Professional Documents
Culture Documents
Autsajder Stephen King PDF
Autsajder Stephen King PDF
Stephen King
OUTSIDER
14, jul
2
Svedočenje gospodina Džonatana Rica (10. jul, 21.30; ispitivanje vodio
detektiv Ralf Anderson)
3
Parkiralište Estele Barga se po veličini moglo meriti s onim pored
Krogera, u kom je Ralf Anderson pazario sa ženom subotom posle
podne. Bilo je dupke puno ove julske večeri. Nalepnice Zlatnih zmajeva
krasile su veliki broj branika. Na nekoliko zadnjih prozora bili su
natpisi: RASKOMADAĆEMO VAS, ZMAJEVI ĆE SPALITI MEDVEDE,
IDEMO ZA KEP SITI; OVE GODINE JE RED NA NAS. S terena okruženog
uključenim reflektorima (iako noć neće skoro pasti) dopiralo je
klicanje i ritmičko tapšanje.
Troj Remidž, veteran s dvadesetogodišnjim policijskim stažom,
sedeo je za volanom neobeleženog automobila. Progovorio je, dok je
kružio pored parkiranih automobila: „Zapitam se ko je dođavola bila ta
Estel Barga, kad god dođem ovamo.”
Ralf je ćutao. Mišići su mu se napeli, koža mu je bila vrela, a puls u
crvenom. Pohapsio je gomilu zločinaca, ali je ovo bilo drugačije. Ovo
hapšenje biće posebno gnusno i lično. Najteže mu je padalo što će biti
lično. Znao je da ne bi trebalo da bude ovde, ali su posle najnovijeg
kresanja budžeta u policiji Flint Sitija ostala samo trojica detektiva.
Džek Hoskins bio je na odmoru. Pecao je u nekoj zabiti kojoj je i bog
rekao laku noć. Betsi Rigins pomagala je državnoj policiji u večerašnjoj
akciji, umesto da bude na trudničkom odsustvu.
Iz sveg srca se nadao da ne trče ispred rude. Tog popodneva na
savetovanju pre hapšenja izrazio je svoje rezerve pred Bilom
Samjuelsom, javnim tužiocem Okruga Flint, malčice premladom za taj
položaj. Imao je samo trideset pet godina, ali je pripadao pravoj
političkoj partiji i bio prepun samopouzdanja. Nije bio razmetljiv, ali je
prštao od ambicije.
„Još ima nekih nabora koje bih želeo da ispeglam”, rekao je Ralf. „Ne
raspolažemo čitavom pozadinom. I, reći će da ima alibi. Ne možemo da
budemo sigurni dok to ne ispitamo.”
„Oborićemo njegov alibi”, odvratio je Samjuels, „ako ga ima. Znaš da
hoćemo.”
Ralf nije sumnjao u to. Nije sumnjao da imaju pravog čoveka, ali je
hteo da istraži još neke pojedinosti, pre nego što povuče obarač. Hteo
je da pronađe rupe u alibiju kučkinog sina i da ih proširi, dok ne bude
mogao da se proveze kamionom kroz njih. Tek tada bi ga priveo. To bi,
u najvećem broju slučajeva, bila ispravna procedura. Ne i u ovom.
„Moramo da vodimo računa o tri aspekta”, nastavio je Samjuels.
„Jesi li saglasan s tim?”
Ralf je klimnuo. Naposletku, morao je da sarađuje s ovim čovekom.
„Kao prvo, žitelji ovog grada, pogotovo roditelji male dece, užasnuti
su i gnevni. Pozdraviće brzo hapšenje, koje će im omogućiti da se
ponovo osete sigurnim. Drugo, dosad prikupljeni dokazi ne ostavljaju
nikakva mesta sumnji. Nikad nisam imao ovako čvrst slučaj. Slažeš li se
sa mnom?”
„Slažem se.”
„U redu, stigli smo do velikog broja tri.” Samjuels se nagnuo napred.
„Ne možemo da kažemo da je to i ranije radio - iako ćemo saznati, kad
počnemo da kopamo - ali budi prokleto siguran da će to opet učiniti.
Otkačio se s lanca. Poludeo je. A kad se to jednom desi...”
„Može da se ponovi”, Ralf je završio rečenicu.
„Tako je. Ne verujem da će to učiniti odmah nakon Patersona, ali je
moguće. Neprestano je s decom, za boga miloga. S dečacima. Ne
smemo da mislimo na naše poslove. Nikad nećemo oprostiti sebi ako
ubije još jednog dete.”
Ralf već nije mogao da oprosti sebi što nije uspeo da vidi šta se
valja iza brda, iako je znao da je to krajnje nerazumno. Nije mogao da
ga pogleda u oči na roštilju u njegovom zadnjem dvorištu, posle
završetka sezone Lige petlića i da uvidi da razmišlja o tako nečuvenom
zločinu - kako neguje, zaliva i uzgaja takvu ideju - ali to saznanje nije
imalo uticaja na njegova osećanja.
Nagnuo se napred, između dva policajca na prednjem sedištu i
rekao: „Eno tamo. To je mesto rezervisano za invalide.”
Policajac Tom Jejts oglasio se sa suvozačkog sedišta: „Za to nam
sleduje dve stotine dolara kazne, šefe.”
„Mislim da ćemo ovog puta proći nekažnjeno”, reče Ralf.
„Šalio sam se.”
Ralf nije bio raspoložen za šalu.
„Nišanim mesta rezervisana za bogalje. Razumem”, reče Remidž.
„Vidim dva prazna.”
Parkirao se na jednom od njih. Izašli su iz automobila. Ralf je video
kako Jejts otkopčava kaiščić na futroli službenog gloka. Odmahnuo je
glavom. „Jesi li poludeo? Na utakmici je najmanje hiljadu i po ljudi.”
„Šta ako počne da beži?”
„Stići ćeš ga.”
Ralf se naslonio na haubu neobeleženog automobila. Gledao je kako
dvojica policajaca koračaju ka reflektorima obasjanom terenu i
prepunim tribinama. Tapšanje i klicanje se pojačavalo. Brzo hapšenje
Patersonovog ubice bila je njegova i Samjuelsova odluka (iako
oklevajući donesena). Hapšenje na utakmici bila je isključivo Ralfova
zamisao.
Remidž mu se obratio preko ramena. „Hoćeš li s nama?”
„Neću. Vi ćete obaviti posao. Prokleto jasno i glasno izrecitovaćete
mu prava. Zatim ćete ga dovesti ovamo. Tome, vozićeš se pozadi s njim
kad krenemo u stanicu. Ja ću sedeti napred s Trojem. Bili Samjuels čeka
moj poziv. Biće u policijskoj stanici. Sav posao je na vama, momci, kao i
sve zasluge za hapšenje.”
„Ali to je tvoj slučaj”, reče Jejts. „Zašto nećeš da lično uhapsiš
nitkova?” Ralf je nastavio prekrštenih ruku: „Zato što je čovek koji je
silovao Frenkija Patersona granom i koji mu je iskidao grlo četiri
godine trenirao mog sina u Ligi petlića. Pokazivao mu je kako da drži
palicu. Nemam poverenja u sebe.”
„Kapiram, kapiram”, reče Troj Remidž. Nastavio je put ka igralištu,
s Jejtsom.
„Slušajte me, vas dvojica.”
Okrenuli su se.
„Namaknite mu lisice pred svima. I nek mu ruke budu napred.”
„To nije po protokolu, šefe”, reče Remidž.
„Znam, i baš me briga. Hoću da svi vide kako ga odvodite s terena s
lisicama. Jeste li me razumeli?”
Ralf je skinuo mobilni s pojasa kad su odmakli. Kucnuo je po
telefonu i pozvao Betsi Rigins. „jesi li na položaju?”
„Da, naravno. Parkirana sam ispred njega. Ja i četvoro državnih
policajaca.”
„Imate li nalog za pretres?”
„Držim ga u sitnoj, vreloj šaci.”
„Dobro je.” Setio se nečeg, baš kad je hteo da prekine vezu. „Bets,
kad bi trebalo da se porodiš?”
„Trebalo je da se porodim juče”, rekla je. „Stoga požuri s ovim,
jebiga.” Ona je prekinula vezu.
Svedočenje Džun Moris (12. jul, 17.45; ispitivanje vodio detektiv Ralf
Anderson, u prisustvu Fransin Moris)
9
Svi su ćutali u neobeleženom automobilu, dok nisu skrenuli na
parkiralište policijske stanice i stali na mesto označeno natpisom
SAMO ZA SLUŽBENA VOZILA. Ralf se okrenuo da pogleda čoveka koji
mu je trenirao sina. Kapa Zmajeva Terija Mejtlanda bila je malo
naherena, što mu je davalo pomalo mangupski izgled. Dres Zmajeva
bio mu je raspasan, a lice znojavo. Izgledao je krivo kao sam đavo,
izuzev očiju, koje su uzvraćale na Ralfov pogled. Bile su raširene i
optužujuće.
Ralf je imao pitanje koje nije moglo da čeka. „Zašto on, Teri? Zašto
Frenki Paterson? Je li ove godine igrao u Lajons timu u Ligi petlića? Je li
ti zapao za oko? Ili si to uradio zato što ti se pružila prilika?”
Teri je otvorio usta da bi porekao tako nešto, ali zašto bi to učinio?
Ralf ga ne bi slušao, ne još. Niko od njih nije bio spreman da ga sasluša.
Bolje je da sačeka. To je bila teška odluka, ali bi mu mogla prištedeti
vreme.
„Hajde”, reče Ralf. Govorio je tiho, razgovornim tonom. „Hteo si da
govoriš. Evo ti prilike. Reci mi. Pomozi mi da shvatim. Reci mi odmah,
pre nego što izađemo iz automobila.”
„Mislim da ću sačekati advokata”, reče Teri.
„Nije ti potreban”, reče Jejts, „ako si nevin. Objasni ovo, ako možeš.
Odbacićemo te do kuće.”
Teri je progovorio tako tiho da su ga jedva čuli. Gledao je Ralfa u oči.
„Ovo je nepristojno ponašanje. Nisi ni proverio gde sam bio u utorak,
zar ne? Nikad ne bih pomislio da si u stanju da uradiš tako nešto.”
Ućutao je, kao da razmišlja, i prozborio: „Kopile.”
Ralf nije nameravao da kaže Teriju da je razgovarao o tome sa
Samjuelsom. Ovo je bio mali grad. Nisu hteli da postavljaju pitanja koja
bi brzo stigla do Mejtlanda. „Ovo je redak slučaj u kom nam provera nije
bila potrebna.” Otvorio je vrata. „Polazi. Otvorićemo ti dosije, uzećemo
ti otiske i fotografisati te, pre nego što tvoj advokat st...”
„Teri! Teri!”
Marsi Mejtland nije poslušala Ralfov savet. Sledila je policijski
automobil, u tojoti. Susetka Džejmi Metingli ponudila se da odvede
Saru i Grejs kod sebe. Devojčice su plakale, baš kao i Džejmi.
„Teri, šta to rade? Staja da radim?”
Na trenutak se oslobodio Jejtsa, koji ga je držao za ruku. „Pozovi
Hauija!” Za drugo nije imao vremena. Remidž je otvorio vrata s
natpisom SAMO ZA ZAPOSLENE. Jejts je ugurao Terija u zgradu, ne
previše nežno. Ruka mu je počivala na sredini njegovih leđa.
Ralf je zastao na vratima. „Idi kući, Marsi”, rekao je. „Idi, pre nego
što novinari stignu.” Zamalo što nije dodao Žao mi je zbog ovoga, ali
nije. Zato što mu nije bilo žao. Betsi Rigins i državna policija dočekaće
je ispred kuće, ali je to ipak bila najbolja stvar koju je mogla učiniti.
Zapravo, jedina stvar. Možda joj je nešto dugovao. Zbog njenih
devojčica, sigurno - one su bile istinski nevine u svemu ovome - ali i
zbog...
Ovo je nepristojno ponašanje. Nikad ne bih pomislio da si u stanju da
uradiš tako nešto.
Ralf nije imao razloga da se oseća krivim zbog prekora iz usta
čoveka koji je silovao i ubio dete. Ali tako se osećao. Pomislio je na
fotografije s mesta zločina. Bile su tako gadne da poželite da ste slepi.
Pomislio je na granu zabijenu u dečakov mali rektum. Pomislio je na
krvavu mrlju na glatkom drvetu. Bilo je glatko zato što ga je šaka koja je
ostavila otisak na njemu, zabila tako jako da je zgulila koru.
Bil Samjuels je istakao dve proste stvari. Ralf se složio s njima, baš
kao i sudija Karter, kome se Samjuels obraćao za raznovrsne naloge.
Prvo, ovo je zicer. Nema smisla čekati kad već imamo sve što nam je
potrebno. Drugo, Teri bi mogao da otperja, ako mu daju vremena. Tada
će morati da ga pronađu pre nego što siluje i ubije nekog drugog
Frenka Patersona.
10
11
12
13
14
15
16
17
Posle hapšenja na bejzbol stadionu Ralf nije mogao da zaigra na kartu
dobrog i lošeg policajca. Stajao je naslonjen na zid sobe za saslušanja,
gledajući ispred sebe. Očekivao je još jedan optužujući pogled, ali ga je
Teri samo načas bezizražajno odmerio, pre nego što je usmerio pažnju
na Bila Samjuelsa, koji je seo u jednu od tri stolice na drugoj strani
stola.
Ralf je proučavao Samjuelsa. Bilo mu je sve jasnije kako se tako brzo
uspeo hijerarhijskom lestvicom. Okružni tužilac izgledao je suviše
mlado za svoj posao, dok su stajali s druge strane jednosmernog
ogledala. Pri suočenju sa silovateljem i ubicom Frenkija Patersona
izgledao je još mlađe, kao stažista koji je (verovatno nekom zabunom)
završio u sobi za saslušanje sa krupnim zločincem. Čak je i mali Alfalfin
čuperak na potiljku odgovarao ulozi koju je vešto igrao: neiskusnog
mladića, kome je jako drago što je na ovakvom mestu. Možete mi reći
sve, poručivale su njegove široke, ljubopitljive oči, zato što ću vam
verovati. Ovo mi je prvi put da igram u s krupnim igračima, i ne mogu
bolje od ovog.
„Zdravo, gospodine Mejtlande”, reče Samjuels. „Radim u kancelariji
okružnog tužioca.”
Dobar početak, pomislio je Ralf. Ti si okružni tužilac.
„Gubite vreme”, reče Teri. „Neću govoriti s vama pre dolaska mog
advokata. Mogu vam reći da vidim veliko suđenje zbog neosnovanog
hapšenja u vašoj budućnosti.”
„Shvatam da ste uznemireni. Na vašem mestu bi svako bio. Možda
možemo da završimo čitavu priču ovde i sada. Recite mi gde ste bili
kad je mali Paterson ubijen. To se desilo prošlog utorka, posle podne.
Ako ste bili na nekom drugom mestu...”
„Bio sam”, reče Teri, „ali ću o tome prvo razgovarati s mojim
advokatom. Zove se Hauard Gold. Želim da nasamo razgovaram s njim
kad dođe. Pretpostavljam da imam pravo na to? Pošto se smatram
nevinim dok se ne dokaže da sam kriv?”
Brzo se oporavio, pomislio je Ralf. Ni iskusni kriminalac ne bi mogao
bolje.
„Svakako da imate pravo na to”, reče Samjuels. „Ali, ako ništa niste
učinili...”
„Ne pokušavajte, gospodine Samjuelse. Niste me doveli ovamo zato
što ste fin momak.”
„U stvari, jesam”, iskreno će Samjuels. „Jednako sam zainteresovan
za otklanjanje greške kao i vi, ako je do nje došlo.”
„Kosa vam štrči pozadi”, reče Teri. „Mogli bismo nešto da uradimo
povodom toga. Ličite na Alfalfu, iz serije koju sam gledao u detinjstvu.”
Ralf je odoleo porivu da se nasmeje, ali mu se ugao usana izdajnički
trznuo.
Samjuels je počeo da gubi tlo pod nogama. Podigao je ruku da bi
ukrotio neposlušni čuperak. Poravnao se i odmah podigao.
„Jeste li sigurni da ne želite da ovo razjasnite?” Samjuels se nagnuo
napred. Iskreni izraz tužiočevog lica govorio je da Teri pravi veliku
grešku.
„Siguran sam”, reče Teri. „Kao što sam siguran za parnicu. Mislim
da nema para dovoljnih da nadoknade štetu koju ste mi vi, siroti
kučkini sinovi večeras pričinili - ne samo meni već i mojoj supruzi i
devojčicama - ali sam nameran da isteram tu stvar do kraja.”
Samjuels je još neko vreme ostao u istom položaju - nagnuo se
napred, s nevinim pogledom punim nade - i ustao. Nevini pogled je
nestao. „U redu. Dobro. Porazgovaraćete s vašim advokatom,
gospodine Mejtlande, to je vaše pravo. Neće biti ni audio ni video
snimaka. Navući ćemo zavese. Možda bismo mogli da večeras
raščistimo stvar, ako budete brzi. Imam rezervisan termin za golf, rano
ujutru.”
Činilo se da ga Teri nije dobro čuo. „Za golf?”
„Golf. To je igra u kojoj pokušavate da ubacite lopticu u rupu. Ne
igram je jako dobro, ali sam veoma dobar u ovoj igri, gospodine
Mejtlande. I kao što će vam cenjeni gospodin Gold reći, možemo da vas
zadržimo četrdeset osam časova, a da ne podignemo optužnicu protiv
vas. Nećemo vas držati toliko dugo. Izvešćemo vas pred sudiju, čilog i
bodrog, u ponedeljak rano ujutro, ako ovo razjasnimo. Vaše hapšenje
odjeknuće širom države. Izazvače dosta medijske pažnje. Siguran sam
da će vas fotografi snimiti s dobre strane.”
Samjuels je gotovo potrčao ka vratima kad je izrecitovao ono što je
smatrao završnom rečju (Ralf je mislio da ga Terijev komentar o
čuperku još peče). Teri je rekao: „Zdravo, Ralfe”, pre nego što je
Samjuels stigao da otvori vrata.
Ralf se okrenuo. Teri je izgledao pribrano, što je bilo izuzetno
postignuće u ovim okolnostima. A možda i nije. Zaista, hladne
sociopate ponekad pronađu takvu mirnoću posle prvobitnog šoka i
teraju još dugo. Ralf se susretao s njima.
„Neću govoriti o tome dok Haui ne dođe, ali želim da ti nešto
kažem.”
„Samo napred.” To je bio Samjuels. Pokušavao je da ne zvuči
previše nestrpljivo, ali mu se lice smrklo nakon onog što je Teri
izgovorio.
„Derek je bio najbolji banter2 kog sam ikad imao.”
„O, ne”, reče Ralf. Čuo je kako mu glas treperi od besa. Zaličio je na
vibrato. „Ne kreći tim putem. Ne želim da čujem ime svog sina iz tvojih
usta. Večeras ili ikada.”
Teri je klimnuo. „Razumem te zato što nisam hteo da budem
uhapšen ispred moje supruge i kćeri i hiljadu drugih ljudi, među kojima
je bilo mnogo komšija. Pusti priču o onom što ne želiš da čuješ. Slušaj
me makar jedan minut. Mislim da mi to duguješ, zato što si mi uradio
tako gadnu stvar.”
Ralf je otvorio vrata, ali ga je Samjuels uhvatio za ruku, odmahnuo
glavom i podigao pogled ka kameri u uglu, s malim crvenim svetlom.
Ralf je zatvorio vrata. Okrenuo se ka Teriju i prekrstio ruke na grudima.
Nešto mu je govorilo da će Terijevo vraćanje milog za drago zbog
javnog hapšenja boleti, ali je znao da Samjuels ima pravo. Uvek je bolje
da osumnjičeni govori, nego da ćuti do dolaska advokata. Zato što
jedna stvar obično vodi ka drugoj.
Teri je rekao: „Derek nije imao više od metar četrdeset pet do
metar i po u Ligi petlića. Odonda smo se videli. U stvari, pokušao sam
da ga nagovorim da prošle godine zaigra za Siti. U međuvremenu je
porastao još trinaest centimetara. Kladio bih se da će biti viši od tebe
kad završi srednju.”
Ralf je čekao.
„Bio je zelembać, ali se nikad nije bojao u prostoru za udarača.
Mnogo njih se boji, ali Derek bi stao pred dečacima koji su zamahivali i
bacali lopticu ne znajući gde ide. Udarila ga je nekoliko puta, ali se
nikad nije predavao.”
To je bila istina. Ralf je viđao modrice kad bi D. skinuo dres posle
nekih utakmica: na guzi, na butini, na ruci, na ramenu. Jednom je imao
savršeno crni i plavi krug na korenu vrata. Dženet je ludela zbog tih
povreda. Šlem koji je Derek nosio nije mogao da je uteši; zgrabila bi
Ralfa za ruku toliko jako da je pretila opasnost da će ga raskrvariti, kad
god bi D. stupio u prostor za udarača. Plašila se da će dečak pasti u
komu kad ga lopta udari između očiju. Ralf ju je uveravao da se to neće
desiti, ali mu je bilo drago, gotovo koliko i njoj kad je Derek shvatio da
više voli tenis. Teniske lopte su mekše.
Teri se nagnuo napred sa slabašnim osmehom.
„Tako mali dečak obično dobija mnogo šetnji3 - u stvari, tome sam
se nadao večeras, kad sam ostavio Trevora Majklsa da udara - ali Derek
nije dozvoljavao da ga prevare. Mahao je na sve - unutrašnje,
spoljašnje, one iznad glave ili one na zemlji. Neka deca počela su da ga
zovu Fijukalo Anderson. Taj nadimak je opstao. Neko vreme.”
„Veoma zanimljivo”, reče Samjuels, „ali zašto ne bismo
porazgovarali o Frenku Patersonu?”
Teri nije skidao pogled s Ralfa.
„Da skratim dugu priču. Naučio sam ga da bantuje kad sam video da
ne može da izbori šetnju. Mnogo dečaka njegovih godina - deset,
jedanaest - neće to da radi. Padne im na pamet, ali ne vole da spuste
palicu preko kućne baze, pogotovo protiv klinca koji zna da baca.
Stalno misle koliko će ih prsti boleti ako ih lopta udari po golim
šakama. Ne i Derek. Tvoj dečak je imao petlju od metar dužine. Sem
toga, zaista je znao da potrči. Često je osvajao bazu umesto da
ispadne.”
Ralf nije klimnuo niti je ičim pokazao da ga se ovo dotiče, ali je znao
o čemu Teri govori. Klicanjem je pozdravio veliki broj tih bantova i
gledao kako njegov klinac grabi duž linije, kao da mu kosa gori i plamen
zahvata guzu.
„Naučio sam ga držanju palice pod odgovarajućim uglovima”,
nastavio je Teri. Podigao je ruke da bi pokazao šta je radio. Još su bile
prljave od zemlje, verovatno od treninga za večerašnju utakmicu.
„Ugao ulevo, i loptica leti gore do linije treće baze. Ugao udesno, linija
prve baze. Ne guraj lopticu, to najčešće samo daje dobru priliku bacaču,
samo je malo muni u poslednjem deliću sekunde. Brzo je učio. Deca su
prestala da ga zovu Fijukalo. Dobio je novi nadimak. Kad bi u završnici
imali trkača nj. prvoj ili trećoj bazi, protivnici su znali da će je položiti -
nije bilo foliranja, spustio bi palicu preko baze čim bi bacač započeo
pokret. Klinci na klupi bi uglas povikali: ’Gurni je, Dereče, gurni je!’ I
Gavin i ja smo vikali s njima. I tako su ga zvali čitave prošle godine, kad
smo pobedili na okružnom. Gurni Je Anderson. Znaš li to?”
Ralf nije znao, možda zato što je to bila strogo timska stvar. Znao je
da je Derek mnogo izrastao tog leta. Češće se smejao i želeo da se druži
posle utakmica, umesto da krene ka automobilu, oborene glave.
„Većinu toga je sam uradio - vežbao je kao šašav dok nije naučio -
ali sam ga ja nagovorio da proba.” Zastao je i dodao, veoma tihim
glasom: „A ti si mi ovo uradio, pred očima čitavog grada.”
Ralf je naglo pocrveneo. Otvorio je usta da odgovori, ali ga je
Samjuels izveo napolje. Gotovo ga je vukao za sobom. Zastao je na
trenutak da bi se obratio uhapšeniku preko ramena. „Ralf ti nije ništa
uradio, Mejtlande. A nisam ni ja. Sam si kriv za sve što te je snašlo.”
Ponovo su stajali iza jednosmernog stakla. Samjuels je pitao Ralfa
da li je dobro.
„Dobro sam”, reče Ralf. Obrazi su mu još plamteli.
„Neki su pravi majstori kad treba da ti se zavuku pod kožu. To ti je
poznato, zar ne?”
„Jeste.”
„I znaš da je to učinio, zar ne? Nikad nisam imao ovako čvrst slučaj.”
To mi smeta, pomislio je Ralf. Ranije nije, ali mi sad smeta. Ne bi
trebalo, pošto Samjuels ima pravo, ali mi smeta.
„Jesi li video njegove šake?”, pitao je Ralf. „Jesi li ih video kad mi je
pokazivao kako je učio Dereka?”
„Jesam. Šta je s njima?”
„Nema dugi nokat na malom prstu”, reče Ralf. „Ni na jednoj ruci.”
Samjuels je slegnuo ramenima. „Znači da ga je skratio. Jesi li
siguran da ti je dobro?”
„Dobro mi je”, reče Ralf. „Samo...”
Vrata između kancelarija i pritvorskog krila su zazujala. Širom su se
otvorila. Kroz njih je prošao muškarac u odeći za nedeljno opuštanje
kod kuće - izbledelim farmerkama i TCU majici sa Superžabom na
prednjoj strani. Grabio je hodnikom s advokatskom aktovkom u
rukama.
„Zdravo, Bile”, rekao je. „I zdravo i tebi, detektive Andersone. Da li
bilo ko od vas želi da mi kaže zašto ste uhapsili čoveka godine 2015.
Flint Sitija? Je li to samo greška koju ćemo zajedno otkloniti, ili ste
jebeno pošandrcali?”
Hauard Gold je stigao.
18
19
20
Krv:
Nekoliko predmeta ispitano je zbog krvne grupe.
Prvi je grana korišćena za sodomiziranje žrtve, Frenka
Patersona, belog muškog deteta, od jedanaest godina. Ova grana je
približno dužine 56 cm i prečnika 7,5 om. Labava kora je oguljena
gotovo do polovine, verovatno zbog grubog rukovanja od strane
počinioca zločina (pogledajte priloženu fotografiju). Otisci prstiju
pronađeni su na glatkom delu grane; fotografisani su i predati
državnoj kriminalistici pre nego što mi je dokaze prosledio
detektiv Ralf Anderson (policija Flint Sitija) i policajac Junel Sablo
(Državna policijska stanica 7). Stoga potvrđujem da je lanac
dokaza neprekinut.
Krv na poslednjih trinaest centimetara grane je 0+, što
odgovara krvnoj grupi žrtve. Tu činjenicu potvrdio je Horas
Konoli, porodični lekar Frenka Patersona. Ima još mnogo tragova
0+ na grani, izazvanih fenomenom zvanim „povratno brizganje” ili
„uspinjanje”. Krv je verovatno pohrlila nagore dok je žrtva
seksualno zlostavljana. Razumno je pretpostaviti da je žrtvina krv
prisutna na koži i odeći izvršioca.
Na uzorku je pronađena i krv druge krvne grupe. AB+, mnogo
ređa (poseduje je 3% stanovništva). Verujem da je to krv
počinioca i pretpostavljam da je posekao ruku dok je baratao
granom, što je sigurno činio velikom snagom.
Velika količina 0+ krvi pronađena je na vozačkom sedištu,
volanu i upravljačkoj tabli ekonolajn kombija iz 2007. godine,
ostavljenog na parkiralištu za zaposlene, iza Šortijevog paba
(1124 Glavna ulica). I mrlje AB+ krvi pronađene su na volanu
kombija. Te uzorke dobio sam od Elmera Stentona i Ričarda
Spensera iz državnog kriminalističkog odeljenja. Stoga
potvrđujem da je lanac dokaza neprekinut.
Velika količina krvi 0+ grupe pronađena je na odeći (košulji,
pantalonama, čarapama, adidas patikama, boksericama), iz
subarua iz 2011. godine, ostavljenog pored pristana za čamce,
nedaleko od Puta 72 (zvanog i Old Fordž roud). Pronađena je i
mrlja AB+ krvi na levoj manžetni košulje. Prethodno pomenute
uzorke predali su mi Džon Korita (stanica 7) i Spenser iz DKO-a,
stoga potvrđujem da je lanac dokaza neprekinut. U subaruu dosad
nisu pronađeni tragovi AB+ krvi. Takva krv možda će biti nađena,
ali je moguće da su se ogrebotine koje je pretrpeo počinilac pri
izvršenju zločina zgrušale pre nego što je napustio subaru.
Moguće je da ih je povezao, iako su uzorci tako mali da mislim da
je to malo verovatno. To su u najboljem slučaju sitne posekotine.
Preporučujem da krvna grupa svih osumnjičenih bude što pre
identiflkovana, zbog relativne retkosti AB+.
DNK:
Veliki broj uzoraka čeka na DNK ispitivanje u Kep Sitiju. Rezultati
se pod uobičajenim okolnostima ne bi mogli dobiti nedeljama, ili
čak mesecima. Uzorci s mesta ovog zločina dobili su status „na
početku spiska za čekanje”, zbog ekstremne brutalnosti zločina i
uzrasta žrtve.
Najvažniji od njih je seme pronađeno na žrtvinim butinama i
zadnjici. Uzeti su i komadići kože s grane korišćene za
sodomiziranje malog Patersona. Tu su i uzorci krvi koje sam već
pomenuo. DNK izveštaj iz semena pronađenog na mestu zločina
trebalo bi da bude spreman za potencijalno poređenje iduće
nedelje. Narednik Stenton rekao mi je da bi izveštaj mogao biti
gotov i ranije, ali sam ja mnogo puta baratao DNK uzorcima. Na
osnovu tog iskustva, rekao bih da je sledeći petak verovatniji
datum, iako slučaj ima najveći prioritet.
Znam da ovo nije po protokolu, ali sam prinuđen da dopišem i
vlastito zapažanje. Baratao sam dokazima povezanim s velikim
brojem žrtava ubistva, ali je ovo bez konkurencije najgori zločin na
kom sam radio. Osoba koja je ovo učinila mora biti što pre
uhvaćena.
Dokument je diktiran u 23.00
Doktor Edvard Bogan
21
22
23
10
Kuc-kuc-kuc.
Merl Kasidi je isprva mislio da to čuje u snu, u nekoj od noćnih
mora u kojima se očuh spremao da ga isprebija. Ćelavi kopilan kuckao
je po kuhinjskom stolu, prvo člancima, a zatim čitavom pesnicom, dok
je postavljao pitanja koja su vodila ka večernjem batinanju: Gde si bio?
Zašto nosiš taj sat ako uvek kasniš na večeru? Zašto nikad ne pomažeš
majci? Zašto se trudiš da donosiš te knjige kući, ako nikad ne radiš jebeni
domaći? Majka bi ponekad pokušala da negoduje, ali bi je on ignorisao.
Odgurnuo bi je ako bi pokušala da interveniše. Pesnica koja je sve
jače lupala po stolu tada bi počela da ga udara.
Kuc-kuc-kuc.
Merl je otvorio oči da bi pobegao od sna. Imao je veoma malo
vremena da oseti ukus ironije. Bio je dve i po hiljade kilometara od tog
nasilničkog nitkova... a opet samo jedan san daleko. Nije se naspavao;
retko je spavao otkad je pobegao od kuče.
Kuc-kuc-kuc.
To je bio pajkan. Strpljivo je kuckao pendrekom po prozoru.
Mahnuo je slobodnom rukom: spusti staklo.
Merl na trenutak nije znao gde je. Setio se kad je pogledao kroz
šoferku na veliku prodavnicu s druge strane uglavnom praznog
parkirališta. El Paso. U El Pasu je. Bjuik koji je vozio uskoro će ostati
bez goriva, a on bez para. Parkirao se pored Volmart supercentra da bi
kratko odspavao. Nadao se da će ujutru smisliti sledeći korak. Samo
što ga sad verovatno neće biti.
Kuc-kuc-kuc.
Spustio je prozor. „Dobro jutro, policajče. Vozio sam do kasno u noć
i stao da bih malo odspavao. Mislio sam da nikom neće smetati ako
malo odremam ovde. Izvinjavam se ako sam pogrešio.”
„Hm-hmm, to je za svaku pohvalu”, reče pandur. Merl se ponadao
kad se pajkan nasmejao. To je bio prijateljski osmeh. „Mnogo ljudi to
radi. Samo što ne izgledaju kao četrnaestogodišnjaci.”
„Imam osamnaest, samo sam sitan za svoje godine.” Stigao ga je
neizmerni umor, koji nije imao nikakve veze s neispavanošću u
proteklih nekoliko nedelja.
„Hm-hmm, a mene ljudi stalno mešaju s Tomom Henksom. Neki su
mi tražili autogram. Da vidim tvoju dozvolu i saobraćajnu.”
Odlučio se za još jedan napor, slabašan kao poslednji trzaj
mrtvačkog stopala. „Ostale su u kaputu. Neko mi ga je ukrao dok sam
bio u toaletu. To se desilo u Mekdonaldsu.”
„Hm-hmm, hm-hmmm, u redu. A odakle si?”
„Iz Finiksa”, neubedljivo će Merl.
„Hm-hmm, pa zašto onda imaš tablice iz Oklahome na ovoj
lepotici?”
Merl je ćutao. Ponestalo mu je odgovora.
„Izađi iz auta, sinko. I drži ruke tako da mogu da ih vidim, iako
izgledaš opasno kao žuto psetance koje kaki u kišnoj oluji.”
Merl je izašao iz auta, pomiren sa sudbinom. Bilo je dobro dok je
trajalo. Trebalo je da bude upecan desetak puta otkad je napustio kuću
krajem aprila, ali nije. Sad je upecan, pa šta? Kuda je krenuo? Nigde.
Bilo gde. Što dalje od ćelavog kopilana.
„Kako se zoveš, klinac?”
„Merl Kasidi. Merl je skraćenica od Merlin.”
Nekoliko ljudi ih je posmatralo, na putu ka
dvadesetčetvoročasovnim čudesima Volmarta.
„Baš kao čarobnjak, hm-hmm. Dobro. Imaš li neku legitimaciju,
Merle?”
Posegnuo je u zadnji džep i izvadio jeftini novčanik od iskrzane
jelenske kože, mamin poklon za osmi rođendan. Tada je bilo samo njih
dvoje, i svet je imao nekog smisla. U novčaniku je bila jedna novčanica
od pet i dve od jedan dolar. Iz odeljka u kom je čuvao nekoliko majčinih
fotografija izvadio je plastificiranu karticu s fotografijom.
„Religiozna omladinska grupa Pokipsija”, glasno je razmišljao
pajkan. „Jesi li iz Njujorka?”
„Da, gospodine.” Ono gospodine očuh mu je batinama uterao u
glavu.
„Jesi li odande?”
„Ne, gospodine, iz okoline sam. Iz malog grada Spajtenkila. To znači
’jezero s virom’. Tako mi je majka rekla.”
„Hm-hmm, u redu, zanimljivo. Čovek svakoga dana nauči nešto
novo. Koliko dugo si u bekstvu, Merle?”
„Nešto duže od tri meseca.”
„I ko te je naučio da voziš?”
„Ujka Dejv. Uglavnom u seoskim predelima. Dobro vozim. Svejedno
mi je da li je običan ili automatski menjač. Ujka Dejv je umro od
srčanog udara.”
Pajkan je razmišljao, kuckajući noktom po plastificiranoj kartici. To
više nije bilo kuc-kuc-kuc, već tik-tik-tik. Merlu se dopadao. Makar
dosad.
„Dobar si vozač, hm-hmm. Morao si da budeš kad si od Njujorka
stigao do ove prašnjave, pogranične vukojebine. Koliko automobila si
ukrao, Merle?”
„Tri. Ne, četiri. Ovaj je četvrti. 1 prvi je bio kombi. Ukrao sam ga od
suseda, malo dalje niz drum.”
„Četiri”, reče pandur. Razmišljao je o štrokavom detetu koje je
stajalo pred njim. „I kako si finansirao safari na jug, Merle?”
„Hm?”
„Kako si jeo? Gde si spavao?”
„Uglavnom sam spavao u onom što sam vozio. I krao sam.” Oborio
je glavu. „Uglavnom iz damskih tašni. Ponekad me ne bi videle, ali, kad
bi me videle... brzo trčim.” Rasplakao se. Prilično je plakao na onom što
je pajkan nazvao safarijem na jug, uglavnom noću, ali te suze nisu
donosile pravo olakšanje. Ove jesu. Nije znao zašto, niti je mario.
„Tri meseca, četiri automobila”, reče pajkan. Nastavljao je da kucka
po Merlovoj crkvenoj legitimaciji. „Od čega si bežao, klinac?”
„Od očuha. Pobeći ću opet, prvom prilikom, ako me pošaljete nazad
tom kučkinom sinu.”
„Hm-hmm, hm-hmm, počinjem da shvatam. I koliko zaista imaš
godina, Merle?”
„Dvanaest. Sledećeg meseca napuniću trinaest.”
„Dvanaest. Ne mogu da verujem. Pođi sa mnom, Merle. Da vidimo
šta ćemo s tobom.”
Dok je čekao na nekog iz socijalne službe u pajkanskoj stanici na
Aveniji Harison, Merl Kasidi je fotografisan i otrebljen od vašaka. Uzeti
su mu i otiske prstiju. Ubačeni su u sistem. To je bio rutinski postupak.
11
12
Fred i Oli stigli su u čekaonicu hitne, u Bolnici Mersi, malo pre nego što
je subota uveče postala nedelja ujutru, samo tri minuta posle
ambulantnih kola koja su dovezla Arlin Paterson. Velika prostorija je u
to doba bila puna izubijanih i okrvavljenih, pijanih, onih koji kukaju,
plaču i krkljaju. Hitna služba u Mersiju je, kao i većina sličnih, u subotu
uveče vrvela. Čekaonica se u nedelju ujutru oko devet gotovo
ispraznila. Neki čovek je držao improvizovani zavoj na krvavoj ruci.
Neka žena je sedela s detetom, koje je gorelo od temperature, u krilu.
Gledali su lutkarsku emisiju na televizoru visoko u uglu. Tinejdžerka s
rastresitom kosom sedela je zabačene glave i zatvorenih očiju, s
rukama na grudima.
U čekaonici su bili i oni. Ostaci porodice Paterson. Fred je zatvorio
oči i utonuo u san oko šest, ali je Oli samo sedeo, zureći u lift koji je
progutao majku, siguran da će ona umreti ako zadrema. „Zar ne
mogoste jedan čas postražiti sa mnom?” pitao je Isus Petra. I to je bilo
veoma dobro pitanje, na koje niste mogli da odgovorite.
Vrata lifta su se otvorila u devet i deset. Iz njega je izašao doktor s
kojim su kratko porazgovarali po dolasku. Nosio je plavu odeću i plavu
hiruršku kapu, s mrljama od znoja, ukrašenu razigranim crvenim
srcima. Izgledao je veoma umorno. Malčice je uzmakao kad ih je
ugledao, kao da bi se najradije povukao. Oli je shvatio, čim je video taj
nevoljni trzaj.
Poželeo je da ostavi oca da prespava prvi udar loših vesti, ali bi to
bila greška. Tata je naposletku poznavao i voleo duže no što je on bio
živ.
„Uh!”, reče Fred. Uspravio se na stolici, kad ga je Oli prodrmao. „Šta
je bilo?”
Tada je video doktora, koji je skinuo kapu i otkrio znojavu, smeđu
kosu. „Gospodo, žao mi je što moram da vam kažem da je gospođa
Paterson preminula. Dali smo sve od sebe da je spasemo. Isprva sam
mislio da ćemo imati uspeha, ali je šteta jednostavno bila prevelika. Još
jednom vam kažem da mi je jako, jako žao.”
Fred ga je posmatrao u neverici. Zatim je urliknuo. Devojka s
rastresitom kosom otvorila je oči. Zagledala se u njega. Bolesna bebica
zgrčila se u majčinom krilu.
Žao mi je, pomislio je Gli. To je parola dana. Prošle nedelje smo bili
porodica, sad smo ostali samo tata i ja. Pravi izraz za to je: Žao mi je. I
jedini, pošto drugih nema.
Fred je ridao s rukama preko lica. Oli ga je uhvatio za ruke i stisnuo.
13
Marsi je, posle ručka koji su devojčice i ona jedva pipnule, otišla u
spavaću sobu da istraži Terijevu stranu plakara. Bio je polovina
partnerstva, ali je njegova odeća zauzimala samo četvrtinu mesta u
plakaru. Bio je profesor engleskog, trener bejzbola i fudbala, skupljač
sredstava, kad bi se za njima ukazala potreba - što će reći neprestano -
suprug i otac. Bio je dobar u svim pomenutim poslovima, ali je samo
podučavanje donosilo novac, što znači da nije imao mnogo elegantne
odeće. Plavo odelo bilo je najbolje. Isticalo je boju njegovih očiju, ali se
na njemu videlo da je dugo nošeno i nijedan znalac muške mode ne bi
rekao da je prestižne marke. Radilo se o četiri godine staroj konfekciji.
S uzdahom ga je izvadila iz plakara. Odabrala je belu košulju i
tamnoplavu kravatu. Pakovala ih je u torbu za odelo kad se oglasilo
zvono na ulaznim vratima.
To je bio Haui, u mnogo boljem odelu od onog koje je upravo
spakovala. Užurbano je zagrlio devojčice i poljubio Marsi u obraz.
„Hoćeš li da dovedeš tatu kući?”, pitala je Grejsi.
„Ne danas, ali uskoro”, rekao je kad je uzeo torbu za odelo. „Gde su
cipele, Marsi?”
„O, bože”, rekla je. „Baš sam kreten.”
Crne će biti dobre, ali će morati da ih izglanca. Nije imala vremena
za to. Stavila ih je u kesu i požurila u dnevnu sobu. „U redu, spremna
sam.”
„Dobro je. Žustro koračaj i ne obraćaj pažnju na kojote. Devojke,
zaključajte vrata dok se mama ne vrati i ne odgovarajte na telefonske
pozive ako ne prepoznate broj. Jeste li me razumele?”
„Bićemo dobro”, rekla je Sara. Nije izgledala dobro, baš kao ni njena
sestra. Marsi se pitala da li devojčice njihovog uzrasta mogu da preko
noći izgube na težini. Sigurno ne mogu.
„Hajdemo”, reče Haui. Zvučao je veselo.
Izašli su iz kuće. Haui je nosio odelo, a Marsi cipele. Novinari su se
sjatili na rubu travnjaka. Gospođo Mejtland, jeste li razgovarali sa
suprugom? Šta vam je policija rekla? Gospodine Golde, je li Teri Mejtland
odgovorio na optužbe? Hoćete li tražiti kauciju?
„Nemamo šta da izjavimo u ovom trenutku”, reče Haui, kamenog
lica. Dopratio je Marsi do džipa kroz zaslepljujuće televizijsko
osvetljenje (savršeno nepotrebno ovog blistavog julskog dana,
pomislila je Marsi). Haui je na kraju prilaznog puta spustio staklo da bi
porazgovarao s jednim od dva pajkana na dužnosti. „Devojčice su
unutra. Niko ne smeđa ih uznemirava, je l’ jasno?”
Nisu odgovorili. Samo su odmerili Hauija na ravnodušan ili
neprijateljski način. Marsi nije mogla da proceni koji je u pitanju, ali je
naginjala ka ovom drugom.
Radost i olakšanje koje je osetila kad je odgledala snimak - bog nek
blagoslovi Kanal 81 - nisu je napuštali, ali su televizijska vozila i
novinari s mikrofonima još dežurali ispred kuće. Teri je još bio zatočen
- „u okružnom”, kako ga je Haui zvao. To je bila užasavajuća fraza,
slična stihu iz kantri pesme. Nepoznati ljudi pretražili su im kuću i
odneli sve što su hteli. Drvena lica policajaca i odsustvo reakcije
verovatno su joj najteže padali. Potresli su je mnogo više od
televizijskog osvetljenja i napadnih pitanja. Džinovska mašina
progutala je njihovu porodicu. Haui je rekao da će se izvući
nepovređeni, ali se to još nije desilo.
Ne, ne još.
14
16
17
18
19
20
16. jul
18-20. jul
3
Nedugo posle ponoći (otprilike kad je poslednji pripadnik porodice
Paterson učio kako da napravi čvor za vešanje, pomoću Vikipedije),
Marsi Mejtland se probudila zbog vriske iz spavaće sobe starije kćerke.
Isprva je čula samo Grejs - mama uvek zna - ali joj se Sara pridružila, u
nepodnošljivoj dvoglasnoj harmoniji. To im je bila prva noć izvan
roditeljske spavaće sobe. Deca su, naravno, spavala zajedno. Mislila je
da će tako biti još neko vreme. Što je bilo u redu.
Vrisci nisu bili u redu.
Marsi se nije sećala trčanja niz hodnik do Sarine spavaće sobe.
Sećala se samo da je ustala iz kreveta i zastala na otvorenim vratima
Sarine sobe. Gledala je kćerke kako ukočeno sede u krevetu, grleći se
pod svetlošću punog julskog meseca, koja je navirala kroz prozor.
„Šta je bilo?”, pitala je, dok je pogledom tragala za uljezom. Isprva je
mislila da on (sigurno se radilo o muškarcu) čuči u uglu, ali je to bila
samo gomila odbačenih džempera, majica i patika.
„To je bila ona!”, kriknula je Sara. „To je bila Grejs! Rekla je da je
videla čoveka! Bože, mama, tako me je uplašila!”
Marsi je sela na krevet. Uzela je mlađu kćerku iz Sarinog naručja u
svoje. Još se osvrtala. Je li u ormanu? Mogao bi biti. Harmonika vrata
bila su zatvorena. Mogao je da se tamo sakrije, kad je čuo da dolazi. Ili
je ispod kreveta? Svi strahovi iz detinjstva su oživeli. Čekala je da je
ruka ščepa za članak. U drugoj će biti nož.
„Grejs? Grejsi? Koga si videla? Gde je bio?”
Grejs nije mogla da odgovori od plača, ali je pokazala na prozor.
Marsi mu je prišla. Strahovala je da će je kolena izdati pri svakom
koraku. Da li policija još nadzire kuću? Haui je rekao da će neko vreme
redovno prolaziti pored nje, ali to nije isto što i stalno prisustvo. Sem
toga, prozor Sarine spavaće sobe - prozori na svim spavaćim sobama -
gledali su na zadnje dvorište ili na ono između njih i Gandersonovih.
Komšije su bile na odmoru.
Prozor je bio zaključan. Dvorište - svaka vlat trave bacala je sen na
mesečini - bilo je prazno.
Vratila se u krevet, sela i pomazila Grejs po glavi, vlažnoj od znoja.
„Saro! Jesi li išta videla?”
„Ja...” Sara je razmišljala. Još je držala Grejs, koja je jecala. „Nisam.
Možda sam mislila da jesam, samo na sekundu, ali je to bilo zbog njene
vriske. ’Čovek, čovek’ Nikog nije bilo.” Grejsi je rekla: „Nije bilo nikoga,
Grejs. Zaista.”
„Ružno si sanjala, dušo”, reče Marsi. Razmišljala je. To je verovatno
prvi u nizu loših snova.
„Bio je tamo”, prošaptala je Grejsi.
„U tom slučaju je lebdeo”, reče Sara. Govorila je sa zadivljujućom
razložnošću za nekog ko se pre nekoliko minuta probudio od straha.
„Znaš, mi smo na prvom spratu.”
„Baš me briga. Videla sam ga. Imao je kratku, crnu kosu. Stajao je.
Lice mu je bilo mlohavo, kao da je od plastelina. Imao je slamu umesto
očiju.”
„To je bila noćna mora”, pribrano će Sara, kao da želi da što pre
stavi tačku na tu priču.
„Pođite za mnom”, reče Marsi. Tragala je za istim pribranim tonom.
„Ostatak noći prespavaćete kod mene.”
Krenule su za njom bez negodovanja. Pet minuta kasnije ih je
ušuškala. Ležale su levo i desno od nje. Desetogodišnja Grejsi je ponovo
zaspala. „Mama?”, prošaptala je Sara.
„Šta je bilo, dušo?”
„Strah me je od tatinog pogreba.”
„Baš kao i mene.”
„Ne želim da idem, baš kao ni Grejs.”
„To znači da nas je tri, draga moja. Ipak ćemo ići. Bićemo hrabre.
Tata bi to hteo.”
„Toliko mi nedostaje da ne mogu da mislim ni na šta drugo.”
Marsi je nežno poljubila blago udubljenje na ćerkinoj slepoočnici.
„Spavaj, dušo.”
Sara ju je posle izvesnog vremena poslušala. Marsi je ležala između
kćerki. Posmatrala je tavanicu i razmišljala o Grejs koja se okreće ka
prozoru, u snu koji je tako stvaran da je mislila da je budna.
Imao je slamu umesto očiju.
Nedugo posle tri ujutru (otprilike kad je Fred Paterson otišao u zadnje
dvorište s hoklicom iz dnevne sobe u levoj ruci i konopcem za vešanje
preko desnog ramena), Dženet Anderson se probudila da bi piškila.
Druga strana kreveta bila je prazna. Obavila je svoj poslić i sišla u
prizemlje. Pronašla je Ralfa u njegovoj fotelji. Zurio je u ekran ugašenog
televizora. Osmotrila ga je okom supruge i zaključila da je smršao posle
pronalaženja tela Frenka Patersona.
Nežno mu je spustila ruku na rame.
Nije se osvrnuo. „Bil Samjuels je rekao nešto što mi ne da mira.”
„Šta ti je rekao?”
„Problem je u tome što ne znam. To je kao kad ti reč zapne navrh
jezika.”
„Ima li neke veze s dečakom koji je ukrao kombi?”
Ralf joj je prepričao razgovor sa Samjuelsom dok su ležali u krevetu,
pre nego što su ugasili svetlo. Nije to učinio zato što se radilo o
značajnim podacima, već zato što je dvanaestogodišnjak prešao
razdaljinu od države Njujork do El Pasa u nekoliko ukradenih vozila,
što je bilo čudesno ostvarenje. Možda ne čudesno u stilu časopisa Fejt,
ali ipak veoma upečatljivo. Sigurno je mnogo mrzeo očuha, rekla je
Džini, pre nego što je ugasila svetlo.
„Mislim da ima neke veze s dečakom”, oglasio se Ralf. „U tom
kombiju bio je komad papira. Hteo sam da ga proverim, ali sam
zaboravio u haosu koji je nastao. Mislim da ti ga nisam pomenuo.”
Osmehnula se i prošla rukom kroz njegovu kosu, koja se - baš kao i
telo ispod pidžame - nekako proredila u odnosu na proleće. „Jesi. Rekao
si da je možda komad jelovnika restorana brze hrane.”
„Prilično sam siguran da je među dokazima.”
„I to si mi rekao, srculence.”
„Možda ću sutra svratiti do stanice da bih ga pogledao. Možda će mi
to pomoći da se setim onog što mi je Bili rekao.”
„Mislim da je to dobra ideja. Vreme je da prestaneš da mozgaš i
nešto učiniš. Znaš, ponovo sam pročitala Poovu priču. Pripovedač kaže
da je bio glavni u školi. Tada je došao drugi dečak, istog imena.”
Ralf je uhvatio za ruku. Odsutno ju je poljubio. „Priča ima smisla.
Vilijam Vilson nije uobičajeno ime kao Džo Smit, možda, ali nije ni
Zbignjev Brežinski.”
„Da, ali je pripovedač otkrio da su rođeni istog datuma, i da nose
sličnu odeću. Još gore je što su izgledom podsećali jedan na drugog.
Ljudi su ih stalno mešali. Zvuči li ti to poznato?”
„Da.”
„Pa, Vilijam Vilson Broj Jedan sretao je Vilijama Vilsona Broj Dva, i ti
susreti bi se uvek loše završili za Broja Jedan, koji se odao kriminalu. Za
tu svoju odluku je krivio Broja Dva. Da li me slušaš?”
„Mislim da sam prilično pažljiv, s obzirom na to da je tri i petnaest
ujutru.”
„Pa, Vilijam Vilson Broj Jedan na kraju probada Vilijama Vilsona
Broj Dva mačem, samo da bi shvatio da je probo samog sebe, kad se
pogledao u ogledalu.”
„Zato što drugi Vilijam Vilson nikada nije postojao.”
„Ali jeste. Mnogo ljudi ga je videlo. Vilijam Vilson Broj Jedan je na
kraju postao žrtva halucinacije i počinio samoubistvo. Pretpostavljam
zato što više nije mogao da podnese pomisao o dvojniku.”
Očekivala je da će se namrštiti, ali je on klimnuo. „Dobro, to ima
smisla. To je uistinu prilično prokleto dobra psihologija. Pogotovo za...
koje doba? Sredinu devetnaestog veka?”
„Tako nešto, da. U koledžu sam odslušala predmet Američka gotika.
Pročitali smo mnogo Poovih priča, uključujući i ovu. Profesor je rekao
da ljudi greše kad misle da je Po pisao fantastične priče o
natprirodnom. Pisao je realistične pripovesti o nenormalnoj
psihologiji.”
„Ali pre otisaka prstiju i DNK”, sa osmehom će Ralf. „Hajdemo u
krevet. Mislim da ću sad moći da zaspim.”
Zadržala ga je. „Nešto ću te pitati, mužu moj. Verovatno zato što je
kasno i zato što smo sami. Niko neće čuti ako počneš da se smeješ, ali
molim te, nemoj, zato što ćeš me rastužiti.”
„Neću se smejati.”
„Možda hoćeš.”
„Neću.”
„Ispričao si mi Bilijevu priču o otiscima stopala u pesku koji naglo
prestaju. I ispričao si mi svoju priču o crvima koji su se nekako uvukli u
dinju, ali ste obojica govorili u metaforama. Baš kao što su Poove priče
metafore za podeljenu ličnost... ili je tako govorio moj profesor na
koledžu. Ali šta ostaje kad se rešiš metafora?”
„Ne znam.”
„Neobjašnjivo”, rekla je. „Stoga je moje pitanje prilično jednostavno.
Šta ako je jedini odgovor na zagonetku o dva Terija natprirodan?”
Nije se nasmejao. Nije osećao nikakav poriv za smehom. Bilo je
prekasno ili prerano za smeh. Previše ovo ili ono. „Ne verujem u
natprirodno, niti u duhove, anđele, ili božansku prirodu Isusa Krista.
Idem u crkvu, naravno, ali samo zato što je to mirno mesto u kom
ponekad mogu da oslušnem sebe. Takođe i zato što se to očekuje od
mene. Mislim da i ti zato ideš tamo. Ili zbog Dereka.”
„Volela bih da verujem u Boga”, rekla je, „zato što ne bih želela da
verujem da tek tako nestajemo, iako bi to uravnotežilo jednačinu -
pošto dolazimo iz tame, logično je pretpostaviti da ćemo se vratiti u
nju. Ali verujem u zvezde i u beskrajnost vaseljene. U Veliko Tamo
Negde. Ovde dole verujem da postoji mnogo vaseljena u svakoj šaci
peska, zato što je beskraj dvosmerna ulica. Verujem da postoji još
deset misli u mojoj glavi iza svake koje sam svesna. Verujem u vlastitu
svest i podsvest, iako ne znam šta su. I verujem u ono što je Artur
Konan Doji rekao kroz usta Šerloka Holmsa: ’Kad odstranite nemoguće,
ono što ostane, koliko god bilo neverovatno, mora biti istinito.’”
„Zar taj tip nije verovao u vile?” pitao je Ralf.
Uzdahnula je. „Hajdemo gore da budemo nevaljali. Posle toga ćemo
možda zaspati.”
Ralf je krenuo na sprat s dovoljno elana, ali je čak i dok su vodili
ljubav (izuzev u trenutku vrhunca, kad su sve misli zbrisane)
razmišljao o Dojlovoj maksimi. Bila je pametna. Logična. Ali može li se
preinačiti u Kad odstranite prirodno, ono što ostaje mora biti
natprirodno? Ne. Nije mogao da veruje u objašnjenje koje prekoračuje
pravila prirodnog sveta, ne samo kao policijski detektiv već i kao
čovek. Frenka Patersona ubila je stvarna osoba, a ne utvara iz stripa. Pa
šta ostaje, bez obzira kako neverovatno bilo? Samo jedna stvar. Frenka
Patersona je ubio sada pokojni Teri Mejtland.
10
Sara i Grejs su, do deset sati tog petka ujutru, stigle do albuma A Hard
Day’s Night. Marsi je pomislila da će izgubiti razum.
Devojčice su pronašle Terijev gramofon - uveravao je Marsi da ga je
pazario za džabe na Ibeju - u garaži radionice, zajedno sa zbirkom
albuma Bitlsa. Odnele su gramofon i albume u Grejsinu sobu i počele s
Meet The Beatles! „Pustićemo ih sve”, rekla je Sara majci. „U znak
sećanja na tatu. Ako je to u redu.”
Marsi im je rekla da je to u redu. Šta je mogla da im kaže kad su
izgledale tako bledo, i ozbiljno, s očima uokvirenim crvenilom? Samo
što nije znala koliko teško će je te pesme pogoditi. Devojčice su ih
znale, naravno; gramofon se stalno vrteo kad je Teri bio u garaži,
ispunjavajući radionicu zvucima britanske invazije. Bio je zamalo
prekasno rođen da bi ih čuo iz prve ruke. Uprkos tome ih je voleo.
Serčerse, Zombize, Dejv Klark fajv, Kinkse, Tirekse i - naravno - Bitlse.
Njih je voleo najviše.
Curice su volele te bendove i pesme zato što ih je otac voleo, ali
pratio ih je čitav emocionalni spektar o kom ništa nisu znale. Nisu
slušale „I Call Your Name”, mazeći se na zadnjem sedištu automobila
Terijevog oca, nisu osećale njegove usne na vratu, i ruke ispod
džempera. Nisu slušale „Can’t Buy Me Love”, pesmu koja se sad orila sa
sprata, dok su sedele na kauču prvog stana u kom su živeli zajedno,
držeći se za ruke. i gledajući A Hard Day’s Night na ulubljenom videu
koji su pazarili na rasprodaji za dvadeset dolara. Mladići iz Fantastične
četvorke blesavih su se u crnobelom filmu. Marsi je znala da će se udati
za mladića koji je sedeo pored nje, iako on to nije znao. Da li je Džon
Lenon već bio mrtav kad su gledali tu staru kasetu? Ubijen je na ulici,
baš kao njen suprug?
Nije znala, nije mogla da se seti. Znala je samo da su ona, Sara i
Grejs pregurale pogreb s besprekornim dostojanstvom. Označio je
početak života samohrane majke (auh, ta grozna fraza); Ludela je od
tuge, slušajući vesele taktove. Svaki usklađeni vokal, svaki pametni rif
Džordža Harisona, otvarali su novu ranu. Dva puta se dizala sa svog
mesta za kuhinjskim stolom, sa šoljom hladne kafe pred sobom. Dva
puta je stigla do podnožja stepenica i udahnula vazduh da bi povikala:
„Dosta! Isključite gaf, i dva puta se vratila u kuhinju. I one su tugovale.
Odšetala je do fioke s posuđem kad je po treći put ustala. Izvukla ju
je do kraja. Mislila je da tamo neće biti ničega, ali je napipala paklicu
vinstona. U njoj je pronašla tri cigarete. Ne, četiri - jedna se sakrila
sasvim pozadi. Nije pušila od petog rođendana mlađe ćerke, kad je
dobila napad kašlja, dok je pravila fil za Grejsinu tortu. Zakida se da će
zauvek prestati. Nije bacila poslednje vojnike raka u vatru, već ih je
gurnula u fioku s escajgom, kao da je neki mračni i dalekovidi deo nje
znao da će joj jednom zatrebati.
Stare su pet godina i đavolski ustajale. Verovatno ćeš kašljati, dok se
ne onesvestiš.
Dobro je. To će joj dobro doći.
Izvukla je jednu iz paklice, nestrpljiva da je zapali. Pušači nikad ne
prestaju, samo pauziraju, pomislila je. Prišla je stepenicama i nakrivila
glavu. „And I Love Her” je prešla u „Tell Me Why” (večito pitanje).
Zamišljala je kako njene curice sede na Grejsinom krevetu i ćutke
slušaju. Možda se drže za ruke. Pričešćuju se tatom. Neki albumi su
kupljeni u radnji Vratimo kazaljke u Kep Sitiju, a neki preko interneta. I
jedne i druge držao je rukama, kojima je nekad držao kćerke.
Prišla je maloj peći na drugom kraju sobe, koju su palili u
najhladnijim zimskim noćima. Naslepo je posegnula za kutijom šibica
na obližnjoj polici, zato što su na njoj bile fotografije koje sad nije
mogla da gleda. Možda će moći za mesec dana, a možda nikada. Koliko
će joj trebati vremena da se oporavi od prve, najsirovije etape žalosti?
Mogla je pronađe prilično tačan odgovor na internetu, ali se plašila da
ga potraži.
Novinari su se makar raspršili posle pogreba. Požurili su u Kep Siti,
da prate svežiji politički skandal. Neće morati da rizikuje s pušenjem
na zadnjoj verandi, gde su devojčice kroz prozor mogle da vide njen
povratak starom poroku. Ili u garaži, gde bi mogle namirisati dim, ako
siđu po novu porciju longplejki.
Otvorila je ulazna vrata i ugledala Ralfa Andersona, s podignutom
rukom. Spremao se da pokuca.
11
12
Marsi je drhtala s druge strane vrata. Kolena su joj popuštala. Uspela je
da stigne do klupe pored vrata, na kojoj su sedeli dok su skidali čizme i
blatnjave cipele. Na spratu je ubijeni Bitls pevao o svim stvarima koje
će raditi kad se vrati kući. Pogledala je cigaretu među prstima, kao da
ne zna kako je tamo dospela. Pokidala ju je napola i gurnula komade u
džep kućne haljine (bila je Terijeva). Spasao me je od ponovnog
petljanja s tim sranjem, ako ništa drugo, pomislila je. Možda bi trebalo
da mu zahvalim pismenim putem.
Kad samo pomisli da je imao petlje da dođe na njena vrata, nakon
što se obrušio na njenu porodicu s kuglom za rušenje i nije stao dok ih
nije ostavio usred gomile šuta. Koliko okrutnosti je bilo u njegovoj
odluci da stane pred nju. Samo...
Ako nije, onaj koje to učinio još je tamo negde.
I kako će izaći s tim na kraj, kad nije imala snage da ode na internet
i pronađe podatke o dužini trajanja prve faze žalosti? I zašto bi trebalo
da išta uradi? Zašto bi to bila njena dužnost? Policija je uhvatila
pogrešnog čoveka. Tvrdoglavo su istrajavali u toj grešci i posle provere
Terijevog alibija, iako su znali da je čvrst kao Gibraltar. Nek pronađu
pravog ubicu, ako imaju petlje da se time pozabave. Njen posao je da
pregura današnji dan a da ne poludi, i da zatim - u nekoj budućnosti o
kojoj nije mogla ni da razmišlja - smisli šta će da učini u svom životu.
Da li bi trebalo da živi u gradu, u kom polovina žitelja veruje da je čovek
koji je ubio njenog muža bio nadahnut proviđenjem? Da li bi trebalo da
osudi svoje kćerke na boravak u ljudožderskoj sredini poznatoj kao
srednja škola, u kojoj je i nošenje pogrešnih patika moglo da ih izloži
podsmehu i ostrakizmu?
Dobro je učinila kad je oterala Andersona s kućnog praga. Nije mogla
da ga primi u kuću. Da, osetila je iskrenost u njegovom glasu - makar je
mislila da jeste - ali kako je mogla da ga pusti u kuću, posle onog stoje
uradio?
Ako nije, onaj koji je to učinio...
„Umukni”, prošaptala je sebi. „Samo umukni, molim te, umukni.”
...još je tamo negde.
I šta ako ponovo to učini?
13
Većina imućnijih građana Flint Sitija mislila je da je Hauard Gold rođen
u bogatoj ili u najmanju ruku dobrostojećoj porodici. Nije se nimalo
stideo skromne polazne životne pozicije, ali se nije trudio da suzbije te
pogrešne predstave. Bio je sin nomadskog nadničara, po potrebi
stočara i povremenog jahača rodea, koji je putovao po jugozapadu u
prikolici sa ženom i dva sina, Hauardom i Edvardom. Hauard je
sopstvenim snagama završio koledž i pomogao Ediju da stekne
diplomu. Pomagao je penzionisanim roditeljima (Endru Gold nije
uštedeo ni cvonjka), i opet živeo u izobilju.
Bio je član Rotari i Roling Hil kantri kluba. Vodio je važne klijente na
večeru u najbolje restorane u Flint Sitiju (postojala su dva) i podržavao
desetak dobrotvornih organizacija, uključujući i sportske terene u
Parku Estel Barga. Naručivao je najbolja vina i slao raskošne božićne
„hari i dejvid” poklon-pakete najkrupnijim klijentima. Ipak je, kad bi bio
sam u kancelariji, kao ovog petka posle podne, najviše voleo da jede
ono što je mazisao u detinjstvu, na drumu između Huta, Oklahome i
Holera, Nevada, i natrag, slušajući Klinta Bleka na radiju i učeći lekcije
pored majke, kad nije pohađao neku školu. Pretpostavljao je da će
njegova žučna kesa jednog dana staviti tačku na usamljeničke, mašću
natopljene obroke, ali je doterao do šezdeset i neke a da se ona nije
oglasila. Bog nek blagoslovi nasledni faktor. Telefon je zazvonio dok je
jeo sendvič s jajetom, s dosta majoneza i krompirića, napravljenih po
njegovom ukusu, prženih dok nisu pocrneli i preplavljenih kečapom.
Na rubu stola čekao ga je komad pite od jabuka, s kuglom sladoleda
koja se topila na vrhu.
„Hauard Gold.”
„Marsi ovde, Haui. Ralf Anderson me je jutros posetio.”
Advokat se namrštio. „Zakucao je na tvoja vrata? Nema on šta da
traži kod tebe. Na administrativnom je odsustvu. Neko vreme neće biti
aktivni policajac, ako uopšte odluči da se vrati na posao. Hoćeš li da
pozovem šefa Gelera i da opletem po njemu?”
„Ne. Zatvorila sam mu vrata ispred nosa.”
„Svaka čast!”
„Ne osećam se naročito dobro posle toga. Rekao je nešto što ne
mogu da izbacim iz glave. Reci mi istinu, Hauarde. Misliš li da je Teri
ubio onog dečaka?”
„Gospode, ne. Rekao sam ti. Neki dokazi govore tome u prilog. To
nam je poznato. Ali još više njih kazuje da se to nije desilo. Izašao bi na
slobodu. Ali to nije najhitnije. Teri jednostavno nije imao tako nešto u
sebi. Da i ne govorimo o poslednjim rečima.”
„Ljudi će reći da ih je izgovorio zato što nije želeo da prizna svoje
nedelo preda mnom. Verovatno već pričaju takve stvari.”
Dušo, pomislio je, nisam siguran da je znao da si tu.
„Mislim da je govorio istinu.”
„Baš kao i ja. I ako jeste, počinitelj tog zlodela još je na slobodi. Pre
ili kasnije ubiće još neko dete.”
„Znači, Anderson ti je usadio tu ideju”, reče Haui. Odgurnuo je
ostatak sendviča. Izgubio je apetit. „Nisam iznenađen. Igranje na kartu
krivice je stari policijski trik. Ali pogrešio je kad je pokušao da ga
upotrebi na tebi. I mora da snosi posledice te greške. U najboljem
slučaju dobiće oštru opomenu, koja će naći trajno mesto u njegovom
dosijeu. Upravo si sahranila supruga, za boga miloga.”
„Ali rekao je istinu.”
Možda i jeste, pomislio je Haui, ali to nas dovodi do pitanja - zašto ju
je rekao tebi?
„I to nije sve”, rekla je. „Ako pravi ubica nije pronađen, devojčice i ja
moraćemo da napustimo grad. Možda bih mogla da istrpim šapate i
govorkanja da sam sama, ali ne bi bilo pošteno zahtevati tako nešto od
devojčica. Jedino mesto na koje bih mogla da odem je kod sestre u
Michigan, a to ne bi bilo fer prema Debri i Semu. Imaju dvoje dece i
neveliku kuću. To bi značilo da bih morala da počnem iz početka.
Previše sam umorna za to. Osećam... Haui, osećam se slomljeno.”
„To mi je jasno. Šta želiš da učinim?”
„Zovi Andersona. Reci mu da ćemo se večeras ovde sastati. Ali hoću
da i ti budeš prisutan. Ti i tvoj istražitelj, ako je slobodan i voljan da
dođe. Hoćeš li to učiniti?”
„Naravno. Biću tu, ako ti to želiš. Siguran sam da će i Alek doći. Ali
želim... ne da te upozorim, već da te nagnam da povedeš računa.
Siguran sam da se Ralf oseća grozno zbog onog što se desilo.
Pretpostavljam da se izvinio...”
„Rekao je da me moli.”
To je bilo začuđujuće, ali ne sasvim neočekivano.
„On nije loš”, rekao je Haui. „On je dobar čovek koji je počinio veliku
grešku. Ali, Marsi, njemu bi veoma odgovaralo ako bi dokazao da je
Teri ubio malog Patersona. Spašće karijeru, ako mu to pođe za rukom.
Njegova karijera ostaće neuzdrmana i ako se slučaj ne reši na ovaj ili
onaj način. Biće gotov kao policajac, ako se pravi ubica pojavi. Njegov
sledeći posao mogao bi biti čuvarski u Kep Sitiju, za polovinu današnje
plate. A da i ne govorimo o parnicama s kojima bi se mogao suočiti.”
„To mi je jasno, ah...”
„Nisam završio. Svako pitanje koje će ti postaviti sigurno će se
ticati Terija. Možda samo nagađam, ali je moguće da misli kako ima
nešto što na drugi način povezuje Terija s ubistvima. Želiš li još da
ugovoriš sastanak?”
Neko vreme vladala je tišina. Marsi je rekla: „Đžejmi Metingli je
moja najbolja prijateljica na Barnum Kortu. Prihvatila je devojčice kad
je Teri uhapšen na igralištu, ali više ne odgovara na moje telefonske
pozive. Ukinula mi je status prijateljice na Fejsbuku. Moja najbolja
prijateljica zvanično je prekinula prijateljstvo sa mnom.”
„Predomisliće se.”
„Hoće, ako pravi ubica bude uhvaćen. U tom slučaju dopuzaće do
mene na sve četiri. Možda ću joj oprostiti za popuštanje pred
suprugom - zato što se upravo to dogodilo - a možda neću. Ali tu
odluku ne mogu doneti dok se situacija ne poboljša. Ako se to ikad desi.
Zbog toga ti kažem, samo napred, ugovori sastanak. Prisustvovaćeš mu
da bi me zaštitio. Baš kao i gospodin Peli. Želim da znam zašto je
Anderson prikupio dovoljno snage da se pojavi na mom kućnom
pragu.”
14
15
16
17
18
19
21
21-22. jul
O’Malijeva irska kašika u subotu u deset ujutru bila je skoro pusta. Dva
starca sedela su pored izloga s kafama i šahovskom tablom između
sebe. Jedina kelnerica u lokalu zurila je u mali televizor na šanku kao
opčinjena. Na ekranu je bila reklama za posebnu vrstu štapova za golf.
Junel Sablo sedeo je za stolom u zadnjem delu restorana. Nosio je
izbledele farmerke i majicu dovoljno usku da pokaže još upečatljive
mišiće (Ralf nije imao upečatljive mišiće od 2007). I on je gledao
televizor. Podigao je ruku i mahnuo Ralfu kad ga je video.
Obratio mu se čim je seo. „Ne znam zašto se kelnerica toliko zanima
za ovaj štap.”
„Zar žene ne igraju golf? U kakvom muškom šovinističkom svetu
živiš, amigo?”
„Znam za ženski golf, ali je ovaj štap šupalj. Napravljen je tako da bi
mogao da piškiš ako se zaglaviš na četrnaestoj rupi. Uz njega ide i
kecelja za prebacivanje preko alatke. Takav proizvod ženi ne može biti
od koristi.”
Kelnerica je prišla da bi uzela porudžbinu. Ralf se odlučio za
kajganu i raženi tost. Gledao je u jelovnik umesto u nju, da se ne bi
nasmejao. Nije očekivao da će se ovog jutra nositi s takvim porivom.
Načas se zacerekao, pri pomisli na kecelju.
Kelnerica nije morala da bude čitač misli. „Da, možda je smešno”,
rekla je. „Izuzev ako vaš suprug nije zaluđenik za golf s prostatom
veličine grejpfruta, a vi ne znate šta da mu kupite za rođendan.”
Ralf je ukrstio pogled s Junom. To ih je gurnulo preko ivice. Prasnuli
su u zdrav smeh. Igrači šaha prekorno su ih odmerili.
„Hoćeš li išta naručiti, dušo”, pitala je kelnerica Juna, „ili ćeš se
samo smejati na račun gvozdenog utešitelja broj devet i piti kafu?”
Jun je naručio huevos rančeros. Kad je otišla, rekao je: „Ovo je
neobičan svet, ese, pun neobičnih stvari. Zar ne misliš tako?”
„Ne mogu da se ne složim, kad pomislim zašto smo ovde. Šta je bilo
neobično u Kaningu?”
„Mnogo toga.”
Jun je imao kožnu torbicu kakvu je Džek Hoskins ponekad zvao
pederuša. Izvadio je mini-ajped, iskrzanog kućišta. Ralf je zapazio da
sve više pajkana nosi ove spravice. Pretpostavljao je da će do 2020,
najkasnije 2025. u potpunosti istisnuti tradicionalne beležnice. Pa, svet
napreduje. Napredujete s njim, ili zaostajete. Što se njega tiče, više bi se
obradovao jednoj takvoj spravici za rođendan nego gvozdenom
utešitelju broj devet.
Jun je udario po nekoliko dugmića i otvorio beleške. „Momak po
imenu Daglas Elfman pronašao je juče po podne odbačenu odeću.
Prepoznao je glavu konja na kopči kaiša iz medijskih izveštaja. Pozvao
je oca, koji je odmah obavestio državnu policiju. Stigao sam na lice
mesta oko petnaest do šest, zajedno s policijskim kombijem. Farmerke
kao farmerke, svuda ih ima, ali sam odmah prepoznao kopču. Pogledaj
je.”
Kucnuo je po ekranu, koji se ispunio fotografijom kopče. Ralf nije
sumnjao da je ista kao ona koju je Teri nosio na snimku nadzorne
kamere iz Transportnog centra Vogel u Dubrouu.
Rekao je, sebi koliko i Junu: „U redu, to je još jedna karika u lancu.
Napustio je kombi iza Šortijevog paba. Odvezao se subaruom. Ostavio
ga je pored Gvozdenog mosta i obukao novo odelo.”
„Leviske, gaćice, bele sportske čarape i prokleto skupe patike. Kao i
kaiš s upadljivom kopčom.”
„Naručio je taksi od Džentlmena kad se otarasio krvave odeće.
Otišao je do Dubroua, ali nije seo na voz. Zašto nije?”
„Možda je hteo da se ostavi lažni trag. U tom slučaju je vraćanje deo
plana. Ili... imam ludu ideju. Jesi li raspoložen da je čuješ?”
„Naravno”, reče Ralf.
„Mislim da je Mejtland hteo da beži. Da je hteo da otputuje vozom
do Dalasa - Fort Vorta i da nastavi dalje, do Meksika, ili Kalifornije.
Zašto bi ostao u Flint Sitiju nakon ubistva malog Patersona, kad je znao
da ga je toliko ljudi videlo? Samo...”
„Samo šta?”
„Samo što nije mogao da ode zbog velike utakmice. Hteo je da
predvodi klince do još jedne pobede. Da ih dovede do finala.”
„To je stvarno ludo.”
„Luđe od ubistva dečaka?”
Jun ga je zatekao u raskoraku. Hrana je stigla, pa Ralf nije morao da
odgovori. Rekao je: „Ima li otisaka na kopči?” čim je kelnerica otišla.
Jun je prešao rukom preko ajpeda i pokazao Ralfu još jedan snimak
konjske glave. Srebrnkasti sjaj kopče na ovom snimku bio je zamućen
belim praškom za uzimanje otisaka. Ralf je mogao da vidi prikaz
otisaka na dijagramu sa strane.
„Forenzička jedinica imala je Mejtlandove otiske prstiju u
kompjuteru”, reče Jun. „Program ih je odmah uporedio. Ali ovo je prva
čudna stvar, Ralfe. Linije i zavijuci na kopči su bledi i izlomljeni na
nekoliko mesta. Ima ih dovoljno za poklapanje koje bi opstalo na sudu,
ali tehničar koji ih je obrađivao - a uradio je hiljade sličnih - kaže da liče
na otiske osobe od osamdeset ili devedeset godina. Pitao sam ga da li
bi to moglo biti zato što je Mejtland žurio da bi obukao drugu odeću i
što pre otišao odande. Tehničar je rekao da je to moguće, ali mi je iz
njegovog izraza bilo jasno da ne veruje u to.”
„Auh”, reče Ralf. Posvetio se kajgani. Apetit je, baš kao i iznenadna
provala smeha zbog višenamenske palice za golf, bio dobrodošlo
iznenađenje. „To je otkačen, ali verovatno nebitan podatak.”
Zapitao se koliko dugo će moći da zanemaruje odstupanja koje su
neprestano iskrsavala u ovoj istrazi, proglašavajući ih nebitnim?
„Pronašli smo još jedan komplet otisaka”, reče Jun. „I oni su nejasni
- previše nejasni da bi ih kompjuterski tehničar slao u FBI-jevu
nacionalnu bazu podataka - ali je imao sve otiske iz kombija, i one s
kopče... pogledaj, pa mi reci šta misliš.”
Dodao je ajped Ralfu. Na ekranu su bila dva kompleta otisaka, jedan
s oznakom KOMBI NEPOZNATI SUB i drugi KOPČA NA KAIŠU
NEPOZNATI SUB. Izgledali su slično, u najmanju ruku. Ne bi mogli da
posluže kao dokaz na sudu, pogotovo kad bi ih osporavao advokat
kalibra Hauija Golda. Ralf nije bio na sudu. Mislio je da ih je načinio isti
nepoznati subjekat, zato što je to odgovaralo onom što je prošle noći
čuo od Marsi Mejtland. Otisci se nisu savršeno poklapali, ali su bili
dovoljno slični za detektiva na administrativnom odsustvu koji nije
morao da postupa u skladu s očekivanjima nadređenih... ili okružnog
tužioca naloženog za reizbor.
Jun je jeo huevos rančeros, dok mu je Ralf pripovedao o susretu s
Marsi. Jedan podatak je zadržavao za kasnije.
„Tiče se kombija”, rekao je na kraju. „Forenzičari će možda naći
nekoliko otisaka od klinca koji ga je prvobitno ukrao...”
„Već su to učinili. Dobili smo otiske Merlina Kasidija od policije El
Pasa. Informatičar ih je uporedio s nekim od nepoznatih otisaka u
kombiju - većinom na kutiji za alat, koju je Kasidi sigurno otvarao, da bi
video ima li u njoj nečeg vrednog. Jasni su, ali nisu ovi.” Vratio se
NEPOZNATI SUB otiscima s oznakama KOMBI i KOPČA NA KAIŠU.
Ralf se nagnuo napred i odgurnuo tanjir u stranu. „Vidiš li kako se
sve uklapa, zar ne? Znamo da Teri nije ukrao kombi u Dejtonu, zato što
se vratio kući avionom. Ali, ako su nejasni otisci iz kombija i oni s
kopče zaista isti...”
„Misliš da je ipak imao saučesnika. Nekog ko je dovezao kombi iz
Dejtona u Flint Siti.”
„Morao ga je imati”, reče Ralf. „Nema drugog objašnjenja.”
„Nekog ko je izgledao kao on?”
„Vratili smo se na to”, s uzdahom će Ralf.
„I oba kompleta otisaka su na kopči”, nastavio je Jun. „Što znači da
su Mejtland i njegov dvojnik nosili istu kopču, možda i odeću, koja
odgovara i jednom i drugom. Braći blizancima, razdvojenim na
rođenju. Izuzev što dokumenti tvrde da je Teri Mejtland bio sin
jedinac.”
„Imaš li još nešto?”
„Da. Naišli smo na stvarno otkačeno sranje.” Premestio je stolicu i
seo pored Ralfa. Na fotografiji na ajpedu videle su se farmerke, čarape,
gaće i patike na neurednoj gomili, pored plastičnog markera za dokaze
s brojem 1. „Vidiš li ove mrlje?”
„Da. Kakva je to gadost?”
„Ne znam”, reče Jun. „Baš kao ni forenzičari, ali je jedan rekao da mu
liči na spermu. Složio bih se s njim. Na fotografiji se ne vidi najbolje,
ali...”
„Izdrkotina? Šališ li se?”
Kelnerica se vratila. Ralf je okrenuo ajped.
„Želi li neko od vas još kafe, gospodo?”
Obojica su tražila još. Ralf se vratio na fotografiju odeće kad je
otišla. Raširio je prste na ekranu da bi povećao sliku.
„June, ima je između nogu na farmerkama, na obe nogavice, na
manžetnama...”
„Kao i na gaćicama i čarapama”, rekao je Jun. „Da i ne govorimo o
patikama. Ima je na njima i u njima. Pokrivene su sjajnom glazurom
kao grnčarija. Te materije, ma o čemu da se radi, ima dovoljno da se
napuni vojnički šlem.”
Ralf se nije smejao. „To ne može biti sperma. Ni Džon Holms u
najboljim...”
„Znam. I sperma ne radi ovakve stvari.”
Mahnuo je iznad ekrana. Nova fotografija pokazivala je pod ambara.
Još jedna oznaka za dokaz, s brojem 2, počivala je pored gomile slame.
Ralf je mislio da je u pitanju slama. Na desnoj strani fotografije bila je
oznaka za dokaz s brojem 3. Nalazila se na blago ugnutoj bali koja je
najverovatnije dugo bila na tom mestu. Najveći deo bio je crn. I bok je
bio crn, kao da je nešto sluzi palo na pod.
„Je li to ista stvar?” pitao je Ralf. „Jesi li siguran?”
„Devedeset posto. Na tavanu je ima još više. Ako je to sperma,
količina je dostojna Ginisove knjige rekorda.”
„Ne može biti”, tiho će Ralf. „To je sigurno nešto drugo. Kao prvo,
slama ne crni od sperme. To nema smisla.”
„Ni meni, ali ja sam samo sin siromašnih meksičkih zemljoradnika.”
„Forenzičari je analiziraju.”
Jun je klimnuo. „To im je prioritet.”
„Javićeš mi rezultate analize.”
„Da. Vidiš šta sam mislio kad sam rekao da ovo postaje sve
otkačenije.”
„Džini to naziva neobjašnjivim.” Ralf je pročistio grlo. „Koristila je
reč natprirodno.”
„Moja Gabrijela ima isto mišljenje”, reče Jun. „Možda je to ženska
stvar. Ili meksička.”
Ralf je podigao obrve.
„Si, senjor”, reče Jun. Nasmejao se. „Moja tašta rano je umrla.
Odrasla je na abuelinom kolenu. Starica joj je punila uši legendama.
Ispripovedala mi je onu o meksičkom bauku, kad sam je upoznao s
ovom pričom. Neki tip je umirao od tuberkuloze. Stari mudrac koji je
živeo u pustinji, ermitano, rekao mu je da če se izlečiti ako bude pio krv
dece i utrljavao njihovo salo po grudima i intimnim predelima. Bauk je
to i uradio. Postao je besmrtan. Navodno otima samo nevaljalu decu.
Trpa ih u veliku crnu torbu koji nosi sa sobom. Gabi mi je rekla da je u
sedmoj imala napad vrištanja kad je doktor došao u njihov dom da bi
pregledao njenog brata obolelog od šarlaha.”
„Zato što je doktor imao crnu torbu.”
Jun je klimnuo. „Kako se taj bauk zove? Navrh mi je jezika, ali ne
mogu da se setim. Zar to nije neprijatno?”
„Misliš li da ovde imamo posla s baukom?”
„Jok. Možda sam sin siromašnih meksičkih zemljoradnika, ese, ili
prodavca automobila u Amarilu, ali u oba slučaja nisam atontado.
Čovek koji je ubio Frenka Patersona je smrtnik poput nas i gotovo
sigurno se zove Teri Mejtland. Sve će doći na svoje mesto ako shvatimo
šta se dogodilo, a ja ću početi da spavam noću, zato što od ovog
prokletog slučaja ne mogu oka da sklopim.” Pogledao je na sat. „Moram
da krenem. Obećao sam ženi da ću je voditi na sajam zanatstva u Kep
Sitiju. Imaš li još neko pitanje? Trebalo bi da imaš najmanje jedno,
pošto jedno zaista bode oči.”
„Je li u ambaru bilo tragova guma?”
„Nisam na to mislio, ali bilo ih je, kad smo već kod toga. Nisu
upotrebljivi - vide se otisci, i ima nešto ulja, ali uzorci nisu dovoljno
dobri za poređenje. Pretpostavljam da ih je ostavio kombi kojim je
Mejtland oteo dečaka. Bili su previše razmaknuti za subaru.”
„Hm-hmm. Nego, imaš li sve razgovore sa svedocima na toj
magičnoj spravici? Pronađi onaj koji sam obavio s Klodom Boltonom,
pre nego što se rastanemo. On je izbacivač u Džentlmenu. Iako mu ta
reč smeta, koliko se sećam.”
Jun je otvorio dokument. Odmahnuo je glavom, pa potražio drugi i
dodao ajped Ralfu. „Idi dole.”
Ralf ga je poslušao. Došao je do onog što ga je zanimalo. „Evo ga.
Bolton je rekao: ’Sećam se još jedne stvari. Nije značajna, ali je malčice
jeziva, ako je zaista on ubio dečaka’ Bolton je rekao da ga je tip
posekao. Kad sam ga pitao šta je hteo da kaže, rekao je da je zahvalio
Mejtlandu zato što je radio s nećacima njegovog prijatelja i da se
rukovao s njim. Tom prilikom ga je posekao. Posekotina je bila plitka.
Bolton je rekao da ga je podsetila na narkomanske dane, zato što su
neki reperi s kojima se družio puštali nokat na malom prstu, da bi
njime uzimali kokain. To je očigledno bio modni detalj u tom miljeu.”
„A zašto je to važno?” Jun je prilično napadno pogledao na sat.
„Verovatno nije. Verovatno je...”
Ali nije hteo da ponovo kaže nebitna stvar. Ta reč mu se sve manje
dopadala.
„Verovatno nije mnogo bitno, ali je to još jedan primer onog što
moja žena zove podudarnost. I Teri je dobio sličnu posekotinu kad je
posećivao oca, u bolnici za demenciju u Dejtonu.” Ralf mu je brzo
ispričao kako se bolničar okliznuo i uhvatio za Terija, posekavši ga.
Jun je razmislio o tome i slegnuo ramenima. „Mislim da je to čista
slučajnost, ese. I zaista moram da krenem, ako ne želim da izazovem
Gabrijelin gnev. Ali nešto si prevideo, a ne mislim na tragove guma.
Tvoj ortak Bolton je to čak pomenuo. Vrati se gore i pronađi to.”
Ali Ralf nije morao. Bilo je pred njim. „Pantalone, gaćice, čarape i
patike... ali nema košulje.”
„Tako je”, reče Jun. „Bila mu je omiljena, ili nije imao rezervnu u
ambaru.”
Alek Peli je mislio da ima traženi broj u adresaru, ali je posle poziva
dobio snimljenu poruku s obaveštenjem da je broj ukinut. Pronašao je
stari crni adresar (nekadašnjeg vernog pratioca kog je u međuvremenu
prekomandovao u fioku pisaćeg stola, i to onu najnižu) i pokušao s
drugim brojem.
„Ko nađe - njegovo”, rekao je glas na drugom kraju veze. Pomislio je
da je dobio telefonsku sekretaricu - što je bila razumna pretpostavka
zato što je zvao u nedelju uveče. Očekivao je obaveštenje o radnom
vremenu, meni po kom će se kretati ukucavanjem raznovrsnih
ekstenzija, i poziv da ostavi poruku posle zvučnog signala. Umesto toga
je začuo pomalo drhtavi glas: „Pa? Ima li koga?”
Shvatio je da mu je taj glas poznat, iako nije mogao da se seti imena.
Koliko je prošlo od poslednjeg razgovora s njegovim vlasnikom? Dve
godine? Tri?
„Prekinuću vezu...”
„Nemojte. Ovde sam. Zovem se Alek Peli. Pokušavam da pronađem
Bila Hodžiza. Pre nekoliko godina, odmah posle mog penzionisanja u
državnoj policiji, sarađivali smo najednom slučaju. Ticao se lošeg
glumca Olivera Madena, koji je ukrao avion od teksaskog naftaša po
imenu...”
„Dvajt Krem. Sećam ga se. I sećam se i vas, gospodine Peli, iako se
nikad nismo sreli. Takođe, gospodin Krem nije odmah platio za
obavljene usluge. Žao mi je što vam moram reći da sam mu najmanje
pet-šest puta slala fakturu i da sam mu zapretila tužbom. Nadam se da
ste vi bolje prošli.”
„Malo sam se pomučio”, sa osmehom će Alek. „Prvi ček nije imao
pokriće, ali je drugi prošao. Vi ste Holi, zar ne? Ne sećam se prezimena,
ali je Bili veoma lepo govorio o vama.”
„Holi Gibni”, rekla je.
„Pa, divno je ponovo govoriti s vama, gospođo Gibni. Pokušao sam
da pozovem Bilija, ali je on izgleda promenio broj.”
Tišina.
„Gospođo Gibni? Jeste li još na vezi?”
„Jesam”, rekla je „Ovde sam. Bil je umro pre dve godine.”
„O, gospode. Jako mi je žao što to čujem. Je li srce u pitanju?” Aleku
nije bilo svejedno iako se samo jednom sreo sa Hodžizom - najveći deo
posla su obavljali telefonom i imejlom.
„Rak pankreasa. Upravljam kompanijom s Piterom Hantlijem,
Bilijevim partnerom iz policijskih vremena.”
„Pa, to je dobro za vas.”
„Ne”, rekla je. „Nije dobro za mene. Posao ide prilično dobro, ali bih
odmah digla ruke od njega zarad živog i zdravog Bilija. Rak je tako
usran.”
Alek je bio u napasti da prekine razgovor, nakon još jednog izraza
saučešća. Kasnije se pitao šta bi se desilo da je tako učinio. Ali setio se
nečeg što je Bili rekao o ovoj ženi dok je pokušavao da vrati bič king er
Dvajta Krema. Ekscentrična je, pomalo opsesivno-kompulsivna i nije
vesta s ljudima, ali ništa joj ne promiče. Holi bi bila đavolski dobar
detektiv.
„Nameravao sam da unajmim Bila, da nešto istraži za moj račun”,
rekao je. „Možda biste vi mogli to da obavite. Imao je veoma lepo
mišljenje o vama.”
„Drago mi je što to čujem, gospodine Peli, ali ne verujem da sam
prava osoba za takav posao. U Ko nađe - njegovo uglavnom jurimo
begunce od kaucije i nestale osobe.” Dodala je posle kraće pauze:
„Takođe smo prilično daleko od vas, izuzev ako ne zovete s nekog
mesta na severoistoku.”
„Ne zovem vas sa severoistoka, ali me zanima Ohajo, a ne mogu da
doletim do tamo, zbog brojnih obaveza. Koliko ste daleko od Dejtona?”
„Samo trenutak”, rekla je. Nastavila je, gotovo odmah: „Tri stotine
sedamdeset jedan kilometar, na osnovu Map kvesta. To je veoma dobar
program. Šta biste hteli da istražite, gospodine Peli? I pre nego što
odgovorite, moram vam reći da ću biti prinuđena da dignem ruke od
slučaja, ako uključuje verovatnoću nasilja. Gnušam ga se.”
„Nema nasilja”, rekao je. „Bilo ga je - ubijeno je dete - ali se to ovde
desilo. Čovek koji je uhapšen zbog toga je mrtav. Pitanje je da li je on
počinio taj zločin. Neko mora istražiti njegovo aprilsko porodično
putovanje u Dejton, da bismo dobili odgovor na njega.”
„Shvatam. I ko će platiti za usluge naše kompanije. Vi?”
„Ne, već advokat Hauard Gold.”
„Da li po vašem saznanju advokat Gold plaća brže i urednije od
Dvajta Krema?”
Alekse nacerio. „Svakako.”
Novac će možda biti isplaćen s Hauijevog računa, ali će čitav trošak
usluga agencije Ko nađe - njegovo, pod uslovom da se gospođa Holi
Gibni složi da prihvati istragu u Dejtonu, u celini pasti na pleća Marsi
Mejtland, koja će moći da priušti taj izdatak. Osiguravajuća kompanija
ne bi isplatila novac osuđenom ubici, ali nije mogla da ne plati, pošto je
Teri umro neosuđen. Tu je bila i tužba protiv Flint Sitija, koju će Haui
pokrenuti u Marsinu korist zbog Terijeve pogibije. Predočio je Aleku da
će se grad verovatno nagoditi za sedmocifreni iznos. Zamašni
bankovni račun neće joj vratiti supruga, ali će platiti troškove istrage i
preseljenja, ako odluči da je to najbolje, kao i visokoškolsko
obrazovanje za devojčice, kad za to dođe vreme. Novac ne leći tugu,
razmišljao je Alek, ali vam omogućuje da tugujete u relativnom obilju.
„Pričajte mi o ovom slučaju, gospodine Peli, pa ću vam reći da li
mogu da ga prihvatim.”
„To je prilično duga priča. Zvaću vas sutradan, u radno vreme, ako
vam to više odgovara.”
„Odgovara mi da je večeras čujem. Samo trenutak, da isključim film
koji sam gledala.”
„Remetim vam čitavo veće.”
„Ne baš. Gledala sam Staze slave najmanje deset puta. To je jedan od
najboljih filmova gospodina Kjubrika. Mnogo je bolji od Isijavanja i
Barija Lindona, ako mene pitate, ali naravno, bio je mnogo mlađi kad ga
je snimio. Mišljenja sam da su mlađi umetnici mnogo skloniji riziku.”
„Nisam veliki poznavalac filma”, odvratio je Alek. Setio se
Hodžizovih reći: ekscentrična i malo opsesivno-kompulsivna.
„Oni osvetljavaju svet, to je moje mišljenje. Samo sekundu...” Slabi
zvuk filmske muzike utihnuo je u pozadini. Ponovo se javila. „Recite mi
šta bi trebalo da bude urađeno u Dejtonu, gospodine Peli.”
„To nije samo veoma duga, već i neobična priča. Unapred vas
upozoravam.”
Nasmejala se. Taj zvuk bio je mnogo bogatiji od dotadašnjeg
opreznog govora. I podmlađivao ju je. „Verujte mi da vaša priča neće
biti prva od neobičnih koje sam čula. Kad sam bila s Bilom... pa, to sad
nije važno. Ali, zovite me Holi, ako će razgovor potrajati. Prebaciću vas
na mikrofon, da bih oslobodila ruke. Čekajte... u redu je. Ispričajte mi
sve po redu.”
Ohrabreni Alek započeo je priču. Više nije čuo filmsku muziku u
pozadini, već postojano kuckanje po tastaturi. Bilo mu je drago što nije
odustao od saradnje s njom. Postavljala je dobra, pametna pitanja.
Neobičnosti slučaja nisu je ni najmanje zbunjivale. Prokleta je šteta što
je Bil Hodžiz mrtav, ali je Alek zaključio da je pronašao savršeno
odgovarajuću zamenu.
Pitao ju je, kad je konačno završio: „Jeste li zainteresovani za
saradnju?”
„Jesam. Gospodine Peli...”
„Alek. Vi ste Holi, ja sam Alek.”
„U redu, Alek. Ko nađe - njegovo preuzeće ovaj slučaj. Redovno ću
vas izveštavati telefonom, imejlom, ili Fejs tajmom, koji je mnogo bolji
od Skajpa. Poslaću vam kompletan izveštaj, kad prikupim sve što
budem mogla.”
„Hvala vam. To zvuči veoma...”
„Da. Daću vam broj računa, da biste mogli da prebacite ugovorenu
sumu na naš račun.”
HOLI
22-24. jul
Stigla je u Hotel Fervju u 15.17. Vreme nije bilo optimalno, ali nije bilo
loše. Stigla bi u 15.12, da nije morala da stoji ispred svakog prokletog
semafora posle izdvajanja s auto-puta. Soba je bila dobra. Peškiri za
kupatilo na vratima tuš-kabine stajali su malčice nakrivo. Brzo ih je
ispravila, poslužila se toaletom i oprala ruke i lice. Nije bilo DVD plejera
pored televizora. Nije ga ni očekivala za devedeset dva dolara za noć.
Ponela je laptop. Poslužiće se njime ako bude htela da pogleda film koji
je ponela. Snimljen je za male pare, za manje od deset dana. Takav film
nije zahtevao visoku rezoluciju ili dolbi-zvuk.
Tomi i Tapens bio je veoma blizu hotelu. Ugledala je reklamu čim je
iskoračila ispod hotelske tende. Prošetala je do njega i proučila
jelovnik, u izlogu. U gornjem levom uglu bila je pita koja se pušila. Ispod
nje je pisalo NAŠ SPECIJALITET: PITA S MESOM I BUBREŽNJACIMA.
Prošetala je do sledećeg ćoška i stigla do tri četvrtine popunjenog
parkirališta. GRADSKI PARKING pisalo je na tabli. OGRANIČENJE ŠEST
SATI. Zakoračila je na parkiralište. Tražila je kartice na brisačima ili
oznake kredom na gumama. Nije našla ni jedno ni drugo, što je značilo
da se niko ne stara o sprovođenju ograničenja od šest sati. Poštovanje
pravila zavisilo je od dobre volje građana. To ne bi funkcionisalo u
Njujorku. U Ohaju je verovatno imalo smisla. Bez nadzora nisu mogli
utvrditi koliko dugo je kombi bio ovde, nakon što ga je Merlin Kasidi
napustio. Pretpostavljala je da nije dugo ostao na parkiralištu, s
otključanim vratima i ključevima u bravi.
Vratila se do Tomija i Tapensa. Predstavila se recepcionerki i rekla
da je istražitelj u slučaju povezanom s čovekom koji je prošlog proleća
odseo u blizini. Ispostavilo se da je recepcionerka i suvlasnica
restorana. Čitav sat delio ju je od večernje navale posetilaca, pa je bila
raspoložena za razgovor. Holi je pitala da li se slučajno seća kad je
restoran delio letke s jelovnicima po okolini.
„Šta je taj tip učinio?” pitala je recepcionarka. Zvala se Meri, a ne
Tapens. Naglasak joj je upućivao na Nju Džerzi, umesto na Njukasl.
„Nisam ovlašćena da govorim o tome”, odvratila je Holi. „Zbog
pravnih prepreka. Razumete.”
„Pa, sećam se”, reče Meri. „Bilo bi čudno kad se ne bih sećala.”
„Zašto?”
„Lokal se zvao Fredovo mesto, kad smo ga pre dve godine otvorili.
Znate, po onom tipu iz Kuma?”
„Znam”, reče Holi, „iako je Fredo prisutniji u Kumu II, pogotovo u
čuvenoj sekvenci s bratom Majklom, koji ga ljubi i kaže: ’Znam da si to
bio ti, Fredo, slomio si mi srce.’”
„To mi nije poznato, ali znam da u Dejtonu ima oko dve stotine
italijanskih restorana. Posao je slabo išao. Odlučili smo se da
pokušamo s britanskom hranom, ne možete je zvati kuhinjom - ribom i
krompirićima, kobasicama s pireom, čak i pasuljem na tostu - i
promenili ime u Tomi i Tapens, po likovima iz knjiga Agate Kristi.
Smatrali smo da u tom trenutku nemamo šta da izgubimo. I znate šta?
Upalilo je. Bila sam šokirana, ali na prijatan način. Mesto je puno za
ručak i najčešće za večeru.” Nagnula se napred. Holi je namirisala džin
u njenom dahu. „Hoćete li da čujete jednu tajnu?”
„Volim tajne”, iskreno će Holi.
„Pita s mesom i bubrežnjacima stiže smrznuta od kompanije u
Paramusu. Samo je zagrejemo u peći. I znate šta? Svidela se
kulinarskom kritičaru iz Dejton dejli njuza. Dao nam je pet zvezdica! Ne
zafrkavam vas!” Nagnula se napred još malo i prošaptala. „Moraću da
vas ubijem, ako ikom to kažete.”
Holi je prešla palcem po tankim usnama i okrenula nevidljivi ključ.
Mnogo puta je gledala kako Bil Hodžiz izvodi taj gest. „Znači, kad ste
otvorili restoran s novim imenom i jelovnikom... ili možda nešto pre...”
„Džoni, on je moj muž, hteo je da podeli jelovnike po komšiluku
nedelju dana pre otvaranja. Rekla sam mu da to nije pametno, da ljudi
brzo zaboravljaju. Podelili smo ih dan uoči otvaranja. Iznajmili smo
klinca i odštampali dovoljno jelovnika da pokrije područje od devet
blokova.”
„Uključujući i parkiralište nešto dalje niz ulicu.”
„Da. Je li to bitno?”
„Hoćete li da pogledate kalendar i da mi kažete koji je dan to bio?”
„Nema potrebe. Nepovratno je utisnut u moje pamćenje.” Kucnula
se po čelu. „Devetnaesti april. Četvrtak. Otvorili smo lokal - ponovo
smo ga otvorili - u petak.”
Holi se oduprla porivu da ispravi sagovorničinu gramatiku.
Zahvalila joj je na pomoći i krenula.
„Možete li da mi kažete šta je taj tip uradio?”
„Jako mi je žao, ali izgubila bih posao.”
„Pa, makar svratite na večeru, ako ostajete u gradu.”
„Svratiću”, reče Holi, iako nije nameravala. Bog te pita šta sve stiže
smrznuto iz Paramusa.
Stigla je u pola tri. Ovog puta provezla se oko zgrade, levo pored
znakova PARKING ZA ZAPOSLENE i PROSTOR ZA PRISTAJANJE KOLA
HITNE POMOĆI. Odabrala je mesto na drugom kraju parkirališta.
Parkirala se unatraške, da bi mogla da motri zgradu. Automobili su
počeli da stižu oko petnaest do tri. Dovezli su smenu koja radi od tri do
jedanaest. Oni iz dnevne smene - uglavnom bolničari, nešto bolničarki i
nekoliko momaka u odelima, verovatno doktori - oko tri su počeli da
odlaze. Jedno odelo odvezlo se kadilakom, a drugo poršeom. Znači da
su bili doktori. Pažljivo je procenjivala ostale. Usmerila se na metu,
sredovečnu sestru u tunici pokrivenoj razigranim plišanim
medvedićima. Vozila je staru hondu sivik, s rđom na bokovima,
slomljenim stop-svetlom, zakrpljenim lepljivom trakom, i izbledelom
JA SAM ZA HILARI nalepnicom na braniku. Zastala je da upali cigaretu
pre nego što je sela u kola. Auto je bio star, a cigarete skupe. Meta će
odgovarati.
Sledila ju je s parkirališta, pet kilometara na zapad. Grad je uzmakao
pred prijatnim predgrađem. Zašle su u ne tako prijatan kraj, u kome je
žena skrenula na prilazni put ispred tipske kuće na malom placu.
Identične kuće stajale su gotovo bok uz bok. Na mnogo malih travnjaka
bile su jeftine plastične igračke. Holi se parkirala i izrekla kratku
molitvu za snagu, strpljenje i mudrost, pre nego što je izašla.
„Gospođo? Bolničarko? Oprostite?”
Žena se okrenula. Bilo je teško proceniti njene godine, zbog
izboranog lica i prerano posedele kose strastvenog pušača. Mogla je
imati četrdeset pet, a možda i pedeset godina. Nije imala burmu.
„Mogu li da vam pomognem?”
„Možete. Štaviše, platiću vam za vašu pomoć”, reče Holi. „Dobićete
sto dolara, ako porazgovarate sa mnom o Hitu Holmsu i njegovoj vezi s
Piterom Mejtlandom.”
„Jeste li me pratili s posla?”
„Jesam.”
Ženine obrve su se skupile. „Jeste li novinarka? Gospođa Keli je
rekla da se neka novinarka muva okolo. Obećala je da će otpustiti
svakog ko bude razgovarao s njom.”
„Ja sam žena na koju je mislila, ali nisam novinarka. Ja sam
istražitelj, a gospođa Keli nikad neće saznati da ste razgovarali sa
mnom.”
„Pokažite mi legitimaciju.”
Holi joj je pokazala vozačku dozvolu i posetnicu agencije Ko nađe -
njegovo. Žena ih je pažljivo pogledala, pre nego što ih je vratila. „Ja sam
Kendi Vilson.”
„Drago mi je što smo se upoznale.”
„Hm-hmm, to je dobro, ali neću rizikovati da ostanem bez posla
zbog vas. Moja saradnja koštaće vas dve stotine.” Ućutala se i dodala:
„Pedeset.”
„U redu”, reče Holi. Pretpostavljala je da bi mogla oboriti cenu na
dve stotine, možda i stotinu pedeset dolara, ali nije znala da se pogađa
(njena majka uvek je to zvala cenkanjem). Takođe, ova dama je
izgledala kao neko kome je novac neophodan.
„Bolje je da uđete”, rekla je Kendi. „Imam vrlo radoznale susede.”
Kad nije znala šta da radi, Holi je najčešće odlazila u Međunarodni dom
palačinki ili Kod Denija. Oba mesta su čitavog dala služila doručak,
dobru hranu koji ste mogli natenane jesti, a da se ne gnjavite vinskom
kartom ili napadnim konobarima. Pronašla je MDP, blizu hotela.
Sela je za sto u uglu i naručila palačinke (manju porciju), kajganu od
jednog jajeta i lepinjice od krompira (u MDP-u su uvek bile odlične).
Uključila je laptop dok je čekala hranu. Potražila je telefonski broj Ralfa
Andersona. Nije ga našla, što je nije mnogo iznenadilo; policajci gotovo
uvek kriju telefonske brojeve. Bila je gotovo sigurna da ga može
doznati - naučila je sve trikove od Bilija. Žarko je želela da razgovara s
njim, zato što je bila sigurna da mogu razmeniti delove slagalice koji su
im nedostajali.
„On je Mejsis, a ja Gimbels”, rekla je.
„Šta ste rekli, dušo?” To je bila kelnerica, s obrokom.
„Upravo sam rekla koliko sam gladna”, odvratila je Holi.
„Bolje bi vam bilo da jeste, pošto je ovo mnogo klope.” Spustila je
tanjire. „Nadam se da se nećete naljutiti ako vam kažem da vam
prejedanje ne bi škodilo. Preterano ste mršavi.”
„Imala sam drugara koji mi je to stalno govorio”, reče Holi. Našla se
na ivici suza. Zbog tog izraza - imala sam drugara. Prošlo je dosta
vremena, koje navodno leći sve rane. Ali, bože, neke su tako sporo
zaceljivale. Bila je na ivici suza zbog razlike između imam i imala sam.
Jela je polako. Zalivala je palačinke s mnogo sirupa. Nije bio pravi,
javorov, ali je bio ukusan. Volela je da jede natenane.
Završila je s obedom, donevši sledeći zaključak: zvanje detektiva
Andersona bez prethodnog obaveštavanja Pelija moglo bi da dovede
do otkaza, a ona je htela - to je bio Bilijev izraz - da dublje začeprka po
slučaju. Još važnije, tako nešto bilo bi nepošteno.
Kelnerica se vratila i ponudila joj još kafe. Holi je prihvatila. U
Starbaksu ne bi dobila besplatnu dopunu kafe. MDP kafa nije bila
gurmanska, ali je bila dovoljno dobra. Možda nisam Šerlok Holms - ili
Tomi i Tapens, kad smo već kod toga - ali sam dovoljno dobra i znam šta
mi je činiti. Gospodin Peli možda će se prepirati sa mnom, a ja mrzim
rasprave, ali ću znati kako da mu se suprotstavim. Osloniću se na
unutrašnjeg Bila Hodžiza.
Držala se te misli kad ga je pozvala. Čim se javio, rekla mu je: „Teri
Mejtland nije ubio malog Patersona.”
„Šta? Jeste li mi upravo rekli ono što mislim da...”
„Da. Otkrila sam veoma zanimljive stvari u Dejtonu, gospodine Peli.
Moram da razgovaram s detektivom Andersonom, pre nego što
sastavim izveštaj. Imate li nekih primedaba?”
Peh se nije upustio u priču od koje je zazirala. „Moram da
razgovaram s Hauijem Goldom o tome. On će raščistiti stvar s Marsi.
Mislim da će se oboje složiti.”
Holi je laknulo. Otpila je kafu. „To je dobro. Raščistite to s njima, što
je pre moguće, molim vas. I dajte mi njegov broj. Želela bih da večeras
razgovaram s njim.”
„Ali zašto? Šta ste otkrili?”
„Dozvolite mi da vas nešto pitam. Znate li da li se išta neobično
dogodilo u Hajsman memori junitu, na dan poslednje Terijeve posete
ocu?”
„Na koji način neobično?”
Holi ovog puta nije navodila svedoka. „Na bilo koji način. Možda ne
znate, ali možda i znate. Je li Teri nešto rekao ženi kad se vratio u hotel,
na primer. Bilo šta?”
„Ne... izuzev ako ne mislite na Terijev sudar s bolničarem na
odlasku. Bolničar je pao, zato što je pod bio vlažan, ali je to bila
slučajnost. Niko nije bio povređen, ili nešto slično.”
Stisnula je telefon tako jako da su joj članci zapucketali. „Niste to
dosad pominjali.”
„Mislio sam da to nije važno.”
„Zbog toga bih morala da razgovaram s detektivom Andersonom.
Ima delića koji nedostaju. Upravo ste mi dali jedan. On ih možda ima
više. On takođe može doznati ono što ja ne mogu.”
„Hoćete li da mi kažete kako je slučajni sudar s Mejtlandom u
staračkom domu u Dejtonu važan? Zbog čega je važan, ako jeste?”
„Dozvolite mi da prvo razgovaram s detektivom Andersonom.
Molim vas.”
Peli se oglasio, posle duge pauze: „Videću šta mogu da uradim.”
Kelnerica je spustila račun na sto, dok je Holi vraćala telefon u džep.
„To je bio moćan razgovor.”
Holi se nasmešila. „Hvala vam na kvalitetnoj usluzi.”-Kelnerica je
otišla. Račun je iznosio osamnaest dolara i dvadeset centi. Holi je
ostavila pet dolara napojnice ispod tanjira. To je bilo više od
uobičajenog iznosa, ali bila je veoma uzbuđena.
10
11
25. jul
3
Džek se probudio u sedam ujutru. Sjajno letnje sunce sijalo je kroz
prozor i preko kreveta. Ptičice su cvrkutale. Naglo se uspravio u sedeći
položaj, samo delimično svestan glavobolje od sinoćne votke.
Brzo je ustao, otvorio boku noćnog stočića i potegao pištolj koji je
držao u njoj, zaštite radi. Prešao je preko sobe s pištoljem uperenim u
tavanicu. Šutnuo je bokserice u stranu. Stigao je do otvorenih vrata.
Stao je pored njih, leđima okrenut zidu. Osećao je slabi, ali poznati
miris; eho sinoćne avanture s enčiladom. Ustao je da bi se istovario; taj
deo nije bio san.
„Ima li nekog tamo? Odgovori ako si tu. Naoružan sam. Pucaću.”
Ništa. Duboko je udahnuo i zakoračio kroz vrata. Pretraživao je
prostoriju s jedne na drugu stranu u pognutom stavu, nišaneći
pištoljem. Video je šolju s podignutim poklopcem i spuštenom daskom.
Video je novine na podu, otvorene na stripovima. Video je kadu s
providnom zavesom s cvetićima. Video je oblike iza nje, ali su to bili
glava tuša i češalica s dugom drškom.
Jesi li siguran?
Zakoračio je napred, pre nego što je izgubio hrabrost. Okliznuo se
na prostirku i zgrabio zavesu, da ne bi pao na leđa. Otkačila se i pala po
njegovom licu. Vrisnuo je, bacio ju je u stranu i uperio pištolj u praznu
kadu. Nikog nije bilo. Nije bilo bauka. Osmotrio je dno kade. Nije bila
preterano čista. Da je neko stajao u njoj, ostavio bi otiske. Na osušenoj
sluzi od sapuna i šampona nije bilo ničega. Sve je bio san. Jako
upečatljiva noćna mora.
Ipak je proverio prozor kupatila i vrata. Sve je bilo zaključano.
Dobro. Vreme je da se opusti. Ili gotovo da je vreme. Vratio se u
kupatilo da ga još jednom pogleda. Ovog puta je proverio ormarić s
peškirima (ništa). Gadljivo je nogom odgurnuo zavesu za tuširanje.
Vreme je da je zameni. Sutra će svratiti do prodavnice kućnih
potrepština.
Odsutno je protrljao potiljak i zasiktao od bola, čim je spustio prste.
Prišao je umivaoniku. Okrenuo se i pokušao da pogleda zadnji deo
vrata. To je bilo traćenje vremena. Otvorio je gornju fioku ispod
lavaboa i pronašao pribor za brijanje, češljeve, zavoj i staro pakovanje
pomade, još jednu sitnu uspomenu iz Gretinog doba. Poput glupe
zavese na tušu.
U donjoj fioci pronašao je ono stoje tražio. Ogledalo slomljene
drške. Protrljao je prašinu sa stakla i krenuo unazad, dok nije
zadnjicom dotakao lavabo. Podigao je ogledalo. Zadnji deo vrata bio
mu je vatrenocrven. Video je majušne plikove. Kako je to moguće, kad
se mazao kremama za sunčanje i nije imao opekotine od sunca nigde
drugde?
To nije opekotina od sunca, Džek.
Slabašno je zacvileo. Bio je siguran da jutros nikog nije bilo u kadi,
da nikakav jezivi otkačenjak s rečima NE MOGU istetoviranim na
prstima sigurno nije bio u njoj - ali je još jedna stvar bila sigurna: rak
kože je bio čest u njegovoj porodici. Majka i ujak umrli su od njega.
Napada crvenokose, rekao je otac, kad su mu skinuli mladeže s vozačke
ruke, pretkancerozne izraštaje s listova i bazalni ćelijski karcinom sa
zadnjeg dela vrata.
Džek se sećao golemog crnog mladeža (koji je rastao, večito rastao)
na ujka Džimovom obrazu; sećao se sirovih rana na majčinoj ključnjači,
koje su joj proždirale levu ruku. Koža je najveći organ tela. Ne valja kad
podivlja.
Hoćeš li da ga uklonim? Pitao ga je čovek iza zavese.
„To je bio san”, rekao je Hoskins. „Uplašio sam se u Kaningu. Sinoć
sam se nabokao meksičke hrane, pa sam imao noćnu moru, To je sve,
kraj priče.”
To ga nije sprečilo da pipanjem potraži guke ispod pazuha, pod
vilicom i u nosu. Ništa nije našao. Samo je predugo izlagao potiljak
suncu. Ali nigde drugde nije imao opekotine od sunca, izuzev bolne
pruge. Nije krvarila - što je na neki način dokazivalo da je jutrošnji
susret bio san - ali je video plikove. Verovatno bi trebalo da ode kod
doktora i otići će... ali ne pre nego što pričeka nekoliko dana da se
opekotina sama zaleči, naravno.
Hoćeš li uraditi ono što ti kažem? Nećeš oklevati?
Niko ne bi, pomislio je Džek, gledajući zadnji deo vrata u ogledalu.
Niko ne bi, ako je alternativa biti pojeden od spolja ka unutra - biti živ
pojeden.
10
Dispečerka policije Flint Sitija Sendi Makgil oko tri po podne podigla je
pogled i ugledala Džeka Hoskinsa. Stajao je ispred njenog stola, okrenut
leđima.
„Džek? Je li ti nešto potrebno?”
„Pogledaj moj potiljak i reci šta vidiš.”
Ustala je i pogledala kolegin potiljak. Bila je zbunjena, ali spremna
da pomogne. „Okreni se malo više ka svetlu.” I kad je to učinio: „Auh, to
je ozbiljna opekotina od sunca. Trebalo bi da skokneš do Volgrinsa i
kupiš pomadu s alojom.”
„Hoće li mi pomoći?”
„Neće ti brzo proći, ali će ti s pomadom biti lakše.”
„Ali to je samo opekotina od sunca; jelda?”
Namrštila se. „Naravno, ali je dovoljno ozbiljna da se pojave plikovi.
Zar ne znaš da bi trebalo da se mažeš kremama za sunce kad ideš na
pecanje? Hoćeš li da dobiješ rak kože?”
Vrelina na potiljku se pojačala, posle njenih reći. „Verovatno sam
zaboravio.”
„Koliko su ozbiljne one na rukama?”
„Nije tako strašno.” Na njima nije bilo opekotina. U stvari, postojala
je samo ta jedna, na potiljku, gde ga je neko dodirnuo kod napuštenog
ambara. Pomilovao ga je vrhovima prstiju. „Hvala ti, Sendi.”
„Plavušani i oni s crvenom kosom najgore prolaze. Moraćeš kod
lekara, ako ne prođe.”
Otišao je bez reći. Razmišljao je o čoveku iz sna. O onom koji vreba
iza zavese tuša.
Dao sam ti ga, ali mogu da ga uklonim. Hoćeš li da ga uklonim?
Pomislio je. Povući će se sama, kao i druge opekotine od sunca.
Možda, a možda i ne. I sad ga je više bolela. Nije hteo da je pipa.
Proganjala ga je pomisao na otvorene rane koje proždiru majčino
meso. Rak je isprva puzao, ali je dodao gas, kad je pustio koren. Na
kraju joj je proždirao grlo i glasne žice. Preobrazio je njene vriske u
grcanje. Jedanaestogodišnji Džek Hoskins slušao ih je kroz zatvorena
vrata bolesničke sobe. Razabirao je šta je govorila ocu: da je ubije i
spase muka. Uradio bi to za psa, krkljala je. Zašto ne uradiš to za mene?
„To je samo opekotina od sunca”, rekao je i upalio motor
automobila. „To je sve. Jebena opekotina od sunca.”
Potrebno mu je piće.
11
12
25. jul
10
Pre Holinog filma nije bilo upozorenja FBI-ja. Ralf se nije iznenadio. Ko
bi se trudio da kopira tako stari artefakt, koji je bio obično đubre?
Muzika je bila otkačena mešavina cvilečih violina i neprikladno veselih
norteno rifova harmonike. Otisak je bio izgreban, kao da je film puštao
odavno mrtvi kino-operater, koji nije mario za svoj posao.
Ne mogu da verujem da sedim ovde, pomislio je Ralf. Ovo je
autostrada za ludnicu.
Marsi Mejtland i njegova supruga posmatrale su ekran s pažnjom
studentkinja koje se spremaju za završni ispit. Ostali možda nisu bili
toliko zainteresovani, ali su ga posmatrali sa zanimanjem. Jun Sablo
imao je slabašni osmejak na usnama. To nije bio osmeh osobe koja
misli da je ono što gleda smešno, pomislio je Ralf, već one koja
posmatra delić prošlosti, oživljenu legendu iz detinjstva.
Film je počinjao noću na ulici, u kojoj su svi lokali bili barovi,
bordeli ili i jedno i drugo. Kamera je pratila lepu ženu u kratkoj haljini.
Šetala se držeći kćerku za ruku. Devojčica nije imala više od četiri
godine. Večernja šetnja kroz deo grada na lošem glasu s detetom koje
bi trebalo da bude u krevetu možda je objašnjena kasnije u filmu, ali ne
u delu koji su videli.
Pijanac se doteturao do žene. Usta su mu govorila jedno, a glas
drugo: „Hej, dušo, hoćeš li da se upoznamo?” Govorio je meksičkim
naglaskom, zbog kog je zvučao kao Brzi Gonzales. Odgurnula ga je i
nastavila put. U senovitom predelu između uličnih svetiljki, iz sokaka je
iskrsao tip s dugim crnim ogrtačem, kao iz filma o Drakuli. Držao je
crnu torbu. Slobodnom rukom zgrabio je dete. Mama je vrisnula i
potrčala za njim. Stigla ga je pod sledećom uličnom svetiljkom i
zgrabila torbu. Okrenuo se. Svetlost svetiljke otkrila je lice sredovečnog
čoveka s ožiljkom na čelu.
Gospodin Ogrtač se nacerio, otkrivši lažne očnjake. Žena je uzmakla
i podigla ruku. Nije ličila na užasnutu majku, već na opersku pevačicu
koja se sprema da zapeva ariju iz Karmen. Kradljivac dece prebacio je
ogrtač preko devojčice i pobegao, ali ne pre nego što ga je čovek koji je
izašao iz jednog od barova pozdravio ponovnim gnusnim naglaskom u
stilu Brzog Gonzalesa: „Hej, profesore Espinoza, gde ste krenuli? Hoću
da vas častim pićencem!”
Majku su u sledećoj sceni doveli do gradske mrtvačnice (EL
DEQPOSITO DE CADAVERES pisalo je na mutnom staklu na vratima).
Histerično je zavrištala, kad je pokrov podignut i kad je ugledala
verovatno unakaženo dete. U sledećoj sceni čovek sa ožiljkom je
uhapšen. Ispostavilo se da je on uvaženi predavač na obližnjem
univerzitetu.
Usledilo je jedno od najkraćih filmskih suđenja. Majka je svedočila,
baš kao i par tipova sa naglaskom Brzog Gonzalesa, uključujući i onog
koji je hteo da profesora časti pićencem; porota se povukla na većanje.
Prisustvo pet žena u zadnjem redu, odevenih u nešto što je ličilo na
kostime superheroja, s raskošnim maskama, samo je doprinelo
nadrealnom utisku. Niko u sudnici, uključujući i sudiju, nije u tome
video ništa neobično.
Porota se vratila; profesor Espinoza osuđen je za najgnusnije
ubistvo; oborio je glavu kao krivac. Jedna od maskiranih žena skočila je
i viknula: „Ovo je ogrešenje o pravdu! Profesor Espinoza nikad ne bi
naudio detetu!”
„Ali ja sam ga videla!”, vrisnula je majka. „Ovog puta se varaš,
Rosita!” Maskirane žene u kostimu superheroja izmarširale su iz
sudnice u lepim čizmama. Na ekranu se ukazao krupni plan dželatove
omče. Kamera se povukla da pokaže vešala okružena gomilom
znatiželjnika. Profesor Espinoza peo se uz stepenice, u pratnji
uniformisanih lica. Upravio je pogled na čoveka u monaškoj rizi s
kapuljačom, na obodu gomile, kad su mu namakli omču na vrat. Crna
torba bila je između monahovih nogu u sandalama.
Film je bio glup i loše snimljen. Ralfa su ipak podišli žmarci po
rukama. Uhvatio je Džini za ruku kad je posegnula za njim. Znao je šta
će zatim videti. Monah je skinuo kapuljaču otkrivši lice profesora
Espinoze, Zajedno s ožiljkom na čelu. Nacerio se, otkrivši smešne,
plastične očnjake... pokazao je na crnu torbu... nasmejao se.
„Eno ga!”, vrisnuo je pravi profesor s vešala. „Eno ga, tamo!” Gomila
se okrenula, ali je čovek s crnom torbom iščezao. Espinoza je dobio
svoju crnu torbu: džakče koje mu je namaknuto preko glave. Vrištao je
ispod nje: „Čudovište, čudovište, čudo...” Zanemeo je kad je propao kroz
vratanca, koja su se naglo otvorila pod njim.
Maskirane žene superheroji u sledećoj sceni jurile su lažnog
monaha preko gradskih krovova. Holi je pauzirala film. „Pre dvadeset
pet godina gledala sam verziju s titlovima, umesto sinhronizacije”,
rekla je. „Profesor na kraju vrišti: ’El Kuko, El Kuko.’”
„Šta ćemo još videti?”, promrmljao je Jun. „Gospode, od detinjstva
nisam gledao nijedan film s lučadorama. Snimljeno ih je najmanje
desetak.” Osvrnuo se oko sebe, kao da se budi iz sna. „Las luchadoras -
dame kečerke. I zvezda ovog filma, Rosita, bila je čuvena. Trebalo bi da
je vidite bez maske, ay caramba.” Trznuo je rukom, kao da je pipnuo
nešto vrelo.
„Nije ih snimljeno desetak, već najmanje pedeset”, tiho će Holi. „Svi
u Meksiku voleli su las luchadoras. Ti filmovi bili su isto što i današnji
filmovi o superherojima. S mnogo manjim budžetom, naravno.”
Htela je da im pripoveda o ovim očaravajućim (tako ih je
doživljavala) delovima filmske istorije, ali ovo nije bilo pravo vreme za
to, ne dok je detektiv Anderson izgledao kao čovek koji je upravo
progutao veliki zalogaj nečeg veoma gadnog. Neće im reći da je i ona
volela filmove o las luchadoras. Lokalna televizija u Klivlandu puštala
ih je svake subote u emisiji Šund film. Holi je pretpostavljala da su se
momci s koledža opijali i gledali ove filmove da bi se zgražavali nad
lošom sinhronizacijom i kostimima koje su nesumnjivo smatrali
žalosnim, ali uplašenoj i nesrećnoj srednjoškolki poput nje ništa nije
bilo smešno u vezi s las luchadoras. Karlota, Marija i Rosita Munjoz bile
su jake i hrabre, uvek su pomagale sirotinji i potlačenima. Rosita
Munjoz, najčuvenija od njih, čak se ponosno predstavljala kao čolita.
Nesrećna srednjoškolka najčešće se tako osećala, kao polutanka.
Nakaza.
„Meksički filmovi o kečerkama najčešće su prepričavali drevne
legende. I ovaj sledi taj obrazac. Jeste li zapazili u kojoj meri radnja
odgovara našim ubistvima?”
„Moram priznati da savršeno odgovara”, rekao je Bil Samjuels.
„Jedini problem je što je to luđačka ideja. Nema veze sa životom. Vi ste
El Kuko, gospođo Gibni, ako uistinu verujete u El Kuka.”
Kaže čovek koji mi je pričao o otiscima stopala u pesku koji naglo
iščezavaju, pomislio je Ralf. Ni on nije verovao u El Kuka, ali mu je bilo
jasno da im je žena pokazala da ima petlju kad im je pustila film, iako je
znala kako će reagovati. Zanimalo ga je da vidi kako će gospođa Gibni iz
Ko nađe - njegovo odgovoriti na to.
„Priča se da El Kuko živi od krvi i sala dece”, reče Holi, „ali u svetu -
našem stvarnom svetu - on ne preživljava samo na osnovu toga, već i
zahvaljujući ljudima koji razmišljaju kao vi, gospodine Samjuelse.
Pretpostavljam da i ostali dele njegovo mišljenje. Dopustite mi da vam
predstavim još nešto. Dajem reč da neće dugo trajati.”
Otišla je na deveto poglavlje DVD-ja. Jedna od luchadoras - Karlota -
priterala je monaha s kapuljačom u ćošak praznog skladišta. Pokušao je
da pobegne merdevinama. Karlota ga je zgrabila za zadnji deo široke
halje. Prebacila ga je preko ramena. Okrenuo se u vazduhu i pao na
leđa. Kapuljača mu je spala, otkrivajući lice koje nije bilo lice, već
neuobličena mlitava masa. Karlota je vrisnula kad su se dva užarena
šiljka pojavila umesto očiju. Sigurno su isijavali mističnu energiju,
pošto se zateturala prema zidu i ispružila ruku ispred maske,
pokušavajući da se zaštiti od nje.
„Isključite to”, rekla je Marsi. „O bože, molim vas.”
Holi je kucnula po laptopu. Slika na ekranu je nestala, ali ga je Ralf
još video: prastari vizuelni efekt u odnosu na CGI stvari koje se ovih
dana puštaju u sinepleksima, ali ipak dovoljno delotvoran, ako vam je
izvesna devojčica ispripovedala priču o uljezu u njenoj spavaćoj sobi.
„Mislite li da je vaša kćerka to videla, gospođo Mejtland?” pitala je
Holi. „Ne baš to, nisam tako mislila, ali...”
„Da. Naravno. Slama umesto očiju. Tako je rekla. Slama umesto
očiju.”
11
12
Mrak je pao kad su Ralf i ostali izašli iz zgrade Hauija Golda. Advokat je
ostao u svojim prostorijama, da bi organizovao putovanje. Istražitelj
mu je pravio društvo. Ralf se pitao o čemu će razgovarati kad ostali
odu.
„Gospođo Gibni, gde ste odseli?”, pitala je Džini.
„U Flintskom luksuznom motelu. Rezervisala sam sobu.”
„O ne, to ne dolazi u obzir”, reče Džini. „Jedini luksuz koji ćete tamo
naći jeste u imenu. To je rupa.”
Holi je delovala nervozno. „Pa, sigurno postoji Holidej in...”
„Dođite kod nas”, reče Ralf. Preduhitrio je Džini, nadajući se da će
zaraditi koji poen. Bog sveti zna da su mu bili potrebni.
Holi je oklevala. Neprijatno se osećala u kućama drugih ljudi, baš
kao i u onoj u kojoj je odrasla, kad bi posetila majku, četiri puta
godišnje. Znala je da bi u domu ovih stranaca dugo ležala budna, da bi
se rano probudila, da bi čula svaki nepoznati zvuk iz zidova i podova,
da bi osluškivala prigušene glasove Andersonovih, pitajući se da li
govore o njoj... što će gotovo sigurno biti slučaj. Nadaće se da je neće
čuti ako bude morala da ustane noću da bi se olakšala. Sastanak je bio
dovoljno stresan, a neprekidna borba s nevericom detektiva
Andersona očekivana, ali iscrpljujuća.
Ali, kao što bi rekao Bil Hodžiz. Ali.
Andersonova neverica je bila to ali. Bila je razlog zbog kog je morala
da prihvati poziv, što je i učinila.
„Hvala vam, to je veoma ljubazno od vas, ali prvo moram da obavim
neka posla. Brzo ću doći. Dajte mi adresu. Moj ajped odvešće me do
vas.”
„Mogu li vam pomoći?”, pitao je Ralf. „Rado ću to učiniti...”
„Ne. Nema potrebe.” Rukovala se s Junom. „Pođite s nama, ako
možete, poručniče Sablo. Sigurna sam da biste to želeli.”
Osmehnuo se. „Verujte da želim, ali to vam je kao u pesmi - moram
da održim obećanja.”
Marsi Mejtland je stajala sama, s torbicom na stomaku. Izgledala je
kontuzovano. Džini joj je žurno prišla. Ralf je sa zanimanjem posmatrao
kako se nesrećna žena isprva povlači, kao da je uplašena, da bi zatim
dozvolila njegovoj supruzi da je zagrli. Čak je spustila glavu na njeno
rame i uzvratila zagrljaj. Ličila je na umorno dete. Plakale su kad su se
razdvojile.
„Žao mi je zbog vašeg gubitka”, reče Džini.
„Hvala vam.”
„Mogu li da išta uradim za vaše devojčice, bilo šta..,”
„Ne možete, ali on može.” Upravila je pažnju na Ralfa. Njene oči, još
vlažne od suza, behu hladne. Optužujuće. „Želim da pronađeš tog
autsajdera. Ne dopusti da ti pobegne samo zato što ne veruješ da
postoji. Možeš li to?”
„Ne znam”, reče Ralf, „ali ću pokušati.”
Marsi je ćutke prihvatila ruku Juna Sabloa. Dozvolila mu je da je
odvede do kola.
13
14
15
16
17
26. jul
26. jul
Džek Hoskins je 26. jula oko dva ujutru prešao u Teksas. Odseo je u
buvari zvanoj Indijan motel, kad se na istoku pojavilo prvo svetlo.
Platio je pospanom recepcioneru za nedelju dana, jedinom aktivnom
karticom. Zatražio je sobu na drugom kraju trošne zgrade.
Soba je zaudarala na cugu i ustajali dim od cigareta. Pokrivači su
bili otrcani, a jastučnica klimavog kreveta žuta od starosti, znoja ili i
jednog i drugog. Seo je u jedinu stolicu u prostoriji i brzo i bez
posebnog zanimanja pregledao tekstualne poruke i govornu poštu
(ove druge prestale su da stižu oko četiri ujutru, kad se poštansko
sanduče napunilo). Sve poruke su bile iz stanice, najviše od šefa Gelera.
Došlo je dvostrukog ubistva na Vest sajdu. Ralf Anderson i Betsi Rigins
bili su van stroja, pa je on bio jedini detektiv na dužnosti, gde je,
potreban je na sceni zločina, bla-bla-bla.
Legao je na postelju, poleđuške, ali ga je opekotina od sunca previše
bolela u tom položaju. Okrenuo se na stranu. Federi su zlovoljno
škripali pod njegovom nezanemarljivom težinom. Oslabiću kad rak
uzme maha, pomislio je. Mama je pri kraju bila samo kožom obavijeni
skelet. Vrištavi skelet.
„To se neće desiti”, rekao je praznoj sobi. „Potreban mi je jebeni
san. Ovo će se srediti.”
Četiri sata biće dovoljno. Pet, ako bude imao sreće. Ali njegov
mozak nije hteo da se isključi. Ponašao se kao motor u leru. Kodi,
balavi valjač droge na benzinskoj pumpi Haj, imao je male bele pilule,
kao i pristojnu količinu navodno gotovo čiste koke. Govorio je istinu,
ako je suditi po načinu na koji se Džek osećao, ležeći na jadnom
izgovoru za krevet (nije ni pokušao da se pokrije, bog te pita šta je
gmizalo po toj posteljini). Nekoliko kratkih dremki je sve što je
prikupio u satima posle ponoći, kad se činilo da nikad neće prestati da
vozi. Osećao je kao da nikad neće zaspati - kao da može pre pokriti
krov i istrčati osam kilometara. San je ipak stigao, mada tanušan i
opterećen majčinim prisustvom.
Kad se probudio, podne je već bilo prošlo. Soba je bila smrdljiva i
vrela, uprkos jadnom izgovoru za klima-uređaj. Otišao je u kupatilo.
Piškio je i pokušao da osmotri zadnji deo bolnog vrata. Nije mogao.
Možda je tako i najbolje. Vratio se u sobu i seo na krevet, da bi se obuo,
ali je pronašao samo jednu cipelu. Pipajući je tragao za drugom, dok mu
je neko nije gurnuo u šaku.
„Džek.”
Ukočio se. Dlake na rukama i vratu su mu se naježile. Čovek koji je
bio pod njegovim tušem u Flint Sitiju sad je bio ispod kreveta, baš kao
čudovište kog se plašio u ranom detinjstvu.
„Slušaj me, Džek. Reći ću ti šta ćeš uraditi.”
Shvatio je da je bol u vratu (što je smešno, pošto je uvek tako zvao
kamen oko vrata) nestao. Pa... gotovo da jeste. Dobio je jednostavan
iako ekstreman zadatak. To je bilo u redu, zato što je bio prilično
siguran da će pobeći, a stavljanje tačke na Andersonovu priču pričiniće
mu apsolutno zadovoljstvo. Anderson je naposletku bio glavno pačalo;
stari gospodin Nemam Mišljenje sam je kriv za sudbinu koja će ga
snaći. Šteta za ostale, ali oni neće ići na Džekovu već na Andersonovu
dušu.
„Šteta velika”, promrmljao je.
Obuo se i spustio na kolena, da bi pogledao ispod kreveta. Tamo
nije bilo ničeg izuzev obilja prašine. I to je bilo dobro. Laknulo mu je.
Nije sumnjao da je njegov posetilac bio ovde, niti da su na prstima koji
su mu gurnuli cipelu u šaku istetovirane reči: NE MOGU.
Um mu se razbistrio, a bol od opekotine sveo na daleki žamor.
Pomisli je da bi mogao nešto da pojede. Možda odrezak i jaja. Mora da
se snabde energijom za predstojeći zadatak. Ljudi ne mogu da žive
samo od belog i pilula. Bez hrane će se onesvestiti i izgoreti na vrelom
suncu.
Kad već govorimo o suncu, tresnulo ga je kao pesnicom po licu, kad
je izašao. Vrat ga je upozoravajuće zaboleo. Setio se da nema kreme za
sunce i da je zaboravio onu s alojom. Možda prodaju nešto slično u
kafeu pored motela, s gomilom drangulija koje na takvim mestima drže
pored kase: majicama, kapama, kantri CD-ovima i Navaho suvenirima
napravljenim u Kambodži. Moraju da prodaju i nekoliko praktičnih
potrepština pored tog sranja, zato što je najbliži grad...
Zaustavio se u mestu, s rukom ispruženom ka vratima kafea. Zurio
je kroz prašnjavo staklo. Unutra su. Anderson i vesela družina
vucibatina, uključujući i mršavu ženu sa sedim šiškama. Video je staru
vešticu u invalidskim kolicima i mišićavog muškarca kratke crne kose,
s kozjom bradicom. Matora se nasmejala i zakašljala. Džek je čuo i
napolju. Zvučala je kao prokleti bager u najnižem stepenu prenosa.
Covek s kozjom bradicom udario ju je nekoliko puta po leđima. Svi su
se smejali.
Smejaćete se na drugoj strani glave, kad završim s vama, pomislio je
Džek. Ali dobro je što se smeju. Inače bi ga videli.
Okrenuo se. Pokušavao je da shvati šta je video. Nije mislio na
gomilu koja bučno rže u restoranu, ona mu nije smetala, već na
tetovaže na prstima Kozje Bradice. Video ih je kad je pružio ruku da
udari Ženu u Kolicima po leđima. Staklo je bilo prašnjavo, a plavo
mastilo bledunjavo, ali je znao šta na njima piše: NE MOGU. Kako se
izvukao ispod njegovog kreveta i ušao u restoran tako brzo? To je bila
misterija o kojoj nije smeo da razmišlja. Čekao ga je posao, to je bilo
dovoljno, i uklanjanje raka koji je rastao na njegovoj koži bio je samo
polovina. Uklanjanje Ralfa Andersona bilo je druga polovina, ona koja
će mu pružiti zadovoljstvo.
Starog gospodina Nemam Mišljenje.
Klod Bolton je, kao veliki broj bivših robijaša (makar onih koji nisu
hteli da rizikuju povratak na robiju), vozio kombi dodž kompanion
tačno pet kilometara na sat sporije od ograničenja brzine. Posle pola
sata vožnje skrenuo je na parkiralište Indijan motela i kafea. Izašao je iz
vozila. Obratio se Hauiju, koji je sedeo za volanom rentiranog auta.
Zvučalo je kao da se izvinjava. „Nadam se da vam neće smetati, ako
nešto prezalogajimo”, rekao je. „Mama ponekad ima problema ako ne
jede redovno, a jutros nije imala vremena da pripremi sendviče.
Strahovao sam da ne zakasnimo.” Spustio je glas, kao da odaje
sramotnu tajnu. „U pitanju je njen šećer. Gubi svest kad se spusti.”
„Siguran sam da bismo mogli nešto prezalogajiti”, reče Haui.
„Priča koju je dama ispričala...”
„Predlažem da porazgovaramo o tome kad stignemo do tvoje kuće,
Klode”, reče Ralf.
Klod je klimnuo. „Slažem se, verovatno će tako biti najbolje.”
Kafe se - ne na neprijatan način - osećao na mast, pasulj i pečenje.
Nil Dajmond je pevao iz džuboksa: „Ja sam, rekao sam”, na španskom.
Specijaliteti (kojih nije bilo mnogo) bili su iza šanka. Iznad prolaza u
kuhinju je bila oskrnavljena fotografija Donalda Trampa. Plava kosa mu
je obojena u crno; dobio je zalizak i brkove. Ispod toga je neko napisao
Yanqui vete a casa - Jenki idi kući. Ralf je isprva bio iznenađen - Teksas
je naposletku bio vatrenocrvena država - ali se setio da belci možda
nisu manjina ovako blizu južne granice, ali da nisu daleko od toga.
Raskomotili su se na drugom kraju prostorije. Alek i Haui seli su za
sto za dvoje, a ostali na veći sto pored njih. Ralf je naručio pljeskavicu;
Holi je naručila salatu; Jun i Boltonovi opredelili su se za kompletnu
meksičku ponudu od takosa, burita i empanade. Kelnerica je donela
bokal slatkog čaja, pre nego što ga je iko zatražio.
Lavi Bolton je proučavala Juna, očima sjajnim poput ptičjih. „Rekli
ste da se zovete Sablo? To je neobično ime.”
„Tako je, nema nas mnogo”, reče Jun.
„Došli ste s one strane ili ste ovde rođeni?”
„Ovde sam rođen, gospođo”, reče Jun. Smazao je polovinu punjenog
takosa u jednom zalogaju. „Druga generacija.”
„Pa, svaka čast! Napravljen u SAD! Poznavala sam Augustina Sabloa
kad sam živela dole na jugu, pre nego što sam se udala. Vozio je kamion
s hlebom u Laredu i Nuevo Laredu. Sestre i ja naručivale smo churro
eclairs, kad bi se provezao pored naše kuće. Da niste nekim slučajem u
rodu?”
Junova maslinasta put malčice je potamnela - nije pocrveneo - ali je
Ralfu dobacio veseli pogled. „Da, gospođo, to je bio moj papi.”
„Pa, zar svet nije mali?” reče Lavi, pre nego što se nasmejala. Njen
smeh preobrazio se u kašljanje, a ono u grcanje. Klod ju je udario po
leđima, tako snažno da joj je kanila izletela iz nosa i pala u tanjir. „O,
sine, gledaj ovo”, rekla je kad je povratila dah. „Imam slince na buritu.”
Namestila je kanilu. „Pa, šta ću. Došlo je iz mene, pa može i da se vrati.
Nema problema.” Nastavila je da jede.
Ralf se nasmejao, ostali su mu se pridružili. I Haui i Alek su se
smejali, iako su propustili uvod. Ralf je imao vremena da pomisli kako
smeh zbližava ljude. Bilo mu je drago što je Klod poveo majku sa
sobom. Starica je bila izuzetna.
„Svet je mah”, ponovila je. „Nego šta je.” Nagnula se napred, tako da
je gurnula tanjir pozamašnim grudima. Još je posmatrala Juna,
blistavim, ptičjim očima. „Jesi li upoznat s pričom koju nam je
ispričala?” Upravila je pogled na Holi, koja je mršteći se prebirala po
zelenoj salati.
„Da, gospođo.”
„Veruješ li u nju?”
„Ne znam. Ja...” Jun je spustio glas. „Naginjem ka tome.”
Starica je klimnula i spustila glas. „Jesi li gledao paradu u Nuevu?
Processo dos Passos? Možda u detinjstvu?”
„Si, senjora.”
Još više je spustila glas. „Šta je s njim? Farnicoco? Jesi li ga video?”
„Si”, reče Jun. Lavi Bolton je bila bela, koliko je to bilo moguće,
pomislio je Ralf, ali je Jun bez razmišljanja prešao na španski.
Još više je spustila glas. „Jesi li zbog njega imao noćne more?”
Jun je oklevajući prozborio: „Si. Muchas pesadillas.”
Zavalila se, zadovoljna ali smrknuta. Obratila se Klodu. „Slušaj ove
ljude, sinko. Mislim da imaš veliki problem.” Namignula je Junu, ali ne u
šali; izraz lica bio joj je neveseo. „Muchos.”
Ralf je pitao Juna za processo dos Passos, kad se mali karavan izvezao na
auto-put.
„To je procesija za Svetu nedelju”, reče Jun. „Crkva je baš ne
odobrava, ali je i ne sprečava.”
„Farnicoco? Je li to isto što i El Kuko?”
„On je još gori”, rekao je Jun, turobnim glasom. „Gori je i od Čoveka s
Džakom. Farnicoco je Čovek s Kapuljačom. Gospodin Smrt.”
6
Neko vreme su zamišljeno ćutali. Lavi je zatim progovorila. „Nazvali
ste ga El Kuko”, obratila se Holi.
„Da.”
Starica je klimnula. Kuckala je od artritisa nadutim prstima po boci
za kiseonik. „Meksička deca zvala su ga Kukuj, a engleska Kuki, Čuki ili
samo Čuk. Imala sam slikovnicu o tom dripcu.”
„Kladim se da sam imao istu”, reče Jun. „Dobio sam je od abuele. Div
s jednim crvenim uvom?”
„Si, mi amigo.” Lavi je izvadila i pripalila cigaretu. Izbacila je dim,
nakašljala se i nastavila. „U priči su bile tri sestre. Najmlađa je kuvala,
čistila i radila sve po kuči. Dve starije cure bile su lenje. Podsmevale su
joj se. Došao je El Kukuj. Kuća je bila zaključana, ali je izgledao kako
njihov papi, pa su ga pustile. Oteo je loše sestre da bi ih naučio pameti.
Ostavio je dobru koja je vredno radila za samohranog tatu. Sećate li
se?”
„Naravno”, reče Jun. „Čovek ne zaboravlja priče koje čuje u
detinjstvu. U priči iz slikovnice El Kukuj je predstavljen kao dobar
momak, ali sam ja zapamtio samo strah koji sam osetio kad je odvukao
devojčice u planinsku pećinu. Las ninas lloraban y le rogana que las
soltara. Kukale su i molile da ih pusti.”
„Da”, reče Lavi. „Na kraju je to uradio, a loše devojčice su se
popravile. Tako piše u slikovnici. Ali pravi kukuji ne puštaju decu, ma
koliko kukala i molila. Svi to znate, zar ne? Videli ste ga na delu.”
„Znači da i vi verujete”, reče Haui.
Lavi je slegnula ramenima. „Kao što se kaže, quien sabe? Jesam li
ikada verovala u el chupacabra? Ono što su stari los indios zvali
sisačem koza?” Zafrktala je. „Ne više nego što verujem u bigfuta. Ali
neobične stvari postoje. Jednom - to je bilo na Veliki petak, u Blaženom
sakramentu u Ulici Galveston - videla sam kako statua device Marije
pušta krvave suze. Svi smo to videli. Otac Hoakim rekao je da joj je rđa
ispod krova pokapala po licu, ali smo svi znali da nije bilo tako. I otac je
znao. To mu se videlo u očima.” Upravila je pogled na Holi. „Rekli ste da
ste videli neke stvari.”
„Jesam”, tiho će Holi. „Verujem da nešto postoji. Možda nije
tradicionalni El Kuko, ali bi mogla biti stvar na kojoj su legende
zasnovane. To je moje mišljenje.”
„Pio je krv i jeo meso dečaka i devojčica o kojima ste pričale?
Autsajder?”
„Možda je”, reče Alek. „Moguće je, na osnovu onog što je pronađeno
na mestu zločina.”
„A sad je preuzeo moj lik”, reče Bolton. „Tako mislite. Trebalo mu je
nešto moje krvi. Da li ju je pio?”
Niko mu nije odgovorio, ali je Ralf video kako je stvar koja je ličila
na Terija Mejtlanda upravo to radila. Video je to sa zastrašujućom
jasnoćom. Toliko je ovo ludilo prodrlo u njegovu glavu.
„Da li se on sinoć šunjao okolo?”
„Možda fizički nije bio ovde”, reče Holi, „i možda još neko vreme
neće moći da bude. Možda se još preobražava u tebe.”
„Možda je izviđao ovo mesto”, reče Jun.
Ili je pokušao da sazna što više toga o nama, pomislio je Ralf. I
saznao je. Klod je znao da dolazimo.
„I šta će se dogoditi?”, zanimala se Lavi. „Da li će ubiti još neko dete
u Plejnvilu ili Ostinu i pokušati da prebaci odgovornost na mog
dečaka?”
„Ne mislim da će se to desiti”, reče Holi. „Sumnjam da je dovoljno
snažan za tako nešto. Prošli su meseci između Hita Holmsa i Terija
Mejtlanda. A on je... aktivan.”
„Tu je još nešto”, reče Jun. „Mislim na praktičnu ravan. Ovaj deo
zemlje postao je prevruć za njega. Želeće da promeni sredinu, ako je
pametan - a mora biti, čim je ovoliko dugo opstao.”
To je zvučalo ispravno. Ralf je zamišljao Holinog autsajdera s
Klodovim licem i mišićavim telom, kako se ukrcava na autobus ili voz u
Ostinu, i kako hita na zlatni zapad. Las Vegas, možda ili Los Anđeles,
gde će možda doći do još jednog slučajnog susreta s čovekom (ili čak
ženom - ko zna), i do prolivanja nove krvi. To će biti još jedan beočug u
lancu.
Iz Junovog džepa na grudima začuli su se početni taktovi Selenine
Baila Esta Cumbia. Izgledao je iznenađeno.
Klod se nacerio. „O, da. Pokriveni smo čak i ovde. Dvadeset prvi vek,
čoveče.”
Jun je potegao telefon, pogledao na ekran i rekao: „Policija Okruga
Montgomeri. Trebalo bi da prihvatim poziv. Oprostite.”
Holi je izgledala iznenađeno, čak uznemireno, kad je preuzeo poziv i
izašao na verandu govoreći: „Halo, poručnik Sablo.” Izvinila se i krenula
za njim.
Haui je rekao: „Možda ga zovu zbog...”
Ralf je ne znajući zašto odmahnuo glavom. Nije znao, na svesnoj
ravni.
„Gde je Okrug Montgomeri?”, zanimao se Klod.
„U Arizoni”, reče Ralf, pre nego što su Haui ili Alek stigli da
odgovore. „To je druga stvar. Nema veze s ovom.”
„Šta ćemo uraditi u vezi s ovim?”, pitala je Lavi. „Znate li kako ćete
uhvatiti tog tipa? Sin mi je sve i svja.”
Holi se vratila. Prišla je Lavi, sagnula se i prošaptala nešto u njeno
uvo. Majka je mah nula Klodu da se odmakne kad se nagnuo prema
njima. „Idi u kuhinju, sinko, i donesi keks s čokoladom, ako se nije
istopila na vrućini.”
Otišao je u kuhinju. Naučio je da sluša. Holi je nastavila da šapuće.
Staričine oči su se raširile. Klimnula je. Klod se vratio s kesom keksa
baš kad je Jun došao s verande, pakujući telefon u džep.
„To je...”, započeo je, pa se ućutao. Holi se malčice pomerila, tako da
je okrenula leđa Klodu. Prislonila je prst na usne i odmahnula glavom.
„To je bila lažna uzbuna”, rekao je. „Priveli su nekog tipa, ali ne onog
za kojim tragamo.”
Klod je spustio keks (jadno je izgledao, istopljen ispod celofana) na
sto. Sumnjičavo se osvrnuo oko sebe. „Mislim da nisi to hteo da kažeš.
Šta se ovde dešava?”
Ralf je pomislio da je to dobro pitanje. Kamionet se provezao po
seoskom putu ispred kuće. Trgao se, zaslepljen blistavim zracima
sunca odbijenim od sefa u prtljažnom prostoru.
„Sine”, reče Lavi, „želim da uđeš u svoja kola, da se odvezeš do
Tipita i da doneseš piletinu iz Hajvej hevena. To je prilično dobar
restoran. Nahranićemo ovaj narod. Nakon obroka će prespavati u
Indijanu. Motel nije bogzna kakav, ali će makar imati krov nad glavom.”
„Tipit je šezdeset kilometara odavde!”, negodovao je Klod. „Ručak
za sedmoro papreno će koštati, i ohladiće se dok se vratim.”
„Podgrejaću ga u rerni”, rekla je pribranim glasom, „pa će biti kao
nov. Hajde, požuri.”
Ralfu se dopao način na koji se Klod podbočio kad je zavapio
ogorčenim glasom. „Hoćeš da me se rešiš!”
„Tako je”, složila se i zdrobila pikavac u sićušnoj pepeljari punoj
mrtvih vojnika. „Zato što, ako gospođica Holi ima pravo, on zna ono što
ti znaš. Možda to nije važno, možda su svi mačići već pobegli iz džaka,
ali možda i jeste. Stoga budi dobar sin i idi po hranu.”
Haui je izvadio novčanik. „Dopusti da platim, Klode.”
„U redu je”, reče Klod, malčice nadureno. „Mogu da platim. Nisam
siromah.”
Haui ga je počastio krupnim advokatskim osmehom. „Ali
insistiram!”
Klod je na kraju prihvatio ponuđeni novac. Gurnuo ga je u džep,
lancem vezanim za kaiš. Pogledao je goste. Nasmejao se, iako nije
odustao od pokušaja da izgleda nadureno. „Moja majka obično dobija
šta želi”, rekao je. „Mislim da ste to dosad shvatili.”
„U redu”, rekla je Lavi Bolton kad se Klod povezao niz drum i nestao iz
vidokruga. „O čemu se ovde radi? Šta niste želeli da moj dečak čuje?”
Jun je zanemario staričino pitanje. Imao je svežu informaciju.
„Šerifska kancelarija Okruga Montgomeri poslala je dvojicu zamenika
da istraže mesta koja je Holi fotografisala. Pronašli su gomilu krvave
odeće u napuštenoj fabrici, sa iscrtanom svastikom na zidu. Među
odećom je bila i jakna bolničara s ušivenom oznakom VLASNIŠTVO
HMJ.”
„Hajsman memori junit”, reče Haui. „U šta bi se kladio da će, kad
budu analizirali krv s odeće, ona pripadati jednoj ili obema
devojčicama Hauard?”
„Kao i da će svi pronađeni otisci pripadati Hitu Holmsu”, dodao je
Alek. „Možda će biti nejasni, ako je počeo da se preobražava.”
„Ili neće”, reče Holi. „Ne znamo koliko pramena traje ili čak da li je
svaki put ista.”
„Tamošnji šerif imao je mnogo pitanja”, reče Jun. „Nisam mu
odgovorio ni na jedno. Nadam se da neću morati, s obzirom na ono s
čim imamo posla.”
„Vreme je da prestanete da govorite o tome i da mi objasnite o
čemu se radi”, reče Lavi. „Molim vas. Zabrinuta sam za svog dečaka.
Nevin je, baš kao i druga dvojica, a obojica su mrtvi.”
„Razumem vašu brigu”, reče Ralf. „Samo malo strpljenja. Holi, jesi li
pomenula groblja dok si upoznavala Boltonove sa situacijom, na putu s
aerodroma? Nisi, zar ne?”
„Nisam. Rekao si da im predočim samo najhitnije. To sam i učinila.”
„Čekajte malo”, rekla je Lavi. „Sačekajte, molim vas. Gledala sam
jedan film u Laredu, o ženama kečerkama...”
„Meksičke kečerke sreću čudovište”, reče Haui. „Gledali smo ga.
Gospođa Gibni nas je upoznala s njim. Nije za Oskara, ali je zanimljiv.”
„To je jedan od filmova s Rositom Munjoz”, reče Lavi. „Cholita
luchadora. Sve cure su želele da budu kao ona. Jednom sam se obukla
kao ona za Noć veštica. Majka mi je napravila kostim. Film o El Kuku
bio je strašan. Bio je neki profesor... ili naučnik... ne sećam se, ali El
Kuko mu je ukrao lice i kad su ga luchadoras konačno uhvatile, živeo je
u kripti na lokalnom groblju. Je l’ tako bilo?”
„Jeste”, reče Holi, „zato što je to deo legende, makar u španskoj
verziji. El Kuko spava s mrtvima. Baš kao vampiri.”
„Ako ta stvar odista postoji”, reče Alek, „ona je vampir, bolje reći
neka vrsta. Potrebna joj je krv da bi iskovala novi beočug kobnog lanca.
Da bi se ovekovečila.”
Ralf je ponovo pomislio. Čujete li sebe, ljudi? Holi Gibni mu je bila
veoma draga, ali bi voleo da je nikad nije upoznao. Zbog nje je u
njegovoj glavi besneo sukob. Čeznuo je za primirjem.
Holi se obratila starici. „Napuštena fabrika u kojoj je policija Ohaja
pronašla krvavu odeću nalazi se blizu groblja na kom je sahranjen Hit
Holms, sa roditeljima. Odeća je pronađena i u ambaru, nedaleko od
starog groblja, na kom su sahranjeni preci Terija Mejtlanda. Moje
pitanje je: Postoji li groblje u blizini?”
Lavi je razmišljala. Čekali su. Konačno je rekla: „Postoji jedno u
Plejnvilu, ali ne i u Marisvilu. Dođavola, nemamo ni crkvu. Imali smo
Našu gospu od oproštaja, ali je izgorela pre dvadeset godina.”
„Sranje”, promrmljao je Haui.
„A šta je s porodičnim grobljima?”, pitala je Holi. „Ponekad se ljudi
sahranjuju na svojim imanjima, zar ne?”
„Pa, ne znam za druge”, rekla je starica, „ali ga mi nikad nismo imali.
Mama i tata su sahranjeni u Laredu, baš kao i njihovi roditelji. Pre toga
smo bili u Indijani, odakle su se moji odselili na jug posle građanskog
rata.”
„Šta je s vašim suprugom?”, pitao je Haui.
„S Džordžom? Njegovi su iz Ostina, gde je i sahranjen, odmah pored
roditelja. Ponekad sam išla tamo autobusom. Obično na njegov
rođendan. Nosila sam mu cveće i sve po redu, ali sam prestala otkad
sam se razbolela.”
„Pa, toliko o tome”, reče Jun.
Lavi kao da ga nije čula. „Znate, lepo sam pevala dok su me pluća
dobro služila. I svirala sam gitaru. Došla sam u Ostin iz Lareda, posle
srednje škole, zbog muzike. Zvali su ga Južnim Nešvilom. Zaposlila sam
se u fabrici papira na Ulici Brazos, dok sam čekala na proboj u
Karuselu, Brouken Spoku ili bilo gde. Pravila sam koverte. Nisam se
probila, ali sam se udala za poslovođu. To je bio Džordž. Nisam se
pokajala dok se nije penzionisao.”
„Mislim da skrećemo s teme”, reče Haui.
„Pusti je da priča”, poručio mu je Ralf. Nešto ga je golicalo,
nagoveštaj nečeg što stiže, iako je još iza horizonta. „Samo nastavite,
gospođo Bolton.”
Sumnjičavo je odmerila Hauija. Holi je sa osmehom klimnula.
Starica joj je uzvratila osmehom, pripalila novu cigaretu i nastavila.
„Pa, penzionisao se posle trideset godina službe. Preselili smo se
ovamo, u najgoru zabit. Klod je imao dvanaest godina - kasno smo ga
dobili, dugo nakon što smo zaključili da bog ne želi da imamo poroda.
Klod nikad nije voleo Marisvil - nedostajala su mu jarka svetla i
ništavni drugari; moj dečak je večito nadrljavao zbog lošeg društva - a
ni meni se ispočetka nije mnogo dopadao. S vremenom sam naučila da
cenim ovdašnji mir. U mojim godinama ništa vam drugo ne treba.
Možda mi ne verujete, ali ćete jednog dana shvatiti o čemu govorim.
Ideja o sahrani na vlastitom imanju, kad malo bolje razmislim, i nije
tako loša. Ima i gorih stvari od sahrane u dvorištu iza kuće:
pretpostavljam da će Klod prebaciti moje ostatke u Ostin, da bih ležala
pored supruga, kao za života. Neću dugo čekati taj dan.”
Zakašljala se i s gađenjem odmerila cigaretu. Završila je među
ostalima u prepunoj pepeljari, u kojoj je zlokobno dogorevala.
„Znate li zašto smo završili u Marisvilu? Džordž je hteo da uzgaja
alpake. Brzo su uginule, pa se prešaltovao na goldendudle. To su vam,
ako ne znate, mešanci zlatnih retrivera i pudlica. Mislite li da bi
evolucija porodila tako nešto? Prokleto sumnjam. Njegov brat mu je
usadio tu misao u glavu. Veća budala od Rodžera Boltona nije hodila
zemljom, ali je Džordž mislio da će se tako obogatiti. Rodžer se preselio
ovamo, s porodicom. Uortačili su se. Bilo kako bilo, mladunci
goldendudli su polipsali, baš kao alpake. Džordž i ja smo posle toga
malčice oskudevali u parama, ali smo sastavljali kraj s krajem. Rodžer
je uložio čitavu ušteđevinu u budalasti plan. Morao je da se zaposli. I...”
Naglo se ućutala. Izgledala je zaprepašćeno.
„Šta je bilo s Rodžerom?”, pitao je Ralf.
„Prokletstvo”, reče Lavi Bolton. „Stara sam, ali to nije opravdanje.
Bilo mi je pred nosem.”
Ralf se nagnuo napred. Uhvatio ju je za ruku. „O čemu govorite,
Lavi?” Obratio joj se po imenu, kao što je uvek činio u sobi za
saslušavanje.
„Rodžer Bolton i njegova dva sina - Klodovi rođaci - sahranjeni su
nepunih šest kilometara odavde, zajedno s još četvoro ili možda petoro
ljudi. I s tom decom, naravno, s blizancima.” Vrtela je glavom. „Bio sam
tako ljuta kad je Klod dobio šest meseci u Gejtsvilu zbog krađe. I
posramljena. Tada je počeo da uzima drogu, znate. Tek kasnije sam
shvatila da je to bio božji dar. Da nije bio tamo, bio bi s njima. Ne s
ocem. Džordž je već imao dva srčana napada i nije mogao da pođe, ali
Klod... da, bio bi s njima.”
„Gde?”, pitao je Alek. Naginjao se napred.
„U Marisvilskoj rupi”, rekla je. „U njoj su svi ti ljudi izginuli. U njoj su
i ostalu”
10
11
12
Holi je pet minuta grejala piletinu. Bila je ukusna. Svih sedmoro jeli su u
gazebu - imao je rampu za invalidska kolica. Razgovor je bio prijatan i
živ. Pokazalo se da je Klod prilično vešt pripovedač. Sipao je priče iz
živopisne karijere „službenika obezbeđenja” u Džentlmenu. Priče su
bile zabavne. I nijedna nije bila zlobna ili neukusna. Njegova majka se
najviše smejala. Dobila je napad kašlja kad je Haui ispričao kako je neki
njegov klijent, da bi dokazao da je mentalno nesposoban za suđenje,
skinuo pantalone u sudnici i počeo da maše njima pred sudijom.
Niko nije pomenuo razlog njihovog boravka u Marisvilu.
Lavi je malo prilegla pre večere. Rekla je da se vraća u postelju kad
su završili s jelom. „Nema mnogo prljavog suda kad se hrana naruči iz
restorana”, rekla je. „Ono malo ujutru ću oprati. Znate, mogla bih da ih
operem odmah, iz stolice, ali moram da pazim na prokleti rezervoar za
kiseonik.” Obratila se Junu. „Jeste li sigurni da će vam ovde biti dobro,
policajče Sablo? Šta ako se neko bude muvao okolo kao sinoć?”
„Naoružan sam, gospođo”, reče Jun, „a ovo je divno mesto za
spavanje.”
„Pa... dođi u kuću u bilo koje doba. Vetar ume da bude jak posle
ponoći. Zadnja vrata će biti zaključana, ali će ključ biti ispod olla de
barro.” Pokazala je na staru glinenu posudu, prekrstila ruke iznad
pozamašnih grudi i izvela niski naklon. „Vi ste fini ljudi. Zahvaljujem
vam što ste došli ovamo i što pokušavate da pomognete mom dečaku.”
Nakon toga se otkotrljala. Šestorka se još malo zadržala.
„Dobra žena”, reče Alek.
„Da”, reče Holi. „Jeste.”
Klod je zapalio tiparilo. „Pajkani na mojoj strani”, rekao je. „To je
novo iskustvo. Dopada mi se.”
Holi je rekla: „Ima li Volmarta u Plejnvilu, gospodine Boltone?
Moram nešto da kupim i volim Volmart.”
„Jok, i to je dobro, zato što ih i mama voli. Ne mogu da je isteram
odande. Houm depo u Tipitu najviše liči na to.”
„Poslužiće”, rekla je i ustala. „Pokupićemo i oprati suđe, da Lavi ne
bi morala ujutru. Posle toga ćemo otići. Vratićemo se sutra ujutru po
poručnika Sabloa, a zatim idemo kući. Mislim da smo učinili sve što
smo mogli. Slažeš li se sa mnom, Ralfe?”
Pogledom mu je poručila šta da kaže. I rekao je: „Naravno.”
„Gospodine Golde? Gospodine Peli?”
„Mislim da nam to odgovara”, reče Haui.
Alek se složio. „Naš posao je ovde završen.”
13
14
15
16
Holi je bila mnogo snažnija osoba nego onog dana kad je imala veliku
sreću da upozna Bila Hodžiza, ali nije navikla da govori ljudima kako
moraju da promene svoje ponašanje ili kako u potpunosti greše. Njena
mlađa verzija bila je prestrašeni, šćućureni miš, koji je ponekad
pomišljao da bi samoubistvo moglo biti najbolje rešenje za hronični
strah, nesigurnost i sramotu. Onog dana kad je Bil seo kraj nje ispred
pogrebnog zavoda u koji nije mogla da uđe, najviše joj je smetalo
saznanje da je izgubila nešto značajno, ne torbu ili kreditnu karticu, već
život koji je mogla imati da je situacija bila za nijansu drugačija, ili da je
bog smatrao uputnim da stavi samo malo više neke važne hemikalije u
njen organizam.
Mislim da si ovo izgubila, rekao je Bil, iako to nikad nije saopštio. Evo
ti, stavi to u džep.
Bila više nema. Ona stoji pred ovim čovekom, koji mu je toliko
sličan: inteligencijom, povremenim bleskovima dobrog raspoloženja i
ponajviše upornošću. Bila je sigurna da bi se dopao Bilu, zato što je i on
verovao u rad na slučaju do kraja.
Ali po nečemu su se razlikovali. Ralf nije samo bio trideset godina
mlađi od Bila kad je ovaj umro, već je napravio strašnu grešku kad je
uhapsio Terija Mejtlanda na javnom mestu, pre nego što se upoznao sa
svim aspektima slučaja.
Bože, pomozi mi da smognem snage da mu kažem ono što je
neophodno, zato što mi se druga prilika neće ukazati. I dopusti mu da me
čuje. Molim ti se, Bože, dopusti mu da me čuje.
Rekla je: „I ti i svi ostali uvek govorite o autsajderu u kondicionalu.”
„Nisam siguran da sam te razumeo, Holi.”
„Mislim da si me razumeo. ’Ako on postoji. Pod pretpostavkom da
postoji. Pod uslovom da postoji.’”
Ćutao je.
„Ne marim za druge, ali neophodno je da ti veruješ, Ralfe.
Neophodno mi je da i ti veruješ. Ja verujem, ali nisam dovoljna.”
„Holi...”
„Nemoj”, presekla ga je. „Nemoj. Slušaj me. Znam da je to ludo. Ali da
li je ideja o El Kuku teže objašnjiva od nekih strašnih stvari koje se
dešavaju u svetu? Ne govorim o prirodnim katastrofama i nesrećama,
već o onom što neki ljudi rade drugim ljudima. Zar Ted Bandi nije samo
verzija El Kuka, menjača lika, s jednim licem pred javnošću, a drugim
pred ženama koje je ubio? Poslednje što su te žene videle bilo je
njegovo drugo lice, ono unutrašnje, lice El Kuka. A on nije bio jedini.
Takvi hodaju među nama. Znaš da je tako. Oni su tuđini, čudovišta koja
se ne daju razumeti. Ipak veruješ u njih. Neke od njih lišio si slobode.
Možda si gledao njihova pogubljenja.”
Ćutke je razmišljao.
„Dopusti mi da ti postavim pitanje”, rekla je. „Pretpostavimo da je
Teri Mejtland ubio to dete, iskidao mu meso i nabio granu u njega? Da
li bi to bilo manje neobjašnjivo od stvari koja se možda krije u toj
pećini? Da li bi mogao da kažeš: ’Razumem tamu i zlo koje se krilo iza
maske trenera dečjih sportskih timova i vrlog građanina. Tačno znam
šta ga je navelo na gnusni čin?’”
„Ne bih. Uhapsio sam muškarce koji su radili strašne stvari - i ženu
koja je udavila kćerkicu u kadi - i nikada nisam mogao da ih razumem.
Najčešće ne razumeju ni sami sebe.” -
„Baš kao što ni ja nisam razumela zašto je Brejdi Hartsfild naumio
da se ubije u koncertnoj dvorani i povuče najmanje hiljadu nevine dece
u smrt. Imam jednostavan zahtev. Veruj u ovo. Makar samo dvadeset
četiri časa. Možeš li to?”
„Hoćeš li makar malo odspavati kad bih rekao da?”
Klimnula je. Neprestano ga je gledala u oči.
„U tom slučaju verujem. El Kuko postoji, makar u sledeća dvadeset
četiri časa. Videćemo da li je u Marisvilskoj rupi, ali postoji.”
Uzdahnula je i ustala, s raspasanom košuljom, sakoom koji je visio
na jednu stranu i kosom koju kao da je zaneo vetar. Ralf je pomislio da
izgleda božanstveno i nepodnošljivo krhko. „Dobro je. Idem u krevet.”
Otpratio ju je do vrata. Otvorio ih je i rekao: „Vaseljena nema kraj.”
Odmerila ga je ozbiljnim pogledom. „Tako je. Prokleta stvar nema
kraja. Laku noć, Ralfe.”
MARISVILSKA RUPA
27. jul
3
Staza uz liticu bila je opasna u mraku, čak i uz svetlost baterijske
lampe. Džek je polako napredovao. Imao je dovoljno problema i bez
pada i eventualnih lomova. Prvi, stidljivi nagoveštaji zore počeli su da
se pojavljuju na nebu kad je stigao do osmatračnice. Osvetlio je vile
koje je juče tu ostavio. Posegnuo je za njima i ustuknuo. Nadao se da
ostatak dana neće biti ovakav. Nije mu promakla izvesna ironija u
prizoru koji je imao pred očima.
Doneo je vile da bi se branio od zmija. Jedna je ležala kraj njih, i
delimično na njima. Nimalo sitna zvečarka. Pravi monstrum. Nije
mogao da puca u nju. Metak bi verovatno samo ranio prokletinju, koja
bi ga zatim napala. Bio je u patikama. Zaboravio je da kupi čizme u
Tipitu. I strahovao je od potencijalno opasnog rikošeta.
Uhvatio je pušku za kraj kundaka. Polako je pružio cev, što je dalje
mogao. Gurnuo ju je ispod usnule zmije. Prebacio ju je visoko preko
ramena, pre nego što je otpuzala. Ružno kopile poletelo je i palo sedam
metara dalje. Sklupčalo se i razgalamilo. Zvuk je podsećao na zveckanje
kamička u suvoj tikvi. Podigao je vile, zakoračio napred i zamahnuo ka
reptilu, koji je šmugnuo u procep između dve kamenčine. Nestao je.
„Gubi se”, rekao je Džek. „I ne vraćaj se. Ovo je moje mesto.”
Ništa pre devet, rekao je Ralf, ali su u osam i petnaest svi bili u kafeu
Indijan motela. Ralf, Haui i Alek naručili su odreske i jaja. Holi nije
naručila odrezak već omlet od tri jaja, s krompirićima. Ralf se
odobrovoljio kad je video da je pojela svaki zalogaj. Ponovo je obukla
sako preko majice i farmerki.
„Biće ti vrućina”, rekao je Ralf.
„Hoće i izgužvan je, ali ima velike džepove za moje stvari. Poneću i
torbu. Ostaviću je u kolima ako budemo morali da pešačimo.” Nagnula
se napred i nastavila tišim glasom. „Sobarice ponekad kradu u ovakvim
motelima.”
Haui je pokrio usta. Da bi prigušio podrigivanje, ili sakrio osmeh.
5
10
11
12
13
14
15
16
17
20
Prolaz se posle nagiba još širio. Naišli su na još jedan lučni ulaz, ali
je deo drvene ograde pao, otkrivajući još jedno vajarsko delo prirode:
krezavu kamenu čeljust.
Holi je skupila šake oko usta i tiho rekla: „Zdravo!”
Njen glas joj se vratio savršeno jasno, u nizu preklapajućih odjeka:
Zdravo... avo... avo...
„To sam i mislila”, rekla je. „Ovo je Dvorana zvuka. To je ona velika,
koju je Lavi...”
„Zdravo.”
Avo... vo... vo...
Tiho izgovorena reč presekla je Ralfov dah. Holi ga je stisnula za
podlakticu, šakom sličnom kandži.
„Zašto ne uđete, kad ste stigli...”
Stigli... igli... igli...
„... i kad ste me pronašli posle toliko nedaća?”
21
22
23
Savlađivali su poslednje metre staze kad su čuli isprekidano zavijanje
automobilske sirene. Holi je zastala. Ugrizla se za usne, koje su već
svašta pretrpele.
„Opusti se”, reče Ralf. „Mislim da je to Jun.”
Staza se proširila. Nagib se smanjio, pa su mogli da požure. Obišli
su šupu i videli Juna. Sedeo je u Hoskinsovom kamionetu i pritiskao
sirenu desnicom. Naduta, krvava levica ležala mu je u krilu kao
cepanica. „Prestani”, reče Ralf. „Mama i tata su se vratili. Kako si?”
„Ruka me đavolski boli. Inače sam dobro. Jeste li ga sredili? El
Kuka?”
„Sredili smo ga”, reče Ralf. „Holi ga je sredila. Nije bio čovek, ali je
ipak umro. Više neće ubijati decu.”
„Holi ga je sredila? Kako ste to učinili?”
„Kasnije ćemo o tome”, rekla je. „Sada sam zabrinuta zbog vas. Jeste
li se onesvestili? Imate li vrtoglavicu?”
„Zavrtelo mi se u glavi dok sam išao ovamo. Činilo mi se da
beskrajno dugo putujem do kamioneta. Nekoliko puta sam zastajao, da
bih se odmorio. Nadao sam se da ću videti kako izlazite. Bolje reći,
molio sam se. Tada sam ugledao ovaj kamionet. Sigurno je pripadao
čoveku s puškom. Na saobraćajnoj dozvoli piše da se zove Džon P.
Hoskins. Je li to onaj koji mislim da jeste?”
Ralf je klimnuo. „Radi u policiji Flint Sitija. Radio je. I on je mrtav.
Ustrelio sam ga.”
Junove oči su se raširile. „Šta je kog đavola radio ovde?”
„Autsajder ga je regrutovao. Ne znam kako mu je to uspelo.”
„Mislio sam da je ostavio ključeve u vozilu, ali ih nisam našao. I nije
imao ništa za bolove u odeljku za rukavice. Samo saobraćajnu, karticu
osiguranja i neka sranja.”
„Imam ključeve”, reče Ralf. „Bili su mu u džepu.”
„A ja imam nešto protiv bolova”, reče Holi. Gurnula je ruku u veliki
džep prljavog sakoa i izvadila veliku smeđu bocu pilula, bez nalepnice.
„Šta još imaš u tim džepovima?”, pitao je Ralf. „Kamperski šporet?
Lonče za kafu? Kratkotalasni radio?”
„Moraš da poradiš na svom smislu za humor, Ralfe.”
„Nisam ti se podsmevao, iskreno ti se divim.”
„U potpunosti se slažem s njim”, reče Jun.
Otvorila je priručnu apoteku i istresla raznovrsne pilule na dlan.
Pažljivo je odložila bocu na upravljačku tablu kamioneta. „Ovo je
zoloft... paksil.... valijum, koji retko uzimam... a ovo...” Pažljivo je vratila
sve pilule u bočicu, izuzev dve narandžaste. „Motrin. Koristim ga zbog
glavobolja izazvanih napetošću, kao i zbog škrgutanja zubima u snu,
iako mi je bolje otkad koristim gumeni štitnik. Skup je, ali je najbolja...”
Osetila je njihove poglede na sebi. „Šta je bilo?”
Jun je rekao: „Još više vam se divim, querida. Volim žene koje su
spremne za sve situacije.” Uzeo je pilule. Progutao ih je nasuvo. „Hvala.
Veliko. Nek vas gumeni štitnik uvek dobro služi.”
Sumnjičavo ga je posmatrala dok je vraćala bocu u džep. „Imam još
dve, ako vam zatrebaju. Jeste li čuli sirene vatrogasnih kola?”
„Nisam”, reče Jun. „Počinjem da mislim da neće doći.”
„Doći će”, rekao je Ralf, „ali ti nećeš biti ovde kad stignu. Moraš da
ideš u bolnicu. Plejnvil je malo bliži od Tipita. I kuća Boltonovih je
usput. Moraćete da svratite kod njih. Holi, da li ćeš moći da voziš ako
ostanem ovde?”
„Da, ali zašto...” Zatim se blago udarila dlanom po čelu. „Gospodin
Gold i gospodin Peli.”
„Da. Nemam nameru da ih ostavim tamo gde su pali.”
„Mislim da znaš da policija ne gleda blagonaklono na one koji
petljaju po mestu zločina”, rekao je Jun.
„Znam, ali ne želim da dopustim da se dvojica dobrih ljudi kuvaju na
vrelom suncu, pored zapaljenog automobila. Je li to problem?”
Jun je odmahnuo glavom. Kapljice znoja blistale su na njegovoj
vojničkoj frizuri. „Por supuesto no.”
„Odvešću vas do parkirališta. Holi će sesti za upravljač. Da li ti je
išta bolje od tog motrina, amigo?”
„Jeste. Nije sjajno, ali je bolje.”
„Dobro je. Zato što moramo da popričamo pre nego što krenete.”
„O čemu?”
„O objašnjenju koje ćemo ponuditi za sve ovo”, reče Holi.
24
25
26
27
posle
(1. avgust)
3
Ralf je ponovo stajao na prozoru spavaće sobe, dok se svetlo prvog
dana po povratku u Flint Siti pojavljivalo na horizontu. Držao je ruke na
leđima i posmatrao Holi Gibni, koja je ponovo sedela na stolici u
zadnjem dvorištu. Pogledao je Džini i sišao niz stepenice kad je video
da spava i tiho hrče. Nije se iznenadio kad je naišao na Holinu torbu u
kuhinji. Već se spakovala za put na sever. Znala je šta hoće. Očigledno je
bila od dama koje ne dozvoljavaju da im trava poraste pod nogama.
Pretpostavljao je da će joj biti veoma drago da otperja iz Flint Sitija.
Miris kafe probudio je Džini kad je prethodnog ranog jutra bio ovde
s Holi. Ovog puta je doneo sok od pomorandže. Voleo je svoju ženu i
cenio njeno društvo, ali je hteo da bude sam s Holi. Bili su povezani, i
uvek će biti, čak i ako se više nikad ne sretnu.
„Hvala ti”, rekla je. „Nema ničeg boljeg od jutarnjeg soka od
pomorandže.” Zadovoljno je posmatrala čašu i ispila polovinu. „Kafa
može da sačeka.”
„U koliko sati polećeš?”
„U jedanaest i petnaest. U osam polazim odavde.” Počastila ga je
blago postiđenim osmehom kad je videla iznenađenje na njegovom
licu. „Znam, ja sam kompulsivni ranoranilac. Zoloft pomaže u mnogim
situacijama, ali ne i u toj.”
„Jesi li spavala?”
„Malo. A ti?”
„Malo.”
Neko vreme su ćutali. Prva ptica zapevala je nežnu i slatku pesmu.
Još jedna joj se pridružila.
„Loši snovi?” pitao je.
„Da. A ti?”
„I ja. Oni crvi.”
„Imala sam loše snove i posle Brejdija Hartsfilda. Oba puta.” Blago
ga je dodirnula po ruci i povukla prste. „Isprva ih je bilo mnogo, a
kasnije sve manje.”
„Šta misliš, da li će ikad prestati?”
„Neće. I nisam sigurna da bih želela da se to desi. Verujem da snovi
predstavljaju dodir s nevidljivim svetom, da su naročit dar.”
„Čak i loši?”
„Čak i loši.”
„Hoćemo li ostati u kontaktu?”
Izgledala je iznenađeno. „Naravno. Želim da znam šta će se desiti.
Izuzetno sam radoznala. Ponekad mi to donosi nevolje.”
„A ponekad te izvuče.”
Osmehnula se. „Sviđa mi se ta misao.” Ispila je ostatak soka.
„Mislim da će ti gospođin Samjuels pomoći oko toga. Malo me podseća
na Skrudža, nakon susreta s tri duha. U stvari, i ti.”
Naterala ga je da se nasmeje. „Bil će uraditi sve što može za Marsi i
njene kćerke. Pomoći ću mu. Obojica moramo da se iskupimo za
mnogo toga.”
Klimnula je. „Učini sve što možeš. Ali se zatim... mani proklete
stvari. Počinjene greške poješće te živog ako ne okreneš leđa
prošlosti.” Okrenula se ka njemu. Uputila mu je jedan od retkih dugih
pogleda. „Znam o čemu govorim.”
Svetlost je zasjala u kuhinji. Džini je ustala. Trojka će uskoro piti
kafu za izletničkim stolom. Sad ih je bilo samo dvoje. Hteo je da joj još
nešto kaže, nešto važno.
„Hvala ti, Holi. Hvala ti što si došla i što si verovala. Hvala ti što si
me nagnala da verujem. Još bih bio tamo napolju, da nije bilo tebe.”
Počastila ga je onim blistavim osmehom. „Nema na čemu. S
najvećim zadovoljstvom vratiću se pronalaženju begunaca od kaucije,
nesavesnih dužnika i izgubljenih kućnih ljubimaca.”
Džini se oglasila s vrata, „Ko hoće kafu?”
„Oboje!” odvratio je Ralf.
„Stižem! Napravite mi mesta!”
Holi je progovorila tako tihim glasom da je morao da se nagne
napred da bi je čuo. „Bio je zlo. Čisto zlo.”
„Nesumnjivo”, reče Ralf.
„Ali neprestano razmišljam o komadiću papira koji si našao u
kombiju. O onom iz Tomija i Tapensa. Sećaš li se kako smo razgovarali
o razlozima zbog kog je završio tamo gde je bio?”
„Naravno.”
„Svi su mi izgledali neuverljivo. Nije trebalo da bude tamo, a ipak je
bio. Ta stvar bi verovatno još ubijala, da nije bilo tog papirića.
Predstavljao je vezu s događajima u Ohaju.”
„Šta želiš da kažeš?”
„Stvar je jednostavna”, rekla je Holi. „Postoji i snaga dobra na ovom
svetu. To je nešto u šta verujem. Pretpostavljam da to činim da ne bih
poludela, kad pomislim na sve grozne stvari koje su se desile, ali
takođe... pa... dokazi idu tome u prilog, zar ne? Ne samo ovde već svuda.
Postoji neka sila koja neprestano pokušava da uspostavi ravnotežu.
Pokušaj da se setiš tog komadića papira, Ralfe, kad te školaju loši
snovi.”
Isprva nije odgovorio. Pitala ga je o čemu razmišlja. Zadnja vrata su
se otvorila. Pojavila se Džini s kafom. Vreme koje će provesti nasamo
bilo je na izmaku.
„Razmišljao sam o vaseljeni. Zaista nema kraj, zar ne? Niti
objašnjenje.”
„Tako je”, rekla je. „Nema svrhe pokušavati.”
(10. avgust)
5
Ralf je kasnije tog dana posetio Samjuelsa u kancelariji. Još malo pa
bivši okružni tužilac imao je bocu bušmila na stolu. Nasuo je viski
obojici i podigao čašu. „Halabuka je zamrla, bitka je izgubljena i
dobijena. U mom slučaju je uglavnom izgubljena, ali jebiga. Pijmo u ime
halabuke,”
Nazdravili su.
„Dobro si odgovarao na pitanja”, reče Ralf. „S obzirom na količinu
sranja koju si im servirao.”
Samjuels je slegnuo ramenima. „Serviranje sranja je sastavni deo
pravničkog zanata. Teri nije u potpunosti oslobođen sumnje u ovom
gradu, niti će ikad biti. Marsi je to jasno, ali ljudi se polako dozivaju
pameti. Marsina prijateljica Džejmi Metingli dobar je primer. Marsi me
je pozvala da mi kaže da je došla da se izvini. Slatko su se isplakale.
Snimak s Terijem iz Kep Sitija obavio je najveći do posla. I moje reči o
otiscima i DNK mnogo će pomoći. Marsi će pokušati da opstane u
gradu. Mislim da će uspeti.”
„Što se DNK uzoraka tiče”, reče Ralf, „obradio ih je Ed Bogan iz
odeljenja za serologiju u Opštoj. Trebalo bi da zapomaže do neba, zato
što mu ugled visi o koncu.”
Samjuels se osmehnuo. „Trebalo bi, zar ne? Izuzev što je istina
krajnje neopipljiva. Moglo bi se reći da je priča s uzorcima samo još
jedan slučaj otisaka stopala u pesku koji naglo iščezavaju. Nije bilo
izlaganja ultraljubičastoj svetlosti, ali su se na uzorcima pojavile mrlje
nepoznatog porekla. U međuvremenu su načisto propali. Bogan je
stupio u kontakt s forenzičarima državne policije Ohaja i pogodi šta?
Ista stvar se desila s uzorcima Hita Holmsa. Na nizu fotografija bili su
doslovce dezintegrisani. Advokat odbrane bi to znao da iskoristi, zar
ne?”
„A svedoci?”
Bil Samjuels se nasmejao i nasuo viski u svoju čašu. Ponudio je
bocu Ralfu, koji je odmahnuo glavom - voziće do kuće.
„Oni su bili lakši deo posla. Svi su rekli da su pogrešili, s dva
izuzetka - Arlin Stanhoup i Džun Moris. Ustrajale su u svojim
svedočenjima.”
Ralf nije bio iznenađen. Stanhoupova je bila starica koja je videla
kako autsajder prilazi Frenku Patersonu na parkiralištu Džeraldsove
bakalnice i kako se odvozi s njim. Džun Moris je bila dete koje ga je
videlo u Parku Figis, u okrvavljenoj košulji. Najstariji i najmlađi
najčešće najjasnije vide.
„Pa, šta ćemo sad?”
„Svako će krenuti svojim putem, kad popijemo viski”, reče
Samjuels. „Imam samo jedno pitanje.”
„Pucaj.”
„Je li bio jedini? Ili ima drugih?”
Ralfov um se vratio na obračun u pećini i na autsajderov čežnjivi
pogled, kad je postavio pitanje. Jesi li negde videla nekog sličnog meni?
„Ne mislim tako”, rekao je, „ali nikad nećemo biti potpuno sigurni.
Sad znam da možemo naići na bilo šta.”
„Gospode bože. Nadam se da nećemo!”
Ralf je ćutao. U svom umu čuo je Holine reči: Vaseljena nema kraja.
(21. septembar)
Stiven King
1 U originalu Frig Us - žensko masturbiranje. (Prim. prev.)