Vijenac 266

Nives Opačić: ŠTO ZNAČI; ODAKLE DOLAZI

Ilica (ili: Glibota u toplicama)
Već i letimičan pogled u Hrvatski biografski leksikon otkriva da Ante Glibota (Slivno kraj Imotskog,
1945) ima impozantnu biografiju. Iza njegova imena piše (T. Ladan) da je Glibota povjesničar umjetnosti
i izdavač, premda je završio Ekonomski fakultet (1969. u Zagrebu), a ne povijest umjetnosti. Rabotanje u
domaji (Agrokombinat, Chromos, Hrvatski gospodarski glasnik) bilo je »u struci«. Umjetničkoj
komponenti dao je maha tek preseljenjem u Pariz (1974). Od 1980. umjetnički je direktor Pariskoga
centra (vjerno prenosim HBL), a od 1982. do 1984. njegov direktor. Od 1985. član je Europske akademije
znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu i počasni član Američkoga instituta za arhitekturu.
Ispeci pa reci
Ante Glibota podsjeća me — u stilu još jednoga francuskog đaka i frankofila, Saše Vereša —
na ljepoduha, hrvatsku zamjenu za francuski zvonki bel esprit: čovjek od duha, koji sebe vidi kao
prijatelja književnosti i umjetnosti, svega što je lijepo, no (u starijim rječnicima) i čovjek usiljena držanja,
što mu u mojim očima automatski oduzima dobar dio i duhovnosti i duhovitosti. A Glibotina izjava o
glavnoj zagrebačkoj ulici — Ilici — usprkos svim zvučnim titulama koje ga krase, baca sjenu i na
njegovu naobrazbu. Neću ulaziti u sadržaj Glibotina prijedloga (Vjesnik od 17. travnja 2004. — da se
Ilica, Ribnjak, Draškovićeva ulica i Ulica Franje Račkoga sve do Trga hrvatskih velikana jednostavno
zbrišu i zamijene Ulicom predsjednika Franje Tuđmana), premda već takvo olako uklanjanje i povijesnih
imena ulica i zaslužnih starijih povijesnih osoba štošta govori o predlagaču.
Ono što me ponukalo da reagiram jest »objašnjenje« kojim Glibota, nepodnošljivom bjelosvjetskom
lakoćom obmanjivanja, mijenja višestoljetne nazive u staroj jezgri glavnoga nam grada. Evo djelića toga
»nebrušena dijamanta«: »Ilica, bez obzira na vezanost građana Zagreba, pa i osobnu sentimentalnost
prema toj zagrebačkoj ulici, ne bi trebala biti naročito traumatizirajućim ’gubitkom’. Napokon, riječ Ilica
je turcizam arapskog podrijetla, a znači toplice.« Aferim! (za takva znalca): tur. aferim < âferîm, pohvala
aplauz). Ovako nas »poučavati« može samo onaj tko je stekao zavidnu zapadnjačkorazmetljivu sigurnost
u nastupu, bez obzira na stvarnu znanstvenu podlogu. Zacijelo bi Amerikanci ovakvim »ekspertizama« iz
rukava bili očarani. A ja, eto, nisam. Ja sam žalosna. Zato što čovjek koji se vjerojatno smatra
intelektualcem može izreći ovakvu neistinu. Naravno, ne može svatko sve znati. No treba li se razbacivati
nečim što zapravo ne zna i prodavati to kao da zna? Nije li obveza svakoga tko javno
govori provjeriti točnost onoga što govori? Svjedoci smo da to našim ljudima, pa i kad se otisnu u svijet,
nije baš običaj. Tako svatko blebeće što mu padne na pamet.
Nakazna jezikoslovna arheologija
A sada skoknimo do Ilice! Moja se rubrika zove Što znači, odakle dolazi, pa mi je i dužnost obraniti
ionako obrazovno zapušten hrvatski puk od Glibotine nakazne jezikoslovne arheologije. Gospodin
Glibota izjavom kako je Ilica turcizam koji znači toplice dokazuje barem dvoje: 1) da ne vlada jezičnim
činjenicama, ali se razbacuje svojim nazovijezičnim »interpretacijama«, 2) da ne zna ni hrvatsku povijest.
Naime, Zagreb nije nikada bio pod Turcima, pa nema ni turcizama u imenima lokaliteta (kao što ih ima
npr. u Slavoniji). Ime Ilica puno je starije od početka turskoga pohoda na zapad. Zabilježeno je još 1252.
godine kao puteus scaturiens (lat. puteus, jama, bunar, puteo, ui, -, 2. biti gnjio, biti truo, smrdjeti; scateo,
ui, -, 2. šikljati, izvirati) ili fluvis Ilicza, povremena bujica na ilovastu terenu. U korijenu te umanjenice
(Ilica) lijepo se vidi prasl. i stsl. il, ilovača, glina, lat. lutum, blato, glina, grč. ilËs, blato, rus. il, češ. jíl.
Oblik ilovača pak uvećanica je (pejorativni sufiks -ača), dok u starijim rječnicima (npr. Parčićevu) kao
stilski neobilježene nalazimo oblike ila i ilo (s istim značenjem). Prvotno značenje il, ilovica može biti
i prljava stvar ili tamna stvar, na što bi upućivalo let. ils, vrlo taman.
Ilovača je zemlja koja ima mnogo kremenoga pijeska, željeznog oksida i organskih tvari, a služi za
proizvodnju opeka i lončarije; glina (prasl. glĐn, grč. glínZ, glía, ljepilo, sve iz ie. *glei — mazati,
lijepiti se, biti gladak ili ljepljiv). Onaj tko zna odakle dokle se prostire zagrebačka Ilica, povezat će
njezino ime i sa starom ciglanom u Kustošiji (njem. Ziegel, lat. tegula, opeka — od peći sa svih strana,
građevni materijal dobiven pečenjem gline). I u Karlovcu na lokalitetu zvanom Ilovac bila je ciglana. Nije
mu teško otkriti ime, kao ni rijeci Ilovi, ni mjestu Ilači i sl.
Ono što je zavelo gospodina Glibotu doista jest turcizam arapskoga podrijetla — ilica (što se,
međutim, ne čita kako je napisano), a što je u krajevima gdje su nekoć bili Turci dalo ilidža/Ilidža. Pisano
malim slovom, znači izvor ljekovite tople vode, toplice. Pisano velikim slovom, znači istoimeno
kupališno lječilište pokraj Sarajeva, ali i ime hidronima Ilidže (u Slavoniji).
Zaglibiti
Kad se već kaljužam (kal, blato, prljavština, mutna tekućina + luža, ie. *leug, blato močvara) s
gospodinom Glibotom u zajedničkoj kupki, red je da objasnim i riječ glib (prasl. *glib < ie. gley,
grč. glía, glina). Ona znači ljepljivo blato, kal, a u prenesenom značenju društveno dno, polusvijet,
pokvarenost (pomaže mi i školska lektira, Vjenceslav Novak: U glib). Da je gospodin Glibota, onako iz
intelektualne radoznalosti, samo malo pročačkao po vlastitu prezimenu, ilo, ilovača i srodne riječi spasile
bi ga od zamke u koju je upao i pritom dobrano zaglibio. Prije istupanja u javnosti sve se moglo i moralo
provjeriti. No provjera tom gospodinu nije baš za srce prirasla. I Matoša je član Europske akademije
znanosti, umjetnosti i literature iz Pariza odlučio »preraditi«, upropastivši ritam antologijskoga Gnijezda
bez sokola. Nije, dakle, »moj otrcani, kraljevski, banski Griču!« nego kraljski. Trebalo je samo brojiti do
jedanaest. Sapienti sat, n’est-ce pas?