Professional Documents
Culture Documents
Šekspir, Bogojavljanska Noć
Šekspir, Bogojavljanska Noć
LICA
Mesto radnje
JEDAN GRAD U ILIRIJI.
MORSKA OBALA U
NJEGOVOJ BLIZINI.
SimaKosmos
~ redovan clan ~
SCENA PRVA
SCENA DRUGA
Morska obala.
(Ulaze VIOLA, KAPETAN i MORNARI.)
VIOLA. Koja je ovo zemlja, prijatelji?
KAPETAN. Ilirija je ovo, gospođo.
VIOLA. A šta da počnem ja u Iliriji?
Moj dragi brat je u Elizijumu.
Ili je možda dobri slučaj dao,
Šta vi, mornari, kažete? da on
Utopio se nije?
KAPETAN. Dobar slučaj
Bio je što se spasoste i vi.
VIOLA. Jadni moj brat! al' možda se, ko zna?
Slučilo da se spasao i on!
KAPETAN. Imate pravo, gospođo: i da bih
Mogućnošću vas takvom utešio,
Uveravam vas da sam, kad se vaš
Raspao brod, i kad ste vi sa onom
Nekolicinom s vama spasenom
O čun naš, valom nošen, vešali se,
Video vašeg brata kako se,
Pronicljiv vrlo u opasnosti,
Za jednu snažnu katarku privez'o,
Koja je još na moru trajala -
A nauk su mu odvažnost i nada
Dali za ovo - pa se, video sam,
K'o Arion na leđima delfina
Sa talasima tamo bratimio
Dogod sam mog'o očima da pratim.
VIOLA. Evo ti zlata što mi kaza to.
Nadu mi budi sopstveni moj spas,
Da se i s njim ovako moglo zbiti,
A potkrepljenje pruža govor tvoj
Nadanju mome. Znaš li zemlju ovu?
KAPETAN. Znam i te kako, gospođo; do mesta
U kom sam ovaj ugledao svet
Tri sata hoda nema.
VIOLA. Ko tu vlada?
KAPETAN. Vojvoda jedan plemenit po biću
Koliko i po svome imenu.
VIOLA. Kako se zove?
KAPETAN. Orsino.
VIOLA. Orsino! Ja sam slušala o njemu
Od oca svog: tad ženjen nije bio.
KAPETAN. Ni sada nije; bar donedavno
Nije to bio; jer ni mesec dana
Nema otkad sam otiš'o odavde:
A tad se baš o tome šaputalo -
K'o što se već, i sami znate to,
O onome što čine velikaši
Međ' sitnim svetom blebeće - da ište
Dobiti ljubav lepe Olivije.
VIOLA. Ko je i šta je ona?
KAPETAN. Devojka vrsna, grofa jednog kći;
On je pre jedno dvanaest meseci
Umro i svoju ostavio kćer
Pod zaštitom svog sina, njenog brata,
Koji tu skoro preminu i sam:
Iz prevelike ljubavi za njim
Ona se, vele, društva odrekla
I sklonila se svetu s očiju.
VIOLA. O, da mi je u ove gospođe
Da služim, a da, sve dok nekako
Ne udesim da zgodna prilika
Za mene bude zrela, svet ne dozna
Ko sam i šta sam.
KAPETAN. Neće biti lako
Sprovesti to, jer ona ničije
Ne prima molbe, čak ni vojvodine.
VIOLA. Držanje ti je lepo, kapetane;
I mada često priroda pobusa
Bedemom lepim ružnu kaljugu,
Ipak sam voljna verovati ja
Da je u tebe duša podudarna
Sa lepom ovom spoljašnjošću tvojom.
Molim te - a za ovo platiću ti
S darežljivošću - da pritajiš ko sam
I pomogneš mi da se prerušim
Onako kako smeru mome, možda,
Prikladno biće. Tome vojvodi
Hoću da služim: treba da me njemu
Predstaviš kao evnuha: a to će
Isplatiti se; jer da pevam umem,
I muzikom ga razgovoriti
Od svake ruke znam, te moja služba
Svu svoju vrednost posvedočiće.
Šta se još može inače da sluči,
To vremenu prepustiću, al' mojoj
Dovitljivosti prilagodi ti
Ćutanje svoje.
KAPETAN. Njegov evnuh vi
Budite; vaš mutavko biću ja:
Zucne l' mi jezik što, nek' moja dva
Oka to plate
VIOLA. Hvala; vodi me.
(Odlaze.)
SCENA TREĆA
Odaja u Olivijinom domu.
(Ulaze VITEZ TOBI ŠTUCALO
i MARIJA)
VITEZ TOBI. Šta je to, muku mu, naumila
moja nećaka kad tako prima svog brata smrt?
Za mene je, kao jedan i jedan dva, da je seta
životu dušmanin.
MARIJA. Duše mi, viteže Tobi, vi biste noću
morali ranije da se vraćate; vaša nećaka, moja
gospođa, tom vašem dolaženju u nevreme izu-
zetno zamera.
V. TOBI. E, pa onda neka neizuzetno zamera.
MARIJA. Da, ali bi trebalo da zaodenete svoje
držanje sa više uljudnosti i da se držite u
skromnim granicama reda.
VITEZ TOBI. Da zaodenem s više uljudnosti!
Nemam ja šta uljudnije da se odevam. Ovo
odelo je dovoljno dobro da se u njemu pije, a
i ove čizme: a ako nisu, neka se obese o svoje
sopstvene ušice.
MARIJA. Urnisaće vas to opijanje i to natre-
skavanje: baš juče sam čula kako je moja go-
spođa govorila o tome; a i o nekom šašavom
vitezu kojega ste jedne noći dovukli da bude
njen prosilac.
VITEZ TOBI. Ko? Vitez Endrju Jezoliki?
MARIJA. Da, on.
VITEZ TOBI. Didija je on, kao ko mu drago
u Iliriji.
MARIJA. Kakve to veze ima?
VITEZ TOBI. Ama, pada njemu tri tisuće
dukata na godinu.
MARIJA. Da, ali će sa svim tim dukatima
izgurati jedva godinu dana: on je sušta budala
i raspikuća.
VITEZ TOBI. Neka vas je stid za ovakav go-
vor! Ta on svira u violončelo i govori tri ili
četiri jezika, reč po reč, naizust; obdaren je
od prirode svakojakim divnim darovima.
MARIJA. I jeste, doista, bezmalo svakojakim
darovima udaren od prirode; jer, sem toga što
je šašav, on je i velika prznica; i kad ne bi
imao dar kukavice, da ublaži njegovu svađa-
lačku naklonost, mudri ljudi misle da bi ubrzo
dobio raku na dar.
V. TOBI. Tako mi ove šake, lupeži su i panjkala
oni koji tako govore o njemu. Ko su ti?
MARIJA. Oni koji, povrh toga, dodaju kako
se on svaku bogovetnu noć opija u vašem
društvu.
VITEZ TOBI. Napijajući u zdravlje moje ne-
ćake. Piću ja u njeno zdravlje sve dok mi bude
klizilo kroz gušu i sve dok bude pića u Iliriji.
Kukavica je i vucibatina svaki koji neće da
pije u zdravlje moje nećake sve dok mu mozak
ne uzme da se vrti na jednom prstu kao čigra.
Pa, devojko! Castiliano vulgol jer evo dolazi
vitez Jezoliki.
(Ulazi vitez ENDRJU JEZOLIKI.)
VITEZ ENDRJU. Viteže Tobi Štucalo!
Kako je, viteže Tobi Štucalo?
VITEZ TOBI. Mili viteže Endrju!
V. ENDRJU. Blagosloveni da ste, lepa
gospodarice.
MARIJA. I vi, gospodine.
VITEZ TOBI. Guraj viteže Endrju, guraj!
VITEZ ENDRJU. Ko je to?
VITEZ TOBI. Sobarica moje nećake.
VITEZ ENDRJU. Draga gospođo Guraj, želeo
bih da se bolje upoznam.
MARIJA. Ja se, gospodine, zovem, Meri.
VITEZ ENDRJU. Dobro, gospođo Meri Guraj...
VITEZ TOBI. Ti si me pogrešno razumeo,
viteže: "Guraj" je što i: priđi joj, opsedaj je,
saleći je, navali na nju.
VITEZ ENDRJU. Vere mi, ne bih ja nju nate-
zao ovako javno. Je l' to znači ono "guraj"?
MARIJA. Zbogom, gospodo.
VITEZ TOBI. Ako je pustiš da tako ode, viteže
Endrju, dabogda nikad više ne trgao mač iz
korica!
VITEZ ENDRJU. Ako tako odete, gospođo,
dabogda ja nikad više ne potegao mač iz ko-
rica! Da ne mislite, lepa gospođo, da su vam
došle pod ruku budale?
MARIJA. Pa vi mi niste pri ruci, da biste
mi došli pod ruku.
VITEZ ENDRJU. No, trebalo bi da dođem.
MARIJA. No, gospodine, "na misli se ne plaća
porez": povedite, molim vas, svoju ruku do
podruma i napojite je.
VITEZ ENDRJU. A zašto to, srce moje sla-
tko? Šta hoćete da kažete tim obrtom?
MARIJA. Suva je, gospodine.
V. ENDRJU. Pa dabome da je: nisam ja baš
takav magarac da ne bih umeo da održavam
ruku suvom. Nego kakva je to vaša šala?
MARIJA. Suva šala, gospodine.
VITEZ ENDRJU. Jeste li natučeni njima?
MARIJA. Da, gospodine, sve do vrška svojih
prstiju: ali sad puštam vašu ruku da ide svojim
putem, pa sam prazna.
(Ode.)
VITEZ TOBI. Eh, viteže, tebi nedostaje čaša
kanarskog; da li sam te ikad video tako dotu-
čena do nogu?
VITEZ ENDRJU. Nikada u mom životu; sem
kad ste me videli dotučena kanarskim vinom.
Cini mi se da ponekad nemam duha više no
kakav hrišćanin ili kakav prostak; nego ja
satirem govedinu, pa verujem da to škodi mo-
joj dovitljivosti.
VITEZ TOBI. Nema spora.
VITEZ ENDRJU. Kad bih znao da je tako,
zarekao bih se da je ne okusim. Sutra ću da
odjezdim kući, viteže Tobi.
VITEZ TOBI. Pourquoi, dragi moj viteže?
VITEZ ENDRJU. Šta mu je to 'purkuoi'? - da
odem ili da ostanem? O, kamo da sam po-
svetio vreme jezicima, umesto mačevanju, ig-
rankama i hajkama na medvede. O, bar da
sam tu veštinu uvrteo sebi u glavu! Ali ja to
nisam brenovao.
VITEZ TOBI. Da jesi, tad bi imao divnu ko-
vrdžavu kosu.
V. ENDRJU. Zar bi to pomoglo mojoj kosi?
VITEZ TOBI. Ne pitaj, jer vidiš da neće od
prirode da se kovrdža.
V. ENDRJU. Ali mi dosta lepo stoji, zar ne?
VITEZ TOBI. Izvanredno; visi kao kučina na
preslici, pa sve čekam da te neka domaćica
uzme među noge, pa da je prede.
VITEZ ENDRJU. Sutra, bogami, idem kući,
viteže Tobi: vaša nećaka neće da se pokaže;
ili, ako i hoće, ja evo stavljam četiri na jedan
da neće hteti ni da čuje za mene. Sam vojvoda
iz našeg komšiluka prosi njenu ruku.
VITEZ TOBI. Neće ona da čuje za vojvodu;
ne želi ona da se uda za nekoga koji je iznad
nje bilo položajem, bilo godinama, bilo pame-
ću; čuo sam da se zaklela na to. Iha! još tu
sva koplja nisu polomljena.
VITEZ ENDRJU. Ostaću još jedan mesec.
Nema na svetu čoveka čudnije £udi no što
sam ja; ponekad vam ne uživam ni u čem
drugom do u maskaradama i bekrijanju.
V. TOBI. Zar si ti vešt ovim tričarijama, viteže?
VITEZ ENDRJU. Kao i bilo ko u Iliriji, pa
bio on ko bio, ako ne ide u one koji su pleme-
nitiji od mene; dabome, ne mogu da se merim
s nekim starim majstorom.
V. TOBI. A koliko se odlikuješ u galjardi, viteže?
VITEZ ENDRJU. Mogu ja, bome, žestoko da
reznem kad đipam.
VITEZ TOBI. A ja mogu da uz to reznem malo
ovčetine.
VITEZ ENDRJU. I držim da mogu prosto-
naprosto tako visoko da đipam unatraške kao
i ko mu drago u Iliriji.
VITEZ TOBI. Zbog čega se ovakve stvari pri-
krivaju? Zašto se stavlja zavesa ispred tih da-
rova? Zar će da ih pokrije prašina kao slikuj
gospođe te i te? Zašto da ne ideš u crkvu
igrajući galjardu, i da se ne vraćaš kući cup-
kajući koranto? Ja bih i hodao tresući tro-
janac a mokrio bih samo uz laganu četvorku.
Sta veliš? Ja bih rekao, sudeći po vanrednoj
građenosti tvojih nogu, da su one pod zve-
zdom galjarde dobile svoj oblik.
VITEZ ENDRJU. Da, pojake su, a poprilično
se ističu u čarapama plamene boje. Hoćemo
li da zasednemo da bekrijamo?
VITEZ TOBI. A šta možemo drugo? Zar se
nismo rodili u znaku Bika?
VITEZ ENDRJU. U znaku Bika! To je zna-
menje za bokove i srce.
VITEZ TOBI. Ne, gospodine, već za noge i
bedra. Dede da vidim kako đipaš. Ha, više,
više; ha, ha, vanredno!
(Odlaze.)
SCENA ČETVRTA
SCENA PETA
SimaKosmos
~ redovan clan ~
DRUGI CIN
SCENA PRVA
Morska obala.
(Ulaze ANTONIO i SEBASTIJAN.)
ANTONIO. Nećete zar da ostanete? A nećete
ni da idem s vama?
SEBASTIJAN. Ne zamerite, neću. Mrko nada
mnom sija moja zvezda; zloćudnost moje kobi
mogla bi možda da ozlojedi i vašu kob; stoga
ću izmoliti od vas dopuštenje da svoje nevolje
ponesem sam. Rđavo bih vam uzvratio ljubav,
ako bih koju od njih navukao na vas.
ANTONIO. Recite mi bar kuda ste naumili
poći.
SEBASTIJAN. Ne, doista, gospodine: putova-
nje na koje nameravam da pođem besciljno
je tumaranje. No, ja sam na vama uočio tako
divnu crtu krotkosti da mi nećete silom izma-
mljivati ono što sam voljan da zadržim za
sebe. Stoga mi pristojnost utoliko više nalaže
da se pred vama otkrijem. Treba, dakle, da
znate, Antonio, da se ja zovem Sebastijan, a
nazvao sam sam sebe Roderigo. Otac mi je
bio onaj Sebastijan iz Mesaline o kojem znam
da ste čuli. On je ostavio za sobom mene i
moju sestru, rođene u isti čas: da je tako nebu
bilo drago, voleo bih da smo tako i završili!
Ali vi ste to izmenili, gospodine; jer koji čas
pre nego što ste me vi izvukli iz uzburkanog
mora, moja se sestra utopila.
ANTONIO. Avaj, kakva nesreća!
SEBASTIJAN. Bila je to, gospodine, žena koju
su, ma koliko da se govorilo da veoma liči na
mene, mnogi držali za lepu. No, mada ne bih
mogao u preteranom divljenju ići dotle da u to
verujem, ipak ću ići tako daleko da smelo izja-
vim: duh je u nje bio takav da bi i sama zavist
rekla da je lep. Ona se već, gospodine, utopila
u slanoj vodi, a ja kao da u takvu vodu još jednom
utapam njenu uspomenu.
ANTONIO. Oprostite mi, gospodine, što vas
nisam najbolje ugostio.
SEBASTIJAN. O, dobri Antonio! oprostite vi
meni što sam vam zadao truda.
ANTONIO. Ako nećete da me ubijete zbog
moje ljubavi, dopustite da vam budem sluga.
SEBASTIJAN. Ako nećete da poništite ono
što ste učinili, a to će reći da ubijete onoga
koga ste spasli, na zahtevajte to. Ukratko,
ostajte zbogom! Srce mi je prepuno razneže-
nosti: a ja sam još toliko po ćudi na majku da
će moje oči, bude li im se pružio ma i najmanji
povod, svašta da napričaju o meni. Uputiću
se na dvor kneza Orsina. Zbogom!
(Ode.)
ANTONIO. Neka te milost svih bogova prati!
Dušmana mojih pun je dvor Orsinov.
A uskoro bih onde inače
Potražio te; al' što bude - bude:
Volim te tol'ko da je šala samo
Opasnost za me: poći ću onamo.
(Ode.)
SCENA DRUGA
Ulica.
(Ulazi VIOLA, za njom MALVOLIO.)
MALVOLIO. Da niste vi maločas bili kod
grofice Olivije?
VIOLA. Baš ovog časa, gospodine: i baš sam,
korak po korak, stigao dovde tek.
MALVOLIO. Ona vam vraća ovaj prsten, go-
spodine. Mogli ste mi uštedeti trud da ste ga
sami poneli. Ona, pored toga, dodaje da po-
ručite svome gospodaru da može biti očajno
ubeđen da ona neće da čuje za njega. I još
jednu stvar pride: da se vi ni za živu glavu ne
drznete dolaziti opet po njegovoj stvari, osim
ako biste došli da joj dojavite kako je vaš
gospodar ovo primio. Elem, uzmite ga.
VIOLA. Prsten je ona uzela od mene; da čujem
neću za nj.
MALVOLIO. Čeknite malo, gospodine, vi ste
ga bezobrazno bacili njoj, i njena je volja da on
na isti način bude vraćen. Ako vredi da se čovek
sagne zbog njega, on vam je tu pred očima; ako
li ne, neka pripadne onom koji ga nađe.
(Ode.)
VIOLA. Nikakav prsten ostavila nisam:
Kud cilja ova gospođa? Da nije,
Sačuvaj Bože, moja spoljašnost
Očarala je? Bacala je meni
Poglede ljupke; jeste, i to tol'ko,
Da zbilja mislim da su oči njene
Bunile jezik njen i saplitale,
Jer je njen govor tekao na preskok
I rasejano. Voli me, zacelo.
To me po ovom glasniku prostaku
Poziva njene strasti prepredenost.
Za prsten moga gospodara ona
Neće da zna! Pa poslao ga njoj
I nije on. Na mene ona cilja:
Ako je tako, kao što i jeste,
Onda bi bolje bilo da se, jadna,
Zaljubila u kakav san. O! ti si,
Prerušenosti, lupeštvo u kojem
Svašta je kadar đavo lukavi.
Kako u vosak ženskog srca lako
Lažljivci lepi utisnu svoj oblik!
Vaj! Nismo krive mi, već slabost naša!
Jer kakve Bog nas stvori takve jesmo.
Na šta li ima ovo da iziđe?
Nju moj gospodar voli neizmerno;
Ja opet, jadna nakaza, u njega
Zacopana sam; ona pak, s pometnje,
Za mnom je, kanda, zabrljavila.
Kud li to vodi? Jesam li muškarac,
Nema mi nade da ću stećl ljubav
Svog gospodara; jesam li, pak, žensko,
Kuku i lele! Što će se uzalud
Nauzdisati jadna Olivija!
Ti, vreme, čvor razmrsi taj, ne ja;
Preveć je čvrsta za me petlja ta.
SCENA TREĆA
SCENA ČETVRTA
SCENA PETA
Olivijin vrt.
(Ulaze VITEZ TOBI ŠTUCALO, VITEZ
ENDRJU JEZOLIKI i FABIJAN)
VITEZ TOBI. Samo hajde, sinjor Fabijane.
FABIJAN. Pa nego da hoću. Propustim li ma
i ovolicko od te lakrdije, kuvao se dabogda u
melanholiji dok ne crknem.
V. TOBI. Žar ne bi uživao ako bi se ta pogana
gnjida, taj iskeženi džukac svojski nasamario?
FABIJAN. Ma likovao bih, čoveče; vi znate
da je njegovo maslo što sam izišao iz volje
milostivoj gospođici kada smo ono dražili i
kinjili medveda.
V. TOBI. Da bismo mu natrljali nos, udesićemo
opet ono s medvedom, pa ćemo ga dražiti i
kinjiti namrtvo. Zar nećemo, viteže Endrju?
VTEZ ENDRJU. Pa ne učinimo li tako, biće
sramota od Boga što smo živi.
VITEZ TOBI. Evo malog spadala.
(Ulazi MARIJA.)
Pa kako je, biljuru moj indijski?
MARIJA. Sakrijte se sva trojica iza onog žbu-
na od šimšira. Malvolio upravo silazi ovim
šetalištem; bio je sve dosad tamo na suncu, i
pola sata je držao vežbe sa svojom senkom
kako da se vlada. Obratite pažnju na njega,
tako vam uživanja u sprdnji; jer znam da će
ga ovo pismo preobraziti u zablenutog ble-
sana. Da niste pisnuli, tako vam ludijanja! A
ti lezi ovde (Bacipismo na tle.)jer evo pastrm-
ke koja valja da se ulovi šašoljenjem.
(Ode.)
(Ulazi MALVOLIO.)
MALVOLIO. To je samo sreća; sve je samo
kob i sreća. Marija mi je jednom rekla da me
ona voli: a čuo sam je i samu gde se zatrčala
i rekla da bi čovek u kog bi se zaljubila morao
da izgleda kao ja. Sem toga, ona prema meni
postupa sa daleko većom poštom no i prema
kome od onih koji je dvore. Šta mi valja da
mislim o tome?
VITEZ TOBI. Da uobražena li lupeža!
FABIJAN. Ta ćutite! Kad razmišlja, pretvara
se u ćurana kome nema para; prosto će da
pukne pod rašepurenim perjem.
VITEZ ENDRJU. Što bih slatko izdevetao
toga nikogovića, sunca mi!
VITEZ TOBI. Mir, kad kažem!
MALVOLIO. Biti grof Malvolio!
VITEZ TOBI. O, uštvo!
VITEZ ENDRJU. Ustreli ga, ustreli ga!
VITEZ TOBI. Mir, mir!
MALVOLIO. Evo tu primera: gospodarica od
Stračija udala se za svog nadzornika odeće.
VITEZ ENDRJU. Pljuni ga, Jezavelja!
FABIJAN. Ta, mir! Sad se do guše zagnjurio
u to; gledajte kako se nadima od uobraženosti.
MALV.: Nakon tri meseca braka s njom, sedeći
na svojoj svečanoj stolici s baldahinom...
VITEZ TOBI. O, da mi je kakva praćka, da
mu bacim kamen u oko!
MALVOLIO. Sazivam oko sebe svoje službe-
nike, sedeći u svom somotskom kaputu izve-
zenom granjem i lišćem, došavši sa počivala,
na kojem sam ostavio Oliviju da spava.
V. TOBI. O, munje te palile i pržio se u paklu!
FABIJAN. O, ćutite, mir!
MALVOLIO. Pa onda mi dolazi volja da ispo-
ljim ćudljivost koja odgovara mom gospod-
stvu: i pošto sam natenane prešao mrkim
pogledom po svima, da im kažem kako ja
znam ko sam i šta sam, te da i oni treba da
znaju ko su i šta su, ja pitam za svoga rođaka
Tobija -
VITEZ TOBI. Strele te i bukagije!
FABIJAN. O, mir, mir, mir! Sad, sad.
MALVOLIO. Sedmorica od mojih ljudi pokor-
no skoče i nagnu da ga traže. Ja utoliko stu-
štim obrve; i uzmem, može biti, da navijam
sat, ili da se igram svojim - skupocenim ka-
kvim dragim kamenom. Eto Tobija; pa mi se
klanja -
VITEZ TOBI. Pa zar da mu ne zavrnem vrat?
FABIJAN. Makar nam reči kleštima čupali iz
usta, ćutite!
MALVOLIO. Ja mu pružam ovako ruku, spu-
tavajući svoj prijateljski osmeh strogim pogle-
dom uzdržanosti -
VITEZ TOBI. Pa zar da vas onda Tobi ne
šljisne po njušci?
MALVOLIO. Pa ću reći: "Rođače Tobi, to što
me je sudbina združila s vašom nećakom ovla-
šćuje me da vam kažem -"
VITEZ TOBI. Šta, šta?
MALVOLIO. "Da valja da se popravite i oka-
nite se pijančenja."
VITEZ TOBI. Čisti se, gubo!
FABIJAN. Ama, ćutite, da ne podsečemo ko-
ren onome što smo namislili.
MALVOLIO. "Sem toga, vi traćite blago svoga
vremena s nekim tamo šašavim vitezom -"
VITEZ ENDRJU. To sam ja, uveravam vas.
MALVOLIO. "S nekim vitezom Endrju -"
VITEZ ENDRJU. Znao sam da sam to ja; jer
me mnogi nazivaju ludim.
MALVOLIO (spazi pismo). A čemu li nam ovo
ovde?
FABIJAN. Sad je šljuka pred klopkom.
VITEZ TOBI. O, mir! I neka bi ga duh lu-
dijanja nadahnuo da glasno čita!
MALV. (podigne pismo): Života mi, ovo je
ruka moje gospođe! Ovo je baš njeno C, i njeno
U i njeno T; a tako pravi i svoje veliko P. Tu
se pitanje i ne postavlja, ovo je njena ruka.
V. ENDRJU. Njeno C, U, njeno T; zašto da...?
MALVOLIO (čita). Nepoznatom voljenom ovo
uz moje najlepše želje; upravo njen način izra-
žavanja! Vi ćete dopustiti, vosku. Gle! A oti-
snuta je u vosku njena Lukrecija, kojom ona
obično pečati: to je moja gospođa. Kome li to
može biti upućeno?
FABIJAN. To ga mora uvući u klopku do
same džigerice!
MALVOLIO. Zevs zna da volim ja;
Al' koga?
Pst, usne! niko ne sme to da zna
Za živa Boga!
"Niko ne sme to da zna." I onda? promenjen
broj stopa! "Niko ne sme to da zna"; kad bi
to bio ti, Malvolio!
VITEZ TOBL Vala obesi se, jazavče!
MAL.: Gde volim, mogu da nalažem.
Ali Ćutanje će mi srce da prostreli
ICo Lukrecijin mač, kog krv ne zali.
M, O, A, I, moj život prožima celi.
FABIJAN. Bombaste li zagonetke!
VITEZ TOBI. Sjajna cura, kad vam kažem!
MALVOLIO. "M, O, A, I, moj život prožima
celi." Ali, ne, čekaj prvo da vidimo, davidimo,
da vidimo.
FABIJAN. Kakvu mu je otrovnu poparu sku-
vala!
VITEZ TOBI. I s kakvim je zaletom jastreb
navalio na nju.
MALVOLIO. "Gde volim, mogu da nalažem."
Pa da, ona može da mi nalaže: ja je služim:
ona je moja gospođa. Pa da, to je jasno za
svaku zdravu pamet; tu nema nikakve te-
škoće. A kraj, šta treba da znači poredak one
azbuke? Kad bih mogao da udesim da to neka-
ko pristaje uz mene. - Ček, ček! - M, O, A, I -
VITEZ TOBI. O, nuto, raspetljaj to: naišao je
sad na izvetreo trag.
FABIJAN. A ipak će kucov kevtati nad njim,
kao da mu je miris oštar poput lisičijeg traga.
MALVOLIO. M, Malvolio; M, dabome, njim
počinje moje ime.
FABIJAN. Zar nisam rekao da će zapeti iz
petnih žila; on je izvanredan kad izgubi trag.
MALVOLIO. M - ali se ne slaže ono dalje; ne
izdržava probu. Trebalo bi da dođe A, ide
međutim O.
FABIJAN. I svršiće se, nadam se, sa O.
VITEZ TOBI. Da, ili ću ga ja bubecati, dok
ne zavikne O!
MALVOLIO. A naposletku odostrag dolazi I.
FABIJAN. Da, i da imate koje oko odostrag,
videli biste više pokora za svojim petama nego
li sreće pred sobom.
MALVOLIO. M, O, A, I; ovo zamumuljivanje
drukče je od onog malopre; pa ipak, ako bi se
ovo malčice izmesilo, navilo bi se k meni, jer
svako od tih slova nalazi se u mom imenu.
Ček, evo i proze!
Ako ti ovo padne ruku, razmisli se i razgledaj
sa svake strane. Moja me je zvezda uzdigla
iznad tebe; ali neka te velikanstvo ne plaši:
neki su rođeni veliki, neki stiču veličinu, a
nekima veličina pada s neba. Tvoje sudaje
otvaraju svoje šake; prihvati ih srcem i dušom;
a da bi se svikao na ono što imaš izgleda da
postaneš, skini svoju skromhu košuljicu, pa
se pokaži u novom liku. Rođaku pokaii zube,
prema slugama budi osoran; sa usana neka
ti odzvanja dostojanstveno umovanje; a sam
se ponašaj nastrano. Taj ti uput daje ona koja
uzdiše za tobom. Opomeni se koje hvalio tvoje
iute čarape, ko je želeo da te vazda vidi sa
ukrštenim podvezicama: velim, opomeni se.
Prioni, bićeš na konju, ako to želiš; ako li ne,
neka te i dalje gledam kao nastojnika čije su
društvo sluge i koji nije dostojan da se takne
prstijuFortuninih. Zbogom. Onakojabiželela
da se u sluzbi trampi s tobom.
Srećna očajnica.
Ni puklo polje i božje videlo ne bi otkrilo više:
ovo je sasvim očito. Biću gord, čitaću političke
pisce, obrecivaću se na Viteza Tobija, otrešću
se prostačkog društva, i biću u dlaku čovek
na svome mestu. Neću ja sad da magarčim
samoga sebe, pa da pustim da me uobraženje
sroza do kljusine, jer sve navodi na to da me
moja gospođa voli. Ona je tu pre neki dan
odala priznanje mojim žutim čarapama, ona
je hvalila što su mi na nogama ukrštene pod-
vezice; a ovde mi sama obelodanjuje svoju
ljubav i prisiljava me, gotovo s nekom vrstom
naloga, da se odevam kako se njoj svidi. Hvala
mojoj zvezdi zaštitnici, srećan sam. Biću na-
stran, gledaću s visine i nadmeno, nosiću žute
čarape i ukrštene podvezice, a staviću ih čim
pre mognem. Slava Zevsu i mojim zvezdama.
Ali evo tu i nekakav postskriptum.
Nemogućeje da ne znaš ko sam. Ako si sklon
mojoj lj'ubavi, pokaži to osmehom; osmeh ti
lepo stoji; stoga se u mome prisustvu stalno
smeškaj, draga dušo moja, molim te.
Hvala ti, Zevse! Osmehivaću se; činiću sve što
od mene tražiš.
(Ode.)
FABIJAN. Ne bih svoj deo ovoga uživanja dao
ni za ne znam kakvo blago persijskog šaha.
VITEZ TOBI. Mogao bih se oženiti tom cu-
rom zbog ove njene dosetke.
VITEZ ENDRJU. Mogao bih baš i ja.
VITEZ TOBI. A ne bih tražio nikakav drugi
miraz do još jednu ovakvu smejuryu.
VITEZ ENDRJU. Ne bih baš ni ja.
FAB.: Evo moje divne klopkice za mamlaze.
(Vraća se MARIJA)
VITEZ TOBI. Hoćeš li da mi staneš nogom
na vrat?
VITEZ ENDRJU. Ili baš i meni?
VITEZ TOBI. Hoćeš li da stavim svoju
slobodu na kocku, pa da ti postanem rob?
VITEZ ENDRJU. Doista, ili baš i ja?
VITEZ TOBI. Pa ti si ga uljuljala u takav san
da će on neizostavno poludeti ako bude lišen
tog uobraženja.
MARIJA. Ne, recite mi ozbiljno: je li imalo
dejstva na njega?
VITEZ TOBI. Kao rakija na babicu.
MARIJA. Ako vam je po volji, ne propustite
onda da vidite plod ove šege, posmatrajte ga
kad bude prvi put prilazio mojoj gospođi. Doći
će k njoj u žutim čarapama, a to je boja od
koje se ona grozi; i doći će s ukrštenim podve-
zicama, a njoj je odvratno kad ih ko tako nosi;
i smešiće se na nju, a to će za nju, onako
predanu melanholiji, biti tako neprilično i
nesaglasno s njenim raspoloženjem da će on
kod nje morati izazvati samo zamašan prezir.
Ako želite to da vidite, hajdete za mnom.
VITEZ TOBI. I do u same čeljusti Tartara,
ti nenadmašni đavole dosetljivosti!
VITEZ ENDRJU. Taj sam i ja.
(Odlaze.)
SimaKosmos
~ redovan clan ~
TRECI CIN
SCENAPRVA
Olivijin vrt.
(Ulaze VIOLA i LUDALO
s malenim bubnjićem.)
VIOLA. Bog neka je na pomoći, prijatelju, tebi
i tvojoj muzici. Ti živiš pod okriljem bubnja?
LUDALO. Ne, gospodine, ja živim pod okri-
ljem crkve.
VIOLA. Ti si svešteno lice?
LUDALO. Ni govora, gospodine: ja živim pod
okriljem crkve, jer stanujem u svojoj kući, a
kuća mi je kraj crkve.
VIOLA. Onda bi se moglo reći da i kralj živi
pod okriljem prosjakinje ako bi se prosjakinja
našla kraj njega; ili da crkva stoji pod okriljem
bubnja, ako bi bubanj stojao kraj crkve.
LUDALO. Uzeste mi reč iz usta, gospodine.
- Što ti je ovo doba! Nema tog izraza koji za
dobrog dovitljivca nije podoban rukavici od
jareće kože: dok dlan o dlan, prevrne se na
naopaku stranu.
VIOLA. Pa dabome: ko se vešto poigrava reči-
ma, očas ih može da preobrati u raspusne
tričarije.
LUDALO. Stoga bih voleo, gospodine, da mi
sestri nisu ni dali ime.
VIOLA. Zašto, čoveče?
LUDALO. Pa, gospodine, njeno ime je reč: a
poigravajući se tom rečju, od moje bi sestre
mogla očas da se stvori raspusnica. No, reč je
doista postala pravi nikogović otkad su joj
obveznice ubile ugled.
VIOLA. A razlog, čoveče?
LUDALO. Ja vam ga, vaistinu, gospodine, ne
mogu da dam osim rečima, a reči su se tako
prolagale, da mi se ne mili da njima dajem
razloge.
VIOLA. Ti si, kladio bih se, neki veseljak koji
ni o čemu ne razbija glavu.
LUDALO. Nije ni tako, gospodine, razbijam
ja glavu o štočemu; ali, da govorimo po duši,
vi niste taj o kom razbijam glavu, gospodine:
ako bi to imalo da znači ne razbijati glavu ni
o čemu, onda bih voleo da to bude razlog da
se stvorite nevidljivim.
VIOLA. Ti si, zar ne, budala u plemenite go-
spođe Olivije?
LUDALO. Zacelo ne, gospodine. Gospođa Oli-
vija nije pobudalila. Budale ona neče držati,
gospodine, dok se ne uda, a budale su nalik
na muževe koliko i sardele na haringe; muževi
su ona krupnija riba. Ja u stvari nisam njena
budala, već njen izdevač reči.
VIOLA. Video sam te nedavno kod vojvode
Orsina.
LUDALO. Budalastost, gospodine, putuje oko
sveta kao sunce; sija ona svuda. Žao bi mi bilo
kad budale ne bi bilo toliko isto često u vašeg
gospodara koliko i u moje gospođe. Rekao bih
da sam video tamo vašu premudrost.
VIOLA. E, ako misliš da počneš i sa mnom,
neću više da imam posla s tobom. Drži, evo
ti jedan groš.
(Daje mu novac.)
LUDALO. Neka ti Jupiter, čim bude imao
kose napretek, pošalje bradu na dar.
VIOLA. Bogami sam, što da ti ne kažem,
prenemogao za jednom bradom, iako ne bih
želeo da izraste na mom podbratku. Je li gos-
pođa unutra?
LUDALO (upirući prstom u novac). Kad bi
bila dva ovakva, gospodine, zar ne bi oni mogli
da dobiju i porod?
VIOLA. Bi, ako bi ih držao jednog kraj drugog
i naveo ih da se puste u promet.
LUDALO. Voleo bih, gospodine, da igram
onog gazda-Pandara iz Frigije, da bih ovom
Troilu podveo neku Kresidu.
VIOLA. Shvatio sam vas, gospodine: to znači
prositi spretno.
LUDALO. Njje to, nadam se, bogzna šta, go-
spodine, prositi neku prosjakinju. Kresida je
bila prosjakinja. Moja je gospođa unutra, go-
spodine. Prepašću je vešću odakle dolazite; a ko
ste i šta hoćete - to je izvan moje sfere; mogao
bih reći "elementa", ali ta je reč otrcana.
(Ode.)
VIOLA. Bratac je ovaj mudar dovoljno
Da igra ludu, jer da mogne to
Raditi k'o što valja, potrebno je
Da ima neku vrstu pameti.
Proceniti mu valja nastrojenje
I ćud u onog s kojim šegu tera,
I pravi čas, pa tad, k'o divlji soko,
Da se na svaku ptičicu zaleti
Koju mu oko spazi. To je zanat
Toliko isto naporan koliko
I umešnost mudraca; jer je ludost
Na mestu kad se pametno iskaže;
A ludost mudrog pamet ne pokaže.
(Ulaze VITEZ TOBI ŠTUCALO i
VITEZ ENDRJU JEZOLIKI)
V. TOBI. Pomozi Bog, plemeniti gospodine.
VIOLA. I vama, gospodine.
VITEZ ENDRJU. Dieu vousgarde, monsieur!
VIOLA. Et vous aussi; votre serviteur.
VITEZ ENDRJU. Vi jeste to, nadam se, go-
spodine; i ja vaš.
VITEZ TOBI. Idete li našem domu u sretanje?
Želja je moje nećake da uđete ako vas posao
vodi k njoj.
VIOLA. Vašoj nećaci sam se uputio, gqspo-
dine. Hoću da kažem da je ona meta moga
puta.
VITEZ TOBI. Okusnite svoje noge, gospo-
dine, stavite ih u pokret.
VIOLA. Bolje mene, gospodine, razumeju mo-
je noge, no što ja razumem šta hoćete vi da
kažete kad me pozivate da okusnem svoje
noge.
VITEZ TOBI. Mislim da pođete, gospodine,
da uđete.
VIOLA. Odgovoriću vam time što ću poći i
ući. No, evo smo preduhitreni.
(Ulaze OLIVIJA i MARIJA)
Najizvrsnija i savršena gospođo plemenita,
neka bi kišu mirisa prosulo nebp na vas.
VITEZ ENDRJU. Ovaj mladić je neobičan
udvarač. "Prosulo kišu mirisa", lepo.
VIOLA. Bezglasnoje, milostiva gospođo, ono
što me dovodi amo, osim za vaše oštroumno
i blagonaklono uvo.
VITEZ ENDRJU. "Mirisi", "oštroumno" i "bla-
gonaklono". Sve to troje ću da imam vazda u
pripravnosti.
OLIVIJA. Neka se zatvore baštenska vrata, i
ostavite me da ga saslušam.
(Odlaze VITEZ TOBI, VITEZ
ENDRJU i MARIJA.)
Pružite mi ruku, gospodine.
VIOLA. Vama na službi, gospo, prepokorno.
OLIVIJA. Kako se zovete?
VIOLA. Cezario je sluzi vašem ime,
Kneginjo lepa.
OLIVIJA. Sluga moj? Od kad se,
Gospodine, naziva Ijubaznošću
Pritvornost niska, otad veselosti
Nema na svetu. Vi ste, mladiću,
Grofa Orsina sluga.
VIOLA On, pak, vaš;
Te njegov nužno mora biti vaš;
Vašega sluge sluga, gospođo,
I vaš je sluga.
OLIVIJA. Sto se njega tiče,
Misao moja ne bavi se njim;
A što se tiče misli njegovih,
Bolje je da su i neispisane
No da su mnome ispunjene.
VIOLA. Ja sam
Baš zato, gospo, tu, da podstaknem
U prilog njemu nežne misli vaše.
OLIVIJA O, ne zamer'te, molim vas, al' ja sam
Molila da o njemu nikad više
Ne govorite; ako biste pak
Imali drugo što da zaištete,
Molbu bih takvu čula radije
Nego li pesmu sfera nebeskih.
VIOLA. Gospođo draga -
OLIVIJA Izvinite me, preklinjem vas. Ja sam
Za vama jedan prsten poslala
Kad ste me ono ovde prošli put
Omađijali: tako sebe samu,
I slugu svog, pa bojim se, i vas
Obmanula sam: sad sam izložena
Tumačenjima vašim surovim,
Budući da sam, sa lukavstvom stidnim,
Nametala vam ono što ste znali
Da nye vaše: šta ste morali
Da pomislite? Niste li za stub
Svezali moju čast i huškali
Na nju sve misli nepristojne, koje
Surovom srcu na um pasti mogu?
Za nekog koji shvata kao vi
Ispoljeno je dovoljno. Ne grudi,
Već tanan veo pokriva mi srce.
Pa dajte, progovorite i vi.
VIOLA. Žao mi vas je.
OLIVIJA. Do ljubavi je stepenica to.
VIOLA. Ni basamačić; pošto svako zna
Da se i dušman može žaliti.
OLIVIJA. Nu, tad je, držim i za osmeh opet
Došao čas. O, svete! kako se
Očas ponese siromašak. Ako
Plen valja biti, mnogo je tad bolje
Da se pred lava, no pred vuka padne.
(Čuje se zvono.)
Što vreme traćim, časovnik me kori.
Ne plašite se, dragi mladiću;
Ne tražim da vas dobijem: a ipak,
Kad vam do žetve um i mladost sazru,
Vaša će žena, izgleda, da požnje
Valjana muža; evo vašeg puta,
Pravo na zapad.
VIOLA. Nu na zapad tad!
Nek' vedra ćud i božja milost prate
Gospodstvo vaše! Ništa nemate
Da poručite, gospođo, po meni
Mom gospodaru?
OLIVIJA. Stani:
Molim te, reci šta o meni misliš?
VIOLA. Mislite, držim ja, da niste što ste.
OLIVIJA. Mislim li to, tad mislim i o vama
Da niste što ste.
VIOLA. Onda mislite
Kako i jeste: ja i nisam što sam.
OLIVIJA. A volela bih da ste kao što bih
Želela da ste.
VIOLA. Zar bi, gospođo,
To bilo bolje nego da sam što sam?
I ja to vrlo želim jer sam sad
Vaša budala.
OLIVIJA. O, koliko divno
S njegove usne deluje to nešto
Podsmeha u prezrenju i u srdžbi.
Ni krvav greh se brže ne odaje,
No ljubav što skrivena želi da je;
Njena je ponoć podne. Srce svoje,
Tako mi časti i vrline moje,
Tako mi ruža proletnjih u cvetu,
I devičanstva mog, i sveg na svetu -
Sve sam ti srce tol'ko dala ja,
Cezario, da razboritost sva
Ne može ljubav da pritaji tu,
Ma kol'ko ti s visine gled'o nju.
Ne kuj iz ovog silom razlog kako,
Kada ti ljubav svoju ja ovako
Nudim i sama - nemaš ti rad čega
Da činiš to; već pripoji pre svega
Uz razlog razlog tako: kad se da
Tražena ljubav, sreća je; al' kada
I netražena da se, tada ta
Ljubav na srce mnogo slađe pada.
VIOLA. Ja posedujem, mladosti mi moje,
I nevinosti, srce jedno svoje,
Odanost jednu vernu, prsa jedna;
A njih, sem mene, žena baš ni jedna
Ne poseduje, nit' ijedna ima
Ikad da bude gazdarica njima
Sem mene samog. Zbogom sad ostajte,
Gospođo draga. Prosipati, znajte,
Nikada više neću - ne d'o Bog!
Pred vama suze gospodara svog.
OLIVIJA. Al' dođi opet, jer ćeš možda moći
Podstaći ovo srce i pomoći,
Da mu se svidi, te i da uživa
U tom što grozu sada mu uliva.
(Odlaze.)
SCENA DRUGA
SCENA TREĆA
Ulica.
(Ulaze SEBASTIJAN i ANTONIO.)
SEBASTIJAN. Voleo ne bih da sam ja na vas
Natovario tu glavobolju
Po svojoj volji; ali pošto trud
Čini vam zadovoljstvo, to vas neću
Da korim više.
ANTONIO. Zaostati za vama nisam mog'o:
Gonila me je napred želja moja,
Oštrija nego čelik izbrušeni;
I ne tek moja želja da vas gledam -
Mada tolika da bi bila kadra
Odvući i na duži put čoveka -
Nego i briga šta vas zadesiti
Može na putu, jer ste nevešti
Stranama ovim, što su prema strancu,
Kad vođe nema niti prijatelja,
Surove i bez gostoljubivosti:
Tako je moja ljubav usrdna,
Utol'ko više što je potkrepljena
Tim strahom bila, pohitala da vas
Gde bilo nađe.
SEBASTIJAN. Mili Antonio,
Ja ne znam drugi odgovor do: hvala,
I hvala, i na veki hvala; jeste
Da često novcem tim van opticaja
Bivaju dobročinstva namirena;
No da je moj imetak temeljan
Onako kao moja uviđavnost,
Postupio bih bolje s vama ja.
Šta da Činimo? Da l' da pođemo
Pa da starine gradske pogledamo?
ANTONIO. To sutra, gospodaru. Bolje prvo
Da pogledamo naći stan za vas.
SEBASTIJAN. TJmoran nisam, a do noći još
Podosta ima: dajte, molim vas,
Da ugodimo svojim očima
Razgledajući znamenitosti
I spomenike razne s kojih je
Grad ovaj čuven.
ANTONIO. Mene, molim vas,
Izvinićete; ja ne mogu ići
Tim ulicama bez opasnosti:
Jednom u jednoj bici pomorskoj
Protiv brodova kneževih i ja sam
Učesnik bio; pa još, duša valja,
U takvom vidu, da bih mučno mog'o,
Ako bih ovde bio uhvaćen,
Da se izvučem.
SEBASTIJAN. Valjada ste mnogo
Njegovih ljudi pobili?
ANTONIO. Od tako
Krvave vrste greh moj nije bio,
Mada su vreme, a i spor, po onom
Kakvi su bili, razloga za krv
Davali nama. Moglo se je novcem
Kasnije da naravna ono što smo
Uzeli njima, pa je to većina
Iz našeg grada i uradila
Za ljubav trgovine, samo ja
Izostao sam, te bih platio
Zbog ovog skupo kad bih uhvaćen
U ovom mestu bio.
SEBASTIJAN. Odveć javno
Nemojte onda šetati.
ANTONIO. I ne bi
Zgodno za mene bilo. Držite;
Evo vam moje kese, gospodaru.
Najbolje biće odsesti kod "Slona",
To je u južnom predgrađu; a ja ću
Za obed naš da poručim što treba,
Dok šetnjom vreme vi zavaravate
I svoje znanje, grad razgledajući,
Pothranjujete: tamo me potraž'te.
SEBASTIJAN. Našto mi vaša kesa?
ANTONIO. Za oko može da vam zapadne
Sitnica neka, koju biste možda
Kupiti hteli; vi pak nemate,
Gospodine, zacelo, gotovine
Za kupovine izlišne.
SEBASTIJAN. Biću vam kesonoša i ostaviću
vas za jedan čas.
ANTONIO. Kod "Slona".
SEBASTIJAN. Utuviću.
(Odu.)
SCENA ČETVRTA
Olivijin vrt.
(Ulaze OLIVIJA i MARIJA)
OLIVIJA. Poslah po njega: kaže da će doći;
Kako ću da ga ugostim? I čim?
I čime da ga darujem? Jer mladost
Mnogo se češće kupi nego što se
Umoli il' na pozajmicu uzme.
Preglasno zborim.
Gde li je Malvolio? Ozbiljan je
I učtiv on, pa podesan za slugu
U prilikama kao što su moje.
Gde li je Malvolio?
MARIJA. Evo ga gde dolazi, gospođo; samo
kao nekako strašno nastran. S njim, zacelo,
nisu čista posla, gospođo.
OLIVIJA. Sto? u čemu je stvar? Da nije dobio
nastup?
MARIJA. Ne, gospođo, samo se neprestano
smeši. Najbolje bi bilo, milostiva gospođo, da
se neko nađe kraj vas ako dođe, jer je taj
čovek, svakako, pomerio pameću.
OLIVIJA. Idi ga zovni. (MARIJA ode.)
K'o on, i ja sam luda; samo što je
Ludilo vedro u nj; a setno moje.
(Vraća se MARIJA s MALVOLIJEM.)
Kako je, Malvolio?
MALVOLIO. Slatka gospođo, ho, ho!
OLIVIJA. Smeškaš se?
Po ozbiljnom sam poslu pozvala te.
MALVOLIO. Ozbiljnom, gospođo! Mogao bih
ja biti ozbiljan: samo što ove ukrštene pod-
vezice ometaju pomalo rad moga krvotoka.
No, šta je s tim? Ako se to svidi oku one jedne,
onda vam kod mene stoji stvar onako kako
se to kaže u onom zaista istinitom sonetu:
"Hoće l' me jedna, hoće me i sve."
OLIVIJA. Ama kako si, čoveče? Šta je to s
tobom?
MALVOLIO. Crno mi u duši nije iako mi je
žuto na nogama. Došlo mi je do ruku, a nalog
ima da se izvrši: mislim da mi poznajemo
slatku rimsku ruku.
OLIVIJA. Bi li ti pošao u postelju, Malvolio?
MALVOLIO. U postelju! Da, srdašce slatko;
i doći ću k tebi.
OLIVLJA. Bog s tobom! Što se jednako sme-
škaš i svaki čas ljubiš svoju ruku?
MARIJA. Kako vam je, Malvolio?
MALVOLIO. Vi pitate! Dabome; slavuji će da
odgovaraju čavkama.
MARIJA. Što ste izišli pred moju gospođu s
tom smešnom bezočnošću?
MALVOLIO. "Neka te ne plaši veličina": do-
bro je to napisano.
OLIVIJA. Šta hoćeš tim da kažeš, Malvolio?
MALVOLIO. "Neki su rođeni veliki" -
OLIVIJA. Ha!
MALVOLIO. "Neki stiču veličinu" -
OLIVIJA. Šta kažeš?
MALV.: "A nekima veličina pada sa neba."
OLIVIJA. Neka ti je Bog na pomoćl
MALVOLIO. "Opomeni se ko je hvalio tvoje
žute čarape" -
OLIVIJA. Tvoje žute čarape!
MALVOLIO. "I ko je želeo da te vidi s ukr-
štenim podvezicama."
OLIVIJA. S ukrštenim podvezicama!
MALV.: "Prioni, bićeš na konju, ako to želiš" -
OLIVIJA. Ja ću biti na konju?
MALVOLIO. "Ako li ne, neka te i dalje gledam
kao slugu."
OLIV.: Nu, pa ovo je sušto ludilo od sunčanice.
(Ulazi SLUGA.;
SLUGA. Gospođo, onaj mladi gospodin od
grofa Orsina vratio se. Jedva sam ga nago-
vorio da dođe ovamo. On čeka na nalog vašeg
gospodstva.
OLIVIJA. Evo me k njemu. (SLUGA odlazi.)
Draga Marija, nastojte da se neko nađe oko
ovog momka. Gde je moj rođak Tobi? Neka
se neko od mojih ljudi posebno pobrine oko
njega. Ne bih ni po cenu polovine svoga mi-
raza želela da mu se sluči kakvo zlo.
(Odlaze OLIVIJA i MARIJA)
MALVOLIO. Oho! Sad ste već počeli da me
shvatate, je li? Niko manje nego baš vitez Tobi
da se nađe oko mene! To se upravo poklapa
s pismom: ona ga šalje jer hoće da se pokažem
grub prema njemu; jer me u pismu na to
podbada. "Zbaci košuljicu svoje skromnosti",
veli ona; "pokaži zube rođaku, prema slugama
budi osoran; sa usana neka ti odzvanja do-
stojanstveno umovanje, a sam se ponašaj na-
strano"; i zatim određuje na koji način ima to
da se uradi; a, naime, ozbiljnim licem, dosto-
janstvenim držanjem, govorom na note, ona-
ko kako to radi kakav viđen čovek i tako dalje.
Uhvatio sam je na lepak. Ali to je Jupiterovo
delo, i neka bi dao Jupiter da na tome budem
zahvalan. A sad, kad je odlazila, veli: "Nastojte
da se neko nađe oko ovoga momka"; momka!
Ne kaže Malvolija, niti me imenuje prema
položaju, nego "momka". Elem, sve se slaže
jedno s drugim, tako da nema ni trunke sum-
nje, niti sumnje o nekoj sumnji, niti ima pre-
preke ili kakve neverovatne ili nepouzdane
okolnosti. - Šta da se tu kaže? Od svega onoga
što bi moglo da se sluči ničega nema što bi
moglo da se ispreči između mene i savršenog
izgleda na ispunjenje mojih nada. Pa lepo,
nisam ja, već je Jupiter isposlovao sve ovo, pa
se njemu i duguje zahvalnost.
(Vraća se MARIJA s VITEZOM TOBI-
JEM ŠTUCALOM i FABIJANOM)
V. TOBI. Kojim je putem pošao, tako vam
imena Gospodnjeg? Ma se bilo skrdilo u njega
đavola za čitav pakao u malom, i ma ga bila
opsela čitava legija, ja ću ipak da ga oslovim.
FABIJAN. Evo ga, evo ga. Kako ste, gospodi-
ne? Kako vam je, čoveče?
MALVOLIO. Gubite se - otpušteni ste. Pustite
me da uživam za svoj groš. Čistite se.
MARIJA. Počujte samo kako prozuklo govori
đavo iz njega! Sta sam vam rekla? Gospodine
Tobi, moja vas je gospođa molila da uzmete
na sebe brigu oko njega.
MALVOLIO. Aha! uradila je to, je l' te?
VITEZ TOBI. De, de; mir, mir! Moramo blago
da postupamo s njim. Pustite, to ću ja sam.
Kako ste, Malvolio? Kako vam je? Ta, čoveče,
pokažite vi đavolu šipak! Imajte na umu da
je on nepryatelj ljudskoga roda.
MALVOLIO. Pojmite li vi šta govorite?
MARIJA. Lele! Jeste li videli kako mu se to
kosne srca kad govorite rđavo o đavolu. Daj
Bože, da nije stao na sugreb.
FABIJAN. Da si odmah odnela vračari nje-
govu mokraću!
MARIJA. Ama, nego kako, i to ću učiniti
koliko sutra, samo ako budem živa. Ne bih
umela ni da kažem šta bi sve moja gospođa
dala samo da ga ne izgubi.
MALVOLIO. Oho! Gle sad, gospođa!
MARIJA. O, Gospode!
VITEZ TOBI. Molim te, samo polako; to nije
način. Zar ne vidite da ga uzrujavate? Ostavite
vi mene samog s njim.
FABIJAN. Blagošću, i nikako drukčije; bla-
gošću, blagošću: zli duh je namćor i ne voli
da se s njim namćorasto postupa.
VITEZ TOBL Elem, kako je, kokane moj?
Kako si mi, pilence moje?
MALVOLIO. Gospodine!
VITEZ TOBI. Nu, pili - pili - pili; hajde lepo
da pođemo. Ta, čoveče ne priliči časnom i
dostojnom licu da igra klisa sa satanom; o
granu s tim garavim grešnikom!
MARIJA. Privolite ga da očita molitvu, dragi
viteže Tobi, privolite ga da očita molitvu.
MALV.: Molitvu, devojčuro, da bi li devojčuro!
MAR: Ne, ni da čuje za Boga neće, kažem vam.
MALV.: Tornjajte se, o granu s vama svima!
Vi ste zaludničari i tikvani. Nisam ja od vašeg
društva. Čućete vi već malo više potom.
(Ode.)
VITEZ TOBI. Da veruješ ili da ne veruješ?
FABIJAN. Da se to sad izvodi na nekoj pozor-
nici ja bih pljunuo na to kao na kakvu neu-
verljivu izmišljotinu.
VITEZ TOBI. Zaražen je, čoveče, do dna duše
našom smicalicom.
MARIJA. Samo odmah za njim, kako našu
spletku ne bi uhvatio vazduh, pa da se progruša.
VITEZ TOBI. Ama, navešćemo ga da uistinu
poludi.
MARIJA. Utoliko će kuća biti mirnija.
VITEZ TOBI. Hajde da ga zatvorimo u neku
mračnu odaju i da ga vežemo. Moja nećaka već
veruje da je on lud: možemo, sebi na uživanje,
a njemu za kaznu, da teramo s tim dotle dok
i samom našem ludijanju ne ponestane daha,
pa nas navede da mu se smilujemo; i tada
ćemo zaveri da učinimo kraj, a tebe ćemo da
krunišemo za veštaka kod ustanovljavanja lu-
daka. No, gle'te, gle'te!
(Dolazi VITEZ ENDRJU JEZOLIKI.)
FABIJAN. Evo još hrane za pokladne dane.
VITEZ ENDRJU. Evo izazivanja, pročitajte:
glavu dajem da ima u njemu i sirćeta i papra.
FABIJAN. Zar je tako začinjeno?
VITEZ ENDRJU. I te kako, jamčim vam: či-
tajte samo.
VITEZ TOBI. Daj. Mladiću, ma šta ti bio, ti
si ipak samo kurvin sin.
FABIJAN. Dobro, i hrabro.
VITEZ TOBI. Ne čudi se niti se zapanjuj u
duši što te tako nazivam, jerja ti razloge za
ovo neću izneti.
FABIJAN. Zgodan obrt, jer vas on čuva da
ne dođete pod udar zakona.
VITEZ TOBI. Ti dolaziš u pohode plemenitoj
gospodi Oliviji, i ona na moje oči postupa
Ijubazno prema tebi: ali ti si sušta lažovčina;
nije to razlog što te izazivam.
FABIJAN. Dugo doista nije, nimalo; a i iznim-
nog smisla ima - nimalo.
VITEZ TOBI. Pričekaću te u zasedi kad se
budeš vraćao kući; pa ako te tu posluži sreća,
da me smakneš...
FABIJAN. Lepo.
V. TOBI. Smaknućeš me kao hulja i nitkov.
FABIJAN. Stalno se držite u zavetrini od za-
kona: tako i treba.
VITEZ TOBI. Zbogom pošao, i neka se Bog
smiluje dušijednoga od nas! Mogućeje da će
se smilovati mojoj duši; alija se boljemu na-
dam;zato sepripazi. Tvoj prijatelj u zavisnosti
od toga kako budeš postupao sa mnom; i tvoj
zakleti neprijatelj,
Endrju Jezoliki.
Ako ga ovo pismo ne nagna da se uzmuva,
noge ga na to neće nagnati. Daću mu ga.
MARIJA. Imaćete priliku kao poručenu za to:
on sad baš nešto razgovara s mojom gospo-
đom, i samo što nije krenuo da ide.
VITEZ TOBI. Pođi, viteže Endrju; privrebaj
mi ga na ćošku od vrta kao kakav pandurica:
pa čim ga spaziš, trgni mač; a čim trgneš mač,
uzmi da psuješ što grđe možeš; jer često biva
da masna psovka, kad se izvali uz razmetljivu
dreku, pruža mnogo jače svedočanstvo o srča-
nosti no što bi ga ikad požnjela sama srčanost
na delu. Putuj!
V. ENDRJU. E, ako je da se psuje, pustite vi
samo mene.
(Ode.)
VITEZ TOBI. Sad neću da predam ovo nje-
govo pismo, jer držanje toga mladog gospo-
dičića svedoči da je valjan i po sposobnostima
i po rodu; a da je tako pokazuje u ne manjoj
meri i uloga koja mu je dodeljena u posre-
dovanju između moje nećake i njegovog go-
spodara. Stoga ovo pismo, ovako grozno
neznalački sastavljeno, neće poroditi strah u
mladića: videće da ga je sastavljala neka ću-
skija. Nego ću ja, gospodine, da izručim nje-
govo izazivanje usmeno; daću mu na znanje
da je Jezoliki na glasu kao hrabar čovek i
navešću tog gospodičića - a znam da će on,
kako je mlad, primiti novo za gotovo - da
stekne najužasnije mišljenje o njegovom be-
su, okretnosti, razjarenosti i plahosti. To će
i jednog i drugog toliko preplašiti da će se
klati pogledima kao aždaje.
FABIJAN. Evo dolazi s vašom nećakom: uklo-
nite mu se s puta, dok ne uzme oproštaj, a
onda smesta za njim.
VITEZ TOBI. Dotle ću da razmislim kako da
sročim neko oblikom jezovito izazivanje.
(Odlaze VITEZ TOBI, FABIJAN i
MARIJA; vraćaju se OLIVIJA i VIOLA)
OLIVIJA. Odveć sam rekla srcu kamenom
I nesmotreno odveć svoju čast
Izložila sam: nešto me u srcu
Za ovu grešku kori, al' je ta
Pogreška tako uporna da samo
Ismeva prekor taj.
VIOLA. Isto se tako vladaju i jadi
Mog gospodara k'o i vaša strast.
OLIVIJA. Evo; taj nakit uzmite na dar
Za ljubav moju; to je slika moja;
Ne odbijajte; jezika on nema
Da bi vam mog'o dosađivati;
Pa dođite i sutra, molim vas:
Šta je to što bih ja, da zatražite,
Odbila vama, a što može čast
Dati bez ljage kad se zatraži?
VIOLA. Ništa do ovo: ljubav odanu
Za moga gospodara.
OLIVIJA. Kako njemu
Ono da dam što dadoh vama već,
A Čast da spasem?
VIOLA. Ja vas obaveze
Rešavam te.
OLIVIJA. Al' sutra dođi. Zbogom!
Odmamio bi dušu moju lako
Sotona tebi sličan i u pak'o.
(Ode.)
(Vraćaju se VITEZ TOBI ŠTUCALO
i FABIJAN)
V. TOBI. Pomogao ti Bog, plemeniti gospodine.
VIOLA I vama, gospodine.
VITEZ TOBI. Imao što imao pri ruci za odbra-
nu, prihvataj se toga; kakve su prirode uvrede
koje si mu naneo, ja ne znam; ali te, pun
nipodaštavanja, krvožedan kao lovački pas,
čeka na kraju voćnjaka onaj koji će banuti
ispred tebe; isukuj svoj jatagan, pripravljaj se
što brže umeš, jer je tvoj napadač hitar, vešt
i smrtonosan.
VIOLA. Vi ste u zabludi, gospodine. Niko nije
u zavadi sa mnom, to znam zacelo. U mome
sećanju nema ni senke od kakve uvrede koju
bih ja bio nekom naneo.
V. TOBI. Videćete da stvar drugojače stoji,
uveravam vas. Stoga se pričuvajte ako svoj
život ma i ovolicno cenite jer vaš protivnik
poseduje sve što čoveku može da stavi na
raspolaganje mladost, snaga, veština i jarost.
VIOLA. A ko je on, gospodine, molim vas?
V. TOBI. Vitez je on koji je o rukopoloženju
dobio neokrznut mač, a za zasluge stečene
trenjem sagova u razmišljanju; ali je satana u
ličnoj kavzi: tri je duše odvojio od tela, a nje-
gova je jarost u ovome trenutku tako neu-
moljiva da je, sem kandža smrti i sem rake,
ništa drugo ne može zadovoljiti. Liho ili tako:
to je njegovo geslo: udri ili bijem.
VIOLA. Vratiću se u kuću i zamoliti gospođu
da mi da nešto pratnje: ja nisam mačevalac.
Čuo sam da ima takvih ljudi koji hotimice
zapodevaju kavgu s drugima da bi okušali
njihovu hrabrost; izgleda da je i taj čovek na
tu ruku.
V. TOBI. Ne, gospodine: uvreda više nego
dovoljna izazvala je njegov pravedni bes. Sto-
ga se pripravljajte da ispunite ono što on želi.
Nećete poći natrag u kuću, osim ako se ne
mislite poduhvatiti da i sa mnom raspravite
ono za šta biste sa isto toliko bezbednsoti
mogli sa njim da se obračunate: stoga, napred,
ili isukujte mač iz korica da ga vidim golog
golcatog; jer tući se morate, druge vam nema,
ili se morate odreći pod zakletvom da ubuduće
nosite mač o bedrima.
VIOLA. To je isto toliko nepristojno koliko i
čudno. Budite ljubazni, preklinjem vas, pa me
bar obavestite čime sam to uvredio toga vite-
za. To mi se svakojako omaklo s nepažnje, a
nikako nije došlo hotimice s moje strane.
V. TOBI. Učiniću tako. Sinjor Fabijane, ostanite
uz ovoga gospodičića dok se ja ne vratim.
(Ode.)
VIOLA. Molim vas, gospodine, da li vi znate
što o ovome?
FABIJAN. Znam da je taj vitez smrtno besan
na vas i rešen da se bori na život i smrt, ali
ništa pobliže ne znam o tome.
VIOLA. Recite mi, najlepše vas molim, kakav
je on čovek?
FABIJAN. Ako ga sudite po izgledu, nećete
uočiti na njemu ništa od onoga izvanrednog
i divnog, što ćete svakako imati prilike da
nađete u njemu kad bude delom zasvedočavao
svoju hrabrost. Mučno da biste, gospodine,
našli ma gde u Iliriji protivnika okretnijeg,
krvoločnijeg i kobnijeg. Hoćete li da mu po-
đete u susret? Pomiriću vas s njim ako budem
kadar.
VIOLA Veoma ćete me obavezati time. Ja sam
vam od onih koji radije idu s gospodinom popom
no s gospodinom vitezom; ja i ne hajem da se
bogzna koliko čuje o mojoj hrabrosti.
(Odlaze.)
(Vraćaju se VITEZ TOBI i
VITEZ ENDRJU)
VITEZ TOBI. Ama, čoveče, on ti je sušti đavo;
takve vatre žive još nisam video. Izmenjao
sam s njim nekoliko udaraca, onako s rapi-
rom, kanijom i svim skupa, i on mi je zadavao
udarce s tako smrtonosnim potezima da je
nemogućno bilo izbeći ih; a kad uzvraća, budi
uveren da ćeš dobiti svoje ama baš isto onako
neizostavno kao što ćeš stati petom na zemlju
kad stupaš po njoj. Vele da je bio učitelj mače-
vanja kod persijskog šaha.
VITEZ ENDRJU. Kuga ga pojela! Neću ja da
se bijem s njim.
VITEZ TOBL Jest, ali on sad neće ni da čuje
o primirenju. Fabijan ga tamo na jedvite jade
zadržava.
VITEZ ENDRJU. Trlema ga satrla! Da sam
znao da je tako hrabar i tako vešt maču, pustio
bih radije da ga đavo odnese no što bih ga
izazvao na dvoboj. Navedite ga da pusti tu
stvar niz vodu, pa ću mu pokloniti svog konja,
svog đogata Kapileta.
VITEZ TOBI. Predložiću mu to. Stojte tu i
uzmite nehajan izraz; svršiće se to bez gu-
bljenja duše. - (Za sebe.) Vala jašiću ja vašeg
konja kao što jašim vas.
(Vraćaju se FABIJAN i VIOLAj
(FABIJANU) Dobijam njegovog konja da iz-
gladim spor. Ubedio sam ga da je onaj dečko
satana.
FABIJAN. I on o njemu ima isto tako strašno
mišljenje; a lupa mu srce i pobledeo je kao da
mu je medved za petama.
V. TOBI. Nema leka, gospodine; hoće da se tuče
s vama jer se zakleo. On je, vidite li, malo bolje
promozgao o svojoj zađevici, i nalazi da je sad
jedva i vredno trošiti reči na nju. Stoga izvucite
svoj mač, koliko da ne pogazi zakletvu; on sve-
čano izjavljuje da vas neće ozleditl
VIOLA (za sebe). Gospode, molim ti se, ti me
odbrani! Zamalo pa da im reknem šta mi sve
nedostaje pa da budem muško.
FABIJAN. Odstupajte ako vidite da je besan.
VITEZ TOBI. Elate, viteže Endrju, tu nema
leka: gospodin hoće, svoje časti radi, da izme-
nja s vama nekoliko udaraca; nemoguće mu
je po pravilima duela da to izbegne; ali mi je
obećao, na vitešku i vojničku reč, da vas neće
obraniti. Elate, na posao!
VITEZ ENDRJU. Molim ti se, Bože, da održi
svoju zakletvu.
(Poteže mač.)
VIOLA. Uveravam vas da je ovo protiv moje
volje.
(Vadi mač.)
(Ulazi ANTONIO.)
ANTONIO. Uklon'te mač. Je l' vitez ovaj mladi
Uvredio vas, ja krivicu primam;
Nanosite li uvredu vi njemu,
Ja mesto njega vas izazivam.
V. TOBI. Vi? Ama ko ste vi, gospodine?
ANTONIO. Neko ko više, moj gospodine,
Njemu za ljubav drznuti se sme,
No što ste čuli da se on pred vama
Hvalio da je drznuti se voljan.
VITEZ TOBI. E, ako ste vi dever kod dvoboja,
stojim vam na raspolaganju.
(Trže mač.)
FABIJAN. O, stan'te, dragi viteže Tobi, evo
stražara!
VITEZ TOBI. Videćemo se već ubrzo.
VIOLA (VITEZU ENDRJUU). Molim vas, go-
spodine, uvucite svoj mač u korice, ako ćete
biti tako ljubazni.
V. ENDRJU. Bogami, hoću, gospodine; a za
ono što sam vam obećao, biću dostojan svoje
reči. Nosiće vas kao u ijuljašci, a sluša uzdu.
(Ulaze DVA STRAZARA)
PRVI STRAŽAR. To je taj; vrši svoju dužnost.
D. STRAŽAR. Ja te na zahtev vojvode Orsina
Hapsim, Antonio.
ANTONIO. Gospodine,
U meni ste se vi zabunili.
P. STRAŽAR. O, ne, nimalo. Ja, gospodine,
Znam dobro vaše lice, mada sad
Mornarske kape nemate na glavi.
Vodite: zna on da ga dobro znam.
ANT.: Pokoriti se moram. (VIOLI) To je došlo
Otuda što sam poš'o da vas tražim.
No leka nema tu: i platiću.
Al' kako nužda mene nagoni
Da svoju kesu zatražim u vas,
Šta ćete vi sad? Većma mi je žao
Zbog toga što ne mogu da se nađem
Vama na ruci, negoli zbog toga
Što me je ovo snašlo. Zgranuti ste:
Al' budite bez brige.
DRUGI STRAŽAR. Hajde, hajde,
Pod noge put, gospodine.
ANTONIO. Ja moram
Za nešto onog novca da vas molim.
VIOLA. Novca, gospodine?
Zbog toga što ste prema meni divno
Duševni bili maločas, a delom
I neprilikom ovom trenutnom
Pobuđen vašom, nešto ću vam ja,
Od svoga skromnog, mršavog imetka
Dati na zajam: nemam bogzna šta;
Podelićemo što pri sebi imam.
Evo vam, to je pola mog bogatstva.
ANTONIO. Odreći me se sada hoćete?
Zar može biti da ubedljivosti
Nemaju moje zasluge za vas?
Ne dovodite moju nevolju
U iskušenje, jer bi moglo to
Učiniti da budem tako nizak
I usluge vam one prebacim
Koje ukazah vama.
VIOLA. Poznata mi
Nije ni jedna; niti ste mi vi
Po glasu nit' po licu poznati.
Ja mrzim nezahvalnost u čoveka
Većma no laž, no brbljivo pijanstvo,
No naduvenost, ili bilo koju
Poročnu mrlju koja nađe stan
U našoj krvi slabašnoj za svoju
Razornu trulež.
ANTONIO. O, nebesa višnja!
D. STRAŽAR. Hajte, gospodine: izvolte, molim.
ANTONIO. Dozvolite da kažem samo nešto.
Mladića ovog što je tu pred vama
Iz čeljusti sam smrti, tako reći,
Otrg'o ja, na ruci njemu bio
S toliko uzvišene ljubavi,
A njegov lik sam obožavao,
Taj lik što, mišljah, vrednost obećava
Dostojnu poštovanja.
PRVI STRAŽAR. To se nas
Ne tiče ništa. Vreme leti: napred!
ANTONIO. Al' kakav li se opak idol, vaj!
Iščaurio iz božanstva tog!
Nanosiš ljagu, Sebastijane,
Obličju lepom. Zla ćud jedino
Prirodu prlja, pa unakažen
Samo je onaj ko je zaražen
Neljudskom ćudi: dar je skup lepota;
Al' gde je zlu ćud odela krasota
Davo je tu u prazne kovčežiće
Upis'o samo šare i cvetiće.
P. STRAŽAR. Taj je van sebe ved Odvedite ga.
Hajdemo, hajd'mo već, gospodine.
ANTONIO. Vodite me.
(Odlaze STRAŽARI s ANTONIJEM)
VIOLA. S kol'ko su strasti, kanda, reči sve
Tekle mu k'o da veruje. - Ja ne.
Ne izdaj, slutnjo moja, reč održi,
Da mene on za brata moga drži.
V. TOBI. Ovamo, viteže; ovamo, Fabijane: da
prošuškamo jednu ili dve baška mudre izreke.
VIOLA. Sebastijanom zvao me, a ja sam
Svog brata sušta slika; likom sva sam
Na njega ja; i nosim isti kroj
I vez i boju ruha k'o brat moj.
Jer ja mu podražavam. O, da htedne
Tako da bude! Tad bi izvanredne
Krotkošću bile bure, tad bi slani
Talasi bili dušom izatkani!
(Ode.)
V. TOBI. Zbilja je bedan nevaljalac ovaj deran,
i veća je kukavica od zeca. Da je nepoštenja-
ković pokazuje to što je ostavio ovde u nevolji
svog prijatelja i što ga se odrekao; a što se
njegovog kukavičluka tiče, pitaj Fabijana.
FABIJAN. Kukavica, prepodobna kukavica,
sva predana kukavičluku.
VITEZ ENDRJU. Sto mu njegovih, poći ću
za njim da ga izdevetam.
VITEZ TOBI. I treba; izbubecaj ga propisno,
ali samo ne izvlači mač.
VITEZ ENDRJU. Ne uradim li tako -
(Ode.)
FABIJAN. Hajdemo da vidimo šta će se izleći.
VITEZ TOBI. Staviću što hoćeš u opkladu da
se neće izleći ništa.
(Odu.)
SimaKosmos
~ redovan clan ~
ČETVRTI ČIN
SCENA PRVA
SCENA TREĆA
Vrt Olivijin.
(Ulazi SEBASTIJAN)
SEB.: Ono je raskoš sunčeva, t'o vazduh,
To biser što ga ona meni dade,
A koji gledam i opipavam;
I ma koliko da sam obavijen
Mrežom čudesa, ipak ovo sve
Ludilo nije. No Antonio
Gde li je samo? Nisam ga kod "Slona"
Mogao naći. Al' je tamo bio,
I tamo misle da po gradu on
Tumara da me nađe. Njegov savet
Sad bi mi zlata vredeo; jer mada
Čulima mojim duh moj s pravom kaže
Da ovo nije ludilo, već možda
Zabuna neka, ipak je toliko
Nepojmljivo i besprimerno ovo
Što mi se sluči i što potop sreće
Sruči na mene, da sam gotov skoro
Da ne verujem svojim očima,
Il' da sa svojim zavadim se umom
Koji nastoji da me ubedi
Da poverujem u šta bilo drugo,
Samo u to ne da sam lud, il' da je
Gospođa ova luda; jer, da jeste,
Tad ne bi mogla upravljati domom,
Niti bi mogla naloge da daje
Posluzi svojoj, niti poslove
Da prima i da njih uređuje
Onako spretno, mudro, spokojno,
K'o što to ona, video sam, čini.
U tome varka nekakva se krije.
Al' evo amo ide gospođa.
(Ulaze OLIVIJA i SVEŠTENIK)
OLIVIJA. Ne korite me što se tako žurim.
Ako valjano mislite, vi onda
S čovekom svetim tim i sa mnom sad
Pođite u kapelu tu do nas;
Pa mi pred njime, a pod onim svetim
Svodom polož'te tvrdu zakletvu
Na vernost svoju; da bi duša moja,
Prepuna sumnji, nepoverljiva,
Mogla da živi u spokojstvu. On će
Držati to za sebe sve dok vama
Ne bude drago da se oglasi;
A tada ćemo svadbu svetkovati
Kako to mom poreklu dolikuje.
Šta vi na to velite?
SEBASTIJAN. Poći ću
S tim časnim licem i sa vama. Daću
Na vernost reč i držati je znaću.
OLIVIJA. Vodi nas, oče. A nek' nebo zasja
Da ovaj čin moj naklono obasja.
(Odlaze.)
SimaKosmos
~ redovan clan ~
PETI ČIN
SCENA PRVA
KRAJ