Još jedno proljeće je stiglo u šumu.

Životinje su ga s veseljem dočekale slaveći ga od

ranog jutra. No, ovog proljeća imali su još jedan razlog za slavlje. Rodio se kraljević i
svi su ga željeli što prije vidjeti. Ležao je na proplanku pored svoje majke, Kraljice
košute, a samo bi povremeno podigao svoju malenu glavicu. Životinje nisu krile
oduševljenje njime. Kraljević je bio predivan. Imao je velike sjajne oči i nos crn kao
dugme. Ovo maleno zlatno i pjegavo klupko začuđeno je gledalo svoje brojne šumske
posjetitelje. Majka košuta nadjenula mu je ime Bambi.

Bambi je odmah pokušao ustati i hodati, ali to još uvijek nije znao pa je odmah pao na
travu. No, već za mjesec dana Bambi je trčao šumom i otkrivao šumski svijet, njegove
stanovnike i običaje. Svakim danom upoznavao je sve više prijatelja, želio je što prije
sve naučiti i biti kao oni. Pokušao je čak i visjeti na repu poput šumskih miševa što mu
naravno nije uspjelo.

Svi su željeli biti prijatelji malenom Bambiju i naučiti ga nečemu novom. Ptica, zeko i
vjeverica nadmetali su se kako bi pridobili pažnju kraljevića. Svatko od njih htio je da
Bambi upravo s njim provodi više vremena. Bambi nije razlikovao životinje i nije
shvaćao da je on drukčiji od ptice i da ne može sagraditi gnijezdo. I upravo kada je htio
upitati zašto je tomu tako, na rep mu je sletio predivan leptir. S oduševljenjem ga je
pokazao svom prijatelju, zeki Lupku, misleći da se radi o ptici. Na to se zec glasno
nasmijao malenom Bambiju govoreći mu da to nije ptica već leptir.

"Bambi, nikada nisi vidio leptira?"

"Vidio sam ih, puno ih raste na proplanku!"

Zec se tada još glasnije smijao valjajući se po travi.

"Ali Bambi, to nisu leptiri, to je cvijeće! Moraš još puno učiti..."

Tko zna koliko dugo bi Lupko još učio Bambija o životu u šumi da se nebo odjednom
nije zatamnjelo. Velike kapi kiše u trenu su smočile zelenu travu. Dva prijatelja su brzo
trčala kako bi što prije stigli do svojih skloništa.

Svaka životinja u šumi imala je svoje skrovište. Lupko se sakrio ispod korijenja jednog
stabla, ptice su krilima prekrile svoje ptiće, a vjeverica je žurno uskočila u rupu u deblo.

Bambi se privio uz majku koja ga je grijala svojim toplim tijelom. Bio je iznenađen
kišom i upitao je majku hoće li kiša sada zauvijek padati. Majka mu je objasnila da kiša
pada kada hoće i kako dolazi tako i odlazi te da je kišu najbolje prespavati. Bambi je
tada sklopio svoje velike oči i uz kapi kiše polako utonuo u san.
Sljedećeg jutra više nije bilo ni traga kiši. Osvanuo je predivan, sunčan dan. Kiša je
smočila travu i ona je sada bila još zelenija i sočnija nego inače. Iz tog razloga majka je
odlučila prvi puta Bambija odvesti na livadu gdje nema niti jednog stabla. Bambi je bio
presretan kada je ugledao zelenilo i sočne busene trave te je od sreće poskočio i skoro
protrčao livadom. Košuta ga je u zadnji čas uhvatila za uho i zadržala. Objasnila mu je
da se prije svakog izlaska na livadu mora provjeriti postoji li opasnost od lovaca.

Kada je provjerila i vidjela da nema opasnosti, Bambi je slobodno mogao istražiti i ovaj
svijet. Na livadi je sve bilo tiho, a jedino se čuo kreket žabe uz potok. Bambiju su oči od
iznenađenja postale još veće kada je ugledao žabu. Žaba je vidjela da će se odlično
zabaviti. Izbuljila je oči, rastegnula usta te nestala u vodi. Bambi je krenuo za njom, ali
nije dostigao žabu. Potok je bio miran poput zrcala, a Bambi je u njemu ugledao svoj lik.
Misleći da se radi o nekom drugom jelenu već je bio spreman igrati se s njim lovice.
Košuta je na to odmahnula glavom i objasnila mu da je to njegov odraz u potoku. Uputili
su se na drugu stranu potoka kako bi Bambi upoznao nekog novog s kime će se moći
igrati.

I uistinu, na drugoj strani uz potok stajala je druga košuta. Nije bila sama, uz nju se
nalazilo maleno stvorenje jako slično Bambiju. Ubrzo su se upoznali, a malena se zvala
Felina. Iako je Bambi u početku bio sramežljiv jer nikada do sada nije upoznao drugog
jelena, niti djevojčicu, opustio se jer je Felina bila jako draga. Uskoro su postali
nerazdvojni prijatelji. Trčali su kroz travu, skakali u vis i gurali se kroz busene trave.
Felina je bila jako brza, a Bambi je par puta upao i u potok pokušavajući je dostići.
Pomislio je kako bi mu Felina mogla biti najbolja prijateljica kada ne bi imala čudne
ideje kao što je na primjer treptanje okicama. No, ipak, jako su se zavoljeli i provodili su
puno vremena u zajedno u igri.

Livada je bila mjesto okupljanja svih jelena. Odrasli su odmarali i uživali u ukusnoj travi
dok bi se njihova djeca igrala. Jednoga dana dok se Bambi kao i obično zabavljao,
zemlja se zatresla, a iz šume je na livadu dotrčalo krdo jelena. Na čelu krda bio je jelen s
najvećim rogovima. Bambi se jako prestrašio, a majka mu je objasnila da se ne mora
bojati jer je to njegov otac, Kralj šume. Jelen je dodirnuo Bambija svojom njuškicom, a
Bambi nije mogao vjerovati da je jelen s takvim rogovima nekada bio malen poput
njega.

Ljeto i jesen su prošli, a dani su postajali sve kraći i hladniji. Jednoga jutra Bambi se
probudio u bijeloj šumi. Začuđeno je gledao oko sebe, a snježnom pokrivaču nije bilo
kraja. Nije mu bilo jasno što je to i kakav je to bijeli prah. Košuta mu je objasnila da je
to snijeg, a uskoro su se zabavljali gledajući kako za njima ostaju tragovi.
Bambi je otkrivao neki novi svijet zimi. Jezero je bilo zaleđeno što ga je iznenadilo, ali
ubrzo ga je s Lupkom iskoristio za igru. Klizanje mu se činilo lako, ali čim je stao na led,
našao se na trbuhu. Zeko se smijao malenom kraljeviću, ali uskoro se i sam našao na
trbuhu. Bambi je bio oduševljen zimom i upitao je Lupka kako često ona dolazi na što
mu je Lupko odgovorio da zima dolazi jednom godišnje. Zabavljali se tako do večeri
kližući prema snježnom nanosu.

No zima je imala i svoju ružniju stranu. Nije bilo hrane i Bambi je već dosta smršavio.
Majka ga je tješila da će uskoro doći proljeće i šuma će opet biti zelena, a trava sočna.
Do tada su se morali zadovoljiti s korom drveta...

Jednoga dana košuta je odlučila povesti Bambija na livadu kako bi ispod snijega pojeli
malo zaleđene trave. Bambi je bio jako gladan te je hlapljivo počeo jesti ne odvajajući se
od busena. Košuta je bila oprezna jer je znala da ovo mjesto nije sigurno zbog lovaca.
Požurivala ga je, ali Bambi se nije micao. Tada su se začuli pucnjevi, a Košuta je
prestrašno viknula na Bambija da moraju brzo bježati. Potrčali su prema šumi, a
pucnjevi su i dalje odjekivali šumom.

Najednom, više nije čuo majčine korake iza sebe. Zazivao je majku, a ona mu je rekla da
je tu i da se ne okreće već da trči što brže može. Kada je konačno stao jer se našao
duboko u šumi, košute više nije bilo. U daljini je čuo nepoznate glasove pa se odlučio
sakriti ispod grma. Čekao je majku sve do jutra, a tada je već izgubio svaku nadu da će
doći. Snijeg je neumorno padao, a Bambi je znao da se dogodilo nešto strašno. Počeo je
tiho plakati.

U taj čas pred njim se stvorio veliki jelen, njegov otac. Rekao je Bambiju da ne čeka više
svoju majku jer ona neće doći.

"Moraš biti hrabar! Ti si kraljević, moj sin, a kraljević mora biti hrabriji od ostalih!"

Poveo je malenog do novog skloništa i rekao mu da će do proljeća ostati s Felinom i

njezinom majkom.

Stiglo je proljeće, a Bambi je narastao te je postao ozbiljniji. Narasli su mu čak i maleni

rogovi koji su ga jako svrbjeli. Lupko je zaključio da Bambi jako sliči svome ocu.

Lupko je ovog proljeća već bio ozbiljan zec pa više nije bio toliko zainteresiran za igru s
Bambijem. Naime, životinje se u proljeće zaljubljuju pa se tako i Lupku nešto drugo
motalo po glavi. Ni Bambi nije bio pretjerano zainteresiran za igru s njim. Ova zima mu
je bila jako teška pa ga je uhvatila tjeskoba.
Bambi je tumarao šumom u potrazi za svježom travom kada je pored sebe ugledao
predivnu košutu. Ona ga pozdravila, a iako mu se njezin glas učinio poznatim, nije je
prepoznao. Kada se predstavila saznao je da je riječ o Felini, njegovoj prijateljici iz
djetinjstva. Felina ga je liznula po obrazu, a sada mu taj poljubac i nije bio toliko čudan.

Uskoro su Felina i Bambi postali nerazdvojan zaljubljeni par. Dane su provodili zajedno,
a Bambi se pitao kako je prije mogao živjeti bez nje. Jednoga dana Bambiju se
suprotstavio jedan jelen koji se također borio za Felininu ljubav, ali Bambi je pobijedio u
kratkoj borbi.

Bambi je bio sretan i činilo se da ga je konačno napustila loša sreća. No, jednoga dana s
vrha planine je ugledao dim i glasove ljudi na šumskom proplanku. Znao je da je riječ o
lovcima i u društvu Feline je pohitao upozoriti sve stanovnike šume na opasnost.

U šumi je zavladala panika, a sve životinje su se skrivale i bježale gdje god bi mogle.
Šuma je bila prepuna lovaca, njihovih strijela i pasa. Bambi i Felina su se u toj gužvi i
žamoru razdvojili, a dva velika psa su joj presjekla put te je ostala u klopci. Ipak, Bambi
ju je pronašao u zadnji čas te je u velikoj borbi sa psima spasio Felinu koja je pobjegla.
No, zadobio je ranu na nozi.

Bambi više nije imao snage. Psi su nestali u gužvi, a on je odlučio leći ispod stabla i
malo odmoriti. Prestrašne životinje bježale su oko njega. Utonuo je u san. Vjetar je bio
sve topliji, a šuma je bila prepuna dima. Pored Bambija se stvorio njegov otac.

"Sine, nije vrijeme za odmor. Šuma gori! Moraš ustati i skupiti snage za bijeg!"

Bambi se podigao i šepajući krenuo za svojim ocem, Kraljem šume. Dim je postajao sve
gušći, a vatra sve bliža. Bježali su sve dalje, morali su stići do potoka koji je sada bio
njihov jedini spas. Bambi više nije imao snage, noga ga je boljela, a razmišljao je i o
Felini koju je izgubio. Da ga otac nije pronašao vjerojatno bi već zaspao u vatri.

Stigli su do rijeke, a otac je naredio malenom kraljeviću da skoči u vodu. Morali su

otplivati do vodopada. Bambiju nije bilo lako. Nije imao snage, a ozlijeđena noga ga je
još više usporavala i otežavala mu plivanje. Uspjeli su zaobići plamteće stablo koje se
srušilo na rijeku te su stali na kameni dio na samom rubu vodopada. Tada mu je otac
glasno naredio da skoči niz vodopad što je Bambi poslušno i učinio.

Zatvorio je oči i skočio. Činilo mu se kao da jako dugo leti, a kada je konačno njegovo
tijelo udarilo o vodu, Bambi je otvorio oči te shvatio da je spašen.
Na obali rijeke dočekala ga je njegova voljena Felina koja mu je pomogla da izađe na
obalu. Nježno ga je liznula po ozlijeđenoj nozi. Iako su ponovo bili zajedno, nisu bili
veseli. Više nisu bili djeca, a šuma s druge strane, koja je do jučer bila njihov dom,
gorjela je i nestajala u dimu.

Prošla je još jedna zima i stiglo je proljeće. Šuma je polako počela poprimati svoj stari
predivni izgled. Pocrnjele panjeve prekrila je zelena mahovina, a počela su nicati i nova
stabla. Životinje su bile ponovo sretne. Slavile su proljeće koje je ponovo u svom
najljepšem sjaju stiglo u šumu.

Ali to nije bilo sve! Felina i Bambi dobili su dvoje predivne djeve, kraljevnu i kraljevića
na koje je Bambi bio jako ponosan.

Za to vrijeme, Bambi se nalazio na planini u društvu svoga oca. Kralj šume je ostario, a
nedavni požar ga je jako iscrpio. Jedva je podigao svoje rogove. Obavijestio je sina da je
njegovom kraljevanju došao kraj i da mu ne preostaje puno vremena. Bambi se
iznenadio te je začuđeno upitao oca tko će sada biti Kralj šume.

"Bambi, ti će biti Kralj šume. Već si odrastao i dobio nasljednike. Vrati se Felini i
obavijesti šumu da si sada ti Kralj šume".

Stari jelen je otišao, a Bambi je gledao za njim s velikom tugom u srcu. Htio je zaplakati,
ali od oca je naučio da kraljevi nikada ne plaču.

Šuma je opet poprimila svoj stari predivni izgled. Životinje su ponovo imale svoj dom, a
stazama su trčkarali veseli mališani. Maleni kraljević s divljenjem je promatrao svog oca
Bambija. Pitao se hoće li jednoga dana biti tako lijep i velik kao on. Na to mu ja majka
Felina rekla da mora još jako puno učiti. Košuta je okupila svoju obitelj te su svi uputili
prema rijeci.