Na tragu priča u tragovima

„Riječi nas pripremaju za daleko prispjeće.“

Martin Hajdeger

Riječi, riječi... Sve se skrilo u riječima. I riječ riječ se u riječi riječ skrila.
Kome su riječi namijenjene zasigurno da će ga pronaći i dotaknuti. Ma
koliko da se skrivalo. Prave riječi su me pronalazile obično tamo gdje sam
im se najmanje nadao. Odmjerene riječi, škrto izrečene, pobjegle u dubine
nesvjesti od moderne najezde androidno verbalnog izobilja sa sve većim
besmislom u riječima, slijedile su mi tragove, razgrtale pomrčinu snova,
prosijavale pomračinu jave. Uhodile su me u traganjima za pogubljenim
djelićima odavno razbijenog krhkog smisla. Zagledani oči u oči, riječi i ja,
dočekivali smo sanjive poglede zore ovog naokolo razbacanog svijeta.
Nekada suze, a nekada kiše su se pretapale u riječi sa kojima sam
ostavljao pisani trag u tim haotičnim potragama. Nekim manje bolnim,
nekim više radosnim. Šta se to tražilo? Za čime li se tragalo dok sam
okružen riječima nespokoja bdio nad nemirima noći, dok je okolina mirno u
spokoju snila? Bježeći od zle pameti obilazili smo nerazbuđena sjećanja i
nadzemne ostatke nedosanjanih snova. Tamo se protivuriječi sa
poštovanjem, ponos se čuva, a pobjede se ne upotrebljavaju kako bi se
strana koja gubi ponizila. Apsolutne činjenice tu ne postoje. Postoje samo
percepcije i različita tumačenja. Tu se šetaju uvidi i priviđenja iz
pretpostavki koje sam sam sebi pokušavao razjazniti i time nešto sebi
dokazati. Iz noći u noć, odlazeći dobrovoljno na te legalne pretrese svjesog
i nesvjesnog, pokušavao sam da riječi (koje su me usput pronalazile)
izrazom povežem u zreli smisao, pismen i sposoban da voli. Smisao mržnji
nepoznat koji mi neće razbijati iluziju da radim nešto korisno. Jer, negdje
duboko u nama, negdje ispod praga svjesti, razliva se jedan život potpuno
drugačije vrste. Život nesvjestan sebe. Samo pojedinim do svjesti dopru
izvjesni sadržaji iz toga i koji počinju da svjetlucaju u svjesnoj spoznaji.
Tada riječ postaje nezamjenjiva, postaje sebi samoj cilj. Kroz riječi tada
protiču život i duša. Jer su riječi i izlivene od života. I od duše.
Sve riječi prikupljane zarad budućih priča bih posvetio svima onima koji su
mi kroz život, iskrenim vjetrom riječi, duvali u pero. Zahvalan iz života i
duše na razumijevaju svojoj prvoj i posljednjoj ljubavi. Riječi, riječi...

Fantazmagorija

Trag prvi, čitajući Živojina Pavlovića

Pokušavam da zbunim sve slobodno vrijeme tako što brojim godove na

ožiljcima godina, zatim ožiljke štavim melemom za zaraštaj, poškropim
lavandom i cimetom, umotam u listove kalendara, pričvrstim lanenom
upredenicom i slažem pod jastuke punjene kumovom slamom. U zauzetom
vremenu sam izbjeglica iz nedosanjanosti, zarobljenik omeđenosti
sopstvene sjenke, bivši ovisnik o smrkavanju, zaliječen od hroničnih
svitanja, vlasnik crno-bijelog vremeplova, lampaša, hodočasnik sna iz dana
nemira. Šetajući po marginama zimskog predvečerja, sa par varljivih sjenki
uz put, margine je do slijepila osrebravala mjesečina, skriven ispod
lunobrana, na pragu sna, pogledom i mislima o lijepom pomilovah usnulu
zelenu dolinu, baš kao što se miluje u bajci o isčekivanju povratka. U dolini
sretoh nomade sa magarcima, koji su stada dosanjanih snova nagonili u
ispaše, na pašnjake neogoljene mašte. Pirgavo sretni, jer su od kreme sa
mjesečinom umjesto bora dobili mjesečeve pjege. Pitali su me da li bih
trampio lunobran za crnu ovcu. Pitali su me koja je ovo godina. Ne treba
mi još jedna crna ovca u životnom oboru, uskoro ne bih razlikovao ko je
ona a ko sam ja. Lunobran vam poklanjam, ovaj je iz prošlog vijeka, ručno
tkan za crno-bijele snove, a ja bih u san pustio sunčeve zrake, obojio bih
ga u toplo i jasno. Na izmaku je stota godina samoće, godina koju nisu
pojeli skakavci niti je prohujala sa vihorom, godina u kojoj je svaki obični
dan započinjao ponavljanjem ustaljenih rituala, godina cikličnih migrenskih
vjetrova i spletova događaja u pokretu, godina puna razumijevanja za sve
ljudske nepredvidljivosti u svoj ljepoti i groznosti. Godina, jednoglasno,
osuđena na strpljenje, na prvi poljubac pod gas-maskama, u carstvu krivice
i stida, osuđena na kolokvijalne govore i metaforičke frazeme, osuđena na
mirnoću Bosne i krivinu Drine. Godina intelektualnog i emotivnog cinizma,
godina u kojoj svaka iluzija doživi poraz kada zadovoljstvo nadvlada
nužnost, godina u kojoj forom promašena meta ne smatra se promašajem
nego se poziva na prava o metaforama, godina dvojnosti, kada je klada
pandan i rima pada, godina kada se kosmos poima kao beskrajno uvijanje.
Godina u kojoj prkos zgrabi za kosu inat, kao taoca. Godina u kojoj mrzimo
prošlost, preziremo sadašnjost, a na budućnost ni ne pomišljamo, godina
kada je sreća prečica ka porocima. Kada je stil stav, a ne ljepota. Godina
kada je samoća tananost, mirna okrepa duše i tijela, a usamljenost
izmoždavanje praznine, ni blizu tankoćutna, smirena i antidepresivna kao
samoća. Godina kada su strah i užas zvučali isto u svim gradovima, u svim
ulicama, sa svakim novim terorom nad drvoredima. Godina kada moral nije
značio uzajamno poštovanje, kada je umjetnost već unaprijed
predodređena za nesreće, kosmičke patetike, terore zvukova, dalekovidost
zvijezda i kratkovidost ograničenja. Godina vlasti na mišiće, godina
stereoida i kreatinskih mozgova koji uvidješe samo ljepotu muskulature,
djela nastalih iz duhovnih patnji, a ne otkriše njihovu esencijalnu suštinu,
godina mozgova koji ostadoše gluvi na vapaje za bijeg iz iracionalne
harmonije, godina mozgova koji oreole stavljaše nad nuklearne glave
mozgova sa ograničenim rokom trajanja, koji, ako se povremeno ne
prozrače, kroz vrijeme ispare. Godina kada nije pružena ruka ka prirodi,
kao jedinom spasu od malignog tumora na svijesti. Godina nepriznavanja
boljih od sebe, godina sporadičnih provokacija osoba suprotstavljenog
pola, godina kada je jedino bijeg u pisanije mirisao na nedelju, mirisao na
svečanost, mirisao na praznik, a odmjerena riječ, škrto izrečena, vješto je
prkosila tom androidnom verbalnom izobilju. Godina procvata umreženosti
kućnih i društvenih kolektora za bezazlene laži i rehabilitacije poluistina,
procvata mikro-čipova za kolektivni stres i redovne legalne pretrese mozga,
godina erupcije pozivnica za proslavu poraza. Godina kada se u mom oku
još nazirao sjaj tuđeg oka. Godina kada sam prvi put upitno pogledao
zvijezdu u oči, iz koje se odvoji želja, zamisli se, zastade, pa sjajno pade.
Godina prekratka za mjerenje količine sunca, u hladu zelenih očiju na
slanome zidu. Godina kada su se pod uticajem vjetrova i mjesečevih
mijena pomiješali geografska dužina i plima, sigurnost azimuta i brojnost
toponima, osjeka paralela i meridijana, kota i geografskih širina, godina
lančane paranoje globusa, godina konačnog nervnog sloma geografije.
Godina okovana u čekanja iznad koje su jata izgubljenih ptica, u letu ka
Derakovićevom Suncu u farmerkama, ispisivala u nebeske zadaćnice:
Neili, Kalina, Mina i Aiko. Godina eksplozije duginog spektra i opšte
prihvaćanje boja. Godina nedoumice: da li nedozvano dozivamo ili se
odazivamo nedozvanom, godina ozarenja ili umnog zrenja, godina kada se
mogu činiti čini, ne imati neimanje, ne biti nebitno, biti van zagađenja,
osviješćene misli o vazduhu, pri svakom udisaju i izdisaju udahnutog i
izdahnutog daha. Godina testiranja krhkosti metaboličnih granica
samopoštovanja, godina prihvatanja ironije, kao krst povrijeđenog. Godina
gluposti, oslobođena od misli i interesa o bilo čemu, godina oslobođena
anksioznih izmaglica, godina bez plača nijemih alapača i vlaka u bijegu.
Godina u kojoj za probleme pametni tražiše način, budale izgovor ili ti
pravdanje, godina u kojoj se jedino ljubav izdizala iznad nas, iznad ponosa,
iznad niza malih sebičnih prohtjeva, godina u kojoj se ljubav nametala kao
rješenje većini problema. Godina u kojoj se misli svojom glavom, a
uvažavaju i druga mišljenja, godina vježbi tolerancije i podizanje mjernih
ljestvica za veličinu ljudske gluposti. Godina u kojoj je samo 2 % ljudske
populacije imalo zelene oči, kao ovaj vidokrug osuđen na nedostajanje,
“modro i zeleno”, “modro i zeleno”, “u nedogled”, u “nedogled”. Godina u
kojoj iz tog prostranog zelenila izviri tek pokoja žuta glava, svjesna da biti
slobodan ne znači moći sve već razumjeti sve, svjesna da je apsolutno
prihvatanje većinski uzrok skoro svim krizama. Godina u kojoj iz tog
prostranog zelenila izviri tek pokoji maslačak, kao vitez svijesti, viri,
izdužuje se, mašta da kad poraste postane suncokret. Suncokret, vječita
uhoda sunca od izlaska do zalaska. Suncokret koji će uveče umjesto
sunčevih zraka stati u živi zid, između mjeseca i mene. I da će istrajati, biti
izdržljiv, i postojan, pa makar trajao koliko i mit o vatrenoj tvari. Postojan
kao flogiston do otkrića oksidacije.

U ovoj godini fantazmagorije.

Godina kada su pjevali blagosovni slavuji i padala je kiša.

Međutrag prvi

Začećem u južnjačko-lužnjačkoj hrastovini, na dnu rastočene bačve, u

staroj bačvari, koju, stub po stub, gredu po gredu, dasku po dasku, šindru
po šindru, rastavi i drvenim kolima sa kravljom zapregom, desetinama
kilometara pretjera, pa ponovo, stub po stub, gredu po gredu, dasku po
dasku, šindru po šindru, sastavi po svome sam otac moga oca, već trećeg
dana, od kada je sa majkom moga oca u miraz pretjera; tu, na skučenom
dnu u mraku bačve, koja i dan danas po karamutnom bludu miriše, baš u
noći sazrijevanja plodnosti, kušanja sladonosnih plodova užitka ubrzanog
daha, tih lebdećih trenutaka ka vrhuncu ključanja strasti, blage opijenosti i
nesvjesti pri spajanju gena, počinje ova pripovijest.
Uklesana ljevorukost u desno rame i ključnu kost, skvrčenost nožnih prstiju
na obe noge. U desni uklesani lijevi osmjesi.

Snagu i euforičnost noći zamijeni jutarnji bol svih ispijenih kapi vinovih
loza, eteričnom mučninom prevrelog voća.

Devet mjeseci plodovodnog potapanja u troslojnoj bezbjednosti uterusa,

odužilo se kao dvije stotine četrdeset i pet dana. Sva ta mračna tjeskoba
podsjećala je upravo na južnjačko-lužnjačku unutrašnjost bačve. Stotinu
pedeset i šestog dana boravka u materici na praznik rada, a dan prije
majčinog rođendana, sreću od dvadeset i tri svjećice na torti zamijeni
strašna trauma. Vidjevši poštara na ulazu u dvorište, umjesto očekivanih
srdačnih čestitki ispisanih na razglednicama, on joj uruči telegram sa
težinom riječi od koje noge gube svoju povezanost sa tijelom. Sjela je na
stepenice i dalje ne vjerujući u pročitanu vijest, brat joj je izgubio život u
saobraćajnoj nesreći. Bio sam na samo jedan korak udaljen od njenog
straha o spontanom pobačaju. Nije se dogodio ali toga dana cijela utroba
joj se okrenu, pa i ja sa njom, tako da umjesto u ovaj svijet da “uletim”
naglavačke ipak se dočekah prvo na noge.

„Ju, ju, naopako, naopako”, konstatova babica, nakon osamdeset i devet

dana, ugledavši stopalo umjesto očekivane glave.

„Naopako, naopako”, potvrdi i sve više usplahireni doktor, nakon više

uzastopno neuspjelih pokušaja da mi izvuče u bezbjedu glavu. Da oslobodi
vrat od oko njega obmotane pupčane vrpce koja je prijetila da me, već
vidno modrog, uguši. Vjerodostojnost nesnosnosti bolova tog naopako-
naopakog porođaja, najviše su potvrđivali neartikulisani krici majke. Krupni
grašci znoja, izvirali su u brazdama njenog od muke naboranog čela.

„Naopako, naopako”, izgovarao je i doktor, kao kakvu mantru, konačno

uspijevši da oslobodi vrat od obmotane pupčane vrpce.

„Diši, diši, diši!“, u glas ponavljahu doktor i babica.

„Diši, sine, diši“, ponavljala je i majka sve dok nije čula moj prvi plač kao
dokaz prvom udisaju pri tom izgubivši svijest...
Sve se to odigralo sedamdesetih godina, nekog prošlog vijeka. Godine
kada su noći bile vlažnoznojne, skoro pa tropske, od sparine koja suši
sluznice nije se dalo zaspati. A danju, dok su se još uvijek skrivali pogledi,
nosile bi se vunene čarape i džemperi, da se ne bi posmrzavali.

Te godine umjesto blagosova slavuji su pjevali i padala je kiša.

Godine kada sam se prvi put zagledao u nebo.

Od malena su me lizali jezici pseće dobrote.

Rijeka me nauči da se voda ne može pokvasiti, a otac da plivam.

Zemlja me nauči da hodam, a majka da ne gazim.

Život me nauči da vjerujem, a kamen da iskru iz njega izmolim.

Slovarica me nauči slova, sestra da pišem, a stripovi da čitam.

Vaspitavan za neko davno prošlo vrijeme, prošlije i od pluskvamperfekta...

Kao maloga, tetka me ilegalno odnese u crkvu na krštenje, dok su moji

roditelji bili zauzeti mahanjem zastava sa crvenom petokrakom na nekom
slavljeničkom trgu. Kasnije je na temelju te crkve, koja se u vremenu
besmisla i odvojenom od svakog oblika razuma, uz pomoć Nobelovog
izuma podigla u nebo, neko je napisao ”ŽIVIO PRVI MAJ”, naopakoopako
za početak, mučnomučnije za kraj...

Za peti rođendan sam od majke dobio osmijeh dva broja veći nego što mi
pripada. Kaže majka “porast ćeš, dogodine ćeš ga sustići, biće ti taman”.
Ali kako sam rastao ja, rastao je i osmjeh, tako da ga do današnjeg dana
nisam sustigao. Danas to povezujem kao dato obećanje vlastitom
imenu. Dato u pubertetskim mukama probuđene varičele, kada su od
nesnosnoga svraba suzile oči.

Dobro se toga sjećam.

Ležim.

Ćutim.
Mislim.

Ništa i nikog ne gledam.

Mislim da znam sve.

Mislim o pradjedovom vremenu provedenom u zarobljeništvu.

U misli mi se nepozvano ušunja tetkova priča o danu kada izbjegavši

spontani pobačaj ostah okrenut naopako. Moj otac, drugi ujak i tetak su u
maloj planinskoj rijeci pecali pastrmke. Tetak idući uz vodu ugleda suncem
izmamljenu zmiju kako na toplom kamenu pokušava bar malo podgrijati krv
njenog hladnog krvotoka. U strahu je uzeo drveni štap i bez oklijevanja, sa
par preciznih udaraca je usmrtio, pri tome ga, pričao je kasnije, obuzme
neki čudan predosjećaj. Nije prošlo ni tri sata a do njih dođe vijest o pogibiji
ujaka čiji lik pamtim sa izbrušenog crnog mermera. Kada mi je tetak još koji
put za svoga života tu priču ponovio, uvijek sam u njegovom glasu osjećao
ton nalik onom kojim se izgovaraju riječi krivice. Kao da je taj svoj
nepotrebni gest sa rijeke povezivao sa tom tragično okončanom
saobraćajnom nesrećom.

Povratak iz misli u realnost. Sve je sterilno bijelo, bijeli krevet, bijeli čaršaf,
ljudi u bijelom. Bijeli dani bez noćne groznice i noćne groznice bez bijeloga
dana, a za novi bijeli dan prvo je trebalo potrošiti grozničavost noći. Bijela
dosada, ništa se već danima ne mijenja. Izmorenost i slabost organizma
pod navalama visokih temperatura vodilo je ka sve češćim bunilima. Ništa
mi ne fali, a sve mi fali. Kao da sam nekako ovdje raspolovljen, ovdje u
grudima, u glavi, u srcu, kao da jedna polovina leži polusvjesno ovdje u
krevetu, a druga polovina svjesno lebdi iznad nekog drugog svijeta, mog
dalekog svijeta koji nije prezren ali nije za teške poglede ljudi koji su teški
za moj svijet - onoliko koliko su teški sami sebi. Nije ni za bezlične ljude da
gledaju u lice moga svijeta. Jer tu se živi život koga bi se mnogi plašili
živjeti. Skoro nestvarno. A onda stvarnost nepodnošljivog svraba me spaja
raspolovljenog. Ponovo ležim, u sterilno bijelom krevetu misleći i dalje da
znam sve. Poznati bijeli čaršaf, poznata vizita doktora u bijelom, poznate
riječi da moram mirovati, da se ne smijem češati zbog infekcije i budućih
ožiljaka. Reče mi: „Brzo ćeš se oporaviti, mlad i jak si ti, možeš konju rep
da iščupaš, imaš jaka leđa”. Rekoh mu: „Dok imaš dobra leđa uvijek će se
naći neko da ti sjedne na njih, dobri moj doktore”. „Ma vidi ti malog
mudrova, jel ja to čujem da govori neki budući poeta po vokaciji”, upitno
konstatova doktor, onako, više sebi u bradu. Otvarajući vrata da izađe iz
sobe, okrenu se prema meni i reče: „Ostajemo još na površini materije, kao
da se plašimo da uronimo u haos”. „Ma bravo doktore, jel ja to čujem da
govori Šegal iz doktora po vokaciji”, upitno konstatovah ja, onako, više sebi
u bradu. Doktor izađe iz sobe sa smiješkom, a ja kroz stisnute zube obećah
sebi da ću se, ako se ovaj put izvučem bez herpesa zoster i kada u život
dođu osjećaji suprotni vedrini, sjetiti datoga obećana. A obećanje je
glasilo: ponašati se samo kako priliči mome imenu, imenu koje su mi
roditelji dali tako što su sestrinom imenu izbrisali posljednje slovo A.

Fragmenti o Arčibaldovom odlasku

Međutrag treći, čitajući Časlava Vasiljevića

Nisam birao mjesto, niti vrijeme gdje ću se roditi. Nisam birao ni roditelje.
Sve to, izabralo je mene. Zanimljivo je što se svi do jednog rodimo u
rodnom kraju. Kuda god krenuli, šta god da radili, i ma koliko god se kroz
život udaljavali, od njega se ne možemo otrgnuti. Rodni kraj uvijek nosimo
sa sobom, koliko ga je u pogled oba oka stalo, u oba plućna krila
udahnutog, u mislima, duši, knjizi. U svakoj knjizi je skriven bar jedan život.
U svakom čovjeku je skrivena bar jedna knjiga. Čitao sam da knjiga od koje
je pametniji njen pisac nije dobra. Ne valja, više pameti je ostalo u piscu
nego što je preneseno u knjigu. Poneke vokacije iz prošlosti prerastu u
saznanje o životu koji je ostao daleko iza nas. Priklješten tom prošlošću, u
koju je njegov korijen davno prodro sa bezbroj sićušnih žilica, držeći se
čvrsto tim pleonazmom i pored sve spremnosti, nikako nije uspijevao
osloboditi se od nje. Spremnost za bijeg nikada nije bilo bjekstvo. Vrijeme
ovdje već odavno ne protiče, to samo blijede sjećanja, hladna i prozirna
kao led, presijavaju se kao zimski kristali.

Nekome je sjećanje nesreća, trauma koja se nadalje kroz život teško nosi.
Ona može olako čovjeku odrediti sudbinu ili mu odabrati dalji put. Osjećao
sam neki nejasan poriv, dugo pritajen u sferama koje nikako ne mogu
bitnije uticati na izmjenu statusa quo. O tome nisam pričao nikome, ali
ovdje i ćutanje ima stotinu ušiju i stotinu usta, tako da se i nijeme riječi brzo
pročuju. Već dugo me prati sjećanje na jedan događaj iz djetinjstva, desio
se baš u mom rodnom gradu, vječito pospanom i odavno umotanom u
malaksalu dosadu. Nisam bio siguran da li je tada kroz njega proticalo
vrijeme ili rijeka. A možda ništa nije proticalo, možda sam sve ovo sebi
umislio. Ali kako onda objasniti nedovršenu Knjigu o rasulu duha, i onu
nadgrobnu ploču, tešku i crnu kao strah, uglačanu sa tridesetak i kusur
prohujalih godina. Dobro se sjećam i natpisa urezanog u crnom mermeru
„Istinski je učen onaj ko je svjestan da zna samo ono što zna, a ne pravi se
da zna ono što ne zna.” Nisam to sanjao, niti umislio, siguran sam da se
desilo, isto kao što sam siguran da sada neko ispašta tuđi grijeh, dok nosi
teret tuđe krivice. Isto kao što sam siguran da je sada neko spokoj tom
nespokoju. Bila je o tome objavljena i priča u regionalnim novinama,
sjećam se dobro i crno-bijele ilustracije ispod teksta priče…

Ponekad je život najbolji pisac ako se do kosti ogoli, kao kamen nago,
trajanje u istini. Život nije crn, niti bijel, u njemu su primjetne sve te nijanse,
od plača do smijeha, od iskrenosti do podsmijeha, od mikro kosmosa pa
do čitavog univerzuma. Život nije ciklično ponavljanje ništavila, dosadno
akumuliranje i primjenjivanje naučenog, pusta reprodukcija privida o životu,
kako sam onomad tvrdio vojnoj psihijatrici, samo da bih dobio skraćenje
vojnog roka. Znala je dobro da to ne mislim ozbiljno, da je to samo loša
gluma dijagnoze - emotivno nezrele osobe. „Jedni vide glavom dok drugi
vide srcem, ti odluči kome od njih pripadaš”, reče i nasmija se, dok mi je
na pisaćoj mašini otkucavala otpusnu listu, koju zgrabih objeručke, sa
nekim luđačkim osmijehom, baš kao kada se davljenik hvata za slamku. O
tome planiram opširnije pisati u Knjizi o rasulu duha, čija je skica odavno
završena. Na nju gledam kao na sačuvanu nevidljivu tajnu, koja izvire tiho,
nekako stidno. Trenutno mi je i polazište a i ishodište, rani jad i muka
kasna, brat Brut i sestra Brutalna. Sklapao sam je bez žurbe, kao da radim
na sklapanju ličnog svijeta u genezi boja, svijeta postojanog u lutanju
između kompenziranja stvarnosti i predskazanja. Lirska igra boja u konfuziji
i nedorečenosti. Bilježio sam sve što sam čuo od samoga sebe u sebi, kao
i sve do sada bitnije pročitano. Oslikao sam joj i korice, između je stalo sve
što se do tada desilo, baš sve je stalo između, zgusnuto kao tišina. Apsurd
produbljen sjećanjem u klinču sa konkretnim životom, neizrecivo htijenje i
sumnja, predosjećanje i pasivna pobuna. Neiskorjenjiv poriv za vrelom
riječi, iz vatre nikao. Govor sunca sklupčan u svjedočanstvu isijanja.
Ponekad sam imao osjećaj kao da je pišu dvojica, jedan koji po cijelu noć
luta po mutnim vodama sopstvene svijesti i sve to zapisuje, i dugi koji danju
pati zbog tih zapisanih zdvajanja realnog sa ukroćenim apstrakcijama.
Teško je i nezahvalno govoriti o toj iskonskoj potrebi noćobdija za pisanjem
i iznalaženjem nekih novih zanimljivih formi, kako bi analitičkim putem
otkrio i demistifikovao one tajnovite kutke u službi mašte. Teško je sa
svega nekoliko riječi dočarati tu večernju igru sjene i svjetla, to komešanje i
prelijevanje prirodnih boja i nijansi, kontraste dana i noći kroz sopstvena
osjećanja i poimanja, ta lična viđenja i doživljaje pojavnog svijeta zbilje i
onog što se rađa u tajanstvenim prostorima mašte, u misaono-
emocionalnim dubinama ili u podsvijesti. Pri tome vodeći računa da se
izbjegne zamka isprazne retoričnosti estradnog tipa, u kojoj je zvuk bitniji
od smisla. Napaćene paralele u pomirenju svijeta. Sve sam to još davno
shvatio ali sam uporno odbijao da prihvatim. Ništa mi nije značila potvrda u
tuđim očima. Polako, ništa na silu, pišeš zbog sebe i svoje potrebe da se
neki tebi bitni događaji spasu od požara starosti, u kome prvo izgore boje i
sigurne linije, zatim sagore i obrisi, a na kraju požar proguta čitave predjele.
Strpljen je kažu spašen. Kada izgubiš snove ostaje ti samo pusti život.
Jedino je urednik Knjige govorio –ubrzaj, ubrzaj, ali na njegove opaske
nisam se naročito osvrtao. Dogovorio sam posjetu arhivi regionalnih novina
zbog priče koja me je progonila. Više mi je ličilo na nekakvo veliko
skladište, nego na arhivu, ali to za ovu priču nije bilo bitno. Bitno je da su
se tu nalazila sva dosadašnja izdanja, spojena u velike ukoričene
“godišnjake”. Nakon nekoliko sati “rovarenja” i “rvanja” sa prašnjavim
izdanjima, skupljenim u knjige, ne tako malih gabarita, ugledao sam prvo
pomenutu ilustraciju, a onda i poznati naslov koji sam tražio. Otišao sam
natovaren ogromnom knjigom do arhivske kopirnice, u namjeri da
iskopiram primjerak priče za lična “arhivska groblja”. Stariji čovjek (vidjevši
o kojoj se priči radi) vidno se zainteresova za razloge zbog kojih satima
prebirem po arhivi. Kada sam mu objasnio da mi je Arčibald bio u krvnom
srodstvu, i da planiram završiti u ostavštinu dobijenu Knjigu o rasulu duha,
uslijedio je obostrani šok. U povjerenju mi ispriča kako je on još prije
tridesetak godina upoznao Arčibalda, tada je radio kao čuvar zatvora, dok
mu zatvor nije pobjegao. Kasnije je se preko Lazara Malinačkog, zvanog
Laza Masni zaposlio kao reporter regionalnih novina. Još tada je tragao za
skicom te Knjige o rasulu duha, ali svaki trag je bio uzaludan. Otkrio mi je i
neke, za mene do tada nepoznate detalje. Da ovi prikupljeni fragmenti
imaju i svoj nastavak pod imenom Kainov pečat, kao i to da postoji još
Arčibaldovih zapisa koje je objavljivao pod pseudonimom Č.V. Naravno da
sutra idem ponovo u arhivu, nastaviću traganje za nastavkom ove priče,
koju mi je sa zadovoljstvom iskopirao…
 „Vjerovatno da osim kartotekara u Opštinskom sekretarijatu unutrašnjih
poslova niko u Malom Gradu nije znao njegovo pravo ime, a osim
srednjoškolaca koji su dolazili po knjige za obaveznu lektiru malo njih je
znalo da je zaposlen u Gradskoj biblioteci. Zvali su ga jednostavno
Arčibald ili, kraće, Arči. U sjećanju Malograđana ostala je njegova
pogurena, spečena prilika sa gomilom knjiga pod miškom kako žurno hita
Glavnom ulicom, kraj zapuštenog cvjećnjaka na Trgu koji sada služi kao
parking. Osim dvojice srednjoškolskih profesora književnosti, sa kojima je
često viđan u Gradskoj kafani, niko nije znao odakle je došao, ni zašto
žgoljavom, drhtavom rukom pokazuje prema Dolini, ni zašto bolećivim
pogledom ispraća autobuse koji iz Malog Grada kreću ka Centru. Bio je,
jednostavno, jedan od onih ljudi koje ima svaka sredina, koga svi znaju, a
uistinu niko ne zna, ne poznaje, bio je, jednom riječi, navika Malograđana.
Pričalo se da je u Mali Grad došao iz Centra, da osim omanje putne torbe
nije donio ništa, da je u garsonjeru što ju je dobio od opštine unio samo
jedan drveni krevet koji je kupio na kredit u "Trgoprometu". O njemu su
rijetko govorili čak i njegovi prijatelji, ako se to može kazati za onu dvojicu
profesora književnosti, pa je, iako stalno prisutan u gradu, ostao uvijek
tajna i zagonetka za Malograđane.

Ne, ne. Ipak sam pogriješio što sam napustio Centar i došao u Mali Grad.
Na posao se ne mogu požaliti, čitalaca je malo, slobodnog vremena
mnogo. Napokon sam dobio priliku da završim Knjigu. Skicu napravljenu u
Centru polako pretačem na papir. Biće to velika Knjiga o rasulu duha.
Pokazaću onim čankolizima iz Centra kako se piše. Nikom još nisam
pokazao ono što pišem. A nemam ni kome. Biblioteka je posljednje mjesto
u koje navrati po neki Malograđanin. U posljednje vrijeme razgovaram o
knjigama sa Draganom i Jozom. Ostalo im je po nešto u sjećanju sa
fakulteta ali nove knjige ne čitaju. Prezauzeti su, kažu. Jozo je predsjednik
Radničkog savjeta u Srednjoškolskom centru, a Dragan sekretar partijske
organizacije. Stalno su na nekim sastancima. Ponekad odemo u Gradsku
kafanu. Dobro je što sam prestao da pijem. Za tri mjeseca koliko sam u
Malom Gradu, nisam popio ni čašice. Knjiga dobro napreduje.

Godinu dana po dolasku Arči je pustio bradu. Rijetka, riđa bradica sa

velikim krugovima praznine na obrazima učinila je njegovu priliku nekako
pustinjačkom. Još više se pogurio u plećima, ruke su mu postale suvlje,
providnije i drhtavije. Rjeđe je viđan kraj Trga, a više u brdima iznad
Lječilišta za grudobolne. Svako poslijepodne, čak i ako je kiša , svake
subote i nedelje odlazi u brda. Seljaci iz obližnjeg sela su se navikli na
njega. S njima, uglavnom, i razgovara.

-Bože me prosti, kad ga vidiš da te stra uvati. Ko Isus s onom bradom. A

dobar neki čoek. I razgovoran. Juče baš prolazi kraj našeg šljivika i kaže :
"Dobro, bogami, domaćice, ponijela šljiva ove godine. Izbeharala već.
Samo, izvedrilo-da ne udari mraz”. Kažem ti, ko da je naš iz sela. A
gospodin čoek. Pričo mi onaj Filipov što ide u školu da ga je viđo u onoj
zgradi dolje u gradu đe djeca dobijaju knjige za čitanje.

Knjiga dobro napreduje. Utkao sam u nju iskustva iz Centra i za nekoliko

mjeseci radna verzija će biti gotova. Pokušao sam i sa nekoliko priča iz
seoskog života. Često sam u selu. Radim na skici za novu knjigu.
Vjerovatno će govoriti o ljudima Malog Grada. U Knjizi o rasulu duha
opredijelio sam se za naraciju, a u pričama prevladavaju opisi. Nedostaje
mi Centar. Slučajno sam se upoznao sa urednikom “Lokalnog lista” koji
izlazi u Dolini. Bio je prilično pijan. Rekao sam mu da pišem. Zatražio je da
mu pošaljem jednu reportažu o životu u Malom Gradu. Poslao sam mu.

Arči se skoro preselio u brda. Tamo kraj Rječice čita, ponekad lovi ribu.
Zalazi i u Lječilište. Sprijateljio se sa jednim ljekarom. Često ih viđaju u
žučnim razgovorima. Zajedno silaze u Mali Grad. Sjede u Gradskoj kafani.
Jednom su se napili. Pjevali su one tihe, tužne pjesme što se uveče čuju u
kafanicama u starom dijelu Centra. Zbog doktora milicija nije intervenisala
iako je pjevanje u kafani zabranjeno. Ponekad su sa njima i oni profesori.

Tužan sam. Uvukla se u mene neka sjeta. Volio bih da odem u Centar.
Objavljena mi je reportaža u “Lokalnom listu”. Razočaran sam. Previše je
skraćena i razvodnjena. Izgubila je onu britkost riječi. Smisao je tu, a, ipak,
reportaža nije moja. Urednik je bio kod mene. Dobro, kaže, pišem ali to nije
novinarski stil. Više je književni, a novine to ne trpe. I on je nekada pisao i
objavljivao književne priloge. Sada, kaže, nema vremena za to. Zatražio je
novu reportažu o Lječilištu. Još je nisam napisao. Upoznao sam se sa
doktorom Nimecom iz Lječilišta. Studirao je u Centru. Brzo smo se
sprijateljili. I njemu Centar nedostaje. Knjiga slabo napreduje. Više čitam
nego što pišem. Dragan i Jozo ne govore. Zavadili su se oko diobe stanova
u Srednjoškolskom centru. Dragan smijenjen sa dužnosti sekretara
partijske organizacije. Umiješao se i Komitet. Juče sam slučajno bio na
sastanku Sekcije za informisanje i kulturu Malog Grada. Razočaran sam.
Predsjednik sekcije je pola sata govorio o potrebama radnih ljudi i građana
u oblasti kulture i informisanja. Iz svega vidiš da je samo čuo za Andrića u
večernjoj gimnaziji koju je, pričaju, završio. Napao je i moj rad u biblioteci.
Kaže da više vremena provodim na selu nego što propagiram knjigu. Oštro
sam reagovao. Svojih sedam sati pošteno odradim, a za širenje kulture
nisam samo ja zadužen. Napao je i urednika Lokalne radio-stanice.
Premalo je priloga o društveno-ekonomskom razvoju Malog Grada.
Urednik se nije branio.

Arči se ponovo vratio Malom Gradu. I onaj ljekar je napustio Lječilište za

grudobolne i prešao u Dom zdravlja. Stalno su zajedno. Uveče šetaju
Glavnom ulicom, kraj zapuštenog cvjetnjaka na Trgu koji sada služi kao
parking. Ako ne šetaju sjede u Gradskoj kafani. Ljekar previše pije.
Profesori se više ne druže sa njima, ali ni međusobno. Priča se da su onog
profesora što je viši rastom isključili iz partije i da je poveden disciplinski
postupak protiv njega.

Odlučio sam definitivno. Vraćam se u Centar. Dao sam otkaz u biblioteci.

Već tri mjeseca nisam napisao ni slovo. Poslednje što sam napisao bila je
reportaža iz Lječilišta. Opet su mi skratili najupečatljiviji dio kada jedan
bolesnik kaže : “Mi smo ti kao jabuka. Okolo jedra, crvena, a kad je
raspolutiš unutra crv. Lijepa za oko, a neupotrebljiva”. Ne znam šta me je
za ovo vrijeme razočaralo u Malom Gradu. Nisam ga, zapravo, ni upoznao.
No, šta je tu je. Ujutro odlazim.

Nakon saslušanja otpravnika vozova Željezničke stanice Dolina

zabilježena je i izjava drugog svjedoka dr Nimeca u kojoj kaže : “U rano
jutro kritičnog dana ispratio sam pjesnika zvanog Arčibald na voz koji iz
Doline kreće ka Centru. Malo smo zakasnili. Kada smo ušli u stanicu voz je
već polazio. Arčibald je skočio na stepenice vagona, lijevom rukom se
uhvatio za vrata, a desnom, u kojoj je nosio putnu torbu, zakačio je za
električni stub kojom prilikom je pao pod točkove voza. Osim mene i
otpravnika vozova nikog nije bilo na peronu. Izjavu dajem pod punom
moralnom i krivičnom odgovornošću”.

Posmrtni govor održao je predsjednik Skupštine SIZ-a za kulturu Malog

Grada, jedna ravnodušna njuška, koja se od rata na ovamo samo selila sa
funkcije na funkciju, a sada, pred penziju, za dobru platu dobio je da vodi
politiku u kulturi. Prišao je kovčegu, zasuzio lažno, obrisao oči maramicom
i počeo :
-Iz naše sredine sa bolom u srcu i suzom u oku ispraćamo velikog
poslenika kulture kome mnogo duguje ne samo naš grad već i cijela
opština. Otišao je čovjek koga smo svi voljeli i cijenili, čovjek koji je svima
bio drug i prijatelj, čovjek koga su cijenili i literarni krugovi izvan naše
sredine, čovjek kome najviše dugujemo što je kroz svoje napise u
“Lokalnom listu” doprinio da se istina o našem sveukupnom društveno-
ekonomskom razvoju i grandioznim rezultatima koje smo ostvarili u tom
razvoju, i da se ta istina sazna i na regionu Doline…

Za tu istinu, kao i za sve ostalo, Arčiju je sada bilo sasvim svejedno."

Sutra dan, na putu do zgrade regionalnih novina činilo mi se kao da se

sve više primičem suštini istine o jednom periodu vremena iz prošlog
vijeka. Ušavši u zgradu zaputih se stepenicama prema mraku podruma.
Spuštajući se stepenicama primjetih da su otškrinuta vrata na ulazu u
arhivu, iz koje je škrto probijala neon-mliječna svjetlost, dovoljna da
poremeti podrumsku pomračinu. Provirivši kroz zazor odškrinutosti vrata,
ugledao sam u kariranom sakou reportera regionalnih novina sa kojim sam
se prethodnog dana upoznao. Zamišljenog pogleda, listao je bez neke
naročite pažnje stranicu, po stranicu ukoričenih „godišnjaka“, koje sam
prošli put odvojio na policu kako bi ih sljedeći put pregledao. Izgledao mi je
kao da po svojim sjećanjima traži neku njemu bitnu prošlovijekovsku vijest
iz vremena kojem je nekada pripadao, vremena koje je odavno proteklo,
svjestan da ga još samo na ovaj način može sustići. Stojeći tako ispred
vrata, negdje u svijesti sam osjećao da tom periodu vremena kojem su
pripadala njegova sjećanja pripada i veći dio mojih sjećanja. Sve od treće
godine golokrakog djetinjsta, dokle najdublje mogu doprijeti moja sjećanja,
preko prvih obaveza i briga iz školarskih dana, vojničkih mjeseci
upoznavanja doživljaje pojavnog svijeta zbilje i onog što se rađa u
tajanstvenim dubinama podsvijesti, pa sve do godina prezrele ljubavi. Tada
me reporter primjeti kroz zazor odškrinutosti vrata i sa nečim što se nije baš
najbolje vidjelo, a što je stiskao u desnoj šaci pokaza mi da uđem u arhivu.
I dalje vidno zamišljen, zagledan u jednu od stranica ukoričenog
„godišnjaka“, lenjiarom u lijevoj šaci mi pokaza na krupni novinski naslov,
dok je u desnoj šaci (sada to nešto jasno vidim) čvrsto stiskao veliki pečat.
U novinskom naslovu pisalo je Kainov pečat. Ovo je ta priča koju sam ti
pominjao prošli put...prvo je pročitaj...zatim ću je iskopirati...kaza sa nekom
drhtavicom u glasu...Budi dobar i pazi se (!)(!)(!)...nastavi reporter...samo
ovaj put sa čulno smirenijim glasom...Budi dobar i pazi se...čemu li takva
kontradiktornost, zapitaše se moje zbunjene misli...Memljivo-hladan je ovaj
podrum...i ova prepuna arhiva u olovu i tinti ispresovanih celuloznih
sjećanja...znaš...nekada sam imao vunenu kapu, meku i toplu...nosio sam
je kao pouzdan branik od pojedinačnih gluposti...ali...glupost ne dolazi
sama...kao što dođe...i prođe vrijeme one loše glume predsjednika
Skupštine SIZ-a...tog moralnog pigmeja...ljudske ništice (što bi rekao
pokojni komšija Franjček)...niti dolazi kao solista u operi u kojoj sam
stanovao sa jednim fantomom, koji se odazivaše na dr Nimec...glupost
obično dolazi u duetu...može i kao trio... nerijetko u kvartetu...ili
kvintetu...čak i u oktetu...jednom je došla u sekstetu...nepovezano je
govorio karirano-sakoasti reporter...tako je glupost došla i one noći sa
Arčibaldom zvanim Arči...Živanom Ra(d)osavljević (d se piše, ali se ne čita)
zvanim Žika...i nepozvanim dr Nimecom...radio sam kao čuvar privatnog
zatvora...dvojicu prvopomenutih patrola je privela na triježnjenje...pjevali su
u Gradskoj kafani prvo one tihe, tužne pjesme...a zatim je Živan zaigrao
Kazačok pritom se derući dudara udara...isprosipao je rakijom onu dvojicu
profesora književnosti...sa njima nije bilo mog cimera iz opere da ih utiša i
umiri...ili da ih sa ugledom ona dva slova što se pišu ispred njegovog imena
bar pokuša zaštiti...njega je patrola srela usput...krenuo je sa njima u
pratnju do zatvora kao stručno lice...i kao vijeran prijatelj...u čekaonici
doktor je zapjevao tihu uspavanku...Živan mu se iz ćelije pridruži u
duetu...jedino je Arči sebi u bradu zviždao neku sjetnu melodiju iz
Centra...ubrzo sam i ja zaspao...uvidjevši novonastalu situaciju Živan
napravi plan bijega...jer je Živan, ne znam da li sam to ranije rekao (nije
lijepo tako pričati o komšiji) alkoholičar...i za njega ne postoje ti lokoti koji bi
ga zadržali u prostoriji bez alkohola...a zadnje zalihe je prosuo po
nesretnim profesorima...tako je bilo od vajkada...Živana su često zatvarali
jer je bio politički disident...On...stari Mićun...Pekić...njih su zatvarali svako
malo...ali Žika je uvijek iznalazio nove načine da pobjegne za ovisnom
izoštravanju čula od dudare-ludare...tako iskusno i ovaj put pobježe moj
raspjevani trio sa sve zatvorom...glupost...glupost do gluposti...Živan je
otišao dalje da traži otvorene birtije na periferiji Pekićevih salaša...gdje se
rakija služi do zore...Arči i doktor se uputiše ka željezničkoj stanici...o
svemu što je daljelo uslijedilo si čitao u prethodnoj priči...kako nisam imao
više šta da čuvam nabavio sam šešir i obukao karirani sako...i kao reporter
počeo čuvati sjećanja...ni njih nisam mogao sačuvati...skupa smo se
pogubili po ovoj hladnoj podrumskoj memli...tako da ne znam više ni gdje,
niti kom vremenu pripadam...posao kao i svaki drugi posao...samo što nije
privatan, nego državni...no to su već neke druge serije priča...ne bih da te
previše zamorim tom zbrkom o vremenskom pripadanju...ili
nepripadanju...nego sinak...Pozdravite vašu majku...recite joj...pozdravlja
vas Žorž Papadubi...glavni reportator...zbunjeno reče prije nego što se
sakri ispod šešira...sa kojim se zagubi po podrumskom mračaju arhivalija.
Pomislih pa promislih...gdje pripadaju moja sjećanja tu valjda pripadam i
ja...ne valjda...nego zaprave...zasigurno...jer sjećanja su istinita...U tu istinu
ni jednog trenutka nisam posumljao...

Sanja

Trag drugi, čitajući Svetislava Basaru

Prije početka školovanja, volonterski sam sadio kišu po dehidriranim

predjelima suvoga neba, dočekivao izbjegličke kolone pokislih oblaka iz
ukroćenih tmurnih predjela i sušio ih na štriku od razapetih sunčevih zraka.
Živio sam u blizini starog rudarskog okna, koje se neposrednom blizinom
dvije tekućice ispunilo vodom, i tu se formiralo omanje jezero. Tu na
periferiji, na granici čistog vazduha i industrijskog gradića, kojeg podigoše
oni koji mu prvi pljunuše u pluća, tako što posjekoše nepregledne šume iz
okruženja i na srcu mu izgradiše fabriku otrova, fabriku za suvu destilaciju
drveta. Tako osudiše srce gradića na vazduh sa ukusom drvenog briketa i
mirisom, iz drveta iscijeđene, esencije koja "štipa" nosnice i “kolje” za oči.
Živio sam (gledano iz pravca srca gradića) na desnoj strani te periferije. U
ulici odbjegloj od svih brojeva namijenjenih označavanju. Odbjegloj i od
svih slova iz imena i prezimena narodnih heroja. Ulici skrivenoj od poštara,
na koje više ni kerovi ne laju, jer u torbama nose petarde i telegrame
saučešća. U ulici prvo obrasloj banderama a potom opasanu trotoarima.
Četiri dječaka sa kojima sam se družio živjela su (gledano iz pravca
pomenutog u prošloj zagradi) na lijevoj strani iste nam periferije. Sva
četvorica su se istog vikenda zagledali u crni potiljak i dva uha iza kojih je
bila stavljena duga kosa. E baš te uši su za njih bile dovoljne da se do ušiju
zaljube u Sanju. Kćerku neke sivkasto-plave uniforme, uniforme nekog
vatrogasca ili milicajca. U to vam baš i nisam siguran. Ali sam siguran da je
na čeonoj strani sivo-plave šapke širokog oboda, imao crvenu petokraku.
Siguran sam i da je na tom crnom obodu (ispod kojeg je redovno sakrivao
pogled) imao pričvršćenu široku zlatnu upredenicu. Siguran sam i da
uniforma nije bila zelene boje, tako i da sa sigurnošću mogu tvrditi da nije
bila kćerka nekoga šumara, niti kakvog oficira narodne armije. Neka
nadalje bude da je Sanja bila kćerka nekog uniformisanog. Po imenu
Slobodan, Josip, Slavomir, hm, ne, Miodrag, ne, možda... Ne znam. Ali on
u ovoj priči nije bitan. Vikendom ju je iz gradića u žutom „kadetu“ dovozio
kod babe i djeda, koji su živjeli u našoj odbjegloj ulici na lijevoj strani
periferije. Obično bi jedan od ta četiri dječaka koji je tog dana bio zadužen
za najavu značajnih događaja, prije nego bi skočio sa najniže osmatračnice
(terase obližnje kuće u izgradnji) povikao “Ideeee!”. Kao po komandi njih
četvorica bi dotrčali do kapije na ogradi odbjegle ulice, sa lijeve strane
periferije, postrojili bi se kao vojnici po visini i u “stavu mirno” hipnotisano
zurili u do pola spušteni prozor žutoga „kadeta“, ne bi li bar nakratko na
zadnjem sjedištu, vidjeli Sanju, kako sjedi sva u svojoj bitnosti. Ali ono što
nikada nisu vidjeli bilo je njeno lice izrazito svijetlog tena i istraživački
pogled dva krupna oka. Redovno kada bi se žuti „kadet“ približio na
nekoliko metara do njih, Sanja bi unazad zabacila svoju uvijek počešljanu,
dugu crnu kosu, brzo okrenuvši glavu na suprotnu stranu od njihove ulice.
Pri tom redovno uvježbanom okretu glave, rukama bi svoju ravnu kosu
stavljala iza ušiju, time još više otkrivajući sve tajne njenog pogleda. Ja
sam tada, kao i obično u pričama iz djetinjstva, stajao naslonjen na kapiji
ograde odbjegle ulice, na desnoj strani periferije. Tako da sam jedini u tom
Sanjinom uvježbanom okretu glave, pored zbunjujućih tajni njenog
pogleda, mogao vidjeti i simpatično naivan izraz njenog pomalo izduženog
lica. Kao da je u njemu bilo nekog pobjedonosnog prkošenja i naivne
dječije glume. Opčinjeno sam u sjećanje upijao svu tu istraživačku
znatiželju usađenu u njenom prodorno toplom pogledu, sa izrazom lica kao
u Hijavane, Hijavatine mlađe sestre. Kako sam pravila desne strane
odbjegle ulice izmišljao ja, logično je bilo i izmišljeno pravilo da njih
četvorica ne smiju preći na desnu stranu kada prolazi žuti „kadet“. Dugo
njegovan i u naslijeđe dobijen osjećaj za vještinu igre sa riječima, od njih
četvorice je počeo ubirati i svoje prve opipljive plodove, tako što sam im ta
upijena sjećanja, o za njih još neviđenom Sanjinom licu opisivao u zamjenu
za koješta. Srazmjerno vrijednosti dobijenog koječega, bila je prilagođena i
moja igroriječitost. Sjećam se da za pet sličica iz žvakaće gume Stop, u
priču o njenom pogledu sam pozajmio i par riječi iz neke sevdalinke koje
sam čuo na radiju. Njih četvorica su nijemo zijevala u mene, zamišljajući
sliku načinjenu od tih igara sa riječima nalik ovome: „… a Sanja prema
meni skrenu pogled, umalo me oslijepivši sjajem dva bisera, sjajnija od
sjanog đerdana, što u oči stavila joj nana…“ Za roto-roman o Ninji po
imenu Lesli, slobodni prepjev njenog pogleda sam ukrasio pozajmljenim
dijelom refrena iz pjesme o djevojci sa njenim imenom, odveć sjajni sjaj,
sada se još više isticaše, kao kakva pod kapcima sklupčana usnula
zvijezda, tek probuđena iz nedostižnih dubina njenoga pogleda, dok su
gorski vjetrovi,u horu pjevali : „Saanjaa, Saanjaaa, Saaanja…“. I dok su
oni zamišljali to za njih svaki put još slikovitije opisano neviđeno čudo
njenog pogleda, ja sam morao da im se zakunem u mrtvoga Maršala da se
nikada neću zaljubiti u Sanju. Pošto ona dolazi u posjete za vikend na
njihovu stranu ulice, samim tim po zakonima lijeve strane odbjegle ulice,
koji su se mijenjali u njihovu korist po potrebama trenutne situacije, ja
nisam imao pravo na to zaljubljivanje. Od njih niko nije “teo da se u nju,
Belu, zaljubim”…

Dobro, mislio sam tada, doći će valjda jednom i neki pogled pun tajni za
nadahnjujuće igre riječi i na desnu stranu odbjegle ulice. A tada važe
zakoni sa desne strane i ja kao jedini zakonodava sa svim ovlastima, pustit
ću svojoj mašti na volju. Uz to Sanja dolazi samo vikendom, a ja nisam baš
opčinjen idejom o tim petodnevnim iščekivanjima, da bih nakratko vidio
njen pogled. I samo to, toliko. Nikada nije došla na jezero na trke, našom
maštovitošću napravljenih čamaca. Nije došla ni da puštamo u nebo
zmajeve, od vreća za vještačko gnjojivo „kan“. Niti je pravila vodenice od
ševarike, na potoku u barama. A ja ću taj pogled pun tajni ako dođe na
desnu stranu, voditi na sve nabrojano, i na još mnoge igrarije i nestašluke
koji nam budu oboma zanimljivi. Tako da sam sve češće u momentima tih
mimoilaženja, žutoga „kadeta“ sa kapijom ograde (na koju sam kao i obično
u ovakvim pričama bio naslonjen), hvatao sebe kako hipnotisano zurim u
crvenu petokraku na šapci sivo-plave boje. Jednog vikenda, naslonjen kao i
obično na kapiju, vidio sam Sanju, u žutoj haljini sa crnim volančićima, kako
šeta desnom stranom ulice, držeći za ruku tatu… Kada su došli do kapije,
Sanja pusti njegovu ruku i svoju kosu (u koju se upravo upleo lagani
povjetarac) stavi iza ušiju i priđe do kapije. "A ti si znači taj što smišlja
razne lijeporiječive priče o meni i priča ih drugim dječacima", upita Sanja?
"Hajde da te čujem i ja, hajde čik ako smiješ", reče ona izazivajućim tonom.
Uniforma u sivo-plavoj boji zastala je na pristojnoj udaljenosti od nas.
Dovoljno daleko da može samo načuti naš razgovor, a dovoljno blizu da
kao i svaka druga uniforma (bez obzira na boju) može iskontrolisati svaku
datu situaciju. Tada mi pri pogledu u njene oči, na blizini od jednog i po
poljupca, po prvi put zastade riječ u grlu, što će se nadalje kroz vrijeme,
razviti u hroničnu reakciju. Uspio sam samo izgovoriti: "Ti nisi Sanja, ti si
pčelica Maja", tih, onako, više sebi nego njoj. „Onda ti nisi vedar, nego si
Pava", reče ona zadirkujućim tonom. "Saanjaaa, idemo", reče uniforma
sivo-plave boje. Ja sam kao i obično, naslonjen na kapiju, hipnotisano
gledao u crvenu petokraku sa njegove šapke, ispod čijeg je oboda sakrivao
pogled, poluotvorenih usta, po prvi put zatečen u nedorečenosti. Nijemo
sam gledao kako je ta sigurna ruka u uniformi sivo-plave boje, odvodi iz
ovoga dana. Koji, kao takav, nikada više neće postojati.

Toplo buđenje zrenja

Međutrag drugi

Često mi u misli kao voda nadođu sjećanja sa ljetnjih raspusta provedenih

u očevom selu, u koje su ga po rođenju doneli još dok je bio u pelenama,
ušuškanom između velike i male planine poznate po staništu jastrebova,
koji kao kakva praiskonska tajna kroz vrijeme prkose lovcima. Obično misli
zastanu u noćima iz kojih su i snovi bježali u nova ozarena jutra. Slaba
nada dobrih misli, zvjezdonosnih, vječno trajna u bojama neprolaznosti.
Upijao sam te slike iz priča koje sada postoje još samo u sjećanjima. Malo
obradive i plodne zemlje naspram toliko jalovog neba. Muka i tvrdi miris
zemlje od zore do zvijezda. Žuljevi na dlanovima uzdrhtali, iščekujući toplo
buduće zrenje. Buđenje svjetlosti zbog jutra, zbog dana, budi i bistri u meni
sve ono mutno i u snu neraščinjivo. Zov novog buntovnog jutra, uvijek istog
a opet tako drugačijeg. Do tančina pamtim taj u špalir postrojen niz jasnih
sjećanja. Na klupi ispred bačvare sjede djed, otac i stric. Razgovaraju o
sagorenom vremenu dok motaju duvan, zatim se nijemo prepuštaju
prijatnoj tišini, koja poput čarobnjaka u muk hipnotiše sve zvukove iz
okruženja. Sjedim pored njih na starom drvenom tronošcu kao u kakvom
udobnom krilu vječnosti nježnijem od sna. Neprozirni mrak narušava žar sa
njihovih cigara. Djed jedini mota duvan u perušinu od kukuruza. Neobični
miris nadražuje nosnice, najsličniji mirisu duvana pomiješanom sa mirisom
svježih kokica...

Noć je disala usporeno sparnim plućima ljeta boreći se za dah. Sa ruba

noći, kroz zaparu ljeta na umoru puže ljepljivi mrak. Zanemjele riječi tonu
kroz vazduh ne sluteći na svoju vječnost, padaju kao prezreli oblaci sa
izlistalog drveta života. Iskre upijene u stvarnost, koje će kasnije dati
plamen ili buknuti u prekaljenu vatru. U obližnjoj šumi tiho bujao je život.
Tako usnuo više se osjeća nego što se primjećuje u toj šumskoj dubini.
Potok beščujno šumi njenim krvotokom, pjeni po nagom kamenju kao
neizgovorena uzavrela riječ. Sve pojave u prirodi su važne, nema tu velikih
i malih pojava. Među njima nema nikakvih podjela, jer priroda nije
ograničena kao što je ograničen ljudski sistem. Ogromna je i nepregledna
mašta prirode. Ni svevideće oko (sa dioptrijom da vidi sve) ne može vidjeti
tolike mogućnosti te maštovite čudovnosti…

Otac se prvi trže iz opijajuće usnulosti, nadahnut ljekovitom tišinom, poče

recitovati:

ČELO GLAVE KAMEN

Lažne su reči kad se pesma tvori

Iskrena je samo nekanula suza
Ima li snage da se to odboli da se stid izgubi
Iz plamena ruža gipkost da se vrati oburvanom hramu
Da se negde nađe druga reč za tamu
Za pticu u maglenom suncu
U drugoj kori nov suton da zaboli
Ili da izgori beli zastor grudi
Čije svanuće rudi novu misao opstanka
Čelo glave kamen izbrušen i beo
U svojoj ćudi da probudi jutra ledena
Da glas il samo zvuk čežnje
Zapali nepresušni plamen
Trajanjem obliva prostore muk.

„Ponekad čovek mora da zaćuti da bi ga bolje čuli”, reče djed, dok mu je

duboka bora cijepala izbrazdano čelo na dvije polovine. Bore su naši
neminovni sudružnici u trajanju, stičemo ih još u djetinjstvu i nosimo dalje
kroz veći dio života. Uvijek su mi bile draže one oko usta kroz smijeh
stečene, nego bore sa čela nastale od raznolikih mrštenja. Djed odbi još
par dimova iz cigare pa nastavi da priča. „Blagosloven je onaj koji ćuti kada
nema šta da kaže. Ćutanje je zlato, zapisano je u narodnoj mudrosti. Često
ćutanje može i glavu da sačuva, u to se uverio i tvoj pradeda, više puta u
nemačkom logoru”, zatim se nijemo zagleda u moje bezborno čelo. Činilo
se kao da mi na tom nemuštom jeziku ponavlja-upamti to, upamti dobro!
„Život je stvaranje budućih sećanja”, dodade stric. „Opa, neko je u
međuvremenu čitao Sabata", reče otac. Sva trojica nastaviše naizmjenično
pričati priče iz sjećanja zarobljenih u logoru neponovljivih riječi. Slušajući ih
pažljivo, sjetih se obećanja datog vlastitom imenu. Kada bi jedan od njih
zastao, drugi bi nastavljao priču sa porukama vaseljene zapisanu na repu
komete. Jer nekada davno sve je bilo vatra. Atomi i zvijezde su vatra.
Svako je nosio svoju vatru kružeći kroz tu užarenu igru postojanja…

Jedni govore samo da bi nešto kazali, drugi pak samo kada imaju šta da
kažu. Ali to je već neka druga priča, ne bih to sada da objašnjavam, jer
objašnjavanje je u stvari samo nedostatak viđenja. Bila bi to prenatrpana
priča, nagomilana kao pridjevi koji guše sažetost i otupljuju britkost riječi
potrebnih da bi se ispričala priča o pradjedu. Priča o pradjedu mora dublje
da oživi i da se jače ispoljava, očišćena od svih suvišnih utrpanosti. Možda
bi radio-drama bila najprihvatljiviji izraz kazivanja pradjedove priče.

Zamislimo žubor i oticanje vode kao zvučnu podlogu za govor glavnog

junaka i Sudbine mogu početi sa svojim prvim emitovanjem...

I : Ležim. Ćutim. Mislim. Ništa i nikog ne gledam. Znam sve. Beli kreveti,
beli čaršafi, beli ljudi. Ništa se ne menja. I to me ubi. Doktor kaže da moram
da mirujem. Nije dobro. Ušao sam u šeset petu. Malo, boga mu. Slab sam.
Nemam ni kilo za svaku godinu. Mislim se. Sve je moglo da bude drugačije.
Svi starci tako misle. Samo, ja nisam star. Ja sam samo slab. Daće bog da
bude bolje. Ovde je dobro. Ništa mi ne fali, a sve mi fali. Raspolovljen sam
ovde, ovde u grudima, u glavi, u srcu, gde li? Sve što sam imao ostalo je
tamo, na Bukovoj glavi. Ne što sam imao, kako tako mogu da kažem, pa
još sam živ. Sve što imam. I što ću još imati. Uf, opet, evo osećam ga
dolazi...( Zamislimo kašalj tuberkuloznog bolesnika) Dobro je. Nema krvi.
Možda će stvarno da bude bolje. (Zamislimo ponovo kašalj-ovaj put nešto
slabiji)... Nemam snage ni da se iskašljem ko čovek. A nekad sam džak od
sto kila ko povesmu vune nosio. Bio sam mlad i jak. Ko od one stene sa
Bukove glave odvaljen. Zato sam dobro i prolazio u nemačkom lageru. Dok
imaš dobra leđa uvek će neko da se nađe da sedne na njih. Posle...Eh,
posle...Evo, kašalj, bolnica, beli krevet, beli čaršafi, beli ljudi. Ko da nisi živ,
pa eto... A u nemačkom lageru bio jedan ovako ko ja sad. Tamo negde bio
iz Bosne, iz nekakve krajine, čini mi se...Znam da je spominjao neku goru
Kozaru i vodu Unu, kako li beše...Dva mu sina bila u partizanima, a ustaše i
Nemci mu pobili sve u kući i kuću zapalili, a njega u
lager...Jadnik...Pođemo na onaj rad, ko na kuluk, a on prepliće noge, jedva
ide...al mora se...ode glava. Mi mu u početku probali da pomognemo al ne
da Švaba. Onaj bič, korbač pa se lema...Malo je bio sa nama. Posle rata
nađem novine i vidim i njegovo ime. Obrad Stupar se zvao. Odveli ga u
drugi lager, među Jevreje i isprobavali nešto. Kolko sam razumeo iz novina
ko dal čovek može ponovo da postane životinja, tako nekako, u nekim
kavezima. A onda su ga udavili u nekakvoj gasnoj komori... Dobro je kad
imaš dobra leđa...

(Zamislimo kraću muzičku zavjesu)

I : Sećam se ono četeres pete, sneg se tek skinuo, mi u lageru, voze nas
nekim kamionima, po ceo dan kopamo rovove, uveče ponovo u lager.
Jauču one sirene, buljuci aviona preleću lager, pa onda nešto zadudnji ko
grmljavina...Čujem dvojica do mene se sašaptavaju : Englezi bombarduju
Nemačku...Fala bogu, da se ovo završi pa posle nek bude kako
bude...Vidimo i mi da Nemcima nije dobro. Ne mož da vidiš nemačkog
vojnika. Samo starci, stražari što nas čuvaju i odvode na rad...I boga mi u
proleće ne znam tačno dal je bio april il maj povedoše nas iz lagera...Samo
dva nemačka stražara sa strane, mi u kolonu i dođemo na jednu livadu.
Stražari stavili bele peškire na puške, dođoše dva mlada Engleza na
motoru, jedan ima činove, drugi nema, uzeše stražarima puške i pustiše ih,
a nama preko jednog isto zarobljenika što je znao engleski kažu da smo
slobodni i objasniše nam gdje su Englezi, gde Nemci, a gde Rusi. Prvi put
sam tada čuo da su i Rusi u Nemačkoj. Bilo je, ono, i u lageru onih
pismenijih što su se bavili politikom, ali mi nismo bili sa njima. Oni su bili u
drugoj baraki i ograđeni. Znam samo, malo-malo, pa čuješ odveli iz
političke barake dvojicu, trojicu u drugi lager. Znali smo šta to znači, osećali
smo...Ne znam ja to da objasnim, al to je ko kad povedeš jagnje na klanje,
a ono bleji, oseća smrt... I, ništa...Neki ostadoše tu, neki se raziđoše, a ja i
moj ispisnik Stanimir krenemo. Sa Stanimirom sam odrastao, zajedno smo
stoku čuvali, u isto vreme se nekako i oženili, zajedno u vojsku pošli,
zajedno zarobljeni, sve zajedno...Pođemo mi u ...u...ma kako se zvao onaj
grad u Austriji...dobro...pođemo mi i gledamo, a ono da te strah ufati...Sela
i tako i tako. Al varoši skroz naskroz razrušene...U jedno selo svratimo da
tražimo nešto za jelo. Nigde žive duše. Uđemo u jednu napuštenu
kuću...Ništa. Samo ispreturane stvari. Jedva u jednoj nađemo nekoliko
krompira. Ispečemo ih i onako neslane pojedemo. Da je jesen pa hajd-hajd.
Našlo bi se nešto u polju...Ovako...Naiđemo na jednu posejanu
njivu...Krompir, već isklijao i izbio...Mi kopaj, kopaj, nakopamo rukama
jedno dva kila onog raspolućenog i isklijalog krompira. Time smo se i
prehranili do voza u ... u ... opet ne mogu da se setim kako se zvao taj grad
odakle su nam rekli Englezi da ide voz sa zarobljenicima na istok...
Ukačimo se u one konjske vagone i krenemo ... Meni se nešto ovde
steglo... Znam šta sam ostavio kod kuće, al ne znam šta ću da zateknem...
Od četeres treće u jesen nisam dobio pismo ni vest od kuće...

Ovdje se priča prekida. Iz dva razloga. Prvi, priču je pradjed pričao svom
unuku, mom ocu, ali je nikada nije završio. Ili je priča uvijek imala drugačiji
kraj. I drugi, nisam htio da izmišljam jer to nije dobro za priču.

Potpuno bespomoćna ljubav

Međutrag četvrti

Njen ponos i tišina su uvaženi stanovnici grada sjećanja. Njegov inat i

kajanje su periferni posjetioci grada stida. Ulovljeni u gvožđa poprilično
naivno, skoro pa dječije, u parovima zarobljeni ponos i pokajanje, inat i
nijemo obećanje. Pletivnim nitima oplela ih tišina, kao plemenita ljuska
svilenu bubu.

Voljeli su te uzajamne tišine, razumjeli su njene nemušte jezike bez

upotrebe Rječnika tišine, ali nikada istovremeno. Kada su tišine prijatno
milovale njenu ušnu školjku i sa nježnošću joj dobovale po bubnim
opnama, on bi tada na njih gledao zatvorenih očiju, bez škiljenja, gotovo pa
sa prezirom, a kada bi tišina postala milozvučna u njegovim kanalima u
uhu, ona bi pojačavala buku u glavi, ubijeđena da tako mile tišine gube na
svojoj zvučnosti.

Nikada se sinhrono nisu ni osjećali stvarnima. Tako da ma šta rekli ili

učinili, nije važilo. Nije ona stvarna niti je on nestvaran (i obrnuto), u tim
njihovim poprilično upitnim stvarnostima. Tako da stvarnost pod tim
okolnostima, takođe ne važi.U njoj je ključalo oneobičavanje, rađano iz
nesposobnosti da izađe na kraj sa tim njegovim izmaštanim životom, ili da
bar prihvati neki sud o njemu. Izgledala je tako kao lebdeći, usnuli mjesečar
u zraku i mraku.

Potpuno bespomoćna ljubav na njenom licu, pa makar i prividna, za njega

je bila prava radost. Htjela bi ona da on to zapamti i spremi negdje u svojoj
duši, tamo gdje čuva budući materijal. Jer, kada ona voli, onda je to rijedak
i važan događaj, koji, bez obzira na upitnu stvarnost itekako važi.
Okupacija prikrivenih misli, ni nalik onoj pređašnjoj otvorenosti. I čemu taj
podignuti gard? Taj sveprisutni, urođeni instinkt da se treba zaštiti, odveć
toliko ukorijenjen, kao kakva značajna reakcija. To mu valjda, mislila je,
ulijeva svijest o jednoj bitnoj, snažnoj odlici - neuhvatljivosti. Bar ne bez
imalo otpora. Jer kada je nešto prelagano „za uhvatiti “, tada to nešto i ne
bismo tako jako željeli. Gledano postrance, kroz prizmu subjektivnosti, u
tome je bilo neke čudnovate tuge i melanholije u tragovima, nešto nalik
misli da je sve to isuviše dobro da bi bilo i istinito.

A njegova prava muka je bila vječiti bijeg. Bijeg iz usamljenosti od koje su

mu kosti pucale. Usamljenosti koja ga je od sebe tjerala, kao bič konjsku
zapregu, u sve prijatniju udobnost samoće. Bijeg u samoću, što dalje od
onih koji misle, ako su najglasniji, da su i u pravu. Mislio je, budite vi u
svom glasnom pravu, a ja ću biti predan svojoj tišini, jer najmanje se priča
onda kada vas se ustvari najviše tiče. Nauče od Albaharija da „Najbolja
stvar koju čovek može da nauči u životu jeste da postoje trenuci kada ne
treba postavljati pitanja. Ćutiš i pamtiš”. I taj nauk je sve češće i
primjenjivao. To je neka vrsta bijega od ponovnog razočaranja. Jer nije
normalno da neko uživa u tome da bude razočaran, čak ni kada je to
razočaranje predvidljivo. Šta li ga to uzbuđuje u tome da se namjerno
razočara, šta li ga tjera da crpi bolan i sumnjiv užitak iz tog namjernog
razočaranja? Da to u njemu nije okajavanje? Ne. Možda je neki nejasni
praznovjerni duševni trošak, za koji smatra da će mu, ako ga učini, pomoći
na čudesan način. Do sada je većina njegovih duševnih dobitaka bilo
prihvatanje krivice. Te jasne raznolikosti krivice kao i uviđanje njene težine:
većih, starijih, jačih, težih, manjih, novijih, slabijih, lakših… Krivice
nezahvalnog sina, krivice nedozvoljenih uživanja, krivice nevjernog
ljubavnika, krivice čovjeka kojeg prijatelj načini rogonjom… Bože moj, priča
o Edipu! Sranje! Usamljenost čovjeka koji ne uskače iz odnosa u odnos
(samo zarad kakvog-takvog odnosa) jednako je velika kao i usamljenost
trkača u trci na duge staze. Odatle i taj bijeg od usamljenosti, bijeg u
samoću, bijeg u tišinu, bijeg u sebe. Ne može sa svakim prijati tišina. Mnogi
ne razumiju taj njen nemušti jezik. Zbog toga je svih tih godina tako
pažljivo birao osobu kojoj bi poklonio sve svoje slobodno vrijeme. Nekoga
ko razumije njegove tišine kao što razumije i njegove riječi. Zna da ona što
te ne uništi ostavi ti trajne posljedice, a zna i da sebi ne smije uzeti lošeg
gospodara.
A jednom, ne baš tako davno, ne više od deset godina, trebao mu je samo
jedan pun trenutak, možda jedan pun mučan trenutak. Trenutak koji je sa
sobom nosio njemu nešto novo, nepoznato, koji ga je zatekao nespremnim.
Trenutak kada je prvi put vidio samo djelić njenog pogleda, dok se ostatak
pogleda skrio ispod oboda kačketa. Taj trenutak će ostati zaleđen u
njegovom biću. Upinjući se svom snagom, da uz taj uhvaćeni djelić pogleda
zaledi i sve ono što osjeća i misli o njoj, o sebi i o svemu. Jedinstvenost. A
svaka jedinstvenost uvijek nosi neku tajnu. Kasnije je razmišljao o toj
iznenadnoj i nagloj bujici iskrenosti i smionosti.Kao da je sve to bilo
zadržavano iza ko zna kakve brane, čekajući ključ koji će otvoriti vrata
ustave, da ona jednostavno poteče…

Tako usukan u sebe, gledajući tu zaleđenu sliku djevojke, koja govori

jezikom tišine ili misli svojom glavom, koja te jednim uhom sasluša, dok
drugim čuje tajnu tek zaspale zvijezde probuđenih dubina, jednim okom te
vidi, a drugim, nebovidnim, gleda gdje je nebo u krošnji gnijezdo svilo, koja
u slučaju da je i izmaštana, jedina zaslužuje postati stvarnom. Rješen svih
neodlučnosti, pozvaće je da dođe krajem ljeta, baš tu u tu vodenu samoću,
duboku kao još neotkrivene šumske dubine, uz vrevu zvijezda i u
tajnovitosti čestara, tu odmah ispod na avionske tragove nanizanih oblaka.
Tih bjelih paperjastih ražnjića poredanih kao stepenice ka nebovanju. Zatim
će se ljeto završiti i ona će se vratiti u grad sjećanja ponijevši sa sobom
izrezane osmijehe od krep-papira. I svaki put kada on bude dolazio u taj
grad, potražiće prvo nju, i nastaviće tačno tamo gdje su posljednji put stali.
Možda će moći dolaziti češće u grad sjećanja nego što je to činio
posljednjih nekoliko godina. Možda će se i preseliti u njega. Trudiće se da
je u međuvremenu često zove, tako da će joj se njegov glas činiti još
stvarnijim, stvarnijim od tišine. Stvarnijim i od osjećaja da će se njihova dva
tijela jednom sresti u sredini sobe, s treskom kao srditi pljesak bezobrazno
velikih i za sve mogućnih dlanova. Za nju je počeo čudan niz nestvarnosti,
kao neki škakljivi san koji je nije napuštao. Dok je njega iznenadio taj
osjećaj ni nalik pritajenoj patnji, kao da se nalazi na velikom nevidljivom
prelaženju decenijskog životnog Rubikona. Jer prelaziti iz četvrte u petu,
nije isto što i prelaziti iz treće u četvrtu životnu deceniju. Ali šta se tu može.
Alea iacta est.

Blizina, eh ta blizina, i to energetsko punjenje, prije ispraćaja ljeta. Je li to

sve što je na kraju? Je li to ta ljubav? Jebiga, Kaporu!
To pletivo od riječi što ka meni leti i želi u zorama pronaći smiraj tako
neodlučno, da li će ipak smjeti prostrti se na taj oblak bijeli?

Odlučila je da iz njega izvuče svaku i najmanju radost, ljepotu i veselje,

prije nego što joj ga otme dragi bog, ili neko čudovište, ondje gore. To je
budilo neke nove i nepoznate osjećaje njenom avanturističkom duhu.

Avantura! Ta izuzetno neodoljiva potreba, koja je u mogućnosti potisnuti

sve drugo u životu. A taj novi osjećaj kome se sve podvrgava, i njegova
iskrena želja, natjerale su je da kupi prvu kartu i da otputuje u taj izmaštani
grad, odmah a ne da čeka kralj ljeta…

Dok ju je, sa razumnom dozom ljubomore, predstavljao novim

poznanicima, i upoznavao sa okolinom, izgledalo je kao da se nalazi u
nekom prijatnom buntovnom raspoloženju. Izgledalo je kao da radi nešto
što naročito i ne voli da radi, ali što je sebi obećao da će učiniti. Tako da je
na kraju izgledalo kao da on, zapravo, i nije tako očekivano smion i
prirodan. Inače sve bi bila čista gluma, igra s obje strane. Na takav način,
glumom, ljudi počinju mijenjati svoj život, ili bar pokušavaju da ga mijenjaju.
Dok ga potpuno ne promijene. Tako da više nije ni nalik dosadašnjem
životu. Pomalo uplašena, i sklona panici, strahu da u izmaštanom gradu ne
padne ponovo u fazu šutnje gdje je jedino njen unutrašnji monolog živ i
prkosan.

„Ti govoriš o tvom traženju stvarnosti. Stvarnost je u meni, a mogla bi biti i

u nama, pusti prošlost, ne muči misli budućnošću! Sadašnjost je stvarnost,
kod apsolutnog prihvatanja ljubavi djeluje kao magija”, reče ona.

„Ali, ja ne volim apsolutna prihvatanja, a pogotovo ne ljubavi”, reče on.

„Ni ja. Ni ja ne vjerujem apsolutno, ali vjerujem u magiju, vjerujem u

čaroliju”, reče ona.

„Smiješno je, zar ne? Ćiribu-ćiriba, od apsolutiste do čarobnjaka, je li to bar

nalik magiji?”, više za sebe konstatova ona i kao da pocrvene u licu.

„Ti si zaista jedno tako drago glupo slijepo kuče”, reče ona odjednom.
„Tako si slijep, a trebaš biti sretan jer ovdje imaš…” Onda zastane.

„Jer imam – šta? “, upita on.

„Nekoga ko slijepom kučetu može popraviti vid. Eto to, to imaš”, reče ona.

Riječ-dvije o njenim očima

Bestrag prvi, čitajući Saleta Pavlovića

Izgubljeni istraživačkim postupkom sopstvenih osvajanja, u rastrojstvu od

netačnih valorizacija, moja svjesna misao dana i ja, tražili smo se.
Začuđeni, ona svojim čuđenjem na svijet koji se čudi svjetskim čudima, ja
zbog jasnog odnosa prema čudnoj tradiciji miješanja baba i žaba. Kao
putnici duhovnih nadmetanja na maršu iz niotkud u nikuda. Bolne glave,
ispijenih očiju i žigova od vrata pa „skroz niz grbinu”. Buka iz ušnih školjki,
obavljena još kod jednine, pobježe iz prve od palatalizacija. U ludu zaludu
svuda smo se tražili. U pohvali nastavničkog vijeća za peticu iz drugarstva
upisanoj u đačkoj knjižici. Diplomama i priznanjima obješenim na drvene
grede Niten iči - riju dođo-a. Među unikatnim singlicama skrivenim od
prašine zaborava i zaštićenim od grebanja u unutrašnjosti prastaroga
džuboksa sa stentom na srcu napravljenim od dve žute banke. Privatnim
kolekcionarskim zbirkama ordenja za hrabrost i šarenim kolekcijama
unikatnih znački. U odbačenim jutenim džakovima iza pržionice kafe. Na
izgrebanim srećkama trafičnih igara na sreću. Kovertama tombola iz luna
parka. U dubini zaboravljene pregrade za čestitke poštarske torbe. Ispod
kafanskih stolova sa rasklimanim nogarima, bez kariranih stoljnjaka i
limenih pepeljara, u kojima se ne pjeva na uvce ona tužna pjesma. Pitali
smo sve drevne nebeske detektive, vidovnjačke astrologičare, sa
medaljonima punim slika sumnjičavih supruga obješenim o vratu kao
amajlije. Pitali smo čak i djecu, bića što se ljudima još ne nazivaju. Ni tamo
nas nije bilo. Prilegosmo na letargični oblak u prolazu, sa očima koje mogu
sjeći prostranstva daljina. Još zorom probuđena, moja svjesna misao dana
zaspa i posta nesvjesna te noći. Pokušao sam, snagom volje, navoditi
oblak ka krošnji neba, gdje je usnula čerga gnijezdo svila, tu odmah pored
pristaništa za reanimirane poetske oblake. Noć se sa uspjehom otimala od
izbrojanih dana. Gole grane oplakujući uveli ugarak nudile su nevinost
odbačenog lišća, u strahu da se od prešućenih isijanja iz snova ne zapale.
Trepere u bojama nad vremenom koje vjetar o drvo savija. Umor je
isparavao kroz sivu ćebad, potapanu u eliksir od bezimenih trava,
prebačenu preko sapi Vanner konja. Osjeća se umor vitkih nogu obraslih
nježnom dlakom od zapešća prema putici, dosegavši do polovine kopita.
Dugačka griva pokrila im rebra, tako skrivši činjenicu da nisu baš ugojeni.
Samo se nije moglo skriti da su ciganski poslušni. Od pljuskova im saprani
pogledi, skriveni od uzaludosti skrivanja. Sakriveni u ovoj dugoj noći koja
se vuče u bestrag kao magla. Pređene daljine zapjevaše uspavanku.
Pokloni se budnost pred posljednjim stihom sna. Zaspa usnula čerga
davnim milosrđem darivana. Budna je jedna mislima natopljena glava
podbočena dlanom o podbradak, svjesna da se milosrđe daruje a milost
prima. Žar iz gorionika nargile osvijetlio je kožu tamne puti i dodao sjaja u
oči otežane bojama radosti, dovoljno vidne da u svom komadu neba,
zapisom i slikom zalede trenutak vremena. Razmeđeni komad čergarskog
neba, omađijan uspavankom pređenih daljina, nesvjesno poput mjesečara
u zanosu bijelim očnjacima odgrize polovinu mjeseca pa ga kutnjacima
zdrobi u polumjesečev prah. Prahom zdrobljenog polumjeseca i jednim
potezom puno, puno debljeg nebeskog kista samo za jarke i šarene boje
nacrta nakrivljeni osmijeh sa zlatnim zubom na preživjeloj polovini mjeseca.
Nagomilani oblaci stješnjeni u već uobičajenoj gužvi prenačičkanog
pristaništa premalenog za sve reanimirane poetske oblake, smještenog
odmah ispod polumjeseca, dodatno osvijetljeni nakrivljenim osmijehom i
zlatnim zubom polumjeseca, krenuše se gurkati i sašaptavati, urokljivo
zagledani (moguće je i da mi se pričinilo) u tek pristigli oblak iz ove priče sa
putnicima privremeno odbjeglim od ovozemaljskih stvarnosti kroz, još za
sada do kraja neispitanu, bujnost tunela sa lepršavim riječima iz mašte koje
mogu glavom kroz zid da prolete. Pažljivo i sa svega par pokreta, pazeći da
ne probudim usnulu mi misao dana, preobukoh joj majicu na izvrat i
zamršenim crvenim koncem, iz meni poznatih razloga čvorom između
razuma i ludila (čvor kog je Gordi spleo a Olimpijadin sin razvezao)
privezah oblak za vez pristaništa, siguran da se tako, ako mi se ipak nije
pričinilo, nesvjesna misao štiti od uroka. Ako me pitaju reći ću da urečena
zaspala misao može zauvijek na javi da izgubi smisao…

Bestrag drugi, čitajući Vascrnoga Kaurina

U pratnji navike za promjenom identiteta likova, koja nas pronađe ma koliko

se krili ispod kreveta i u mraku ormara iz priča, krenuh prema usnuloj čergi
na koju se nakrivljeno sa zlatnim zubom osmjehivao polumjesec. Zavrti
repom Mršavi pas, pa zalaja očima otečenim od probuđene radosti. Primila
ga je čerga pod svoje skute kao pjesničkog beskućnika, u jednoj pjesmi je
ostavljen od gospodara, tužan na psećem jeziku psovao je težak pasji
život, „pas mu jebo mater i ko mi ga dade“, misleći da ionako to niko ne
razumije. Ali čerga ga je razumjela. Tu Mršavi pas osjeti da je na sigurnom,
neće ostati gladan smijeha i igre do zadnjih atoma živosti usana i nogu
crnotrbe djece. Ciganski konji iz ove priče zarzaše osjetivši moje prisustvo
pa nastaviše spavati na sada već bivše umornim nogama. Iz nozdrva im je
izbijala para koja se pomiješa sa isparenjima poslednjih tragova umora,
izmamljenih u etar eliksirom od bezimenih trava.

„Ko to ide?“, javi se jedina budna glava, poznatim mi glasom ceribaše

Vascrnjega Đavura.

„Ja sam, Čočo Dudum. Smije li se kod vas ovako kasno?“, javih se
znojavim glasom.

Iznenađen, nastavi sa dobrodošlicom u glasu ali tek nakon što odbi par
dimova iz nargile.

„Dudum, ne verujem u to da bi se iko i ponadao da ćeš doći na vreme,

naviknutom da po običaju kreneš rano a uglavnom stigneš kasno. Dugo te
nema, već sam i zaboravio kada si, sa nesvesnom mišlju na letargičnom
oblaku u prolazu, poleteo u ovu priču. Krenuo si kao i obično rano, sećam
se da je bilo nekako s početka godine, sećam se i onog padanja snega,
nije prestajao sve dok ne prekri teme Mršavog psa, tako da su mu samo
uši izvirivale iz snega. Uobičajeno kasniš, ako bi da sada pričamo o zimi.
Znaš, čitao si, da ni ja ne dolazim zimi, a iako svratim tada me ne
prepoznaju. Jer dolazim u sivom ledu koji zarobljava reku. Znaš da sam
onaj koji dolazi prolećem. Prošao je mačiji februar, po praskanju vode gde
ptice love žabe može se već naslutiti proleće, a tada najviše volim dolaziti
uvijen u zeleno granje. Nego dosta o meni, da čujemo kojim nam to
dobrom dolaziš iz tvog neba slutnji.“

„Znaš dobro, da nije dobro, čim tebe tražim“, odgovorih istim znojnim
glasom poprilično nejasno.

„Da te ponovo ne muče stari naleti migrenskih vetrova tokom hroničnih

nesanica, ili su nove emotivne muke zbog stare nejasnoće koju sebi dugo
razjašnjavaš pritisle tu tvoju ludu glavu, sklonu izvrtanju činjenica? Vidim
obrijao si bradu, jesu li to sede dlake u njoj počele da te zabrinjavaju? Sedi,
opusti misli, posluži se“, smireno nastavi ceribaša pokazujući očima na
crijevo nargile.

„Hvala, al ne bih“.

Nastavih pribrano:

„Misli su mi noću poprilično opuštene, dok misao dana uveliko spava.

Jeste, istina je da ponešto umislim, nešto izmaštam, nešto dopišem, često
ponešto izmijenim i prilagodim potrebama priče, ali trudim se koliko god
mogu da ne izvrćem činjenice. Znam da se ponavljam i da sam isto to
pričao u jednoj drugoj priči ali, ako mi je već dodijeljena ta mogućnost
ponavljanja onda je bez ikakvog pravdanja treba i iskoristiti, tako da ću iz
sudbonosne priče (o kojoj ni dan danas Basara ništa ne zna sem što joj je
istrgnuo polumaratonsku rečenicu iz konteksta) ponoviti i njenu
naravoučeniju - ljubav nije emocija, nego je sila koja sve drži na okupu, ona
nije problem, ona je rješenje. U njoj ne postoji uzimanje i davanje, postoji
samo prepuštanje. Migrenski vjetrovi su me prestali pratiti od kada sam im
neopaženo skrenuo sa tog puta obilježenog punim i isprekidanim bijelim
linijama na neucrtanu ribarsku stazu po mladom mjesecu jašući na pjevcu
sa vjetrokaza. Nastavili su duvati tim obilježenim putem bez mene. Kada
sam ljetos bježao od kraške erozije obreo sam se u Hercegovini, treptio je
vazduh kao da zemlja gori, kamen je svijetlio kao užareni komadići šarenog
stakla zarobljeni u ogledalima kaleidoskopa horizonta zaglavljenog između
prkosa i inata kamenog luka Staroga mosta. Samo jedan poskok što skače
s rastopljenog kamena i drače, hladan kao nektar u Neretvi, reče mi da
prebrojim sijede dlake u bradi i u pismu sa juga zapišem odmah pored
broja Novih godina dočekanih u škripcu. Bile su četiri potpuno sijede i jedna
poluriđa polusijeda dlaka, zapisane u slova pretočenim brojkama četiri i
po, odmah pored broja izgovorenog zakunjalim glasom sudbine koja je
upravo iz bubnja tombole života izvukla kuglicu sa brojem četerespet. Bilo
je u tome neke simbolike kojoj još nisam otkrio značenje. Nisu mi smetale
sijede u bradi. Nije mi smetalo ni to što često čujem pitanje u kojoj se od tri
vrste brada pronalazim iz one stare narodne izreke, zvanju, znanju ili
sranju. Nervirali su me sve primjetniji bijeli krugovi praznine na obrazima,
koji su nastajali iz samog značenja korijena riječi majčinog djevojačkog
prezimena – Ćosić… Obrijao sam je i umjesto brade počeo puštati
podočnjake da slobodno rastu. Počeo sam mrviti hljeb po ribljim stazama,
da ako se prije ptica pojavi tramvaj koji leti ne bude gladan. Zahvaljujući
moćima cvijeta i nesanice su odselile iz mojih noći, a sa njihovim odlaskom
i podočnjaci su prestali rasti, nestali su i napadi pa-pa-paranoje, sve je baš
kao što si jesenas tvrdio. Ali već izvjesno vrijeme, kada uzmem olovku da
zapišem riječ-dvije o njenim očima, kao da mi sunce kroz oči opeče mozak,
posataje mi bolna glava, tako da o njenim očima ne mogu ništa određeno
reći, niti zapisati. Misao mi ode negdje za njenim osmijehom i luta, a dva
oka smještena u pogled iscijeđen do slabovidnosti naziru samo njene
nejasne obrise, kao kakva vilinska sjenka od prozračnosti satkana. Osjetim
i probode, kao neke žigove od vrata pa „skroz niz grbinu“, dosadni probodi,
bez konkretne boli. Sve mi se to sakupilo u neki novi iritirajuće tup osjećaj,
do sada za mene nepoznatog porijekla. Toliko stran i iscrpljujući da u
zadnje dvije priče sam sebi zvučim kao da govorim na nekom davno
izumrlom jeziku, na kome ne znam niti jednu riječ kojom se iznosi suština.
Tako vraćen u sjećanje i suočen sa svojom savješću i sam sebi zvučim
tako nejasno, kao pripiti Basara na onoj nesretnoj književnoj večeri u
Andrijevici II, a ne mogu, niti se uopšte i trudim zamisliti koliko li tek
nejasno zvučim drugima...“

Ponovo sam ostao bez daha, što on vidno zbunjen tačno koliko mu je
zbunjeno zvučala i ova moja priča iskoristi da konačno dođe do riječi.

„Znaš da mi nismo pismeni, jer mi ne govorimo rukom, već govorimo

jezikom. To sam ti rekao i onda kada si nabavio Romengo alavari i planirao
učiti romski jezik, govorio sam ti da bi tako sam sebi postao nerazumljiviji i
više stran. Rekao sam ti i da se previše igraš tim rečima na papiru. Da je
tišina - tišina, i da ona ćuti nemo kao muk, da tišina nije anišit ma koliko
god je okretao i tumbao, kao i to da je samo ti čuješ kako ti kroz
interpunkciju zavodljivo na uho šapuće (:) dve tačke i dva zareza (;;).
Govorio sam ti i da provodiš previše vremena u crnoj kutiji, tom
imaginarijumu za odsele uspomene. Da si vidno smršao i da odmoriš od
tog pera“, prisjeti se Vascrnji skoro pa hronološki našeg posljednjeg
razgovora.

„Ovo zadnje se nešto ne sjećam da si mi rekao. Upamtio bih sigurno jer to

mi svakako razbija iluziju da radim nešto korisno“, rekoh mu tupo zagledan
u daljinu kao da u mislima premotavam taj razgovor.

„Pa rekao sam ti tada, Pher ćo por thaj per po pori. Sećam se tog dobro,
zapisao si čak i prevod sebi u beležnicu Napuni svoj stomak i lezi na pero.“

Nasmijao sam se odmahnuvši rukom.

„Mislio sam da to lezi na pero znači da prionem još više na pisanje.“

Tada i on odmahnu rukom, kao da time osporava tačnost mojih a potvrđuje

istinitost svojih riječi. Odbio je par dimova iz nargile tako da se između nas
formira par dimnih kolutova. Pokaza mi na jedan od njih pa nastavi:

„E tako ti je i sa tim tvojim rečima na papiru, baš kao ovaj kolut od dima, i
one se samo vrte u krug. Pišu se pa brišu, zatim ponovo pišu, onda se
obavezno i nešto novo dopiše, na takav način izvrćući reči se obično izvrću
i misli, one gube svoj kompas tako da postaju nejasne, nemaš ih za šta
uhvatiti, nit glave niti repa, nigde im nit početka a niti kraja“.

Tu sam se pobunio, više iz navike da stanem u odbranu pisane riječi nego

iz neke unutrašnje potrebe za pobunom.

„Kada na papiru napišem recimo mahovina, ja tačno tada znam gdje mi je

sjever, tako mogu odretiti i gdje su mi preostale strane svijeta. Nije mi za to
potreban nikakav kompas. Odavno znam gdje je ovoj nejasnoći početak a
gdje kraj, kao i šta je zbilja a šta mašta, sve se to nalazi u njenim očima,
zapisano je kroz mnoge snove na unutrašnjoj strani njenog lijevog očnog
kapka“.

„Objasni mi, ali malo jasnije ako je to uopšte i moguće“, reče zbunjen,
praveći još par kolutova od dima.

Nastavio sam sa objašnjenjem trudeći se da pri tome ovaj put budem malo
razgovjetniji:

„Pa, recimo, danas mi njene oči nisu ni slične onima kakvim sam ih vidio
prije mnogo godina. Sanjao sam ih od tada sa druge strane očiju još
mnogo puta kada protivuriječnosti mnogo manje zamaraju, i sa svakim
novim snom bih nešto dopisao na unutrašnjoj strani njenog lijevog očnog
kapka. U stvari, ja ne znam kakve su zbilja danas njene oči. Mislim se
nešto: kada bi stala ispred mene sada i pogledala me, velika sigurnost je
da bi oborili pogled, tako da bi u stvarnosti vidjeli koliko su nam prljavi
vrhovi patika, možda bi se i pogledali ali nijemo, jer oboje smo bili svjedoci
kada oči govore jedno a iz usta izlazi neko sasvim drugo značenje. A njene
oči bih ponovo vidio tek u mašti ili nekom novom snu. Ranije, u svijetu
stvarnosti, da se ne bih baš previše razlikovao od okoline, bilo je situacija
kada sam nezainteresovan morao da glumim kako pomno pratim izlaganja
na razne varijacije realnosti i uvježbanim klimanjem glave potvrđujem da
vjerujem u sve tačnosti tih njihovih stvarnosti, pri tome nipošto nikome ne
protivuriječiti, jer jedino tako se mogu izbjeći još opširniji i detaljniji elaborati
o njihovoj realnosti za koju nisam davao niti trun svojih misli zarobljenih u
stvarnosti nestvarnoga sna. Tamo gdje me je sunce zvalo u svoje srce, da
mi tom nagomilanom toplotom priča ozarene priče, da mi svjetlo umjesto
nevida realnosti zapjeva jasnim glasom ognjene nade, da ne bude kazna
za uši. Vremenom mi je postalo naporno balansirati između njihovih sve
dužih i dužih referata na tim kolokvijumima realnosti i njenih očiju koje
drugačije razumijevaju, dok u svom sjaju nose ispravnost vatrenih
ubjeđenja o spoznaji svijeta jedino kroz dobro i loše, tih sanjivih bisera iz
nestvarnoga sna. Znao sam da ću se teško provući bez ikakvih posljedica
kroz te vješte zamke zbilje i fikcije, koje su razbacane tu i tamo smjenjujući
se neodoljivo podsjećale na oaze i pustinjske fatamorgane. Često bih
poželio da te njene oči može i ona sama vidjeti tako kako ih ja vidim, a ako
ne uspije svojim, onda da bar kroz moje može vidjeti svoje oči, tada bi joj
bilo jasno da nisam pretjerivao i izmišljao koliko se drugima to čini.
Kolikogod neko drugi pokušavao da njene oči vidi tako, bio bi to još jedan
neuspjeli pokušaj, nalik zurenju. Tada su se svi govornici uozbiljili i
iznenada odrasli. Izričito sam odbijao i dalje da odrastem i to su zapisivali u
logaritamske kartice i kvantne izvještaje. Govorili su kako taj izmaštani
svijet za koji sam se toliko vezao nema nikakvog smisla, a meni je i tako
nestvaran imao mnogo više smisla od njihovih stvarnosti. Ne znam,
moguće je da bih se i uspio odvezati da sam to stvarno želio i da je ta
sveza bila prava, a ne plod imaginacije...“

Tu sam zastao kako bih došao do daha nakon ove bujice raštrkanih misli.
On se nasmija i pokuša nastaviti priču dok sam se ja i dalje borio sa
gubitkom daha iz prošle rečenice.

„Pa vidiš da nema početka kao ni kraja. U stvari ti samo bežiš od

stvarnosti, bežiš joj i zbunjuješ je rečima zapisanim na papirima iz odaja
prošlosti. Bežiš uporno na to pusto ostrvo odloženih uspomena...“

Slušao sam ga sve dok nisam ponovo došao do daha, i nastavio sa svojom
pričom baš kada je on izgovorio riječ prošlosti.

Nastavih:

„Čitao sam negdje da ako nešto postane prošlost ne mora odmah značiti
da se to nešto automatski i završava, jednom zauvijek. Prošlost se
nastavlja dešavati ali se dešava u obrnutom smjeru, tako da dalje na tom
putu postaje prošlost prošlosti. Kako znamo da svaki put ima svoj početak,
i ti možeš njime nastaviti do samoga kraja. A svaki kraj je, kako znamo,
novi početak. Evo, na primjer, pokušaj zamisliti da se penješ uz drvo od
početka stabla, granu po granu pa tako sve do vrha, u ovom slučaju do
kraja drveta. A onda se sa tog kraja, po tim istim granama vratiš unatrag do
samog početka stabla, i vidiš da si sada ponovo na početku - pokušao sam
odbraniti časti prošlosti i riječi na papiru optuženih za dezorijentisanost, i
bezobličnost bez svog početka i kraja.“

„I sada si, kažeš, posle kraja na novom početku. A reci mi, uviđaš li bar da
si ponovo, i ponovo, i ponovo, na istom početku?“, upita me i pogleda u
mene značajno.

„Pa rekao sam ti da je početak i kraj svemu u njenim očima. Početak i kraj
javi i snu, stvarnom i izmaštanom, realnom i imaginarnom… mislim da kada
bi se za početak oslobodio tog tupog osjećaja u glavi i žigova od vrata pa
„ skroz niz grbinu” i uspio da na javi vjerodostojno za kraj prenesem te oči
pogleda viđenog samo u snu koliko god mogu u oči da mi stanu, mogao bih
nakon toliko zareza (,) pokušati konačno staviti tačku (.).“

I dalje ne skidajući onaj značajan pogled sa mene Vascrnji nastavi svečano

kao riječima nekih bliskih predaka:

„Dosta je bilo Makavejeva i Pavlovića, Mihailovića i Savića, crnog talasa i

postmoderne, starih mistika i novih agnostika, Oklopdžića i Basara, i ratara
i pastira, partijskih manifesta i fama, recitala i biciklista… i tandara i
mandara…dosta je, zagubićeš se, ako to već dovoljno nisi kao i većina,
negde između slobode govora i izgovaranja gomile sranja…te besmislene
hrpetine bespotrebnih analiza sa predznakom na bes… Vidi, u poeziji
iskrena reč produži pesmi život, ne znam tačno odakle mi sada to, ali nije ni
važno, ionako sve vreme govorimo ispod znakova navoda. Tu mora da se
u uho ko bumerang vrati eho dalekog smeha, da od zvonjave zadrhte
kristalna zvona. Nikako ne sme da zvuči kao u ćošak stereotipom saterana
urbana legenda. Da sa njom lepo možeš kucajući je Morzeovom azbukom
čestitati značajni rođendan, umesto jednom strofom neke pijane pesme. I
da ti ne bude žao što ono nije bila ljubavna pesma jer bi je od onoliko
nedoumica napisao premlako. Oslobodi bajatosti te zarobljene reči u
kalupima za pesme, i mahni novim rečima koje se ne izvrću nego kotrljaju i
okreću, lepršave i vrtoglave, maši sa njima dok se i boli u glavi ne zavrti i
sa vrtoglavicom potpuno nestane iz glave. Na kraju jedne priče što si je
uklonio za javnost, najbolje se vidi koliko želiš pobeći od praznog proznog
filozofiranja, od tog mlaćenja prazne slame, u jasnu udobnost lirskih
rečenica. Na kraju si govorio kako treba da progovoriš. Sećaš se?“

„Da, sjećam se, samo što je to u stvari ona govorila da progovorim“, rekoh
i počeh mu čitati, nakon što u bilježnici pronađoh taj zapis.

Skini to kravlje zvono da te vrat više ne boli.

Progovori prije nego što jutro orošeno maglom postane jedino što je
ostalo od mene u tvome sjećanju. I dalje uporno ćutiš, dok sve u tebi i oko
tebe govori ti pričaj…

U ime svih dobrih vremena propričaj čisto, jasnim jezikom srca.

Propričaj u ime zemlje i svih rijeka znanih kao krvotok svijeta.

Propričaj u ime svjetlosti i ljubavi čiste.

Oblikuj srcem svoju čistotu riječi da umjesto naftalina zamirišu na

lavandu. Da otjeraju sve moljce koji bi da im iskrenost izglođu i isišu ko
šuplju kost.

Znaš da tada nijedna bajka ne bi mogla istinom postati.

Srcem pogledaj u razapeto nebo.

Razgrni oblake i spasi nebo od gušenja.

Da ne bi i njemu ostala upamćena kao događaj iz opustošene noći.

Da ne bi i tebi ostala upamćena kao dio načete sreće raspršenih

snova.

Neka ti to čisto nebo jedini štit bude.

Ukroti munju i grom nejaki, da ti obasjaju sve pute jašući u koloni

od koje mrak bježi, dok svjetlu teži.

 Na tom jedinom ispravnom putu ka svjetlosti ne boj se zaprijetiti
sjenkama. Zagrebi ispod površine svih tvojih nemira i haosa, tog tvog samo
na izgled mirnog svijeta.

Da me iz sna probudi stvarnost i postanem vilinski bestežinska, a ne

ovako teška i iznemogla pod teretom izgubljenih nada.

Da postanem jača od svih dosadašnjih nadanja, i postanem saučesnik

zajedničkog buđenja. Da vilinska priča ovaj put ne završi žalosno kao u
sličnim pričama gdje zla vještica baci zle čini i tako zauvijek promijeni tok
sudbine. U svačijem životu ima i tuge i bola, ali s vremena na vrijeme
ukaže se i zračak svjetlosti.

To nam u duši topi samoću, donosi utjehu kao bolesnom krepka čorba,
udoban krevet. Ako ta zraka svjetlosti obasja jedno od nas ujedno
obasjava i drugo. Jer djelimo već dugo istu nadu i san...

Progovori ...

„Da, na taj sam zapis mislio. Vidiš li o čemu ti pričam? Pjesnik u prozi.
Jasniji mi je taj kraj priče nego ona cela zbrka od priče. Možda se to tebi
čini značajnim, ali kao književni izraz ne pije vode. Pročitaj nam priču ako
te ne mrzi, možda mi sada bude jasnija“, reče dok je stavljao novo punjenje
u gorionik nargile.

„Da ti prvo pročitam ovaj zapis sa jedne stranice u bilježnici ispred

pomenute priče. To je natpis sa groba Behram-efendije u džamiji u kraju
Novoselija u Banjoj Luci.

„Pisao sam knjige lijepo izvedenim pismom cijelog svog dugog vijeka po
cijeli dan. A doći će vrijeme i ja ću umrijeti ko tuđinac kakav. I moje će
knjige prodavati budzašto”.

Bestrag treći, čitajući Dylan Hormana

„U priči koju pominješ, pod lavinom riječi, tih razbacanih misli nisam se
obazirao ni na stil, ni na pravila stilistike i književne teorije. Lijep stil teško
može biti jednostavan, podsjeća na kitnjastu odjeću koja bi da sakrije tijelo.
U prozi se mora vladati detaljima i pravilno ih slagati u cjelinu, kao što
pritoka po pritoka načini rijeku. Čitao sam da je najteže pisati u prvom licu.
Pisati u trećem licu znači stvarati jedan samosvojan u sebe zatvoren,
zaokrugljen univerzum. Pisati u prvom licu znači dočarati (sugerisati)
iskrenost ispovijedanja, privid dokumentarnosti. Tu se dolazi, po pravilu, do
tzv. ispovjednosti koja ne predstavlja književnost. Čitao sam da u prozi
treba izbjegavati pisanje u drugom licu, bilo jednine, bilo množine. Tako da
sam tu priču pokušao iz prvog i drugog lica prebaciti u neutrum.“

“Ššš…bez dobacivanja iz mase, moliću vas!”, izusti , tako da je to

zvučalo više nalik šali sa primjetnim prisustvom bezazlene doze prijekora,
a zatim, zamišljeno nastavi da nijemo slijedi taj pravac kojim upravo
pođoše njegove misli, unaprijed riješen da odbaci sve upitne i nepotpune
dokaze koji prijete da na bilo koji način ugroze njegova sasvim jasna
ubjeđenja na tu temu. Ovo nikako nije stvarna hronika čistog uma, naslov
je takav samo da bi podsjetio na jedan period vremena u kom se naizgled
glupo lutalo po mraku svijesti. Ovo nije ni bioskop u kome se prikazuje peta
sezona serijala o čudnom snu izbjeglici iz nedosanjanosti, bez titlova i
sinhronizacije, gdje nikako nije dozvoljeno umiranje sporednih i glavnih
likova, koji inače tu služe kao predmet za nepoštovanje i ismijavanje publici
koja zajedno sa glumcima maestralno igra svoje male uloge Oskara
vrijedne u tom precijenjenom realnom svijetu odraslih ljudi. U svijetu, kako
kažu, nastalom kao poslijedica velikog praska, ne može se ni zahtijevati da
sve bude u redu. Iz tolikog haosa pri samom nastanku nemoguće je
očekivati pravilan odnos svih tih dijelova koji čine cijelnu. Problem
narativnog stereotipa neminovno vodi ka ponavljanju nekih starih priča. U
takvom svijetu priče obično počinju jednog lijepog sunčanog dana, u pet do
dvanaest, petka trinaestog, mjeseca linburga, u Prnjavoru na Moru, kada
crna mačka prolazi ispod merdevina, repom obori i razbije ogledalo, pređe
ti ulicu i pridruži se crnoj ovci i ružnom pačetu u podršci trinaestom prasetu
na njegovom uzaludnom traženju prava na svoju sisu, sjajne priče pune
opsjena i obmana sa virtuoznom pratnjom zadnje rupe na svirali, tih
šarenih laža ljubomorno umotanih u žute papire sa crvenom mašnom, koje
se obavezno završavaju tačno kada na vrbi rodi grožđe. U tom vidokrugu
su predjeli koji upadnu u oko i kao opiljak žuljaju, jedino ih može izvaditi
jezikom kakva nana, dok ti podiže tjeme i u olovu ili vosku stravu saljeva.
Tu je nemoguće opisati sve zvuke muke i sve slike vike zbog tog
nedefinisanog pripadanja bilo kom zvuku, pa ni huku nit jauku. Tu nema
potkovica, djeteline sa četiri lista, ne prolaze dimnjačari kada se za dugme
hvata. Ne čuje se sretno, mirno more i sigurnu plovidbu, dobar pogled ili
bistro. Tu ni kiša ne pada da bi napojila zemlju sa očima žedne pustinje,
već samo da je raskvasi i omekša dok se u blato i glib ne pretvori, kako bi
lakše krotila korake tabana koji svrbe od hladnoće. Tamo je sve pa i ljubav
eksperiment, laboratorijski proizvod čiji plodovi nikada ne dozriju, uglavnom
strunu prije sazrenja, a u slučaju da se kušaju kao obavezna nuspojava je
kiseo ili gorak izblijedjeli osmijeh. Tu se za odbranu umjesto molitve kao
zadnje strijele iz tobolca milosti, teške kletve ispaljuju. Tamo se maskirana
pustoš, crna iznutra a premazana svim bojama spolja, obilno hrani
taštinom, razočaranjima, očajanjima, samoljubljem i gordošću. Takve priče
sigurno propadaju još brže od muškarca koji zaslijepljen i erotizmom
omađijan srlja u život sa privlačnom umjesto pametnom ženom. U tom se
svijetu ne osjeća ništa sem praznine, tu je maca pojela jezik tišini a tišina je
drska i kruta, nema onaj čudesni smisao kao kada prijatno odjekne u tišini
njegove duše. Tamo ti je jedini saučesnik u odlaganju te agonije noć, koja
kao da ide unatrag i čini se da nikada neće svanuti. Razvlači se i oteže jer
zna da se sa prvim zrakama jutra mora sakupiti i ponovo sastaviti košmar u
dijelovima rasut u čestice oblivajućeg hladnog znoja. Tu se smjenjuju mrak
i gusta polutama; tu ništa nije pošteno pa makar to bila i poštena bol od
koje dobro znaš na čemu si; tu je jedino zavist siguran mirni brod koji
nikada ne tone i opstaje na pučini dok se bura ne stiša. Da se ne bi isticalo
i razlikovalo od okoline, tu se mora poludjeti ili ako to ne uspije bar
simulirati nečije ludilo da bi se dalje mogao slijediti tok događaja koji se,
ustvari, nisu ni dogodili. Iz njega se kad-tad mora pobjeći, a jedino dječijim
mišljenjem može se dalje živjeti. Mora se početi poput djeteta izmišljati, jer
takvo izmišljanje je ustvari suzbijanje tog ništavila, tada se stvara prostor
za bjeg iz stvarnosti, kroz šarmantne halucinacije i pjesničku slobodu. Prvo
se mora namjerno zalutati, da bi se kasnije moglo tražiti. Uvijek je bilo
lakše napraviti plan nego ga realizovati. A i kada se nešto odmah ne uradi,
velika je vjerovatnoća da se to nikada neće uraditi. Obično se pognute
glave i vrata umornog od nošenja zvona zagubi, kao Prust u traganju za
izgubljenim vremenom. Da se utvrdi gradivo-mnogi se zagube negdje
između slobode govora i izgovaranja gomile sranja, i nikada se sa oba oka
ne zagledaju u taj oganj posebnosti niti ikada od njega naprave meki jastuk
za udobnost uzglavlja. Pogreška nije grijeh sve dok se ne krene uzastopno
ponavljati i postane navika. Zato ne treba pitati kuda su pobjegli konji i
odletjele čeze, ili ona na metli od breze, čežnje od tuge i oči boje duge. Jer
se stvarno nema vremena za odustajanje. Ne može se bunariti pod
plaštom mjesečara niti ponovo danju krasti svjetlost tuđeg sunca kao noćni
pokloni. Zaigrati se skrivača sa svime, vremenom i iluzijom. U toj igri se
nauči da priloške odredbe za ko zna šta, ustvari i stvaraju tu iluziju da je
vrijeme prolazno, tako da nisi ni tamo ni onamo, ni juče ni sutra, nisi ni prije
a ni poslije. Uvijek si ovdje i uvijek si sada. Iščekivanje nevolje je teže od
same nevolje. Možda treba povjerovati budućem vremenu, iako izgleda
kao da nije stalo ni dočega, ne prepustiti lažnoj vremenskoj stihiji. Možda
će se jednom i naći rješenje za toliku rastrzanost protivrječnostima. A do
tada treba biti drago slijepo kuče bolne glave, vrata, na putu ka nekom
ljepšem svijetu…“A možda ti je i glava bolna od tog slijepila, jer ne vidiš da
njome uporno udaraš u zid”, reče ona i pri tome ga vrati iz zamišljenosti u
stvarnost. „Skini to kravlje zvono da te vrat ne boli“, progovori prije nego
što jutro orošeno maglom postane jedino što je ostalo u sjećanju.“

Bestrag četvrti, čitajući Dylana Horman

„Sada je priča malo razumljivija, ali hajde pokušaj bar kratko zaboraviti na
prozu i prepušten tom pesničkom pesničenju napiši tu reč-dve o njenim
očima“, reče mi kao da nisam to pokušao bezbroj puta učiniti.

„Rekao sam ti da redovno kada to pokušam glava mi postaje bolna i

osjetim probode u leđima, sve mi postaje nejasno“.

Zvučalo je kao da se pravdam.

„Ađes si ćiro šero dukhadino, mande naj e čhuri, voj si ande zeja. Ne traži
prevod u Romengo alavari, po ponovo će ćeš pre prevesti po pogrešno.
Pre Predrag neka ti pre prevede“.

Nasmija se i po ko zna koji put u ovoj priči odbi par dimova iz nargile.

Čudni neki ljudi, čudni neki ljudi. Sve govore dvaput, sve govore dvaput...
Nasmijah se i upitah:

„A gdje sada njega da pronađem?“

„Pazi, iako se smeješ jer misliš da sam postao neozbiljan, ozbiljan sam.
Došao je danas iz one priče kada je celi dan vani padala kiša, jer gde bi
inače drugo padala nego vani, a on je taj jedan dan proveo u kafani dva
dana. I sam znaš kakav je to izlet na koji se ne ide bez iskusnih etil gurua,
zato oprezno sa buđenjem“, reče i prstom pokaza na zaspalu razumnu
dušu koja vjeruje da su svijet i čovjek nastali kao djelo Svesmisla.

Začuđen od rođenja, osjetljiv na nepravdu i kukavičluk, grudozborac sa

vječito rječitom pticom u grudima. Ove zime nije hladno ali je bilo isuviše
mračno. Nad gradovima i gorom odjekivale su pjesme o slobodi i vječnom,
kao da đavola ispalog iz vreće tjeraju. Znao je jednu pjesmu koja govori
baš o tome. Zaklonjen od mračaja noći, usnuo je sklupčan ispod cvijeta što
se u toj pjesmi za reverom nosi. Pre Predraga probudi Mršavi pas ližući ga
jezikom pseće dobrote. Onako bunovav jedva razumjede o čemu se
zapravo radi.

„Slabo ti ja znam romski, više ga razumijem nego što govorim, ali snaći ću
se. Prvo da oči umijem ranom slanom, po travi ko perle rasutoj“.

Onda mi tako da vi ne možete čuti tiho šapnu prevod od Ađes si ćiro šero
dukhadino, mande naj e čhuri, voj si ande zeja.

„Pa ti sada vidi šta ćeš dalje činiti sa tim sječivom. Mislim da je Vascrnji u
pravu za pesničenje. Pokušaj za početak nabacati na papir šta bi sve
trebalo stati u te riječ-dvije o njenim očima.

Sigurno ništa nebitno. Od tri stvari koje mudrost iz naroda kazuje da se ne

mogu sakriti, kašalj, šuga i ljubav, bilo bi mjesta jedino za trećenabrojanu
stvar. Možda još riječ-dvije o tome da ne treba brinuti ni o čemu, jer svaka
će sitnica biti u redu. Da su mi tri ptičice ulogorene pokraj praga šapnule
jutrom da je istina da svi mogu povrijediti, i da treba naći nekoga ko je
vrijedan toga. Da je to bio šapat bez uzbuđenja u cvrktu. Bez zanosa iz
prošlih ratova, ni nalik dječijoj igri. Ono kada se takmiči ko se može duže
praviti lud, dok odrasli na to poglede smrkavaju. I da sam to jutro dobro
znao da istina je obično jednostavna, i da kada komplikujemo ne govorimo
istinu. Da laž je ta koja povrijeđuje obično one koji nisu to zaslužili. Riječ-
dvije i o tome kako sam spreman da spalim sve nedoumice na lomači od
suvih upitnika, skupljenih sa krajeva upitnih rečenica. Rečenica sa riječima
važnim, a prećutanim, kada se iz sveg glasa o željama šuti. Da sam ih
skupljao dugo, godinama, po sve dužim unutarnjim monolozima i mislima
nedorečenim. Riječ-dvije kako je mnogo lakše govoriti iz podozrenja, i da
su tada riječi distancirane, oprezne i izgovorene sa rezervom. Da su te
riječi sumnjičavo sive kao olovna jutra. I to da je puno teže kada se govori
iz ljubavi. Tada su obično nedovršene misli, a riječi crvene u obrazima. Pa i
riječ-dvije o indijanskim imenima i onom koji je otjerao oblake. O tome da
nindže ne govore pod maskama, i da vidjevši nindžino lice nisam pričao o
tome, pričali su drugi. I to da ako voliš kišu svidjet će ti se Kisa, jer on gleda
obučen u tuđe oči, obučen u dva različita oka. I da je bilo dijelova u jednoj
priči na koje se naježila. Obavezno riječ-dvije o tome kako je odrastala,
pentrajući se do ptičijih gnijezda u kojima se uči svim igrama corvus corona
po drveću uz Malu rijeku, i u krađama kukuruza, trčeći i igrajući se na livadi.
U vrijeme suzbijanja dosade iz ružnih dana igrala se u kući svojim
đakonijama, šarenim dugmićima, kao djevojčica sa šibicama. Kada je kauč
bio veliki i dubok ko more, a na jednom njegovom naslonjaču kao na obali
stajali su putnici od šarenih dugmića, sa drugog naslonjača, te druge obale
velikog mora dolazio bi mali parobrod od kutije šibica. Ukrcala bi te okrugle
putnike svih veličina i boja i u bezbjedu ih prevozila na daleku obalu. Zbog
brojnosti putnika i veličine parobroda morali su satima da se ukrcavaju i
prevoze na drugu obalu. I to da se uvijek nasmijem kada kroz šalu pomene
kako misli da je bila autistično djete, koje kada je malo poraslo pisalo
dnevnike, prepisivalo pjesme, crtalo i sebi šilo razne odjevne predmete…
Sve bi to trebalo stati u tu riječ-dvije o toplim očima, kojim i beonjače nisu
bijele jer drugačije razumiju boje. Da procvjetaju horizonti kao raspupale
krilate mreže dok se upiru u nju uhvaćeni blistavi ožiljci. Da od vlažnih
mirisa i mliječne riječi zaškripi kapija iz djetinjstva, kao živa slika obrisa koji
najavljuju buđenje neba. Da trčiš, dok su sva čula u igri po raskošnim
dubinama, žmureći i okrećući se raširenih ruku od čula do čula. Da tu
prozirne niti magle dolutaju slučajno sa vjetrom u prolazu i tu se nakratko
odmore upletene u cvjetove skupljene u rese, sa pogledom ka zemlji na
obješenim granama žalosne vrbe. I kako ne treba impresivna riječ nego
obična riječ-dvije pa da mi ta pjesma zamiriše, i da preraste preko ponosa
sebe. Da raste izbistrena kao izvor preliven preko tih zamagljenih slika,
kada sve nedoumice nestaju. Kada je kao u bajci, sve čarobno i tako blizu,
na dohvat ruke. To je taj požar zvijezda na nebu, zapisan kroz snove na
unutrašnjoj strani njenog lijevog očnog kapka.“

***

Kada se od tog susreta navršilo tačno godinu dana, čuvši da se na jezeru

ulogorila čerga, prošetao je do jezera. Stigavši taman kada se sunce
zavuče u krošnju jablana prije no što će zaspati iza obližnjeg brda, zagleda
se u krošnju, misli mu odlutaše u jedan davni san u kome je sanjao susret
sa tim očima baš na ovom jezeru okovanom u led, ne primijeti da mu je
neko prišao iza leđa. Čuo je poznati glas koji ga trže iz zamišljenosti.
„Kada neće Dudum Vascrnjem, Vascrnji će Dudumu.“

Okrenuvši se, ugleda nasmijanog Vascrnjeg Đavura.

„Čime mogu zahvaliti ovoj posjeti“, upitah pridošlicu.

„Znatiželji, naravno. Interesuje me šta bi na kraju, zapisaše li se te reč-dve

o njenim očima u pesmu?“, odgovori.

„Svaki par očiju sa kojim se upoznamo, nije tu bez razloga. U sebi nosi
zapisane poruke, kako bi nas podsjetile ili nečemu novom naučile. Tako je
bilo i sa ovim očima, bile su tu da bi me podsjetile značenju dvije riječi.
Prva riječ je iskrenost, a druga poštovanje. I zahvalan sam im na tom
podsjećanju, bez te dvije riječi ne bih mogao ispuniti obećanje dato
vlastitom imenu. To bi bila ta riječ-dvije o njenim očima“, odgovorih mu
zagledan u krošnju jablana.

Pogleda me značajno i umjesto pozdrava reče:

„Kako tvrdiš - sve je zapisano na unutrašnjoj strani očnog kapaka, samo to

treba pročitati. Tužno li je i pored očiju biti slep?“.

Odrastao sam u ulici koja nema jablanove.

Ima par heroja iz nekog rata.
Par pijanaca koji me zovu "Mali",
i jedno moje zaljubljivanje u devojku
koja nema oči.
Kako devojci koja nema oči pokazati
lepotu trošenja života?