Fragmenti o Arčibaldovom odlasku

Međutrag treći, čitajući Časlava Vasiljevića

Nisam birao mjesto, niti vrijeme gdje ću se roditi. Nisam birao ni roditelje. Sve
to, izabralo je mene. Zanimljivo je što se svi do jednog rodimo u rodnom kraju.
Kuda god krenuli, šta god da radili, i ma koliko god se kroz život udaljavali, od
njega se ne možemo otrgnuti. Rodni kraj uvijek nosimo sa sobom, koliko ga je u
pogled oba oka stalo, u oba plućna krila udahnutog, u mislima, duši, knjizi. U
svakoj knjizi je skriven bar jedan život. U svakom čovjeku je skrivena bar jedna
knjiga. Čitao sam da knjiga od koje je pametniji njen pisac nije dobra. Ne valja,
više pameti je ostalo u piscu nego što je preneseno u knjigu. Poneke vokacije iz
prošlosti prerastu u saznanje o životu koji je ostao daleko iza nas. Priklješten
tom prošlošću, u koju je njegov korijen davno prodro sa bezbroj sićušnih žilica,
držeći se čvrsto tim pleonazmom i pored sve spremnosti, nikako nije uspijevao
osloboditi se od nje. Spremnost za bijeg nikada nije bilo bjekstvo. Vrijeme
ovdje već odavno ne protiče, to samo blijede sjećanja, hladna i prozirna kao led,
presijavaju se kao zimski kristali.

Nekome je sjećanje nesreća, trauma koja se nadalje kroz život teško nosi. Ona
može olako čovjeku odrediti sudbinu ili mu odabrati dalji put. Osjećao sam neki
nejasan poriv, dugo pritajen u sferama koje nikako ne mogu bitnije uticati na
izmjenu statusa quo. O tome nisam pričao nikome, ali ovdje i ćutanje ima
stotinu ušiju i stotinu usta, tako da se i nijeme riječi brzo pročuju. Već dugo me
prati sjećanje na jedan događaj iz djetinjstva, desio se baš u mom rodnom gradu,
vječito pospanom i odavno umotanom u malaksalu dosadu. Nisam bio siguran
da li je tada kroz njega proticalo vrijeme ili rijeka. A možda ništa nije proticalo,
možda sam sve ovo sebi umislio. Ali kako onda objasniti nedovršenu Knjigu o
rasulu duha, i onu nadgrobnu ploču, tešku i crnu kao strah, uglačanu sa
tridesetak i kusur prohujalih godina. Dobro se sjećam i natpisa urezanog u
crnom mermeru „Istinski je učen onaj ko je svjestan da zna samo ono što zna, a
ne pravi se da zna ono što ne zna.” Nisam to sanjao, niti umislio, siguran sam
da se desilo, isto kao što sam siguran da sada neko ispašta tuđi grijeh, dok nosi
teret tuđe krivice. Isto kao što sam siguran da je sada neko spokoj tom
nespokoju. Bila je o tome objavljena i priča u regionalnim novinama, sjećam se
dobro i crno-bijele ilustracije ispod teksta priče…

Ponekad je život najbolji pisac ako se do kosti ogoli, kao kamen nago, trajanje u
istini. Život nije crn, niti bijel, u njemu su primjetne sve te nijanse, od plača do
smijeha, od iskrenosti do podsmijeha, od mikro kosmosa pa do čitavog
univerzuma. Život nije ciklično ponavljanje ništavila, dosadno akumuliranje i
primjenjivanje naučenog, pusta reprodukcija privida o životu, kako sam onomad
tvrdio vojnoj psihijatrici, samo da bih dobio skraćenje vojnog roka. Znala je
dobro da to ne mislim ozbiljno, da je to samo loša gluma dijagnoze - emotivno
nezrele osobe. „Jedni vide glavom dok drugi vide srcem, ti odluči kome od njih
pripadaš”, reče i nasmija se, dok mi je na pisaćoj mašini otkucavala otpusnu
listu, koju zgrabih objeručke, sa nekim luđačkim osmijehom, baš kao kada se
davljenik hvata za slamku. O tome planiram opširnije pisati u Knjizi o rasulu
duha, čija je skica odavno završena. Na nju gledam kao na sačuvanu nevidljivu
tajnu, koja izvire tiho, nekako stidno. Trenutno mi je i polazište a i ishodište,
rani jad i muka kasna, brat Brut i sestra Brutalna. Sklapao sam je bez žurbe, kao
da radim na sklapanju ličnog svijeta u genezi boja, svijeta postojanog u lutanju
između kompenziranja stvarnosti i predskazanja. Lirska igra boja u konfuziji i
nedorečenosti. Bilježio sam sve što sam čuo od samoga sebe u sebi, kao i sve do
sada bitnije pročitano. Oslikao sam joj i korice, između je stalo sve što se do
tada desilo, baš sve je stalo između, zgusnuto kao tišina. Apsurd produbljen
sjećanjem u klinču sa konkretnim životom, neizrecivo htijenje i sumnja,
predosjećanje i pasivna pobuna. Neiskorjenjiv poriv za vrelom riječi, iz vatre
nikao. Govor sunca sklupčan u svjedočanstvu isijanja. Ponekad sam imao
osjećaj kao da je pišu dvojica, jedan koji po cijelu noć luta po mutnim vodama
sopstvene svijesti i sve to zapisuje, i dugi koji danju pati zbog tih zapisanih
zdvajanja realnog sa ukroćenim apstrakcijama. Teško je i nezahvalno govoriti o
toj iskonskoj potrebi noćobdija za pisanjem i iznalaženjem nekih novih
zanimljivih formi, kako bi analitičkim putem otkrio i demistifikovao one
tajnovite kutke u službi mašte. Teško je sa svega nekoliko riječi dočarati tu
večernju igru sjene i svjetla, to komešanje i prelijevanje prirodnih boja i nijansi,
kontraste dana i noći kroz sopstvena osjećanja i poimanja, ta lična viđenja i
doživljaje pojavnog svijeta zbilje i onog što se rađa u tajanstvenim prostorima
mašte, u misaono-emocionalnim dubinama ili u podsvijesti. Pri tome vodeći
računa da se izbjegne zamka isprazne retoričnosti estradnog tipa, u kojoj je zvuk
bitniji od smisla. Napaćene paralele u pomirenju svijeta. Sve sam to još davno
shvatio ali sam uporno odbijao da prihvatim. Ništa mi nije značila potvrda u
tuđim očima. Polako, ništa na silu, pišeš zbog sebe i svoje potrebe da se neki
tebi bitni događaji spasu od požara starosti, u kome prvo izgore boje i sigurne
linije, zatim sagore i obrisi, a na kraju požar proguta čitave predjele. Strpljen je
kažu spašen. Kada izgubiš snove ostaje ti samo pusti život. Jedino je urednik
Knjige govorio –ubrzaj, ubrzaj, ali na njegove opaske nisam se naročito
osvrtao. Zbog priče koja me je progonila, dogovorio sam posjetu novinskoj
arhivi koja je se nalazila u podrumu zgrade regionalnih novina. Više mi je ličilo
na nekakvo veliko skladište, nego na arhivu, ali to za ovu priču nije bilo bitno.
Bitno je da su se tu nalazila sva dosadašnja izdanja, spojena u velike ukoričene
“godišnjake”. Nakon nekoliko sati “rovarenja” i “rvanja” sa prašnjavim
izdanjima, skupljenim u knjige, ne tako malih gabarita, ugledao sam prvo
pomenutu ilustraciju, a onda i poznati naslov koji sam tražio. Otišao sam
natovaren ogromnom knjigom do arhivske kopirnice, u namjeri da iskopiram
primjerak priče za lična “arhivska groblja”. Stariji čovjek u kariranom sakou
(vidjevši o kojoj se priči radi) vidno se zainteresova za razloge zbog kojih
satima prebirem po arhivi. Kada sam mu objasnio da mi je Arčibald bio u
krvnom srodstvu, i da planiram završiti u ostavštinu dobijenu Knjigu o rasulu
duha, uslijedio je obostrani šok. U povjerenju mi ispriča kako je on još prije
tridesetak godina upoznao Arčibalda, tada je radio kao čuvar zatvora, dok mu
zatvor nije pobjegao. Kasnije se preko Lazara Malinačkog, zvanog Laza Masni,
zaposlio kao reporter regionalnih novina. Još tada je tragao za skicom te Knjige
o rasulu duha, ali svaki trag je bio uzaludan. Otkrio mi je i neke, za mene do
tada nepoznate detalje. Da ovi prikupljeni fragmenti imaju i svoj nastavak pod
imenom Kainov pečat, kao i to da postoji još Arčibaldovih zapisa koje je
objavljivao pod pseudonimom Č.V. Naravno da sutra idem ponovo u arhivu,
nastaviću traganje za nastavkom ove priče, koju mi je sa zadovoljstvom
iskopirao…

„Vjerovatno da osim kartotekara u Opštinskom sekretarijatu unutrašnjih

poslova niko u Malom Gradu nije znao njegovo pravo ime, a osim
srednjoškolaca koji su dolazili po knjige za obaveznu lektiru malo njih je znalo
da je zaposlen u Gradskoj biblioteci. Zvali su ga jednostavno Arčibald ili,
kraće, Arči. U sjećanju Malograđana ostala je njegova pogurena, spečena
prilika sa gomilom knjiga pod miškom kako žurno hita Glavnom ulicom, kraj
zapuštenog cvjećnjaka na Trgu koji sada služi kao parking. Osim dvojice
srednjoškolskih profesora književnosti, sa kojima je često viđan u Gradskoj
kafani, niko nije znao odakle je došao, ni zašto žgoljavom, drhtavom rukom
pokazuje prema Dolini, ni zašto bolećivim pogledom ispraća autobuse koji iz
Malog Grada kreću ka Centru. Bio je, jednostavno, jedan od onih ljudi koje ima
svaka sredina, koga svi znaju, a uistinu niko ne zna, ne poznaje, bio je, jednom
riječi, navika Malograđana. Pričalo se da je u Mali Grad došao iz Centra, da
osim omanje putne torbe nije donio ništa, da je u garsonjeru što ju je dobio od
opštine unio samo jedan drveni krevet koji je kupio na kredit u "Trgoprometu".
O njemu su rijetko govorili čak i njegovi prijatelji, ako se to može kazati za onu
dvojicu profesora književnosti, pa je, iako stalno prisutan u gradu, ostao uvijek
tajna i zagonetka za Malograđane.

Ne, ne. Ipak sam pogriješio što sam napustio Centar i došao u Mali Grad. Na
posao se ne mogu požaliti, čitalaca je malo, slobodnog vremena mnogo.
Napokon sam dobio priliku da završim Knjigu. Skicu napravljenu u Centru
polako pretačem na papir. Biće to velika Knjiga o rasulu duha. Pokazaću onim
čankolizima iz Centra kako se piše. Nikom još nisam pokazao ono što pišem. A
nemam ni kome. Biblioteka je posljednje mjesto u koje navrati po neki
Malograđanin. U posljednje vrijeme razgovaram o knjigama sa Draganom i
Jozom. Ostalo im je po nešto u sjećanju sa fakulteta ali nove knjige ne čitaju.
Prezauzeti su, kažu. Jozo je predsjednik Radničkog savjeta u Srednjoškolskom
centru, a Dragan sekretar partijske organizacije. Stalno su na nekim
sastancima. Ponekad odemo u Gradsku kafanu. Dobro je što sam prestao da
pijem. Za tri mjeseca koliko sam u Malom Gradu, nisam popio ni čašice. Knjiga
dobro napreduje.

Godinu dana po dolasku Arči je pustio bradu. Rijetka, riđa bradica sa velikim
krugovima praznine na obrazima učinila je njegovu priliku nekako
pustinjačkom. Još više se pogurio u plećima, ruke su mu postale suvlje,
providnije i drhtavije. Rjeđe je viđan kraj Trga, a više u brdima iznad Lječilišta
za grudobolne. Svako poslijepodne, čak i ako je kiša , svake subote i nedelje
odlazi u brda. Seljaci iz obližnjeg sela su se navikli na njega. S njima,
uglavnom, i razgovara.

-Bože me prosti, kad ga vidiš da te stra uvati. Ko Isus s onom bradom. A dobar
neki čoek. I razgovoran. Juče baš prolazi kraj našeg šljivika i kaže : "Dobro,
bogami, domaćice, ponijela šljiva ove godine. Izbeharala već. Samo, izvedrilo-
da ne udari mraz”. Kažem ti, ko da je naš iz sela. A gospodin čoek. Pričo mi
onaj Filipov što ide u školu da ga je viđo u onoj zgradi dolje u gradu đe djeca
dobijaju knjige za čitanje.

Knjiga dobro napreduje. Utkao sam u nju iskustva iz Centra i za nekoliko

mjeseci radna verzija će biti gotova. Pokušao sam i sa nekoliko priča iz seoskog
života. Često sam u selu. Radim na skici za novu knjigu. Vjerovatno će govoriti
o ljudima Malog Grada. U Knjizi o rasulu duha opredijelio sam se za
naraciju, a u pričama prevladavaju opisi. Nedostaje mi Centar. Slučajno sam
se upoznao sa urednikom “Lokalnog lista” koji izlazi u Dolini. Bio je prilično
pijan. Rekao sam mu da pišem. Zatražio je da mu pošaljem jednu reportažu o
životu u Malom Gradu. Poslao sam mu.

Arči se skoro preselio u brda. Tamo kraj Rječice čita, ponekad lovi ribu. Zalazi
i u Lječilište. Sprijateljio se sa jednim ljekarom. Često ih viđaju u žučnim
razgovorima. Zajedno silaze u Mali Grad. Sjede u Gradskoj kafani. Jednom su
se napili. Pjevali su one tihe, tužne pjesme što se uveče čuju u kafanicama u
starom dijelu Centra. Zbog doktora milicija nije intervenisala iako je pjevanje u
kafani zabranjeno. Ponekad su sa njima i oni profesori.

Tužan sam. Uvukla se u mene neka sjeta. Volio bih da odem u Centar.
Objavljena mi je reportaža u “Lokalnom listu”. Razočaran sam. Previše je
skraćena i razvodnjena. Izgubila je onu britkost riječi. Smisao je tu, a, ipak,
reportaža nije moja. Urednik je bio kod mene. Dobro, kaže, pišem ali to nije
novinarski stil. Više je književni, a novine to ne trpe. I on je nekada pisao i
objavljivao književne priloge. Sada, kaže, nema vremena za to. Zatražio je novu
reportažu o Lječilištu. Još je nisam napisao. Upoznao sam se sa doktorom
Nimecom iz Lječilišta. Studirao je u Centru. Brzo smo se sprijateljili. I njemu
Centar nedostaje. Knjiga slabo napreduje. Više čitam nego što pišem. Dragan i
Jozo ne govore. Zavadili su se oko diobe stanova u Srednjoškolskom centru.
Dragan smijenjen sa dužnosti sekretara partijske organizacije. Umiješao se i
Komitet. Juče sam slučajno bio na sastanku Sekcije za informisanje i kulturu
Malog Grada. Razočaran sam. Predsjednik sekcije je pola sata govorio o
potrebama radnih ljudi i građana u oblasti kulture i informisanja. Iz svega vidiš
da je samo čuo za Andrića u večernjoj gimnaziji koju je, pričaju, završio.
Napao je i moj rad u biblioteci. Kaže da više vremena provodim na selu nego
što propagiram knjigu. Oštro sam reagovao. Svojih sedam sati pošteno
odradim, a za širenje kulture nisam samo ja zadužen. Napao je i urednika
Lokalne radio-stanice. Premalo je priloga o društveno-ekonomskom razvoju
Malog Grada. Urednik se nije branio.

Arči se ponovo vratio Malom Gradu. I onaj ljekar je napustio Lječilište za

grudobolne i prešao u Dom zdravlja. Stalno su zajedno. Uveče šetaju Glavnom
ulicom, kraj zapuštenog cvjetnjaka na Trgu koji sada služi kao parking. Ako ne
šetaju sjede u Gradskoj kafani. Ljekar previše pije. Profesori se više ne druže sa
njima, ali ni međusobno. Priča se da su onog profesora što je viši rastom
isključili iz partije i da je poveden disciplinski postupak protiv njega.

Odlučio sam definitivno. Vraćam se u Centar. Dao sam otkaz u biblioteci. Već
tri mjeseca nisam napisao ni slovo. Poslednje što sam napisao bila je reportaža
iz Lječilišta. Opet su mi skratili najupečatljiviji dio kada jedan bolesnik kaže :
“Mi smo ti kao jabuka. Okolo jedra, crvena, a kad je raspolutiš unutra crv.
Lijepa za oko, a neupotrebljiva”. Ne znam šta me je za ovo vrijeme razočaralo
u Malom Gradu. Nisam ga, zapravo, ni upoznao. No, šta je tu je. Ujutro
odlazim.

Nakon saslušanja otpravnika vozova Željezničke stanice Dolina zabilježena je i

izjava drugog svjedoka dr Nimeca u kojoj kaže : “U rano jutro kritičnog dana
ispratio sam pjesnika zvanog Arčibald na voz koji iz Doline kreće ka Centru.
Malo smo zakasnili. Kada smo ušli u stanicu voz je već polazio. Arčibald je
skočio na stepenice vagona, lijevom rukom se uhvatio za vrata, a desnom, u
kojoj je nosio putnu torbu, zakačio je za električni stub kojom prilikom je pao
pod točkove voza. Osim mene i otpravnika vozova nikog nije bilo na peronu.
Izjavu dajem pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću”.

Posmrtni govor održao je predsjednik Skupštine SIZ-a za kulturu Malog Grada,

jedna ravnodušna njuška, koja se od rata na ovamo samo selila sa funkcije na
funkciju, a sada, pred penziju, za dobru platu dobio je da vodi politiku u kulturi.
Prišao je kovčegu, zasuzio lažno, obrisao oči maramicom i počeo :
-Iz naše sredine sa bolom u srcu i suzom u oku ispraćamo velikog poslenika
kulture kome mnogo duguje ne samo naš grad već i cijela opština. Otišao je
čovjek koga smo svi voljeli i cijenili, čovjek koji je svima bio drug i prijatelj,
čovjek koga su cijenili i literarni krugovi izvan naše sredine, čovjek kome
najviše dugujemo što je kroz svoje napise u “Lokalnom listu” doprinio da se
istina o našem sveukupnom društveno-ekonomskom razvoju i grandioznim
rezultatima koje smo ostvarili u tom razvoju, i da se ta istina sazna i na
regionu Doline…

Za tu istinu, kao i za sve ostalo, Arčiju je sada bilo sasvim svejedno."

Sutradan, na putu do zgrade regionalnih novina činilo mi se kao da se sve više

primičem suštini istine. Ušavši u zgradu, zaputih se stepenicama prema mraku
podruma. Spuštajući se primjetih da su odškrinuta vrata na ulazu u arhivu, iz
koje se škrto probijala mliječna neonska svjetlost, dovoljna da poremeti
podrumsku pomračinu. Provirivši, ugledao sam u kariranom sakou reportera
regionalnih novina sa kojim sam se prethodnog dana upoznao. Zamišljenog
pogleda, listao je bez neke naročite pažnje stranicu, po stranicu ukoričenih
godišnjaka, koje sam prošli put odvojio na policu kako bi ih sljedeći put
pregledao. Izgledalo mi je kao da po svojim sjećanjima traži neku njemu bitnu
prošlovijekovsku vijest iz vremena kojem je nekada pripadao, vremena koje je
odavno proteklo, svjestan da ga još samo na ovaj način može sustići. Stojeći
tako ispred vrata, negdje u svijesti sam osjećao da tom periodu vremena kojem
su pripadala njegova sjećanja pripada i veći dio mojih sjećanja. Sve od treće
godine golokrakog djetinjsta, dokle najdublje mogu doprijeti moja sjećanja,
preko prvih obaveza i briga iz školarskih dana, vojničkih mjeseci upoznavanja
doživljaja pojavnog svijeta zbilje i onog što se rađa u tajanstvenim dubinama
podsvijesti, pa sve do godina prezrele ljubavi. Tada me reporter primjeti i sa
nečim što se nije baš najbolje vidjelo, a što je stiskao u desnoj šaci, pokaza mi
da uđem u arhivu. I dalje vidno zamišljen, zagledan u jednu od stranica
ukoričenog godišnjaka, lenjiarom u lijevoj šaci mi pokaza na krupni novinski
naslov, dok je u desnoj šaci (sada to nešto jasno vidim) čvrsto stiskao veliki
pečat. U novinskom naslovu pisalo je: Kainov znak. „Ovo je ta priča koju sam ti
pominjao prošli put...prvo je pročitaj...zatim ću je iskopirati...“, kaza sa nekom
drhtavicom u glasu.