GENEZA INTERKONTINENTALNIH BALISTIČKIH RAKETA

Sadržaj

UVOD -------------------------------------------------------------- 3

1. Krstareće rakete ---------------------------------------------------- 4

1.2 Protuzračne rakete ------------------------------------------------ 5

1.3 Protubrodske rakete ----------------------------------------------- 6

1.4 Protupodmorničke rakete ----------------------------------------- 7

1.5 Protuoklopne rakete ----------------------------------------------- 8

2. Interkontinentalni BALISTIČKI PROJEKTILI --------------- 9

2.1 Historija ICBM-A ---------------------------------------------- 10

3. ZAKLJUČAK ---------------------------------------------------- 11
4. LITERATURA ---------------------------------------------------- 12

1
UVOD

Raketno oružje, projektil s raketnim pogonom i klasičnim, ili nuklearnim, kemijskim ili
biološkim ubojitim teretom (bojnom glavom). Pokreće se i dobiva željenu brzinu izgaranjem
čvrstog ili tekućega goriva smještenog u samom projektilu, pa on može biti znatno teži i
ubojitiji, a njegov domet mnogo veći od dometa klasičnoga vatrenog oružja. Raketno oružje
dio je raketnoga sustava, koji se osim oružja (raketa) sastoji i od uređaja i opreme za
pripremu, lansiranje i djelovanje na cilju, a kadšto i od sustava za vođenje. Rakete se u osnovi
dijele na nevođene, kojima se nakon lansiranja više ne može upravljati, i na vođene.

S obzirom na vrstu cilja mogu biti protuzračne, protubrodske, protupodmorničke,

protuoklopne; sve one mogu biti strateške ili taktičke. Prema mjestima lansiranja i cilja
razlikuju se rakete površina-površina (kopno ili more), površina-zrak, zrak-površina i zrak-
zrak. Rakete površina-površina rabe se za djelovanje s kopna, broda ili podmornice na ciljeve
na kopnu, na vodi i u vodi, pa se dodatno dijele na više skupina (kopno-kopno ili zemlja-
zemlja, kopno-brod, brod-kopno, brod-brod, brod-podmornica, podmornica-kopno,
podmornica-brod i podmornica-podmornica).

Za djelovanje po ciljevima na kopnu predviđene su balističke rakete, krstareće rakete te

rakete raketnoga topništva

2
 1. Krstareće rakete

Krstareće rakete vođene su strateške rakete koje, prateći konfiguraciju tla, lete nisko iznad
površine (krstare) s upaljenim motorom sve vrijeme leta. Iako zapravo nisu rakete, zbog iste
se namjene u tu skupinu svrstavaju i krilate bespilotne letjelice pogonjene turbomlaznim
motorom a koje ujedno i brojčano prevladavaju.

Krstareće rakete dometa su 2500 do 3000 km, lete uglavnom brzinom do 900 km/h, te nose
veliku konvencionalnu ili nuklearnu bojnu glavu. Vrlo su precizno vođene s pomoću
satelitske navigacije, inercijskoga navigacijskog sustava ili sustava uspoređivanja kontura
zemljišta (npr. sustav TERCOM kakvim su opremljene američke rakete), gdje se unaprijed
pohranjena slika zemljišta u memoriji rakete neprekidno uspoređuje s trenutačnom slikom
zemljišta. Mogu se ispaljivati iz strateških bombardera, s lansera na zemlji, s broda ili
podmornice (npr. američki Tomahawk).

3
1.2 Protuzračne rakete

Protuzračne rakete namijenjene su za uništavanje zrakoplova, helikoptera, raketa i dr. ciljeva

u zračnom prostoru. Zbog napadačke uloge zrakoplovstva, potrebe masovne zaštite vlastitih
snaga iz zraka i male učinkovitosti klasičnoga protuzračnog topništva, one su glavno oružje
protuzračne obrane. Odlikuju se velikom brzinom i manevarskim sposobnostima, a rabe
gotovo sve načine daljinskoga samovođenja. Razlikuju se sustavi koji izravnim pogotkom
uništavaju cilj (što zahtijeva i veću točnost vođenja), od sustava u kojih veća bojna glava s
blizinskim upaljačem osigurava uništenje cilja čak i ako nije izravno pogođen. Osim točnosti,
važna je mogućnost prepoznavanja ciljeva kao prijateljskih ili protivničkih te elektroničkog
ometanja i protuometanja.

Rakete zrak-zrak imaju najveće manevarske sposobnosti. Samonavođenjem s pomoću

infracrvenih zraka osigurava se načelo »ispali i zaboravi«, ali su takvi sustavi znatno
smanjena dometa i ovisni o vremenskim uvjetima; poluaktivno radarsko samonavođenje
zahtijeva ozračivanje cilja radarom sa zrakoplova nosača; aktivno radarsko samonavođenje
zbog smještaja radara u raketi povećava njezine izmjere. Rakete kopno-zrak mogu biti
različitih veličina i dometa. Tako rakete kratkoga dometa (do 4,5 km) nosi i poslužuje jedna
osoba, imaju navođenje infracrvenim zrakama, a ispaljuju se s ramena ili vozila (npr.
ruske Strijela i Igla, američki Stinger), dok su najsloženiji dalekometni sustavi namijenjeni za
protuzračnu i proturaketnu obranu na udaljenosti većoj od 60 km, a osim lansera, obuhvaćaju
i više jedinica sustava za vođenje smještenih na vozilima (npr. američki Patriot, ruska S300).

4
1.3 Protubrodske rakete

Protubrodske rakete taktičke su mornaričke rakete za gađanje površinskih plovnih ciljeva.

Imaju veliku bojnu glavu, a domet im je 50 do 200 km; takve su rakete npr.
američki Harpoon, francuski Exocet, sovjetska SS-N-2, švedska RBS-15.

U prvom dijelu staze (putanje) imaju programsko vođenje, zatim inercijsko, a u završnom
dijelu putanje samonavođenje s pomoću aktivne radarske glave u kombinaciji s pasivnim
radarskim ili drugim senzorom; visina se namješta na startu i nadzire radiovisinomjerom, pa
raketa pri mirnome moru leti gotovo dodirujući površinu. Najstarije su se rakete lansirale iz
brodskih palubnih hangara ili nepokretnih palubnih lansera.

Suvremeniji je lanser onaj koji se zajedno s raketom postavlja na unaprijed uređeno palubno
ležište, ujedno služi i kao kontejner za čuvanje rakete, a nakon lansiranja se odbacuje. S većih
se brodova rakete lansiraju iz univerzalnih lansera za vertikalno lansiranje ili iz potpalubnih
izvlačivih lansera. Uz prilagodbe, protubrodske rakete mogu se lansirati s podmornica, iz
zraka ili s mobilnih obalnih lansera, a mogu se koristiti i za ciljeve na zemlji. Neki su od tih
sustava tolikoga dometa da se mogu svrstati i u strateške.

5
1.4 Protupodmorničke rakete

Protupodmorničke rakete nose dubinsku bombu ili torpedo. Prva takva raketa uvedena je
potkraj II. svjetskog rata; bila je to nevođena dubinska bomba s raketnim motorom, imala je
domet od 510 km, a aktivirala se vremenskim, hidrostatskim ili blizinskim upaljačem. Danas
se protupodmorničke rakete (npr. američka ASROC) s broda obično lansiraju iz vertikalnog ili
iz okretnoga palubnoga višecijevnog lansera, zatim se vode k mjestu iznad podmornice,
nakon čega ispuste torpedo ili dubinsku bombu u more i sonarnim ju vođenjem (aktivnim,
poluaktivnim ili pasivnim) vode prema podmornici. U kombinaciji sa sonarom koristi se i
detekcija deformacija Zemljina magnetskoga polja nastalih zbog pristnosti velikoga metalnog
tijela podmornice.

6
1.5 PROTUOKLOPNE RAKETE

Protuoklopne rakete namijenjene su za uništavanje tenkova, oklopnih prevožnjaka

(transportera) i dr. vozila te utvrđenih objekata na udaljenostima do 5 km.

Zahvaljujući jednostavnoj uporabi i prenosivosti, njihovim je uvođenjem pješaštvo znatno

razvilo mogućnost borbe protiv oklopništva. Ispaljuju se s ramena, prenosivoga lansera,
vozila, helikoptera ili zrakoplova. Učinkovitost im ovisi o njihovoj probojnosti oklopa i
točnosti sustava vođenja, koji su unaprjeđivani tijekom nekoliko generacija tih raketa. Prvi
protuoklopni sustavi bili su nevođeni, npr. američki bazooka ili M72 LAW, ruski RPG-7.

Prva generacija vođenih protutenkovskih raketa navodi se ručno; pripadaju joj npr. sovjetske
rakete Maljutka, kod kojih operator kroz durbin simultano promatra cilj i let rakete, koju
preko žice što se odmotava s kalema u raketi, sve do njezina pogotka u cilj, navodi
upravljačkom palicom.

Druga je generacija (npr. američki BGM-71 TOW, ruska 9K33 Osa) poluautomatski vođena,
tj. operator mora pratiti samo cilj do nailaska rakete kojom se upravlja preko žice, radijskim
signalom ili obilježavanjem cilja laserom.

Suvremeni sustavi III. generacije (američki Javelin, izraelski Spike), zahvaljujući navođenju
infracrvenim zrakama ili drugom sustavu samonavođenja, rade na načelu »ispali i zaboravi«,
uz uporabu dvostrukih (tandem) kumulativnih bojnih glava za uništenje tenkova s reaktivnim
oklopom. Danas se za protuoklopnu borbu sve više razvijaju sustavi kod kojih se raketa
ispaljuje s helikoptera ili zrakoplova.

7
 2. INTERKONTINENTALNI BALISTIČKI PROJEKTILI

Interkontinentalni balistički projektili (ili ICBM, što je engleska kratica

od intercontinental ballistic missile). ICBM-om smatra se svaki projektil s dometom od preko
5,500 km.

Oni su uglavnom konstruirani radi nošenja nuklearnog naoružanja, tj. nošenje jedne ili više
nuklearnih bombi. Neki noviji ICBM-ovi čak su konstruirani za nošenje konvencionalne ili
čak inertne (bez eksploziva) bojne glave. Oni se pouzdaju u veliku brzinu udara bojne glave
kao sredstva za nanošenje velike štete. Zbog velikog dometa i snage bojnih glava u slučaju
nuklearnog rata većinu štete bi napravili ICBM-ovi lansirani iz silosa ili s podmornica.

8
2.1 HISTORIJA ICBM-A

Prvi ICBM razvijan je u Njemačkoj krajem Drugog svjetskog rata. Von Braun je dobio zadatak da
napravi raketu sposobnu za bombardiranje Sjeverne Amerike. Projekt je započet kao dvostupanjska
raketa A9/A10 "Amerikarakete". Amerikarakete je trebala imati domet od oko 4.100 do 5.000 km i
bojnu glavu od 1.000 kg. Nakon kraja rata, nacistički znanstvenici koji su radili na njemačkim raketa
su tajno prevezeni u SAD i SSSR nakon čega su te države i same započele razvoj raketnog naoružanja.
Godine 1953. SSSR je započeo s incijativom za razvoj ICBM-a. Sergej Koroljov je postao glavni
dizajner projektila i njegov rad urodio je plodom kada se 1957. pojavio projektil R-7. R-7 je prvi put
testiran u kolovozu 1957., a 4. listopada te godine je iskorišten za lansiranje Sputnjika 1 u orbitu.
U SAD-u je svaki pojedini ogranak vojske razvijao svoj ICBM što je usporavalo njihov razvoj. SAD
je svoj program razvoja ICBM-a započeo 1946. godine s raketom MX-774. Prvi je program otkazan
1948. nakon samo tri djelomično uspješna lansiranja. Tek je 1951. SAD započeo novi program razvoja
ICBM-a koji je rezultirao projektilom Atlas. Prvo uspješno lansiranje ICBM-a SAD je izveo 17.
prosinca 1957., 4 mjeseca nakon prvog leta R-7.

Nastavkom utrke u naoružanju ICBM-ovi su postajali sve točniji i imali su sve veći domet. Pojavili su
se projektili koji su nosili više neovisnih nuklearnih bomba. Svaka od tih bombi može pogoditi
zaseban cilj udaljen i nekoliko stotina kilometara.
U želji da si osiguraju oružje "drugog udara", u slučaju da u prvom nuklearnom napadu budu uništeni
silosi s raketama na kopnu, SSSR i SAD razvile su podmornice koje su bile sposobne nositi ICBM-
ove. Podmornice su mogle skrivene pričekati kraj prvog napada i onda lansirati svoje projektile na
neprijateljske gradove. Primjer su sovjetska klasa Typhoon s 20 projektila R-39 i američka Ohio s 24
projektila Trident II.
ICBM-ovi i danas, nakon kraj Hladnog rata, imaju važnu ulogu u demonstraciji moći te se oni redovito
unaprijeđuju radi izbjegavanja sve naprednijih sustava protuobrane.

9
 ZAKLJUČAK

Nosaci raketnih sistema su dozvijeli veliki razvoj od početka svog postojanja pa do dana danas. Velike
svjetske sile prilažu veliki značaj nabavci i proizvodnji raketnih sistema. Raketni sistemi su jedni od
glavnnih i najvažniji djelova vojne opreme. Zbog toga možemo vidjeti svakodnevna testiranja dometa
balističkih raketa i ostalih slicni nosaca raketnih sistema.

10
 LITERATURA

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Interkontinentalni_balisti%C4%8Dki_projektili
2. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=64856

11