GIMNAZIJA LIVNO

LIVNO

Maturalni rad iz Vjeronauka

ŽUPA SVETOG ANTE PADOVANSKOG-

ČUKLIĆ

Mentorica: Učenik:
s. Marija Mihaljević, prof. Karlo Duvnjak, IV. B

Livno, ožujak 2024. godine

SAŽETAK

UVOD 3
1. POVIJEST ŽUPE 4
1.1 ŽUPA LIVNO 4
1.2 ŽUPA VIDOŠI 5
1.3 ŽUPA ČUKLIĆ 5
2. PASTORALNI RAD 7
3. DUHOVNA ZVANJA 9
3.1 SVEĆENICI I REDOVNICI 9
3.2 ČASNE SESTRE REDOVNICE 10
4. GRADNJA I NADOGRADNJA ŽUPNIH OBJEKATA 10
4.1 GRADNJA ŽUPNE CRKVE 11
4.2 GRADNJA ŽUPNE KUĆE 13
4.3 GRADNJA FILIJALNE CRKVE U PROLOGU 14
4.4 OSTALI OBJEKTI NA PROSTORU ŽUPE 15
5. SVETI ANTE PADOVANSKI – ZAŠTITNIK ŽUPE ČUKLIĆ 15
5.1 KRATKI ŽIVOTOPIS SV. ANTE 15
5.2 ŠTOVANJE SVETOG ANTE U ŽUPI ČUKLIĆ 17
6. OBIČAJI ŽUPE 19
7. „GOSPINO UKAZANJE“ U ĆOSANLIJAMA 21
8. ZAKLJUČAK 22
9. LITERATURA 23
10. PRILOZI 24

2
UVOD

Na prvu, nisam bio posve siguran bio siguran koji predmet, a tako ni koju temu
izabrati za svoj maturalni rad. No nakon nekog razmišljanja, shvatio sam da dosta toga
ne znam što se tiče župe u kojoj živim i koja je toliko pridonijela mome životu. I tako
sam za svoj rad izabrao obraditi župu Čuklić. U radu ću priložiti nekoliko priloga i
istaknuti osnovne podatke što se tiče povijesti ove župe, ali naravno bit će nabrojani i
pojmovi vezane za ljude i župljane koji su učinili ovu župu onom što je danas, pa tako i
svećenike i časne sestre. Dotaknut ćemo se i gradnje glavnih objekata na prostoru ove
župe, naravno i običaja koji se prenose s koljena na koljeno, tako i sveca koji je ulio
posebnu važnost i duhovnost u život čuklićke župe pa tako i njezine žitelje. Naravno,
odgovorit ćemo i na neka pitanja i vjerovanja koja odavno kruže ne samo ovim
prostorima, nego i šire. Jedno od tih pitanja je: „Koja župa je najstarija na prostoru
Livanjskoga polja?“ Ne smijemo ni izostaviti zanimljivosti i načine obilježavanje
pojedinih blagdana i nekih posebnih prigoda tijekom godine, koje naravno snalaze
nekada naše župljane.

Za razradbu ove teme je, hvala Bogu, bilo dosta materijala, može se reći čak i
preko viška. Većina materijala, podataka, ali i nekih priloga izvučeno je iz djela fra
Marijana Karaule, Župa Čuklić – Od postanka do danas. U ovoj monografiji je sve
precizno predstavljeno i raspoređeno, bilo je i pojedinih podataka koji bi se sjajno
uklopili u ovaj rad, no to bi vjerojatno bilo previše i rad bi bio preopširan. Vjerujem da
sam izvukao ono najvažnije i da se iz ovog rada može nešto novo saznati i naučiti.
Život ove župe ne smije proći ispod radara, ona ima velik značaj za ovaj naš livanjski
kraj, od povijesnog, pa tako do društvenog značaja. Iako su ljudi na prostoru Livna
dosta povezani, i praktički svi poznamo bar jednog čovjeka iz pojedinog kutka našeg
Livanjskog polja, dosta toga ne poznajemo o našim susjednim župama i selima.
Vjerujem da će ovaj rad dati pravdu župi Čuklić i da će je prikazati u svjetlu koje
zaslužuje.

3
1. POVIJEST ŽUPE

Kako bi mogli napisati nešto o povijesti i nastanku župe Čuklić, moramo prvo
nešto napisati o povijesti katoličanstva na ovim prostorima i o povijesti župa i
kapelanija u ovom kraju, kako bi znali kako je točno nastala i razvijala se župa Čuklić
kakvu danas svi poznajemo.

1.1 ŽUPA LIVNO

Iako se dugo vremena smatralo, pa čak i danas, da su Vidoši najstarija livanjska

župa, povijesni dokumenti ne govore tako. Oni zapravo rječito kažu da je u livanjskom
kraju najstarija župa Livno. Godina njezina osnutka još uvijek nije točno utvrđena, ali
to je vjerojatno bilo u 8. ili 9. stoljeću.

Kako se kršćanstvo na livanjski kraj proširilo iz rimske Dalmacije, točnije iz

Salone (Solin), cijeli kraj je potpadao pod solinski okrug. Crkveni ustroj Livna je tako
pripadao prostranoj Solinskoj biskupiji, koja je u 5. stoljeću postala nadbiskupija.

Salona je 614. godine bila potpuno uništena nakon prodora Avara i dolaska
Slavena u Dalmcaiju početkom 7. stoljeća. Iako se Solinska nadbiskupija raspala nakon
uništenja grada, mnogih crkvi(od kojih su neke bile i u livanjskom kraju), ona se ubrzo
obnovila. No sjedište nadbiskupije više nije bilo u Saloni, nego u Splitu.

Novonastala Splitska nadbiskupija preuzela je pastorizaciju vjernika s čitavog

teritorija nekadašnje Solinske nadbiskupije, pa tako i livanjskog kraja. Od 7. stoljeća,
pa sve do uspostave Apostolskog vikarijata u Bosni i Hercegovini 1735. godine,
livanjski je kraj bio u sastavu Splitske nadbiskupije.

Livanjska župa se prvi put spominje 1185. godine, te godine je, naime, 1. svibnja
održan crkveni sabor u Splitu koji je sazvao nadbiskup Petar Ugrin. Na tom saboru su
određivane granice pojedinih biskupija; u saborskim dokumentima se među župama
Splitske nadbiskupije spominje i župa Cleuna (Livno).1

1
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 44.

4
 Župa Livno tog doba nije zauzimala prostor koji zauzima i danas. Govori se o
drevnoj i prostranoj župi Livno, koja je obuhvaćala ne samo livanjsko područje, nego i
glamočko i grahovsko. U određenom vremenskom razdoblju, župa je imala svoje
sjedište(sijelo) u nekom od sela livanjskog kraja.

1.2 ŽUPA VIDOŠI

Kako je župa Livno bila jako velika i prostirala se na ogroman teritorij,

predstavljala je problem jer je zbog prostranosti pastoriziranje bilo vrlo otežano. Da bi
se taj golemi prostor lakše savladao, bosanski su franjevci pod kraj 18. stoljeća
Livanjsku župu podijelili na dvije, prostorno opet poprilično velike, cjeline. Dvije
nastale župe su bile: Župa Livno Gornje polje(campus superior) sa sjedištem u
Vidošima i Župa Livno Donje polje(campus inferior) sa sjedištem u Ljubunčiću.

Pod župu Livno Gornje polje je spadalo i područje današnje župe Čuklić. Fra
Miroslav Džaja, naime, kaže kako je utvrđena činjenica da je već 1746.(ako ne i 1742.)
stalno sjedište livanjske župe bilo u Vidošima.2

1.3 ŽUPA ČUKLIĆ

Samostalna kapelanija sa sjedištem u Čukliću ustanovljena je 22. studenog 1828.

godine, odvajanjem od Župe Livno Gornje polje, čije je sijelo u to vrijeme bilo u
Vidošima. Novoj samostalnoj kapelaniji pripadala su sela: Čuklić, Bila, Ćosanlije,
Držanlije, Grborezi, Komorani, Lipa, Orguz, Prolog, Srđevići, Tribić i Zabrišće. Velik
broj naselja, njihova široka rasprostranjenost te solidan broj žitelja u njima potaknuli su
osnivanje nove kapelanije.

Kapelanija je u to vrijeme imala oko 1600 vjernika. Svi kršteni iz spomenutih

naselja upisivali su se u matice „župe Vidoši“ sve do 2. listopada 1828. godine. Nakon
toga se počinju uvoditi u matice nove župe Čuklić. Prvi krštenik nove župe bio je Jakov
Dodik iz Grboreza. On je pod brojem 1 u prvoj Matici krštenih. Dok je prvi krštenik iz

2
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 63.

5
jednog od sadašnjih sela čuklićke župe bio Nikola Katavić iz Orguza, koji je rođen 21.
rujna 1828. godine, a kršten 5. listopada iste godine.

Prvi samostalni čuklićki kapelan bio je fra Pavo Margitić Kljunović iz Jajca.
Zanimljivo je kako je i ovaj prvi kapelan imao svog duhovnog pomoćnika. Stan
svećenika bio je u sredini sela Čuklića, u skromnoj kući koja je kasnije prešla u
vlasništvo obitelji Duvnjak.

Deset godina kasnije, biskup i bosanski apostolski vikar fra Rafo Barišić je svojim
dekretom iz 16. siječnja 1838. godine uzdigao dotadašnju samostalnu kapelaniju u
kanonsku župu Čuklić. Na 1. stranici I. Sveska Matice krštenih nove župe upisan je
kratki tekst na latinskom jeziku. Taj tekst bi, u nedostatku izvornog dokumenta o
osnivanju župe, mogao poslužiti kao dekret o njezinu osnivanju. Taj tekst, preveden,
glasi:

„Ovu je mjesnu podružnu/filijalnu kapelaniju na čast župe pod zaštitom rođenja

preblažene Djevice Majke Marije podigao presvijetli i prepoštovani gospodin Rafo
Barišić, azotski biskup i apostolski vikar u cijeloj Bosni srebreničko-otomanskoj, a
nekoć i u biskupiji duvanjskoj, šesnaestog siječnja 1838. godine. I prvi je župnik bio p.
o. Josip Vukadin.“

Župa Obitelji Vjernika Sela Groblja

1. Čuklić 235 1912 12 5
2. Glamoč 43 237 10 7
3. Grahovo 56 455 5 4
4. Kupres/
121 993 10 4
Otinovci
5. Livno 439 2112 10 4
6. Ljununčić 220 1659 10 10
7. Lištani 164 1251 6 4
8. Suho Polje 205 1881 9 7
9. Vidoši 341 2558 12 11
Svega 1824 13 058 84 56

Graf 1. Statistički pregled livanjskih župa god. 1870.

Izvor: Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo,
2020., str. 68.

6
2. PASTORALNI RAD

Tijekom 17. stoljeća pastoralnu brigu o vjernicima livanjskog kraja vodili su

franjcevci iz ramskog franjevačkog samostana, a kada je taj samostan opustio 1687.
godine, brigu su preuzeli franjevci fojničkog samostana.

Livanjski se kraj odvojio od Fojnice izgradnjom samostana na Gorici 1859.

godine, i postao samostalno područje (distrikt). Livanjskom su kraju pripale čak i neke
župe iz fojničke kustodije, a to su bile Bihać, Ivanjska i Gradiška. Te župe su pripadale
livanjskom franjevačkom distriktu sve do 1885. godine.

Vatikanska Kongregacija za izvanredne poslove donijela je 14. ožujka 1883.

godine odluku, koju je potvrdio papa Leon XIII., o podjeli župa između svjetovnog
klera i franjevaca. U livanjskom samostanskom području franjevcima su pripale župe:
Čuklić, Livno, Ljubunčić, Suho Polje i Vidoši, dok su župe Glamoč, Grahovo, Lištani i
Otinovci(Kupres) dodijeljene biskupu na slobodno raspolaganje. Tako je u župi Čuklić
intenzivirano pastoralno djelovanje franjevaca i počelo oblikovanje tog kraja kroz vjeru
i život svetog Franje.

Već je spomenuto kako je župa Čuklić najprije 1828. godine bila proglašena
samostalnom kapelanijom, a 1838. godine proglašena župom koju su vodili franjevci
Bosne Srebrene. Franjevački se pastoralni rad u prvim godinama života župe odvijao u
skladu s naslijeđenom tradicijom. Fratri su išli od kuće do kuće, od sela do sela, bez
obzira na loše puteve, kojih gotovo da i nije bilo, i bez obzira na opasnosti od hajduka i
nemilosrdnih Turaka u to vrijeme. Fratri su propovijedali, ispovijedali, krštavali i
vjenčavali te dijelili sakramente bolesnima i umirućima, nastojali su koliko su mogli,
kod svojih župljana probuditi i odgajati njihovu savjest i svijest odgovornosti pred
Bogom. Išli su najčešće pješice, dok su nekada, kada su bili u mogućnosti i kada su
držali stoku, jahali konje po selima. S više ili manje uspjeha brinuli su se aktualni
župnici također da odgoje župljane na kojima će i poslije njih počivati župa i koji će se
potruditi da ovaj kraj i ubuduće bude kršćanski kao što je to bilo proteklih stoljeća.

U vezi s pastoralnim djelatnicima, ponajprije župnicima, i njhovim djelovanjem u

župi Čuklić, može se spomeniti dosta zanimljivih događaja, od kojih su neki nažalost
bili jako tragični i nesvakidašnji. Treba spomenuti 1855. godinu kada je u ljeto i jesen u
cijeloj župi bjesnila kolera. Za samo četiri mjeseca, od kolovoza do studenog, od ove je

7
opake bolesti umrlo ukupno 105 osoba. Treba se i istaknuti da je među stradalim od ove
bolesti bio i župnik fra Petar Križanac, koji je preminuo 22. kolovoza 1855. godine, i
bio pokopan na lipskom groblju pred kapelicom.3 Samo nekoliko godina kasnije, 1877.
godine župnika fra Miju Marjanovića u njegovu čuklićkom vrtu ranio je u nogu „neki
muhamedanac“, te mu je noga bila odrezana. Fra Mijo Marjanović, kao i fra Lovro
Karaula te fra Anđeo Ćurić, bio je član tročlanog izaslanstva livanjskih franjevaca koji
su se u Sinju 18. travnja 1875. godine susreli s austrijskim carem Franjom Josipom I.
Požalili su mu se na težak položaj katolika u Osmanskom Carstvu. Taj je sastanak
naime bio motiv za napad na župnika od strane muhamedanca. Župna kronika navodi
kako je taj isti muhamedanac kasnije dolazio u Čuklić i prosio milostinju od župnika.
Fra Mijo mu je davao nešto novca i prijateljski s njim razgovarao4. To dodatno
pokazuje kako su franjevci u to vrijeme bili posebno milostivi i dobroćudni, pomagali
su ljudima svake vjere i nacije, nebitno od kuda su i kako su došli do njih. Zaista su bili
vrsta uzora na koji su se župljani i svi ljudi mogli ugledati i naučiti kako živjeti po dvije
zapovijedi ljubavi i prakticirati osam blaženstava.

U novije je vrijeme, odnosno u drugoj polovini 20. stoljeća, s postupnim razvitkom

tehnoloških dostignuća, pastoralno djelovanje svećenika bivalo je sve lakše i lakše.
Izgrađeni su i asfaltirani putevi koji su povezivali sela, konje su zamijenili automobili,
sagrađene su i opremljene lijepe crkve i područne kapele, praktični je sada nezamislivo
voditi nedjelnja i blagdanska liturgijska slavlja bez uporabe tehničkih sredstava. No
naravno uvijek postoje razni problemi s kojima se župnik i župljani moraju suočiti kroz
vrijeme, bilo to vrijeme opasnosti od Turaka i komunista u prošlosti, ili od opadanja
vjere i sve bržeg izumiranja naših sela u današnjici.

3
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 95.
4
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 96.

8
 Slika 1. Fra Lovro Karaula- jedan od najpoznatijih čuklićkih župnika

Izvor: https://www.bosnasrebrena.ba/mucenici-provincije/mucenici-i-svjedoci-vjere-iz-19-
stoljeca

3. DUHOVNA ZVANJA

Župa Čuklić je Katoličkoj Crkvi u Hrvata dala lijep broj muških i ženskih
duhovnih zvanja. Posebnost pridaje to da su te duhovne osobe pripadale ili još uvijek
pripadaju različitim biskupijskim i redovničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini te u
Hrvatskoj. To su prije svega: Banjalučka biskupija, Franjevačka provincija Bosna
Srebrena sa sjedištem u Sarajevu, Hrvatska franjevačka provincija i Franjevačka
provincija trećoredaca sa sjedištem u Zagrebu, Hercegovačka franjevačka provincija sa
sjedištem u Mostaru, zajednice Školskih sestara franjevki Mariborske provincije,
Bosanski-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina sa sjedištem u Sarajevu,
Provincija Presvetog Srca Isusova sa sjedištem u Splitu, te Družba Kćeri Božje ljubavi
sa sjedištem u Zagrebu i samostan klarisa u Brestovskom kod Kiseljaka.5

3.1 SVEĆENICI I REDOVNICI

Već je spomenuto kako je iz župe Čuklić izašao lijep broj muških i ženskih
duhovnih zvanja. Budući da župa pokriva već spomenutih šest sela pod Kamešnicom, i
ta sela su od osnutka pripadala Čukliću, spomenuti ćemo duhovna zvanja osoba koja su
rođena u jednom od sadašnjih šest naselja čuklićke župe. S tim da je ovo mali kraj i što
5
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 125.

9
je ugrožena od sve bržeg iseljavanja župljana, vrijedno je i jedino pravedno spomenuti
sve duhovne osobe ove župe.

Po redu, od onih rođeni u 19. stoljeću pa do danas, to su: fra Marijan Banić-Kasalo
(1802. – 1828.), fra Mijo Duvnjak-brat laik (1829. – 1904.), vlč. Juro Pelivan ili
Pelivanović (1875. – 1919.), fra Hrvoje Duvnjak stariji (1884. – 1925.), fra Ljudevit
Franjičević (1886. – 1978.), fra Anđelko Franjičević (1887. – 1954.), fra Ljudevit
Bralić (1894. – 1956.), fra Dominik Duvnjak (1909. – 1992.), fra Petar Duvnjak (1911.
– 1930.), fra Anto Vrdoljak (1912. – 1997.), fra Franjo Vrdoljak (1912. – 1995.), fra
Hrvoje Duvnjak mlađi (1919. – 1996.), fra Krešimir Bralić(Bralo) (1925. – 1987.), fra
Franjo Lauš (1935. – 2013.), fra Alojzije Duvnjak (1938. - ), fra Tomo Maganjić (1941.
– 2001.), vlč. Anto Pelivan (1942. – 2017.), fra Ivan Milanović-Škrapo (1944. - ), fra
Slavko Milić (1967. - ), fra Branimir Novokmet (1984. - ).

3.2 ČASNE SESTRE REDOVNICE

Kako smo rekli i za svećenike i za redovnike zbog veličine ovog našeg kraja,
jedino je pravedno i da navedemo sve časne sestre redovnice ove župe. Mnoge od njih
su djelovale i u samoj župi Čuklić, naravno dok nije ugašena podružnica i dok 1996.
nisu povučene sestre franjevke iz župe. Povratak sestara franjevki u ovu župu nikad se
nije dogodio.

Također ćemo ih nabrojati prema godinama rođenja počevši od najstarijih. Redom

su to: s. Bogoljuba Pelivan (1929. – 2013.), s. Nikolina Ištuk (1934. - ), s. Krešimira
Bralo (1938. – 1989.), s. Silvana Lauš (1940. – 2023.), s. Vladimira Matan (1942. - ), s.
Judita Franjičević (1946. - ), s. Radoslava Bralo (1948. - ), s. Jasna Kasalo (1949. - ), s.
Auksilija Milić (1952. - ), s. Željka Čeko (1953. - ), s. Blaženka Franjičević
(1954. – 2023.), s. Ruža Kasalo (1959. - ), s. Marija od Presvetog Trojstva Milić
(1965. - ).

4. GRADNJA I NADOGRADNJA ŽUPNIH OBJEKATA

U župi Čuklić se često gradilo I nadograđivalo, svaki župnik je ostavio svoj utisak,
ne samo po duhovnom, nego i po gradnjom raznih objekata u župi te uljepšavanjem
crkvenog inventara i dvorišta. U svim novoustanovljenim župama, uz uobičajeni

10
pastoralni rad među vjernicima, svećenici su redovito suočeni s potrebom gradnje
određenih građevisnkih objekata: župnih i podružnih crkava, župnog stana,
vjeronaučnih dvorana, gospodarskih zgrada, grobalja, grobljanskih kapelica itd.

4.1 GRADNJA ŽUPNE CRKVE

Vrlo brzo nakon što je ustanovljena samostalna kapelanija, a pogotovo nakon što je
uzdignuta na rang župe, župnici i župljani ozbiljno su počeli razmišljati o izgradnji
župne crkve u Čukliću. Već je 1833. Prikupljena određena svota novca za izgradnju
buduće crkve. No nije se počela graditi, više od trideset godina nakon osnivanja župe
crkva se nije izgradila. Godine 1870. je od osmanskih vlasti dobiven ferman(dozvola)
za izgradnju župne crkve na tom području.

Dobivši dozvolu, župnik fra Mijo Marjanović zakopao je temelje crkve posvećene
svetom Anti Padovanskom 21. Lipnja 1874. na mjestu gdje se i danas nalazi župna
crkva. Već je iduće godine izvanjski dio crkve bio izgrađen, a potom je počelo
unutarnje opremanje. Zanimljivo je, kako se Gospin kip nabavljen 1888. godine i dan
danas nalazi u župnoj crkvi. U vrijeme župnika fra Rafe Ćaleta započela je 1892.
izgradnja zvonika koji je dovršen i blagoslovljen 1906. godine. Šest godina kasnije je
prvi put na prvotnoj čuklićkoj crkvi učinjen neki veći i ozbiljniji građevinski zahvat.
Crkva je tada sa sjeverne i južne strane proširena dvjema lađama površine 44 m 2. Još je
bitno spomenuti da je na molbu fra Alojzija Ćubelića izgrađena sakristija, a i betonska
ograda oko crkve.

Nakon Drugog svjetskog rata je župna crkva bila u teškom stanju, bila je zapravo
na riskantnom rubu samorušenja. Popucalo je crkveno pročelje od krova pa sve do
temelja, a izvanjski se zid odvojio od unutarnjega i postojala je ozbiljna opasnost od
urušavanja. 1953. započelo se razgovarati o obnovi crkve. Prvo su pokušali spasiti što
se spasiti moglo, no na kraju su su morali potpuno srušiti vanjske zidove i zazidati
nove. Uzajamnim trudom župnika i njegovih župljana crkva je obnovljena.

Nakon dolaska fra Marka Jukića na župu, još su se više intenzivirale obnove i
moderniziranje unutrašnjosti crkve. Prvi rad je bio vezan za krov crkve, 1987. Su
završeni radovi i cijela je crkva bila pokrivena bakarnim limom koji i danas čuva crkvu
od nevremena. Nakon toga su počeli ozbiljni radovi u unutrašnjosti: skinuti su svi stari

11
prozori i stavljeni novi, provedena cjelokupna električna instalacija, izliveno betonsko
stubište do kora, postavljen viseći strop sa osvjetljenjem, urađena ventilacija i križ na
stropu a stubovi su obloženi kamenom. Treba istaknuti postavljanje postaje Put križa;
rad u mozaiku, djelo slikara Vladimira Vlatka Blažanovića iz Zagreba. Taj isti Put križa
i danas krasi zidove čuklićke župne crkve.

Za vrijeme župnika fra Ive Jurišića je izveden veliki mozaik iza oltara u crkvi.
Mozaik predstavlja sv. Antuna Padovanskog – Navještaj radosne vijesti. Bilo je to
ponovno djelo Vlatka Blažanovića koji je završio mozaik 1994. nakon rata. Dvije
godine kasnije su izrađeni i postavljeni vitraji, čija je tematika dogovorena s
gvardijanom fra Tomom Maganjićem.

Svojim angažmanom i ustrajnosti je velik doprinos ovoj crkvi pridonio pokojni fra
Tvrtko Vrdoljak, koji je bio župnik u dva navrata. U njegovo je vrijeme obavljeno
možda i najviše rada što se tiče vanjskog i unutrašnjeg izlgeda čuklićke crkve. Tijekom
svoga župnikovanja je: uređeno i prošireno svetište u crkvi, postavljena nova vrata na
sakristiji, poskidana je preostala lamperija sa zidova, postavljen novi oltar, ambon,
krstionica i tabernakul. Nakon toga su postavljene gipsane štukature oko oltara,
prozora, lukova u crkvi i mozaika sv. Ante te se crkva nanovo okrečila. Na inicijativu
fra Tvrtka je vanjski izgled crkve osjetno poboljšan kada je 2008. godine za 7,5 m
izvršeno produženje crkvenog zvonika te njegova visina sada iznosi 25 m. Za njegovo
vrijeme je također podignut vanjski oltar za proslave patrona župe, a i druga svečanija
liturgijska slavlja. Izgradnja vanjskog oltara završena je u ljeto 2008. godine.

Za vrijeme prošlog župnika, fra Josipa Jukića, se uz pomoć župljana i svih ljudi
dobre volje skupilo dovoljno novca za postavljanje brončanog kipa svetog Ante
Padovanskog ispred župne crkve. Također je postavljen novi mozaik u staklu na vanjski
oltar.

Treba i spomenuti da je za vrijeme trenutnog župnika, fra Pere Kuliša, postavljeno

podno grijanje kroz cijelu crkve, te u sakristiji i učionici. Prijašnji rezani kamen
takozvanog venecijanskog mozaika, zamijenjen je bijelim bračkim kamenom, a u planu
su još: obnova crkvenog krova i postavljanje novih klupa.

12
4.2 GRADNJA ŽUPNE KUĆE

Još je 1741. godine postojala skromna župna kuća u Čukliću u kojoj su stanovali
župnik i njegov suradnik, te su odatle pastorizirali golemu jedinstvenu župu Livno koja
se prostirala diljem cijelog livanjskog kraja i šire.

Kada je 1828. godine ustanovljena samostalna kapelanija u Čukliću, njezin je prvi

kapelan fra Pavo Kljunović stanovao u kući smještenoj u sredini sela koja je kasnije
prešla u vlasništvo obitelji Duvnjak. Ta je kuća opstala do 1930. Fra Jozo Vukadin je
imenovan 1835. godine kao kapelan u Čukliću, on je tu staru župnu kuću prodao Ivi
Duvnjaku, a već iduće godine izgradio župni stan(kuću) na zemljištu koje mu je
darovao beg Ismet Ćurčić iz Sarajeva. 6 Poznato je da je kuća građena 1936. godine jer
tome svjedoči kamena ploča koja je bila nad vratima istočne strane kuće.

Ta prva župna kuća bila je sve, ali samo ne savršena za stanovanje župnika i časnih
sestara. Uvijek su bile potrebne neke obnove i restauracije, kuća je izgrađena tek toliko
da župnici imaju krov nad glavom. Naposljetku je ta jednokatna i trošna kuća dosadila
fratrima pa su je 26. ožujka 1973. srušili i na njezinim temeljima započeli zidati novu
dvokatnu župnu kuću. Idejnu skicu za izgradnju župne kuće dao je inžinjer Zlatko
Ugljen, a razradbu i izvedbu plana sačinio je sam župnik fra Bogdan Jolić.

Za vrijeme gradnje župnog stana, župnik fra Bogdan i kapelan fra Franjo Vrgoč
stanovali su čitavo vrijeme u kući Stipe Pelivana zvanog Pipa iz Čuklića. U
novoizgrađenu župnu kuću su uselili pred Božić 1974. godine, dok su časne sestre u
svoje prostorije nove kuće uselile dva mjeseca ranije. 2001. godine je srušena ona stara
i poprilično ruševna kuća – takozvano ognjište, te je prostor na kome je ona bila
ozelenjen. Tijekom jesenskih mjeseci 2005. godine, za vrijeme župnika fra Nike
Petonjića, u župnoj kući izvršena je izgradnja i ugradnja PVC stolarije.

6
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 107.

13
 Slika 2. Župna crkva u Čukliću sa župnom kućom

Izvor: https://zupacuklic.org/galerija-crkva-iznutra/

4.3 GRADNJA FILIJALNE CRKVE U PROLOGU

Već spomenuti župnik, fra Bogdan Jolić, uveo je 1967. godine običaj da se osim u
župnoj crkvi, svake nedjelje i blagdane sveta misa slavi i u Prologu pokraj zavjetne
kapelice Presvetog Srca Isusova. S tim da je Prolog bilo najveće selo u ovoj župi, a
daleko je i prednjačilo s brojem žitelja i vjernika, bila je uvelika potreba za izgradnjom
crkve.

Fra Bogdan se smjelo upustio u izgradnju crkve i kompletnu realizaciju ovog

projekta. Prvo je tijekom blagoslova obitelji 1967. godine proveo anketu među
mještanima u Prologu, pitanje je bilo: „Jeste li za izgradnju crkve u Prologu i s koliko
novca možete u tome sudjelovati?“ Svi mještani su bili za izgradnju crkve. Nakon što je
darovana podvornica za izgradnju crkve od Ive Milića iz Prologa, i nakon što su riješeni
svi sporovi i potpisani svi dokumenti u Livnu, projekt je bio spreman za realizaciju.

Nakon što su ispunjene sve potrebe za početak gradnje, fra Bogdan Jolić je zajedno
sa župljanima 24. rujna 1969. godine svečano zakopao temelje čime je i stvarno
započela izgradnja područne crkve u Prologu. Kroz idućih nekoliko godina je: izliveno
svih šest jarmova na crkvi, sagrađena vjeronaučna dvorana i postavljeni prozori i vrata,
crkva obložena lamperijom, postavljen oltar, ambon i tebernakul, nabavjljena
ispovjedaonica, podignut zvonik, te postavljeno klupe za sjedenje.

14
 I danas se crkva obnavlja i renovira kad god je za to potreba, iako je uvijek u
fokusu župna crkva u Prologu. No ova crkva je svakako posebno njegovana, mještani
Prologa se uvijek trude da je izgled i uređenje crkve na nivou, kao što bi trebalo
pristajati jednoj filijalnoj crkvi.

4.4 OSTALI OBJEKTI NA PROSTORU ŽUPE

Osim župne crkve i župne kuće u Čukliću, te filijalne crkve u Prologu, u župi su i
druge građevine koje su tu od pamtivijeka i koje se nalaze uzduž puta koji spaja
ovih šest sela. To su:

 Zajedničko groblje Lipa-Čuklić

 Groblje Ćosanlije
 Groblje Tribić
 Groblje Orguz
 Groblje Prolog
 Dom svetog Ante (napuštena od 2002. godine)
 Ognjište (srušeno 2001. godine)
 Parkiralište kod župne crkve
 Vodovod iz planina te mnoge spomenice i kapelice

5. SVETI ANTE PADOVANSKI – ZAŠTITNIK ŽUPE ČUKLIĆ

Stara crkva u Čukliću iz prve polovice 19. stoljeća, iz vremena dok još ovdje nije
ni postojala samostalna kapelanija a skromna crkvica se samo spominje u nekim
povijesnim dokumentima, bila je posvećena Blaženoj djevici Mariji. No za novu župnu
crkvu koju je 1874. počeo graditi župnik fra Mijo Marijanović, odlučeno je da bude
posvećena sv. Anti Padovanskom. To se naime znalo i prije početka njezine gradnje!

5.1 KRATKI ŽIVOTOPIS SV. ANTE

Sveti Anto Padovanski se rodio u Portugalu, u glavnom gradu Lisabonu 1195.

godine. Bio je sin oca Martina i majke Marije, krsno ime mu je zapravo bilo Fernando,

15
a kućni prag im je bio sasvim blizu crkvenog ulaza. Blizina crkve je dodatno uvjetovala
Antinom poučavanju Svetog pisma, tako je i dodatno bio odgajan za budućeg Kristova
vjesnika.7 Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa je stupio u samostan
augustinaca kraj Lisabona. Nakon što nije mogao naći traženi mir i Boga u tom miru
zbog čestih posjeta rodbine, na njegovu su ga želju premjestili u samostan sv. Križa u
Coimbru. Nakon osam godina boravka u Coimbru zarediše ga za svećenika.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su

1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u
Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i
u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putem kršćanske savršenosti: zatražio je
tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev
prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila
drukčije.8 Odmah pošto je stao na afričku obalu i počeo propovijedati, oboli te je morao
natrag u Španjolsku. No lađu na kojoj je putovao odnesoše vjetrovi drugim putem; tako
lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Antu je posebno veselila nada da će
oko Duhova 1221. godine vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asizu. Poslije Uskrsa
zaputio se sv. Anto na put iz Mesine u Asiz. U Asizu je puno razgovarao sa sv. Franjom
i kod njega mu se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Bogu.

Sveti Ante je odlučio ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku; a zbog dugotrajne

bolesti je izgledao vrlo slabo, te nakon što se sažalio provincijalu u Romagni, bratu
Gracijanu, on ga uze k sebi i stavi ga u samostan Montepaolo, da ondje šestorici braće
laika čita svetu misu. Na skupštini u samostanu Forli blizu Montepaola, gdje su se
sastali franjevci i dominikanci, Anto je govorom otvorio skuštinu. Tako je rječito i
učeno iznio govor da su se svi zadivili; zatim je imenovan propovjednikom u Romagni,
a sv. Franjo mu da punomoć da po cijeloj Italiji propovijeda. Krajem 1222. godine
posla ga sv. Franjo u Verceli, da kog slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje.
Nakon pet mjeseci pozva ga, ponovno sveti Franjo, u Bolognu kao učitelja bogoslovije;
tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun.

Kao učitelj bogoslovije, poslan je u Monpellier u Franckusku 1224. godine.

Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puyu kao gvardijan, u Limogeru kao

7
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 171.
8
https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/antun-padovanski-sveti-ante-svetac-cijeloga-svijeta/

16
čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući
sveto evanđelje.

Nakon smrti sv. Franje 4. listopada 1226. godine, na Duhove sljedeće godine
sazvana je opća skupština franjevaca kako bi izabrali novog vrhovnog poglavara; na
sastanku je naravno bio i sv. Antun. Red je tada dobio vrsnoga glavara Ivana Parentija,a
sv. Anto u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u
sjevernoj Italiji: u tim je krajevima žarko propovijedao, tvorio čuda i proširio red. Kad
je jednom po Božjoj volji došao u Padovu, doživio je vjeru građana. Uza se ih je vezao
snagom svoje ljubavi.

Sveti Anto je davno prije svoje smrti znao kada će umrijeti. Oko petnaest dana
prije nego što je podmirio danak tijela, divnim je pohvalama na jednom brežuljku
veličao položaj grada Padove. Nakon veličanja grada, Anto se okrenuo svom bratu
pratiocu te pretkazao kako će taj grad doskora biti odlikovan velikom čašću. Nije
međutim nadodao o kakvoj se časti radi i tko će je podijeliti.

U petak, 13. lipnja 1231. godine završi on svoj blagoslovni rad. Umire u 36. godini
života u Arcelli kod Padove. Braća njegova ga na njegovu želju pokopaše u
padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine ga papa Grgur IX.
Uvrsti u svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u
Padovi u čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine, a u travnju bude
posvećena i u nju prenesene moći sv. Ante. Nakon otvaranja lijesa, sve je istrunulo,
osim rumenog jezika.

5.2 ŠTOVANJE SVETOG ANTE U ŽUPI ČUKLIĆ

Mnogi ljudi vjeruju a i ne vjeruju u brojna čudesa koja se pripisuju svetom Antunu
Padovanskom. No postoji jedno čudo koje nitko ne pokušava osporiti,a to je njegovo
štovanje koje traje već preko sedam stoljeća, a prošireno je na sve četiri strane svijeta.
To je jedinstvena pojava u Crkvi. Štovanje sv. Ante prošireno je među katolicima istoka
i zapada; štoviše, štuju ga i mnogi pravoslavni kršćani, a poznati su i slučajevi da mu
hodočaste i muslimani. Sveti Ante je 8. listopada 1881. godine proglašen „svecem
svega svijeta“.

17
 Štovanje sv. Ante Padovanskog je duboko ukorijenjena i kod naših vjernika. Prema
Šematizmu Katoličke Crkve iz 1974. godine na području tadašnje Jugoslavije postojale
su 94 župne crkve koje za glavnog zaštitnika imaju sv. Antu Padovanskog. Takva jedna
crkva nalazi se i u Čukliću. Tijekom nedavnih ratnih godina, blagdan sv. Ante
Padovanskog mogao se mirno proslaviti u samo tri župne crkve u Bosni: u Čukliću kod
Livna, u Busovači i na Gračacu kraj Prozora. Sveti Anto je u Čukliću kod mnogih
vjernika bio štovan na takav način da se odmah iza Boga i Gospe za pomoć zazivalo sv.
Antuna. Ime tog sveca je među najčešćima i najomiljenijima u hrvatskom narodu.

Za 150. obljetnicu župe, 1988., kada su utorci sv. Ante već bili zaživjeli kao način
priprave za blagdan, proslava se malo razlikovala od dotadašnjih. Prvi dan trodnevnice,
ujedno i Dan Srca Isusova, bio je Dan bolesnih u župi. Župno dvorište su preplavila
vozila sa starim, bolesnim i nemoćnim osobama koje su došle na euharistijsko slavlje
organizirano posebno za njih. Crkva je bila prepuna ljudi od kojih su mnogi bolesni bili
u crkvi prvi put poslije toliko godina. Drugi dan je bio posvećen obitelji i roditeljima
kao osnovnoj stanici društva i Crkve. Obitelj mora biti zdrava i čvrsta ako želimo vedro
gledati u budućnost. Roditelji su dolazili s malom djecom koja su skupa s njima
obilazili oltar zaštitnika mladih i odraslih. Treći dan su bile nedjeljne mise redovno.

Na sam dan proslave patrona župe je ispovijedanje već počelo u 6 ujutro zbog
velikoga broja pristiglih hodočasnika. Nakon mise u 9 sati uslijedila je i svečana pučka
misa u 11 sati, koja se zbog lijepog vremena održala u dvorištu crkve. Bila je
namijenjena za zahvalu Bogu, za njegov blagoslov i mir, kao i za pokojne ove župe.
Večernja sveta misa u 18 sati, kao i danas, bila je namijenjena mladima i djeci. Može se
reći da je tijekom cijeloga dana crkvu posjetilo sedam tisuća vjernika, a to svjedoči o
velikoj vjeri i štovanju koje su vjernici iskazivali tom velikom čudotvorcu. Prisutni
prodavači i gostioničari nisu remetili pobožnu atmosferu jer su svoje radnje odmakli
dalje od crkvenoga dvorišta gdje se slavila euharistija.9

I u godinama nakon toga, pa sve do današnjih dana, nastavilo se s devetnicama,

pobožnostima 13 utoraka sv. Anti u župnoj crkvi u kojoj se moli krunica sv. Ante i
slavi sv. Misa na kojoj obvezatno sudjeluje mnoštvo vjernika. Brojni vjernici su postili,
molili i činili osobne zavjete sv. Anti, a to čine i danas. Dolazili su hodočasnici i iz
okolnih župa, neki pješice, bosi, a poneki automobilima pa čak i autobusima iz
udaljenijih mjesta Bosne i Hercegovine, Hrvatske, pa i Njemačke na sva tri dana i sam
9
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 175.

18
blagdan sv. Ante. Pogotovo bi bio velik odaziv vjernika i hodočasnika kada bi župnik
doveo neke od zvučnijih imena svećenika da proslave sv. euharistiju.

Slika 3. Blagoslov djece na dan proslave patrona na misi 2022. u 18 sati, svetu misu je
predvodio fra Damir Pavić

Izvor: https://www.facebook.com/permalink.php?
story_fbid=5398749140176369&id=1290077234376934&paipv=0&eav=AfYIUOP8FI4RGGZ
7NNHCUktz3RS7ZEOFxiZ6diSLNxwyO5GEFmZY4lyXJ2GbPh-_iEU&_rdr

Tijekom trodnevnica i na sam blagdan sv. Ante, vjernici se ispovijedaju, obilaze

kip sv. Ante klečeći ili hodajući, moleći krunicu sv. Ante. Nekada se, kako kažu naši
stari, na središnjoj euharistiji na sam blagdan odvijala procesija oko crkve noseći kip
svetog Ante. Sveti Ante Padovanski se u ovoj župi slavi poput Božića i Uskrsa,
pristignu obitelji iz inozemstva i drugih krajeva BiH te tako dodatno ožive ovaj kraj i
uljepšaju ovu proslavu.

6. OBIČAJI ŽUPE

U čuklićkom župnom uredu, među drugim župnim knjigama, nalazi se i nevelika

bilježnica na kojoj piše: Običajnik župe Čuklić, u kojoj su u sabrani, i kratko, u
nekoliko rečenica opisani običaji i narodne navike koje prati liturgijska slavlja
određenih crkvenih vremena, dana, nedjelja, svetkovina i blagdana u župi. Spomenut
ćemo neke od običaja u ovoj župi.

19
 Nedjelja – Liturgijska slavlja se obavljaju u župnoj crkvi u Čukliću, te u filijalnoj
crkvi u Prologu. Trenutno je raspored misa ovakav: pučka misa u 10 sati – održava se u
Čukliću i to je misa za puk, liturgijska slavlja za pokojne se ne održavaju na ovoj misi;
misa u 12 sati – održava se u Prologu, vrijeme ove mise se praktični nikada ne mijenja;
večernja misa u 18 sati – održava se u Čukliću, ova misa je tek nedavno uvedena i vrlo
je slabo posjećena.

Zvonjenje – Župna crkva u Čukliću ima tri zvona. Svakim danom zvoni se tri
puta: izjutra uvijek u 7 sati, u podne u 12 sati, i uvečer prema vidljivosti. Za liturgijska
slavlja zvoni se dva puta: prvi puta pola sata prije početka i drugi put pet minu prije
početka mise. Prolog i Orguz imaju svoja zvona i zvonare koje plaća selo.

Sprovod – Kada netko u župi umre, ukućani ili netko od bliže rodbine dođe u
župni ured najaviti. Za sela: Lipu, Čuklić, Ćosanlije i Tribić zvoni se najava mrtvačkim
zvonima 3 – 5 minuta. Orguz i Prolog imaju svoja zvona i zvonare pa se za umrle iz
ova dva sela i najava i zvonjenje za vrijeme sprovoda obavlja tamo. Vrijeme sprovoda
članovi obitelji odrede sami i obavijeste župnika. Sprovodna povorka polazi od kuće i
ide do groblja. U sprovodnoj povorci ide se ovim redom: križ, vijenci, djeca, žene,
ostali ljudi, svećenik, lijes s pokojnikom i rodbina. Nakon sprovoda slijedi misa
zadušnica u Čukliću ili Prologu, te sedmina ako obitelj poziva.

Božić i božićno vrijeme – Za svetkovinu Božića se u Čukliću slavi polnoćka, te

danja i pučka misa. U Prologu se polnoćka najčešće slavi u 21 sat jer je samo jedan
svećenik na župi, a slavi se i danja misa u 12 sati. Nakon misa po selima idu čestitari, u
kućama ih dočekuju svi ljudi dobre volje s kolačima, mezom, rakijom, pićem i nerijetko
pečenjem. Na Badnjak se, zavisi po kojem selu, pripreme tri „badnjaka“, odnosno 3
drveta na kojem su ucrtani križevi s nožem; na Badnju večer obično glava kuće izvana
donosi badnjake, jedan po jedan, te na ulasku u sidetiju sobu kaže: „Na dobro vam
došla Badnja večer!“ Na to ukućani odgovaraju: „ I s tobom zajedno!“ Onda domaćin
ubaci badnjak u peć(šporet) i započinje vjerovanje, i tako još dva puta; nakon toga
slijedi blagoslov svake sobe i objekta sa svetom vodom. Na „Stipendan“ se misa slavi
samo u Prologu, na „Ivendan“ je euharistijsko slavlje samo u Čukliću, a blagdan
Nevine dječice(mladenaca) se slavi samo na groblju u Orguzu.

7. „GOSPINO UKAZANJE“ U ĆOSANLIJAMA

20
 U kolovozu 1946. godine, nakon svetkovine Velike Gospe, počelo se u selima
župe Čuklić govoriti o ukazanju Gospe na groblju u Ćosanlijama. Na tu vijest mnogi su
počeli dolaziti na ćosanlijsko groblje. Narod se ovdje skupljao i po danu, a u sumrak,
kad bi završili poljoprivredne poljske poslove, išlo se na groblje u cijele procesije.
Obilazilo se groblje, molila se krunica, i pjevale nabožne pjesme. Hodočasnici su
dolazili ne samo iz sela čuklićke župe, nego i iz okolnih livanjskih župa, pa i iz
udaljenih hercegovačkih sela.

Gospu su navodno najprije vidjele Gojka i Celija Vlahović, a onda je događanje

inscenirala inače pobožna djevojka Janja Franjičević iz Ćosanlija, najvjerojatnije iz
nekog svog religioznog maštanja, jer se poslije pokazalo da je sve bilo samo –
fantazija! Srećom se u to župnik uopće nije miješao, jer su te skupove oko groblja
zabranjivali i razgonili organi vlasti, neke pojedince pozivali na saslušanja, a neke čak i
zatvarali. I sama Janja je neko vrijeme provela u pritvoru.

U kapelici na groblju ostavljali su hodočasnici i ponešto novca(milostinju), koju su

seljani skupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu
iz istog sela. Jedne noći došli su do njih neki naoružani ljudi, koje je ovdašnji narod
nazivao šumljacima, i sav taj novac, oko 8000 dinara, oduzeli i odnijeli.

Jende korizmene nedjelje 1947. godine su organi općinskih vlasti rastjerali

posjetitelje sa ćosanlijskoga groblja. Nakon toga je izaslanik te vlasti Tomislav Džalto,
u društvu s trojicom vojnika, došao u Čuklić s nakanom da premetne župni stan. U
nazočnosti zvonara Ive Brale, pozvanog za svjedoka jer župnika fra Franje Vrdoljaka
nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao župnu kroniku, istrgnuo iz nje nekoliko
listova s napomenom da se na njima nalaze napisane neke stvari koje terete fratre. Tako
se može objasniti nestanak četiri lista kronike iz 1942. godine.10

8. ZAKLJUČAK

10
Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., str. 156.

21
 Kroz ovaj rad imamo kratak pregled župe Čuklić od njezina osnutka pa do danas,
te su isticani neki osnovni događaji, pojmovi, običaji ali i zanimljivosti. Župa je od
samih svojih početaka stavljala naglasak na duhovno, a ne na materijalno. Župu čine
ljudi, pa tako i u ovom malom mjestu koje je suočeno sa sve većom digresijom svojih
stanara i žitelja. No kako su župljani uvijek pokazivali svoju vjeru i ustrajnost, vjerujem
kako će ova župa opstati dok je sviju nas, a i naših potomaka; i da s pomoću svetoga
Ante, koji nam je toliko toga pružio kroz povijest, uspijemo održavati tradiciju na
ovome prostoru i svakodnevno slaviti svetu euharistiju.

Moramo reći, a i zahvaliti, kako nas ova župa okuplja kad nitko drugi nije, i priža
nam kao ognjište toplo mjesto za susret našim bližnjima, prijateljima, ali i nepoznatima,
ali i najvažnije za susret s Bogom. Kroz ovaj rad sam dodatno upoznao svoju župu i
ljude koji su je podigli i koji ih i dan danas održavaju. Saznao sam i neke stvari koje mi
do sada nisu bile toliko poznate, a igrale su ključnu ulogu u povijesti čuklićke župe.
Mnogi svećenici i časne sestre su prošli kroz ovaj kraj i ostavili trag na običaje i život
ovdašnjih župljana. Mogli smo vidjeti koliko sveti Antun Padovanski znači ovom kraju,
ali i prostorima izvan Livna, i možemo slobodno reći kako je ova župa još jedan primer
čuda svetoga Ante, i da mu je pravo nadjenuta titula „sveca svega svijeta“!

Na koncu ovoga rada možemo reći kako nas život u zajednici ispunja, sudjelovanje
u župnoj zajednici, euharistijska slavlja, pomaganje bolesnima i nemoćnima,
svakodnevna molitva i okupljanje oko Krista, čini nas takvim da živimo puninom duha
i da slijedimo Kristov put. Sveti Ante Padovanski je, pokazujući se iz svega navedenog,
pravi i iskren putokaz prema Kristu, on preko svojih čuda a i preko drugi ljudi pomaže
svim ljudima ovog svijeta, pa tako i pomaže župi i župljanima Čuklića, u čijim srcima
on drži posebno mjesto!

22
9. LITERATURA

- Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020.

- https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/antun-padovanski-sveti-ante-svetac-cijeloga-
svijeta/ (02.03.2024.)

- https://zupacuklic.org/ (01.03.2024.)

23
10. PRILOZI

Graf 1. Statistički pregled livanjskih župa god. 1870.

4 Fra Marijan KARAULA, Župa Čuklić – Od postanka do danas, Svjetlo riječi,
Sarajevo, 2020., str. 68. (17.02.2024)

Slika 1. Fra Lovro Karaula- jedan od najpoznatijih čuklićkih župnika 7

https://www.bosnasrebrena.ba/mucenici-provincije/mucenici-i-svjedoci-vjere-iz-19-
stoljeca (29.02.2024)

Slika 2. Župna crkva u Čukliću sa župnom kućom 12

https://zupacuklic.org/galerija-crkva-iznutra/ (01.03.2024.)

Slika 3. Blagoslov djece na dan proslave patrona na misi 2022. u 18 sati, svetu misu je
predvodio fra Damir Pavić 17
https://www.facebook.com/permalink.php?
story_fbid=5398749140176369&id=1290077234376934&paipv=0&eav=AfYIUOP8FI
4RGGZ7NNHCUktz3RS7ZEOFxiZ6diSLNxwyO5GEFmZY4lyXJ2GbPh-_iEU&_rdr
(02.03.2024)

Datum predaje rada:________________

24
Komentar mentora:

______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________

Ocjena rada:_______________

25