da je u njegovim očima
pročitala nešto što nitko od nas ostalih nije mogao razumjeti, a potom je
uzdahnula, pustivši da joj ruka padne niz tijelo.
- U redu - rekla je. A ja sam znala da je razumjela ono što joj je Ambrose
želio reći, što god to bilo, a da on nije trebao misao pretočiti u riječi.
Tišinom se prolomio još jedan tresak s kata i svi smo se žacnuli.
- Uništit će sobu - izgovorila je Kate ispod glasa, no ovoga puta nije
pokušala poći prema stubama. Umjesto toga, ponovno je utonula u sofu. -
Oh, tata, ne mogu to podnijeti.
- Nećeš li... zar ga ne možeš zaustaviti? - upitala je Fatima Ambrosea,
očiju razrogačenih u nevjerici. Ambrose se ponovno žacnuo začuvši zvuk
lomljave stakla s kata pa potom odmahnuo glavom.
- Zaustavio bih ga da mogu, ali postoje neke vrste boli koje prestanu boljeti
tek kada ih izbaciš iz sebe. Možda je ovo upravo ono što mu sada treba. Samo
bih volio... - Dlanovima je protrljao lice, a kada ih je spustio, iznenada je
izgledao sukladno svojoj dobi, kao da su ga godine konačno sustigle. - Samo
bih volio da ne lomi svoje stvari. Ne posjeduje mnogo toga. Škodi samome
sebi, više nego bilo kome drugome. Što se dogodilo u toj gostionici?
- Suzdržavao se, tata - odgovorila je Kate. Uzrujanost joj je ocijedila svu
boju iz lica, ostavivši ga blijedim. - Uistinu se suzdržavao. Znaš kakvi su, znaš
kakav je taj klinac, Ryan ili Roland, ili kako se već zove. Onaj veliki s tamnom
kosom. Oduvijek ga ima na piku. No Luc se dobro nosio sa svime, sve je
podnosio sa smiješkom. Ali tada je Ryan, tada je rekao nešto drugo, a Luc -
jednostavno je puknuo.
- Što je rekao? - upitao je Ambrose, nagnuvši se naprijed u svojoj fotelji, a
ja sam po prvi put posvjedočila da se između Kate i njezina oca ispriječio
nevidljivi zid. Potpuno se ukočila, a lice joj se prometnulo u bezizražajnu
masku.
- Ne znam - odgovorila je glasom koji je najednom bio lišen bilo kakve
emocije, glasom koji kao da nije pripadao njoj. - Nisam čula.
Ambrose nije kaznio Luca, a Fatima je pri povratku u nevjerici
odmahivala glavom jer smo sve dobro znale da, unatoč
njegovoj popustljivosti, nikada ne bi dopustio da se Kate ponaša na
takav način.
115
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Da je Kate učinila nešto takvo, bilo bi posljedica, bilo bi prijekora, a novac
za popravke išao bi iz njezina džeparca.
Međutim, kada je Luc bio u pitanju, činilo se da je vrelo Ambroseova
strpljenja nepresušno. A sada mi je naposljetku jasno i zašto.
Freya spava. Osluhnem njezino disanje, jednolično i lagano poput perca,
pa ustanem i protegnem se, pogubljena u vlastitim mislima dok preko riječnog
ušća zurim prema Saltenu, prisjećajući se Luca kakav je nekoć bio, prije nego
je otišao, te pokušavajući dokučiti zbog čega me njegova ljutnja u
poštanskom uredu tako potresla.
Na kraju krajeva, bila sam svjesna da je ta srdžba tamo. Već sam joj
svjedočila, uperenoj protiv drugih, a nekad i protiv njega sama. I tada shvatim
da me nije uplašila ljutnja. Uplašila me činjenica da je ta ljutnja uperena protiv
nas.
Jer onomad, koliko god snažna bila srdžba koja bi ga obuzela, prema
nama se odnosio kao prema krhkom, skupocjenom porculanu, kao prema
nečemu što je odveć dragocjeno da bi ga se dodir nulo. A sam Bog zna da sam
to priželjkivala - željela sam dodire, žarko sam ih priželjkivala. Sjećam se
trenutka kada smo ležali jedno pokraj drugoga na gatu, izloživši leđa
nemilosrdnome suncu. Okrenula sam se prema njemu i, shvativši da su mu
oči sklopljene, zagledala mu se u lice. Izgarala sam od želje, tako snažne da
me njezina silina prestravila, želje da otvori oči i posegne prema meni.
Ali on to nije učinio. I tako sam se, ostavši ležati i osluškujući vlastito srce
koje je tako divlje udaralo u grudima da sam bila posve sigurna da ga i on
može čuti, protegnula prema njemu i položila svoje usne na njegove.
Ne znam što sam očekivala da će se dogoditi, ali svakako nisam očekivala
ono što je uslijedilo.
Oči su mu se istog trena otvorile, a on me odgurnuo, vrišteći: - Ne me touche
pas! - istodobno se panično pridigavši i unezvijereno se počevši udaljavati od
mene natraške, tako brzo da se gotovo survao s gata u vodu. Prsa su mu se
sumanuto dizala i spuštala, a oči su mu bile ispunjene panikom, kao da sam
ga zaskočila na spavanju.
Osjetila sam da mi lice poprima grimiznu nijansu, kao da me sunce počelo
kuhati živu pa sam ustala, nehotice ustuknuvši od njega za korak, dalje od
njegove mahnite zbunjenosti.
- Žao mi je - uspjela sam procijediti. - Luc?
Nije rekao ništa, počevši se umjesto toga osvrtati oko sebe, kao da
pokušava dokučiti gdje je i što se upravo zbilo. U tom trenutku, gotovo kao
da me nije prepoznao, pogledao me kao da pred sobom vidi potpuna stranca.
A potom me prepoznao. Vratio mu se onaj stari pogled, a s njime i svojevrstan
sram.
116
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Okrenuo se na peti i otrčao, ignorirajući moje povike. - Luc! Luc, žao mi
je!
Tada nisam razumjela. Nisam znala u čemu sam pogriješila, niti kako je
mogao tako burno reagirati na nešto što je, na kraju krajeva, bilo tek trunku
intimnije od stotina sestrinskih poljubaca koje sam mu utisnula.
Sada, međutim... sada znam kakva su se iskustva krila iza te prestravljene
reakcije i srce mi se slama uslijed te spoznaje. Ali me ujedno ispunjava i
oprezom jer mi je taj trenutak dao naslutiti djelić onoga što sam ponovno
iskusila i osjetila u poštanskom uredu.
Znam kako je biti Lucovom neprijateljicom. Vidjela sam kako izgleda
kada izgubi kontrolu.
I ne mogu si pomoći, a da ne pomislim na onu mrtvu ovcu, na
neobuzdanu srdžbu i bol koji se kriju iza tog čina, na njezina crijeva koja se
poput crvljivih, zagnojenih tajni izlijevaju u bistre, plave vode.
I sada, sada me strah.

117
Knjige.club
 Tatum & Ruby

to namjeravaš učiniti? - upita me Fatima prigušenim glasom, dodavši

Š mi napuknutu keramičku šalicu.
Ručak je gotov. Fatima i ja peremo posuđe - zapravo, ona pere, a ja
brišem. Freya se igra na prostirki ispred peći.
Kate i Thea izašle su zapaliti i usput prošetati Sjenku, a sada ih ugledam
kroz prozor, kako se polako vraćaju niz obalu Nizrječja, glava pognutih u
razgovoru, dok dim njihovih cigareta nestaje, raspršujući se na vrućem,
ljetnom zraku. Čudno, otišle su u potpuno suprotnom smjeru od onog koji bih
ja odabrala - na sjever, prema glavnoj cesti za Salten, umjesto prema jugu
i morskoj obali. Krajolik tamo nije ni približno tako lijep.
- Ne znam. - Obrišem šalicu pa je odložim na stol. - A ti? - Ja... iskreno,
ne znam ni sama. Sve u meni vrišti da se vratim kući. Na kraju krajeva, nije
da ovdje možemo išta učiniti, a izgledi da će nam policija pokucati na vrata
puno su manji u Londonu nego ovdje.
Od njezinih me riječi prođu srsi pa nehotice krišom svrnem pogled prema
vratima, zamišljajući Marka Wrena kako korača preko uskog mosta pa kuca
na pocrnjelo drvo... Pokušam zamisliti što bih rekla u toj situaciji. Prisjetim
se odlučnosti kojom nas je Kate sinoć uputila kako se ponašati - Ne znamo
ništa. Ništa nismo vidjele.
To je priča koje se držimo već sedamnaest godina. Ako se i dalje budemo
strogo pridržavale te priče, ne mogu nam ništa dokazati. Ili se možda varam?
- Nemoj me pogrešno shvatiti, želim pružiti potporu Kate - nastavi
Fatima. Ispusti spužvu pa gurne maramu s lica, ostavivši trag bijele sapunice
na obrazu. - Ali odlazak na večeru bivših učenica nakon što smo se sve ove
godine izbjegavale pojaviti? Je li to zaista dobra zamisao?
- Znam. - Spustim još jednu šalicu na stol. - Ni ja ne želim ići. Ali stvari
će se doimati puno gorima ako odustanemo u posljednji tren.
- Znam. Znam sve. Drugo pravilo - drži se svoje priče. Zaista razumijem.
Na kraju krajeva, kupila je proklete karte i razglasila svima da dolazimo, i
jasno mi je da je bolje da to sprovedemo u djelo. Ali sve ovo s ovcom...
Odmahne glavom pa ponovno prione pranju posuđa. Pogledom joj ovlaš
prijeđem preko lica dok riba tanjure.
- Što se uistinu zbilo? Vidjela si leš bolje od mene. Je li uistinu Sjenka to
učinio?
118
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Fatima ponovno odmahne glavom.
- Ne znam - odgovori. - Nisam vidjela mnogo napada pasa, i možda je
drugačije kada napadnu ljude, ali nije se činilo...
Želudac mi se stisne i iznenada nisam sigurna bih li joj trebala reći istinu.
Ako se policija uplete, možda je bolje za Fatimu da ne zna, da ne postoji ništa
što bi od njih morala skrivati, no zaklele smo se da ćemo jedna drugoj govoriti
istinu, nismo li? A ovo je na neki način laganje - laž prešućivanjem istine.
- Bila je tu i poruka - izgovorim naposljetku. - Kate ju je vidjela, no sakrila
ju je u džep. Pronašla sam je dok sam ispirala krv iz njezina ogrtača.
- Molim? - Fatima se zapilji u mene, njezino lice paralizirano strahom i
panikom. Ispusti spužvicu pa se okrene prema meni. - Zašto nam nisi rekla?
- Jer vas nisam htjela bespotrebno zabrinjavati. A nisam htjela ni...
- Što je pisalo?
- Pisalo je... - Nervozno progutam slinu. Riječi su gotovo nepodnošljive,
teško ih je izgovoriti i moram se prisiliti da ih izreknem i učinim stvarnima. -
Pisalo je, Zašto se i nje ne riješiš negdje na Nizrječju?
Začuje se zvuk lomljave kad Fatima ispusti šalicu iz ruke, a sva boja i sve
emocije oteku joj s lica, pretvorivši ga u blijedu noh masku užasa, uokvirenu
tamnom maramom.
- Što si rekla? - Glas joj je hrapav, promukao.
Ne uspijevam se natjerati da ponovno izgovorim te riječi, a vrlo dobro
znam da me čula, samo je odveć prestrašena da bi samoj sebi priznala ono što
ja već znam - da još netko zna i da nas je taj netko odlučan kazniti za ono što
se dogodilo.
- Ne. - Odmahuje glavom. - Ne. To nije moguće.
Spustim kuhinjsku krpu pa se, prišavši sofi pokraj koje se Freya igra,
sručim u nju i zarinem lice u dlanove.
- To u potpunosti mijenja sve - progovori Fatima panično. - Moramo otići,
Isa. Moramo smjesta otići.
Izvana se začuju zvuci, topot šapa i bat koraka na gatu, a ja podignem
pogled baš u trenutku kada se vrata koja gledaju prema obali otvore, a Thea i
Kate uđu unutra, otresajući pijesak i blato s nogu. Kate se smije, a napetost
koja joj je nagrđivala lice tijekom posljednja dvadeset četiri sata donekle je
okopnjela, no izraz joj se smjesta prometne u onaj opreza dok pogledom
sumnjičavo klizi od Fatime prema meni i natrag.
- Što se događa? - upita. - Je li sve u redu?
- Odlazim. - Fatima pokupi krhotine razbijene šalice s poda pa ih baci u
cjediljku, obrisavši potom ruke o kuhinjsku krpu pa mi priđe, odlučno se
zaustavivši kraj mene. - Moram se vratiti u London. Isa također.
119
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne - Katein glas je strog, prožet panikom. - Ne možete.
- Pođi s nama! - Fatimin je gas ispunjen očajem. - Mahne rukom,
pokazujući na Mlin. - Nisi sigurna ovdje, i dobro to znaš. Isa... reci im za
poruku!
- Kakvu poruku? - Theino je lice zabrinuto. - Hoće li mi netko objasniti?
- Kate je dobila poruku - ispali Fatima - u kojoj je pisalo Zašto se i nje ne
riješiš negdje na Nizrječju? Netko zna, Kate! Možda Luc? Jesi li mu rekla? Je li
u tomu stvar? - Kate ne odgovori. Odmahuje glavom u svojevrsnom nijemom
jadu, no nije mi posve jasno što negira - pomisao da bi se povjerila Lucu ili
mogućnost da je u pitanju on, a nisam posve sigurna niti ima li njezino
odmahivanje glavom ikakve veze s Fatiminim pitanjima.
- Netko zna - ponovi Fatima, a glas joj se ovoga puta vine do granice
prodornosti. - Moraš otići!
Kate ponovno odmahne glavom pa sklopi oči, pritisnuvši ih prstima, kao
da ne zna što reći na to, no kad Fatima ponovno progovori: - Kate, slušaš li
me uopće? - ona podigne pogled.
- Ne mogu otići, Fati. Dobro znaš zašto.
- Zašto ne? Zašto ne bi mogla jednostavno spakirati stvari i otići?
- Jer se ništa nije promijenilo - tko god da je napisao tu poruku nije otišao
na policiju, što znači da taj netko ili nagađa ili ima više za izgubiti od nas. I
dalje smo sigurne. Ali ako sad pobjegnem, ljudi će shvatiti da nešto krijem.
- U redu, ostani ako želiš - Fatima se okrene pa posegne za svojom torbom
i sunčanim naočalama sa stola. - Ali ja ne namjeravam. Nema razloga za
ostajanje ovdje.
- Razlog postoji - Katein glas sada je grub. - Barem na jednu noć. Budi
razumna, Fatima. Ostani na okupljanju - ako se ne pojaviš na večeri, bacaš
golemu sumnju na razlog svojeg dolaska ovamo. Zbog čega bi se nakon tako
dugo vremena vratila ovamo, ako ne zbog večere?
Ne mora izgovoriti zbog čega. Nema potrebe, ne uz naslov koji još uvijek
vrišti s naslovnice svih primjeraka lokalnih novina.
- U kurac - reče Fatima iznenada, glasno i sočno. Ispusti torbu na pod pa
priđe prozoru, nježno udarivši čelom o namreškano prozorsko okno. - U
kurac.
Kada se naposljetku okrene, lice joj je puno optužbe.
- Zašto si nas, dovraga, dovukla natrag ovamo, Kate? Kako bi bila sigurna
da ćemo biti jednako upletene kao i ti?
- Molim? - Kate ustukne. Izraz lica ne bi joj bio nimalo drugačiji ni da ju
je Fatima pljusnula. - Ne! Zaboga, Fatima, naravno da ne. Kako možeš takvo
što izgovoriti?
120
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Zašto onda? - izdere se Fatima.
- Jer nisam znala kako vam drugačije to reći! - zadere se Kate u odgovor.
Njezini maslinasti obrazi sada su rumeni, iako ne mogu reći je li ih obojao
sram ili ljutnja. Kada ponovno progovori, učini to gledajući u Sjenku, kao da
više ne može podnijeti pogled na nas.
- Što sam drugo mogla učiniti? Poslati vam e-mail? Jer ne znam za vas, ali
to nije nešto o čemu želim ostaviti trag na svojem računalu. Jesam li vas
trebala nazvati i sve vam ispričati dok vaši supruzi prisluškuju negdje u
pozadini? Pozvala sam vas ovamo jer sam smatrala da zaslužujete vijest
čuti osobno, licem u lice, i jer se to činilo najsigurnijim načinom; i da, ako
želiš da budem potpuno iskrena, jer sam sebična kuja i jer sam vas trebala.
Prsa joj se sumanuto dižu i spuštaju, a meni se na trenutak učini da će
briznuti u plač, no to se ne dogodi. Umjesto toga, Fatima nesigurnim
koracima požuri preko prostorije pa povuče Kate u zagrljaj.
- Žao mi je - uspije procijediti. - Nisam smjela... žao mi je.
- I meni je žao - uzvrati Kate, promrmljavši riječi u Fatiminu maramu,
koja ih dodatno priguši. - Za sve sam ja kriva.
- Prestani - prekine je Thea. Priđe im pa ih obje zagrli. - Kate, sve dijelimo
odgovornost za ovo, teret nije samo na tvojim leđima. Da nismo učinile ono
što jesmo...
Ne dovrši misao, ali nema ni potrebe da to učini. Sve dobro znamo što
smo učinile, sve se sjećamo načina na koji se to lijeno, sunčano ljeto rasplelo,
poput konaca koji su nam izmaknuli iz prstiju, odnijevši Ambrosea sa sobom.
- Ostat ću večeras - progovori Fatima naposljetku - ali i dalje ne želim ići
na večeru. Kako možeš uopće razmišljati o povratku nakon svega što se zbilo,
Kate? Nakon onog što su učinili?
- Dobile smo pozivnice - izgovori Thea zamišljeno. - Nije li to dovoljno?
Zašto ne bismo rekle da smo se predomislile u posljednji tren, da Fatimin auto
nije htio upaliti, bilo što? Isa? Što misliš?
Okrenu se prema meni, sve tri - tri lica, fizički tako različita, a ipak, sva
tri obojena istim izrazima: brige, straha, tjeskobnog iščekivanja.
- Trebale bismo prisustvovati - odgovorim naposljetku. Ne želim to, želim
ostati ovdje u toplini i tišini Mlina. Salten House posljednje je mjesto na ovom
svijetu kojemu se želim vratiti. Ali Kate je već platila ulaznice u naše ime i to
ne možemo promijeniti. Ako se ne pojavimo, za stolom će ostati četiri prazna
mjesta i četiri neiskorištene pločice s imenima na ulazu. Ljudi znaju da smo
došle u Mlin - u malenim mjestima poput ovoga tajne ne postoje. Ako se ne
pojavimo, zapitat će se zašto. Zašto smo se predomislile. I najgore od svega,
zapitat će se zašto smo uopće dolazile, ako ne zbog večere. A takva si pitanja
ne možemo priuštiti.
121
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ali što ćemo s Freyom? - upita Fatima, a ja shvatim da ima pravo. Freya
mi nije pala na pamet. Naši se pogledi okrenu prema djetešcu koje se
zadovoljno igra na prostirki i žvače komad kričavo obojene plastike. Ona
osjeti naše oči na sebi pa podigne pogled i iz dubine se grla osmjehne veselim
osmijehom zbog kojeg je poželim zgrabiti s poda i čvrsto je priviti uza se.
- Mogu li je povesti? - upitam nesigurno. Kateino je lice zbunjeno.
- Sranje. Freya mi nije bila ni na kraj pameti. Pričekaj. - Izvuče mobitel, a
ja se navirim preko njezina ramena, promatrajući kako otvara stranicu škole
pa na njoj bira karticu „bivše učenice".
- Večera... večera... ah, evo ga. Često postavljana pitanja... ulaznice za
goste... oh, sranje.
Čitam preko njezina ramena. - Partneri i starija djeca dobrodošli su, ali
nažalost, ova formalna prigoda nije prikladna za dojenčad i djecu mlađu od
deset godina. Možemo vam dostaviti popis lokalnih dadilja ili polupansiona
koji nude uslugu čuvanja djece.
- Krasno.
- Žao mi je, Isa. No, poznajem barem pet lokalnih djevojaka koje bi je
došle ovamo pričuvati.
Pregrizem primjedbu da stvari nisu tako jednostavnima kakvima se čine.
Freya nikada nije voljela bočice. Uostalom, čak i da je naviknuta na njih,
nisam sa sobom ponijela ni bočice ni hranu.
Mogla bih se izvući na račun bočica, no to bi bila laž, jer prava je istina
da ju jednostavno ne želim ostaviti.
- Pokušat ću je uspavati prije nego pođemo - ponudim oklijevajući. - Nema
šanse da će je netko nepoznat uspjeti uspavati, to ne polazi za rukom ni
Owenu, a kamoli nekome koga prvi put vidi. U koliko sati počinje večera?
- U osam - odgovori Kate.
Sranje. Bit će škakljivo. Freya ponekad zaspi već u sedam, a nekada je
potpuno budna i živahna do devet. Međutim, što je tu je. Ne mogu to nikako
izbjeći.
- Daj mi broj - obratim se Kate. - Ja ću nazvati. Najbolje da osobno
razgovaram s djevojkama i uvjerim se da znaju ponešto o dojenčadi.
Kate kimne.
- Žao mi je, Isa.
- Sve će biti u redu - reče Fatima sućutno. Stavi mi dlan na rame pa ga
nježno stisne. - Prvi je put najteže.
Preplavi me val zlovolje i iritacije. Znam da joj nije namjera pozivati se
na „bogato majčinsko iskustvo", no ne može si pomoći, a najgore je od svega
to što znam da ima pravo. Ima dvoje djece i puno više iskustva od mene, već
122
Knjige.club
 Tatum & Ruby
je iskusila ovakve stvari i zna kako je to. Ali ne poznaje Freyu, a čak i ako
misli da se sjeća tjeskobne nervoze koja obuzme majku kada prvi put ostavlja
dijete sa strancem, ne može je se istinski sjećati, barem ne one neposredne
dubine tog osjećaja koji me upravo obuzima.
Već sam nekoliko puta ostavila Freyu s Owenom. Ali nikad nisam učinila
nešto ovakvo - nikada je nisam ostavila s nekim koga ne poznajem u dušu.
Što ako se nešto dogodi?
- Daj mi brojeve - ponovim Kate, ignorirajući Fatimu i otresavši njezin
dlan sa svojeg ramena pa podignem Freyu u naručje i zaputim se stubama,
grčevito stišćući popis brojeva uzavrelim dlanom, trudeći se ne pokleknuti
pred suzama.

123
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K asno je. Sunce ponire na nebu, sjenke se izdužuju nad Nizrječjem, a

Freya zadovoljno kima glavom naslonjena na moje grudi, svojom
ručicom grčevito držeći krhku ogrlicu isprepletenih srebrnih žica
koju sada rijetko nosim iz straha da će je ona povući i pokidati nježne karike.
Čujem kako ostale razgovaraju u prizemlju. Spremne su, čekaju me već
dugo, dok ja bezuspješno pokušavam uspavati Freyu. Ona je nekako uspjela
oćutjeti moju nervozu pa ljutito udara ručicama o glatku, crnu, svilenu
tkaninu preuske, strukirane haljine koju sam posudila od Kate, posve
nenaviknuta na miris parfema koji sam nanijela na vrat iza ušiju. Sve je
pogrešno - nepoznata soba, nepoznata kolijevka, svjetlo koje se probija kroz
pretanke zavjese.
Svaki put kada je pokušam položiti na madrac kolijevke, ona se stane
meškoljiti i mahati ručicama prema meni, ljutito tuleći poput sirene čiji zov
nadglasava zvukove rijeke i prigušenog razgovora u prizemlju.
Ali sada, naposljetku... sada se doima potpuno usnulom. Usta su joj širom
otvorena, a s ruba usana curi joj mlijeko. Obrišem mlijeko muslinskim
ubrusom prije nego uspije kapnuti na posuđenu haljinu pa oprezno ustanem
i nečujno se prikradem kolijevci u kutu sobe.
Sagnem se... niže... niže... osjećajući kako mi se leđa bune, a zatim se ona
naposljetku nađe na madracu s mojom rukom na njezinom trbuščiću, u
pokušaju da trenutak svojeg prisustva stopim s onim odsustva, a to mi pođe za
rukom tako vješto da ona i ne primijeti podizanje mojega dlana s njezina
trbuha.
Naposljetku se uspravim, zadržavši dah.
- Isa! - začujem prošaputano siktanje s podnožja stubišta pa zaškrgućem
zubima, vrišteći začepi! u svojem umu, ne usudivši se riječ izgovoriti naglas.
Međutim, Freya nastavi spavati, a ja se na prstima, što tiše mogu,
dokopam hodnika pa se spustim niz klimave stube, prinijevši prst ustima kada
me ostale dočekaju s prigušenim klicanjem, pa hitro zamuknu, ugledavši izraz
mojeg lica.
Stoje, zbijene jedna uz drugu, na podnožju stubišta, pogleda uperenih
prema meni. Fatima je odjenula zapanjujuće lijep šalvar kamiz od grimizne
svile, optočen svjetlucavim dragim kamenjem, koji je danas poslijepodne
nekako uspjela pronaći u otmjenoj trgovini odjećom u Hampton’s Leeju.

124
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Thea se odbila pokoriti uzusima i zahtjevu za formalnom odjećom
navedenom na pozivnici, odjenuvši uske, elastične traperice i majicu s
tankim naramenicama, čiji zlatni donji rub postupno tamni u ponoćno crnu
boju pri vratu. Ta me majica toliko podsjeća na njezinu mladenačku frizuru
da mi srce na trenutak zastane u grlu. Kate je odjenula lepršavu, široku
ružičastu haljinu za koju je teško reći je li stajala nekoliko novčića ili nekoliko
stotina funti, a kosa joj je raspuštena preko ramena i još uvijek vlažna nakon
tuširanja.
Dok silazim prema podnožju stubišta, u grlu mi je gvalja, premda ni sama
ne znam zašto. Možda zbog iznenadne, emotivne spoznaje koliko ih volim,
ili možda zbog načina na koji su u tren oka izrasle iz djevojčica u žene. Možda
zbog načina na koji ih večernje sunce obasjava, obavivši im lica sjenkama
koje me podsjećaju na djevojke kakve su nekoć bile - dotjerane su, pogledi su
im malčice zabrinuti, oči ponešto umorne, no svejedno su zanosnije nego su
ikada za naše mladosti bile, a opet su istovremeno tako mlađahne, tako pune
nade, poput ptica koje se uzbuđeno spremaju poletjeti prema nepoznatoj
budućnosti.
Pomislim na Luca, na njegovu srdžbu u trgovini, na uvijene prijetnje pa
iznenada osjetim odlučni bijes pravednika - ne mogu podnijeti pomisao da bi
ijedna od njih mogla nastradati. Ijedna od njih.
- Spremna? - upita Kate smiješeći se, no prije nego uzmognem kimnuti
glavom, iz kuta se začuje tihi kašalj pa se okrenem i pokraj kredenca ugledam
Liz, seosku djevojku koja je došla pripaziti na Freyu.
Užasavajuće je mlađahna - to je bilo prvo što sam primijetila na njoj kada
je pristigla, pomalo prestrašeno pokucavši na vrata. Telefonom mi je rekla da
joj je šesnaest, no sada kada je vidim, nisam sigurna da vjerujem toj brojci -
ima svjetlosmeđu kosu i široko, bezizražajno lice s kojeg je teško išta pročitati,
no doima se zabrinutom.
Thea pogleda svoj mobitel. - Moramo poći.
- Samo malo - zaustavim je pa započnem recitirati govor koji sam već dva
puta prošla u glavi - kažem joj da se šalica izdojenog mlijeka nalazi u
hladnjaku, da dudu ne voli, ali da se nadam da će je prihvatiti, pokažem joj
gdje se nalaze pelene i uputim je što učiniti ako se ne bude htjela smiriti.
- Imaš moj broj - ponovim po vjerojatno dvadeseti put, gledajući kako
Fatima poskakuje sjedne noge na drugu, a Thea uzdiše. - Imaš ga, zar ne?
- Ovdje je - Liz potapša kredenc na kojem je nekoliko novčanica od deset
funti, njezina večerašnja zarada.
- Što se tiče mlijeka u hladnjaku, ne znam hoće li ga htjeti piti. Nije još
naučena na ispijanje mlijeka iz šalice, no ne škodi pokušati ako se probudi.

125
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne brinite, gospođice. - Njezine su malene oči boje neprijetvornog
plavetnila. - Moja mama uvijek govori kako nitko nije umješniji s mojim
malim bratom. Neprestano se brinem za njega.
Njezine me riječi nimalo ne smire, no svejedno kimnem.
- Hajde, Isa - reče Thea nestrpljivo. Stoji na vratima, dlana položena na
kvaku. - Zaista moramo poći.
- U redu. - Osjećaj da je ono što upravom činim pogrešno para mi utrobu
dok kročim prema vratima, no zar zaista imam izbora? Udaljenost između
mene i Freye raste, a s njome kao da se zateže nevidljivo uže koje mi se svakim
novim korakom sve više stišće oko vrata. - Pokušat ću se ranije vratiti, no
svakako me nazovi, u redu? - ponovno se obratim Liz, a ona kimne
glavom. Potom se naposljetku uspijem odlijepiti od nje i Freye, a svaki novi
korak kao da produbljuje prazninu koja mi se ugnijezdila u grudima.
Zatim se nađem s druge strane klimavog drvenog mosta, a večernje sunce
koji mi ogrije leđa donekle olakša teret posvemašnje praznine koju osjećam.
- Pretpostavljam da ću ja voziti...? - upita Fatima izvukavši ključeve.
Kate pogleda na svoj sat.
- Ne znam. Ako krenemo cestom, to je šesnaest kilometara, a vrlo je
vjerojatno da ćemo naletjeti na traktor. Svi koriste lijepo vrijeme kako bi
dokasna ostali na poljima, a mogu se vratiti samo cestom. Ako zapnemo iza
nekoga od njih, put će se itekako odužiti.
- Što predlažeš? - Na Fatiminu je licu izraz gotovo komične
prestravljenosti. - Ne želiš valjda reći da bismo trebale hodati do tamo?
- Vjerojatno bismo tako brže došle. To je samo nekoliko kilometara ako
presiječemo preko pustopoljine.
- Ali obula sam večernje cipele!
- Još se stigneš preobuti u svoje Birkenstockice - Kate kimne prema
Fatiminim sandalama, uredno ostavljenim pred vratima.
Ne brini, pustopoljina je suha za ovakva vremena, neće je biti teško
pregaziti.
- Hajde - reče Thea iznenadivši me. - Bit će kao nekoć. Uostalom, znaš i
sama kako će teško biti pronaći parking oko škole. Netko bi nas mogao
zagraditi pa nećemo moći izvući auto dok netko oko nas ne odluči otići kući.
Taj argument naposljetku odnese prevagu. Fatimin mi pogled otkriva da
joj, baš kao ni nama ostalima, nije ugodna pomisao da bi mogla ostati
zarobljena u školi. Zakolutavši očima, izuje svoje cipele pa gurne stopala u
sandale. Ja svoje cipele s potpeticama zamijenim sandalama u kojima sam
jutros prošetala do sela, žacnuvši se kada mi stanu žuljati mjesta koja su
ostala bolna nakon jutrošnjeg izleta. Kate je već ranije obula udobne cipele
126
Knjige.club
 Tatum & Ruby
niska potplata, baš kao i Thea, koja je dovoljno visoka i bez dodatnih
centimetara koje bi joj potpetice dale.
Uputim posljednji pogled prema prozoru iza kojeg sniva Freya, osjetivši
bolnu čežnju. A potom se, duboko uzdahnuvši, okrenem prema stazi koja
vodi prema jugu i obali.
Potom stanemo koračati.

Sve je isto kao nekoć, to je misao koja mi se vrzma po glavi dok koračamo
istim onim putovima kojima smo se običavale vraćati u Salten House. Večer
je prekrasna i vedra, prošarana ružičastim oblacima koji odražavaju zrake
zalazećeg sunca, a pješčana staza otpušta toplinu upijenu tijekom dana,
grijući nam stopala.
Međutim, tek smo na pola puteljka koji vodi uz obalu kada se Kate
iznenada zaustavi pa kaže: - Presijecimo ovuda.
Na trenutak mi nije jasno o čemu govori jer ne vidim ništa - no tada ih
ugledam, rupu u isprepletenom trnovitom gustišu i ljestve, gotovo nevidljive
iza koprive i drače.
- Molim? - Thea prasne u smijeh koji ne potraje dugo. - Mora da se šališ?
- Ja... - Na Kateinu se licu iščitava nelagoda. - Mislila sam... tako bi bilo
brže.
- Ne, ne bi. - Fatimino lice, skriveno iza prevelikih sunčanih naočala,
doima se zbunjenim. - I sama znaš da ne bi - to je dulji put, a uostalom, nema
šanse da bih se uspjela provući, a da ne razderem svoju opravu na tisuće
krpica. Što nedostaje ljestvama malo niže niz stazu? Onima kojima smo se
nekoć služile prilikom povratka u školu?
Kate duboko uzdahne i na trenutak mi se učini da će ustrajati na prečacu,
no potom se okrene i nastavi dalje niz stazu, ostavivši nas za sobom.
- Kako hoćete - promrmlja ispod glasa, tako tiho da nisam sigurna jesam
li riječi čula ili umislila.
- Ovo je bilo čudno - prišapnem Fatimi, a ona kimne glavom.
- Jest, zar ne? Što ju je spopalo? Nisam bila nerazumna, zar ne? Mislim...
- Pokaže prema nježnoj, lepršavoj svili prošivenoj dragim kamenjem koje bi
posve sigurno zapelo u gustišu. - Imam pravo, zar ne? Nema šanse da bih se
uspjela provući kroz ono trnovito grmlje?
- Naravno da ne bi - odgovorim, a obje ubrzamo kako bismo dostigle Kate
koja se užurbanim korakom sve više udaljava od nas. - Ne znam što joj je
došlo.
Ali ipak znam. Shvatim to čim dođemo do mjesta gdje smo nekoć
običavale skretati, i ne mogu vjerovati da mi to ranije nije palo na um.
127
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Iznenada mi postane jasno zašto je Kate danas poslijepodne povela Theu u
šetnju prema sjevernom dijelu Nizrječja, umjesto na jug prema moru.
Jer na mjestu gdje nas put vodi udesno, preko ljestava pa dalje u
pustopoljinu, priobalna staza nastavlja prema obali na kojoj se, gotovo
skriven u zavjetrini pješčane dine u daljini, nazire bijeli oblik i plavo-bijela
policijska vrpca koja treperi na vjetru.
To je šator. Isti onakav kakve inače rabe kako bi zaštitili mjesto s kojeg
uzimaju forenzičke uzorke.
Srce mi propadne u pete, a u želudcu osjetim mučno treperenje. Kako smo
mogle biti tako nepromišljene?
Thea i Fatima također dođu do iste spoznaje u tom istom trenutku. Jasno
mi je to po načinu na koji im se izrazi lica iznenada promijene pa sve tri
izmijenimo letimične, užasnute poglede iza Kateinih leđa dok ona i dalje
grabi prema ljestvama, skrenuvši pogled od zaprepašćujuće ljepote obale i
blistavog mora koje se proteže prema obzorju dokle god seže pogled, i
skromnog bijelog šatora podignutog usred sve te ljepote, šatora koji je
uspio sve promijeniti.
- Žao mi je - ponudim u trenutku kad Kate prebaci nogu preko ograde, a
svilena tkanina njezine haljine zatreperi na vjetru. - Kate, nije nam uopće palo
na pamet...
- U redu je - ponovi ona, ali glas joj je hladan i grub, i posve je jasno da
nije u redu. Kako smo mogle smetnuti s uma? Nije da nismo znale. Na kraju
krajeva, zbog toga smo tu.
- Kate... - započne Fatima molećivo, ali Kate je već s druge strane ograde
i neumoljivo grabi dalje, okrenuta od nas tako da joj ne vidimo izraz lica pa
nam preostane samo pogledavati jedna drugu, utučene osjećajima krivnje i
jada, te požuriti za njom ne bismo li je dostigle.
- Kate, žao mi je - ponovim zgrabivši je za ruku, no ona se otrgne.
- Zaboravi - reče, a ja riječi doživim kao udarac pesnicom u trbuh, kao
optužbu koju ne mogu poreći. Jer ima pravo, zaboravila sam.
- Stani - reče Thea glasom koji ne ostavi mjesta neposluhu, istim onim
prizvukom koji nisam čula već godinama. Nekoć se s takvom lakoćom služila
tim tonom, oštrim poput biča, koji te više-manje tjerao da je barem saslušaš,
ako već ne i da učiniš ono što od tebe traži. Stani. Popij ovo. Daj mi to. Dođi
ovamo.
U nekom je trenutku prestala s time - prestala je naređivati svima oko
sebe, vjerojatno preplašena snagom vlastitog autoriteta. Ali na djelić trenutka
taj se ton vratio i ponovno je tu, a Kate se okrene, zaustavivši se na kratkoj
travi koju su ovce obrstile gotovo do korijena, pa nam uputi ravnodušan
pogled.
128
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Što je?
- Kate, slušaj... - Maloprijašnjeg tona više nema. Thein glas sada je
pomirljiv i drhtav dok pokušava osjećaje nas dviju koje stojimo uz nju
predočiti u riječi, nesigurna kako nepodnošljivu situaciju učiniti
podnošljivom, kada sve tri dobro znamo da je to nemoguće. - Kate, nismo...
- Žao nam je - nastavi Fatima. - Uistinu nam je žao, trebale smo biti
pametnije. Ali nemoj biti ovakva - tu smo, uz tebe, znaš to, zar ne?
- I trebala bih vam biti zahvalnija? - Kateino se lice izobliči u pokušaju da
na njega navuče osmijeh. - Znam, ja...
Ali Fatima je prekine.
- Ne. To nije ono što ti pokušavam reći - jebote, Kate, kada je zahvalnost
bila nužna za naše prijateljstvo? - Ispljune riječ kao da je u pitanju kakva
kletva. - Zahvalnost? Nemoj me vrijeđati. Nadišle smo takve tričarije, nismo
li? Barem je nekoć tako bilo. Htjela sam ti reći da vjeruješ kako si sama u
svemu ovome, da misliš kako nikomu drugome nije stalo, ali nije tako.
Trebala bi shvatiti sve ovo - sve nas ovdje - pokaže rukom na našu malu
družinu čije su se crne sjenke na večernjem suncu izdužile pustopoljinom -
kao dokaz toga. Volimo te, Kate. Pogledaj nas - Isu koja je ostavila dijete u
Mlinu i zaputila se s nama preko pustopoljine, Theu koja je bez razmišljanja
uzela slobodne dane na poslu, mene koja sam ostavila Alija, Nadiju i Sama,
sve zbog tebe. Toliko mi značiš, toliko znači svima nama. Značiš nam toliko
da te nikada nećemo iznevjeriti. Razumiješ li?
Kate sklopi oči i na trenutak sam sigurna da će ili briznuti u plač ili nas
ispsovati, no ona ne učini nijedno od toga. Ispruži ruke preda se, nijemo
tražeći naše dlanove, pa nas, još uvijek zatvorenih očiju, privuče k sebi i
svojim bojom umrljanim prstima čvrsto stisne moje zapešće, kao da smo nas
tri jedino što je još održava na površini.
- Vi... - progovori glasom koji je smjesta izda, a potom se naše ruke nađu
obavijene oko nje i sve smo četiri zbijene jedna uz drugu, poput četiri stabla
koja je priobalni vjetar isprepleo u jedno živuće biće. Ruke su nam
isprepletene, čela priljubljena jedno uz drugo, a tijela nam zrače toplinom.
Osjećam ih, svaku od njih ponaosob i njihove prošlosti, toliko povezane s
mojom da ne postoji način da ih se odvoji, da se ijednu od nas razdijeli od
ostalih.
- Volim vas - procijedi Kate drhtavim glasom, a ja joj odgovorim
istovjetnim riječima, ili barem mislim da to činim jer jedan glas u zboru
emocijama nabijenih glasova sigurno mora pripadati meni, ali ne mogu biti
posve sigurna jer je teško reći gdje ja počinjem, a ostale završavaju.
- Ući ćemo zajedno - reče Fatima odlučno. - Jasno? Jednom su nas uspjeli
rastaviti, ali nećemo im dopustiti da to ponovno učine.
129
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kate kimne glavom pa se uspravi, pažljivo brišući oči kako ne bi
razmazala šminku.
- U redu.
- Dakle, dogovorile smo se? Ujedinjena fronta?
- Ujedinjena fronta - Thea ponovi pomalo snuždeno, a ja kimnem glavom.
- U jedinstvu je snaga - dometnem i smjesta poželim da nisam, jer drugi,
neizgovoreni dio izreke o razjedinjenosti i propasti ostane visjeti u zraku,
poput nečujne jeke.

130
Knjige.club
 Tatum & Ruby

S jećate li se...
Riječi su to koje se poput refrena ponavljaju kroz naš razgovor dok
prevaljujemo posljednji kilometar puta.
Sjećate li se kada su Theu za vrijeme gostovanja na hokejaškoj utakmici s
Roedeanom uhvatili s votkom nalivenom u bocu vode?
Sjećate li se kada je Fatima rekla gospođici Rourke da fuk na urduu znači
penkala?
Sjećate li se one noći kada smo se iskrale kako bismo se okupale, ali Kate
je odvukla plima i gotovo se utopila?
Sjećate li se... sjećate li se... sjećate li se...
Bila sam sigurna da se sjećam svega, ali sada, dok me uspomene
preplavljuju poput plimnog vala, shvatim da nije tako, barem ne u potpunosti.
Ne ovako - ne toliko vjerno da bih se mogla prisjetiti mirisa morske vode,
predočiti si drhtanje Kateinih udova, blijedih na mjesečini, dok zajedno s
njom teturamo s plaže prema školi. Istina, sjećam se, no izmiču mi detalji,
boje, osjećaj travnatog igrališta pod stopalima i vjetra koji mi s mora šiba lice.
Međutim, tek kada pregazimo posljednje polje i popnemo se preko
posljednje ograde, a Salten House nam se naposljetku pojavi u vidnom polju,
spoznaja istinski dopre do mojeg uma. Vratile smo se. Zaista smo se vratile.
Pomisao je uznemirujuća pa osjetim stezanje u trbuhu kada shvatim da su
moje prijateljice utihnule, jer dobro znam da se sigurno, baš kao i ja, prisjećaju
nekih drugih trenutaka, onih koje smo se otada zdušno trudile zaboraviti.
Prisjetim se lica Marka Wrena onog dana kada je na obali naletio na skupinu
petašica, a prisjetim se i crvenila koje mu se stalo uspinjati vratom kad su
počela bockanja i šaputanja, te načina na koji je pognuo glavu, dobacivši
potom Thei pogled krajnjeg jada i muke. Prisjetim se straha na licu prvašice
koja je na hodniku pobjegla od Fatime i mene, i tadašnje spoznaje da je
zasigurno čula glasine o nama - o našim britkim jezicima, o našoj sklonosti
himbi i prijetvornosti. A prisjetim se i lica gospođice Weatherby onog
posljednjeg dana...
Iznenada mi je drago da se Salten House toliko promijenio, mnogo više
od samog sela oko kojeg vlada ozračje nepromjenjivosti urezane u kamen i
sol. Za razliku od Plimomlina, koji godine nisu štedjele, oko ovog se mjesta u
međuvremenu obavila aura otmjenosti, nešto čega nema u mojim sjećanjima

131
Knjige.club
 Tatum & Ruby
vezanim za školu. Koliko god nastojali ostaviti taj dojam, Salten House u
moje vrijeme nije bio vrhunska škola. Bio je, kako je Kate to jednom opisala
- posljednja prilika za mnoge - škola koja je uvijek imala mjesta za učenicu
kojoj je zbog problema kod kuće bilo potrebno hitno pronaći mjesto, i škola
koja nije običavala previše kopati po razlozima zbog kojih je učenica izbačena
iz prethodnih triju škola. Sjećam se da sam neposredno po dolasku primijetila
kako se boja na pročelju ljušti, nagrizena solju, te da su travnjaci nakon vrućeg
ljeta poprimili nezdravo žutu nijansu. Između oblutaka šljunčanog prilaza
izbijao je korov, a među Bentlyjima i Daimlerima bio je tu i nemali broj
roditelja koji su vozili Fiate, Citroëne i ulupljena Volva.
Sada, međutim, školu obavija aura... novca. Ne znam kako bih to
drugačije opisala.
Obris visoke zgrade koja baca svoju izduženu sjenku preko igrališta za
kroket i tenis potpuno je jednaka, ali običnu, jeftinu bijelu boju pročelja
zamijenio je tamniji, skuplji bež, koji suptilno omekšava grube plohe. Ugođaj
upotpunjuju lončanice poslagane u prozorske lijehe, kao i biljke penjačice
zasađene u kutovima zgrade, a koje su pomalo počele osvajati pročelje.
Travnjaci su bujniji i zeleniji, a dok kročimo po njima začujemo gotovo
nečujno kliktanje minijaturnih raspršivača koji su se počeli izdizati iz trave i
raspršivati finu vodenu izmaglicu po travnatoj površini. Takav je luksuz u
naše vrijeme bio nezamisliv. Nikle su i pomoćne zgrade, a putovi koji vode
do njih pokriveni su nadstrešnicama tako da djevojke više ne moraju
po pljusku trčati sa sata na sat. Kada prođemo pokraj natkrivenih teniskih
terena primijetim da je grubi i za djevojačka koljena poguban beton
zamijenjen nečim nalik gumenastoj zelenoj spužvi.
Ono što se nije promijenilo četiri su tornja koja i dalje stražare, po jedan
u svakome kutu glavne zgrade, te crne vitice protupožarnih ljestava koje se i
dalje obavijaju oko njih poput kakvog postindustrijskog bršljana.
Zapitam se je li prozore u tornjevima još moguće odškrinuti dovoljno
kako bi se kroz njih provukla vitka petnaestogodišnjakinja te iskradaju li se
djevojke i dalje onako kako su nekoć običavale činiti... Nekako sumnjam da
je tako.
Praznici su pa je škola, razumljivo, neobično tiha... to jest, gotovo tiha.
Dok nas četiri kročimo preko travnatih terena, vozila se uspinju prilazom, a
ja začujem prigušene glasove koji dolaze s druge strane zgrade.
Uši mi se na trenutak nehotično naćule pa pomislim roditelji! uz isti osjećaj
opreza i opasnosti s kojim bi zec pomislio jastrebovi! Međutim, ubrzo shvatim
- to nisu roditelji, to su djevojke. Stare djevojke. Mi.
Ali ne, ipak ne mi. Jer je, nekako, oduvijek postojala podjela na nas i njih.
To je problem s „klikama", kako ih Mary Wren voli nazivati. Kada se sve
132
Knjige.club
 Tatum & Ruby
definira zidovima i time tko je unutar njih, a tko ostavljen vani, ljudi s druge
strane zida više nisu tek oni, nego oni. Stranci. Suparnici. Neprijatelji.
Nisam to shvaćala tijekom tih prvih dana u Salten Houseu. Bila sam
zahvalna što sam stekla nove prijateljice, tako sretna jer sam pronašla svoje
mjesto da nisam shvaćala kako svaki put kada se svrstam uz Kate, Theu i
Fatimu, stvaram neprijatelja u nekome drugome. I da bi se svi ti neprijatelji
uskoro mogli ujediniti protiv mene.
Zidovi, na kraju krajeva, ne služe isključivo da bi ljude zadržali vani.
Mogu poslužiti i da nekoga zarobe unutra.
- Oh, moj Bože. - Glas se pronese večernjim zrakom, a mi se, sve četiri
kao jedna, iznenađeno okrenemo prema njegovu izvoru.
Prilazi nam žena, teturajući i škripajući potpeticama po šljunku.
- Thea? Thea West? A ti - moj Bože, ti mora da si Isa Wilde, zar ne?
Na trenutak sam zbunjena i ne mogu se prisjetiti njezina imena, a onda
mi sine. Jess Hampton. Kapetanica hokejaške ekipe u petom razredu, netko
za koga se govorkalo da bi mogla biti predstavnica učenica u šestom razredu.
Zapitam se je li joj pošlo za rukom? Ali prije nego uzmognem otvoriti usta
kako bih je pozdravila, ona nastavi oduševljeno verglati.
- Fatima! Gotovo te nisam prepoznala s maramom. I Kate je ovdje! Ne
mogu vjerovati da ste tu!
- Pa... - Thea podigne obrvu pa pomalo zaštitnički mahne rukom
pokazujući prema nama. - Vjerovala ili ne, tu smo. Zar je takvo iznenađenje
što smo uspjele dogurati dovde u životu? Znam da sam na zidu svoje sobe
imala plakat Živi brzo, umri mlad, ali nisi ga trebala shvatiti baš doslovno.
- Ne! - Jess se nasmije prodornim, kreštavim smijehom pa dobrohotno
lupi Theu po ramenu. - Znaš i sama da nije stvar u tome. Nego... - Zastane na
trenutak, počevši zamuckivati, a nama je svima jasno što joj se mota po glavi,
no brzo se snađe pa nastavi: - Nego, stvar je u tomu da se nikada prije niste
pojavljivale na ovakvim okupljanjima, nijedna od vas, čak ni Kate, a ona živi
na pet minuta udaljenosti. Već smo se pomirile s time da vas nikada više
nećemo vidjeti!
- Lijepo je čuti da smo vam nedostajale - uzvrati Thea, počastivši je
prijetvornim osmijehom. Uslijedi trenutak nelagodne tišine, a potom Kate
krene prema zgradi.
- Dakle - reče Jess, uhvativši korak s nama u trenutku kada smo zašle za
ugao, zaputivši se prema glavnom ulazu. - Čime se bavite? Za Kate, naravno,
znam. Očekivano je postala umjetnica. Što je s tobom, Isa? Čekaj, pogodit ću
- sigurno se baviš nečim vezanim za podučavanje?

133
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Krivo - odgovorim, natjeravši se na usiljen osmijeh. - Zapravo radim u
državnoj službi. Doduše, ako je educiranje ministara o pravnim zavrzlamama
ono što si imala na umu, moglo bi se reći da imaš pravo. Što je s tobom?
- Oh, meni se dobrano posrećilo. Alex, moj muž, zaradio je mnogo novca
u vrijeme procvata interneta. Ušao je u cijelu priču i izašao iz nje u pravom
trenutku pa možemo sve svoje vrijeme posvetiti našoj djeci - Alexi i Joeu.
Theine obrve gotovo se utope u grimasi koju je složila na licu.
- Imaš li ti djece? - upita Jess, a ja gotovo ne odgovorim, isprva ne shvativši
da je pitanje upućeno meni. Naposljetku shvativši, žurno kimnem glavom.
- Oh, da. Malenu djevojčicu - Freyu. Uskoro će napuniti šest mjeseci.
- Kod kuće je s au pair djevojkom?
- Ne. - Uspijem izvući iz sebe još jedan lažni osmijeh. - Zapravo, nemamo
au pair. Kod Kate je, večeras je čuva jedna od lokalnih djevojaka.
- A što je s tobom, Fatima? - nastavi Jess. - Moram priznati, nisam znala
da si se preobratila u... - kimne glavom prema marami - znaš. Muslimanku. -
Posljednju riječ gotovo i ne izgovori, oblikujući riječ ustima poput nekog tko
ne želi naglas artikulirati nešto što smatra tabuom.
Fatimin je osmijeh umjetniji čak i od mojeg maloprijašnjeg, no ne dopusti
si omašku.
- Oduvijek sam bila muslimanka - odgovori bez trunke ljutnje. - No
tijekom školskih dana nisam bila toliko pobožna.
- Pa kako si... što... znaš što želim reći, zbog čega si se predomislila?
Fatima slegne ramenima.
- Djeca. Vrijeme. Zrelost. Tko će znati? - Jasno mi je da ne želi razgovarati
o tomu, niti želi razgovarati s Jess, pogotovo ne u ovom trenutku.
- Dakle, udana si? - zaključi Jess.
Fatima kimne glavom. - Oboje smo liječnici. Znam, takav klišej, zar ne?
Imamo dvoje prekrasne djece, dječaka i djevojčicu. Kod kuće su s Alijem. A
tvoja djeca?
- Isto kao i kod tebe - djevojčica i dječak - Alexi je gotovo pet godina - ne
mogu vjerovati kako vrijeme leti! - A Joeu su dvije. Kod kuće su s au pair
dadiljom. Alex i ja uzeli smo par dana za sebe i priuštili si dugački vikend.
Treba odvojiti i malo vremena za romantiku, zar ne?
Fatima i ja razmijenimo letimične poglede. Nisam sigurna kako
odgovoriti na to pitanje - Owen i ja nismo uspjeli odvojiti vremena „za
romantiku" otkako se Freya rodila - no spasi nas dolazak visoke, plavokose
žene koja, prilazeći puteljkom, odglumi oduševljenje pa, položivši dlan na
grudi, reče:

134
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Koga to moje oči vide? Je li to Jess Hamilton? Ne! To ne možeš biti ti,
pa nisi se postarala niti dana.
- Glavom i bradom - odgovori Jess uz jedva primjetan naklon pa pokaže
dlanom prema nama. - Vjerojatno se sjećaš i...
Iznenada zavlada tišina, a ja shvatim da je žena prepoznala naša lica,
prisjetila se naših imena. Izraz lica u trenu joj se promijeni, a onaj pristojni,
druželjubivi osmijeh iščezne. Sjeća nas se. Itekako nas se dobro sjeća.
- Naravno - odgovori nečim nalik hladnoj suzdržanosti u glasu, zbog koje
mi srce potone u pete. Zatim se okrene prema Jess, uhvativši je pod ruku, pa
obje okrenu leđa nama ostalima. - Jess, dušo, naprosto moraš upoznati mojeg
supruga - reče joj zavjerenički.
I tek tako, Jess ponovno nestane iz naših života, kao plimom odnesena, a
mi smo ponovno same. Nas četiri. Zajedno.
Međutim, ne zadugo. Kada zamaknemo za ugao i naposljetku izbijemo
na prilaz, dvokrilna glavna vrata širom su otvorena, a svjetlo iz unutrašnjosti
obasjava večernji zrak i rijeku ljudi koja se slijeva prema njima.
Osjetim da me netko primio za dlan, a kada pogledam tko, shvatim da je
to Kate, čiji se prsti isprepletu s mojima, tražeći potporu stiskom koji je snažan
poput škripa.
- Jesi li dobro? - upitam, a ona odgovori nervozno jednom kimnuvši
glavom, no nisam sigurna koga točno pokušava uvjeriti u to, mene ili sebe.
- Vrijeme je da navučemo bojnu opremu - reče Thea, pokazavši glavom
prema cipelama koje i dalje držim u drugoj ruci, a ja shvatim da na nogama
još uvijek imam prašnjave sandale u kojima sam došetala ovamo. Jednim ih
trzajem zbacim s nogu pa, pridržavajući se za Kateino rame, navučem cipele
s potpeticama. Fatima učini isto, pridržavajući se za Theino rame. Kateina
haljina leprša na povjetarcu, poput zastave - poput poziva upomoć, pomislim
iznenada. Misao je nehotična, neželjena, pa je smjesta potisnem iz uma.
Bez riječi razmijenimo poglede i jedna drugoj u očima spazimo iste
osjećaje - strepnju, nervozno uzbuđenje, strah.
- Spremne? - upita Kate, a nas tri u odgovori kimnemo glavom. A potom
se popnemo stubama i uđemo u školu koja nas je prije mnogo godina tako
grubo izbacila.
Oh, Bože. Nije prošao ni prvi puni sat večere, a ja već nisam sigurna da
se mogu nositi s ovime.
Sjedim na toaletnoj školjci, pridržavajući glavu dlanovima i pokušavajući
se pribrati. Pokušala sam alkoholom smiriti živce, dopuštajući konobarima da
mi u prolazu nadolijevaju čašu do vrha, ne pazeći koliko ću popiti. Sve se
doima poput sna, jednog od onih kada se ponovno nađeš u školskim klupama,

135
Knjige.club
 Tatum & Ruby
samo što je sve nekako drugačije, suptilno, ali ipak drugačije, poput
starog filma koji sada gledaš na novom televizoru, u živopisnijim bojama i
boljoj rezoluciji. Zid lica i glasova koji su nas pozdravili pri ulasku u dvoranu,
ta svojevrsna mješavina potpuno nepoznatih lica te onih napola upamćenih,
ali promijenjenih zubom vremena, doimao se poput nečega iz noćne more.
Crte nekih od tih lica izoštrile su se topljenjem dječjeg sala, dok su se
druga zaoblila i spljoštila, a koža gotovo neprimjetno olabavila poput lateks
maske koja je neznatno skliznula sa svojeg mjesta.
Najgore je od svega to što nas svi prepoznaju, čak i djevojke koje su u
školu došle tek po našem odlasku. Nisam očekivala takvo što. Način na koji
smo otišle, neprimjetno, između dva semestra, naš odlazak ničim najavljen...
sve se činilo neupadljivim, bez prevelike pompe. Bila je to jedna od stvari u
koje je ravnateljica uvjeravala mojeg oca u to vrijeme: - Ako Isa
pristane svojevoljno otići, možemo sve skupa zataškati.
Međutim, zaboravila sam na prazninu koju je naš odlazak ostavio za
sobom, prazninu koja je morala biti nečime popunjena, a što bi moglo bolje
poslužiti za to od nagađanja i glasina; glasina koje su neprestanim
ponavljanjem bujale do novih razmjera sve dok nisu prerasle u zdanje
sazdano od laži i poluistina, pothranjivanih tajnovitošću i oskudnošću
činjenica vezanih za Ambroseov nestanak. A danas - nemali broj bivših
učenica živi u blizini, dosta ih je vidjelo naslovnicu Salten Observera.
Pročitale su naslov. Nisu glupe - zbrojile su dva i dva. Nekada dva i dva daju
pet.
Najgore od svega njihove su oči, njihove znatiželjne oči. Ljudi su prilično
ugodni dok razgovaraju s nama, premda se svi ti razgovori doimaju pomalo
usiljenima, no unatoč tomu osjećam, iako sam možda sve umislila, neku vrstu
opreza skrivenu iza lažnih osmijeha. No svaki put kada se okrenemo od njih,
čujem kako započinje šuškanje iza naših leđa. Je li istina? Nisu li izbačene? Jesi
li čula...?
Uspomene više nisu poput nježnog tapkanja po ramenu nakon kojeg
slijede riječi „sjećaš li se?“, sada je svaka od njih poput udarca, poput napada.
Čak i ovako daleko od rulje, uspomene naviru. Prisjetim se kako sam nekoć
davno sjedila i ridala u istoj ovoj kabini zbog djevojke, bezazlene sićušne
prvašice koja je Fatimu i mene spazila kako se vraćamo s jednog od naših
noćnih izleta do Kate. Moja reakcija bila je ishitrena i burna. Zaprijetila sam
joj, rekla sam joj da ću se, ako ikome zucne i riječi o onome što je vidjela,
pobrinuti da ostatak svojeg školovanja u Saltenu provede u izolaciji. Rekla
sam joj da sam dovoljno moćna da joj život pretvorim u pakao.
Naravno, bila je to laž. I jedno i drugo. Nisam je mogla izolirati, sve i da
sam htjela. Do tog smo trenutka već i same bile previše izolirane od drugih.
Kada bismo u blagovaonici htjele sjesti negdje, ispostavilo bi se da se mjesto
136
Knjige.club
 Tatum & Ruby
čuva za nekoga drugoga. Ako bi neka od nas u zajedničkoj prostoriji
predložila gledanje nekog određenog filma, glasanje bi nekako
uvijek iznjedrilo potpuno oprečnu opciju. Uostalom - nikada ne bih uistinu
učinila takvo što, htjela sam je samo malo uplašiti kako bih bila sigurna da će
držati jezik za zubima.
Nisam znala što je učinila ili rekla, no gospođica Weatherby pozvala me
te večeri u svoj ured pa me propisno naribala, pričajući mi bez konca i kraja o
duhu zajednice i odgovornosti prema mlađim djevojkama.
- Počinjem se pitati, Isa - rekla je glasom punim razočarenja - imaš li u
sebi ono što je istinski potrebno da bi bila saltenska djevojka. Znam da je kod
kuće teško, ali to ti ne može biti izlika da se otresaš na druge, osobito ne na
one mlađe od sebe. Molim te, nemoj me tjerati da pozovem tvojeg oca,
sigurna sam da on trenutno ima i previše briga.
Grlo mi je u tom trenutku stegnula nekakva kombinacija srama i srdžbe.
Da, srdžbe prema njoj, prema gospođici Weatherby. Ali najviše srdžbe spram
sebe, zbog onoga što sam učinila, zbog onoga što sam postala, zbog toga što
sam si dopustila da se pretvorim u takvu osobu. Pomislila sam na Theu one
prve noći, na njezin opis začetaka Igre laži. Neću se iskaljivati na
novim djevojkama, na onima koje su bespomoćne. Izvodit ću psine nad onima koje
upravljaju školom - nastavnicama i popularnim djevojkama. Nad onima koje misle da
su bolje od nas ostalih.
U što sam se to pretvorila?
Kako sam mogla prijetiti jedanaestogodišnjakinji?
Pomislila sam na svojeg oca i na ono što bi rekao kada bi ga gospođica
Weatherby nazvala između dva posjeta bolnici. Pomislila sam na to kako bi
se njegovo lice, već iznureno zabrinutošću, još više izboralo i izobličilo
razočaranjem u mene.
- Žao mi je - rekla sam, istjeravši riječi iz grla. Ne zato što ih nisam željela
izgovoriti, nego zato što mi je grlo bilo stisnuto.
- Uistinu mi je žao. Molim vas - pogriješila sam. Ispričat ću se. I ubuduće
ću se više potruditi, obećavam.
- U redu - odgovorila je gospođica Weatherby. Oči su joj bile prepune
zabrinutosti. - I, Isa, znam da smo već razgovarale o tomu, ali molim te da se
pokušaš malo družiti i s ostalim djevojkama. Bliska su prijateljstva prekrasna,
ali mogu nam zatvoriti oči pred novim prilikama. U konačnici nas mogu puno
koštati.

- Isa? - Kucanje na vratima kabine nije glasno, ali je odlučno pa

iznenađeno podignem glavu. - Isa, jesi li tu?

137
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ustanem, pustim vodu pa napustim sigurnost kabine kako bih oprala ruke
u jednom od umivaonika poredanih u niz. Thea prekriženih ruku stoji pokraj
sušila za ruke.
- Zabrinule smo se - nastavi gotovo pokajnički. Složim grimasu. Koliko
sam se dugo zadržala unutra? Deset minuta? Dvadeset?
- Žao mi je, samo... sve skupa mi je bilo malo previše, razumiješ?
Godi mi svježina vode na šakama i zapešćima, pa moram potisnuti poriv
da njome zapljusnem i lice.
- Razumijem - odgovori Thea. Lice joj je upalo, a zbog svoje se žgoljavosti
doima gotovo ispijeno na nemilosrdnom svjetlu školskog toaleta - gostinjski
toalet sada je preuređen i opremljen mekim ručnicima i mirisnim kremama
za ruke, ali svjetlo je ostalo isto kao nekoć, fluorescentno i grubo. - I ja
bih najradije pobjegla. Ali ne možeš provesti cijelu večer skrivajući se. Večera
će uskoro početi, a netko će primijetiti da te nema. Izdržimo zakusku pa
možemo otići.
- U redu - složim se, no ipak se ne uspijem natjerati na pokret. Držim se
za umivaonik, osjećajući kako noktima upirem o njegovu porculansku
površinu. Sranje. Pomislim na Freyu, koju sam ostavila u Kateinu domu pa se
zapitam je li dobro. Gotovo me savlada poriv da jurnem odavde i nastavim
trčati natrag svojoj toploj, mekanoj, mirisnoj bebi. - Zašto je, dovraga,
Kate mislila da je ovo dobra ideja?
- Slušaj me - Thea ovlaš baci pogled preko ramena kako bi se uvjerila da
su kabine prazne pa se stiša. - Raspravile smo to. Ti si zagovarala dolazak
ovamo.
Snuždeno kimnem glavom. Ima pravo. I da stvari budu bolje, u
potpunosti razumijem Kateinu reakciju i panično traženje opravdanja kojim
bi objasnila dolazak svojih prijateljica ovamo nakon tolikih godina odsustva,
dolazak koji se sasvim slučajno poklopio s tjednom pronalaska tijela na
Nizrječju. Ponovno okupljanje bivših učenica moralo se činiti bogomdanom
slučajnošću. Ali voljela bih, zaista bih voljela da nije to učinila.
Sranje, pomislim ponovno, sada osjetivši kako psovke bujaju u meni,
nastojeći izaći van, poput otrova koji ne mogu više potisnuti. Iznenada se
zamislim kako sjedim za stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, i izbacujem
ih jednu za drugom - Začepite svoje jebene njuške, vi proklete kuje tračare. Ne znate
ništa! Ništa!
Dišem duboko i tiho, pokušavajući se sabrati.
- U redu? - upita Thea, ovaj put nježnije. Kimnem u odgovor.
- Dobro sam. Mogu ja to. - Potom se ispravim. - Mi to možemo, zar ne?
Hoću reći, ako Kate može, tada mogu i ja. Kako se ona drži?

138
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Na rubu je - odgovori Thea. Otvori vrata toaleta, a ja izađem u inače
bučan hodnik, koji je sada pust, izuzev nekoliko nastavnica koje naizgled
besciljno tumaraju uokolo, i velikog štafelaja na kraju hodnika koji pridržava
raspored sjedenja.
- Oh, požurite - reče jedna od nastavnica, ugledavši nas kako izlazimo iz
toaleta. Mlada je, premlada da bi u školi bila dugo. - Već su sjeli i govori će
uskoro početi. Za kojim ste stolom?
- Pankhurst, ako je vjerovati ženi koja je bila tu prije vas - odvrati Thea, a
nastavničin se prst stane spuštati niz dugi popis imena, tražeći naša. - Thea
West - nadopuni se Thea.
- Ah, tako je, evo vas. A vi ste...? - Pogleda me. - Ispričavam se, ali kao
što ste vjerojatno i same dokučile, tek sam nedavno došla ovamo pa mi sve
bivše učenice predstavljaju nova lica!
- Isa Wilde - odgovorim gotovo stidljivo, a na moje olakšanje, njezino lice
ničime ne pokaže da je prepoznala ime. Izostane i očekivana osupnutost, a
ona se okrene prema popisu, krajnje zadubljena u potragu za mojim imenom.
- Oh, evo ga. I vi ste Pankhurst, a čini se da sjedite s još nekolicinom
djevojaka s vaše godine za stolom s deset stolica na drugome kraju dvorane,
nedaleko okna za dostavu hrane. Najlakše će vam biti neprimjetno ući na ova
vrata pa se probiti zaobilaznim putem podno galerije.
Znam, pomislim. Poznajem ovu školu kao vlastiti džep. Ali Thea i ja tek
kimnemo pa poslušamo njezine upute i neprimjetno uđemo kroz
poluotvorena vrata, koristeći buku glasnog pljeska koja prikrije zvuk našeg
ulaska. Govorancije su već u tijeku, a žena za govornicom osmjehuje se
čekajući da pljesak zamre.
Očekivala sam gore ugledati ravnateljicu iz naših školskih dana,
gospođicu Armitage, no na postolju ne stoji ona, i zapravo nisam iznenađena
- bila je u pedesetima kada sam krenula u Salten. Do sada je vjerojatno već
otišla u mirovinu.
Stvarnost je, međutim, čak i šokantnija od očekivane.
Za govornicom je gospođica Weatherby, naša bivša nadstojnica.
- Sranje - prošaputa Thea ispod glasa dok zaobilazimo stolove imućnijih
bivših učenica i njihovih muževa, a bljedilo njezine puti jasno mi govori da ju
je prizor šokirao jednako kao i mene.
Dok se na vršcima prstiju provlačimo među stolicama i preko torbi, pokraj
spomen-ploča na kojima su zlatnim slovima ispisana imena bivših kapetanica
hokejaških ekipa i djevojaka koje su poginule u ratu, učtivi glas gospođice
Weatherby odjekuje od zidova dvorane obloženih drvenom oplatom, no
riječi se gube negdje nad mojom glavom i ne čujem ništa od onoga što govori.
Ono što čujem je taj isti glas koji mi mojeg posljednjeg dana u Saltenu govori:
139
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Isa, ovako je najbolje za sve. Jako mi je žao, ali jednostavno se nisi najbolje
uklopila u Salten House i svi se slažemo - uključujući i tvojeg oca - kako bi
bilo najbolje da započneš ponovno negdje drugdje.
Novi početak. Još jedan.
I tako sam iznenada postala jedna od njih, djevojka poput Thee, jedna od
onih iza kojih je ostao dugi niz škola koje su je zamolile da ode, prijeteći
izbacivanjem ako to ne učini.
Sjećam se očeva ukočena lica u automobilu. Nije postavljao pitanja pa
nisam morala odgovarati lažima. No prijekor koji se ćutio u zraku dok smo
jurili natrag u London, gdje nas je čekao smrad bolnica i pištanje bolničkih
monitora, govorio je sasvim jasno i glasno, Kako si mogla? Kako si mogla to
učiniti sada kada se već moram nositi sa svime ovime?
Fatimini su roditelji još uvijek bili u inozemstvu, pa su po nju iz Londona
u svojem Audiju došli ujak i njegova supruga, oboje smrknuta pogleda.
Odveli su je usred noći, a ja sam sve promatrala s prozora u tornju - nisam se
imala prilike niti oprostiti od nje.
Thein je otac bio najgori - glasan i drzak. Smijao se i zbijao neumjesne
šale dok je Thein kovčeg, prebačen preko ramena, teglio do prtljažnika
automobila, bazdeći na brendi premda je tek bilo podne, kao da svojom
razmetljivošću može skandal gurnut i pod tepih.
Samo po Kate nije imao tko doći. Jer je Ambrose... Ambrose je već otišao.
- Iščeznuo prije nego su ga imali prilike otpustiti - govorkalo se po hodnicima.
Sve mi je to svježe u sjećanju, kao da se dogodilo jučer, dok se šapućući
isprike probijamo dvoranom prema stolu označenom ceduljicom
,,Pankhurst“, za kojim nas čekaju Fatima i Kate.
Na licima im se ocrta tjeskobno olakšanje kada napokon sjednemo na
svoja mjesta, točno u trenutku kada krene posljednja salva pljeska. Gospođica
Weatherby gotova je sa svojim govorom, a ja se ne mogu prisjetiti ni jedne
njezine riječi.
Izvučem mobitel pa pod okriljem stola napišem poruku Liz. Sve u redu?
- Vegetarijanski ili mesni, gospođo? - izgovori glas iza mene, a ja se uz
nervozan trzaj okrenem i ugledam konobara u bijelom sakou kako stoji i čeka.
- Oprostite?
- Vaša večera, gospođo. Jeste li označili vegetarijanski ili mesni jelovnik?
- Hm... - Pogledam na drugu stranu stola prema Kate koja je zadubljena
u razgovor s Fatimom. Glave su im pognute nad tanjurima, i čini se da je
razgovor ozbiljan. - Hm, mesni, valjda?
Konobar se nakloni pa pred mene stavi tanjur nečega što pluta u gustom
smeđem umaku uz prilog nečega duguljastog i brončanog, nalik krumpiru, te
140
Knjige.club
 Tatum & Ruby
povrća koje, nakon poduljeg razmišljanja, identificiram kao prženu artičoku.
Sve u svemu, cjelokupni bi se dojam mogao svesti pod naziv pedeset
nijansi bež boje.
Kate i Fatima odlučile su se za vegetarijanski jelovnik koji se doima
mnogo primamljivije - nekakav kolačić s neizostavnim kozjim sirom, ili mi se
barem tako čini.
- Ah - prozbori muškarac meni zdesna - ovo jelo mora da je počast
Picassovoj manje razvikanoj smeđoj fazi.
- Nervozno ga pogledam kako bih se uvjerila da se obraća meni pa na
vlastiti užas shvatim da je tako. Uspijem navući smiješak na lice.
- Doista se čini da je tako, zar ne? - Stanem gurkati artičoku vilicom. - Što
mislite, koje bi ovo meso moglo biti?
- Nisam još provjerio, ali mogao bih se s popriličnom sigurnošću okladiti
da je u pitanju piletina - iskustvo mi kaže da na ovakvim okupljanjima uvijek
poslužuju piletinu. Nitko nema ništa protiv piletine.
Odrežem komadić s kraja bezoblične mase prelivene smeđim umakom pa
ga oprezno stavim u usta i da, uistinu je u pitanju piletina.
- Dakle, što vas dovodi na ovo okupljanje? - upitam progutavši zalogaj. -
Posve je očito da niste jedna od bivših učenica.
Poprilično jadna pošalica, no on je dovoljno pristojan da je udostoji
osmijehom, kao da nije baš u potpunosti predvidljiva.
- Zaista, nisam. Zovem se Marc, Marc Hopgood. Oženjen sam jednom
od vaših nekadašnjih kolegica. Nekoć se zvala Lucy Etheridge.
Ime mi ne znači ništa pa na trenutak oklijevam, nesigurna bih li trebala
hiniti da sam prepoznala ime, no ubrzo shvatim da bi to bilo besmisleno -
pitanje ili dva brzo bi otkrili svu dubinu mojeg neznanja.
- Žao mi je - odgovorim iskreno - ne sjećam se imena. Nisam dugo ostala
u Salten Houseu.
- Niste?
Tu bih se trebala zaustaviti, ali ne učinim to. Istodobno sam otkrila i
previše i premalo i ne mogu si pomoći a da ne popunim barem neke praznine.
- Došla sam tek na početku petog razreda, ali otišla sam prije početka
šestog.
Previše je pristojan da bi upitao zašto, no neizgovoreno mu pitanje tinja
u očima dok mi poput pristojno odgojenog dječarca poniklog iz državne škole
nadolijeva čašu.
Začujem pištanje svojeg mobitela pa na trenutak spustim pogled i
ugledam poruku od Liz, sve u redu :) :) :). Istodobno začujem glas s Marcove
druge strane. - Isa?
141
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Podignem pogled, a Marc gurne svoju stolicu nekoliko centimetara
unatrag kako bi omogućio svojoj supruzi da se preko njega nagne prema meni
i pruži mi ruku.
- Isa Wilde? To si ti, zar ne?
- Jesam - odgovorim, zahvalna Marcu što mi je spomenuo njezino ime.
Žurno gurnem mobitel natrag u torbu pa joj stisnem dlan. - Lucy, zar ne?
- Da! - Obrazi su joj poput onih u dojenčadi, ružičasti i bijeli, a ona se
doima presretnom jer ima priliku biti ovdje, u društvu svojeg supruga. - Nije
li ovo zabavno?! Toliko uspomena...
Kimnem glavom, prešutjevši ono što mi je na umu - da uspomene koje
nosim iz Saltena nisu nimalo zabavne.
- Nego... - reče Lucy trenutak kasnije, ponovno se primivši noža i vilice. -
Ispričaj mi sve o sebi, čime si se bavila po odlasku?
- Ah... znaš i sama... malo ovime, malo onime. Studirala sam povijest na
Oxfordu pa sam se počela baviti pravom, a sada radim u državnoj
administraciji.
- Oh, zaista? Marc također. Na kojem si odjelu?
- Trenutno u Unutarnjim poslovima - odgovorim. - Ali znaš i sama kako
je. - Uputim Marcu osmijeh postrance. - Neprestano nas sele s odjela na odjel.
Već sam ih dosta promijenila.
- Nemoj me pogrešno shvatiti - reče Lucy, prionuvši na rezanje piletine -
ali oduvijek sam pretpostavljala da ćeš se baviti nečim kreativnim. Znaš, s
obzirom na tvoju obiteljsku povijest.
Na trenutak sam zbunjena. Majka mi je bila odvjetnica prije nego je
napustila karijeru kako bi se brinula o djeci, a otac mi se oduvijek bavio
financijama. Nijedno ni drugo nisu posjedovali ni trunku kreativnosti. Je li
me možda zamijenila za Kate?
- Obiteljska povijest...? - ponovim usporeno. I tada mi, trenutak prije nego
Lucy uzmogne odgovoriti, sine pa otvorim usta kako bih je preduhitrila, no
prekasno je.
- Isa je potomak Oscara Wildea - Lucy ponosno uputi svojeg supruga. -
Nije li ti on pradjed ili nešto slično?
- Lucy - uspijem procijediti kroz stisnuto grlo, osjetivši kako mi lice gori
uslijed srama, ali Marc me već strijelja upitnim pogledom i dobro znam što
misli. Djeca Oscara Wildea redom su promijenila svoje prezime nakon
suđenja. Nije imao praunučadi - posebice ne praunučadi koja bi nosila
njegovo prezime. I sama to vrlo dobro znam. Postoji samo jedna stvar koju
mogu učiniti. Priznati.

142
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Lucy, tako mi je žao. - Odložim vilicu. - Ja... bila je to šala. Nisam u
rodu s Oscarom Wildeom.
Poželim da se tlo otvori pa me proguta. Zašto, zašto smo bile tako podle?
Zar nismo bile svjesne što činimo, da ove ljubazne, lakovjerne i dobro
odgojene djevojke pretvaramo u neprijateljice?
- Žao mi je - ponovim. Ne mogu pogledati Marca u oči pa uperim pogled
u Lucy kako bih izbjegla njegov, svjesna molećivosti u svojem glasu: - Bilo je
to... ne znam zašto smo govorile takve stvari.
- Oh. - Lucyno se lice još malo zarumeni i teško mi je reći je li ljuta zbog
vlastite lakovjernosti ili je ljuta na mene jer sam tu naivnost razotkrila. -
Naravno. Trebala sam i sama to dokučiti. - I dalje gurka hranu po tanjuru, ali
više ne jede. - Kako sam samo naivna. Isa i njezine prijateljice igrale su tu...
igru - objasni Marcu. - Kako se ono zvala?
- Igra laži - odgovorim. Želudac mi se zapetljao u čvor, a s druge strane
stola primijetim Kate koja me strijelja upitnim pogledom. Diskretno
odmahnem glavom, a ona se vrati razgovoru s osobom pokraj sebe.
- Trebala sam znati - nastavi Lucy. Odmahuje glavom, snuždena izraza
lica. - Nisi mogao vjerovati ni jednoj riječi iz njihovih usta. Sjećaš li se priče o
svojem ocu koju si mi prodala, Isa, o tomu da je u bijegu od vlasti i da te zato
nikada ne posjećuje? U potpunosti sam progutala tvoju laž. Mora da si
mislila kako sam potpuna glupača.
Pokušam se osmjehnuti i odmahnuti glavom, ali ne mogu se oteti dojmu
da je moj osmijeh usiljen, nategnut preko jagodičnih kostiju. I ne mogu joj
zamjeriti kada se bez riječi, posve hotimično, okrene od mene i zapodjene
razgovor s uzvanicom na svojoj drugoj strani.

Nekih sat i pol kasnije čini se da se večera bliži svojem kraju. Kate je večer
provela sjedeći nasuprot mene, mrgodno i odlučno jedući hranu stavljenu
pred sebe, kao da neće biti slobodna otići s večere dok joj tanjur ne bude u
potpunosti prazan. Fatima je probirala među ponuđenim, a nemalo sam je
puta tijekom večeri vidjela kako ljutito glavom odmahuje prema još jednom
u dugom nizu konobara koji su joj pokušali poslužiti vino.
Thea je slala natrag slijed za slijedom, ne dirnuvši hranu, no pošteno sve
nadoknadivši količinom ispijenog alkohola.
Naposljetku smo dočekale i posljednji govor, a mene je zapljusnuo val
sreće i olakšanja kada sam shvatila da je to to - posljednje minute. Provedemo
ih ispijajući lošu kavu i slušajući ženu imena Mary Hardwick, za koju se
maglovito sjećam da je bila dvije ili tri godine starija od nas.
Čini se da je u međuvremenu napisala roman, a to je, izgleda, čini
idealnom kandidatkinjom za dugačak govor o složenosti ljudskog života,
143
Knjige.club
 Tatum & Ruby
prožet mnoštvom digresija, tijekom kojeg primijetim da je Kate ustala sa
svojeg mjesta. Šapne mi u prolazu: - Poći ću do garderobe uzeti naše torbe i
sandale prije nego nastane stampedo.
Kimnem glavom, a ona neprimjetno klizne između stolova, istim onim
putem kojim smo se Thea i ja poslužile početkom večeri. Gotovo se dokopala
glavnih dveri kada se dvoranom prolomi pljesak, a ja shvatim da je govor
završen i da svi ustaju i uzimaju svoje stvari.
- Zbogom - pozdravi me Marc Hopgood navukavši sako pa dodavši svojoj
supruzi njezinu torbicu. - Bilo vas je zadovoljstvo upoznati.
- Zadovoljstvo je moje - odgovorim. - Zbogom, Lucy. - Ali Lucy Hopgood
već se udaljava od mene, odlučno okrenuvši glavu u drugom smjeru, kao da
je s druge strane dvorane primijetila nešto važno.
Marc slegne ramenima pa mi ovlaš mahne i pođe za njom. Kada odu
potražim mobitel kako bih provjerila poruke, premda nisam čula zvonjavu.
Još uvijek zurim u telefon kada osjetim nečije tapšanje po ramenu pa se
okrenem i iza sebe ugledam Jess Hamilton, lica crvena od vina i vrućine u
dvorani.
- Zar već odlaziš? - upita ona, a kada kimnem glavom, nastavi: - Pođi s
nama do sela, na čašicu ili dvije. Odsjedamo u pansionu na obali, a mislim da
nekoliko djevojaka namjerava otići do Salten Armsa na još jedno piće prije
spavanja.
- Ne, hvala - nespretno se ispričam. - Jako ljubazno od tebe, ali
namjeravamo se vratiti kući pješice, preko pustopoljine, a odlazak u
gostionicu našem bi pješačenju dodao kilometar i pol. Uostalom, ostavila sam
Freyu s jednom od lokalnih djevojaka pa se ne želim vratiti prekasno, znaš
kako je.
Prešutim joj ono što istinski mislim, a to je da bih radije odgrizla vlastito
stopalo nego provela i minute više s ovim veselim, nasmijanim ženama čije
su uspomene na školske dane ugodne i koje će se htjeti bez kraja i konca
prisjećati vremena koje za Kate, Theu, Fatimu i mene nije bilo ni približno
tako sretno.
- Šteta - reče Jess ovlaš. - Nego slušaj, nemoj da prođe još petnaest godina
prije nego se ponovno pojaviš na nekom od ovih okupljanja, u redu?
Organiziraju ovakve večere gotovo svake godine, premda ništa ovako
spektakularno. No pretpostavljam da će dvadeseta obljetnica ipak biti nešto
posebno.
- Naravno - odgovorim neodređeno pa se okrenem kako bih se udaljila,
no ona me zaustavi položivši mi dlan na rame. Okrenuvši se, primijetim da
su joj oči vesele, a ona tetura, gotovo neprimjetno, i shvatim da je jako, jako
pijana. Puno više nego sam do tog trenutka mislila.
144
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ah, kvragu sve - reče - ne mogu te pustiti da odeš, a da ne upitam. Cijelu
smo večer raspravljali o tomu za svojim stolom i jednostavno te moram
upitati. Nadam se da nisam... no, hoću reći, nemoj ovo shvatiti na pogrešan
način, ali kada ste sve otišle, sve četiri - je li to bilo zbog onog razloga o kojem
su svi govorili?
Iznenada osjetim prazninu u sebi, kao da mi se u želudcu tog trena
otvorila provalija i kao da su sva hrana i piće koje sam te večeri konzumirala
bili ništa doli morska izmaglica.
- Ne znam - odgovorim nastojeći lišiti glas bilo kakvih emocija. - O
kakvom se točno razlogu govorkalo?
- Oh, pa sigurno si čula glasine - odgovori Jess. Stiša se pa se osvrne iza
sebe, a ja shvatim da pogledom traži Kate kako bi se uvjerila da je ona neće
čuti. - Da je... znaš... Ambrose...
Znakovito ušuti, prethodno naglasivši posljednju riječ, a ja pokušam
progutati slinu i progurati je mimo velike, čvrste, bolne gvalje koja mi je
stegnula grlo. Trebala bih se jednostavno okrenuti i pretvarati da me Fatima
ili netko drugi doziva, ali ne mogu, ne želim. Želim da je izgovori naglas, tu
podlu glasinu koja već tako dugo kruži uokolo.
- Što s njime? - upitam, uspjevši na lice navući čak i osmijeh. - Nemam
pojma o čemu govoriš.
To je laž.
- Oh, Bože - reče Jess uzdahnuvši, a je nisam sigurna je li njezino
iznenadno kajanje stvarno ili hinjeno - teško mi je reći nakon tolikih godina
života u laži. - Isa, nisam... Zar zaista ne znaš?
- Reci mi - odgovorim joj, a na mojem licu više nema smiješka. - Reci mi.
- Sranje. - Izgleda da ju je obuzela nelagoda, a alkohol kao da se povukao
pred snagom posvemašnjeg gnušanja. - Isa, žao mi je, nije mi bila namjera
potaknuti...
- Razgovarali ste o tomu cijelu večer, sama si tako rekla. Prema tomu,
imaj barem toliko obraza da mi u lice kažeš o čemu. Kakva je glasina u
pitanju?
- Da je Ambrose... - Jess čujno proguta slinu, nervozno se osvrnuvši preko
ramena, tražeći izlaz, no dvorana se brzo prazni, a nijedna od njezinih
prijateljica nije na vidiku. - Da je Ambrose... da je... znaš... crtao, sve vas. Sve
četiri.
- Ah, ali ne samo crtao, zar ne? - Glas mi je prožet studeni. - Zar ne, Jess?
O kakvim točno crtežima govorimo?
- N... nagim crtežima - procijedi, sada gotovo šapućući.
- I?
145
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- I... škola je doznala... i zato je Ambrose... on je...
- On je što?
Zašuti, a ja je zgrabim za zapešće, primijetivši joj na licu bolnu grimasu
kada snažno stisnem njezinu nježnu put.
- On je što? - ponovim, ovoga puta glasno, a riječi odjeknu gotovo
praznom dvoranom, tako snažno da se glave nekolicine preostalih djevojaka
i osoblja okrenu prema nama.
- Zato je on počinio samoubojstvo - prošapće Jess. - Žao mi je. Nisam to
trebala spominjati. - Izvuče zapešće iz mojeg stiska pa, prebacivši remen svoje
torbice preko ramena, napola odšeta, a napola otetura preko sve praznije
dvorane prema izlazu, ostavivši me razjapljenih usta, zabezeknutu, kao da
sam upravo primila imaginaran udarac zbog kojeg se svim silama trudim ne
zaplakati.

146
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K
Kate i Theu.
ada se naposljetku priberem dostatno da se suočim s metežom na
hodniku, počnem se gurati kroz mnoštvo, očajnički tražeći Fatimu,

Pogledom pretražujem hodnik, red pred garderobom, toalete - ali nigdje

ih ne vidim. Nisu valjda otišle bez mene?
Srce mi udara, a obrazi mi gore od razgovora s Jess. Gdje su? Guram se
prema izlazu, laktovima krčeći put kroz grupice nasmijanih bivših učenica i
njihovih supruga i partnera, kada osjetim nečiji dlan na ramenu pa se
okrenem s više nego očiglednim izrazom olakšanja na licu, no iza sebe
ugledam gospođicu Weatherby.
Smjesta se prisjetim našeg posljednjeg razgovora i razočarenja na njezinu
licu, a želudac mi se istog trenutka stegne u čvor.
- Isa - oslovi me. - Uvijek u nekakvoj žurbi, sjećam se toga kao da je bilo
jučer. Oduvijek sam govorila da bi trebala početi igrati hokej i zauzdati svu tu
nervoznu energiju u nešto korisno!
- Ispričavam se - odvratim pokušavajući se primiriti i povratiti dah te
nastojeći prikriti svoje odbijanje pristojnošću.
- Ja... moram se vratiti, dadilja...
- Oh, sada si majka? - upita. Svjesna sam da samo pokušava biti uljudna,
no ja tako žarko želim pobjeći. - Koliko dugo?
- Gotovo šest mjeseci. Djevojčica. Žao mi je, moram... Gospođica
Weatherby kimne glavom pa mi pusti ruku.
- Uglavnom, divno te vidjeti ovdje nakon toliko godina. I čestitke na kćeri.
Moraš je poslati kod nas u školu!
Riječi joj kliznu s usana takvom lakoćom, tako nonšalantno, a ja osjetim
da mi se lice ukočilo. Hitro na lice navučem smiješak i kimnem, ali iz
promjene izraza na njezinu licu jasno mi je da su moji osjećaji bjelodani, da
je osmijeh na mojem licu lažan poput onoga oslikanog na licu marionete. Na
trenutak mi se učini da će zaplakati.
- Isa, ne mogu ti opisati koliko žalim zbog načina na koji si otišla od nas.
Nema mnogo toga u mojoj karijeri zbog čega se kajem, no posve iskreno
mogu reći da je priča vezana uz tvoj odlazak jedna od tih stvari. Škola se
ponijela - pa, nema smisla okolišati, škola se ponijela poprilično nepravedno,
a ja nemam izbora doli priznati svoj dio odgovornosti u cijeloj priči. Stvari su
147
Knjige.club
 Tatum & Ruby
se po tom pitanju popravile, i to nisu tek puke riječi - danas bi se stvari
riješile... pa, mislim da bi se danas sve riješilo potpuno drugačije, za sve
upletene.
- Ja... - progutam slinu pokušavši odgovoriti. - Gospođice Weatherby,
molim vas, nema potrebe. To je... bilo pa prošlo. Zaista.
Ali nije. Međutim, ne mogu podnijeti pomisao na razgovor o tomu, ne u
ovome trenutku. Ne ovdje, gdje se sve doima tako svježim. Gdje li su
djevojke?
Gospođica Weatherby kimne glavom, samo jednom, lica ukočena kao da
i sama pokušava zauzdati vlastita sjećanja.
- Zbogom - nespretno je pozdravim, primoravši je tako na osmijeh, a
strogo joj se lice gotovo ozari.
- Vrati nam se opet, Isa - reče mi kada se okrenem od nje kako bih otišla.
- Ja... pitala sam se misliš li da možda nećeš biti dobrodošla ovdje. Istina je
zapravo posve oprečna. Nadam se da u budućnosti nećeš biti strankinja -
mogu li računati na to da ćeš nam se i dogodine pridružiti na večeri?
- Naravno - odgovorim. Lice mi je već prilično ukočeno od usiljenog
smješkanja, no uzmognem navući još jedan osmijeh na lice, istodobno
zataknuvši za uho pramen kose. - Naravno, doći ću.
Ona me pusti, a ja se naposljetku dokopam izlaza pa, tražeći Kate i ostale,
pomislim: nevjerojatno je kako se brzo vrati, ta sposobnost laganja.

Najprije pronađem Fatimu, zatekavši je kako stoji pokraj velikih

dvostrukih dveri i tjeskobno pogledom pretražuje prilaz. Ugleda me gotovo u
istom trenutku kada i ja spazim nju pa me zgrabi, tako snažno da se njezini
prsti doimaju poput škripa na mojoj ruci.
- Kamo si nestala? Thea je pijana kao zemlja, moramo je odvesti doma.
Kate je pokupila tvoje sandale, ako si njih čekala.
- Žao mi je. - Posrćem po šljunku, a pete mi propadaju i stružu po
kamenčićima. - Nije do sandala. Najprije me zaskočila Jess Hamilton, a onda
me zaustavila gospođica Weatherby. Nisam ih se mogla riješiti.
- Gospođica Weatherby? - Fatimino je lice mješavina opreza i straha. - O
čemu je ona htjela razgovarati s tobom?
- Ništa posebno - odgovorim. Na kraju krajeva, to nije potpuna laž. -
Mislim da osjeća... pa, krivnju.
- Potpuno zasluženo - odgovori Fatima bez imalo sućuti pa se okrene i
stane hodati.
Pođem za njom, zadihano pokušavajući ostati ukorak s njome, praćena
škripom šljunka pri svakom koraku, pa uskoro napustimo osvijetljeni dio
148
Knjige.club
 Tatum & Ruby
prilaza pred školom. Ona se zaputi jednom od šljunčanih staza prema
igralištima za hokej. Nekoć bi u ovo vrijeme ovaj dio bio obavijen potpunom
tminom - sada su tu mutne solarne svjetiljke, raspoređene u pravilnim
razmacima, no jedina stvar koju one uspijevaju prigušiti je prirodno
mjesečevo svjetlo pa se bazeni crnila među njima doimaju još tamnijima.
Kada nam je bilo petnaest, pustopoljina se činila poput doma, ili barem
nečeg najbližeg domu što smo poznavale. Ne sjećam se da sam ikada tijekom
svih onih dugih pješačenja do Kateine kuće bila uplašena.
Sada, dok zadihana pokušavam održati korak s Fatimom, shvatim da
razmišljam o zečjim rupama prikrivenim tminom, o tomu kako ću izvrnuti i
slomiti gležanj. Zamišljam sebe kako na prostranstvu pustopoljine padam u
neku od jama bez dna, kako mi voda nadire u usta tako brzo da ne mogu
dozvati pomoć, a moje prijateljice nastavljaju dalje, potpuno nesvjesne onog
što se zbiva, ostavljajući me samu. Samo što... možda ipak ne bih bila sama.
Na kraju krajeva, tu vani postoji netko. Netko tko je napisao onu poruku,
netko tko je dovukao mrtvo, krvavo ovčje truplo pred Kateina vrata...
Fatima je dobrano odmaknula preda mnom u nastojanju da sustigne
ostale, toliko daleko da se pretvorila u mutnu, lepršavu siluetu čija odjeća
leprša na povjetarcu, stapajući se s tamnim obrisima pustopoljine.
- Fatima - poviknem za njom - hoćeš li, molim te, usporiti?
- Oprosti.
Zaustavi se pa me pričeka pokraj ljestava, nakon toga nastavivši hodati
sporije, prilagodi korake opreznijem tempu koji mi više odgovara jednom kad
krenemo prelaziti pustopoljinu, a tanke pete mojih cipela stanu propadati u
meko tlo. Koračamo u tišini koju narušavaju samo zvuci našeg disanja i moja
povremena posrtanja u trenucima kad mi pete nađu usamljeni kamen. Gdje
su Kate i Thea?
- Rekla mi je da pošaljem Freyu u Salten - naposljetku progovorim, više
kako bih prekinula jezivu tišinu i natjerala Fatimu da još malo uspori, nego
zato što joj se želim povjeriti - međutim, plan savršeno uspije, a Fatima se
zaustavi kao gromom ošinuta. Okrene se pa me pogleda mješavinom užasa i
nevjerice.
- Gospođica Weatherby? Sereš?
- Ni najmanje. - Počnemo ponovno koračati, ovoga puta sporije. - Nisam
znala što bih joj odgovorila.
- Preko mene mrtve, bilo bi sasvim prikladno.
- Ostala sam šutjeti.
Ponovno zavlada tišina, a potom ona progovori: - Nikada ne bih pustila
Samija ili Nadiju u internat. Ti bi?

149
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Razmislim o njezinu pitanju, o okolnostima kod kuće, o svemu s čime se
moj otac morao nositi. A potom pomislim na Freyu, na činjenicu da ne mogu
izdržati niti jednu večer bez nje, a da mi se ne čini da mi je netko srce ubacio
u industrijsku drobilicu.
- Ne znam - odgovorim naposljetku. - Ne mogu zamisliti da bih to učinila.
Nastavimo se probijati kroz tminu, iskoristivši mostić sklepan od trulog
drveta kako bismo prešle preko jarka, a Fatima naposljetku progovori: -
Dovraga, kako su nam uspjele toliko odmaknuti?
Međutim, netom što su joj riječi prešle preko usana, začujemo nešto i
primijetimo kako se u tami pred nama nešto miče. Ali lik pred nama nema
ljudski oblik. Doima se poput pognute, pogrbljene mase u tmini od koje
dopiru vlažni, grgljajući zvuci - zvuci nevolje.
- Što je to? - prošapćem osjetivši kako se Fatimin dlan steže oko mojeg.
Obje se zaustavimo, osluškujući. Srce mi stane udarati brže nego što bih
htjela.
- Nemam pojma - ona šapne u odgovor. - Je li... je li to neka životinja?
Pred očima mi zaigra živopisna slika, prizvana iz svježeg sjećanja -
prosuta crijeva, okrvavljena vuna, netko nalik životinji pogrbljen nad
rastrganim truplom...
Ponovno začujemo onaj isti zvuk, mokri pljusak nakon kojeg uslijedi
nešto što se doima poput mučnog jecaja, a ja osjetim kako mi se Fatimini prsti
zarivaju u kožu.
- Je li... - progovori glasom prožetim nesigurnošću. - Misliš li da su to
one...?
- Thea? - povičem u tminu. - Kate?
Odgovori mi glas.
- Ovamo!
Pohitamo u tamu, a pogrbljeni lik počne poprimati jasnije obrise što se
više približavamo: Thea na sve četiri, pognuta nad drenažnim jarkom, i Kate
koja joj pridržava kosu.
- Oh, sranje - reče Fatima s mješavinom umora i gađenja u glasu. - Znala
sam da će se ovo dogoditi. Nitko ne može strusiti dvije boce na prazan
želudac.
- Začepi - zareži Thea preko ramena pa se potom opet napne u novom
grču. Kada se naposljetku uspravi, šminka joj je razmazana.
- Možeš li hodati? - upita Kate, a Thea kimne glavom.
- Dobro sam.
Fatima prezrivo frkne.

150
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- To je jedina stvar koju nisi - nisi dobro - reče. - A to ti govorim kao
liječnica.
- Oh, začepi - odvrati Thea otrovno. - Mogu hodati, što još hoćeš od mene?
- Hoću da pojedeš pošten obrok i da dočekaš podne bez alkohola - barem
jednom.
Na trenutak nisam sigurna je li ju Thea uopće čula i namjerava li joj
odgovoriti. Previše je zauzeta brisanjem usta i pljuvanjem u travu. Međutim,
tada odgovori, gotovo nečujno: - Kriste, kako mi nedostaju dani dok si bila
normalna.
- Normalna? - ponovim s nevjericom. Fatima ostane nijemo stajati - previše
osupnuta da bi iznašla riječi, ili previše srdita, ni sama nisam sigurna.
- Zaista se nadam da to ne znači ono što mislim da znači - reče Kate.
- Ne bih znala. - Thea se uspravi pa zakorači prema Mlinu. Korak joj je
mnogo sigurniji nego sam mislila da će biti. - Što misliš da to znači? Ako
misliš da to znači kako rabi tu maramu kao emotivnu štaku, onda da, znači
upravo to. Prekrasno je što ti je Alah oprostio - prostrijeli Fatimu pogledom
preko ramena - ali sumnjam da će policija njegov oprost uzeti u obzir.
- A da jednostavno odjebeš? - uzvrati Fatima. Riječi su joj gotovo
nerazgovijetne dok pokušava zauzdati svoj bijes. - Kakve veze moji izbori
imaju s tobom?
- Isto bih mogla upitati i ja tebe - Thea se munjevito okrene.
- Otkud ti pravo da me osuđuješ? Činim što god moram kako bih noću
zaspala. Baš kao i ti. Dakle, poštuj način na koji se ja nosim sa svime pa ću
poštovati i ja tvoj.
- Stalo mi je do tebe! - izdere se Fatima. - Zar ti to nije jasno? Jebe mi se
kako se nosiš sa svojim sranjima. Briga me hoćeš li postati budistička
redovnica ili se početi baviti transcendentalnom meditacijom, ili ćeš možda
otići volontirati u sirotište u Rumunjskoj. Sve je to u potpunosti samo tvoja
stvar. Ali zar zaista očekuješ da stojim po strani i promatram kako se
pretvaraš u alkoholičarku? Ne! Neću se pretvarati da mi to ne smeta samo
zato da bih se uklopila u neko tvoje usrano poimanje osobnih izbora.
Thea otvori usta, a ja sam uvjerena kako je zaustila odgovoriti, međutim,
ona se umjesto toga okrene u stranu pa ponovno povrati u jarak.
- Oh, zaboga - nastavi Fatima malodušno, bez trunke sveprožimajuće
ljutnje u glasu koja ju je, izgleda, u potpunosti napustila, a kada se Thea
uspravi, brišući tekućinu iz očiju, Fatima posegne u svoju torbicu pa izvuče
paketić vlažnih maramica. - Evo, uzmi ih. Obriši se.
- Hvala - promrmlja Thea. Osovi se na klecave noge, a Fatima je primi
pod ruku kako bi joj pružila oslonac.
151
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Nastave sporim koracima hodati dalje po mekoj travi, a ja začujem kako
Thea nešto govori Fatimi, no riječi su pretihe da bismo Kate i ja čule.
Međutim, uspijem razaznati Fatimin odgovor.
- U redu je, Thee, znam da nisi. Samo... stalo mi je do tebe, znaš to, zar
ne?
- Izgleda da su se pomirile - šapnem Kate, a ona kimne glavom, no kada
joj mjesec obasja lice, na njemu opazim zabrinutost.
- Da, ali ovo je tek početak - reče potiho. - Zar ne?
A ja shvatim da ima pravo.

152
Knjige.club
 Tatum & Ruby

J oš malo i kod kuće smo - reče Kate nakon što smo se teškom mukom
uspentrale preko još jednih ljestava. Pustopoljina je tako neobična u
tami, kada stazu za koju sam mislila da sam je upamtila za dana utone u
sjenke. U daljini vidim svjetla koja, pomislim, moraju dolaziti iz sela, ali
vrludavi ovčji puteljci i klimavi mostovi otežavaju nam snalaženje u prostoru
pa uz nešto jeze shvatim da bismo, da Kate nije s nama, bile u debelim
govnima. Čovjek bi ovdje, jednom kad se izgubi, lako mogao provesti sate
kružeći u tmini.
Fatima i dalje pridržava Theu, navodeći joj korake dok ona, s
koncentracijom tako svojstvenoj pijancima, tetura pokušavajući se popeti s
busena trave na greben. Otvori usta kako bi nešto rekla, no ja se ukočim i
prinesem prst ustima, ušutkavši je, a sve se ukopamo na mjestu.
- Što je? - upita Thea nerazgovijetno i preglasno.
- Jeste li čule?
- Što to? - upita Kate.
Tada ga začujem ponovno; plač, iz velike udaljenosti, tako nalik Freyinu
plačljivom tuljenju u onim trenucima kada je na vrhuncu histerije da smjesta
osjetim napetost u dojkama i širenje topline unutar grudnjaka.
Djelić mojeg uma registrira iritaciju samom sobom i činjenicom da sam
prije odlaska zaboravila staviti podloške u grudnjak - ali ispod tog malenog
dijela, najveći dio mojeg uma bjesomučno se trudi razaznati zvuk koji dopire
iz tmine. To ne može biti Freya. Ili se možda varam?
- To? - upita Kate kada se ponovno začujemo zvuk. - To je samo galeb.
- Jesi li sigurna? - upitam. - Zvuči poput...
Zastanem. Teško mi je reći poput čega je zvučalo. Pomislit će da sam sišla
s uma.
- Zvuči poput dječjeg plača, zar ne? - upita Kate. - Prilično jezivo.
Međutim, tada se zvuk ponovno prolomi, ovog puta duži, glasniji,
izdižući se u histerično vrištanje, a ja sada znam da to nije galeb, ne može biti.
Pustim Theinu ruku i jurnem u tamu, ignorirajući Katein povik: - Isa,
čekaj!
Ali ne mogu - ne mogu čekati. Freyin je plač poput udice zarivene u moje
meso, udice koja me neumoljivo privlači preko tminom obavijene

153
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pustopoljine. Više ne razmišljam, stopala mi se sama prisjećaju puta.
Preskočim blatnu lokvu prije nego mi i padne na um da je tu. Poput vjetra
jurim izdignutom obalom, između dvaju muljem ispunjenih jaraka. A sve
vrijeme čujem Freyin glasni, grgljajući vrisak koji dopire negdje iz tmine
preda mnom - poput nečega iz bajke, poput svjetla koje vabi djecu u močvaru,
poput zvuka zvona koji mami naivne putnike.
Sada je blizu - sada dobro čujem sve, nesnosan zvuk njezine histerije, a
tuljenje doseže svoj vrhunac pa se pretvara u prigušeno grgljanje dok uzdiše
kroz slinom začepljen nos, spremajući se za novi prodoran vrisak.
- Freya! - viknem. - Freya, dolazim!
- Isa, čekaj! - Začujem iza sebe riječi popraćene batom Kateinih koraka.
No gotovo sam stigla do svojeg cilja. Uspentram se preko posljednjih
ljestava koje dijele pustopoljinu od Nizrječja, začuvši trganje posuđene
haljine, no nije mi nimalo stalo - a zatim se sve uspori kao u nekoj noćnoj
mori - grmljavina vlastitog daha u ušima, lupanje srca koje osjećam u grlu. Jer
tamo, ispred mene, ne stoji Liz, djevojka iz Saltena, nego muškarac. Stoji
blizu ruba vode, njegov obris poput mračne ljušture jasno vidljiv nad
srebrnim, mjesečinom okupanim, vodama - stoji tamo i drži dijete.
- Hej - doviknem mu glasom koji je rika praiskonskog gnjeva. - Hej, ti!
Muškarac se okrene, dopustivši mjesečini da mu obasja lice, a moje srce
na trenutak prestane kucati. To je on. To je Luc Rochefort, a pred sobom drži
dijete - moje dijete - poput ljudskog štita, dok duboka voda Nizrječja svjetluca
iza njega.
- Daj mi je - uspijem procijediti, a glas koji izađe iz mojih usta - svirepo
režanje zbog kojeg Luc nesvjesno učini korak unatrag, a prsti mu čvršće obgrle
Freyu - kao da nije moja. Ona me pak ugledala pa ispruži svoje debeljuškaste
ručice prema meni. Grimizno joj je lice okupano suzama koje svjetlucaju na
mjesečini, a ona je tako bijesna da se ne može prisiliti ni na novi
vrisak, uzmogavši procijediti tek nekoliko jedva čujnih grgljavih uzdaha dok
pokušava prikupiti dah za posljednji vrisak, tako snažan da će zatresti sve pred
sobom.
- Daj mi je! - vrisnem pa skočim prema njemu i otmem mu je iz ruku,
osjetivši kako se priljubila uz mene poput malenog tobolčara, zarivši mi svoje
prstiće u vrat i grčevito se uhvativši za moju kosu. Pomirišem je pa osjetim da
bazdi po dimu cigareta i alkoholu - možda burbonu, ne mogu reći sa
sigurnošću. To je njegov miris, osjećam ga posvuda. - Kako se usuđuješ
položiti ruku na moje dijete?!
- Isa - progovori. Ispruži ruku pokušavši me smiriti, a ja oćutim vonj
alkohola u njegovu glasu. - Nije bilo tako...

154
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nije bilo kako? - zarežim. Freyino malo, toplo tijelo, uznemireno se
izvija, opirući se uz moje. - Što se događa? - začujem iza sebe, a Kate dotrči
do mene, rumena i zadihana. Potom osupnuto izusti. - Luc?
- Držao je Freyu u naručju - kažem joj. - Oteo ju je.
- Nisam je oteo! - usprotivi se Luc. Zakorači naprijed, a ja jedva odolim
porivu da se okrenem i pobjegnem..
- Luc, što te, dovraga, spopalo? - upita Kate.
- Nije bilo tako! - ponovi, ovoga puta glasnije, gotovo vičući. A potom još
jednom, sada tiše, nastojeći smiriti kako nas, tako i sebe. - Nije bilo tako.
Svratio sam u Mlin kako bih razgovarao s tobom, kako bih se ispričao Isi
zbog... - Zastane i udahne pa se okrene prema meni s gotovo molećivim
izrazom lica. - Danas u pošti. Nisam htio da misliš... uglavnom, došao sam,
a Freya je bila izvan sebe - vrištala je kao maločas... - Pokaže prema Freyi, još
uvijek crvenoj i slinavoj, no mirnijoj sada kada me može namirisati uza se.
Jako je umorna, osjećam kako klone uz mene između sada već izoliranih
jecaja. - Onu djevojku, Liz, obuzela je panika. Rekla je da te pokušala nazvati,
ali nije imala novca na računu pa sam joj ponudio da ću izvesti Freyu van,
u šetnju, ne bih li je uspio barem malo primiriti.
- Oteo si je! - uspijem procijediti, a riječi su mi gotovo neraspoznatljive
uslijed gnjeva. - Kako mogu znati da je nisi namjeravao odvući na drugi kraj
pustopoljine?
- Zašto bih učinio nešto takvo? - Lice mi je prožeto ljutnjom i nevjericom.
- Nisam je namjeravao nikamo odvesti - Mlin je nadohvat ruke, samo sam je
pokušavao smiriti. Mislio sam da bi zvijezde i noćno nebo...
- Zaboga, Luc - otrese se Kate. - To uopće nije bit svega. Isa je povjerila
svoje dijete Liz - ne možeš tek tako preuzeti stvari u svoje ruke.
- Što ćeš poduzeti u vezi toga? - upita on sarkastično. - Pozvati policiju?
Nekako ne vjerujem.
- Luc... - Katein je glas protkan oprezom.
- Zaboga - ispljune on. - Došao sam se ispričati. Pokušao sam pomoći.
Čovjek bi pomislio da ću konačno - samo jednom - naučiti ponešto iz svojih
pogrešaka. Ali ne - nimalo se niste promijenile, nijedna od vas. Ona zazviždi,
a vi dotrčite, sve odreda, poput pasa.
- Što se događa? - Fatima se oglasi iza nas, i dalje ramenom pridržavajući
lelujavu Theu. - Je li to... Luc?
- Da, ja sam - reče Luc. Pokuša se osmjehnuti, no usta mu se izviju u nešto
između podrugljivog podsmijeha i izraza lica koji ljudi navuku kada se trude
ne zaplakati. - Sjećaš li me se, Fatima?
- Naravno da se sjećam - odgovori Fatima oprezno.
155
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Thea?
- Luc, pijan si - reče Thea bez ustezanja. Uspije zadržati ravnotežu
pentrajući se preko ljestava.
- Pazi tko mi kaže - reče Luc uočivši njezinu blatom zamazanu odjeću i
razmazanu šminku.
Thea pak samo kimne glavom, bez trunke ogorčenosti.
- Da, valjda imaš pravo. Bila sam na rubu dovoljno puta da bih znala
koliko si mu trenutno blizu.
- Luc, pođi kući - reče Kate - otrijezni se pa ako i dalje budeš imao nešto
za reći, vrati se to reći ujutro.
- Ako budem imao nešto za reći? - Luc na trenutak prasne u histeričan
smijeh. Njegovi dlanovi, dok prstima prolazi kroz svoju zamršenu,
slijepljenju kosu, drhte. Ako? Mora da se jebeno šališ! O čemu bi htjela
razgovarati, Kate - možda bismo mogli pročavrljati o tati?
- Luc, začepi - odgovori Kate panično. Osvrne se preko ramena, a ja
uznemireno shvatim da nije posve nemoguće da je još tkogod vani u ovo doba
noći. Ljudi koji šetaju pse, uzvanici s večere, ribari koji su noćas odlučili baciti
mreže... - Hoćeš li se, molim te, stišati? Poslušaj me - vrati se s nama u Mlin
pa možemo o tomu porazgovarati poput odraslih ljudi.
- Molim? Zar ne želiš da cijeli svijet dozna? - upita Luc podrugljivo.
Prinese dlan ustima pa njime oblikuje trubu, viknuvši svoje sljedeće riječi u
noć. - Želite znati tko je odgovoran za tijelo na Nizrječju? Krivac je upravo
ovdje!
- On zna? - Fatima osupnuto uzdahne. Lice joj je blijedo poput krpe.
Osjetim kako mi se želudac steže u čvor te iznenada osjetim mučninu, gadnu
poput one koja je maločas spopala Theu. Luc zna. Oduvijek je znao. Njegova
srdžba iznenada poprimi smisao.
- Luc! - Kate ga pokuša ušutkati glasom koji je nešto između vriska i
šapata. Doima se izvan sebe. - Tako ti Boga, hoćeš li, molim te, zašutjeti?
Razmisli što činiš! Što ako te netko čuje?
- Jebe mi se tko će me čuti - Luc zareži u odgovor.
Kateine su pesnice stisnute i na trenutak sam sigurna da će ga odalamiti.
Međutim, ona tada ispljune riječi kao da su otrov.
- Dosta mi je tvojih prijetnji. Gubi se od mene i mojih prijateljica i da se
više nikada nisi drznuo vratiti. Više te nikada ne želim vidjeti u blizini Mlina.
Lucovo je lice skriveno tminom pa mogu vidjeti samo Kateino,
nepomično poput stijene, prožeto strahom i srdžbom.

156
Knjige.club
 Tatum & Ruby
On ne odgovori. Neko vrijeme ostane stajati na mjestu, piljeći u Kateino
lice, a ja osjetim nijemu napetost među njima - snažnu poput krvnog srodstva,
koje se sada pretvorilo u jednako snažnu mržnju.
Luc se naposljetku okrene i stane uzmicati u tamu pustopoljine, a njegova
se visoka, crna figura ubrzo stopi s noći.
- Nema na čemu, Isa - dovikne preko ramena dok nestaje u noć. - Za slučaj
da ti nisam rekao, nije mi bilo teško čuvati tvoje dijete. Rado ću je ponovno
uzeti na čuvanje.
Potom zvuk njegovih koraka izblijedi u noć. A nas četiri ostanemo same.

157
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D ok prevaljujemo posljednji, kratki djelić puta do Mlina, pokušavam

ne dopustiti Lucovim riječima da mi se uvuku u glavu, no ne mogu
si pomoći. Svaki se korak doima poput odjeka one noći prije sedamnaest
godina. Ponekad se ono što se zbilo te noći čini poput nečega što se odigralo
na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, nečega što nema
nikakve veze sa mnom. Ali sada, dok posrćem pustopoljinom, znam da nije
tako. Moja se stopala sjećaju te noći, unatoč tomu što sam se trudila
zaboraviti, a koža mi bridi uspomenama na ljepljivu vrućinu te ljetne večeri.
Vrijeme je bilo istovjetno današnjem; kukci su zujali na tresetištu, a
vrelina zraka bila je u potpunoj suprotnosti s hladnom mjesečinom na kojoj
smo se spoticale i teturale preko ljestava i jaraka, lica osvijetljenih samo
jezivom svjetlošću mobitela kada god bismo ih izvukle kako bismo, po tko
zna koji put, provjerile je li nam Kate poslala kakvu novu poruku, nešto čime
će objasniti što se događa. Međutim, nije bilo ničega - samo ta prva, mučna
poruka: Trebam vas.
Pristigla je dok sam četkala kosu, spremajući se za počinak, obasjana
svjetlom Fatimine svjetiljke za čitanje, koju je te večeri upalila kako bi dovršila
svoju domaću zadaću iz trigonometrije.
Prodorni bip bip! prolomio se tišinom našeg sobička, a Fatima je podigla
glavu.
- Je li to bio moj ili tvoj?
- Nisam sigurna - odgovorila sam. Primila sam mobitel u dlan. - Moj. Od
Kate je.
- Pisala je i meni - uzvratila je Fatima zbunjeno, a potom sam, čim je
otvorila poruku, začula oštar udah, savršeno usklađen s mojim vlastitim.
- Što ovo znači? - upitala sam. No obje smo znale. Bile su to iste one riječi
koje sam ja poslala onoga dana kada me otac nazvao i rekao mi da se majčin
rak proširio i da je sada samo pitanje trenutka, da nade više nema.
Iste riječi koje je Thea poslala kada se slučajno preduboko posjekla, a krv
jednostavno nije prestajala šikljati.
Kada je džip Fatimine majke sletio sa zabačenog poljskog puteljka u
opasnom seoskom području, kada je Kate ugazila na hrđavi čavao dok se
jedne noći vraćala u školu s još jednog u nizu nedopuštenih izleta... te dvije
jednostavne riječi svakog bi puta dovele sve ostale, kako bismo pružile utjehu,
158
Knjige.club
 Tatum & Ruby
kako bismo pomogle, kako bismo spasile situaciju ako je to ikako bilo
moguće. I svakog bi puta sve bilo u redu, ili barem onoliko u redu koliko je u
danoj situaciji moglo biti - Fatiminu su majku pronašli neozlijeđenu sljedećeg
dana. Thea je otišla na Hitnu, oboružana nekakvom pričom kojom je prikrila
istinu o onome što je učinila. Kate se, uz našu pomoć, šepajući vratila u školu,
gdje smo ranu natopile antiseptikom pa je povile i nadale se najboljemu.
Bile smo u stanju riješiti bilo što, same, bez ičije pomoći. Osjećale smo se
nepobjedivima. Samo je moja majka, koja je svakim danom kopnjela u
londonskoj bolnici, služila kao nekakav udaljeni podsjetnik da stvari ponekad
neće ispasti dobro.
Gdje si? Odgovorila sam na poruku pitanjem, a dok smo čekale odgovor
začule smo bat koraka koji su jurili niz spiralno stubište iznad nas, nakon čega
je Thea uletjela u našu sobu.
- Jeste li dobile poruku? - zadihano je ispalila. Kimnula sam.
- Gdje je ona? - upitala je Fatima.
- U Mlinu. Nešto se dogodilo - upitala sam što, ali nije odgovorila.
Žurno sam ponovno navukla odjeću na sebe pa smo se iskrale kroz prozor
i zaputile prema Mlinu.
Pristigavši, zatekle smo Kate na malenom mostiću koji je vodio preko
vode. Stajala je, obgrlivši samu sebe rukama, a ja sam po izrazu njezina lica
znala, čak i prije nego je progovorila, da je gadno, zaista gadno.
Bila je blijeda poput utvare, očiju crvenih od plakanja, a lice joj je bilo
prošarano žljebovima sasušene soli, zaostale nakon što su se suze nestale.
Thea je potrčala prema njoj čim smo je spazile, a Fatima i ja slijedile smo
je u stopu. Kate je također potrčala preko vode koja se ispriječila među nama,
zamuckujući dok je pokušavala doći do daha i reći nam. - On... on... tata je.

Kate je bila sama kada ga je pronašla. Tog nas vikenda nije pozvala kod
sebe, iznašavši nekakvu izliku kada je Thea predložila odlazak u Mlin, a Luc
je otišao u Flampton’s Lee s nekim prijateljima. Kada je Kate s torbom u ruci
stigla u Mlin isprva je mislila da ni Ambrose nije kod kuće, ali bio je. Sjedio
je na gatu, zavaljen u svoju stolicu, s bocom vina u krilu i
porukom zgužvanom u dlanu, a ona isprva nije mogla vjerovati da ga više
nema. Odvukla ga je natrag u Mlin, pokušala ga oživjeti umjetnim disanjem,
pa se nakon bogzna koliko vremena provedenog u preklinjanju i pokušajima
da mu ponovno pokrene srce naposljetku slomila, počevši napokon shvaćati
značaj onoga što se upravo zbilo.

159
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Siguran sam u svoju odluku - pisalo je u poruci, i zaista se doimao
spokojnim - izraz njegova lica prožet mirnoćom, glava zabačena unatrag kao
da uživa u poslijepodnevnom drijemežu.
Volim te...
Slova su pri kraju postala gotovo nečitka.
- Ali... ali, zašto, i kako? - neprestano je ponavljala Fatima. Kate nije
odgovarala. Šćućurila se na podu, zureći u očevo tijelo kao da bi, ako bude
dovoljno dugo gledala u njega, mogla shvatiti što se dogodilo. Fatima je
nervozno koračala iza nje, a ja sam sjedila na sofi, položivši dlan na Kateina
leđa, pokušavajući pronaći riječi kojima bih prenijela sve ono što nisam znala
izraziti.
Bila je gotovo oduzeta - ona i Ambrose doimali su se poput dvaju kipova
u središtu naše panike i nemira, jednog pogrbljenog nad drugim, no nisam se
mogla oteti osjećaju da je to samo stoga jer se već isplakala, dovevši se u stanje
otupjelosti i očaja prije nego smo došle.
Thea je bila ta koja je prva primijetila pa podigla predmet koji je ležao na
kuhinjskome stolu.
- Što će ovo ovdje?
Kate nije odgovorila, no podigla je pogled i ugledala Thee kako drži u
rukama nešto nalik staroj limenoj kutiji za kekse, prekrivenoj nježnim
cvjetnim uzorkom. Nešto na njoj doimalo se poznatim i ubrzo sam se
prisjetila gdje sam je već vidjela - obično je ležala na gornjoj polici kuhinjskog
kredenca, gotovo skrivena od naših pogleda.
Na poklopcu se nalazio lokot, no tanka metalna kopča bila je razvaljena,
kao da je netko bio previše izbezumljen da bi se zamarao ključem, pa brava
nije pružala nikakav otpor kada je Thea pokušala podići poklopac. Unutra je
zatekla nešto što se doimalo kao hrpa medicinske opreme omotane kožnom
vrpcom, a na vrhu je ležao zgužvani komadić prozirne prianjajuće folije s
tragovima praha koji se zavukao u nabore folije; praha koji je zamrljao Theine
prste kad je dodirnula plastični omot.
- Pažljivo! - uskliknula je Fatima. - Ne znamo što je to - mogao bi biti
nekakav otrov. Brzo, operi ruke.
Međutim, tada je Kate naposljetku progovorila s poda. Nije podigla
pogled, izgovorivši riječi u svoja savijena koljena, gotovo kao da se obraća
ocu, ispruženom na tepihu pred njome.
- Nije otrov - rekla je. - Heroin je.
- Ambrose? - izgovorila je Fatima osupnuto. - On... bio je ovisnik o
heroinu?

160
Knjige.club
 Tatum & Ruby
U potpunosti sam razumjela njezinu nevjericu. Ovisnici su bili ljudi koji
su ležali u zabačenim uličicama, likovi iz filma Trainspotting. Nipošto
Ambrose, ne taj nasmijani čovjek neobuzdane kreativnosti koji je cijenio
dobro crno vino ponad svega drugog.
No nešto u njezinim riječima prizvalo mi je u sjećanje nešto poznato -
riječi ispisane iznad radnog stola u njegovu ateljeu na najgornjem katu Mlina,
riječi koje sam toliko puta vidjela, ali ih nikada nisam pokušala shvatiti. Bivši
ovisnici ne postoje, nego samo ovisnici koji dugo nisu kušali svoju drogu.
I iznenada je sve poprimilo smisao.
Zašto ga nikada nisam pitala što te riječi znače? Jer sam bila premlada?
Jer sam bila sebična, zaokupljena samom sobom, jer sam još uvijek bila u onoj
dobi kada su samo moji problemi važni?
- Bio je čist - procijedila sam hrapavim glasom. - Zar ne, Kate?
Kimnula je glavom, ne skrenuvši pogled s oca, očiju usredotočenih na
njegovo blago, usnulo lice, no kada sam se spustila sa sofe pa sjela pokraj nje,
posegnula je prema mojem dlanu, a glas joj je bio tako tih da ju je bilo teško
čuti.
- Počeo je uzimati heroin tijekom studija, ali mislim da su stvari
izmaknule kontroli tek kad je moja majka umrla.
Međutim, očistio se još dok sam bila dojenče - bio je čist otkako pamtim.
- Zašto je onda... - započela je Fatima nesigurno. Nije dovršila misao, no
oči su joj zastale na kutiji na stolu. Kate je znala što želi reći.
- Mislim... - govorila je usporeno, poput nekoga tko i sam očajnički
pokušava razumjeti. - Mislim da je to bio svojevrstan test... Jednom mi je to
pokušao objasniti. Nije bilo dovoljno riješiti se droge iz kuće. Morao se svakog
dana probuditi i svjesno donijeti odluku da će ostati... da će ostati čist radi...
zbog mene.
Glas joj je zadrhtao, izdavši je na posljednjoj riječi, a ja sam je zagrlila,
okrenuvši lice od prizora Ambroseova tijela, spokojno opruženog na sagu, i
njegove maslinaste kože, sada blijede poput pčelinjeg voska.
Zašto? Poželjela sam upitati. Zašto?
- Oh, Bože - zavapila je Fatima. Sručila se na naslon za ruke sofe, siva u
licu. Znala sam da se vjerojatno, baš kao i ja, prisjeća posljednje prilike kada
smo vidjele Ambrosea. Tog je dana opružio svoje dugačke noge na stolu pred
prozorom Mlina pa nas skicirao zaigrane u plićaku, čitavo se vrijeme
smješkajući. Bilo je to prije samo tjedan dana, no sve se činilo u redu. Nije
bilo nikakve naznake onoga što se spremalo. - Mrtav je - izgovorila
je usporeno kao da samu sebe pokušava uvjeriti. - Zaista je mrtav.

161
Knjige.club
 Tatum & Ruby
S tim je riječima stvarnost naposljetku počela dopirati do naših mozgova,
a ja sam na vratu osjetila ledene trnce, oćutjevši kako mi se spuštaju niz leđa,
bockajući mi površinu kože, kao da me moje tijelo nastoji zadržati ovdje, u
sadašnjem trenutku.
Fatima je zarila lice u dlanove pa se počela njihati, tako snažno da sam
na trenutak bila sigurna da će se onesvijestiti.
- Zašto? - upitala je još jednom prigušenim glasom. - Zašto bi učinio ovo?
Osjetila sam da je Kate protrnula u mojem zagrljaju, kao da su Fatimine
riječi udarci koji odreda pogađaju u najbolnije mjesto.
- Ona ne zna zašto - odbrusila sam ljutito. - Nitko od nas ne zna. Prestani
to zapitkivati. U redu?
- Mislim da nam svima treba piće - rekla je Thea iznenada pa otvorila bocu
viskija koju je Ambrose držao na kuhinjskom stolu i natočila si čašu, strusivši
je naiskap.
- Kate?
Nakon početnog oklijevanja, Kate je kimnula glavom, a Thea je natočila
još tri čaše, potom nadopunivši i svoju do vrha. Alkohol ne bi bio moj prvi
izbor, zapravo sam očajnički priželjkivala cigaretu, a ipak, kada sam prinijela
čašu usnama, shvatila sam da bez zadrške gutam žestoku tekućinu, ne
mareći za činjenicu da mi poput kiseline nagriza grlo, a alkohol je - nekako -
uspio otupjeti oštricu onoga što se događalo oko nas, zamaglivši stvarnost
Ambroseova tijela opruženog na tepihu pred nama - stvarnost njegova
mrtvoga tijela.
- Što ćemo učiniti? - upitala je Fatima kada su naposljetku sve čaše ostale
prazne. Boja joj se pomalo počela vraćati na lice. Ruke su joj još drhtale pa je
čaša na trenutak zazvečala kada ju je spustila na stol. - Koga trebamo nazvati?
Policiju? Hitnu pomoć...?
- Nijedno - odgovorila je Kate s iznenađujućom odlučnošću u glasu.
Uslijedio je trenutak osupnute tišine, a ja sam bila svjesna da je na mojem licu
isti izraz bezizražajne zbunjenosti kojem sam tog trenutka svjedočila i na
licima svojih prijateljica.
- Molim? - naposljetku je progovorila Thea. - Kako to misliš?
- Nitko ne smije znati - odgovorila je Kate odlučno. Natočila si je još jednu
čašu pa je strusila jednim gutljajem. – Zar ne razumijete? Sjedim ovdje otkako
sam ga pronašla, pokušavajući naći izlaz iz svega ovoga, ali ako itko dozna
da je mrtav... - Zastala je prislonivši ruke na trbuh kao da je ubodena i kao da
pokušava zaustaviti gadno krvarenje, no zatim se prisilila nastaviti. - Ne mogu
dopustiti da itko sazna. - Glas je dolazio gotovo mehanički, bez ikakvih
emocija, kao da je uvježbala riječi, ponavljajući ih sebi iznova i iznova. - Ne
mogu. Ako doznaju da je mrtav prije nego navršim šesnaest, odvest će me,
162
Knjige.club
 Tatum & Ruby
smjestit će me u dom za nezbrinutu djecu. Ne mogu izgubiti i svoj dom, ne
nakon... ne nakon...
Glas ju je izdao i nije uspjela dovršiti, a ja sam imala osjećaj da je preda
mnom netko tko uspijeva ostati sabran isključivo zbog golemog napora koji
ulaže, netko tko bi mogao puknuti i slomiti se u svakom trenutku. Međutim,
nije bilo potrebe da dovrši rečenicu, bilo nam je jasno što želi reći.
Ne nakon što je izgubila jedinog preostalog roditelja, svojeg oca.
- To... to je samo kuća - promucala je Fatima, no Kate je odmahnula
glavom. Istina je da to nije bila samo kuća. Bio je to Ambrose, od slika u
njegovu ateljeu do mrlja crvenog vina na pocrnjelim daskama. I bilo je to ono
što je vezalo Kate uz nas. Kada bi je poslali u neku udomiteljsku obitelj daleko
odavde, izgubila bi sve. Ne samo svojeg oca, nego i nas, i Luca. Ostala bi
posve sama.
Gledajući unatrag... Bože, gledajući unatrag, bilo je to tako glupo, i ne
samo glupo, nego i protuzakonito. Gdje nam je bila pamet? Ali, u tom
trenutku... u tom smo trenutku mislile na Kate.
Nismo mogle učiniti ništa čime bismo vratile Ambrosea natrag, a čak i
sada kada odvagujem mogućnosti koje su bile pred nama - udomiteljski dom
za Kate, zapljena Mlina od strane banke. .. čak se i sada, na neki način, naša
odluka doima razboritom.
Sve je skupa bilo tako nepošteno. Ako već nismo mogle pomoći njemu,
mogle smo pomoći Kate.
- Ne smijete nikomu reći da ga nema - ponovila je Kate slomljenim
glasom. - Molim vas. Zakunite se da nećete.
Kimnule smo glavom, jedna po jedna, sve tri. No Fatimino čelo bilo je
namreškano zabrinutošću.
- Što... što ćemo onda učiniti? - upitala je nesigurno. - Ne možemo... ne
možemo ga samo ostaviti ovdje.
- Zakopat ćemo ga - odgovorila je Kate. Uslijedila je tišina, a užas njezinih
riječi pomalo nam je počeo dopirati do umova. Sjećam se koliko su mi dlanovi
bili ledeni, unatoč noćnoj sparini. Sjećam se da sam pogledala Kateino
blijedo, kameno lice, zapitavši se, tko si ti?
Međutim, jednom izgovorene, njezine su se riječi, malo po malo, počele
doimati jedinim mogućim izlazom. Što nam je drugo preostalo?
Sada, gledajući unatrag, želim se vratiti i dobro protresti samu sebe - to
pijano, zaslijepljeno dijete kakvo sam bila, poneseno planom tako glupim da
se nekako činio jedinim mogućim izlazom. Što nam je drugo preostalo? Samo
stotinjak drugih mogućnosti, svaka od njih bolja od prikrivanja smrti i
upuštanja u ostatak života protkanog lažima i obmanama.

163
Knjige.club
 Tatum & Ruby
No te vruće ljetne noći, kad je Kate izgovorila te riječi dok smo stajale oko
Ambroseova tijela, pogledavajući jedna drugu, ništa drugo nije se činilo
dobrom mogućnošću.
- Thea? - upitala je Kate, a ona je plaho kimnula pa prinijela dlanove glavi.
- Čini se... čini se da je to jedini način.
- Ne može biti - rekla je Fatima, no nije zvučala nimalo uvjerenom u riječi
koje joj izlaze iz usta, nego poput nekoga tko se pokušava pomiriti s istinom
koju ne može u potpunosti prihvatiti. - Ne može biti. Mora postojati drugi
način. Zar ne postoji nešto što možemo učiniti? Sakupiti novac?
- Nije stvar samo u novcu, zar ne? - rekla je Thea, prošavši prstima kroz
kosu. - Kate je tek petnaest godina. Neće joj dopustiti da živi sama.
- Ali ovo je potpuno suludo - izgovorila je Fatima s očajem u glasu,
mahnito pogledavajući lica ostalih djevojaka oko tijela. - Molim te, Kate,
molim te, dopusti mi da pozovem policiju.
- Ne - odbrusila je Kate grubo. Okrenula se prema Fatimi, pogledavši je s
neobičnom mješavinom molećivog očaja i oklijevanja. - Slušaj, ne tražim da
mi pomogneš ako misliš da nisi u stanju, ali molim te, preklinjem te, nemoj
ništa reći policiji. Pusti da ja to učinim. Kunem se da hoću, prijavit ću da je
nestao. Ali ne još.
- Ali mrtav je! - Fatima je zajecala, a čim su joj riječi prešle preko usana,
nešto kao da se prelomilo u Kate, koja ju je zgrabila za zapešće gotovo kao da
će je pljusnuti.
- Misliš li da nisam svjesna toga? - zavapila je, a očaj u njezinu glasu i na
njezinu licu... nadam se da nikad više neću biti primorana posvjedočiti
takvom očaju drugog ljudskog bića. - Zato je ovo jedini... jedini...
Na trenutak se činilo da će u potpunosti izgubiti kontrolu - a to bi nam na
neki način svima došlo kao svojevrsno olakšanje, vidjeti je kako vrišti i rida
zbog onoga što se dogodilo, zbog moćnog malja koji je svojim udarcem
priprijetio sigurnosti njezine egzistencije.
Ali kakva god oluja bjesnjela u njoj, uspjela ju je teškom mukom zauzdati,
a njezino je lice bilo ponovno mirno kada je pustila Fatimino zapešće.
- Hoćete li mi pomoći? - upitala je.
A mi smo, jedna po jedna, najprije Fatima, pa Thea, i naposljetku ja,
kimnule glavom.

Nastojale smo se odnositi prema njemu s poštovanjem, barem onoliko

koliko su nam prilike dopuštale. Umotale smo tijelo u vodonepropusnu
ceradu pa ga odvukle što smo dalje mogle, do malog rta na Nizrječju na kojem
je Ambrose volio skicirati, udaljenog nekoliko stotina metara prema moru, s
164
Knjige.club
 Tatum & Ruby
kojeg su se pružali najljepši vidici i gdje je staza bila toliko uska da automobili
nisu mogli prići pa je rt najčešće bio pust, uz tek ponekog usamljenog šetača
koji bi tamo došao sa psom ili ribara koji bi tu pristao svojom brodicom.
Tamo smo, među šašem, iskopale rupu, izmjenjujući se nad lopatom sve
dok nam ruke nisu bile umorne, a leđa bolna, te smo naposljetku gurnule
Ambrosea unutra.
To je bio najgori dio. Nismo ga dostojanstveno spustile - jednostavno
nismo imale snage. Bio je pretežak unatoč tomu što smo nas bile četiri, a rupa
je bila preduboka i preuska. Zvuk koje mu je tijelo proizvelo udarivši o mokro,
šljunkovito tlo - bio je poput šamara. Još uvijek ga ponekad znam čuti u
snovima.
Pao je potrbuške, potpuno nepomičan, a ja sam iza sebe začula Kate.
Oglasila se jednim jecajem, koji je zazvučao poput nekakve mješavine
bljuvanja i gušenja, a potom se koljenima sručila na pijesak, zarivši lice u
dlanove.
- Prekrijte ga - rekla je Thea, trudeći se potisnuti emocije iz glasa. - Dodajte
mi lopatu.
Šljap. Zvuk mokra pijeska bačenog u na brzinu iskopan grob. Šljap. Šljap.
A sve uz kulisu šumećih valova, koji su se razbijali uz obalu, i Kateinih
grozomornih, hrapavih jecaja, koji su nas sve vrijeme podsjećali na ono što
činimo.
Naposljetku je rupa bila zatrpana, a plima je došla u pravom trenutku da
prikrije tragove koje smo ostavile, zagladivši blatne otiske naših stopala i
ožiljak koji smo urezale u obalu. A mi smo pohitale natrag, noseći sa sobom
poderanu ceradu i pridržavajući Kate između nas, kako bismo zaplovile u
ostatak naših života, onakve kakvi će od tog trenutka biti, protkane
spoznajom o onome što smo učinile.

165
Knjige.club
 Tatum & Ruby

P onekad, kada me iz snova probudi škripavi zvuk lopate koja struže o

šljunak, još uvijek ne mogu povjerovati da se sve uistinu zbilo.
Provela sam tako mnogo godina bježeći od uspomena, odgurujući ih
od sebe, utapajući ih u piću i rutinama svakodnevnog života.
Kako? Riječ mi odzvanja u ušima. Kako si dopustila sebi takvo što? Kako
si mogla i pomisliti da je to ispravno? Kako si mogla povjerovati da je ono u
čemu si sudjelovala rješenje Kateine užasne situacije?
I najviše od svega, kako si se uspjela nositi s time, živeći s tom spoznajom,
živeći s uspomenom na trenutak panične, pijane nepromišljenosti?
Međutim, prije svih tih godina, u glavi mi je odzvanjala jedna druga riječ
dok smo ostatak te noći pušile, pile i plakale na Kateinoj sofi, držeći je u
zagrljaju dok se mjesec dizao, a plima brisala dokaze onoga što smo učinile.
Zašto.
Zašto je Ambrose to učinio?
Doznale smo sljedećeg jutra.
Namjeravale smo ostati do kraja vikenda kako bismo se pobrinule za
Kate, kako bismo joj bile potpora u tuzi, no kad je sat obješen između
izduljenih prozora otkucao četiri, ona je ugasila cigaretu i obrisala suze.
- Trebale biste poći natrag.
- Molim? - Fatima je podigla pogled sa svoje čaše. - Kate, ne.
- Ne, zaista biste trebale poći. Niste najavile odlazak, a uostalom, bolje je
da niste... da se ne...
Zastala je. No znale smo što želi reći, a znale smo i da ima pravo pa smo
se, čim je zora počela rudjeti, zaputile preko pustopoljine, tresući se zbog šoka
i boreći se s mučninom uzrokovanom vinom. Mišići su nas još boljeli, no kada
smo na odlasku ostavile Kate, blijedu, neispavanu i skutrenu u kutku sofe, tu
je bol nadjačala ona u našim srcima.
Bila je subota pa nisam morala naviti budilicu nakon što smo se uvukle
pod pokrivače, prethodno navukavši zastore kako bismo blještave zrake
jutarnjeg sunca zadržale van sobe. Za subotnjim doručkom nije bilo prozivke,
nitko nas nije provjeravao i bilo je posve prihvatljivo preskočiti doručak i sići
tek na ručak ili iskoristiti toster, jednu od privilegija koje smo kao petašice
imale, pa si ispeći tost u zajedničkim prostorijama za starije djevojke.

166
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Tog dana, međutim, nismo imale prilike dugo spavati. Kucanje se začulo
prilično rano, a odmah za njim i struganje glavnog ključa gospođice
Weatherby o bravu naše spavaće sobe. Fatima i ja još uvijek smo bile
ispružene ispod svojih filcanih crvenih prekrivača, omamljeno trepćući
očima, kada je ušla u sobu i odgrnula zastore.
Nije rekla ni riječi, no njezine pronicljive oči smjesta su upile prizor oko
nje - pijesak na trapericama obješenim preko stolice na koju sam ih bacila,
sandale umrljane blatom dovučenim iz slane pustopoljine, mrlje crnog vina
na našim usnama te nepogrešivi slatkasti miris alkohola koji isparava iz kože
dviju mamurnih tinejdžerica...
Fatima se u krevetu nasuprot mome teškom mukom pokušavala uspraviti,
nespretno prstima grabljajući kosu s očiju i škiljeći pred nemilosrdnim,
blještavim suncem. Pogled mi je kliznuo s nje na gospođicu Weatherby i
osjetila sam da mi srce počinje lupati. Nešto nije bilo u redu.
- Što se događa? - upitala je Fatima. Glas ju je neznatno izdao na
posljednjem slogu, otkrivši mi da je zabrinuta jednako kao i ja. Gospođica
Weatherby odmahnula je glavom.
- Nacrtajte se u mojem uredu, za deset minuta - rekla je odsječno. Zatim
se okrenula na peti, ostavivši Fatimu i mene da prestrašeno zurimo jedna u
drugu, izmjenjujući neizgovorena pitanja pogledom.
Odjenule smo se u tren oka, premda su mi prsti drhtali uslijed mješavine
straha i mamurluka dok sam pokušavala zakopčati košulju. Nije bilo vremena
za tuširanje, no obje smo zapljusnule lica vodom i oprale zube, u nadi da
ćemo tako prikriti najgori zadah cigareta koji sam ikada osjetila. Svim sam
silama nastojala ne povratiti kada se četkica u mojim drhtavim prstima
zarinula u osjetljive desni, a ja se zagrcnula.
Naposljetku smo, nakon tih nekoliko minuta koje su se činile poput
vječnosti, bile spremne pa smo napustile sobu. Srce mi je tako divlje udaralo
u grudima da isprva nisam čula korake iznad sebe. Thea je hitala niz stube,
njezino lice blijedo, a nokti izgriženi do krvi.
- Weatherby? - upitala je, a Fatima je kimnula, razrogačivši oči u tamna
jezera straha. - Što ste joj... - započela je Thea.
Međutim, već smo bile na odmorištu, a skupina prvašica koja je bila u
prolazu uputila nam je znatiželjne poglede, vjerojatno se pitajući zašto smo
budne tako rano ujutro, zašto su nam lica tako blijeda, a ruke drhtave.
Fatima je odmahnula glavom s izrazom svojevrsne mučnine na licu pa
smo sve požurile dalje, došavši do ureda gospođice Weatherby točno u
trenutku kada je sat u glavnom hodniku otkucao devet.
Trebale smo uskladiti priče, pomislila sam očajavajući, no sada više nije
bilo vremena za to. Iako nijedna od nas nije pokucala, prošlo je točno deset
167
Knjige.club
 Tatum & Ruby
minuta od trenutka kada nam je naređeno da siđemo te smo iz unutrašnjosti
ureda mogle čuti zvukove - gospođica Weatherby slaže svoja nalivpera,
odguruje stolicu, ustaje...
Dlanovi su mi bili hladni, ruke su mi drhtale uslijed navale adrenalina, a
Fatima, koja mi je bila u vidokrugu, izgledala je kao da će se ispovraćati - ili
pasti u nesvijest.
Thea je na licu nosila izraz sumorne odlučnosti, nalik nekome tko se
sprema poći u borbu.
- Ne nudite nikakve informacije dobrovoljno - prosiktala je u trenutku kad
se kvaka počela okretati. - Jasno? Odgovarajte s da ili na. Ne znamo ništa o
Am...
Tada su se vrata širom otvorila, a nas su uveli unutra.
No?
Jedna riječ, samo jedna riječ. Sjedile smo jedna uz drugu, poredane
nasuprot gospođice Weatherby, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore nečime
što nije u potpunosti bio sram, ali je bilo jako nalik njemu. Sa svoje lijeve
strane vidjela sam Theu, koja se zapiljila kroz prozor. Lice joj je bilo blijedo,
vješto skriveno iza izraza hinjene dosade, kao da su je pozvali na razgovor
o grafitima u školskom WC-u ili izgubljenim hokejskim palicama, i bilo tko
drugi povjerovao bi u njezinu glumu, no ja sam jasno mogla vidjeti kako joj
se prsti nervozno pomiču pod rubom suknje, neumorno čupkajući suhu kožu
oko njezinih noktiju.
Fatima, koja mi je sjedila zdesna, nije niti pokušavala hiniti
hladnokrvnost. Doimala se šokiranom, upravo onako kako sam se ja osjećala,
pokunjena u stolici kao da se pokušava sklupčati u sebe i izbrisati se iz
postojanja. Kosa joj je pala preko lica, kao da njome pokušava prikriti strah,
a pogled je netremice uperila u svoje krilo, odbijajući ga podići prema očima
gospođice Weatherby.
- No? - ponovila je gospođica Weatherby s prizvukom nečega nalik ljutnji
u glasu, istodobno prezirno pokazavši prema jednom od papira na svojem
stolu.
Ovlaš sam pogledala svoje prijateljice, pričekavši da vidim namjerava li
neka od njih progovoriti, pa progutala slinu, shvativši da neće.
- Nismo... nismo učinile ništa loše - rekla sam, a glas me izdao na
posljednjoj riječi, jer jesmo, samo ne ono za što smo optužene.
Bile su to slike - slike mene, Thee, Fatime, Kate, raširene po lakiranom
drvetu stola na način zbog kojeg sam se osjetila golom i izloženom kao nikada
prije dok nas je Ambrose crtao.
Jedna od slika prikazivala je Theu dok pliva Nizrječjem, okrenuta na leđa,
s jednom rukom lijeno opruženom iznad glave. Bila je tu i Kate, uhvaćena u
168
Knjige.club
 Tatum & Ruby
trenutku dok se spremala na skok s gata, prikazana u blijedoj, izduljenoj,
vitkoj liniji putenosti, položenoj na azurnu mrlju mora izvedenog u akvarelu.
Bio je tu i Luc, prikazan dok se, sklopljenih očiju i s lijenim smiješkom na
usnama, gol sunčao na gatu. Bili smo tu i svih nas petero, ovjekovječeni
sjenkama olovke i blještavim mrljama mjesečine dok se goli kupamo na
mjesečini, naši udovi isprepleteni u klupko smijeha.
Oči su mi vrludale od slike do slike, a sa svakim novim crtežom prisjetila
bih se tog trenutka, tako živopisno da sam gotovo mogla osjetiti ugodnu
hladnoću vode i toplinu sunca na svojoj koži, kao da su mi prizori s papira
skakali u um, jednako svježi kao i onoga dana kada su nastali.
Na posljednjoj slici, onoj najbližoj gospođici Weatherby, bila sam ja.
Osjetila sam kako mi se grlo steže, a obrazi počinju gorjeti.
- No? -ponovila je gospođica Weatherby još jednom, a ovog joj je puta glas
zadrhtao.
Crteži su bili pomno odabrani, to je bilo posve jasno. Među stotinama
crteža koje je Ambrose napravio, na kojima smo u pidžamama sklupčane na
sofi, ili jedemo tost u kućnim ogrtačima za njegovim stolom, ili stupamo u
čizmama i rukavicama preko ledom okovanog polja, tko god da je poslao ove
crteže, probrao je one koji će najviše inkriminirati - one na kojima smo nage,
ili se barem takvima doimamo.
Pogledala sam crtež koji je prikazivao mene, sagnutu dok lakiram nokte
nožnih prstiju, zaustavivši se pogledom na krivulji svoje kralježnice, na
kralješcima, prikazanima takvom pozornošću za detalje da se činilo kao da
mogu posegnuti prema crtežu i dodirnuti ih, opipati ispupčenja. Prisjetila sam
se - vreline na kralježnici, čvora na vezici gornjeg dijela kostima koji mi se
zabio u vrat, oporog vonja laka za nokte u svojim nosnicama dok sam
nanosila sloj za slojem.
Međutim, na crtežu sam prikazana leđima okrenuta promatraču, a kosa
raspuštena preko vrata prikrivala je vezice kupaćeg kostima. Crtež nije
odabran zbog onoga što prikazuje, nego zbog privida prikazanog. Odabran je
pomno, zlonamjerno.
Tko bi učinio takvo što? Tko bi htio ovime uništiti Ambrosea, a i nas
skupa s njime povući na dno?
Ne razumijete, poželjela sam reći. Znala sam što misli - što bi bilo tko na
njezinu mjestu pomislio vidjevši te crteže, ali sve je pogrešno shvatila. Tako
prokleto pogrešno.
Nije bilo tako, poželjela sam zajecati.
Ali nismo rekle ništa. Ostale smo šutke dok nam je gospođica Weatherby
kvocala o osobnoj odgovornosti i ponašanju pristojne saltenske djevojke,
iznova tražeći od nas da joj otkrijemo ime.
169
Knjige.club
 Tatum & Ruby
A mi nismo rekle ništa.
Morala je znati. Nitko drugi nije umio crtati tako dobro, osim možda
Kate. No Ambrose je rijetko potpisivao svoje nedovršene skice, a ona je
možda mislila da će, ako nas nekako uspije privoljeti da izgovorimo ime...
- U redu onda, gdje ste bile sinoć? - rekla je naposljetku.
Ni sada nismo rekle ništa.
- Niste dobile dopuštenje za izlazak iz škole, no iskrale ste se unatoč tome.
Viđene ste, znate.
I dalje smo šutjele. Sjedile smo tamo, jedna pokraj druge, pronašavši
utočište u vlastitoj nijemosti. Gospođa Weatherby prekrižila je ruke kada se
bolna tišina razvukla, a ja sam osjetila kako Thea i Fatima izmjenjuju ovlaš
upućeni pogled, dobro znajući što se pitaju. Što sve ovo znači i koliko ćemo
dugo uspjeti držati jezik za zubima?
Kucanje na vratima prekinulo je muk, trgnuvši nas iz naše omamljenosti,
pa smo, okrenuvši glave, ugledale gospođicu Rourke kako ulazi u ured, noseći
u rukama kutiju.
Kimnula je gospođici Weatherby pa zatim istresla sadržaj kutije na stol
pred nama, a Thein je glas, prožet glasnom srdžbom, u tom trenutku prekinuo
našu samonametnutu šutnju.
- Kopale ste nam po stvarima! Proklete kuje.
- Thea - zagrmjela je gospođica Weatherby. Ali bilo je prekasno. Sva
bijeda naših nedopuštenih grešnih zadovoljstava - Theina pljoska, moje
cigarete i upaljač, Katein smotuljak trave, poluprazna boca viskija koju je
Fatima skrivala pod madracem, paketić kondoma, primjerak prastarog
erotskog časopisa i još mnogo toga - sve je ležalo na stolu, inkriminirajući nas.
- Niste mi ostavile izbora - rekla je gospođica Weatherby gotovo tugaljivo.
- Razgovarat ću o ovome s gospođicom Armitage. A s obzirom na to da je
dobar dio ovoga pronađen u njezinu ormariću, recite mi, gdje je Kate Atagon?
Tišina.
- Gdje je Kate Atagon? - podviknula je gospođica Weatherby tako silovito
da sam trepnula, osjetivši naviranje suza.
- Nemamo pojma - uzvratila je Thea prezrivo svrnuvši pogled s prozora i
zaustavivši ga na gospođici Weatherby. – A činjenica da ne znate ni vi govori
i više nego dovoljno o ovoj školi, zar ne?
Uslijedila je duga pauza.
- Gubite se - rekla je gospođica Weatherby naposljetku, prosiktavši riječi
između zuba. - Vratit ćete se u svoje sobe i ostati tamo dok ne pošaljem po
vas. Ručak će vam donijeti u sobu. Nećete razgovarati s drugim djevojkama, a
ja ću nazvati vaše roditelje.
170
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ali... - zaustila je Fatima drhtavim glasom.
- Dosta! - viknula je gospođica Weatherby, a ja sam konačno shvatila da
je izbezumljena gotovo jednako kao i mi. Ovo, što god to bilo, dogodilo se
dok smo bile pod njezinom paskom, a to je značilo da je i ona u nevolji,
gotovo jednakoj gadnoj kao i mi. - Imale ste priliku govoriti, a pošto ste odbile
odgovarati na moja pitanja, nemam ni ja namjeru slušati vaše
primjedbe. Vratite se u svoje sobe i razmislite o svojim postupcima i
onome što namjeravate reći gospođici Armitage i svojim roditeljima kada ih
ona pozove da dođu, a nimalo ne sumnjam da će upravo to učiniti.
Ustala je i prišla vratima, širom ih otvorivši i pridržavši rukom koja je
jedva primjetno drhtala na kvaki dok smo u tišini, jedna po jedna, prolazile
pokraj nje, pogledavši se međusobno kada smo napokon izašle.
Što se upravo dogodilo? Kako se škola dokopala tih crteža? I što smo
upravo učinile?
Nismo znale, ali jedno je bilo bjelodano. Što god da se događalo, naš se
svijet počeo urušavati i ubrzo će se urušiti do kraja, a u tom je urušavanju već
povukao Ambrosea sa sobom.

171
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K asno je. Zastori Mlina, ili barem ono malo zastora koji u Mlinu
postoje, navučeni su. Liz je već odavno otišla kući sa svojim ocem,
koji je došao po nju, a nakon što je Kate, po prvi put otkako pamtim,
zakračunala vrata Mlina, prepričala sam im sadržaj svojeg razgovora s Jess
Hamilton.
- Kako znaju? - upitala je Fatima s očajem u glasu. Sklupčane smo jedna
uz drugu na sofi, a ja u naručju držim Freyu. Thea puši cigaretu za cigaretom,
paleći svaku sljedeću opuškom one prethodne, izdišući dim u lica sviju
prisutnih, no ja joj nemam srca reći da prestane.
- Kao i inače, pretpostavljam - odgovori sažeto. Njezina stopala,
sklupčana pokraj mojeg boka, hladna su kao led.
- Ali - Fatima se ne da smesti - mislila sam kako je cijeli smisao našeg
odlaska usred semestra bio da ništa ne izađe na vidjelo. Nismo li baš radi toga
otišle na način na koji jesmo?
- Ne znam - odgovori Kate umorno. - Ali znaš i sama kako se školski
tračevi šire - možda je netko od nastavnica spomenuo nešto nekoj od starijih
učenica... ili je netko od roditelja doznao. - Gdje su završili crteži? - upita
Thea.
- Oni kojih se škola dokopala? Poprilično sam sigurna da su ih uništili.
Sumnjam da bi gospođica Armitage htjela da ih netko slučajno pronađe išta
više nego mi same.
- A ostali? - upitam. - Oni koje je Ambrose čuvao ovdje? - Spalila sam ih -
odgovori Kate tonom svojevrsne konačnosti koja ne ostavlja mjesta daljnjim
pitanjima, no nešto u njezinim očima, neki neobičan sjaj, u meni probudi
tračak sumnje u istinitost tih riječi.
Upravo je Kate prije svih tih godina spasila situaciju - barem onoliko
koliko ju se u tom trenutku dalo spasiti. Gospođica Weatherby dočekala ju je
kada se u nedjelju poslijepodne vratila, blijeda ali staložena, pa je Kate
otpraćena ravno u ravnateljičin ured, otkuda dugo nije izašla.
Kada je konačno izašla, sjatile smo se oko nje poput jata ptica, obrušivši
se na nju mnoštvom pitanja koja su se stopila u nerazgovijetnu kakofoniju, no
ona je samo odmahnula glavom pa pokazala prema tornju. Čekajte, govorio je
njezin pokret bez riječi. Čekajte dok budemo same.
Rekla im je da su crteži njezini.
172
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Do dana današnjeg ne znam je li joj gospođica Armitage povjerovala ili
je, u odsustvu konkretnih dokaza koji bi dokazali suprotno, odlučila prihvatiti
izmišljotinu koja će u konačnici prouzročiti najmanje štete. Crteži su bili
Ambroseovi, bilo tko s osnovnim razumijevanjem umjetnosti shvatio bi to na
prvi pogled. Katein stil crtanja - barem njezin urođeni, prirodni stil - bio je
potpuno drugačiji - opušteniji, tečniji, lišen Ambroseove posvećenosti
detaljima.
No kada je to htjela, Kate je mogla imitirati očev stil do savršenstva, a
možda im je i pokazala nešto što ih je uvjerilo - možda je napravila istovjetnu
skicu u uredu. Ne znam. Nikada je nisam pitala. Povjerovali su, ili su barem
to rekli, a to je bilo sasvim dovoljno.
Morale smo napustiti školu - nije bilo nikakve dvojbe oko toga. Iskradanje
iz škole, cigarete i alkohol u našim sobama, bili su teški prijestupi - dovoljno
ozbiljni za isključenje iz škole. Ali slike su, unatoč Kateinu priznanju, bile ulje
doliveno na već rasplamsalu vatru, a nitko nije htio riskirati da se vatra
razbukta u oganj.
Naposljetku je postignut prešutan dogovor. Odlazak u tišini, bez
isključenja, i pretvaranje da se sve to nikada nije dogodilo. Za dobro svih
upletenih.
Pa smo tako i učinile.
Odradile smo preostale ispite, a premda je ostalo tek nekoliko tjedana do
početka ljetnih praznika, gospođa Armitage nije htjela čekati toliko dugo. Sve
se odigralo zapanjujuće brzo - unutar dvadeset četiri sata, prije kraja vikenda,
otišle smo, sve četiri, najprije Kate koja je svoje stvari stoički potrpala u
taksi, potom Fatima, blijeda i uplakana na stražnjem sjedištu ujakova i ujnina
automobila. Zatim je došao Thein otac, nepodnošljivo glasan i veseo, a
naposljetku i moj, tužan i toliko izobličen da je bilo teško povjerovati kako je
to uistinu on.
Nije rekao ni riječi. No upravo je tišinu tijekom dugačke, nepodnošljivo
dugačke, vožnje do Londona bilo najteže podnijeti.
Raspršili su nas, poput ptica - Fatimi se naposljetku ostvarila želja te je
otišla u Pakistan gdje su njezini roditelji privodili kraju svoju jednogodišnju
službu. Theu su poslali u Švicarsku, u ustanovu koja je bila nešto između
staromodne završne škole za djevojke i popravnoga doma, mjesto s visokim
zidovima i rešetkama na prozorima, koje je zabranjivalo uporabu
„osobne tehnologije" bilo kakve vrste. Mene su otpremili u Škotsku,
u internat toliko zabačen da je nekoć imao vlastitu željezničku postaju, prije
nego je ona zatvorena za vrijeme Beechingove reorganizacije željeznice.

173
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Samo je Kate ostala u Saltenu, no gledajući unatrag, čini mi se da njezin
dom nije bio ništa manje zatvor od Theine škole, a jedina je razlika bila u
tomu što su rešetke njezina zatvora bile one koje smo same podigle.
Sve smo joj pisale, ja barem jednom tjedno, no njezini su odgovori dolazili
sporadično; kratke, tegobne poruke u kojima je pisala o beskrajnim teškoćama
i nastojanjima da spoji kraj s krajem i o tomu koliko je usamljena bez nas.
Prodavala je očeve slike, a kada je njih ponestalo, počela je krivotvoriti nove.
Jednom sam prilikom u nekoj londonskoj galeriji vidjela grafiku za koju
pouzdano znam da nije Ambroseova.
Sve što sam doznala o Lucu bilo je da se vratio u Francusku - i da Kate
živi sama, brojeći tjedne do svojeg šesnaestog rođendana i izbjegavajući
beskrajna zapitkivanja o tomu kamo joj je otišao otac, o tomu što je skrivio,
te pomalo shvaćajući kako njegovo odsustvo pretvara maglovite sumnje da je
grijeh počinjen u čvrst dokaz njegove krivnje.
Pisale smo joj i na šesnaesti rođendan, svaka od nas, zaželjevši joj sve
najbolje, a ona je ovoga puta barem odgovorila.
- Šesnaest mi je godina - napisala je u pismu naslovljenom na mene. - I znaš
li što je bilo prvo na što sam pomislila kada sam se jutros probudila? Nisu to bili ni
pokloni ni čestitke, jer nijednih ni drugih nije bilo. Prva mi je pomisao bila da konačno
mogu policiji reći da ga nema.

174
Knjige.club
 Tatum & Ruby

O kupile smo se samo još jednom, prilikom majčina pogreba, na

tmuran proljetni dan one godine kada sam napunila osamnaest.
Nisam ih očekivala. Nadala sam im se - to ne mogu poreći. Poslala sam
im e-mail, podijelivši s njima sve što se dogodilo, zajedno s datumom i satom
pogreba, ali bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Međutim, kada sam se s
bratom i ocem pojavila u krematoriju, dovezavši se autom, bile su tamo, tri
pogrbljene figure u crnini koje su na kiši čekale pokraj dveri.
Kada je automobil prošao pokraj njih, sporo slijedeći pogrebna kola uz
stazu krematorija, podigle su glave s takvim suosjećanjem u očima da sam
osjetila kako mi je srce napuklo, iznenada shvativši da mi prsti nesvjesno traže
kvaku na vratima vozila. Začula sam škripu guma na šljunku kada je vozač
panično pritisnuo kočnicu pa oteturala van.
- Žao mi je - čula sam vozačev glas - bio bih zaustavio auto - nisam imao
pojma da ona...
- Ne brinite. - Glas mojeg oca bio je umoran. - Samo nastavite. Ona će već
pronaći put.
Motor automobila ponovno je zabrujao, vrativši se u život i potom
nestavši na kišom okupanom puteljku.
Ne sjećam se što su mi rekle, u sjećanju su mi ostale samo njihove ruke
oko mene, ugodna studen kiše koja mi se slijeva niz lice, skrivajući suze, i
osjećaj da sam s jedinim ljudima na ovome svijetu koji mogu ispuniti zjapeću
prazninu koja se otvorila u meni, osjećaj da sam konačno kod kuće.
Bio je to posljednji put da smo se sve četiri sastale. Naš ponovni susret
pričekat će punili petnaest godina.

175
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Z na li on? - Thein glas, promukao od dima, naposljetku okonča tišinu

prostorije u kojoj sjedimo. Svijeće su već dogorjele do svojih utora, a
plima je vani dosegla svoj vrhunac, počevši se sporo povlačiti.
Kate okrene glavu od spokojnih, mračnih voda Nizrječja u koje već dugo
nepomično zuri.
- Zna li tko što?
- Luc. Hoću reći, prilično je očito da zna nešto, ali koliko točno? Je si li
mu rekla što se dogodilo te noći i što smo mi učinile?
Kate duboko uzdahne pa ugasi cigaretu o tanjurić. Potom odmahne
glavom.
- Ne, nisam mu rekla. Nikomu nisam zucnula o tomu, znaš to i sama. O
onome što smo... što smo...
Zastane, ne mogavši završiti.
- Onome što smo učinile? Zašto to jednostavno ne izgovoriš? - upita Thea
podižući glas sa svakom novom riječi. - Sakrile smo tijelo.
Šokantno je čuti te riječi tako jasno i glasno izgovorene, a ja shvatim da
tako dugo obigravamo oko istine o onome što smo učinile da je zvuk tih riječi
poput pljuske koja vraća u stvarnost.
Jer to je upravo ono što smo učinile. Sakrile smo tijelo, iako nijedan sud to
ne bi formulirao na taj način. Vjerojatno bi nas teretili za sprečavanje zakonitog
i doličnog ukopa tijela. Dobro mi je poznata i formulacija i kazne. Dovoljno
sam ih puta proučila hineći da istražujem nešto drugo, trudeći se smiriti svoje
drhtave prste svaki put kada bih pročitala riječi, iznova i opet.
Druga bi mogućnost bila optužba za prikrivanje tijela s namjerom
osujećenja mrtvozorničke istrage, premda sam se, kada sam prvi put pročitala tu
formulaciju u pravničkom časopisu, umalo gorko osmjehnula. Sam Bog zna
da nam u tom trenutku mrtvozornička istraga nije bila ni u primisli. Nisam
sigurna jesam li tada uopće znala što je mrtvozornik.
Jesam li se, barem dijelom, zbog toga otisnula u pravne vode? Zbog želje
da se oboružam znanjem o onome što sam učinila i kaznama koje proizlaze
iz mojeg zločina?
- Zna li on? - ponovi Thea, udarivši šakom o stol uz svaku izgovorenu
riječ, tako silovito da se žacnem.

176
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne zna, ali sumnja - odgovori Kate nevoljko. - Oduvijek je znao da nešto
nije kako treba, ali sada, uza sve te novinske izvještaje... Osim toga, na neki
način krivi mene - nas - za ono što ga je zadesilo u Francuskoj. Premda je to
posve neutemeljeno i neracionalno.
Je li zaista? Je li uistinu tako neracionalno? Sve što Luc zna jest da je
njegov voljeni poočim nestao, da je na Nizrječju pronađeno tijelo, i da smo
nas četiri na neki način upletene. Njegova mi se srdžba čini itekako
utemeljenom.
Međutim, tada spustim pogled na Freyu i na anđeoski spokoj njezina lica,
pa se ponovno podsjetim na ono lice zajapureno strahom i bijesom u trenutku
kada ju je Luc pružio prema meni. Je li to uistinu bio čin racionalne osobe?
Oteti mi dijete pa ga vući uokolo po pustopoljini dok ono vrišti iz petnih žila?
Kriste, ne znam, zaista više ništa ne znam. Odavno sam izgubila kompas
glede toga što je racionalno, a što ne. Možda sam ga izgubila još one noći,
piljeći u Ambroseovo tijelo u Mlinu.
- Hoće li reći ikome? - uspijem procijediti. Riječi mi počnu zapinjati u grlu.
- Prijetio je... rekao je da će prijaviti policiji...?
Kate uzdahne. Lice joj se na svjetlosti svjetiljke i sjenkama prostorije
doima sablasnim.
- Ne znam - odgovori. - Sumnjam u to. Mislim da bi to već učinio da je
namjeravao.
- Ali ovca? - nastavim. - Poruka? Je li to bio on?
- Ne znam - ponovi Kate. Glas joj je lišen emocija, ali napet, kao da bi
jednog dana mogla pokleknuti pod bremenom. - Ne znam. Dobivam takve
stvari već... - Proguta. - Već neko vrijeme.
- Govorimo li o tjednima? Mjesecima? - upita Fatima. - Kateine se usnice
ukrute, a njezina je izražajna usta izdaju i prije nego progovori.
- Da, mjesecima. Možda čak i... godinama.
- Isuse Kriste. - Thea sklopi oči pa dlanom prekrije lice. - Zašto nam nisi
rekla?
- Čemu? Da vam priuštim isti strah koji i sama osjećam? Učinile ste to za
mene, to je moje breme.
- Kako si se nosila s time? - upita Fatima nježno. Primi Katein mršavi,
bojom zamrljani dlan, ugnijezdivši ga među svoje, a dragulji na njezinom
vjenčanom i zaručničkom prstenu zasvjetlucaju na svjetlu svijeće. - Hoću reći,
nakon što smo otišle. Ostala si ovdje, posve sama, kako si se nosila sa svime?
- Znaš i sama kako - odgovori Kate, a ja primijetim kako joj se mišići
čeljusti grče pa ponovno opuštaju nakon što je progutala slinu. - Prodavala
sam tatine slike, a kada ih više nije bilo, slikala sam nove, potpisujući ih
177
Knjige.club
 Tatum & Ruby
njegovim imenom. Luc može na popis mojih zlodjela dodati i krivotvorenje,
ako je baš toliko zapeo za to da me uništi.
- Nisam to imala na umu. Kako si uspjela zadržati zdrav razum živeći
ovdje na osami, bez ikoga s kime bi mogla razgovarati? Nije li te bilo strah?
- Nisam bila uplašena... - odgovori Kate zamišljeno. - Nikada me nije bilo
strah, ali ostalo... Ne znam. Možda i jesam izgubila razum. Možda sam još
uvijek luda.
- Sve smo bile lude - upletem se iznenada, a njihove se glave okrenu prema
meni. - Sve odreda. Ono što smo učinile... ono što smo učinile...
- Nismo imale izbora - reče Thea. Lice joj je prožeto nervozom, a koža na
jagodičnim kostima napeta.
- Naravno da smo imale izbora! - vrisnem. I iznenada mi stvarnost situacije
iznova dopre do uma te osjetim kako u mojoj nutrini buja panika, prijeteći da
će me preplaviti, onako kao što to ponekad čini kada se usred noći probudim
iz ružna sna u kojem lopate nabacuju mokar pijesak, ili kada naletim na
novinski naslov o nekomu tko je optužen za prikrivanje tuđe smrti, a snaga
mi na trenutak presahne iz ruku. - Kriste, zar ne razumijete? Ako ovo izađe
na vidjelo - moja je karijera gotova. To je ozbiljan zločin. Komora mi neće
dopustiti da se bavim pravom uz nešto takvo u dosjeu. Isto vrijedi i za Fatimu
- zar doista mislite kako ljudi žele da ih liječi netko tko je prikrivao smrt? U
gadnim smo govnima, potpuno smo najebale. Mogle bismo završiti u
zatvoru. Mogla bih izgubiti... - Grlo mi se stegne, gušeći me, kao da mi je
netko obavio dlanove oko vrata. - Mogla bih izgubiti F-Fre...
Ne uspijem dovršiti, ne mogu to izgovoriti.
Ustanem i priđem prozoru, i dalje držeći svoje dijete u naručju, kao da bi
snaga mojeg stiska mogla spriječiti policiju da na silu uđe i otrgne mi je iz
ruku.
- Isa, smiri se - reče Fatima. Ustane sa sofe kako bi mi prišla, no na njezinu
licu nema ničega utješnog. Primijetim joj strah u očima dok izgovara sljedeće
riječi: - Bile smo maloljetnice. To mora činiti razliku, zar ne? Odvjetnica si,
znaš o tim stvarima više od nas.
- Ne znam. - Osjećam kako mi prsti stišću Freyu sve čvršće. - Zakonska
granica kriminalne odgovornosti deset je godina. Bile smo dobrano starije od
toga.
- A što je sa zastarom?
- To se uglavnom odnosi na građanske parnice. Mislim da nije primjenjivo
u ovom slučaju.
- Misliš? Ali ne znaš s posvemašnjom sigurnošću?

178
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne, ne znam - ponovim s očajem u glasu. - Radim u državnoj
administraciji, Fatima. Tamo nemamo prevelike koristi od takvih
informacija. - Freya se oglasi tihim, pospanim cviležom, a ja shvatim da joj
nanosim bol pa pokušam olabaviti stisak.
- Zar je važno? - ubaci se Thea s drugog kraja prostorije. Već neko vrijeme
ljušti mrtvu kožu oko svojih noktiju pa oni sada razrovani krvare, a ja je
promatram kako stavlja jedan prst u usta, sišući kapljice krvi. - Hoću reći, ako
sve izađe na vidjelo najebale smo, zar ne? Optužnice su sasvim nebitne.
Govorkanja i razapinjanje po medijima bit će dovoljni da nas sjebu.
Tabloidi bi jebeno uživali da se dokopaju nečega ovakvog.
- Sranje. - Fatima dlanom poklopi svoje lice. Potom podigne pogled prema
satu, a lice joj promijeni izraz. - Već je dva ujutro? Kako može već biti dva?
Moram poći na spavanje.
- Namjeravaš ujutro poći natrag? - upita Kate. Fatima kimne glavom.
- Nemam izbora. Moram se vratiti na posao.
Posao. Riječ se doima nestvarnom, a ja se uhvatim kako se hihoćem
veselim, histeričnim smijehom. Na um mi padne Owen. Nekako mu ne
uspijevam čak ni zamisliti lice. On ne pripada ovome svijetu, nema nikakve
veze s onime što smo učinile.
Kako se mogu vratiti? Kako ću mu izaći pred oči? Trenutno se ne
uspijevam natjerati ni da mu poruku pošaljem.
- Trebala bi poći, naravno - reče Kate. Osmjehne se, ili barem pokuša. -
Bilo je divno imati vas ovdje, uza sebe, no bilo kako bilo, bez obzira na sve
drugo, večera je iza nas. Stvari će se doimati... prirodnijima. I da, sve bismo
trebale pokušati malo odspavati.
Kate ustane pa, kad se Fatima počne uspinjati škripavim stubama, stane
gasiti svijeće i svjetiljke.
Stojim između dvaju prozora, držeći Freyu i promatrajući je kako
prikuplja čaše.
Ne vidim kako bih mogla usnuti, no morat ću kako bih se sutradan imala
snage nositi s Freyom i putovanjem natrag.
- Laku noć - ponudi Thea. I ona je na nogama, a pod ruku je ležerno
zataknula bocu, kao da je odlazak u krevet s demižonom vina nešto posve
normalno.
- Laku noć - odvrati Kate. Utrne i posljednju svijeću pa nas obavije tmina.

Stavim Freyu, još uvijek duboko usnulu, u središte velikog bračnog

kreveta - Lucova kreveta - pa se potom teškim korakom odvučem do

179
Knjige.club
 Tatum & Ruby
kupaonice kako bih oprala zube. Kročim oprezno, osjećajući na jeziku gorki
talog popijenog vina. Previše popijenog vina.
Dok brišem maskaru i sjenilo s lica, u ogledalu promatram kako mi se
nježna koža oko očiju rasteže pod naletom pamučnog jastučića, njezina je
elastičnost sve slabija kako vrijeme prolazi. Što god da sam pomislila, što god
da sam osjetila prošavši danas kroz dveri svoje stare škole, istina je da više
nisam djevojka kakva sam nekoć bila, a nisu to ni Kate, Fatima ili Thea.
Gotovo smo dva desetljeća starije, sve četiri, a sve smo to vrijeme
provele vukući za sobom teret onoga što smo učinile.
Očistivši i ogolivši lice zaputim se niz hodnik prema svojoj sobi, hodajući
tiho kako ne bih iz sna prenula Freyu i ostale, za koje pretpostavim da su
dosad usnule. Međutim, kroz odškrinuta vrata Fatimine sobe pomalja se
svjetlo, a kada se zaustavim pokraj njih začujem gotovo nerazgovijetan žamor
riječi.
Na trenutak pomislim da je nazvala Alija i da razgovaraju te smjesta
osjetim žalac krivnje, prisjetivši se Owena, no potom je ugledam kako se
pridiže pa mota prostirku na podu te iznenada shvatim - molila je.
Moj pogled iznenada se doima poput nametljivog prodiranja u intimu pa
se počnem udaljavati, ali moj pokret, ili možda sam zvuk, privuče Fatiminu
pažnju i ona potiho zazove: - Isa, jesi li to ti?
- Da. - Zaustavim se pa gurnem vrata njezine sobe nekoliko dodatnih
centimetara. - Upravo sam se spremala poći na spavanje. Nisam htjela...
Nisam namjeravala zabadati nos.
- U redu je - reče Fatima. Pažljivo odloži prostirku za molitvu na postelju,
a licem joj sada vlada svojevrsna smirenost, spokoj kakvog dolje u prizemlju
tamo nije bilo. - Nisam činila ništa čega bih se sramila.
- Moliš li svakog dana?
- Da, zapravo pet puta dnevno. U redu, pet puta kada sam kod kuće.
Drugačije je kad putujem.
- Pet puta? - Iznenadna sam svjesna kako malo znam o njezinoj vjeri pa
me obuzme sram. - Ja... pa, nisam to znala. Hoću reći, poznajem neke
muslimane na poslu... - Međutim, zaustavim se, osjećajući žar rumenila
izazvanog nespretnošću svojih riječi. Fatima mi je prijateljica, jedna od
najboljih i najstarijih prijateljica, a tek sam sada uspjela pojmiti koliko malo
znam o ovom, izuzetno važnom, vidu njezina života; koliko toga o njoj tek
trebam iznova naučiti.
- Doduše, kasnim - reče ona žalobno. - Trebala sam moliti noćni namaz
oko jedanaest, ali nisam na vrijeme primijetila koliko je kasno.
- Je li to važno? - upitam nelagodno. Ona slegne ramenima.

180
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nije idealno, ali uče nas da Alah oprašta nehotičnu pogrešku.
- Fatima - započnem, ali se smjesta zaustavim. - Nije važno.
- Ne, reci. Što je?
Duboko udahnem. Nisam sigurna je li ono što ću upravo izreći potpuno
neotesano; više ni u što nisam sigurna. Pokrijem oči dlanovima.
- Ništa - odgovorim. - A potom, u jednom dahu: - Fatima, misliš li... misliš
li da će nam on oprostiti? Da će oprostiti tebi?
- Misliš, hoće li nam oprostiti ono što smo učinile? - upita Fatima, a ja
kimnem. Sjedi na krevetu. Počne plesti svoju kosu u pletenicu, a postojanost
ritma njezinih prstiju na neki me način primiri. - Nadam se da hoće. Kuran
nas uči da Alah oprašta sve grijehe, ako se grešnik istinski pokaje. Bog zna da
imam puno toga za okajavati, no zaista sam se pokušala iskupiti za svoj
udio u onome što smo učinile.
- A što smo to učinile, Fatima? - upitam bez ikakve namjere da postavljam
retorička ili zagonetna pitanja, ali jednostavno, iznenada, više ni sama ne
znam što smo učinile. Da me netko prije sedamnaest godina upitao to isto
pitanje odgovorila bih da smo učinile ono što je bilo nužno da pomognemo
svojoj prijateljici. Da me netko pitao prije deset godina odgovorila bih da smo
učinile nešto beskrajno glupo, nešto što me noćima držalo budnom i
prestravljenom da će se tijelo pojaviti i da će mi netko postaviti pitanja na koja
ne znam dati odgovor.
A sada se tijelo uistinu pojavilo, a pitanja... pitanja nas čekaju, poput vješto
prikrivenih zasjeda pokraj puta koje ne možemo na vrijeme uočiti. I više
nisam tako sigurna.
Počinile smo zločin, toliko mi je jasno. Ali jesmo li učinile i nešto gore,
jesmo li zgriješile prema Lucu? Jesmo li učinile nešto što je dječaka kakvog se
sjećam prometnulo u ovog gnjevnog muškarca kojeg gotovo ne prepoznajem?
Možda naš istinski zločin nije bio onaj protiv Ambrosea, nego onaj protiv
njegove djece.
Dok hodam natrag prema Lucovoj sobi, kako bih legla u njegovu postelju,
pa se, došavši, zagledam u tminu nad Freyinom usnulom glavom, nastavljam
razbijati glavu tim pitanjem. Jesmo li mi ovo učinile Lucu?
Sklopim oči, a njegova prisutnost kao da se obavije oko mene, stvarna
poput plahti koje mi prianjaju za ljepljivu, vruću kožu. Ovdje je - baš kao i nas
četiri, a ta bi mi spoznaja trebala utjerati strah u kosti. Međutim, strah
izostane, jer ne mogu razlučiti muškarca s kojim smo se suočile večeras od
dječaka kojeg sam poznavala prije svih tih godina, od njegovih dugačkih ruku,
zlatnih očiju, i hrapavog, nesigurnog smijeha zbog kojeg bi mi zaigralo srce.
Taj je dječak još uvijek negdje u Lucovoj nutrini; primijetila sam ga u
njegovim očima, duboko ispod boli, gnjeva i pića.
181
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Dok ležim u postelji, ruku omotanih oko Freye, premećem njegove riječi
u mislima.
Želite znati tko je odgovoran za tijelo na Nizrječju?
Ona zazviždi, a vi dotrčite, sve odreda, poput pasa.
Međutim, upravo me njegove posljednje riječi, koje mi padnu na um u
trenutku dok tonem u san i zadrže se tamo najdulje, natjeraju da se nadvijem
nad nju i privinem je čvršće uz sebe, a ona se nemirno promeškolji u snu.
Nema na čemu. Nije mi bilo teško čuvati tvoje dijete... rado ću je ponovno uzeti.

182
Knjige.club
 Tatum & Ruby

J esi li sigurna da ne želiš da te povezem?

Fatima stoji pokraj vrata, držeći svoj kovčeg u jednoj, a sunčane
naočale u drugoj ruci. Odmahnem glavom, progutavši čaj koji
pijuckam.
- Ne, u redu je. Moram još presvući Freyu i spakirati stvari, a ne želim te
zadržavati.
Jutro je, petnaest do sedam. Sklupčana sam na sofi gdje se, obasjana
jutarnjim suncem, igram s Freyom, pretvarajući se da joj kradem nos pa ga
vraćam natrag na njegovo mjesto. Ona maše ručicama, pokušavajući mi
dohvatiti dlanove svojim malim prstima, čiji me meki noktići grebu, a oči joj
škilje, štiteći oči od blještavila sunčevih zraka koje se reflektiraju od voda
Nizrječja. Nježno primim njezine dlanove, pokušavši je spriječiti da dograbi
moju šalicu čaja kada je pokušam staviti natrag na pod. - U redu je, zaista.
Idi.
Thea i Kate još spavaju, ali vidim da Fatima ne može dočekati da
pobjegne, da se vrati Aliju i djeci. Naposljetku kimne glavom i, oklijevajući,
gurne krilca naočala ispod svojeg hidžaba pa u džepu potraži ključeve
automobila.
- Kako ćeš doći do postaje?
- Možda taksijem. Ne znam. Riješit ću to s Kate.
- U redu - odgovori Fatima. Našavši ključeve, odmjeri njihovu težinu u
dlanu. - Pozdravi ih u moje ime i... slušaj... molim te, pokušaj nagovoriti Kate
da dođe, u redu? Jučer sam s njome razgovarala o tomu, ali nije...
- Nije što?
Glas dopre s kata. Sjenka radosno zacvili i skoči s mjesta podno prozora
na kojem se izležavao u lokvi sunčeve svjetlosti. Fatima i ja podignemo
pogled prema stubama, ugledavši Kate kako se spušta u izblijedjelom
pamučnom kućnom ogrtaču koji je nekoć bio mornarsko plave boje, a koja se
sada nazire samo u tragovima. Trlja oči, nastojeći ne zijevnuti.
- Već odlaziš?
- Bojim se da je tako - reče Fatima. - Moram se vratiti - moram biti u
ordinaciji do podneva, a Ali ne može večeras pokupiti djecu. Kate, baš sam
govorila Isi - voljela bih da se predomisliš i dođeš nas posjetiti na nekoliko
dana? Hoćeš li, molim te, ponovno razmisliti o tome? Imamo praznu sobu.
183
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Znaš da ne mogu to učiniti - odvrati Kate bez razmišljanja, no prilično
mi je jasno da nije onako odlučna kakvom se želi prikazati. Izvuče kuhalo za
kavu ispod sudopera, a ruke joj neznatno drhte dok iz slavine nalijeva vodu u
njega, potom nasuvši kavu. - Što bih učinila sa Sjenkom?
- Mogla bi ga povesti sa sobom - odgovori Fatima neuvjerljivo, no Kate
već odmahuje glavom.
- Znam što Ali misli o psima. Uostalom, nije li Sam alergičan na pse ili
tako nešto?
- Postoje ljudi koji brinu za pse u odsustvu vlasnika, zar ne? - Fatima je
gotovo preklinje, premda neuvjerljivo. Obje smo svjesne da Sjenka jest razlog,
ali ne onaj pravi razlog. Kate neće mrdnuti odavde, a što god mi rekle, to se
neće promijeniti.
Uslijedi tišina, narušena samo klokotanjem kave na štednjaku, a Kate ne
kaže ništa.
- Nije sigurno - nastavi Fatima naposljetku. - Isa, reci joj. Ne mislim samo
na instalacije... Tu je i Luc... i krvlju umrljane poruke i mrtve ovce, zaboga.
- Ne znamo je li to bio on - reče Kate vrlo tiho, no ne gleda nijednu od
nas.
- Trebala bi ga prijaviti policiji - reče Fatima ozlojeđeno, no sve tri znamo
da se to nikada neće dogoditi. Kate ne mora čak ni odgovoriti.
- Odustajem - reče Fatima naposljetku. - Rekla sam što sam imala. Kate...
kod mene te uvijek čeka slobodna soba, nemoj to nikada zaboraviti. - Priđe
nam pa nas obje poljubi. - Pozdravite Theu u moje ime - reče nadvivši se nada
mnom, a ja joj osjetim vrelinu obraza uz svoj. Vonj njezina parfema napada
mi nosnice dok mi ona šapuće u uho: - Molim te, Isa, pokušaj je nagovoriti da
se predomisli. Možda će tebe poslušati.
Potom se uspravi i uzme svoju torbu. Nekoliko minuta kasnije začujemo
zvuk glazbe i huk motora, a ona se naposljetku sprženim puteljkom otisne na
drmusavu vožnju suncem prema Saltenu, nakon čega se nad Mlin ponovno
spusti tišina.
- Pa... - reče Kate. Gleda me preko ruba svoje šalice kave, podigavši jednu
obrvu, kao da me poziva da stanem na njezinu stranu i suosjećajno se složim
da je Fatimina paranoja prenapuhana, no ne mogu joj udovoljiti. Ne vjerujem
istinski da bi Luc naudio Kate, ili bilo kojoj od nas što se toga tiče, ali ne
mislim ni da bi Kate trebala ostati ovdje. Živci su joj napeti poput violinskih
struna, a ponekad imam dojam da je opasno blizu slomu, možda mnogo bliže
negoli je i sama svjesna.
- Ima pravo, Kate - odgovorim. Ona zakoluta očima pa otpije još jedan
gutljaj, no ja joj ne dopustim da uzmakne, zainativši se poput Thee dok ljušti

184
Knjige.club
 Tatum & Ruby
kožu oko svojih noktiju, ne prestajući dok joj prsti ne prokrvare. - A ima pravo
i u vezi ovce - to je bilo prilično poremećeno.
Kate ne odgovori, zapiljivši se umjesto toga u svoju šalicu.
- To... bio je to Luc, zar ne? - izgovorim naposljetku.
- Ne znam - odvrati Kate s težinom. Spusti šalicu pa zarine prste u kosu.
- Nisam lagala sinoć kada sam vam sve ono ispričala. Da, ljutit je, ali on... on
nije jedina osoba u selu koja je kivna na mene.
- Molim? - Ovo je prvi put da čujem za takvo što i ne mogu sakriti
iznenađenje. - Što time želiš reći?
- Isa, glasine ne šire samo djevojke iz škole. Tata je imao mnogo prijatelja.
Ja... ne znam.
- Misliš na... ljude u selu?
- Da - odgovori ona, a ja se smjesta prisjetim Rickovih riječi u taksiju,
divim ti se jer si ustrajala i ostala ovdje unatoč govorkanjima.
- Što govore? - upitam osjetivši da mi je grlo iznenada suho. Kate slegne
ramenima.
- A što misliš? Svega sam se naslušala, više me ničime ne mogu iznenaditi.
A neke od tih priča prilično su gadne.
- Primjerice? - Ne želim doznati odgovor na to pitanje, ali on izleti prije
nego uspijem zauzdati jezik.
- Primjerice? Da vidimo. Da se tata vratio starim navadama i pobjegao s
nekom ovisnicom u Pariz.
- To je najbezazlenija glasina? Dovraga - kako tada zvuči najgora?
Pitanje je retoričko pa ne očekujem odgovor, no ona se ogorčeno nasmije.
- Teško je reći... ali vjerojatno bih se odlučila za onu da me tata spolno
zlostavljao pa ga je Luc zbog toga ubio.
- Molim? - To je jedina riječ koju u tom trenutku uspijem pronaći, pa je
ponovno procijedim kroz stisnuto grlo. - Molim?
- Da - odgovori Kate lakonski. Izlije ostatak kave pa stavi šalicu na
cjediljku za suđe. - Plus sve ono između tih dviju krajnosti. I onda se još pitaju
zašto subotom navečer ne navraćam u Salten Arms, onako kako je to tata
običavao. Ne bi vjerovala s kakvim su sve pitanjima stariji muškarci spremni
prići kada su dovoljno pijani.
- Šališ se... zaista te netko upitao je li to istina?
- Priznajem, to nisu pitali. Bila je to izjava. Navodno je u pitanju dobro
poznata činjenica. - Lice joj se izobliči. - Tata me ševio, a ponekad i vas ostale,
ovisno o tomu koga pitaš.
- Isuse, Kate, ne! Zašto nam nisi rekla?
185
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Što se tu ima za reći? Da ljudi oko mene, toliko godina kasnije, jos uvijek
spominju vaša imena u svojim sočnim pričama kojima upozoravaju djecu na
zla razvrata? Da su mišljenja o tome jesam li ubojica i da je moj otac još uvijek
u bijegu, previše posramljen da bi se vratio i suočio s onime što je učinio
meni i mojim prijateljicama, podijeljena? Iz nekog mi se razloga pomisao na
razgovor s vama o tim temama nije činila zabavnom.
- Ali... ali valjda možeš opovrgnuti te priče? Zanijekati ih?
- Zanijekati što točno? U tomu i jest problem. - Lice joj je puno čemernog
očaja. - Tata je iščeznuo, a ja sam čekala četiri tjedna prije nego sam to
prijavila policiji. Taj dio je istinit, i nije ni čudo da su glasine krenule. Upravo
ih to zrnce istine čini tako uvjerljivima.
- Ali nema ni trunke istine u tim odurnim lažima - žestoko se usprotivim.
- Ni trunke. Uostalom, ništa od toga nije važno. Kate, molim te, preklinjem te,
pođi sa mnom u London. Fatima ima pravo, ne možeš ostati ovdje.
- Moram ostati - odvrati Kate. Ustane pa izađe na gat. Oseka je, a
muljevite obale Nizrječja krckaju i pucketaju okupane suncem. - Sada više
nego ikada. Jer ako sada pobjegnem, znat će da nešto skrivam.
Freya s mojeg krila posegne prema praznoj šalici, zagugutavši od sreće
kada joj dopustim da je dograbi, još toplu od taloga na dnu. Ja pak nijemo
zurim u nju, jer se ne mogu dosjetiti nijednog valjanog argumenta kojim bih
opovrgnula Kateine posljednje riječi.

Potrebna mi je cijela vječnost da se spakiram do kraja, presvučem Freyu,

ponovno je nahranim, pa je opet presvučem, a do trenutka kada sam gotovo
spremna za polazak, Thea se već probudila pa, napola odjevena, tetura niz
hodnik iz svoje sobe u prizemlju, trljajući svoje snene oči.
- Je li Fati već otišla?
- Da, prespavala si - odgovori Kate lakonski. Gurne lonac s kavom prema
Thei. - Posluži se.
- Hvala. - Thea iscijedi posljednje ostatke kave iz taloga. Odjenula je
traperice i oskudnu majicu tankih naramenica koja zorno otkriva da ispod ne
nosi grudnjak. Također otkriva i njezinu mršavost i njezine ožiljke, bijele i
izblijedjele, a ja se uhvatim kako skrećem pogled s njih.
- I ja se moram danas vratiti u London - reče potpuno nesvjesna moje
nelagode dok ispire lonac pa ga okreće i stavlja na cjediljku za suđe. - Mogu
li se povesti s tobom do postaje, Isa?
- Naravno - odgovorim. - Ali moram uskoro krenuti. Odgovara li ti to?
- Da, nisam donijela sa sobom mnogo toga. Mogu se spakirati za deset
minuta.
186
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Pozvat ću taksi - odvratim. - Kate, koji je Rickov broj?
- Na kredencu je. - Pokaže prstom prema hrpi zgužvanih posjetnica u
prašnjavoj, staroj posudi za maslac, a ja počnem kopati po njima dok ne
nađem onu na kojoj piše „Rickov taksi“ pa nazovem broj s posjetnice.
Rick se smjesta javi pa pristane doći po nas do Mlina za dvadeset minuta,
zajedno s posuđenom dječjom sjedalicom za Freyu.
- Dvadeset minuta - obavijestim Theu koja sjedi za stolom i pijucka kavu.
- U redu?
- Da - kimne glavom. - Praktički sam već gotova. Samo moram potrpati
stvari u torbu - neće potrajati dulje od minute.
- Povest ću Sjenku u šetnju - reče Kate bez prethodnog upozorenja, a ja je
iznenađeno pogledam.
- Sada?
- Ali nećeš biti tu kada taksi dođe po nas! - reče Thea. U glasu joj se da
oćutjeti trunka ozlojeđenosti.
Kate slegne ramenima.
- Nikad nisam voljela rastanke, znate to vrlo dobro. - Ustane, a Thea se
osovi na noge netom nakon nje. Slijedim njihov primjer, boreći se na trenutak
s Freyinom težinom pa uskoro sve tri zbunjeno stojimo dok se čestice suncem
okupane prašine roje oko nas poput svojevrsnih minijaturnih tornada.
- Dolazi ovamo - reče Kate naposljetku pa me privuče u zagrljaj tako
snažan da na trenutak ostanem bez daha, a prisiljena sam i ustuknuti od nje
kako bih izmaknula Freyu u jednu u stranu, gdje će biti sigurna od njezina
snažnog stiska.
- Kate, molim te, pođi s nama - kažem još jednom dobro znajući da
govorim uzalud jer ona već odmahuje glavom, čak i prije nego sam riječi
izgovorila do kraja.
- Ne, ne, ne mogu. Molim te, prestani to tražiti od mene, Isa.
- Ne mogu podnijeti pomisao da odlazim i ostavljam te...
- Onda nemoj - odgovori smijući se, ali oči su joj pune tuge koju ne mogu
podnijeti. - Nemoj ići. Ostani.
- Ne mogu ostati - uzvratim. Uspijem se osmjehnuti, unatoč osjećaju da
mi se srce lomi na pola. - Znaš i sama da ne mogu. Moram se vratiti Owenu.
- Oh, Bože - reče pa me ponovno zagrli, ovoga puta prigrlivši i Theu, a tri
čela dodirnu jedno drugo, ostavši tako. - Tako sam uživala u svakom trenutku
provedenom s vama. Što god da se dogodi...
- Molim? - Thea se uspravi, zabrinuta lica. - Kakve su to riječi? Zvučiš kao
da nas pripremaš...

187
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne, ne brini - reče Kate. Obriše oči pa se nasmije unatoč bremenu
emocija. - Kunem se. Bila je to samo nespretna govorna figura. Ali, htjela sam
reći - ne mogu vjerovati da je toliko prošlo. Ne čini li vam se sve boljim kada
smo sve ovdje zajedno? Ne čini li vam se kao da smo se vratile u prošlost?
Ima pravo.
- Vratit ćemo se - obećam. Dodirnem joj obraz, a njoj se u trepavicama
počnu nakupljati suze. - Obećavamo. Zar ne, Thea? Ovog puta nećemo
dopustiti da prođe tako mnogo vremena, kunem se.
Prazne riječi i fraze koje sam izgovorila tisuću puta prilikom tisuću
rastanaka, najčešće ne misleći ono što govorim. Ali ovoga puta svim srcem
vjerujem u izgovoreno, no tek me Theino oklijevanje otrijezni i vrati u grubu
stvarnost te u tom trenu shvatim - možda ćemo biti primorane vratiti se
mnogo ranije nego to želimo, i to pod puno drugačijim okolnostima ako stvari
pođu po zlu, a uslijed spoznaje osjetim kako mi osmijeh iščezava s lica.
- Tako je - odgovori Thea naposljetku.
Prije nego uzmognemo reći išta drugo, Sjenka nekoliko puta zalaje, a mi
se okrenemo prema prozorima koji gledaju na obalu i ugledamo Rickov taksi
kako poskakuje po kamenju.
- Oh, sranje, uranio je - reče Thea pa jurne niz hodnik prema svojoj sobi,
u žurbi putem grabeći svoje stvari.
- U redu - reče Kate. - Odvest ću Sjenku i maknuti vam se s puta dok se
pakirate. Zakopča povodac na Sjenkinu ogrlicu, otvori obalna vrata pa preko
mostića zakorači prema obali. - Čuvajte se, ljepotice.
Tek kasnije, dok se u Rickovu automobilu drmusamo prašnjavim
puteljkom prema glavnoj cesti, a Kate i Sjenka tek su točkice na zelenilu
pustopoljine, shvatim koliko su njezine riječi tužne i jezivo neobične. Čuvajte
se. Tužne, jer to ne bi trebalo biti nešto što moraš poželjeti nekome - nije nešto
što bi smjelo biti išta doli neupitno.
I neobične, jer su to bile riječi koje smo nas tri zapravo trebale uputiti njoj.
Zagledam se kroz prozor dok automobil poskakuje preko utrtog
kremenog pijeska, prema njoj i Sjenci, prema šest nogu koje lutaju
prostranstvima pustopoljine, neustrašivo iznalazeći put među dinama i
kaljužama koje se neprestano mijenjaju i pomiču pa pomislim, čuvaj se, Kate.
Molim te, čuvaj se.

188
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D okopavši se asfaltirane ceste, Rick upali lijevi pokazivač smjera,

namjeravajući skrenuti prema postaji, kad Thea, koja je do tog
trenutka kopala po svojoj torbici, podigne glavu.
- Trebam negdje podići novac. Postoji li na postaji bankomat? Rick isključi
pokazivač, a ja uzdahnem. Ostavila sam novac koji sam jučer podigla s
bankomata smotan u šalici na kredencu, gdje će ga Kate pronaći kada se vrati
iz šetnje. Premda je odbila da joj vratimo novac koji je potrošila na naše
ulaznice za svečanu večeru, savjest mi jednostavno nije dopustila da sve
ostavim na tome. Zadržala sam samo dvadeset funti - dovoljno da
platim Ricku i da mi ostane nešto sitniša.
- Znaš i sama da ne postoji? - odgovorim. - Zar je na postaji ikada postojao
bankomat? Morat ćemo svratiti do poštanskog ureda. Što će ti novac uopće?
Ja mogu platiti taksi.
- Voljela bih imati nešto gotovine tijekom putovanja - odvrati Thea. - Rick,
molim vas, odvezite nas do pošte.
Rick uključi desni pokazivač, a ja prekrižim ruke, progutavši ozlojeđen
uzdah.
- Imamo dovoljno vremena do dolaska vlaka. - Thea zatvori svoju torbicu,
pogledavši me poprijeko. - Nema potrebe za durenjem.
- Ne durim se - odvratim ljutito, ali istina je da se durim, a kada Rick
skrene desno preko mosta koji vodi prema Saltenu, shvatim i zašto. Ne želim
se vratiti onamo. Ni najmanje.

- Već odlazite?
Glas dopre iza nas, prenuvši me. Thea je pognuta nad bankomatom, gdje
unosi svoj PIN pa mučna dužnost okretanja i zapodijevanja razgovora s
osobom iza nas dopadne mene.
U pitanju je Mary Wren koja se nečujno prišuljala iz neke od skrovitih
prostorija u kojoj se zatekla kada smo ušle u praznu radnju.
- Mary! - Prinesem dlan grudima. - Zaboga, prestrašili ste me. Da. Danas
se vraćamo u London. Mi... došle smo zbog večere, znate, u školi, ništa povrh
toga.
189
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Da, već si mi rekla... - odgovori usporeno. Odmjeri me od glave do pete,
a na trenutak me obuzme nelagodna slutnja da mi ne vjeruje ni riječi, da nas
je sve prozrela - sve naše laži i obmane, i da točno zna kakve tajne skrivamo
sve ovo vrijeme. Bila je jedna od Ambroseovih najbližih prijateljica, a ja se po
prvi put zapitam što joj je rekao prije svih tih godina.
Prisjetim se onoga što mi je Kate ispričala o seoskim tračevima pa se
zapitam kakvu je ulogu Mary Wren odigrala u svemu tome. Nikada se nisam
zatekla u Salten Armsu, a da ona nije bila tamo, svojim dubokim, glasnim
smijehom nadglasavajući pijance. Ništa se u Saltenu ne događa mimo njezina
znanja. Mogla je zatrti te glasine da je htjela - mogla je zaštititi Kate -
reći pijancima da pripaze što pričaju ili da se gube iz gostionice. Ali nije to
učinila. Čak ni da bi zaštitila kćer čovjeka kojeg je nekoć nazivala prijateljem.
Zašto nije to učinila? Možda zato što dijelom i sama vjeruje da je Kate
kriva?
- Neobičan trenutak za posjet - reče Mary Wren. Kimne glavom prema
tjednim novinama i bombastičnoj fotografiji koja mi bode oči s naslovnice.
- Neobičan? - upitam glasom koji podrhtava zbog nervoze. - Kako to
mislite?
- Hoću reći da je baš nezgodno što se večera poklopila s ovime - odgovori.
Lice joj je lišeno trunke emocija i nemoguće je s njega pročitati bilo što. - Sve
te glasine i sve ostalo što ide uz njih. Mora da je Kate sve skupa jako teško
palo, ponovno vidjeti te ljude i neprestano se pitati...
Progutam. Nisam sigurna kako odgovoriti.
- Pitati se?
- Pa, posve je prirodno, zar ne? Nagađati. Uostalom, sve to mi otpočetka
nije imalo smisla.
- Što nije imalo smisla? - upita Thea. Okrene se, gurnuvši novčanik u džep
svojih traperica. - Što želite reći? - Na licu joj je ratoboran izraz, a ja joj
poželim reći da se smiri jer to nije najbolji način ophođenja s Mary Wren.
Žena poput nje naučena je na pokornost, na poštovanje.
- Teorija da je Ambrose tek tako... nestao - odgovori Mary. Pogleda Theu,
njezine pripijene traperice i gole grudi koje se naziru kroz gotovo prozirnu
majicu. - Kakve god mane imao, volio je tu djevojku. Kročio bi kroz pakleni
oganj zbog nje. Oduvijek mi se činila besmislenom ta teorija da je
jednostavno... otišao, tek tako, ostavivši je da se sama nosi sa svime.
- Pa, nemamo nikakvih dokaza da je bilo drugačije - uzvrati Thea. Visoka
je koliko i Mary, a dlanovi položeni na bokove nesvjesno zrcale Maryno
držanje pa se gotovo čini da se sučeljavaju jedna s drugom. - A rekla bih da
nagađanja u nedostatku bilo kakvih dokaza i nisu najumjesnija. Složit ćete se
sa mnom, zar ne?
190
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Maryne se usnice izviju, i na trenutak ne mogu iščitati emocije iza njezina
kamenog lica. Je li u pitanju neka inačica potisnute srdžbe? Gađenje?
- Pa - odgovori naposljetku - pretpostavljam kako nećemo morati još dugo
nagađati, zar ne?
- Kako to mislite? - upitam. Srce mi divlje udara u grudima. Pogledam
preko ramena prema taksiju u kojem se Freya mirno igra, sišući svoj prst u
dječjoj sjedalici koju je Rick odnekud posudio. - Kako to mislite da nećemo
morati čekati još dugo?
- Vjerojatno vam ovo ne bih smjela reći, ali Mark mi kaže da je policija
iskopala tijelo i, pa... - Prstom nam pokaže da se primaknemo, a ja shvatim
da se, unatoč tomu što je to posljednje što na ovom svijetu želim, naginjem
prema njoj, osjetivši njezin vreli dah na svojem obrazu kada prošapće: -
Recimo samo da ako želite dokaz, tijelo sasvim sigurno neće još dugo
ostati bezimeno.

191
Knjige.club
 Tatum & Ruby

N e mogu izgubiti Freyu. Ne mogu izgubiti Freyu.

Misao mi se poput mantre vrti glavom dok vlak juri prema sjeveru,
natrag u London.
Ne mogu izgubiti Freyu.
Riječi odzvanjaju usporedno s bukom kotača na tračnicama. Ne mogu
izgubiti Freyu.
Thea sjedi nasuprot mene. Glava joj se ljulja, nježno lupajući u prozor, a
sunčane naočale skrivaju sklopljene oči. Kada uđemo u osobito oštar zavoj,
glava joj se nagne u drugu stranu, dalje od stakla, a potom zvekne natrag o
njega uz prilično glasan zvuk u trenutku kada se vlak opet vrati u ravnu
putanju. Ona smjesta otvori oči pa protrlja natučeno mjesto na glavi.
- Oh, zar sam zaspala?
- Jesi - odgovorim odsječno, čak ni ne pokušavši prikriti ozlojeđenost u
glasu. Nisam sigurna zašto sam tako zlovoljna, osim možda zato što sam i
sama iscrpljena, a ipak nekako ne uspijevam usnuti. Sinoć smo pošle na
spavanje u dva ili tri, a jutros me Freya probudila već u šest i trideset. Već
mjesecima nisam prospavala cijelu noć, a sada ne mogu spavati jer Freya
drijema povijena u sling maramu na mojim grudima pa se ne smijem previše
opustiti kako se ne bih nehotice nagnula naprijed i zdrobila je. Ali nije u
pitanju samo to - sve mi trenutno izaziva nervozu, a prizor Theina opuštenog
lica doima se poput uvrede mojoj napetosti i tjeskobi. Kako može tako mirno
usnuti kada cijeli naš život visi o tako tankoj niti?
- Oprosti - reče gurnuvši prste pod sunčane naočale kako bi protrljala oči.
- Noćas nisam oka sklopila. Ne pretjerujem. Nisam mogla prestati razmišljati
o... - Osvrne se preko ramena po gotovo praznom vagonu. - No, znaš i sama.
Smjesta osjetim grizodušje. Nekako uvijek uspijem pogrešno procijeniti
Theu. Puno ju je teže pročitati od Kate ili Fatime, ponajviše zato što ne
otkriva mnogo, no ispod te grube vanjštine i ona je preplašena jednako kao i
mi ostale. Možda čak i više. Zašto to nikako ne uspijevam zapamtiti?
- Oh - odgovorim pokornički. - Oprosti. Ni ja nisam dobro spavala.
Razmišljala sam o...
Ali ne mogu to izgovoriti. Ne usuđujem se svoje strahove pretočiti u riječi.
Što ako me osude? Što ako izgubim posao? Što ako mi oduzmu Freyu?

192
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ne usuđujem se izgovoriti te riječi. Izgovoriti ih naglas značilo bi
mogućnost učiniti stvarnom, a to je toliko zastrašujuće da o tomu ne želim
niti razmišljati.
- Čak i ako ustanove - započne Thea pa se ponovno osvrne preko ramena
i nagne naprijed, bliže meni, nastavivši jedva čujnim glasom. - Čak i ako
ustanove da je to on, to za nas ne mijenja ništa, zar ne? Mogao je posrnuti i
upasti u jarak nakon što se predozirao.
- Ali tako duboko? - prošapćem u odgovor. - Kako je mogao upasti tako
duboko?
- Ti jarci neprestano se pomiču. Znaš to i sama. Posebice tako blizu
Nizrječja - cijeli taj dio neprestano erodira - dine se neprestano pomiču i
mijenjaju. Nismo ga... - Ponovno se osvrne pa promijeni riječi koje je
namjeravala izgovoriti. - Prilično sam sigurna da je ono, hoću reći mjesto na
kojem smo ga zakopale, prilično sam sigurna da je bilo dobrih deset ili
dvadeset metara udaljeno od obale, nije li?
Razmislim, pokušavajući se prisjetiti. Da... Sjećam se da je put do tog
mjesta tada bio duži, da je između nas i obale raslo drveće i grmlje. Ima pravo.
- Ali onaj je šator bio točno na obali. Sve se pomaknulo. Neće moći mnogo
doznati iz točnog položaja tijela niti iz dubine na kojoj je pronađeno.
Ne odgovorim. Osjetim mučninu u želudcu.
Jer iako postoji nešto utješno u njezinoj uvjerenosti, iako joj zaista želim
povjerovati, nisam posve sigurna da ima pravo. Prošlo je dugo otkako sam se
posljednji put bavila kaznenim pravom i kriminalistikom pa ono što danas o
tomu znam uglavnom potječe iz serije Zaboravljeni slučaj, a ne iz predmeta
koje smo izučavali na faksu, no prilično sam sigurna da policija ima
na raspolaganju specijaliste koji mogu otkriti kako se točno predmet tijekom
godina pomicao kroz pijesak.
- Bolje da ne razgovaramo o tomu ovdje - promrmljam, a Thea kimne
glavom pa se nasilu osmjehne. - Pričaj mi o poslu - kažem joj naposljetku.
Ona slegne ramenima.
- Nema se što reći. Nije loše. Valjda.
- Vratila si se u London?
Kimne glavom.
- Bilo mi je podosta zabavno na jednom od velikih kruzera prošle godine,
a Monte Carlo bio je izvrstan. Ali htjela sam...
- Zastane pa se zagleda kroz prozor. - Ne znam, Isa. Već tako dugo lutam
uokolo. Salten je vjerojatno bio škola u kojoj sam se najdulje zadržala. Valjda
sam osjetila kako je došlo vrijeme da pustim korijenje.

193
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Odmahnem glavom, pomislivši na svoj mukotrpan napredak kroz školu,
fakultet, polaganje pravosudnog ispita, uspinjanje u državnoj službi, život s
Owenom u Londonu. Životi su nam potpuno oprečni. Ja sam uporna i žilava
poput priljepka.
Pronašla sam posao i nisam se dala pokolebati. Pronašla sam Owena i
ostala s njime. Iskustvo sa Salten Houseom predstavljalo je u mojem životu
tek kratku, usputnu epizodu. A ipak, obje nas je podjednako oblikovalo ono
što se zbilo tamo. Samo se s time nosimo na različite načine. Thea, tako što
neumorno bježi od sjenki svoje prošlosti. Ja, tako što se držim onih stvari koje
mi predstavljaju sidrište i sigurnost.
Ponovno je pogledam i iznova uočim kako je mršava, zapevši pogledom
na sjenkama podno njezinih jagodičnih kostiju, a zatim spustim pogled na
sebe i Freyu, pripijenu uz moje tijelo poput ljudskog štita, pa se po prvi put
zapitam - nosim li se uistinu s ovime išta bolje od nje, ili sam samo uložila
veći napor u to da sve skupa potisnem?
Misao mi se još uvijek mota po umu kada s grudi začujem kreštavi jecaj,
a unutar marame osjetim migoljenje, smjesta shvativši da se Freya budi.
- Šššš... - Plač joj postaje sve glasniji i nervozniji dok je izvlačim iz mora
tkanine, a njezini se punašni maleni obraščići počinju rumenjeti dok se
sprema za vrhunac svojeg izljeva nezadovoljstva. - Šššš...
Povučem svoju majicu pa je prinesem grudima i na minutu zavlada tišina,
blažena, milozvučna tišina. No tada, bez ikakva upozorenja, uletimo u tunel,
a vlak uroni u tminu. Freya u čudu zabaci glavu unatrag, širom razrogačivši
oči u čuđenju iznenadnoj promjeni, otkrivši mokru pulpu bradavice ostatku
vagona prije nego uspijem dograbiti muslinski rupčić.
- Oprosti - obratim se Thei u trenutku kada se, trepćući, vratimo natrag na
danje svjetlo, a ja uspijem Freyinu glavu vratiti natrag na njezino mjesto. -
Mislim da mi je dosad pola sjevernog Londona vidjelo sise, ali ti si ih se ovog
vikenda baš pošteno nagledala.
- Ni najmanje mi ne smeta - reče ona slegnuvši ramenima. - Nije da sve to
nisam vidjela i prije.
Ne mogu si pomoći pa prasnem u smijeh zavalivši se u naslon sjedala.
Osjećam Freyinu težinu na rukama i njezinu toplinu na tijelu, a dok ulazimo
u novi tunel pa ponovno izranjamo na sunce, prisjetim se daleke prošlosti i
trenutka kada sam prvi put ugledala Theu. Prisjetim se kako je navlačila
čarape na svoje duge, vitke noge i prizora njezina bedra od kojeg sam
porumenjela. Čini se kao da se sve to zbilo u nekom drugom životu. A ipak,
kada Thea protegne noge preko praznog prostora među sjedalima i lijeno mi
namigne pa sklopi oči, gotovo bih se mogla zakleti da se sve zajedno dogodilo
jučer.
194
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ĆETVRTO PRAVILO

Nikada ne laži prijateljicama

I sa?
Owen otvori vrata pa potiho i oprezno zazove moje ime, ali ja isprva
ne odgovorim. U našoj sam sobi gdje upravo poliježem Freyu u njezinu
kolijevku i ne želim je razbuditi. Netom sam je uspjela uljuljkati do onog
presudnog trenutka kada bi mogla utonuti u san... ili bi se mogla razbuditi pa
još sat vremena nervozno cviljeti. Uznemirila ju je još jedna promjena
krajolika pa ju je večeras bilo teško uspavati.
- Isa? - obrati se ponovno pa se pojavi na vratima spavaće sobe, a licem
mu se razlije širok osmijeh kada me ugleda. Izuje cipele pa se na prstima stane
primicati preko podnih dasaka dok ja panično prinosim prst ustima,
pokušavajući mu reći da bude tih. Prišavši, zaustavi se pokraj mene, a ruke
mu se obaviju oko mojeg struka pa se zajedno zagledamo u maleno stvorenje
koje smo zajedno stvorili.
- Bok, ljepotice - prošapće, ali ne meni, nego Freyi. - Bok, medena.
Nedostajala si mi.
- I ti si nama nedostajao - prošapćem u odgovor, a on me poljubi u obraz
pa me povuče za sobom na hodnik, prikučivši vrata za nama.
- Nisam vas očekivao natrag tako brzo - reče dok se spuštamo u prizemlje,
gdje se u pećnici krčkaju krumpiri. – Učinilo mi se kako si rekla da vas neće
biti danima. Tek je srijeda - što se dogodilo? Zar si se porječkala s Kate?
- Ne, sve je bilo u redu - odgovorim. Okrenem mu leđa, prividno kako bih
izvadila krumpire iz pećnice, no zapravo kako ga ne bih morala gledati u lice
dok mu lažem. - Zapravo, bilo je divno. Fatima i Thea također su došle.
- Zašto si se onda vratila tako brzo? Nisi morala žuriti s povratkom zbog
mene. Hoću reći, nemoj me pogrešno shvatiti, nedostajala si mi. Ali nisam
uspio obaviti niti polovicu onoga što sam namjeravao. Dječja soba još uvijek
izgleda kao da je bomba eksplodirala u njoj.

195
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- To nije važno - odgovorim uspravivši se. Obrazi su mi rumeni od vreline
pećnice. Pečeni krumpiri zasigurno nisu najbolji izbor na ovako vruć dan, ali
jedino sam njih imala u hladnjaku. Stavim ih na radnu plohu, podloživši ih
kuhinjskom daskom, pa ih razrežem postrance, promatrajući kako para suklja
iz njih. - Znaš to i sam.
- Meni je važno. - Ponovno me obujmi rukama, a njegova mi jednodnevna
brada počne bockati obraz dok mi on usnama istražuje uho i potiljak. - Želim
te natrag, da ponovno budeš u potpunosti moja.
Dopustim mu da me nastavi ljubiti, no ne kažem mu ono što mi se vrzma
po glavi, a to je da nikada neće biti sretan ako je to ono što priželjkuje. Jer
nikada neću biti u potpunosti njegova. Devet desetina mene zauvijek će
pripadati Freyi, a ono malo što preostane trebam za sebe, za Fatimu, Theu i
Kate.
- Nedostajao si mi - skrenem razgovor s teme. - I Freyi si nedostajao.
- I vi ste meni nedostajale, obje - promrmlja u moju ključnu kost. - Htio
sam nazvati, ali pretpostavljao sam da se ludo zabavljate...
Osjetim žalac krivnje čuvši riječi i shvativši u tom trenu da mi gotovo i
nije palo na pamet nazvati ga. Poslala sam mu poruku kako bih ga obavijestila
da smo sretno stigle na odredište. I to je bilo to. Bogu hvala da me nije nazivao
- pokušam zamisliti što bi bilo da jest. Zvonjava mobitela - kada? Tijekom one
dugačke, mučne večere? Tijekom svađe s Lucom? Tijekom prve noći nakon
što smo se sve okupile, ispunjenje strahom od onoga što ćemo tek čuti?
Bolje da nije zvao.
- Žao mi je što te nisam nazvala - kažem naposljetku, oslobodivši se
njegova zagrljaja i isključivši pećnicu. - Namjeravala sam... ali, znaš kako je
to s Freyom. Predvečer postane tako cendrava, posebice na nepoznatim
mjestima.
- Nego... koja je bila prigoda? - upita Owen. Izvuče glavicu salate iz
pretinca hladnjaka pa je onjuši i stane ljuštiti mlohave vanjske listove. - Hoću
reći, sredina tjedna malo je neobičan trenutak za okupljanje. Jasno mi je da
tebi i Kate to ne predstavlja nikakav problem. Ali zar Fatima nije zaposlena?
- Jest. Povod je bila večera - večera bivših učenica Salten Housea. Zakazali
su večeru za utorak, nisam sigurna zašto. Pretpostavljam stoga jer je škola
tada prazna.
- Nisi mi to spominjala. - Krene rezati rajčice, krišku po krišku, a blijedi
sok počne se razlijevati po tanjurima. Zadrhtim.
- Nisam znala. Kate je kupila ulaznice. Bilo je to iznenađenje.
- Pa... moram priznati da sam i sam iznenađen. - reče Owen.
- Zašto?

196
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Otkako te poznajem, govoriš da se nikada nećeš vratiti. U tu školu, hoću
reći. Zašto si se ipak predomislila? Zašto baš sada?
Zašto baš sada. Zašto baš sada. U kurac. Zašto baš sada?
Pitanje je posve razumno. A meni na um ne pada nikakav odgovor.
- Ne znam - odgovorim naposljetku, naprasito. Gurnem tanjur prema
njemu. - U redu? Ne znam. Bila je to Kateina zamisao, a mi smo pristale.
Možemo li sada prestati s ispitivanjem? Umorna sam, nisam noćas dobro
spavala.
- Hej - Owenove se oči širom razrogače, a on podigne dlanove u zrak.
Pokušava to prikriti, ali na licu mu je izraz povrijeđenosti, a ja poželim
pregristi svoj jezik. - Naravno, kvragu, samo sam pokušavao razgovarati s
tobom.
Potom uzme svoj tanjur pa se bez riječi povuče u dnevni boravak.
Osjetim kako se nešto u meni kovitla, bol u nutrini koja se doima poput
stvarne, fizičke boli. Na trenutak poželim jurnuti za njim i sve mu ispričati,
ono što se dogodilo, ono što smo učinile, reći mu o utegu koji mi visi oko
vrata i prijeti da će me povući za sobom...
Ali ne mogu. Jer to nije samo moja tajna - i njihova je. A ja ih nemam
pravo izdati.
Progutam poriv za priznanjem koji se nastavi boriti ne bi li ipak isplivao
na površinu. Progutam ga pa pođem za Owenom u dnevni boravak kako
bismo tamo večerali jedno uz drugo, u tišini.

Tijekom narednih dana spoznam da vrijeme može bilo što samljeti u neku
vrstu nove svakodnevice. Pouka je to koje sam se trebala prisjetiti iz svojeg
prijašnjeg iskustva, iz vremena kada sam se trudila pomiriti s onim što se
dogodilo, s onim što smo učinile.
Tada sam bila previše zaokupljena drugim stvarima da bih bila
paralizirana ovim osjećajem neprestanog straha - a sve skupa počelo se
doimati poput nekakve nejasne noćne more, nečega što se dogodilo nekom
drugome, u nekom drugom vremenu. Um su mi zaokupile druge stvari -
nastojanje da pronađem svoje mjesto i nametnem se u novoj školi, i moja
majka, kojoj je svakim danom bilo sve gore. Nisam imala vremena
svakodnevno provjeravati novinske naslove, a tada mi nije palo na pamet
pretraživati internet u potrazi za informacijama.
Sada, međutim, imam i previše slobodnog vremena. Kada Owen ode na
posao, zatvorivši vrata za sobom, ostanem sama sa svojom opsesijom. Ne
usuđujem se u Google tražilicu upisati pojmove koje želim - Tijelo Salten
Nizrječje Identificirano - svjesna sam da čak ni inkognito pretraživanje ne pruža
potpunu tajnovitost pretraženog sadržaja.
197
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Umjesto toga pretražujem posredno, iznalazeći kombinacije ključnih
riječi koje bih kasnije mogla lako objasniti, riječi koje me ne bi inkriminirale.
„Vijesti Salten Nizrječje.” „Kate Atagon Salten.” Nadam se da ću tim
nazivima polučiti željene rezultate, a da pri tom neću za sobom ostaviti
digitalnu verziju krvlju umrljanog otiska prsta.
Unatoč tomu, obrišem povijest pretraživanja. U jednom mi trenutku na
um padne zamisao da bih se mogla spustiti do internet kafea na dnu naše
ulice, no ne uspijem se natjerati na to. Freya i ja isticale bismo se kao drek u
punču među svim tim zadubljenim mladićima odjevenima u bijele košulje.
Ne. Što god učinila, ne smijem privlačiti pozornost na sebe.
Vijest osvane na portalima otprilike tjedan nakon mojeg povratka. Ne
moram je niti tražiti, naslov me napadne čim otvorim početnu stranicu Salten
Observera. Pronađem je i u Guardianu, a objave je i na BBC-jevim vijestima,
premda samo u obliku manjeg odjeljka pod rubrikom „lokalne teme”.

Tijelo lokalnog umjetnika, Ambrosea Atagona, proslavljenog zbog njegovih

prikaza obalnih pejzaža i divljih životinja, pronađeno je više od petnaest godina
nakon njegova neobjašnjenog nestanka. Tijelo je pronađeno na saltenskom
Nizrječju, na djeliću plaže poznatom po svojoj ljepoti, smještenom nedaleko
njegova doma na južnoj engleskoj obali. Njegova kći, Kate Atagon, nije se
javljala na pozive, ali obiteljska prijateljica i sumještanka, Mary Wren, izjavila je
kako će pronalazak tijela pomoći ljudima da, nakon toliko godina neizvjesnosti,
naposljetku zaključe ovu priču i ostave je za sobom.

U šoku sam. Dok nepomično stojim i čitam odjeljak, iznova i iznova,

osjetim trnce na koži i moram se pridržati za stol kako bih se održala na
nogama. Dogodilo se. Ono čega se tako dugo pribojavam. A ipak, nije onako
loše kako je moglo biti. Nigdje se ne spominje da se smrt smatra sumnjivom,
nema spomena mrtvozornika ili istrage. A kako dan odmiče, a mobitel mi
ostane posve tih i nitko ne pokuca na vrata, počnem govoriti samoj sebi da se
mogu opustiti... barem malo.
A ipak, i dalje sam napeta i nervozna, previše rastresena da bih čitala ili
se usredotočila na televizijski program tijekom večeri provedene s Owenom.
Kada me god tijekom večere upita nešto i tako me prekine u mojim
promišljanjima, panično trznem glavom, posve nesigurna što bih mu trebala
odgovoriti. Primijetim da mu se svakim trenom sve više i više ispričavam.
Bože, ubila bih za cigaretu. Prsti mi žude za cigaretom.
Pokleknem samo jednom, zamrzivši samu sebe nakon što sam je popušila.
Kupim kutiju u maloj trgovini na uglu ulice. Kupnju obavim žurno,
preplavljena iznenadnim valom srama. Pokušam uvjeriti samu sebe kako
zapravo želim kupiti mlijeko, a zatim, došavši na red na blagajni - hineći da
198
Knjige.club
 Tatum & Ruby
mi je to tek tada palo na pamet - zatražim pakiranje od deset cigareta
Marlboro Lightsa, uspjevši u glasu održati notu lažnog samopouzdanja
i ležernosti. Popušim jednu u stražnjem vrtu, a potom opušak bacim u WC
školjku pa pustim vodu te uletim pod tuš, ribajući kožu dok naposljetku ne
postane crvena i nadražena, istodobno ignorirajući Freyine sve glasnije vriske
nezadovoljstva iz njihaljke u kojoj sam je ostavila pred vratima kupaonice.
Nema šanse da ću svoje dijete braniti bazdeći na dim cigarete.
Kada se Owen vrati kući, razapeta sam između osjećaja grizodušja,
nervoze i razdražljivosti, pa kada slučajno ispustim čašu vina i naposljetku
briznem u suze, on progovori: - Isa, što se zbiva? Ponašaš se neobično otkako
si se vratila iz Saltena? Događa li se nešto o čemu bih trebao znati?
Isprva uspijem samo odmahivati glavom u neuspješnom nastojanju da
zauzdam jecaje, ali zatim naposljetku ipak progovorim: - Žao mi je... tako mi
je žao. Ja... popušila sam cigaretu.
- Molim? - Nije to odgovor koji je očekivao čuti, toliko mi je jasno iz izraza
njegova lica. - Kvragu... kako i kada se to dogodilo?
- Žao mi je. - Donekle sam se smirila, ali riječi i dalje teško dolaze. - Ja...
povukla sam nekoliko dimova kod Kate, a onda danas, ne znam, jednostavno
se nisam uspjela othrvati.
- Dakle, tako. - Primi me u naručje, naslonivši bradu na moje tjeme.
Osjećam kako razmišlja o onome što će iduće reći. - Pa... ne mogu reći da sam
oduševljen. Znaš što mislim o pušenju.
- Vjeruj mi, tvoja se ljutnja ne može mjeriti s onom koju osjećam prema
sebi. Osjećala sam se ogavno - nisam mogla primiti Freyu u ruke dok se nisam
istuširala.
- Što si učinila s preostalim cigaretama?
- Bacila sam ih - odgovorim sa zadrškom. A zadrška je tu jer je to laž.
Nisam ih bacila. Ni sama ne znam zašto. Namjeravala sam - ali kutiju sam
na kraju nagurala na dno svoje torbice prije nego sam otišla pod tuš. Ionako
više neću zapaliti, pa nije ni važno, zar ne? Svede se na isto. Bacit ću ih, a onda
će moje riječi biti istinite. Ali zasad... zasad ostanem stajati u Owenovu
zagrljaju, ukočena i posramljena... jer te su riječi trenutno ipak laž.
- Volim te - izgovori u moje tjeme. - Svjesna si da je to razlog zbog kojeg
ne želim da pušiš, zar ne?
- Jesam - odgovorim glasom promuklim od plakanja. Freya u tom
trenutku zaplače, a ja se oslobodim njegova zagrljaja kako bih je uzela u
naručje.
Primijetim njegov zbunjeni pogled. Jasno mu je da nešto nije u redu...
samo ne može dokučiti što.

199
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Postupno se dani počnu nizati u nekakvom prividu svakodnevne

normalnosti, premda su tu sitnice koje me nastave podsjećati da nije tako, ili
barem na to da je ta svakodnevnica drugačija od one prijašnje. Primjerice,
čeljust mi je ukočena i bolna, a kada to ovlaš spomenem Owenu, on mi otkrije
da me protekle noći čuo kako škrgućem zubima u snu.
Druga su sitnica noćne more. Više se ne svode na puki zvuk lopate u
mokrom pijesku, niti struganje cerade po šljunčanoj stazi. Sada me progone
ljudi, službenici koji mi iz ruku otimaju Freyu, ostavljajući mi usta zamrznuta
u nijemom vrisku straha dok je odvode od mene.
I dalje ispijam kave sa svojom prednatalnom grupicom. I dalje odlazim u
knjižnicu, kao i inače. Ali Freya osjeća moju napetost i strah. Budi se noću i
plače, a ja mahnito skačem iz postelje kako bih je podigla iz kolijevke prije
nego probudi Owena. Danju je mušičava i zahtjevna, te neprestano podiže
ručice prema meni u nijemoj molbi da je primim u naručje i nosim uokolo,
što i činim dok mi njezina težina ne natjera leđa na bolan prosvjed.
- Možda joj izbijaju zubići - reče Owen, ali ja znam da problem nije u
tomu, ili barem ne isključivo u tome. Stvar je u meni. Stvar je u strahu i
adrenalinu koji mi kolaju tijelom, sipeći u moje mlijeko, isparavajući mi kroz
kožu, primajući se za nju.
Ne mogu se otresti osjećaja da sam neprestano na rubu litice, a vratni su
mi mišići poput čeličnih žica, neprestano napeti i spremni za nešto, za grom
iz vedra neba koji će razoriti krhki ekvilibrij. Međutim, kada se to naposljetku
dogodi, grom ne dođe u onom obliku u kojem sam ga očekivala.

Owen je taj koji otvori vrata. Subota je. Još sam u krevetu, a Freya
potrbuške leži pokraj mene na poplunu, njezina crvena, vlažna usta širom
otvorena, a tanašne ružičaste vjeđe sklopljene nad očima koje nemirno
vrludaju pod njima, gonjene živopisnim snovima.
Probudivši se, spazim pokraj kreveta šalicu čaja, i još nešto. Vazu s
cvijećem. Ružama.
Prizor me smjesta razbudi pa ostanem ležati, razmišljajući što sam mogla
smetnuti s uma. Nije nam godišnjica braka - to je u siječnju. Rođendan mi je
tek u srpnju. Sranje. Što sam zaboravila?
Naposljetku odustanem. Morat ću mu iskreno priznati da se ne sjećam i
upitati ga.
- Owene - nježno ga zovnem, a on dođe i podigne Freyu, koja se počela
meškoljiti, pa je privine uza se, položivši njezinu glavicu na svoje rame pa je
stavši tapšati po leđima dok se ona proteže i zijeva poput mačke koja se netom
probudila iz drijemeža.
200
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- ‘Jutro, pospanko. Jesi li primijetila čaj?
- Jesam. Hvala ti. Ali otkud cvijeće? Slavimo li nešto?
- To sam ja tebe namjeravao upitati.
- Hoćeš reći da nije od tebe? - Otpijem gutljaj čaja pa se namrštim. Mlak
je, no i dalje je mokar, a to je najvažnije.
- Ne. Pogledaj karticu.
Malena i ni po čemu posebna kartica zapakirana je u običnu, bijelu,
nezalijepljenu omotnicu i zataknuta ispod vaze. Izvučem je pa je otvorim.
Ispisana je rukopisom koji ne prepoznajem, vjerojatno cvjećarkinim. Isa,
molim te, prihvati ovo cvijeće kao ispriku za moje ponašanje. Srdačan pozdrav, Luc.
Oh, Bože.
- Dakle, hm... tko je Luc? - Owen dohvati svoju šalicu s čajem pa otpije
gutljaj, zagledavši se u mene preko njezina ruba. - Trebam li se zabrinuti?
Trudi se zvučati ležerno, kao da se šali, ali ne šali se, ili barem ne u
potpunosti. Inače nije ljubomoran, no sada u njegovu pogledu postoji nešto
upitno, nekakva sumnja, i ne mogu mu zamjeriti na tome. I ja bih si vjerojatno
postavljala ista pitanja da je on dobio crvene ruže od nepoznate žene.
- Pročitao si poruku? - upitam, shvativši da su to bile pogrešne riječi - Hoću
reći... nisam željela reći...
- Na omotnici nije pisalo ime. - Glas mu je jednoličan, a doima se
uvrijeđenim. - Pročitao sam kako bih vidio kome su poslane. Nisam njuškao,
ako si to imala na umu.
- Ne - požurim izgovoriti - naravno da nisam to imala na umu. Samo
sam... - Zastanem pa udahnem. Sve se dublje i dublje ukopavam. Nisam
uopće trebala načinjati tu temu. Pokušam se izvući, premda malo prekasno. -
Luc je Katein brat.
- Brat? - Owen podigne obrvu. - Mislio sam da je jedinica.
- Posvojeni brat, nahoče. - Stisnem karticu među prstima. Otkud mu moja
adresa? Owen se sigurno pita zbog čega se ispričava, ali što da mu kažem. Ne
mogu mu ispričati što je Luc učinio. - On... došlo je do nesporazuma dok sam
bila kod Kate. Zapravo je sve skupa smiješno.
- Zaboga - reče Owen bezbrižno. - Kada bih slao ruže zbog svakog
nesporazuma, odavno bih već bankrotirao.
- U pitanju je bila Freya - započnem oklijevajući. Moram mu ispričati, ali
tako da pritom ne prikažem Luca kao nekog manijaka. Ako mu kažem - bez
uvijanja - da je Luc bez dopuštenja uzeo moje dijete, naše dijete, od osobe
koja ga je čuvala, Owen će vjerojatno inzistirati na tomu da pozovem policiju,
a to je jedina stvar koju ne mogu učiniti. Moram mu priznati istinu, ali ne
cjelokupnu istinu. - Ja... joj, komplicirano je, ali one večeri kada smo išle na
201
Knjige.club
 Tatum & Ruby
školsku večeru, unajmila sam djevojku da pričuva Freyu. Međutim, bila je
malčice premlada i nije se znala nositi s Freyinom histerijom. Bilo je to glupo
od mene - nisam je smjela ostaviti s nekim nepoznatim, ali Kate mi je rekla
da djevojka ima iskustva... Uglavnom, Luc se igrom slučaja našao tamo pa je
ponudio djevojci da će izvesti Freyu u šetnju ne bi li je smirio. No ja sam bila
bijesna jer me nije pitao za dopuštenje prije nego ju je izveo iz kuće.
Sada se obje Owenove obrve podignu u zrak.
- Dakle, frajer ti pomogne, ti ga pošteno izribaš, a on ti sada šalje ruže?
Malo pretjerano, zar ne?
Oh, Bože. Samo pogoršavam stvari.
- Gledaj, stvari su u tom trenutku bile nešto složenije - odvratim pomalo
obrambenim tonom. - Duga je to priča. Možemo li o tomu nakon što se
istuširam?
- Naravno. - Owen bespomoćno podigne ruke u zrak. - Ne dopusti da te
ja sprečavam.
Međutim, dok grabim ručnik s radijatora i ogrćem se kućnim ogrtačem,
uhvatim ga kako promatra vazu s ružama na noćnom ormariću s izrazom lica
čovjeka koji zbraja dva i dva... i kojemu se nimalo ne sviđa dobiveni rezultat.

Kada Owen kasnije tog dana odvede Freyu do Sainsburyja kako bi kupili
kruh i mlijeko, izvadim cvijeće iz vaze pa ga naguram duboko u kantu za
otpatke pred zgradom, ne mareći za činjenicu da mi trnje bode i grebe kožu.
Preko cvijeća bacim plastičnu vreću napunjenu ovotjednim otpacima pa
sve skupa pritisnem svom snagom, kao da nakupljeno smeće može nekako
poništiti prisustvo cvijeća. Zatim zalupim poklopcem kante pa se vratim u
stan.
Ruke mi drhte dok pod mlazom vode iz slavine ispirem krv iz rana koje
je otvorilo trnje, a ja gorim od želje da nazovem Kate, Fatimu ili Theu i
ispričam im što je Luc učinio, ne bih li uz njihovu pomoć dokučila njegove
pobude. Je li se zaista pokušavao ispričati? Ili je u pitanju bilo nešto drugo,
nešto prepredenije, nešto okrutnije?
U jednom trenutku čak uzmem mobitel pa u imeniku pronađem Katein
broj - ali ipak ne nazovem. Ima dovoljno svojih briga, sve ih one imaju, i zaista
nema smisla da im dodatno raspirujem strahove zbog nečega što je zaista
mogla biti obična isprika.
Najviše me muči pitanje otkud mu moja adresa. Od Kate? Od škole? A
onda mi sine - u imeniku je. Isa Wilde. Vjerojatno nas nema mnogo s tim
imenom u sjevernom Londonu. Ne bi me bilo teško pronaći.

202
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Stanem sumanuto koračati stanom i razmišljati, mučeći samu sebe dok na
kraju ne shvatim da se moram nekako zaokupiti i distancirati od svojih misli
ako želim sačuvati razum. Popnem se do spavaće sobe pa ispraznim ladicu s
Freyinom odjećom, počevši potom odvajati premalene kombinezone koje je
nosila prije nekoliko mjeseci. Posve se zadubim u samonametnuti zadatak, a
kako hrpa probranih kombinezona raste, shvatim da kroz stisnute zube
pjevušim nekakav smiješan pop pjesmuljak koji sam čula kod Kate na radiju
i da mi je srce prestalo divlje lupati, a ruke se prestale tresti.
Izglačat ću odjeću koju je prerasla pa je spremiti u plastične kutije i
pohraniti na tavanu da tamo čeka trenutak kada - ako se to ikada dogodi -
Freya dobije mlađega brata ili sestru.
Počnem prikupljati odjeću s hrpice na koju sam je bacila, kako bih je
odnijela u prizemlje gdje obično peglam, i tek tada to primijetim. Zamrljana
je sićušnim kapljicama krvi, isteklim iz ranica koje je otvorilo trnje ruža.
Naravno, mogla bih oprati odjeću, ali nisam sigurna hoće li se mrlje isprati
iz nježne, snježnobijele tkanine, a uostalom, shvatim dok piljim u sve veće
grimizne mrlje koje poprimaju boju hrđe, ne mogu se primorati na to. Te
savršene, nevine stvarčice uništene su i ukaljane, i ja ih više nikada neću
gledati na isti način.

203
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T e noći ne uspijevam usnuti pa ležim u postelji slušajući Freyino

šmrcanje u kolijevci i Owenovo jedva čujno hrkanje uz moj bok.
Umorna sam. Neprestano sam umorna ovih dana. Nisam se pošteno
naspavala otkako se Freya rodila, ali nije samo to - nekako se više ne
uspijevam isključiti. Prisjetim se onoga što su mi posjetitelji govorili netom
nakon što se ona rodila - spavaj dok dijete spava! U tim bih im se trenucima
poželjela nasmijati u lice. Poželjela bih im reći, zar ne razumijete? Nikada više
neću moći usnuti, ne u potpunosti. Nikada više neću uspjeti uploviti u ono
stanje potpune, sveobuhvatne nesvijesti koje je bilo tako uobičajeno prije nego
se pojavila ona, stanje u koje Owen i dalje uspijeva s lakoćom kliznuti.
Jer sada imamo nju. Freyu. Ona je moje dijete i moja odgovornost. Jer
svašta se može dogoditi - može se ugušiti u snu, kuća može izgorjeti do
temelja, lisica se može uvući kroz otvoreni kupaonski prozor pa je unakaziti.
I stoga spavam tek napola, s naćuljenim ušima, spremna skočiti u svakom
trenu, a srce mi ubrza na bilo kakav znak da nešto nije u redu.
A trenutno, ništa nije u redu. I zato ne mogu spavati. Neprestano mislim
na Luca, na visokog, gnjevnog čovjeka u poštanskom uredu, te na dječaka
kojeg sam poznavala prije svih tih godina. Razmišljam i pokušavam ih
nekako stopiti.
Bio je tako prekrasan, to je misao koja mi se neprestano vraća. Ležao je na
gatu, obasjan svjetlošću zvijezda i sklopljenih očiju lijeno prstima kružio po
površini slane vode. Sjećam se da sam ležala pokraj njega, promatrajući mu
profil na svjetlosti mjesečine i osjećajući kako mi se nutrina kovitla mučninom
žudnje.
Bio je moja prva... pa, valjda je bio moja prva simpatija, premda ta riječ
ni približno ne dočarava osjećaj koji me oborio s nogu. I prije sam upoznavala
dečke, Willove prijatelje i braću svojih školskih prijateljica. No nikada nisam
ležala pokraj nekog od njih u tmini, tako blizu da bih ga mogla dodirnuti,
tako blizu dečku čija je ljepota bila tako zapanjujuća da mi je mogao slomiti
srce.
Sjećam se da sam ležala tamo, ispruživši ruku prema njegovu ramenu -
prinijevši vrške prstiju tako blizu da sam mogla osjetiti toplinu njegove gole,
preplanule kože, srebrene na mjesečini.
Sada, dok ležim pokraj svojeg djeteta i njegova oca, ne mogu a da se ne
zapitam. Zamišljam kako posežem rukom još malo dalje, a Luc se okreće na
204
Knjige.club
 Tatum & Ruby
tišini mjesečine pa otvara one zapanjujuće oči. Zamišljam kako prinosi dlan
mojem obrazu, a ja mu utiskujem poljubac, isto onako kao što sam već
jednom učinila, prije svih tih godina. Međutim, ovoga puta on ne uzmakne -
ovoga mi puta uzvrati. I tada je ponovno osjetim kako navire negdje iz dubine
mojeg bića, istu onu žudnju u kojoj se čovjek s lakoćom može utopiti.
Sklopim oči pa potisnem misao, oćutjevši vrelinu u obrazima. Kako mogu
ležati uz svojeg partnera i maštati o dječaku kojeg sam poznavala prije gotovo
dvadeset godina? Nisam više djevojčica, sada sam žena, odrasla žena s
vlastitim djetetom.
A Luc... ni Luc više nije dječak. Muškarac je, i to gnjevan muškarac. A ja
sam jedna od onih na koje je gnjevan.

205
Knjige.club
 Tatum & Ruby

P rije ponovnog okupljanja u Saltenu znali su proći mjeseci, pa i godine,

a da se ne bih čula s ostalima. Ali sada je poriv da ih čujem poput
postojanog svrbeža na koži, poput žudnje koja ključa pod površinom, poput
cigareta koje iznenada ponovno žarko priželjkujem.
Svakog se jutra probudim i pomislim na onu kutiju, još skrivenu na dnu
moje torbice, a također pomislim i na svoj mobitel i njihove brojeve
spremljene u njemu. Zar bi nam ponovno okupljanje zaista moglo tako
nauditi?
Doima se poput izazivanja sudbine, no kako dani polako prolaze, a
potreba biva sve jačom, počnem sama sebi opravdavati zamisao. Nije u
pitanju samo Lucov neželjeni dar u obliku cvijeća - premda bi mi, istini za
volju, razgovor s njima o tomu donio olakšanje. Želim se uvjeriti da su dobro,
da se uspijevaju nositi s pritiskom. Dok god se držimo naše priče - da ne
znamo i da nismo vidjele ništa - ne mogu nam ništa jer dokaza protiv nas
jednostavno nema. A ako nijedna ne odstupi od dogovorenog iskaza, teško će
nam bilo što dokazati. Međutim, zabrinuta sam. Ponajviše za Theu, zbog
njezina opijanja. Ako jedna od nas poklekne, sve ćemo nastradati. A sada
kada su pronašli Ambroseovo tijelo, telefonski poziv od policije zasigurno je
samo pitanje trenutka.
Bavim se mišlju da ih nazovem. Svaki put kada telefon zazvoni prenem
se i na zaslonu pogledam tko zove prije nego se javim. Jednom prilikom
dobijem poziv sa skrivenog broja, a ja pustim da telefonska sekretarica
preuzme poruku, ali poruke nema. Vjerojatno samo nekakav šaljivdžija,
pokušam uvjeriti samu sebe, sa strepnjom iščekujući da vidim hoće li nazvati
ponovno.
Ne nazove. No i dalje si ne mogu pomoći pa neprestano vrtim taj
sudbonosni poziv u glavi. Zamišljam policiju koja me ispituje o vremenima
pojedinih događaja i raščlanjuje našu priču do najsitnijih detalja. A u svemu
tomu postoji jedna stvar kojoj se neprestano vraćam, zamišljajući njihova
pitanja kojima glođu našu priču poput štakora koji grizu čvor konopca, ali
nikako ne uspijevam pronaći odgovor na to jedno pitanje.
Ambrose je počinio samoubojstvo jer mu je prijetio otkaz zbog nedolična
ponašanja. Jer su pronašli crteže u njegovoj svesci s crtežima, ili ateljeu, ili
bogzna gdje. Ili smo barem tako oduvijek mislile.

206
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ali ako je zaista tako, zašto smo onda na razgovor s gospođicom
Weatherby pozvane tek u subotu?
Postavljam si to pitanje nebrojeno puta usred noći dok Owen hrče pokraj
mene, ali jednostavno ne uspijevam naći nikakav smisao. Nešto u tom
vremenskom slijedu nije kako treba. Ambrose je umro u petak navečer, a taj
je dan u školi protekao posve uobičajeno - pohađale smo nastavu kao i inače,
a čak sam, tijekom večernjeg učenja i pisanja zadaće, naletjela i na
gospođicu Weatherby, koja se doimala potpuno smirenom.
Kada su pronašli crteže, i gdje? Mozak mi radi punom parom, a negdje u
njegovu prikrajku sine mi odgovor na to pitanje. Međutim, s tim se
odgovorom ne želim suočiti sama.

Naposljetku, pet ili šest dana nakon što sam nabasala na članak u
Guardianu, popustim pa pošaljem Fatimi i Thei poruku.
Je li ijedna od vas raspoložena za druženje? Bilo bi vas divno vidjeti.
Fatima odgovori prva.
Mogle bismo sjesti na kavu u subotu? Ranije ne mogu. Tri poslijepodne, negdje u
središnjem dijelu grada?
Izvrsno, odgovorim. Meni odgovara. Thea?
Thea se udostoji odgovoriti tek za dvadeset četiri sata, a i tada to učini sa
sebi svojstvenom jezgrovitošću.
P Quot u S Ken?
Potrebno mi je dobrih deset minuta da dešifriram što je pjesnik htio reći,
a kada naposljetku shvatim, Fatimin odgovor stigne prije nego uzmognem
natipkati svoj.
OK, subota u 3 poslijepodne; Pain Quotidien u South Kensingtonu. Vidimo se
tamo.

- Možeš li u subotu pripaziti na Freyu? - ležerno upitam Owena dok te

večeri objedujemo.
- Naravno. - Prinese tjesteninu namotanu na vilicu usnama pa kimne
glavom ustima punim bolonjez umaka. - Ne moraš uopće pitati. I sama znaš
kako bih volio da češće izlaziš. Koja je prigoda?
- Oh, samo sastanak s prijateljicama - odgovorim neodređeno. Govorim
istinu, ali ne želim da zna cijelu istinu - da se sastajem s Fatimom i Theom.
Počeo bih zapitkivati zašto se sastajem s njima kada nema tako dugo da sam
ih vidjela kod Kate.
- Netko koga poznajem? - upita Owen, a ja osjetim žalac ozlojeđenosti.
Problem nije u tomu da mu ne želim odgovoriti, nego u tomu što sam
207
Knjige.club
 Tatum & Ruby
uvjerena da mi prije tjedan dana uopće ne bi postavio takvo pitanje. A sve
zbog Lucova cvijeća. Owen nije rekao ni riječi kada se vratio kući i shvatio da
sam ga bacila, no i dalje razmišlja o njemu. Osjećam to.
- Samo prijateljice - odgovorim. A onda nepromišljeno dometnem: - S
tečaja za rodilje.
- Oh, sjajno, tko će sve biti tamo?
Osjetim kako mi sve lađe tonu uslijed spoznaje o laži u koju sam se
uvalila. - Owen i ja zajedno smo pohađali taj tečaj. On poznaje sve koji su
dolazili. Morat ću mu dati konkretna imena, a kako je Kate uvijek običavala
govoriti, upravo te konkretni detalji neminovno odaju.
- Hm... Rachel - odgovorim naposljetku. - I Jo, barem mislim. Nisam
sigurna tko još.
- Hoćeš li se izdojiti prije odlaska? - upita Owen posegnuvši za paprom.
Odmahnem glavom.
- Ne. Izbivat ću tek par sati. Nalazimo se na kavi..
- Nema problema - uzvrati on. - Bit će zabavno. Odvest ću je u pivnicu i
hraniti čvarcima.
Znam da se šali - barem u onom dijelu o čvarcima - no također znam da
je to rekao kako bi isprovocirao moju reakciju, stoga pristanem igrati tu igru,
navukavši na lice hinjeni izraz nezadovoljstva i zveknuvši ga preko stola po
glavi, široko nasmiješena dok igramo našu igricu bračne pantomime.
Dok kupim tanjure sa stola zapitam se postoje li u svim vezama
takvi igrokazi, ti mali rituali podražaja i reakcije?
Kada se te večeri sručimo u krevet, očekujem da će Owen utonuti u san
kao i svake druge večeri - da će uploviti u stanje besvijesti brzinom i lakoćom
na kojima sam mu počela zavidjeti, no na moje iznenađenje, on u tami
posegne prema meni, a dlan mu klizne preko mojeg još uvijek mlitavog trbuha
pa među bedra, a ja se okrenem prema njemu, osjetivši njegovo lice,
njegove ruke, i onaj čuperak rijetkih, tamnih dlaka na mjestu gdje mu se
sastaju rebra.
- Volim te - reče mi po svršetku, dok oboje ležimo na leđima, a srca nam
još uzbuđeno lupaju. - Trebali bismo ovo češće činiti.
- Trebali bismo - odgovorim. - A potom, kao da sam se tek naknadno
sjetila, dometnem. - Volim i ja tebe.
I istina je, u tom ga trenutku zaista volim, cijelim svojim srcem.
Tonem u san kada ponovno progovori, tiho i sjetno.
- Isa, je li sve u redu?
Otvorim oči u tami, osjetivši kako mi bilo ubrzava.

208
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Da - odgovorim pokušavajući zadržati smirenost i snenost u glasu. -
Naravno da jest. Zašto pitaš?
On uzdahne.
- Ne znam. Jednostavno... doimaš se nekako čudnom, nekako napetom
otkako si se vratila od Kate.
Molim te. Sklopim oči i sklupčam dlanove u pesnice. Molim te, ne čini mi
ovo, nemoj me tjerati da ti opet lažem.
- Sve je u redu - odgovorim, ne pokušavajući prikriti klonulost u glasu. -
Samo sam... valjda sam umorna. Možemo li o tomu razgovarati sutra?
- Naravno - odgovori, ali s nekim prizvukom u glasu, možda onim
razočarenja. Zna da mu nešto tajim. - Teško mi te gledati tako umornu.
Trebala bi mi dopustiti da noću češće ustajem umjesto tebe.
- Time ne bismo puno postigli, zar ne? - odvratim zijevajući. - Ne dok još
dojim. Ne bi ti preostalo ništa nego da i mene probudiš.
- Gle, već ti dugo ponavljam da bismo je trebali početi privikavati na
bočicu - započne Owen, a ja osjetim ključanje frustracije u nutrini pa joj
dopustim da se izlije, barem malo.
- Owene, možemo li, molim te, ne razgovarati o tomu sada? Rekla sam ti
da sam umorna. Želim poći na spavanje.
- Naravno - reče on, a glas mu je sada prigušen i otresit. - Oprosti. Laku
noć.
Poželim se rasplakati. Poželim ga udariti. Ne mogu se nositi i s ovim, ne
povrh svega ostaloga. Owen je jedina postojana stvar u mojem životu, jedina
stvar koja trenutno nema nikakve veze s paranojom i obmanama.
- Owene, molim te - odgovorim, a glas mi, unatoč svim nastojanjima,
zadrhti. - Molim te, nemoj biti takav.
Međutim, on ne odgovori. Ostane u tišini ležati, sklupčan ispod plahti, a
ja uzdahnem pa se okrenem zidu.

209
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Z bogom! - viknem niz ulazni hodnik. - Nazovi me ako... znaš i sam...

- Bit ćemo u redu - dovikne Owen niza stube. Gotovo ga čujem kako
koluta očima. Pogledam gore i ugledam ga na vratima, s Freyom u
naručju. - Idi. Zabavi se. Prestani strahovati. Znam se brinuti za vlastito dijete.
Znam to.
Znam, znam, a ipak, kada se ulazna vrata našeg stana na vrhu stubišta
treskom zatvore, ostavivši me samu u hodniku, osjetim onu dobro poznatu
napetost u grudima, to rastezanje nevidljive niti između mene i Freye koja me
vuče natrag, rastežući se i postajući sve duljom...
Potražim mobitel u torbici... tu je. Ključevi... tu su. Novčanik. .. gdje mi
je novčanik? Kopam po torbi, tražeći novčanik, kada mi pogled zapne za
poštanski stalak i pismo naslovljeno na mene.
Zgrabim ga, namjeravajući ga ponijeti sa sobom gore kako bih potražila
novčanik, no tada se dogode dvije stvari, gotovo u isto vrijeme.
Prvo, napipam novčanik u džepu svojih traperica i tako dokučim gdje je.
I drugo... drugo je da primijetim kako pismo na sebi ima poštanski žig Saltena.
Srce mi počne ubrzano lupati, no pokušam smiriti samu sebe ponavljajući
si kako nema razloga za paniku. Da je u pitanju službena pošiljka od policije,
zasigurno bi bila frankirana, a ne samo pečatirana, a sve bi skupa izgledalo
mnogo službenije - adresa bi bila strojno ispisana, u jednoj od onih omotnica
s plastificiranim prozorčićem.
Ovo je nešto posve drugo - smeđa A5 omotnica kroz koju mogu napipati
nekoliko listova papira.
Rukopis nije Katein. Adresa je ispisana urednim, velikim tiskanim
slovima, nimalo nalik Kateinim zavojitim petljama i škrabotinama.
Bi li to moglo biti nešto od škole? Možda fotografije s večere?
Na trenutak oklijevam, razmišljajući o tomu da vratim omotnicu natrag
na stalak pa se pozabavim njome po povratku. No znatiželja ipak prevlada pa
zarinem prst ispod preklopa omotnice i rastrgam ga.
Unutra nađem svežanj papira, tri ili četiri lista, no čini se da su u pitanju
fotokopije - i to crteži, a ne pisma. Primivši jedan od rubova, protresem snop
listova, tražeći naslovnu stranicu koja bi mi otkrila o čemu se radi, a kad
listovi zalepršaju prema tlu, učini mi se da mi je nečiji dlan obavio srce i
stisnuo ga, tako snažno da mi grudima sijevne bol. Sva krv oteče mi iz lica,
210
Knjige.club
 Tatum & Ruby
a vršci prstiju iznenada su mi hladni i obamrli, i na trenutak se upitam je li
ovo možda srčani udar - izgleda li srčani udar poput onoga što sada osjećam?
Srce mi nepravilno preskače u grudima, a svaki je udisaj plitak i bolan.
No kada začujem zvuk s vrha stuba, iznenada me obuzme poriv za
samoodržanjem pa se spustim na sve četiri, sumanuto skupljajući slike,
prožeta očajem koji niti ne pokušam prikriti.
Tek kada ih sve vratim u sigurnost omotnice dopustim si porazmisliti o
onome što se dogodilo, o onome što sam vidjela, pa prinesem dlanove licu
osjetivši vrelo rumenilo svojih obraza i snažno pulsiranje iz dubine svojeg
bića. Tko ih je poslao? Kako je znao?
Iznenada je potreba da izađem i sastanem se s Theom i Fatimom snažnija
nego ikad pa drhtavim rukama gurnem omotnicu duboko u svoju torbu i
silovito povučem ulazna vrata zgrade.
Zakoračivši na ulicu, začujem zvuk iznad sebe pa pogledam gore i
ugledam Owena i Freyu kako stoje pokraj otvorenog prozora na katu. Owen
drži Freyinu bucmastu ručicu pa, kada spazi kako se okrećem prema njima,
mahne njome u svečani pozdrav.
- Hvala Bogu! - reče. Smije se, istovremeno pokušavajući spriječiti Freyu
da mu izmigolji iz zagrljaja. - Već sam počeo misliti da namjeravaš cijelo
poslijepodne provesti u hodniku!
- O-oprosti! - promucam, znajući da mi obrazi i dalje gore, a ruke drhte. -
Provjeravala sam raspored vožnje vlakova.
- Bok, mamice - reče Owen, no Freya se ponovno propne, iskoristivši
njegovo tijelo kao oslonac, udarajući ga svojim debeljuškastim nožicama i
pokušavajući ga prisiliti da je spusti pa se on sagne i pusti je. - Bok, ljubavi -
reče on ponovno se uspravivši.
- Bok - uspijem procijediti kroz grlo, tako bolno i nadraženo da imam
osjećaj kako je u njemu zapelo nešto glomazno, nešto što mi ne dopušta da
govorim ili gutam. - Vidimo se kasnije.
A potom pobjegnem ne mogavši više izdržati pogled na njega.
Fatima već sjedi za stolom u Le Pain Quotidienu u trenutku kada
zakoračim unutra, a jedan pogled na nju, ukočenu i potpuno uspravnu dok
prstima nervozno lupka po stolu, otkrije mi sve što trebam znati.
- I ti si ih dobila? - upitam kliznuvši na sjedalo. Ona kimne, lica blijeda
poput krpe.
- Jesi li znala?
- Jesam li znala što?
- Jesi li znala da ću ih dobiti? - prosikće.
- Molim? Ne! Naravno da ne. Kako ti to uopće može pasti na um?
211
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Pa, trenutak... ovaj sastanak. Sve se činilo pomalo... isplaniranim?
- Fatima, ne. - Oh, Bože, stvari su čak i gore nego sam pretpostavljala. Ako
Fatima sumnja da sam upletena u ovo... - Ne! - Pomisao da može posumnjati
kako sam imala nekakve veze s ovim, a da je ne bih pokušala upozoriti i
zaštititi, tjera me na plač. - Naravno da nisam ništa znala - kako možeš uopće
pomisliti nešto takvo? Bilo je to potpuna slučajnost. I ja sam ih dobila.
Izvučem jedan kut omotnice iz svoje torbe, a ona ostane zuriti u mene na
trenutak koji se učini poput vječnosti. Potom naizgled u potpunosti shvati
težinu svojih riječi pa zarine lice u dlanove.
- Isa, oprosti mi - ne znam gdje mi je bio zdrav razum. Jednostavno sam...
Priđe nam konobar, a ona se zaustavi, zagledavši se u njega kada nas
upita: - Mogu li vas poslužiti nečim, moje dame? Kavom? Kolačima?
Fatima dlanom protrlja lice, a ja shvatim da očajnički pokušava posložiti
misli i daje potresena jednako kao i ja.
- Imate li čaj od metvice? - upita naposljetku, a konobar kimne glavom pa
se sa smiješkom okrene prema meni. Imam osjećaj da mi je lice plastično,
umjetno, poput maske prpošnosti presvučene preko bezdana ispunjena
strahom, no nekako uspijem progutati nervozu unatoč osjećaju da mi je grlo
zatvoreno.
- Ja ću... ja ću kapučino, molim vas.
- Biste li htjeli štogod pojesti?
- Ne, hvala - odgovori Fatima, a ja se uhvatim kako silovito odmahujem
glavom, slažući se s njezinim riječima. Ne mogu se oteti dojmu da bi me hrana
samo ugušila kada bih je pokušala progutati.
Konobar nestane kako bi nam donio naručeno kada se ulazna vrata
silovito otvore, a zvonce na njima zazvoni. Fatima i ja istovremeno
podignemo pogled i ugledamo Theu, skrivenu iza tamnih naočala ispod kojih
u oči upada jarko crveni ruž, na brzinu nanesen na usne, kako se sumanuto
osvrće oko sebe. Kada joj se pogled konačno spusti na nas, trgne se pa nam
priđe odlučnim korakom.
- Kako si znala? - Gurne mi omotnicu pod nos, nadvivši se nada mnom. -
Kako si, jebote, znala? - Gotovo povikne riječi, a omotnica u njezinu dlan
zadrhti od žestine kojom ih izgovori.
- Thee... ja... - Ali grlo mi se ponovno stisne i ne mogu izgovoriti riječi.
- Thea, smiri se. - Fatima ustane sa svoje stolice, pruživši dlanove pred
sebe. - I ja sam je pitala isto to. Ali u pitanju je puka slučajnost.
- Slučajnost? Malo prevelika jebena slučajnost! - ispljune Thea, a onda joj
se upali lampica. - Čekaj, i ti si ih dobila?

212
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Jesam. Isa također. - Fatima pokaže prema omotnici koja mi viri iz
torbice. - Nije znala da će pristići, baš kao ni nas dvije.
Thea pogleda Fatimu pa mene, a onda gurne svoju omotnicu natrag u
svoju torbu pa sjedne na slobodno sjedalo.
- Dakle... ne znamo tko ih je poslao?
Fatima usporeno odmahne glavom, no potom reče: - Ali imamo prilično
jasnu predodžbu o tomu otkud su došle, zar ne?
- Ne razumijem, što želiš reći?
- Što misliš da želim reći? Kate je rekla da je uništila sve... sve slike ove
vrste. Ili je lagala, ili su ove slike došle iz škole.
- Sranje - ispljune Thea tako silovito da je konobar koji se već neko vrijeme
motao oko stola, kako bi primio njezinu narudžbu, neprimjetno klisnuo dalje,
odlučivši pričekati neki bolji trenutak. - Jebeni, usrani, pizdunski drkaroši. -
Zarine glavu u dlanove, a ja primijetim da su joj nokti izgriženi do mesa i da
joj iz razrovane kožice oko noktiju curi krv. - Hoćemo li je pitati?
- progovori naposljetku. - Hoćemo li pitati Kate?
- Mislim da to ne bi imalo previše smisla, zar ne? - reče Fatima sumorno.
- Ako ona stoji iza ovoga, ako je ovo njezin pokušaj ucjene, tada se itekako
potrudila maskirati svoj rukopis i poslati pošiljke anonimno, tako da sumnjam
kako bi nam sve priznala čim je upitamo je li ona poslala slike.
- To ne može biti Kate - ispalim točno u trenutku kada konobar dođe s
našim narudžbama pa grimiznih obraza ostanemo sjediti u tišini, čekajući da
on stavi naše napitke na stol i primi od Thee narudžbu za dupli espreso. Kada
se on udalji, ponovim, ovoga puta tiše: - Ne može biti. Jednostavno ne može
- kakav bi ona, zaboga, mogla imati motiv da učini takvo što?
- Ne sviđa mi se ta pomisao ništa više nego tebi - otrese se Fatima. - Sranje.
Sranje, ovo je takvo jebeno sranje. Ali ako ih Kate nije poslala, tko je onda to
učinio? Škola? Koji bi bio njihov motiv u svemu tome? Vremena su se
promijenila, Isa. Sudovi više ne osuđuju školarke, tvrdeći da se ni one nisu
ponijele poput anđela - ovo bi predstavljalo veliki skandal, jednostavnim
rječnikom - spolno zlostavljanje u školi, a Salten House našao bi se u središtu
svega. Način na koji su riješili cijelu situaciju bio je zapanjujuće aljkav i ako
sve izađe na vidjelo, oni mogu izgubiti čak i više od nas.
- Nismo bile zlostavljane - reče Thea. Skine svoje sunčane naočale, a ja
ugledam duboke tamne sjenke oko njezinih očiju.
- Ambrose je bio mnogo toga, ali nije bio zlostavljač.
- To nije ono što je bitno u ovoj priči - odgovori Fatima.
- Kakve god bile njegove pobude, zloupotrijebio je svoj položaj. To je
činjenica i znaš to jednako dobro kao i ja. Bio je neodgovorna budala.
213
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Bio je umjetnik - usprotivi se Thea. - I nikada nije ni dotaknuo bilo koju
od nas, ili mi možda želiš reći da je ipak bilo drugačije?
- Ali mediji to neće tako vidjeti! - prosikće Fatima. - Thea, probudi se! Ovo
je motiv! Zar ne razumiješ to?
- Motiv za što... za njegovo samoubojstvo? - Theino je lice na trenutak
zbunjeno, no u tom trenutku progovorim ja, nacrtavši joj ono što sama ne
vidi.
- Motiv za nas... da ga ubijemo, zar ne, Fatima? To je ono sto pokušavaš
reći.
Ona kimne, njezino lice blijedo naspram hidžaba boje tamnoga vina, a ja
ponovno osjetim da mi se grlo steže i guši me. Pred očima mi zaigraju prizori
- Ambroseovi odmjereni potezi olovkom, krivulja ovdje, ravna crta ondje,
busen kose... tijelo s prikaza promijenilo se tijekom godina, ali lice, moje lice,
i dalje je nepogrešivo moje, užasavajuće moje, čak i nakon svib tih godina ono
i dalje zuri s papira, nimalo sramežljivo i tako izrazito... izrazito ranjivo...
- Molim? - Thea se nervozno nasmije. - Ne. Ne! To je suludo! Tko bi u to
povjerovao? Jednostavno ne vidim logiku!
- Gledaj ovamo - reče Fatima umorno. - Prije sedamnaest godina nismo
mislile na sebe, sagledavale smo pronalazak slika isključivo iz jedne
perspektive - Ambroseove. Ukratko, za njega je njihov pronalazak
predstavljao katastrofu. No pokušaj sada sve sagledati u svjetlu iskustva i
grubih činjenica. Što bi pomislila da danas nešto ovakvo ugledaš u novinama?
Da imaš grupicu djevojaka zatvorenih u internatu koje njihov nastavnik
smekšava i obrađuje, a jedna od njih je i njegova kći. Čula si Kate - ljudi u selu
već nagađaju o tomu je li ju Ambrose zlostavljao ili ne. Što misliš da će se
dogoditi ako ove slike isplivaju sada, nakon što ih je Kate pokušala izbrisati s
lica zemlje? Takvo bi što iz temelja promijenilo naš odnos s Ambroseom,
Thee. Preko noći bismo se iz njegovih učenica pretvorile u njegove žrtve. A
žrtve ponekad uzvrate udarac.
Šapuće, pa su joj riječi jedva čujne uz sve komešanje i buku kafića, no
iznenada me obuzme poriv da joj dlanom začepim usta, da joj kažem da
umukne, da se stiša, zaboga. Jer ima pravo. Zakopale smo tijelo. Nemamo
nikakav alibi za noć kada je umro. Čak i ako sve skupa ne bi dospjelo na sud,
ljudi bi govorkali.
Theina kava pristigne tijekom podulje tišine koja uslijedi pa sjedimo i
pijuckamo, svaka pogubljena u svojem svijetu, svaka zaokupljena
razmišljanjima o mogućim posljedicama skandala po naše karijere, naše veze,
našu djecu...
- Tko onda? - Thea naposljetku prekine tišinu. - Luc? Netko iz sela?

214
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne znam - uzdahne Fatima. - Što god rekla maločas, ne vjerujem da je
Kate ovo poslala, jednostavno ne vjerujem. Međutim, ostaje činjenica da je,
poslala ih ili ne, lagala o tomu da ih je uništila. Ovo nisu one iste koje su nam
pokazali u školi, zar ne?
- Iznenadila bi se - odgovori Thea gotovo otresito - ali divljenje pozama
koje zauzimam na tim slikama nije mi bila prva stvar na pameti toga dana.
Isa? Sjećaš li se ti?
- Ne znam - odgovorim usporeno. Pokušavam se prisjetiti slika raširenih
po stolu. Sjećam se da je tamo bilo pet ili šest listova papira, a samo sam na
jednom bila ja sama, ili barem mislim daje bilo tako... Kriste, tako se teško
prisjetiti. Ali ujedno sam sigurna - omotnica koju sam toga dana dobila
sadržavala je tri ili četiri lista, i puno više slika nego je bilo rašireno na
stolu gospođice Weatherby. - Mislim da imaš pravo - odgovorim naposljetku.
- Ne mislim da su to one iste slike kojih se škola dokopala. Osim ako nisu
neke zadržali, ne pokazavši nam ih. A onih koje su nam pokazali... bilo ih je
premalo da bi njima prekrili ove. Kako god, mislim da Fatima ima pravo -
škola ne dobiva ništa slanjem ovih slika. Štoviše, mogu izgubiti
jednako mnogo koliko i mi.
- Tko onda? Luc? - Thea odlučno zatraži odgovor. Bespomoćno slegnem
ramenima. - Mary Wren? I čemu, je li to upozorenje ili se netko želi pobrinuti
da ne nastradamo? Je li moguće da nam Kate šalje crteže kako bismo znale
za njih i kako nas netko u budućnosti ne bi mogao iznenaditi njima?
- Sumnjam - odgovorim. Voljela bih da mogu povjerovati u tu verziju
događaja - verziju koja ne uključuje neprestano okretanje preko ramena u
iščekivanju zahtjeva koji će neminovno doći nakon slika. - U pitanju su
fotokopije, ne originali. Zašto poslati kopije? - Premda, čak i dok izgovaram
te riječi, mogu vidjeti Kate kako pokušava, ali se ne uspijeva odvojiti od
originala. Na kraju krajeva, već se godinama grčevito drži za svaki djelić
svojeg oca koji joj je preostao.
- Je li moguće da nas pokušava upozoriti na njihovo postojanje? - upita
Thea, ali glasom u kojem nema pravog uvjerenja. Odmahnem glavom.
- Rekla bi nam za njih dok smo bile u Mlinu. Ne bi ih slala sada... to
jednostavno nema smisla.
- Imaš pravo... - reče Fatima. - Odabir trenutka posve je pogrešan.
Njezine me riječi podsjete na nelagodnu jeku u mojoj glavi pa se iznenada
prisjetim svojih noćnih sumnji koje su primitak slika i strah od onoga što bi
on mogao značiti gotovo potisnuli iz mojeg uma.
Progutam ostatke svojeg kapučina pa spustim šalicu, a ona zazveči
dodirnuvši tanjurić, odavši tako moju nervozu zbog onoga što ću im upravo
reći. Tako žarko želim da se pokaže kako nemam pravo. Tako žarko
215
Knjige.club
 Tatum & Ruby
priželjkujem da mi Fatima i Thea objasne svu dubinu moje zablude i odagnaju
sumnje - ali nisam sigurna da je to moguće.
- Pa, to je ono o čemu sam zapravo željela razgovarati s vama - nevoljko
započnem, a Fatima i Thea podignu poglede prema meni. Ponovno progutam
slinu kako bih navlažila osušeno grlo, osjetivši u tom trenutku na njemu svu
gorčinu kofeina.
- To je... u pitanju je nešto o čemu sam dosta razmišljala, o
trenutku otkrića slika... ne ovih danas - dometnem, primijetivši
njihovu zbunjenost.
- Mislim na one koje su nam pokazali u školi.
- Kako to misliš - namršti se Fatima - o trenutku otkrića slika?
- Dan Ambroseove smrti protekao je potpuno uobičajeno, zar ne? - Obje
kimnu glavama. - To je ono što me zbunjuje. Ako je škola znala za slike, ako
su razgovarali s Ambroseom o njima, zašto su čekali dvadeset četiri sata prije
nego su nas suočili s njima? I zašto su se prilikom razgovora s nama ponašali
kao da nisu sigurni tko ih je naslikao?
- J-jer - Thea zausti, ali se onda zaustavi, pokušavajući posložiti misli. -
Hoću reći, oduvijek sam mislila da su najprije razgovarali s nama, ostavivši
razgovor s njim za kasnije. Moralo je biti tako, zar ne? U suprotnom bi već
znali da su crteži njegovi - on to ne bi porekao, zar ne?
Međutim, Fatima je već dokučila kamo sve ovo vodi. Lice joj je blijedo,
njezine tamne oči usredotočene su na moje, a u njima nazirem neki novi strah
zbog kojega sam još uplašenija.
- Razumijem što pokušavaš reći. Ako nisu razgovarali s Ambroseom,
otkud je on mogao znati da će sve isplivati na vidjelo?
Kimnem, bez riječi. Nadala sam se, protivno zdravom razumu, da će
Fatima - smirena, razborita Fatima, sa svojim bistrim umom i logičkim
zaključivanjem - uspjeti pronaći rupu u mojoj teoriji. Sada vidim da rupe
nema.
- Pretpostavljam - nastavim usporeno - zapravo, nije to pretpostavka,
mislim da možemo biti gotovo posve sigurne u to da je škola te crteže dobila
tek nakon Ambroseove smrti.
Nastupi tišina. Dugačka tišina prožeta osjećajem jeze i užasa.
- Dakle, ono što želiš reći... - progovori Thea naposljetku, a ja vidim da
joj mozak radi punom parom, da pokušava pronaći neko drugo rješenje, bilo
što osim očitog zaključka oko kojeg sve tri obilazimo kao oko vruće kaše. -
Ono što želiš reći...
Zastane.

216
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Tišina ispuni zrak, a buka kafića iznenada se učini dalekom, gotovo
prigušenom u usporedbi s riječima koje mi vrište u glavi.
Ne mogu vjerovati da ću ih izgovoriti naglas, no netko to mora učiniti.
Udahnem kako bih se natjerala napokon ih izbaciti iz sebe.
- Ono što želim reći jest da ga je netko ucjenjivao... i da je znao kako će
crteži dospjeti u ruke škole pa je djelovao prije nego što mu govna eksplodiraju
u lice... ili...
No tada i ja zastanem jer ne mogu izgovoriti ono posljednje. Mogućnost
je previše užasavajuća i mijenja sve - ono što se dogodilo, ono što smo učinile,
i najviše od svega, moguće posljedice.
Na kraju Fatima izgovori ono što ja ne mogu; Fatima, koja je naviknuta
davati loše vijesti i turobne informacije - dijagnoze koje iz temelja mijenjaju
život, rezultate pretraga od kojih klecaju koljena. Ona proguta posljednji
gutljaj svojeg čaja od metvice pa završi rečenicu umjesto mene, bez ikakve
emocije u glasu.
- Ili ga je netko ubio - reče.

217
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D ok se vozim kući podzemnom željeznicom imam osjećaj da mi se

činjenice vrtlože i sudaraju u glavi, slažući se i preslagujući, kao da
ću možda shvatiti sve i pronaći smisao ako promiješam karte koje imam i špil
posložim nekim drugim redoslijedom.
Suučesnica u umorstvu. Možda čak i osumnjičenica ako Fatima ima
pravo.
To mijenja ama baš sve, a spoznaja o onome u što smo se nesvjesno uplele
naizmjence me oblijeva valovima hladnoće i vrućine. ljuta sam - i više nego
ljuta. Bijesna sam. Bijesna sam na Fatimu i Theu jer me nisu uspjele
razuvjeriti. Bijesna sam na sebe jer nisam ranije zbrojila dva i dva.
Sedamnaest godina potiskivala sam bilo kakve misli o onome što smo učinile
te noći. Sedamnaest godina trudila sam se ne misliti o onome što se dogodilo,
trudeći se zakopati uspomene pod planinu tričarija, svakodnevnih briga i
planova.
Trebala sam razmišljati o tome.
Trebala sam mozgati o tomu svakoga dana, propitkivati svaku
mogućnost. Jer sada kada sam uspjela otpetljati tu jednu nit, cijela se tapiserija
prošlosti počinje rasplitati.
Što više razmišljam o tom danu, to sam sigurnija da su slike isplivale na
površinu tek onoga jutra, jutra nakon Ambroseove smrti. Razgovarala sam s
gospođicom Weatherby noć prije, za večerom. Raspitivala se o mojoj majci i
planovima koje imam za vikend. Nije bilo nikakvih naznaka onoga što će
uslijediti, nikakve naznake grubog iznenađenja i bijesa s kojim ćemo se suočiti
sljedećeg dana. Moguće je da je bila uistinu izvanredna glumica - ali zašto?
Škola nije imala nikakvog razloga čekati prije nego nas suoči sa svime. Da je
gospođica Weatherby vidjela te slike u petak, dovukla bi nas u svoj ured istoga
dana.
Ne, zaključak je neminovan: crteži su se pojavili tek nakon Ambroseove
smrti.
Ali tko? I posve sigurno mnogo važnije, zašto?
Netko tko gaje ucjenjivao, netko tko je napokon ostvario svoje prijetnje?
Ili netko tko ga je ubio, pokušavajući to prikriti nudeći motiv za njegovo
samoubojstvo?

218
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ili... je li moguće... je li moguće da ih je Ambrose, shrvan kajanjem, sam
poslao prije nego sije ubrizgao smrtonosnu dozu?
Prekrižim tu mogućnost gotovo smjesta. Ono što je Ambrose činio
crtajući nas možda i jest bilo pogrešno, i zakonski i etički gledano; zlouporaba
položaja, kako je Fatima to nazvala. Možda je s vremenom čak i sam to
shvatio.
Međutim, apsolutno sam uvjerena da, što god u tom trenutku osjećao,
Ambrose nikada ne bi poslao te crteže školi. Ne zato da bi sebe poštedio
sramote, nego zato što nam nikada ne bi priuštio onakvo javno poniženje
kakvo je uslijedilo, nikada ne bi Kate priuštio takvo što. Njegova privrženost,
njegova ljubav prema nama, bila je prevelika. I dok vlak trešti drmusajući
se kroz tunel, a prašnjavi mi vjetar svojom toplinom zapljuskuje lice, shvatim
da je to jedina stvar u koju sam potpuno sigurna, zaista nas je volio, koliko
zbog Kate, toliko i zbog nas samih.
Tko onda?
Ucjenjivač iz sela, netko tko je jednoga dana došao do Mlina i tamo
posvjedočio nečemu za što je mislio da može iskoristiti?
Gotovo poželim daje tako. Jer alternativa... alternativa je gotovo
nezamisliva. Umorstvo.
A ako je tako, puno je manje ljudi koji su imali motiv.
Luc zasigurno nije jedan od njih. On je najviše izgubio Ambroseovom
smrću. Izgubio je dom, sestru i poočima. Izgubio je sigurnost koju je dotad
imao.
Nije u pitanju ni netko od mještana Saltena, barem ja ne vidim tko. Možda
su ga i ucjenjivali, ali nisu imali povoda ubiti čovjeka koji je bio jedan od njih.
Dakle, tko onda? Tko je imao pristup crtežima, pristup njegovoj skrivenoj
zalihi heroina, a bio je u kući prije njegove smrti?
Prislonim dlanove na sljepoočnice, pokušavajući dokučiti rješenje, a
istodobno nastojeći ne razmišljati o posljednjoj dionici razgovora između
Fatime, Thee i mene dok smo hodale prema postaji South Kensington,
skrivene iza sunčanih naočala koje su nam štitile oči od nemilosrdnog, vrelog
ljetnog sunca.
- Slušajte, postoji još nešto... - rekla je Thea pa se ukopala pred
nadsvođenim ulazom u postaju podzemne željeznice, gurnuvši jedan prst u
usta.
- Prestani gristi nokte - upozorila ju je Fatima, ali nimalo grubo, već sa
zabrinutošću u glasu. - Što to? Reci nam.
- Ima... Ima veze s Kate. I Ambroseom. Sranje. - Zarinula je prste u svoju
kratku kosu, a lice joj se doimalo krutim od straha. - Ne. Ne, nije važno.

219
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne možeš nam natuknuti nešto takvo, a onda nam ne reći do kraja. -
Položila sam dlan na njezinu nadlakticu. - Uostalom, očito je da te to izjeda.
Ispljuni, što god to bilo. Osjećat ćeš se bolje. Znaš kako kažu - teret je lakše
podnijeti udvoje?
- Jebeš to - grubo je otresla Thea. - Takav nas je pristup i uvalio u ova
govna. - Lice joj se namrštilo, a potom je nastavila: - Gledajte, ono što ću vam
sada reći... nemojte misliti da vjerujem... ne želim da vi pomislite...
Staloženost ju je izdala, a ona je prste gurnula pod most naočala, primivši
vršcima prstiju korijen svojeg nosa. Fatima i ja, pak, ostale smo čekati u tišini,
svjesne da ćemo jedino tako iskamčiti priznanje iz nje.
Naposljetku nam se povjerila.
Ambrose je planirao poslati Kate dalje od sebe. I to smjesta. U neki drugi
internat.
Povjerio se Thei samo tjedan dana prije svoje smrti, u stanju potpunog
pijanstva. Kate, Fatima i ja plivale smo u vodama Nizrječja, no Thea je ostala
s Ambroseom u Mlinu, gdje je on ispijao crno vino zureći u nadsvođeni strop
i pokušavajući se pomiriti s odlukom koju nije htio donijeti.
- Raspitivao se o školama - rekla je Thea. - O tomu kakav je Salten u
usporedbi s drugim mjestima na kojima sam bila. O tomu mislim li da me
tako učestala promjena škola sjebala. Bio je pijan, jako pijan i donekle
nesuvisao, no tada je rekao nešto o sponi koja veže dijete i roditelja, a mene
je nešto prostrijelilo, neka hladnoća. Govorio je o Kate.
Duboko udahne, kao da joj je ta spoznaja i dan-danas potresna.
- Rekla sam mu: „Ambrose, ne čini to. Slomit ćeš joj srce.“ Isprva nije
odgovarao, no naposljetku je rekao: „Znam. Ali ja jednostavno... Ne mogu
dopustiti da se ovo nastavi. Pogrešno je.“
Što da se nastavi? Thea ga je pritisnula pitanjima, ili je barem pokušala,
no tada smo se mi vratile s plivanja, a Ambrose je odmahnuo glavom i uzeo
bocu s vinom pa se stubama povukao do svojeg ateljea, zatvorivši vrata za
sobom prije nego smo mi uletjele u Mlin cijedeći vodu iz kose i hihoćući se.
Ostatak te večeri i cijeli naredni tjedan, Thea je provela promatrajući Kate
i pitajući se zna li ona što joj otac namjerava učiniti? Zna li?
A zatim je Ambrose umro. A sve se drugo raspalo.
Ne mogu dopustiti da se ovo nastavi. Thein glas, koji ponavlja Ambroseove
riječi, odzvanja mi u mislima dok koračam od postaje podzemne željeznice,
toliko zaokupljena vlastitim mislima da gotovo i ne primjećujem vrelinu
poslijepodnevnog sunca na svojem zatiljku.
Pogrešno je. Što je time htio reći? Pokušam se domisliti što je Kate mogla
skriviti, što je bilo tako gadno daje razmišljao o tomu daje pošalje od sebe - ali

220
Knjige.club
 Tatum & Ruby
ne uspijem. Svjedočio je tomu kako Kate, i mi zajedno s njom, niže greške i
upitne odluke tijekom cijele te godine. Isprobavale smo alkohol, koketirale s
drogama, upoznavale svoju seksualnost, a on nije rekao ni riječi. S
obzirom na njegovu prošlost to i nije bilo tako neobično; nije bio netko tko bi
imao pravo baciti prvi kamen. Umjesto predbacivanja, promatrao je sve s
ljubavlju, pokušavajući upozoriti Kate i nas ostale kada bismo se izložile
pogibelji, ne osuđujući nas pritom. Sjećam se samo jednog trenutka kada se
istinski naljutio. Bilo je to kada je Kate uzela nekakvu tabletu u disku.
Jesi li luda? vikao je zarinuvši prste u svoju neobuzdanu kosu, razbarušivši
je tako temeljito da se doimala poput štakorskog gnijezda. Znaš li što te stvari
rade tvojem tijelu? Što fali običnoj travi, dovraga?
Ali čak je ni tada nije kaznio, ni tada joj nije zabranio izlaske - sve se svelo
na njegovo razočarenje i zabrinutost. Bilo mu je stalo do nje, do nas. Bilo mu
je stalo do naše dobrobiti. Odmahivao je glavom kada bismo pušile,
promatrao s tugom u očima kada bi se Thea pojavila s flasterima i zavojima
preko čudnih posjekotina i opeklina. Savjetovao nas je i nudio pomoć kada
bismo to tražile. Ali to je bilo to. Nije bilo osude, nije bilo moraliziranja. Uz
njega nikada nismo osjećale krivnju ili posramljenost.
Sve nas je volio. Ali više od ičega na svijetu, volio je Kate - volio ju je tako
snažnom privrženošću da mi je to ponekad oduzimalo dah. Možda je to bilo
zbog činjenice da su tako dugo bili sami, od trenutka kada joj je mati umrla -
ali ponekad sam znala uočiti nešto u načinu na koji ju je promatrao, u
načinu na koji bi joj zataknuo odbjegli pramen kose za uho, čak i u načinu na
koji ju je ovjekovječivao na svojim crtežima, kao da je pokušava... možda ne
zarobiti u punom smislu te riječi, ali svakako uhvatiti njezinu suštinu koja će
mu omogućiti da djelić nje zauvijek sačuva, tamo gdje ga nitko nikada neće
moći oteti od njega. Na neki me način to podsjećalo na divljenje koje
bih ponekad uočila i kod svojih roditelja, ali drugačije, prigušeno, kao nešto
što promatram kroz zamagljena stakla ili izdaleka. Kod Ambrosea je to
divljenje bilo poput vatre koja plamsa divljim, zasljepljujućim plamenom.
Volio nas je, ali Kate je bila neraskidivi dio njega. Bilo je nezamislivo čak
i pomisliti da bi je mogao poslati od sebe.
Što je onda bilo tako pogrešno da je osjećao kako nema izbora doli
odvojiti se od nje?
- Jesi li sigurna? - upitala sam Theu ne mogavši se oteti osjećaju da je cijeli
moj svijet poput snježne kugle koju je netko upravo protresao pa odložio da
se pahulje slegnu.
Ona je samo kimnula glavom, a kada se nisam htjela pomiriti tim
odgovorom, dometnula je: - Zar misliš da bih nešto takvo pogrešno shvatila?
Ne mogu dopustiti da se ovo nastavi...
221
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Što se dogodilo, Ambrose? Je li Kate učinila nešto? Ili... pomisao mi
uskovitla želudac... je u pitanju bilo nešto drugo? Nešto od čega je Ambrose
pokušavao zaštititi Kate? Ili nešto što je sam skrivio?
Ne znam. Ne mogu odgovoriti na sva ta pitanja, no sva mi se ona
kovitlaju glavom dok mi noge grabe ulicom i smanjuju udaljenost između
postaje i doma.
Ulica u kojoj stanujemo sve je bliže i uskoro ću morati potisnuti te misli u
stranu pa ponovno postati Owenova partnerica i Freyina majka.
Ali pitanja mi ne daju mira, napasna poput stvorenja s krilima i pandžama
koja se zalijeću u mene, pa uplašeno zastajkujem dok hodam, okrećući glavu
od njih u nadi da ću ih tako izbjeći, ali mi to ne polazi za rukom.
Što je učinila? Koji je grijeh zavrijedio progon iz obiteljskog doma? Što je
učinila da je zavrijedila takvu kaznu? I što je bila spremna učiniti ne bi li
spriječila njezino izvršenje?

222
Knjige.club
 Tatum & Ruby

S uučesnica u umorstvu.
Suučesnica u umorstvu.
Koliko god puta odvrtjela te riječi u glavi, njihovo mi značenje izmiče.
Suučesnica u umorstvu. Kazneno djelo koje podrazumijeva zatvorsku kaznu.
Prozorske rolete spuštene su kako bi spriječile prodor večernjeg sunca pa
držeći Freyu u naručju, u tmini svoje spavaće sobe, ponavljam te riječi tako
dugo dok me ne zapljusne val studenog užasa. Suučesnica u umorstvu.
A potom mi se upali lampica, poput iznenadnog bljeska u tmini.
Oproštajna poruka. Nešto za što se mogu uhvatiti.
Dojim Freyu, pokušavajući je uspavati. Gotovo je usnula, no kada je
pokušam odvojiti od sebe, zgrabi me svojim snažnim malim prstićima poput
majmuna pa iznova nađenom odlučnošću počne ponovno sisati, zarivši svoje
lice u moje grudi kao da se želi ponovno vratiti u sigurnost mojega tijela.
Prođe minuta, a ja shvatim da se ona neće dati odvojiti bez borbe pa
uzdahnem i sručim se natrag u naslon stolice za dojenje, a misli mi se vrate
maloprijašnjoj mantri, ponovno zapevši u istom krugu.
Ambroseova poruka. Oproštajna poruka. Kako je mogao napisati poruku
ako je bio ubijen?
Pokušam se prisjetiti, ali danas se sjećam samo djelića i ulomaka, te
načina na koji se rukopis pred kraj raspao u izvitoperena slova. Siguran sam u
svoju odluku... molim te, najdraža Kate, da pokušaš razumjeti kako ovo činim s
ljubavlju - posljednje što mi je preostalo u nastojanju da te zaštitim... Volim te i stoga
ne odustaj: živi, voli, budi sretna. I ponad svega, ne dopusti da sve ovo bude uzalud. |
Ljubav. Zaštita. Žrtva. To su riječi koje su mi se usjekle u pamćenje i koje
dalje nosim u sebi nakon svih tih godina. I imale su smisla u kontekstu onoga
u što sam oduvijek vjerovala. Da si Ambrose nije oduzeo život, skandal sa
slikama izašao bi na vidjelo - njega bi otpustili, a njegovo bi se ime, zajedno s
Kateinim, povlačilo po blatu.
Onog dana kada smo pozvane u ured gospođice Weatherby imala sam
osjećaj da se svi dijelovi slagalice slažu na svoje mjesto. Ambrose je oćutio
dolazak oluje pa je učinio jedinu stvar koja mu je preostala ne bi li zaštitio
Kate - oduzeo si je život.
Ali sada... sada više nisam sigurna.

223
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Spustim pogled na djetešce u svom naručju i ne mogu pojmiti da bih je
ikada svojevoljno napustila. Nije stvar u tomu da ne mogu pojmiti da bi si
roditelj mogao oduzeti život - znam da se takve stvari događaju. Roditeljstvo
ne štiti od nepodnošljive depresije ili stresa, dapače, baš suprotno.
Ali Ambrose nije bio depresivan. Sigurna sam u to koliko mogu biti.
Uostalom, Ambrosea je boljela ona stvar za vlastitu reputaciju. Zapravo mi
ne pada na um nitko drugi tko bi manje mario za dobar glas od njega. Nije
bio bez izlaza, imao je mogućnosti. Imao je prijatelje u inozemstvu, mnoštvo
prijatelja. No, najvažnije od svega, volio je svoju djecu, njih oboje. Ne
mogu pojmiti da bi ih ostavio da se sami suoče s onim s čime se sam bojao
suočiti. Ambrose kojeg sam poznavala uzeo bi svoju djecu sa sobom pa ih
odveo u Prag, na Tajland, u Keniju - i fućkalo bi mu se za skandal koji bi
ostavio za sobom jer bi i dalje imao svoju umjetnost i svoju obitelj, a to je bilo
jedino što mu je u životu bilo važno.
Mislim da sam to oduvijek znala. No morala sam i sama dobiti dijete da
stvari sjednu na svoje mjesto.
Freya je konačno usnula. Njezina usta olabavila su svoj stisak, a glavica
klonula unatrag pa se, nježno je položivši na bijelu plahtu, na prstima
iskradem i potiho spustim u prizemlje gdje Owen na Netflixu gleda nešto
blaženo zatupljujuće.
Podigne pogled s televizora u trenutku kad uđem u prostoriju.
- Je li zaspala?
- Da, bila je iscrpljena. Mislim da nije bila pretjerano sretna zbog mojeg
današnjeg izlaska.
- Ne može se cijeli život držati majčinih skuta - reče Owen u šali. Svjesna
sam da me pokušava pomalo isprovocirati, bez ikakve zle namjere, međutim,
umorna sam, nervozna i živčana uslijed svega što se danas zbilo, a uz sve to
još pokušavam naći smisao u današnjoj pošiljci slika i Theinu priznanju pa se
nehotice otresem na njega.
- Zaboga, Owene, tek joj je šest mjeseci.
- Svjestan sam toga - odvrati uvrijeđeno, otpivši gutljaj piva koje je
zataknuo u pregib lakta. - Znam koliko joj je mjeseci, jednako dobro kao i ti.
Ona je i moje dijete, znaš! Ili su mi barem tako rekli.
- Ili su ti barem tako rekli? - Osjetim kako mi krv navire u obraze, a kada
ponovno progovorim glas mi je kreštav i toliko prožet ljutom da me izdaje. -
Ili su ti barem tako rekli? Koji kurac to znači, jebote?
- Hej! - Owen uz glasan udarac spusti svoju čašu piva. - Nemoj razgovarati
sa mnom na taj način. Zaboga, Isa. Što te spopalo u zadnje vrijeme?

224
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Što je mene spopalo? - Bijes je tako snažan da gotovo ne mogli govoriti. -
Zbijaš pošalice o tomu kako Freya možda nije tvoje dijete, a onda imaš obraza
pitati što je mene spopalo?
- Freya nije što... koji kurac? - Na licu mu je izraz istinske zbunjenosti dok
bjelodano u glavi ponovno vrti posljednjih nekoliko minuta i razgovor koji
smo upravo vodili, a potom shvati. - Ne! Jesi li sišla s uma? Zašto bih mislio
takvo što? Pokušavao sam reći da se ponekad moraš opustiti. Ja jesam
Freyin otac, premda često ne izgleda tako s obzirom na to da mi tako rijetko
dopuštaš da se uključim u njezin odgoj. Kako si, dovraga, mogla pomisliti da
želim reći...
Zastane, ne znajući kako nastaviti, a ja osjetim žarenje u obrazima
shvativši što je htio reći, no moj gnjev ne jenja; štoviše, on nastavi bjesnjeti.
Ništa ne potiče poriv za svađom koliko spoznaja da nemaš pravo.
- Ah, u redu onda - ispljunem. - Samo si htio reći da sam neka luđakinja
koja je opsjednuta kontrolom i koja svojem suprugu ne želi dopustiti da
promijeni prljavu pelenu. To zaista mijenja na stvari. Naravno da više nisam
ljuta.
- Oh, zaboga, hoćeš li mi prestati stavljati riječi u usta? - Owen uzdahne.
- Pa, teško je prestati s time kada neprestano aludiraš na ovo ili ono, a
nikada ne kažeš otvoreno što želiš. - Glas mi podrhtava. - Dosta mi je tvojih
neprestanih podbadanja o ovome ili onome - ako nije u pitanju briga za dijete,
onda su bočice, a ako nisu bočice, onda je preseljenje Freye iz naše sobe u
dječju. Imam osjećaj...
- To nisu bila podbadanja, već prijedlozi - prekine me Owen molećivim
glasom. - Da, priznajem, to jest nešto zbog čega u posljednje vrijeme osjećam
frustraciju, osobito sada kada je napunila šest mjeseci. Počela je jesti krutu
hranu - nije li je malo čudno nastaviti dojiti sada kada joj već izbijaju zubi?
- Kakve to veze ima i sa čime? Ona je još beba, Owene. Daj joj krutu
hranu! Tko te sprečava?
- Ti! Svake noći ista stvar - naravno da neće dopustiti da je ja uspavam,
zašto i bi ako ćeš je ti nastaviti dojiti?
Tresem se od srdžbe, tako bijesna da na minutu ne uspijem progovoriti.
- Laku noć, Owene - uspijem procijediti naposljetku.
- Čekaj. - Ustane vidjevši da namjeravam napustiti prostoriju. - Nemoj
sada izigravati žrtvu. Nisam ja inzistirao na ovoj prokletoj, glupoj svađi. Ti si
ta koja nije mogla prestati čeprkati dok sve ne izvučeš na površinu!
Ne odgovorim. Počnem se uspinjati stubama.
- Isa - on me s očajem u glasu, ali tiho, pokuša zaustaviti. - Isa! Zašto se,
dovraga, ponašaš ovako?
225
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ali ja ne odgovorim. Ne mogu mu odgovoriti. Jer ako odgovorim, reći ću
nešto što bi moglo bespovratno narušiti naš odnos.
Istinu.

226
Knjige.club
 Tatum & Ruby

P robudivši se, ugledam Freyu pokraj sebe i prazninu na drugoj strani

bračnog kreveta. Na trenutak ne mogu dokučiti zašto se osjećam tako
utučeno, no tada se prisjetim.
Sranje. Je li spavao u prizemlju, ili je došao gore kasno pa sišao rano?
Pažljivo ustanem pa potegnem poplun na pod, složivši od njega brdašce
koje će ublažiti pad ako se Freya slučajno probudi i otkotrlja s kreveta, pa
navučem kućni ogrtač i na prstima se spustim u prizemlje.
Owen sjedi u kuhinji i ispija kavu, zureći kroz prozor, no podigne pogled
prema meni čim uđem.
- Žao mi je - ispalim bez ikakva uvoda, a njegovo se lice pretvori u grimasu
nečega između olakšanja i tuge.
- I meni je žao - reče. - Ponio sam se kao potpuni kreten. Ono što sam
rekao...
- Gle, imaš potpuno pravo osjećati ono što osjećaš. I imaš pravo - ne u
vezi dojenja, to je bio čisti drek, no pokušat ću te više uključiti. To se mora
dogoditi ovako ili onako. Freya je sve veća i neću joj više biti toliko potrebna,
a uostalom, uskoro ću se vratiti na posao.
On ustane pa me zagrli, a ja osjetim njegovu bradu na tjemenu i toplinu
njegovih prsnih mišića na obrazu pa duboko udahnem i izdahnem,
zadrhtavši.
- Ovo je lijepo - naposljetku prozborim, a on kimne.
Ostanemo tako dugo stajati, ne znam ni sama koliko. No naposljetku
začujemo zvuk s kata, nešto poput pijukanja, a ja se smjesta ukočim.
- Sranje, ostavila sam Freyu na krevetu. Otkotrljat će se s njega.
Oslobodim se njegova zagrljaja, no on me potapša po ramenu.
- Hej, sjećaš se maloprijašnje odluke? Ja ću poći.
Osmjehnem se kimajući glavom, a on jurne uz stube. Dok pristavljam
vodu za svoju jutarnju šalicu čaja, čujem ga kako guguće Freyi dok je podiže
s postelje, a ona mu odgovara kreštavim hihotanjem dok se on igra skrivača s
njezinom dudom.
Dok pijuckam čaj, osluškujem njegove korake na katu. Čujem da izvlači
vlažne maramice i pelene kako bi je presvukao, a zatim i zvuk izvlačenja
ladice na našoj komodi u kojoj držimo njezinu odjeću.
227
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Sve skupa potraje dugo, duže nego bi meni trebalo da joj promijenim
pelenu, no odolim porivu da se popnem na kat pa naposljetku začujem korake
na stubištu, a oni se zajedno pojave na vratima, Freya u Owenovu naručju.
Izrazi lica tako su im slični da mi se srce ispuni toplinom. Freyina kosica,
razbarušena nakon spavanja, gotovo je jednako smiješna kao i Owenova,
a oboje mi se široko osmjehuju, zadovoljni sami sobom, jedno drugim, i
sunčanim jutrom. Ona ispruži ručice prema meni, očito želeći da je primim,
ali ja joj se, imajući na umu Owenove riječi, samo osmjehnem i ostanem
nepomična.
- Bok, mamice - reče Owen tepajući i pogledavajući najprije Freyu pa
mene. - Freya i ja razgovarali smo i odlučili da bi trebala uzeti slobodan dan.
- Slobodan dan? - Na trenutak začujem zvonjavu alarma za opasnost u
glavi. - Kakav slobodan dan?
- Dan ispunjen tetošenjem. Doimaš se potpuno iscrpljenom i zaslužuješ
dan tijekom kojeg se nećeš morati brinuti za nas.
Međutim, nije Freya ta koja mi zadaje brige. Dapače, ona je na neki način
jedina stvar koja me sprečava da u potpunosti ne izgubim razum. Ali to mu
ne smijem reći.
- Ne želim čuti nikakvo protivljenje - reče Owen. - Već sam rezervirao
cijeli dan u wellnessu i platio ga pa ćeš, ako ne želiš da taj novac bude uludo
bačen, morati biti u centru do jedanaest. Freya i ja snaći ćemo se i bez tebe od
- baci pogled na kuhinjski sat - od deset do četiri, i ne želimo te vidjeti.
- A čime je namjeravaš nahraniti?
- Dat ću joj jedno pakiranje prijelaznog mlijeka. A možda - zahihoće se
sebi u bradu - možda ćemo biti potpuno raspojasani pa ćemo jesti pire od
brokule, zar ne, majmunčiću mali? Što kažeš?
Ne želim to učiniti. Pomisao na dan u wellnessu dok mi se sve ovo roji po
glavi - pa, sve se skupa na neki način doima opscenim. Treba mi kretanje,
treba mi nešto čime ću strahove i pitanja potisnuti u stranu.
Otvorim usta... ali ne uspijevam pronaći prave riječi. Ništa osim...
- U redu.

Na rastanku im mahnem osjećajući u trbuhu mučninu zbog spoznaje da

se sljedećih nekoliko sati neću imati čime zaokupiti i da ću biti prisiljena
razmišljati o Saltenu i onome što se tamo zbilo. A ipak, stvari se nekako
raspletu potpuno drugačije. Napeta sam tijekom vožnje podzemnom
željeznicom pa škrgućem zubima, osjećajući kako napetost prerasta u
glavobolju, šireći se od zatiljka i sljepoočnica. No kada pristignem u salon
prepustim se iskusnim rukama maserke, a ona nekako uspije sve
228
Knjige.club
 Tatum & Ruby
opsesivne misli prognati iz mojeg tijela pa sljedeća dva sata provedem
razmišljajući isključivo o boli u svojim mišićima te napetosti u vratu i među
lopaticama koja kopni pod njezinim prstima.
- Jako ste napeti - promrmlja ona potiho. - Osjećam mnoštvo čvorića pri
vrhu kralježnice. Radite li u stresnom okruženju?
Sneno odmahnem glavom, ali ne progovorim. Usta su mi otvorena i
osjećam prohladnu, letargičnu vlažnost sline na ručniku, no toliko sam
malaksala da mi jednostavno nije stalo.
Djelić mene ne želi otići odavde, no moram se vratiti. Kate, Fatimi, Thei.
Owenu. Freyi.
Primoram se otići nekih četiri ili pet sati kasnije, omamljeno škiljeći na
danjem svjetlu. Osjećam prozračnost na vratu s kojeg mi je podšišana kosa.
Mišići su mi opušteni i topli, a ja osjećam svojevrsnu opijenost - opijenost
osjećajem da je moje tijelo ponovno moje. Ja sam ponovno ja. Nema više
tereta koji me nemilosrdno pritišće. Čak mi se i torbica čini lakšomjer
sam svoju Marni torbu, koju rabim otkako se Freya rodila - veliku, praktičnu
torbu u koju mogu natrpati vlažne maramice, pelene i njezine majičice -
ostavila kod kuće, ubacivši novčanik i ključeve u torbicu koju sam običavala
nositi prije njezina rođenja. Malena je, ne puno veća od omotnice, i
prekrivena nepraktičnim zatvaračima koji bi znatiželjnom djetetu bili poput
magneta. Osjećam se kao stara ja, premda je torbica dovoljno velika samo za
moj novčanik, mobitel, ključeve i balzam za usne.
Dok koračam od postaje prema domu zapljusne me val silne ljubavi
prema Owenu i Freyi. Imam osjećaj da sam izbivala sto godina i da nas je
dijelila neopisiva udaljenost.
Sve će biti u redu. Iznenada sam sigurna u to. Sve će biti u redu. Učinile
smo nešto glupo i neodgovorno, ali nije u pitanju bilo umorstvo ili bilo što
slično tomu, a policija će to shvatiti, ako stvari uopće odmaknu tako daleko.
Dok se stubištem uspinjem prema stanu, naćulim uši ne bih li čula Freyin
plač... no dočeka me samo tišina. Jesu li izašli?
Uguram ključ u bravu, potiho, za slučaj da Freya spava - pa nježno i tiho
zazovem njihova imena. Nema odgovora. Kuhinja je prazna, ispunjena samo
svjetlošću ljetnog sunca, a ja pristavim kavu kako bih je odnijela na kat i tamo
uživala u njoj.
Međutim... to se ne dogodi.
Umjesto toga kao ukopana zastanem na vratima dnevnoga boravka, kao
da me ošinuo grom. Ne mogu disati.
Owen sjedi na sofi, glave položene u dlanove, a pred njim, na stoliću, leže
dvije stvari, izložene poput dokaza na suđenju. Prva je kutija cigareta iz moje
torbe, one koju sam ostavila kod kuće.
229
Knjige.club
 Tatum & Ruby
A druga je omotnica - sa saltenskim žigom.
Ostanem stajati kao ukopana, a srce mi divlje udara. I dalje ne uspijevam
progovoriti. On podigne crtež - crtež na kojemu sam ja.
- Bi li mi objasnila ovo?
Progutam slinu. Usta su mi suha, a ponovno imam osjećaj da mi je nešto
zapelo u grlu, nešto veliko i bolno, nešto što ne mogu progutati.
- I ja bih mogla postaviti isto pitanje - uspijem procijediti. - Zašto si me
špijunirao? Zbog čega si kopao po mojim stvarima?
- Kako se usuđuješ? - progovori tiho, kao da ne želi probuditi Freyu, no
glas mu podrhtava srdžbom. - Kako se usuđuješ? Ostavila si svoju jebenu torbu
ovdje, a Freya je počela kopati po njoj. Žvakala je ovo - baci kutiju cigareta
pred mene, a njezin se sadržaj raspe pred mojim nogama - kada sam je
zatekao. Kako si mi mogla lagati?
- Ja... - Započnem, ali smjesta umuknem. Što mu mogu reći? Grlo me boli
koliko se trudim zadržati istinu u sebi.
- A što se ovoga tiče... - Drhtavom mi rukom pruži crtež na kojem sam ja.
- Ne mogu niti... Isa, varaš li me?
- Molim? Ne! - Riječi izlete prije nego sam imala vremena razmisliti o
njima. - Naravno da ne. Taj crtež, to nije-to nisam ja!
Čim mi riječi prijeđu preko usana shvatim kako je to bila najgora stvar
koju sam mogla reći. Crtež prikazuje mene - to je i više nego očito. Ambrose
je bio odveć vješt umjetnik da bih mogla zanijekati kako sam na slici ja. Ali
to nisam današnja je - to je ono što sam htjela reći. To nije moje tijelo -
mlohavo nakon porođaja. To sam negdašnja ja, onakva kakva sam nekoć bila.
No izraz na Owenovu lice jasno mi da do znanja što sam učinila.
- Hoću reći - počnem se koprcati. - To jesam ja, zapravo, to sam bila ju, ali
nisam...
- Nemoj mi lagati - prekine me glasom protkanim bolju pa se okrene od
mene kao da više ne može podnijeti pogled na mene. Priđe prozoru. - Nazvao
sam Jo, Isa. Rekla mi je da niste imale nikakav prokleti dogovor da se nađete
jučer. U pitanju je onaj muškarac, zar ne? Katein brat, onaj koji ti je poslao
ruže?
- Luc? Ne, kako me to uopće možeš pitati?
- Tko onda? Omotnica je došla iz Saltena, vidio sam žig. Jesi li zato išla
posjetiti Kate, kako bi se mogla tamo nalaziti s njime?
- On nije naslikao ovo! - podviknem u odgovor.
- Tko onda? - izdere se Owen, okrenuvši se natrag prema meni. Lice mu
je izobličeno gnjevom i strahom, koža prošarana mrvama, a usta iskrivljena
poput onih djeteta koje pokušava zadržati suze. - Tko ih je nacrtao?
230
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Oklijevam - dovoljno dugo da me on počasti zvukom gađenja pa potom,
jednim silovitim potezom, pocijepa crteže napola, poderavši mi lice i tijelo,
trgajući mi grudi i noge, pa mi baci dvije polovice slike pred noge i okrene se,
namjeravajući otići.
- Owene, nemoj - uspijem procijediti. - Nije to bio Luc, nego...
No tu se opet zaustavim. Ne mogu mu reći da ih je nacrtao Ambrose, a
da se priča sama od sebe ne rasplete. Što da mu kažem? Preostane mi samo
jedno.
- Nego... bila je to Kate - odgovorim naposljetku. - Kate ih je nacrtala.
Prije mnogo godina.
Priđe mi, zastavši tik do mene, pa me primi za bradu, zagledavši mi se u
oči i zadržavši pogled na njima, kao da pokušava proniknuti u moju
unutrašnjost, u moju dušu. Pokušam se suprotstaviti drskošću. Pokušam mu
hrabro uzvratiti pogled i ne ustuknuti - ali ne pođe mi za rukom. Pokleknem,
a oči mi posramljeno odlutaju i primorana sam svrnuti pogled s
njegove razgolićene boli i srdžbe.
Lice mu se prometne u grimasu, a dlan mu klizne s moje brade pa padne
uz njegov bok.
- Lažljivice - reče pa se okrene kako bi otišao.
- Owene, ne... - Ispriječim se između njega i vrata.
- Miči se - progura se pokraj mene pa se zaputi prema stubama.
- Kamo ćeš?
- Ne tiče te se. U pivnicu. Kod Michaela. Ne znam. Samo... - Međutim,
više ne može govoriti. Izgleda kao da je na rubu suza, a lice mu je izobličeno
u nastojanju da zauzda svoj očaj.
- Owene! - viknem za njim u trenutku kad već dođe do ulaznih vrata, a on
na trenutak zastane, držeći ruku na kvaki i čekajući da progovorim, no u tom
se trenutku s kata začuje zvuk plača, sve glasniji i glasniji. Probudili smo
Freyu.
- Ja... - pokušam, ali jednostavno se ne mogu koncentrirati. Freyino
glasno, srčano tuljenje usijeca mi se u mozak, potiskujući sve drugo. - Owene,
molim te, ja...
- Pođi k njoj - reče gotovo nježno, a zatim zalupi vratima za sobom i više
ga nema, a ja se sklupčam na podnožju stuba, pokušavajući prigušiti svoje
jecaje dok Freya i dalje vrišti s kata.
Ne vrati se te noći. Nikada prije nije učinio nešto takvo - nikada nije izašao
i ostao vani, a da mi prethodno nije rekao kamo ide i kada će se vratiti.
Večeru pojedem u osami pa stavim Freyu na spavanje i stanem nervozno
koračati stanom koji tone u mrak, pokušavajući dokučiti što učiniti.
231
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Najgore je od svega to što ga ne mogu kriviti. Zna da mu lažem, i nije u
pitanju samo glupa greška koja mi se zalomila kada sam u priču uplela Jo;
osjeća da mu lažem otkako sam se vratila od Kate. I ima pravo. Lažem mu. I
ne znam kako prestati.
Pošaljem mu poruku, samo jednu, jer ne želim preklinjati. Molim te, vrati
se kući. Ili mi barem javi da si dobro.
Ne odgovori. Ne znam što misliti.
Negdje oko ponoći primim poruku od Elle, Michaelove djevojke. Ne znam
što se dogodilo, ali Owen je tu. Prenoćit će kod nas. Molim te, nemoj mu reći da sam
ti javila, nije na meni da se petljam u ono što se događa među vama, ali jednostavno
nisam mogla podnijeti pomisao da umireš od brige za njega.
Osjetim kako me preplavljuje olakšanje, jednako stvarno kao i onaj osjećaj
ulaska pod vreli tuš.
Puno ti hvala!!!! odgovorim. A potom još. Neću mu reći, ali hvala ti.
Tek se oko dva i trideset natjeram poći na kat, a prođe još mnogo vremena
prije nego, iscrpljena plakanjem, konačno usnem.

Do jutra se moje raspoloženje promijeni. Više nisam obuzeta očajem.

Ljuta sam. Ljuta na sebe, na svoju prošlost, na vlastitu glupost.
Ali ljuta sam i na Owena.
Pokušam zamisliti obrnutu situaciju - situaciju u kojoj on dobije ruže od
stare prijateljice i slike poslane poštom od strane nepoznata pošiljatelja, i
jasno mi je da bih i ja bila uznemirena. Čak se mogu zamisliti i kako ga
optužujem za štošta. Ali ne mogu zamisliti da bih napustila svojeg partnera i
dijete, ne rekavši mu kamo idem i ne pokušavši niti sagledati priču s
njegova stajališta.
Ponedjeljak je pa ga ne očekujem kod kuće prije poslijepodneva, nakon
što završi s poslom. U uredu ima odijelo za hitne slučajeve pa se nema potrebe
vraćati kući, osim možda kako bi se obrijao, no vremena kada su u državnoj
službi od muških zaposlenika očekivali kožu obraza glatku poput dječje guze
odavno su prošla, a uostalom, Michael mu može posuditi britvicu ako mu
zatreba.
Pođem s Freyom u park. Ljuljam je na ljuljački. Pretvaram se da je sve u
redu i odbijam se prepustiti crnim što ako mislima u svojoj glavi.
Sat otkuca sedam navečer... pa osam. Pojedem večeru, ponovno osjetivši
onu bol u grlu, bol koja me guši.
Stavim Freyu na spavanje.
232
Knjige.club
 Tatum & Ruby
A zatim, dok ležim na sofi, ogrnuta prekrivačem unatoč ljetnoj vrućini,
naposljetku ga začujem - zvuk ključa u bravi - a srce mi skoči u grlo.
Uspravim se u sjedeći položaj i zamotam se u prekrivač kao da bi me on
mogao zaštititi od onoga što slijedi... pa se okrenem prema vratima.
Owen se zaustavi na vratima. Odijelo mu je zgužvano, a izgleda kao da
je pio.
Oboje šutimo. Nisam sigurna što čekamo - neki znak možda. Ispriku od
onog drugog.
- Ostalo je rižota, na štednjaku - naposljetku kažem, grla bolna od truda
uloženog u izgovaranje tih par riječi. - Ako si gladan.
- Nisam - odgovori on kratko, no okrene se i pođe u kuhinju otkud
začujem zveket tanjura i pribora za jelo. Pijan je. Jasno mi je to po načinu na
koji udara tanjurom o radnu plohu, glasnije nego mu je namjera, po načinu
na koji nehotice ispušta nož i vilicu pa ih prima u ruke, samo da bi ih nekako
opet uspio ispustiti.
Sranje, moram mu pomoći. Opeći će se kako je krenuo - ili zapaliti
kravatu.
Zateknem ga kako sjedi za kuhinjskim stolom glave položene u dlanove,
s tanjurom hladnog rižota pred sobom. Ne jede. Samo sjedi i zuri u tanjur s
izrazom svojevrsnog pijanog očaja u očima.
- Dopusti mi - kažem mu pa primim tanjur iz njegovih ruku i ubacim ga u
mikrovalnu na nekoliko sekundi.
Kada vratim tanjur pred njega iz hrane se izdiže para, no on smjesta
prione na nju, mehanički trpajući rižoto u usta, naizgled ne primjećujući
koliko je hrana zapravo vruća.
- Owene... ono sinoć...
Okrene se prema meni s onim bolnim, molećivim izrazom u očima, a ja
u tom trenutku shvatim da mu je sve ovo mrsko koliko i meni. Ni on ne želi
ovo. Želi mi vjerovati. Ako mu sada ponudim objašnjenje povjerovat će mi,
kakvo god ono bilo, jer očajnički želi ovo ostaviti iza nas, jer želi da sve
sinoćnje optužbe budu odbačene i zaboravljene kao puste tlapnje.
Duboko udahnem. Kada bih barem uspjela naći prave riječi...
No baš u trenutku kada zaustim zazvoni mobitel i oboje se prenemo.
Kate je. Gotovo se odlučim ne javiti. Međutim, nešto - navika, ili možda
zabrinutost, nisam sigurna što - natjera me da prihvatim poziv pa prinesem
slušalicu uhu.
- Halo?
- Isa? - Glas joj je prožet panikom i smjesta mi je jasno da je nešto pošlo
po zlu. - Isa, ja sam.
233
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Što je? Što se dogodilo?
- Radi se o tati. - Pokušava suspregnuti suze. - O njegovu tijelu. Pitali su
me... rekli su mi...
Zastane, zadihana, i jasno mi je da se bori protiv jecaja.
- Kate, Kate, uspori. Duboko udahni. Što su ti rekli?
- Istražuju njegovu smrt kao sumnjivu. Žele da dođem u postaju. Na
ispitivanje.
Protrnem. Noge mi se odsijeku pa napipam put do kuhinjskog stola i
sjednem nasuprot Owenu, iznenada osjetivši da mi noge neće još dugo
izdržati.
- Oh, Bože.
- Možeš li doći? Mi... ja... moram s nekim razgovarati.
Svjesna sam što mi pokušava reći. Pokušava ne reći ništa što bi izazvalo
sumnju, za slučaj da Owen prisluškuje razgovor, ali mi također poručuje da
moramo razgovarati i to hitno, prije nego policija ispita nju, a možda i nas
ostale. Moramo uskladiti priče.
- Naravno - odgovorim teška srca. - Doći ću večeras. Posljednji vlak za
Salten kreće u devet i trideset. Uhvatit ću ga ako uzmem taksi do postaje.
- Jesi li sigurna? - Glas joj je plačljiv. - Znam da mnogo tražim, ali Fatima
ne može doći, na dežurstvu je. A Theu ne mogu dobiti. Ne javlja se na telefon.
- Ne budi blesava. Dolazim.
- Hvala ti, hvala ti, Isa. Ja... ovo mi tako puno znači. Nazvat ću Ricka i
reći mu da te pokupi na postaji.
- Vidimo se uskoro. Volim te.
Završivši razgovor pogledam Owena, njegovo lice rumeno od umora i
alkohola, i tek tada shvatim kako će sve zajedno njemu izgledati. Srce mi
potone u pete.
- Odlaziš natrag u Salten? - Ispljune riječi. - Ponovno?
- Kate me treba.
- Jebeš Kate! - izdere se tako glasno da se stresem pa ustane i zgrabi duboki
tanjur s rižotom koji gotovo nije ni dotaknuo te ga baci prema sudoperu, a
njegov se sadržaj raspe po pločicama. Potom ponovno progovori, sada
nježnije, a glas mu zadrhti. - Što je s nama, Isa? Što je sa mnom?
- Ovo nema veze s tobom - odgovorim. Ruke mi se tresu dok izvlačim
tanjur iz rižota koji se rasuo posvuda pa ga guram pod mlaz vode iz slavine. -
Kate me treba.
- Ja te trebam.

234
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Pronašli su tijelo njezina oca. Ona puca po šavovima. Što bih trebala
učiniti?
- Pronašli su što njezina oca? Što se, dovraga, događa?
Položim glavu u dlanove. Ne mogu se nositi s ovime. Nemam mu snage
objašnjavati - nemam snage za manevriranje između istine i laži. A Owen mi
ionako neće povjerovati, ne dok je u ovakvom raspoloženju. Svadljiv je i samo
traži izliku da zapodjene svađu, jednu krivu riječ kojom će opravdati
osjećaj uvrijeđenosti.
- Gledaj, sve skupa je jako složeno - ali poanta je u tomu da me ona treba.
Moram poći.
- To su pizdarije! Sve što govoriš su pizdarije. Uspijevala je preživjeti bez
tebe proteklih sedamnaest godina, Isa. Što te spopalo? Ne razumijem te - nisi
je vidjela sedamnaest godina, a iznenada trčiš k njoj čim ona zapucketa
prstima?
Te riječi - tako su slične onome što mi je Luc rekao da na trenutak ne
znam što odgovoriti pa ostanem stajati na mjestu, bez daha, kao da me
pljusnuo. A potom sklupčam prste u pesnicu, nastojeći povratiti kontrolu, pa
se okrenem, namjeravajući otići.
- Zbogom, Owene.
- Zbogom? - Zakorači po podu, skliskom od rižota, pa stane pred mene. -
Koji bi kurac to trebalo značiti?
- Što god želiš da znači.
- Ono što želim - reče drhtavim glasom - jest da ti naša veza bude prioritet.
Otkako se Freya rodila, imam osjećaj da sam posljednja rupa na tvojoj jebenoj
svirali - više čak ni ne razgovaramo - a sada sve ovo! - Nisam sigurna misli li na
Salten i Luca, ili na Fatimu, Theu i Kate... ili možda čak i na Freyu. - Puna mi
je kapa, je li ti jasno? Puna mi je kapa toga da sam uvijek na posljednjem
mjestu!
I iznenada više nisam tužna i prestrašena, ne nakon tih riječi. Ljuta sam.
Jako, jako ljuta.
- Dakle, u tom grmu zapravo leži zec, zar ne? Problem nije u Lucu, ni u
Kate, niti u prokletoj kutiji cigareta. Problem je zapravo u tebi. Sve se svodi
na činjenicu da ne možeš podnijeti spoznaju da više nisi najvažnija osoba u
mojem životu.
- Kako se usuđuješ to izgovoriti? - Riječi su mu gotovo nerazgovijetne. -
Lagala si mi, a sada pokušavaš krivnju svaliti na mene? Pokušavam razgovarati
s tobom, Isa. Zar te zaista boli ona stvar za nas?
Stalo mi je. Zaista mi nije svejedno. Ali u ovom trenutku previše je toga s
čime se moram nositi, i jednostavno ne mogu podnijeti još i ovo. Prestravljena
235
Knjige.club
 Tatum & Ruby
sam mogućnošću da ću, ako me Owen dovoljno pritisne, propjevati i priznati
mu istinu. Strah me. Užasava me ta pomisao.
Proguram se pokraj njega pa se zaputim na kat, gdje Freya i dalje sniva,
te drhtavim rukama počnem gurati stvari u torbu. Ni sama ne znam što
pakiram. Pelene. Rukohvat donjeg rublja i dječje majice. Nekoliko majica za
sebe. Tko zna hoću li imati što odjenuti, ali trenutno nisam u stanju
razmišljati o tomu, samo želim otići odavde.
Podignem Freyu, osjetivši kako se komeša i mumlja u snu pa joj preko
glave navučem vuneni džemper koji će je štititi od svježine noćnog zraka.
Potom prebacim torbu preko ramena.
- Isa. - Owen čeka na hodniku, lica zajapurenog od potisnute srdžbe i boli.
- Isa, ne čini ovo.
- Owene, ja... - Freya mi se meškolji na ramenu. Mobitel zapišti iz moje
torbe. Thea? Fatima? Ne mogu više misliti. Ne mogu misliti.
- Odlaziš njemu - riječi eruptiraju iz njega. - Kateinu bratu. Zar ne? Je li
poruka koju si dobila od njega?
To je posljednja kap.
- Jebi se - zarežim pa se proguram pokraj njega i zalupim vratima za
sobom, prenuvši Freyu iz sna i prestrašivši je pa ona brizne u plač. Na
hodniku joj drhtavim rukama nemirne nožice stavim u kolica, ignorirajući
njezino sve glasnije vrištanje pa potom otvorim vrata zgrade i silovito gurnem
kolica van i niza stube.
Tek što uspijem proći kroz prednje dvorište i dokopati se ulice, začujem
otvaranje vrata za sobom, a Owen izjuri vani, lica izobličena bolju.
- Isa! - zavapi. Ali ja nastavim hodati. - Isa! Ne možeš tek tako otići i sve
ostaviti ovako!
Ali mogu. A upravo to i činim.
Unatoč tomu što mi se suze nekontrolirano kotrljaju niz lice, a srce mi se
slama.
Nastavim hodati.

236
Knjige.club
 Tatum & Ruby

V rijeme se počne mijenjati u trenutku kada vlak krene s Victorije pa do

trenutka kada asfalt Londona zamijenimo zelenilom sela, kiša već
nesmiljeno šiba, a temperatura se strmoglavi, zamijenivši vlažnu predolujnu
omaru nečime više nalik jeseni.
Sjedim u vlaku, pothlađena i obamrla, privijajući Freyu grudima poput
kakvog živućeg termofora, nesposobna pojmiti što sam učinila. Jesam li
ostavila Owena?
Ovo nije naša prva svađa, niti su one rijetke. Ne svađamo se ništa manje
od drugih parova, ali ova je daleko najgora, a povrh toga - ovo je ujedno i prva
svađa nakon Freyina rođenja. Kada je ona došla na svijet, nešto se u našoj
vezi promijenilo - ulozi su iznenada postali viši, a mi smo svjesno pustili
korijenje dublje i prestali se zamarati sitnicama, kao da smo shvatih kako više
ne možemo talasati onoliko koliko smo to činili prije, ako već ne zbog nas,
onda zbog nje.
A sada... sada su valovi koje smo podigli tako veliki da se brod opasno
naginje, a ja nisam sigurna da nas mogu oboje spasiti.
Najviše me boli neutemeljenost njegovih optužbi. Peče mi grlo poput
kiseline. Preljub. Preljub? Gotovo da nisam izašla iz kuće otkako se Freya
rodila. Moje tijelo više nije moje - zalijepljena je za mene poput čička koji s
mlijekom iz mene isisava i energiju i libido. Tako sam iscrpljena i zasićena
dodirima od cjelodnevnog bavljenja Freyom da je iznalaženje snage i želje
za ševu s Owenom često nemoguća misija - on je toga svjestan, on zna koliko
sam umorna i kako se osjećam zbog svojeg tijela koje je nakon porođaja ostalo
mlohavo. Zar zaista misli da sam zadjenula Freyu ispod pazuha i otišla
uživati u neumjesnom, strastvenom preljubu? Pomisao je tako smiješna da bih
se mogla grohotom smijati, samo da nije tako nečuveno drska.
A ipak, unatoč tom bijesu, primorana sam samoj sebi priznati da na neki
način... ima pravo. Ne u vezi preljuba. No kako vlak grabi prema jugu, a moja
srdžba kopni, u meni počne klijati zrnce krivnje. Jer se suština njegovih tvrdnji
svodi na sljedeće: nisam bila iskrena prema njemu. Možda ga nisam prevarila
na onaj način na koji misli - ali varala sam ga na druge, jednako važne, načine.
Tajim mu stvari od dana kada smo se upoznali, ali sada, po prvi put otkako
smo zajedno, činim i više od toga - otvoreno lažem. A on to zna. Zna da nešto
nije u redu, i zna da pokušavam to sakriti od njega. Jedino što ne zna je o
čemu se točno radi.
237
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Voljela bih da mu mogu reći. Poriv da to učinim snažan je poput gladi
koja nagriza prazan želudac. A ipak... dijelu mene ipak je drago što ne mogu.
To nije samo moja tajna i ne mogu tu odluku donijeti sama. Ali da jest? Da
sam upletena samo ja? Tada... ne znam.
Jer iako mu ne želim lagati, također ne želim ni da dozna istinu. Ne želim
da svaki put kada me pogleda vidi osobu koja je učinila nešto takvo - osobu
koja je lagala, ne jednom, nego opet i iznova. Osobu koja je sakrila tijelo, koja
se urotila s prijateljicama kako bi pomogla u prijevari. Osobu koja je,
možda, pomogla prikriti umorstvo.
Ako dozna sve to, hoće li me i dalje voljeti?
Nisam sigurna, a ta me nesigurnost ispunjava mučninom.
Da je na kocki samo Owenova ljubav, riskirala bih. Ili barem samu sebe
u to uvjeravam. Ali na kocki je i njegova karijera.
Upitnici koje zaposlenici ispunjavaju i potpisuju prilikom stupanja u
državnu službu dugački su i detaljni. Uključuju pitanja o kockanju i
financijskim prilikama, o zlouporabi droga i, da... kriminalnim djelatnostima.
Cilj je ustanoviti slabe točke - stvari koje bi se dalo okrenuti protiv pojedinca,
nešto čime bi ga se moglo ucijeniti da oda informacije koje ne bi smio odati
ili ga potaknuti da počini prijevaru.
Ispituju o partneru. Ispituju o obitelji i prijateljima - a što se čovjek više
popne u hijerarhiji organizacije to je više pitanja koje postavljaju, a teme u
koje zabadaju nos postaju osjetljivije.
Posljednje pitanje vrlo je jednostavno - postoji li bilo što u vašem životu
čime bi se na vas mogao izvršiti pritisak? Ako postoji, navedite što.
Oboje smo ispunjavali takve formulare već puno puta - ja svaki put kada
bih mijenjala odjel, a Owen svaki put kada bi dobio unapređenje u
Ministarstvu unutarnjih poslova. Lagala sam svaki put. Opet i iznova. Sama
činjenica da sam lagala dovoljan je razlog za otpust. No ako priznam Owenu
istinu, uplest ču ga u laž. Tada na panju više neće biti samo moj vrat, nego i
njegov.
Činjenica da smo sakrile tijelo bila je sama po sebi dovoljno gadna. Ali
ako smo suučesnice u umorstvu...
Sklopim oči, uspjevši potisnuti iz glave tamu i kišu koja udara o prozore
vagona. I iznenada me obuzme osjećaj da sam na slanoj pustopoljini i da
kročim nepoznatim puteljkom. Ali tlo poda mnom nije čvrsto - meko je i
vlažno, a svakim nesigurnim korakom koji načinim udaljavam se od puteljka
i tonem dublje u solju zasićen glib. Uskoro možda više neću moći pronaći
put natrag.
*

238
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Jeste li rekli Salten, dušo? - progovori stariji, promukli glas, a ja se trgnem
iz sna, uplašivši Freyu koja se grčevito trgne na mojim grudima pa ljutito
zacvili.
- Molim? - Iz kutka usne curi mi slina pa je obrišem Freyinim muslinskim
rupčićem i zatrepćem očima zapiljivši se prema starijoj gospođi koja sjedi
nasuprot mene. - Što ste rekli?
- Upravo se zaustavljamo u Saltenu, a čini mi se da sam čula kako
kondukteru govorite da tu izlazite. Imam li pravo?
- Oh, Bože, imate.
Tako je mračno da moram saviti dlanove oko očiju dok provirujem kroz
kišnim kapljicama obliven prozor, škiljeći prema slabo osvijetljenom natpisu
na peronu kako bih se uvjerila da smo na pravoj postaji.
Uvjerim se da smo u Saltenu pa se uspravim, još omamljena od sna,
grabeći usput torbe i jakne. Freya se pospano meškolji uz moje tijelo dok se
mučim pokušavajući slobodnom rukom otvoriti vrata. Konačno mi pođe za
rukom.
- Dopustite da vam pridržim vrata - ponudi starija gospođa vidjevši koliko
mi muke zadaju pokušaji da stavim Freyu u kolica, a potom i da navučem i
pričvrstim kišnu navlaku preko kolica.
Prometnikova zviždaljka glasno zapišti u trenutku kada kotači kolica
dotaknu tlo mokroga perona, a kiša se nemilosrdno obruši na moj baloner.
Freya otvori oči u izrazu uvrijeđenog straha pa ispusti vrisak prodorne ljutnje
dok ja jurim niz peron, pridržavajući baloner, koji leprša oko mene, i žarko se
nadajući da me Kate čeka.
Srećom, tu je, zajedno s Rickom. Motor taksija bruji, a stakla su
zamagljena njihovim disanjem. Ovoga sam se puta sjetila ponijeti adaptere za
automobil pa uspijem pričvrstiti Freyinu sjedalicu dok se automobil već vozi
utrtim puteljkom prema selu.
Razgovor je nemoguć uz Freyine neutješne, gnjevne urlike koji postaju
sve glasniji otkako ju je, po izlasku iz toplog i suhog vlaka, probudila
nemilosrdna studen kiše. I premda je svaki njezin vrisak poput životinjske
pandže koja mi razdire kožu, dijelu mene drago je što ne moram čavrljati s
Rickom. Sve o čemu uspijevam razmišljati su crteži, Ambroseovo pismo,
ruže, i krv na mojim rukama.
Došavši u Mlin zateknemo vodu na podu tik iza ulaznih vrata. Kiša je
pronašla svoj put kroz klimave prozore pa se skuplja na neravnim daskama i
oko prozorskih okvira.
- Kate - pokušam nadglasati larmu Freyinih vriskova i zvuka udaranja
valova o gat, no ona odmahne glavom pa uperi prstom prema satu koji
pokazuje da je skoro ponoć.
239
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Pođi u krevet - reče. - Razgovarat ćemo ujutro.
Ne preostane mi ništa doli kimnuti glavom i odnijeti svoje uplakano dijete
uza stube, u sobu u kojoj smo nedavno noćile i u kojoj nas, na Lucovu
krevetu, čekaju iste one plahte, pa tamo ležati na boku i slušati kako se njezino
mahnito frktanje i grgljanje pomalo smiruju... sve dok me ne savlada san.

Probudim se rano, ostavši nepomično ležati dok mi se oči ne priviknu na

svjetlost sobe. Prostorija je dobro osvijetljena, unatoč činjenici da je rano
jutro, no u pitanju je hladno svjetlo, difuzno i studeno, a bacivši pogled na
Nizrječje primijetim da se izmaglica s mora prikrala kroz estuarij pa omotala
Mlin i njegovu okolicu gazom nježnog sivila. Dio prozora prekriva paučja
mreža, urešena mikroskopskim kapljicama, a ja je ostanem neko
vrijeme promatrati, shvativši da me jezivo podsjeća na sveprisutne mreže u
selu.
Hladnoća zraka na goloj koži ruku natjera me da povučem pokrivač k
bradi, a zatim se okrenem prema kolijevci pokraj sebe kako bih provjerila
kako je Freya, iznenađenja njoj nesvojstvenom tišinom.
Prizor koji me dočeka zaustavi mi srce u trenu, a kada se ono ponovno
pokrene, stane udarati tisuću puta u minuti.
Freya nije tu.
Freya nije tu.
Prije nego uzmognem suvislo razmisliti, skočim iz kreveta tresući se kao
da sam upravo doživjela strujni udar. Podignem prekrivač s kreveta tražeći je
- ni sama ne znam zašto jer dobro znam da sam je prošle noći stavila u drvenu
kolijevku, a ona još ne umije niti puzati pa se nije mogla iskrasti iz kolijevke i
uvući se meni u krevet.
Freya. Isuse Bože!
Iz grla mi dopire prigušen plačljivi cvilež. U šoku sam i ne uspijevam
posve pojmiti da je nema, no tada sa trgnem pa izjurim iz sobe, nastavivši
trčati niz hodnik.
- Kate! - Trebao je to biti vrisak, ali panika mi poput ljepila zaustavi glas,
gušeći me vlastitim riječima, a zvuk koji izađe iz mojeg grla više je nalik
prigušenom vrisku straha. - Kate!
- Dolje sam! - odazove se, a ja posrćući i guleći kožu peta pojurim niz
drveno stubište pa, promašivši posljednju stubu, gotovo padnem prije nego
uletim u kuhinju, primoravši Kate da podigne pogled sa sudopera pokraj
kojeg je zateknem, a njezino se iznenađenje pretvori u zabrinutost kada me
ugleda kako stojim pred njom, praznih ruku i s pogledom divljeg straha u
očima.

240
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Kate - procijedim. - Freya... ona... nestala je!
Kate spusti kuhalo za kavu koje je ispirala, a izgled njezina lica dok
izgovaram te riječi promijeni se u onaj... bi li to mogla biti krivnja?
- Oprosti mi - reče i pokaže prema prostirki iza mene. Okrenem se - i ondje
zateknem nju. Freya je tu. Sjedi na prostirki s komadićem kruha u stisnutoj
šaci, a kada me ugleda veselo vrisne i baci kašasti kruh na prostirku pa
podigne ručice prema meni, tražeći da je podignem.
Zgrabim je, a srce mi nastavi bubnjati dok je privijam uza se. Ne znam što
reći.
- Oprosti mi - Kate pokunjeno ponovi. - Ja... nije mi palo na pamet da bi
mogla biti zabrinuta. Mora da sam je probudila dok sam bila u kupaonici jer
sam je po izlasku čula - a ti si još spavala pa sam pomislila... - Stane nervozno
grčiti prste. - Neprestano se doimaš umornom. Pomislila sam da bi ti godilo
još malo sna.
Ne odgovorim, pustivši da mi divlje lupanje srca malo po malo jenja,
osjećajući kako mi se Freyini mali, ružičasti prsti zapliću u kosu, udišući vonj
njezine dječje glavice i osjećajući joj težinu na svojim rukama... Oh, Bože. U
redu je. Sve je u redu.
Noge su mi iznenada slabe uslijed golemog olakšanja pa sjednem na sofu.
- Oprosti - Kate ponovi još jednom. Protrlja snene oči. - Trebalo mi je biti
jasno da ćeš se pitati gdje je.
- U redu je - naposljetku uspijem odgovoriti. Freya me tapša po obrazu,
pokušavajući mi privući pažnju. Zna da nešto nije u redu, samo ne može
dokučiti što. Prisilim se navući na lice osmijeh prije nego spustim pogled na
nju, pitajući se što mi se dogodilo i kakva sam to osoba postala ako mi je prva
reakcija kada shvatim da mi djeteta nema pomisao da je oteto. - Žao mi je -
obratim se Kate. Glas mi podrhtava pa duboko udahnem ne bih li se smirila.
- Ne znam zašto sam se toliko uspaničila. Jednostavno... u posljednje su mi
vrijeme živci tanki.
Pogled joj se sretne s mojim u izrazu tugaljive potvrde.
- Meni također.
Okrene se natrag prema sudoperu.
- Želiš kavu?
- Može.
Kate pristavi kuhalo na štednjak pa mi, dok obje sjedimo u kuhinji,
osluškujući tišinu prije nego je zamijeni šištanje i zviždanje kuhala, kaže: -
Hvala ti!
Podignem pogled, iznenađena.
- Hvala za što? Ne bih li ja to trebala tebi reći?
241
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Zato što si došla čim sam te nazvala. Znam da to što sam tražila od tebe
nije bila sitnica.
- Nije to ništa - odgovorim, premda to nije istina. Činjenica da sam
odabrala otići Kate možda je bila posljednja kap u već prepunoj čaši moje
veze s Owenom, a to je zastrašujuće. - Ispričaj mi... ispričaj mi o policiji -
kažem joj umjesto toga, pokušavajući ne misliti o onome što sam možda
učinila.
Kate mi ne odgovori smjesta, okrenuvši se umjesto toga prema štednjaku
na kojem lonac s kavom ponovno pišti pa ga skloni s ploče i nalije dvije male
šalice te jednu od njih donese meni. Spustim Freyu natrag na prostirku pa
primim šalicu, pažljivo pogledom tražeći mjesto na koje bih je mogla odložiti,
a da je se njezine male, bucmaste ručice ne dokopaju.
- Onaj jebeni Mark Wren - započne Kate naposljetku sklupčavši se u
fotelju nasuprot mene. - Došao me posjetiti. Usta su mu bila puna onih sranja
o tomu kako su ovo sigurno teški trenuci za mene, ali on zna. Ne znam što mu
je Mary rekla, ali on zna da nešto nije u redu.
- Znači, tijelo... nema sumnje da je njegovo? - upitam, premda znam da je
tako, pročitala sam novinska izvješća. Međutim, zbog nečega to moram čuti
od Kate, moram vidjeti njezinu reakciju dok izgovara te riječi.
Ali njezina potvrda dođe u obliku malaksalog kimanja glavom, a ja ne
uspijem ništa iščitati iz njezina pogleda.
- Da, rekla bih da je tako. Uzeli su bris od mene kako bi potvrdili identitet
DNK analizom, ali gotovo su sto posto sigurni. Spominjali su zubni karton i
otiske zubala, a pokazali su mi i njegov prsten.
- Jesu li tražili da potvrdiš da je njegov?
- Da, rekla sam da jest. Činilo se... pa, činilo se blesavim tvrditi da nije.
Kimnem glavom. Ima pravo. Dio Igre laži bio je i prepoznati trenutak kad
je igri došao kraj, trenutak kada se mudro povući. Peto pravilo - znaj kada
prestati lagati. Predaj se prije nego ti govna eksplodiraju u lice, kako je Thea to
običavala reći. Pravo umijeće u cijeloj priči bilo je prepoznati taj trenutak, ali
nisam sigurna da nam je ovoga puta to pošlo za rukom. Čini se kako su
nevolje neminovne, što god mi sljedeće učinile.
- I što sada?
- Zamolili su me da dođem dati izjavu, o onoj noći kada je nestao. I u
tomu leži moja nedoumica, moramo odlučiti - hoću li im reći da ste i vi bile
ovdje? - Dlanovima protrlja lice, dodatno istaknuvši tamne sjenke ispod
smeđih očiju na podlozi maslinaste kože.
- Ne znam što bi im bilo nabolje reći. Mogla bih im priznati da sam vas
pozvala kada sam shvatila da je tata nestao - da sam vas pozvala da dođete

242
Knjige.club
 Tatum & Ruby
ovamo. Mogle bismo međusobno potvrditi priče - reći im da ste došle ovamo,
ali tate nije bilo pa ste zarana otišle. Međutim, u tom će slučaju tražiti izjave
i od vas. Sve se svodi na pitanje koliko znaju u školi.
- Koliko znaju u školi? - ponovim glupavo.
- O toj noći. Je li vas itko vidio kako odlazite? Ako kažem da niste bile
ovdje, a ljudi doznaju kako jeste, moglo bi nam se sve skupa obiti o glavu.
Pokušam se prisjetiti, shvativši što želi reći. Bile smo u sobi kada je došla
po nas, ali gospođica Weatherby vidjela je našu odjeću i blato na mojim
sandalama. A spominjala je nešto i u svojem uredu, nešto o tomu kako smo
se iskrale bez dopuštenja, nešto o svjedokinji...
- Mislim da su nas vidjeli - odgovorim oklijevajući. - Ili je barem gospođica
Weatherby tako rekla. Nije nam otkrila tko nas je vidio. Nismo joj ništa
priznale - pa, barem ja nisam, ne znam za Fatimu i Theu.
- Sranje. Znači, morat ću im priznati da sam bila ovdje te noći te da ste i
vi bile sa mnom. A to znači da će vjerojatno i vas dovući na ispitivanje. - Lice
joj je blijedo, a ja dobro znam o čemu razmišlja - nije u pitanju samo
zabrinutost zbog stresa i nevolja koja će nas ostale snaći, tu je i praktičniji,
sebičniji razlog. Hoće li četiri priče izdržati pod baražom ispitivanja. Hoće li
netko od nas pokleknuti...
Pomislim na Theu, na njezino opijanje, na ožiljke po njezinim rukama i
na danak koji sve ovo uzima od nje. Pomislim i na Fatimu i njezinu
novopronađenu vjeru.
Iskreno pokajanje, rekla je. Što ako ono podrazumijeva i priznanje kao
dio iskupljenja? Zasigurno Alah ne može oprostiti nekome tko i dalje
nastavlja lagati i zataškavati svoj zločin?
A pomislim i na slike. One proklete slike koje su došle poštom. Pomislim
na činjenicu da postoji još netko tko nešto zna.
- Kate - započnem, no odmah progutam slinu pa zastanem. Kada se
okrene prema meni, prisilim se nastaviti: - Moram ti nešto reći. Fatima, Thea
i ja, dobile smo... dobile smo neke slike. Poštom. Fotokopije. Fotokopije
crteža.
Izraz lica joj se promijeni, a meni je smjesta jasno da zna o čemu govorim.
Nisam sigurna je li mi zbog toga lakše ili teže, no trudim se nastaviti,
izgovorivši sljedeće riječi što brže mogu, prije nego mi nervoza oduzme dar
govora.
- Jesi li zaista uništila sve naše slike koje je tvoj otac načinio?
- Jesam - odgovori Kate. Lice joj otkriva agoniju. - Kunem se. Ali ne... -
Zastane, a ja iznenada ne želim čuti sljedeće riječi koje će joj izaći iz usta, no
prekasno je. Ona stisne usnice u bijelu, krvi lišenu liniju. - Ali ne smjesta.

243
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Kako to misliš?
- Nisam se mogla natjerati da ih spalim netom nakon što je umro.
Namjeravala sam to učiniti, ali jednostavno... ne znam, jednostavno nisam
uspijevala naći pravi trenutak. A onda sam se jednoga dana popela do
njegovog ateljea i shvatila da je netko bio tamo.
- Molim? - Ne pokušam niti prikriti svoj šok. - Kada je to bilo?
- Prije mnogo godina. Nedugo nakon što se sve dogodilo. Nedostajale su
neke slike i crteži pa sam znala da je netko bio tamo. Nakon toga sam ih sve
spalila, kunem se, no tada su počela pristizati pisma.
Osjetim hladnoću koja počne sipiti u mene poput otrova.
- Pisma?
- Isprva samo jedno - odgovori Kate bezizražajno. - Prodala sam jednu od
tatinih slika. Izvještaj o aukciji objavljen je u lokalnim novinama zajedno s
cijenom za koju je slika prodana. Nekoliko tjedana kasnije stiglo je pismo u
kojemu je netko tražio novac. Nije bilo prijetnji, samo zahtjev da omotnicu sa
sto funti ostavim iza rasklimane daske u Salten Armsu. Nisam to učinila, a
onda je nekoliko tjedana kasnije ponovno stiglo pismo, samo što je ovoga
puta taj netko tražio dvjesto funti, priloživši pismu i crtež.
- Crtež koji prikazuje nas. - Zvuk vlastitog glasa doima mi se praznim,
mučnim. Kate kimne.
- Platila sam. Pisma su nakon toga nastavila stizati, tu i tamo, možda
jedno svakih šest mjeseci, a ja sam plaćala i plaćala, no naposljetku sam
napisala pismo u kojem sam mu rekla da je to sve, više nisam imala otkud
plaćati - Mlin je počeo tonuti, a tatinih slika više nije bilo, i mogao je
zahtijevati do sudnjeg dana, ali novca jednostavno više nije bilo. I tada su
pisma prestala dolaziti.
- Kada je to bilo?
- Prije dvije ili tri godine. Pisma više nisu dolazila i bila sam uvjerena da
je cijeloj priči došao kraj, ali onda je prije nekoliko tjedana sve krenulo
ispočetka. Počelo je s ovcom, a potom... - Proguta slinu. - A potom sam, po
vašem odlasku, dobila pismo u kojem je stajalo: Zašto ne zatražiš od svojih
prijateljica? Ali nisam ni sanjala da bi...
- Isuse Kriste, Kate - skočim na noge, previše živčana da bih mogla ostati
mirno sjediti, no nemam kamo poći pa sjednem natrag na sofu, počevši
nemirno čupkati pohabanu tkaninu kojom je presvučena. Poželim upitati,
zašto nam nisi rekla? Ali znam zašto. Jer nas je Kate pokušavala zaštititi,
tijekom svih ovih godina. Poželim upitati, zašto nisi otišla na policiju? Ali
znam odgovor i na to pitanje. Poželim reći, ali to su samo slike. Ali znamo -
obje znamo - da to nije istina. Slike zapravo nisu važne. Poruka ostavljena uz
ovcu presudan je detalj za cijelu priču.
244
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Neprestano se pitam... - nastavi Kate potiho, no potom zastane.
- Nastavi - ponukam je. Zgrči prste pa ustane i priđe kredencu. Iz jedne
od ladica izvuče zavežljaj papira povezan crvenom niti, a usred zavežljaja
nalazi se omotnica, jako stara i zgužvana. A u omotnici je pismo od kojeg mi
srce počne iznova preskakivati u grudima.
- Je li to...? - uspijem izgovoriti, a Kate kimne.
- Sačuvala sam ga. Nisam znala što drugo učiniti.
Pruži ga prema meni, a ja na trenutak oklijevam, nesigurna želim li ga
primiti, misleći na forenzičke dokaze i otiske, no prekasno je za to. Sve smo
ga držale u rukama prije sedamnaest godina. Primim ga, nježno, kao da će
lakoća dodira otežati isljeđivanje pisma natrag do mene, no ne otvorim ga.
Nema potrebe. Sada kada mi je pismo u rukama izrazi počnu navirati
iz dubokog vrela sjećanja - tako žao... nemoj kriviti sebe, moja draga... jedino što
mogu učiniti da popravim stvari...
- Bih li ga trebala dati Marku Wrenu? - upita Kate promuklo. - Hoću reći,
možda bismo tako mogli sve skupa zaustaviti. Pismo odgovara na mnoga
pitanja.
Istina, ali otvara i mnogo više novih. Primjerice, zašto Kate nije s tim
pismom došla na policiju prije sedamnaest godina?
- Što bi mu rekla? - upitam naposljetku. - O tomu gdje si ga pronašla? Kako
bi to objasnila?
- Ne znam. Mogla bih reći da sam ga pronašla te noći, ali nisam rekla
nikomu - mogla bih reći istinu, više-manje. Tate više nije bilo, a ja sam se
bojala da ću ostati bez kuće. Ali ne moram uplitati vas tri - pokop i sve drugo,
te bih dijelove mogla izostaviti. Ili bih mogla reći da sam ga pronašla
kasnije, mjesecima kasnije.
- Zaboga, Kate, ne znam. - Protrljam oči stisnutim pesnicama pokušavši
iz njih istjerati ostatke pospanosti i umora koji mi ne daju da trezveno
razmišljam. U mraku iza mojih sklopljenih kapaka najprije zaiskri svjetlost pa
stanu cvasti šareni cvjetovi. - Sve te priče za sobom vuku više pitanja negoli
daju odgovora. Uostalom...
Tada se zaustavim.
- Uostalom što? - upita Kate glasom u kojem je natruha nečega što ne
mogu u potpunosti odgonetnuti. Straha? Tjeskobe? Krivnje?
Sranje, nisam namjeravala skrenuti na tu temu. No ne znam što bih joj
drugo mogla reći. Četvrto pravilo Igre laži - nikada ne laži prijateljicama, nije
li tako?
- Uostalom... ako im predaš to pismo, htjet će provjeriti istinitost priče.
- Ne razumijem što želiš reći.
245
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Kate, moram te ovo upitati. - Nelagodno progutam, pokušavajući
smisliti kako to izreći, a da ne zvuči kao da mislim ono što mislim. - Molim
te, znaj da te, što god mi kažeš, što god da se dogodilo, neću osuđivati. Ali
jednostavno moram znati - toliko nam duguješ, u redu?
- Isa, plašiš me - reče ona bez uvijanja, no nešto mi se u njezinu pogledu
ne svidi, nešto nalik zabrinutosti i očajničkoj želji da izbjegne ovaj razgovor.
- To pismo. Ono... ono jednostavno nema smisla. Znaš to i sama.
Ambrose je počinio samoubojstvo zbog crteža, barem smo tako oduvijek
mislile, zar ne?
Kate kimne glavom, ali usporeno, kao da ju je strah onoga što
namjeravam reći.
- Ali vremena pojedinih događaja ne poklapaju se - slike su se pojavile u
školi tek nakon njegove smrti. - Ponovno nelagodno progutam. Pomislim na
Kateinu sposobnost krivotvorenja, na slike koje je krivotvorila godinama
nakon Ambroseove smrti. Pomislim na ucjenjivača koji je petnaest godina od
nje iznuđivao novac, a ona je radije plaćala nego otišla na policiju s ovim
pismom - skrivajući njegove zahtjeve od nas, premda smo imale pravo znati.
- Kate, ono što te pokušavam upitati... je li Ambrose zaista napisao ovu
poruku?
- Poruka je njegova - odgovori, ukrutivši lice u izraz odlučnosti.
- Ali to nema smisla. Razmisli, predozirao se heroinom, zar ne? To smo
oduvijek mislile. No zašto je onda njegova oprema bila uredno složena u
limenku? Ne bi li jednostavno ubrizgao heroin i pustio da sve popada na pod
oko stolice?
- Poruka je njegova - Kate tvrdoglavo ponovi. - Ako netko zna, valjda ja
znam.
- Stvar je u tome... - Zastanem. Ne znam kako joj to reći, ne znam kako
joj reći ono što mi se mota po umu. Kate ukruti ramena pa svoj kućni ogrtač
omota tješnje oko sebe.
- Što me pokušavaš pitati, Isa? Želiš li pitati jesam li ubila vlastitog oca?
Zavlada tišina.
Riječi, napokon izgovorene naglas, šokantne su - moja neodređena,
bezlična sumnja napokon je dobila konkretan oblik i rubove dovoljno oštre da
nanesu rane.
- Ne znam - odgovorim naposljetku. Glas mi je hrapav. - Pitam te... pitam
te postoji li još nešto što bismo trebale znati prije nego nas policija sve pozove
na razgovor.
- Ne postoji ništa drugo što trebate znati. - Glas joj je lišen emocija.
- Ne postoji ništa drugo što trebamo znati ili ne postoji ništa drugo uopće?
246
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne postoji ništa drugo što trebate znati.
- Dakle, ipak postoji nešto? Samo mi ne želiš reći što?
- Jebote, Isa, prestani me ispitivati. - Lice joj je izmučeno. Priđe prozoru,
a Sjenka, osjetivši njezinu uznemirenost, pođe za njom. - Ne postoji ništa
drugo što ti mogu reći - molim te, vjeruj mi, preklinjem te.
- Thea nam je rekla... - započnem, no tada me hrabrost gotovo izda. Ali
moram pitati. Moram znati. - Kate, Thea kaže da te Ambrose namjeravao
poslati od sebe. Je li to istina? Zašto? Zašto bi učinio nešto takvo?
Na trenutak Kate ostane zuriti u mene, nepomična, blijeda lica.
A potom ispusti zvuk nalik jecaju pa, okrenuvši se od mene, zgrabi kaput
i prebaci ga preko pidžame i ogrtača te gurne stopala u blatnjave gumene
čizme ostavljene pokraj vrata. Zgrabi Sjenkin povodac, a pas je tjeskobno
slijedi u stopu, pogleda uperenog u Kate, nastojeći shvatiti njezin nemir - pa
zatim nestane, zalupivši vratima za sobom.
Zvuk se razlegne poput pucnja, odjeknuvši među krovnim gredama i
učinivši da se šalice na kredencu zatresu, ljutito zveckajući jedna o drugu.
Freya, koja se i dalje bezbrižno igra podno mojih nogu, prene se na taj zvuk,
a šok izobliči njezino malo lice te ona brizne u plač.
Gorim do želje da pođem za Kate, da je pritisnem u potrazi za
odgovorima. Ali ne mogu, moram utješiti svoje dijete.
Na trenutak sam neodlučna, te istodobno slušam Freyino zavijanje i bat
Kateinih koraka koji se žurno udaljavaju preko mosta, a zatim s uzdahom
ogorčenja podignem Freyu s poda pa pohitam k prozoru.
Lice joj je zajapureno i rita se, njezino nezadovoljstvo proporcionalno
iznenadnosti zvuka, a dok je pokušavam smiriti, promatram Katein obris dok
se sa Sjenkom polako udaljuje obalom i nestaje. I pitam se.
Pitam se o značaju njezina izbora riječi.
Ne postoji ništa drugo što ti mogu reći.
Kate nije žena od velikih riječi - oduvijek je bila takva. Dakle, mora
postojati razlog. Razlog zbog kojeg nije jednostavno rekla: Ne postoji ništa
drugo za reći.
I dok je promatram kako nestaje u magli, počinjem se pitati što bi taj
razlog mogao biti, i jesam li počinila golemu pogrešku došavši ovamo.

247
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K uća se bez Kate i Sjenke čini neobično tihom. Morska izmaglica

kondenzira se u kapljice na prozorima, a sinoćnje lokve još se uvijek suše
na tamnim, vlagom zamrljanim daskama.
U magli se Mlin čini bližim moru nego inače, više nalik trošnom, vodom
natopljenom brodu, nasukanom na obalu, nego građevini koja bi trebala biti
dijelom kopna. Magla kao da se tijekom noći uvukla u drvene daske i grede
pa je Mlin hladan, a podne daske pod mojim nogama studene od vlage.
Nahranim Freyu pa potom, ponovno je spustivši na pod i davši joj
nekoliko utega za papir da se njima igra, zapalim vatru u štednjaku, ostavši
kroz čađavo stakalce promatrati kako plavičasti i zelenkasti plamičci jačaju,
proždirući solju natopljeno plavno drvo, a zatim se sklupčam na sofu pa
pokušam razmisliti što mi je sljedeće činiti.
Misli mi se neprestano vraćaju na Luca. Zna li više nego je voljan otkriti?
On i Kate bili su bliski, a sada se njegova ljubav prema njoj pretvorila u
gorčinu. Zašto?
Pritisnem lice dlanovima, prisjećajući se... vreline njegove kože, osjećaja
njegovih udova priljubljenih uz moje... iznenada mi se učini da se utapam.

Kate se vrati kasno, u vrijeme ručka, no odmahne glavom vidjevši

sendviče koje slažem pa povede Sjenku na kat, u svoju sobu, a dio mene osjeti
olakšanje. Stvari koje sam rekla, sumnje kojima sam dala glas, gotovo su
neoprostive i nisam sigurna imam li se hrabrosti suočiti s njome.
Kada se tijekom poslijepodneva uspnem na kat kako bih stavila Freyu na
spavanje, mogu čuti zvuk njezinih nervoznih koraka u sobi iznad naše, a
povremeno, kada god prođe pokraj prozora, prepriječivši se na putu
izlomljenim zrakama sive svjetlosti, mogu čak nazrijeti i njezinu siluetu kroz
pukotine i rupe među podnim daskama kroz koje se svjetlost probija.
Freya je nemirna pa potraje dok je uspijem uspavati, no naposljetku utone
u san, a ja siđem u dnevni boravak pa sjednem kraj prozora i zapiljim se u
nemirne vode Nizrječja. Još nije ni četiri, a plima je blizu svojem vrhuncu i
iznimno ja visoka, jedna od najviših otkako pamtim. Gat je preplavljen, a
kada vjetar zapuhne s Nizrječja, voda počne nadirati ispod vrata s
morske strane Mlina.

248
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Magla se donekle povukla, ali nebo je još uvijek oblačno i studeno pa se,
dok sjedim i promatram kako se vani željezno sivi valovi lome o daske, teško
prisjetiti one vrućine od prije samo nekoliko tjedana. Jesmo li zaista plivale u
ovim vodama ranije ovog mjeseca? Čini se nemogućim daje to isto ono
mjesto toplih, umirujućih voda u kojima smo plivale i smijale se. Sve se
promijenilo.
Zadrhtavši, omotam džemper oko sebe. Nisam se nabolje spakirala -
gurala sam stvari u torbu ne pazeći što uzimam, ponijevši previše traperica i
tankih majica, a premalo tople odjeće, prikladnije za ovakvo vrijeme, no
prevelika sam kukavica da bih zatražila od Kate da mi posudi nešto svoje
odjeće. Ne mogu joj izaći pred oči, ne sada, ne danas. Možda sutra, kada se
situacija malo smiri.
Na podu pokraj prozora leži hrpa knjiga, korica izvijenih od vlage, pa
priđem hrpici i nasumično odaberem jednu od njih.
Bili Bryson - Zapisi s maloga otoka. Korice su blještave neonske boje i
neprimjereno vesele naspram tamnih, mutnih boja Mlina, vlagom umrljana
drveta i izblijedjelih pamučnih plahti. Priđem prekidaču kako bih upalila
svjetlo i unijela malo živosti u prostoriju - međutim, prekidač zašišti pod
mojim prstima, a ja se prenem. Negdje iza mene začuje se glasan štropot, a
svjetlo bljesne jednom, neprirodno jarko pa se potom utrne.
Hladnjak zadrhti i zabruji, a njegovo gotovo nečujno zujanje potom u
potpunosti utihne. Sranje.
- Kate - zazovem oprezno, ne želeći probuditi Freyu, ali ona ne odgovori.
I dalje čujem njezine neumorne korake koji grabe, naprijed-natrag, kao i
njihovu pauzu u trenutku kada sam izgovorila njezino ime pa sam prilično
sigurna da me čula. - Kate, osigurač je iskočio.
Nema odgovora.
Pod stubama je ormarić pa gurnem glavu u njega, no dočeka me mrkli
mrak, a iako je unutra nešto što izgleda poput kutije s osiguračima, nije u
pitanju instalacija novijeg datuma koju je Kate spominjala. Doima se poput
bakelita nasađenog na drvo iz kojeg s jedne strane izlazi nešto nalik klupku
žice zamrljane katranom, a s druge viktorijanska provodna žica. Ne usudim
se petljati po tome.
Sranje.
Dohvatim mobitel, spremajući se u tražilicu upisati „kako resetirati
prekidač" kada ugledam nešto od čega mi zaigra srce. Owenov e-mail.
Otvorim ga, ćuteći nervozno udaranje srca u grlu.
Molim te, molim te, molim te da to bude isprika za našu svađu - bilo što,
bilo kakva polovična isprika koja će mi dopustiti da popustim i da se nađemo
na pola puta. Zasigurno danas, nakon prospavane noći, mora biti svjestan da
249
Knjige.club
 Tatum & Ruby
su njegove optužbe bile smiješne. Otkada buket ruža i posjet staroj prijateljici
znače nevjeru? Bilo je to paranoično i sigurno je to shvatio danas.
Međutim, ne dočeka me isprika. U pitanju nije čak ni e-mail u pravom
smislu riječi te mi isprva nije jasno što želi reći.
Nema „Hej, ljubavi“, čak ni „Draga Isa“. Nema ni samoopravdavanja, ni
pokajničkog moljakanja. Zapravo, nema ni slova teksta, i na trenutak se
zapitam je li mi greškom poslao e-mail namijenjen nekome drugome.
Poruka se sastoji od popisa prekršaja, datuma i mjesta počinjenja, bez
ikakvih imena ili konteksta koji bi ih pojasnio. Krađa u trgovini u Parizu,
vožnja ukradenim automobilom u nekom francuskom predgrađu za koje
nisam čula, teški napad u obalnom odmaralištu u Normandiji. Ispočetka su
datumi stari dvadeset godina, no kako idem prema kraju popisa, datumi
su noviji, premda postoje velike praznine među njima, nekada i po nekoliko
godina između dva incidenta. Oni najnoviji dogodili su se u južnoj Engleskoj.
Vožnja u pijanom stanju nedaleko Hastingsa, upozorenje za posjedovanje
marihuane u Brightonu, priveden nakon barske tučnjave negdje u Kentu, ali
pušten bez podizanja optužnice, još nekoliko upozorenja. Posljednji incident
dogodio se prije samo nekoliko tjedana - remećenje javnog reda i mira
u pijanom stanju nedaleko Ryea rezultiralo je noći provedenom u ćeliji, ali
također bez podizanja optužnice. Što je ovo?
A potom iznenada shvatim.
To je Lucov policijski dosje.
Preplavi me val mučnine. Nemam pojma kako se Owen uspio dokopati
svega ovoga, i to tako brzo. Istina, poznaje ljude - u policiji, glavešine u MI5
- a i sam je poprilično visoko pozicioniran u Ministarstvu unutarnjih poslova
te ima pristup dosta povjerljivim informacijama, no iz kojeg god kuta
sagledali ovo, u pitanju je ozbiljno kršenje uzusa struke i profesionalne etike.
I ne samo to. Ovo zorno pokazuje da ne odstupa od svojeg stava. On i
dalje vjeruje da sam se vratila ovamo zbog Luca. I dalje vjeruje da se jebem s
drugim muškarcem.
Tijelom mi prostruji val ljutnje, poslavši trnce nježnom kožom vrata, a
prstima mi počnu strujati srsi pomiješani s vrelinom bijesa.
Poželim vrisnuti. Poželim ga nazvati i reći mu da je kopile te da povjerenje
koje je izdao možda više nikada nećemo moći obnoviti.
Ali ne učinim to. Dijelom stoga jer sam tako ljuta da ne vjerujem sebi kako
neću reći nešto neoprostivo.
A dijelom, pak, jer znam, a maleni dio mene spreman je priznati tu
činjenicu, da krivnja ne leži isključivo na njemu.

250
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Da, kriv je, naravno da jest. Zajedno smo gotovo deset godina, a tijekom
tog vremena nisam niti poljubila drugog muškarca. Nisam učinila ništa čime
bih zavrijedila ovakvo ponašanje.
Ali Owen zna da mu lažem. Nije budala. Zna - i ima pravo.
Samo ne zna zašto.
Čvrsto stisnem mobitel u šaci, nastavivši stiskati dok se aparat ne oglasi
slabašnim zujavim zvukom, dajući mi do znanja da stišćem prejako, pa
olabavim stisak i stanem razgibavati prste, podižući ih s plastike kućišta, jedan
po jedan.
Sranje. Sranje.
Nikako mu ne mogu oprostiti uvredljivost njegovih insinuacija - tu suludu
zamisao da bih iz njegova kreveta uskočila ravno u Lucov - i da nije Freyin
otac, sama ta uvreda bila bi dovoljna da smjesta sve okončam. Neki od mojih
bivših bili su ljubomorni pa vrlo dobro znam koliko su takvi muškarci otrovni
- otrovni za samu vezu i otrovni za ženino samopoštovanje. Primoraju te da
se neprestano osvrćeš preko ramena i preispituješ vlastite pobude. Jesam li
očijukala s tim muškarcem? Nisam namjeravala.
Jesam li pogledala njegovog prijatelja kao da ga želim? Je li mi dekolte bio
predubok, suknja prekratka, osmijeh previše otvoren, pozivajući?
S vremenom prestaneš vjerovati vlastitim procjenama, a sumnja u sebe
ispuni ono mjesto gdje su nekoć bili ljubav i samopouzdanje.
Poželim ga nazvati i reći mu da je to sve - ako mi ne može vjerovati,
nemamo što tražiti zajedno. Odbijam živjeti ovako, osumnjičena za nešto što
nisam učinila, prisiljena nijekati nevjeru koja postoji samo u njegovoj glavi.
Ali... čak i ako izuzmem vlastiti dio krivnje u ovome, mogu li učiniti nešto
takvo Freyi? Dobro znam kako je živjeti bez jednog roditelja. Znam to i
predobro, i to nije nešto što želim i njoj.
Nebo prekriva gusti sloj oblaka, a unutrašnjost Mlina doima se tamnom i
studenom. Vatra je iza malenog okna štednjaka dogorjela i tek tinja, a ja
iznenada, čuvši Freyino komešanje s kata i njezin cvilež koji dopre niza stube,
znam kako moram izaći. Poći ću do gostionice na večeru. Možda nešto i
doznam, možda uspijem popričati s Mary Wren o istrazi. Bilo što, samo da
nisam tu, jer je sada očito da Kate ne namjerava sići u skorije vrijeme, a čak
kada bi to i učinila, nisam sigurna da bih se mogla suočiti s njome, da bih s
njom mogla sjesti i večerati, neobvezno čavrljajući o koječemu dok utvara
jutrošnjeg razgovora lebdi između nas, a Owenov e-mail poput otrova sipi iz
mojeg mobitela.
Jurnem uza stube pa Freyi nakon borbe navučem kaputić. Zatim
provjerim je li kišna navlaka zataknuta ispod kolica pa ih izguram na

251
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pjeskovitu obalu i zaputim se na dugu šetnju prema Saltenu, boreći se s
vjetrom koji mi šiba lice.

252
Knjige.club
 Tatum & Ruby

D ugačka šetnja do Saltena ostavlja mi dovoljno vremena za

razmišljanje. Noge mi malo po malo, kilometar po kilometar, gutaju
udaljenost dok hladnom i vjetrom šibanom stazom kročim prema
selu. Klatno u mojoj glavi njiše se između ogorčenih promišljanja o
Owenovim kiksevima u našoj vezi i nečiste savjesti koja me podsjeća da ni
moje ponašanje prema njemu nije bilo savršeno. Nabrajam njegove
nedostatke u glavi - njegova eksplozivna narav, njegova posesivnost, način na
koji bez zadrške kroji planove ne pitajući me što ja mislim o svemu.
No upliću se i druge uspomene. Krivulja njegove kralježnice dok se sagiba
nad kadom kako bi izlio toplu vodu na glavu svoje kćeri. Njegova dobrota,
njegova snalažljivost. Njegova ljubav prema meni. I Freyi.
A ispod svega toga, kao prigušeni kontrapunkt, bruji moj vlastiti udio i
doprinos svemu ovome. Lagala sam. Lagala sam, tajila i skrivala stvari od
njega. Tajim mu stvari otkako sam ga upoznala, no tijekom proteklih
nekoliko tjedana sve je naraslo do novih razmjera, a on zna da nešto nije u
redu. Owen je oduvijek bio posesivan, no nikada nije bio ljubomoran - ne
ovako. A za to sam ja kriva. Probudila sam to u njemu. Mi smo to učinile. Ja,
Fatima, Thea i Kate.
Gotovo i ne primjećujem prevaljenu udaljenost zbog usredotočenosti na
vlastite misli, no u trenutku kada se udaljene mrlje u magli počnu kristalizirati
u kuće i zgrade, nisam nimalo bliže odluci.
Zašavši za ugao, zaputim se prema Salten Armsu, savijajući promrzle
prste oko drške kolica nakon što sam dlanom uklonila lokvicu vode koja se
nakupila na njihovu sjenilu, pa začujem glazbu. Ne uobičajenu snimku kakve
se inače puštaju po gostionicama, nego zvuke starinske glazbe - mješavinu
sopćućih harmonika, oštrog zvečanja bendža i veselog škripanja gudala.
Otvorim vrata salona, a zvuk me zapljusne zajedno s mirisima piva,
nagorenog drva iz peći i mnoštva tijela naguranih u prostoriji. Prosječna dob
prisutnih dobrano je iznad šezdeset, a gotovo su svi muškarci.
Glave se počnu okretati prema meni, no glazba ne prestane, a ja se
uguram u pregrijanu prostoriju. Primijetim Mary Wren na rubu barskog
stolca kako očarano promatra svirače i udara nogom u ritmu njihove glazbe.
Spazi i ona mene dok nesigurno stojim na pragu pa mi kimne glavom i
namigne. Uzvratim joj osmijehom pa na trenutak ostanem slušati, a zatim se
zaputim prema šanku u stražnjem dijelu prostorije, po prvi puta primijetivši
253
Knjige.club
 Tatum & Ruby
drvene daske kojima su obloženi zidovi. Želudac mi se stegne kad se prisjetim
pisama koje je Kate dobivala te shvatim koliko bi lako bilo ležerno privući
stolac do neke od rasklimanih dasaka, ili samo u prolazu zavući ruku iza nje...
osobito ako posjeduješ gostionicu.
Prisjetim se Marynog usputnog komentara o pivovari koja želi prodati
lokal kako bi zgradu pretvorila u stanove koje će bogatiji turisti pokupovati
kao druge nekretnine, pa se osvrnem oko sebe, primijetivši boju koja se ljušti
sa stropa, pohabane tepihe i stolice, i pomislim što bi to značilo za Jerryja.
Radio je ovdje cijeli svoj život - ova gostionica jedini mu je izvor
prihoda, društvenog života i mirovine. Čime bi se drugim mogao
baviti? Nisam sigurna zbog čega, možda zbog mnoštva očiju uprtih u mene,
možda vrućine i buke, ili spoznaje da bi Katein ucjenjivač mogao biti u istoj
prostoriji sa mnom, no iznenada me oblije snažan val klaustrofobije i
paranoje. Svi ovi ljudi, iskešeni starci sa svojim značajnim pogledima,
nadurena konobarica prekriženih ruku, svi znaju tko sam. Sigurna sam u to.
Proguram se kroz mnoštvo do toaleta pa uvučem Freyina kolica unutra
za sobom. Pustim vrata da se sama zalupe pa se leđima oslonim o njih,
dopustivši da me preplave ugodna studen i tišina. Sklopim oči pa stanem
samu sebe bodriti, možeš ti to. Ne dopusti im da te pokolebaju.
Tek kada ponovno otvorim oči ugledam u ogledalu pred sobom odraz
riječi ispisanih blijedim, razmazanim flomasterom.
Mark Wren seksualni je prijestupnik!!!!
Krv mi nahrupi u obraze, poput vala kipućeg srama. Slova su stara i teško
ih je razabrati, ali nisu nečitka. A netko je, poprilično nedavno, izgrebao
Markovo ime pa ponad njega nalivperom napisao riječ narednik.
Zašto nisam razmišljala o tomu? Zašto nisam razmišljala o tomu da laž
može nadživjeti bilo koju istinu i da ovdašnji ljudi pamte? Ovo nije London,
gdje se prošlost ispisuje opet i iznova, sve dok u potpunosti ne iščezne. Ovdje
se ništa ne zaboravlja, a duhovi moje davne pogreške progonit će Marka
Wrena dovijeka. A skupa s njime i mene.
Priđem umivaoniku pa zapljusnem lice hladnom vodom dok me Freya
znatiželjno promatra, a potom se uspravim i pogledam u zrcalo, zagledavši se
u vlastite oči. Da, ja sam kriva za ovo. Znam to. Ali krivnja nije isključivo
moja. A ako se mogu suočiti sa sobom, mogu i s njima.
Otvorivši vrata zakoračim u gostionicu pa odlučno gurnem Freyina kolica
prema šanku.
- Isa Wilde! - Začujem nerazgovijetno izgovorene riječi netom što prođem
pokraj pipa za točenje piva. - Tko bi rekao.

254
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Mislio sam da si dosad otišla i da se nećeš vraćati barem još deset godina.
Što ćeš popiti?
Okrenem se i iza šanka ugledam široko nasmiješenog Jerryja, a njegov
zlatni zub zasvjetluca na svjetlu vatre. Glanca čašu krpom koja je vidjela i
bolje dane.
- Bok, Jerry - odgovorim. Freya se koprca i migolji, nezadovoljna
vrućinom nakon ugodne prohladnosti toaleta. Uspije jednim dobro
odmjerenim udarcem otkopčati kišnu navlaku pa trijumfalno vrisne uzvikom
zadovoljstva, a ja je podignem iz kolica i prislonim joj glavicu na svoje rame,
nastojeći je ušutkati.
- Nije problem što sam dovela dijete u gostionicu?
- Ni najmanje, dok god pije pivo - odgovori Jerry pa razvuče svoje viskijem
natopljene usne u bezubi osmijeh. - Čime te mogu poslužiti?
- Poslužujete li hranu?
- Ne prije šest, a sad je... - Ovlaš pogleda sat iznad šanka.
- Pa, sad će, svaki čas... evo ti jelovnik.
Gurne prema meni komad papira ispucanih i zgužvanih rubova, a ja ga
stanem proučavati. Sendviči... riblja pita... začinjena rakovica... burger i
krumpirići...
- Uzet ću riblju pitu - odlučim naposljetku. - I... i možda čašu bijeloga
vina.
Zašto ne, dovraga. Skoro je šest.
- Da ti otvorim račun?
- Može. Trebate li karticu? - Stanem kopati po torbici, no on se nasmije i
odmahne glavom.
- Znam gdje te mogu pronaći.
Nisam sigurna kako, ali nekako uspije učiniti da taj posve običan izraz
zazvuči poput uvijene prijetnje, no ja se unatoč tomu osmjehnem pa kimnem
glavom prema stražnjoj prostoriji koja je neznatno tiša i u kojoj je nekoliko
stolova još prazno.
- Sjest ću tamo, ako je to u redu?
- Samo daj, a ja ću ti osobno donijeti piće. Bit će ti nezgodno sama ga
nositi uz malenu.
Kimnem glavom pa se probijem do stražnje prostorije. Jedan od
slobodnih stolova, onaj pokraj vrata, prepun je masnih pivskih krigli. Netko
je istresao sadržaj lule na drvenu površinu stola i tamo ga ostavio. Drugi, u
kutu, nije puno bolji od prvoga.

255
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pčela zarobljena pod preokrenutom kriglom bespomoćno zuji u lokvici
prolivena piva, a sjedalo presvučeno poderanom lažnom kožom prepuno je
psećih dlaka, no ima dovoljno mjesta za Freyina kolica, pa sklonim sve sa
stola, prebacivši ono što mogu za susjedni, a potom površinu stola površno
obrišem podmetačem za čaše pa nas smjestim, uglavivši Freyina kolica
u prazninu između stola i sjedala. Freya mi se meškolji u naručju, lupajući
svojom glavicom o moja prsa pa shvatim da neću moći odgoditi dojenje do
povratka u Mlin; ona je odlučila da je došlo vrijeme i ako ne bude po
njezinome, svakog će trenutka započeti sa svojom tiradom zavijanja. Ovo nije
mjesto gdje bih je inače odlučila hraniti - istina, već sam je znala dojiti u
londonskim pubovima, i to često, ali uvijek u Owenovu prisustvu, a istini
za volju, u Londonu nitko ne bi okom trepnuo ni da me vide kako dojim
mačku. Sada sam sama i posve nesigurna kako će Jerry i njegovi gosti
reagirati, no ako želim da Freya ostane mirna, nemam drugog izbora.
Otkopčam svoj baloner i preraspodijelim slojeve odjeće tako da mi osiguraju
najmanju moguću izloženost, a potom njezinu glavicu prinesem bradavici što
brže mogu pa dopustim baloneru da padne preko nje i tako nas obje zaštiti
od pogleda.
Nekoliko se glava okrene prema nama u trenutku kada njezina ustašca
dohvate bradavicu, a jedan starac sijede brade nastavi promatrati s otvorenom
znatiželjom. Njegovo zurenje uznemiri nešto u mojem želudcu, podsjetivši
me na Kateine riječi o pohotnim starcima koji tračaju u Salten Armsu, a Jerry
mi u tom trenutku priđe s čašom vina na pladnju te vilicom i nožem
zamotanima u papirnati ubrus.
- Morat ću naplatiti barem konzumaciju kada već ne mogu mlijeko - reče
on sa širokim osmijehom, kimnuvši prema mojim grudima, a ja osjetim kako
mi obraze oblijeva boja. Uspijem se nesigurno nasmijati.
- Oprostite, bila je gladna. Ne smeta vam?
- Meni ne. A siguran sam da ni ostalima neće smetati predstava. - Sočno
se nasmije zvukom koji se poput jeke proširi gostionicom kada mu se pridruže
i ostali pijanci za šankom, a ja osjetim kako mi lice počinje gorjeti od
nelagode. Sve više i više glava počinje se okretati prema meni, a pijani sijedi
starac namigne mi poluotvorenim okom pa potom prasne u smijeh, počešavši
se po preponama dok nešto šapuće svojem prijatelju, kimajući glavom prema
meni.
Borim se sa željom da otkažem narudžbu i pokupim se odavde, no Jerry
tada stavi čašu na stol pa je gurne prema meni i kimne prema šanku. - Časti te
tvoj prijatelj.
Moj prijatelj? Podignem pogled, a oči mi se sretnu s onima... Luca
Rocheforta.

256
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Sjedi sa šankom, a dok zurim u njega, podigne svoju čašu prema meni u
znak zdravice. Izraz lica mu je... tugaljiv? Ne znam, teško mi je reći.
Pomislim na Owena. Na onaj e-mail koji mi je poslao. Na ono što bi rekao
da ovog trenutka uđe u gostionicu pa smjesta ponovno osjetim onaj nemir u
želudcu, no prije nego se uspijem domisliti što bih rekla, Jerry je već nestao,
a ja shvatim da Luc ustaje sa stolca i kreće prema meni.
Ne mogu umaknuti. Kolica mi priječe bijeg s lijeve strane, dok su s desne
stolice koje je zaposjela grupica ljudi, a kao da to nije dovoljno, tu je i Freya,
priljubljena uz moje gole grudi pod balonerom. Ne bih imala nikakvih izgleda
umaknuti prije nego dođe do stola. Ne mogu čak ni ustati kako bih ga
dočekala na nogama, a da nešto ne pođe po zlu i da Freya ne eksplodira
u jednu od svojih tirada.
Pomislim na krvavu ovcu.
Pomislim na Freyino zavijanje u njegovim rukama.
Pomislim na crteže, na Owenove sumnje, a obrazi mi počnu bridjeti
toplinom, no teško mije odgonetnuti je li to zbog ljutnje... ili nečega drugoga.
- Gledaj - započnem kada se primakne s čašom piva u ruci. Želim biti
hrabra, želim se suočiti s njime, no ne mogu se oteti dojmu da unatoč tomu
sve više i više tonem u podstavljenu klupicu na kojoj sjedim. - Luc, gledaj...
- Žao mi je - reče on iznenada, prekinuvši me. - Zbog onoga što se
dogodilo. Zbog onoga s tvojim djetetom. - Lice mu je ukočeno, a oči mu se
na prigušenom svjetlu stražnje prostorije doimaju tamnima. - Pokušavao sam
pomoći, ali ono što sam učinio bilo je glupo, sada mi je to jasno.
Nije to ono što sam očekivala čuti. Njegove me riječi u potpunosti liše
maloprijašnje ratobornosti, a govor u kojemu ga upozoravam da se drži
podalje od mene iščezne mi iz glave i više nisam sigurna kako mu odgovoriti.
- Piće... znam da to ne može popraviti stvari, ali ja... bila je to mirovna
ponuda. Žao mi je. Neću ti više dodijavati.
Okrene se u namjeri da se udalji, ali u tom trenutku nešto prokuha iz
mene, neka vrsta očaja, pa na vlastito zaprepaštenje začujem riječ koja mi
izleti iz usta. - Čekaj.
On se okrene s izrazom opreza na licu. Ne usuđuje se pogledati me u oči,
no u njegovima zatitra nešto... nešto poput nade?
- Ti... nisi imao pravo uzeti Freyu - nastavim naposljetku. - Ali prihvaćam
tvoju ispriku.
Ostane bez riječi stajati, nadvivši se nad stolom, pa potom nelagodno
kimne glavom u znak zahvale, a pogledi nam se susretnu. Možda zbog
njegove nesigurnosti i načina na koji su mu ramena pogrbljena, poput onih u
djeteta koje se prebrzo razvilo i vinulo u visine, ili možda zbog njegovih očiju
257
Knjige.club
 Tatum & Ruby
koje gledaju moje pogledom prožetim bolnom ranjivošću, ali na trenutak se
doima onog poput petnaestogodišnjaka kakvog se sjećam, a srce mi
tog trenutka zastane pa počne preskakati kada se ponovno pokrene.
Progutam nervozu, ponovno osjetivši bol u grlu, bol koja je u posljednje
vrijeme neprestano tu - bol kojom moje tijelo oduvijek reagira na stres i
uznemirenost.
Pomislim na Owena i njegove optužbe, na čin za koji je uvjeren da sam
ga već počinila... pa osjetim kako nesmotrenost preuzima kontrolu nad mojim
postupcima - Luc, ja... želiš li sjesti?
Ne odgovori. Sljedeću sam minutu uvjerena da će se pretvarati kako me
nije čuo i otići.
No tada i on proguta svoju nervozu, a vratni mu se mišići pomaknu.
- Jesi li sigurna? - upita.
Kimnem glavom, a on izvuče stolicu i sjedne pa se, ne ispustivši pivo iz
ruke, zapilji duboko u jantarnu tekućinu.
Uslijedi podulja šutnja, a muškarci za šankom počnu se okretati od nas,
kao da je Lucovo prisustvo neka vrsta štita od njihove znatiželje. Osjećam
snažan stisak Freyinih usana kojima junački povlači bradavicu i njezine
dlanove kojima se odupire o moje grudi. Luc sjedi u tišini, pogleda uperenog
u stranu. Ne gleda u nas dvije.
- Jesi li... jesi li čula vijest? - upita naposljetku.
- O ko... - Zasutim. Htjela sam reći o kostima, ali nekako ne mogu
izgovoriti te riječi. On kimne.
- Identificirali su tijelo. Ambroseovo je.
- Čula sam. - Ponovno nelagodno progutam. - Luc, zaista mi je žao.
- Hvala - odgovori. Njegov francuski naglasak trenutno je mnogo snažniji,
kao što obično i biva u trenucima velikog stresa. Odmahne glavom, kao da
pokušava potisnuti neželjene misli. - Bio sam... iznenađen koliko me to
pogodilo.
Dah mi se zaustavi u grlu kada iznova shvatim što smo učinile - nismo
samo sebe osudile na ovu doživotnu kaznu, nego i Luca.
- Jesi li... obavijestio svoju majku? - uspijem procijediti.
- Ne. Mislim da bi joj bilo svejedno. I ne zaslužuje da je nazivaš tim
imenom - reče Luc potiho.
Otpijem gutljaj vina kako bih smirila divljanje svojeg srca i ovlažila suho,
bolno grlo.
- Ona... bila je ovisnica, zar ne?
- Da. Heroin. A kasnije i metadon.

258
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Izgovori riječ na francuskom, mei-ta-don, pa na trenutak ne shvatim, no
potom dokučim što je želio reći pa se ugrizem za usnicu, kivna na sebe što
sam uopće to spomenula. Luc sjedi u tišini i zuri u svoje pivo, a ja ne znam
što reći, kako popraviti situaciju. Došao je ovamo kako bi pokušao popraviti
stvari među nama, a ja sam ga u ovih nekoliko minuta uspjela podsjetiti
na sve što je izgubio.
Spasi me dolazak djevojke s tanjurom riblje pite, tako vruće da se iz nje
izdiže para. Stavi tanjur pred mene pa bez nekog posebnog uvoda upita: -
Umak?
- Ne - uspijem teškom mukom procijediti. - Ne, hvala, u redu je.
Zagrabim pitu žlicom pa je prinesem ustima. Bogata je i kremasta, a
rastopljeni sir na vrhu zlatne je boje, no ima okus po piljevini. Meka se korica
u mojim ustima počne mrviti, a progutavši taj prvi zalogaj u grlu osjetim
grebanje riblje kosti.
Luc ne kaže ništa. I dalje sjedi, tih i pogubljen u vlastitim mislima. Njegovi
opušteni, napola savijeni prsti i krupne šake počivaju na stolu, a ja se prisjetim
onog jutra u poštanskom uredu, njegove jedva zauzdane srdžbe, ogrebotina
na zglobovima prstiju i osjećaja straha koji je njegovo prisustvo pobudilo u
meni. Pomislim na ovcu, i krv na njegovim rukama... pa se zapitam.
Luc je gnjevan, toliko mi je jasno. No na njegovu bih mjestu i ja bila
gnjevna.

Mnogo kasnije, Freya je usnula, pripijena uz moja prsa, a Luc i ja smo,

nakon sati razgovora, utihnuli. Sada sjedimo jedno pokraj drugog,
promatrajući Freyino disanje, oboje zaokupljeni vlastitim mislima.
Zvono za posljednju rundu ostavi me iznenađenom i moram izvući
mobitel kako bih provjerila. I da, uistinu je tako kasno, deset do jedanaest.
- Hvala ti - obratim se Lucu kada on ustane pa se počne rastezati. Doima
se iznenađen mojim riječima.
- Na čemu?
- Na ovome večeras. Ja... trebalo mi je ovo, trebalo mi je da nakratko
zaboravim na sve. - Izgovorivši riječi shvatim da već satima nisam pomislila
ni na Owena, ni na Kate. Protrljam lice pa rastegnem svoje ukočene udove.
- Nema na čemu. - On se sagne pa primi Freyu iz mojih ruku, izrazito
nježno, kako bih se ja mogla izvući sa sjedala za malim stolom. Promatram
ga kako je nevjesto ziba na svojim širokim prsima, uhvativši samu sebe kako
se osmjehujem kada ona jedva čujno uzdahne pa se privine bliže njemu,
uživajući u toplini njegova tijela.
- Prirodno si nadaren. Želiš li djecu?
259
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Neću imati djecu. - Riječi su tako grube, tako prozaične, da ga
iznenađeno pogledam.
- Zaista? Zašto? Ne voliš ih?
- Nije stvar u tome. Nisam imao najbolje djetinjstvo. Kada te sjebu, velika
je vjerojatnost da ćeš i sam sjebati vlastitu djecu.
- Pizdarije. - Primim Freyu od njega kada mi je pruži pa je pažljivo spustim
u kolica, nježno joj položivši dlan na prsa kada joj kapci zatrepere pa se
ponovno smire u predaji. - Kada bi to bilo točno, nitko se od nas ne bi
razmnožavao. Svi vučemo prtljagu iz prošlosti. Što je sa svim pozitivnim
stvarima koje bi im mogao prenijeti?
- Ne postoji ništa u meni što bi ijednom djetetu bilo od koristi - reče, a ja
sam na trenutak uvjerena kako se šali, ali nije tako. Lice mu je ozbiljno i
tužno. - I neću riskirati da još jednom djetetu priuštim odgoj kakav sam ja
iskusio..
- Luc... To je... to je tako tužno. Sigurna sam da ne bi bio nimalo nalik
svojoj majci.
- Ne možeš to znati.
- Istina, ali nitko od nas ne zna kakav će roditelj biti. Istinski sjebani ljudi
neprestano rađaju djecu - no stvar je u tomu da njima nije stalo. Tebi jest.
On slegne ramenima pa uvuče ruke u rukave svoje jakne, potom mi
pomogavši da odjenem svoj baloner.
- Nije važno. Neću imati djecu. Ne želim donijeti dijete na ovakav svijet.
Vani na parkiralištu, Luc gurne ruke u džepove pa pogrbi ramena.
- Smijem li te otpratiti kući?
- Nismo ti usput.
Međutim, čim mi riječi prijeđu preko usana shvatim da ne znam gdje živi.
Doduše, Mlin mu ni u kojem slučaju ne može biti usput, koje god njegovo
odredište bilo.
- Niste ni tako daleko - odgovori. - Živim na priobalnoj cesti, na putu
prema školi. Najbrži put vodi preko pustopoljine.
Oh. To objašnjava mnogo toga. Između ostaloga i kako se našao u Mlinu
one noći kada smo otišle na večeru u školu. Osjetim žalac krivnje jer mu nisam
povjerovala te noći.
Nisam sigurna što odgovoriti.
Vjerujem li Lucu? Odgovor je jedno kategoričko ne. Međutim, nakon
jutrošnjeg razgovora s Kate i načina na koji je pobjegla umjesto da odgovori
na moja pitanja... nisam više sigurna da vjerujem ikome ovdje.

260
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Nisam ponijela svjetiljku, a kako oblaci prekrivaju noćno nebo, noć je
izrazito mračna. Hodamo polako, potiho razgovarajući. Ja guram kolica, a
Luc nas usmjerava. Prednja svjetla kamiona koji prođe pokraj nas u tami
izdulje naše crne sjenke na cesti pred nama, a Luc podigne ruku u pozdrav
kada nam se kamion približi pa iščezne u tmini.
- ... noć, Luc... - uspijem razaznati dvije potiho izgovorene riječi koje
dopru kroz jedan od prozora, i u tom trenutku shvatim danje Luc uspio ondje
gdje je Kate podbacila. Uspio si je stvoriti život ovdje i postati dijelom
zajednice, dok je ona i dalje samotnjak, kako ju je Mary opisala.
Došavši do mosta nad Nizrječjem, osjetim da mije u cipeli zapeo
kamenčić pa se zaustavimo kako bih ga izvadila. Dok skakućem na jednoj
nozi pa ponovno pokušavam nazuti cipelu na boso stopalo, Luc se nasloni na
ogradu zapiljivši se preko estuarija prema moru. Magla se povukla, no gusti,
niski oblaci obavijaju Nizrječje tminom, priječeći pogled na bilo što, a
iz Mlina se ne nazire ni najslabašniji tračak svjetlosti. Lice mu je potpuno
prazno, no ja razmišljam o onom malom bijelom šatoru, skrivenom u tami,
pa se pitam misli li i on o njemu.
Ponovno nazuvši cipelu, primaknem mu se pa i sama položim podlaktice
na ogradu. Premda se ne dodirujemo, ruke su nam tako blizu da osjećam
toplinu njegove kože, čak i kroz materijal naših jakni.
- Luc - započnem, no on se iznenada, bez ikakva upozorenja okrene, i
usne mu se nađu na mojima, a mene zapljusne val žudnje tako snažan da me
gotovo oslijepi, poput vrele tekućine koja mi se razlijeva utrobom.
Na trenutak ne učinim ništa, ostavši stajati kao ukopana, prstiju raširenih
na njegovim rebrima, ćuteći vrelinu njegovih usana na mojima dok mi srce
poput bubnja divlje udara u grudima. A potom me spoznaja o onome što
činim preplavi poput hladnog vala.
- Luc, ne!
- Oprosti. - Na licu mu je izraz osupnutosti. - Žao mi je... ne znam što
me...
Ustukne od mene pa ostanemo tako stajati, zureći jedno u drugo, oboje
dišući ubrzano i plitko, a ja sam svjesna da i moje lice vjerojatno odražava
zbunjenost i paniku kojima svjedočim na njegovu.
- Merde - iznenada ispljune, snažno udarivši pesnicom po ogradi. - Zašto
uvijek moram sve zajebati?
- Luc, nisi... sve je...
Bol u grlu ponovno je tu. Ne mogu gutati.
- Udana sam - prozborim, premda to nije istina, ali ipak jest, barem u
onom pogledu u kojem je važno. Kakve god probleme trenutno imali, Owen

261
Knjige.club
 Tatum & Ruby
je otac mojeg djeteta, i nas smo dvoje zajedno - i to je gotova priča. Neću
šarati uokolo.
- Znam - reče tiho i potišteno pa se, ne pogledavši me, okrene i počne
hodati preko mosta, prema Mlinu.
Odmakne nekoliko koraka ispred mene kada ponovno progovori, tako
tiho da nisam posve sigurna jesam li ga dobro čula.
- Gadno sam pogriješio... trebao sam odabrati tebe.

262
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T rebao sam odabrati tebe.

Što to znači? Poželim se vratiti na te riječi dok hodamo utabanim
puteljkom pokraj Nizrječja, no njegova je tišina poput neprobojna
zida. Što je htio reći? Što se dogodilo između njega i Kate? Međutim, ne
uspijevam pronaći riječi kojima bih ga to upitala, a osim toga, strah me to
učiniti. Strah me onoga što bi mogao tražiti zauzvrat. Ne mogu zahtijevati
istinu kada sama skrivam toliko laži.
Umjesto toga, usredotočim se na navođenje Freyinih kolica oko lokvi i
izrovanih žljebova na utabanoj stazi. Oblaci su darežljivo prolili svoj tekući
teret dok sam bila u gostionici pa je staza, kako se udaljavamo od asfalta, sve
mekša.
Bolno sam svjesna Lucove prisutnosti pokraj sebe i načina na koji skraćuje
svoje korake kako bih mogla držati korak s njime, pa ga naposljetku, napola
iskreno, pokušam osloboditi spona njegove ponude i otpraviti ga njegovim
putem.
- Znaš, ne moraš me pratiti cijelim putem. Ako želiš presjeći ovuda pa se
poštedjeti pješačenja...
Međutim, on otrese glavom.
- Trebat ćeš pomoć.
Ne shvatim što je time htio reći dok ne dođemo do Mlina. Plima je visoka,
viša nego sam ikada prije iskusila. Drvena je šetnica nevidljiva - potpuno
uronjena - a s druge strane trome, tamne vode, crna silueta Mlina u potpunosti
je odsječena od obale. Most ne može biti više od nekoliko centimetara ispod
površine, no ja jedva uspijevam nazrijeti mjesto na kojemu obala prestaje, a
kamoli još i tamne daske mosta koje se u potpunosti stapaju s crnilom vode.
Da sam sama, možda bih i riskirala, ali s kolicima? Teška su, a ako samo
jedan kotač klizne sa šetnice, nisam sigurna kako ću biti dovoljno snažna da
ih spriječim da se cijela ne survaju u vodu.
Osjetim kako mi lice prožima užas dok se okrećem Lucu.
- Sranje, što da učinim?
On pogleda prema mračnim prozorima.
- Čini se da Kate nije kod kuće. Mogla je barem ostaviti svjetla upaljena. -
Glas mu je prožet ogorčenjem.

263
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Tijekom dana nestalo je struje - odvratim. Luc slegne ramenima u
neobjašnjivo francuskoj maniri koja je napola rezignacija, a napola prezir, a
ja osjetim da bih trebala stati u njezinu obranu, no ne postoji ništa što bih
mogla reći kako bih se suprotstavila njegovoj nijemoj osudi, pogotovo kada
tihi kivni glasić u zakutku mojeg uma šapuće riječi istovjetne
njegovima. Kako je Kate mogla tek tako izaći i ostaviti me da se sama nosim
s ovime? Nikako nije mogla znati da će se Luc naći ovdje i priskočiti mi u
pomoć.
- Uzmi dijete - reče pokazavši prema kolicima pa podignem Freyu u
naručje. I dalje spava, a kada je podignem sklupča se, oslonivši svu svoju
težinu na moje rame, poput amonita koji je svoju kućicu nekako pretvorio u
meso.
- Što namjeravaš...
No utihnem kada Luc izuje cipele, zgrabi kolica pa zagazi u tamnu vodu
koja mu smjesta proguta gležnjeve, zaustavivši se na polovici listova.
- Luc, budi oprezan. Ne možeš znati...
Ali zna. Zna točno gdje je most. Nepogrešivo gaca po praznini, a ja
zadržim dah kod svakog njegovog koraka u strahu da će promašiti i
sunovratiti se s ruba mosta u duboku vodu, no to se ne dogodi. Dokopa se
druge strane, koja se trenutno svela na uski jezičac obale, jedva dovoljno širok
da na njega može odložiti kolica, pa pokuša otvoriti vrata.
Otključana su pa ih gurne, širom ih otvorivši, a iza vrata dočeka ga samo
prazna tmina. Luc ugura kolica unutra.
- Kate? - Glas mu odjekne praznom kućom. Čujem klik kada pokuša
upaliti svjetlo, podigavši i spustivši prekidač, no ništa se ne dogodi. - Kate?
Izroni iz kuće natrag na obalu, slegne ramenima pa zavrne traperice kako
bi se praznih ruku vratio na drugu obalu.

- Ovo je poput jedne od onih logičkih pitalica - pokušam humorom

olakšati napetost situacije. - Imaš patku, lisicu i čamac...
On se osmjehne, a preplanula mu se koža u kutovima očiju i usana
nabora, i ja sa zaprepaštenjem shvatim koliko mi neobično izgleda taj izraz
na njegovu licu. Nisam ga mnogo puta vidjela kako se smije otkako sam se
vratila.
- Dakle, kako ćemo izvesti ovo? - upita on. - Vjeruješ li mi dovoljno da bi
mi povjerila Freyu?
- Ja... vjerujem ti - odgovorim žurno, premda ne u potpunosti iskreno. -
Nije stvar u tome. Ona te ne poznaje - bojim se onoga što bi se dogodilo ako

264
Knjige.club
 Tatum & Ruby
se probudi pa se pokuša osloboditi - iznenađujuće je snažna kada ne želi biti
u nečijim rukama.
- U redu - odgovori mi. - Dakle... što predlažeš? Mogao bih te nositi, ali
nisam siguran da bi most podnio našu zajedničku težinu.
Grohotom se nasmijem njegovu prijedlogu.
- Neću ti dopustiti da me nosiš, Luc, podnio to most ili ne.
On slegne ramenima.
- Ne bi mi bilo prvi put.
A ja iznenađeno shvatim da ima pravo. Potpuno sam to smetnula s uma,
no sada kada je to spomenuo, sve mi se vrati u trenutku - uzavrela plaža i
nemilosrdno sunce, visoka plima koja je otplavila jednu moju cipelu. Jedini
put natrag vodio je preko priljepcima oblijepljenih stijena, a nakon što me
petnaest minuta promatrao kako porezana stopala poskakujem dok me Kate,
Thea i Fatima sućutno promatraju i nude mi svoje cipele koje odbijam jer su
ionako premalene da bih ih uspjela nazuti, Luc me bez riječi podigao,
prevalivši ostatak puta do Plimomlina sa mnom na leđima.
Iznenada se svega sjećam nevjerojatnom jasnoćom - njegovih dlanova na
mojim bedrima, mišića njegovih leđa čije sam pomicanje osjećala na svojim
prsima, vonja njegova vrata - po koži i sapunu.
Osjetim kako mi rumenilo navire u obraze.
- Tada mi je bilo samo petnaest. Sada sam nešto teža.
- Izuj cipele - reče, a ja pokušam, skakućući na jednoj nozi i istodobno
držeći Freyu jednom rukom, izuti sandalu drugom - a prije nego se
uzmognem pobuniti, on se nađe na koljenima, a njegovi mi prsti počnu
otkopčavati remenje sandale. Uspijem se izvući iz jedne sandale, sada već
grimizna u licu i krajnje zahvalna na okrilju noći, pa mu dopustim da mi
otkopča i drugu prije nego se ponovno uspravi.
- Primi me za dlan - reče zakoračivši u vodu. - Slijedi me. Drži se blizu
mene, što bliže možeš.
Primim ga slobodnom rukom, onom kojom ne pridržavam Freyu pa
zakoračim u morsku vodu.
Voda je tako ledena da iznenađeno uzdahnem, no potom mi goli nožni
prsti osjete nešto toplo - stopala mi pod vodom dodiruju njegova.
Ostanemo tako stajati na trenutak, tražeći uporište, a zatim Luc reče: -
Učinit ću pozamašan korak - slijedi me. Ona trula daska tu je negdje, moramo
je prekoračiti.
Kimnem, prisjećajući se rupa na mostu i načina na koji sam kolicima
zaobilazila najveće od njih. Hvala Bogu da je Luc tu - bez njega ne bih imala
pojma koje su daske čvrste, a gdje su propale. Promatram ga kako krupnim
265
Knjige.club
 Tatum & Ruby
korakom prekoračuje trulu dasku skrivenu pod vodom, a potom učinim isto
što i on, no daske prekrivene vodom skliske su. Stopalo mi se poklizne na
komadiću morske trave, a ja osjetim kako gubim ravnotežu.
Nehotice vrisnem, a oštri se zvuk prolomi nad mirnom vodom. Međutim,
Luc me uhvati, njegov je hvat poput čvrstog škripa, a prsti tako snažno
omotani oko moje nadlaktice da me zaboli.
- Sve je u redu - žurno me utješi. - Sve je u redu.
Kimam glavom, hvatajući zrak i nastojeći se ne ozlijediti Freyu dok
tražim uporište kako bih povratila ravnotežu i pokušavam usporiti vlastito
disanje. Negdje daleko, pas zalaje čuvši moj vrisak, no nedugo nakon njega
utihne. Je li to bio Sjenka?
- Žao mi je - potreseno ponudim ispriku. - Vražje daske... tako su skliske.
- U redu je - odgovori oslabivši stisak svojih prstiju na mojoj nadlaktici,
ali ipak ne ispustivši moju ruku u potpunosti. - Sve je u redu.
Kimnem glavom dok kročimo preko posljednjih nekoliko dasaka, njegov
je stisak na mojoj ruci i dalje čvrst, ali više ne toliko da bi mi nanosio bol.
Druge se strane dokopam zadihana, a srce mi divlje udara u grudima.
Freya, začudo, i dalje čvrsto spava.
- Hv-hvala ti - uspijem izgovoriti, a glas mi drhti unatoč nastojanju da
ostanem pribrana, unatoč činjenici da sam ponovno na čvrstu tlu i sigurna. -
Hvala ti, Luc, ne znam što bih učinila da nisi bio tu.
Zaista, što bih učinila? Zamislim samu sebe kako pokušavam bojažljivo
gurati klimava kolica preko klizavog, nesigurnog mosta dok kotači šljapkaju
u tridesetak centimetara dubokoj vodi - ili kako čekam na hladnoj kiši dok se
Kate ne vrati odande kamo je već otišla. Ogorčenost se ponovno rasplamsa.
Kako je mogla tek tako nestati ne poslavši mi čak niti poruku?
- Znaš li gdje su svijeće? - upita Luc, a ja odmahnem glavom. Jezikom
proizvede zvuk za koji nisam sigurna je li neodobravanje ili gađenje pa se
progura pokraj mene u mračno grotlo Mlina. Pođem za njim, nesigurno se
zaustavivši nasred prostorije. Rub moje lagane ljetne haljine natopljen je i
prianja mi uz noge i svjesna sam da vjerojatno ostavljam blatne lokvice kamo
god ugazim nogom. Također razočarano shvatim da su mi sandale ostale s
druge strane mosta. Nema veze. Plima ne može narasti više od ovoga, a da
pritom ne otplavi cijeli Mlin. Pokupit ću ih sutra, za oseke.
Promrzla sam, a hladni povjetarac koji puse kroz otvorena vrata čini da
se mokra tkanina pripijena uz moju nogu doima još hladnijom, no Luc je
zaokupljen pretraživanjem kuhinjskih ormarića, pa naposljetku začujem
hrapavi zvuk paljenja šibice i oćutim vonj parafina te spazim bljesak svjetlosti
pokraj sudopera. Ugledam Luca kako stoji tamo s uljanicom u ruci,
namještajući fitilj kako bi se plamečak mogao rasplamsati. Namjestivši
266
Knjige.club
 Tatum & Ruby
fitilj, prekrije ga kuglom od matiranog stakla, a treperavo, slabašno svjetlo
iznenada se pretvori u snažan sjaj koji se rasprši po cijeloj prostoriji.
Zatvori vrata pa se na svjetlu svjetiljke zagledamo jedno u drugo. Maleni
krug svjetla koji nas drži zarobljenim unutar rubova svojeg uskog kruga na
neki je način čak i intimniji od tame i primorava nas da stojimo tek nekoliko
centimetara udaljeni jedno od drugog pa smo iznenada nesigurni sami u
sebe. Na nježnom, prigušenom svjetlu vidim da vena na Lucovu vratu pulsira
jednako brzo kao što moje srce udara, a od spoznaje zadrhtim. Tako ga je
teško pročitati, lice mu ne otkriva mnogo - no sada znam da je tako samo na
površini, da je ispod te površine potresen jednako kao i ja, i iznenada se više
nemam hrabrosti suočiti s njegovim pogledom. Nemam izbora doli oboriti
svoje oči prema tlu jer me strah onoga što bih mogla zateći u njegovima.
On se nakašlje kako bi pročistio grlo, a zvuk odjekne nepodnošljivo glasno
u tišini kuće pa oboje progovorimo u isti glas.
- Pa, trebala bih...
- Najbolje bi bilo...
Zastanemo, nervozno se nasmijavši.
- Ti prvi - ponukam ga.
On odmahne glavom.
- Ne, reci što si namjeravala reći.
- Oh - ništa. Samo sam... - Kimnem prema Freyi. - Znaš i sam. Trebala
bih je spremiti u krevet.
- Gdje spava?
- U... - zastanem pa progutam slinu. - U tvojoj staroj sobi.
Podigne pogled čuvši riječi, no nisam sigurna je li to zbog iznenađenja,
šoka, ih nečega trećeg. Mora da mu je neobično čuti da je Kate sobu u kojoj
je proveo djetinjstvo prepustila nekom drugome, a mene ponovno ošine onaj
osjećaj da je ono što se zbilo tako nepošteno.
- Aha, tako dakle. - Svjetiljka se zaljulja i zatreperi, kao da je ruka koja je
drži na trenutak zadrhtala, no možda je u pitanju bio samo propuh. - Ponijet
ću lampu pred tobom do sobe - ne možeš nositi i lampu i dijete uz te stube. -
Kimne prema klimavom drvenom stubištu koje u kutu prostorije spiralno
zavija prema gore. - Kada bi netko ovdje ispustio svijeću, cijeli bi Mlin planuo
dok kažeš keks.
- Hvala - odgovorim, a on se bez riječi okrene i počne se uspinjati stubama.
Pođem za njim, gledajući mu u leđa te u krug svjetlosti koji se gubi u stropnim
gredama.
Zaustavi se na vratima svoje negdašnje sobe, a meni se učini da je zadržao
dah, no kada ga sustignem, lice mu je gotovo prazno dok bezizražajno zuri u
267
Knjige.club
 Tatum & Ruby
unutrašnjost sobe - u krevet koji je nekoć bio njegov, sada prekriven mojom
razbacanom odjećom, u kolijevku pokraj kreveta, u kojoj su Freyina duda i
plišani slonić. Osjetim kako mi lice gori zbog mojeg udjela krivnje u svemu
ovome - zbog mojih torbi ostavljenih na njegovu podu, zbog mojih bočica i
losiona na njegovu starom stolu.
- Luc, žao mi je - iznenada progovorim obuzeta očajem.
- Zbog čega? - upita tonom koji svojom bezizražajnošću odgovara izrazu
njegova lica, no ja i dalje vidim onu istu venu na njegovu vratu, a on odmahne
glavom, spusti svjetiljku na noći ormarić pa se bez riječi okrene i nestane u
tmini hodnika.

Položivši Freyu u kolijevku, uzmem svjetiljku pa se oprezno spustim niz

stube, pažljivo kročeći unutar kruga zlatne svjetlosti koja stvara više sjena
nego što ih rastjeruje.
Nisam očekivala da će još uvijek biti tu, no kada se spustim do podnožja
stubišta primijetim siluetu kako ustaje sa sofe, a kada podignem svjetiljku,
shvatim da je to on.
Odložim svjetiljku na stolić pokraj sofe, a on bez riječi, kao da smo se
unaprijed o tomu dogovorili, obujmi moje lice svojim dlanovima pa me
poljubi, a ja ovog puta ne kažem ništa - ne pobunim se, ne odgurnem ga od
sebe - nego mu uzvratim poljubac, zarinuvši prste pod njegovu košulju,
osjećajući glatkoću njegove kože te izbočine njegovih mišića, kostiju i
ožiljaka, i žar njegovih usta.
Kada me Luc poljubio vani, na mostu, osjećala sam da izdajem Owena,
premda nisam uzvratila poljubac, ali ovdje - ovdje ne osjećam ni trunka
krivnje. Ova večer, ovaj trenutak, besprijekorno se stapa sa svim onim
danima, noćima i satima koje sam tih davnih vremena provela čeznući za
Lucovim poljupcem, za njegovim dodirom - vremena minulih prije nego sam
upoznala Owena, prije nego sam rodila Freyu, prije crteža i
Ambroseova predoziranja - prije svega ovoga.
Mogla bih nabrajati sve ono što zamjeram Owenu, po jedan prst moje
ruke za svaku uvredu - lažne optužbe, manjak povjerenja, te najveću uvredu
od svih dosad - popis Lucovih zločina i osuda poslan e-mailom, kao da bi me
baš to moglo spriječiti da se poševim s muškarcem kojeg priželjkujem - i da,
više me nije sram to priznati - muškarcem kojeg priželjkujem od
svoje petnaeste godine i kojeg vjerojatno jednako žarko želim i danas.
Ali ne činim to, ne pokušavam opravdati svoj postupak. Jednostavno se
prepuštam sadašnjem trenutku, prepuštam struji strasti da odluku otme iz
mojih ruku pa dopustim da me povuče dolje, duboko u prošlost, poput tijela

268
Knjige.club
 Tatum & Ruby
koje tone u duboku vodu. Osjećam kako se utapam dok me guta, a ja tonem,
i nije mi čak ni stalo.
Natraške se strovalimo na sofu, isprepletenih udova, a ja mu pomognem
da svuče majicu preko glave. Nutrina mi izgara potrebom da osjetim njegovu
kožu na svojoj - potrebom jačom od one da prikrijem svoje strije i plavo-bijelu
mlohavu kožu trbuha koja je nekoć bila preplanula i zategnuta.
Znam da bih se trebala barem pokušati zaustaviti, ali istina je da ne
osjećam ni trunka krivnje. Sve drugo postane nevažno kada mi on stane
otkopčavati haljinu, dugme po dugme.
Prsti su mi na njegovu remenu kada se on iznenada zaustavi pa ustane.
Sram mi ukoči lice dok se pridižem u sjedeći položaj kako bih navukla haljinu
natrag na ogoljelo tijelo i započela niz nelagodnih, neiskrenih isprika - ne,
imaš pravo, u redu je, ne znam što me spopalo.
Shvatim što se zbiva tek kada on priđe ulaznim vratima pa navuče zasun,
a mene zapljusne val opojne vrućine - spoznaja da je to to, spoznaja da ćemo
uistinu to učiniti.
Okrene se natrag prema meni i osmjehne se smiješkom koji njegovo
ozbiljno lice pretvori u ono petnaestogodišnjaka kojeg sam nekoć poznavala,
a srce mi stane lupati, popevši se do grla i ne dajući mi da dođem do daha -
ali bol - ista ona bol koja me prati otkako sam pronašla one crteže na kućnom
pragu, otkako me Owen u naletu bijesa optužio za sve i svašta, otkako je
sve ovo počelo - te boli više nema.
Meka, pohabana sofa uzdahne pod Lucovom težinom, a ja se opružim na
leđa pa osjetim njegovu težinu na sebi kad me primi u naručje. Usne su mi na
njegovu vratu, a zubima mu ćutim nježnu kožu vrata i kušam njegov slani
znoj... a onda se iznenada ukočim.
Jer se gore, na vrhu stuba, nešto pomakne. Ljudski obris u tmini.
Luc se zaustavi i pridigne rukama, osjetivši iznenadnu napetost mojih
mišića.
- Isa, je li sve u redu?
Ne mogu govoriti. Oči su mi zalijepljene za djelić tame na vrhu stuba.
Nešto - netko - je tamo.
Um mi počnu bombardirati prizori. Rasporena ovca. Krvlju umrljana
poruka. Omotnica puna crteža iz prošlosti...
Luc se osvrne preko ramena, prateći smjer mojeg pogleda.
Svjetiljka zatreperi na povjetarcu njegova pokreta, a na trenutak, na djelić
sekunde, plamen osvijetli lice osobe koja stoji u tmini i u tišini nas promatra.
To je Kate.

269
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Oglasim se zvukom - ne vriskom, ali nečim nalik tomu, a Kate se okrene
i nestane u tišini gornjih katova.
Luc panično pokuša navući svoju majicu natrag preko glave dok
zakopčava traperice, u žurbi ostavivši remen nezakopčanim. Grabi stubama,
preskačući dvije odjednom, no Kate je prebrza. Već se odmakla do polovice
stuba između prvog i drugog kata pa ubrzo začujem tresak zatvaranja vrata
tavana i ključ koji se okreće u bravi, a nakon toga i Lucovo lupanje po
vratima.
- Kate. Kate! Pusti me unutra!
Odgovora nema.
Drhtavim prstima krenem zakopčavati haljinu pa se osovim na noge.
Začujem zvuk Lucovih koraka na stubama. Spušta se polako, a lice mu
je, kada se naposljetku spusti u krug svjetla koji oko sebe širi svjetiljka,
turobno.
- Sranje.
- Bila je ovdje? - prošapćem. - Čitavo vrijeme? Zašto se nije odazvala kada
smo je dozivali?
- Tko zna. - Položi dlan na lice, kao da bi tako mogao odagnati iz uma
prizor Kate koja nepomično stoji, lica ukočena u bezizražajnu masku.
- Koliko je dugo stajala tamo?
- Ne znam.
Obrazi mi gore.
Sjednemo na sofu, jedno pokraj drugoga, ostavši dugo sjediti u tišini.
Lucovo je lice bezizražajno. Nisam sigurna što govori moje lice, no misli su
mi kaotična masa osjećaja, sumnji i očaja. Zašto je stajala gore i uhodila nas?
Prisjetim se trenutka kada je svjetiljka zatreperila i obasjala joj lice - nalik
bijeloj maski u tami, razrogačenih očiju, usnica stisnutih kao da se svim
silama trudi ne vrisnuti. Bilo je to lice stranca. Što se dogodilo s mojom
prijateljicom, ženom za koju sam mislila da je poznajem?
- Najbolje da pođem - reče Luc naposljetku pa se osovi na noge, no ipak
ne zakorači prema vratima. Ostane stajati na mjestu, zagledavši se u mene.
Skupljene obrve otkrivaju da je zamišljen, a sjenke ispod njegovih širokih
jagodičnih kostiju daju njegovu licu sablastan, ispijeni izgled.
S kata dopre zvuk Freyina cvileža, a ja ustanem, neodlučna, no Luc
progovori prije nego ja to uzmognem.
- Nemoj ostati ovdje, Isa. Nije sigurno.
- Molim? - Zastanem nakon prve riječi, ni ne pokušavši sakriti svoje
iznenađenje. - Kako to misliš?

270
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ovo mjesto - Mahne rukom pokazujući na Mlin koji propušta vodu
izvana, na žarulje koje ne svijetle, na klimave stube. - Ali ne samo ono... ja...
Zastane pa prstima druge ruke protrlja oči, a zatim duboko udahne.
- Ne želim te ostaviti samu s njom.
- Luc, sestra ti je.
- Nije mi sestra, i znam da si uvjerena kako ti je ona prijateljica, ali Isa,
ti... nije joj za vjerovati.
Glas mu se pretvorio u šapat, premda nas Kate - tri kata iznad nas i iza
zaključanih vrata - nikako ne može čuti.
Odmahnem glavom odbijajući povjerovati. Što god Kate učinila i pod
kakvim god pritiskom trenutno bila, i dalje mi je prijateljica. Prijateljica mi je
već gotovo dvadeset godina. Neću - ne mogu - povjerovati u ono što Luc
govori.
- Ne očekujem da ćeš mi povjerovati. - Govori užurbano jer Freyino
zavijanje s kata sve je snažnije, a ja sve češće pogledavam prema stubama,
želeći poći k njoj, no Luc me i dalje drži za zapešće stiskom koji je nježan, ali
čvrst. - Ali, molim te, samo... samo budi oprezna i poslušaj ono što sam ti
rekao, zaista mislim kako bi trebala otići iz Mlina.
- Otići ću sutra - odgovorim teška srca, prisjetivši se Owena i svega onoga
što me očekuje u Londonu, ali Luc odmahne glavom.
- Odmah. Večeras.
- Luc, ne mogu. Prvi vlak polazi tek ujutro.
- Tada pođi sa mnom u moj stan. Prenoći kod mene. Ja ću spavati na
kauču - dometne užurbano - ako tako želiš. Ali ne sviđa mi se pomisao da si
sama ovdje.
Nisam sama, pomislim. Imam Kate. Ali znam da to nije ono na što on misli.
Freya ponovno počne zavijati, a ja donesem konačnu odluku.
- Neću otići večeras, Luc. Ne namjeravam Freyu i svoju prtljagu vući
preko pustopoljine usred noći...
- Onda naruči taksi - prekine me, no ja nastavim govoriti, ignorirajući
njegovo protivljenje.
- ... otići ću čim svane - uhvatit ću prvi jutarnji vlak, onaj u osam, ako si
zaista tako zabrinut, ali ne vjerujem da sam u ikakvoj opasnosti od Kate.
Jednostavno je nemoguće. Poznajem je sedamnaest godina, Luc, i
jednostavno ne vjerujem u to, ne mogu. Vjerujem joj.
- Ja je poznajem dulje - Luc odvrati tako tiho da ga gotovo i ne čujem od
Freyine vriske i grcanja. - I ne vjerujem joj.

271
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Freyin plač sada je preglasan da bih ga i dalje mogla ignorirati pa nježno
oslobodim zapešće iz njegova stiska.
- Laku noć, Luc.
- Laku noć, Isa - odvrati. Ostane me promatrati kako se uspinjem
stubama, noseći sa sobom uljanicu i ostavljajući ga u tmini. Na katu
podignem Freyu iz kolijevke, osjetivši kako se njezino maleno, vruće tijelo
grči sa svakim ljutitim jecajem, a u tišini koja uslijedi, začujem škljocanje
zasuna na vratima pa zvuk Lucovih koraka na šljunku dok nestaje u noć.

272
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T e noći ne sklopim oka. Ležim budna, a riječi i fraze vrtlože mi se

umom. Slike za koje je Kate rekla da ih je uništila. Laži koje nam je
servirala. Owenovo lice dok sam odlazila. Lucovo lice dok mije prilazio
obasjan svjetlom svjetiljke.
Pokušavam sve povezati - sve nedosljednosti i sva razočarenja - ali
konačni rezultat nema nikakvog smisla. A kroz cijelu se priču, poput plesačica
oko stupa koje u rukama drže šarene vrpce, provlače duhovi djevojaka koje
smo nekoć bile, njihova lica nasmijana dok se provlače i preskaču, ispreplićući
laži s istinom i sumnje s uspomenama.
Pred zoru jedna se fraza nametne, glasnija od drugih i čujem je jasno kao
da mi ju je netko upravo šapnuo u uho.
Lucove riječi: Trebao sam odabrati tebe.
I ponovno se zapitam... što je time htio reći?

Freya se probudi u šest i trideset, a ja legnem u krevet dok se ona hrani i

razmišljam što učiniti sljedeće. Dio mene zna da bih se trebala vratiti kući u
London i obnoviti porušene mostove odnosa s Owenom. Što dulje ostavim
stvari ovakvima kakve jesu, to će teže biti spasiti ono što je preostalo od naše
veze.
Međutim, ne mogu podnijeti pomisao na povratak pa dok ležim,
promatrajući Freyino zadovoljno lišće i oči koje su čvrsto sklopljene pred
blještavilom jutarnjeg sunca, pokušam dokučiti zašto. Razlog nije ono što se
zbilo s Lucom, ili barem ne u potpunosti. Nije u pitanju čak ni ljutnja na
Owena, jer se više ne ljutim. Sinoćnji događaji na neki su način ispuhali balon
moje srdžbe, natjeravši me da se suočim s činjenicom da ga, na raznorazne
načine, sve ove godine izdajem.
Razlog leži u tomu da će bilo što čime se ovog trena pokušam opravdati
biti ništa doli nove laži. Ne mogu mu priznati istinu, ne sada, i ne samo zato
što bih time dovela u pitanje njegovu karijeru i izdala ostale, nego zato što bi
to značilo priznati mu ono što sam već priznala samoj sebi - da je naša veza
utemeljena na lažima u koje samu sebe uvjeravam već sedamnaest godina.
Treba mi vremena. Vremena da dokučim što učiniti, da dokučim što
osjećam prema njemu. Što mislim o sebi.

273
Knjige.club
 Tatum & Ruby
No kamo mogu otići kako bih u miru o svemu razmislila? Imam prijatelje
- mnogo njih - no nitko od njih nije ona vrsta prijatelja kojem se možeš pojaviti
na pragu s djetetom i putnom torbom i ostati koliko god želiš.
Fatima bi rekla da bez razmišljanja, znam da bi. No ne mogu joj priuštiti
takvo što, ne u njezinoj kaotičnoj, prepunoj kući. Jedan tjedan možda. Dulje?
Nipošto.
A Theina iznajmljena garsonijera ne dolazi u obzir.
Moje ostale prijateljice odreda su udane i imaju svoju djecu. Njima su
gostinjske sobe - barem onima koje ih imaju - nužne za djedove i bake, ili
dadilje koje žive s njima.
Moj brat, Will? On sa suprugom i djecom živi u dvosobnom stanu u
Manchesteru.
Ne. Postoji samo jedno mjesto na koje mogu poći, a da nije dom.
Mobitel leži na jastuku pokraj mene. Dohvatim ga pa počnem kliziti
brojevima spremljenim u imeniku dok ne pronađem kontakt koji tražim. Tata.
Sam Bog zna da kod njega ima mjesta. Živi sam nedaleko Aviemorea, a
na raspolaganju mu je šest spavaćih soba. Prisjetim se što mi je Will rekao
kada se vratio iz posljednjeg posjeta ocu. - Usamljen je, Isa. Bilo bi mu drago
da ga ti i Owen posjetite i ostanete neko vrijeme.
Međutim, nekako nismo uspijevali naći vremena za posjet. Aviemore je
predaleko za posjet vikendom - sam put vlakom proguta dobrih devet sati. A
prije Freyina rođenja, uvijek bi se nešto ispriječilo - posao, godišnji odmor,
popravci po stanu. Kasnije je to bila trudnoća i pripreme za dolazak djeteta,
zatim logistika putovanja s novorođenčetom... pa dojenčetom... a uskoro i
živahnim jednogodišnjim djetetom.
Naravno, došao je vidjeti Freyu kad se rodila. Međutim, iznenađeno
shvatim, a žalac krivnje bocne me u srce, nisam ga otišla posjetiti već gotovo...
šest godina. Je li to moguće? Čini se nemogućim, no sve mi govori da je
upravo tako. A i tada sam navratila isključivo stoga jer sam bila na
prijateljičinu vjenčanju u Invernessu pa mi se činilo nepristojnim ne svratiti
kada sam već u blizini.
Nije problem u njemu, nadam se da to zna. Volim ga - uvijek sam ga
voljela. Ali njegova tuga, ta zjapeća rupa koja se otvorila majčinom smrću,
suviše je nalik mojoj vlastitoj. Majka je bila ljepilo koje nas je držalo jedno uz
drugo. Sada, bez nje, preostali su samo ljudi, usamljeni u svojoj boli i nemoćni
pomoći jedno drugome na putu prema iscjeljenju.
Ali rekao bi mi da. Dapače, uvjerena sam da ne bi pristao samo iz
pristojnosti. Njemu bi - više nego ikome - bilo drago da dođem.

274
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Do trenutka kada se naposljetku odjenem, podignem Freyu i spustim se u
kuhinju već je dobrano prošlo sedam sati. Kroz visoke prozore koji gledaju na
Nizrječje, vidim da je plima splasnula - i da je voda gotovo na najnižoj točci.
Nizrječje je sada samo duboki potočić u središtu korita, a široke su obale
potpuno izložene. Pijesak pucketa i šišti dok se suši na suncu, a
malena stvorenja - školjke, kamenice i pjeskulje - povlače se i skrivaju do
povratka plime.
Kate je još u krevetu - ili barem još uvijek nije sišla - a ja posramljeno
odahnem od olakšanja kada shvatim da smo Freya i ja same. Dodirnuvši
kuhalo za kavu - želim provjeriti je li još toplo - uhvatim samu sebe kako
pogledavam prema zavoju na stubama, istom onom gdje sam sinoć ugledala
lice, blijedo poput utvare u tmini. Nisam sigurna da ću to ikada zaboraviti -
prizor nje dok stoji ondje i promatra nas. Kojom riječju opisati taj
izraz? Ljutnja? Užasnutost? Nešto treće?
Promrsim kosu prstima, pokušavajući joj pripisati motiv kojim bih
objasnila njezine postupke, motiv koji bih i ja mogla razumjeti. Kate ne voli
Luca, niti mu vjeruje - a sada je bjelodano da je osjećaj obostran. No zašto bi
onda onako stajala u tami? Zašto se nije oglasila, zašto me nije pokušala
zaustaviti, pobrinuti se da ne počinim grešku za koju je bila uvjerena da
činim?
Zašto se skrivala u sjenkama kao da nešto krije?
Jedno je jasno, ne mogu ostati ovdje - ne nakon onoga sinoć. Ne samo
zbog Lucova upozorenja, nego i zato što je povjerenje između mene i Kate
narušeno, iščezlo. Jesam li ga ja uništila svojim sinoćnjim postupcima, ili je
to učinila Kate svojim lažima, manje je važno.
Ono što jest važno je činjenica da je jedan od potpornih stupova mojeg
života napuknuo i urušio se, i ne mogu se oteti dojmu da se temelji na kojima
sam izgradila svoje odraslo ja pomiču i pucaju. Više ne znam u što vjerovati.
Više ne znam što reći ako me policija pozove na razgovor. Priča u koju sam
slijepo vjerovala raspala se u komadiće - i ne postoji ništa što bi
moglo popuniti preostalu prazninu, ništa osim sumnje i nepovjerenja.
Srijeda je. Sjest ću na prvi vlak za London koji uhvatim, spakirati se dok
je Owen na poslu i zaputiti se prema Škotskoj. Mogu nazvati Fatimu i Theu
kada stignem onamo. Suza mi se skotrlja s nosa i razlije se po Freyinoj glavici,
a ja tek tada shvatim da plačem.

Nitko se ne javi kada okrenem broj Rickova taksija pa naposljetku

naslažem torbe u Freyina kolica i izguram je na prohladno sunce. Kolica
poskakuju dok ih bosonoga guram preko klimavog mosta prepunog rupa, a
na drugoj me strani dočekaju moje sandale, nalik dvama komadima
275
Knjige.club
 Tatum & Ruby
beskorisne krame koju je naplavilo more pa uguram bosa stopala u njih.
Pokraj njih spazim otiske dvaju velikih potplata - tragovi Lucovih cipela - pa
ih nastavim pogledom pratiti niz obalu, naposljetku ih izgubivši iz vida
u košmaru blatnih tragova.
Otvorim vrata ograde i izađem van pa započnem dugačko pješačenje
prema postaji, razgovarajući s Freyom dok hodam - bilo što kako bih skrenula
misli sa sinoćnjih događaja i kaosa koji me očekuje u Londonu.
Nakon što se dokopam glavne ceste, začujem škripu šljunka, a iza mene
se oglasi truba, uplašivši me. Prenem se i munjevito okrenem, a srce mi divlje
udara - pa ugledam prastari crni Renault kako se zaustavlja uz rub ceste.
Staklo s vozačeve strane počne se, malo po malo, spuštati, a iz automobila
ubrzo proviri sijeda glava, čija me vlasnica hladno pogleda.
- Mary!
- Nisam te namjeravala preplašiti! - Njezine snažne, gole ruke počivaju na
prozoru, a tamne dlake na njima dodatno ističe bljedilo njezine kože. Njezini
vječito prljavi nokti kuckaju po karoseriji, ljušteći boju. - Ideš do postaje?
Kimnem glavom, a njezin odgovor dođe u obliku izjave koja ne trpi
odbijanje. - Povest ću te.
- Hvala - odgovorim s nelagodom - ali... - odlučim ponovno iskoristiti
dječju sjedalicu kao izliku, no tada mi se pogled spusti na kolica u kojim je
Freya udobno ušuškana pa smjesta zapne za automobilske adaptere. Mary
upitno podigne obrvu.
- Ali?
- A-ali... ne želim vas inkomodirati - odgovorim neodlučno.
- Ne budi blesava - reče odrješito pa mi širom otvori stražnja vrata iza
vozačkog sjedala. - Upadaj.
Ne uspijem pronaći novu izliku pa svežem Freyu na stražnjem sjedalu.
Potom zaobiđem vozilo do suvozačkog sjedala i bez riječi sjednem u
automobil. Mary ubaci automobil u brzinu, a vozilo se uz škripu motora
pokrene pa počnemo ubrzavati.
Vozimo se u tišini nešto manje od kilometra, no kada skrenemo prema
željezničkom prijelazu, primijetim da svjetla trepere i da se rampa spušta.
Uskoro će proći vlak.
- Prokletstvo - reče Mary maknuvši stopalo s gasa i dopustivši da se
automobil sam od sebe zaustavi pred preprekom. Isključi motor.
- Oh, ne. Znači li to da ću zakasniti na vlak?
- Pa, ovo bi trebao biti vlak koji ide na sjever, prema Londonu. Bit će
tijesno, ali možda ti se posreći. Nekada znaju pričekati na postaji, ako dođu
ranije od predviđenog.
276
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Zagrizem usnicu. Nije da se u Londonu imam čemu vratiti, no pomisao
da ću s Mary provesti pola sata, čekajući na postaji, nije nimalo ugodna.
Tišina u automobilu postaje sve teža, a remeti je samo Freyino šmrcanje
sa stražnjeg sjedala, no tada Mary progovori, prekinuvši zatišje.
- Užasne vijesti, sve to s tijelom.
Nervozno se promeškoljim u sjedalu pa pomaknem sigurnosni remen s
vrata do kojeg se tijekom vožnje popeo, potom tamo nekako pojačavši svoj
stisak.
- K-kako to mislite? Mislite na identifikaciju?
- Da, premda mislim da se nitko ovdje nije pretjerano iznenadio. Nije bilo
mnogo onih koji su povjerovali da bi Ambrose tek tako ostavio svoju djecu.
Bio im je odan, zbog njih bi kročio i kroz plameni oganj. A društveni skandal?
Ne vjerujem da bi trepnuo okom zbog toga, a kamoli da bi podvio rep i
ostavio djecu da se sama nose s posljedicama. - Prstima udara po truloj gumi
upravljača, a potom nestrpljivom gestom jednim dlanom zagladi neposlušnu
vlat kose koja se oslobodila iz njezina sijedog repa, zataknuvši je za uho. - Ali
zapravo sam više mislila na nalaz obdukcije.
- Kako to mislite?
- Zar nisi čula? - Ovlaš me pogleda pa slegne ramenima. - Možda još nije
bilo u novinama. Neke stvari čujem prije ostalih jer je moj Mark uključen u
istragu. Možda ti ne bih trebala ništa reći, za svaki slučaj.
Zastane, uživajući u trenutku nadmoći, a ja stanem škrgutati zubima,
dobro znajući kako želi da je preklinjem za informacije iz prve ruke. Ne želim
joj pružiti to zadovoljstvo. Ali moram znati. Jednostavno moram znati.
- Ne možete me ostaviti u ovakvoj neizvjesnosti - kažem, svojski se trudeći
zvučati ležerno i bezbrižno. - Hoću reći, ne bih htjela da izdate Markovo
povjerenje i izlanete nešto što ne biste smjeli, ali ako vam Mark nije rekao da
držite jezik za zubima...?
- Pa, istina je da mi Mark obično govori stvari koje ionako namjeravaju
objaviti - zamišljeno otegne svoje sljedeće riječi. Zagrize svoj nokat pa ispljune
odgrizeni komadić, a zatim se naizgled odluči što učiniti, ili joj samo dojadi
poigravanje mnome. - Analiza boce pronađene u njegovoj jakni pokazala je
tragove heroina. Kažu da je u pitanju predoziranje oralnim putem.
- Oralnim putem? - Namrštim se. - Ali... to nema smisla.
- Baš tako - složi se Mary Wren. Kroz otvoreni prozor začujem zvuk
udaljenog vlaka, zvuk koji je sve bliži. - Bivši ovisnik poput njega? Da se
namjeravao ubiti, ubrizgao bi si heroin, ništa manje od toga. Međutim, kao
što već rekoh, nikada nisam povjerovala u to da bi Ambrose svojom voljom
ostavio te klince - samoubojstvo nema nikakvog smisla, baš kao ni teorija da

277
Knjige.club
 Tatum & Ruby
je pobjegao. Nisam netko tko voli tračati - prevali tu laž preko usana, pritom
se čak ni ne zarumenjevši - stoga sam svoje mišljenje otpočetka držala za sebe.
Ali oduvijek sam vjerovala da u pitanju nije ništa manje od ovoga.
- Ništa manje od... čega? - upitam. Glas mi je iznenada hrapav i
promukao, a riječi mi zapinju u grlu.
Mary mi se široko osmjehne, otkrivši mi požutjele zube koji se doimaju
poput nadgrobnih spomenika u njezinim ustima. Potom se nagne bliže meni,
a vrelina njezina daha i smrad cigareta zapljusnu mi lice kada ona prošapće.
- Nikad nisam vjerovala da je u pitanju išta manje od umorstva.

278
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Z avali se u naslon, pomno promatrajući moju reakciju, gotovo kao da

uživa u mojem koprcanju, a meni, dok panično pokušavam naći pravi
odgovor na nešto takvo, glavom prostruji misao - je li Mary sve ovo vrijeme
znala istinu?
- Ja... ja...
Polagano razvuče usne u zlokoban osmijeh, a potom skrene pogled prema
tračnicama. Vlak se približava. Oglasi se trubom, a svjetla na željezničkom
prijelazu počnu žmirkati u izluđujuće redovitim razmacima.
Lice mi je ukočeno u nastojanju da njime ne otkrijem nikakvu reakciju,
no uzmognem progovoriti.
- Teško mi je... teško mi je povjerovati u takvo što. Zar vama nije? Zašto
bi netko ubio Ambrosea?
Ona slegne ramenima, tromo ih podigavši pa naglo pustivši da padnu.
- Tko će znati. No lakše mi je povjerovati u to nego u priču da se ubio i
ostavio te klince da se brinu sami za sebe. Kao što rekoh, kročio bi kroz oganj
pakleni zbog njih, osobito zbog Kate. Nije da je to zaslužila, ta mala kuja.
Usta mi se razjape od šoka.
- Što ste rekli?
- Rekla sam da bi kročio kroz vatru za svoje klince - reče. Otvoreno me
ismijava. - Što si mislila da sam rekla?
Osjetim val bijesa i iznenada se sumnja koju sam gajila prema Kate doima
poput podlog trača. Hoću li doista dopustiti da me glasine i naklapanja okrenu
protiv jedne od mojih najstarijih prijateljica?
- Nikada je niste voljeli, zar ne? - upitam je otvoreno, prekriživši ruke na
prsima. - Uživali biste da je zbog ovoga privedu na ispitivanje.
- Iskreno? Bih - odgovori Mary.
- Zašto? - Riječ izađe kao molećivi vapaj, poput glasa djeteta kakvo sam
nekoć bila. - Zašto je toliko mrzite?
- Ne mrzim je. Ali male drolje poput nje ne zaslužuju ništa bolje. Baš kao
ni vi ostale.
Mala drolja? Na trenutak nisam sigurna jesam li je dobro čula. Ali iz
izraza njezina lica znam da jesam pa mi bijes da snagu da izgovorim riječi.
- Kako ste je to nazvali?
279
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Čula si me.
- Ne vjerujete valjda u one ogavne priče o njoj i Ambroseu? Kako možete
uopće pomisliti takvo što? Bio vam je prijatelj!
- O Ambroseu? - Podigne jednu obrvu, a usnica joj se izvije. - Ne govorim
o njemu. On je sve skupa pokušavao zaustaviti. Zato ih je i nastojao razdvojiti
jedno od drugoga.
Iznenada me preplavi val studeni. Dakle, istina je. Thea je imala pravo.
Ambrose je zaista namjeravao poslati Kate od sebe.
- O čemu... o čemu govorite? Zaustaviti što?
- Hoćeš reći da ne znaš? - Kratko se nasmije ciničnim smijehom nalik
psećem lavežu. - Ha. Tvoja ljubljena prijateljica spavala je s vlastitim bratom.
Ambrose je to znao i zato ih je pokušavao razdvojiti. Pošla sam do Mlina one
noći kada joj je rekao, no čula sam njezinu dernjavu već pred Mlinom, i prije
nego sam pokucala. Vrištala je na njega, kažem ti. Bacala je stvari. Nazivala
ga je pogrdnim imenima koja čovjek ne bi očekivao od djevojke njezinih
godina. Gade ovakvi, bezdušna pičko ovakva. Molim te, ne čini to, rekla je, zar ne
razumiješ što činiš? A zatim, kada to nije urodilo plodom, rekla mu je da će ga
natjerati da požali, otvorena prijetnja u lice, da otvorenija ne može biti.
Pobjegla sam odande što sam brže mogla, ostavivši ih da to riješe među
sobom, da se strasti stišaju, ali čula sam ono što sam čula, ne sumnjaj ni
sekunde u to. I odmah nakon toga on nestane, već sljedeće noći. Dakle, recite
mi, vaša nevinosti - obrati mi se posprdno - što bih točno trebala misliti? Što bih
trebala misliti kada moj dobar prijatelj nestane, a njegova kći ne
prijavi nestanak tjednima, a zatim njegove kosti pronađu zakopane u plitkom
grobu? Reci mi!
Međutim, ne mogu joj reći ništa. Dar govora napustio me. Jedino za što
sam u tom trenutku sposobna je sjediti i dahtati, boreći se za zrak, no tada mi
iznenada krv jurne natrag u prste i uhvatim se kako panično tražim kraj
sigurnosnog pojasa, silovito otvaram vrata i grabim Freyu sa stražnjeg sjedala
dok mi jureći vlak pruža zvučnu kulisu, a njegova brzina kao da mi vrišti u
lice.
Dok drhtavom rukom uz tresak zatvaram vrata, ona se nagne prema
meni, a njezin duboki, hrapavi glas lako se izdigne iznad grmljavine vlaka.
- Ta djevojka okrvavila je ruke, i to ne samo ovčjom krvlju.
- Kako... - uspijem procijediti, no grlo mi je ukočeno, a riječi se gube u
njemu, gušeći me. No Mary ne pričeka da završim. Svjetla prestanu žmirkati,
a rampa se počne dizati, i dok stojim tamo, još uvijek nastojeći povratiti dah,
motor njezina automobila zagrmi, vrativši se u život, pa jurne preko pruge.
Ne mogu dopustiti da se ovo nastavi... Pogrešno je.

280
Knjige.club
 Tatum & Ruby
I dalje stojim ukopana na mjestu, pokušavajući pojmiti sve što mi je rekla,
kada svjetla ponovno počnu žmirkati, najavljujući vlak sa sjevera.
Još uvijek imam vremena prijeći prugu. Mogla bih potrčati za Mary,
sustići je na postaji i zahtijevati da mi objasni što je htjela reći.
Međutim, mislim da već znam.

Pogrešno je.

Ili bih mogla uhvatiti sljedeći vlak za London. Za dva sata Freya i ja bile
bismo natrag u Londonu, sigurne, a ja bih mogla zaboraviti sve ovo.

Ta djevojka okrvavila je ruke.

Umjesto toga, okrenem kolica u suprotnome smjeru i počnem koračati

natrag. Natrag prema Plimomlinu.

281
Knjige.club
 Tatum & Ruby

V rativši se u Mlin, ne zateknem Kate tamo, no ovoga puta želim biti

sigurna da je nema. Sjenkin povodac nije na kukici pokraj vrata, no
ne želim ništa prepustiti slučaju. Provjerim svaku sobu, sve do
tavana. Kateine sobe. Ambroseove sobe.
Vrata su otključana, a kada ih gurnem i ona se otvore, srce mi zastane u
grudima jer je ista onakva kakve se sjećam iz vremena dok je Ambrose bio
živ, čak se čini da su i njegovi kistovi na istom mjestu. Odiše njime. Miriše po
njemu - mješavinom terpentina, cigareta i uljanih boja. Čak je i prekrivač
prebačen preko ofucanog otomana isti onakav kakav pamtim, isprane plave i
bijele boje s izblijedjelim cvjetnim uzorkom nalik onome na keramičkom
posuđu. Jedina je razlika u tomu što mu se niti na rubovima počinju pomalo
rasplitati, a boje su u međuvremenu još malo izblijedjele na nemilosrdnom
suncu.
Spazim ih kada se okrenem, namjeravajući otići. Stoje iznad stola, rukom
ispisane riječi. Bivši ovisnici ne postoje, nego samo ovisnici koji dugo nisu kušali svoju
drogu.
Oh, Ambrose.
Grlo mi se stegne, a tijelom mi projuri val nečega nalik srditoj odlučnosti,
ugušivši na trenutak moje sebične strahove. Doznat ću istinu. I to ne samo
kako bih zaštitila samu sebe, nego i kako bih osvetila smrt čovjeka kojeg sam
voljela - čovjeka koji mi je pružio utočište, utjehu i suosjećanje u onom
trenutku mojeg života kada su mi te stvari bile nasušno potrebne.
Ne mogu reći da je Ambrose bio poput oca kojeg nikad nisam imala, jer
sam, za razliku od Luca, imala oca - kojeg je, doduše, slomila njegova tuga i
koji se borio s vlastitim demonima. No Ambrose je bio otac kakav mije trebao
te godine - prisutan, brižan, pun razumijevanja.
Dovijeka ću ga voljeti zbog toga. Pomisao na njegovu smrt i moju ulogu
u svemu što je uslijedilo ispuni me srdžbom kakvu nikada prije nisam iskusila.
Srdžbom dovoljno snažnom da me uvjeri da ne poslušam glasove u svojoj
glavi koji mi govore da odem, da se okrenem, da se vratim u London.
Srdžbom dovoljno snažnom da Freyu dovučem natrag na mjesto na kojem
možda nije posve sigurna.
Dovoljno sam srdita da mi više nije stalo do svega toga.
Srdita sam baš kao i Luc.

282
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Provjerivši svaku prostoriju, sjurim se niz klimave stube pa priđem
kredencu, moleći se da Kate nije palo na pamet sakriti ga u mojem odsustvu.
Nije.
Tu je. U istoj onoj ladici iz koje ga je jučer preda mnom izvadila nalazi se
zavežljaj papira povezan crvenom niti.
Drhtavim rukama krenem kopati po zavežljaju dok ne pronađem smeđu
omotnicu naslovljenu s Kate.
Izvučem je. I po prvi put nakon sedamnaest godina pročitam oproštajno
pismo Ambrosea Atagona.

Moja draga Kate, nižu se riječi, ispisane zavojitim rukopisom tako

svojstvenim Ambroseu.

Žao mije, tako mi je žao, beskrajno žao što te ostavljam ovako - htio sam te
promatrati kako odrastaš, kako izrastaš u osobu kakva znam da ćeš postati; snažna,
puna ljubavi, odgovorna i nesebična. Htio sam tvoje dijete zibati na koljenu onako kako
sam nekoć zibao tebe – i tako mi je žao što sada neću imati prilike ništa od toga učiniti.
Bio sam glup jer nisam vidio do čega će moji postupci dovesti, stoga sada činim jedino
što mogu kako bih popravio stvari. Činim ovo kako nitko drugi ne bi morao patiti.

Nemoj kriviti nikoga drugog, najdraža moja. Donio sam svoju odluku i siguran
sam u nju... molim te, najdraža Kate, da pokušaš razumjeti kako ovo činim s ljubavlju
- očeva je dužnost štititi svoju djecu, stoga činim posljednje, jedino što mi je preostalo u
nastojanju da zaštitim svoju djecu. Ne želim da itko živi zatvoren u kavezu krivnje,
stoga ne odustaj: živi, voli, budi sretna, ne osvrći se. I ponad svega, ne dopusti da sve
ovo bude uzalud.

Volim te.
Tata

Kada završim s čitanjem, u grlu mi je ponovno ona ista gvalja, bol tako
snažna i oštra da jedva uspijevam progutati suze koje prijete da će preplaviti
list papira u mojim rukama.
Jer mislim da konačno razumijem, samo sedamnaest godina prekasno.
Razumijem što je Ambrose pokušavao reći Kate, i razumijem žrtvu koju
je podnio. Ne krivi sebe. Činim jedino što mi je preostalo da vas zaštitim. Činim to iz
ljubavi. Ne dopusti da sve ovo bude uzalud.
Oh, Bože. Oh, Ambrose. Ništa od svega ovoga nema smisla.
283
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Što si to učinio?
Prsti mi drhte dok izvlačim mobitel pa tipkam poruku Fatimi i Thei.
Trebam vas. Molim vas, dođite. Hamptons Lee, u šest poslijepodne? Potom
gurnem pismo u džep pa se, što žurnije mogu, s Freyom pokupim iz Mlina.
Udaljim se ne osvrćući se.

284
Knjige.club
 Tatum & Ruby

est i trideset osam je, a maleni kafić na peronu Hampton’s Leeja,

Š smješten sa strane s koje vlakovi kreću prema Londonu, zatvorio se,
navukavši zastore i preokrenuvši natpis na vratima u zatvoreno. Freya je od
hladnoće zaštićena kolicima i vunenim prekrivačem, koji sam iz
predostrožnosti ugurala u košaru pod kolicima, međutim, dosađuje se i
nervozna je, a ja drhtim u svojoj ljetnoj haljini, prstiju omotanih oko
nakostriješenih nadlaktica dok hodam naprijed i natrag, opet i iznova, u
uzaludnom pokušaju da natjeram krv da kola brže.
Dolaze li? Nisu odgovorile do četiri, kada mi je iscurila baterija - previše
vremena provedenog u nervoznom provjeravanju poruka i osvježavanju
elektroničke pošte u malom kafiću na obali Westridgea, a sve u iščekivanju
njihova odgovora.
Kada sam poslala poruku nisam nimalo sumnjala da će obje doći. Ali
sada... sada više nisam sigurna. A ipak, ne usuđujem se otići. Bez mobitela
im ne mogu javiti o novom mjestu sastanka. Što ako dođu, a mene ne bude
tu?
Došla sam do kraja perona pa se okrenem kako bih se vratila natrag istim
putem, sada već snažno drhteći i nastojeći ignorirati Freyino sve nervoznije
gunđanje. Sat iznad blagajne za prodaju putnih karata kaže da je šest i
četrdeset četiri. U kojem bih trenutku trebala odustati od čekanja?
Peron je pust, ali udaljeni zvuk natjera me da naćulim uši, pažljivo
osluškujući. Vlak. I to iz smjera sjevera.
- Na peron... dva... dolazi zakašnjeli vlak s londonske Victorije koji je
trebao doći u šest i dvanaest - objavi robotski glas preko zvučnika. - Samo će
prvih sedam vagona nastaviti prema West Bay Sandsu uz zaustavljanja u
Westridgeu, Saltenu, Ridingu i West Bay Sandsu. Mole se putnici za
Westridge, Salten, Riding i West Bay Sands da se premjeste u prvih sedam
vagona.
Odlučila sam. Ako nisu na ovom vlaku, sjest ću na njega pa izaći u Saltenu
i odande ih nazvati.
Prsti mi se zatvore oko omotnice u džepu.
Oh, Kate. Kako si nam mogla tako lagati?
Vlak se približava... sve bliže i bliže... naposljetku se oglasivši hukom
hidrauličnih kočnica i škripom kotača po tračnicama pa se zaustavivši. Vrata
285
Knjige.club
 Tatum & Ruby
se otvaraju, ljudi izlaze, a ja se sumanuto okrećem po peronu, lijevo-desno,
pogledom tražeći dvojac u kojem je jedna osoba visoka, a druga niska. Gdje
su?
Iz vlaka se začuje zvučni signal i vrata se zatvore. Srce mi divlje udara u
grudima. Ako se namjeravam vratiti u Salten, trebala bih poći sada. Sljedeći
vlak dolazi tek za sat vremena. Gdje su?
Oklijevam još trenutak.... pa zakoračim naprijed i pritisnem dugme za
otvaranje vrata točno u trenutku kada se oglasi otpravnikova zviždaljka.
Dugme ne reagira. Pritisnem ga snažnije, počevši udarati po njemu
stisnutom pesnicom. Ništa se ne dogodi. Vrata su i dalje zatvorena.
- Odmaknite se od vlaka - poviče otpravnik, a zavijanje motora počne
dobivati na snazi.
Sranje. Provela sam dva beskrajna sata smrzavajući se na ovom peronu, a
one nisu došle i sad sam zapela ovdje još jedan sat.
Buka motora sada je zaglušna, a vlak graciozno klizne s perona,
napustivši postaju, potpuno neometen mojim povicima - Nabijem te, šupčino!
- upućenim otpravniku, koji ih ionako ne čuje od štropotanja vlaka.
Niz lice mi se kotrljaju vruće suze, brzo se hladeći na povjetarcu koji vlak
ostavlja za sobom, a u tom trenutku začujem glas iza sebe.
- Nabij sebe, kujo.
Okrenem se munjevitom brzinom, iznenađeno razjapivši usta, pa se
počnem smijati - nekakvom histeričnom kombinacijom suza i olakšanja.
Thea!
Na minutu ne uspijem naći glas, nego je samo grlim, objesivši joj se o vrat.
Smrdi na cigarete... i džin, shvatim zloslutno. Osjetim krckanje limenke u
njezinu džepu i ne moram ni pogledati kako bih znala da je u pitanju jedna
od onih unaprijed smiješanih limenki džin-tonika kakve se mogu kupiti u
Marks & Spenceru.
- Gdje je Fatima? - upitam.
- Nisi li dobila njezinu poruku?
Odmahnem glavom.
- Baterija mi se ispraznila.
- Ne može otići iz ordinacije prije pet i trideset, no doći će sljedećim
vlakom. Rekla sam joj da ćemo pronaći neko mirno mjesto za razgovor pa joj
poslati poruku gdje smo.
- U redu. - Protrljam svoje nadlaktice. - Dobar plan. Oh, Thee, tako mi je
drago što si tu. Kamo ćemo poći?
- Pođimo u gostionicu.

286
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pogledam Theu i način na koji se malo pretjerano trudi pravilno
artikulirati riječi.
- Ne bismo li mogle negdje drugdje? - odgovorim naposljetku. - Ja... ne bi
bilo pošteno prema Fatimi.
Osjetim žalac grizodušja što je koristim kao izliku, premda govorim istinu
- prilično sam sigurna da se ne bi osjećala ugodno u birtiji.
- O, jebote. - Thea zakoluta očima; - U redu, poći ćemo na ribu i
krumpiriće. Pod uvjetom da Fat Fryer još uvijek radi.

Radi. Štoviše, ništa se nije promijenilo, od žutozelenog melaminskog

pulta, do pladnjeva od nehrđajućeg čelika na kojima prženi bakalar i pohane
kobasice leže u redovima iza stakla.
- Odaberi Pukka pitu - kaže izblijedjela pločica s natpisima otvoreno i
zatvoreno na vratima, baš kao i prije sedamnaest godina, a ja se zapitam
postoje li još Pukka pite.
Čim gurnemo vrata, zapljusne me val toploga zraka prožetog vonjem octa,
a ja ga duboko udahnem, osjećajući kako mi hladnoća počinje uzmicati iz
kostiju. Freya je zaspala na putu ovamo pa zaustavim kolica pokraj jednog od
plastičnih stolova i pođem s Theom proučiti jelovnik.
- Molim vas porciju krumpirića - naposljetku se obrati zajapurenom,
znojnom muškarcu za pultom.
- Zamotani ili otvoreni?
- Jest ćemo ovdje.
- Sol i ocat?
Ona kimne, a on zaspe krumpiriće kišom soli koja se poput snijega raspe
po melaminu i kovanicama u vrijednosti dvije funte, koje je Thea gurnula
površinom pulta prema njemu.
- Ne možeš pojesti samo krumpiriće, Thee - kažem joj, svjesna da zvučim
poput odveć brižne majke, no ne mogavši si pomoći. - To nije potpuni obrok.
- Pokriva dvije glavne prehrambene skupine - odgovori ona prkosno,
odnijevši krumpiriće natrag do stola, gdje iz džepa izvuče neotvorenu limenku
džin-tonika.
- Alkohol je zabranjen - reče muškarac ljutito, pokazavši prstom prema
zidu i znaku na kojem piše Dopuštena konzumacija isključivo hrane i pića
kupljenih u Fat Fryeru. Thea uzdahne pa gurne limenku natrag u džep.
- U redu. Dajte mi vodu. Isa, možeš li je platiti umjesto mene. Vratit ću ti
novac.

287
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Mislim da ću uspjeti skucati za vodu - odgovorim. - Ja ću pohanu kolju,
molim vas. I porciju malih krumpirića. I porciju kašastog graška sa strane.
Bocu obične vode za moju prijateljicu. Oh, i Coca-Colu.
- Bljak - reče Thea kad se zavučem na sjedalo nasuprot njoj pa otvorim
grašak. - Poput šmrkalja u loncu.
Krumpirići su savršeni: vrući, dobro zasoljeni i pomalo mlitavi zbog octa.
Umočim jedan u grašak pa zagrizem, pritisnuvši meki zalogaj o nepce i
uživajući u razlijevanju njegove kremaste strukture.
- Oh, Bože, tako su dobri. Mislim, nemoj me pogrešno shvatiti, volim
krumpiriće pržene u masti koliko i bilo tko drugi. .. ali krumpirići spravljeni
po primorskom receptu...
Thea kimne glavom, ali ne jede. Prebire po krumpirima i gurka ih uokolo.
Pritišće ih o papirnati omot, cijedeći iz njih masnoću na upijajući papir koji
postaje proziran.
- Thea, ne pokušavaš valjda iscijediti masnoću iz krumpirića? Jasno ti je
da su to krumpirići? Prženi su. To je zapravo cijela poanta.
- Ne - odgovori, ne pogledavši me. - Samo nisam gladna.
Zatvorim usta i na trenutak mi se učini da sam ponovno u školi, gdje
bespomoćno gledam kako Thea odlazi na redovno tjedno vaganje kod školske
sestre pa se vraća bjesneći i proklinjući zbog prijetnji da će joj pozvati oca ako
još smršavi.
Poželim da je Fatima ovdje, više od svega. Ona bi znala što reći.
- Thee - započnem. - Thee... moraš jesti.
- Nisam gladna - ponovi, a ovoga puta odgurne papirnatu vrećicu s
krumpirićima, prijeteći isturivši donju vilicu kad mi uputi pogled preko stola.
- Ostala sam bez posla, u redu?
Molim? Nisam sigurna jesam li riječ izgovorila naglas ili samo u mislima,
no Tbea odgovori kao da sam je izgovorila naglas.
- Ostala sam bez posla. Otpustili su me.
- Zbog... svega ovoga?
Slegne ramenima, a usne joj se izviju u grimasu nezadovoljstva.
- Pretpostavljam zato što nisam bila usredotočena na posao. Tko ih jebe.
Panično tražim prave riječi - što mogu reći u ovoj situaciji - kada se Freya
počne meškoljiti pa se probudi, gugućući. Podigne ručice prema meni kako
bih je podigla pa to i učinim, oslobodivši je spona kolica i posjevši je u krilo,
iz kojeg podari Theu i mene svojim bezubim osmijehom, okrećući se od
jednog lica prema drugom, strijeljajući očima lijevo-desno. Gotovo vidim
kako njezin mali um radi... majka... nije majka. Majka... nije majka.

288
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Oči su joj razrogačene, očarane svime oko nje - svijetlim, kromiranim
pultom, Theinim velikim prstenastim naušnicama koje svjetlucaju na
fluorescentnom svjetlu lokala. Thea nesigurno dlanom posegne prema njoj
kako bi joj dodirnula obraščić - kada se zvono nad ulaznim vratima lokala
oglasi, a mi se okrenemo i ugledamo Fatimu kako ulazi i prilazi nam širokog
osmijeha na licu; osmijeha ispod kojeg se ipak naziru umor i zabrinutost.
- Fatima! - ustanem, preplavljena olakšanjem pa je stisnem u medvjeđi
zagrljaj. Ona mi uzvrati pa se sagne prema Thei kako bi i nju zagrlila, a potom
klizne na sjedalo pokraj nje.
- Uzmi krumpirić - ponudi je Thea, gurnuvši papirnati omot prema njoj,
no Fatima, ponešto čeznutljivo, odmahne glavom.
- Sjeti se, Ramazan. Počeo je prošli tjedan.
- Znači, namjeravaš samo sjediti i promatrati nas kako jedemo? - upita
Thea s nevjericom. Fatima kimne glavom, a Thea zakoluta očima. Pregrizem
opasku da se prava javila.
- Takva su pravila igre - reče Fatima prozaično. - Uglavnom. .. moram se
vratiti na molitvu i iftar - pogleda na svoj sat izgovarajući riječi - što mi ne
ostavlja mnogo vremena do vlaka kojim se moram vratiti. Možemo li stoga
odmah prijeći na stvar?
- Da, Isa, ispljuni što imaš reći - reče Thea. Otpije gutljaj vode,
promatrajući me preko boce. - Nadam se da je jebeno spektakularno ako si
nas već zbog toga dovukla ovamo.
Nelagodno progutam.
- Ne znam je li spektakularno prava riječ kojom bih to opisala, ali svakako
je važno.
Trebam vas. Te dvije, inače nevažne, riječi, koje smo rabile samo u
slučajevima najveće nužde. Ona zazviždi, a vi dotrčite, poput pasa.
- Radi se o ovome.
Prebacim Freyu u drugu ruku, izvučem omotnicu iz džepa pa je gurnem
preko stola prema njima.
Fatima je ta koja je primi, zbunjena izraza lica.
- Ovo je naslovljeno na Kate. Čekaj... - Gurne prst u rasporen otvor na
vrhu pa pogleda unutra, a lice joj problijedi kada joj se pogled ponovno spusti
na mene. - Nije valjda...?
- Nije valjda što? - Thea ga zgrabi iz njezinih prstiju, a lice joj promijeni
izraz kad prepozna rukopis na pismu unutar omotnice. Tako su različite, tako
oprečne u svakom pogledu; Fatima, sićušna poput ptičice s punašnim,
zdravim obrazima i tamnim, živahnim očima te uvijek spremnim osmijehom,
i mršava, mrgodna, koščata Thea, uvijek s potpeticama na nogama i
289
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nerazdvojna od cigarete. No izrazi njihovih lica ovog su trena istovjetni -
mješavina užasa, nevjerice i najcrnjih slutnji.
Inače bih se grohotom nasmijala sličnosti njihovih zbunjenih izraza lica -
ali nema baš ničega smiješnog u ovoj situaciji.
- Pročitajte ga - kažem im što tiše mogu, a kada izvuku tanki, krhki komad
papira iz omotnice pa počnu pogledom prelaziti preko ispisanih redaka,
potiho im prepričam što sam doznala od Mary Wren. O svađi. Ispričam im
čak - porumenjevši u licu zbog srama - o noći provedenoj s Lucom, o tomu
kako sam preko njegova ramena ugledala Kate koja stoji u tami i
promatra nas u tišini, njezino lice skamenjeno u masku užasa.
Ispričam im što je točno Ambrose smatrao tako bolesnim i pogrešnim.
Otkrijem im da je Kate spavala s Lucom.
Naposljetku im ispričam i o boci. O onome što je Mark otkrio Mary. O
heroinu koji su pronašli u vinskoj boci.
- Oralno predoziranje? - Fatimin je glas šapat, unatoč tomu što šištanje
friteza prigušuje zvuke našeg razgovora. - Ali, to nema nikakvoga smisla. To
je glup način za izvršenje samoubojstva s izrazito neizvjesnim ishodom - bilo
bi izrazito teško izračunati potrebnu dozu i sve bi skupa potrajalo jako, jako
dugo.
Osim toga, učinak se lako poništi Naloxonom. Zašto si jednostavno nije
ubrizgao heroin? Toleranciju je nakon tolikih godina apstinencije već izgubio
i bio bi mrtav u roku od nekoliko minuta, bez ikakvih izgleda da ga netko
oživi.
- Pročitaj tu poruku - šapnem u odgovor. - Pročitaj je iz perspektive
čovjeka kojeg je otrovalo njegovo jedino dijete. Je li ti sada jasno što
pokušavam reći?
Premda svjesna da se nadam uzalud, dio mene gaji nadu da će mi reći
kako sam luda i paranoična. Da Kate nikada ne bi naudila Ambroseu. Da su
odvajanje od dečka kojeg voliš i činjenica da te otac šalje od kuće apsurdan
motiv za umorstvo.
Ali ne učine to. Samo zure u mene, njihova lica blijeda i prestrašena. A
potom Fatima uspije nekako pronaći riječi.
- Da - prozbori, nervozno zastajkujući kao da joj riječi zapinju u grlu. -
Da, jasno mi je. Oh, Bože. Što smo učinile?

290
Knjige.club
 Tatum & Ruby

N amjeravate li naručiti?
Sve tri podignemo zbunjene poglede prema muškarcu s pregačom
prepunom masnih mrlja koji stoji pred nama, dlanova položenih na
bokove.
- Molim? - upita Thea nadmeno, svojom najboljom imitacijom otmjenog
naglaska.
- Rekao sam - naglasi svaku riječ kao da se obraća nagluhima -
namjeravaju li gospodične naručiti još hrane? Sjedite ovdje već dulje od sat
vremena i zauzimate stol - pokaže palcem prema Fatimi - a ova nije naručila
niti šalicu čaja.
- Dulje od sata? - Fatima nervozno skoči na noge pa s užasom pogleda na
svoj sat, a potom joj se ramena objese. - Oh, ne, ne mogu vjerovati. Petnaest
do devet je. Propustila sam vlak. Ispričajte me. - Progura se pokraj muškarca
s masnom pregačom. - Žao mi je, moram nazvati Alija.
Vidim je kako nervozno korača pred staklenim izlogom lokala, gore-dolje,
a dijelovi razgovora dopru nam do ušiju kada god netko od gostiju, dolazeći
ili odlazeći, otvori ulazna vrata. Tako mi je žao, čujem. Hitan slučaj... i zaista
nisam mislila da će se odužiti...
Thea i ja pokupimo naše stvari, a ja vratim Freyu u kolica. Thea uzme
Fatiminu torbu zajedno sa svojom, a ja s poda pokupim krumpiriće kojima se
Freya igrala, nemilosrdno ih zdrobivši u kašu prije nego ih je bacila na pod.
Fatima i dalje razgovara pred lokalom.
- Znam. Tako mi je žao, dušo. Reci mami da mi je žao i poljubi djecu u
moje ime. Volim te.
Prekine poziv, lica izobličenog razočarenjem.
- Jao, takva sam glupača.
- Ionako se nisi mogla vratiti natrag - reče Thea, a Fatima uzdahne.
- Valjda imaš pravo. Čini se da ćemo zaista to učiniti, zar ne?
- Učiniti što? - upitam, ali znam što će reći i prije nego mi odgovori.
- Moramo Kate suočiti s ovim, zar ne? Hoću reći, ako smo pogrešno
shvatile...
- Prokleto se nadam da jesmo - Thea je prekine turobno.

291
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ako smo pogrešno shvatile - ponovi Fatima - ona se ima pravo braniti.
Postoji milijun načina na koje bi se ovo pismo moglo pročitati i shvatiti.
Kimnem glavom, premda nisam sigurna da postoji milijun načina.
Maryne riječi još su toliko svježe da mi odzvanjaju u glavi i jedini način na
koji uspijevam shvatiti ovo pismo je iz perspektive oca koji pokušava svoju
jedinicu spasiti zatvora, znajući daje njegov život već izgubljen i daje to jedino
što može učiniti ne bi li je zaštitio.
Dobar dio dana provela sam čitajući to pismo; pročitala sam ga više puta
od Fatime, više puta nego mogu pobrojati, promatrajući kako riječi postaju
sve nečitkije, sve dok pred kraj nisu postale potpuno nerazgovijetne,
svjedočeći o sve snažnijem utjecaju droge na njegovo tijelo. Čitala sam ga
tijekom vožnje vlakom iz Saltena, i tijekom dugačkog čekanja u Hampton’s
Leeju. Čitala sam ga dojeći vlastitu kćer, osjećajući na svojoj koži njezina usta,
nježna poput ružina pupoljka, i toplinu njezina daha, nježnu poput meke
paučine, i ne mogu razumjeti to pismo osim na jedan način.
Napisao ga je otac u očajničkom pokušaju da spasi svoje dijete, poručujući
joj da njegovoj žrtvi da smisao.

292
Knjige.club
 Tatum & Ruby

S koro je deset kada se, nakon putovanja isprekidanog odgodama,

dokopamo Mlina. Najprije smo morale čekati vlak, a potom i
promatrati Fatimu kako po sumraku prekida post na peronu postaje, premda
bi radije to činila u krugu svoje obitelji.
U Saltenu smo još malo pričekale da Rick, kojega smo nazvale, završi
drugu vožnju, no naposljetku se udobno smjestimo na stražnje sjedalo
njegova taksija. Freya je u svojoj sjedalici, zabavljena žvakanjem bucmastih
prstića, Thea se nervozno meškolji pokraj mene i grize svoje zakrvavljene
nokte, a Fatima sprijeda tupo zuri u neprobojnu tminu.
Svjesna sam da ih obje mori nevjerica i iste one misli koje su cijeli dan
mučile i mene, misli koje se neprestano vrte u krug. Ako je ovo istina, što smo
učinile? I što to znači za nas?
Gubitak posla... već bi to bilo dovoljno gadno. Ali suučesništvo u
umorstvu? Mogli bi nas osuditi na zatvorske kazne. Fatima i ja mogle bismo
izgubiti djecu. Ako je ovo istina, hoće li itko pri zdravoj pameti povjerovati
da nismo znale u što se upuštamo?
Pokušam zamisliti santu sebe u zatvorskoj sobi za posjete i Owenovo
upalo lice dok Freyu predaje majci koju ona gotovo i ne prepoznaje.
Međutim, nisam pretjerano maštovita - sve što znam o zatvoru
ograničeno je na spoznaje iz televizijske serije Narančasta je nova crna. Ne
mogu prihvatiti da se sve ovo događa. Ne meni. Ne nama.
Rick se spusti taksijem niz stazu koliko god može prije nego mu se kotači
počnu jalovo vrtjeti na mjestu pa nas potom pusti da izađemo iz vozila i
pažljivo se natraške vrati na asfaltiranu cestu, a nas tri započnemo dugačko,
sporo pješačenje stazom prema Mlinu.
Srce mi udara. Čini se da u Mlinu još uvijek nema struje, no na Kateinu
prozoru primijetim trepereće svjetlo. Nije u pitanju snažna i postojana
svjetlost žarulje, nego slabašno, kolebljivo svjetlo uljanice koje nesigurno
treperi kad god povjetarac pomakne zastore.
Kada se primaknemo bliže, shvatim da držim dah, napola očekujući
zateći mostić ponovno preplavljen, no vrhunac plime neće nastupiti još
nekoliko sati pa je voda dosegla tek do ruba mosta. Dok prelazimo preko
klimavih dasaka čitam s Fatimina i Theina lica identične misli - da ćemo, ako
se voda još malo podigne, ostati zarobljene ovdje tijekom noći.
293
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Naposljetku se zaustavimo na sve manjem komadiću blatnjavog pijeska
pred vratima Mlina.
- Spremne - upita Thea potiho, a ja slegnem ramenima.
- Nisam sigurna.
- Hajdemo - reče Fatima. Podigne skupljenu pesnicu i, po prvi put otkako
se sjećam, pokucamo na vrata Mlina pa sačekamo Kate da siđe i otvori nam.

- Vi! Otkud vi ovdje?

Izraz na Kateinu licu kada nas ugleda, okupljene na svojem pragu, onaj
je iznenađenja, no svejedno zakorači unatrag kako bi nas pustila unutra, a mi,
jedna po jedna, zakoračimo u tminu dnevnog boravka.
Mjesečina, koja se reflektira o površinu nabujale vode vani pa prodire kroz
prozore koji gledaju na Nizrječje, i uljanica u Kateinoj ruci jedini su izvori
svjetlosti, a dok prolazim pokraj nje, prigušeno mi svjetlo vrati u pamćenje
prizor njezina bijelog lica koje pilji iz sjene, promatrajući Luca i mene na
kauču, pa me prođu srsi.
- Struje i dalje nema - reče tupim glasom, tako neobičnim za nju. -
Pričekajte dok pronađem svijeće.
Promatram je dok prekapa po kredencu, i ubrzo shvatim da mi dlan kojim
držim Freyina kolica drhti. Zar ćemo zaista učiniti ovo? Optužiti jednu od
svojih najstarijih prijateljica da je ubila vlastitog oca?
- Želiš li staviti Freyu na spavanje u spavaću sobu otraga? - upita Kate
preko ramena, a ja otvorim usta kako bih pristojno zahvalila i odbila, no
potom kimnem glavom. Pretpostavljam da nećemo prenoćiti - ne nakon što
kažemo ono što smo došle reći - ali, ovako ih onako, predstoji nam scena, a
zaista ne želim Freyu izlagati svemu tomu.
Otkopčam sjedalicu za automobil s kolica pa se ispod glasa obratim
Fatimi: - Vraćam se za sekundu. Pričekajte me.
Freya nastavi mirno spavati dok se pažljivo uspinjem, noseći je u Lucovu
sobu, ne probudivši je ni kada nosiljku pažljivo spustim na pod pa prikučim
vrata, ostavivši ih tek malčice odškrinutima.
Srce mi divlje udara dok se spuštam natrag u prizemlje.
Svijeće su sada upaljene, razbacane po sobi na tanjurićima, a kada priđem
sofi na kojoj sjede Thea i Fatima, nervozno prigrlivši svoja koljena, Kate se
uspravi.
- Zbog čega ste ovdje? - upita blago.
Otvorim usta - no ne znam što reći. Jezik mi je suh, lijepi se za nepce, a
obrazi mi gore sramom, premda ne znam čega se točno sramim. Možda
vlastitog kukavičluka.
294
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- U kurac, treba mi piće - promrmlja Thea. Dohvati bocu s kuhinjskog
ormarića pa si natoči čašu. Tekućina zasvjetluca, crna poput nafte na svjetlu
svijeća, kada je ona naiskap ispije pa obriše usta. - Isa? Kate?
- Da, molim te - uzvratim pomalo drhtavim glasom. Možda će mi pomoći
očeličiti živce, pomoći mi da ovu užasnu, ali neophodnu stvar sprovedem u
djelo.
Thea mi natoči čašu, a ja je iskapim jednim gutljajem pa, dok mi tekućina
klizi i dalje hrapavim i bolnim grlom, shvatim da nisam sigurna što je gore -
mogućnost da nemamo pravo i da se upravo spremamo izdati dva desetljeća
prijateljstva, vođene pukom slutnjom koja je vjerojatno samo zabluda. Ili
pomisao da bismo mogle imati pravo.
Na kraju je Fatima ta koja se osovi na noge. Primi Katein dlan, još me
jednom podsjetivši na čeličnu odlučnost skrivenu ispod svima vidljive
samilosti.
- Kate - započne potiho. - Dušo, došle smo večeras kako bismo te nešto
upitale. Možda si već naslutila što te namjeravamo pitati?
- Ne znam. - Na licu joj se iznenada ocrtava oprez. Izvuče svoj dlan iz
Fatimina pa privuče stolicu kako bi sjela nasuprot sofi. Iznenada se doima
poput optuženice pred nama, sudskim vijećem koje je nemilosrdno rešeta
pitanjima i donosi sud. - Zašto mi jednostavno ne kažete?
- Kate - natjeram se progovoriti. Ipak sam ja ta koja je svoje sumnje
iznijela pred ostale - barem joj ih sada mogu otvoreno izreći u lice. - Kate,
danas sam na putu prema postaji naletjela na Mary Wren. Ona... rekla mi je
za nešto što je policija otkrila. Nešto što nisam znala. - Nelagodno progutam.
Nešto mi steže grlo. - Ona... rekla je... - Ponovno progutam pa se prisilim sve
izgovoriti u jednom dahu, užurbano, kao da skidam flaster koji se zalijepio za
ranu. - Rekla je da je policija otkrila heroin u vinskoj boci iz koje je Ambrose
pio. Rekla je da se predozirao oralnim putem. Rekla je da više ne istražuju
samoubojstvo, nego... nego...
Ali ne mogu završiti.
Thea je ta koja naposljetku izgovori optužbu. Uperi pogled u Kate ispod
zastora svojih dugačkih šiški, a svjetlo svjetiljke baci joj na lice sjenu, tako da
joj se glava uvelike doima poput skeletne lubanje koja svjetluca u tmini, a ja
od prizora zadrhtim.
- Kate - progovori ona bez okolišanja - jesi li ubila svog oca?
- Zašto biste pomislile takvo što? - odgovori Kate i dalje neuobičajeno
smirenim tonom. Njezino uljanicom obasjano lice posve je bezizražajno,
gotovo nadrealno u usporedbi s jasno vidljivom boli na Fatiminu i Theinu
licu. - Predozirao se.

295
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Oralnim unosom? - izleti mi. - Kate, i sama znaš kako smiješno to zvuči.
To je glup način za počinjenje samoubojstva. Zašto bi pribjegao tomu kada je
tu, nadohvat ruke, imao sav pribor potreban za ubrizgavanje? A... - i tu me
hrabrost izda te osjetim val još snažnijeg grizodušja zbog onog što sam
učinila, no natjeram se nastaviti. - A tu je i ovo.
Izvučem pismo iz džepa pa ga bacim na stol.
- Pročitale smo ga, Kate. Pročitale smo ga prije sedamnaest godina, ali
nisam ga istinski shvatila do danas. To nije oproštajno pismo, zar ne? To je
pismo čovjeka kojeg je otrovalo njegovo jedino dijete, čovjeka koji se trudi to
dijete poštedjeti zatvora. To je pismo koje ti govori što učiniti - koje ti govori
da nastaviš, da se ne osvrćeš, da daš smisao njegovom posljednjem činu.
Kako si mogla, Kate? Je li istina da si spavala s Lucom? Jesi li to zato učinila,
jer vas je Ambrose naumio rastaviti?
Kate uzdahne. Sklopi oči pa prinese svoje dugačke, vitke dlanove licu,
pritisnuvši ih o čelo. A potom podigne pogled, sve nas skupa obuhvativši
njime, a lice joj je iznenada izrazito tužno.
- Da - odgovori naposljetku. - Da, istina je. Sve je istina.
- Molim? - eksplodira Thea. Skoči na noge, prevrnuvši pritom svoju čašu
koja se smrska na podu, a crveno vino razlije se po podnim daskama. - Molim?
Tek tako nam mrtva-hladna priznaješ da si nas uplela u prikrivanje umorstva?
Ne vjerujem ti!
- U koji ti je dio teško povjerovati? - upita Kate. Podigne pogled prema
Thei, a njezine su plave oči potpuno nepokolebljive.
- Ne vjerujem ni riječi! Ne vjerujem da si se jebala s Lucom! Da te
Ambrose odlučio poslati od kuće! Da si ga ubila zbog toga!
- Istina je - odgovori Kate. Svrne pogled prema prozoru, a ja primijetim
kako joj se mišići vrata pomiču dok grčevito guta slinu. - Luc i ja... znam da
nas je tata smatrao bratom i sestrom, ali ja ga se gotovo i nisam sjećala. Kada
se vratio iz Francuske, kao da... kao da sam se zaljubila u njega. I činilo se
tako ispravnim, to je ono što tata nije shvaćao. Volio me, trebao me. A tata... -
Ponovno proguta pa sklopi oči. - Kako se ponio, čovjek bi pomislio da uistinu
jesmo brat i sestra. Način na koji me gledao kada mi je rekao... - Zagledala se
preko Nizrječja, prema rtu iza kojeg stoji šator s policijskom vrpcom. - Do tog
se trenutka nikada nisam osjećala prljavom, ali te večeri jesam.
- Što si učinila, Kate? - Fatimin tihi glas zadrhti, kao da ne može vjerovati
u ono što sluša. - Želim to čuti iz tvojih usta, korak po korak.
Čuvši riječi, Kate podigne pogled. Brada joj se podigne, a ona progovori
gotovo prkosno, kao da se naposljetku odlučila suočiti s neizbježnim.

296
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Tog sam petka markirala pa se vratila kući. Tate nije bilo, a Luc je bio u
školi. Usula sam cijelu njegovu zalihu u bocu crvenoga vina koju je držao pod
sudoperom. U boci je ostala tek čaša vina, a znala sam da je Luc neće popiti
- te je večeri namjeravao ostati u Hampton’s Leeju. Tati je, pak, to uvijek bila
prva stvar koju bi učinio po povratku kući petkom navečer - nalio bi si čašu
vina pa je naiskap popio - sjećate li se? - Na trenutak se nasmije ranjivim
smijehom. - Zatim sam se vratila u školu i čekala.
- Uplela si nas u sve ovo. - Thein je glas hrapav, promukao.
- Uplela si nas u prikrivanje umorstva, a nemaš obraza reći čak ni žao mi je?
- Naravno da mi je žao! - zavapi Kate, i po prvi je put njezina jeziva
smirenost napusti, a ja ispod njezine vanjštine na trenutak ugledam djevojku
koju prepoznajem, djevojku koja pati jednako kao i nas tri. - Zar zaista misliš
da mi nije žao? Zar misliš da nisam provela sedamnaest godina u mukama
zbog onoga u što sam vas uplela?
- Kako si to mogla učiniti, Kate? - upitam. Bol mi razdire grlo i sigurna
sam da ću briznuti u plač svakog trena. - Kako si mogla? Ne nama - nego
njemu. Ambroseu. Kako si mogla? Ne valjda zato što te namjeravao nekamo
poslati? Ne mogu povjerovati u to!
- Onda nemoj vjerovati - odgovori Kate. Glas joj podrhtava.
- Zaslužujemo znati - Fatima zareži. - Zaslužujemo znati istinu, Kate!
- To je cijela istina, nema ničega drugog - odgovori Kate, no u glasu joj se
jasno razabire očaj. Prsa joj se ubrzano podižu i spuštaju, a Sjenka dotapka
do nje i, ne shvaćajući izvor njezina nemira, gurne svoju glavu prema
njezinoj. - Ne mogu... - započne, no potom joj riječi zapnu u grlu. - Ja... ne
mogu...
A potom skoči na noge pa priđe prozoru koji gleda na Nizrječje. Izađe
kroz njega sa Sjenkom, koji je prati u stopu, pa zalupi prozorom za sobom.
Thea ustane kako bi pošla za njom, no Fatima je zaustavi, uhvativši je za
ruku.
- Pusti je - reče. - Na rubu je. Ako sada pođeš za njom, mogla bi učiniti
nešto glupo.
- Primjerice? - ispljune Thea. - Možda se i mene riješiti na Nizrječju?
Sranje. Kako smo mogle biti tako glupe? Nije ni čudo da je Luc mrzi - čitavo
je vrijeme znao. Znao je, a nije rekao ništa!
- Volio ju je - kažem, prisjećajući se njegova lica one noći kada je ugledao
Kate u kutku stubišta - mješavine trijumfa i agonije u njegovim očima. Obje
se okrenu prema meni, kao da su zaboravile da sam uopće tu, skutrena u
kutku sofe. - Mislim da je još uvijek voli, unatoč svemu. Ali živjeti s time...
živjeti s tom spoznajom sve ove godine...

297
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Zastanem. Prinesem dlanove licu.
- Ubila ga je - izgovorim, nastojeći samu sebe uvjeriti u to, nastojeći
razumjeti. - Ubila je vlastitog oca. Nije čak ni pokušala to poreći.

I dalje sjedimo kada, mnogo kasnije, začujemo zvuk s prozora, a Kate se

kroz njega vrati unutra. Noge su joj mokre. Plima se podigla i prekrila gat,
vjetar je postao snažniji, a na kosi joj vidim i kapljice kiše. Sprema se oluja.
Na licu joj se, pak, ponovno ocrtava ona jeziva smirenost dok zatvara
prozor za sobom i podupire ga vrećom pijeska.
- Najbolje da ostanete večeras - reče kao da se ništa nije dogodilo. - Gat je
potopljen, a dolazi oluja.
- Prilično sam sigurna da mogu pregaziti pola metra vode - otrese se Thea,
no Fatima je zaustavi položivši joj dlan na ruku.
- Ostat ćemo - reče. - Ali, Kate, moramo...
Ne znam što je namjeravala reći. Moramo porazgovarati o ovome?
Razgovarati jedna s drugom. Što god da je htjela reći, ne pruži joj se prilika.
Kate je prekine.
- Ne brini. - Glas joj je prožet umorom. - Donijela sam odluku. Ujutro ću
nazvati Marka Wrena i sve mu priznati.
- Sve? - uspijem procijediti. Njezine usnice iskrive se u sumoran osmijeh.
- Ne baš sve. Reći ću mu da sam sve učinila sama. Neću vas uplitati.
- Nema šanse da će ti povjerovati - reče Fatima zamuckujući. - Kako bi
sama uspjela odvući Ambroseovo tijelo tako daleko?
- Uvjerit ću ga - odgovori Kate samouvjereno, a ja se prisjetim crteža i
načina na koji je Kate uvjerila školu u ono što je htjela da misle, usprkos svim
dokazima koji su govorili suprotno. - Udaljenost i nije tako velika. Mislim da
bi netko s ceradom mogao... mogao odvući... - No tu je riječi izdaju. Ne
može izgovoriti posljednju riječi. Tijelo.
U grlu osjetim jecaj koji se želi probiti van.
- Kate, ne moraš to učiniti!
- Da - odgovori ona - moram. - Izgovorivši riječi, zakorači preko prostorije
pa prisloni dlan o moj obraz i zagleda mi se u oči. Usne joj, tek na trenutak,
zatrepere u slabašan, tužan osmijeh. - Želim da znate da vas sve volim. Tako
vas volim, sve vas. I tako mi je žao, više nego je to riječima moguće izraziti,
što sam vas uplela u ovo. No vrijeme je da priču privedem kraju, za svačije
dobro. Vrijeme je da popravim stvari.
- Kate...

298
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Thea se doima potresenom, a lice joj je blijedo. Fatima se osovila na noge.
Dlanovima je pokrila lice kao da ne može vjerovati da je došlo do ovoga, da
će naše prijateljstvo - naša družina - skončati na ovaj način.
- Je li to sve? - upita nesigurno. A Kate kimne.
- Da. To je to. Ovo je kraj. Više ne morate strahovati. Žao mi je - ponovi
pa pogleda Fatimu, mene, i naposljetku Theu. - Želim da znate koliko mi je
žao.
Pomislim na retke Ambroseova pisma Žao mi je, tako mi je žao, beskrajno
žao što te ostavljam ovako...
A kada Kate uzme uljanicu pa se uza stube zaputi u tminu, vodeći sa
sobom Sjenku, taj jedini tračak svjetlosti u tami, suze počnu padati, kotrljajući
mi se niz lice poput kapi kiše koje su počele udarati o prozorska stakla, jer
znam da ima pravo. To je to. Ovo je kraj. A ja ne mogu podnijeti pomisao da
je uistinu tako.

299
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K ada se naposljetku popnem stubama do Lucove sobe, ne očekujem

da ću usnuti. Očekujem još jednu noć provedenu u ležanju i zurenju
u prazno dok mi se pitanja roje po glavi, a Freya dremucka pokraj mene. Ali
umorna sam - i više nego umorna, iscrpljena sam. Legnem u krevet potpuno
odjevena pa utonem u nemirne snove čim mi glava dodirne jastuk.
Nekada kasnije - ni sama ne znam koliko - iz sna me prene zvuk glasova
u sobi iznad moje. Svađaju se, a nešto u vezi tih glasova natjera mi trnce u
potiljak.
Ostanem na trenutak ležati, pokušavajući se prenuti iz bunila
uznemirujućih snova o Kate, Ambroseu i Lucu, pokušavajući shvatiti gdje
sam, a tada mi se oči priviknu na polutamu. Svjetlost kroz pukotine u stropu
prodire iz sobe iznad mene, nestajući i vraćajući se kako netko korača sobom.
Glasovi se podižu i spuštaju, a tada začujem zvuk tupog udarca, kao da
je netko jedva kontrolirajući svoj gnjev šakom udario o zid. Voda u čaši na
mojem noćnom ormariću namreška se od siline udarca.
Posegnem prema noćnoj svjetiljci, no kliktanje prekidača pokaže se
uzaludnim, a ja se prisjetim da struje nema. Prokletstvo. Fatima je ponijela
uljanicu sa sobom na spavanje, a sve i da nije, nemam šibice. Nemam čime
pripaliti svijeću.
Ostanem nepomično ležati, osluškujući i pokušavajući dokučiti tko
govori. Razgovara li Kate sama sa sobom ili su iz nekog razloga Fatima ili
Thea pošle do nje kako bi licem u lice o nečemu raspravile s njom?
- Ne razumijem, nije li ti ovo bila želja od početka? - začujem Katein glas,
hrapav i promukao zbog plakanja.
Uspravim se u sjedeći položaj pa zadržim dah, nastojeći čuti. Telefonira
li možda?
- Bila ti je želja da me kazne, zar ne? - Glas je izda.
A potom dobije i odgovor. Ali ne riječima, barem ne isprva.
Dođe u obliku jecaja, potmulog uzdisaja koji se pronese tišinom,
natjeravši moje srce da skoči u grlo.
- Nije trebalo biti ovako.
Glas je Lucov i doima se izvan sebe od jada.

300
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ne razmišljam previše. Potiho izađem iz kreveta pa odem do Fatimine
sobe i pritisnem kvaku. Zaključano je pa prošapćem kroz ključanicu. - Fati,
probudi se, probudi se.
Stvori se na vratima učas, njezine tamne oči razrogačene u tmini, pa
naćuli uši kada prstom pokažem na škripave grede nad nama. Držimo dah,
pokušavajući čuti, pokušavajući dokučiti što dolazi iz čijih usta.
- Što si onda htio? - Jedva razabirem Kateine riječi, procijeđene kroz suze
koje izobličuju sve što govori. - Što si htio ako ne ovo?
Fatimini se prsti stisnu oko moje nadlaktice, a ja začujem njezin osupnuti
uzdah.
- Luc je gore? - prošapće ona, a ja kimnem, trudeći se između jecaja čuti
Lucove riječi.
- Nikada te nisam mrzio... - začujem. - Kako to možeš reći? Volim te...
Oduvijek sam te volio.
- Što se događa? - šapne Fatima izbezumljeno.
Odmahnem glavom, pokušavajući u mislima odvrtjeti sve što se zbilo
sinoć. Oh, Bože, Kate. Molim te reci mi da nisi...
Luc reče nešto nerazgovijetno. Katein se glas podigne u ljutnji, a zatim
začujemo lomljavu i Katein vrisak - boli ili straha, uistinu ne mogu reći - a
zatim opet Lucove riječi, previše bremenite emocijama da bismo ih mogle
razaznati. Zvuči kao da je na rubu sloma.
- Moramo joj pomoći - šapnem Fatimi. Ona kimne glavom.
- Pođimo po Theu pa ćemo zajedno poći gore. Snaga u brojnosti. Zvuči
mi kao da je pijan.
Nastavim osluškivati dok slijedim Fatimu niz odmorište i učini mi se da
bi mogla imati pravo. Luc je izvan sebe.
- Oduvijek si postojala samo ti - čujem dok hitamo niza stube. Riječi su
mu prožete bolju. - Kako bih samo volio da nije tako, ali istina je. Bio bih
učinio bilo što samo kako bih ostao s tobom.
- Došla bih po tebe! - progovori Kate kroz suze. - Čekala bih te, smekšala
ga, natjerala da se predomisli. Zašto mu nisi mogao vjerovati? Zašto nisi
mogao vjerovati meni?
- Nisam mogao... - počnu ga gušiti suze, a potom, dok trčim niz hodnik
prema Theinoj sobi, riječi počnu potiho navirati. - Nisam mu mogao dopustiti
da to učini. Nisam mu mogao dopustiti da me pošalje natrag.
Thea preplašeno skoči iz kreveta kada joj banemo u sobu, bjesomučno
vrteći glavom u paničnom strahu koji se pretvori u šok kada ugleda Fatimu i
mene kako stojimo pred njom.
- Što se događa? - procijedi, i dalje prestrašeno dašćući.
301
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Luc je ovdje - odgovorim. - Mislimo... oh, Bože, ne znam. Mislim da
smo sve skupa pogrešno shvatile, Thea.
- Molim? - Thea se u trenu nađe na nogama pa navuče majicu preko glave.
- Sranje. Je li Kate dobro?
- Ne znam. Gore je s njim. Zvuči kao da se svađaju. Rekla bih da je jedno
od njih upravo bacilo nešto na ono drugo.
Međutim, ona je već jurnula iz sobe i hita prema stubama.
Tek što je došla do podnožja stuba, ponovno se začuje lomljava - ovog
puta mnogo glasnija. Zvuči kao da netko po podu vuče komad namještaja, a
mi se na trenutak ukopamo na mjestu. Zatim uslijedi vrisak i zvuk otvaranja
vrata, a potom i bat trčećih koraka.
A zatim osjetim neki miris. Nešto što mi zaustavi srce u grudima. Vonj
parafina, popraćen neobičnim, jezivim zvukom. Ne mogu dokučiti otkud mi
je poznat, no zvuk me ispuni jezom koju ne mogu objasniti.
Tek kada se Kate sjuri niza stube, užasnuta lica, shvatim kakav to zvuk
čujem. To je zvuk pucketanja vatre.

302
Knjige.club
 Tatum & Ruby

K ate? - vikne Fatima. - Što se događa?

- Bježite! - Kate se pokraj nje progura do ulaznih vrata pa ih širom
otvori. A potom, kada se nijedna od nas ne pomakne, ponovno
vikne: - Jeste li me čule? Bježite, smjesta! Uljanica se razbila, parafin se razlio
posvuda.
Sranje. Freya.
Jurnem prema stubama, no Kate me zgrabi za zapešće i povuče natrag.
- Zar me nisi čula? Izlazi van, Isa! Smjesta. Ne možeš gore, kapa kroz
podne daske.
- Pusti me! - zarežim, pokušavajući se osloboditi njezina stiska. Sjenka je
odnekud počeo lajati prodornim i postojanim lavežom straha i panike. - Freya
je ostala gore.
Kate problijedi pa me pusti.
Uspijem se probiti do polovice stubišta, već kašljući od nadražujućeg
dima. Goruće kapljice parafina padaju kroz pukotine u daskama iznad mene,
pa zakrilim glavu rukama, premda gotovo i ne osjećam bol koju mi nanose,
ništavnu u usporedbi s pečenjem koje mi nagriza oči i grlo. Dim je već gust i
opor, a disanje sve bolnije - ali ne dopuštam si misliti o tomu - Freya je jedino
što mi je na pameti.
Gotovo sam na odmorištu kada se ispred mene pojavi ljudski obris,
prepriječivši mi put.
Luc. Ruke su mu opečene i krvare, a prsa su mu gola jer je s njih otrgnuo
košulju kako bi ugasio plamen koji mu je zahvatio kožu.
Spazi me, a iznenađenje i užas izobliče mu lice.
- Što ćeš tu? - podvikne promuklim glasom, kašljući nadražen dimom i
plamenom.
Zvuk razbijenog stakla odgovori umjesto mene, a ja oćutim sirov,
halapljiv vonj terpentina. Želudac mi se preokrene pri pomisli na nizove boca
na tavanu, na kanistar lanena ulja i razrjeđivač. A sada sve to kaplje kroz
podne daske tavana u spavaće sobe ispod.
- Miči mi se s puta - zarežim zadihano. - Moram po Freyu.
Izraz lica promijeni mu se kada čuje te riječi.
- U kući je?
303
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- U tvojoj je sobi. Miči mi se s puta!
Cijeli je hodnik iza njega sada obavljen plamenom; vatrenim zidom koji
se ispriječio između mene i Freye, a ja ridam dok se pokušavam progurati
pokraj njega, no presnažan je. - Luc, molim te, što to činiš?
A tada me gurne. Ne nježno, već tako silovito da se skotrljam niz stube,
razderavši pritom laktove i koljena.
- Idi - vikne. - Idi van. Stani pod prozor.
A potom se okrene, stavi svoju krvavu košulju preko glave pa potrči
hodnikom prema Freyinoj sobi.
Nekako se pridignem u namjeri da pođem za njim, kada se podna greda
tavana strovali uz tresak, prepriječivši hodnik. Osvrćem se oko sebe tražeći
nešto, bilo što čime bih mogla omotati dlanove ili nešto čime bih mogla
odgurnuti zapaljeno drvo s puta, kada začujem zvuk. Freyin plač.
- Isa, prokleti prozor! - začujem iznad zaglušujuće buke vatre i tada
shvatim. Ne može se s Freyom vratiti kroz pakao hodnika. Ispustit će je u
Nizrječje.
Potrčim, nadajući se da imam pravo. Nadajući se da ću biti dovoljno brza.

304
Knjige.club
 Tatum & Ruby

V ani su se Thea, Fatima i Sjenka povukli na riječnu obalu, no ja ne

pođem preko malenog mosta prema njima nego skočim u vodu,
zacvokotavši zubima uslijed hladnoće i osjetivši kako mi vrelina koja dopire
iz Mlina žari obraze, a hladna studen Nizrječja okiva bedra.
- Luc - vrisnem gacajući pod prozorom kroz vodu koja mi se diže do pasa,
osjećajući kako mi struja protiv koje se borim pripija mokru odjeću uz tijelo.
- Luc, tu sam!
Iza stakla mu vidim lice, osvijetljeno plamenom. Muči se s prozorčićem
koji je zapeo, izvitoperen vlagom nedavnih padalina. Srce mi je u grlu dok on
ramenom gura okvir.
- Razbij ga! - vikne Kate. Gaca kroz vodu prema meni, no prozor uz
glasan štropot popusti i prije nego ona izgovori riječi do kraja, a Luc nestane
u zadimljenoj tmini sobe.
Na trenutak pomislim da se predomislio, no tada začujem jecaj i klokotavi
plač pa ugledam njegov obris, primijetivši da drži nešto, da drži Freyu - Freyu
koja vrišti i opire mu se, gušeći se.
- Sad! - vrisnem. - Baci je, Luc, požuri! - Ramena su mu preširoka da bi se
provukla kroz uski prozorski okvir, no uspije provući jednu ruku i glavu, a
zatim kroz usko okno nekako provuče i drugu ruku. A zatim se protegne što
dalje može, labavo pred sobom držeći Freyu koja sumanuto maše udovima.
- Pusti je! - vrisnem.
A Luc je ispusti.

U tom jednom trenutku, Freya u potpunosti zamukne - utišana šokom

trenutka u kojem počne nesputano propadati zrakom.
Tkanina zaleprša u zraku, i na trenutak ugledam njezino iznenađeno lice
- a zatim uslijedi gromoglasan pljusak kada mi padne u ruke, a obje se
prevrnemo u vodu.
Napipavam pod površinom u nastojanju da je čvršće zgrabim, a prsti mi
nalaze njezino lice, kosu, i njezine ručice koje se još uvijek batrgaju... dok
gubim uporište jer mi struja povlači stopala za sobom.

305
Knjige.club
 Tatum & Ruby
A tada me Kate, zajedno s Freyom koja mi je u naručju, povuče na noge.
Obje grcamo i iskašljavamo, a Freyin prigušeni krik bijesa zbog hladne i slane
vode koja joj grize oči i pluća propara nebo - no njezin mi bijes i bol zvuče
poput najljepše pjesme: živa je, živa je - i to je jedino što je važno.
Doteturam do obale, tonući stopalima u meko blato. Fatima zgrabi Freyu
iz mojih ruku, a Thea mi pomogne iskoprcati se na obalu. Odjeća mi je mokra
i blatna, a ja jecam ili se smijem, više ni sama nisam sigurna.
- Freya - progovorim - je li dobro? Fatima, je li dobro?
Fatima je pregledava, koliko može između Freyinih zaglušujućih
vriskova.
- Dobro je - reče. - Mislim da je dobro. Thea, uzmi moj telefon i brzo
nazovi hitnu službu.
Pruži mi natrag moje histerično čedo pa se okrene Kate kako bi joj
pomogla da se popne na obalu.
Ali Kate nije tu. I dalje stoji u vodi, pod Lucovim prozorom, ruku
podignutih u zrak.
- Skoči!
Luc pogleda u nju pa u vodu. Na trenutak sam sigurna da će to učiniti, da
će skočiti. No potom otrese glavom. Na licu mu zatitra izraz spokoja i
pomirenosti sa sudbinom.
- Žao mi je - reče. - Zbog svega...
A zatim se odmakne od prozora, zakoračivši unatrag u zadimljeni pakao
sobe.
- Luc! - Kate vrisne iz petnih žila. Korača uz obalu, od prozora do prozora,
očajnički pogledavajući kroz svaki ne bi li ugledala Lucov obris dok trči niz
plamenom obavijen hodnik. No ne ugleda ništa. Unutra se ništa ne miče.
Zamišljam ga - sklupčanoga na krevetu, sklopljenih očiju. Napokon kod
kuće...
- Luc! - vrisne Kate.
A potom, prije nego uopće shvatim što se događa, prije nego je itko od
nas uzmogne zaustaviti, gacajući se dokopa vrata Mlina pa se izvuče na suho.
- Da, stari Plimomlin, čujem Thein glas. - Molim vas, požurite.
Vatrogasce i kola hitne pomoći.
- Kate! - vrisne Fatima. - Kate, što...
No Kate se dokopala vrata Mlina. Omota mokru tkaninu rukava oko
dlana kako bi ga zaštitila od vreline kvake pa nestane unutra, zatvorivši vrata
za sobom.

306
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Fatima jurne naprijed, a ja na trenutak pomislim kako će krenuti za njom.
Pokušam je slobodnom rukom zgrabiti za zapešće, no ona se zaustavi na rubu
gata pa sve tri, skupa sa Sjenkom koji cvili uz Theinu nogu, ostanemo
bespomoćno stajati, držeći dah dok dim iz Mlina kulja i širi se Nizrječjem.
Nečija sjenka proleti pokraj jednog od visokih prozora - Kate na stubama,
pognuta ne bi li se zakrilila od vreline - a potom ništa - sve dok Thea ne pokaže
prema prozoru Lucove stare sobe.
- Pogledajte! - izgovori drhtavim glasom, a mi ugledamo dva obrisa,
tamna na crveno-zlatnom paklenom ognju koji se iznenada rasplamsa
snažnije.
- Kate! - zavapim glasom promuklim od dima. Ali znam da je uzalud.
Znam da me ne čuje. - Kate, molim te!
A potom se prolomi zvuk nalik lavini - zaglušujući prasak koji nas sve
natjera da pokrijemo uši i oči pred eksplozijom iskri, popucalih stakala i
gorućeg drva koje izlijeće kroz svaki prozor Mlina.
Popustila je jedna od nosivih krovnih greda pa se cijelo zdanje uruši poput
krijesa koji propada pod vlastitom težinom, a krhotine stakla i gorućeg drva
zaspu obalu i nas tri, primoravši nas da se pogrbimo kako bismo se zaštitile
od snage eksplozije. Osjetim žar pepela kako mi priji leđa dok se nadvijam
nad Freyom, nastojeći je zakriliti.
Kada buka jenja, a mi se napokon uspravimo, od Mlina je preostala samo
ljuštura iz koje goruće grede, poput ogoljelih rebara, strše prema nebu. Više
nema krova, ni podova, ni stubišta. Preostali su samo plameni jezičci koji
vrebaju iz slomljenih prozorskih okvira, proždirući sve na svojem putu.
Mlin je uništen, u potpunosti zatrt.
A Kate više nema.

307
Knjige.club
 Tatum & Ruby

P renem se iz sna u panici i jedan drugi trenutak ne znam gdje sam -

svjetlo u sobi prigušeno je, a tišina ispunjena pištanjem opreme i tihim
glasovima. U nosnicama osjećam miris sapuna, sredstva za dezinfekciju i
dima.
A potom se prisjetim.
U bolnici sam, na odjelu pedijatrije. Freya spava u kolijevci pokraj mene,
njezini su prstići čvrsto omotani oko mojih.
Slobodnim dlanom protrljam oči, još uvijek nadražene dimom i suzama
pa pokušam u glavi posložiti sve što se zbilo u posljednjih dvanaest sati. U
umu mi se redaju prizori - Thea, koja se preko uskog predjela vode pokušava
dokopati Mlina, i Fatima, koja je zadržava na obali. Mnoštvo policajaca i
vatrogasaca koji su došli ugasiti buktinju. Izrazi njihovih lica kad smo im rekli
da je dvoje ljudi bilo unutra u trenutku kada se Mlin urušio.
Prizor Freye i njezina bucmastog lica zamazanog čađom i pepelom,
njezine oči razrogačene dok je hipnotizirano promatrala treperavu buktinju,
svojim tamnim očima odražavajući njezin sjaj.
A ponajviše od svega, posljednji pogled na Kate i Luca, na dva obrisa u
plamenu.
Vratila se po njega.
- Zašto? - neprestano je ponavljala Thea promuklim glasom dok smo
čekale kola hitne pomoći, njezine ruke čvrsto obavljene oko drhtavog,
unezvijerenog Sjenke. - Zašto?
Odmahnula sam glavom. No mislim da zapravo znam. I mislim da
naposljetku razumijem Ambroseovo pismo, da ga naposljetku istinski
razumijem.
Čudno, ali u posljednjih nekoliko dana i sati, počela sam shvaćati kako
nikad nisam istinski poznavala Ambrosea. Provela sam tako mnogo vremena
zarobljena u kavezu uspomena petnaestogodišnje sebe, promatrajući ga
nekritičkim očima djeteta. No sada sam i sama odrasla i pomalo se bližim
onoj dobi u kojoj je bio Ambrose kada je ušao u naše živote, pa sam ga po
prvi puta sposobna sagledati kao odraslu osobu - nekoga sebi ravnog -
i iznenada se čini toliko drugačijim. Sada ga vidim kao čovjeka puna mana i
ljudskih manjkavosti, nekoga tko se bori s unutarnjim demonima koje prije

308
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nisam čak ni primjećivala, premda je njegova borba bila, posve doslovno,
ovjekovječena na zidu.
Njegove ovisnosti, njegova sklonost alkoholu, njegovi snovi i strahovi - o
kojima, shvatim iznenada uz svojevrstan sram, nisam imala pojma. Nitko od
nas nije, osim možda Kate. Bile smo previše zaokupljene sobom da bismo
primijetile njegovu priču. Nikada nisam primijetila žrtve koje je podnosio za
Kate i Luca, karijeru od koje je odustao da bi bio nastavnik umjetnosti
u Saltenu, a sve zbog svoje kćeri. Nikada nisam razmišljala koliko je teško
moralo biti pobijediti ovisnost i ostati čist - jednostavno me to nikada nije
zanimalo.
Gak i kada bi nam svoje probleme doslovno gurnuo pod nos - onaj bolni
razgovor o kojem nam je Thea ispričala u londonskom kafiću - čak i tada smo
sve gledale kroz prizmu naših briga i problema. Željele smo ostati zajedno,
željele smo i dalje rabiti Mlin kao naše privatno utočište i igralište - pa smo
njegove riječi doživjele isključivo u svjetlu prijetnje našoj sreći.
Istina je da nisam poznavala Ambrosea, ne istinski. Naši su se životi
sudarili tijekom tog jednog ljeta, i to je bilo više-manje to.
Voljela sam ga zbog onoga što mije pružio: privrženosti, ljubavi i
trenutnog bijega iz noćne more u koju mi se život pretvorio, a ne zbog onoga
što je bio. Sada to znam. A ipak, unatoč tomu, mislim da naposljetku
razumijem i njega i ono što je učinio.
Na neki sam način imala pravo. Bilo je to pismo čovjeka kojega je
otrovalo vlastito dijete i koji je činio sve ne bi li to dijete poštedio posljedica.
Ali to dijete nije bila Kate. Bio je to Luc.
Sve smo pogrešno shvatile. Ne samo pismo, nego i sve drugo. Ambrose
nije namjeravao poslati od sebe Kate, nego Luca. Zašto mu nisi mogao vjerovati,
rekla je Kate. Ali Lucovo je povjerenje dotad bilo iznevjereno previše puta.
Pobojao se, pretpostavim, da će se obistiniti ono čega se oduvijek pribojavao
- da se Ambrose pokajao zbog svoje velikodušnosti i činjenice da ga je primio
u svoj dom, volio ga i skrbio se o njemu. Toliko je već puta stavio
Ambroseovu ljubav na kušnju - odgurujući ga od sebe u očajničkom
nastojanju da se osigura kako ga i ova osoba neće iznevjeriti, da se i ova osoba
neće pokolebati u svojoj ljubavi.
Mary nije bila jedina osoba koja je načula Ambroseovu svađu s Kate. Luc
ju je također morao čuti i shvatio je ono što Thea i ja nismo - da će Ambrose
od sebe poslati njega, a ne Kate. Ne znam gdje - vjerojatno u internat, sudeći
prema onome što je Ambrose rekao Thei. Ali Luc je previše puta doživio
izdaju i vjerojatno je naprečac donio zaključak da će mu se ostvariti najcrnji
strahovi. Pomislio je da će ga Ambrose poslati natrag majci.

309
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pa je učinio nešto iznimno, osobito glupo - u maniri ludo zaljubljenog
petnaestogodišnjaka koji očajnički želi spriječiti povratak u pakao iz kojeg je
jednom već pobjegao.
Je li namjeravao ubiti Ambrosea? Ne znam. Sjedeći ovdje i zureći u
Freyino anđeosko, usnulo lice, vrtim to pitanje po glavi i, istini za volju, mogu
povjerovati u oba scenarija. Možda nije htio ubiti Ambrosea - možda je u
pitanju bila trenutačna srdžba koju je gorko požalio kada je već bilo prekasno
da išta poduzme u vezi toga. Možda ga je samo htio kazniti, posramiti. A
možda nije uopće razmišljao - možda je samo djelovao, gonjen ljutnjom i
očajem koji su vreli u njemu.
Želim vjerovati da je sve skupa bila pogreška. Da mu nije bila namjera
ubiti, već samo poniziti. Želim vjerovati da je htio da Ambrose okrene broj
hitne službe i da ga pronađu u heroinskom deliriju, u lokvi vlastite bljuvotine.
Želim vjerovati da je htio samo da ga otpuste i da pati onako kako bi i Luc
patio jednom kada bi ga Ambrose poslao od sebe. Bio je dijete ovisnice i
odrastao je okružen heroinom. Morao je znati koliko je oralna doza
nepouzdana, koliko bi dugo trebalo Ambroseu da umre i kako je lako poništiti
učinak oralno uzete droge.
Ali nisam sigurna.
Na neki način, više i nije važno. On što je važno... jest ono što je učinio.
Učinio je točno ono što nam je Kate ispripovjedila kada je sama preuzela
krivnju, korak po korak nas provevši kroz događaje neobičnom
hladnokrvnošću. Markirao je u školi i vratio se u Mlin za dana, znajući da će
Kate i Ambrose biti u Salten Houseu. Došavši u Mlin, usuo je Ambroseovu
zalihu heroina u bocu vina i ostavio je na stolu, kako bi je Ambrose
pronašao kada se te večeri vrati iz škole. Potom je probrao njegove
crteže, tražeći one koji će izazvati najveću sablazan, pa ih poslao školi.
Oh, Ambrose. Pokušam zamisliti kako se osjećao kada je shvatio što je
Luc učinio. Je li mu neobičan okus vina dao naslutiti da nešto nije u redu? Ili
neobična pospanost koja ga je počela obuzimati? Moralo je proći dosta
vremena... prije nego je Ambrose primijetio da nešto nije u redu... pa zbrojio
dva i dva dok mu je heroin iz želuca pomalo prodirao u krvotok.
Sjedim u bolničkoj postelji, držeći Freyinu ručicu, a cijeli mi se prizor vrti
pred očima, poput nekakvog starog, požutjelog filma. Ambrose podiže i
proučava bocu, potom ustaje na nesigurne, lelujave noge. Prilazi kredencu u
kojem je skrivena limena kutija. Otvara je... i shvaća što je Luc učinio,
pojmivši i veličinu doze koju je progutao.
Što li je pomislio, što je osjećao dok je nesigurnim dlanovima ispisivao
ona lelujava slova u kojima preklinje Kate da zaštiti svojeg brata od posljedica
njegova čina.
310
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ne znam. Ne mogu niti zamisliti bol spoznaje o onome što se zbilo,
kolosalnost Lucove pogreške i čina gorke, impulzivne osvete na koji se
odlučio. No, dok gledam u Freyu i njezine prstiće, čvrsto omotane oko
mojega, u jedno sam sigurna. Po prvi put razumijem Ambroseove postupke.
U potpunosti ih razumijem i naposljetku imaju smisla.
Prva mu pomisao nije bio vlastiti spas, nego zaštita njegova djeteta.
Dječaka kojeg je odgojio i volio te bezuspješno pokušavao zaštititi.
Već je jednom dopustio da se Luc vrati natrag paklu života s majkom.
Iznevjerio je to nevino djetešce puno povjerenja kojega je spasio od utapanja
vodama Nizrječja, kojemu je mijenjao pelene i čiju je majku volio prije nego
se njihova veza raspala.
Jednom ga je pustio da ode, a sada je shvatio da ga je, s Lucova gledišta,
namjeravao ponovno iznevjeriti. Bio sam glup jer nisam vidio do čega će moji
postupci dovesti... Činim ovo kako nitko drugi ne bi morao patiti...
Napisao je to pismo kako bi bio siguran da će samo jedan život biti
izgubljen - njegov. A naslovio ga je na Kate, ne na Luca, dobro znajući da će
ona, koja je svog oca poznavala bolje nego bilo tko drugi na ovom svijetu,
shvatiti što joj želi reći - kako traži od nje da zaštiti svojeg brata.
Nemoj kriviti nikoga drugog, najdraža moja. Donio sam svoju odluku i siguran
sam u nju... I ponad svega, ne dopusti da sve ovo bude uzalud.

A Kate... Kate je ispunila očevu želju najbolje što je umjela. Zaštitila je

Luca, lažući za njega iz godine u godinu. Međutim, jednu Ambroseovu želju
nije uspjela ispuniti. Krivila je Luca. Ogorčeno ga je krivila zbog onoga što je
učinio. I nikada mu nije oprostila.
Luc je ipak imao pravo. Mogla je pričekati da oboje navrše šesnaest prije
nego policiji otkrije da je Ambrose nestao. Ali nije to učinila. I tako su Luca
odveli i bacili natrag u ralje života za koji je mislio da mu je pobjegao.
A Luc, koji je zbog ljubavi prema svojoj sestri ubio jedinog roditelja kojeg
je ikada imao, pomislio je da se njezina ljubav ohladila i prometnula u
mržnju, pomislio je da se ona okrenula protiv njega. Kada su ga poslali natrag
u Francusku, znao je da je to njezinih ruku djelo - da ga kažnjava za umorstvo
za koje je samo ona znala da ga je počinio.
Prisjetim se njegova vapaja one noći: Bio bih učinio bilo što samo kako bih
ostao s tobom... Oduvijek si postojala samo ti...
I u tom mi se trenutku učini da bi mi se srce moglo raspući.

311
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PETO PRAVILO

Znaj kada prestati lagati

K ada nas sutradan u devet ujutro, tako svojstveno britanskom

zdravstvenom sustavu, izbace iz bolnice jer im kronično nedostaje
kreveta, Owen nije taj koji dođe pokupiti Freyu i mene.
Mobitel mi je izgorio skupa s kućom i svime ostalim što sam ponijela sa
sobom pa mi sestre dopuste da iz njihove sobe nazovem nekoga. Međutim,
prsti mi zastanu kada krenem utipkavati njegov broj, a nešto u meni prelomi
se i shvatim da nisam još spremna za razgovor koji moramo voditi. Uvjerim
samu sebe da je u pitanju samo praktičnost - trebali bi mu sati da se probije
kroz prometne čepove Londona i još toliko da se snađe u zamršenoj mreži
cesta koje nas dijele. Ali iza mojeg oklijevanja ne krije se praktičnost - ili
barem ne samo praktičnost. Istina je da se sinoć, kada se Freyin život našao u
opasnosti, nešto u meni promijenilo. Samo još uvijek ne znam što točno i što
to sve znači.
Nazovem Fatimu umjesto Owena pa izađem pred odjel pedijatrije, noseći
Freyu omotanu u posuđenu dekicu i pričekam. Uskoro ugledam taksi kako se
zaustavlja pred nama, a u njemu dva blijeda lica - Fatimino i Theino.
Ušavši i zakopčavši Freyu u dječju sjedalicu, koju se Fatima prisebno
sjetila odnekud nabaviti, ugledam i Sjenku kako leži Thei pokraj nogu, a ona
ga dlanom pridržava za ogrlicu.
- Jutros su nas otpustili gotovo u cik zore - reče Fatima preko ramena s
prednjeg sjedala. Primijetim joj tamne kolute ispod očiju. - Iznajmila sam
nam sobe u pansionu na priobalnoj cesti. Mislim da će Mark Wren htjeti da
ostanemo ovdje, barem dok policija ne nađe vremena za razgovor s nama.
Kimnem glavom, a prsti mi se sklope oko pisma u mojem džepu.
Ambroseova pisma.
- Još uvijek ne mogu vjerovati. - Theino je lice blijedo, a prsti joj nervozno
klize Sjenkinim krznom. - Da je on... Mislite li da je to bio on? Ona ovca?

312
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Znam na što misli. Je li to bio Luc? Je li on odgovoran i za to, kao i za sve
ostalo? Pretpostavljam da su noć provele jednako kao i ja. Razmišljajući.
Pokušavajući posložiti dijelove slagalice. Pokušavajući razlučiti istinu od laži.
Pogledam Fatimu.
- Ne znam - odgovorim naposljetku. - Ne vjerujem da jest.
Ali tu se zaustavim. Jer ne želim otkriti ono što zaista mislim. Ne pred
vozačem taksija. Ne poznajem ga, ali prilično sam sigurna daje netko od
lokalaca. A ono što zaista mislim jest da smo Luca, uz sve ono što je učinio,
vjerojatno nepravedno osumnjičile i za tu jednu stvar za koju nije odgovoran.
Mislila sam da je napisao tu poruku jer je mrzio Kate i jer ju je sumnjičio
za prikrivanje Ambroseove smrti. Mislila sam da nas je htio prestrašiti i
strahom natjerati na priznanje. Mislila sam kako želi da istina izađe na
vidjelo.
Ali kasnije, nakon što mi je Kate priznala za ucjenu i iskamčeni novac,
počela sam se pitati. Sve skupa nekako nije bilo nalik Lucu. On ne bi tako
hladnokrvno i proračunato cijedio novac iz Kate. Bila sam uvjerena da Lucu
nije bilo stalo do novca i da je sve što je htio bilo izravnati račune - natjerati
Kate da pati onako kako je on patio od njezine ruke... da, mogla sam ga
zamisliti kako joj se osvećuje na taj način.
Sada, pak, nakon protekle noći, više ne vjerujem ni u to. Jednostavno
nema smisla. Osim Kate, Luc je jedini među nama znao istinu i bio je
primoran lagati čak i više od nas ostalih. Bio je dijelom igre jednako kao i mi,
a kada bi istina izašla na vidjelo, izgubio bi mnogo više nego bilo tko od nas.
Osim toga, tijekom te dugačke noći provedene u bolnici imala sam
dovoljno vremena za razmišljanje, dovoljno vremena da se prisjetim
podugačkog popisa Lucovih prekršaja koji mi je Owen poslao, a jedan mi
se datum posebno usjekao u pamćenje.
Ne. Mislim da je netko drugi napisao tu poruku.
Dozovem u pamćenje prizor iz poštanskog ureda, njezine prste, njezine
snažne prste, umrljane krvlju koja joj se uvukla pod nokte.
I sigurna sam, jednako onako kako nikad nisam bila uvjerena u Lucovu
krivnju, da je ona itekako sposobna za takvo što.

Došavši u pansion, uvučem se s Freyom u postelju pa obje utonemo u

san, poput tijela koje tonu u duboku vodu. Izronim satima kasnije, i na
trenutak me obuzme neobičan osjećaj lakoće.
Pansion se smjestio uz priobalnu cestu, tek nekoliko kilometara od škole,
a pogled koji mi se pruži kroz prozor sobe, kada se pridignem u sjedeći položaj
pa počnem ravnati svoju zgužvanu, solju natopljenu odjeću i zaglađivati
313
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Freyinu znojnu kosu s lica, istovjetan je onome s Tornja 2B prije svih tih
godina.
Unatoč činjenici da moja vlastita kći sniva uz mene, na trenutak sam
ponovno ona petnaestogodišnjakinja i opet sam tamo - ponovno čujem
galebove, a neobično, jarko svjetlo poigrava se sjenkama na drvenoj
prozorskoj daščici, dok je moja najbolja prijateljica u krevetu pokraj mojega.
Sklopim oči i usredotočim se na zvuke prošlosti pa zamislim sebe u koži
djevojke kakva sam nekoć bila, djevojke koja je još uvijek okružena
prijateljicama i čije su životne greške tek pred njom.
Sretna sam.
Tada se Freya promeškolji pa zacvili, a iluzija iščezne, i ponovno sam
tridesetdvogodišnja odvjetnica i majka. A spoznaje koje sam potisnula u neki
zakutak uma, iste one s kojima sam se hrvala cijelu proteklu noć, sruče se na
mene svom svojom težinom.
Kate i Luca više nema, mrtvi su.
Primim Freyu u naručje pa se, zijevajući, spustim u prizemlje, gdje
zateknem Fatimu i Theu kao sjede na ostakljenom trijemu okrenutom prema
moru.
Srpanj je, no dan je tmuran i prohladan, a oblaci prijete kišom; njihove
tamne sjenke istovjetne su nijansi sivog krzna Sjenkine kralježnice, koje se
sada mreška na povjetarcu. Sklupčan je pokraj Theinih nogu, a svoju je crnu
njušku gurnuo u njezin dlan. Podigne glavu oćutjevši moj dolazak i oči mu
na trenutak zabljesnu, no glava mu potom opet potone na tlo. Znam da
se nadao nekom drugome. Kako psu objasniti konačnost i nepravdu Kateine
smrti? Jedva i sama sve razumijem.
- Primile smo poziv iz policijske postaje - reče Fatima. Privuče stopala k
sebi u fotelju, prigrlivši svoja koljena. - Žele da dođemo danas u četiri.
Moramo smisliti što ćemo im reći.
- Znam. - Uzdahnem i protrljam oči, a potom spustim Freyu na pod pokraj
nekakvih starih časopisa koji su tu ostavljeni za goste. Ona uz veseo vrisak
podere naslovnicu jednoga od njih, a ja znam da bih je trebala zaustaviti, no
naprosto sam preumorna. Više mi jednostavno nije stalo.
Ostanemo dugo sjediti u tišini, promatrajući je, i ne moram niti upitati da
bih znala kako su i njih dvije provele noć čineći isto što i ja: trudeći se
razumjeti, nastojeći povjerovati u ono što se dogodilo. Čini mi se kao da sam
još jučer imala četiri uda, a jutros sam se probudila sa samo tri.
- Prekršila je pravila - progovori Thea potiho. Zvuči preneraženo. - Lagala
nam je. Lagala je nama. Da nam je barem rekla. Zar nam nije vjerovala?

314
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nije to bila njezina tajna, nije ju imala pravo odati - odgovorim, ne
misleći samo na Kate, nego i na Owena. Na to kako mu lažem sve ove godine
i time kršim naša vlastita, nepisana pravila. Jer pravi odgovor zapravo ne
postoji, zar ne? Samo trampa -jedna izdaja za drugu. Kate je imala izbor,
čuvati Lucovu tajnu ili lagati prijateljicama. Odabrala je lagati. Odabrala je
prekršiti vlastita pravila. Odabrala je... progutam shvativši. Odabrala
je zaštititi Luca. Ali odabrala je zaštititi i nas.
- Jednostavno ne razumijem - ispali Fatima. Šake su joj sklupčane na
šarenoj presvlaci fotelje. - Ne razumijem zašto je Ambrose jednostavno
dopustio da se sve odigra do kraja? Smrt oralnim predoziranjem spora je, a
čak ako i nije smjesta shvatio što se događa, prilično je jasno da je znao što se
događa kada je krenuo pisati oproštajno pismo. Mogao je nazvati hitnu
pomoć! Zašto je, dovraga, proveo svoje posljednje trenutke moleći Kate da
zaštititi Luca, umjesto da pokuša spasiti samoga sebe?
- Možda nije imao izbora - odgovori Thea. Promeškolji se u svojoj fotelji
pa rubove rukava vunenog džempera povuče preko prstiju. - U Mlinu nije bilo
fiksnog telefona, sjećaš se? Nisam sigurna ni je li Ambrose u to vrijeme
posjedovao mobitel. Kate ga je imala, ali njega nikada nisam vidjela s
mobitelom.
- Ili možda... - Zastanem, zagledavši se u Freyu, zaigranu na prostirki.
- Što? - ponuka me Thea.
- Možda mu vlastiti spas nije bio najvažnija stvar. - Ne postoji pravi
odgovor na to pitanje. Fatima zagrize donju usnicu, a Thea svrne pogled,
zapiljivši se kroz prozor prema nemirnom moru. Upitam se misli li o svojem
ocu, pitajući se bi li i on odabrao što i Ambrose. Nekako sumnjam da je tako.
Pomislim na Mary Wren i prisjetim se njezinih riječi na pružnom
prijelazu. Kročio bi kroz oganj pakleni zbog te djece...
A potom se sjetim još nečega što je rekla, a želudac mi se uznemiri.
- Postoji još nešto što vam moram reći - izgovorim. Thea se okrene prema
meni.

- Danas si u autu pitala za ovcu. Nisam ti to mogla reći tada, ali... -

Zastanem, pokušavajući sabrati misli, pokušavajući objasniti uvjerenje koje
mi se poput sjenke počelo širiti umom od onoga dana kada me povezla do
postaje. - Mislili smo da je za to odgovoran Luc jer se uklapalo u ono što smo
znale. Ali mislim da nismo imale pravo. Da je istina izašla na vidjelo, izgubio
bi koliko i mi. Pa i više. Uostalom, poprilično sam sigurna da je tu noć proveo
u pritvoru u Ryeu. - Ne traže objašnjenje pa ga ni ne ponudim. - A postoji još
nešto - nešto što mi je Kate rekla kada sam je došla posjetiti bez vas.
- Ispljuni to već jednom - reče Thea osorno.
315
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Netko ju je ucjenjivao - kažem bez uvijanja. - Trajalo je godinama. Ovca
i crteži bili su tek sredstva kojima ju je krivac pokušao prisili da počne cijediti
novac i od nas.
- Ne! - reče Fatima. Lice joj se doima čak i bljeđim zbog crne marame na
glavi. - Ne! Kako nam je to mogla zatajiti?
- Nije nas željela zabrinjavati - odgovorim bespomoćno. Njezin se trud da
nas poštedi sada čini tako uzaludnim. Da nam je barem rekla. - Međutim, to
se ne čini nimalo nalik nečemu što bi Luc učinio - a uostalom, sve je počelo
dok je on još uvijek boravio u Francuskoj.
- Tko onda? - upita Thea odlučno.
- Mary Wren.
Uslijedi dugačka tišina. Na trenutak obje ostanu nepomično sjediti, a
zatim, polako, Fatima kimne glavom.
- Oduvijek je mrzila Kate.
- Ali otkud ti sve to? - upita Thea. Prsti joj nemirno prebiru po Sjenkinu
krznu, gladeći mu uši, dok njegove dlake boje dima zapinju za njihovu grubu,
izgriženu kožu.
- Zaputila sam se prema postaji - odgovorim prislonivši prste na čelo,
pokušavajući se prisjetiti njezinih točnih riječi. Boli me glava, a Freyini vrisci
oduševljenja dok trga časopis u komadiće čine bol snažnijom. - Mary me
povezla, i rekla je nešto... nisam obraćala pozornost na to u danom trenutku,
bila sam previše osupnuta onime što mi je otkrila o Kate i Lucu... ali rekla je
nešto o Kate i ovci, rekla je da je okrvavila ruke, i to ne samo ovčjom krvlju. No
otkud je mogla znati za ovcu?
- Od Marka? - upita Fatima nagađajući, ali Thea odmahne glavom.
- Kate nije pozvala policiju, sjećaš se? Premda ju je, pretpostavljam,
farmer mogao naknadno pozvati.
- Mogao je - odgovorim. - Ali prilično sam sigurna da ga je Kate potplatila
da drži jezik za zubima. To je bio cijeli smisao onih dvjesto funti. Međutim,
nisu u pitanju bile samo riječi, nego i razlog zbog kojeg ih je izgovorila. Sve
se skupa bilo... - Zastanem, tražeći prave riječi kojim bih objasnila. - Bilo
je... osobno. Likovala je. Kao daje sretna što Kate konačno sve dolazi na
naplatu. A ona poruka, bila je zlobna i otrovna, razumijete li što želim reći?
Odisala je mržnjom, istom mržnjom koju sam oćutjela slušajući Maryne
riječi. Ona je napisala tu poruku, sigurna sam u to. A mislim daje ona poslala
i slike. Ona je jedina osoba koja se mogla dokopati naših adresa.
- Dobro, i što ćemo poduzeti u vezi s tim? - upita Fatima.
Thea slegne ramenima.

316
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Poduzeti? Što možemo poduzeti? Ništa. Držat ćemo jezik za zubima. Ne
možemo se potužiti Marku, zar ne?
- Dakle, samo ćemo sve zaboraviti? Dopustit ćemo joj da nam prijeti i
izvuče se bez posljedica?
- Nastavit ćemo lagati - odvrati Thea sumorno. - Samo ćemo ovaj put to
učiniti kako treba. Uskladit ćemo priče i držati se dogovorenog kao pijan
plota. Ispričat ćemo priču svima, policiji, našim obiteljima - svima. Moramo
ih uvjeriti da je Ambrose počinio samoubojstvo. Na kraju krajeva, to je ono
što je i on sam htio. To je ono što je Kate htjela. Samo bih voljela da
imamo nešto čime bismo mogle poduprijeti našu priču.
- Pa... - Gurnem ruku u džep pa je izvučem - omotnicu s Kateinim
imenom, staru i prilično zgužvanu, a odnedavno i zamrljanu sasušenom solju
i tragovima vode.
No slova su još uvijek čitka - jedva. Tinta se rascvala po papiru, no voda
je nije isprala pa se Ambroseove riječi upućene njegovoj kćeri još daju
pročitati: stoga ne odustaj: živi, voli, budi sretna. I ponad svega, ne dopusti da sve ovo
bude uzalud.
Međutim, danas riječi zvuče drugačije. Danas mi se čini da se obraća
svakoj od nas ponaosob.

317
Knjige.club
 Tatum & Ruby

T aksi nas ostavi na saltenskoj šetnici, a dok Fatima plaća vozaču,

izvučem se iz kola pa protegnem noge, ne gledajući prema policijskoj
postaji, tom zdepastom betonskom zdanju pokraj lukobrana, nego prema
pučini - prema luci i morskom prostranstvu iza nje.
To je i dalje isto ono more koje me pozdravilo na prozoru moje sobe u
Salten Houseu, more mojeg djetinjstva, nepromjenjivo i neumoljivo, a ta me
spoznaja na neki način ispunjava mirom. Pomislim na sve čemu je ono
posvjedočilo i na sve što je primilo u svoje prostranstvo. Pomislim kako je, na
neki način, pepeo Plimomlina primilo natrag kao nešto što je dalo samo
na posudbu - uzevši s njime i Kate i Luca. A sada nastavlja, malo po malo,
ispirati sve što smo učinile - sve naše greške, sve naše laži.
Thea mi se zaustavi uz bok pa pogleda na svoj sat.
- Skoro je četiri - reče. - Jesi li spremna?
Kimnem glavom, ali ostanem na mjestu.
- Razmišljala sam - progovorim u trenutku kada nam se Fatima pridruži,
odmaknuvši se od taksija koji smjesta ode.
- O čemu? - upita ona.
- O... - Riječ mi dođe gotovo nepozvana pa je izgovorim s jasnim
prizvukom iznenađenja. - O krivnji.
- Krivnji? - Fatimino se čelo namreška.
- Sinoć sam shvatila da sam provela sedamnaest godina misleći da se ono
što se dogodilo s Ambroseom, na neki način, dogodilo našom krivnjom. Da
je umro zbog nas - zbog onih crteža, zato što smo se neprestano vraćale u
Mlin.
- Nismo tražile da nas crta - reče Fatima potiho. - Nismo tražile ništa od
ovoga.
Ali Thea kimne glavom.
- Znam o čemu govoriš - reče. - Koliko god to bilo nerazumno, i ja sam
osjećala isto.
- Ali shvatila sam... - Zastanem, tražeći prave riječi, trudeći se dati obličje
tek napola dorečenoj spoznaji u svojem umu. - Prošle sam noći shvatila... da
njegova smrt nije imala nikakve veze s time. Crteži nisu bili razlog. Mi nismo
bile razlog. Nismo krive ni za što.

318
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Thea polagano kimne glavom, a Fatima nas obje primi ispod ruku.
- Nemamo se čega sramiti - reče. - Nikada nismo ni imale.
Okrenem se prema policijskoj postaji, kada iz uske uličice između dvaju
kamenih kuća izroni ženska figura. Njezino kršno tijelo odjeveno je u
nekoliko slojeva odjeće, a konjski rep boje sivog željeza leprša joj na morskom
povjetarcu.
Mary Wren.
Zastane kada nas ugleda, a potom se osmjehne. Nije to ugodan smiješak
- to je osmijeh nekoga tko ima moć, nekoga tko tu moć namjerava iskoristiti.
A zatim zakorači šetnicom prema nama.
No i nas tri počnemo hodati, držeći jedna drugu pod rukom. Mary
promijeni smjer, namjeravajući nam presjeći put, a ja osjetim kako se
Fatimina ruka nervozno grči pod mojom, i začujem kako Theine pete sve brže
udaraju o oblutke šetnice.
Maryn se osmijeh sada razvukao u zluradi cerek, ogoljevši njezine velike,
žute zube pa se, što bliže prilazimo, to više doima poput stvorenja spremnog
za borbu, a moje srce počne snažnije udarati u grudima.
Međutim, uzvratim joj pogled, i po prvi put od povratka u Salten ne
osjećam krivnju. Lišena sam straha. Jer sada znam istinu.
A odlučnost Mary Wren iščezne. Učini još jedan kolebljiv korak, a nas tri
proguramo se pokraj nje, i dalje se držeći pod ruku. Osjetim Fatimin čvrsti
stisak na svojoj ruci i opazim Thein smiješak. Sunce se promalja kroz oblake,
a sivilo mora pretvori se u blještavilo.
Mary Wren nam iza leđa dovikne nešto nerazumljivo.
Ali nas tri samo nastavimo hodati.
Ne osvrćemo se.

319
Knjige.club
 Tatum & Ruby

F reyi ću kada poraste ispričati priču. Priču o zapaljenoj kući, o nezgodi

koju su uzrokovale nepropisno postavljene žice i uljanici koju je netko
slučajno prevrnuo tijekom noći.
Priča je to o čovjeku koji je riskirao svoj život kako bi spasio njezin, i o
mojoj najboljoj prijateljici koja ga je voljela i koja se vratila u kuću po njega,
dobro znajući da je sve već izgubljeno i da spasa neće biti.
Priča je to o hrabrosti, nesebičnosti i požrtvovnosti - o samoubojstvu oca
i boli njegove djece.
A ujedno je to i priča o nadi - o tomu kako moramo nastaviti sa životima
čak i nakon što se nešto nepodnošljivo dogodi. Kako moramo izvući najbolje
iz svojih života zbog onih koji su žrtvovali svoje.
To je priča koju smo Thea, Fatima i ja ispričale naredniku Wrenu došavši
tog dana u policijsku postaju, a on nam je povjerovao, jer je to bila istina.
Ali ujedno je bila i laž.
Nas tri provele smo gotovo dvadeset godina lažući. Ali sada barem znamo
zašto. Sada, naposljetku, znamo istinu.

Dva tjedna kasnije Freya i ja ponovno smo u vlaku. Ovoga puta vozimo
se prema Aviemoreu, mjestu toliko udaljenom od Saltena da ne može biti
dalje, ako pritom ne želite prijeći Sjeverno more.
Dok se vlak kotrlja prema sjeveru, a Freya mi sniva u naručju, razmišljam
o lažima koje sam izrekla. Razmišljam o lažima koje su mi zatrovale život i
vezu s dobrim muškarcem punim ljubavi. Razmišljam o cijeni koju je Kate
platila zbog tih laži i o tomu kako su one Freyu dovele u opasnost, a prsti mi
se bez razmišljanja čvršće zgrče oko nje pa se ona promeškolji.
Možda je vrijeme da prestanem lagati. Možda... možda bismo trebali
govoriti istinu, svi mi.
No tada spustim pogled na Freyu. I posve sam sigurna u jedno - ne želim
da ikada mora prolaziti ono kroz što sam ja prošla. Ne želim da ikada bude
primorana uspoređivati istinu s lažima koje je izrekla, tražeći rupe u svojoj
priči, pokušavajući se prisjetiti što je rekla posljednji put i što su joj prijatelji
na to odgovorili.
Ne želim da se ikada mora osvrtati preko ramena kako bi zaštitila nekog
drugog.
320
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Prisjetim se žrtve koju je Ambrose podnio za Kate, za Luca, i posve sam
sigurna - nikada neću Freyi reći istinu. Jer bih time svoj teret predala njoj.
Ja to mogu. Mi to možemo - Fatima, Thea i ja. Možemo čuvati svoju
tajnu. I sigurna sam da će je one čuvati. Držat će se priče koju smo smislile
šapućući u sobi pansiona - maglovite priče prepune nejasnih detalja, začinjene
alibijima koje smo pružile jedna drugoj. Na kraju krajeva, to je posljednje što
možemo učiniti za Kate.

Mobitel mi se oglasi oko Yorka, a Freya se na trenutak promeškolji u

mojem naručju pa se opet smiri. Owen je.
Kako je - jeste li uspjele stići na vlak?
Razmišljam o njemu tijekom cijele vožnje. O tomu kako je izgledao kada
sam mu jutros mahnula netom prije nego što smo se Freya i ja zaputile prema
King’s Crossu.
I o trenutku iz nedaleke prošlosti. O načinu na koji su mu ruke drhtale
kada je izašao iz automobila na parkiralištu pansiona u Saltenu. O načinu na
koji je primio Freyu u naručje, kao da je nije vidio tjednima i kao da bi
preplivao ocean da je spasi. Prislonio je usne na njezino tjeme, a kada je
podigao pogled s njega, u očima su mu se nazirale suze.
I o trenutku iz nešto dalje prošlosti. O svjetlosti koja je naizgled isijavala
iz njega kada ju je prvi put primio u ruke one noći kada se rodila. Spustio je
pogled na njezino lice pa ga opet podigao prema mojemu s izrazom
svojevrsnog čuđenja, a ja sam tada shvatila ono što znam i danas - da je
spreman kročiti kroz vatru za nju.
Udahnem pa zadržim dah, dugo ga ne ispuštajući dok gledam Freyino
usnulo lice. A potom mu odgovorim.
Sve je u najboljem redu. Tata će nas dočekati u Aviemoreu. Volim te.
To je laž, toga sam sada svjesna. Ali zbog nje, zbog Freye, mogu nastaviti
lagati. A tko zna, možda se jednoga dana ta laž i obistini.

SVRŠETAK

321
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ZAHVALE

Najprije moram zahvaliti svojim urednicama, Liz, Jade te Alison jedan i

dva (ovdje i u SAD-u). Svojim su združenim naporima svaki od mojih romana
učinile barem 50% boljim nego bih ga sama uspjela učiniti, nudeći
inspirativne prijedloge, dodijavajući mi pitanjima važnima za radnju i
obavivši svoj urednički posao besprijekorno.
Bethan, September i Chloe najbolji su tim za podršku koji bi jedan pisac
mogao poželjeti i ne mogu vam dovoljno zahvaliti za sve što ste učinile za
ovu knjigu i sve njezine prethodnice.
Što poručiti svima zaposlenima u Vintageu - Faye, Rachel, Richardu,
Chrisu, Rachael, Anni, Helen, Tomu, Jane, Penny, Monique, Samu,
Christine, Beth i Alexu, te svim drugim ljudima koji crnče iza kulisa - osim
da ste briljantni, duhoviti i da je pravo zadovoljstvo surađivati s vama te da
sam i dalje počašćena i ponosna što pišem za Vintage.
Moja agentica Eve White i njezin tim uvijek stoje iza mene, a neizmjerno
sam zahvalna na potpori i ohrabrenju velikoj zajednici pisaca, koji su uvijek
spremni priskočiti u pomoć savjetima, tehničkim detaljima ili pak pukim
pošalicama, bilo online ili u stvarnome svijetu. Popis ljudi kojima bih trebala
zahvaliti ispunio bi cijelu novu knjigu, stoga znajte da vas volim i cijenim!
Međutim, posebno moram istaknuti svoju prijateljicu Ayishu Malik, koja je
napravila pauzu tijekom pisanja vlastite knjige kako bi me savjetovala u
pisanju Igre laži. Nepotrebno je isticati da sam za bilo kakve propuste
kriva isključivo ja, no njih bi bilo mnogo više bez njezine pomoći...
Također bih htjela zahvaliti Marcu Hopgoodu na njegovoj velikodušnoj
donaciji tijekom dobrotvorne aukcije za CLIC Sargent, organizaciju koja
pomaže djeci oboljeloj od raka. Marc, hvala ti što si svoje ime posudio jednom
od uzvanika na večeri bivših učenica Salten Housea. Nadam se da si
zadovoljan likom!
Naposljetku, zahvaljujem svojim dragim prijateljima i obitelji. Volim vas
i (doslovno) ne bih ovo uspjela izvesti bez vas. Beskrajno vam hvala. xxx

Scan: Tatum
Obrada: Ruby

322
Knjige.club