UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“ MOSTAR

GRAĐEVINSKI FAKULTET

VODOSNABDIJEVANJE I ODVODNJA
OTPADNIH VODA

ŠK 2019/2020
3 god V semestar

Van.prof. Dr. Suad Špago

Mikrobiološki nalaz
Fizičko-hemijska analiza vode
Tvrdoća vode
 KONDICIONIRANJE VODE
 Kondicioniranje vode je proces za postizanje
svojstava pitke vode i koncentracije tvari ispod
maksimalno dopuštenih vrijednosti.
 Kondicioniranje vode je uvijek neophodno ako
se utvrdi da izvorišna voda ne odgovara
propisanim standardima kvalitete.
 Najprije je potrebno odrediti zahtijevane
parametre kvalitete vode prirodnog izvorišta,
kako bi se mogao ustanoviti karakter njenog
kondicioniranja.
 Zbog izuzetnog značaja zdravstvene ispravnosti
vode namijenjene za opskrbu stanovništva,
svaka zemlja zakonski propisuje zahtjeve u
pogledu njene kvalitete.
 U našoj zemlji je ovo regulisano Pravilnikom o
zdravstvenoj ispravnosti vode za piće.
Ovime se Pravilnikom propisuje:
 (I) zdravstvena ispravnost vode koja služi za ljudsku
upotrebu, tj. vode koja se koristi kao voda za piće, te za
pripremanje, proizvodnju i promet hrane,
 (II) granične vrijednosti pokazatelja zdravstvene
ispravnosti vode,
 (III) vrste i obim analiza uzoraka vode za piće te
analitičke metode,
 (IV) učestalost uzimanja uzoraka (uzorkovanje) vode za
piće.
 Sve pravne osobe koje obavljaju djelatnost javnog
vodosnabdijevanja, moraju isporučiti zdravstveno ispravnu vodu za
piće prema odredbama ovoga Pravilnika.
(I) Zdravstveno ispravnom vodom za piće smatra se voda koja:
 (1) ne sadrži mikroorganizme, parazite i njihove razvojne oblike u
broju koji predstavlja opasnost po zdravlje ljudi,
 (2) ne sadrži tvari u koncentracijama koje same ili zajedno s drugim
tvarima predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi,
 (3) ne prelazi maksimalne vrijednosti pojedinih pokazatelja, odnosno
njihove maksimalno dopuštene koncentracije (MDK), svrstane u
četiri osnovne grupe:
 mikrobiološki pokazatelji: escherichia coli, enterokoki, ukupni
koliformi, clostridium perfringens, salmonella spp., vibrio cholerae,
paraziti, enterovirusi, pseudomonas aeruginosa te broj kolonija na
22 [°C] i na 27 [°C];
 hemijski pokazatelji: akrilamid, aluminij, amonijak, antimon, arsen,
bakar, barij, benzen, benzo(a)pyrene, berilij, boja, bor, bromat,
cijanidi, cink, detergenti (anionski i neionski), epiklorhidrin, fenoli,
fluoridi, fosfati, isparni ostatak, kadmij, kalcij, kalij, kloridi, klorit,
kobalt, koncentracija vodikovih iona (pH), krom, magnezij, mangan,
mineralna ulja, miris, mutnoća, natrij, nikal, nitrati, nitriti, okus, olovo,
policiklički aromatski ugljikovodici (PAH), pesticidi, selen, silikati,
slobodni klor, srebro, sulfati, temperatura, trihalometan - ukupni
(THM), 1.2-dikloretan, suma tetrakloretan i trikloretan, ukupni
organski ugljik (TOC), ukupna tvrdoća, ukupne suspenzije, utrošak
kalijevog permanganata, KMnO4, vanadij, vinil klorid, vodikov sulfid,
vodljivost, željezo i živa;
 radioaktivnost;
 najveća dopuštena količina ostatka nakon obrade.
 Svaka izvorišna voda namijenjena za
javno vodosnabdijevanje, koja posjeduje
svojstva i sadrži tvari škodljive po zdravlje
ljudi iznad dopuštenih vrijednosti, mora se
prije upotrebe, odnosno distribucije
potrošačima, podvrći odgovarajućem
procesu kondicioniranja.
 Faze kondicioniranja
 Raznovrsni zadaci koji se u praksi najčešće rješavaju
postupkom kondicioniranja vode uglavnom se svode na:
 (i) uklanjanje iz vode lebdećih tvari (smanjenje mutnoće),
 (ii) uklanjanje iz vode tvari koje uzrokuju njenu
obojenost,
 (iii) uklanjanje iz vode otopljenih plinova (degazacija) i
ukupnih soli (desalinizacija),
 (iv) uništavane u vodi patogenih mikroorganizama
(dezinfekcija).
 U određenim slučajevima proces kondicioniranja
vode može biti dopunjen i usložnjen specijalnim
fazama, npr. uklanjanjem soli željeza
(deferizacija) ili uklanjanjem masti i ulja
(isplivavanje (flotacija)).
 Uređaji za kondicioniranje
 Poboljšanje kvalitete vode provodi se na
objektima s pripadajućom elektromašinskom
opremom, koje zajednički nazivamo uređaji za
kondiconiranje vode.
Shema uređaja za kondicioniranje vode

1 – otapanje i doziranje koagulanta, zgrušavanje; 2 – miješanje; 3–pahuljičenje;

4 – taloženje; 5 – procjeđivanje; 6 - dezinfekcija
U ovome slučaju postupak kondicioniranja vode predviđa
slijedeće faze temeljene na (i) fizikalnim, (ii) hemijskim i
(iii) biološkim djelovanjima:
 (1) otapanje i doziranje koagulanta u sirovu vodu,
zgrušavanje (koagulacija),
 (2) miješanje (koagulanata i sirove vode),
 (3) pahuljičenje (flokulacija),
 (4) taloženje (sedimentacija),
 (5) procjeđivanje (filtracija),
 (6) dezinfekcija.
 Otapanje i doziranje koagulanta.
Zgrušavanje
 Glavnina problema kod smanjenja mutnoće, kao čestog nedostatka
vode, vezana je za prisustvo vrlo sitnih raspršenih čestica – koloida,
dimenzija od 1 [nm] do 1 [μm]. Zbog istoimenih (negativnih)
elektrostatičkih naboja koloidi se međusobno odbijaju i ostaju
raspršeni u vodi. Zato je vrijeme potrebno za izdvajanje koloida iz
vode, prvenstveno procesom taloženja, uslijed njihove tzv.
agregatne stabilnosti, praktički beskonačno.
 To je u tehnici kondicioniranja vode rezultiralo traženjem procesa
remećenja stabilnosti koloida i mogućnosti njihovog kasnijeg
međusobnog spajanja u veće čestice koje će se u vodi lakše taložiti.
 Takav proces remećenja stabilnosti (destabilizacija) koloida u sirovoj
vodi naziva se zgrušavanje.
 Destabilizacija koloida se postiže dodavanjem vodi određenih
kemijskih reagensa – koagulanata.
 U praktične svrhe, kao neorganski koagulanti najčešće
se koriste soli aluminija i željeza, tj aluminijev sulfat,
Al2(SO4)3 ·18 H2O, poznatiji pod komercijalnim nazivom
alaun, i željezni sulfat, FeSO4·7H2O, tj. modra galica. Još
se relativno često koriste i kalcijev oksid, CaO (živi kreč),
kalcijev hidroksid, Ca(OH)2 (gašeni kreč) i natrijev
karbonat, Na2CO3 (soda).
 Na proces koagulacije u znatnoj mjeri utječe kvalitet
sirove (prirodne) vode, količina i karakter suspendovanih
koloida, potrošnja kisika, količina soli, pH vrijednost i
temperatura vode.
 Koagulant se u vodu dodaje u obliku otopine. Zato
postoje posebni uređaji za pripremu otopine i njeno
doziranje – dozatori, koji otopinu koagulanta doziraju u
funkciji mutnoće vode (čije vrijednosti mogu u relativno
kratkom vremenu znatno oscilirati).
 Danas je postupak doziranja potpuno automatiziran, tako
da se u vodu automatski, ovisno o mutnoći i protoku,
dodaje prethodno definisana optimalna doza koagulanta.
 Miješanje
 Da bi zgrušavanjebilo što efikasnije, potrebno je odmah
nakon dodavanja koagulanta osigurati njegovo
intenzivno (turbulentno) miješanje sa sirovom vodom.
 To se postiže u posebnim objektima (bazenima) –
mješačima, u kojima se voda zadržava do 5 min.

Obično se primjenjuju sljedeće dvije vrste mješača:

 (1) gravitacioni mješači,
 (2) mehanički mješači.
Gravitacioni mješači, vertikalni mješač
1 – dovod sirove vode; 2 – doziranje koagulanta; 5 – ispust; 6 – kružni preljev
Mehanički mješač
 Flokulacija
 Flokulacija ili pahuljičenje
 Pahuljičenje je proces stvaranja pahuljica
(flokula) spajanjem koloida, prethodno
destabiliziriranih procesom zgrušavanja
 Stvaranje pahuljica se odvija u posebnim
objektima (bazenima) – flokulatorima.
 Dodatno povećanje pahuljica može se
postići dodavanjem sredstava -
flokulanata.
U praksi se najčešće koriste, analogno kao i
mješači:
 (1) gravitacioni flokulatori,
 (2) mehanički flokulatori.
 Gravitacioni flokulatori

(a) horizontalni flokulator; (b) vertikalni flokulator

1 – dovod koagulirane vode; 2 – odvod vode nakon flokulacije
 Mehanički flokulatori
(a) s vertikalnom osom okretanja lopatica; (b) s horizontalnom osom okretanja
lopatica
1 – dovod koagulirane vode; 2 – pogonski motor; 3 – miješalica; 4 – odvod vode
nakon flokulacije
 Taloženje
 Taloženje je proces gravitacionog uklanjanja
zrnatih i pahuljičastih čestica iz vode kojima je
gustoća veća od gustoće vode.
 Proces taloženja odvija se u posebnim
objektima (bazenima) – taložnicima.
Danas se u praksi kondicioniranja vode primjenjuju
dvije osnovne vrste taložnika, zavisno od smjera
toka u njima:
 (1) horizontalni taložnici,
 (2) vertikalni taložnici.
 Horizontalni pravokutni taložnik
1 – dovod; 2 – zgrtač mulja; 3 – muljna komora; 4 – muljni ispust; 5
– odvod
  Iz prethodnih je analiza vidljivo da su mješači,
flokulatori i taložnici u funkcionalnom pogledu
različiti objekti. No, u konstrukcijskom pogledu
oni mogu biti povezani u cjelinu, kao što
prikazuje slika

Primjer konstrukcijske povezanosti mješača, flokulatora i taložnika

1 – mješač; 2 – flokulator; 3 – taložnik
 Okrugli taložnik
1 – dovod; 2 – sabirni žlijeb; 3 – zgrtač mulja; 4 – pokretni most; 5 –
muljna komora; 6 – muljni ispust; 7 – odvod
 Vertikalni taložnik
1 – zona taloženja; 2 – flokulator; 3 – zona mulja; 4 – dovod; 5 – mlaznice; 6 –
sabirni žlijeb; 7 – muljni ispust; 8 – odvod
 Filtriranje (procjeđivanje)
 Procjeđivanje je proces propuštanja vode kroz poroznu
sredinu – filtarski materijal.
 Primjenjuje se za uklanjanje koloidnih čestica i
mikroorganizama (prvenstveno bakterija) koji su nakon
procesa taloženja zaostali u vodi, naročito najsitniji
koloidi koji se nisu uspjeli slijepiti u flokule, već su prošle
tokom vode dalje. Kod procjeđivanja i te čestice zaostju
u kontaktu s filtarskim materijalom.
 U vodovodnoj se praksi kao osnovni filtarski materijal
primjenjuje kvarcni pijesak.
 Proces procjeđivanja se odvija u posebnim objektima –
procjeđivačima (filtrima).
 Ovisno o načinu kretanja vode j kroz filtarski materijal,
procjeđivači se dijele na:
 (I) gravitacijske procjeđivače,
 (II) tlačne procjeđivače,
 (III) vakuumske procjeđivače.
 Shema gravitacionih procjeđivača
1 – dovod vode nakon taloženja; 2 – filtarski sloj; 3 – drenaža; 4 –
odvod filtrirane vode
 Dezinfekcija
 Procesima taloženja i filtracije znatno se smanjuje
količina mikroorganizama u vodi, ali to još ne znači da su
oni potpuno uklonjeni.
 Za njihovo se uklanjanje primjenjuje dezinfekcija.
 Dezinfekcijom se ne postiže potpuno uništenje svih živih
mikroorganizama u vodi kao npr. sterilizacijom, već je
svrha dezinfekcije da vodu u bakteriološkom pogledu
učini zdravstveno ispravnom (sigurnom).
 Stoga je zadaća dezinfekcije uništenje mikroorganizama,
u prvom redu intestinalnih i fekalnih vrsta bakterija.
 Dezinfekcija
 Dezinfekcija je obično posljednji proces prilikom
kondicioniranja vode, a ponekad i jedini, ali
obavezan.
Od postupaka dezinfekcije pitkih voda danas su
najrasprostranjeniji:
 (1) dezinfekcija klorom i njegovim derivatima,
 (2) dezinfekcija ozonom (O3),
 (3) dezinfekcija ultraljubičastim zrakama (UV).
 (1) Dezinfekcija klorom
 i njegovim derivatima ogleda se prvenstveno u
ubijanju bakterija, zatim određenih vrsta virusa i
parazita, oksidaciji organske i anorganske tvari,
te suzbijanju okusa i stranih mirisa vode.
 U praksi kondicioniranja pitkih voda ovaj se
postupak najčešće primjenjuje.
 Najčešće se koristi plinoviti klor ili hipoklorit
natrija, te hipoklorit kalcija.
 (1) Dezinfekcija klorom
 Klor je pogodan kao dezinfekcijsko sredstvo zbog učinka
koji postiže u relativno kratkom vremenu i uz prihvatljive
troškove. Međutim, klor može uzrokovati neugodan miris
vode.
 Potrebna doza klora ovisi o ukupnoj organskoj i
anorganskoj tvari u vodi koja oksidira. Pokazatelj klorne
doze je količina neutrošenog, tzv. slobodnog
(rezidualnog) klora koji ostaje u vodi nakon izvršene
oksidacije organske i anorganske tvari. Prema tome, u
procesu dezinfekcije se doza klora neprekidno povećava
dok se u kloriranoj vodi ne pojavi rezidualni klor (najviše
0.5 [mg/l]). Doza klora kod pitkih voda iznosi 0.5 do 1.0
[mg/l] uz vrijeme kontakta oko 30 [min].
Dezinfekcija žavelovom vodom (tečni klor)
Dozirna stanica plinskog klora
 (2) Dezinfekcija ozonom
zasniva se na propuštanju kroz vodu ozona, tj. zraka u
kojemu je kisik proveden u triatomni oblik – O3.
 Ozon se dobiva kada se struja čistog i suhog zraka
propušta između dviju elektroda s razlikom potencijala
od 10 000 do 20 000 [V]. Zbog nepostojanosti oblika O3,
ozon brzo prelazi u kisik – O2, a atom kisika koji se pri
tome oslobađa djeluje kao jaki oksidant na
mikroorganizme koji se nalaze u vodi i ubija ih.
 Ozon je pogodan za dezinfekciju pitkih voda jer nema
neugodan mirisa ni otrovno djelovanje, ali su troškovi
rada uređaja s ozonom još uvijek relativno visoki.
 Potrebna doza ozona za dezinfekciju čiste vode je oko 1
[mg/l], a vrijeme kontakta ozona s vodom iznosi oko 5
[min].
 (3) Dezinfekcija ultraljubičastim
zrakama (UV)
sastoji se u uništenju bakterija u vodi izloženoj zračenju
ultraljubičastim zrakama (UV). Njihovo baktericidno
djelovanje je kod talasnih dužina od 200 do 300 [nm], a
maksimalno kod 250 [nm].
 Proizvode se u žaruljama sa živinim parama pod malim
tlakom. Snaga žarulje je do 200 [W], a vijek trajanja 2
000 do 4 000 [h]. Voda za postupkak dezinfekcije UV
mora biti savršeno čista i kružiti oko žarulje u tankom
sloju.
 Prednost ovog postupka dezinfekcije je relativno
jednostavan pogon i nepromijenjen okus vode, a
nedostatak je sadržan u potrebi prethodnog visokog
stpena kondicioniranja vode.
UV lampa
UV lampa
UV fazonski komad