ISBN 978-953-7484-44-6

Cijena kataloga je 50,00 kn.

 Kornelija A. Giunio

ABRACADABRA.
MAGIJA I PRAZNOVJERJE U STAROM VIJEKU
KROZ FUNDUS ARHEOLOŠKOGA MUZEJA ZADAR
ABRACADABRA.
MAGIC AND SUPERSTITION IN THE ANTIQUITY
IN THE HOLDINGS OF THE
ARCHAEOLOGICAL MUSEUM ZADAR

Arheološki muzej Zadar

2018
Katalozi i monografije 30 / Catalogues and Monographies 30

Izdavač / Publisher
Arheološki muzej Zadar
www.amzd.hr

Urednik / Editor
Jakov Vučić

Autor teksta / Text Author

Kornelija A. Giunio

Lektura za hrvatski jezik / Proof-reader for Croatian

Josip Galić

Prijevod na engleski jezik / Translation into English

Duško Čavić

Oblikovanje korica i plakata / Cover and Poster Design

Marija Marfat

Fotografije / Photographs
Zvonko Kucelin
Ivan Čondić Begov
Fototeka Arheološki muzej u Splitu (Tonći Seser)
Fototeka Arheološki muzej Narona u Vidu (Toni Glučina)
Národní Muzeum, Praha (Česká republika)
Musei Civici di Palazzo Farnese, Piacenza (Italia)
Roma – Sovrintendenza Capitolina ai Beni Culturali – Musei Capitolini

Crteži / Drawings
Robert Maršić

Računalna obrada i prijelom / Typesetting and Layout

Marija Marfat

Tisak / Printed by
AKD

Naklada / Issued
400

ISBN 978-953-7484-44-6
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Znanstvene knjižnice Zadar pod brojem 151021087
 SADRŽAJ / CONTENTS:

Uvod / Introduction................................................................................................................................................ 5

Magija u starom Egiptu / Magic in Ancient Egypt............................................................................................ 12

Magija u staroj Grčkoj / Magic in Ancient Greece.............................................................................................. 21

Magija i praznovjerje u starom Rimu /

Magic and Superstition in Ancient Rome............................................................................................................. 30

Rimski zakoni i magija /

Roman Laws and Magic.......................................................................................................................................... 40

Proročanstva i službena religija /

Prophecies and Official Religion............................................................................................................................ 42

Disciplina Etrusca / Disciplina Etrusca..................................................................................................................... 47

Čuvajte se opakog pogleda! / Beware of the Evil Eye!...................................................................................... 52

Najpoznatiji i najrašireniji rimski amulet – falus /

The best known and commonest amulet of the Roman world – the phallus.................................................. 53

Amuleti / Amulets.................................................................................................................................................. 56

Rimski pogrebni obredi i običaji /

Roman Funerary Rites and Practices.................................................................................................................... 67

Astrologija / Astrology........................................................................................................................................... 75

Katalog / Catalogue................................................................................................................................................ 83

Bibliografija / Bibliography................................................................................................................................. 110

 Kornelija A. Giunio
Abrakadabra je magijska riječ, danas se pre-
poznatljivo vezuje uz magiju, a zapisivana je na
amulete kao zaštita.1 Prvi spomen nalazimo u 3.
st. poslije Kr. u djelu De medicina Praecepta Saluber-
rima (Liber Medicinalis) rimskoga liječnika Kvinta
Samonika Serena.2 Vjeruje se da joj je svrha bila
zaštita ljudi od zlih duhova uzročnika bolesti te
zazivanje dobrih duhova radi zaštite. Vjeruje se
da postanak izraza dolazi od aramejske riječi av-
arah k’davarah, što znači ‘stvaram kako govorim’.
ABRACADABRA
ABRACADABR
ABRACADAB
ABRACADA
ABRACAD
ABRACA
ABRAC
ABRA
ABR
AB
A AB
Raspored slova u obliku obrnutoga trokuta
usmjeruje prema dolje gornje sile koje talisman nas-
toji zarobiti. Taj lik treba, dakle, promatrati u tri di-
menzije. Tada prikazuje lijevak u kojemu čarobna
1
J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 2.
2 2
Quintus Sammonicus Serenus rimski je liječnik i erudit, tutor careva
Karakale i Gete. Antički izvori navode da je bio vlasnik biblioteke od
60 000 naslova. Prema Historiae Augustae, ubijen je u prosincu 212. god.
na banketu kojeg je organizirao Karakala kako bi likvidirao sve osobe
za koje je sumnjao da podržavaju Getu. Djelo je u 1115 heksametara
sadržavalo popularne medicinske pripravke i magijske formule, među
kojima i abrakadabru, usmjerenu protiv temperature i groznica.
Abracadabra is a widely known word once
used for magic purposes; it was written on amulets
as a protection.1 It is first mentioned in the 3rd centu-
ry AD, in the work De medicina Praecepta Saluberri-
ma (Liber Medicinalis) by Roman physician Quintus
Sammonicus Serenus.2 It is believed its purpose was
to protect people from the evil spirits that caused
diseases and for conjuring of guardian spirits for
protection. It is also believed that the word origi-
nates from the Aramaic expression “avarah k’da-
varah”, meaning “I create as I speak”.
ABRACADABRA
ABRACADABR
ABRACADAB
ABRACADA
ABRACAD
ABRACA
ABRAC
ABRA
ABR
A
The inverted-triangle arrangement of the charac-
ters directs downwards the upper forces the amulet
is trying to capture. This shape should be observed in
1
J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 2.
Quintus Sammonicus Serenus, Roman physician and erudite, tutor of
Emperors Caracalla and Geta. Ancient sources claim he owned a library
with 60,000 books. According to Historiae Augustae, he was murdered
in December 212 AD at a banquet organized by Caracalla, who wanted
to eliminate all those he suspected as Geta’s supporters. Written in 115
hexameters, the work presents popular medical preparations and magic
formulas, including abracadabra, against a high temperature and fever.
5
slova što teku ukoso od širokog vrha do uskoga dna
oblikuju silnice snažnoga vrtloga. Teško zlim silama
koje taj vrtlog zahvati, iščeznut će zauvijek u ponoru
iz kojeg se ništa ne vraća u gornji svijet.
ô ô ô
Slika 1. Vještica (crtež Robert Maršić).
Figure 1. Witch (drawing by Robert Maršić).
Magija (magika, vračanje ili čaranje) je mistič-
na vještina kojom se pomoću manipulacije sviješću
i autosugestijom nastoje postići određeni rezultati i
steći natprirodne moći i sposobnosti uz služenje za
tu svrhu uspostavljenim ritualima. Magijska praksa
dotiče se i drugih ideoloških sustava poput religi-
je, misticizma, okultizma i psihologije. Suvremeno
razdvajanje magije, praznovjerja, religije, znanosti
i astrologije nije bilo toliko jasno i izraženo u antič-
kom svijetu. Tajanstvenu i sveobuhvatnu umjetnost
6
three dimensions. It represents a funnel in which the
magic characters that taper off from the wide top to
the narrow bottom form the lines of force of a strong
vortex. Woe be unto the evil forces caught in the vor-
tex! They will disappear forever in the precipice from
whence nothing returns to the world above.
ô ô ô
Magic (witchcraft, casting spells) is a mysti-
cal skill that, by manipulating consciousness and
by autosuggestion, aims at achieving certain results
and acquiring supernatural powers, using the ritu-
als established for the purpose. The magic practice
has points of contact with other ideological systems,
like religion, mysticism, occultism and psychology.
In the world of antiquity, the boundaries between
magic, superstition, religion, science and astrology
were more blurred than they are today. The mys-
terious and comprehensive art of magic was prac-
ticed by male and female magicians. People would
approach them and ask them to help them over-
come the barriers preventing them to be happy in
their everyday lives. A male magician is also called
warlock or sorcerer and a female magician is witch
or sorceress (Fig. 1).
The word „magic“ is derived from the Greek
word mágos (μάγος), plural mágoi, referring to Per-
sian religious experts (magi). The Greek word mágos
is first mentioned in the 6th century BC. The Greek
adjective magikos (μαγικός) rendered the Latin word
magicus, that subsequently entered many European
languages.
The Greek and Latin languages have very di-
verse vocabularies used to describe practicing mag-
ic and those doing it. Ars magica, magica disciplina
or simply magia in Latin, and mageia and goeteia in
Greek, were the common names for this discipline.
Verbal aspect of magic includes various spells (Lat.
carmina, Greek epoidai, epagoge), evil prayers (Lat.
nefariae preces, mala carmina) and charms (Lat. incan-
tamenta). The “ingredients” used for casting such
spells could have been poisons (Lat. venena), love
potions (Lat. poculum amoris, Greek philtra), and
various drugs and medicines (Greek pharmaka). The
names used for female magicians underlined their
magije prakticirali su i muški i ženski čarobnjaci
koje su ljudi molili za pomoć u prevladavanju za-
preka u njihovom svakodnevnom životu i njihovoj
sreći. Muška osoba koja se bavi magijom naziva se
čarobnjak, vještac ili vrač, a ženska osoba čarobnica,
vještica ili vračara (Sl. 1).
Riječ magija ima korijene u grčkoj riječi mágos
(μάγος), u množini mágoi, koja je označavala perzi-
jske religijske stručnjake (magi). Grčka riječ mágos
prvi put se spominje u 6. st. prije Kr. Od grčkog pr-
idjeva magikos (μαγικός) nastao je latinski izraz magi-
cus, koji je dalje ušao u mnoge europske jezike.
Grčki i latinski jezik imaju vrlo raznolik rječnik
kojim opisiju prakticiranje magije i ljude koji magi-
ju prakticiraju. Ars magica, magica disciplina ili jed-
nostavno magia na latinkom, te mageia i goeteia na
grčkom bili su uobičajeni naziv za ovu disciplinu.
Govorno prakticiranje magije podrazumijeva razne
čini (lat. carmina, grčki epoidai, epagoge), zle molitve
(lat. nefariae preces, mala carmina) i čarolije (lat. incan-
tamenta). “Sastojci” koji su se koristili za izvršenje
ovih čini mogli su biti otrovi (lat. venena), ljubavni
napitci (lat. poculum amoris, grčki philtra), kao i
razne droge ili lijekovi (grčki pharmaka). Imena ko-
rištena za žene čarobnice isticala su njihovu mud-
rost (sagae), dob (anus ili aniculae), sposobnost pred-
viđanja budućnosti (praestigiatrices ili praecantrices)
i vladanje činima (carminis sepulchralis magistrae)
i lijekovima (grčki pharmakis i pharmakeutriai). Na-
zivi za čarobnjake ističu njihovu vezu sa svijetom
mrtvih (grčki goetes), s gatanjem (grčki mantis, lat.
vates), životom prosjaka (grčki agyrtai), podrijetlom
(lat. magi, Chaldaei), mudrošću, zlodjelima, radom
s otrovima i poznavanjem astrologije (lat. sagi, ma-
lefici, venefici, mathematici).3 Možemo reći da postoje
neke zajedničke karakteristike svih čarobnjaka - da
su živjeli asketskim životom, da su puno putovali
(što je bilo nužno da bi prikupili znanje i doprli do
većega broja ljudi), da su mogli liječiti, izvoditi čuda
i širiti poruku. Neki su bili pjesnici, glazbenici, st-
varaoci mitova, filozofi.
Uvriježena je podjela na tzv. bijelu i crnu magi-
ju. Bijela magija predstavlja dobru magiju kojoj je
svrha pomoći, izliječiti i savjetovati. Crna magija,
3 4
E. E. Burriss, 1936, 137-145; F. Graf, 1997, 20-60; E. A. Pollard, 2001, 7-8.
wisdom (sagae), age (anus or aniculae), capability of
predicting future (praestigiatrices ili praecantrices)
and controlling the spells (carminis sepulchralis mag-
istrae) and medicines (Greek pharmakis and phar-
makeutriai). The names used for male magicians
underlined their connection with the world of the
dead (Greek goetes), with soothsaying (Greek man-
tis, Lat. vates), with the life of a beggar (Greek agyr-
tai), origin (Lat. magi, Chaldaei), wisdom, evil deeds,
working with poisons and knowledge of astrology
(Lat. sagi, malefici, venefici, mathematici).3 We can say
that all magicians share some common characteris-
tics: they all lived ascetic lives, they traveled a lot (it
was necessary for acquiring knowledge and reach-
ing more people), they could heal, perform miracles
and spread messages. Some were poets, musicians,
creators of myths, philosophers.
Magic is usually divided in so-called white and
black magic. White magic is a good magic that tends
to help, heal and advise. Black magic, on the other
hand, is an evil magic that tends to hurt someone
or to gain some benefit on a supernatural way. The
boundaries between the two are not clearly defined,
the difference is often merely the system of ethnical
values of the magician. Hence, we should actually
talk about white and black magicians.
Magic, miracles, demonology, soothsaying, as-
trology and alchemy constituted the arcana mundi,
“the secrets of the universe”, of the ancient Greeks
and Romans. More than 130 ancient texts on magic
and occultism, dating back to the period from the
8th century BC to the 4th century AD, have been pre-
served.
Magic appeared very early, when man first be-
came aware of the world around him. Magic and
religion are interdependent; they have the same ori-
gin – they emerged simultaneously from each other.
In the opinion of sociologist G. Gurvitch, magic is
believing in the forces man can control, whereas re-
ligion is believing in the forces man cannot control.4
The first primitive societies gave rise to shamanism,
a religious-magical system used by an initiated per-
son (shaman, medicine-man) for communication
3
E. E. Burriss, 1936, 137-145; F. Graf, 1997, 20-60; E. A. Pollard, 2001, 7-8.
G. Gurvitch, 1942, 104-122.
7
s druge strane, predstavlja zlu magiju, kojoj je cilj
nauditi drugome ili na natprirodan način postići
kakvu korist. Granice nisu jasno definire, predznak
zapravo ovisi o etičkim vrijednostima onoga koji
magiju prakticira, pa zapravo možemo govoriti o
bijelim ili crnim čarobnjacima.
Magija, čuda, demonologija, proricanje, as-
trologija i alkemija bili su arcana mundi ‘tajne
svemira’ starih Grka i Rimljana. Postoji preko 130
antičkih tekstova koji se bave magijom i okultnim,
a nastali su u razdoblju od 8. st. prije Kr. do 4. st.
poslije Kr.
Magija se javlja veoma rano, s čovjekovim ob-
likovanjem prvih spoznaja o svijetu koji ga okružu-
je. Magija i religija međusobno su ovisne, imaju isto
ishodište i nastale su istodobno jedna iz druge. Pre-
ma sociologu G. Gurvitchu, magija je vjera u sile koje
čovjek može kontrolirati, dok je religija vjera u sile
koje čovjek ne može kontrolirati.4 U prvim prim-
itivnim društvima javlja se šamanizam, religioz-
no-magijski sustav u kojem posvećena osoba (šaman,
vrač) komunicira s duhovima kroz stanja transa iza-
zvana halucogenim drogama te snovima i vizijama.
Osnovna je zadaća šamana liječenje i proricanje.
U antici je većina ljudi vjerovala u magiju,
duhove, nadnaravne poruke. Teško je razgranitički
religiju i magiju. Postoje neki kriteriji po kojima se
razlikuju religija i magija. Magija je nužno manipu-
lativna, magija se često koncentrira na pojedinačne
potrebe (često sebične ili nemoralne), magijski obre-
di uglavnom se privatno i tajno odvijaju (često noću
na osamljenim mjestima), magiju karakterizira vrs-
ta poslovnoga odnosa onoga koji je prakticira (koji
očekuje da će biti plaćen) i njegova klijenta. Suprot-
no tome, religija se oslanja na molitvu i žrtve, religi-
ja uvijek naglašava same ciljeve (duhovni preporod,
spasenje, vječni život), religija se bavi dobrobiti za-
jednice (obitelji, plemena, države), vjerski se obredi
odvijaju na otvorenom, tijekom dana, u religiji je te-
meljna veza između svećenika i grupe sljedbenika.
Molitve bogovima obično se nude naglas, dok se
magične čini namijenjene demonima oblikuju tiho
ili izgovaraju posebnim siktavim zvukom (susurrus
magicus).
4
G. Gurvitch, 1942, 104-122.
8
with spirits by falling into a trance with the help of
drugs, dreams and visions. Healing and soothsay-
ing are a shaman’s primary duties.
In the antiquity, most people believed in mag-
ic, spirits, supernatural messages. It is hard to draw
a line between religion and magic, although there
are some criteria enabling us to distinguish one
from another. Magic is necessarily manipulative,
usually concentrated on individual needs (often
selfish or immoral); its rituals are mostly performed
privately and secretly (often by night, on secluded
places) and it is characterized by a sort of a busi-
ness relation between a practitioner (who expects to
be paid) and a client. In contrast, religion relies on
prayers and offerings; it always lays stress upon its
goals (spiritual renaissance, salvation, life eternal),
it keeps in mind the well-being of the community
(family, tribe, state), its rituals are performed in the
open, during the daytime. Fundamental in religion
is the connection between a priest and a group of
followers. Prayers to gods are usually performed
aloud, while magic spells dedicated to demons are
either whispered or uttered using a special, hissing
sound (susurrus magicus).
Magic can be compassionate or not. The com-
passionate magic is based on the fact that everything
around us can be used to our advantage, provided
we know how to utilize our potential. Of course,
evil forces are also around us; as they mean to do us
harm, ours is to protect ourselves with amulets or
other means of protection. There are endless mes-
sages around us – dreams, signs, prophecies – that
we need to be able to see and interpret. Sometimes
the same causes can have various ultimate effects. If
a man loves a woman who does not want him, he
can make her picture, or a wax or clay doll, and melt
it in fire, hoping she will sense the warmth. If you
want to hurt someone, you also make a doll rep-
resenting that person, and then you pierce the doll
with nails or tear it into pieces. Such figures – we
call them voodoo dolls today – were discovered in
Athens and elsewhere.5 By burning the doll repre-
senting your enemy or something that was in close
5
As indicated in Greek magic papyri: H. D. Betz, 1991, 244-259; C. A.
Faraone, 1991, 165-220; H. D. Betz, 1992; C. A. Faraone, 2010, 65-76; C.
Sánchez Natalías, 2015, 194-202; M. Bolla, 2017, 119-130.
 Magija može biti suosjećajna ili nesuosjećajna.
Suosjećajna magija temelji se na činjenici da sve što
nas okružuje možemo iskoristiti za našu prednost
samo ako znamo iskoristiti postojeći potencijal.
Naravno, oko nas su i zle sile koje nam žele našteti-
ti, a na nama je da se zaštitimo amuletima i nekim
drugim oblicima zaštite. Oko nas je bezbroj poruka
– snova, znakova, proročanstava – koja treba znati
vidjeti i protumačiti. Ponekad isti uzroci mogu ima-
ti različite krajnje učinke. Ako muškarac voli ženu
koja ga ne želi, može joj oblikovati sliku, lutku u
vosku ili glini i rastaliti je u vatri, nadajući se da će
ona osjetiti toplinu. Ako želite naštetiti nekoj osobi,
također se oblikuje njezina lutka koja predstavlja
neprijatelja, potom se ista buši čavlima ili lomi na
komadiće. Takve figurice, koje mi danas nazivamo
vudu lutke (voodoo), otkrivene su u Ateni i drugdje.5
Spaljivanjem lutke koja predstavlja neprijatelja ili
nešto što je s njim bilo u tijesnom kontaktu ili mu je
pripadalo (komad odjeće, kose, isječci noktiju), toga
neprijatelja izravnopovrijeđujete. Ovo je oblik nesu-
osjećajne magije.
Sila koja nam može pomoći ili nauditi ima
mnogo imena. Karakteristični je grčki pojam dy-
namis, koji se može usporediti s pojmom mana
primitivnih kultura. Dynamis boravi u određenim
stvarima (kamenju, biljkama) za koje se smatra da
imaju dušu, u nekim izgovorenim riječima ili na-
zivima te u tehnikama i vrstama znanja. Dynamis
su imale neke čudne, egzotične riječi i nazivi (voces
magicae, nomina barbara) koji su se koristili u nekim
obredima, a vjerojatno su nerazumljivi i posuđeni
iz egipatskoga ili hebrejskoga jezika. Isto vrijedi
za semitska imena za vrhovno božanstvo, Adonai i
Iao. Adonai ima značenje Gospodin, Iao je kontrakcija
svetog tetragama JHWH ili Jeu.6 Bliskoistočni (egi-
patski i židovski) čarobnjaci imali su zastrašujuću
reputaciju u grčko-rimskome svijetu.
Šamani, čarobnjaci morali su znati komunici-
rati s mrtvima. Nekromancija je oblik magije pri ko-
jem onaj koji je prakticira zaziva duše mrtvaca radi
5
Kako je naznačeno u grčkim magijskim papirusima: H. D. Betz, 1991,
244-259; C. A. Faraone, 1991, 165-220; H. D. Betz, 1992; C. A. Faraone,
2010, 65-76; C. Sánchez Natalías, 2015, 194-202; M. Bolla, 2017, 119-130.
6 9
G. Luck, 2006, 6.
contact with that person or belonged to him or her
(a piece of clothing, hair, nail clippings), you hurt
that person directly. This is a form of the non-com-
passionate magic.
The force that can help us or hurt us has many
names. Typical is the Greek term dynamis, compa-
rable with mana of primitive cultures. Dynamis re-
sides in certain objects (stones, plants) for which it
is believed they have a soul, in some spoken words
or names, and in techniques and various types of
knowledge. Dynamis resided in some strange, ex-
otic words or names (voces magicae, nomina barbara)
used in some rituals, probably incomprehensible
and borrowed from Egyptian or Hebrew languag-
es. Similar can be said for the Semitic names for
the supreme deity, Adonai and Iao. Adonai means
Lord and Iao is a contraction of the sacred tetragram
JHWH or Jeu.6 Middle Eastern (Egyptian and Jew-
ish) magicians had a scary reputation in the Greek
and Roman world.
Shamans and magicians were required to com-
municate with the deceased. Necromancy is a form
of magic involving the summoning of the spirits of
the dead for the purpose of soothsaying.7 Since the
Renaissance, necromancy had been notorious as a
form of black magic, used primarily for summon-
ing demons. Hence the word negromancy, meaning
black magic.
There were numerous forms of necromancy in
the antiquity. Necromancy was known to many peo-
ples, from Persia and Babylon to Egypt. The skill of
summoning the dead is also mentioned in the Greek
and Roman world. It is first mentioned in Odyssey,
in the part in which Ulysses descends to Hades and
summons the spirits of the dead using the instruc-
tions of sorceress Circe.8
Necromancy is also repeatedly mentioned in the
Bible, like in the Old Testament story about Jewish
King Saul who goes to the Witch of Endor to conjure
the spirit of Samuel for him.9 Nadalje, u Ponovljenom
zakonu navodi se zabrana vračanja i nekromancije:
6
G. Luck, 2006, 6.
7
J. N. Bremmer, 2015, 119-141.
8
Homer, 1987, 171-190.
Bible, 1987, 242: The First Book of Samuel, 28.
9
proricanja.7 Od razdoblja renesanse nekromancija je
ozloglašena kao oblik crne magije, a kao glavni cilj
pripisuje joj se prizivanje demona. Odatle je nastao
izraz nigromancija u značenju crna magija.
Postojali su mnogi oblici nekromancije u
antici. Nekromancija je bila poznata u mnogim
narodima u antici, od Perzije i Babilona do Egip-
ta. Vještina prizivanja mrtvih spominje se i u
grčko-rimskome svijetu. Najstariji zapis o nekro-
manciji nalazimo u grčkom epu Odiseja, i to u di-
jelu u kojem Odisej odlazi u Had i priziva duše
umrlih onakof kako mu je objasnila čarobnica
Kirka.8
Postoji i više spomena nekromancije u Bibliji.
Jedan je od takvih spomena u starozavjetnoj priči o
židovskome kralju Šaulu koji odlazi kod vještice iz
En Dore da mu pomogne prizvati duh preminulo-
ga Samuela.9 Nadalje, u Ponovljenom zakonu navodi
se zabrana vračanja i nekromancije:
Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve,
Bog tvoj, nemoj se priučavati na
odvratne čine onih naroda. Neka se
kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj
gonio svoga sina ili svoju kćer,
tko bi se bavio gatanjem, čaranjem,
vračanjem i čarobnjaštvom; nitko
tko bi bajao, zazivao duhove i duše
predaka ili se obraćao na pokojnike.
Jer, tko god takvo što čini, gadi se
Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i
goni ispred tebe Jahve, Bog tvoj.
Budi posve vjeran Jahvi, Bogu svome.
Narodi koje ćeš naskoro otjerati s
posjeda slušaju vračare i gatare, ali
tebi to Jahve, Bog tvoj, ne dopušta.10
Grčki geograf Strabon zapisao je da je nekro-
mancija kod Perzijanaca jedan od zastupljenijih vi-
dova proricanja.11 Istovjetni običaji zabilježeni su i
kod Kaldejaca, Babilonaca i Etrušćana. Babilonski
7
J. N. Bremmer, 2015, 119-141.
8
Homer, 1987, 171-190.
9 10
Biblija, 1987, 242: Prva knjiga o Samuelu, 28.
10
Biblija, 1987, 156; Ponovljeni zakon, 18, 9-15.
11
Strabon, Geographika, XVI, 2, 39.
10
When you enter the land the Lord your God is
giving to you, do not learn to imitate the detest-
able ways of the nations there. Let no-one be found
among you who sacrifices his son or daughter in
the fire, who practices divination or sorcery, inter-
prets omens, engages in witchcraft or casts spells,
or who is a medium of spiritist who consults the
dead. Anyone who does these things is detestable
to the Lord and because of these detestable practic-
es the Lord your God will drive out those nations
before you. You must be blameless before the Lord
your God. The nations you will dispossess listen to
those who practise sorcery or divination. But as for
you, the Lord your God has not permitted you to
do so.10
Greek geographer Strabo wrote that necroman-
cy is one of the commonest forms of soothsaying
among the Persians.11 Identical customs are found
among the Chaldeans, Babylonians and Etruscans.
The Babylonian necromants are called manzazuu or
sha’etemnu, and the spirits they conjure are called
etemnu.
Perhaps necromancy is not the best term for
this skill. Psychagogia could be a better one, although
it has some other meanings. Oracles where the dead
were consulted had been known since the 5th cen-
tury BC – for example, Heracleia Pontica, Tainaron,
Acheron in Thesprotia and Avernus in southern Ita-
ly.12 Sometimes – not always – they would be locat-
ed in caves, believed to be entrances to the under-
world. The phychagogoi, particularly those from Ita-
ly, were in high demand in the antiquity and later.
While rituals differed from oracle to ora-
cle, incubation – related to healing rituals – had
an important role. The oldest form of incubation
was dreaming (or resting in a trance) on ances-
tors’ graves. One’s body had to be fully stretched
to enable a better contact with the ground. Those
with ventriloquistic skills had better opportunities
to carry out the hoax. A mysterious coming from
nowhere, carrying a message from a loved one or
from some legendary figure of the past, even from
Bible, 1987, 156; Deuteronomy, 18, 9-15.
11
Strabo, Geographika, XVI, 2, 39.
12
D. Ogden, 2006, 3-74.
nekromanti nazivaju se manzazuu ili sha’etemnu, a a deity. The Egyptians believed that the dead had
duhovi koje prizivaju zovu se etemnu. special powers and it is possible that the Greek
Nekromancija možda nije ni najsretniji naziv za concept of a powerful spirit of a dead person (neky-
ovu vještinu. Psychagogia, iako ima i druga značenja, daimon) had its roots in Egypt.13
možda je bolji izraz. Potvrđena su proročišta mrtvih In Roman sources, necromancy can be found,
poznata još od 5. st. prije Kr., primjerice u Heracleia for example, in Horace (65-8 BC)14 and Cicero (106-
Pontica, Tainaron, Acheron u Tesprotiji, i Avernus u 43 BC). The latter one mentions that his friend Appi-
južnoj Italiji.12 Ponekad su, ne uvijek, smještena u us Claudius Pulcher practiced necromancy.15 Accord-
pećinama, za koje se vjerovalo da predstavljaju ulaz ing to some Roman historians, emperors like Nero
u podzemlje. Psihagogi (phychagogoi), posebno oni and Caracalla had similar interests.16
iz Italije, bili su vrlo traženi u klasičnome razdoblju Suetonius says for Nero:
i kasnije.
Nevertheless, although the soldiers, Senate and peo-
Obredi se razliku od proročišta do proročiš-
ple kept congratulating and encouraging him, his
ta, ali inkubacija, povezana s obredima iscjeljivan-
conscience bothered him now and later because of
ja, imala je jasnu ulogu. Najstariji oblik inkubacije
this crime [the murder of his mother Agrippi-
bio je san (ili odmor u stanju transa) na grobovima
na Minor]. He often admitted he had been haunted
predaka. Bilo je važno potpuno se ispružiti, radi
by his mother’s apparition, whips of the Furies and
boljega kontakta sa zemljom. Oni koji su poznavali
their blazing torches. He even ordered sorcerers to
vještinu trubohozborstva, imali su bolju mogućnost
try conjure her spirit and appease it with offerings.17
provesti prevaru. Tajanstveni glas koji dolazi niot-
kud donosi poruku od dragoga pokojnika ili neke
ô ô ô
legendarne figure iz prošlosti ili čak božanstva.
Egipćani su vjerovali da mrtvi imaju posebne moći,
It can be seen in some religious texts and works
tako da grčki koncept moćnoga duha umrlog čov-
in ancient Egypt that magic was turned into reli-
jeka (nekydaimon) možebitno vuče svoje korijene iz
gion’s “assistant”; somewhere it appears together
Egipta.13
with the most sublime spiritual ideas.18 There is no
Kod Rimljana spomen nekromancije nalazimo,
doubt that the main purpose of the magic books
primjerice, kod Horacija (65. - 8. g. prije Kr.)14 i kod
and rituals was to benefit those who possessed such
Cicerona (106. - 43. g. prije Kr.), koji je zapisao da
skills. While magic of every other people of the an-
je njegov prijatelj Appius Claudius Pulcher praktici-
cient Orient was directed against the powers of dark
rao nekromanciju.15 Slične interese imali su, pre-
and was designed to defeat their horrible intentions
ma tvrdnjama rimskih povjesničara, i neki carevi,
by summoning to rescue some sort of well-meaning
poput Nerona i Karakale.16
creatures, the Egyptians wanted to be able to make
Svetonije za Nerona navodi sljedeće:
their gods work on their behalf. In Egyptian inter-
Uza sve to, premda su ga vojnici te senat i narod pretation, Heka (magic, or goddess of magic) was an
čestitkama hrabrili, nije ipak mogao ni odmah ni art that included uttering of magic words and per-
ikada poslije podnositi grižnju savjesti zbog toga forming various rituals in order to achieve certain
zločina [ubojstva majke Agripine mlađe], a često

13
D. Ogden, 2006, 93-160.
12 14
D. Ogden, 2006, 3-74. Horace, Epodes, XVII, 79; Horace, Sermones, I, 28-29, 40-41.
13 15
D. Ogden, 2006, 93-160. Cicero, Tusculanae Disputationes, I, 37; D. Ogden, 2006, 150-151.
14 16
Horacije, Epodes, XVII, 79; Horacije, Sermones, I, 28-29, 40-41. Pliny, Naturalis historia, XXX, 5; Suetonius, 1978, 241; Dion Cassius,
15
Ciceron, Tusculanae Disputationes, I, 37; D. Ogden, 2006, 150-151. Historia Romana, LXXVII, 15; Tacitus, Annales, II, 28; D. Ogden, 2006,
61-74.
16
Plinije, Naturalis historia, XXX, 5; Svetonije, 1978, 241; Dion Kasije, 17
Historia Romana, LXXVII, 15; Tacit, Annales, II, 28; D. Ogden, 2006, Suetonius, 1978, 241.
18
61-74. E. A. Wallis Budge, 1987, 15-31.

11
 je priznao da ga progoni materina prikaza, bičevi
Furija i plamene baklje njihove. Pokušao je dapače
po vračima prinijeti žrtvu i njome dozvati i umiriti
njezinu dušu.17
ô ô ô
U religijskim tekstovima i djelima u starome
Egiptu vidljivo je kako je od magije stvorena po-
moćnica religije i kako se na nekim mjestima ona
pojavljuje uporedo s najuzvišenijim duhovnim ide-
jama.18 Bez sumnje, glavni je cilj magijskih knjiga i
obreda bila korist onima koji su na neki način prib-
avili dovoljno znanja da bi ih mogli koristiti. Dok je
magija svakog drugog naroda drevnog Istoka bila
potpuno usmjerena protiv sila mraka i izmišljena
da osujeti njihove strašne namjere prizivanjem up-
omoć neke vrste blagonaklonih stvorenja, Egipćani
su težili stvoriti mogućnost da budu u stanju zapo-
vijedati svojim bogovima da rade za njih. Heka,
magija, odnosno božica magije, u egipatskoj inter-
pretaciji bila je umijeće koje se sastojalo od izricanja
magičnih riječi i različitih obrednih postupaka koji-
ma su se željeli postići određeni učinci – zaštita od
zlih sila, oživljavanje kipova ili nanošenje štete dru-
gim osobama. Određene riječi, koje odgovarajućim
tonom izgovara čovjek osposobljen prema propisi-
ma, mogle su biti ispisane po određenim materijali-
ma, papirusu, dragom kamenju i slično. Skup tih
magičnih riječi i izričaja naziva se hekau. Nad magi-
jskim izričajima, kao i nad samom magijom, vlada
Tot, bog znanja i pisma.
U starome su Egiptu otkriveni desetci tisuća
amuleta tijekom brojnih arheoloških istraživanja.
Mogu se izdvojiti oko 270 tipova amuleta, a oni pri-
kazuju božanstva, životinje, znakove moći, pred-
mete svakodnevne upotrebe.19 Uobičajena je riječ za
amulet u dinastičkome razdoblju bila mk-t, odnosno
meket, potom nehet ili sa, u značenju ‘zaštitnik’. Si-
nonim koji je često korišten u tekstovima jest udjau,
tj. stvar koja čini sigurnim.20 Otkriveni većinom u
17
Svetonije, 1978, 241.
18
E. A. Wallis Budge, 1987, 15-31.
19
W. M. F. Petrie, 1914; G. Lise, 1988; E. A Wallis Budge, 1988; C.
Andrews, 1994; D. Ferrari, 1996.
20
Za značenje i terminologiju amuleta: S. L. Gosline, 1988, 19-26.
12
effects – protection from evil powers, reviving stat-
ues or inflicting damage to other persons. By using
certain words, spoken using an appropriate voice
by a properly trained person, they could be written
on papyrus, precious stones etc. A set of such magic
words is called hekau. Thoth, god of knowledge and
script, is the one controlling magic and its words
and rituals.
Dozens of thousands of amulets were discov-
ered in Egypt during numerous excavations. Some
270 types can be identified; they depict deities, ani-
mals, symbols of power, objects for everyday use.19
The usual word for amulet in the dynastic period
was mk-t, or meket, then nehet or sa, meaning “protec-
tor”. The synonym often used in texts is udjau, or “a
thing that brings safety”.20 Found mostly in graves,
they protected both the dead and the living; their
supernatural power was determined by the factors
like shape, material, color, occasional inscriptions
or magic formulas carved on some of them.21 They
were made of ordinary stones, semi-precious stones,
wood, gold, copper, silver, ivory, bone, shells, wax,
faience etc. In the last millenium before Christ, am-
ulets made of bronze became fashionable.
Together with the material remnants of the an-
cient Egypt, the remnants of the original religious
literature reveal that believing in magic – in other
words, in the power of magic names, spells, for-
mulas, pictures, figurines, amulets and rituals ac-
companied by utterance of certain words of power,
constituted a large and important part of the Egyp-
tian religion.22 Despite the continued advance of the
Egyptian civilization and all the intellectual achieve-
ments, this belief had an impact on the Egyptians
from the earliest to the final period in their history,
shaping their perception of the mundane and spiri-
tual realms. The Egyptian magic originates from the
times when the pre-dynastic and prehistoric inhab-
itants of Egypt believed that the earth, underworld,
air and sky were populated by countless creatures,
19
W. M. F. Petrie, 1914; G. Lise, 1988; E. A Wallis Budge, 1988; C.
Andrews, 1994; D. Ferrari, 1996.
20
For the meaning and terminology of amulets, see S. L. Gosline, 1988,
19-26.
21
J. Dieleman, 2015, 23-58.
22
E. A. Wallis Budge, 1987, 32-61; E. A. Wallis Budge, 1988, 139-178.
grobovima, štitili su žive i mrtve, a njihova je nad-
naravna moć bila određena različitim faktorima
kao što su oblik, materijal, boja, eventualni natpi-
si ili magične formule urezane na određenim am-
uletima.21 Izrađivali su se od raznih vrsta kamena,
običnoga i poludragoga, različitih vrsta drva, zlata,
bakra, srebra, slonovače, kosti, školjki, voska, fa-
janse itd. Tijekom zadnjega tisućljeća prije Krista
brojni su i amuleti izrađeni od bronce.
Proučavanje ostataka izvorne religijske litera-
ture uz materijalne ostatke drevnoga Egipta otkri-
lo je činjenicu da je vjerovanje u magiju, odnosno
u moć magičnih imena, čini, formula, slika, figura,
amuleta, i u vršenje obreda koje je pratilo izgova-
ranje određenih riječi moći činilo veliki i važan dio
egipatske religije.22 Usprkos neprekidnom napretku
koji su Egipćani postizali u civilizaciji, i visokom in-
telektualnom razvoju koji su konačno dostigli, ovo
vjerovanje utjecalo je na njihovu svijest od najrani-
jega do najkasnijega razdoblja njihove povijesti te je
oblikovalo njihova shvaćanja u vezi sa svjetovnim
i duhovnim. Egipatska magija potječe iz vremena
kad su preddinastički i prapovijesni žitelji Egipta
vjerovali da su zemlja, podzemni svijet, zrak i nebo
naseljeni bezbrojnim bićima, vidljivim i nevidljivim,
za koje se smatralo da su prijateljski ili neprijateljs-
ki raspoloženi prema čovjeku ovisno o tome jesu li
prirodne pojave kojima su, kako se mislilo, ta bića
upravljala bile povoljne ili nepovoljne za čovjeka.
Grci i Rimljani gajili su veliko poštovanje ne
samo prema mudrosti Egipćana, već i prema djelot-
vornim moćima njihove magije. Grčki putnici koji
su posjetili Egipat donijeli su u svoju zemlju mnoga
obavještenja u vezi s njegovom religijom i civilizaci-
jom i, iako su pogrešno protumačili mnogo od ono-
ga što su tamo vidjeli i čuli, neki od najvećih grčkih
mislilaca smatrali su tu zemlju ne samo postojbi-
nom znanja i izvorom civilizacije i umjetnosti, već
i praizvorom onoga što se zvalo “bijela” i “crna”
magija.
U egipatskoj religiji Izida je oduvijek smatrana
izvanrednom čarobnicom.23 Njezina je zadaća bila
21
J. Dieleman, 2015, 23-58.
22
E. A. Wallis Budge, 1987, 32-61; E. A. Wallis Budge, 1988, 139-178.
23
L. Kákosy, 1997, 143-147.
visible or invisible, considered to be friendly or hos-
tile to man, depending on whether the particular
natural phenomena they controlled (as it was be-
lieved) were favorable or unfavorable for him.
The Greeks and Romans had great respect not
only for the Egyptians’ wisdom, but also for the
power of their magic. Greek travelers brought from
Egypt ample information about local religion and
civilization. Although they misinterpreted many
of the things they had seen and heard there, some
of the greatest Greek thinkers considered Egypt
not only the home of knowledge, civilization and
art, but also the original source of what was called
“white” and “black” magic.
In the Egyptian religion, Isis had always been
considered an extraordinary sorceress.23 She was re-
sponsible for protecting the Sun ship from Apep’s
treacherous intrigues. Apep was the demon of the
dark and a personification of evil forces.
Isis’s magic powers manifested in her thauma-
turgical effects on gods and humans.24 As Apuleius
explains us in his Metamorphoses, Isis resurrects her
faithful from the spiritual death, too. For example,
she restores Lucius’s human shape, using a crown
of roses for this miracle.
Lucius Apuleius was a Latin prose-writer.
He was a Berber born around 125 BC in Madaura
(Madaurus, present-day M’Daourouch in Algeria),
in the Roman colony in Numidia. He died around
180 BC. He studied Platonic philosophy in Athens,
he traveled Italy, Asia Minor and Egypt and was
initiated into a number of cults and mysteries, in-
cluding the cult of Isis. He was an Asclepius’s priest
and, according to St. Augustine, filled the privi-
leged post of sacerdos provinciae Africae, the head
priest of the Imperial cult in the province of Afri-
ca.25 Metamorphoses, which St. Augustine refers to as
The Golden Ass (Asinus Aureus), is the single ancient
Roman novel in Latin that has been preserved in its
entirety. It is also Apuleius’s best-known work.26
23
L. Kákosy, 1997, 143-147.
24
Thaumaturgy, Gr. thaumatourgía ≃ thaȗma = miracle + érgon = work.
Delusive practices, deception, tricking.
25
Aurelius Augustine, Epistulae, 138, 19.
26
K. A. Giunio, 2012/2013, 432-433.
13
štititi sunčev brod od Apepovih podmuklih intriga.
Apep je bio demon mraka i personifikacija zlih sila.
Čarobna moć Izide očituje se i u njenom tau-
maturgijskom djelovanju kako na bogove, tako i na
ljudska bića.24 Kao što se može pročitati u Apuleje-
vim Metamorfozama, Izida uskrisuje svoje vjernike i
od duhovne smrti. Luciju, primjerice, vraća ljudski
oblik, a čudo postiže krunom od ruža.
Lucije Apulej (Lucius Apuleius) bio je latinski
prozni pisac, numidijski Berber, rođen oko 125. g.
poslije Kr. u Madauri (Madaurus, današnji M’Daou-
rouch u Alžiru), rimskoj koloniji u Numidiji. Umro
je oko 180. g. Studirao je platonističku filozofiju u
Ateni, proputovao je Italiju, Malu Aziju i Egipat te
je iniciran u nekolicinu kultova i misterija, uključu-
jući dionizijske misterije i Izidin kult. Bio je sveće-
nik Asklepijev te, kako piše sveti Augustin, sacerdos
provinciae Africae, vršeći prestižnu dužnost glavnog
svećenika carskog kulta provincije Afrike.25 Meta-
morfoze (Metamorphoses), o kojima sveti Augustin
piše kao o Zlatnom magarcu (Asinus Aureus), jed-
ino je u potpunosti očuvano prozno djelo na lat-
inskome jeziku i ujedno djelo po kojem je Apulej
najpoznatiji.26 Protagonist romana zove se Lucije.
Na kraju romana otkriva se da je iz Madaure, rod-
noga grada samoga Apuleja. Radnja se raspreda
oko protagonistove radoznalosti nezasitne želje da
vidi i prakticira magiju. Dok nastoji izvesti čaroliju
kako bi se preobrazio u pticu, slučajno biva pret-
voren u magarca. To ga odvede na daleko putovan-
je, doslovno i metaforičko, isprepleteno ubačenim
pričama. Konačno nalazi spas zahvaljujući uplitan-
ju božice Izide, čijem se kultu pridružuje. Sad kad je
opet u ljudskome liku, naš junak, Lucije, spreman
je za inicijaciju u misterijski kult Izide. Odriče se
zabranjene hrane, kupa se i pročišćava. Uveden je
u obred Navigium Isidis.27 Objašnjene su mu tajne
kultne knjige i otkrivene druge tajne prije nego što
će proći postupak inicijacije koji uključuje sud po
elementima na putovanju u podzemlje. Od Lucija
24
Tamturgija, grč. thaumatourgía ≃ thaȗma = ‘čudo’ + érgon = ‘djelo’.
Opsjenarstvo, obmana, varanje.
25
Aurelije Augustin, Epistulae, 138, 19.
26
K. A. Giunio, 2012/2013, 432-433.
27
K. A. Giunio, 2012/2013, 421-440.
14
The protagonist of the novel is called Lucius. At the
end of the novel we find out he comes from Madau-
ra, the native city of Apuleius himself. The plot de-
velops around the protagonist’s curiosity and his
insatiable desire to see and practice magic. While
trying to perform a sorcery supposed to turn him
into bird, he is accidentally transformed into an ass.
This takes him to a long journey, literal and meta-
phorical, entwined with numerous inset tales. He
is finally rescued owing to the intervention of Isis,
to whose cult he joins. Once again in human shape,
our hero Lucius is ready to be initiated in the mys-
tery cult of Isis. He abstains from forbidden foods,
he bathes and purifies himself. He is introduced in
the Navigium Isidis ritual.27 Secret cult books are ex-
plained to him and other secrets revealed before go-
ing through the process of initiation, which involves
a trial by the elements in a journey to the under-
world. Lucius is then asked to seek initiation into
the cult of Osiris in Rome, and eventually becomes
initiated into the pastophoroi, a group of priests that
serves Isis and Osiris
Many sorcerers and magicians followed the
teachings of Isis. One was Zathlas, a priest, prophe-
ta primarius, who practices negromancy in Larissa
(Thessaly, Greece). He resurrected a young man for
a short while, so that he could testify was it his wife
who murdered him or not. An old man asked Zath-
las to perform the ritual. His prayer included many
references to the cult of Isis:28
“Behold, here is one sent by the providence of God to
try out the matter, even Zathlas an Egyptian, who
is the most principal prophecier in all this country,
and who was hired of me for money to reduce the
soul of this man from hell, and to receive his body
for the trial hereof.“
And therewith he brought forth a certain young
man clothed in linen raiment, having on his feet a
pair of pantofles, and his crown shaven, kissed his
hands and knees, saying:
“O Priest, have mercy, have mercy, I pray thee, by
the celestial planets: by the powers infernal, by the
virtue of the natural elements, by the silences of the
27
K. A. Giunio, 2012/2013, 421-440.
28
Apuleius, 1996, 35-37.
se potom zahtijeva da zatraži inicijaciju u Ozirisov
kult u Rimu te je, konačno, iniciran u pastophoroi,
skupinu svećenika koji služe Izidi i Ozirisu.
Mnogi su vračevi i čarobnjaci slijedili Izidina
učenja. Jedan je bio svećenik Zathlas, propheta pri-
marius, koji je prakticirao nekromanciju u Larisi,
u Tesaliji (Grčka). Za kratko razdoblje uskrisio je
jednoga mladića kako bi ovaj mogao posvjedočiti
je li ga supruga ubila ili nije. Zathlasa je za vršenje
ovoga obreda izmolio jedan starac, a molitva je sa-
državala mnoge upute za izijački kult:28
«Onda pustimo», reče starac, «da božja providnost
dokaže istinu. Ovdje je među nama Zathlas, prorok
prvoga reda Egipćanin, koji se za vrlo veliku plaću
već pogodio sa mnom da za trenutak izvede iz pakla
pokojnikovu dušu i da za jedan časak ponovno oživi
ovo mrtvo tijelo.»
S tim riječima dovede pred mnoštvo nekoga mladića
obučena u platnenu odoru, sa sandalama od palme
na nogama i potpuno ošišane glave. Dugo mu je lju-
bio ruke i grlio koljena, pa naposljetku reče:
«Smiluj se, svećeniče, smiluj se, tako ti vjećnih zvijez-
da, tako ti sila donjega svijeta, počela prirode, noćne
tišine hramova Kopta, rasta Nila, tajni Memfisa i
čegrtaljki Fara, smiluj se! Dopusti da se samo malo
vrati svjetlost Sunca i u ove, navijeke sklopljene oči,
ulij ponovno malo svjetlosti! Mi se ne borimo protiv
onoga što je neizbježivo, mi ne uskraćujemo zemlji
ono što je njezino: samo da bismo smirili osvetu, mo-
limo da nam dadeš kratak trenutak života.»
Na takve molbe prorok je na usta pokojnikova stavio
neku travu, a na njegove grudi neku drugu bil-
jku. Zatim se obrnuo k istoku i zazivajući tihom
molitvom veličanstveno Sunce koje se rađalo, tim
je svečanim pripremama sve više mamio pomnju
nazočnih na čudo koje će se zgoditi.
Čarobnica Meroja bila je stručnjak za zlodjela i
vjerojatno povezana s egipatskim obredima:29
Proročica i vještica koja može nebo spustiti i zemlju
podići, izvore pretvoriti u kamen, rastvoriti planine,
izvući pokojnika iz pakla, a bogove tamo baciti, ug-
asiti zvijezde i sam Tartar rasvijetliti.
28
Apulej, 1996, 35-37.
29
Apulej, 1996, 5.
night, by the buildings of swallows nigh unto the
town of Coptos, by the increase of the flood Nilus,
by the secret mysteries of Memphis, and by the in-
struments and trumpets of the Isle Pharos, have
mercy, I say; and call again to life this dead body,
and make that his eyes, which be closed and shut,
may be opened and see. Howbeit we mean not to
strive against the law of death, neither intend we
to deprive the earth of his right, but we crave but a
small time and space of life.”
Whereat this prophet was moved, and took a certain
herb, and laid it three times upon the mouth of the
dead, and he took another and laid it upon his breast
in this sort. Thus when he had done he turned him-
self into the east and made certain orisons to the sun,
which caused all the people to marvel greatly, and to
look for this strange miracle that should happen.
The witch Meroe was an expert for evil deeds,
probably associated with Egyptian rituals:29
Oracle and witch who has “divine powers to lower
the sky, and halt the globe, make fountains stone,
and melt the mountains, raise the ghosts and sum-
mon the gods, extinguish the stars and illuminate
Tartarus itself.
A novel by Heliodorus of Emesa (mid-3rd cen-
tury AD) also confirms that necromancy was posi-
tively practiced in the Roman Egypt, but it had been
know from the days of pharaohs.30
Isis was also known as Uret-heqau, the Great
Magician, and was depicted with the head of li-
oness. The extensive Egyptian book Oneiroman-
cies31 contained a prayer to be recited when wak-
ing up from a bad dream.32 The assistance of Isis
was conjured on belaf of Horus who, in this case,
29
Apuleius, 1996, 5.
30
Heliodorus, Aethiopica, VI, 14.
31
Oneiromancy (grč. Όνειροιμαντεία) or interpretation of dreams,
is the art of divination by the interpretation of dreams. People have
tried to reveal the meaning of dreams and interpret them since times
immemorial. This art is mentioned in the Old Testament – in the Genesis
(Gen. 41-41,57), where Joseph interprets the Pharao’s dreams, and in
the Book of Daniel (Dn 2,24-2,48), where Daniel interprets a dream of
Nebuchadnezzar. In the New Testament, the Gospel of Matthew (Mt
2,13-2,15) tells about an angel who came to Joseph in his dream and
told him to flee to Egypt. Artemidorus Ephesius, who flourished in the
ancient Greece in 2nd century AD, wrote the book Oneirocritica.
32
A. H. Gardiner, 1935, Papyrus Chester Beatty III, 10, 10-10, 1a.
15
 I roman Heliodora iz Emese (polovica 3. st.
poslije Kr.) potvrđuje da se nekromancija sigurno
prakticirala u rimskom Egiptu, ali da je poznata već
od faraonskih vremena.30
Izida je bila poznata i pod imenom Uret-heqau,
velika čarobnica, pa se prikazivala i s glavom lavice.
Velika egipatska Knjiga oneiromancije31 sadržava-
la je molitvu koju treba recitirati prilikom buđen-
ja iz ružnoga sna.32 Izidina pomoć se priziva u ime
Horusa, koji je predstavljao u ovome slučaju ljuds-
ko biće. U jednom grčkom alkemističkom traktatu,
glavni je lik Izida, proročica, koja Horusu otkriva
kako je ugrabila tajnu pretvorbe metala u zlato.33
U razdoblju Rimskoga Carstva postojala je
jaka veza između egipatskih kultova i filozof-
ske škole neoplatonizma. Teurgija (grč. θεουργία,
božansko djelovanje) je oblik božanske magije
kojom se obraća i zaziva pomoć nebeskih božan-
stava i nadnaravnih duhova,34 a prihvaćala ju je i
egipatska religija i neoplatonisti. Zanimljiv prikaz
ovoga okultnog obreda nalazimo su Plotinovom
životopisu koji je napisao njegov učenik Porfiri-
je.35 Stigavši u Rim i predstavivši se Plotinu, jedan
egipatski svećenik želio mu je predstaviti svoje
čarobne moći te mu je ponudio da će mu otkriti
njegov osobni duh (daimon). Spiritistička sean-
sa odvija se u Izidinom hramu u Rimu, koji je po
mišljenju svećenika jedino “čisto” mjesto u gradu.
U tijeku teurškog obreda otkrilo se da u filozofu ne
živi demon, već božanstvo.
Egipat je redom očarao Perziju, Grčku i Rim. U
razdoblju helenizma i u rimskome razdoblju oboža-
vanje velike egipatske boginje Izide proširilo se
30
Heliodor, Aethiopica, VI, 14.
31
Oneiromanci ja (grč. Όνειροιμαντεία) ili tumačenje snova vještina je
proricanja budućnosti na osnovi interpretacije snova. Značenjem i
tumačenjem snova ljudi se bave od najstarijih vremena. Ova vještina
spominje se još u Starome zavjetu, u Knjizi Postanka (Post 41-41,57),
gdje Josip tumači faraonove snove, te u knjizi o proroku Danielu
(Dn 2,24-2,48), gdje Daniel tumači Nabukodonosorov san. U Novom
zavjetu, u Evanđelju po Mateju (Mt 2,13-2,15) spominje se kako se
anđeo javio Josipu u snu i uputio ga na bijeg u Egipat. U 2. stoljeću u
antičkoj Grčkoj djelovao je Artemidor iz Efeza koji je napisao knjigu
Oneirocritica.
32
A. H. Gardiner, 1935, Papyrus Chester Beatty III, 10, 10-10, 1a.
33
A. J. Festugière, 1949, 256-260.
34
Od kasne antike bijelu se magiju naziva teurgija, a crnu nekromanti-
ja. G. Luck, 2006, 51-59.
35
Porfirije, Vita Plotini, 10.
16
represented a human being. In a Greek tractate on
alchemy, Isis is the protagonist who tells Horus
explains Horus how she managed to disclose the
secret of turning metals into gold.33
During the Roman Empire there was a strong
connection between Egyptian cults and the Neopla-
tonic school of philosophy. Theurgya (grč. θεουργία,
divine working) is a form of divine magic for invok-
ing celestial deities and supernatural spirits;34 it was
accepted by both the Egyptian religion and the Neo-
platonists. Am interesting description of this occult
ritual can be found in Plotinus’s biography, written
by his disciple Porphyry.35 Having arrived in Rome,
an Egyptian priest was introduced to Plotinus and
wanted to present him his magic powers. For this
reason, the priest offered to disclose his – Plotinus’s
– personal spirit (daimon). The spiritist séance takes
place in the Temple of Isis in Rome, which, in the
priest’s opinion, is the only “clean” place in the city.
During the theurgic ritual it is established that it is a
deity – not a demon – that lives in the philosopher.
Persia, Greece, Rome – they were all thrilled
by Egypt. In the Hellenistic and Roman periods,
the adoration of the great Egyptian goddess Isis
spread across the Egyptian borders. Among the
Oriental cults that infiltrated the Roman panthe-
on, the cult of Isis – the “Queen of Many Names”
– holds a special position. Together with her hus-
band Osiris (Serapis), god-child Horus (also called
Harpocrates), Anubis and others, Isis presides the
Isiac’ cults that had spread around the Mediterra-
nean, reaching the furthest borders of the Roman
Empire.
Aegyptiaca is a recent term for all the original
objects – both the original Egyptian ones and those
created when the Egyptian culture had spread
around the Mediterranean, including their imita-
tions from later periods.36 The Aegyptiaca are mostly
found in female and subadults’ graves, due to their
protective purpose.
33
A. J. Festugière, 1949, 256-260.
34
Since Late Antiquity, white magic had been called theurgy and black
magic necromancy. G. Luck, 2006, 51-59.
35
Porphyry, Vita Plotini, 10.
36
F. De Salvia, 2006, 28.
Slika 2. Aegyptiaca iz groba 877 nekropole na Relji u Zadru (Iader), druga polovica 1. st. poslije Kr. (kat. br. 1-3).
Figure 2. Aegyptiaca from Grave 877 in Relja necropolis in Zadar, second half of 1st century AD (Cat. No. 1-3).
preko granica Egipta. Među istočnjačkim kultovi-
ma koji su se infiltrirali u rimski panteon kult Izide,
“kraljice mnogobrojnih imena”, zauzima središn-
ju ulogu. Uz svojega supruga Ozirisa ili Serapisa,
boga djeteta Horusa (zvanoga i Harpokrat), Anubi-
sa i drugih, Izida predsjedava “izijačkim” kultovi-
ma koji su se proširili Sredozemljem do krajnjih
granica rimskog Carstva.
Aegyptiaca je recentni naziv za sve originalno
staroegipatske predmete i predmete nastale širen-
jem egipatske kulture i religije diljem Sredozemlja
te kasnijim imitacijama.36 Aegyptiaca se ponajviše
nalaze u ženskim i dječjim grobovima zbog njiho-
va zaštitnoga karaktera.
U grobu 877 s nekropole na Relji zajedno s dru-
gim grobnim prilozima, otkrivena su tri amuleta
koja su sigurno pripadala istoj ogrlici (Sl. 2).37 Prvi
amulet – privjesak od tirkiznozelenkaste staklene
36
F. De Salvia, 2006, 28.
37
K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007, 69-92.
Among other finds, grave 877 at Relja Ne-
cropolis contained three amulets that had certainly
belonged to the same necklace (Fig. 2).37 The first
amulet pendant made of turquoise-greenish glass
paste38 depicts Bes the Warrior in his typical, gro-
tesque shape. (Cat. No. 1).39 Bes is a demon protect-
ing one’s home from undesired magic, thefts and
diseases. He is also a protector of child-birth. He
is represented as a bearded dwarf defecating and
sticking his tongue out. As his repulsive appear-
ance was supposed to chase away the negative in-
fluences, it was often used as an amulet.
Bes particularly stands out among the sublime
figures of the deities adorning the walls of Egyptian
37
K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007, 69-92.
38
Glass paste is a thick, opaque mass, usually dark-yellow or dark
bluish-green color. It is applied on clay or crushed in a mold. Between
the early 3rd century to mid-2nd century BC, pharaoh’s workshops in
Egypt were making jewelry (perforated beads, plate-shaped pendants
and amulets intended for barter. The production of the first glass
vessels, cosmetic vials, tiles for furniture lining and various small
figurine vessels for cult purposes: H. Tait, 1991, 26-39.
39
J. Krall, 1889, 79-95; S. Donadoni, 66; T. Baldacci, 1987, 232-247; M.
Tosi, 1988, 167-170; D. Ferrari, 1996, 29-30; Z. Hawass, 2000, 112-123.
17
paste38 prikazuje Besa – ratnika u njegovu tipičnom
grotesknom obličju (kat. br. 1).39 Bes je demon koji
štiti kuću od nepoželjnih magijskih utjecaja, pljačke,
bolesti, zaštitnik je rađanja. Prikazivan kao bradati
patuljak koji vrši nuždu i plazi jezik, njegov odbojni
izgled trebao je tjerati negativne utjecaje, stoga se
često upotrebljavao kao amulet.
Među uzvišenim likovima božanstava koja
krase zidove egipatskih grobnica i hramova Bes se
posebno izdvaja. Za razliku od drugih božanstava
koja se uvijek prikazuju u profilu, Bes se uglavnom
sučeljava promatraču. Njegovoj ikonografiji nedo-
staje dostojanstvenost, spokojnost i uravnoteženost
karakteristične za druga egipatska božanstva. Ona
nose veličanstvene krune, žezla i ankh, dok Bes
nosi uzglavlje od dugih nojevih pera, ima bujnu
raščupanu kosu, a ponekad je imao i kratke rogove
koji su mu rasli iz čela. Njihova su lica smirena i
idealizirana, a Besovo široko lice prikazivano je s
prćastim nosom, mačjim ušima, čupavom bradom,
a guste obrve napola su zastirale njegove goleme
oči. Imao je veliki isplažen jezik i klempave uši. Čes-
to su njegovu čupavu bradu i obrve opisivali kao
lavlje, a obično su ga prikazivali s leopardovom ili
lavljom kožom oko ramena. Božanstva službenoga
egipatskog panteona pasivno stoje, a njihova vit-
ka tijela reflektiraju egipatski ideal fizičke ljepote.
Bes pleše, svira flautu, harfu ili liru te udara u
mali bubanj da bi zabavio bogove. Prikazivan je
i na ručkama sistruma. Kao oponašanje toga ples
i glazba bili su važan sastavni dio njegova kulta.
Bes se prikazuje kao debeli patuljak, dugih ruku,
krivonog (kratkih krivih nogu), dlakav s pokva-
renim bljeskom u očima, često i s repom. Spada u
rang nižih božanstava, on je polubog, genij ili do-
broćudni demon. Bes je ljudima svih društvenih
slojeva u kuće donosio sreću. Štitio je obitelj, na-
dzirao je vjenčanja te odijevanje i ukrašavanje
38
Staklena pasta je gusta, neprozirna masa, ponajviše tamnožute ili
modrozelene boje. Ona se nanosi na jezgru od gline ili se tiješti u kalup.
Od početka 3. do sredine 2. tisućljeća pr. Krista faraonske radionice u
Egiptu proizvode nakit (probušena zrna, pločasti privjesci i amuleti)
koji služi i kao sredstvo ra razmjenu. Sredinom 2. tisućljeća pr. Krista
počinje proizvodnja prvih staklenih posuda, posudica za kozmetiku,
pločica za oblaganje namještaja te slobodne figuralne plastike malih
dimenzija za kultne potrebe: H. Tait, 1991, 26-39.
39
J. Krall, 1889, 79-95; S. Donadoni, 66; T. Baldacci, 1987, 232-247; M.
Tosi, 1988, 167-170; D. Ferrari, 1996, 29-30; Z. Hawass, 2000, 112-123.
18
tombs and temples. Unlike other gods and goddess-
es who are always shown in profile, Bes usually
looks back at the observer. His iconography lacks
the dignity, serenity and balance typical of other
Egyptian deities. While they wear their magnificent
crowns, scepters and ankhs, Bes wears a uzglavlje
(na šta se misli – na ukras za glavu ili nešto drugo?)
of long ostrich feathers, has a long flowing ruffled
hair and, sometimes, short horns sticking out from
his forehead. While their faces are calm and ideal-
ized, Bes’s wide face is shown with a turned-up nose,
cat’s ears, shaggy beard and thick eyebrows almost
covering his huge eyes. He sticks out his long tongue
and lop ears. His shaggy beard and eyebrows were
often described as those of a lion. He usually had a
leopard’s or lion’s skin thrown across his shoulder.
The deities of the official Egyptian pantheon stand
passively and their slender bodies reflect the Egyp-
tian ideal of physical beauty. Bes, on the other hand,
is dancing, playing flute, harp, lyre or a small drum
in order to entertain gods. Sometimes he is depict-
ed on handles of a sistrum. Imitating this, dance and
music were important parts of his cult. Bes is repre-
sented as a fat dwarf with long arms and short ban-
dy legs, hairy, with an evil gleam in his eyes, often
with a tail. He belongs to low-ranking deities – he is
a demi-god, a genie or a well-intended demon. Bes
would bring luck to the homes of people from all
classes. He protected families, supervised weddings
and clothing and jewelry of women. He was wom-
en’s great friend, he helped them at giving birth and
he protected infants. He is often depicted as danc-
ing around a child-bearing woman, playing a small
drum or tambourine, waving knives around her. All
the noise and threats, his ugliness and the laughter
he provoked – they were all intended to scare away
evil spirits. Bes also protected his worshippers from
desert vermin, particularly snakes and other abom-
inations. He is often depicted as strangling and de-
vouring snakes. As snake exterminator, Bes was con-
sidered powerful magician.
The second amulet pendant from grave 877
in Zadar shows a herma (Cat. No. 2).40 Herma is
40
‘Ερμηζ, herma, hermes. Herma is first mentioned around 520 BC: R.
Lullies, 1931, 5-84; L. Curtius, 1931, 48-82; P. Mingazzini, 1960, 420-421.
žena. Bio je najveći prijatelj žena, pomagao im je pri
rađanju djece, a štitio je i novorođenčad. Često se
prikazivao kako pleše oko majke rodilje udarajući u
mali bubanj ili tamburin i oko nje maše noževima.
Ta buke i te prijetnje, njegova ružnoća i smijeh što
ga je izazivao imali su za svrhu plašenje zlih duho-
va. Bes je svoje štovatelje štitio i od štetnih pustin-
jskih životinja, osobito od zmija i od drugih užasa.
Često je prikazivan kako davi i proždire zmije. Kao
tamanitelja zmija Besa su smatrali za moćnim čar-
obnjakom.
Drugi amulet privjesak iz groba 877 u Zadru
prikazuje hermu (kat. br. 2).40 Herma predstavl-
ja pravokutni pilastar iznad kojeg se diže u punoj
skulpturi izrađena bradata muška glava.41 Sa strana
pilastra naziru se dvije manje istake kao nepotpuno
izražene ruke. Na pilastru su uklesani muški geni-
talni organi. Kao što samo ime kaže, herma pred-
stavlja izvorno boga Hermesa, iako to kasnije nije
sasvim izričito. Elementi koje nalazimo na herma-
ma sinteza su izvornih aspekata Hermesa, božan-
stva plodnosti, zaštitnika vlasništva i putnika.42 U
rimsko doba bradata glava postaje portret pokojni-
ka ili čuvene osobe, a u vezi s italskim stremljenji-
ma. Herme su uvelike raširene u rimsko doba kako
zbog svojih dekorativnih karakteristika, tako i zbog
osobite težnje ka svemu što se čini arhajskim.
Treći amulet privjesak prikazuje Hermerakle-
sa (kat. br. 3). Hermerakles se spominje još kod
Pauzanije. Navodi kako se u vježbalištu u Sikionu
u Argolidi nalazi »Heraklo koji je donjim dijelom
nalik na četverouglaste Herme«.43 Dalje navodi u
40
‘Ερμηζ, herma, hermes. Prvi spomen herme nalazimo oko 520. g. pr.
Krista: R. Lullies, 1931, 5-84; L. Curtius, 1931, 48-82; P. Mingazzini,
1960, 420-421.
41
U likovnoj umjetnosti arhajskoga doba Hermes je prikazivan kao
stariji bradati muškarac. U 4. st. pr. Krista nastaje nova ikonografija
koja prikazuje Hermesa kao mladića.
42
Muški spolni organ u erekciji označava njegovu funkciju božanstva
plodnosti, a sam oblik spomenika, oblik sličan međašu, označava ga
kao zaštitnika putnika. Zato se herme često i nalaze uz puteve i na
raskrižjima. Hiparh koji je vladao Atenom između 528. i 514. g. pr.
Krista postavio je herme duž puteva koji su vodili u Atenu, urezavši
na njima i moralne poruke. Često su herme postavljane u palestrama,
bibliotekama i nad grobovima. Znači da se Hermes štuje i kao zaštit-
nik igara i kao voditelj duša u podzemni svijet – Hermes psychopom-
pos, iako su ovdje mogle imati i samo arhitektonsku ili dekorativnu
funkciju.
43
II, 10, 7: Pauzanija, 1989, 104.
a rectangular pilaster with fully sculpted bearded
male head above it..41 On lateral sides of the pilaster,
two small lugs can be discerned, resembling incom-
pletely executed arms. A male sexual organ carved
on pilaster. As its name suggests, a herma originally
represented god Hermes, although in later periods
it was not necessarily so. The elements found on
hermae constitute a synthesis of the original aspects
of Hermes, god of fertility and protector of property
and travelers.42 In Roman times, the bearded head
would become a portrait of a deceased person or
a famous figure, associated with Italic tendencies.
Hermae were widespread in Roman times, both
because of their decorative features and because
of the particular inclination towards anything that
seemed archaic.
The third amulet pendant depicts Hermera-
cles (Cat. No. 3). Hermeracles is first mentioned
by Pausanias. According to him, on the training
field in Sicyon in Argolis one can find «Hera-
cles whose lower body resembles the rectangu-
lar Hermae».43 He also writes in Elis: «There is
also a third enclosed gymnasium, which is called
Maltho because of its soft soil and which is avail-
able to young athletes at all times during the track
events. In one corner of maltho, a Heracles’ bust
(head and shoulders) can be seen... ».44 This name
can also be found in famous Cicero’s letters to
his friend Atticus, who supplied Cicero with the
sculptures that would decorate his villa in Tuscu-
lum. The letters of interest here are from 67 BC.45
Planning to decorate a palestra and gymnasium,
Cicero asks his friend to send him the figures of
41
In the visual art of the archaic period, Hermes is represented as an
elderly bearded man. In the 4th century BC, new iconography appears,
depicting Hermes as a young man.
42
The erected male sexual organ manifests his role of the god of
fertility; the shape of the entire monument, resembling a boundary
mark, designates him as the protector of travelers. This is why hermae
are often found along roads and at crossroads. Hipparchus, who ruled
Athens from 528 and 514 BC, installed hermae along the roads leading
to Athens and carved moral messages on them. Hermae were often
installed in palestras, libraries and on graves. This means that Hermes
was also worshipped as the protector of games and a guide leading
souls to the underworld – Hermes psychopompos, although here they
probably had merely an architectural or decorative function.
43
II, 10, 7: Pausanias, 1989, 104.
44
VI, 23, 5: Pausanias, 1989, 320.
45
Cicero, Ad Atticum, I, 10, 3.
19
Elidi: »Postoji i treći ograđeni gimnazij koji je na-
zivan Maltho zbog mekoće njegova tla i koji je za
čitavo vrijeme natjecanja na raspolaganju mladim
natjecateljima. U jednom kutu Malte je bista Her-
aklova izrađena do ramena...«.44 Ovo ime nalazimo
i u čuvenim Ciceronovim pismima prijatelju Ati-
ku koji mu pribavlja skulpture koje će ukrašavati
njegovu vilu u Tuskulu. Pisma koja su nama za-
nimljiva potječu iz 67. g. pr. Krista45 Za dekoraci-
ju palestre i gimnazija ovaj poziva prijatelja da mu
pošalje likove Hermeraklesa, odnosno mramornih
hermi sa glavom Herakla. Već ranije je Atik objavio
Ciceronu slanje hermi od penteličkoga mramora i s
brončanim glavama, što je uvelike obradovalo Cice-
rona.46 Treba svakako istaknuti da povezivanje lika
heroja, najvećega junaka grčkih mitova, Herakla,
s bogom Hermesom nema kultnih osnova.47 Riječ
Hermerakles potječe iz povezivanja imena Herakla
i riječi herma, kao pilastra.
Amulet Ozirisa otkriven je u arheološkim is-
traživanjima u gradu Zadru (kat. br. 4).48 Amulet
kipić djelo je lokalnih radionica iako je izvezdba
ikonografski vjerna elementarnom staroegipats-
kom tipu.
Iz fundusa Arheološkog muzeja Zadar pot-
ječe i amulet privjesak Ozirisova stupa ili pilastra
(djed, đed) (kat. br. 5).49 Simbol je to koji prikazuje
Ozirisov stup stabilnosti ili Ozirisovu kralježnicu.
Jedan je od najčeščih amuleta u svim razdobljima u
Egiptu, a čest je i diljem Sredozemlja. U nekim egi-
patskim hramovima su bili uspostavljeni posebni
obredi podizanja stupa đed koji je simbolizirao opću
obnovu i Ozirisovo uskrsnuće.
Među Aegyptiaca spadaju i ogrlice s perlama od
staklene paste različitih boja i drugim privjescima,
među kojima se posebno ističu perle s umetcima
44
VI, 23, 5: Pauzanija, 1989, 320.
45
Ciceron, Ad Atticum, I, 10, 3.
46
Ciceron, Ad Atticum, I, 8, 2; G. Beccati, 1961, 2.
47
Češće se kod rimskih autora javljaju, a rjeđe kod grčkih, razna imena
proizašla iz saveza imena Hermesa i drugih božanstava: Hermanubis
(sinkretističko božanstvo koje kombinira atribute Hermesa /Thotha/
i Anubisa, koji je od najranijih dinastijskih vremena smatran čuvarem
nekropola, vodič duša, onaj koji pri posljednjem sudu stavlja čovjekovo
srca na vagu božice Maat), Hermapollo, Hermarpokrat, Hermathena,
Hermeros, Hermithra, Hermoziris, itd.
48
K. A. Giunio, 2000, 177-197; K. A. Giunio 2003, 36-37.
49
D. Ferrari, 1996, 66.
20
Hermeracles, in other words, marble hermae with
Heracles’ head (Atticus had earlier sent to Cicero
some hermae made of Pentelic marble and with
bronze heads and Cicero had been thrilled with
them).46 We should point out here that linking
Heracles, the greatest hero of Greek mythology,
and god Hermes was not associated with any
cult.47 The word Hermeracles was coined by com-
bining the name Heracles and the word herma,
like pilaster.
An Osiris amulet was discovered during ar-
chaeological excavations in Zadar (Cat. No. 4).48
The figurine-amulet was made in a local work-
shop, although its execution iconographically
corresponds to the basic ancient Egyptian type.
An amulet – pendant shaped as Osiris’s col-
umn or djed-pilaster also comes from the hold-
ings of the Archaeological Museum Zadar (Cat.
No. 5).49 It is a symbol of the Osiris’s column of
stability, or Osiris’s spine. It is one of the com-
monest amulets in all Egyptian periods and later
throughout the Mediterranean. In some Egyptian
temples, special rituals for erecting djed pillars
were performed. The pillar symbolized the gen-
eral renewal and Osiris’s resurrection.
The Aegyptiaca also include the necklaces
with glass-paste beads of various colors and with
other pendants of which we should mention here
the beads with inlays forming “eyes” (Cat. No. 6,
7).50 The “evil eye” and the “good eye” protecting
from the “evil eye” (malocchio in Italian). These
necklaces, worn in Egypt like amulets, date as far
back as prehistory. They spread across the Medi-
terranean and are used even today – for example,
in southern Italy and Turkey (Fig. 3).
46
Cicero, Ad Atticum, I, 8, 2; G. Beccati, 1961, 2.
47
Other names combining Hermes’s name and those of other deities
can also be found – often in Roman works and seldom in Greek works:
Hermanubis (a synchretic deity combining the attributes of Hermes
/Thoth/ and Anubis, considered from the earliest dynastic times a
guardian of necropolises, guide for souls, and the one who puts a man’s
heart on the scale of goddess Maat on the judgement day), Hermapollo,
Hermarpocrates, Hermathena, Hermeros, Hermithra, Hermoziris etc.
48
K. A. Giunio, 2000, 177-197; K. A. Giunio 2003, 36-37.
49
D. Ferrari, 1996, 66.
50
F. De Salvia, 2006, 28-29, 39-41, 51.
 Slika 3. Drevni plavo-bijeli simbol
Nazar boncuğu, stilizirano oko za koje
se vjeruje da odvraća urokoljivo oko,
suvremeno, porijeklom iz Turske.
Figure 3. Ancient blue and white
symbol Nazar boncuğu, stylized eye
believed to protect from evil eye,
present-day Turkey.
koji oblikuju “oči” (kat. br. 6, 7).50 “Urokoljivo oko”,
odnosno tzv. “dobro oko” koje štiti od “zlog” ili “uro-
koljivog” oka (tal. malocchio). Ove su ogrlice u starome
Egiptu imale značenje amuleta, a javljaju se još od
prapovijesti. Upotreba se raširila cijelim Sredozeml-
jem, pa sve do današnjih dana, prisutne primjerice u
južnoj Italiji i Turskoj (Sl. 3).
ô ô ô
Za Grke je magija (mageia ili goeteia) pojam koji
obuhvaća čini i zle molitve (epoidai), tablice proklet-
stva (katadesmoi), droge i smrtonosne otrove (phar-
maka), amulete (periapta) i moćne ljubavne napitke
(philtra). Oni koji su prakticirali magiju, magi (perz.
Maguš, lat. Magus, grč. μάγος; Magos) ili čarobnjaci,
bili su za Grke prvenstveno čarobnjaci iz Perzije,
50
F. De Salvia, 2006, 28-29, 39-41, 51.
ô ô ô
For the Greeks, magic (mageia ili goeteia)
included spells and evil prayers (epoidai), curse
tablets (katadesmoi), drugs and lethal poisons
(pharmaka), amulets (periapta) and powerful love
potions (philtra). For them, those who practiced
magic, the magi (Pers. Magush, Lat. Magus, Gr.
μάγος; Magos), or magicians, were primarily the
magicians from Persia, perceived as wise holders
of secrets and experts for mathematics, chemis-
try and the like. They associated them with death
and soothsaying. The so-called evil magicians
were much feared and they often lived on the
margin of society. They were often poor and they
lived off alms.
Magic also appears in Greek mythology and
literature. The myths are full of stories about
magic potions and curses. Magic is associat-
ed with Hermes, Hecate (goddess of moon and
witchcraft), Orpheus, Circe, Heracles.
21
koji su bili viđeni kao mudri nositelji tajni i znalci
u područjima kao što su matematika i kemija. Pov-
ezivani su sa smrću, proricanjem, a tzv. zli čarobnja-
ci izazivali su strah u ljudima i njihov život je često
bio na marginama društva. Često su bili siromašni i
živjeli od milostinje.
Magija se javlja i u grčkoj mitologiji i književ-
nosti. Mitovi obiluju pričama o čarobnim napitcima
i prokletstvima. Magija je povezana s Hermesom,
Hekatom (božicom mjeseca i vračanja), Orfejem,
Kirkom, Heraklom.
U X. knjizi (pjevanju) Homerove Odisejeve nai-
lazimo na vračaru Kirku. Nakon duge plovdibe
vjetrovi su Odisejev brod zanijeli prema obalama
otoka Eeje, na kojemu je živjela čarobnica Kirka, kći
boga sunca Helija.51
Zatim na Eejski otok doplovismo. Boginja tu je
živjela strašna Kirka ljepokosa sa glasom ljudskim ...
Na otoku ga je čarobnica zadržala dobrih go-
dinu dana, zamahom svoga čarobnog pruta pret-
vorila je Odisejeve ljude u svinje. Kirka je pomogla
Odiseju pozvati duhove iz Hada (XI. knjiga).52
Primjer je i priča o Heraklu, koji je umro
strašnom smrću nakon što je njegova žena Dejanira
uzela čarobnu krv kentaura Nesa i natopila njome
herojev plašt. Noseći plašt, Heraklo je strašno
opečen te je umro u ranama.53
Magija je prisutna i u Euripidovoj Medeji.54
Medeja je kći kolhidskoga kralja Ejeta i njegove žene
Idije, bila je moćna čarobnica. Dar vračanja dobila je
od božice Hekate.
Hekata (grč. Ἑκάτη, lat. Hecate) misteriozna
je božica podzemnoga svijeta s tri glave i tri tijela,
vladarica čudovišnih bića i čarobnica (Sl. 4).55 Nazi-
va se i božicom vještičarstva.
Hekata utjelovljuje trostruku osobu. Na nebu je
božica Mjeseca, na zemlji božica porođaja i mladeži,
a u podzemnom svijetu vladarica podzemnih sila.
Zaštitnica je magije i tajnih učenja. Prate je sablasti,
51
Homer, 1987, 157-170.
52
Homer, 1987, 171-190.
53
V. Zamarovský, 2004, 142-143.
54
Euripid, 1990, 393-436.
55
V. Zamarovský, 2004, 129-130.
22
In the Book (Canto) 10 of Homer’s Odyssey,
we meet sorceress Circe. After a long voyage, winds
blew Ulysses’s ship to the shores of the island of Ae-
aea, the abode of Circe the Sorceress, the daughter
of Helios, the sun god.51
Then we came to the isle of Aeaea, where dwelt
Fair-tressed Circe, a dread goddess of human
speech ...
The sorceress held him there a good year. By
waving her magic wand, she turned Ulysses’s men
into pugs. Circe helped Ulysses summon the spirits
from Hades (Book 11).52
Another good example is the story about Hera-
cles, who died a terrible death after his wife Deian-
ira took the magic blood of centaur Nessus and
soaked her husband’s cloak in it. By wearing the
cloak, Heracles got severely burnt and he died.53
Magic is also found in Euripides’ Medea.54 Me-
dea is a daughter of King Aeëtes of Colchis and his
wife Idia. She was a powerful magician. She got her
gift from the goddess Hecate.
Hecate (Gr. Ἑκάτη, Lat. Hecate), is a mysterious
goddess of the underworld, with three heads and
three bodies, a magician and the ruler of monstrous
creatures (Fig. 4).55 She is also called the goddess of
witchcraft.
Hecate embodies three persons: when in the
sky, she is the goddess of moon; on earth, she is
the goddess of child-birth and youth; in the un-
derworld, she rules the underworld forces. She is
a protector of magic and secret lore. She is escorted
by ghosts, apparitions and rabid dogs. Although
one of the oldest Greek deities, it seems that she
originated from Asia Minor.
Three best known Greek magicians between
Homer’s period and Hellenism were Orpheus, Py-
thagoras and Empedocles.56 Orpheus, a son of Apol-
lo and muse Calliope, is the greatest musician and
51
Homer, 1987, 157-170.
52
Homer, 1987, 171-190.
53
V. Zamarovský, 2004, 142-143.
54
Euripides, 1990, 393-436.
55
V. Zamarovský, 2004, 129-130.
56
G. Luck, 2006, 41-42.
noćna priviđenja i bijesni psi. Iako se nalazi na popisu
najstarijih grčkih bogova, čini se da je bila maloazijsk-
oga podrijetla.
Tri najpoznatija grčka čarobnjaka razdoblja
između Homera i helenizma bili su Orfej, Pitago-
ra i Empedoklo.56 Orfej, sin boga Apolona i muze
Kaliope, najveći je pjevač i glazbenik grčkih mitova.
Unatoč tome što se radi o mitskome liku, religijski je
pokret koji nastaje iz njegova lika – orfizam - stvar-
nost. Bio je pjesnik, vrač, prorok.57 Kad bi zazvonila
njegova lira, a on zapjevao, divlja bi zvjerad dola-
zila k njemu iz šumskih guštara, ptice bi slijetale
oko njega, drveće i stijenje pomicalo se kako bi mu
bilo što bliže. U prirodi bi zavladali savršen sklad i
mir. Poput vračeva u drugim kulturama, mogao se
spustiti u podzemni svijet i vratiti se.
Pitagora (oko 580. - 500. g. prije Kr.) je slavni
matematičar i filozof, utemeljitelj tzv. pitagorejske
filozofske škole. Kaže se da je imao dar proroštva,
mogao je biti na različitim mjestima u isto vrijeme,
imao je vlast nad životinja, te je propovijedao strogo
vegetarijanstvo.
Empedoklo (483. - 423. g. prije Kr.), liječnik
iz Agrigenta na Siciliji, tvorac je teorije elemenata:
vode, vatre, zraka i zemlje. Tvrdio je da ima moć
ozdraviti bolesne, pomladiti stare, da može utjecati
Slika 4. Mramorni reljef trostruke Hekate. Tri ženske figure
na vrijeme i prizivate mrtve. u edikuli s visokim polosima na glavima (grčki πόλος, visoka
Helenističko razdoblje karakterizira posebno cilindrične krune), odjevene u hiton i peplos, u rukama drže
povećani interes za magiju. Iz ovoga su razdoblja baklje, prva polovica 2. st. poslije Kr. Národní Muzeum, Praha
(Česká republika), inv. br. NM-H10 4742.
djela Argonautica Apolonija sa Roda, gdje je glavni
Figure 4. Marble relief of triple Hecate. Three female figures
lik Medeja, te Pharmakeutria Teokrita (vještica, čar- in edicule, with poloses (Greek πόλος, high cylindrical crown)
obnica). on their heads, dressed in chiton and peplos, holding torches,
Treba istaknuti utjecaj židovske magije na first half of 2nd century AD Národní Muzeum, Prague (Czech
Republic), Inv. No. NM-H10 4742.
magiju u razdoblju helenizma.58 Aleksandrija je
imala brojno židovsko stanovništvo koje je jako
singer of Greek myths. Although he was a mythical
pridonijelo razvoju helenističke kulture općenito. S
character, he gave rise to a religious movement called
druge strane, prema kraju helenističkoga razdoblja,
Orphism. He was a poet, a sorcerer and a prophet.57
židovska magija bila je snažno pod utjecajem egi-
Upon hearing the sound of his lyre and his singing,
patskih i grčkih ideja. Stari zavjet pruža određene
wild beasts would come to him from bushes, birds
informacije o magijskim praksama i uvjerenjima, a
would land around him, and trees and rocks would
sama činjenica da su bili zabranjeni ukazuje na nji-
move closer. There would be perfect harmony and
hovo postojanje. I Židovi su, poput Grka i Rimljana,
piece in nature. Like sorcerers in other cultures, he
could descend to the underworld and come back.
56
G. Luck, 2006, 41-42.
57
E. R. Dodds, 2004, 140-147.
58 57
G. Luck, 2006, 57-59. E. R. Dodds, 2004, 140-147.

23
vjerovali u “urokljivo oko”, u snagu određenih ri-
ječi, u ptičja znamenja, u snagu i zaštitu koju pruža-
ju određeni amuleti. Poznavali su razliku između
bijele i crne magije. Prakticirana je nekromancija, pa
i egzorcizam.59 Budući da je prakticirao egzorcizam
i zbog nekih popularnih inačica evanđelja, neki su
talmudski učitelji smatrali Isusa čarobnjakom, a vje-
rojatno su isto mišljenje imali i neki Grci i Rimljani,
koji nisu na njega gledali kao na vjerskoga vođu.
Solomonova velika mudrost uključivala je i
magiju, a magijski tekst Solomonovo testament, vje-
rojatno sastavljen u 3. st. poslije Kr., kružio je pod
njegovim imenom.60 U 1. st. poslije Kr. nastaje i Ka-
bala, židovsko mistično ezoterično učenje o Bogu
i svijetu.61 U kasnoj antici Židovi su smatrani iz-
vanrednim čarobnjacima, a razna imena njihovih
božanstava – Jao za Jahvu, Sabaoth, Adonai - često se
pojavljuju u magijskim tekstovima.
Magija u grčkome svijetu nije bila vezana
samo za živote pojedinaca niti za siromašne i ne-
pismene.62 Poznati su nam službeni natpisi koje su
podizali gradovi-države kako bi se zaštitili od bilo
kakvih mogućih katastrofa. Bili su poznati i sluča-
jevi kada su gradovi smrtnom kaznom kažnjavali
pojedince i njihove obitelji optužene za tzv. štetnu
magiju (pharmaka deleteria). Za iskorjenjivanje magi-
je borili su se Platon i epikurejski i stoički filozofi.
Platon je tražio stroge zakone za one koji proda-
ju čari (epoidai) i tablice prokletstva (katadesmoi).63
Međutim, mnogi su pojedinci vjerovali u moći
magije, a pogotovo zemljoradnici, čiji je život ovisio
o vremenskim prilikama i neprilikama. Oni su bili
posebno skloni korištenju raznih amuleta koje su
nosili oko ruke ili vrata.
Grčki se amuleti mogu podijeliti u dvije sk-
upine: talismane koji su donosili sreću i amulete koji
su štitili. Izrađivali su se od drva, kosti, kamena ili
rjeđe poludragoga kamena. Mogli su biti ispisivani
na malim komadićima papirusa ili metalnih ploči-
59
J. N. Bremmer, 2003, 56-62.
60
J. Spier, 2014, 43-66.
61
Ezoterija je ono što su stari filozofi, učenjaci ili majstori kao tajnu
prenosili užem krugu svojih suradnika i učenika, tajni nauk. Ezoterično
je ono što je namijenjeno komu i što razumije samo mali broj ljudi.
62
J. N. Bremmer, 2010, 13-35.
63
Platon, Leges, 933A.
24
Pythagoras (c. 580 – c. 500 BC) is a famous
mathematician and philosopher, the founder of the
Pythagorean school of philosophy. It is said he was
a prophet, had the ability of bilocation and could
summon beasts. He also preached strict vegetarian-
ism.
Empedocles (483 – 423 BC), a physician from
Agrigento, Sicily. He authored the idea that all
matter is made up of water, fire, air and earth. He
claimed he could heal the sick, rejuvenate the old,
influence the weather and summon the dead.
The Hellenistic period is characterized by in-
creased interest in magic. It is the period that gave
birth to such works as Argonautica by Apollonius
Rhodius (with Medea as protagonist) and Phar-
makeutria by Theocritus (a witch, magician).
We should mention here the influence of Jew-
ish magic on magic in Hellenism.58 The numerous
Jewish population in the city of Alexandria contrib-
uted to he development of the Hellenistic culture
in general. On the other hand, towards the end of
the Hellenistic period, Jewish magic came under a
strong influence of Egyptian and Greek ideas. The
Old Testament offers some information about the
magic practices and beliefs and the very fact that
they were banned implies their existence. Like the
Greek and Romans, the Jews also belied in “evil
eye”, the power of certain words, birds as omens
and signs, the strength of certain amulets and the
protection they provide. They knew the differ-
ence between white and black magic. Necromancy
was practiced, and even exorcism.59 Some Talmud
scholars considered Jesus a magician because he
practiced exorcism and because of some popular
versions of the Gospel. Some Greeks and Romans,
who did not see him as a religious leader, probably
thought the same.
Solomon’s great wisdom included magic It
was claimed that he had written The Testament of
Solomon, a text focusing on magic to a large ex-
tent. Most likely, it waswritten in the 3rd century
AD.60
58
G. Luck, 2006, 57-59.
59
J. N. Bremmer, 2003, 56-62.
60
J. Spier, 2014, 43-66.
ca koji su se nosili u malim vrećicama ili posebnim
malim spremnicima ili su se mogli sastojati od ma-
lih vrećica ispunjenih mješavinama raznoga bilja.
Mogli su biti i posebnih oblika, oblika falusa, oka,
stidnice, čvora, egipatskoga skarabeja, ruku u raz-
nim opscenim gestama i slično.64 Amuleti su se no-
sili kako bi izliječili od neke bolesti, kao kontracep-
tivno sredstvo, kako bi pomogli u nekom sportskom
natjecanju, kako bi privukli ljubavnike, obeshrabrili
razbojnike, štitili od uroka ili bilo kakvih čini i zle
magije. Kako bi neki amulet djelovao zazivali su se
bogovi, pogotovo Hekata, ili su se koristili neki iz-
razi ili strani jezici i riječi za koje se vjerovalo da
imaju magijsku moć. Amuleti se nisu koristili samo
za zaštitu ljudi, već i zidova, kuća, gradova, usjeva.
Prokletstva (agos, ara, euche) su bila sredstvo
održavanja javnoga reda prijetnjom magične ka-
zne za ponašanje koje je štetilo zajednici, posebice
za zločine kao što je ubojstvo. Koristila su se i kao
način nanošenja štete neprijateljima. Tablice prok-
letstva bile su metalne pločice (ponajviše olovne)
ispisane prokletstvom, potom bi bile savijene ili
složene, ponekad potom zakopane u zemlju, grob
ili bunar.65 Vrlo često su se božanstva ili duhovi pot-
icali na brže djelovanje riječima ἤδη ἤδη ἤδη, ταχύ,
ταχύ ταχύ (sad, sad, sad, brzo, brzo, brzo).
Na sličan način prokletstva su se ispisivala na
ulomcima posuđa, papirusa i ulomcima kamena
vapnenca. Izrađivale su se i figure od voska ili gline
koje su nalikovale osobi koja se željela prokleti. Fig-
ure su imale izvrnute ili vezane udove i ponekad
si bile izbodene čavlima ili pokapane u malim
olovnim sarkofazima.66
Zanimljivo je napomenuti da, iako su čarobn-
jaci u mitologiji i tradiciji često žene, zapisi na ta-
blicama prokletstva i čarolije obično ukazuju na
muške korisnike. Tablice proklestva uglavnom su
se koristile kao sredstva za rješavanje sporova onih
koji su ih naručivali. Tablice su pokrivale razne
poslove - pravne sporove, osvete, ljubavne prob-
leme i slično – a prvi spomen im nalazimo u 6. st.
64
Mnogi se oblici, ponekad ponešto izmijenjeni, i danas koriste diljem
Sredozemlja: “zlo oko” u Grčkoj i Turskoj, rog u Italiji i slično.
65
G. Luck, 2006, 48-49; A. Barta, 2009, 23-29.
66
C. A. Faraone, 1991, 165-220; C. A. Faraone, 2010, 65-76; C. Sánchez
Natalías, 2015, 194-202.
Kabbala, Jewish mystic and esoteric teaching
about God and the world, developed in the 1st cen-
tury AD.61 In the Late Antiquity, the Jews were con-
sidered excellent magicians and various names of
their God – Jao (Yahweh), Sabaoth, Adonai – are often
mentioned in magic texts.
In the Greek world, magic was not associated
only with individuals’ lives or with the poor and il-
literate.62 Official signgs were erected by city-states
as a protection against all sorts of disasters. There
were cases when cities would sentence individuals
and their families to death for performing “harmful
magic” (pharmaka deleteria). Plato and Epicureanist
and Stoicist philosopher advocated the eradication
of magic. Plato demanded strict laws for those sell-
ing spells (epoidai) and curse tablets (katadesmoi).63
However, numerous individuals continued to be-
lieve in the power of magic, particularly farmers,
whose lives depended on good weather. They
tended to use various amulets and they wore them
around their wrists and necks.
Greek amulets can be divided in two groups:
the talismans for bringing luck and those for pro-
tection. They were made of wood, bone, stone or
– not often – of precious stones. They could be writ-
ten on small pieces of papyrus or on metal platelets
and worn in pouches or special small containers.
They could also consist of small pouches stuffed
with blends of various herbs. They were of differ-
ent shapes: a phallus, eye, womb, knot, Egyptian
scarab, a hand showing various obscene gestures
etc.64 Amulets were worn in order to cure diseas-
es, as a contraception, in order to help in a sporting
event, to attract lovers and deter bandits, or to pro-
tect from spells and black magic. To make amulets
work, gods were invoked – Hecate in particular – or
some expressions or foreign languages believed to
have magic power were used. Amulets were used
61
Esoterics is what the old philosophers, scholars or masters shared
with their closest associates and disciples as secret learning. Esoteric
is something intended for – and understood by – a very small number
of people.
62
J. N. Bremmer, 2010, 13-35.
63
Plato, Leges, 933A.
64
Many types, somewhat changed, are still used across the
Mediterranean: „evil eye“ in Greece and Turkey, horn in Italy etc.
25
prije Kr. Poznati su slučajevi u grčkoj literaturi kada
su cijele obitelji i dinastije bile pod prokletstvima,
najpoznatija je Edipova obitelj.67
U Apolonovom hramu u Delfima djelovala
je poznata svećenica proročica Pitija.68 Pitija nije
bilo ime određene osobe, nego pojedinačna titula
svećenice. Bila je to po pravilu starija žena. Dok je
vračala, sjedila je na tronošcu iznad duboke raspuk-
line u stijeni iz koje su izbijale opojne pare. U ekstazi
se Pitija glasala nesuvislim kricima i jezikom, koje su
svećenici bilježili i oblikovali u odgovore. Međutim,
trans, ekstaza i nerazumljiv jezik svećenice oprečni
su kultu i mitu boga Apolona. Sasvim je moguće
da su svećenici Apolona zadržali staro proročište
vezano uz kult Velike Majke i stavili ga pod svoj
nadzor. Stoljećima se ovo svetište pretvorilo u jedno
od najmoćnijih vjerskih, političkih i gospodarskih
središta drevnoga svijeta. Odgovori su nerijetko
imali znatnu težinu i dalekosežno značenje jer su ih
svećenici oblikovali na temelju dobroga poznavanja
općih prilika.
U antičkoj Grčkoj priređivane su misterije i
bakanalije na kojima su se odvijali magijski i mis-
tični obredi.
Eleuzinske misterije (grčki Ἐλευσίνια Μυστήρια)
bile su inicijacijske svečanosti koje su se svake go-
dine održavale među poklonicima kulta grčkih bo-
ginja Demetre i Perzefone u Eleuzini.69 Predstavl-
jaju najpoznatiji i najvažniji od svih misterijskih
kultova u antici. Vjeruje se da su se Eleuzinske, kao
i druge misterije, u Grčkoj pojavile već u mikens-
kom razdoblju (1800. - 1200. g. prije Kr.). Obredi,
svečanosti kao i sama vjerovanja kulta održavani su
tajnima, a za inicijaciju se vjerovalo kako poklon-
ika spaja s bogovima, donosi mu božanske moći i
nagrade u zagrobnome životu. Mnogi su uvjerenje
da su Eleuzinske misterije uključivale i konzumaci-
ju nekih halucogenih tvari, kykeón: ieiunavi atque
ebibi cyconem (“postio sam, popio sam kykeon”).70
Riječ κυκών znači samo miješano i, ako je potrebno,
67
Sofoklove tragedije Kralj Edip, Edip na Kolonu.
68
V. Zamarovský, 2004, 280-281; G. Luck, 2006, 37-38.
69
G. Sfameni Gasparro, 2006, 40-57; K. Kerényi, 2013, 51-180; J. N.
Bremmer, 2014, 1-20.
70
Arnobije, Adversus nationes, V, 26. K. Kerényi, 2013, 181-185.
26
not just for the protection of people, but also for the
protection of walls, houses, cities, crops.
Curses (agos, ara, euche) were used to maintain
public order under the threat of magical punish-
ment if a behavior harmful to the community were
manifested, particularly crimes like murder. Curs-
es were also used to harm enemies. Curse tablets
were metal plates (usually lead plates) with curs-
es written on them. They would be bent or folded
and sometimes buried in soil, grave, or thrown into
a well.65 Deities and ghosts were often incited to a
rapid reaction with the words ἤδη ἤδη ἤδη, ταχύ, ταχύ
ταχύ (now, now, now, fast, fast, fast).
Similarly, curses were written on fragments of
dishes, papyrus or limestone. Figurines resembling
persons to be cursed were made of wax or clay.
Theur limbs were twisted or tied or they would be
pierced with nails and buried in small lead sarcoph-
agi.66
Interestingly, while in the mythology and tra-
dition magicians are often women, charms and the
notes on cure tablets usually indicate male users.
Curse tablets were mostly used in order to solve the
disputes the clients had. They are first mentioned
in the 6th century BC. They were applied to various
business activities, legal matters, revenge, love and
the like. There are cases in Greek literature when
entire families and dynasties were under curse, the
best known being Oedipus’ family.67
In Apollo’s temple in Delphi, the well-known
priestess Pythia served as the oracle.68 Pythia was
not the name of a particular person, but the indi-
vidual title of a priestess. Usually it was an elderly
woman who sat on a tripod above a chasm in the
rock, from which vapors were rising. In the ecsta-
sy induced by the vapors, she would practice sor-
cery. She would let out screams and talk gibberish
that priests would record and shape into answers.
However, the priestess’s trance, ecstasy and gibber-
ish are contrary to the cult and myth of Apollo. It is
65
G. Luck, 2006, 48-49; A. Barta, 2009, 23-29.
66
C. A. Faraone, 1991, 165-220; C. A. Faraone, 2010, 65-76; C. Sánchez
Natalías, 2015, 194-202.
67
Sophocles’ tragedies Oedipus the King, Oedipus at Colonus.
68
V. Zamarovský, 2004, 280-281; G. Luck, 2006, 37-38.
promućkano piće. Mješavina koju je sama Demetra
tražila da se pripremi,71 kako bi je inicijanti pili pre-
ma njezinu primjeru prije nego što dobiju vrhovni
dar misterija. Pred inicijaciju bio je određen i strogi
post koji se protezao kroz razdoblje od devet dana.
Božica je zahtijevala piće od ječmene prekrupe
i vode, pomiješano s nježnim γλήχων ili βλήχων,
Mentha pulegium, nekom varijantom metvice, koja je
imala umirujući učinak. Oleum pulegii ulje je divl-
jeg ružmarina. U većim količinama izaziva delirij,
gubitak svijesti i grčeve. Kykeon moguće izazivao
halucinacije u osoba čija je osjetljivost bila pojačana
postom. Čahure maka, iz kojih se dobivao opijum,
često su prikazivane na eleuzinskim spomenicima.
Uglavnom još uvijek postoji dosta nagađanja oko
“halucinogenih” tvari koje su se navodno konzumi-
rale.
Postoji uvijek neki element ludila u nekim re-
ligijama kao i u magiji. To je tzv. “božansko ludi-
lo”.72 Teško je izbjeći zaključak da su trans, ekstaza,
entuzijazam, biti opsjednut, kako god želimo naz-
vati promijenjeno stanje svijeti, dio svijeta čarobnja-
ka i magije (lekanomanteia).
Dionizijske misterije je naziv za obred kojim se
u antičkoj Grčkoj, a kasnije i Rimu slavio bog Di-
oniz. Vjernici su korištenjem halucinogenih droga,
plesa i muzike ulazili u stanje transa te se, oslobođe-
ni društvenih inhibicija, vraćali u “primordijalno”
stanje (Sl. 5).73 Osnova misterijskoga kulta boga Di-
oniza spas je duše u zagrobnome životu. S obzirom
na to da su dionizijske misterije bile misterijski kult,
mnogi aspekti kulta su do danas nepoznati. Prvi
zapisi o kultu sežu u 14. st. prije Kr. u staroj Grčkoj.
Dionizove pomahnitale i orgijastičke svetkovine
nisu nikada potpuno prihvaćene ni u staroj Grčkoj
te su u nekim gradovima državama bile zabranjene.
Rimljani kult preuzimaju u 5. st. prije Kr. i pois-
tovjećuju ga s kultom Libera. Kult Libera izvorno
71
Homerova himna Demetri, 208-209. Tzv. Homerske himne zbirka je
od 33 starogrčke himne vjerojatne napisane u 7. i 6. st. prije Kr., slave
različite bogove, a pisac je nepoznat. Himne se tradicionalno pripisuju
Homeru, pošto su poput Ilijade i Odiseje napisane u daktilskome
heksametru. Himna Demetri sadržavala je 495 stihova: www.sacred-
texts.com/cla/demeter.htm, prijevod na engleski 1914. g. H. G.
Evelyn-White.
72
J. Boucharlat, 1991, 10-46; G. Luck 2006, 7-8.
73
C. Isler-Kerényi, 2006, 68-75; J. N. Bremmer, 2014, 100-109.
possible that Apollo’s priests occupied an old oracle
associated with the cult of Great Mother and put it
under their control. Over the centuries, the oracle
turned into one of the most powerful religious, po-
litical and economic centers of the ancient world.
The answers often carried much weight and had
far-reaching effects, because the priests formulated
them on the basis of their extensive knowledge of
the general situation.
The mysteries and Bacchanalia organized in
ancient Greece also included magic and mystical
rituals.
Eleusinian Mysteries (Greek Ἐλευσίνια
Μυστήρια) were initiations held every year by the fol-
lowers of the cults of Greek goddesses Demeter and
Persephone based at Eleusis.69 They were the most
famous and important secret religious rituals of the
Antiquity. It is believed that Eleusinian and other
mysteries appeared in Greece back in the Mycenean
period (1800 – 1200 BC). The rituals, festivities and
the beliefs associated with the cult were kept secret.
It was believed that the initiation brings a follow-
er closer to gods, gives him or her divine powers
and rewards them in afterlife. Many believe that
Eleusinian mysteries also included consumption
of some hallucinogenic substances, kykeón: ieiunavi
atque ebibi cyconem (“I fasted, I drank kykeon”).70 The
word κυκών only means a mixed drink, or shaken,
if needed – the mixture Demeter herself required to
be prepared,71 so that initiates could drink it before
they are given the supreme gift of the mystery. Be-
fore the initiation, one had to fast for nine days. The
goddess prescribed a drink made of barley grits and
water, mixed with gentle γλήχων or βλήχων, Mentha
pulegium, a variety of mint, which had a calming ef-
fect. Oleum pulegii is the wild rosemary oil. When
consumed in large quantities, it causes delirium,
69
G. Sfameni Gasparro, 2006, 40-57; K. Kerényi, 2013, 51-180; J. N.
Bremmer, 2014, 1-20.
70
Arnobius, Adversus nationes, V, 26. K. Kerényi, 2013, 181-185.
71
Homer’s hymn to Demetre, 208-209. The so-called Homeric Hymns
is a collection of 33 ancient Greek hymns, written probably in the 7th
and 6th centuries BC. They celebrate various gods and their author is
unknown. They are traditionally attributed to Homer because, like the
Iliad and Odyssey, they are written in dactylic hexameter. The Hymn
to Demeter was made up of 495 verses: www.sacred-texts.com/cla/
demeter.htm, translated into English by H. G. Evelyn-White in 1914.
27

Slika 5. Enofora, posuda za vino, iz Ivoševaca (Burnum), kraj 2.
st. poslije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br. A10291.
Na posudi u reljefu izvedeni likovi dionizijačkoga kruga. S
jedne strane prikazan je Dioniz s panterom, s druge strane
jedan od bakanta, gol, samo s panterinom kožom preko rame-
na. Kompozicija uokvirena grančicama vinove loze.
Figure 5. Enophora, a wine vessel, from Ivoševci (Burnum),
late 2nd century AD, Archaeological Museum Zadar, Inv. No.
A10291.
Vessel decorated with relief depicting figures associated with
Dionysiac cult. On one side, Dionysus with panther; on the oth-
er side, one of Bacchantes, naked, with panther skin thrown
across shoulder. Vine tendrils framing the scene.
je staroitalski bog plodnosti i cikličkih izmjena u
prirodi. Ubraja se među najstarije rimske bogove,
a njegov je kult bio osobito razvijen među rimskim
poljodjelcima. Njegova žena Libera, također je bila
boginja plodnosti. Poistovjećujući se s grčkim Di-
onizom (Bakhom), s vremenom postaje bog vina i
vinogradarstva, uživanja i plodnosti.
U pratnji Dioniza nalazili su se Satiri (Sl. 6), Si-
leni, Menade (Sl. 7). Menade (grčki Μαινάδες, latins-
ki Maenades) bile su štovateljice i pratilje boga vina
Bakha (Dioniza) (kat. br. 8). U mitovima i kultu sto-
pile su se s tijadama i bakhama. Bilo ih je mitoloških
i zbiljskih. One zbiljske, po primjeru svojih mi-
toloških imenjakinja, okupljale su se za svetkovina
u čast Bakha u razuzdane družine, praveći izgrede,
koji su se pod utjecajem istočnih kultova izrodili u
noćne orgije, tako da ih je katkad morala obuzdava-
ti i sama vlast.74
74
Osobito u Rimu, gdje je čak Senat 186. g. prije Kr. posebnom odlukom
morao zabraniti njihovo okupljanje, Senatus Consultum de Bacchanalibus:
CIL I², 581.
28
loss of consciousness and cramps. Kykeon could
have caused hallucinations in persons sensitized
by their fast. Poppy capsules, from which opium is
extracted, were often depicted on Eleusinian monu-
ments. At any rate, there is still a lot of speculation
about the “hallucinogenic” substances which were
allegedly consumed.
There is always an element of madness associ-
ated with some religions, like with magic. It is so-
called “divine madness”.72 It is hard to avoid the
conclusion that trance, ecstasy, enthusiasm, obses-
sion – and whatever other terms can we use for an
altered state of mind – constitute a part of the world
of magicians and magic (lekanomanteia).
Dionysian Mysteries were a ritual in ancient
Greece – and later in Rome – celebrating god Diony-
sus. Using hallucinogenic drugs, dance and music,
the faithful would be induced into trance; liberat-
ed from social inhibitions, they would return to a
„primordial state“ (Fig. 5).73 The mystery cult of Di-
onysus is based on salvation of one’s soul in after-
life. Since Dionysian Mysteries were a mystery cult,
many of their aspects have remained unknown. The
cult is first mentioned way back in the 14th century
BC in ancient Greece. Dionysus’ frenzied and orgi-
astic festivities were never fully accepted in Greece;
in some city-states they were actually forbidden.
Thr Romans adopted the cult in thr 5th century
BC, identifying it with the cult of Libero. Originally,
Libero was a old Italic god of fertility and cyclical
changes in nature. He is one of the oldest Roman
gods. His cult was particularly developed among
Roman farmers. His wife Libera was also a goddess
of fertility. Over time, he was identified with Greek
Dionysus (Bacchus) and became a god of wine and
wine-growing, enjoyment and fertility.
Dionysus was accompanied by Satires (Fig.
6), Silenes, Maenades (Fig. 7). The maenades (Gr.
Μαινάδες, Lat. Maenades) were the female worship-
pers and companions of god of wine Bacchus (Di-
onysus) (Cat. No. 8). In myths and the cult they
became one with the Thyiades and Bacches. There
were mythological ones and real ones. The real
72
J. Boucharlat, 1991, 10-46; G. Luck 2006, 7-8.
73
C. Isler-Kerényi, 2006, 68-75; J. N. Bremmer, 2014, 100-109.
 Slika 6. Brončani kipić Satira iz
Nina (Aenona), 1.-2. st. poslije
Kr. Arheološki muzej Zadar,
inv. br. A10228.
Satir na stijeni u odmoru.
Nebrida pokriva tijelo Satira,
padajući od desnog ramena
preko grudi i gornjeg dijela
trbuha prema lijevom boku;
lijevom rukom pridržava kraj
nebride ispunjene voćem. Tije-
lo dosta feminizirano. Satiri su
gorski šumski demoni, pratioci
boga vina Dioniza.
Figure 6. Bronze figurine of
Satyr from Nin (Aenona), 1st-
2nd century AD, Archaeolog-
ical Museum Zadar, Inv. No.
A10228.
Satyr on rock, resting. Nebride
covering Satyr’s body, falling Slika 7. Uljanica sa na disku prikazom
from right shoulder to left hip, ekstatične Menade, Nin (Aenona), kraj
covering chest and upper part 1. i prva polovica 2. st. poslije Kr. Ar-
of belly; left hand holding the heološki muzej Zadar, inv. br. A11371.
end of nebride, full of fruits. Figure 7. Oil-lamp with ecstatic Mae-
Rather feminized body. Satyrs nad on disk, Nin (Aenona), late 1st and
are forest demons, escorts of first half of 2nd century AD, Archaeolog-
wine god Dionysus. ical Museum Zadar, Inv. No. A11371.

Najstarija rimska glazba imala je izrazito
narodni i vjerski karakter. Najčešće se radilo o pos-
mrtnim napjevima, vjerskim pjesmama, gozben-
im poskočicama i satiričnim stihovim, kojih nam
je podrijetlo nedovoljno poznato.75 Da bismo ra-
zumjeli ukus Rimljana u glazbi, potrebno je početi
od trenutka kada se Rim susreo s helenističkom
umjetnošću. Za Grke su glazba i ples simbolično
predstavljali svemirski sklad kao osnovu sistema
na kome počiva svijet. Božanski kult, znanost,
filozofija, kazalište, poezija – sve je to bilo duboko
povezano s glazbom i plesom, te je predstavljalo
sastavni dio kulture i odgoja. Idiofonski glazbe-
ni instrumenti u antičkom svijetu koristili su se
u svakodnevnome životu i u duhovne svrhe.76 U
75
Strabon, Geographica, 10, 3, 7; M. P. Guidobaldi, 1992, 12-25; H.
Powley, 1996, 287-306; G. M. Benzing, 2009, 80-85.
76
Idiofonska glazbala su skupina samozvučnih glazbala kod kojih se zvuk
generira od strane vlastite elastične materije. Zvuk se dobija udaranjem
ili trzanjem. Predstavljaju ritmičke instrumente u svim kulturama svijeta.
Idiofoni su udaraljke kao primjerice gong, zvono, trokut, kastanjete,
maracas i brojni drugi. M. A. Schatkin, 1978, 147-172; M. A Wardle, 1981,
328-376; F. Buškariol, 1990, 5-19; M. P. Guidobaldi, 1992, 61-67.
ones, like their mythological namesakes, would
gather in wild, troublemaking bunches during Bac-
chus-celebrating festivities. Under the influence of
Oriental cults, those would turn into night orgies,
so that the authorities would have to restrain them
sometimes.74
The oldest Roman music was very popular and
religious in its essence. Usually it included funeral
chants, religious songs, festivity dances and satiri-
cal verses. We do not know a lot about its origin.75
In order to understand the Romans’ taste in mu-
sic, we have to start from the moment when Rome
was first introduced to the Hellenistic art. For the
Greeks, music and dance symbolically represented
the harmony of the universe as the basis of the sys-
tem on which the world rests. Divine cults, science,
philosophy, theater, poetry – all that was deeply
74
Particularly in Rome. By its special decision passed in 186 BC
(Senatus Consultum de Bacchanalibus: CIL I², 581), the Senate banned
their gathering.
75
Strabo, Geographica, 10, 3, 7; M. P. Guidobaldi, 1992, 12-25; H. Powley,
1996, 287-306; G. M. Benzing, 2009, 80-85.

29
svakodnevnome žvotu koristili su se kao glazbeni
instrumenti, nakit, u sportu, u mjerenju vremena,
kao dio vojne opreme i slično. Magijska upotreba
je apotropejskog ili kultnog karaktera.77 Idiofonski
instrumenti se vezuju uz kultove Jupitera, Dioni-
za, uz Kibelu, uz Eleuzinske misterije. Primjeri id-
iofonskih instrumenata su kastanjete (crotala) (kat.
br. 9-19), pseudokastanjete, činele (cymbala) i pseu-
do činele, praporci (crepitacula) (kat. br. 20), zvona
(tintinnabula) (kat. br. 21-38), timpani (tympana),
scabellum.
Egipćani su bili poznati po korištenju čarolija
i čini i uputa koje je trebalo slijediti, ispisanih na
papirima, a Grci su nastavili i slijedili tu tradiciju.
Sačuvani su grčki magijski papiri iz 4. i 3. st. prije
Kr.78
ô ô ô
Vrlo religiozni, Rimljani su bili i vrlo praznov-
jerni. Vjerovali su u razne čarobnjake, vještice i as-
trologe.
Praznovjerje (grč. deisidaimonia, lat. super-
stitio) bilo je prisutno u svim drevnim kulturama,
a tako je ostalo sve do danas.79 Rimljani nisu bili
izuzetak. Mnoga su vjerovanja preuzeli od Etrušća-
na, koji su od raznih znamenja i drugih uputa st-
vorili znanost. Mnogi su Rimljani u svakodnevnom
životu živjeli okruženi svakom vrstom dobrih ili
loših znamenja (omina) i glupim praznovjerjima.80
Izuzetak ovom fenomenu predstavljali su pripadni-
ci viših klasa. Samo je manji broj njih bio podložan
praznovjernim vjerovanjima.
Duhove i znamenja možemo naći u gotovo
svim područjima rimskog života. Duhovi se mogu
naći u neživim objektima kao što su kamenje, rijeke,
namještaj i čak pećine. I rimska je religija bila iz-
vorno animistička. Krajem brončanoga i početkom
željeznoga doba stanovnici Lacija štovali su bo-
gove voda, šuma, stabala, brežuljaka, zemlje i neba.
77
Apotropej (starogrčki: ἀποτρέπειν = odvraćati) jeste predmet ili
postupak za koji se, prema pučkom verovanju, smatra da može “odbiti”
zlo ili zle uticaje.
78
H. D. Betz, 1991, 244-259.
79
R. Gordon, 2008, 72-94.
80
Omen, inis, n. = svaka kob, znamenje. Ominator, oris, m. = gatač, vrač.
30
connected with music and dance. As such, it was
an important part of culture and education. In the
ancient world, idiophonic instruments were used
in both everyday life and for spiritual purposes.76
In everyday life, they were used as musical instru-
ments, jewelry, sports equipment, time-measuring
devices, parts of military equipment and the like.
In magic, they were used as apotropeons or cult
items.77 Idiophonic instruments are associated with
cults of Jupiter, Dionysus, Cybele and the Eleusin-
ian Mysteries. Typical idiophonic instruments are
castanets (crotala) (Cat. No. 9-19), pseudocastanets,
cymbals (cymbala) and pseudocymbals, weath-
er-bells (crepitacula) (Cat. No. 20), bells (tintinnabula)
(Cat. No. 21-38), timpani (tympana), scabellum.
The Egyptians were known by detailed instruc-
tions for the charms and spells they were using.
The Greeks took over and continued the tradition.
Greek instructions on practicing magic from the 4th
and 3rd century BC have been preserved.78
ô ô ô
As a very religious people, the Romans were
also very superstitious. They believed in various
magicians, witches and astrologists.
Superstition (Gr. deisidaimonia, Lat. supersti-
tio) was present in all ancient cultures and has sur-
vived to the present day.79 The Romans were no ex-
ception. They had taken many of their beliefs from
the Etruscans, who had created entire science out of
various omens and other signs. Many Romans sur-
rounded themselves with all sorts of good or bad
omens (omina) and stupid superstitions in their ev-
eryday lives.80 Exception to this phenomenon were
76
The idiophone instruments are a group of instruments creating
sound using the very elastic material they are made of. The sound is
obtained by using membranes or strings. These rhythmic instruments
are found in all cultures of the world. Idiophones include percussions
like gong, bell, triangle, caastanettes, maraccas and many others. M. A.
Schatkin, 1978, 147-172; M. A Wardle, 1981, 328-376; F. Buškariol, 1990,
5-19; M. P. Guidobaldi, 1992, 61-67.
77
Apotropeon (ancient Gr. ἀποτρέπειν = to deter) is an object or
procedure which, according to popular belief, can „deter“ evil or evil
influences.
78
H. D. Betz, 1991, 244-259.
79
R. Gordon, 2008, 72-94.
80
Omen, inis, n. = any omen, sign. Ominator, oris, m. = soothsayer, sorcerer.
Stara je rimska religija bila prije svega religija očeva
obitelji i zemljoradnika. Stoga su rimska kuća, kao
i stanovito imanje, bili pod zaštitom pojedinih an-
imističkih kultova. Kućna smočnica (penus) bila je
pod zaštitom Penata (Penates), kućno ognjište pod
zaštitom boginje Veste (Vesta), kućna vrata i prag
pod zaštitom Jana (Ianus), zatim treba još dodati
Lare (Lares), zaštitnike kuće i obitelji i Mane (Manes),
duše predaka obitelji.81
Djeci su se pričale zastrašujuće priče o
čudovištima koji će ih doći ubiti ako ne budu dobri.
Biljkama su se mogla učiniti mnoga dobra, natje-
rati povlačenje neprijatelja u tijeku bitke ili otvori-
ti zatvorena vrata. Životinje su bile jako povezane
s praznovjerjima. Pčele su, primjerice, bile znak
sreće, glasnici božji, a vidjeti sovu značilo je skoro
zlo, nesreću. Ako netko baci potkovu, bit će sretan
onaj koji ju podigne. Loše govorenje o umrloj osobi
također je donosilo nesreću. Noćne more mogle su
se ispričati tek poslije doručka. Nesreća je bila usta-
ti na lijevu nogu. Neparni brojevi bili su “moćniji”
od parnih. Epileptički napadi ili munje mogli su biti
smatrani lošim znamenjima.
Vrlo popularn oblik proricanja oslanja se na či-
tanje znakova (signa) na ljudskome tijelu, kao što su
drhtavica ili nepravilnosti na koži, madeži (elaia, nae-
vi), fizionomijske karakteristike, njihovo značenje,
te kako se neki od tih mogu otkloniti.82 Plinije Stariji
tako nudi brojne medicinsko-magijske recepte za uk-
lanjanje raznih kožnih nepravilnosti s najneobičnijim
sastojcima, kao što su crijeva krokodila.83 Bradavice
su se mogle otkloniti ako bi se majčina prljava kuhin-
jska krpa položila van kuće pod kamen. Plinije Stariji
se, inače, opširno pozabavio temom magije.84
Malo nam je poznato o magiji kod Etrušćana,
a još manje o čarobnjacima i vješticama raznih ital-
skih plemena, iako su neki od njih uživali određenu
reputaciju. Moguće je da su neka obilježja rimske
magije i folklora zapravo etrušćanskoga podrijetla,
primjerice umjetnost proricanja.
81
P. Chini, 1990, 60-62; M. Beard – J. North – S. Price, 2005, 1-25; G.
Forsythe, 2005, 125-146.
82
V. Dasen, 2015a, 153-175.
83
Plinije Stariji, Naturalis historia, XXVIII, 109; R. Gordon, 1995, 363-376.
84
Plinije, Naturalis historia, XXVIII, 12, XXX, 1-18.
the members of higher social classes. Only a few of
them had adopted superstitious beliefs.
Spirits and sings can be found in almost all seg-
ments of Roman life. Spirits inhabited inanimate ob-
jects such as rocks, rivers, furniture and even caves.
The Roman religion was also animistic in its roots.
At the end of Bronze Age and in the early Iron Age,
the people of Latium worshipped gods of waters,
forests, trees, hills, earth and sky. The old Roman re-
ligion was primarily a religion of men of the house
and farmers. This is why a Roman household and the
appertaining land were under the protection of cer-
tain animist cults. The pantry in the (penus) was un-
der the portection of the Penates (Penates), the hearth
was under the protection of goddess Vesta (Vesta),
the main door and threshold under the protection of
Janus (Ianus). There wer also the Lares (Lares) – pro-
tectors of the household and family, and the Manes
(Manes) – the spirits of the family’s ancestors.81
Children would be told horrible stories about
the monsters coming to kill them if they did not be-
have. Plants could be used for many good things,
like force an enemy to withdraw in the middle of a
battle or open a locked door. Superstition was very
strong when it came to animals. Bees, for example,
were a sign of happiness, messengers of God. On
the other hand, to see an owl meant bad luck, an
evil omen. If someone threw a horseshoe, the one
who picked it up would be happy. Speaking ill of
the dead also meant bad luck. One was not sup-
posed to talk about his or her nightmares before
breakfast. Getting out of bed on the left foot was
bad luck, too. Odd numbers were “more powerful”
then even numbers. Epileptic seizures or lightning
were considered bad omens.
A very popular way of soothsaying relied on
reading signs (signa) on the human body, such as
tremor, irregularities on the skin, moles (elaia, naevi),
physical features, their meaning and ways of elimi-
nating some of them.82 Pliny the Elder offers numer-
ous medical-magical prescriptions for elimination of
various skin irregularities. Some of the ingredients
81
P. Chini, 1990, 60-62; M. Beard – J. North – S. Price, 2005, 1-25; G.
Forsythe, 2005, 125-146.
82
V. Dasen, 2015a, 153-175.
31
 Neke čarolije djeluju priličito jedinstvene: tzv.
“lomljenje zmija” (angues ruptae), obred sličan mož-
da nekom fakirskom trikom, potom fenomen vu-
kodlaka (versipellis),85 odnosno onoga koji mijenja
kožu te postojanje žena koje se mogu pretvorice u
ptice i kojih su se ljudi bojali kao vampira (striga,
strigae).86
Neke običaje teško je klasificirati kao magi-
jske ili vjerske. Dobar primjer je obred Tacita
(“Tišina”), čudnoga božanstva, majke rimskih
Lara, štovane tijekom devet dana u veljači koji
su bili posvećeni uspomeni na obiteljske umrle.87
Mlade djevojke iz obitelji okupljale su se oko star-
ije žene koja nije pripadala obitelji i koja je, s tri
prsta, stavlja tri zrna tamjana na prag kuće kao
prinos bogovima Manima. Vezivala je lutku niti-
ma, recitirala neke formule žvačući istovremeno
sedam zrna crnog graha. Nakon toga bi skuhala
glavu sardine koja je bila probodena brončanom
iglom. Izlila bi nekoliko kapi vina, popila veću
količinu i ostatak podijelila među djevojka-
ma s riječima: “Vezali smo neprijateljske jezike,
usta naših neprijatelja”, nakon čega bi napustila
kuću.88
Jedan magijski obred opisuje Vergilije pri kraju
IV. knjige svog epskog djela Eneide.89 Eneja je doplo-
vio na obalu sjeverne Afrike, gdje susreće kraljicu
Didonu, koja je tek počela graditi novi grad Kart-
agu. Didona se ne prikazuje kao vještica, već kao
kraljica s tragičnom prošlošću. Ona se zaljubi u Ene-
ja i želi da on s njom ostane vladati. Kada ju Eneja
napusti – zbog toga što je njegova sudbina osnovati
novo kraljevstvo - ljubav se pretvara u mržnju. Os-
vetoljubiva Didona želi uništiti svoga ljubavnika te
organizira složeni obred. U glavnome dvorištu svo-
je palače gradi veliku lomaču, uz pomoć svećenice
vještice priređuje obred bogovima podzemlja.
85
Ovidije, Methamorphoses, I, 1, 216-239; R. Gordon, 2015a, 25-60.
Podrijetlo vjerovanja u vukodlake možemo tražiti u vremenu kada su
u religiji bile poznate i ljudske žrtve, i nadalje poveznicu s podrijetlom
grčke riječi za vuka, lykos, božanstvom svjetla (lat. lux, lucere) i s
božanstvom rađanja, Zeus Lykaios, na brdu Lykaion u Arkadiji,
središnjem Peloponezu.
86
A.-M. Tupet, 1986, 2619-2627.
87
A. Invernizzi, 1994, 32-33. 21. veljače tijekom svečanosti Feralia.
88
Ovidije, Fasti, 2, 569-582.
89
Vergilije, 2005, 103-106; G. Luck, 2006, 59-60.
32
to be used were rather unusual, like crocodile in-
testines.83 Warts could be removed if mother’s dirty
kitchen cloth were placed under a stone outside the
house. Pliny the Elder wrote extensively about magic.84
We know a little about magic among the Etrus-
cans and even less about the magicians and witches
of various Italic tribes, although some of them had
high reputation. It is possible that some of the fea-
tures of the Roman magic and folklore are of Etrus-
can origin, like the art of divination.
Some of the magic practices are rather unique:
the “breaking of snakes” (angues ruptae), perhaps a
ritual similar to a fakir trick; then the werewolf phe-
nomenon (versipellis – the one who can change the
skin),85 and the existence of striga (strigae), wom-
en who could transform themselves into birds and
were feared as vampires.86
Some customs cannot easily be classified as
magical or religious. A good example is the rite
of Tacita (“The Silent One”), a strange deity, the
mother of the Lares, who was worshipped during
a period of nine days in February dedicated to the
memory of the family dead.87 The young girls of a
family would gather around an old woman who di
not belong to the family and who, using three fin-
gers, placed three grains of incense on the thresh-
old of the house as an offering to the Manes. She
tied a doll with threads, reciting some formulas and
chewing seven black beans at the same time. After
that she cooked the head of a sardine that had been
pierced with a bronze needle. She then poured sev-
eral drops of wine, drank a large share of it, gave
the rest to the girls and said: “We have tied up the
tongues of our foe and the mouths of our enemies”.
After that, she would leave the house.88
83
Pliny the Elder, Naturalis historia, XXVIII, 109; R. Gordon, 1995, 363-
376.
84
Pliny, Naturalis historia, XXVIII, 12, XXX, 1-18.
85
Ovid, Methamorphoses, I, 1, 216-239; R. Gordon, 2015a, 25-60. The
origin of believing in werewolves can be traced back the times when
human sacrifices were part of religious practices. Etymologically, the
Greek word for wolf, lykos, can be connected with the god of light (Lat.
lux, lucere) and god of child-birth, Zeus Lykaios, on Mount Lykaion in
Arcadia (central Pelloponese).
86
A.-M. Tupet, 1986, 2619-2627.
87
A. Invernizzi, 1994, 32-33. 21 February, during Feralia festivities.
88
Ovid, Fasti, 2, 569-582.
Shvativši da nikakav obred joj ne može vrati Ene-
ju, počini samoubojstvo spalivši se na istoj lomači,
proklevši pritom snažno Eneju. Nemojmo zaborav-
iti, više stoljeća kasnije Rim su gotovo osvojili Han-
ibal i kartaška vojska, tj. spašen je tek intervencijom
rimskih bogova.
Rimski pisci, svi odreda muškarci, na različite
načine opisuju religioznost žena. Neki predstavlja-
ju žene kao uzore rimske vrline i odanosti, ali zbog
ženskoga “temperamenta” i kao sklone pretjeranom
vjerskom žaru, magiji i praznovjerju.90 “Privatno”
nije bilo isto što i “tajno”. Rimljanima su bili sumn-
jičavi prema tajnim vjerskim obredima, a Ciceron
upozorava da žene ne trebaju noću prinositi žrtve,
osim onih koji su u kultu predviđene da se vrše pro
populo, tj. u ime rimskogar naroda i za javno dobro.
Žene su smatrane sklonima sudjelovanju u
orgijastičkim i bogohulnim kultovima, kao prim-
jerice Dionizovom kultu u kojemu su sudjelovali
i robovi.91 Ženama se pripisuju ubojstva pomoću
magije92 ili trovanjem.93 Sve se više dovodi u vezu
svijet ženske magije sa prostitucijom.94
Poslije smrti Germanika Julija Cezara 19. g.
poslije Kr., velikoga rimskog generala, Augusto-
va unuka i predviđenoga Tiberijeva nasljednika,
voljeni brat kasnijega cara Klaudija, povjesničar
Tacit navodi da su u istraživanjima unutar
njegove kuće, zidova i podova, otkriveni ostatci
ljudskih tijela, čari, prokletstva, olovne pločice s
ugraviranim Germanikovim imenom, oštećene i
zaprljane krvlju posude.95 Žena po imenu Marti-
na optužena je i osuđena na smrtnu kaznu za Ger-
manikovu smrt, a senator Gnej Kalpurnije Pison
i njegova supruga Plancina, za koje se vjerovalo
90
Ciceron, De Legibus, II, 9, 21; M. Beard – J. North – S. Price, 1998,
297-298.
91
F. Zeitkin, 1982, 129-157.
92
F. Graf, 1995, 41-45; M. G. Maioli, 2007, 100-101.
93
L. Monaco, 1984, 2013-2024; J. E. Gaughan, 2010, 84-88.
94
M. W. Dickie, 2000, 563-583; M. W. Dickie, 2003, 12-16.
95
Tacit, Annales, II, 69-74, III, 7. Rijetki su, ali prisutni nalazi, u temeljima
nekih rimskih kuća posuda ispunjenih sitnim alatkama, novcem
(primjer u Sardisu u Lidiji, današnja Turska). Posude su sadržavale
predmete koji su imali ulogu tjerati demone i zle sile. Otkriveno je i
jako dobro očuvano jaje. Jaja su imala značajnu ulogu. Na jajetu bi se
napravila mala rupica, a sadržaj ostavljao. Eventualni loš miris imao je
ulogu tjeranja demona. Cijelo jaje imalo je značenje bacanja prokletstva
na neprijatelje.
One magic ritual is described by Virgil at the
end of Book IV of his epic The Aeneid.89 Having
sailed to the shores of north Africa, Aeneas met
Queen Dido, who had just started building a new
city, Cartage. She did not present herself as a witch,
but rather as a queen with a tragic past. She falls in
love with Aeneas and wants him to stay and rule
with her. When Aeneas lives her – because his des-
tiny is to establish a new kingdom – her love turns
into hate. Vindictive Dido wants to destroy her lov-
er and organizes a complex ritual. She builds a large
bonfire in the yard of her palace and, with a help
of a priestess-witch, works out a ritual intended for
the gods of the underworld. Upon realizing that no
ritual can bring Aeneas beck to her, she commits
suicide by throwing herself on the same bonfire and
cursing Aeneas. Let us not forget that, centuries lat-
er, Hannibal and his army would conquer Rome, if
it was not for the intervention of Roman gods.
Roman authors – all of them men – describe
the religiousity of women in various ways. Some
present women as a role model of Roman virtues
and loyalty, but – due to “female temperament” –
inclined to excessive religious fervor, magic and su-
perstition.90 “Private” was not considered “secret”
either. The Romans were distrustful about secret re-
ligious rituals; Cicero warns that women should not
make offerings by night, except pro populo – such
offerings in cult which are made on behalf of the
Roman people and for public good.
Women were also considered as inclined to
participation in orgiastic and blasphemous cults,
such as the Dionysus’ cult, in which even slaves
participated.91 Murders by means of magic92 or by
poisoning93 are attributed to women. Roman au-
thors increasingly associate the world of female
magic with prostitution.94
After the death of a great Roman general,
Augustus’ nephew and undestined Tiberius’s
89
Virgil, 2005, 103-106; G. Luck, 2006, 59-60.
90
Cicero, De Legibus, II, 9, 21; M. Beard – J. North – S. Price, 1998, 297-
298.
91
F. Zeitkin, 1982, 129-157.
92
F. Graf, 1995, 41-45; M. G. Maioli, 2007, 100-101.
93
L. Monaco, 1984, 2013-2024; J. E. Gaughan, 2010, 84-88.
94
M. W. Dickie, 2000, 563-583; M. W. Dickie, 2003, 12-16.
33
da su naručitelji toga zločina (i to po nalogu cara
Tiberija), bili su prisiljeni počiniti samoubojstvo.
Ovo je samo jedan od primjera poznatih nam tro-
vanja, možda jedan od poznatijih u povijesti.96
Kod Amijana Marcelina nalazimo vrlo zanim-
ljiv opis stanovite ploče ouija upotrijebljene u sean-
si 371. g. s nesretnim ishodom za sve sudionike.97
Sastojala se od metalne ploče na čijim rubovima su
ugravirana 24 slova grčkoga alfabeta. Ploču je nosio
tronožac izražen od maslinova drva. Da bi se ovo
nosivo proročište moglo koristiti, trebalo je iznad
ploče držati prsten obješen na tankoj platnenoj
niti. Nakon podužih molitivi i izrečenih čini pre-
ma nepoznatom nam božanstvu (možda Apolonu),
prsten bi se počeo micati od slova do slova, tvoreći
riječi i imena, ponekad cijele rečenice.
Zlo čarobnjaštva portretira Lukan u VI. knjizi
svojega djela Pharsalia.98 Prije odlučujuće bitke kod
Farsale 48. g. prije Kr., u kojoj su snage Julija Cezara
porazile one Seksta Pompeja, dvije vojske putova-
le su kroz Tesaliju, legendarnu zemlju vračanja i
vještica. Jedan od Pompejevih sinova savjetuje se sa
slavnom vješticom Erictho o ishodu predstojećega
sukoba. U Lukanovom epu Erictho je najmoćni-
ja, najstrašnija i najodvratnija vještica, moćnija i
strašnija od Medeje.
Prema tradiciji, jedan od najpoznatijih čar-
obnjaka toga doba bio je neopitagorejski filozof i
prorok Apollonius iz Tijane koji je djelovao u 1. st.
poslije Kr.99 Rođen je u Kapadokiji nekoliko godi-
na iza Isusa, umro oko 97. g. poslije Kr. Stoljeće
kasnije Flavius Philostratus napisao je njegovu bi-
ografiju, Τὰ ἐς τὸν Τυανέα Ἀπολλώνιον. Filostrat
je bio profesionalni pisac, štićenik carice Julije
Domne, supruge cara Septimija Severa i majka
cara Karakale, podrijetlom iz Sirije. Ova prelijepa
i kultivirana dama pokazivala je veliki interes za
filozofiju, religiju i znanost.100 Posjedovala je doku-
ment za koji se smatralo fa predstavlja memoare
stanovite Damis iz Ninive, Apolonijeve učenice.
96
L. Cilliers – F. P. Retief, 2000, 88-100.
97
Amijan Marcelin, Res Gestae, XXIX, I, 25-32.
98
Lukan, Pharsalia, VI, 641.
99
G. Luck, 2006, 66-67.
100
Njen štićenik bio je i slavni liječnik Galen, koji je iza Hipokrata
smatran najvećim grčkim liječnikom. K. A. Giunio, 2010, 22-23.
34
successor Germanicus Julius Caesar in 19 AD,
the beloved brother of the subsequent Emperor
Claudius, historian Tacitus, claims that during
the search of Germanicus’ house, walls and floors
revealed remains of human bodies, spells, curs-
es, lead plates with Germanicus’ name carved on
them, and damaged, blood-stained dishes.95 A
woman named Martina was accused for German-
icus’s death and sentenced to die. Senator Gnaeus
Calpurnius Piso and his wife Plancina, believed to
have ordered the murder (at the order of Emperor
Tiberius), were forced to commit suicide. This is
just one of the well-known examples of poisoning,
perhaps one of the best-known in history.96
Ammianus Marcellinus gives a very interesting
description of a certain ouija board, used in a séance
in 371 AD with an unfortunate outcome for all par-
ticipants.97 It consisted of a metal plate with 24 char-
acters of Greek alphabet carved along its edges. The
board was supported by a tripod made of olive-tree
wood. In order to use this portable oracle, a ring
should be hung on a thin cloth thread above it. Af-
ter lengthy prayers and spells cast for summoning
an unknown deity (perhaps Apollo), the ring would
move from character to character, forming words
and names, sometimes entire sentences.
The evil of magic was presented by Lucan in
Book VI of his work Pharsalia.98 Before the decisive
Battle of Pharsalus 48 BC, where the forces of Julius
Caesar beat those of Sextus Pompey, the two armies
passed through Thessaly, a legendary land of witch-
craft and witches. One of Pompey’s sons consulted
the famous witch Erichto about the outcome of the
forthcoming battle. In Lucan’s epic, Erichto is the
most powerful, dreadful and disgusting witch, more
powerful and dreadful even then Medea.
95
Tacitus, Annales, II, 69-74, III, 7. Rare are the finds of vessels full of very
small tools and coins (e.g. in Sardis, Lydia – present-day Turkey) found
in the foundations of some Roman houses. The vessels contained the
objects the purpose of which was to chase demons and evil forces away.
A very well preserved egg was discovered. Eggs had an important role.
A small hole would be perforated in an egg and its content would be left
inside. Possible foul odor was supposed to chase away demons. A whole
egg, on the other hand, was supposed to invoke evil upon enemies.
96
L. Cilliers – F. P. Retief, 2000, 88-100.
97
Ammianus Marcellinus, Res Gestae, XXIX, I, 25-32.
98
Lucan, Pharsalia, VI, 641.
Taj je dokument predala Filostratu. Ako možemo
vjerovati Filostratu, Apolonije je bio i u Indiji, gdje
je znanje razmijenio sa brahmanima. Apolonijevo
učenje usko je vezano s tradicionalnim pitagore-
jskim doktrinama. Životinje imaju božansku dušu,
baš kao i ljudska bića, grijeh je ubiti životinju, bilo
za jelo, bilo radi prinošenja žrtve bogovima, bilo
radi korištenja krzna i kože. Apolonije je vjerovao
u putovanje duša i tvrdio je da se sjeća svojih pre-
thodnih postojanja.101 Dva je puta bio uhićen s
optužbama za magijsko djelovanje, jednom pod
carem Neronom, a potom i za cara Domicijana, pa
je morao biti pažljiv sa svojim čarobnjačkim djelo-
vanjem.
Poznati vrač, više puta spominjan u literaturi je
Šimun (Simon Magus).102 Djelovao je u Samariji oko
godine Kristova raspeća. Preobratio se na kršćan-
stvo te ga je krstio evanđelist Filip. Mučenik Justin
spominje ga u svom djelu Dijalog s Trifunom, Irenej u
svom djelu Adversus Haereses, smatrajući ga izvorom
svih krivovjerja.103 Spominju ga kao maga iz Samar-
ije kojega su učenici slavili kao najveće božanstvo
te ističu da je s njim živjela Feničanka Helena, bivša
prostitutka. Smatrali su ga osnivačem gnosticizma
i sekte šimunijanaca (simonijanaca). U apokrifnim
knjigama Šimun se spominje kao strašan čarobnjak
koji je znao levitirati te je mogao letjeti po volji. Od
njega potječe i izraz “loš Samaritanac” zbog njegova
zlonamjernog karaktera. Različiti izvori daju vrlo
različite informacije, tako da ponekad postaje upi-
tno govori li se o istoj osobi. Jedini zapis u Bibliji je
onaj kada se u Samariji prvi put susreće s apostolom
Petrom:
Kad Šimun vidje da se Duh Sveti daje polaganjem
apostolskih ruku, ponudi im novca: »Dajte i meni
– reče on – tu vlast da onaj na koga položim ruku
primi Duha Svetoga.« »Neka ide u propast tvoj no-
vac zajedno s tobom – odvrati mu Petar – jer si vje-
rovao da dar Božji možeš steći novcem! Ti nemaš ni
101
Reinkarnacija (od latinskog re in caro ‘ponovo u tijelo’, tj. ‘ponovno
utjelovljenje’) jest učenje o ponovnom ili neprestanom vraćanju duha ili
duše u tijelo nakon smrti. Najpoznatije religije u kojima je reinkarnacija
općeprihvaćena su budizam i hinduizam.
102
G. Luck, 2006, 64-65; A. Mastrocinque, 2017, 69-74.
103
Justin Mučenik, Apologies, XXVI, kršćanski filozof i mučenik,
najplodniji i najpoznatiji apologet 2. st.
According to tradition, one of the best known
magicians of those days was the Neopythagorian
philosopher and prophet Apollonius of Tyana, who
flourished in the 1st century AD.99 Born in Capado-
cia a few years after Jesus, he died c. 97 AD. A cen-
tury later, Flavius Philostratus wrote his biography,
Τὰ ἐς τὸν Τυανέα Ἀπολλώνιον. Philostratus was a pro-
fessional writer, a protégé of Empress Julia Dom-
na, wife of Emperor Septimius Severus and mother
of Emperor Caracalla, originally from Syria. This
beautiful and cultivated lady showed great interest
in philosophy, religion and science.100 She owned a
document believed to be the memoirs of a certain
Damis of Niniveh, Apollonius’ disciple. She gave
this document to Philostratus. If we are to trust
Philostratus, Apllonius visited India, too, where he
exchanged knowledge with brahmins. Apollonius’
teaching is closely connected to the traditional Py-
thagorean doctrines. Animals have a divine soul,
just like man, and it is a sin to kill an animal, either
for food or for fur, skin or sacrifice to gods. Apol-
lonius believed in spirits and he claimed he could
remember his earlier lives.101 Two times he was ar-
rested for magic-related activities, once during Em-
peror Nero’s reign and once during Domitiam. He
therefore had to be careful with his activities.
Simon (Simon Magus) is a well-known sorcerer,
repeatedly mentioned in literature.102 He flourished in
Samaria approximately at the time of the crucifixion of
Christ. He converted to Christianity and was baptized
by Philip the Evangelist. Justin Martyr mentions him
in his work Dialogue with Trypho; Irenaeus mentions
him in Adversus Haereses as the source of all heresy.103
He is mentioned as a magician from Samaria, celebrat-
ed by his disciples as a god. It is also said that he lived
with Helen, a former Phoenician prostitute. He was
99
G. Luck, 2006, 66-67.
100
One of her protégés was Galen, the famous physician, considered
the greatest Greek physician, second only to Hippocrates. K. A. Giunio,
2010, 22-23.
101
Reincarnation (Lat. re in caro, back to the body, in other words, re-
incorporation) is a teaching about repeated or continued returning of a
spirit or soul to the body after death. The best known religions in which
reincarnation is universaly accepted are Buddhism and Hinduism.
102
G. Luck, 2006, 64-65; A. Mastrocinque, 2017, 69-74.
103
Justin Martyr, Apologies, XXVI, Christian philosopher and martyr, the
most productive and the best known apologist of the 2nd century AD.
35
 dijela ni prava na ovo, jer ‘srce tvoje nije pravo’ pred
Bogom. Zato se odvrati od te svoje zloće i moli Gos-
podina da bi ti oprostio tu namisao srca tvoga. Jer
vidim da si ‘otrovna žuć’ i ‘bezbožni okovi’.« »Mo-
lite radije vi za mene Gospodina – odvrati Šimun
– da me snađe ništa od onoga što rekoste!«104
Nakon što su ga apostoli protjerali dolazi u
Rim sa svojom ljubavnicom Helenom. Ondje se
predstavlja je među Židovima Sin, u Samariji Bog
otac, a među ostalim narodima Duh Sveti (Sveto
Trojstvo).105 Ponekad je, da bi stekao dynamis, čarob-
njak preuzimao identitet božanstva. Zbog njegovih
čini u Rimu mu je, na Tiberinskom otoku u vrijema
cara Klaudija podignuta statua s natpisom SIMONI
DEO SANCTO.
Vrlo je upečatljiva priča o Šimunovoj smrti u
apokrifnoj Petrovoj poslanici.106 Šimun izvodi čaroli-
ju na Rimskome Forumu, a kako bi dokazao da je
bog, levitira zrakom iznad Foruma. Apostol Petar
moli Boga da zaustavi njegovo letenje te se ovaj na-
jedanput zaustavlja usred zraka i pada na Via Sa-
cra, lomeći nogu na tri dijela. Prethodno prijateljska
gomila sada ga kamenuje. Njegovi ga ljudi ranjena
odvoze i odvoze u Aricciu,107 potom Terracinu, ne-
kom Kastoru, koji je i sam zbog čarobnjaštva bio
prognan iz Rima. Na ovom mjestu u Petrovoj po-
slanici govori se da je umro dok su ga liječila dva
liječnika.
Prema apokrifnoj Poslanici Petra i Pavla priča
je nešto drugačija, što je prikazano u kontekstu
rasprave pred carem Neronom. Po ovoj verziji,
apostol Pavao je prisutan zajedno s Petrom, Šimun
104
Biblija, 1987, 1042: Djela Apostolska, 8, 18.
105
Druga verzija Šimunog Svetog Trojstva je da je on Otac, Isus sin, a
Helena nešto kao Duh sveti.
106
The Acts of Peter: www.earlychristianwritings.com. Izraz apokrif
izvorno znači ‘skriven’, nekako rezerviran. Riječ je o knjigama koje
se nisu javno čitale, već su se rabile samo za inicijaciju. S vremenom
i postupno izraz dobija pejorativni smisao i označava nekanonski,
nenadahnuti spis koji se ima isključiti iz javne uporabe. Apokrifne
knjige Staroga zavjeta su: Knjiga Henohova, Knjiga jubileja, Testament
dvanaestorice Patrijarha, 3. i 4. knjiga o Makabejcima, 3. i 4. knjiga
Ezdrina, Baruhova sirska Apokalipsa, Salomonovi Psalmi, Sibilini
orakuli, Mojsijevo Uznesenje. Apokrifne knjige Novoga zavjeta su:
Didahé, Prva i druga poslanica Klementova, Barnabina, Evanđelja:
Tomino, Hebrejsko, Petrovo, Jakovljevo; Apokalipse: Petrova, Pavlova
i Tomina. J. N. Bremmer, 2003, 51-70.
107
Tada je Šimun bio nastanjen u Ariciji, gdje se nalazilo poznato
Dijanino svetište: K. A. Giunio, 2013, 103-116.
36
considered the founder of Gnosticism and of the Simo-
nian sect. In apocryphal writings Simon is mentioned
as a fearful magician who could levitate and fly. His
malevolent nature gave birth to the expression “bad
Samaritan”. As different information come from dif-
ferent sources, sometimes it is not certain whether it
was a single person. The only mention in the Bible is
the one when he first meets Apostle Peter in Samaria:
When Simon saw that the Spirit was given at the
laying on of the apostles’ hands, he offered them mon-
ey and said, “Give me also this ability so that everyone
on whom I lay my hands may receive the Holy Spirit.”
Peter answered: “May your money perish with you,
because you thought you could buy the gift of God
with money! You have no part or share in this minis-
try, because your heart is not right before God. Repent
of this wickedness and pray to the Lord in the hope
that he may forgive you for having such a thought in
your heart. For I see that you are full of bitterness and
captive to sin.”
Then Simon answered, “Pray to the Lord for me so
that nothing you have said may happen to me.”104
After he had been banished by the Apostles, he
came to Rome with his mistress Helen. He presents
himself among the Jews he is the Son, in Samaria God
the Father, and among other nations the Holy Spirit
(Holy Trinity).105 Sometimes, in order to acquire dy-
namis, the magician assumed the identity of a deity.
His spells earned him a statue in Rome, on Tiberian
Island, with the inscription SIMONI DEO SANCTO.
It was erected during the reign of Emperor Claudius.
Very impressive is the story of Simon’s death in
the apocryphal Epistle of Peter.106 Simon performed
104
Bible, 1987, 1042: Acts of the Apostles, 8, 18.
105
Another version of Simon’s Holy Trinity is that he is the Father,
Jesus is the Son and Helen is something like the Holy Spirit.
106
The Acts of Peter: www.earlychristianwritings.com. The term apocry-
phal originally meant hidden, somewhat reserved. These books were not
intended for public reading, but only for initiation. Gradually, over time,
the term acquired negative meaning, designating the non-canonical writ-
ings that should be excluded from the public use. The apocryphal books of
the Old Testament are: Book of Enoch, Book of Jubilees, Testaments of the
Twelve Patriarchs, 3 and 4 Macabees, 3 and 4 Ezra, Syriac Apocalypse of
Baruch, Psalms of Solomon, Sybilline Oracles, Assumption of Moses. The
apochryphal books of the New Testament are: Didahé, First and Second
Epistle of Clement, Epistle of Barnabas, Gospel of Thomas, Gospel accord-
ing to the Hebrews, Gospel of Peter, Gospel of James, Apocalypse of Peter,
Apocalypse of Paul and Apocalypse of Thomas. J. N. Bremmer, 2003, 51-70.
polijeće s visokog drvenog tornja kojeg je sam dao
izgraditi, pada i umire raskomadan u četiri dijela.
Neron zatvara Petra i Pavla, a Šimunovo tijelo pažl-
jivo čuva tri dana, misle da će ovaj “ustati”.
U 2. st. poslije Kr. djelovao je Aleksandar iz
Abonouteichosa (Alexandros ho Abonoteichites).108
Bio je grčki mistik i prorok, samoproglašeni osniv-
ač kulta Glikona, boga zmije, koji je kratko bio vrlo
popularan u rimskome svijetu.109 Suvremenici su ga
smatrali varalicom.110 Vrlo često su čarobnjaci koris-
tili igre i trikove kako bi utjecali na puk.111
Od izuzetnog je značenja enciklopedijsko dje-
lo u 37 knjiga Naturalis historia Plinija Starijeg (Cai-
us Plinius Secundus Maior, 23. - 79. g. poslije Kr.).112
Djelo reflektira znanje kasnoga helenističkog razdo-
blja i temelji se na stotinjak ranijih djela. Veliko je
to kompilacijsko djelo koje se bavi kozmologijom,
zemljopisom, antropologijom, zoologijom, farma-
kologijom, mineralogijom, metalurgijom. Plinije
nam je sačuvao i mnoga magijska vjerovanja i djelo-
vanja, iako sam nije vjerovao u magiju.113
Kaže Plinije da vračari ne bi svoje čaroli-
je zapisivali da nisu prezirali i mrzili čovječan-
stvo.114 Da su njihova obećanja išta vrijedila,
car Neron, koji je proučavao magiju s najboljim
učiteljima i imao pristup najboljim knjigama, bio
bi izvanredan čarobnjak, ali zapravo nije učinio
ništa izvanredno.115 Plinijevi su zaključci, među-
tim, oprezni. Iako je magija neučinkovita i zlo-
glasna (intestabilis), ima barem neke “sjene istine”
(veritatis umbrae), kao što je znanje stvaranja otro-
va (veneficae artes). Amuleti, vrstu preventive,
nije ni priznavao ni osuđivao. Navodi također da
ne postoji osoba koja se ne boji čaranja.116 Veliki
dio Plinijevog opsežnog rada odnosi se na razna
108
G. Luck, 2006, 73-74.
109
Glykon je staro božanstvo u obliku zmije. Vrlo raširen kult u
Rimskome Carstvu u 2. st. poslije Kr. Kult ima znatno starije podrijetlo.
110
Lucianus Samosatensis, sirijski satiričar i retor, autor djela u kojem se
izruguje Aleksandru i kultu Glikona.
111
A. Cosentino, 2005, 347-354.
112
G. Luck, 2006, 68-70.
113
Plinije, Naturalis histora, XXV, 59; XXIX, 20; XXXVII, 75.
114
Plinije, Naturalis historia, XXXVII, 40.
115
Plinije, Naturalis historia, XXX, 5-6.
116
Plinije, Naturalis historia, XXVIII, 4.
a magic in the Roman Forum. In order to prove he
was god, he levitated in the air over the Forum.
Apostle Peter prays the Lord to stop his flying, so
Simon suddenly stops in mid-air and falls to Via
Sacra and breaks his leg in three places. The hitherto
friendly crowd now stoned him. Seriously injured,
he was taken away to Ariccia107 by his assistants,
and then to Terracina, to a person named Castor,
who on accusations of sorcery was banished from
Rome. The Epistle says here that he died while
being treated by two physicians.
In the apocryphal Epistle of Peter and Paul, a
somewhat different story is told in the context of
the debate before Emperor Nero. In this version,
apostle Paul was there together with Peter. Simon
hurled himself from the high wooden tower he
himself had constructed. He fell and died, torn into
four pieces. Nero had Peter and Paul thrown into
jail and he guarded Simon’s body for three days,
hoping he would “rise”.
Alexander of Abonouteichus (Alexandros ho
Abonoteichites),108 was a Greek mystic and prophet
in the 2nd century AD, a self-styled founder of the
cult of Glycon – a serpent-god – which was very
popular in the Roman world for a very short peri-
od.109 His contemporaries considered him a fraud.110
Magicians would very often use games and tricks in
order to influence the masses.111
Especially important is the encyclopedic work
in 37 volumes, Naturalis historia by Pliny the Elder
(Caius Plinius Secundus Maior, 23 – 79 AD).112 It re-
flects the knowledge of the late Hellenistic period
and is based on perhaps a hundred of earlier work.
It is an extensive compilation discussing cosmology,
geography, anthropology, zoology, pharmacology,
mineralogy, metallurgy. Pliny also preserved for us
107
At that time Simon lived in Ariccia, where the famous Diana’s shrine
was located: K. A. Giunio, 2013, 103-116.
108
G. Luck, 2006, 73-74.
109
Glycon (Glykon) is an ancient serpent-like deity. A widespread cult
in the Roman Empire in the 2nd century AD. The cult is much older,
however.
110
Lucianus Samosatensis, Syrian satirist and rhetorician, author of the
text mocking Alexander and the cult of Glycon.
111
A. Cosentino, 2005, 347-354.
112
G. Luck, 2006, 68-70.
37
sredstva i lijekove za liječenje raznih bolesti, po-
najviše biljne pripravke. Daje više tisuća recepa-
ta.117 Početak svoje XXX. knjige posvećuje magi-
ji. Čarobnjaci su po njemu mogli biti i svećenici
nekih inozemnih kultova, poput keltskih druida
u Velikoj Britaniji i Galiji. U popis čarobnjaka uk-
ljučio je i Mojsija. Po Pliniju vještine čarobnjaka
dotiču tri područja: medicinu, religiju i astrologi-
ju (medicina, religio et artes mathemaicae).118
Trebaju se spomenuti i duhovni pokreti kasne
antike, koji nisu nužno magija, ali se mogu nazvati
okultnim znanostima. Jedan od tih pokreta je gnos-
ticizam, od grč. gnosis u značenju znanje, poznavan-
je Boga. Pokret je nastao u 1. i 2. st. poslije Kr. (ako
ne i ranije), u vremenu koje karakterizira egzistenci-
jalna tjeskoba. Rješenje te tjeskobe gnostici nalaze u
povezanosti s duhovnim elementom, uz istovre-
menu osudu i odbacivanje materijalnoga svijeta.
Svakako je pokret preuzeo, sinkretizirao židovsku,
helenističku tradiciju i istočnu tradiciju i kršćan-
stvo. Međutim, neki su gnostici koristili spletke,
droge, poruke od duhova i demona.119
Smatran je vrlo moćnim gnostičkim amu-
letom onaj s prikazom Abraksasa ili Abrasaksa
(kat. br. 39), gospodara neba, nijedan nije stariji
od 2. st. poslije Kr.120 Na prednjoj strani privjes-
ka – amuleta, prikazan je div sa zmijskim nog-
ama i glavom pijetla. Sa strane slova I i A, kao
IAO i ADONAI, imena židovskog boga Jahve.
Na stražnjoj strani natpis ABPA/XAS, ispisan u
dva reda odvojena crtom; slova su zrcalno pisana.
Uobičajeno se prikazuje sa glavom pijetla ili lava,
tijelom čovjeka, noge su zmije koje završavaju
škorpionima (otuda epitet angnipede ‘zmijonogi’).
U desnoj ruci steže toljagu ili bič, a u lijevoj kružni
ili ovalni štit, što ukazuje na njegovu ratničku i
vladalačku prirodu. I pijetak je simbol bogova
rata. Perzijska mu je tradicija pripisivala snagu,
koja sputava demone. Njegovo kukurikanje tjera
demone. Sam lik odvraća od čovjeka zlo, zato i
služi kao amulet.
117
Plinije, Naturalis historia, XX-XXXII.
118
Plinije, Naturalis historia, XXX, 1.
119
G. Luck, 2006, 67-68.
120
H. Bonnet, 1952, 127-139; E. A. Wallis Budge, 1988, 207-209.
38
many magic-related beliefs and practices, although
he himself did not believe in magic.113
Pliny says sorcerers would not write down
their magic if they did not despise and hate man-
kind.114 If their claims were any good, Emperor
Nero, who learned magic from the best teachers
and had access to the best books, would have been
an extraordinary magician. However, he did not do
anything extraordinary.115 But Pliny’s conclusions
are cautious. Although magic is inefficient and ill-
famed (intestabilis), there is a “shade of truth” (veri-
tatis umbrae) in it, such as the art of mixing poisons
(veneficae artes). As for the amulets as a means of
prevention, he neither recognized nor condemned
them. He says there is no person who would not be
afraid of spells.116 Various remedies and medicines
(primarily plant preparations) for treating various
diseases account for large part of Pliny’s extensive
work. Several thousands recipes can be found in his
work.117 The beginning of his Book XXX is dedicat-
ed to magic. According to him, magicians were also
priests of some foreign cults, like Celtic druids in
Great Britain and Gaul. He included Moses in the
list of magicians. In Pliny’s opinion, magician’s
skills include three spheres: medicine, religion and
astrology (medicina, religio et artes mathemaicae).118
The spiritual movements of Late Antiquity
should also be mentioned. They were not neces-
sarily related to magic, but we can call them oc-
cult. One such movement is Gnosticism (from Gr.
gnosis, knowledge, knowing God). The movement
emerged in the 1st and 2nd century AD (if not earli-
er), in the period characterized by existential anxi-
ety. The Gnostics sought a solution for this anxiety
in bonding with the spiritual element, while con-
demning and rejecting the material world at the
same time. The movement certainly took and syn-
cretized the Jewish, Hellenistic tradition and the
Oriental tradition and Christianity. However, some
113
Pliny, Naturalis histora, XXV, 59; XXIX, 20; XXXVII, 75.
114
Pliny, Naturalis historia, XXXVII, 40.
115
Pliny, Naturalis historia, XXX, 5-6.
116
Pliny, Naturalis historia, XXVIII, 4.
117
Pliny, Naturalis historia, XX-XXXII.
118
Pliny, Naturalis historia, XXX, 1.
 Podrijetlo je riječi nesigurno. Po nekim teori-
jama, pojam je stvorio gnostik Bazilid oko 120.
g., iz hebrejskoga beraka, u značenju ‘blagoslov’.
Mnogo je vjerojatnije da je to skraćeni oblik ime-
na nekoga božanstva, egipatskoga, perzijskoga,
židovskoga podrijetla (?). Ukupna je brojna vri-
jednost slova ovoga imena 365, kao i imena boga
Mitre, pa su ih neki smatrali istim božanstvom.
Čest je prikaz na gemama,121 kada se kult
Izide spaja sa gnostičkim i misterijskim vjero-
vanjima u 3. st. kojima se pripisuje magijsko i
apotropejsko značenje.122 Ponekad se pogrešno
povezuje uz magičnu riječ abracadabra.
Najsiromašnijima, onima koji nisu mogli
platiti usluge čarobnjaka i astrologa, preostale
su proročice koje bi slučajno susreli na ulicama.
Nedaleko od njih često su se nalazili šarlatani koji
su prodavali čudotvorne napitke i slično. Nudili
su svoje proizvode u uskim uličiciama ili u im-
proviziranim dućanima ispred mnogih rimskih
hramova.
Čarobnjaci i vještice, koji su obećavali ljudi-
ma brda i doline, bili su vrlo traženi. Uvjeravali
su ih da mogu izliječiti bolesne svojim napicima
i pripravcima od biljaka ili životinja, kao što su
žabe i zmije. Tvrdili su također da mogu doni-
jeti nesreću protivniku ili suparniku na način da
zabodu igle u voštanu ili glinenu lutku. Čarob-
njaci i vještice također su na zahtjev pripremali
napitke koji su trebali pospješiti zaljubljivanje.123
Čak je i Ovidije mislio da je njegov ljubavni život
bio proklet.124 Rimski je zakon predviđao kažn-
javanje onih koji sudjeluju u ovakvim činima, ali
mnogi Rimljani su to ipak potajice činili i koris-
tili.125
121
A. Cosentino, 2013, 271-284; A. Cosentino, 2013a, 219-228.
122
L. Kákosy, 1997, 143-147, 260, kat. IV. 283.
123
M. W. Dickie, 2000, 563-583; R. A. Staccioli, 2003, 135-140; M. G.
Maioli, 2008, 99-112.
124
Ovidije, Amores, III, 7.
125
D. Ogden, 2002, 275-299.
Gnostics used intrigues, drugs, messages from spir-
its and demons.119
The amulet depicting Abraxas or Abrasax
(Cat. No. 39), master of the sky, was considered a
very powerful Gnostic amulet. None of them is old-
er than the 2nd century BC.120 On the front side of
the amulet – pendant, a giant with serpent legs and
rooster head is shown. The characters I and A, like
IAO and ADONAI – the names of Jewish god Yah-
weh – can be seen around it. The inscription ABPA/
XAS, written in two rows separated by a line, can be
seen on the back side. The characters are reversed,
as in mirror writing. The giant is usually shown
with a rooster’s or lion’s head, body of a man, and
legs like serpents ending with scorpions (hence the
epithet angnipede - “snake legs”). He holds a club or
a whip in his right hand and a round or oval shield
in his left hand, indicating his warrior or ruler na-
ture. The rooster is a symbol of war gods, too. Per-
sian tradition attributed it with a power that could
restrain demons. It was his crowing that chased de-
mons away. The figure as such deters evil – that is
why it was used as an amulet.
The etymology of the word is uncertain. Some
theories claim it was Gnostic Basilides who coined
the word c. 120 AD, from the Hebrew word beraka,
meaning blessing. It is much more likely that the
word is simply an abbreviation of the name of some
deity – Egyptian, Persian or Jewish (?) The total nu-
merical value of the word is 365, like the one for
god Mithra. This is why some considered them the
same deity.
It is often depicted on gemmas,121 when the cult
of Isis blends in the 3rd century with the Gnostic and
mysterious beliefs attributed magical and apotrope-
ic meanings.122 Sometimes it is wrongly related to
the magic word abracadabra.
Those from the poorest ranks, who could not
afford the services of magicians or astrologers, de-
pended on the oracles they would accidentally run
into in the street. Charlatans selling magic potions
119
G. Luck, 2006, 67-68.
120
H. Bonnet, 1952, 127-139; E. A. Wallis Budge, 1988, 207-209.
121
A. Cosentino, 2013, 271-284; A. Cosentino, 2013a, 219-228.
122
L. Kákosy, 1997, 143-147, 260, kat. IV. 283.
39
 ô ô ô
Rimski zakoni su nastojali izregulirati prak-
ticiranje magije. Već se u Zakoniku dvanaest ploča
(Leges duodecim tabularum) s kraja 6., početka 5.
st. prije Kr., nastoje regulatirati tzv. zla čaranja
(mala carmina) i, primjerice, bacanje čari na susje-
dove usjeve (fruges excantare):
Ploča VIII., 1b: Iako je zakonik XII ploča mali
broj djela kažnjavao smrtnom kaznom, smatralo
se da tako treba kažnjavati i onog tko je drugome
priredio glasno izvikivanje ili sastavio pjesmu,
što je drugome nanosilo uvredu ili porugu ...
Ploča VIII., 8a: Tko začara plodove. 8b: ili tuđi
usjev prokune ...126
Ovi su propisi od izuzetne važnosti ako
znamo da su Rimljani u to rano doba uglavnom
stočarski i ratarski narod. Oni su baš iz tih razlo-
ga imali posebne čini i obrede vezane uz poljop-
rivredu (recimo poljoprivrednu magiju), koja se
bavila štetnim životinjima i korovima, vremen-
om i slično.127
Lucije Kornelije Sula, rimski general i
državnik, 81. g. prije Kr. donosi zakon o uboji-
cama i trovačima kojima određuje smrtnu kaznu
za kupovinu, posjedovanje, pravljenje ili davanje
otrova (venena), tzv. Lex Cornelia de sicariis et ven-
eficiis.128
Julije Paul u svojim Izrekama oko 300. g. pos-
lije Kr. opisuje cijeli niz magijskih aktivnosti –
izradu ljubavnih napitaka (amatorium poculum),
opake noćne obrede (sacra impia nocturnave),
ljudsko žrtvovanje ili krvna znamenja, posjedo-
vanje magičnih knjiga (libri artis magicae) i znan-
je o magiji (scientia) te različite kazne koje se
određuju za pojedina djelovanja, uključujući rad
u rudnicima, pribijanje na križ, bacanje zvijerima
ili živo spaljivanje.129
Teodozijev zakonik (Codex Theodosianus), koji
je dao sastaviti car Teodozije II. 429. g., grupira
126
A. Romac, 1994, 93; J. B. Rives, 2002, 270-290.
127
B. K. Ager, 2010, 1-296.
128
J. B. Rives, 2003, 317-322.
129
Julije Paul, Sententiae, 5.23; J. B. Rives, 2003, 329-334.
40
and the like were always around. They would offer
their products in back alleys or in improvised stores
in front of numerous Roman temples.
Magicians and witches, who promised the
world to people, were in high demand. They would
convince people they could cure diseases with their
potions and preparations made of plants, or from
animals like frogs and snakes. They also claimed
they could harm someone’s rival or enemy by pierc-
ing needles in a wax or clay doll. Also, at request,
magicians and witches would prepare potions
supposed to quicken falling in love123 Even Ovid
thought his love life had been cursed.124 Although
the Roman law envisaged punishing of those who
partake in such deeds, many Romans did that and
used that nevertheless.125
ô ô ô
Roman laws tried to regulate the practicing of
magic. Even the Laws of the Twelve Tables (Leges duo-
decim tabularum) from the late 6th or early 5th century
BC, attempted to regulate the so-called “evil spells”
(mala carmina) and, for example, casting spells on a
neighbor’s crops (fruges excantare):
Table VIII., 1b: Although the Laws envisaged
death penalty for a small number of crimes, it was
considered that those who shouted loud at someone
or made a mocking song about them – thus offend-
ing or humiliating them – deserved death penalty…
Table VIII., 8a: Who casts spells on fruits. 8b: or
curses other people’s crops ...126
These regulations are very important if we know
that the Romans of those early days were mostly cat-
tle-growers and farmers. This is why they had special
spells and rituals relating to agriculture (e.g. agricul-
ture magic), invoking pests, weed, bad weather etc.127
In 81 AD, Lucius Cornelius Sulla, a Roman gen-
eral and statesman, passed a law against murderers
123
M. W. Dickie, 2000, 563-583; R. A. Staccioli, 2003, 135-140; M. G.
Maioli, 2008, 99-112.
124
Ovid, Amores, III, 7.
125
D. Ogden, 2002, 275-299.
126
A. Romac, 1994, 93; J. B. Rives, 2002, 270-290.
127
B. K. Ager, 2010, 1-296.
zakone 4. st. koji se bave aktivnostima maga i as-
trologa (de maleficiis et mathematicis) i pokazuje
napore zakonodavaca u razrješavanju onoga što
se smatra magijom, a što ne.130
Ali koliko su stvarno bili provođeni zakoni?
Plinije izvještava o slučaju iz 2. st. prije Kr., o sta-
novitom Gaju Furiju Kresimu, kojeg je kurulni
edil pozvao da odgovara na optužbe da je začarao
susjedove usjeve, a kazna je za zločin bila smrtna
(supplicium).131 Kazne za ove zločine, međutim,
obično su bile novčane prirode.
Najpoznatije suđenje je ono protiv pisca Ap-
uleja iz Madaure, koji je bio optužen da je tražio
određene vrste riba za obred ihtiomancije (obred
proučavanja znamenja po utrobi i ponašanju
riba), da je očarao jednu stariju udovicu i natjer-
ao u brak koristeći neke ljubavne napitke, da je
štovao neki tajnoviti predmet, te da je očarao i
čarima usmrtio jednoga mladića.132 U mjestu zva-
nom Oea (današnji Tripolis) oženio se starijom i
bogatom udovicom Pudetillom, čime je navukao
na sebe bijes i zavist njene rodbine, kao i pretend-
enata na njezin imetak. Nezadovoljni Pudentillini
rođaci optužuju Apuleja da je njezinu ruku dobio
uz pomoć vračanja i magije. Apulej ih prisiljava
da svoju tužbu i formalno prijave na sud. Iz ovo-
ga procesa Apulej izlazi ne samo pobjedonosno,
odbivši sve besmislice svojih tužitelja, nego ta-
kođer postaje sacerdos provinciae, vršeći prestižnu
dužnost glavnog svećenika provincije Afrike.
Tada nastaje i njegovo prvo značajno djelo Apolo-
gia sive Pro se de magia.133
Lov na vještice bio je čest u 1. st. poslije Kr.
pogotovo u vrijeme careva Tiberija i Nerona, te u
4. st.134
130
Codex Theodosianus, 9. 16.
131
Plinije, Naturalis historia, XVIII, 41-43; J. B. Rives, 2002, 275-277.
132
J. B. Rives, 2003, 322-328.
133
Apulej, 1996, II (predgovor Z. Milanović).
134
Tacit, Annales, 2-53-3.28, 4-52-59, 12-64-69, 16. 1-35; Amijan Marcelin,
Res Gestae, 19-12, 28.1.1-45, 29. 1.1-3.5.
and poisoners, providing death penalty for purchas-
ing, possessing, making or giving poisons (venena),
so-called Lex Cornelia de sicariis et veneficiis.128
In his Sentences from c. 300 AD, Julius Paulus
describes a series of magic activities – preparing
love potions (amatorium poculum), evil night rituals
(sacra impia nocturnave), humn sacrifices or blood
omens, possession of magic books (libri artis mag-
icae) and knowledge of magic (scientia) – and var-
ious punishments provided for individual deeds,
including hard labor in mines, nailing to the cross,
throwing one to beasts or burning one alive.129
Theodosian Code (Codex Theodosianus), com-
piled by Emperor Theodosius II in 429 AD, includes
the 4th-century laws regulating the activities of
magi and astrologers (de maleficiis et mathematicis),
reflecting the legislators’ efforts to tell magic from
non-magic.130
But were the laws really enforced? And to
what extent? Pliny reports on a case from the 2nd
century BC, the one of certain Caius Furius Cresi-
mus, who was summoned by the curule aedile to re-
spond to the accusations that he had drawn away
his neighbor’s crops by sorcery. The punishment
for this crime was death. (supplicium).131 However,
in practice, those convicted of these crimes would
usually pay a fine.
The best known trial was the one of Apuleius
of Madaura, a well-know writer, who was accused
of looking for certain varieties of fish in order to car-
ry out the ritual of ichtiomancy (reading signs from
fish guts and fish behavior), of casting spells on an
elderly widow and forcing her to marry him by us-
ing some love potions, for worshipping some myste-
rious object, and for casting spells on a young man,
thus murdering him.132 In the city called Oea (pres-
ent-day Tripoli, Libya), he married a much older
and rich widow Pudetilla, thus making her relatives
– and the pretenders on her fortune – furious with
him and envious. Pudentilla’s dissatisfied relatives
128
J. B. Rives, 2003, 317-322.
129
Julius Paulus, Sententiae, 5.23; J. B. Rives, 2003, 329-334.
130
Codex Theodosianus, 9. 16.
131
Pliny, Naturalis historia, XVIII, 41-43; J. B. Rives, 2002, 275-277.
132
J. B. Rives, 2003, 322-328.
41
 ô ô ô
U antičko su vrijeme brojni bili vračevi i
proroci, svećenici, koji su u ime nekog božanst-
va donosili proročanstva. Znamenja su bila prov-
jeravana u rimskome društvu prije svakog važnog
događaja ili svečanosti.
Uz važna proročanska sjedišta bilo je rašireno
vjerovanje da su postojale žene koje su tumačile
volju bogova, nepromjenjive u vremenu, izolirane
od svijeta. To su bile Sibile. Riječ Sibila dolazi iz
grčke riječi Σίβυλλα, latinski Sibylla, u značen-
ju proročice inspirirane božanstvom (uglavnom
Apolon), djevice koje su bile u stanju pružati
odgovore uglavnom dvoznačne i opskurne.135
Najpoznatija bila je Pitija iz Delfa.136 Varon ih
spominje deset: najstarija Perzijska, potom Eritre-
jska, Helespontska, Frigijska, Himerska, Libijska,
Delfska, Samska, Kumska i najmlađa, Tiburtins-
ka Sibila.137 Neka su razmišljanja da je postojala
jedna jedina, vječna, koja se selila. Kumska Sibila
jedna je od najfascinatnijih likova koji se javljaju
u antičkoj literaturi.138 Prvi njen spomen nalazimo
kod grčkog pisca iz 3. st. prije Kr. Likofrona.139
No tradicija je nalazi spomenutom već u 6. st. pri-
je Kr. Rimski pisci (Aul Gelije, Varon, Vergilije,
Dionizije iz Halikarnasa, Plinije Stariji) govore o
tome kako je kralj Tarkvinije Oholi kupio poveću
zbirku proročanstava, zapisanih na palminim lis-
tovima, pisanih u grčkome heksametru.140 Kums-
ka Sibila ponudila je kralju devet knjiga za cijenu
koju je on smatrao prevelikom. Sibila je potom
spalila tri knjige i ponudila ih šest. Tarkvinije ih
je opet odbio te ih je Sibila spalila još tri. Tada je
135
W. Burkert navodi kako su mahnite žene kroz čije usne progovara
bog poznate još na Bliskom Istoku u Mariju, drevnom gradu u Siriji,
u 2. tisućljeću prije Kr, u Asiriji u 1. tisućljeću prije Kr. : W. Burkert,
1985, 117.
136
W. Warde Fowler, 1911, 255-257; G. Roux, 1976, 1 i d.; L. Breglia
Pulci Doria, 1983, 1 i d.
137
Laktancije, Div. Inst., I, 6, navodeći izgubljeno Varonovo djelo
Antiquitates rerum divinarum.
138
Cumae je grčka kolonija osnovana u drugoj polovici 8. st. prije Kr., od
338. g. prije Kr. pod vlašću Rimljana.
139
Likofron, pjesnik i filolog iz Halkidike (Eubeja), pjesma Alexandra.
140
Aul Gelije, Noctes, 1, 19, 1; Dionizije Halikarnaški, Ant. Rom., IV, 6;
Vergilije, Aeneis, VI, 10; Plinije, Nat. hist., XIII, 27; M. Beard – J. North –
S. Price, 2005, 179-183.
42
accused Apuleius of luring her into marriage by us-
ing witchcraft and magic. Apuleius insisted that they
file a formal lawsuit against him at court. Not only he
came out from the trial triumphant, having rejected
all the nonsense of the plaintiffs, but he also became
sacerdos provinciae. Being the head priest of the en-
tire province of Africa was a very prestigious posi-
tion. This is the time when he wrote his first relevant
work, Apologia sive Pro se de magia.133
Witch hunt became common in the 1st century
AD, particularly during the reigns of Emperors Ti-
berius and Nero, and in the 4th century AD.134
ô ô ô
Antiquity saw numerous sorcerers and proph-
ets, priests, who made prophecies in the name of
some deity. In the Roman society, omens would be
checked before any important event or festivity.
A widespread belief was that there were women
who could interpret the will of gods and who nev-
er grew old. Isolated from the rest of the world, they
spent their time in major oracle centers. These were
the sybils. The word sybil comes from Greek word
Σίβυλλα (Lat. Sibylla) for a prophetess inspired by
some god (usually Apollo), a virgin, who were capa-
ble of providing answers, usually ambiguous and ob-
scure.135 The best known among them was Pythia of
Delphi.136 Varro mentions ten of them: Persian Sybil
as the oldest one and the sybils from Eritrea, Helles-
pont, Phrygia, Cimmerium, Libya, Delphi, Samos,
Cumae and – the youngest one – from Tibur.137 There
are theories that there was only one, eternal sybil,
who moved around. The Cumaean Sybil is one of
the most fascinating figures appearing in the ancient
133
Apuleius, 1996, II (preface by Z. Milanović).
134
Tacitus, Annales, 2-53-3.28, 4-52-59, 12-64-69, 16. 1-35; Ammianus
Marcellinus, Res Gestae, 19-12, 28.1.1-45, 29. 1.1-3.5.
135
According to W. Burkert, the frenzied women from whose mouths
gods spoke were known in Middle East, in the ancient city of Mari, in
the 2nd millenium BC, and in Assyria in the 1st millenium BC. : W.
Burkert, 1985, 117.
136
W. Warde Fowler, 1911, 255-257; G. Roux, 1976, 1 and d.; L. Breglia
Pulci Doria, 1983, 1 and d.
137
Lactantius, Div. Inst., I, 6, referring to Varro’s lost work, Antiquitates
rerum divinarum.
zabrinuti Tarkvinije Oholi po nagovoru augura
kupio preostale tri knjige po cijeni prvotnih devet
knjiga. Knjige su, potom, stradale u požaru Kap-
itolijskog hrama 83. g. prije Kr. Kada je izrađena
nova zbirka proročanskih rečenica koje su bile
poznate, August ih je dao pohraniti u Apolonov
hram na Palatinu.141 Ovdje su ostale do početka
5. st. poslije Kr. kada su uništene.142 Jezgru knjiga
činila su grčka proroštva koja su potjecala iz Male
Azije, potom su zbirku sačinjavale knjige dvojice
proroka, braće Marcija, etrurska proročanstva
nimfe Begoie, proročanstva Sibile iz Tibura (Al-
bunea).143
Po predanju u vrijeme Tarkvinija Oholog
(vladao od oko 534. do oko 495. g. prije Kr.), a vjero-
jatnije u prvim godinama Republike, u Rimu su se
pojavile takozvane Sibilinske knjige (Fata Sibyllina
ili Libri Fatales), čije se sastavljanje pripisivalo pro-
ročici Sibili iz Kume.144 Te su knjige sadržavale raz-
na grčka proročanstva. Najstarija zbirka Sibilinskih
knjiga izgleda je nastala u vrijeme Solona i Kira u
Gergisu na brdu Ida u Troadi (Mala Azija) (7./6. st.
prije Kr.). Bila su to proročanstva tzv. Helespontske
Sibile po imenu Herofila, koja se rodila nedaleko
Gergisa, u Marpesu. Njen je grob kasnije obilježilo
svetište Apolona. Ti su zapisi kasnije prešli u Eritre-
ju te su ondje postali poznati. Kasnije isti su prešli u
Kumu i iz Kume u Rim. Rimske se Sibilinske knjige
razlikuju od sačuvanih Sibilinskih proročanstava
po svom karakteru. Proročanstva pretskazuju pro-
pasti i ne donose moguća rješenja.145
Ovim se knjigama obraćalo samo u izuzetnim
slučajevima, a njihovo je čuvanje povjereno svećenici-
ma i interpretima. Poseban kolegij svećenika, koji se
141
Tacit, Annales, VI, 12.
142
Flavius Stilicho (359.-408. g.), general (magister militum) vandalskoga
podrijetla, 405. g. dao uništiti Sibilinske knjige.
143
Neki su stihovi Sibilinskih proročanstava sačuvani u djelu
Περί θαυμασίων (Knjiga čuda), Flegona (Phlegon), grčkog pisca i
oslobođenika cara Hadrijana, koji je živio u 2. st. poslije Kr.
144
H. Diels, 1890, 5-158; W. Bousset, 1906, 265-280; R. Bloch, 1940, 21-
28; R. Bloch, 1965, 281-292; H. Cancik, 1983, 549- 576; J. J. Collins, 1987,
421-459; H. W. Parke, 1988, 1 i d.; J. Scheid, 1998, 11-26; S. A. Takács,
2008, 62-71.
145
Sibilinska proročanstva sačuvana u 12 knjiga sastavljena su u
razdoblju između polovice 2. st. i 5. st. Važan su nam izvor informacija
o klasičnoj mitologiji i ranim gnostičkim, židovskim i kršćanskim
vjerovanjima. M. S. Terry, 1899, 4 i d.
literature.138 She is first mentioned by Lycophron, a
Greek writer from the 3rd century BC.139 However,
the tradition mentions her back in the 6th century BC.
Roman authors (Aulus Gellius, Varro, Virgil, Dio-
nysus of Halicarnassus, Pliny the Elder) tell us how
King Tarquinius (Tarquin the Proud) bought a large
number of prophecies written in Greek hexameter on
palm leaves.140 Cumaean Sybil offered the King nine
books for a price he considered too high. The sybil
then burnt three books and offered him six. Tarquin
refused again, so the sybil burnt three more. Then,
persuaded by an augur, concerned Tarquin the Proud
bought the remaining three books for the original
price for nine. The books were later lost in the fire of
the Capitolihe Hill Temple in 83 BC. When a new col-
lection of the prophetical sentences that had been re-
membered was made, Emperor Augustus had them
stored in the Temple of Apollo on the Palatine Hill.141
It remained there until the early 5th century AD, when
it was destroyed.142 Most of the prophecies in the col-
lection were Greek prophecies from Asia Minor; oth-
er prophecies included the volumes by two prophets,
the Marcius brothers, Etruscan prophecies of nymph
Begoia and those of the Tiburtine Sybil (Albunea).143
Tradition has it that, during the reign of Tarquin
the Proud (from c. 534 BC to c. 495 BC) – but more
likely in the first years of the Republic – the so-called
Sybilline Books (Fata Sibyllina ili Libri Fatales) ap-
peared in Rome. Allegedly written by the Cumaean
Sybil,144 they contained various Greek prophecies.
It seems that the oldest collection of the Sybilline
138
Cumae was a Greek colony established in the second half of the 8th
century BC. Under Roman rule since 338 BC.
139
Lycophron, a poet and philologist from Chalcis (Euboea), poem
Alexandra.
140
Aulus Gellius, Noctes, 1, 19, 1; Dionysus of Halicarnassus, Ant. Rom.,
IV, 6; Virgil, Aeneis, VI, 10; Pliny, Nat. hist., XIII, 27; M. Beard – J. North
– S. Price, 2005, 179-183.
141
Tacitus, Annales, VI, 12.
142
Flavius Stilicho (359 – 408 AD), a general (magister militum) of Vandal
descent, destroyed the Sybiline Books in 405 AD.
143
Some verses of the Sybiline Prophecies were preserved in Περί
θαυμασίων (The Book of Miracles) by Phlegon, Greek writer and Emperor
Hadrian’s freedman who lived in the 2nd century BC.
144
H. Diels, 1890, 5-158; W. Bousset, 1906, 265-280; R. Bloch, 1940, 21-
28; R. Bloch, 1965, 281-292; H. Cancik, 1983, 549- 576; J. J. Collins, 1987,
421-459; H. W. Parke, 1988, 1 i d.; J. Scheid, 1998, 11-26; S. A. Takács,
2008, 62-71.
43
isprva sastojao od dvoje (duoviri), potom od deset
(decemviri od 367. g. prije Kr.)146 i napokon petnaest
članova, quindecemviri sacris faciundis ili sacrorum
ili tzv. sacerdotes Sibyllini, rukovao je Sibilinskim
knjigama.147 Zadatak im je bio čuvati knjige na sig-
urnom i njihov sadržaj u tajnosti. Ponajviše su to bili
bivši konzuli ili pretori, podjednako podijeljeni među
patricijima i plebejcima. Bili su slično strukturirani
kao i kolegij pontifika i kolegij augura. Dužnost su
obnašali doživotno, bili su oslobođenih svih javnih
dužnosti. Svoju su dužnost obavljali po nalogu Sena-
ta, osobito kod teških nesreća, kao kod kuge ili potre-
sa, u slučaju sukoba i ratova. Tumačeći Sibilinske kn-
jige, tumačili su kako umiriti bogove. U republikan-
sko doba Sibilinske knjige su konzultirane preko pe-
deset puta, u carsko doba znatno rjeđe.148 Ponekad su
nastajale zabune u zapisima između kvindecemvira
i haruspika, ali haruspici nisu nikada bili sacerdotes
publici populi Romani.149
Sibilinske su knjige u slučaju kakvih nevolja
određivale molitvene dane (supplicationes), kada
su građani, uključujući žene i djecu, noseći vijence
i držeći u ruci lovorove grančice, poput grčkih
molitelja dolazili u krug hramova, moleći ili zah-
valjujući već kako bi zahtijevale prilike.150 Poznat
je mali broj rimskih molitava (invocatio).151 Glavno
obilježje rimske molitve bila je strogost i izrazita
točnost u formulama i izrazima koji su se mora-
li upotrebljavati.152 Učinkovist prizivanja ovisi o
ispravnom imenovanju božanstva, što može ukl-
jučivati epitete božanstva, opisne fraze, naslove i
počasti, tajna imena.153 Kod svećenika augura si-
nonim za invocatio je precatio, posebno usmjereno
146
Donosi nam Tit Livije ne objašnjavajući zašto : … alterum senatus
consultum factum esse ut decemviri sacrum graeco ritu facerent. Livije, Ab
urbe, XXV, 12.
147
G. Bloch, 1873-1919, 426-442; J. Marquardt, 1963, 350-397; G. Szemler,
1972, 26-28; P. Chini, 1990, 39-53; J. Scheid, 1998, 11-26; G. Libermann,
1998, 65-73.
148
H. W. Parke, 1988, 212, 5.
149
K. A. Giunio, 2011, 64-65.
150
C. E. Schulz, 2006, 28-33.
151
Zbirka obrazaca u knjizi De Agri Cultura Marka Porcija Katona
Starijeg, 2. st. prije Kr. Invocare = pozvati. Grčki ekvivalent epiklesis.
152
M. Klinghardt, 1999, 44-45; G. Luck, 2006, 513; F. Hickson Hahn,
2007, 240; N. Belayche, 2007, 279.
153
Verba certa, ponekad se mogu prilagoditi okolnostima – verca
concepta. M. Klinghardt, 1999, 1-52.
44
Books was made about the time of Solon and Cyrus
(the 7th to 6th century BC) at Gergis on Mount Ida
in the Troad (Asia Minor). These were the prophe-
cies of the Hellespontine Sybil named Herophile.
She was born near Gergis, in Marpessus. Her tomb
later became an Apollo’s shrine. These texts were lat-
er brought to Eritrea and became well-known there.
Then they took them to Cumae and then to Rome.
The Roman Sybiline Books differ from the surviving
sybiline prophecies by their nature. They predict di-
sasters, without offering possible solutions.145
These books were consulted only in exception-
al cases. They were guarded by priests and inter-
preters. A special collegium of priests in charge of
the books first consisted of two members (duoviri),
then of ten (decemviri, as of 367 BC)146 and, finally, of
15 members (quindecemviri sacris faciundis or sac-
rorum or the so-called sacerdotes Sibyllini).147 Their
duty was to keep the books safe and to keep their
contents secret. These were mostly former consuls
and praetors, both from the ranks of patricians and
from the ranks of plebeians. They were organized
in collegiums similar to those of pontiffs and au-
gurs. Their duty was for life and they carried it out
at the order of the Senate, particularly in cases of
disasters like plague or earthquake, or conflicts and
wars. They were relieved of any other public duty.
By interpreting the Sybiline Books, they interpret-
ed how to appease gods. In the Republican period,
the Sybiline Books were consulted more than fifty
times. In the Imperial period, much less.148 Contra-
dictions would sometimes appear in the notes made
by the Quindecemviri and those by the Haruspices;
but then, the Haruspices had never been sacerdotes
publici populi Romani.149
145
Sybiline prophecies have been preserved in 12 books. They were
compiled between the mid-2nd century and the 5th century AD.
They are a very important source of informatrion about the classical
mythology and early Gnostic, Jewish and Christian beliefs. M. S. Terry,
1899, 4 and d.
146
Rendered to us by Titus Livius, without explaining why: … alterum
senatus consultum factum esse ut decemviri sacrum graeco ritu facerent. Livy,
Ab urbe, XXV, 12.
147
G. Bloch, 1873-1919, 426-442; J. Marquardt, 1963, 350-397; G. Szemler,
1972, 26-28; P. Chini, 1990, 39-53; J. Scheid, 1998, 11-26; G. Libermann,
1998, 65-73.
148
H. W. Parke, 1988, 212, 5.
149
K. A. Giunio, 2011, 64-65.

Slika 8. Počasni natpis namjesnika Aula Ducenija Gemina iz
Vida (Narona), druga polovica 1. st. poslije Kr. Arheološki muzej
Narona u Vidu, inv. br. 19 (foto Toni Glučina).
Figure 8. Honorary inscription of governor Aulus Ducenius
Geminus from Vid (Narona), second half of 1st century AD, Ar-
chaeological Museum Narona in Vid, Inv. No. 19 (photo by Toni
Glučina).
na otklanjanje zlih znamenja. Rimljanin se nije
molio klečeći na koljenima, kao istočni narodi,
već stojeći uspravno i s rukama podignutima k
nebu. Ako bi se molio morskom božanstvu, ruke
su bile usmjerene prema moru. Ako se pak molio
podzemnom božanstvu, ruke su doticale zemlju,
a glavu se prekrivalo dijelom toge (velatio capitis).
Pripadao im je i nadzor nad kultovima koji su
uvedeni po nalogu Sibilinskih knjiga, primjerice
293. g. prije Kr. kult Asklepija, 204. g. prije Kr. kult
maloazijske Magnae Mater Deorum,154 a direktno su
postavljali i svećenike inozemnih kultova koji su
bili pod njihovom jurisdikcijom. Po savjetu Sibi-
linskih knjiga uvodi se i jedan grčki ceremonijal
- pantheon dvanaest bogova kojima se priređuju
154
M. Beard - J. North - S. Price, 2005, 43-45.
If there was a trouble, the Sybiline Books
would determine the prayer days (supplicatio-
nes), when the citizens – including women and
children – wearing wreathes and holding laurel
twigs, would come go to temples like Greek suit-
ors and prey or express gratitude, depending on
the occasion.150 Only a few Roman prayers (invo-
catio) are known.151 Typical for them was that they
were very strict and accurate in the wording and
formulas which were to be used.152 The efficiency
of invocation depended on correct pronunciation
of the name of the deity in question, including his
or her divine epithets, descriptive phrases, titles,
honors and secret names.153 In the case of priests –
augurs, the synonym for invocatio is precatio, par-
ticularly focused on elimination of evil signs. A
Roman did not pray in the kneeling position, like
the peoples of the East, but standing upright with
his arms raised towards the sky. If the prayer was
for a marine deity, hands were directed toward
the sea. In the case of an underworld deity, hands
were touching the ground. The head was covered
by a segment of the toga (velatio capitis).
They also controlled the cults introduced at
the order of the Sybiline Books (e.g. the cult of
Asclepius introduced in 293 BC and the cult of
Magna Mater Deorum154 introduced from Asia Mi-
nor in 204 BC). They also directly appointed the
priests of the foreign cults under their jurisdic-
tion. On the advice of the Sybiline Books, a Greek
ceremony was also introduced – a pantheon of
twelve gods for whom special feasts were orga-
nized (graeco ritu).155 Statues of the gods would
be placed on special cushions at a table rich with
150
C. E. Schulz, 2006, 28-33.
151
A collection of patterns in the book De Agri Cultura Marcus Porcius
Cato the Elder, 2 century BC. Invocare = to invoke. Greek equivalent:
epiklesis.
152
M. Klinghardt, 1999, 44-45; G. Luck, 2006, 513; F. Hickson Hahn,
2007, 240; N. Belayche, 2007, 279.
153
Verba certa, sometimes can adapt to circumstances – verca concepta.
M. Klinghardt, 1999, 1-52.
154
M. Beard - J. North - S. Price, 2005, 43-45.
155
Jupiter, Juno, Minerva, Venus, Apollo, Mars, Vulcan, Mercury,
Neptune, Diana, Cerera, Vesta – these are the 12 leading deities of the
Roman pantheon.
45
posebne svečane gozbe (graeco ritu).155 Statue bogo-
va postavljane su na posebne jastuke, a pred njih
stavljani su stolovi s jelima (lectisternium).156 Sud-
jelovali su u organizaciji igara u čast Apolona157 i
ludi saeculares.158
Samo je jednim primjerom zabilježena svećenič-
ka služba quindecemviri sacris faciundis u rimskoj
provinciji Dalmaciji. Bio je to Aulus Ducenius Gemi-
nus, Neronov namjesnik u Dalmaciji (legatus Augus-
ti pro praetore između 63. i 67. g.) (Sl. 8).159 Pozna-
jemo ga iz Tacitovih spisa160 i s još dvaju natpisa u
Dalmaciji.161 U vrijeme podizanja ovoga počasnog
natpisa on je i bivši konzul koji je 62. g. bio i cu-
rator vectigalium publicorum, navodi se i kao patron
Narone. Inače kvindecemviri nisu zabilježeni u pro-
vincijama. Oni su iz Rima nadgledali i potvrđivali
izbor i postavljanje svećenika kultova nad kojima
su imali nadzor, a koja su uvedena po nalogu Sibi-
linskih knjiga (grčki i istočnjački kultovi).162
155
Jupiter, Junona, Minerva, Venera, Apolon, Mars, Vulkan, Merkur,
Neptun, Dijana, Cerera, Vesta glavnih je 12 božanstva rimskog
panteona.
156
Kipovi božji (od drva sa glavom od mramora ili voska) pologani su
na jastuke (lectus ili pulvinar), a kipovi božica na stolice te se pred njih
stavljalo jelo. Prvi se obred gozbe bogova u Rimu održao na početku 4.
st. prije Kr. M. Beard – J. North – S. Price, 2005, 129-132.
157
Livije, Ab urbe, X, 8.
158
Tacit, Ann., XI, 11; M. W. Hoffman Lewis, 1952, 289-294. Navodi se
da su tijekom stoljetnih igara 17. g. brojali čak 21 članova, možda zbog
većeg opsega poslova.
159
Natpis se čuva u Arheološkom muzeju Narona u Vidu pod
inventarnim brojem 19. Otkriven je 1907. g. na lokalitetu Lučica,
izrađen od bijeloga vapnenca, visine 91,5 cm, širine 72 cm, debljine
24 cm. Radi se o počasnom natpisu uklesanom na četvrtastoj bazi –
ari. Natpisno polje nije uokvireno, slova su lijepo i brižljivo urezana.
Natpis glasi: A(ulo) Ducenio / Gemino co(n)s(uli) / XV vir(o) sacris /
faciundis sodali / Augustali curatori / vectigalium public(orum) / leg(ato) pro
pr(aetore) patrono. A. Jagenteufel, 1958, 28, br. 5; C. Patsch, 1997, 21-23,
sl. 20; K. A. Giunio, 2011, 395, br. 162.
160
Tacit, Ann., XV, 18.
161
Oba natpisa spadaju u kategoriju tzv. terminacijskih natpisa. Prvi iz
Novigrada kod Zadra (Sv. Martin), ne zna se gdje je danas : CIL, 3 2883.
Drugi natpis iz Popovića kod Zadra, bio uzidan u dovratnik crkvice
Sv. Mihovila. Crkvica srušena u Domovinskom ratu, natpis prenesen
u Arheološki muzej Zadar, inv. br. A18229: CIL 3, 9973; J. J. Wilkes,
1974, 260.
162
Primjer Decretum XV virum de sacris faciundis: F. F. Abbott – A. C.
Johnson, 1968, 487, br. 149.
46
food (lectisternium).156 Games honoring Apollo157
were also organized, as well as ludi saeculares.158
Only one example of the duties of the quin-
decemviri sacris faciundis is known to us. It was
Aulus Ducenius Geminus, Nero’s governor in Dal-
matia (legatus Augusti pro praetore between 63 Ad
and 67 AD) (Fig. 8).159 We know about him from
the Tacitus’ writings160 and from two inscriptions
in Dalmatia.161 When this honorary inscription
was erected, he was a former consul who, in 62
AD, was also a curator vectigalium publicorum. He
is also mentioned as a patron of Narona. Usually,
quindecemviri would not go to the provinces. They
would perform their duty from Rome, supervis-
ing and confirming the selection and appoint-
ment of priests of the cults introduced by order of
the Sybiline Books (Greek and Oriental cults).162
156
Statues of male gods (made of wood, with marble or wax heads)
were laid on cushins (lectus or pulvinar), and those of goddesses on
chairs. Food would then be served in front of them. The first “feast of
the gods” in Rome was organized in the early 4th century BC. M. Beard
– J. North – S. Price, 2005, 129-132.
157
Livius, Ab urbe, X, 8.
158
Tacitus, Ann., XI, 11; M. W. Hoffman Lewis, 1952, 289-294. It is said
that, at the occasion of the centennial games in 17 AD, there were as
many as 17 clans – perhaps because of additional duties.
159
The inscription is kept in the Archaeological Museum Narona in
Vid (Inv. No. 19). It was discovered at Lučica site in 1907. It is made of
white limestone. Height: 91.5cm; width: 72xm; thickness: 24cm. It is an
honorary inscription carved on a square base . an altar. The inscription
field is not framed and the characters are carefully and nicely rendered.
It reads: A(ulo) Ducenio / Gemino co(n)s(uli) / XV vir(o) sacris / faciundis
sodali / Augustali curatori / vectigalium public(orum) / leg(ato) pro pr(aetore)
patrono. A. Jagenteufel, 1958, 28, br. 5; C. Patsch, 1997, 21-23, sl. 20; K. A.
Giunio, 2011, 395, br. 162.
160
Tacitus, Ann., XV, 18.
161
Both inscriptions belong to the category of the so-called boundary
inscriptions. The first one is from Novigrad near Zadar (St. Martin), but
its present whereabouts are unknown : CIL, 3 2883. The second one was
built in the door jamb of St. Michael’s Church in Popovići near Zadar.
When the church was destroyed in the Homeland War, the inscription
was moved to the Archaeological Museum Zadar, Inv. No: A18229: CIL
3, 9973; J. J. Wilkes, 1974, 260.
162
An example of Decretum XV virum de sacris faciundis: F. F. Abbott –
A. C. Johnson, 1968, 487, br. 149.
 ô ô ô
Pod etrurskim utjecajem stekla su popularnost
svakovrsna gatanja.163 U osobitim slučajevima vo-
jskovođe u ratu i starješine u gradu Rimu obraća-
li su se haruspicima (haruspices) koji su nebeska
znamenja tumačili po utrobi žrtvenih životinja
(srca, jetra, žuć, pluća i munjama te su se brinuli
o tome kako umiriti znamenja (procuratio prodigio-
rum).164 Jedan haruspeks, Spurinna, Julija Cezara
upozorio da se čuva Martovskih ida. Podrijetlo
riječi antički izvori povezivali s izrazom haruga, u
značenju ‘žrtvene životinje’ ili kaldejske riječi har u
značenju ‘jetra’.165
U carsko je doba u Rimu djelovao zbor od čak
60 haruspika (ordo LX haruspicum). Na čelu im se
nalazio magister publicus haruspicum. Izgleda da im
je sjedište bilo u Tarkviniji, gdje je po tradiciji došao
bog Tagete i obznanio svoju doktrinu, ali imali su
svoj ured i u Rimu. Car Klaudije bio je učenik etrur-
skoga jezika i kulture te je formirao ovo udruženje
koje se sastojalo od 60 članova (ne kolegij u pravom
smislu riječi) i tako je to bilo do vladavine cara Te-
odozija I. Ovaj 384. g. zabranjuje djelovanje harus-
pika po cijeni smrtne kazne.166 Djelovanje haruspika
bilo je zabranjeno još 319. g., u vrijeme cara Konstan-
tina, te je bilo dozvoljeno samo u iznimnim slučaje-
vima kao što su udar groma, traženje iscjeljenja ili
obilnijega uroda. Bilo je i drugih iznimaka. Godine
408. haruspici su ponudili svoju pomoć kada su
Goti predvođeni Alarikom zaprijetili Rimu. Papa
Inocent I. nevoljko je pristao na to, pod uvjetom da
obred ostane tajan. Djelovali su i privatni haruspici,
posebni carski haruspici, a svoje su haruspike imale
i legije, odnosno njihovi zapovjednici.
Etrušćani su uživali glas da su nadasve po-
božni (religiosissimi), a Arnobije proglašava Etruriju
roditeljicom i majkom praznovjerja (superstitio).167
163
P. Chini, 1990, 53-59, 68-69.
164
A. Bouché-Leclercq, 1873-1919c, 17-32; J. Marquardt, 1963, 410-415;
J. Heurgon, 1978, 101-104; M.-L. Haack, 2006, 9-14; M. Beard – J. North
– S. Price, 2005, 175-178; E. M. Orlin, 2010, 111-136.
165
A. Maggiani, 2000, 27-29.
166
M. Beard – J. North – S. Price, 2006, 101-102; M.-L. Haack, 2006, 15-
76.
167
Arnobije, Adv. Gentes, VII, 26: genetrix et mater superstitionum.
ô ô ô
Under the Etruscan influence, soothsaying of
all sorts gained popularity.163 In special cases, mil-
itary commanders in war and city elders in Rome
would contact the haruspices, who would seek
celestial signs in the entrails of sacrified animals
(heart, liver, gall bladder, lungs) and in lightning.
They also knew how to appease the signs (procu-
ratio prodigiorum).164 It was one haruspex, Spurinna,
that warned Julius Caesar to beware of the Ides of
March. According to ancient sources, the word is
derived from the term haruga (sacrificial animal) or
from Chaldean word har (liver).165
In the Imperial period, Rome had a group of
as many as 60 haruspices (ordo LX haruspicum).
They were headed by magister publicus haruspicum.
It seems their seat was in Tarquinia, where, as tra-
dition has it, god Tagete came and proclaimed his
doctrine. But they also had their office in Rome.
Emperor Claudius was an eager learner of Etruscan
language and culture, so he formed this 60-strong
association, not a collegium in the true sense of the
word. It remained so until Emperor Theodosius
I who, in 384 AD, forbade haruspices under the
threat of death penalty.166 Actually, haruspices were
forbidden already in 319 Ad by Emperor Constan-
tine – their services were allowed only exception-
ally – like in cases of a flash of lightning, healing
or wishing for higher crops yield. There were other
exceptions, though. When the Goths led by Alaric
threatened Rome in 408 AD, the haruspices offered
their help. Pope Innocent I reluctantly agreed, pro-
vided that the ceremony remained secret. There
were private haruspices, special imperial haruspic-
es, and those attached to Roman legions (their com-
manders).
The Etruscans were renowned as very religious
people (religiosissimi), and Arnobius proclaimed
163
P. Chini, 1990, 53-59, 68-69.
164
A. Bouché-Leclercq, 1873-1919c, 17-32; J. Marquardt, 1963, 410-415;
J. Heurgon, 1978, 101-104; M.-L. Haack, 2006, 9-14; M. Beard – J. North
– S. Price, 2005, 175-178; E. M. Orlin, 2010, 111-136.
165
A. Maggiani, 2000, 27-29.
166
M. Beard – J. North – S. Price, 2006, 101-102; M.-L. Haack, 2006, 15-
76.
47
Religija je aspekt etrušćanske civilizacije koji je Rim
prihvatio s najmanjim rezervama zato što se na-
jčvršće opirao plimi grčkih kulturnih utjecaja. Za
etrušćansku religiju karakteristični su minucioznost
bogoštovlja i sitničav posluh ljudi prema božjoj vol-
ji, koja se istražuje i tumači te stalni pritisak nad-
moćnih i mračnih sila. Područje gdje se etrušćanska
religioznost iskazuje na najsvojstveniji način jest
takozvana disciplina Etrusca, tj. splet pravila koja
uređuje odnose između bogova i ljudi. Polazište
je u istraživanju božje volje svim sredstvima, a na-
jznačajniji i najtradicionalniji među njima su čitanje
i tumačenje životinjske iznutrice (haruspicina) i tu-
mačenje munja (manubia). Manubia je tehnički izraz
etrurske discipline i odnosi se na snagu božanstva
da barata munjama. U ikonografiji je ono prikazano
s munjom u ruci.168 Seneka koristi termin u svojoj
proširenoj raspravi o munjama.169 Navodi kako je
Jupiter, poistovijećen s etrurskim Tinijom, imao tri
različite vrste munja slane iz triju različitih nebeskih
regija. Razlikuju se blage munje ili “munje koje
buše”, štetne munje ili “munje koje drobe”, koje se
šalju kao savjet dvanaest Di Consentes i povremeno
donose neko dobro, treće su razarajuće ili “goruće”
munje koje šalje Di superiores et involuti (skriveni
bogovi više sfere) i koje mijenjaju stanje javnih i pri-
vatnih poslova.
Oba umijeća imaju prethodnike na istoku,
posebice u Mezopotamiji.170 Nasuprot tome u
Rimu, kao već i kod Umbra, prevladat će proricanje
iz promatranja ptičjeg leta (auspicium), ali je vjero-
jatno i ono ulazilo u opseg etrušćanskoga umijeća,
u ogranak koji se ticao iščitavanja božjih znakova
ili čuda (coniectura), tzv. ostenta et portenta.171 Disci-
plini su pripadala obredna pravila za žrtvovanja i
ceremonije, učenje o rokovima koji su preodređeni
za ljude i za države, te vjerovanja i propisi za neze-
maljski život. Po shvaćanju Etrušćana uspostavljen
je čvrst i konkretan odnos između neba i zemlje,
između svijeta bogova i svijeta ljudi. Orijentirani
168
Od manus ‘ruka’ i habere ‘imati, držati’. Treba je razlikovati od riječi
manubiae u značenju ‘ratni plijen’.
169
Seneka, Naturales questiones, 2.41.1; S. Weinstock, 1951, 125; M.
Pallottino, 1992, 44.
170
E. A. Wallis Budge, 1988, 424-430.
171
R. Bloch, 1963, 43-76.
48
Etruria the parent and mother of superstition (su-
perstitio).167 Religion was the aspect of the Etruscan
civilization that Rome had adopted with the least
reserves, alo because it strongly resisted the tid-
al wave of Greek cultural influence. Typical of the
Etruscan religion are the meticulous nature of their
worshipping and overscrupulous obedience, as
well as the continual pressure of superior dark forc-
es. The sphere where the Etruscan religiosity was
particularly manifested is the so-called disciplina
Etrusca, a bundle of rules regulating the relation-
ship between gods and humans. The idea behind
it was to explore the will of gods by all means, the
most important and traditional among them being
reading and interpreting animal entrails (haruspici-
na) and interpreting lightning (manubia). Manubia
is a technical term forthis Etruscan discipline and
it refers to a god’s power to wield lightning. When
depicted, such god usually holds a thunderbolt in
his hand.168 Seneca uses this term in his extensive
discussion about types of lightning.169 He says that
Jupiter, identified with Etruscan Tinia, had three
different kinds of lightning, sent from three differ-
ent celestial regions. There is mild or “perforating
lightning”, harmful or “crushing lightning” for
which the approval of Di Consentes is required and
which are sometimes beneficial, and destructive or
“burning” lightning sent by Di superiores et involu-
ti (hidden gods of the higher sphere) and changing
the status of public and private affairs.
Both of these skills had their predecessors
in the Orient, primarily in Mesopotamia.170 Un-
like those, in Rome (as well as among the Umbri),
soothsaying based on watching birds in flight (aus-
picium) would prevail. But the Etruscans probably
used that, too – for the purpose of reading divine
signs or miracles (coniectura), the so-called osten-
ta et portenta.171 This discipline included rules for
offering rituals and ceremonies, studying the art
167
Arnobius, Adv. Gentes, VII, 26: genetrix et mater superstitionum.
168
From manus = hand i habere = to have, to hold. It differs from the
word manubiae, which means spoils od war.
169
Seneca, Naturales questiones, 2.41.1; S. Weinstock, 1951, 125; M.
Pallottino, 1992, 44.
170
E. A. Wallis Budge, 1988, 424-430.
171
R. Bloch, 1963, 43-76.
 Slika 9. Brončana jetra iz Gottolenga kod
Piacenze, 2.-1. st. prije Kr. Musei Civici di
Palazzo Farnese, Piacenza (Italia).
Figure 9. Bronze liver from Gottolengo near
Piacenza, 2nd-1st century BC Musei Civici di
Palazzo Farnese, Piacenza (Italy).
i podijeljeni “sveti” prostor odgovara zamisli koja
se na latinskom izražava riječju templum. On obuh-
vaća nebo ili posvećeni zemljaski prostor (recinkt
nekog svetišta, grada, itd.) ili također mnogo manju
površinu, naprimjer jetra neke životinje koja je up-
otrijebljena za proricanje, samo moraju biti ispun-
jeni uvjeti da je orijentiran i da je podijeljen prema
nebeskome predlošku. Orijentacija se određuje če-
tirima glavnim točkama koje su povezane dvama
ukrštenim pravcima. Ono što danas o toj temi zna-
mo nastalo je usporedbom imena božanstava upis-
ana u različite kućice na koje je podijeljena površina
brončanih jetara nađenih u Gottolengu kod Piacen-
ze (pomagalo - vodič haruspicima za proricanje) s
podjelom neba i njegovih božanskih žitelja prema
Pliniju i Marcijanu Kapeli (Sl. 9).172
172
Plinije, Nat. hist., II, 54, 143; Mart. Capella, De nuptiis, I, 45 i d.; C. O.
Thulin, 1906a, 60 i d.; S. Weinstock, 1946, 101-129; M. Pallottino, 2008,
311-314.
of foreseeing the life expectancy of humans and
states, and the beliefs and regulations for the af-
terlife. According to the Etruscans, there was a
strong and concrete connection between the sky
and earth, between the world of gods and world
of men. An oriented and divided “sacred” space
corresponds with the idea behind the Latin term
templum. It encompasses the sky or a sacred space
on earth (survey of a shrine, or a town etc.), or
some much smaller area, like the liver of an animal
used for soothsaying (provided that it is properly
oriented and divided according to the celestial pat-
tern). The orientation is based on four main points
connected with two intersecting lines. Our pres-
ent-day insight into this is based on comparing
the names of deities written in the houses that the
bronze “liver” pattern found in Gottolengo near
Piacenza is divided to. Haruspices used it as an aid
– a guide – for soothsaying. The division of the sky
and its divine inhabitants according to Pliny and
49
 Vijesti nam govore da su postojale etrušćanske
knjige vjerskoga sadržaja koje su u prijevodima ili
sažecima poznavali u rimskim svećeničkim i učenim
krugovima. Razvrstavale su se u tri temeljne grupe:
Libri haruspicini, Libri fulgurales i Libri rituales.173 Prve
su obrađivale proricanje pregledom životinjskih
iznutrice, druge su obuhvaćale učenje o munja. Iz-
gleda da su Obredne knjige (Libri rituales) obuhvaćale
daleko opsežnije i zapletenije gradivo koje se ticalo
pravila bogoštovlja, načina kako se posvećuju svetiš-
ta, utemeljuju gradovi, dijele polja, građanske i vojne
uredbe itd. Osim toga, obuhvaćale su posebne spise
o podjeli vremena i o granicama života ljudi i naro-
da (Libri fatales), o zagrobnome svijetu i o obredima
spasenja (Libri Acherontici), naposljetku i o tumačen-
ju čudesa (Ostentaria). Etrušćansko-rimska predaja
pridaje im božansko nadahnuće, dio njih se pripi-
sivao poukama maloga genija Tageta (Libri Tageti-
ci - Libri haruspicini i Libri Acherontici) ili poukama
nimfe Vego(ni)je ili Begoe (Libri fulgurales i spisi o
mjerništvu u Libri rituales). Ostentaria su vrsta tajne,
tajanstvene književnosti, svojevrsna pisana kolekcija
opisa i interpretacija znamenja (ostenta).174 Tarquitius
Priscus napisao je djelo Ostentarium arborarium, knjigu
znamenja iz stabala, te Ostentarium Tuscum, vrlo vje-
rojatno prijepis etrurskih djela.175 Plinije navodi kako
je njegov suvremenik Umbricius Melior napisao djelo
Ostentarium aviarum, koje se ticalo znamenja u vezi s
pticama,176 ali uglavnom su nam ostentaria sačuvana
samo u ulomcima kod raznih rimskih autora.
Svaka je općina ranga kolonije ili municipija
imala zbor službenih haruspika (haruspices publi-
ci). Gradski duumviri i edili imali su vlastite plaćene
haruspike među svojim pomoćnim osobljem (appar-
itores).177 S obzirom na njihovo značenje, čudno je da
173
C. O. Thulin, 1906, 9-15; S. Weinstock, 1950, 44-49; A. Piganiol, 1951,
79-87; S. Weinstock, 1951, 122-153; J. Heurgon, 1959, 41-45; A. J. Pfiffig,
1961, 55-64; S. Weinstock, 1971, 1 i d.; G. Dumézil, 1974, 611-680; N.
Thomson De Grummond, 2006, 27-44; M. Pallottino, 2008, 323-326.
174
J. Linderski, 1985, 231-232.
175
Makrobije, Sat., 3.20.3; Amijan Marcelin, Res Gestae, XXV, 27; N.
Thomson De Grummond, 2006, 2. Tarquitius Priscus rimski je pisac o
kojem nemamo mnogo saznanja.
176
Plinije Stariji, Nat. hist., X, 6-42.
177
Lex coloniae Genitivae iz 44. g. prije Kr. (CIL II, 5439) pokazuje kako
haruspici nalaze svoje mjesto među apparitores duoviri, gdje su na
platnoj listi odmah ispod liktora.
50
Martianus Capella is clearly visible in the bronze
pattern. (Fig. 9).172
Sources tell us that Roman priests and scholars
had access to translations or summaries of Etrus-
can religious books. These books were classified
in three categories: Libri haruspicini, Libri fulgurales
and Libri rituales.173 Libri haruspicini were dedicated
to soothsaying from animal entrails and Libri fulgu-
rales studied lightning. As for Libri rituales, it seems
they covered a much more extensive matter that in-
cluded the rules for worshipping, consecration of
shrines, founding of cities, delineating of fields, civ-
ic and military regulations etc. In addition, they in-
cluded separate documents about division of time
and the life expectancy for humans and states (Libri
fatales), about afterlife, rituals of salvation (Libri
Acherontici) and, finally, about interpretation of mir-
acles (Ostentaria). The Etruscan-Roman tradition at-
tributed a divine inspiration to these books; some of
their contents were attributed to the messages of the
small genius Tages (Libri Tagetici - Libri haruspicini
and Libri Acherontici) or the morals of the nymph
Vego(ni)a or Begoa (Libri fulgurales and documents
about measurement in Libri rituales). The Ostentar-
ia books represent secret literature of a sort, a col-
lection of descriptions and interpretations of signs
(ostenta).174 Tarquitius Priscus wrote the work Osten-
tarium arborarium, about reading signs from trees,
and Ostentarium Tuscum, very likely a transcript of
Etruscan works.175 Pliny says that his contemporary
Umbricius Melior wrote the book Ostentarium avi-
arum about the art of reading signs in birds,176 but
the ostentaria have mostly been preserved only par-
tially as fragments in the works of various Roman
authors.
172
Pliny, Nat. hist., II, 54, 143; Mart. Capella, De nuptiis, I, 45 i d.; C.
O. Thulin, 1906a, 60 and d.; S. Weinstock, 1946, 101-129; M. Pallottino,
2008, 311-314.
173
C. O. Thulin, 1906, 9-15; S. Weinstock, 1950, 44-49; A. Piganiol, 1951,
79-87; S. Weinstock, 1951, 122-153; J. Heurgon, 1959, 41-45; A. J. Pfiffig,
1961, 55-64; S. Weinstock, 1971, 1 i d.; G. Dumézil, 1974, 611-680; N.
Thomson De Grummond, 2006, 27-44; M. Pallottino, 2008, 323-326.
174
J. Linderski, 1985, 231-232.
175
Macrobius, Sat., 3.20.3; Ammianus Marcellinus, Res Gestae, XXV,
27; N. Thomson De Grummond, 2006, 2. Tarquitius Priscus is a Roman
author we do not know much about.
176
Pliny Stariji, Nat. hist., X, 6-42.
Slika 10. Kamena urna (ostheotheka) s natpisnim poljem oblika tabulae ansatae iz Vida (Narona), 2.-3. st. poslije Kr. Arheološki muzej
Narona u Vidu (foto Toni Glučina).
Figure 10. Stone urn (ostheotheka) with inscription field in shape of tabulae ansatae, Vid (Narona), 2nd-3rd century AD, Archaeological
Museum Narona u Vidu (photo by Toni Glučina).

se na području rimske provincije Dalmacije otkrilo,
zasada, samo dva natpisa koja spominju haruspike.178
To su bili Iulius Valerianus iz Čitluka (Aequum)179 i
Quintus Nassius Iulianus iz Vida (Narona) (Sl. 10).180
178
CIL 3, 9764; M. Glavinić, 1878, 33, br. 31; M.-L. Haack, 2006, 76, br.
49; E. Višić-Ljubić, 2008, 127, br. 11 (Čitluk) i F. Bulić - G. Moscovita,
1910, 109; ILJug 1986, 153, br. 1892 (Vid).
179
Natpis na nadgrobnoj steli, čuva se u Arheološkoj zbirci Franjevačkog
samostana u Sinju, inv. br. RN 16 (visina 102 cm, širina 66 cm, debljina 18
cm): D(is) M(anibus) / Iulius Valeria/nus ha/ruspex vi/(v)us sibi po/suit. CIL
3, 9764; M. Glavinić, 1878, 33, br. 31; A. P. Mišura, 1921, 30; N. Gabrić,
1984, P. 56; E. Višić-Ljubić, 2008, 127, br. 1; K. A. Giunio, 2011, 385, br. 152.
180
Natpis na kamenoj urni (ostheotheka) s natpisnim poljem oblika
tabulae ansatae. Izrađen od vapnenca, visina 37 cm, širina 55 cm,
dubine 38 cm. Natpis glasi: Q(uinto) Nassio / Iuliano arus/pici Iulianus /
et Rufinus / fili parenti / optimo. F. Bulić – G. Moscovita, 1910, 109; K. A.
Giunio, 2011, 436, br. 203.
Every municipality with the rank of colony had
a group of official haruspices (haruspices publici).
The city duumviri aediles had their own haruspices
among their staff (apparitores) as regular employ-
ees.177 Given their importance, it is surprising that
only two inscriptions mentioning haruspices have
been discovered in the Roman province of Dalma-
tia so far.178 These were Iulius Valerianus from Čitluk
177
Lex coloniae Genitivae from 44 BC (CIL II, 5439) shows that haruspices
had their place among apparitores duoviri, listed on the payroll just
below lictors.
178
CIL 3, 9764; M. Glavinić, 1878, 33, br. 31; M.-L. Haack, 2006, 76, br.
49; E. Višić-Ljubić, 2008, 127, br. 11 (Čitluk) i F. Bulić - G. Moscovita,
1910, 109; ILJug 1986, 153, br. 1892 (Vid).

51
 ô ô ô
Magija je bila popularna u starom Rimu,
gdje je većinom zabilježena kroz magijske obrede,
proricanja i trovanja. Kroz nalaze i iz fundusa Ar-
heološkoga muzeja Zadar, cilj je predstaviti temu
manje poznatu široj javnosti.
Čuvajte se opakog pogleda! Treba se pod
svaku cijenu zaštiti od te zle sile. Čuvati se treba-
lo i zlih jezika (mala lingua), zlih riječi (mala verba)
i prokletstava (male dicere). Zbog toga su Rimljani
sa sobom uvijek nosili amulete i ispisivali magične
formule na zidove svojih domova.
Među nalazima kojima se posjetioci dive u
raznim svijetom razasutim muzejima i kolekcijama
nalaze se i amuleti koji zbog svojih malih dimen-
zija, ponavljanja prikaza i široke rasprostranjenos-
ti predstavljaju kategoriju takozvane artes minores,
gotovo zanemarenu u odnosu na brojne dragocjene
predmete izložene zajedno.181 Unatoč tome ovi su
mali predmeti od izuzetne važnosti za poznavan-
je mentaliteta naroda koji ih je stvorio jer evociraju
kompleksne teme njihove službene religije.
Amulet je ime dano vrsti predmeta, ukrasa i
dijelova odjeće i opreme načinjenoj od raznih ma-
terijala koji su se koristili da bi se zaštitilo ljudsko ti-
jelo, bilo živo ili mrtvo, od štetnih utjecaja i napada
vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Amulet je nešto
- predmet ili tvar - što se nosi na sebi (habere secum),
uz tijelo, obično oko vrata, bedra, gležnja ili zapešća.
Fizički je kontakt s osobom koju štiti obvezan. Na
grčkom se nazivaju periammata ili periapta, a na lat-
inskom ligatura ili alligatura. Neki nazivi se odnose
na njihove medicinsko-magijske kvalitete, remedia
(lijek), praebia (ono što pruža zaštitu).182
Riječ amulet potječe od latinske riječi amuletum
koju nalazimo još spomenutu kod Plinija, a koja se
upotrebljava da bi označila predmet koji štiti čovje-
ka od neke nevolje, koja ima medicinsku i profilak-
tičku ulogu, tvar koja se koristi u medicini.183
181
V. Anić – I. Goldstein, 1999, 76.
182
V. Dasen, 2015, 185-187.
183
Potječe od glagola amolire ‘ukloniti, odstraniti’. Plinije Stariji,
Naturalis historia, XXV,115; XXIX,66; XXX,82; XXXVII,118; E. A
Wallis Budge, 1988, 43-45. Profilaksa od grč. phýlaksis ‘čuvanje’ ≃
prophylássein ‘unaprijed štititi’.
52
(Aequum)179 and Quintus Nassius Iulianus from Vid
(Narona) (Fig. 10).180
ô ô ô
Magic was popular in ancient Rome. It was
mostly represented through magical rituals, divina-
tion and poisoning. Using the finds from the hold-
ings of the Archaeological Museum Zadar, it is our
intention to present this less known theme to the
general public.
Beware the evil eye! One must protect from
this evil force at all costs. One also had to beware
evil tongues (mala lingua), evil words (mala verba)
and curses (male dicere). This is why the Romans al-
ways had their amulets with them and wrote magic
formulas on the walls of their homes.
The finds visitors admire in various collections
and museums around the world include amulets
that, due to their small size, identical depictions on
them and their large numbers, belong to the catego-
ry of so-called artes minores, almost neglected com-
pared to other numerous precious items exhibited
with them.181 Nevertheless, these small items are ex-
ceptionally important for learning about the men-
tality of the people who made them, thus evoking
the complex aspects of their official religion.
Amulet is the name given to the objects, orna-
ments or parts of clothing or accoutrement made of
various materials and used to protect one’s body,
dead or alive, from the harmful effects and attacks
of visible and invisible enemies. An amulet – be it
an object or a substance – is something one wears
on him (habere secum), on the body, usually around
the neck, tie, ankle or wrist. The physical contact
with the person it protects must be maintained. In
179
The inscription on the sepulchral stella kept in the Archaeological
Collection of the Franciscan Monastery in Sinj (Inv. No. RN 16; height
102cm, width 66cm, thickness 18cm) reads as follows: D(is) M(anibus) /
Iulius Valeria/nus ha/ruspex vi/(v)us sibi po/suit. CIL 3, 9764; M. Glavinić,
1878, 33, No. 31; A. P. Mišura, 1921, 30; N. Gabrić, 1984, P. 56; E. Višić-
Ljubić, 2008, 127, No. 1; K. A. Giunio, 2011, 385, No. 152.
180
The inscription on a stone urn (ostheotheka) with the inscription field
shaped as tabulae ansatae. Limestone, height 37cm, width 55cm, depth
38cm. It reads: Q(uinto) Nassio / Iuliano arus/pici Iulianus / et Rufinus / fili
parenti / optimo. F. Bulić – G. Moscovita, 1910, 109; K. A. Giunio, 2011,
436, No. 203.
181
V. Anić – I. Goldstein, 1999, 76.
 Naziv amàjlija, hamàjlija - od arapskog korije-
na koji znači ‘nositi’» ili ‘držati’, ‘nešto što se nosi’
- široko se upotrebljavalo za svaku vrstu talis-
mana,184 amuleta ili ukrasa kojima su se pripisivale
natprirodne moći.
Najviše su amulete koristila djeca i žene, jer se
smatralo da je njima zaštita najpotrebnija. No nosili
su ih i muškarci. Plutarh navodi da je poznati rims-
ki general i državnik Lucije Kornelije Sula u bitka-
ma uvijek nosio sa sobom mali zlatni kipić Apolona
iz Delfa (agalmation).185
ô ô ô
Najpoznatiji je i najrašireniji amulet u rims-
kome svijetu falus. Koristili su ga svi, od djece do
cara. Falus (phallus, grčki phallos), muški spolni or-
gan, u antici je imao istaknutu simboličku vrijed-
nost, a korišten je u najrazličitijim oblicima, materi-
jalima i veličinama. Većina ih je izrađena od bronce
(kat. br. 40-52), jantara (kat. br. 53), kosti (kat. br.
54), staklene paste (kat. br. 55-57). Plinije posebno
naglašava zaštitnu ulogu amuleta od zlata, za ran-
jene osobe i djecu protiv otrova.186
Mnogobrojni su primjeri amuleta privjesaka i
drugih predmeta na kojima je prikazan muški spol-
ni organ kao aktivni princip stvaranja, plodnosti
(Sl. 11).187 U svojstvu simbola nije vezan ni za jedno
božanstvo, već simbolizira snagu koja odbija zle sile
(fascinum). U svakodnevnom životu imao je važnu
ulogu zbog odvraćanja od nesreće, zaštite od boles-
ti, protiv uroka (tzv. zlog, urokljivog pogleda), izaz-
vano zavišću (phtonos, invidia) i ljubomorom. I Grci i
Rimljani vjerovali su da izvjesni ljudi imaju moć da
pogledom nanesu štetu svojim bližnjima, pa čak i da
pogledom ubiju ili unište stoku. Grčki βασκλαινειν
znači ubiti pogledom. Amulet koji se upotrebljavao
protiv urokljivih očiju, pogleda, ὀφθαλμὸϛ βὰσκανος,
zvao se baskanion ili probaskanion i fascinum, i obično
je imao oblik falusa.
184
Grč. telesma ‘inicijacija’.
185
Plutarh, 1988, 146.
186
Plinije, Naturalis historia, XXXIII, 25.
187
D. Kovač – R. Koščević, 2003, 14-33; R. Koščević, 2004, 55-63; E.
Gagetti, 2004, 56-57; K. A. Giunio, 2015, 61-64.
Greek they are called periammata or periapta and in
Latin ligatura or alligatura. Some terms refer to their
medical-magical qualities: remedia (a remedy), prae-
bia (something providing protection).182
The word amulet is derived from Latin word
amuletum. First mentioned by Pliny, it designates an
object which is intended to protect a person from
a trouble and which has a medical or prophylactic
purpose – a substance used in medicine.183
Our words amàjlija or hamàjlija come from the
Arab root meaning “to carry” or “to hold”, “some-
thing that is worn”. The word was widely used for
for all sorts of talismans,184 amulets or ornaments to
which supernatural powers were attributed.
Amulets were mostly used by women and chil-
dren because it was believed that they needed pro-
tection the most. But men wore them, too. Plutarch
says that the well-known Roman general and states-
man Lucius Cornelius Sulla always wore to battles
a golden figurine of Apollo from (agalmation).185
ô ô ô
Phallus is the best known and common-
est amulet of the Roman world. Everybody used
it, from children to the Emperor. Phallus (phallus,
Greek phallos), the male sexual organ, had a signifi-
cant symbolical value in the Antiquity. It was used
in various shapes, materials and sizes. Most of them
were made of bronze (Cat. No. 40-52), amber (Cat.
No. 53), bone (Cat. No. 54) or glass paste (Cat. No.
55-57). Pliny underlines the protection that golden
amulets offered to wounded persons, and to chil-
dren against poison.186
There are many examples of amulets in the
form of pendants and other objects on which the
male sexual organ is depicted as an active principle
182
V. Dasen, 2015, 185-187.
183
It is derived from the verb amolire, to eliminate, to remove. Pliny
the Elder, Naturalis historia, XXV,115; XXIX,66; XXX,82; XXXVII,118;
E. A Wallis Budge, 1988, 43-45. Prophylaxis comes from Greek word
phýlaksis: keeping ≃ prophylássein: protecting in advance.
184
Gr. telesma = initiation.
185
Plutarch, 1988, 146.
186
Pliny, Naturalis historia, XXXIII, 25.
53

Slika 11. Poklopac kapsule za pečačenje ukrašen plastično izve-
denim falusom iz Nina (Aenona), 2.-3. st. poslije Kr. Arheološki
muzej Zadar, inv. br. A11047.
Figure 11. Lid of seal capsule, decorated with relief of phallus,
Nin (Aenona), 2nd-3rd century AD, Archaeological Museum Za-
dar, Inv. No. A11047.
Fascinum prvotno označava samo negativno
djelovanje uroka, potom je i sam amulet tako na-
zivan. Pjesnik Horacije koristi termin fascinum kao
sinonim za muški ud.188 Plinije definira fascinum kao
lijek protiv urokljivog oka, odnosno zavisti (medicus
invidiae).189 Fascinus bilo je i ime božanstva koje se
štovalo među svetinjama (sacra) djevica vestalki.190
Druga imena za ovaj amulet su mutonium, scaevola,
satyrica signa.191
U svrhu zaštite čest je prikaz na nakitu, pogot-
ovo dječjem, primjerice na bulama. Rimljanke su
188
Horacije, Epodes, VIII, 18.
189
Plinije, Naturalis historia, XXVIII, 39.
190
Plinije, Naturalis historia, XXVIII, 7.
191
Plinije, Naturalis historia, XIX, 19.
54
of creation and fertility (Fig. 11).187 As a symbol, it
is not associated with any deity; instead, it symbol-
izes the strength that keeps evil forces away (fasci-
num). In everyday life it had a very important role
of preventing accidents, diseases, spells (including
the evil eye) caused by envy (phtonos, invidia) and
jealousy. Both the Greeks and the Romans believed
that certain people had a power to inflict harm to
others – even to kill cattle – simply by looking at
them. The Greek word βασκλαινειν means “to kill by
look”. The amulet used against evil eyes and evil
look, ὀφθαλμὸϛ βὰσκανος, was called baskanion or pro-
baskanion and fascinum and usually it had a phallic
shape.
Originally, fascinum only referred to the neg-
ative effects of spells. Later on, the amulet was
named the same. Roman poet Horace uses the word
fascinum as a synonym for the male organ.188 Pliny
defines fascinum as a remedy against the evil eye
and envy (medicus invidiae).189 Fascinus was also the
name of a deity worshipped among the sacra of the
Vestal Virgins.190 Other names for this amulet are
mutonium, scaevola, satyrica signa.191
Phallus is often depicted on jewelry – partic-
ularly children’s jewelry – for protection. Roman
women wore phallus around their necks while their
husbands were in wars. As a motif, it is found on
sacral and secular buildings, city walls and the like.
A phallus can be seen on the threshold of a Roman
house found in Zadar (Fig. 12).192
Small bells (tintinnabula) and candelabrum
(candelabra) were very common objects in Roman
households. The bells of these articulate amulets
repelled evil spirits circling in the night (effascina-
tiones)193. They consisted of the figurines of cult-re-
lated or profane characters, always with more than
one phallus (Fig. 13) and a number of various small
bells (Cat. No. 20-38). The phalluses with wings and
187
D. Kovač – R. Koščević, 2003, 14-33; R. Koščević, 2004, 55-63; E.
Gagetti, 2004, 56-57.
188
Horace, Epodes, VIII, 18.
189
Pliny, Naturalis historia, XXVIII, 39.
190
Pliny, Naturalis historia, XXVIII, 7.
191
Pliny, Naturalis historia, XIX, 19.
192
K. A. Giunio, 2015, 61, br. 1.
193
Pliny, Naturalis historia, XIX, 4.
Slika 12. Natpisna ploča – kućni prag s prikazom falusa na sredini, Zadar (Iader), 2. st. poslije Kr. Arheološki muzej Zadar, in. br.
A17114.
Figure 12. Inscription slab – household threshold with phallus in center, Zadar (Iader), 2nd century AD, Archaeological Museum
Zadar, Inv. No. A17114.

Slika 13. Višečlano zvonce (tintinnabulum) (crtež Robert Maršić).

Figure 13. Small articulate bell (tintinnabulum) (drawing by
Robert Maršić).

nosile falus oko vrata dok su im muževi bili u

ratu. Javlja se kao motiv na vjerskim i svjetovnim
građevinama, gradskim zidinama i slično. Primjer
iz Zadra pokazuje prikaz falusa na kućnom pragu
rimske kuće (Sl. 12).192
Vrlo česti predmeti u rimskim kućama bila
su zvonca (tintinnabula) i svijećnjaci (candela-
bra), višečlani amuleti čija su zvonca odbijala zle
duhove koje kruže u noćnoj tami (effascinatio-
nes)193. Bili su složeni od figurica kultnih ili pro-
fanih likova, s jednim velikim ili s većim brojem
manjih falusa (Sl. 13) i većim brojem različitih
zvončića (kat. br. 20-38). Falusi s krilima i šapama
bili su izrađeni tako kao da su upravo spremni
da se dadu u potjeru za onima koji bi se pokušali
približiti sa zlim namjerama (kat. br. 58). Amuleti

paws were executed as if they were about to start

192
K. A. Giunio, 2015, 61, br. 1. chasing away those who with bad intentions (Cat.
193
Plinije, Naturalis historia, XIX, 4. No. 58). Amulets in the form of phallic pendants

55
privjesci u obliku falusa bili su i dio rimske vojne
i konjaničke opreme.194
Uz simboliku falusa u vezi su privjesci u obliku
stopala (kat. br. 59-60) i duguljasti cilindrični privje-
sak (kat. br. 61). Noga je kao i falus simbol života.195
ô ô ô
Bule su zaštitno-magični privjesci koje su nos-
ili dječaci (bulla).196 Otac je po svojoj očinskoj vlasti
(patria potestas) imao pravo djecu izložiti, prodati ili
ubiti. Očinska vlast bi prestala sa smrću oca ili ako
bi otac otpustio od svoje vlasti sina (emancipatio).
Dijete bi se nakon rođenja položilo pred oca, a on bi
ga, kao znak da ga želi odgojiti, podigao. Devetoga
bi dana dječak, a osmoga djevojčica dobili ime i reli-
giozno osvećenje žrtvom u kući. Provodio se obred
pročišćenja novorođenčeta. Tom prigodom priziva-
le su se Parke, božanstva sudbine (Fata), o kojima
su bili ovisni sudbina i smrt ljudi. Taj obredni dan
nazivao se dies lustricus jer se pročišćenje obavlja-
lo kupanjem u vodi (lustratio). Tijekom svečanosti
rođaci i prijatelji donosili su poklone, a roditelji su
davali djetetu ime.
Za zaštitu od čarolija i uroka objesila bi se
djeci oko vrata kutijica sa zapisom ili nekom
tvari kojoj su pripisivane magijske moći (bulla)
i ta je tvar zapravo predstavljala amulet (kat.
br. 62-70). Bulla je bila znak da je dijete rođeno
kao slobodan čovjek, a tradicija je naslijeđena
od Etrušćana. U republikansko doba potomci
patricija imali su pravo nositi zlatni medaljon, a
potomci plebejaca kožni, dok je oslobođenicima
tek 218. g. prije Kr. dano pravo da svojoj djeci
oko vrata objese kožnu traku (lorum). Izgleda
da su ovaj medaljon nosili samo dječaci, ali ne
može se sa sigurnošću tvrditi da ga nisu nosile
i djevojčice. Pronalazak ovoga priloga u dječjim
grobovima simboliziralo je da pokojnik još nije
napustio vrijeme djetinjstva, dok je za djevojčice
isto značenje bilo pridavano lutki.
194
S. Ivčević, 2008, 213-222; Nalazi rimske vojne opreme, 2010, 154-157; S.
Ivčević, 2010, 127-144.
195
J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 470.
196
A. Mau, 1897, 1048-1051; H. Goette, 1986, 133-164; E. Lucchesi Palli,
1994, 171-176; B. Migotti, 2007, 187-219; V. Dasen, 2014, 231-252.
56
were regular part of the Roman troops’ and caval-
ry’s accoutrement.194
The pendants shaped as feet (Cat. No. 59-60)
and long cylindrical pendants (Cat. No. 61) can also
be associated with the phallic symbol. Like phallus,
foot is also a symbol of life.195
ô ô ô
Bullae are protective and magic pendants worn
by boys (bulla).196 By his paternal authority (patria
potestas), father had the right to expose, sell or kill
his children. The paternal authority would cease to
exist with the father’s death or if he released his son
from his authority (emancipatio). A child would be
laid in front of the father after he or she was born
and the father would then raise the child as a sign
of his willingness to raise him or her. On the nineth
day (for the boys) or the eighth day (for the girls),
the child would be given a name and would be con-
secrated by making an offering in the household.
The infant purification ritual would be carried out.
Parcae, gods controlling the destiny (fata) and death
of humans, would be summoned at the occasion.
This ceremonial day was called dies lustricus, be-
cause purification was carried out by bathing in
water (lustratio). Friends and relatives would attend
the ceremony and bring gifts and the parents would
give the child a name.
For protection against spells and charms, a
small box would be hung around the children’s
neck, containing an inscription or a substance be-
lieved to have magic powers (bulla). It was the sub-
stance that functioned as an amulet (Cat. No. 62-
70). A bulla meant that the child was born as a free
man. This tradition goes back to the Etruscans. In
the Republican period, the descendants of patri-
cians were entitled to wear a golden medallion and
the descendants of plebeians could wear a leather
one. As for freedmen, not before 218 BC were they
allowed to hang a leather band (lorum) around their
194
S. Ivčević, 2008, 213-222; Nalazi rimske vojne opreme, 2010, 154-157; S.
Ivčević, 2010, 127-144.
195
J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 470.
196
A. Mau, 1897, 1048-1051; H. Goette, 1986, 133-164; E. Lucchesi Palli,
1994, 171-176; B. Migotti, 2007, 187-219; V. Dasen, 2014, 231-252.
Slika 14. Kip muškarca u togi s bulom iz Salone, lokalitet Martinčevo, mauzolej rimske obitelji Lollia, početak 1. st. poslije Kr. Ar-
heološki muzej u Splitu, inv. br. AMS-B-6 (foto Tonći Seser, AMS).
Figure 14. Statue of man in toga with bulla, Salona, Martinčevo site, mausoleum of Roman family Lollia, early 1st century AD, Ar-
chaeological Museum in Split, Inv. No. AMS-B-6 (photo by Tonći Seser, AMS).
Po ovom medaljonu i po karakterističnom kro-
ju toge (toga praetexta) mogla su se prepoznati dje-
ca do 16 godina starosti.197 Purpurne vrpce na ovoj
togi detalji su etrušćanske tradicije i odjeće, a kod
Rimljana su one postale oznake društvenoga statu-
sa.198 Stupajući sa 16 godina u muževno doba, dječa-
ci su napuštali nošenje toge s purpurom i bule, te
su dobijali novu toga virilis ili toga pura, čistu i neu-
krašenu togu od prirodno bijele vune. Odloženu
bulu zavjetovali su Larima. Međutim, pisani izvori
su neodređeni u pogledu jesu li bule nosili i odrasli
197
H. Gabelmann, 1985, 521.
198
H. R. Goette, 1990, 80-82; S. Stone, 1994, 13-14; J. L. Sebesta, 1994,
46-48;
children’s necks. It seems that this medallion was
worn by boys only, but we cannot positively claim
that girls never wore it. The presence of such find
in children’s graves symbolized the fact that the de-
ceased had died in childhood. For girls, a doll sym-
bolized that.
This medallion and a specific shape of toga (toga
praetexta) were tell-tale signs indicating children of
below age of 16.197 The purple ribbons on this toga
also belonged to the Etruscan tradition and cloths;
they became status symbols among the Romans.198
197
H. Gabelmann, 1985, 521.
198
H. R. Goette, 1990, 80-82; S. Stone, 1994, 13-14; J. L. Sebesta, 1994,
46-48;
57
muškarci (Sl. 14).199 Među umjetničkim prikazima,
reljefima i kipovima, prevladavaju prikazi dječaka
s bulom oko vrata. Prikazane obješene o vrpcu od
kože ili metala.200
Perzej i Kvintilijan pišu da je purpurna vrpca na
toga praetexta imala apotropejsko značenje, odnosno
zaštitničku moć, koja je bila od osobita značenja do
zrelosti, pa se purpurna boja upotrebljavala i kao
zaštita za novorođenčad, trudnice i rodilje.201 Osim
toga, purpurna vrpca morala je biti istkana od vune,
jer je i vuna imala apotropejsko i obredno značenje.
Od pradavnih vremena vuna se upotrebljavala kod
obreda proricanja. Zato je djevojačka vrpca za kosu,
vitta, morala biti istkana od bijele vune, kao kao
ritualno čist predmet posvećen bogovima, pa su je
oko glave vezivale i vestalke. Crvene vrpce (vittae
purpurae) vezivale su se u pogrebnim povorkama i
obredima posvećnim bogovima podzemlja.
Purpurna boja vezuje se uz krv. Rimljani i Grci
kada su govorili o purpurnoj krvi, odnosili su se na
ono što mi danas nazivamo plavom krvi. Krv sim-
bolizira život, te u kulturama diljem svijeta crven-
om bojom štite se oni posebno bespomoćni protiv
zlih sila, djeca, život koji nastaje. Stoga crveno-lju-
bičasta, odnosno purpurna i grimiznocrvena boja
(purpura et coccum) nisu bile nijanse pogodne za
starije.202
U svojoj šupljini bula je sadržavala neku tvar
koja se nazivala se praebia, praebia remedia. Mogla
je biti sastavljena od različitih sastojaka za koje se
vjerovalo da otklanjaju zlo od onoga tko nosi bulu i
da osujećuju spletke vještica i čarobnjaka, a o kojima
su rijetki podatci iz antičkih izvora. Osim biljke bi-
jele lupine (Lupinus albus), korijandera (Coriandrum
199
Kip muškarca u togi iz Salone, lokalitet Martinčevo, zapadna
nekropola. Kip i ostatci mauzoleja otkriveni su još 1826./1827. g. s
bogato ukrašenom arhitekturom i brojnim skulpturama rimske obitelji
Lollia. Arheološki muzej u Splitu, inv. br. AMS-B-6. Visina 102 cm,
širina 39 cm, debljina 27 cm, početak 1. st. poslije Kr. Moguće je da
kip prikazuje adolescenta. F. Lanza, 1856, 33-34; S. Schönauer, 2000,
230-234; N. Cambi, 2014, 160, kat. br. 40. Zahvaljujem se ravnatelju AM
u Splitu Damiru Kliškiću i kolegici Zrinki Buljević na dopuštenju za
objavu fotografija. Zahvaljujem se kolegi Tončiju Seseru, fotografu AM
u Splitu na izvanrednim fotografijama.
200
H. Goette, 1986, 146. Mišljenja je da su kožnate vrpce karakteristične
za bule u 1. i 2. st., dok rijetki kasniji prikazi upućuju na metalne ogrlice.
201
Perzije, Saturae, 5.30; Kvintilijan, Instit., 11.1.31.
202
E. Wünderlich, 1925, 1-116.
58
By turning 16 and entering manhood, boys would
quit wearing the togas with purple ribbons and bul-
lae and would be given a different toga, toga virilis
or toga pura, a plain and unadorned toga of natural
white wool. The abandoned bulla would be given to
the Lares as a votive gift. However, written sourc-
es are inconclusive as regards bullae being worn by
grown-up men, too (Fig. 14).199 The fact is that pic-
tures, reliefs and sculptures show boys with bullae
around their neck, hanging on leather or metal rib-
bons.200
According to Perseus and Quintilian, the purple
ribbon on the toga praetexta had an apotropaic func-
tion, or protective power, which was particularly im-
portant in adolescence. Purple color was also used
for the protection of infants, pregnant and child-bear-
ing women.201 The purple ribbon had to be woven of
wool because wool, too, had apotropaic and ritual
functions. Since times immemorial, wool had been
used in divination rites. This is why the girls’ hair
ribbon, vitta, had to be made of white wool as a clean
object dedicated to gods. The Vestal Virgins wore
it around their heads. Red ribbons (vittae purpurae)
would be tied when in funeral processions and in the
rituals dedicated to the gods of the underworld.
The color of purple is associated with blood.
When they talked about purple blood, the Romans
and Greeks referred to what we call blue blood today.
Blood symbolizes life, so various cultures around the
world use red color to protect from evil forces their
weakest members, children and pregnant women.
This is why red, purple and crimson-red (purpura et
coccum) colors were not suitable for adults.202
199
A statue of a man in toga, from Salona (Martinčevo site, western
necropolis). Discovered back in 1826/1827, a mausoleum with rich
architecture and numerous sculptures of the Roman family of Lollia.
Arcaeological Museum Split, Inv. No. AMS-B-6. Height 102cm, width
39cm, thickness 27cm, early 1st century AD. The statue possibly
represents an adolescent. F. Lanza, 1856, 33-34; S. Schönauer, 2000, 230-
234; N. Cambi, 2014, 160, Cat. No. 40. I wish to express my gratitude
to Damir Kliškić, director of the Archaological Museum Split, and my
colleague Zrinka Buljevć, for allowing me to publish the photographs.
I am also greatful to Tonći Seser, photographer, of the Archaeological
Museum Split, for excellent photos.
200
H. Goette, 1986, 146. It is believed that leather ribbons are typical for
the bullae of the 1st and 2nd century AD, while rare later depictions
indicate metal necklaces.
201
Perzije, Saturae, 5.30; Quintilian, Instit., 11.1.31.
202
E. Wünderlich, 1925, 1-116.
sativum) i zijevalica (Antirrhinum maius), poznatih
po svojim farmakološkim i magičnim svojstvima,
stavljane su, primjerice, oči guštera, zubi magarca
i junice, probušena zrna graška umotana u kožu
mazge, ljudske vlasi, grožđica, zlatna figurica Har-
pokrata zamotana u lovor list, vosak i sl.203
Ekvivalent za djevojčice bio je polumjesečas-
ti privjesak amulet, lunula (lunula). Puella ingenua
djevojka je koja je rođena slobodna i nosila je do
udaje također toga praetexta, kao i dječaci rođeni
slobodni (liberi ingenui). Kosa joj je bila počešljana u
pletenica i povezana vunenom vrpcom, vitta. Mogla
je nositi i ogrlicu s lunulom (kat. br. 71-73) (Sl. 15).
Nosile su ju do večeri prije vjenčanja, kada se ogrli-
ca s lunulom uklanjala zajedno s drugim djevojkin-
im igračkama.204
Lunula, polumjesec predstavlja univerzalni
simbol Velike Majke i spada među glavne atribute
mnogih ženskih božanstava (Artemide, Selene). Iz-
vorno božanstvo mjeseca kod Rimljana bila je Dija-
na, identificirana s Lucinom, božanstvom koje up-
ravlja porodima, ali također i sa Hekatom, božanst-
vom vračanja i magije, personifikacijom mjeseca u
njegovoj mračnoj, nevidljivoj fazi.205 Lunula je štitila
rast, odrastanje, regulaciju menstrualnog ciklusa
(katamenia, menses), porode.
Postoji jedna kategorija nalaza, privjesci
(kapsule, bule) koji se tumače kao predmeti, posu-
Slika 15. Portret djevojčice Domicije s lunulom, južni zid Arae
dice za nekakav “ljubavni napitak” (kat. br. 74-77). Pacis Augustae u Rimu, 13. g. prije Kr. – 9. g. poslije Kr. (© Roma
Činjenica je, kada ih bolje proučimo, da recipijen- – Sovrintendenza Capitolina ai Beni Culturali – Musei Capito-
ti ovih kapsula pokazuju da bi bilo kakav tekući lini).
sadržaj iscurio, pa se dugo smatralo da se radi o Figure 15. Portrait of girl Domitia with lunula, southern
wall of Ara Pacis Augusta in Rome, 13 BC – 9 AD (© Roma –
kapsulama za zaštitu pečata otisnutog u vosku Sovrintendenza Capitolina ai Beni Culturali – Musei Capitolini).
(pečatne kapsule). Međutim, kapsule za pečačen-
je karakteriziraju recipijenti izdužene, listolike i Inside a bulla, a substance called praebia, prae-
ovalne forme. Ove su kapsule privjesci sadržavale bia remedia would be contained. It could consist
neki drugi, poseban ljubavni amulet u krutom of various ingredients believed to deter evil from
stanju ili papirić s nekom magičnom formulom.206 the person carrying it and to prevent the schemes
of witches and magicians. Ancient sources do not
say a lot about it. Besides herbs like white lupin
203
M. Sommer, 1993, 57-84; E. Lucchesi Palli, 1994, 171; B. Migotti, 2007, (Lupinus albus), coriander (Coriandrum sativum) and
195; B. Migotti, 2015, 270-273. snapdragon (Antirrhinum maius), known by their
204
R. Koščević, 1990, 23-30; R. Facsády Annmária, 2009, 67, 115; V.
Dasen, 2015, 177-203; K. A. Giunio, 2015, 20-21.
pharmacological and magic characteristics, other
205
J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 22; V. Dasen, 2015, 189-190;
things that were placed inside a bulla include liz-
206
P. W. Schienerl, 1984, 45-55; A. Giovannini, 2001, 157-184; D. Ogden,
ard’s eyes, donkey’s and heifer’s teeth, perforated
2002, 261-274; R. Facsády Annmária, 2009, 67-68, 116; A. Giovannini, peas wrapped in mule skin, human hair, raisins, a
2016, 596-601.

59
Podrijetlo njihova oblika treba tražiti u faraons-
kome Egiptu.
Poznati su primjeri i magični tekstovi i formule
ispisani na papirusu ili tankom limu (kat. br. 78),
tzv. tabellae defixionum ili laminae orphicae.207 Ove
su pločice stavljane u amulete raznih oblika (bule,
kapsule u obliku duguljastih valjkastih ili višekut-
nih spremnika i sl.) u grobove radi zaštite, u dječje
grobove ili grobove odraslih koji nisu umrli prirod-
nom smrću.208 Možda su ih pokojnici nosili za živo-
ta. Tekstovi obično počinju formulom “Neka sve
sile i demoni pomognu da ...”.
Funkciju amuleta imaju i okrugli stakleni
privjesci koje, ovisno o kontekstu nalaza, datiramo
u razdoblje od kraja 3. do 6. st. poslije Kr.209 Središta
proizvodnje vezuju se za područje istočnoga Sre-
dozemlja (Sirija), a nalazimo ih gotovo na cijelom
području Carstva. Ovakvi su privjesci imali apo-
tropejsku i zaštitnu funkciju od raznih bolesti, ovis-
no o različitosti prikaza.210 Magijsko značenje ima i
sam oblik privjesaka. Krug se smatra neprobojnom
zaštitom od mračnih sila i simbol je vječnosti. Ovi
su se privjesci mogli nositi u nizu na ogrlici, ali i
kao središnji element ili kao pojedinačni privjesak.
Simboličko značenje imaju i boje ovih privjesaka
(žuto-smeđe, plavo-crno staklo). Tamno žuto ili
svjetlo smeđe staklo uvelike podsjeća na boju zlata
ili boju jantara. Na obama je privjescima koje ovdje
obrađujemo (kat. br. 79-80) prikazana figura lava,
na jednom primjeru uz lava je prikaz polumjeseca
i zvijezde. Figura lava je jedan od najzastupljenijih
prikaza jer je lav mogao imati višestruko značenje.
207
Dvije pločice, jedna od zlata, druga od srebra, otkrivene su u
arheološkim istraživanjima nekropole 4. st. poslije Kr. u Viminaciju
kod Beograda (Viminacium) 2016. g. Pisane su grčkim alfabetom, a
aramejskim jezikom: htpp://lastoriaviva.it/incantesimi-damore-
e-morte-nella-serbia-del-IV-secolo/24.08.2016.; htpp://www.
nbcnews.com/pages/print – Roman ‘Curse Tablet’ Made of Gold
discovered in Viminacium, 17.08.2016.; htpps://www.theguardian.
com/science/2016/aug/09/mysterious-magic-spells-unearthed-by-
archaeologists-in-serbia, 17.08.2016.
208
G. Pugliese Carratelli, 2001, 17 i d.; A. G. Nisoli, 2007, 36-46; D.
Urbanová, 2013, 187-197; C. Sánchez Natalías, 2013, 1-19.
209
Najbrojniji između druge polovice 4. i prve polovice 5. st. poslije Kr.
A. Giovannini, 2010, 117-141.
210
Sadržavala su prikaze božanstva službenoga i egipatskoga panteona,
mitološke prikaze, razne životinje, ljudske figure, svece itd. Primjer je
privjesak u AMZd s utisnutim sučeljenim muškim i ženskim poprsjem
(prikaz zaručnika ili supružnika): K. A. Giunio, 2015, 67, kat. br. 31.
AMZd inv. br. A18550.
60
golden Harpocrates figurine wrapped in a laurel
leaf, wax etc.203
A girls’ equivalent was lunula (lunula), the
crescent-shaped pendant – amulet. Like free-born
boys (liberi ingenui), a free-born girl, puella ingenua,
also wore the toga praetexta until she would get mar-
ried. Her hair was combed in braids and tied with a
wool ribbon, vitta. If she wanted to, she could wear
a necklace with a lunula (Cat. No. 71-73) (Fig. 15).
She would wear it until the night before wedding,
when the it would be removed together with the
girl’s other toys.204
Lunula, a crescent, represents a universal sym-
bol of Great Mother and is one of the main attri-
butes of female deities (Artemis, Selene). Originally,
Roman goddess of moon was Diana, identified with
Lucina, the goddess of childbirth, and also with
Hecate, goddess of sorcery and magic, a personifi-
cation of moon in its dark, invisible phase.205 Lunula
safeguarded growth, growing up, regulation of
menstrual cycle (katamenia, menses) and childbirth.
Some finds – pendants (capsules, bullae) are
interpreted as small “love potion” receptacles. (Cat.
No. 74-77). However, when we examine these re-
ceptacles/capsules better, we realize that any liq-
uid content would leak out. For this reason, it was
long believe that the purpose of these capsules had
been to protect a seal impressed in wax (seal cap-
sules). However, the seal capsules are characterized
by elongated, leaf-shaped and oval forms. These
capsules must have contained some special love-re-
lated amulet in solid state or a piece of paper with
some magic formula.206 The origin of their shape
should be sought in Egypt, in the pharaonic period.
There are known examples of magic texts and
formulas written on papyrus or a tin sheet (Cat.
No. 78), so-called tabellae defixionum or laminae
203
M. Sommer, 1993, 57-84; E. Lucchesi Palli, 1994, 171; B. Migotti, 2007,
195; B. Migotti, 2015, 270-273.
204
R. Koščević, 1990, 23-30; R. Facsády Annmária, 2009, 67, 115; V.
Dasen, 2015, 177-203; K. A. Giunio, 2015, 20-21.
205
J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 22; V. Dasen, 2015, 189-190;
206
P. W. Schienerl, 1984, 45-55; A. Giovannini, 2001, 157-184; D. Ogden,
2002, 261-274; R. Facsády Annmária, 2009, 67-68, 116; A. Giovannini,
2016, 596-601.
Lav je zaštitnik. Među ostalim, možemo ga vezati
uz sazviježđe Lava (Leo), horoskopski znak vezan
uz sunce. Magijski su životinjski prikazi vezani uz
zdravlje.
Koštane igle (ukosnice) sa glavom oblikova-
nom u obliku ruke imaju izrazito magijski i kult-
ni karakter.211 Uglavnom su prikazane desne ruke,
ruka može biti otvorena, sa savijenim nekim od
prstiju ili s u tablicom za pisanje ruci, šišarkom,
krunom, nekim okruglim ili jajolikim predmetom
(perla, voćka – nar ili jabuka, jaje) ili kakvim dru-
gim predmetom (kat. br. 81-88).212 Tipologija je vrlo
razrađena; nama, međutim, ovom prilikom to nije
od veće važnosti. Najveći broj izrađen je od kosti,
brojne su i od bronce, ali izrađuju se i od srebra,
zlata i drva. Datiraju se u 1. i 2. st. poslije Kr.
Ruka je mogla predstavljati Sabazijevu ruku, sa
zmijom omotanom oko zgloba koja pokazuje magi-
jski pokret sa savijena dva ili tri prsta.213 Frigijsko,
odnosno tračko-frigijsko božanstvo Sabazije, prvot-
no božanstvo vegetacije i vječnoga života, kasnije
shvaćen kao vrhovno božanstvo stvoriteljske nar-
avi, vladar je koji određuje sudbinu ljudi za živo-
ta i poslije smrti. Sabazije je u takvim razradama
sabazijačke doktrine bio tretiran i kao bog mrtvih.
Sinkretiziran je u rimsko vrijeme s Jupiterom, pa i
egipatskim Serapisom (Sl. 16).
Igle sa glavom u obliku Sabazijeve ruke štitile
su onoga tko ih je nosio od bolesti i drugih nevolja,
dok su ruke koje drže šišarku ili jabuku osiguravale
plodnost i sreću u ljubavi. Moguće je da su ove igle
služile kao votivni darovi božanstvima Sabaziju,
Dionizu, Veneri, Izidi i Kibeli (Magna Mater) te da
su simbolizirale željenu plodnost, ljubav, zdravlje i
blagostanje. U kultu mrtvih su korištene kao darovi
na karminama i kao grobni prilozi jer su značile ob-
novu života.
Općenito ruka je simbol snage, vlasti, pružene
pomoći i zaštite. Ruka je i oruđe pravde. Ruka sa
211
J.-C. Béal, 1983, 224-227; E. Riha, 1990, 99, kat. br. 1367-1371, tab. 40;
H. E. M. Cool, 1990, 157, sl. 5; S. Petković, 1995, 33, tab. XVI; J. Obmann,
1997, 26; H. Mikler, 1997, 47; S. Deschler-Erb, 1998, 161-163, tab. 31; D.
Bartus, 2021, 205-233.
212
P. Arthur, 1977, 367-374.
213
Benedictio latina – palac, kažiprst i srednjak ispruženi, prstenjak i
mali prst savijeni. M. J. Vermaseren, 1983, 15-16, br. 34, 35.
orphicae.207 These platelets would be inserted in
amulets of various sizes (bullae, capsules shaped
like elongated cylindrical or polygonal containers
etc.) and then placed as a protection in the graves
of children or of adults who had not died of natural
causes.208 Perhaps the deceased had carried them.
The texts usually begin with the formula “Let all the
forces and demons help…”
Other objects functioning as amulets are the
round glass pendants that, depending on the con-
text of every find, can be dated to the period be-
tween the late 3rd century AD to the sixth century
AD.209 The centers of their production were in the
Eastern Mediterranean (Syria) and they are found
throughout the Empire. This pendants had apo-
tropaic and protective functions and were used
against various diseases, depending on depictions
on them.210 Even their shape has a magical signifi-
cance. Circle is considered an impenetrable protec-
tion against dark forces. It is also a symbol of eter-
nity. These pendants were attached to a necklace,
either as the central part of a string of beads or as
an individual pendant on it. The colors of these
pendants (yellow-brown or bluish and black glass)
also had their symbolic significance. Glass of dark
yellow color and light brown color reminds a lot
on the color of gold and amber, respectively. Both
pendants analyzed here (Cat. No. 79-80) contain a
figure of a lion. One of them also has a crescent and
a star next to the lion. The figure of a lion is one of
207
Two platelets, one of gold, the other of silver, were discovered during
archaeological excavation of the 4th century necropolis in Viminacium
near Belgrade in 2016. The alphabet is Greek, but the language is
Aramaic: htpp://lastoriaviva.it/incantesimi-damore-e-morte-nella-
serbia-del-IV-secolo/24.08.2016.; htpp://www.nbcnews.com/pages/
print – Roman ‘Curse Tablet’ Made of Gold discovered in Viminacium,
17.08.2016.; htpps://www.theguardian.com/science/2016/aug/09/
mysterious-magic-spells-unearthed-by-archaeologists-in-serbia,
17.08.2016.
208
G. Pugliese Carratelli, 2001, 17 i d.; A. G. Nisoli, 2007, 36-46; D.
Urbanová, 2013, 187-197; C. Sánchez Natalías, 2013, 1-19.
209
They were most popular between the second half of the 4th century
AD and the first half of the 5th century AD. A. Giovannini, 2010, 117-
141.
210
They depicted a deity of the official and Egyptian pantheons,
mythological scenes, various animals, human figures, saints etc. One
such example is a specimen kept in the Archaeological Museum Zadar,
with opposing male and female busts impressed in it (an engaged or
married couple): K. A. Giunio, 2015, 67, Cat. No. 31. AMZd Inv. No.
A18550.
61

Slika 16. Kalup sa prikazom tračko-frigijskog božanstva Saba-
zija otkriven u temeljima Kapitolijskog hrama u Zadru (Iader),
2. – početak 3. st. poslije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br.
A10199 (© Zadar – Arheološki muzej Fotograf: Ortolf Harl).
Figure 16. Mold with depiction of Thracian-Phrygian god Saba-
zios, found in foundations of Capitoline Temple in Zadar (Iad-
er), 2nd – early 3rd century AD, Archaeological Museum Zadar,
Inv. No. A10199 (© Archaeological Museum Zadar – photo by
Ortolf Harl).
stisnutom šakom i palcem koji prolazi između sred-
njega prsta i kažiprsta (položaj držanja fige, mano
fico) ima seksualno značenje i svrha mu je odvraćan-
ja od nesreće. Javlja se u starom Egiptu, potom u
Grčkoj i Rimu (kat. br. 89).214
Česta su pojava privjesci izrađeni od pojed-
inih vrsta školjki ili izrađeni od životinjskih zubi
(kat. br. 90). Rast zubi i zubobolje, koje su se anti-
ci smatrale opasnim bolestima i koje je bilo teško
214
D. Ferrari, 1996, 51-52.
62
the commonest representations because lion could
have several meanings. Lion is a protector. We can
also associate him with the eponymous constella-
tion (Leo), a horoscopic sign associated with sun.
Animals depicted on magical objects were intended
to protect one’s health.
Bone needles (hairpins) with pin-head shaped
as hand were strongly connected with magic and
cults.211 The hand on them is mostly the right hand,
open or with some fingers bent; some hands hold
a writing tablet, pine cone, crown, some round or
egg-shaped object (a bead, fruit – apple or pome-
granate, egg) or some other object (Cat. No. 81-
88).212 They have a very detailed typology, but this
is not of our concern here. Most of them are made
of bone, a lot of them of bronze. Specimens of silver,
gold and wood can also be found. They are dated to
the 1st and 2nd century AD.
The hand could have been Sabazios’s hand,
with a snake wrapped around the wrist, showing
a magical gesture with two or three fingers bent.213
Sabazios was a Phrygian, or Phrygian-Thracian de-
ity, originally god of vegetation and eternal life and
later perceived as the supreme god and creator, a
ruler who decides on people’s fate before and after
death. Sabaziac doctrine also treats him as a god of
the dead. In Roman times, was syncretized with Ju-
piter, even with Egyptian Serapis (Fig. 16).
The needles with pin-heads shaped as Saba-
zios’s hand protected from diseases and other trou-
bles those who wore them. The hands holding a
pine cone or apple ensured fertility and happiness
in love. It is possible that these needles were used as
votive gifts to Sabazios, Dionysus, Venus, Isis and
Cybele (Magna Mater), symbolizing the desired fer-
tility, love, health and prosperity. In the cult of the
dead they were used as gifts at after-funeral feasts
and as grave goods, because they meant the renew-
al of life.
211
J.-C. Béal, 1983, 224-227; E. Riha, 1990, 99, Cat. No. 1367-1371, Tab.
40; H. E. M. Cool, 1990, 157, Fig. 5; S. Petković, 1995, 33, Tab. XVI; J.
Obmann, 1997, 26; H. Mikler, 1997, 47; S. Deschler-Erb, 1998, 161-163,
Tab. 31; D. Bartus, 2021, 205-233.
212
P. Arthur, 1977, 367-374.
213
Benedictio latina – thumb, index finger and middle finger extended,
ring finger and little finger bent. M. J. Vermaseren, 1983, 15-16, No. 34, 35.
liječiti, bili su pod zaštitom različitih amuleta.
Nosili su se amuleti izrađeni od životinjskih zubi
(vuka, psa, krtice, dupina), za zubobolju nosili su
se amuleti izrađeni od kljova, primjerice divlje
svinje ili zuba lava.215
Moguće je da su privjesci izrađeni od odsječa-
ka jelenjeg roga (kat. br. 91) ili drugoga životinjskog
roga (kat. br. 92) korišteni kao amuleti diskutabil-
noga, apotropejskoga značenja. Javljaju se u razdo-
blju od 1. do 3. st. poslije Kr.216
Prirodni kauri-pužići ubacuju se u metalni,
brončani ili pak srebrni nakit još od prapovijesti.217
Njihova simbolika i funkcija, trgovina od prapo-
vijesti do danas predmet su mnogih istraživanja.
Dragocjeni su jer se uvoze iz tropskih i subtropskih
mora. Još nisu definirani putevi i načini nabave (bi-
jelih) kauri-pužića na Jadranu od prapovijesti sve
do novoga vijeka (kat. br. 93). Na Apeninskom
poluotoku žene ih nose zbog poticanja plodnosti i
u 18. st. U ženskom funeralnom kontekstu vezuju
se uz simboliku regeneracije i života u cjelini (kat.
br. 117).218
Funkciju amuleta imali su i novci s rupicom za
provlačenje uzice (kat. br. 94-95).219 Pripisuje im se
profilaktičko značenje, defigi quidem diris precation-
ibus nemo non metuit.220 Arheloški je posvjedočeno
nošenje novca kao privjeska, stavljanje novca u te-
melje kuća, u grobove, u vode, u brodove, u dječje
igračke. Novac je i garancija prosperiteta, tako se i
poklanjao na tzv. Kalendae Ianuariae uz čestitke AN-
NVM NOVVM FAVSTVM FELICEM MIHI/TIBI
HIC. Značenje su mogli imati i izbor novca te prikaz
na aversu i reversu.
Simbolizam ključa razvija se s njegovom
dvostrukom ulogom, otvaranja i zatvaranja, pred-
stavlja granicu između dvaju svjetova, poznatoga
i nepoznatoga, života i smrti.221 Ključ kao amulet
nametnuo se kroz povijest ponajprije kao nešto
215
V. Dasen, 2015, 191-193.
216
S. Deschler-Erb, 1998, 170-171, tab. 37-39.
217
S. Kukoč, 2010, 205-220.
218
D. Ferrari, 1996, 54-55.
219
C. Perassi, 2011, 223-274.
220
Plinije, Naturalis historia, XXVIII, 19.
221
N. Havens, 1996, 26; G. Ciurletti, 1996, 152-153; B. Čargo, 2002, 549-
559.
Generally, hand is a symbol of strength, author-
ity, help and protection. Hand is also a tool of jus-
tice. A fist clenched in such way that the thumb is
extended between bent middle finger and index fin-
ger (mano fico gesture) has a sexual connotation and
is intended to deter accidents. It is found in ancient
Egypt and later in Greece and Rome (Cat. No. 89).214
Very common are pendants made of various
seashells or animal teeth (Cat. No. 90). Various am-
ulets were carried against tooth eruption and tooth-
aches, considered dangerous diseases hard to cure in
the Antiquity. They were made of animal teeth (wolf,
dog, mole, dolphin). Amulets made of boar tusks or
lion’s teeth were carried against toothache.215
Pendants made of segments of antlers (Cat.
No. 91) or horns of some other animals (Cat. No.
92) were possibly used as amulets with a debatable,
apotropaic function. They appeared between the 1st
and 3rd century AD.216
Natural cowrie shells have ben inserted in
metal, bronze or silver jewelry since prehistory.217
Their symbolics and function and their usage in
trade from prehistory to the present-day has been a
subject of many studies. They are precious because
they are imported from the seas in tropical and sub-
tropical regions. The routes and ways of the acqui-
sition of (white) cowry shells in the Adriatic, from
prehistory to the Modern Age, have not been recon-
structed yet (Cat. No. 93). In the Apennine Penin-
sula, women carried them to increase fertility even
in the 18th century. In the funerary context, women
carried them as a symbol of regeneration and life in
general (Cat. No. 117).218
Coins with small holes for a thread were also
used as amulets (Cat. No. 94-95).219 Prophylactic
function was attributed to them (defigi quidem diris
precationibus nemo non metuit).220 There is archaeo-
logical evidence that coins were carried as pendants
214
D. Ferrari, 1996, 51-52.
215
V. Dasen, 2015, 191-193.
216
S. Deschler-Erb, 1998, 170-171, Tab. 37-39.
217
S. Kukoč, 2010, 205-220.
218
D. Ferrari, 1996, 54-55.
219
C. Perassi, 2011, 223-274.
220
Pliny, Naturalis historia, XXVIII, 19.
63

Slika 17. Zavjetni spomenik bogu Janu oblika stele sa zabatom
i akroterijima iz Zvonigrada (blizu vrela rijeke Zrmanje), 2. st.
poslije Kr. U sredini je prikazan bog Jan s plaštem koji obavija
noge i bokove i zatim se prebacuje preko lijeve ruke koja drži
rog izobilja, u desnoj ruci drži pateru. Jan je dvoglav, kao što
je uobičajeno za ovo božanstvo, i bradat. Arheološki muzej Za-
dar, inv. br. A7293 (© Zadar – Arheološki muzej Fotograf: Ortolf
Harl).
Figure 17. Votive monument to god Janus, shaped as stela with
gable and acroteria, Zvonigrad (near spring of River Zrmanja),
2nd century AD. Janus shown in center, with cloak wrapped
around legs and hips and thrown across left arm holding cornu-
copia; holding patera in right hand. Janus is two-headed (typi-
cal depiction of this deity) and bearded. Archaeological Muse-
um Zadar, Inv. No. A7293 (© Archaeological Museum Zadar
– photo by Ortolf Harl).
što vlasniku osigurava dobar početak nodređeno-
ga pothvata, posebno je omiljen amulet kod Grka
i Rimljana (kat. br. 99-103). Nošenje ključa pods-
jeća nas da je tajna koju tražimo tu negdje. To je
isti onaj ključ s kojim smo već otvarali vrata nekih
misterija. Ključ se često javlja kao simbol raznih
božanstava antičkoga svijeta. Primjerice Hekata,
božica podzemnoga svijeta, u jednoj od svojih
ruku drži ključ vrata podzemnoga svijeta i ima
64
and were left in foundations of houses, in graves,
in bodies of water, ships, children’s toys. As money
is a guarantee of prosperity, it was given as a gift
on Kalendae Ianuariae, together with the best wish-
es: ANNVM NOVVM FAVSTVM FELICEM MIHI/
TIBI HIC. The choice of the coin to be presented – its
averse and obverse – all that mattered.
The symbolism of key developed with its dou-
ble role – opening and closing. It became a line be-
tween two worlds, the known and the unknown,
life and death.221 Over time, key became an amu-
let as a symbol of a good start of some venture; as
such, it was particularly popular among Greeks
and Romans (Cat. No. 99-103). The carrying of a
key reminds us that the secret we are looking for
may be in our vicinity. It is the same key we used
to open the doors of some earlier mysteries. For ex-
ample, Hecate, goddess of the underworld, holds
the key to the underworld gate in one of her hands.
She has the power to let the souls of the dead pass
through the gate. Key was also the main attribute
of Janus, the god of success and victory, god of
the beginnings of all things, protector of gates and
doorways (Fig. 17). Janus was well-disposed to-
ward people. The Romans dedicated various begin-
nings to him, including the beginning of a day, the
first day of a month (kalendae) and the first month
in a year (Ianuarius). The main holiday was for the
New Year, when people would dress up in his hon-
or and would exchange gifts and best wishes. The
first prayer of every public or private ceremony also
belonged to him. He was depicted with two faces
facing opposite sides.
Gorgoneion, or Medusa’s head, is a well-known
protective symbol (Cat. No. 104). It had the power
to keep all evil and negative impacts at distance. In
Greek mythology, Medusa (Gr. Μέδουσα, Médoysa)
was one of the Gorgons, a monstrous woman who
used to turn people into stone. Together with other
Gorgons, her sisters Stheno and Euryale, she was a
daughter of the sea god Phorcys and his wife Ce-
to.222 Medusa was often depicted with a human but
beastly female face. Gazers upon that face would
221
N. Havens, 1996, 26; G. Ciurletti, 1996, 152-153; B. Čargo, 2002, 549-559.
222
V. Zamarovsky, 2004, 214-215.
Slika 18. Stubac s maskom Gorgone s foruma u Zadru (Iader),
prva polovica 1. st. poslije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br.
A10562 (© Zadar – Arheološki muzej Fotograf: Ortolf Harl).
Figure 18. Pilaster with mask of Gorgon from Forum in Zadar
(Iader), first half of 1st century AD, Archaeological Museum Za-
dar, Inv. No. A10562 (© Archaeological Museum Zadar – photo
by Ortolf Harl).

moć kroz njih propuštati duše mrtvih. Ključ je

bio glavni atribut i boga uspjeha i pobjede, boga
početka svih stvari, zaštitnika vrata i dveri, Jana
(Sl. 17). Jan je bio sklon ljudima. Rimljani su mu
posvetili početke svih stvari u najširem smislu
riječi, osobito početak dana, prvi dan u mjese-
cu (kalendae) i prvi mjesec u godini (Ianuarius).
Glavni blagdan imao je na Novu godinu, kada
su se ljudi njemu u čast svečano oblačili, uzajam-
no si čestitali i darivali se. Pripadala mu je i prva
molitva na početku svakoga javnoga i privatnog
obreda. Prikazivali su ga s dva lica okrenuta na
suprotne strane.
Gorgoneion, odnosno glava Meduze, poznati je
zaštitnički simbol (kat. br. 104). Imala je moć udalji-
ti sve zle, negativne utjecaje. Meduza (grč. Μέδουσα,
Médoysa) u grčkoj mitologiji bila je jedna od Gorgo-
na, čudovišna žena koja je ljude pretvarala u kamen.
Zajedno sa svojim sestrama Gorgonama - Stenom i
Slika 19. Stubac s maskom Gorgone s foruma u Zadru (Iader),
prva polovica 1. st. poslije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br.
A10304 (© Zadar – Arheološki muzej Fotograf: Ortolf Harl).
Figure 19. Pilaster with mask of Gorgon from Forum in Zadar
(Iader), first half of 1st century AD, Archaeological Museum Za-
dar, Inv. No. A10304 (© Archaeological Museum Zadar – photo
by Ortolf Harl).
turn to stone. She also had wings, claws and snakes
in place of hair. She is often found on architectural
decorations on temples and other public buildings
(Fig. 18 and 19), on floors, walls, tombstones, jewel-
ry, gemstones, coins, shields etv.223
223
A. Bonini, 2004, 14-15.

65
Eurijalom - bila je kći morskoga boga Forka i Kete.222
Meduza je prikazivana često kao zvjersko žensko
lice koje je pogledom okamenjivalo, s krilima i pan-
džama i s kosom od zmija. Nalazimo je prikazanu na
arhitektonskoj dekoraciji hramova i drugih javnih
građevina (Sl. 18 i 19), na podovima, zidovima, na
nadgrobnim spomenicima, na nakitu, gemama, nov-
cu, štitovima i slično.223
Ovom prilikom pozabaviti ću se i trima polie-
darskim (višekutnim) kockama u fundusu Arhe-
ološkoga muzeja Zadar (kat. br. 105-107). Radi li se
o utezima, kockicama za igru ili nečemu drugom?
Ne mogu se ne prisjetiti jednog od najtajnovitijih i
najneobičnijih predmeta rimske kulture, rimskoga
dodekaedra. Dodekaedri su se izrađivali od kame-
na ili bronce i otkriveni su u različitim dijelovima
Rimskoga Carstva. Datiraju se u razdoblje između
2. i 3. st. poslije Kr. Ti mali predmeti predstavljaju
misterij za arheologe i povjesničare, koji još uvijek
nisu uspjeli objasniti njihovu upotrebu.224 Dode-
kaedar je konveksno geometrijsko tijelo omeđeno
s dvanaest peterokutnih ploha. Postoje i zvjezdas-
ti dodekaedri s dvanaest vrhova. U Etruriji i Galiji
pronađeno je tridesetak takvih predmeta od bronce
s okruglim otvorima na plohama i kuglicama na
trostranim kutovima. Ukupno ih je otkriveno 116
diljem Carstva. Dimenzije im variraju od 4 do 11
cm, a težina od 35 do 1100 g. Jedno od najpopularni-
jih tumačenja kaže da su dodekaedri imali magijsko
ili mistično značenje. Jedno od tumačenja polazište
ima u pitagorejskoj simbolici brojeva i platonskog
idealizma. Dodekaedar izražava cjelokupan svijet.
Stoga mu pitagorejska predaja pripisuje najneo-
bičnija matematička, fizička i mistična svojstva. Ne
bi, dakle, bilo čudno da su se ti zagonetni predmeti
koristili u magiji. Čovjek je uvijek pokušavao znan-
jem zadobiti moć. Uporaba simbola u magiji, životu
i gatanju uobičajen je način iskrivljavanja simbola.
Moguće je da su služili kao kocke u gatalačkim ig-
rama na sreću.
Ako niste zadovoljni radom i zaštitom čarobn-
jaka i čarobnica, ako se želite “osvetiti” nekome tko
222
V. Zamarovsky, 2004, 214-215.
223
A. Bonini, 2004, 14-15.
224
B. A. Greiner, 1995, 9-44; J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 140-142.
66
This time I will also discuss the three polyhed-
ric (polygonal) cubes in the holdings of Archaeolog-
ical Museum Zadar (Cat. No. 105-107). Could those
be weights, dices or something else? I can’t help
remembering one of the most mysterious and un-
usual objects belonging to the Roman culture – the
Roman dodecahedron. Made from stone or bronze,
they are found in various parts of the Roman Em-
pire. They date back to the period between the 2nd
century AD and 3rd century AD. This small and very
special object is still a mystery to archaeologists
and historians – they have not managed to explain
its purpose.224 Dodecahedron is a convex geomet-
ric body with twelve pentagonal faces. There are
also stellated dodecahedrons with twelve points.
In Etruria and Gaul, thirty or so such objects were
found. Made of bronze, they had round openings on
their faces and globules on each vertex where three
faces meet. A total of 116 of them were discovered
throughout the Empire. They vary in size, ranging
from 4cm to 11cm and from 35g to 1,100g. One of
the most popular theories attributes a magical or
mystical function to them. Another theory is based
on the Pythagorean symbolism of numbers and Pla-
tonic idealism. Dodecahedron represents the whole
world. This is why the Pythagorean tradition attri-
butes to it the most unusual mathematical, physical
and mystical properties. It would not be surprising
if it turned out that these mysterious objects were
used in magic. Man always tried to use knowledge
for obtaining power. Using symbols in magic, life
and soothsaying is a usual way of misrepresenting
the symbols. It is possible they were used as dice in
soothsaying games of chance.
If you are not happy with the magicians’ work
or with the protection they have provided, if you
want to “revenge” to someone who wishes you ill,
contact the Sublime Nemesis (Cat. No. 108).225 Nem-
esis (Gr. Nέμεσις, Némesis), in Greek mythology, the
goddess that controls human destiny and, based
on merits, awards fortune and misfortune. She is a
daughter of Nyx, goddess of night. Over time, they
started considering her goddess of revenge who
224
B. A. Greiner, 1995, 9-44; J. Chevalier – A. Gheerbrant, 2007, 140-142.
225
V. Zamarovský, 2004, 232.
vam želi zlo, možete se obratiti i Uzvišenoj Nemezi
(kat. br. 108).225 Nemeza (grč. Nέμεσις, Némesis) je u
grčkoj mitologiji božica koja ravna ljudskom sud-
binom, pa prema zasluzi dodjeljuje sreću i nesreću.
Kći je Nikte, božice noći. S vremenom su ju počeli
smatrati božicom odmazde, koja kažnjava zločine i
bdije da se nitko previše ne uzdigne i da u obijesti
ne prekorači »pravu mjeru«. Rimljani su ju štovali
kao veliku božicu i prikazivali ju s rogom obilja kao
Fortunu. U prenesenom značenju nemesis ili nemeza
znači sudbinsku osvetu ili odmazdu uopće. Molitva
Nemezi cuius ob id Romae simulacrum in Capitolio est,
čest je prikaz na tzv. magičnim gemama.226
ô ô ô
Stari su rimski pogrebni obredi i običaji bili
dio mos maiorum, tradicije i običaja predaka. Uo-
bičajene rimske pogrebne aktivnosti uključivale su
obrede i pripreme za pogreb, pogrebnu svečanost s
procesijom i uređenje groba s godišnjim obrednim
svetkovinama (Floralia, Parentalia), kada se libacija
ili žrtva ljevanica provodila nad grobovima preda-
ka.227
Pogrebni su običaji bili točno propisani. Nakon
smrti, posljednjim se poljupcem nastojalo uhvatiti
dušu što s posljednjim dahom napušta tijelo, zatva-
ralo se pokojniku oči, zazvalo bi se glasno ime poko-
jnika tri puta, potom bi počelo naricanje. Mrtvac,
okupan i namazan uljem, obučen u togu i ukrašen
znakovima svoje službe, u atriju kuće polagan je na
ležaljku, često bogato ukrašenu i izrađenu od kosti
ili drva. U usta mu se stavljao novčić kojim se Haro-
nu plaćao prijevoz.
Pogrebna povorka bila je javna i vrlo razrađe-
na, a uključivala je i glumce koji su nosili portretne
maske pokojnikovih čuvenih predaka. Tijelo je išlo
iza povorke ožalošćenika. Rimska pravna regula-
tiva nalagala je da se spaljivanje pokojnika obavl-
ja noću, a ukop sljedećega dana. Tijelo je posipano
mirisima, lomača je gašena vodom i vinom. Nakon
hlađenja pepela obitelj prikuplja u platnu kosti koje
225
V. Zamarovský, 2004, 232.
226
Plinije, Naturalis historia XXVIII, 22; C. Bonner, 1950, 43.
227
A. Invernizzi, 1994, 29-30, 32-33.
punishes crimes and takes care that no one rises too
high and does not go to excesses. The Romans wor-
shipped her as a great goddess and depicted her
with a cornucopia as Fortuna. Figuratively, nemesis
or nemeza means fatal revenge or retaliation in gen-
eral. The prayer to Nemesis, cuius ob id Romae simu-
lacrum in Capitolio est, is often used as a motif on the
so-called magical gemstones.226
ô ô ô
The ancient Roman funerary rites and practic-
es were part of the mos maiorum, the tradition and
customs of the ancestors. The Usual Roman funer-
ary activities included rituals and preparations for
the funeral, a funeral ceremony with a procession,
arranging the grave, and participating in annual
ritual festivals (Floralia, Parentalia), when a libation
would be offered above the graves of the ances-
tors.227
Funerary practices were strictly defined. Af-
ter death, the deceased would be kissed for the last
time in order to catch the soul that was leaving the
body with the last breath; his eyes would be closed,
his name would be shouted three times and wailing
would then begin. The deceased, bathed and anoint-
ed, dressed in a toga and decorated with the signs
of his position, would be laid on a chaise longue,
made of bone or wood and often richly decorated.
A coin would be placed in the dead man’s mouth,
to pay Charon the obol for passage.
The funeral procession was public and ar-
ranged to detail. It involved actors who carried
portrait masks of the dead man’s famous ancestors.
The body followed the mourners. The Roman laws
stipulated that deceased persons had to be inciner-
ated at night and that the burial had to take place
next day. The body would be covered with fra-
grances, the pyre would be put out using water and
wine. After the ashes grew cold, the family would
separate the bones from the burnt wood and collect
them in a linen, wash them and store them in the
urn. A few days later, the urn would be taken to the
226
Pliny, Naturalis historia XXVIII, 22; C. Bonner, 1950, 43.
227
A. Invernizzi, 1994, 29-30, 32-33.
67
Slika 20. Rimski grobovi s nekropole na Relji u Zadru (Iader) u tijeku istraživanja, 1.-2. st. poslije Kr.
Figure 20. Graves 478 and 484 from Relja necropolis in Zadar (Iader), during 1989 excavations, 1st century AD
se odvajaju od gara lomače, ispiru i polažu u urne,
a tek poslije nekoliko dana urna je nošena u grob.
Devetoga dana nakon pokopa prinošena je žrtva.
Na prijelazu iz stare u novu eru rimsko je
društvo preferiralo obred incineracije – spaljivanje
tijela na lomači (rogus) i ukop njegovih ostataka u
posudu zvanu urna. Mjesto spaljivanja, koje je ujed-
no bilo i mjesto ukopa, nazivalo se bustum, a zajed-
ničko mjesto spaljivanja ili mjesto s kojega je tijelo
odnošeno na drugo mjesto – ustrinum (Sl. 20) Urne
(ollae cinerariae) su mogle biti izrađene od keramike,
stakla, kamena i olova.
Od kraja 1. i početka 2. st. poslije Krista paralel-
no s incineracijom, a potom potiskujući je, počinje
se upotrebljavati i ritus inhumacije - polaganje tije-
la pokojnika u grob pod tegulama, zidanu grobnu
raku, sarkofag ili presvođenu grobnicu.
68
grave. On the ninth day after the burial, a sacrifice
would be offered.
Upon embarking on the new era, the Roman
society preferred incineration – burning a body on a
pyre (rogus) and burying its remains in an urn. The
incineration site that was also the burial site was
called bustum and the site of joint burial, or a place
from which a body would be taken to another place,
was called ustrinum (Fig. 20). Urns (ollae cinerariae)
were made of ceramics, glass stone and lead.
Since the turn of the 1st and the 2nd centuries
AD, the practice of inhumation (laying a body in a
tegula-covered grave, walled grave, sarcophagus or
vaulted tomb) was introduced – first together with
incineration and later displacing it.
The underworld is the realm of the Manes,
spirits of dead ancestors. For the Romans, they

Slika 21. Nadgrobna ploča (titulus) iz Zadra (Iader), 1.-2. st. pos-
lije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br. A10856 (© Zadar – Ar-
heološki muzej Fotograf: Ortolf Harl).
Figure 21. Tombstone (titulus) from Zadar (Iader), 1st-2nd cen-
tury AD, Archaeological Museum Zadar, Inv. No. A10856 (©
Archaeological Museum Zadar – photo by Ortolf Harl).
Podzemlje je kraljevstvo Mana, duhova um-
rlih predaka, kod Rimljana, u širem smislu, bogo-
va podzemnog svijeta. U skladu s rimskim pre-
dodžbama, Mani su živjeli u dubinama zemlje i s
vremena na vrijeme izlazili su na svijet da pohode
svoje potomke. Bili su zastrašujući, kao i sve što je
podzemno. Ako su se živi molili svojim Manima i
prinosili im žrtve i darove na grobu, Mani su im uz-
vraćali pružajući im zaštitu. Ako bi zaboravili pos-
tupiti kako nalaže dužno poštovanje, Mani bi ih na
to podsjetili po zlu. S formulom DIS MANIBVS u
rimsko se vrijeme posvećuju pokojnik i njegov grob
te se određuje prijelaz iz života u smrt (Sl. 21). Smrt
je za Rimljane neizbježna činjenica koja se tiče sva-
koga živoga bića.
Grobove iz prvih triju stoljeća Rimskoga
Carstva karakterizira bogatstvo raznovrsnih grob-
nih priloga polaganih uz ostatke pokojnika kao
were the deities of that world. The Romans be-
lieved the Manes lived underground. From time
to time they would come out to the surface to
visit their descendants. They were terrifying, like
all things chtonic. If the living were praying to
their Manes and made offerings to them on their
graves, the Manes would reciprocate and protect
them. If the living should forget to do as common
decency required, the Manes would remind them
with some evil deed. Using the DIS MANIBVS
formula, the Romans would consecrate the de-
ceased and his grave, thus marking the transition
from life to death (Fig. 21). To the Romans, death
was an inevitable fact of everybody’s life.
The graves from the first three centuries of
the Roman Empire are characterized by numer-
ous grave finds left by a dead person’s body as a
token of belief in the afterlife. Particularly com-
mon are ceramic, glass, bone and metal objects
(mostly those used by the deceased) and artifacts
associated with his or her profession. In Late An-
tiquity, the number of the grave finds became
smaller (only some of them were used) and then
they gradually disappeared altogether.
Many of these grave finds had an eschato-
logical or apotropaic meaning. Many graves con-
tain various shells, be it seashells or land snails
(Cat. No. 109-117). In some cases, shells have
small holes, which means they were used as am-
ulet pendants.
The magical, apotropaic function of shells in
the Antiquity has been established beyond doubt,
so the shell motif is often found on tombstones
or on monuments of a different type (imago cli-
peata).228 Shells made of various materials, like
amber, onyx,229 and bronze, can also be found in
graves (Cat. No. 118-119).
All the materials that could melt fast and
shape easily (amber, gagate, white quartz, lead,
tin) were attributed the apotropaic function.
228
D. Maršić, 1998, 103-124; K. A. Giunio, 151-160.
229
M. Abramić – A. Colnago, 1909, 55-56, Fig. 20, 102, Fig. 72; I. Fadić,
1996, 97, Tab. IV, 15.
69

Slika 22. Ogrlica od jantarnih perli iz Zadra (Iader), 1.-2. st. pos-
lije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br. A16641.
Figure 22. String of amber beads, Zadar (Iader), 1-2nd century
AD, Archaeological Museum Zadar, Inv. No. A16641.
znak vjerovanja u zagrobni život. Posebice su česti
keramički, stakleni, koštani i metalni predmeti koje
su pokojnici najčešće koristili za života te predmeti
vezani uz zanimanja pokojnika. Tijekom kasnoan-
tičkoga razdoblja broj se priloga reducira i ustaljuje
na određene forme te postupno nestaje.
Mnogi grobni prilozi imali su neko eshatološko
ili apotropejsko značenje. U mnogim grobovima
nalaze se različite školjke i puževi, bilo poljski ili
morski (kat. br. 109-117). U pojedinim slučajevima
školjke imaju probijene rupice, što potvrđuje da su
nošene kao privjesci u funkciji amuleta.
Nedvojbena je magijska, apotropejska uloga
školjaka u antičkome svijetu, pa se motiv školjke
nerijetko javlja i na nadgrobnim spomenicima ili
na spomenicima druge vrste (imago clipeata).228 U
grobovima nalazimo i školjke izrađene od raznih
vrsta materijala, od jantara i oniksa,229 bronce (kat.
br. 118-119).
Apotropejska uloga pripisuje se svim onim
materijalima koji su se brzo topili i lako oblikovali
(jantar, gagat, gorski kristal, olovo, kositar).
228
D. Maršić, 1998, 103-124; K. A. Giunio, 151-160.
229
M. Abramić – A. Colnago, 1909, 55-56, sl. 20, 102, sl. 72; I. Fadić, 1996,
97, tab. IV, 15.
70
Amber was believed to have magic features.230
Having an amber object on one was enough to pro-
tect one from diseases (Cat. No. 120-121). Amber
necklaces were worn against sore throat (Fig. 22).231
Amber was also considered a source of energy be-
cause it was associated with sun due to its color.
Massive amber rings were used as amulets against
nightmares; dreams about amber rings were con-
sidered good signs, particularly for women (Fig. 23
and 24).232
It is hard to say whether it was its magic quali-
ties or its status of a luxury good that was more im-
portant to the Romans. Amber objects were much
admired and expensive and only wealthy citizens
could afford them. Those with lower income would
probably buy smaller and simpler objects, such as
children’s amulets or strings of beads. Almost all
amber objects were found in female graves, only
exceptionally in male graves. Positively, they were
not worn on a daily basis, both because of their fra-
gility and because of their size. Placed in the grave,
they functioned as amulets protecting the deceased
from evil. Some served as votive gifts to gods of the
underworld and earth-related gods; as that includ-
ed the reproductive cycle, some of these amulets
were shaped like rabbits, birds, fruit etc.233
In the Mediterranean (Italy, Egypt), and in In-
dia, jet amulets,234 as well as the coral ones,235 pro-
tected from spells. In the British Isles, jet was used
to chase away tempests, demons, poisons, spells
and diseases.236 It always symbolized protection
from invisible spells. Because of its peculiar black
230
Jewelry and utensils made of amber have been known since
prehistory. In Rome, they mostly appear in the 1st and 2nd century
AD, made almost exclusively of the Baltic amber: L. Bertacchi, 1964,
51-76; V. Bertoncelj-Kučar, 1979, 254-269; J. Mardešić, 2002, 175-201; E.
Gagetti, 2009, 178-193; L. Bakarić, 2012, 9-23; J. Mardešić, 2012, 5-26.
231
K. A. Giunio, 2010, 40, 90, No. 114. Even today, little children wear
amber necklaces to ease the pain when their teeth erupt.
232
M. C. Calvi, 1977, 98.
233
I. Fadić, 1995, 77-90; I. Fadić, 1996, 89-109; I. Fadić, 1998, 159-167.
234
Jet (gagate) is a type of bitumenous coal of velvet-black or brown
color, with wax or greasy luster. In fact, it is a fossilized wood from
the Araucariaceae species, more than 180 years old (from Jurassic).
Although it is not a stone due to its organic origin, it is considered a
precious material due to its qualities.
235
I. Ivkanec, 2012, 26-41.
236
H. Muller, 2003, 9-14; S. Harrison, 2010, 2-6.
Slika 23. Jantarni prsten s Amorom i Psihom u zagrljaju,
nepoznato nalazište, 1.-3. st. poslije Kr. Arheološki muzej Za-
dar, inv. br. A10730.
Figure 23. Amber ring with Cupid and Psyche, embraced, un-
known site, 1st-3rd century AD, Archaeological Museum Zadar,
Inv. No. A10730.
Magična svojstva pripisivana su jantaru.230 Bilo
je dovoljno nositi neki predmet izrađen od jantara
da bi se pojedinac smatrao zaštićenim od bolesti
(kat. br. 120-121). Jantarne ogrlice nosile su da bi
štitile od bolesti grla (Sl. 22).231 Jantar se smatrao
i izvorom energije, jer je zbog boje povezivan i sa
suncem. Masivno jantarno prstenje imalo je funk-
ciju amuleta koji je štitio od loših snova, a sanjati
prstenje od jantara predstavljalo je dobar znak, oso-
bito za žene (Sl. 23 i 24).232
Teško je odrediti je li se u Rimu veća pozornost
poklanjala magičnim svojstvima jantara ili je on po-
najprije bio cijenjen kao luksuzna roba. Predmeti od
230
Od prapovijesnih vremena javlja se nakit i uporabni predmeti
izrađeni od jantara. U Rimu se uglavnom javljaju u 1. i 2. st. poslije
Kr., izrađeni gotovo isključivo od jantara s Baltika: L. Bertacchi, 1964,
51-76; V. Bertoncelj-Kučar, 1979, 254-269; J. Mardešić, 2002, 175-201; E.
Gagetti, 2009, 178-193; L. Bakarić, 2012, 9-23; J. Mardešić, 2012, 5-26.
231
K. A. Giunio, 2010, 40, 90, br. 114. I dan danas mala djeca nose slične
jantarne ogrlice i kao pomoć pri rastu zubića.
232
M. C. Calvi, 1977, 98.
Slika 24. Jantarni prsten s erotima i Venerom iz Nina (Aenona),
1.-2. st. poslije Kr. Arheološki muzej Zadar, inv. br. A10725.
Figure 24. Amber ring with Erotes and Venus, Nin (Aenona),
1st-2nd century AD, Archaeological Museum Zadar, Inv. No.
A10725.
color, it was highly regarded as mourning jewelry.
Jet had been used for jewelry since Paleolithic and
Neolithic, but only in the Bronze Age was its full po-
tential realized. The production of finely cut neck-
laces, beads, rings and other jewelry then began. Its
use continued into the Iron Age and Roman period,
too. In the Antiquity, it was also used for necklaces
(strings of beads of various shapes), pendants and
medallions (Fig. 25), bracelets, rings, hairpins, but
also for spindles, spindle whorls, knife handles,
game tokens and various figurines – amulets.237
The word gagate is derived from Greek word
γαγάτης and Latin term lapis gagates, after the cizy
and river of Gages in Lycia (Asia Minor), where it
was first discovered. So says Pliny the Elder in his
encyclopaedic work Naturalis historia, highlighting
particularly its use in medicine and alchemy.238 As
237
W. Hagen, 1937, 77-144; L. Schwinden, 1984, 167-169; M. Todd, 1992,
246-248; K. A. Giunio, 2010, 193-204.
238
Pliny Stariji, Naturalis historia, XXXVI, 141-142.
71
jantara bili su cijenjena i skupa roba koju su si mogli
priuštiti samo imućniji građani. Pojedinci slabijega
imovnog stanja vjerojatno su kupovali manje i jed-
nostavnije izrađene predmete, kao što su amuleti
za djecu ili perle. Gotovo svi predmeti od jantara
otkriveni su u ženskim i dječjim grobovima, samo
iznimno u grobovima muškaraca. Sasvim je izvjes-
no da nisu nošeni svakodnevno, kako zbog svoje
osjetljivosti kako i zbog dimenzija. U grobovima
su imali funkciju amuleta koji pokojnika čuva od
zla. Neki su služili kao zavjetni darovi božanstvi-
ma podzemnoga svijeta i božanstvima vezanim uz
zemlju, pa time i za reproduktivni ciklus. Radi se o
figuricama zečeva ili ptica, voća i slično.233
Na Sredozemlju (Italija, Egipat), te u Indiji am-
ulet od gagata,234 kao i od koralja,235 štitio je od uro-
ka. Na britanskim otocima gagat je odvraćao oluje,
demone, otrove, uroke, bolesti.236 Uvijek je zaštitni
simbol te štiti od nevidljivih uroka. Zbog osobite
crne boje bio je cijenjen kao žalobni nakit. Gagat je
u upotrebi za izradu nakita još od razdoblja paleo-
litika i neolitika, ali tek u brončano doba otkriva se
njegov puni potencijal, kada se počinju izrađivati
lijepo obrađeni nakitni predmeti, narukvice, perle,
prstenovi i slično. Nastavio se upotrebljavati i u žel-
jeznome dobu i u rimskome razdoblju. U antici je
korišten također za izradu nakita: ogrlica (nanizane
perle i zrna raznih oblika), privjesaka i medaljona
(Sl. 25), narukvica, prstena, ukosnica, ali i pršljeno-
va i vretena, drška noževa, žetona za igru, te raznih
figurica – amuleta.237
Riječ gagat potječe od grčkog γαγάτης, latinskog
lapis gagates, po gradu i rijeci Gages u Likiji, Maloj
Aziji, gdje je prvo bio otkriven. Tako to navodi Plini-
je Stariji u svom enciklopedijskom djelu Naturalis
historia, posebno naglašavajući njegovu upotrebu u
233
I. Fadić, 1995, 77-90; I. Fadić, 1996, 89-109; I. Fadić, 1998, 159-167.
234
Gagat je vrsta bituminoznoga ugljena baršunastocrne ili smeđe
boje, voštana ili masna sjaja. Ustvari radi se o fosiliziranome drvu iz
roda Araucariaceae iz geološkoga razdoblja jure, od preko 180 milijuna
godina. Zbog svog organskog podrijetla ne spada u kamenje, ali se
zbog svojih svojstava ubraja u plemenite materijale.
235
I. Ivkanec, 2012, 26-41.
236
H. Muller, 2003, 9-14; S. Harrison, 2010, 2-6.
237
W. Hagen, 1937, 77-144; L. Schwinden, 1984, 167-169; M. Todd, 1992,
246-248; K. A. Giunio, 2010, 193-204.
72
Slika 25. Privjesak od gagata u obliku glave orla iz Zadra (Iad-
er) (Vrt Relja 2005. g., grob 121), 3.-4. st. poslije Kr. Arheološki
muzej Zadar, inv. br. A8912.
Figure 25. Gagate pendant shaped as eagle head, Zadar (Iader)
(Relja Garden 2005, grave 121), 3rd-4th century AD, Archaeolog-
ical Museum Zadar, Inv. No. A8912.
he explains it, the vapors of burning gagate would
stop epileptic sizures and womb cramps and chase
away snakes; a woman’s sterility could be cured
if she drank water in which a gagate had been
dipped. Mixed with wine, it could alleviate tooth-
ache. Mixed with bee wax, it could hefal tumors. It
was also used in the ritual called Axinomantia (the
word is derived from the word ascia for axe).
Lead was often used in ancient Rome – in con-
struction, medicine, cosmetics, kitchenware… and it
was also known for its “magical” quality. There was
a number of lead objects the immaterial qualities of
which were more significant. As mentioned above,
messages, requests and wishes submitted to oracles,
as well as answers to them, were carved in thin lead
plates. Amulets were made of lead. Curse tablets
(tabellae defixionum), used for casting spells on oth-
er persons, were made exclusively of lead (Cat. No.
122). Small ornamented mirrors (Cat. No. 123-133),
mostly found in graves and shrines, were also used
for cults and sorcery. Dated to the 2nd and 3rd century
AD, they were made by casting lead in a mold.239
The applique depicting Venus dressing up in
the company of little Eros (Venus Anadyomene)
(Cat. No. 135) is also made of lead. Such figurines of
Venus were often framed by an edicule. It was even
possible to pull such a figurine out.240
239
G. Barroul, 1985, 343-373; G. Baratta, 2008, 55-58; G. Baratta, 2009,
427-454; G. Baratta, 2009a, 67-74; G. Baratta, 2010, 1151-1167; G. Baratta,
2013, 23-27; G. Baratta, 2013a, 283-291.
240
A. Mastrocinque, 2005, 223-231; G. Baratta, 2010, 1165-1171.
medicini i alkemiji.238 Kako je navedeno kod Plinija,
pare zapaljenoga gagata zaustavljale su epileptične
napade kao i grčenje maternice te su tjerale zmije.
Pijenjem vode u kojoj se gagat namakao liječili su
se svi problemi ženske plodnosti. Pomiješan s vi-
nom mogao se koristiti kod zubobolje, a pomiješan s
pčelinjim voskom bio je lijek za tumore. Upotreblja-
vao se u obredu Axinomantia, obredu čije se ime izvo-
di iz riječi ascia, sjekira.
Olovo je bilo često korišteno u starom Rimu u
građevinarstvu, medicini, kozmetici, kuhinji, a bilo
je poznato i po svojim “magijskim” odlikama. Pos-
toji niz predmeta izrađenih od olova kod kojih je ne-
materijalno svojstvo olova bilo od većega značenja.
Kako sam prethodno navela, poruke, molbe i želje
upućivane proročištima, jednako kao i odgovori na
njih, bile su ugraviranim na tankim olovnim ploči-
cama. Od olova su se izrađivali amuleti. Isključivo
olovo se upotrebljavalo i kod izrade tzv. ukletih
pločica (tabellae defixionum), kojima su se bacale čini
na druge osobe (kat. br. 122). I mala su ornamenti-
rana ogledala kultno-magijskoga karaktera i uglav-
nom potječu iz grobova i svetišta (kat. br. 123-133).
Izrađeni su lijevanjem olova u kalup i datiraju se u
2. i 3. st. poslije Kr.239
Olovna je i aplika koja prikazuje Veneru s
malim erosom u trenutku dotjerivanja (Venus
Anadyomene) (kat. br. 135). Često su takve figure
Venera bile okružene edikulom, a figure Venere su
se mogle i vaditi.240
Od olova su mogle biti izrađene i grobne urne
(kat. br. 136)241 i sarkofazi (kat. br. 137).242
Od imenice plumbum ‘olovo’ izvedeni su razni
pridjevi koji upućuju na fizičke karakteristike ovo-
ga metala. Mekoća, boja i mali sjaj koriste se da bi se
označile pozitivne karakteristike, dok su neki neg-
ativni atributi kao što su zločest, zao, glup, bez srca,
238
Plinije Stariji, Naturalis historia, XXXVI, 141-142.
239
G. Barroul, 1985, 343-373; G. Baratta, 2008, 55-58; G. Baratta, 2009,
427-454; G. Baratta, 2009a, 67-74; G. Baratta, 2010, 1151-1167; G. Baratta,
2013, 23-27; G. Baratta, 2013a, 283-291.
240
A. Mastrocinque, 2005, 223-231; G. Baratta, 2010, 1165-1171.
241
J. W. Hayes, 1984, 166-167.
242
F. Bulić, 1904, 3-13; F. Bulić, 1911, 3-39, 102; E. Sicher, 1913, 2024.
U Saloni otkriveno 15 olovnih sarkofaga, svi u kršćanskom kontekstu.
Pokopana djeca i mladići. Samo u jedno grobni prilog – balsamarij.
Grave urns (Cat. No. 136)241 and sarcophagi
(Cat. No. 137)242 were also sometimes made of lead.
Various adjectives derived from the noun
plumbum (lead) indicate physical characteristics of
this metal: its softness, color, low luster… They are
also used to indicate some negative traits and con-
cepts like nasty, evil, stupid, heartless, heavy and
oppressive, symbolizing a short life.243 The idea of a
miraculous element with negative connotations has
survived to the present day, owing to the poor and
heavy nature of this metal. In the Antiquity it was
associated with god Saturn, stella nocens, and with
alchemy.
Mirrors found in graves (very common grave
good) have their special symbolism. Mirrors were
part of the accessories of every bride and, as such,
part of wedding ceremonies. Placed in a grave, they
symbolized the woman’s status, including the sta-
tus of mater familias, the mother of a family. The
Etruscans used to damage a mirror before putting it
in a grave, either by bending its handle or by cutting
the word SUTHINA (for the grave) in the reflecting
part of the mirror.244 The Romans would break the
mirror in half (Cat. No. 134).
Many small objects had magical or votive roles,
like various personal amulets, dolls, miniature dish-
es or tools. All together, they were called crepundia.
Masks for ritual and magical purposes were
also found (Fig. 26).245 The masks that can be as-
sociated with the cult of Dionysus (Bacchus) are
called oscilla. They were hung in vineyards to pro-
tect them. They were also hung on sacred trees and,
later, on the porches of temples.246 In Orphic rituals
they were hung on trees to warn that air had been
purified. They were made of clay, stone or marble.
241
J. W. Hayes, 1984, 166-167.
242
F. Bulić, 1904, 3-13; F. Bulić, 1911, 3-39, 102; E. Sicher, 1913, 2024.
Fifteen lead sarcophagi were discovered in Salona, all of them in the
Christian context. Children and adolescents were buried in them. A
grave good – balsamarium – was found in only one of them.
243
Cicero, Tusculanae Dispositiones, I, 71; Pliny, Naturalis historia, II, 274.
244
A. A. Carpino, 2008, 1-33; L. Bonfante, 2015, 1-40.
245
Two fragmented grave masks were found in th holdings of the
Archaeological Museum Zadar (Inv. No. A14103 and A14104, as well
as one unlikely to be an oscillum or theatrical mask (Inv. Nor. A14105).
246
G. A. Mansuelli 1963, 780-781; E. M. Koppel, 1986-1989, 8-20; Y.
Lemoine, 2010, 145-159.
73
težak i opresivan znak kratkoga života.243 I dan-danas
je dominantna ideja da je to element koji je sam po
sebi čaroban te ima negativne konotacije, što je izve-
deno iz siromašne, teške prirode ovoga metala, koji
je već u antici bio povezivan s bogom Saturnom,
stella nocens, i alkemijom.
Ogledala nađena u grobovima (vrlo su čest
grobni prilog) imaju svoju simboliku. Ogledala su
dio opreme svake mlade i kao takva dio su obreda
vjenčanja. U grobovima simboliziraju status žene za
života, status majke obitelji, mater familias. Etrurski
je običaj ogledalo prije stavljanja u grob oštetiti sav-
ijanjem drške ili graviranjem riječi SUTHINA (za
grob) po reflektirajućem dijelu ogledala.244 U Rimu
bi se ogledalo prelomilo (kat. br. 134).
Mnogi su sitni predmeti imali magijsku odnos-
no votivnu ulogu, poput različitih osobnih amule-
ta, lutke, minijaturnoga posuđa ili alata. Takvi su
predmeti zajedničkim imenom nazivani crepundia.
Obrednoga su i magičnoga karaktera nalazi
maski (Sl. 26).245 Oscilla su maske s likovima koje
možemo vezati uz kult Dioniza, Bakha. Vješani su
po vinogradima jer se smatralo da ih štite. Vješali su
Slika 26. Keramička maska (oscillum) iz Zadra (Iader) (nekropo-
se također na sveta drva te na trijemove hramova.246
la na Relji 1989. g., grob 309), 2. st. poslije Kr. Arheološki muzej
U orfičkim obredima su se vješali na stabla kako bi Zadar, inv. br. A14103.
upozorili da je zrak pročišćen. Mogli su biti izrađeni Figure 26. Ceramic mask (oscillum), Zadar (Iader) (Relja necrop-
od gline, kamena, mramora. olis 1989, grave 309), 2nd century AD, Archaeological Museum
Zadar, Inv. No. A14103.
Kao zaštita spaljenih i inhumiranih pokojnika
vrlo su česti u grobovima nalazi čavala (željezni
i brončani) (kat. br. 138-150). Oni se, kao i novac,
postavljaju u grobove da bi štitili od zlih duhova.247 Iron and bronze nails (Cat. No. 138-150) are a
Ponekad se javljaju i brončani čavli ukrašeni različi- frequent find in the graves of both incinerated and
tim znakovima i formulama.248 inhumated persons. Like coins, they were placed in
graves in order to protect them from evil spirits.247
Bronze nails decorated with various signs and for-
mulas are sometimes also found.248

ô ô ô
243
Ciceron, Tusculanae Dispositiones, I, 71; Plinije, Naturalis historia, II,
274.
Astrology became widespread in Rome ear-
244
A. A. Carpino, 2008, 1-33; L. Bonfante, 2015, 1-40.
245
ly on, in the Republican period. The Romans paid
U fundusu Arheološkog muzeja Zadra otkrivene su dvije maske
u ulomcima u grobovima (inv. br. A14103 i A14104, i jedna koju
lots of attention to it – to such an extent that parents
teško možemo determinirati kao oscillum ili teatarsku masku (inv. br. would consult an astrologer immediately after a
A14105).
246
G. A. Mansuelli 1963, 780-781; E. M. Koppel, 1986-1989, 8-20; Y.
Lemoine, 2010, 145-159.
247 247
F. Ceci, 2001, 87-97. F. Ceci, 2001, 87-97.
248 248
G. Bevilacqua, 2001, 129-150. G. Bevilacqua, 2001, 129-150.

74
 ô ô ô
Već u vrijeme Republike u Rimu se proširila i
astrologija. Rimljani su joj pridavali veliku pozor-
nost, toliku da bi nakon rođenja djeteta roditelji
odmah konzultirali astrologa. Prije donošenja ka-
kve velike odluke, car je također pitao za mišljenje
jednoga od svojih učenjaka.
Astrologija (grč. άστου zviježđe, λόγος znanost)
je vještina gatanja sudbine pojedinca ili zajednice
prema položaju planeta i zviježđa izračunatom po-
moću horoskopa. Razvila se uz astronomiju kada
su ljudi tražeći sigurnu osnovu za svoju orijentaciju
u prostoru i vremenu, počeli promatrati zvjezdano
nebo. Zemlja je bila središte svijeta. Došavši do saz-
nanja, da godišnja doba i priroda ovise o položaju
Zemlje u odnosu na Sunce, ljudi su došli do zaključ-
ka da sva zbivanja u svemiru moraju imati presu-
dan utjecaj na sudbinu ljudi. Stoga su astrolozi stol-
jećima marljivo prikupljali podatke o gibanju pla-
neta i time znatno pomogli i razvitku astronomije.
Početci astrologije, odnosno početak zaniman-
ja čovjeka za nebeske fenomene, sežu u daleku
prošlost. Babilonci su još u drugom tisućljeću prije
Krista pratili znakove na nebu. Stari Babilonci imali
su dugu tradiciju tumačenja znakova na nebu, a nji-
hov poznati spis Enuma Anu Enlil sastavljen je još u
2. tisućljeću prije Kr.249 Njihova tadašnja “astrologi-
ja” bavila se sudbinom kralja i njegove zemlje, a
ne običnim pojedincima. Imala je izražen religijski
karakter, a znakovi koje su planeti davali bili su
način na koji su njihovi bogovi komunicirali svoju
volju babilonskom svećenstvu. Uloga tih svećenika
astrologa bila je da uoče te znakove, istumače ih te,
ako su nepovoljni, odobrovlje bogove religijskim i
magijskim obredima. U prvo doba Babilonci nisu
imali zodijak, već su bilježili položaj određenog
planeta “toliko i toliko stupnjeva od neke fiksne
zvijezde”. Zodijak od 12 znakova, po 30 stupnjeva
uspostavili su negdje u 5. st. prije Kr.
Stari Egipćani pratili su kretanja zvijezda i ne-
beskih pojava uopće od najstarijih vremena i danas
nas fasciniraju orijentiranjem svojih građevina pre-
ma zvijezdama. Ukupna bi egipatska religija imala
249
E. Gelken, 2012, 1-234.
child was born. Before making any major decision,
the Emperor also consulted one of his scholars.
Astrology (Gr. άστου constellation, λόγος sci-
ence) is the art of telling the fate of an individual or
a community based on the position of planets and
constellations in a certain moment by using horo-
scope. It developed together with astronomy, when
people started to watch the stary sky trying to find
their place in space and time. Earth was the center
of the universe. Having realized that seasons and
nature depend on the position of Sun, they conclud-
ed that the events taking place in the universe must
have substantial effects on human destiny. This is
why astrologers meticulously gathered information
on the motion of the planets for centuries, thus also
contributing to the development of astronomy.
The beginnings of astrology as a manifesta-
tion of man’s interest in celestial phenomena, goes
to ancient times. In the second millennium BC, the
Babylonians studies sings in the sky. They had had
a long tradition of interpreting these signs. Their
well-known text Enuma Anu Enlil was written in
the second milenium BC.249 Their astrology was
concerned about the destiny of the king and their
country, not of ordinary individuals. It was very re-
ligion-oriented and the signs the planets were giv-
ing was the way their gods communicated their will
to the Babylonian clergy. The role of these priests –
astrologers was to identify the signs, interpret them
and – if they are unfavorable – to humor the gods
with religious or magical rituals. In the beginning,
the Babylonians did not have the Zodiak. They
would calculate planetary positions by determining
how many degrees from a fixed star a planet was.
They introduced a Zodiac with 12 signs (30 degrees
each) some time in the 5th century BC.
Ancient Egyptians, who recorded the motion
of stars and celestial phenomena from the earliest
days of their history, oriented their buildings and
other structures according to stars – something that
is still fascinating. The entire Egyptian religion is
based on astronomy. To them, stars were celestial
copies of their own land, and gods and spirits of
the deceased dwelled there. When they looked at
249
E. Gelken, 2012, 1-234.
75
temelj u astronomiji Tako su za drevne Egipćane
zvijezde bile nebeski duplikat njihove vlastite zem-
lje, a u njima su živjeli bogovi i duše preminulih.
Kad bi pogledali na zemlju, najvažnije što su vidjeli
bio je Nil, kad bi pogledali na nebo, bio je to Mliječni
put, treperava skupina zvijezda što je vijugala ne-
bom. I to je bio, kako su vjerovali, nebeski Nil. Nila
su se jako bojali, svake godine on je plavio i širio
plodni mulj preko zemlje. Kako je zemlja sa svih
strana bila okružena pustinjom, potpuno je ovisila o
tom godišnjem čudu. Vrijeme poplava poklapalo se
s ponovnom pojavom zvijezda Oriona na noćnom
nebu nakon što se one nisu vidjele sedamdeset
dana. Tako su Egipćani prirodno povezivali zvijez-
du Orion s Ozirisom, bogom koji se brinuo za njih i
od kojega su dolazili svi blagoslovi. S obala nebesk-
oga Nila on je gledao svoje dobrostivo djelo. Lije-
vo od njega bila je zvijezda Sirius, koju su smatrali
njegovom ženom Izidom jer je bila sjajna i lijepa i
pratila je Oriona po nebu.250
I misterij i raspored piramida Gize, Sakkare,
Abu Ruwasha i Zawyat-al-Aryan usko se vezuje
uz zvijezde pojasa Orion i zvijezdu Sirius.251 Lini-
ja južnoga šahta kraljeve odaje velike Keopsove
piramide savršeno se poklapa s Orionom, čime se
omogućila komunikacija faraonove duše s Oziri-
som. Južni šaht tzv. kraljičine odaje poklapa se sa
zvijezdom Sirius iz zviježđa Veliki pas (egip. Sop-
det). Neobičan plan triju piramida u Gizi preslik je
položaja zvijezda Orionskoga pojasa (Al Nitak – z
Orionis, Al Nilam - e Orionis, Mintaka - d Orio-
nis): dvije su u ravnini, a treća, manja, pomaknuta
je ulijevo. Odnos piramida i Nila je u stvari odnos
zviježđa Orion (Orionskoga pojasa) i Mliječnoga
puta.252 Sagrađeno je nebo na zemlji. Sve to, i više,
čini mit o postanku drevnoga naroda, a tijesno je
povezano s Ozirisom. Neki suvremeni egiptolozi ne
250
Izida kao Sotis, zvijezda Sirius u zviježđu Psa: Inscriptiones Graecae
XII, 1, 217 – nekoliko ulomaka aretalogije iz Kyme; F. Mora, 1990, 50-57;
Plutarh, O Izidi i Ozirisu, pogl. 21, 34-36; pogl. 38, 51-52.
251
A. Badawy, 1964, 189-206; G. Hancock – S. Faiia, 1998, 43-114; R.
Bauval – A. Gilbert, 2004, 17-238; R.Bauval - G. Hancock, 2000, 77-103,
290-305.
252
Ne zaboravimo, a u vezi s Orionom, ovdje spomenuti najstariji
europski kalendar nastao uz Dunav u vremenu između 3000. i 2600.
g. prije Kr, a pripadao je tzv. vučedolskoj kulturi. A. Durman, 2000, 16-
139; A. Durman, 2017, 3-33.
76
their country, the most important thing they saw
was the Nile. When they looked the sky, it was the
Milky Way, a group of twinkling stars winding in
the sky. They believed it was the celestial Nile. They
were very afraid of the Nile; ever year it would
flood the soil around it and enrich it with its fertile
mud. As the rest of the country was a desert, they
fully depended on this annual miracle. The periods
of floods coincided with the appearance of Orion
in the night sky (after they had been invisible for
seventy days). Naturally, the Egyptians associated
Orion with Osiris, the god who took care for them
and gave them his blessings. From the banks of the
celestial Nile, he watched his good deeds on Earth.
To his left was Sirius, a star believed to be his wife
Isis because it was shiny and beautiful and it fol-
lowed Orion across the sky.250
The mystery and pattern in which the pyramids
of Gizeh, Sakkara, Abu Ruwash and Zawyat-al-Ary-
an are arranged is believed to be closely associated
with th stars of Orion’s belt and with Sirius.251 The
south shaft of the King’s Chamber in Khufu’s pyra-
mid is perfectly aligned with Orion, thus enabling the
Pharaoh’s soul to communicate with Osiris. The south
shaft of the Queen’s Chamber is aligned with Sirius
in Canis Major (Eg. Sopdet). The unusual plan of the
three pyramids in Gizeh is a copy of the positions of
the stars of Orion’s Belt (Al Nitak – z Orionis, Al Nil-
am - e Orionis, Mintaka - d Orionis): two of them are
aligned and the third, smaller one, lies to the left. The
juxtaposition of the Pyramids and the Nile is actual-
ly a copy of the juxtaposition of Orion (Orion’s Belt)
and Milky Way.252 The sky was built on Earth. All this,
and much more, constitutes the myth of the origins
of this ancient people and it is closely associated with
Osiris. Some modern egyptologists reject this theory,
but they have not provided evidence for their claims.
250
Isis like Sotis (Sirius) in Canis Major: Inscriptiones Graecae XII, 1, 217 –
some aretalogical fragments from Kyme; F. Mora, 1990, 50-57; Plutarch,
On Isis and Osiris, chapter 21, 34-36; chapter 38, 51-52.
251
A. Badawy, 1964, 189-206; G. Hancock – S. Faiia, 1998, 43-114; R.
Bauval – A. Gilbert, 2004, 17-238; R.Bauval - G. Hancock, 2000, 77-103,
290-305.
252
Let’s not forget to mention in this occasion, and in connection with
Orion, the oldest European calendar created along the Danube between
3000 and 2600 BC and which belonged to the so-called Vučedol culture.
A. Durman, 2000, 16-139; A. Durman, 2017, 3-33.
prihvaćaju ovu teoriju, ali bez argumentiranih pro-
tudokaza.
Egipat je bio “dar Nila” i prirodno je da mit
odražava tu činjenicu. Božica Izida predstavlja egi-
patsku zemlju koja očekuje oplođujuću poplavu
Nila, a personificira je lik njezina supruga Ozirisa.
Znanstvenici koji su djelovali u Aleksandriji u
zadnja tri stoljeća prije Krista, sistematizirali su as-
trološka i astronomska znanja Babilonaca, Egipćana
i Grka. O utemeljiteljima astrologije ne znamo mno-
go, njihova su nam prava imena nepoznata budući
da su bili poznati pod imenima mitskih kraljeva,
svećenika, bogova. Tako se autoritetima astrologi-
je smatraju Hermes, grčki pandan egipatskog boga
pisanja i magije Totha,253 Nechepso, egipatski kralj
iz 7. stoljeća prije Kr., Petosiris, grčki svećenik iz 5.
st. prije Kr., Abram, Asculapius i drugi. Djela tih au-
tora mitskih imena, nisu nam ostala sačuvana u cije-
losti, već samo u dijelovima, kao citati u astrološkim
spisima kasnijih autora, na primjer Valensa iz 2. st.
poslije Kr.254 i Firmika iz 4. st. poslije Kr.255 te u ru-
kopisima iz Nag Hammadija.256
U srednjem Egiptu u blizini samostana u Nag
Hammadiju 1945. godine otkriveni su koptski ru-
kopisi s gnostičkim, hermetičkim i filozofskim tek-
stovima, koje su najvjerojatnije potajice proučavali
rani kršćanski oci. U ranim stoljećima kršćanstva
utjecaj aleksandrijskih vjersko-filozofskih pokreta
(a time i utjecaj staroegipatske religije) nije se još
posve odvojio od “pravovjerne” Crkve. Jedan od ru-
kopisa koji je karakterističan za Aleksandriju u doba
procvata filozofskih i teoloških pokreta je i Asklepije
(izvorno Savršena rasprava). Tekst je dio hermetičke
baštine koja se pozivala na velike učitelje Herme-
sa Trismegista i Asklepija (Hermesovo proročanstvo),
koji su prema vjerovanjima njihovih sljedbenika bili
egipatski mudraci. U njemu se predviđa stanje koje
nije daleko od stvarnosti koja je pogodila ostatke
egipatske civilizacije nakon arapskoga osvajanja.
Iz proročanstva što ga izriče Hermes Trismegist
253
P. Boylan, 1922, 88-179. Centar kulta bio je u egipatskom Al-
Ashmunayn ili Hermopolisu.
254
Valens, Anthologia.
255
Firmik, Mathesos.
256
J. M. Robinson, 1977; J. M. Robinson, 2002; I. Uranić, 2002, 211-213.
Egypt was a “gift of the Nile” and it is only
natural that the myth reflects the fact. Goddess Isis
represents the Egyptian land that awaits the fertiliz-
ing floods of the Nile. The land is personified in her
husband Osiris.
The scientists who flourished in Alexandria
in the last three centuries BC, systematized the as-
trological and astronomical knowledge of the Bab-
ylonians, Egyptians and Greeks. We do not know
a lot about the founders of astrology because they
were known by the names of mythical kings, priests
and gods. Thus, the leading figures of astrology are
believed to have been Hermes, the Greek counter-
part of Thoth, the Egyptian god of scripture and
magic,253 Nechepso, the name of a 7th-century BC
Egyptian king, Petosiris, the name of a 5th-century
BC Greek priest, Abram, Asculapius and others. The
works of these authors with mythical names have
been preserved only in fragments, as quotes in the
astrological texts of later authors – for example, Val-
ens in the 2nd century BC254 and Firmicus in the 4th
century AD,255 as well as in the Nag Hammadi man-
uscripts.256
In central Egypt, near the monastery in Nag
Hammadi, Coptic manuscripts with gnostic, her-
metic and philosophical texts were discovered in
1945. They were probably secretly studied by the
early Christian fathers. In the first centuries of Chris-
tianity, the influence of the Alexandrine religious
and philosophical movements (and thus the influ-
ence of the ancient Egyptian religion) had not yet
fully separated from the „orthodox“ Church. One
of the manuscripts typical for the Alexandria of the
period when philosophical and theological move-
ments flourished is Asclepius (originally: The Perfect
Discourse). It is part of the hermetic heritage that re-
ferred to the works of great teachers like Hermes
Trismegistus and Asclepius (The Prophecy of Hermes
Trismegistus) who – as their followers believed – had
been Egyptian wise men. The manuscript contains
253
P. Boylan, 1922, 88-179. The center of the cult was in Egyptian Al-
Ashmunay or Hermopolis.
254
Valens, Anthologia.
255
Firmicus, Mathesos.
256
J. M. Robinson, 1977; J. M. Robinson, 2002; I. Uranić, 2002, 211-213.
77
očituje se prijezir prema propadljivom zemaljskom
postojanju i težnja k inicijaciji u božje tajne preko
posebnih stanja duha. Hermes Trismegistos (grč.
‘Ερμης τρισμέγιστος, triput najveći, tri puta velik),
smatrao se začetnikom raznih znanosti, posebno
alkemije. U srednjem vijeku bilo je popularno uv-
jerenje o povezanosti okultne discipline alkemije sa
starim Egiptom. Smatralo se da je alkemija znanost
o transformaciji materije. Zbrku su unijela tumačen-
ja onih koji su alkemiju doslovce promatrali kao
znanost koja se bavi proizvodnjom zlata, a ne kao
duhovnu disciplinu.
Alkemija je drevna vještina preobrazbe neple-
menitih metala u plemenite, te težnja za pronalas-
kom Kamena mudraca odnosno potraga za život-
nim eliksirom. Alkemija se od davnine prakticirala
u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, na Dalekom istoku
i u Europi od antike sve do suvremenoga doba, do
uspostave današnje kemije. Naziv je došao u Eu-
ropu u 13. stoljeću prilikom prevođenja arapskoga
naziva al-kimia na latinski. Engleski prevoditelj nije
znao prevesti arapski određeni član al te ga je os-
tavio u izvorniku. Tako je u europsku kulturu ušao
oblik alkemija. Arapski oblik kimia potječe pak od
grčkog χυμεία, hymeia, u značenju ‘mješavina’, koju
je kao naziv za umijeće pretvorbe metala prvi upo-
trijebio Zosim iz Panopolisa oko 400. g. poslije Kr.257
Postoji i mišljenje da izraz hymeia, odnosno
kimya proizlazi iz riječi Kem ‘crna zemlja’, imena
kojim se u antici nazivao Egipat. Vještinu pretvor-
be metala, Zosim je imenovao prem, navodnom
mudracu i proroku Khemesu, začetniku alkemije o
kojem se do danas nije mnogo saznalo. Zosim ga
navodi kao velikog mudraca i utemeljitelja alke-
mije.
Najpoznatiji alkemijski tekst, sažetak egipats-
ko-aleksandrijskoga hermetizma, je tzv. Tabula Sma-
ragdina (Smaragdna ploča), nazvana još i Kibalion.258
Prema predaji, tekst uklesan na jednoj smaragdnoj
ploči otkriven je u egipatskoj grobnici Hermesa Tris-
megista skriven ispod Hermesova kipa. Danas se
smatra da je autor teksta bio neki arapski alkemičar
257
Grčki Ζώσιμος ὁ Πανοπολίτης, latinski Zosimus Alchemista. D. Grdenić,
2003, 12; S. Hutin, 2007, 7-8.
258
V. Faust – T. H. Knight, 2003, 79-86; I. Uranić, 2005, 196-202.
78
prophecies that turned out not to be very different
from the real fate of the remains of the Egyptian
civilization after the Arab conquest. The prophecy
made by Hermes Trismegistus reflects contempt for
the transient earthly existence and a desire to be ini-
tiated in the divine secrets through special states of
mind. Hermes Trismegistos (Gr. ‘Ερμης τρισμέγιστος,
three times greatest, three times great) is considered
the father of a number of sciences, alchemy in par-
ticular. In Middle Ages, associating the occult disci-
pline of alchemy with the ancient Egypt was very
popular. It was believed that alchemy was a science
about the transformation of matter. A confusion
was created by those who considered alchemy to be
a discipline exploring the production of gold, not a
spiritual discipline.
Alchemy is an ancient skill of turning non-pre-
cious metals into precious ones, and a search for the
Philosopher’s Stone and elixir of life. It had been
practiced in Egypt, Mesopotamia, India, far East
and Europe since the ancient times to the Modern
Age, when it was replaced by chemistry. The word
alchemia came into use in Europe in the 13th centu-
ry, when the Arab word al-kimia was translated into
Latin. The translator did not know to translate the
Arab definite article al, so he left it as it was. Hence
the term alchemy in the European culture. The Arab
word kimia is derived from Greek χυμεία, hymeia,
meaning „mixture“. It was Zosimos of Panopolis
who first used the word, using it for the art of trans-
formation of metals. It was around 400 AD.257
Others believe that the word hymeia, or kimya,
comes from the word Kem, “black land” – the name
used for Egypt in the Antiquity. Zosim named the
art of transforming metals after the alleged philoso-
pher and prophet Khemesu, the founder of alchemy,
of whom do not know much. Zosim mentions him
as a great philosopher and founder of alchemy.
The best known alchemy text, a summary of
the Egyptian-Alexandrine hermetism, is so-called
Tabula Smaragdina (Emerald Tablet), also called
Kibalion.258 Tradition has it that the text carved on
257
Gr. Ζώσιμος ὁ Πανοπολίτης, Lat. Zosimus Alchemista. D. Grdenić, 2003,
12; S. Hutin, 2007, 7-8.
258
V. Faust – T. H. Knight, 2003, 79-86; I. Uranić, 2005, 196-202.
u 8. ili 9. st. Latinski prijevod objavljen je 1541. g., a
autor prijevoda na engleski jezik krajem 17. st. bio
je veliki engleski fizičar, matematičar, astronom i
teolog Isaac Newton. U Smaragdnoj ploči nalazimo
pretežno ideje pitagorejsko-platonskoga tipa, ali do
te mjere neodređene da ih je moguće uklopiti u učen-
ja mnogobrojnih mističnih pokreta.
U prvim stoljećima poslije Krista počeo se pri-
pisivati Hermesu Trismegistu veći broj tzv. “her-
metičkih” spisa (Corpus hermeticum), koji su se sma-
trali ostatcima egipatske mudrosti, a ustvari su to
tekstovi filozofskoga, astrološkoga, religiozno-mis-
tičnoga i ritualnoga karaktera, orijentalnoga i grčk-
oga podrijetla.259
Još u 2. st. prije Kr. Marko Porcije Katon Stariji
(Marcus Porcius Cato), veliki rimski državnik, kon-
zul, pisac i govornik, upozorava Rimljane na te
Kaldejce te babilonske zvjezdoznalce.260 Međutim
od 1. st. prije Kr. astrologija privlači sve veću po-
zornost rimske elite, a za vrijeme careva postigla
je golemu popularnost. Bila je toliko popularna u
narodu da su se neki carevi bojali njezina utjecaja,
dok su istovremeno privatno konzultirali astrologe.
O popularnosti astrologije svjedoči i priča o
caru Augustu, kojemu je još u djetinjstvu otac dao
izraditi horoskop, a kasnije je kao mladić posje-
tio astrologa sa svojim prijateljem velikim vo-
jskovođom Markom Agripom. Astrolog je Agripi
predvidio veliki uspjeh te je August, uvjeren da
njemu ne predstoji tolika slava, sramežljivo dao
svoje podatke. Kada je astrolog napravio Au-
gustovu kartu i shvatio kakva mu slava preds-
toji, bacio mu se pod noge. Jednom prilikom 27.
g. prije Kr., kada su Rimom počeli kolati tračevi
da će car uskoro umrijeti, javno je objavio svoj
horoskop kako bi svi vidjeli da mu predstoji još
259
W. Scott, 1985; E. Banić-Pajnić, 1989, 10-230; D. Kahn, 1994, I-XXVII;
I. Uranić, 2002, 211-212; V. Faust – H. T. Knight, 2003, 15-18; I. Uranić,
2005, 115-122, 227; G. Bąkowska-Czerner – A. Roccati – A. Świerzowska,
2015, 5-130.
260
Babylonia = Chaldea. Kaldeja je helenistička oznaka za dio Babilonije
smješten oko nekadašnjega sumerskoga grada Ura koji je postao
nezavisno kraljestvo pod vlašću naroda zvanoga Kaldejci. Za vrijeme
vladavine Hamurabija (vladao od 1792. do 1750. g. prije Kr.) kraljevstvo
je potpalo pod babilonsku vlast, ali je sačuvalo vlastiti identitet.
Kaldejski vladari su s vremenom počeli stjecati sve veću vlast i utjecaj
nad Babilonijom, tako da se u antičko doba izraz Kaldeja uvriježio kao
sinonim za Babiloniju.
an emerald tablet was discovered in the Egyptian
tomb of Hermes Trismegistus, hidden under Her-
mes’s statue. It is now believed that the author of
text was an Arab alchemist from the 8th or 9th cen-
tury. The Latin translation was published in 1541
and Isaac Newton, the great English physicist,
mathematician, astronomer and theologian, trans-
lated it into English in the late 17th century. Emerald
Tablet mostly contains the ideas of the Pythagorean
and Platonic type, but so undefined that they can
be integrated in th teachings of numerous mystical
movements.
In the first centuries AD, many of the so-called
„hermetical“ texts (Corpus hermeticum), believed to
be the remainders of Egyptian wisdom, were at-
tributed to Hermes Trismegistos. In fact, these are
philosophical, astrological, religious, mystical and
ritual texts of oriental and Greek origin.259
Back in the 2nd century BC, Marcus Porcius
cato the Elder, a great Roman statesman, consul,
writer and orator, warned the Romans on these
Chaldeans, these star-gazers.260 However, in the 1st
century BC, astrology started attracting interest of
the Roman elite, reaching huge popularity in the
Imperial period. It was so popular among the peo-
ple that some emperors were afraid of its influence,
while others privately consulted astrologers.
The following story about Emperor Augus-
tus illustrates the popularity of astrology. When
Augustus was a child, his father had a horoscope
done for him. Later, as a young man, accompanied
by his friend, great general Marcus Agrippa, Au-
gustus paid a visit to an astrologer. The astrologer
foretold Agrippa a great success. Believing that no
glory awaited him, Augustus gave his basic data
to the astrologer in a rather shy manner, believing
no glory was awaiting him. When the astrologer
259
W. Scott, 1985; E. Banić-Pajnić, 1989, 10-230; D. Kahn, 1994, I-XXVII;
I. Uranić, 2002, 211-212; V. Faust – H. T. Knight, 2003, 15-18; I. Uranić,
2005, 115-122, 227; G. Bąkowska-Czerner – A. Roccati – A. Świerzowska,
2015, 5-130.
260
Babylonia = Chaldea. Chaldea is a Hellenistic name for part of
Babylon, located around the former Sumeran city of Ur, which became
an independent kingdom of the people called Chaldeans. During
the reign of Hammurabi (from 1792 to 1750 BC), the kingdom came
under the Babylonian rule but it preserved its own identity. Over time,
Chaldean rulers acquired increasing influence and rule over Babylon,
so the name Chaldea became a synonym for Babylon in the Antiquity.
79
mnogo godina života. Izdao je i srebrnjak na ko-
jeg je otisnuo znak jarca, znak u kojemu se nalazio
njegov mjesec. Jarac je znak u kojemu Sunce po-
bjeđuje tamu i dani postaju duži (znak zimskoga
solsticija), a August je svoju vladavinu smatrao
početkom novoga doba, pax Romana, dobom mira
i prosperiteta nakon nemirnoga razdoblja koje je
uslijedilo poslije smrti Gaja Julija Cezara.
I kasniji carevi koristili su astrologiju i astrol-
oge u političke svrhe. Tiberije, Kaligula, Klaudije,
Neron, Vespazijan, i mnogi nakon njih vjerovali
su u astrologiju, dok su se neki carevi i sami bavili
njome. Prema Svetoniju, Tiberije je prema bogovi-
ma i vjerskim obavezama bio prilično nemaran, dok
je bio vrlo odan astrologiji i uvjeren da svime upra-
vlja sudbina.261 Groma se ipak preko mjere plašio,
a za malo ružnijega vremena nosio je uvijek lovor-
ov vijenac na glavi jer se smatralo da grom nikada
ne udara u lovorov list. Tiberija je dobar dio života
pratio astrolog Trazil (Θράσυλλος, Tiberius Claudi-
us Thrasyllus), a i sam Tiberije bio je vješt astrolog.
Nemilosrdan, kakav je bio, ako bi posumnjao da mu
astrolog laska i ulizuje se, bacio bi ga preko litice
u more.262 Trazil mu je unatoč političkim rivalima
prognozirao vladavinu Carstvom, a Tiberije ga je
testirao pitajući ga što vidi u vezi vlastite sudbine.
Nato je Trazil odgovorio da mu se čini da mu vlas-
titi život trenutačno visi o niti. Ta prognoza spasila
mu je život jer se Tiberije uvjerio da Trazil zaista
zna svoj posao. No s druge strane, Tiberije je u jav-
nosti iskazivao i tradicionalističko-konzervativna
shvaćanja, pa je prema Svetoniju, zabranio strana
bogoslužja u gradu, posebno egipatske i židovske
obrede, koji su se u tadašnjoj javnosti smatrali praz-
novjerjem. Čak je i protjerao astrologe iz Rima, ali
je dopustio dalji boravak onima koji su ga molili i
obećavali mu da će se okaniti svoga zanimanja.263
Prema Svetoniju, i car Domicijan je odmalena
posjedovao vlastiti horoskop budući da ga je njegov
otac, car Vespazijan, dao izraditi odmah pri njegovom
rođenju.264 Prognozirani su mu bili način, datum i sat
261
Svetonije, 1978, 155.
262
S litice Tiberijeve vile na Capriju, Villa Iovis.
263
Svetonije, 1978, 138.
264
Svetonije, 1978, 319.
80
made a map for him and realized what will become
of Augustus, he threw himself under the young
man’s feet. At one occasion, in 27 AD, when hearsay
spread in Rome that the emperor was going to die
soon, Augustus displayed his horoscope in public
so that everyone could see he still had many years to
live. He even issued a silver coin with a sign of Cap-
ricorn impressed in it. It was his horoscopic sign.
Capricorn is the sign in which sun triumphs over
the darkness and days become longer (the winter
solstice sign) and Augustus considered his reign the
beginning of a new era, pax Romana, an era of peace
and prosperity after the turbulent period that had
ensued after the death of Gaius Julius Caesar.
Later emperors also used astrology and as-
trologers for political purposes. Tiberius, Caligula,
Nero, Vespasian and many after them believed in
astrology. Some emperors even practiced it. Ac-
cording to Suetonius, Tiberius was rather reckless
when it came to gods and religious duties, but
was very dedicated to astrology and convinced
that destiny controlled everything.261 Truly afraid
of thunders, he would wear a laurel wreath if the
weather was bad (it was believed that a thunder
would never strike laurel leaves). Astrologer Thra-
syllus (Θράσυλλος, Tiberius Claudius Thrasyllus) ac-
companied Emperor Tiberius most of his life. Tibe-
rius himself was a skilled astrologer. Merciless as
he was, if he doubted that an astrologer was flat-
tering him and fawning on him, he would throw
him off the cliff to the sea.262 Thrasyllus foretold
that he would rule the Empire despite his political
rivals. Testing him, Tiberius asked him what did
he see about his own destiny. Thrasyllus replied
that it seemed his life was hanging on a slender
thread at that moment. This prognosis saved his
life, because it convinced Tiberius that he knew
his job. On the other hand, Tiberius was tradi-
tional and conservative: according to Suetonius,
he prohibited foreign religious services in th city,
particularly Egyptian and Jewish rituals, then be-
lieved to be superstition. He even chased astrolo-
gers away from Rome. Those who begged him to
261
Suetonius, 1978, 155.
262
From the cliff near Tiberius’ vilal on Capri, Villa Iovis.
smrti, te je paranoični Domicijan iz straha od ozljede
odbio imati blizu sebe bilo kakvo oružje. To je išlo do
te mjere da kraj sebe nije držao gardu čuvara, što je
bila standardna praksa rimskih careva.265 Strah od sm-
rti pokušao je umiriti na način da diskreditira samu
astrologiju pripremajući zamku jednomu astrologu.
Zapovjedio mu je da prognozira način vlastite smrti
te ga odlučio dati ubiti na drugačiji način nego što je
astrolog prorekao. Žrtveni je jarac astrologu Askle-
tarijonu prognozirao da će ga na kraju rastrgati psi.
Domicijan je potom naredio da se Askletarijona ubije
i spali na pogrebnoj lomači. “Vjetar sudbine” srušio je
lomaču i Askletarijonovo tijelo palo je na tlo, gdje su
ga poluizgorena napali i rastrgali psi.
U noći kada mu je smrt trebala stići, po as-
trološkoj prognozi iz djetinjstva u 5 izjutra, Domici-
jan je bio vrlo nemiran. U neko vrijeme pitao je
jednoga od poslužitelja koliko je sati. Ovaj mu je
rekao da je šest i Domicijanu je pao kamen sa srca.
Poslužitelj je lagao jer je i sam bio učesnik urote.
Domicijanu je ubrzo potom stigao glasnik s poru-
kom. I dok ju je Domicijan bezbrižno čitao, ovaj ga
je probo nožem, a krv je potekla baš kao u prognozi.
Iz doba rimskih careva poznata nam je astrološ-
ka literatura iz koje doznajemo o tehnikama koje su
se koristile i općenito o astrologiji kakva se prakti-
cirala. Nisu sva djela sačuvana, no neka su ostala
sačuvana barem u obliku citata u djelima drugih
autora. Tako znamo i za Trazila, Kritodema, Dor-
oteja iz Sidona, Ptolomeja, Valensa, Firmika i druge.
Klaudije Ptolomej (Claudius Ptolomaeus, 100.-170. g.
poslije Kr.) je od svih svakako najpoznatiji, posebno
po tome što se bavio i drugim znanostima, geografi-
jom i astronomijom. Poznato je njegovo astrološko
djelo Tetrabiblos.
Firmik (Iulius Firmicus Maternus, 306.-337. g.
poslije Kr.) bio je rimski pravnik i astrolog amater.
Njegovo djelo Mathesos sačuvano nam je gotovo u
cijelosti. U srednjem vijeku, kada je bavljenje as-
trologijom predstavljalo opasan posao, redovnici su
ga ipak kopirali i proučavali, baš kao i visoki crkve-
ni dužnosnici.
265
Pretorijanske garde (cohortes praetorianae).
stay and promised to quit their profession were
allowed to stay.263
According to Suetonius, Emperor Domitian had
his own horoscop since his childhood as his father,
Emperor Vespasian, had it done immediately af-
ter his birth.264 The exact way, date and hour of his
death were foretold in it. Paranoid Domitian refused
to have any weapon near him, afraid of an injury. It
went that far that he refused to be surrounded by his
own guard, which was a standard practice of Roman
emperors.265 He tried to eliminate his fear of death
by discrediting astrology as such: he prepared a trap
to an astrologer. He ordered him to foretell what
his own end would be, and then decided to kill him
in a way different from the one the astrologer had
foretold. The scapegoat foretold astrologer Ascletar-
ion that he would eventually be mangled by dogs.
Domitian then ordered that Ascletarion be killed
and burnt on a funeral pyre. But the “wind of desti-
ny” then blew and destroyed the pyre. Ascletarion’s
body fell to the ground, only partly consumed by
fire, and was there mangled by dogs.
In the night of his foretold death (the prognosis
from his childhood specified it would be at 5 a.m.),
Domitian became very restless. He asked one of his
servants what was the time. He replied it was six
o’clock and Domitian was relieved. However, the
servant lied because he was one of the conspirators.
A messenger then came. While Domitian read the
message without concern, the messenger stabbed
him with a knife and the blood gushed forth, just
like it had been predicted.
The astrological literature from the period of
Roman emperors tells us about the techniques used
and generally about the astrology that was prac-
ticed. Not all such works have been preserved and
some can be found in segments, as quotes in the
works of other authors. This is how we know about
Thrasyllus, Chrytodemos, Dorotheus of Sidon, Pto-
lemy, Valens, Firmicus and others. Certainly the
best known among them is Claudius Ptolemy (Clau-
dius Ptolomeus, 100 – 170 AD), particularly because
263
Suetonius, 1978, 138.
264
Suetonius, 1978, 319.
265
Pretorian guard (cohortes praetorianae).
81
 ô ô ô
Propašću Rimskog Carstva opća civilizacijska
razina u Europi znatno je opala, što je pogodovalo
razvoju raznih praznovjerja koja su sinkretizirana s
kršćanskom vjerom. Novi barbarski narodi proširili
su svoja poganska vjerovanja u čarobnjake, vještice
i uroke. Magija se i dalje razvijala, unatoč stalne
borbe službene kršćanske vjere.
82
he was also active in other sciences, like geogra-
phy and astronomy. Well-known is his astrological
work Tetrabiblos.
Firmicus (Iulius Firmicus Maternus, 306 – 337
AD) was a Roman lawyer and amateur astrologist.
His work, Mathesos, has been preserved almost
complete. In Middle Ages, when astrology becande
a dangerous job, monks copied and studied it nev-
ertheless, and so did high-ranking church officials.
ô ô ô
The fall of the Roman Empire marked the de-
cline of the civilization in Europe, thus enabling the
development of various superstitions syncretized
with he Christian faith. The new barbarian peoples
spread their pagan belief in magicians, witches and
spells. Magic continued to spread and delevop, de-
spite the constant efforts of the official Christian re-
ligion.
 Katalog / Catalogue
1. Amulet privjesak Besa ratnika. Prika-
zuje nago božanstvo patuljastoga stasa,
široke glave i bujne brade. Lijeva ruka se
naslanja na lijevi bok, dok je desna ruka
s kratkim mačem podignuta iznad glave.
Na glavi nosi karakterističnu krunu od
perja. Noge su izrazito krive i kratke. Lik
počiva na slabo naglašenoj bazi. Na leđi-
ma se nalazi alka kroz koju se provlačila
uzica za vješanje.
Zadar (Iader), Ulica Polačišće 1998. g.,
grob 877, druga polovica 1. st. poslije Kr.
Tirkiznoplavozelenkasta staklena pasta,
visina 3,6 cm, inv. br. A10294.
Lit. K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007, 74,
br. 15; K. A. Giunio, 2010, 65, br. 3.
2. Amulet privjesak herme. Herma
predstavlja pravokutni pilastar iznad
kojeg se diže u punoj skulpturi izrađena
bradata muška glava. Sa strana pilastra
naziru se dvije manje istake savijene
poput voluta kao nepotpuno izražene
ruke. Na pilastru je uklesan muški spolni
organ. Baza tek naglašena. Na leđima se
nalazi alka kroz koju se provlačila uzica
za vješanje.
Zadar (Iader), Ulica Polačišće 1998. g.,
grob 877, druga polovica 1. st. poslije Kr.
Tirkiznozelenkasta staklena pasta, visina
3,1 cm, inv. br. A10295.
Lit. K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007, 74,
br. 16.
3. Amulet privjesak Hermeraklesa.
Prikazuje bradati muški lik u prospektu
i zaogrnut plaštem. Desna ruka izgle-
da prekrivena plaštom. Oblici su tek
naglašeni u reljefu. Baza tek naglašena.
Na leđima se nalazi alka kroz koju se
provlačila uzica za vješanje.
Zadar (Iader), Ulica Polačišće 1998. g.,
grob 877, druga polovica 1. st. poslije Kr.
Tirkizno – plava staklena pasta, visina
3,0 cm, inv. br. A10296.
Lit. K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007, 74,
br. 17.
1. Amulet – Bes the Warrior pendant.
Depicting naked deity with wide head
and lush beard. Left arm resting on left
side, right arm with short sword raised
above head. Characteristic feather crown
on head. Legs very bandy and short.
Figure resting on slightly indicated base.
Ring for hanging thread on back.
Zadar (Iader), Polačišće Street 1998, grave
877, second half of 1st century AD
Turquoise blue – greenish glass paste,
height 3.6cm, Inv. No. A10294.
Lit. K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007, 74,
No. 15; K. A. Giunio, 2010, 65, No. 3.
2. Amulet – herma pendant. A herma is
a rectangular pilaster with fully sculpt-
ed bearded male head above it. On lat-
eral sides of the pilaster, two small lugs
can be discerned, curved as volutes,
resembling incompletely executed arms.
A male sexual organ carved on pilaster.
Base merely indicated. Ring for hanging
thread on the back.
Zadar (Iader), Polačišće Street 1998,
grave 877, second half of 1st century AD
Turquois – greenish glass paste, height
3.1cm, Inv. No. A10295.
Lit. K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007,
74, No. 16.
3. Amulet – Hermeracles pendant.
Depicting cloaked bearded male gazing
forward. Forms merely indicated in
relief. Base merely indicated. Ring for
hanging thread on the back.
Zadar (Iader), Polačišće Street 1998,
grave 877, second half of 1st century AD
Turquoise – blue glass paste, height
3.0cm, Inv. No. A10296.
Lit. K. A. Giunio – S. Gluščević, 2007,
74, No. 17.
83
4. Amulet egipatskog boga Ozirisa.
Izrađen je u obličju mumije, po iko-
nografskoj shemi balzamiranoga tijela
omotanoga zagrobnim plaštom karakte-
rističnim za egipatske mumije. Dosta je
oštećen, što onemogućava uviđanje svih
detalja izrađenih na amuletu. Nedostaje
mu baza i trn za usađivanje u bazu (uo-
bičajeno je da trn niče iz stopala figure).
Na glavi nosi faraonski nemes, pokriva-
lo za glavu od tkanine, obično s pruga-
ma koje nose vladari: prekriva glavu, a
duži dijelovi padaju sa strane lica i prsa.
Možda je imao karakterističnu ogrlicu
usekh. Nos, oči i usta, kao i oval lica, još
su uvijek dobro raspoznatljivi. Iznad
čela u ravnini s ustima i bradom nazire
se mala rupica. Možda je ovdje izvorno
stajao uraeus, kraljevska kobra, simbol
svjetlosti i kraljevskoga dostojanstva.
Ruke, slobodne od zagrobnoga plašta,
prekrižene su na prsima, zatvorene u
šake, jedna je ruka iznad druge. U ruka-
ma drži flagellum odnosno nekhekh (kož-
nati isprepleteni bič s tri rese, simbol
moći), oslonjen na desno i žezlo heka na
lijevo rame (žezlo u obliku pastirskoga
štapa, simbol kraljevske vlasti). Ovom
Ozirisu nedostaju neki njegovi vrlo česti
atributi, više je primjera kada Ozirisu
nedostaje neki od njegovih karakteri-
stičnih atributa.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Olovo i bronca, visina 3,7 cm, širina
1,05 -1,8 – 0,8 cm, težina 33,3 g, inv. br.
A10101.
Lit. K. A. Giunio, 2000, 177-197; K. A.
Giunio 2003, 36-37.
5. Amulet – privjesak u obliku egipat-
skoga pilastra (djed, đed) s rupicom za
provlačenje uzice, jedan od najstarijih
egipatskih simbola povezanih s Oziri-
som.
Nepoznato nalazište, 1. - 2. st. poslije Kr.
Staklena pasta (svjetlozelenkaste boje),
visina 2,7 cm, širina 1 cm, inv. br.
A18173.
Lit. neobjavljen.
84
4. Amulet of Egyptian god Oziris.
Shaped as mummy, following iconog-
raphy of embalmed body wrapped in
shroud, typical of Egyptian mummies.
Rather damaged, many details not
visible. Base and mountain wedge in
it missing (the wedge usually stems
from figure’s foot). Nemes (headcloth,
usually striped, worn by rulers) cover-
ing head, its long parts falling laterally
down the face and chest. Characteristic
usekh necklace perhaps missing. Nose,
eyes, mouth and oval shape of face still
recognizable. Small hole discernible
above forehead, in line with mouth and
chin. The royal cobra, uraeus, a symbol
of light and royal dignity, was possibly
mounted here. Arms folded on chest,
not shrouded, making fists, one arm
above other. Holding flagellum, or nekh-
nekh (leather whip with three entwined
tassels, symbol of power) resting on
right shoulder and heka scepter (shep-
herd’s crook-shaped scepter, symbol of
royal power) resting on left shoulder.
This Oziris lacks some very common
attributes (a number of such cases with
common attributes missing is known).
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Lead and bronze, height 3.7cm, width
1.05 -1.8 – 0.8cm, weight 33.3g, Inv. No.
A10101.
Lit. K. A. Giunio, 2000, 177-197; K. A.
Giunio 2003, 36-37.
5. Amulet – pendant shaped as Egyp-
tian pilaster (Djed) with small hole for
thread, one of oldest Egyptian Oziris-re-
lated symbols.
Unknown site, 1st-2nd century AD
Glass paste (light greenish color), height
2.7cm, width 1cm, Inv. No. A18173.
Lit. unpublished.
6. Ogrlica (monile).
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Staklena pasta, vulkanska stijena (tuf,
pietra verde), jantar, razne veličine, inv.
br. A20387, A23141, A3713, A10236,
A20402, A19548, A19564, A20401,
A23123, A18144, A19542, A23156,
A20464, A19557, A20394, A1646, A13663,
A20334, A23122, A23147, A20407,
A18527, A20336, A10912, A27575.
Lit. neobjavljena.
7. Privjesak u obliku dupina.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 4,4 cm, inv. br. A10236.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 86.
8. Reljef Menade. Pravokutna ploča s
reljefnim prikazom plesačice – Menade
na prednjoj strani. Bogato obrađena
draperija. Oslonjena na lijevu nogu, u
profilu unatrag zabačene glave, rašire-
nim rukama širi plašt. Stražnja strana
grubo odlomljena, bočne strane nemar-
no zaravnjene.
Nepoznato nalazište, 1. st. poslije Kr.
Vapnenac, visina 41,5 cm, širina 28 cm,
debljina 16 cm, inv. br. A7307.
Lit. neobjavljen.
9. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1 cm, promjer 2,9 cm, inv.
br. A13641.
Lit. neobjavljena.
10. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Četverokutna rupica sa sačuvanom
limenom trakicom kojom su se spajale
dvije pločice, što je je u svrhu proizvod-
nje zvuka omogućavalo okretanje i me-
đusobno sudaranje po osi hvatišta.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,05 cm, promjer 3,5 cm,
inv. br. A13642.
Lit. neobjavljena.
6. Necklace (monilia).
Unknown site, 1st-4th century AD
Glass paste, volcanic rock (tufa, pietra
verde) various sizes, Inv. No. A20387,
A23141, A3713, A10236, A20402,
A19548, A19564, A20401, A23123,
A18144, A19542, A23156, A20464,
A19557, A20394, A1646, A13663,
A20334, A23122, A23147, A20407,
A18527, A20336, A10912, A27575.
Lit. unpublished.
7. Pendant, dolphin-shaped.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze, height 4.4cm, Inv. No. A10236.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 86.
8. Maenad relief. Rectangular slab with
relief of maenad dancer in front. Richly
adorned drapes. Weight sitting on her
left leg, head thrown back in profile,
spreading cloak with her arms. Back
side coarsely broken, lateral sides casu-
ally filled.
Unknown site, 1st century AD
Limestone, height 41.5cm, width 28cm,
thickness 16cm, Inv. No. A7307.
Lit. unpublished.
9. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1cm, diameter 2.9cm,
Inv. No. A13641.
Lit. unpublished.
10. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge. Small
rectangular hole with preserved metal
sheet connecting two platelets, which
enabled revolving and mutual colliding
on the axis of the grip.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.05cm, diameter 3.5cm,
Inv. No. A13642.
Lit. unpublished.
85
11. Kastanjeta (crotalus). Jedna je
pločica diskoidnokonkavnoga oblika,
složene profilacije. Uz rub pločice mala
je četverokutna rupica gdje je limenom
trakom spojen okrugli profilirani prsten.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,4 cm, promjer 3,4 i 4
cm, inv. br. A13643.
Lit. neobjavljena.
12. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,2 cm, promjer 3,2 cm,
inv. br. A13645.
Lit. neobjavljena.
13. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 0,9 cm, promjer 2,9 cm,
inv. br. A13646.
Lit. neobjavljena.
14. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,1 cm, promjer 3,3 cm,
inv. br. A6016.
Lit. neobjavljena.
15. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1 cm, promjer 3,4 cm, inv.
br. A6017.
Lit. neobjavljena.
16. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,2 cm, promjer 3,2 cm,
inv. br. A6018.
Lit. neobjavljena.
86
11. Castanet (crotalus). One platelet is
discoid-concave shape, with complex
molding. Small rectangular hole is next
to platelet’s edge, where round molded
ring is attached by a tin sheet.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.4cm, diameter 3.4 and
4cm, Inv. No. A13643.
Lit. unpublished.
12. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.2cm, diameter 3.2cm,
Inv. No. A13645.
Lit. unpublished.
13. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 0.9cm, diameter 2.9cm,
Inv. No. A13646.
Lit. unpublished.
14. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.1cm, diameter 3.3cm,
Inv. No. A6016.
Lit. unpublished.
15. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1cm, diameter 3.4cm,
Inv. No. A6017.
Lit. unpublished.
16. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.2cm, diameter 3.2cm,
Inv. No. A6018.
Lit. unpublished.
17. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,4 cm, promjer 3,3 cm,
inv. br. A6019.
Lit. neobjavljena.
18. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,7 cm, promjer 5,7 cm,
inv. br. A27941.
Lit. neobjavljena.
19. Kastanjeta (crotalus) diskoidnokon-
kavnoga oblika, složene profilacije. Uz
rub pločice mala četverokutna rupica.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 3,1 cm, promjer 5,8 cm,
inv. br. A27942.
Lit. neobjavljena.
20. Zvončić praporac (crepitaculum),
okrugloga i oštećenoga tijela s petljom
za vješanje. Batić nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca i srebro, visina 1,6 cm, širina 1,1
cm, inv. br. A27934.
Lit. neobjavljen.
21. Zvono (tintinnabulum) romboidne
osnove sa zadebljanima na kutovima.
Petlja četverokutnoga oblika s nepravil-
nim kružnim otvorom, batić nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 4,2 cm, širina 3,1 cm, inv.
br. A22159.
Lit. neobjavljeno.
22. Zvono (tintinnabulum) s
okruglo-polujajastim presjekom tijela
s poligonalnom petljom s nepravilnim
kružnim otvorom. Batić nedostaje. Bio
je pričvršćen s dvije rupice na vrhu
tijela.
Nepoznato nalazište (Obrovačka zbir-
ka), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 8,2 cm, širina 2,4 x 3,5
cm, inv. br. A27774.
Lit. neobjavljeno.
17. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.4cm, diameter 3.3cm,
Inv. No. A6019.
Lit. unpublished.
18. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.7cm, diameter 5.7cm,
Inv. No. A27941.
Lit. unpublished.
19. Castanet (crotalus) discoid-concave
shape, complex molding. Small rectan-
gular hole next to platelet’s edge.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 3.1cm, diameter 5.8cm,
Inv. No. A27942.
Lit. unpublished.
20. Small bell (crepitaculum), damaged
round body, with loop for hanging. Bell
clapper missing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze and silver, height 1.6cm, width
1.1cm, Inv. No. A27934.
Lit. unpublished.
21. Small bell (tintinnabulum) with
rhomboid base and thickenings in cor-
ners. Square loop with irregular round
opening, bell clapper missing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 4.2cm, width 3.1cm, Inv.
No. A22159.
Lit. unpublished.
22. Small bell (tintinnabulum) with
round, half egg-shaped section of body
with polygonal loop with irregular
round opening. Bell clapper missing. It
was fixed with two small holes on top
of body.
Unknown site (Obrovac Collection), 1st-
3rd century AD
Bronze, height 8,2cm, width 2.4 x 3.5cm,
Inv. No. A27774.
Lit. unpublished.
87
23. Zvono (tintinnabulum) s okruglim
presjekom tijela. Petlja u obliku dvo-
struko presavijene brončane žice s dvije
rupice pričvršćena za tijelo. Batić nedo-
staje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,5 cm, promjer 3,4 cm,
inv. br. A13647.
Lit. neobjavljeno.
24. Zvono (tintinnabulum) s okruglim
presjekom tijela ukrašeno urezanim
crtama i urezima na obodu. Petlja četvr-
taste osnove. Batić nedostaje.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 5 cm, promjer 5,8 cm, inv.
br. A3085.
Lit. neobjavljeno.
25. Zvono (tintinnabulum), zvončić s
okruglim presjekom tijela. Petlja kružne
osnove, batić nedostaje.
Zadar (Iader) (T.C. Relja 1989., grob 746),
sredina 2. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,7 cm, promjer 1,4 cm,
inv. br. A18200.
Lit. neobjavljeno.
26. Zvono (tintinnabulum) okrugle
osnove. Petlja poligonalna s nepravil-
nim kružnim otvorom. Batić nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 3,7 cm, promjer 2,9, inv.
br. A27931.
Lit. neobjavljeno.
27. Zvono (tintinnabulum) s okruglim
presjekom tijela. Petlja kružne osnove,
batić nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 3,7 cm, promjer 4,1 cm,
inv. br. A22158.
Lit. neobjavljeno.
28. Zvono (tintinnabulum), zvončić s
okruglim presjekom tijela ukrašen ure-
zanim crtama. Petlja četvrtaste osnove.
Batić nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije
Kr.
Bronca, visina 2 cm, promjer 1,9 cm, inv.
br. A5917.
Lit. neobjavljeno.
88
23. Small bell (tintinnabulum) with
round section of body. Loop shaped like
double-folded bronze wire with two
small holes, fixed to the body. Bell clap-
per missing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.5cm, diameter 3.4cm,
Inv. No. A13647.
Lit. unpublished.
24. Small bell (tintinnabulum) with
round section of body decorated with
incised lines and cuts on rim decorated
with incised lines and cuts on rim. Loop
with square base. Bell clapper missing.
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Bronze, height 5cm, diameter 5.8cm,
Inv. No. A3085.
Lit. unpublished.
25. Small bell (tintinnabulum) with
round section of body. Loop with round
base, Bell clapper missing.
Zadar (Iader) (T.C. Relja 1989, grave
746), mid-2nd century AD
Bronze, height 1.7cm, diameter 1.4cm,
Inv. No. A18200.
Lit. unpublished.
26. Small bell (tintinnabulum) with
round base. Polygonal loop with irregu-
lar round opening. Bell clapper missing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 3.7cm, diameter 2.9, Inv.
No. A27931.
Lit. unpublished.
27. Small bell (tintinnabulum) with
round section of body. Loop with round
base, Bell clapper missing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 3.7cm, diameter 4.1cm,
Inv. No. A22158.
Lit. unpublished.
28. Small bell (tintinnabulum) with
round section of body decorated with
incised lines. Loop with square base.
Bell clapper missing.
Unknown site, 1.-3rd century AD
Bronze, height 2cm, diameter 1.9cm,
Inv. No. A5917.
Lit. unpublished.
29. Zvono (tintinnabulum) okrugle
osnove, petlja oštećena. Batić nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,45 cm, promjer 2,1 cm,
inv. br. A27933.
Lit. neobjavljeno.
30. Zvono (tintinnabulum) ovalne osno-
ve. Petlja poligonalna s nepravilnim
kružnim otvorom. Batić nedostaje.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 7,7 cm, širina 4,2 cm, inv.
br. A10545.
Lit. neobjavljeno.
31. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela, petlja i batić nedo-
staju.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005., grob
119), 1. - 2. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,2 , promjer 1,9 cm, inv.
br. A11773.
Lit. neobjavljeno.
32. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela ukrašen urezanim
crtama. Profilirani prijelaz između tijela
i petlje, petlja okrugle osnove, profilira-
na. Batić nedostaje.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005., grob
155), 1. - 2. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,4 cm, promjer 2,3 cm,
inv. br. A12042.
Lit. neobjavljeno.
33. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela s petljom u obliku
dvostruke trake. Žicom je zvončić bio
povezan s novcem s rupicom za provla-
čenje niti (brončani as Kaligule, inv. br.
A28606, kat. br. 94).
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
165), druga polovica 2. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,4 cm, promjer 3,1 cm,
inv. br. A28605.
Lit. neobjavljeno.
34. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela i okrugle osnove.
Petlja i batić nedostaju.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,6 cm, promjer 2,7 cm,
inv. br. A1286.
Lit. neobjavljeno.
29. Small bell (tintinnabulum) of round
base, loop damaged. Bell clapper miss-
ing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.45cm, diameter 2.1cm,
Inv. No. A27933.
Lit. unpublished.
30. Small bell (tintinnabulum) o oval
base. Polygonal loop with irregular
round opening. Bell clapper missing.
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Bronze, height 7.7cm, width 4.2cm, Inv.
No. A10545.
Lit. unpublished.
31. Small bell (tintinnabulum), bell-
shaped body, loop and clapper missing.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005, grave
119), 1st-2nd century AD
Bronze, height 1.2, diameter 1.9cm, Inv.
No. A11773.
Lit. unpublished.
32. Small bell (tintinnabulum), bell-
shaped body decorated with incised
lines. Molded transition between body
and loop; loop with round base, mold-
ed. Bell clapper missing.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005, grave
155), 1st-2nd century AD
Bronze, height 2.4cm, diameter 2.3cm,
Inv. No. A12042.
Lit. unpublished.
33. Small bell (tintinnabulum), bell-
shaped body with loop shaped as
double ribbon. Wire once connected
bell with coin by means of thread hole
(bronze Caligula’s as, Inv. No. A28606).
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
165), second half of 2nd century AD
Bronze, height 2.4cm, diameter 3.1cm,
Inv. No. A28605.
Lit. unpublished.
34. Small bell (tintinnabulum), bell-
shaped body and round base. Loop and
clapper missing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.6cm, diameter 2.7cm,
Inv. No. A1286.
Lit. unpublished.
89
35. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela i okrugle osnove.
Petlja i batić nedostaju, ali su sačuvane
četiri rupice na vrhu gdje su i petlja i
batić bili pričvršćeni.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,6 cm, promjer 3,4 cm,
inv. br. A27928.
Lit. neobjavljeno.
36. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela i okrugle osnove.
Petlja i batić nedostaju.
Nepoznato nalazište (Obrovačka zbirka
?), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,3 cm, promjer 2,7 cm,
inv. br. A27927.
Lit. neobjavljeno.
37. Zvono (tintinnabulum), zvončić
zvonolikoga tijela i okrugle osnove.
Petlja i batić nedostaju.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,6 cm, promjer 3,4 cm,
inv. br. A27930.
Lit. neobjavljeno.
38. Zvono (tintinnabulum), zvončić
okrugle osnove, kupolastoga i profilira-
noga tijela, jače petlje. Batić nedostaje.
Kašić (Begovača), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,3 cm, promjer 1,9 cm,
inv. br. A19.
Lit. neobjavljeno.
39. Privjesak amulet ovalnoga oblika,
neznatno oštećen, nedostaje ušica za
vezivanje privjeska. Na prednjoj strani
prikazan je div sa zmijskim nogama i
glavom pijetla. Sa strane slova I i A. Na
stražnjoj strani natpis ABPA/XAS, u
dva reda odvojena crtom, slova zrcalno
pisana.
Zadar (Iader) (Forum, istraživanja 1971.
g.), 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,6 cm, širina 1,3 cm,
debljina 0,1 cm, inv. br. A27886.
Lit. neobjavljen.
90
35. Small bell (tintinnabulum), bell-
shaped body and round base. Loop and
clapper missing, but four small holes on
top where loop and clapper were fixed
are preserved.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.6cm, diameter 3.4cm,
Inv. No. A27928.
Lit. unpublished.
36. Small bell (tintinnabulum), bell-
shaped body and round base. Loop and
clapper missing.
Unknown site (Obrovac Collection ?),
1st-3rd century AD
Bronze, height 2.3cm, diameter 2.7cm,
Inv. No. A27927.
Lit. unpublished.
37. Small bell (tintinnabulum), round
body and base. Loop and clapper miss-
ing.
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.08cm, diameter 2.3cm,
Inv. No. A1286.
Lit. unpublished.
38. Small bell (tintinnabulum), round
base, dome-shaped and molded body,
emphasized loop. Bell clapper missing.
Kašić (Begovača), 1st-3rd century AD
Bronze, height 1.3cm, diameter 1.9cm,
Inv. No. A19.
Lit. unpublished.
39. Pendant – amulet, oval shape,
slightly damaged; pendant thread loop
missing. Giant with snake legs and
rooster head depicted on front side. Let-
ters I and A on lateral side. Inscription
ABPA/XAS on back side, on two rows
divided by a line; letters written as if in
mirror image.
Zadar (Iader) (Forum, 1971 excavations),
3rd century AD
Bronze, height 1.6cm, width 1.3cm,
thickness 0.1cm, Inv. No. A27886.
Lit. unpublished.
40. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 2,3 cm, inv. br. A27.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 87; K. A.
Giunio, 2015, 61, br. 2.
41. Privjesak u obliku falusa.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca (brončani lim), dužina 6,1 cm,
inv. br. A2483.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 84; K. A.
Giunio, 2015, 61, br. 3.
42. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3 cm, inv. br. A10238.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 61, br. 4.
43. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,1 cm, inv. br. A10375.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, br. 5.
44. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužna 3,2 cm, inv. br. A10380.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, br. 6.
45. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,2 cm, inv. br. A10381.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, br. 7.
46. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,5 cm, inv. br. A10383.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, br. 8.
47. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,2 cm, inv. br. A10384.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, br. 9.
48. Privjesak u obliku falusa.
Nin (Aenona), 1. – 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,4 cm, inv. br. A11040.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 89; K. A.
Giunio, 2015, 62, br. 10.
40. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Bronze, length 2.3cm, Inv. No. A27.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 87; K. A.
Giunio, 2015, 61, No. 2.
41. Phallus-shaped pendant.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze (bronze sheet), length 6.1cm,
Inv. No. A2483.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 84; K. A.
Giunio, 2015, 61, No. 3.
42. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 3cm, Inv. No. A10238.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 61, No. 4.
43. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.1cm, Inv. No. A10375.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, No. 5.
44. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.2cm, Inv. No. A10380.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, No. 6.
45. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.2cm, Inv. No. A10381.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, No. 7.
46. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.5cm, Inv. No. A10383.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, No. 8.
47. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.2cm, Inv. No. A10384.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 62, No. 9.
48. Phallus-shaped pendant.
Nin (Aenona), 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.4cm, Inv. No. A11040.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 89; K. A.
Giunio, 2015, 62, No. 10.
91
49. Privjesak u obliku falusa.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 2,6 cm, inv. br. A11041.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 90; K. A.
Giunio, 2015, 63, br. 11.
50. Privjesak u obliku falusa.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,5 cm, inv. br. A11045.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 88; K. A.
Giunio, 2015, 63, br. 12.
51. Privjesak u obliku falusa.
Nin (Aenona), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3 cm, inv. br. A11046.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 89; K. A.
Giunio, 2015, 63, br. 13.
52. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,7 cm, inv. br. A12019.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 63, br. 14.
53. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader), 1. - 2. st. poslije Kr.
Jantar, visina 1,8 cm, širina 0,9 cm, inv.
br. A11722.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 68, br. 38.
54. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
710), prva polovica 2. st. poslije Kr.
Kost, visina 1,1 cm, širina 0,7-0,9 cm,
inv. br. A27940.
Lit. neobjavljen.
55. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader), 1. - 2. st. poslije Kr.
Staklena pasta tirkizne boje, visina 1.6
cm, širina 1 cm, inv. br. A12511.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 64, br. 16.
56. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader), 1. - 2. st. poslije Kr.
Staklena pasta zelenkastotirkizne boje,
visina 1,8 cm, širina 1,2 cm, inv. br.
A10348.
Lit. neobjavljen.
92
49. Phallus-shaped pendant.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, length 2.6cm, Inv. No. A11041.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 90; K. A.
Giunio, 2015, 63, No. 11.
50. Phallus-shaped pendant.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.5cm, Inv. No. A11045.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 88; K. A.
Giunio, 2015, 63, No. 12.
51. Phallus-shaped pendant.
Nin (Aenona), 1st-3rd century AD
Bronze, length 3cm, Inv. No. A11046.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 89¸ K. A.
Giunio, 2015, 63, No. 13.
52. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Bronze, length 3.7cm, Inv. No. A12019.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 63, No. 14.
53. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader), 1st-2nd century AD
Amber, height 1.8cm, width 0.9cm, Inv.
No. A11722.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 68, No. 38.
54. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
710), first half of 2nd century AD
Bone, height 1.1cm, width 0.7-0.9cm,
Inv. No. A27940.
Lit. unpublished.
55. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader), 1st-2nd century AD
Turquoise glass paste, height 1.6cm,
width 1cm, Inv. No. A12511.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 64, No. 16.
56. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader), 1st-2nd century AD
Greenish-turquoise glass paste, height
1.8cm, width 1.2cm, Inv. No. A10348.
Lit. unpublished.
57. Privjesak u obliku falusa.
Zadar (Iader), 1. - 2. st. poslije Kr.
Staklena pasta zelenkastotirkizne boje,
visina 1,8 cm, širina 1,3 cm, inv. br.
A10346.
Lit. neobjavljen.
57. Phallus-shaped pendant.
Zadar (Iader), 1st-2nd century AD
Greenish-turquoise glass paste, height
1.8cm, width 1.3cm, Inv. No. A10346.
Lit. unpublished.

58. Animal figurine. Seated animal with

58. Kipić životinje. Životinja koja sjedi
hind legs together (only paws visible),
skupljenih stražnjih nogu od kojih su
on base cast as one with figurine. Poste-
vidljive samo šape, na bazi/pločici koja
rior ending with long tail bent against
je lijevana zajedno sa kipićem. Stražnji
spine between hips. Massive and strong
dio tijela završava sa dugačkim i napri-
front part of body relying on front legs,
jed povijenim repom koji se prislanja uz
long and slightly apart. Dominant neck
kičmu između bokova. Na prednjim,
with strong and long neck and large,
uspravljenim i malo raširenim nogama
raised head (phallus?).
počiva težina dosta masivnog i snažnog
Unknown site, 1st-2nd century AD
prednjeg tijela sa dominantnim jakim i
Bronze, height 3.4cm, width 1.5cm, Inv.
dugačkim vratom i krupnom, uzdignu-
No. A10712.
tom glavom (falus ?).
Lit. J. Medini, 1968, 152-153, No. 8, tab.
Nepoznato nalazište, 1. - 2. st. poslije Kr.
II, 8.
Bronca, visina 3,4 cm, širina 1,5 cm, inv.
br. A10712.
Lit. J. Medini, 1968, 152-153, br. 8, tab.
59. Pendant, shaped like foot and low-
II, 8.
er leg. Loop for small chain, damaged.
Nin (Aenona), 1st-3rd century AD
59. Privjesak u obliku stopala i dijela Bronze, height 3.7cm, length 2.7cm, Inv.
noge do koljena. Oštećena petlja za No. A18117.
provlačenje lančića. Lit. J. Medini, 1968, 178, No. 64.
Nin (Aenona), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 3,7 cm, dužina 2,7 cm,
inv. br. A18117. 60. Pendant, shaped like foot and part
Lit. J. Medini, 1968, 178, br. 64. of leg. Repeatedly molded transition to
round loop for small chain.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2006, grave
60. Privjesak u obliku stopala i dijela
329), 1st-2nd century AD
noge. Višestruko profiliran prijelaz
Bronze, height 2.7cm, length 2.5cm, Inv.
prema okrugloj petlji za provlačenje
No. A12048.
lančića.
Lit. unpublished.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2006., grob
329), 1. - 2. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,7 cm, dužina 2,5 cm,
61. Elongated cylindrical pendant,
inv. br. A12048.
molded ends with loop for thread.
Lit. neobjavljeno.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
710), first half of 2nd century AD
61. Duguljasti cilindrični privjesak Bone, length 1.7cm, height 0.8, Inv. No.
profiliranih krajeva s ušicom za provla- A13930.
čenje uzice. Lit. unpublished.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
710), prva polovica 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 1,7 cm, visina 0,8, inv. br.
A13930.
Lit. neobjavljen.

93
62. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena biljnim ornamentima. Stražnja
strana ima četiri mala kružna otvora.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,6 cm, promjer 2,2 cm,
inv. br. A18543.
Lit. neobjavljena.
63. Bula (bulla). Okrugla kutijica bez
ukrasa. Stražnja strana ima tri mala
kružna otvora.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005., grob 36),
1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,3 cm, promjer 1,9 cm,
inv. br. A11921.
Lit. neobjavljena.
64. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena koncentričnim krugom i s rupicom
u sredini. Stražnja strana ima četiri mala
kružna otvora.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,4 cm, promjer 1,9 cm,
inv. br. A2595.
Lit. neobjavljena.
65. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena s više koncentričnih krugova i s
rupicom u sredini. Donja polovica kuti-
jice nije sačuvana.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca i tragovi srebra, visina 2,4 cm,
promjer 1,9 cm, inv. br. A2698.
Lit. neobjavljena.
66. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena s više koncentričnih krugova i s
rupicom u sredini. Donja polovica kuti-
jica ima četiri mala kružna otvora.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2 cm, promjer 1,6 cm, inv.
br. A2944.
Lit. neobjavljena.
67. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena nizom poprečnih linija izvedenih
u tehnici niello, u središtu je velika
polukuglasta zakovica. Stražnja strana
kutijice ima četiri kružna otvora.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca i srebro, visina 2,6 cm, promjer 2
cm, inv. br. A10237.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 92.
94
62. Bula (bulla). Little round box deco-
rated with vegetable motifs. Four small
round openings on the back.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.6cm, diameter 2.2cm,
Inv. No. A18543.
Lit. unpublished.
63. Bula (bulla). Little round box, un-
decorated. Three small round openings
on the back.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005, grave 36),
1st-3rd century AD
Bronze, height 2.3cm, diameter 1.9cm,
Inv. No. A11921.
Lit. unpublished.
64. Bula (bulla). Little round box dec-
orated with concentric circle and small
hole in center. Four small round open-
ings on the back.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.4cm, diameter 1.9cm,
Inv. No. A2595.
Lit. unpublished.
65. Bula (bulla). Little round box deco-
rated with more concentric circles and
small hole in center. Lower part of box
not preserved.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze and traces of silver, height
2.4cm, diameter 1.9cm, Inv. No. A2698.
Lit. unpublished.
66. Bula (bulla). Little round box deco-
rated with more concentric circles and
small hole in center. Four small round
openings on lower half of box.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze, height 2cm, diameter 1.6cm,
Inv. No. A2944.
Lit. unpublished.
67. Bula (bulla). Little round box dec-
orated with series of transversal lines
executed in niello technique; large
hemispherical rivet in center. Four
round openings on the back.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze and silver, height 2.6cm, diame-
ter 2cm, Inv. No. A10237.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 92.
68. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena koncentričnim rebrom i s rupicom
u sredini. Stražnja strana ima četiri mala
kružna otvora.
Ivoševci (Burnum), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,4 cm, promjer 1,9 cm,
inv. br. A11037.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 91.
69. Bula (bulla). Okrugla kutijica ukra-
šena u reljefu izrađenom šakom koja
drži pticu. Stražnja strana ima tri mala
kružna otvora.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 2,4 cm, promjer 1,8 cm,
inv. br. A13675.
Lit. neobjavljena.
70. Bula (bulla). Okrugla kutijica s um-
bom u sredini. Stražnja strana odnosno
donja polovica kutijice nije sačuvana.
Nin (Aenona), (1901. g., grob 17), 1. - 2.
st. poslije Kr.
Bronca, visina 1,8 cm, promjer 1,5 cm,
inv. br. A25225.
Lit. neobjavljena.
71. Privjesak lunula. Polumjesečasti pri-
vjesak s udubljenjima (biljni ornament)
koja su bila ispunjena emajlom.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 4,3 cm, širina 3,9 cm, inv.
br. A10253.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, br. 81.
72. Privjesak lunula. Polumjesečasti
privjesak s kukicom za vješanje, ukra-
šen punciranjem.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
524), 3. - 4. st. poslije Kr.
Srebro, visina 2,7 cm, širina 2,7 cm, inv.
br. A18212.
Lit. neobjavljen.
73. Aplika lunula. Polumjesečasta apli-
ka ukrašena ažuriranjem biljnim orna-
mentima i sa četiri zakovice.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
160), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 5,5 cm, širina 7,3 cm,
debljina 0,2 cm, inv. br. A28571.
Lit. neobjavljena.
68. Bula (bulla). Little round box dec-
orated with concentric rib with small
hole in center. Four round openings on
the back.
Ivoševci (Burnum), 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.4cm, diameter 1.9cm,
Inv. No. A11037.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 91.
69. Bula (bulla). Little round box dec-
orated with relief of fist holding bird.
Three round openings on the back.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 2.4cm, diameter 1.8cm,
Inv. No. A13675.
Lit. unpublished.
70. Bula (bulla). Little round box with
umbo in center. Back and lower parts of
box not preserved.
Nin (Aenona), (1901, grave 17), 1st-2nd
century AD
Bronze, height 1.8cm, diameter 1.5cm,
Inv. No. A25225.
Lit. unpublished.
71. Lunula pendant. Crescent-shaped
pendant with indentations (plant motif)
filled with enamel.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, height 4.3cm, width 3.9cm, Inv.
No. A10253.
Lit. B. Nedved, 1981, 158, No. 81.
72. Lunula pendant. Crescent-shaped
pendant with hook for hanging, deco-
rated by puncturing.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
524), 3rd-4th century AD
Silver, height 2.7cm, width 2.7cm, Inv.
No. A18212.
Lit. unpublished.
73. Lunula appliqué. Crescent-shaped
appliqué decorated with plant motifs
and with four rivets.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
160), 1st-3rd century AD
Bronze, height 5.5cm, width 7.3cm,
thickness 0.2cm, Inv. No. A28571.
Lit. unpublished.
95
74. Kapsula privjesak, šesterokutni cje-
vasti privjesak s dvije narebrene alkice
za provlačenje vezice ili lanca, iznutra
šupalj s poklopčićem na jednoj strani.
Zadar (Iader) (Relja parkiralište 2009.,
posebni nalaz), 1. - 3. st. poslije Kr.
Zlato, dužina 2 cm, visina 1 cm, inv. br.
A16767.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 68, br. 39.
75. Kapsula privjesak, šesterokutni cje-
vasti privjesak s dvije alkice za provla-
čenje vezice ili lanca, iznutra šupalj s
poklopčićem na jednoj strani.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
251), 3. st. poslije Kr.
Zlato, dužina 2.9 cm, inv. br. A18196.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 69, br. 40.
76. Kapsula privjesak, šesterokutni cje-
vasti privjesak s dvije alkice za provla-
čenje vezice ili lanca, iznutra šupalj s
poklopčićem na jednoj strani.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
608), 3. st. poslije Kr.
Zlato, dužina 3.2 cm, inv. br A18204.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 69, br. 41.
77. Kapsula privjesak, stožasti privje-
sak s poklopčićem na donjoj strani.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2006., grob
329), 1. - 3. st. poslije Kr.
Zlato, visina 2.9 cm, promjer 0.9 cm, inv.
br. A12050.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 69, br. 42.
78. Pločica od tankog lima savijenog u
tuljac (tabella defixionis, defixio ili lamina
orphica).
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Zlato, dužina 0,9 cm, širina 0,2 cm, inv.
br. A3810.
Lit. neobjavljena.
79. Okrugli privjesak s prikazom lava u
profilu nalijevo. Ušica oštećena.
Ivoševci (Burnum), 3. - 4. st. poslije Kr.
Žutosmeđe staklo, promjer 2 cm, inv.
br. A1392.
Lit. B. Nedved, 1981, 155, br. 64.
96
74. Capsule - pendant, hollow hexag-
onal tubular pendant with two ribbed
rings for thread or chain; small cap on
one end.
Zadar (Iader) (Relja parking lot 2009,
separate find), 1st-3rd century AD
Gold, length 2cm, height 1cm, Inv. No.
A16767.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 68, No. 39.
75. Capsule - pendant, hollow hexag-
onal tubular pendant with two ribbed
rings for thread or chain; small cap on
one end.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
251), 3rd century AD
Gold, length 2.9cm, Inv. No. A18196.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 69, No. 40.
76. Capsule - pendant, hollow hexag-
onal tubular pendant with two ribbed
rings for thread or chain; small cap on
one end.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
608), 3rd century AD
Gold, length 3.2cm, Inv. No. A18204.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 69, No. 41.
77. Capsule - pendant, conical pendant
with cap on lower end.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2006, grave
329), 1st-3rd century AD
Gold, height 2.9cm, diameter 0.9cm,
Inv. No. A12050.
Lit. K. A. Giunio, 2015, 69, No. 42.
78. Platelet, cone-shaped thin sheet (ta-
bella defixionis, defixio or lamina orphica).
Unknown site, 1st-3rd century AD
Gold, length 0.9cm, width 0.2cm, Inv.
No. A3810.
Lit. unpublished.
79. Round pendant, lion in molding to
the left. Loop for thread damaged.
Ivoševci (Burnum), 3rd-4th century AD
Yellow-brown glass, diameter 2cm, Inv.
No. A1392.
Lit. B. Nedved, 1981, 155, No. 64.
80. Okrugli privjesak s prikazom lava u
profilu nadesno. Iznad lava je polumje-
sec i zvijezda.
Ivoševci (Burnum), 3. - 4. st. poslije Kr.
Žutosmeđe staklo, visina 2,3 cm, širina
1,8 cm, inv. br. A2280.
Lit. B. Nedved, 1981, 155, br. 65.
81. Ulomak ukosnice (igle), donji zaši-
ljeni vrh nedostaje. Završetak izrađen u
obliku ruke s profiliranim prijelazom.
Ruka nepotpuno sačuvana.
Nepoznato nalazište, 1. - 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 8,9 cm, promjer 0,5 cm,
širina 0,7 cm, inv. br. A10485.
Lit. neobjavljen.
82. Ulomak ukosnice (igle), donji zaši-
ljeni vrh nedostaje. Završetak izrađen u
obliku ruke s profiliranim prijelazom.
Ruka nepotpuno sačuvana.
Nepoznato nalazište, 1. - 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 11,7 cm, promjer 0,6 cm,
širina 0,6 cm, inv. br. A10483.
Lit. neobjavljen.
83. Ulomak ukosnice (igle), donji zaši-
ljeni vrh nedostaje. Završetak izrađen u
obliku ruke koja drži knjigu.
Nepoznato nalazište, 1. - 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 12,1 cm, promjer 0,5 cm,
širina 0,5 cm, inv. br. A27879.
Lit. neobjavljen.
84. Ukosnica (igla). Završetak izrađen
u obliku ruke koja drži nazubljeni pred-
met nalik češlju.
Zadar (Iader) (Zrinsko-Frankopanska ul.
2006., grob 26), druga polovica 1. – 2. st.
poslije Kr.
Kost, dužina 12,3 cm, promjer 0,4 cm,
širina 0,9 cm, inv. br. A12204.
Lit. Š. Perović – I. Fadić, 2009, 110, br.
185.
80. Round pendant, lion in molding to
the right. Crescent and star above lion.
Ivoševci (Burnum), 3rd-4th century AD
Yellow-brown glass, height 2.3cm,
width 1.8cm, Inv. No. A2280.
Lit. B. Nedved, 1981, 155, No. 65.
81. Fragment of hairpin (needle), lower
pointed part missing. End shaped like
hand with molded transition. Hand
incomplete.
Unknown site, 1st-2nd century AD
Bone, length 8,9cm, diameter 0.5cm,
width 0.7cm, Inv. No. A10485.
Lit. unpublished.
82. Fragment of hairpin (needle), lower
pointed part missing. End shaped like
hand with molded transition. Hand
incomplete.
Unknown site, 1st-2nd century AD
Bone, length 11.7cm, diameter 0.6cm,
width 0.6cm, Inv. No. A10483.
Lit. unpublished.
83. Fragment of hairpin (needle), lower
pointed part missing. End shaped like
hand holding book.
Unknown site, 1st-2nd century AD
Bone, length 12.1cm, diameter 0.5cm,
width 0.5cm, Inv. No. A27879.
Lit. unpublished.
84. Hairpin (needle). End shaped like
hand holding comb-like jagged item.
Zadar (Iader) (Zrinsko-Frankopanska
Street. 2006, grave 26), second half of 1st
– 2nd century AD
Bone, length 12.3cm, diameter 0.4cm,
width 0.9cm, Inv. No. A12204.
Lit. Š. Perović – I. Fadić, 2009, 110, No.
185.
97
85. Ukosnica (igla). Završetak izrađen u
obliku ruke. Na zapešću ukras od tan-
koga zlatnog lima.
Zadar (Iader) (Zrinsko-Frankopanska ul.
2006., grob 26), druga polovica 1. – 2. st.
poslije Kr.
Kost, dužina 12,5 c, promjer 0,5 cm,
širina 0,6 cm, inv. br. A12203.
Lit. Š. Perović – I. Fadić, 2009, 110, br.
184.
86. Ukosnica (igla). Završetak izrađen
u obliku ruke s profiliranim prijelazom.
Ruci nedostaje nekoliko prstiju.
Nepoznato nalazište, 1. - 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 12,2 cm, promjer 0,4 cm,
širina 0,7 cm, inv. br. A10486.
Lit. neobjavljena.
87. Ukosnica (igla). Ulomak ukosnice sa
završetkom u obliku ruke koja drži žen-
sko poprsje s krunom u obliku lotusova
cvijeta (prikaz Izide, šal s resama ?).
Oko ruke prema dlanu prikazana zmija.
Nin (Aenona), 2. st. poslije Kr.
Kost (slonova kost), dužina 15,5 cm, inv.
br. A10478.
Lit. B. Nedved, 1981, 153, br. 27; K. A.
Giunio, 2016, 77, br. 28.
88. Ukosnica (igla). Završetak u obliku
ruke koja drži poprsje Atisa s profilira-
nim prijelazom.
Nin (Aenona), 1. - 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 13,1 cm, inv. br. A27943.
Lit. B. Nedved, 1981, 152-153, br. 26.
89. Ogrlica (monile) koja se sastoji od
34 perle, od toga 33 od staklene paste.
Jedna perla od jantara u obliku stisnute
šake.
Zadar (Iader) (Ul. Polačišće 2008., grob
52), 1. - 2. st. poslije Kr.
Staklena pasta i jantar, jantarni privje-
sak 1,5 x 0,8 cm, perle od 1,8 do 0,3 cm,
inv. br. A20133(1-34).
Lit. neobjavljena.
98
85. Hairpin (needle). End shaped like
hand. Wrist decorated with thin gold
sheet.
Zadar (Iader) (Zrinsko-Frankopanska
Street. 2006, grave 26), second half of 1st
– 2nd century AD
Bone, length 12.5 c, diameter 0.5cm,
width 0.6cm, Inv. No. A12203.
Lit. Š. Perović – I. Fadić, 2009, 110, No.
184.
86. Hairpin (needle). End shaped like
hand, with molded transition. Hand
missing s few fingers.
Unknown site, 1st-2nd century AD
Bone, length 12.2cm, diameter 0.4cm,
width 0.7cm, Inv. No. A10486.
Lit. unpublished.
87. Hairpin (needle). Segment of
hairpin with end shaped like hand
holding female bust with lotus-flower
crown (Isis, scarf with tassels?). Snake
wrapped around hand, facing palm.
Nin (Aenona), 2nd century AD
Bone (elephant bone), length 15.5cm,
Inv. No. A10478.
Lit. B. Nedved, 1981, 153, No. 27; K. A.
Giunio, 2016, 77, No. 28.
88. Hairpin (needle). End shaped like
hand holding bust of Attis, with mold-
ed transition.
Nin (Aenona), 1st-2nd century AD
Bone, length 13.1cm, Inv. No. A27943.
Lit. B. Nedved, 1981, 152-153, No. 26.
89. Necklace (monilia), consisting of 34
beads (33 of them made of glass paste
and one – shaped as fist – of amber).
Zadar (Iader) (Polačišće Street, 2008,
grave 52), 1st-2nd century AD
Glass paste and amber, jade pendant 1.5
x 0.8cm, beads from 1.8 to 0.3cm, Inv.
No. A20133(1-34).
Lit. unpublished.
90. Amulet privjesak od životinjskoga
očnjaka s rupicom za vješanje.
Zadar (Iader) (Hypo Banka 2006. g., grob
8), 1. - 2. st. poslije Kr.
Kost, dužina 5 cm, širina 1,8 cm, inv. br.
A15586.
Lit. neobjavljen.
91. Odsječak jelenjeg roga (korijen
roga, poluobrađena rozeta) sa rupicom
za provlačenje niti.
Nepoznato nalazište, 3. - 4. st. poslije Kr.
Kost, širina 8 x 7,2 cm, inv. br. A10628.
Lit. neobjavljeno.
92. Amulet – privjesak izrađen od ži-
votinjskog roga s rupom za provlačenje
uzice.
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Kost, dužina 12,6 cm, širina 2,2-0,9 cm,
inv. br. A27939.
Lit. neobjavljen.
93. Privjesak u obliku kauri školjke
(Cyprea).
Zadar (Iader), 1. - 3. st. poslije Kr.
Školjka, dužina 3,9 cm, širina 2,4 cm,
inv. br. A22.
Lit. neobjavljen.
94. Novac (as) – privjesak. Novac cara
Kaligule s rupicom za provlačenje uzice.
Na aversu bista cara, na reversu stojeća
boginja Vesta.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
165), oko 40. g. poslije Kr.
Bronca, promjer 2,8 cm, inv. br. A28606.
Lit. M. Čelhar – S. Gluščević – M. Ilkić,
2007, 13, 29, br. 19.
95. Novac (as) – privjesak. Novac mo-
guće jednoga od flavijevskih careva s
rupicom za provlačenje uzice, na rever-
su stojeća ženska figura. Nečitljiv.
Nepoznato nalazište, druga polovica 1.
st. poslije Kr.
Bronca, promjer 2,5 cm, inv. br. A705.
Lit. neobjavljen.
90. Amulet – pendant of animal canine,
with small hole for hanging.
Zadar (Iader) (Hypo Banka 2006, grave
8), 1st-2nd century AD
Bone, length 5cm, width 1.8cm, Inv. No.
A15586.
Lit. unpublished.
91. Segment of deer antler (root of ant-
ler, semi-worked rosette), with small
hole for thread.
Unknown site, 3rd-4th century AD
Bone, width 8 x 7.2cm, Inv. No. A10628.
Lit. unpublished.
92. Amulet – pendant, made of animal
horn, with hole for thread.
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Bone, length 12.6cm, width 2.2-0.9cm,
Inv. No. A27939.
Lit. unpublished.
93. Pendant, shaped like cowry shell
(Cyprea).
Zadar (Iader), 1st-3rd century AD
Shell, length 3.9cm, width 2.4cm, Inv.
No. A22.
Lit. unpublished.
94. Coin (as) – pendant. Emperor
Caligula’s coin, with small hole for
thread. Emperor’s bust on obverse,
standing goddess Vesta on reverse.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
165), around 40 AD
Bronze, diameter 2.8cm, Inv. No.
A28606.
Lit. M. Čelhar – S. Gluščević – M. Ilkić,
2007, 13, 29, No. 19.
95. Coin (as) – pendant. Coin, possible
of one of Flavian emperors, with small
hole for thread. Standing female figure
on obverse. Inscription illegible.
Unknown site, second half of 1st centu-
ry AD
Bronze, diameter 2.5cm, Inv. No. A705.
Lit. unpublished.
99
96. Privjesak oblikovan od okrugloga
komada kosti s rupom u sredini (poluo-
brađena kost).
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Kost, promjer 1,8 cm, deljina 0,5 cm,
inv. br. A23282.
Lit. neobjavljen.
97. Privjesak (?) oblikovan od okruglog
komada olova s rupom u sredini.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Olovo, promjer 2,95 - 2,7 cm, debljina
0,2 cm, inv. br. A5563.
Lit. neobjavljen.
98. Privjesak zoomorfni s rupicom za
provlačenje uzice.
Nepoznato nalazište (Obrovačka zbir-
ka), 1. - 2. st. poslije Kr.
Žad, visina 3,6 cm, širina 2,4 cm, inv. br.
A5438.
Lit. neobjavljen.
99. Ključ (claustrum) s okruglom ruči-
com trapezoidnoga tijela, profiliran.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 5,3 cm, širina 2 cm, inv.
br. A22286.
Lit. neobjavljen.
100. Ključ (claustrum) s okruglom ru-
čicom trapezoidnoga tijela, profiliran i
ukrašen plitkim urezima geometrijsko-
ga uzorka.
Ivoševci (Burnum), 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 7,8 cm, širina 2,2-1,8 cm,
inv. br. A27926.
Lit. neobjavljen.
101. Prsten (anulus) s malim ključem.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, promjer 2,3 cm, širina, 3,7 cm,
inv. br. A1682.
Lit. neobjavljen.
100
96. Pendant made of round bone with
hole in center (semi-worked bone).
Unknown site, 1st-4th century AD
Bone, diameter 1.8cm, thickness 0.5cm,
Inv. No. A23282.
Lit. unpublished.
97. Pendant (?) made of round piece of
lead with hole in center.
Unknown site, 1st-4th century AD
Lead, diameter 2.95-2.7cm, thickness
0.2cm, Inv. No. A5563.
Lit. unpublished.
98. Pendant, zoomorphic, with small
hole for thread.
Unknown site (Obrovac Collection), 1st-
2nd century AD
Jade, height 3.6cm, width 2.4cm, Inv.
No. A5438.
Lit. unpublished.
99. Key (claustrum) with round handle,
trapeze-shaped and molded.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 5.3cm, width 2cm, Inv.
No. A22286.
Lit. unpublished.
100. Key (claustrum) with round han-
dle, trapeze-shaped, molded and deco-
rated with shallow-engraved geometri-
cal patterns.
Ivoševci (Burnum), 1st-4th century AD
Bronze, length 7.8cm, width 2.2-1.8cm,
Inv. No. A27926.
Lit. unpublished.
101. Ring (anulus) with small key.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, diameter 2.3cm, width, 3.7cm,
Inv. No. A1682.
Lit. unpublished.
102. Prsten (anulus) s malim ključem.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, promjer 1,9 cm, širina 1,2 cm,
inv. br. A13617.
Lit. neobjavljen.
103. Prsten (anulus) s malim ključem.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, promjer 1,8 cm, širina 2,7 cm,
inv. br. A10855.
Lit. neobjavljen.
104. Aplika u obliku lica Meduze stro-
goga izraza lica, poluotvorenih usana,
uperenoga pogleda i s naznačenim ubo-
dom zjenice. Kosa u bogatim uvojcima
koji su naknadno dotjerani cizeliranjem
seže do visine vrata. Krila su lijevana
zajedno s licem, prikazana nejednake
veličine. Isturena i zaobljena brada.
Nin (Aenona), 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, visina 3,5 cm, širina 3,9 cm, inv.
br. A18127.
Lit. J. Medini, 1968, 165, br. 31, tab. VI.
105. Poliedarska kocka s rupicom za
provlačenje niti.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, širina 2,6 – 2 cm, inv. br.
A27780.
Lit. neobjavljena.
106. Poliedarska kocka na jednoj strani-
ci oznaka s dvjema zvijezdicama.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije
Kr.
Bronca, širina 2 – 2,2 cm, inv. br.
A10429.
Lit. neobjavljena.
107. Poliedarska kocka na jednoj strani-
ci oznaka s pet zvijezdica.
Nepznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, širina 2,8 –2,7 cm, inv. br.
A5916.
Lit. neobjavljena.
102. Ring (anulus) with small key.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, diameter 1.9cm, width 1.2cm,
Inv. No. A13617.
Lit. unpublished.
103. Ring (anulus) with small key.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, diameter 1.8cm, width 2.7cm,
Inv. No. A10855.
Lit. unpublished.
104. Appliqué shaped as Medusa’s
face, with stern facial expression, half-
opened lips, fixed gaze, pupils marked.
Rich neck-long locks subsequently dec-
orated by enchasing. Wings of different
size, cast together with face. Projecting
round chin.
Nin (Aenona), 1st-3rd century AD
Bronze, height 3.5cm, width 3.9cm, Inv.
No. A18127.
Lit. J. Medini, 1968, 165, No. 31, tab. VI.
105. Polyhedron cube, with thread hole.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, width 2.6 – 2cm, Inv. No.
A27780.
Lit. unpublished.
106. Polyhedron cube, two small stars
on one side.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, width 2 – 2.2cm, Inv. No.
A10429.
Lit. unpublished.
107. Polyhedron cube, five small stars
on one side.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, width 2.8 – 2.7cm, Inv. No.
A5916.
Lit. unpublished.
101
108. Zavjetni žrtvenik Uzvišenoj Ne-
mezi. Manji žrtvenik profilirane baze
i tjemena s uzglavnicom (pulvinus) i
paterom. Vrlo plitko urezana slova.
Natpis glasi: Nemesi Aug(ustae) / sacrum
/ A[ulus Val...] ex voto feci(t) / A[.......] ex
voto feci(t) / s.
Nepoznato nalazište, 2. st. poslije Kr.
Vapnenac, visina 35 cm, širina 25 cm,
debljina 20 cm, inv. br. A7535.
Lit. neobjavljen.
109. Školjke. Kvrgavi volak (Hexaples
trunculus) i bodljikavi volak (Bolinus
brandaris).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A20905,
A20908, A20909, A20911, A20913,
A21557, A21573, A21574, A21709,
A21710, A21785, A21795, A21796,
A21797.
Lit. neobjavljene.
110. Školjke. Kamenice (Ostrea edulis).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A19907,
A21690, A21708.
Lit. neobjavljene.
111. Školjke. Kapice prugaste (Acan-
thacardia tuberculata, obitelj srčanki,
Cardiidae).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A20914,
A21712.
Lit. neobjavljene.
112. Školjke. Rumenke (Callista chione).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A20635,
A25229.
Lit. neobjavljene.
102
108. Votive altar to Sublime Nemesis.
Small altar with molded base and top,
with pulvin (pulvinus) and libation
bowl. Letter in bas-relief. Inscription:
Nemesi Aug(ustae) / sacrum / A[ulus
Val...] ex voto feci(t) / A[.......] ex voto fe-
ci(t) / s.
Unknown site, 2nd century AD
Limestone, height 35cm, width 25cm,
thickness 20cm, Inv. No. A7535.
Lit. unpublished.
109. Shells. Knotty dye murex (Hexaples
trunculus) and spiny dye murex (Bolinus
brandaris).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells of various sizes, Inv. No. A20905,
A20908, A20909, A20911, A20913,
A21557, A21573, A21574, A21709,
A21710, A21785, A21795, A21796,
A21797.
Lit. unpublished.
110. Shells. Oyters (Ostrea edulis).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A19907,
A21690, A21708.
Lit. unpublished.
111. Shells. Striped scallops (Acanthac-
ardia tuberculata, cockle family, Cardii-
dae).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A20914,
A21712.
Lit. unpublished.
112. Shells. Smooth clams (Callista chi-
one).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A20635,
A25229.
Lit. unpublished.
113. Školjka. Čaška (Glycimeris glycime-
ris).
Zadar (Iader) (iz groba), 1. - 3. st. poslije
Kr.
Školjka, 2,7 x 2,4 cm, inv. br. A21691.
Lit. neobjavljena.
114. Školjke. Ogrci, nanari (Monodonta
turbinatus).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A21874,
A21875.
Lit. neobjavljene.
115. Školjke. Jakopske kapice (Pecten
jacobaeus).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A20646,
A21605, A27944.
Lit. neobjavljene.
116. Školjke. Obična vretenjača, škatari
(Cerithium vulgatum).
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A21509,
A21523, A21590, A21602, A21711.
Lit. neobjavljene.
117. Kauri školjke (Cyprea). Duž ja-
dranske obale javljaju se i školjke slične
kauri-školjkama, tzv. zupke (Cyprea
lurida), iz iste obitelji Cipraeidae.
Zadar (Iader) (iz grobova), 1. - 3. st. po-
slije Kr.
Školjka, razne veličine, inv. br. A15584,
A20629, A28734, A28735, A28736.
Lit. neobjavljene.
118. Narebrena školjka cardium (obitelj
Cardiidae).
Zadar (Iader), 1. - 2. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 4,2 cm, širina 3,8 cm,
visina 1,8 cm, inv. br. A17581.
Lit. D. Romanović, 2016, br. 107.
113. Shell. Bittersweet clam (Glycimeris
glycimeris).
Zadar (Iader) (from grave), 1st-3rd cen-
tury AD
Shell, 2.7 x 2.4cm, Inv. No. A21691.
Lit. unpublished.
114. Shells. Sea snails (Monodonta turbi-
natus).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A21874,
A21875.
Lit. unpublished.
115. Shells. Scallops (Pecten jacobaeus).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A20646,
A21605, A27944.
Lit. unpublished.
116. Shells. Sea snail (Cerithium vulga-
tum).
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A21509,
A21523, A21590, A21602, A21711.
Lit. unpublished.
117. Cowry shells (Cyprea). Sea snails
with shells resembling cowrie shells
(Cyprea lurida) are found along the Adri-
atic. They are from the same family of
Cipraeidae.
Zadar (Iader) (from graves), 1st-3rd cen-
tury AD
Shells, various sizes, Inv. No. A15584,
A20629, A28734, A28735, A28736.
Lit. unpublished.
118. Ribbed cardium shell (Cardiidae
Family).
Zadar (Iader), 1st-2nd century AD
Bronze, length 4.2cm, width 3.8cm,
height 1.8cm, Inv. No. A17581.
Lit. D. Romanović, 2016, No. 107.
103
119. Narebrena školjka cardium (obitelj
Cardiidae).
Nin (Aenona), 1. - 2. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 3,5 cm, širina 3,6 cm,
visina 1,4 cm, inv. br. A18126.
Lit. J. Medini, 1968, 176, br. 55; D. Ro-
manović, 2016, 101, br. 106.
120. Privjesak u obliku kornjače s rupi-
com za provlačenje uzice.
Zadar (Iader) (Relja-vrt 2005., grob 186),
1. - 2. st. poslije Kr.
Jantar, visina 2,1 cm, širina 2,9 cm, inv.
br. A12090.
Lit. neobjavljen.
121. Privjesak trokutasti s rupicom za
provlačenje uzice (oblik bule ?).
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005., grob
136), 1. - 2. st. poslije Kr.
Jantar, visina 3,4 cm, širina 3,1 cm, inv.
br. A12080.
Lit. neobjavljen.
122. Pločica privjesak pravokutnoga
oblika s rupicom u kutu za provlačenje
lančića. S obje strane pločice nečitke
gravure.
Zadar (Iader) (Relja vrt 2005., grob 156),
1. - 2. st. poslije Kr.
Olovo, 1,9 x 1,4 cm, debljina 0,07 cm,
inv. br. A12089.
Lit. neobjavljena.
123. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala, u kutovima male roze-
te. Nedostaje dio za ogledavanje i drška.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 7,7 x 8 cm, debljina 0,17
cm, inv. br. A5534.
Lit. neobjavljeno.
124. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala, u kutovima male roze-
te. Nedostaje dio za ogledavanje i drška.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 7,6 x 7,4 x 6 cm, inv. br.
A5535.
Lit. neobjavljeno.
104
119. Ribbed cardium shell (Cardiidae
Family).
Nin (Aenona), 1st-2nd century AD
Bronze, length 3.5cm, width 3.6cm,
height 1.4cm, Inv. No. A18126.
Lit. J. Medini, 1968, 176, No. 55; D. Ro-
manović, 2016, 101, No. 106.
120. Pendant, turtle-shaped, with small
hole for thread.
Zadar (Iader) (Relja-garden 2005, grave
186), 1st-2nd century AD
Amber, height 2.1cm, width 2.9cm, Inv.
No. A12090.
Lit. unpublished.
121. Pendant, triangular, with small
hole for thread (shaped like a bulla?).
Zadar (Iader) (T. C. Relja 2005, grave
136), 1st-2nd century AD
Amber, height 3.4cm, width 3.1cm, Inv.
No. A12080.
Lit. unpublished.
122. Platelet – pendant, rectangular,
with loop for thread. Illegible inscrip-
tions on both sides.
Zadar (Iader) (Relja-garden 2005, grave
156),
Lead, height 1.5cm, width 1.9cm, thick-
ness 0.08cm, Inv. No. A12089.
Lit. unpublished.
123. Mirror (speculum). Frame of square
mirror, small rosettes in corners. Part of
mirror and handle missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Unknown site, width 7.7 x 8cm, thick-
ness 0.17cm, Inv. No. A5534.
Lit. unpublished.
124. Mirror (speculum). Frame of square
mirror, small rosettes in corners. Part of
mirror and handle missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, width 7.6 x 7.4 x 6cm, Inv. No.
A5535.
Lit. unpublished.
125. Ogledalo (speculum). Okvir
okrugloga ogledala ukrašen vitičastim
biljnim motivima s perlicama u sredini.
Nedostaje dio za ogledavanje i drška.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, promjer 5,8 cm, inv. br. A14011.
Lit. neobjavljeno.
126. Ogledalo (speculum). Sačuvani drš-
ka i okvir, nedostaje dio za ogledavanje.
Ukras drške je reljefan, cijela je površi-
na prekrivena kapljičastim motivom s
kuglicom u sredini. Okvir ima 9 istaka.
Po fotografiji iz vodiča Arheološkoga
muzeja Zadar na stražnjoj strani dijela
za ogledavanje prikaz je orla raširenih
krila. Ovaj zasada nije pronađen u de-
poima AMZd.
Nepoznato nalazište (Zadar ?), 2. - 3. st.
poslije Kr.
Olovo, dužina 11,8 cm, promjer 3,8 cm,
inv. br. A14012.
Lit. M. Abramić, 1913, 31.
127. Ogledalo (speculum). Sačuvani
drška i okvir, nedostaje dio za ogleda-
vanje. Ukras je drške reljefan, cijela je
površina prekrivena kapljičastim moti-
vom s kuglicom u sredini. Okvir je imao
11 istaka, sačuvano ih 7.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, dužina 14,6 cm, promjer 6 cm,
inv. br. A14013.
Lit. neobjavljeno.
128. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala. U kutovima reljefne
rozete, ukras koncentričnih kružnica i
kuglica. Nedostaje drška i dio za ogle-
davanje.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 5,4 cm, inv. br. A14083.
Lit. neobjavljeno.
125. Mirror (speculum). Frame of round
mirror, decorated with curly plant mo-
tifs with beads in center. Part of mirror
and handle missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, diameter 5.8cm, Inv. No. A14011.
Lit. unpublished.
126. Mirror (speculum). Handle and
frame preserved, mirror missing. Relief
decoration on handle; whole surface
covered with droplet motifs with small
ball in center. There are nine projections
on the frame. According to a photo
from the Guide of the Archaeological
Museum Zadar, an eagle with spread
wings is depicted on the back. It has not
been traced in the Museum depot yet.
Unknown site (Zadar ?), 2.-3rd century
AD
Lead, length 11.8cm, diameter 3.8cm,
Inv. No. A14012.
Lit. M. Abramić, 1913, 31.
127. Mirror (speculum). Handle and
frame preserved, part of mirror missing.
Relief decoration on handle; whole sur-
face covered with droplet motifs with
small ball in center. The frame used to
have 11 projections; 7 have been pre-
served.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, length 14.6cm, diameter 6cm, Inv.
No. A14013.
Lit. unpublished.
128. Mirror (speculum). Frame of square
mirror. Relief rosettes in corners; con-
centric circles and small balls. Handle
and part of mirror missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, width 5.4cm, Inv. No. A14083.
Lit. unpublished.
105
129. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala. U kutovima portretne
biste božanstava (Atena – Minerva, Her-
mes – Merkur). Nedostaje drška i dio za
ogledavanje.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 5,3 cm, inv. br. A14077.
Lit. neobjavljeno.
130. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala. U kutovima portretne
biste božanstava. Nedostaje drška i dio
za ogledavanje.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 5,8 cm, inv. br. A14078.
Lit. neobjavljeno.
131. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala. U kutovima portretne
biste božanstava. Nedostaje drška i dio
za ogledavanje.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 5,7 cm, inv. br. A14079.
Lit. neobjavljeno.
132. Ogledalo (speculum). Okvir četvr-
tastoga ogledala. U kutovima portretne
biste božanstava. Nedostaje drška i dio
za ogledavanje.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, širina 5,6 cm, inv. br. A14080.
Lit. neobjavljeno.
133. Ogledalo (speculum) s prikazom
triju Gracija, božica dražesti i ljepote.
Sačuvan samo dio za ogledavanje, okvir
i drška nisu sačuvani.
Nepoznato nalazište, 2. - 3. st. poslije Kr.
Olovo, promjer 5,2 cm, inv. br. A10752.
Lit. neobjavljeno.
134. Ogledalo (speculum). Veliko ogle-
dalo prelomljeno po sredini, manji ulo-
mak nedostaje.
Nepoznato nalazište, 1. - 3. st. poslije Kr.
Bronca, promjer 16,5 cm, debljina 0,5
cm, inv. br. A27872.
Lit. neobjavljeno.
106
129. Mirror (speculum). Frame of
square mirror. Portrait busts of deities
in corners (Athena – Minerva, Hermes
– Mercury). Handle and part of mirror
missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, width 5.3cm, Inv. No. A14077.
Lit. unpublished.
130. Mirror (speculum). Frame of
square mirror. Portrait busts of deities
in corners. Handle and part of mirror
missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, width 5.8cm, Inv. No. A14078.
Lit. unpublished.
131. Mirror (speculum). Frame of
square mirror. Portrait busts of deities
in corners. Handle and part of mirror
missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, width 5.7cm, Inv. No. A14079.
Lit. unpublished.
132. Mirror (speculum). Frame of
square mirror. Portrait busts of deities
in corners. Handle and part of mirror
missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, width 5.6cm, Inv. No. A14080.
Lit. unpublished.
133. Mirror (speculum) depicting Three
Graces, goddesses of charm and beauty.
Only part of mirror has been preserved;
frame and handle missing.
Unknown site, 2.-3rd century AD
Lead, diameter 5.2cm, Inv. No. A10752.
Lit. unpublished.
134. Mirror (speculum). Large mirror
broken in the middle; small part miss-
ing.
Unknown site, 1st-3rd century AD
Bronze, diameter 16.5cm, thickness
0.5cm, Inv. No. A27872.
Lit. unpublished.
135. Aplika koja prikazuje Veneru s
malim erosom (Venera suši kosu, Venus
Anadyomene). Oko glave i preko nagoga
tijela Venere prepleten niz perlica koje
funkcioniraju kao ukras.
Zadar (Iader) (Sv. Ivan, klaustar samo-
stana 1991. g.), 1. – 2. st. poslije Kr.
Olovo, visina 6,15 cm, širina 0,9 – 1,6
cm, debljina 0,2 cm, inv. br. A27857.
Lit. neobjavljena.
136. Urna (olla cineraria) cilindričnoga
tijela koje se sužava prema dnu. Poklo-
pac je ravan s većim umbom u sredini.
Zadar (Iader) (Hypo banka 2006., grob
36), 1. st. poslije Kr.
Olovo, visina 33 cm, promjer 27 cm, inv.
br. A22720.
Lit. neobjavljena.
137. Sarkofag pravokutnoga oblika,
poklopac jako oštećen.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989., grob
838), 2. st. poslije Kr.
Olovo, dužina 90 cm, visina 35 cm, širi-
na 45 cm, inv. br. A27945.
Lit. neobjavljen.
138. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 9,2 cm, širina 1,3 cm,
inv. br. A22098.
Lit. neobjavljen.
139. Čavao (clavus) četvrtastog presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1.-4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 5,9 cm, širina 2,5 cm,
inv. br. A22093.
Lit. neobjavljen.
140. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 5,7 cm, širina 1 cm, inv.
br. A22088.
Lit. neobjavljen.
135. Appliqué depicting Venus with
Little Eros (Venus drying her hair,
Venus Anadyomene). String of beads on
head and across naked body of Venus.
Zadar (Iader) (St. John’s Monastery,
cloister, 1991), 1st-2nd century AD
Lead, height 6.15cm, width 1.6-0.9cm,
thickness 0.2cm, Inv. No. A27857.
Lit. unpublished.
136. Urn (olla cineraria) of tapering
cylindrical body. Cap in line with large
umbo in center.
Zadar (Iader) (Hypo banka 2006, grave
36), 1st century AD
Lead, height 33cm, diameter 27cm, Inv.
No. A22720.
Lit. unpublished.
137. Sarcophagus, rectangular, lid very
damaged.
Zadar (Iader) (T. C. Relja 1989, grave
838), 2nd century AD
Lead, length 90cm, height 35cm, width
45cm, Inv. No. A27945.
Lit. unpublished.
138. Nail (clavus), square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 9.2cm, width 1.3cm, Inv.
No. A22098.
Lit. unpublished.
139. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 5.9cm, width 2.5cm, Inv.
No. A22093.
Lit. unpublished.
140. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 5.7cm, width 1cm, Inv.
No. A22088.
Lit. unpublished.
107
141. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 9,7 cm, širina 1,5 cm,
inv. br. A22094.
Lit. neobjavljen.
142. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 6,2 cm, širina 1,4 cm,
inv. br. A22090.
Lit. neobjavljen.
143. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 11,6 cm, širina 1,9 cm,
inv. br. A22099.
Lit. neobjavljen.
144. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 7,5 cm, širina 1,6 cm,
inv. br. A22101.
Lit. neobjavljen.
145. Čavao (clavus), tanak, četvrtastoga
presjeka, veće okrugle (pločaste) glavi-
ce.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 2,3 cm, širina 1,8 cm,
inv. br. A22087.
Lit. neobjavljen.
146. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 7,8 cm, širina 1,2 cm,
inv. br. A22091.
Lit. neobjavljen.
108
141. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 9.7cm, width 1.5cm, Inv.
No. A22094.
Lit. unpublished.
142. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 6.2cm, width 1.4cm, Inv.
No. A22090.
Lit. unpublished.
143. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 11.6cm, width 1.9cm,
Inv. No. A22099.
Lit. unpublished.
144. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 7.5cm, width 1.6cm, Inv.
No. A22101.
Lit. unpublished.
145. Nail (clavus), thin, square section,
large round (plate-like) nail heads.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 2.3cm, width 1.8cm, Inv.
No. A22087.
Lit. unpublished.
146. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 7.8cm, width 1.2cm, Inv.
No. A22091.
Lit. unpublished.
147. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Bronca, dužina 7,2 cm, širina 1,3 cm,
inv. br. A22092.
Lit. neobjavljen.
147. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Bronze, length 7.2cm, width 1.3cm, Inv.
No. A22092.
Lit. unpublished.

148. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glave.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Željezo, dužina 6,5 cm, širina 1,3 cm,
inv. br. A5996.
Lit. neobjavljen.
148. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Iron, length 6.5cm, width 1.3cm, Inv.
No. A5996.
Lit. unpublished.

149. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle plosnate glave.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Željezo, dužina 11,6 cm, širina 2,6 cm,
inv. br. A27802.
Lit. neobjavljen.
149. Nail (clavus) square section, round
flat nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Iron, length 11.6cm, width 2.6cm, Inv.
No. A27802.
Lit. unpublished.

150. Čavao (clavus) četvrtastoga presje-
ka, okrugle glavice.
Nepoznato nalazište, 1. - 4. st. poslije Kr.
Željezo, dužina 3,5 cm, širina 1,5 cm,
inv. br. A22289.
Lit. neobjavljen.
150. Nail (clavus) square section, round
nail head.
Unknown site, 1st-4th century AD
Iron, length 3.5cm, width 1.5cm, Inv.
No. A22289.
Lit. unpublished.

109
Bibliografija / Bibliography
ABRAMIĆ, M. – COLNAGO, A., 1909 – Untersuchungen in
Norddalmatien, Jahreshefte des Österreichischen Archäolo-
gischen Institus, 12, Wien, 13-112.
ABRAMIĆ, M., 1913 – Guida del Museo di S. Donato in Zara,
Wien.
ANDREWS, C., 1994 – Amulets of Ancient Egypt, London.
ANIĆ V. – GOLDSTEIN, I, 1999 – Rječnik stranih riječi, Zagreb.
ARTHUR, P., 1977 – Eggs and Pomegranates: An Example of
Symbolism in Roman Britain, Roman Life and Art in Britain
(M. Henig – J. Munby eds.), Oxford, 367-374.
BADAWY, A., 1964 - The Stellar Destiny of the Pharaoh and the
so-called Air Shafts in Cheops’ Pyramid, Mittheilungen des
Institus für Orientforschung Akademie der Wissenschaften zu
Berlin, 10, Berlin, 189-206.
BAILLS-TALBI, N. – DASEN, V., 2008 – Rites funéraires et
pratiques magiques, Nasciturus, infans, puerulus, vobis mater
terra. La muerte en la infancia. La mort dans l’enfance (F. Gusi,
S. Muriel, C. Olària), Castelló de la Plana, 595-618.
BAKARIĆ, L., 2012 – Jantar, Jantar i koralji, katalog izložbe,
Zagreb, 9-23.
BĄKOWSKA-CZERNER, G. – ROCCATI, A. – ŚWIER-
ZOWSKA, A. (eds.), 2015 – The Wisdom of Thoth. Magical
Texts in Ancient Mediterranean Civilisations, Oxford.
BALDACCI, T., 1987 – Musica, danza, giochi, Civiltà degli Egizi.
La vita quotidiana, Torino, 232-247.
BANIĆ-PAJNIĆ, E., 1989 – Smisao i značaj Hermesove objave,
Zagreb.
BARATTA, G., 2008 – Nota su un nuovo frammento di specc-
hio in piombo, Sylloge Epigraphica Barcinonensis, VI, Barce-
lona, 55-58.
BARATTA, G., 2009 – La bella e lo specchio: alcune iscrizioni
greche su specchietti in piombo, Estudios de epigrafia griega
(A. Martínez Fernández ed.), La Laguna, 427-454.
BARATTA, G., 2009a – Uno specchietto in piombo da Urba
Salvia, Picus, XXIX, Macerata, 67-74.
BARATTA, G., 2010 – Ars plumbaria Sardiniae ? Gli specchietti
in piombo del Museo Archeologico G. A. Sanna di Sassari:
appunti preliminari per un catalogo generale, L’ Africa Ro-
mana, XXVIII, I luoghi e le forme dei mestieri e della produzione
nelle province africane (edd. M. Milanese, P. Ruggeri, C. Vi-
smara), Atti del XVIII convegno di studio, Olbia 11-14 dicembre
2008, Roma, 1151-1168.
BARATTA, G., 2013 – Il piombo e la magia: il rapporto tra l’
oggetto e il materiale a proposito degli specchi plumbei,
Contesti magici / Contextos mágicos (eds. M. Piranomonte, F. M.
Simón), Roma, 23-27.
110
BARATTA, G., 2013a –Bleierne Götter: Über aediculae mit
mobilen Türflügeln, Acta Classica Universitatis Scientiarum
Debreceniensis, XLIX, Debrezen, 283-291.
BARATTA, G., 2015 – Gli specchietti plumbei delle Isole Bale-
ari, VI Jornades d’ Arqueologia de les Illes Balears, Formentera
26-28 de setembre 2014, Formentera, 265-272.
BARRUOL, G., 1985 – Miroirs votifs découvertes en Provence
et dédiés à Selènè et à Aphroditè, Revue archéologique de
Narbonnaise, 18, Arles, 343-373.
BARTA, A., 2009 – The Language of Latin Curse Tablets from
Pannonia. A new Curse Tablet from Aquincum, Acta Acade-
mica Hungarica, 49, Budapest, 23-29.
BARTUS, D., 2012 – Roman hairpins representing human
hans. Typology and symbolism, FiRKáK II. Fiatala Rόmai
Koros Kutatόk II. Konferenciakötete Visegrád 2007 oktόber 9-10.,
Komárom 2009. november 20-22., Győr, 205-233.
BAUVAL, R. - HANCOCK, G., 2000 - Custode della Genesi, Mi-
lano.
BAUVAL, R. – GILBERT, A., 2004 – Tajna Oriona. Razotkrivanje
zagonetke piramida, Zagreb.
BÉAL, J.-C., 1983 – Catalogue des objets de tabletterie du Musée de
la Civilisation Gallo-Romaine de Lyon, Lyon.
BEARD, M. – NORTH, J. – PRICE, S., 2005 - Religions of Rome,
II. A Sourcebook, London.
BEARD, M. – NORTH, J. – PRICE, S., 2006 - Religions of Rome,
I. A History, London.
BECCATI, G., 1961 – Hermerakles, Enciclopedia dell’Arte Antica,
classica e orientale, 4, Roma, 2.
BELAYCHE, N., 2007 –Religious Actors in Daily Life: Practices
and Related Beliefs, A Companion to Roman Religion (ed. Jörg
Rüpke), Malden – Oxford - Carlton, 275-291.
BENZING, G. M., 2009 – “Se vuoi far soldi, studia la cetra”:
musica e luxus nell’ antica Roma, Luxus. Il piacere della vita
nella Roma imperiale (E. Fontanella ed.), Roma, 80-85.
BERTACCHI, L., 1964 – Recenti acquisizioni di ambre nel Mu-
seo di Aquileia, Aquileia nostra, 35, Aquileia, 51-76.
BERTONCELJ-KUČAR, V., 1979 – Nakit iz stekla in jantarja,
Arheološki Vestnik, 30, Ljubljana, 254-269.
BETZ, H. D., 1991 – Magic and Mystery in the Greek Magical
Papyri, Magika Hiera: Ancient Greek Magic and Religion (C. A.
Faraone – D. Obbink eds.), Oxford, 244-259.
BETZ, H. D., 1992 – The Greek Magical Papyri in Translation, inc-
luding the Demotic Spells, Chicago.
BEVILACQUA, G., 2001 – Chiodi magici, Archeologia Classica,
52/2, Roma, 129-150.
BIRÓ MÁRIA, T. – CHOYKE, A. M. – LÓRÁNT, V. – ÁDÁM,
V., 2012 – Aquincumi csonttárgyak. Bone Objects in Aquincum,
Budapest.
BLÄNDORF, J., 2015 – The Curse Inscriptions and the Materia
Magica of the Anna-Perenna-Nymphaeum at Rome, The
Materiality of Magic (eds. D. Boschung – J. N. Bremmer), Pa-
derborn, 293-308.
BLOCH, G., 1873.-1919 - Duumviri, decemviri, quindecemviri
sacris faciundis, Dictionnaire des Antiquités Grecques et Romai-
nes (urednici Ch. Daremberg - E. Saglio), 2/1, Paris, 426-442.
BLOCH, R., 1940 - Les origines étrusques des Livres Sibyllins,
Mélangés A. Ernout, Paris, 21-28.
BLOCH, R., 1963 - Les prodiges dans l’ antiquité classique, Paris.
BLOCH, R., 1965 - L’ origine des Livres Sibyllins à Rome.
Methode de recherche et critique du récit des Annalistes
anciens, u : Neue Beiträge zur Geschichte der Alten Welt II (E.
C. Welskopf ed.), Berlin, 281-292.
BOLLA, M., 2017 – Un caso di magia a Brixia, Quaderni ticinesi
di numismatica e antichità, 46, Ticino, 119-130.
BONFANTE, L., 2015 – Etruscan Mirrors and the Grave, L’
écriture e l’ espace de la mort. Épigraphie et nécropoles à l’époque
préromaine (M.-L. Haack ed.), Publication de l’ École françai-
se de Rome, 502, Roma, 1-40 (books.openedition/efr/2741).
BONINI, A., 2004 – La Medusa d’ argento, La vita dietro le cose.
Riflessioni su alcuni corredi funerari da Brixia (F. Rossi ed.),
Milano, 14-15.
BONNER, C., 1950 – Studies in Magical Amulets chiefly Grae-
co-Egyptian, Ann Arbor.
BONNET, H., 1952 – Reallexicon der ägyptischen Religionsgeschi-
chte, Berlin.
BOUCHARLAT, J., 1991 – Magie, religion et folie: La Puissance
sans la gloire, Paris.
BOUCHÉ-LECLERCQ, A., 1873-1919 - Augures, Dictionnaire
des Antiquités Grecques et Romaines (urednici Ch. Daremberg
- E. Saglio), 1/1, Paris, 550-560.
BOUSSET, W., 1906 – Sibyllen und sibyllinische Bücher, Re-
al-Encyclopaedie der Protestantischen Theologie und Kirche,
XVIII, Leipzig, 265-280.
BOYLAN, P., 1922 – Thoth, the Hermes of Egypt, Oxford.
BREGLIA PULCI DORIA, L., 1983 - Oracoli Sibillini tra rituali e
propaganda, Napoli.
BREMMER, J. N., 1999 – Greek Religion, Oxford.
BREMMER, J. N., 2002 – The Rise and Fall of the Afterlife: the 1995
Read-Tuckwell Lectures at the University of Bristol, London –
New York.
BREMMER, J. N., 2003 – Magic in the Apocryphal Acts of the
Apostles, The Metamorphosis of Magic from Late Antiquity
to the Early Modern Period (J. N. Bremmer, J. Veenstra eds.),
Leuven – Paris, 51-70.
BREMMER, J. N., 2007 – Atheism in Antiquity, The Cambridge
Companion to Atheism (ed. M. Martin), Cambridge, 11-26.
BREMMER, J. N., 2010 – Manteis, Magic, Mysteries and Myt-
hography: Messy Margins of Polis Religion?, Kernos, 23,
Liège, 13-35.
BREMMER, J. N., 2014 – Initiation into the Mysteries of the An-
cient World, Münchener Vorlesungen zu Antiken Welt.
Herausgegeben vom Münchner Zentrum für Antike Wel-
ten, 1, München.
BREMMER, J. N., 2015 – Ancient Necromancy: Fact of Fiction?,
Mantic Perspectives: Oracles, Prophecy and Performance (ed. K.
Bielowski), Gardzienice – Lublin – Warszawa, 119-141.
BREMMER, J. N., 2015a – Preface: The Materiality of Magic,
The Materiality of Magic (eds. D. Boschung – J. N. Bremmer),
Paderborn, 7-22.
BREMMER, J. N., 2015b – From Books with Magic to Magical
Books in Ancient Greece and Rome, The Materiality of Magic
(eds. D. Boschung – J. N. Bremmer), Paderborn, 241-270.
BULIĆ, F., 1904 – La capsella reliquiaria plumbea trovato nella
confessione della basilica cemeteriale di Manastirine nell’ a.
1903, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 27, Split, 3-13.
BULIĆ, F. - MOSCOVITA, G., 1910 - Trovamenti antichi a
Narona - Colonia Iulia (Vid presso Metković), Bulletino di
archeologia e storia dalmata, 33, Split, 105-113.
BULIĆ, F., 1911 – Sterro di abside di una chiesa antica cristiana
ad owest della “necropoli suburbana di 16 sarcofagi” a Salo-
na, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 34, Split, 3-39, 102.
BURKERT, W., 1985 - Greek Religion, Harvard.
BURRISS, E. E., 1936 – The terminology of Whitchcraft, Classi-
cal Philology, 31, 2, Chicago, 137-145.
BUŠKARIOL, F., 1990 – Arheološki nalazi metalnih idiofonskih
glazbenih instrumenata iz antičke zbirke Arheološkog mu-
zeja u Splitu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 83,
Split, 5-19.
CALVI, M. C., 1977 – Le ambre romane di Aquileia, Aquileia
nostra, 48, Aquileia, 93-104.
CAMBI, N., 2014 – Rimsko kiparstvo u Istri i južnom dijelu Hr-
vatske, Klasični Rim na tlu Hrvatske. Arhitektura, urbanizam,
skulptura, katalog izložbe, Zagreb, 145-171.
CANCIK, H., 1983 - Libri Fatales. Römische Offenbarungsli-
teratur und Geschichtstheologie, u : Apocalypticism in the
Mediterranean World and the Near East (urednik D. Hellholm),
Proceeding of the International Colloquium on Apocylypticism,
Uppsala, August 12-17, 1979, Tübingen, 549-576.
CARPINO, A. A., 2008 – Reflections from the Tomb: Mirrors as
Grave Goods in Late Classical and Hellenistic Tarquinia,
Etruscan Studies, Journal of the Etruscan Foundation, 11, 1,
Amherst, 1-33.
CECI, F., 2001 – L’ interpretazione di monete e chioedi in con-
testi funerari: esempi dal suburbio romano, Culto dei morti e
costumi funerari romani, Wiesbaden, 87-97.
111
CHEVALIER, J. – GHEERRANT, A., 2007 – Rječnik simbola,
Zagreb.
CHINI, P., 1990 - La religione, Vita e costumi dei romani antichi,
9, Roma.
CIL 3 - Th. Mommsen, Corpus inscriptionum latinarum, consilio et
auctoritate Academiae litterarum regiae Borussicae editae, vol. III
pars posterior: Inscriptiones Asiae provinciarum Europae Grae-
carum Illyrici latinae, Berlin 1873 (Suppl. 1902 i 1903).
CILLIERS, L. – RETIEF, F. P., 2000 – Poisons, Poisoning and
the Drug Trade in Ancient Rome, Akroterion. Journal for the
Classics in South Africa, 45, Stellenbosch, 88-100.
CIURLETTI, G., 1996 – La chiave in età romana, Oltre la porta.
Serrature, chiavi e forzieri dalla preistoria all’ età romana (V.
Raffaelli ed.), Trento.
COLLINS, J. J., 1987 - The Development of the Sibylline Tradi-
tion, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt, 20.2, Berlin
– New York, 421-459.
COOL., H. E. M., 1990 – Roman Metal Hairpins from Southern
Britain, The Archaeological Journal, 147, London, 148-182.
COSENTINO, A., 2005 – Due maghi-illusionisti: Anassilao di
Larissa e Marco il Mago, Modi di comunicazione tra il divino
e l’ umano. Tradizioni profetiche, divinazione, astrologia e magia
nel mondo mediterraneo antico (G. Sfameni Gasparro ed.), Temi
e problemi della storia delle Religioni nell’ Europa contem-
poranea, 2, Atti del seminario internazionale Messina 21-22
marzo 2003, Cosenza, 347-354.
COSENTINO, A., 2013 – Personaggi divini in armi sulle gem-
me magiche, Arys, 11, Madrid, 271-284.
COSENTINO, A., 2013a – La divinità dalla testa di gallo e gam-
be serpentine sulle gemme magico-gnostiche, Monstra, II,
Costruzione e percezione delle entità ibride e mostruose nel Medi-
terraneo antico, Roma, 219-228.
COSENTINO, A., 2014 – Donne-vampiro nell’ antica Grecia,
Ati della Accademia Peloritana dei Pericolanti, 88, Messina –
Napoli, 203-208.
CURBERA, J., 2015 – From the Magician’s Workshop: Notes
on the Materiality of Greek Curse Tablets, The Materiality of
Magic (eds. D. Boschung – J. N. Bremmer), Paderborn, 97-122.
CURBERA, J. – GIANNOBILE, S., 2015 - A `Voodoo Doll’
from Keos in Berlin’s Antikensammlung (Appendix by
Jochen Vogl and Martin Rosner: Lead Isotope Analysis of
an Ancient Voodoo Doll), The Materiality of Magic (eds. D.
Boschung – J. N. Bremmer), Paderborn, 123-132.
CURTIUS, L., 1931 – Zeus und Hermes, Römische Mitteilungen,
Mainz, 48-82.
ČARGO, B., 2002 – Ključevi i lokot, Longae Salonae, I, 549-559;
Longae Salonae, II, 223-225, Split.
ČELHAR, M. – GLUŠČEVIĆ, S. – ILKIĆ, M., 2007 – Numiz-
matički nalazi iz antičke nekropole na području Trgovin-
skog centra Relja u Zadru, Diadora, 22, Zadar, 7-68.
112
DASEN, V., 2011 – Magic and Medicine. Gems and the Power
of Seals, Gems of Heaven. Recent Research on Engraved Gem-
stones in Late Antiquity, c. AD 200-600 (eds. C. Entwistle, N.
Adams), London, 69-74.
DASEN, V. – NAGY, Á. M., 2012 – Le serpent léontocéphale
Chnoubis et la magie de l’ époque romaine impériale, Ant-
hropozoologica, 47.1, Paris, 291-314.
DASEN, V., 2014 – Healing Images. Gems and Medicine,
Oxford Journal of Archaeology, 33, 2, Oxford, 177-191.
DASEN, V., 2014a – Iconographie et archéologie des rites de
passage de la petite enance dans le monde romain. Questi-
on méthodologiques, Life, Death, and Coming of Age in An-
tiquity: Individual rites of passage in the Ancient Near east and
adjacent regions (A. Mouton, J. Patrier eds.), Leiden, 231-251.
DASEN, V., 2015 – Probaskania: Amulets and Magic in Antiqui-
ty, The Materiality of Magic (eds. D. Boschung, J. N. Bremmer),
Paderborn, 177-203.
DASEN, V., 2015a – Body Marks – Birthmarks. Body Divi-
nation in Ancient Literature and Iconography, Bodies in
Tansition. Dissolving the Boundaries of Embodied Knowledge
(D. Boschung, A. Shapiro, F. Wascheck eds.), Morphomata, 23,
Paderborn, 153-175.
DASEN, V., 2015b - Le Sourire d’Omphale. Maternité et petite
enfance dans l’Antiquité, Rennes.
DASEN, V. – NAGY, Á. M., 2018 – Gemas mágicas antiguas.
Estado de la cuestión, Γλυπτός. Glyptόs. Gemas y camafeos
greco-romanos: arte, mitologías, creencias (S. Perea Yébenes – J.
Tomás García eds.), Thema Mundi, 10, Madrid – Salamanca,
139-178.
DE SALVIA, F., 2006 – Egitto faraonico e Campania pre-roma-
na: gli Aegyptiaca (secoli IX-IV a.C.), Egittomania. Iside e il
mistero (S. De Caro ed.), Milano, 21-58.
DESCHLER-ERB, S., 1998 – Römische Beinartefakte aus Augusta
Raurica. Rohmaterial, Technologie, Tpologie und Chronologie,
Forschungen in Augst, 27/1, Augst.
DICKIE, M. W., 2000 - Who Practiced Love-Magic in Classical
Antiquity and in the Late Roman World ?, The Classical
Quarterly, n.s., 50.2, Cambridge, 563-583.
DICKIE, M. W., 2003 – Magic and Magicians in the Greco-Roman
World, London-New York.
DIELEMAN, J., 2015 – The Materiality of Textual Amulets in
Ancient Egypt, The Materiality of Magic (eds. D. Boschung – J.
N. Bremmer), Paderborn, 23-58.
DIELS, H., 1890 – Sibyllinische Blätter, Berlin.
DODDS, E. R., 2004 – The Greeks and the Irrational, Berkeley.
DONADONI, S., 1959 – Bes, Enciclopedia dell’Arte Antica, classica
e orientale, 2, Roma, 66.
DONATELLI, L., 1988 – Piccoli oggetti di corredo funerario
nelle varie epoche, Civiltà degli Egizi. Le credenze religiose (A.
M. Donadoni ed.), Milano, 198-211.
DOXIADIS, E., 1995 – The Mysterious Fayum Portrait. Faces
from Ancient Egypt, London.
DUCA, D., 2012 – Novac i školjka, Numizmatičke Vijesti, 4, 65,
Zagreb, 15-20.
DUMÉZIL, G., 1974 - La religion romaine archaïque avec un ap-
pendice sur la religion des Étrusques, Paris.
DURMAN, A., 2000 – Vučedolski Orion i najstariji europski ka-
lendar, Zagreb.
DURMAN, A., 2017 – Astralni simbolizam u vučedolskoj kulturi,
Vukovar.
EURIPID, 1990 - Medeja, Grčke tragedije, II, Ljubljana – Zagreb,
393-436.
FACSÁDY ANNÁMARIA, R., 2009 – Aquincumi éksze-
rek Jewellery in Aquincum, Az Aquincumi Múzeum
Gjűsteménye, 1, Budapest.
FADIĆ, I., 1995 – Aenona e le ambre antiche, Quaderni Friulani
di Archeologia, VI, Udine, 77-90.
FADIĆ, I., 1996 – Le ambre di Argyruntum, Lungo la via dell’
Ambra. Apporti altoadriatici alla romanizzazione dei territori
del Medio Danubio (I sec. a. C. – I sec. d.C.) (ed. M. Buora),
Atti del Convegno di Studio (Udine-Aquileia 16-17 settembre
1994), Udine, 89-109.
FADIĆ, I., 1998 – Antički jantar u Liburniji, Područje šibenske
županije od pretpovijesti do srednjeg vijeka, Znanstveni skup
Šibenik 18.-20. listopada 1995., Izdanja Hrvatskog arheološkog
društva, 19, Zagreb, 159-167.
FARAONE, C. A., 1991 – Binding and Burying the Forces of
Evil: the Defensive Use of “Voodoo-Dolls” in Ancient
Greece, Classical Antiquity, 2, Berkeley, 165-220.
FARAONE, C. A., 2010 – A Blinding Curse from the Fountain
of Anna Perenna in Rome, Studi e materiali di storia delle
religioni, 76, Roma, 65-76.
FARAONE, C. A., 2011 – Text, Image and Medium. The
Evolution of Graeco-Roman Magical Gemstones, Gems of
Heaven. Recent Research on Engraved Gemstones in Late An-
tiquity, c. AD 200-600 (eds. C. Entwistle, N. Adams), London,
50-61.
FARAONE, C. A., 2016 – Some Further Remarks on Greek
Magical Gems, From Polites to Magos. Studia György Németh
sexagenario dedicata (Á. Szabó ed.), Hungarian Polis Studies,
22, Budapest – Debrecen, 105-115.
FAUST, V. – KNIGHT, T. H., 2003 – Hermetizam, Zagreb.
FELDT, L., 2015 – Monstrous Figurines from Mesopotamia.
Textuality, Spatiality and Materiality in Rituals and In-
cantations for the Protection of Houses in First-millenium
Aššur, The Materiality of Magic (eds. D. Boschung – J. N.
Bremmer), Paderborn, 59-96.
FERRARI, D., 1996 – Gli amuleti dell’ antico Egitto, Imola.
FESTUGIÈRE, A. J., 1949 – La révélation d’ Hermès Trismégiste,
Paris.
FILIPPINI, A., 2006 - ‘All’ insegna del serpente celeste’. Con-
siderazioni su astrologia caldaica, magia giudaica e gno-
sticismo in libro recente, Mediterraneo Antico, IX, 2, Pisa
– Roma, 649-670.
FORSYTHE, G., 2005 –A Critical History of Early Rome.
From Prehistory to the First Punic War, Berkeley-Los An-
geles-London.
FRANKEN, N., 2017 – Roman Silhouette Figures: A Contribu-
tion to Music Archaeology?, Artistry in Bronze. The Greeks
and their Legacy (J. M. Daehner, K. Lapatin, A. Spinelli eds.),
XIXth International Congress on Ancient Bronzes, Los An-
geles, 271-275.
GABELMANN, H., 1985 – Römische Kinder in Toga prae-
texta, Jahrbuch des Deutschen Archäologischen Instituts, 100,
Berlin, 497-541.
GABRIĆ, N., 1984 - Colonia Claudia Aequum. Pregled dosa-
dašnjih iskopavanja, slučajni nalazi i usputna zapažanja,
Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 8, Cetinska krajina
od prethistorije do dolaska Turaka, Znanstveni skup Sinj
3-6.06.1980, Split, 273-283.
GAGER, J. G., 1992 – Curse Tablets and Binding Spells from the
Ancient World, New York – Oxford.
GAGETTI, E., 2004 – Ornamenti e oggetti di trucco, La vita
dietro le cose. Riflessioni su alcuni corredi funerari da Brixia (F.
Rossi ed.), Milano, 46-51.
GAGETTI, E., 2004a – Il bambino con il talismano, La vita
dietro le cose. Riflessioni su alcuni corredi funerari da Brixia (F.
Rossi ed.), Milano, 56-57.
GAGETTI, E., 2009 – Ambra: Il puro gusto del lusso, Luxux.
Il piacere della vita nella Roma imperiale (E. Fontanella ed.),
Roma, 178-193.
GAMBIOLI, S. – VIGLIONE, A., 2017 – Ipotesi per una nuo-
va lettura della sfera magica di Atene, Mediterraneo Antico,
edizione speciale, Pisa – Roma, 1-34.
GARDINER, A. H., 1935 – Hieratic Papyri in the British Muse-
um, London.
GAUGHAN, J. E., 2010 – Homicide and Power in the Roman
Republic, Austin.
GELKEN, E., 2012 – Weather Omens of Enūm Anu Enlil. Thun-
derstorms, Wind and Rain (Tablets 44-49), Leiden – Boston.
GIOVANNINI, A., 2001 – Un pendente-amuleto del Museo
archeologico Nazionale di Aquileia. Significati e correlazi-
oni cultuali, Aquileia Nostra, LXXII, Aquileia, 157-184.
GIOVANNINI, A., 2006 – Appunti sulla gioielleria tardoanti-
ca della collezione museale, Antichità Altoadriatiche, LXII,
Aquileia dalle origini alla costituzione del ducato longobardo (l’
arte ad Aquileia dal sec. IV al IX), Trieste, 593-611.
113
GIOVANNINI, A., 2010 – Pendenti in vero di forma circolare.
Spunti di ricerca dagli esemplari del Museo Archeologico
Nazionale di Aquileia e dei Civici Musei di Storia ed Arte
di Trieste, Pallas, 83, Mirail, 117-141.
GIOVANNINI, A., 2012 – Ninnoli, oggetti di devozione dome-
stica, ricordi famigliari: immagini di terracotta da Aquileia
tra scavi e dati d’ archivio, L’ architettura privata ad Aquileia
in età romana, Atti del convegno di studio Padova 21-22 Febbra-
io 2011 (eds. S. Bonetto, M. Salvadori), Antenor, 24, Padova,
317-336.
GIOVANNINI, A., 2015 – Aquileia. Corredi funerari della
Collezione Eugen Ritter von Záhony, Quaderni Friuliani di
Archeologia, XXV, Udine, 53-64.
GIUNIO, K. A., 2000 – Egipatski amulet u Zadru, Diadora, 20,
Zadar, 177-197.
GIUNIO, K. A., 2002 – Egyptian Gods on the Eastern Adriatic
Coast, Aegyptus et Pannonia, 1, Acta Symposii anno 2000,
Budapest, 21-63.
GIUNIO, K. A. – GLUŠČEVIĆ, S., 2007 – Amuleti egipatskog
kulturnog kruga i grob 877 s nekropole na Relji u Zadru,
Diadora, 22, Zadar, 69-92.
GIUNIO, K. A., 2008 - Skulpture Nimfi iz Jadera, Archaeologia
Adriatica, 2, Zadar, 151-160.
GIUNIO, K. A., 2009 – Božanstva i mitološki prikazu na svjetilj-
kama, Lux in tenebris. Svjetlo u tmini, katalog izložbe autora
Jakova Vučića, Zadar, 14-17.
GIUNIO, K. A., 2010 - Nakit od gagata iz fundusa Arheološkog
muzeja Zadar, Histria Antiqua, 19, Pula, 193-204.
GIUNIO, K. A., 2010a – Ars medica et pharmaceutica. Rimski medi-
cinsko-farmaceutski instrumenti iz fundusa Arheološkog muzeja
Zadar, katalog izložbe, Zadar.
GIUNIO, K. A., 2011 - Svećenici i svećeničke organizacije u rimskoj
provinciji Dalmaciji, doktorska disertacija, Zadar.
GIUNIO, K. A., 2012/2013 - Izida – zvijezda mora i obred Navi-
gium Isidis, Diadora, 26/27, Zadar, 421-440.
GIUNIO, K. A., 2013 - Ara Salonitana – Salonitanski odjeci kulta
Dijane Aventinske, Tusculum, 6, Solin, 103-116.
GIUNIO, K. A., 2015 – Ars amatoria. Ljubav i erotika u starom
Rimu, katalog izložbe, Zadar.
GIUNIO, K. A., 2015a – Isis and her Affiliates in Dalmatia.
Some reflections on Isiac Religious Communities, A History
of Research into Ancient Egyptian Culture conduced in southeast
Europe (ed. M. Tomoroad), Archaeopress Egyptology, 8, Oxford,
201-213.
GIUNIO, K. A., 2016 – Medicamina faciei feminae. Odijevanje, fri-
zure, kozmetika i mirisi staroga Rima kroz fundus Arheološkoga
muzeja Zadar, katalog izložbe, Zadar.
GLAVINIĆ, M., 1878 - Mihovil Glavinić, Iscrizioni inedite: Na-
rona, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 1, Split, 12-16.
114
GLEBA, M. – BECKER, H. (eds), 2009 – Votives, Places and Ritu-
als in Etruscan Religion, Studies in Honor of Jean MacIntosh
Turfa, Religions in the Graeco-Roman World, 166, Leiden
– Boston.
GOETTE, H. R., 1986 – Die Bulla, Bonner Jahrbücher, 186, Bonn,
133-164.
GORDON, R. L., 1995 – The Healing event in Graeco-Roman
Folk-medicine, Ancient Medicine in its socio-cultural Context
(Ph. J. van der Eijk, H. F. J. Horstmanschoff, P. H. Schrijvevs
eds.), II, Papers Read at the Congress held at Leiden University
13-15 April 1992, Clio Medica, 27, Amsterdam – Atlanta,
363-376.
GORDON, R. L., 2008 – Superstitio, Superstition and Religious
Repression in the Late Roman Republic and Principate (100
BCE – 300 CE), The Religion of Fools? (S. Smith, A. Knight
eds.), Oxford, 72-94.
GORDON, R. L., 2010 – Magian Lessons in Natural History:
Unique Animals in Graeco-Roman Natural Magic, Myths,
Martyrs, and Modernity. Studies in History of Religions in Ho-
nour of Jan N. Bremmer (eds. J. Dijkstra, L. Kroesen, Y. Kuiper),
Suppl. 127, Leyden, 249-269.
GORDON, R. L., 2011 – Archaeologies of Magical Gems, Gems
of Heaven. Recent Research on Engraved Gemstones in Late
Antiquity, c. AD 200-600 (eds. C. Entwistle, N. Adams), Lon-
don, 39-49.
GORDON, R. L., 2015 – From Substances to Texts: Three Mate-
rialities of ‘Magic’ in the Roman Imperial Period, The Mate-
riality of Magic (eds. D. Boschung, J. N. Bremmer), Paderborn,
133-176.
GORDON, R. L., 2015a – Good to Think: Wolves and Wolf-
men in the Graeco-Roman World, Werewolf Histories (W. de
Blécourt ed.), Basingstoke, 25-60.
GORDON, R. L., 2016 – An enigmatic Magical Disk: revisitin
IG XVI 2276= dtaudollent 123 (Bordighera), From Polites to
Magos. Studia György Németh sexagenario dedicata (Á. Szabó
ed.), Hungarian Polis Studies, 22, Budapest – Debrecen, 123-
138.
GORDON, R. L. – SIMÓN, F. M. (eds.), 2010– Magical Practice
in the Latin West, Papers from the International Conference
held at the University of Zaragoza, 30 Sept.-1 Oct. 2005, Re-
ligions in the Graeco-Roman World, 268, Leiden – Boston.
GOSLINE, S. L., 1988 – Egyptian Deity Pendants. Defining a
Type of Late Dynastic religious Artifacts, Discussions in
Egyptology, 12, Oxford, 19-26.
GOETTE, H. R., 1990 - Studien zu römischen Togadarstellungen,
Beiträge zur Erschließung hellenistischer und kaiserzeitlic-
her Skulptur und Architektur, Bd. 10, Mainz.
GRAF, F., 1995 – La magia nel mondo antico, Roma-Bari.
GRAF, F., 1997 – Magic in the Ancient World, Cambridge.
GRDENIĆ, D., 2003 – Alkemija, Zagreb.
GREINER, B. A., 1995 – Römische Dodekaeder. Untersuc-
hungen, Herstellung, Verbreitung und Funktion, Car-
nuntum Jahrbuch, Wien, 9-44.
GUIDOBALDI, M. P., 1992 – Musica e danza, Vita e costumi
dei Romani antichi, 13, Roma.
GURVITCH, G., 1942 – Magic and Law, Social Research, 9, 1,
Baltimore, 104-122.
HAACK, M.-L., 2006 - Prosopographie des haruspices romains,
[Biblioteca di Studi Etruschi, 42], Pisa.
HAGEN, W., 1937 – Kaiserzeitliche Gagatarbeiten aus dem
rheinischen Germanien, Bonner Jahrbücher des Rheinischen
Landesmuseum in Bonn und des Vereins von Altertumsfreun-
den im Rheinlande, 142, Bonn, 77-144.
HANCOCK, G. – FAIIA, S., 1998 – Heaven’s Mirror. Quest for
the Lost Civilization, London.
HARRISON, S., 2010 – Whitby Jet now back in fashion as
Jewellery and Collators Item, The Yyorkshire Journal, 2,
Whitby, 2-6.
HAWASS, Z., 2000 – Silent Images. Women in Pharaonic Egypt,
New York.
HAYES, J. W., 1984 – Greek, Roman, and Related Metalware in
the Royal Ontario Museum. A Catalogue, Toronto.
HEURGON, J., 1959 - The Date of Vegoia’ s Prophecy, Jour-
nal of Roman Studies, XLIX, London, 41-45.
HEURGON, J., 1978 - Varron et l’ haruspice étrusque Tarqu-
itius Priscus, Varron, grammaire antique et stylistique latine,
Paris, 101-104.
HICKS, A. (ed.), 1975 – Roman Augury and Etruscan Divinati-
on, New York.
HICKSON HAHN, F., 2007 –Performing the Sacred: Prayers
and Hymns, A Companion to Roman Religion (ed. Jörg
Rüpke), Malden – Oxford - Carlton, 235-248.
HOFFMAN LEWIS, M. W., 1952 - The College of Quinde-
cimviri (sacris faciundis), American Journal of Philology, 73,
Baltimore, 289-294.
HUTIN, S., 2007 – Alkemija, Zagreb.
ILJug 1986 - A. i J. Šašel, Inscriptiones Latinae quae in Iugo-
slavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae
sunt, Situla, 25, Ljubljana.
INVERNIZZI, A., 1994 – Il Calendario, Vita e costumi dei
Romani antichi, Roma.
ISLER-KERÉNYI, C., 2006 – I misteri di Dioniso, Il rito segre-
to. Misteri in Grecia e a Roma, Roma, 68-75.
IVČEVIĆ, S., 2008 – Privjesci rimske konjske orme iz Salone,
Archaeologia Adriatica, II, Zadar, 213-222.
IVČEVIĆ, S., 2010 – Dijelovi vojničke opreme iz Garduna u
Arheološkom muzeju u Splitu, Opuscula archaeologica, 34,
Zagreb, 127-144.
IVKANEC, I. 2012 – Koralji, Jantar i koralji, katalog izložbe,
Zagreb.
JAGENTEUFEL, A., 1958 - Die Statthalter der römischen Provinz
Dalmatia von Augustus bis Diokletian, Schriften der Balkan-
kommission Österreichische Akademie der Wissenschaf-
ten, Antiquarische Abteilung, XII, Wien.
JANOWITZ, N., 2001 – Magic in the Roman World. Pagans, Jews
and Christians, London – New York.
JELIČIĆ-RADONIĆ, J. – SEDLAR, A., 2011 – Topografija an-
tičke Salone (III) – Salonitanska Urbs occidentalis, Tusculum,
4, Solin, 67-86.
KAHN, D., 1994 – Hermès Trismégiste. La Table d’Émerande et sa
tradition alchimique, Paris, I-XXVII.
KÁKOSY, L., 1997 – Iside. Magia, astrologia, alchimia, Iside. Il
mito, Il mistero, la magia (E. A. Arslan ed.), Milano, 143-147.
KLINGHARDT, M., 1999 –Prayer Formularies for Public Reci-
tation. Their Use and Function in Ancient Religion, Numen,
46, Leiden, 1-52.
KOPPEL, E. M., 1986-1989 – Los relieves decorativos de Cata-
luña, Empúries, 48-50, II, Barcelona, 8-20.
KOŠČEVIĆ, R., 2004 - Razmatranja o temi posebne vrste arhe-
ološkog materijala, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu,
21, Zagreb, 55-63.
KOVAČ, D. – KOŠČEVIĆ, R., 2003 - Falosom protiv uroka. Arhe-
ološka zbirka dr. Damir Kovač, Zagreb.
KRALL, J., 1889 – Über den ägyptische Gott Bess, Jahrbuch der
Kunsthistorischen Sammlungen Wien, 60, Wien, 79-95.
KUKOČ, S., 2010 – Školjka i koralj u nakitu Liburna, Histria
Antiqua, 19, Pula, 205-220.
LAFLI, E. – BUORA, M., 2016 – Ghiande missili iscritte di età
ellenistica nella collezione privata di Berna Oğuz di Izmir
(Turchia), Le iscrizioni con funzioni didascali-esplicative. Com-
mitente, destinatario, contenuto e descrizione dell’ oggetto nell’
Instrumentum inscriptum (M. Buora, S. Magnani eds.), Atti del
VI incontro Instrumenta inscrpta Aquileia (26-28 marzo 2015),
Antichità Altoadriatiche, LXXXIII, Trieste, 521-528.
LANZA, F., 1856 – Monumenti Salonitani inediti, Wien.
LEMOINE Y., 2010 – Les oscilla de Forum Julii (Fréjus, Var),
Revue du centre archéologique du Var, 15, Var, 145-159.
LIBERMAN, G., 1998 - Les documents sacerdotaux du collèges
sacris faciundis, u: La mémoire perdue. Recherches sur l’ admi-
nistration romaine, Collection de l’ École française de Rome, 243,
Roma, 65-73.
LINDERSKI, J., 1985 – The libri reconditi, Harvard Studies in
Classical Philology, 89, Cambridge, 207-234.
115
LUCCHESI PALLI, E., 1994 – Untersuchungen zum Inhalt der
Bullae und anderer Amulettkapseln in Antike, Spätantike
und im Frühen Mittelalter, Boreas, 17, Münster, 171-176.
LUCK, G., 2006 – Arcana Mundi. Magic and the Occult in the
Greek and Roman Worlds (A Collection of Ancient Texts),
Baltimore.
LULLIES, R., 1931 – Die Typen der griechischen Herme, Königs-
berg.
MacBAIN, B., 1982 - Prodigy and Expiation : a Study in Religion
and Politics in Republican Rome, Latomus, 177, Bruxelles.
MAGGIANI, A., 2000 – Aruspicina, Dizionario illustrato della
Civiltà Etrusca (ed. M. Cristofani), Prato, 27-29.
MAGINI, L., 2015 – Stars, Myths and Rituals in Etruscan Rome,
London.
MAIOLI, M. G., 2007 – Magia e superstizione, in: Immagini
divine. Devozioni e divinità nella vita quotidiana dei Romani.
Testimonianze archeologiche dall’ Emilia Romana (ed. J. Or-
tall), Firenze, 99-112.
MAIOLI, M. G., 2008 - La vita delle donne e i giochi dei bam-
bini. Le altre facce dell’ otium, in: Otium. L’ arte di vivere
nelle domus romane di età imperiale (Carlo Bertelli,
Luigi Malnati, Giovanna Montevecchi eds.), Milano, 57-62.
MANSUELLI, G., 1963 – Oscillo, Enciclopedia dell’ arte antica,
classica e orientale, roma, 780-781.
MARDEŠIĆ, J., 2002 – Jantar, Longae Salonae, I, Split, 175-201;
Longae Salonae, II, 99-119.
MARDEŠIĆ, J., 2012 – Suze Helijada, katalog izložbe, Split.
MARQUARDT, J., 1963 - Römische Staatsverwaltung, III/3, Das
Sakralwesen, Darmstadt.
MARŠIĆ, D., 1998 – Ikonografski tip nimfa sam školjkama,
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. ser., 30-31, Zagreb,
103-124.
MASTROCINQUE, A., 2005 – Die Zauberkünste der Aphro-
dite. Magische Gemmen auf dem Diadem der Liebesgöttin
(Kyranis I, 10), Otium. Festschrift für Volker Michael Strocka
(T. Ganschow – M. Steinhart eds.), Remshalden, 223-231.
MASTROCINQUE, A., 2013 – Perseus and Sabaoth in Magic
Arts and Oriental Beliefs, Mito y Magia en Grecia y Roma
(eds. S. Suàrez de la Torre, A. Pérez Jiménez), Simposio inter-
nacional Barcellona 21-23 marzo 2012, Barcellona, 103-115.
MASTROCINQUE, A., 2014 – Fusiform Intaglios and Prisms,
Les savoirs magiques et leurs transmission de l’ Antiquitè à la
Renaissance (eds. V. Dasen, J.-M. Spieser), Firenze, 157-167.
MASTROCINQUE, A., 2015 – Alphabetic Magic: Traces of a
new version of the Cyranides, The Wisdom of Thoth. Ma-
gical Texts in Ancient Mediterranean Civilisations (eds. G.
Bąkowska Czerner – A. Roccati – A. Świerzowska), Oxford,
49-53.
116
MASTROCINQUE, A., 2017 – Teaching Magic. Simon the Ma-
gus and the Spirit, Magikè techné. Formación y consideración
social del mago en el mundo antiquo (eds. E. Suárez, M. Blanco,
E. Chronopoulou, I Canzobre), Madrid, 65-74.
MAU, A., 1897 – Bulla, Realencyclopädie der Classischen Altertum-
swissenschaft, III, 1, Stuttgart, 1048-1051.
MEDINI, J., 1968 – Rimska brončana plastika u Arheološkom
muzeju u Zadru, Diadora, 4, Zadar, 143-181.
MIGOTTI, B., 2007 – Rimska bula u Panoniji, Vjesnik Arheološ-
kog muzeja u Zagrebu, 3. s., XL, Zagreb, 187-219.
MIGOTTI, B., 2015 – Apotropejska i rodna simbolika nakita iz
groba 134 na Štrbincima kod Đakova, Archaeologia Adriatica,
9, Zadar, 269-282.
MIKLER, H., 1997 – Die römischen Funde aus Bein im Landesmu-
seum Mainz, Monographies Instrumentum, 1, Montagnac.
MINGAZZINI, P., 1960 – Erma, Enciclopedia dell’Arte Antica,
classica e orientale, 3, Roma, 420-421.
MIRECKI, P. – MEYER, M. (eds.), 2002 – Magic and Ritual in
the Ancient World, Religions in the Graeco-Roman World,
141, Leiden – Boston – Köln.
MIŠURA, A. P., 1921 - Colonia Romana Aequum Claudium
(Čitluk), Graz-Vienne.
MONACO, L., 1984 – Veneficia Matronarum, Magia, medicina e
repressione, Sodalitas, IV, Studi in onore di A. Guarino, Napoli,
2013-2024.
MORA, F., 1990 - Prosopografia Isiaca, II. Prosopografia storica e
statistica del culto isiaco, Etudes préliminaires aux religions
orientales dans l’ Empire Romain, 113, 1990.
MULLER, H., 2003 – Jet Jewellery and Ornaments, Shire.
NAGY, Á. M., 2015 – Engineering Ancient Amulets: Magical
Gems of the Roman Imperial Period, The Materiality of Ma-
gic (eds. D. Boschung – J. N. Bremmer), Paderborn, 205-240.
NALAZI RIMSKE VOJNE OPREME, 2010 – Nalazi rimske vojne
opreme u Hrvatskoj, katalog izložbe, Zagreb.
NARDELLI, B., 2002 – Gemme magiche della Dalmazia, Gemme
gnostiche e cultura ellenistica (A. Mastroncinque ed.), Atti del
Convegno Internazionale, Verona 22-23 ottobre 1999, Bologna,
181-194.
NARDELLI, B., 2004 – Gemme magiche inedite di Venezia,
Studi di Archeologia in onore di Gustavo Traversari (M. Fano
Santi ed.), II, Roma, 658-665.
NARDELLI, B., 2007 – Venezia, Museo archeologico Naziona-
le, Sylloge Gemmarum Gnosticarum (A. Mastrocinque ed.), II,
Bollettino di Numismatica, Monografia, 8.2.II, Roma, 174-185,
T. LI-LIII.
NEDVED, B., 1981 - Nakit rimskog razdoblja, u: Nakit na tlu
sjeverne Dalmacije od prapovijesti do danas, katalog izložbe,
Zadar, 151-182.
NISOLI, A. G., 2007 – Parole segrete: le “defixiones”, Annali
della Facoltà di Lettere e Filosofia dell’ Università degli Studi di
Milano, LX, III, Milano, 37-46.
OBMANN, J., 1997 – Die römischen Funde aus Bein von Nida-Hed-
dernheim, Bonn.
OGDEN, D., 1999 – Binding Spells: Curse Tablets and Voodoo
Dolls in the Greek and Roman Worlds, Witchcraftand Magic
in Europe: Ancient Greece and Rome (B. Ankarloo – S. Clark
eds.), Philadelphia, 3-90.
OGDEN, D., 2002 – Magic, Witchcraft, and Ghosts in the Greek and
Roman Worlds: A Sourcebook, Oxford.
OGDEN, D., 2004 – Greek and Roman Necromancy, Princeton.
ORLIN, E. M., 2010 –Foreign Cults in Rome. Creating a Roman
Empire, Oxford.
PALLOTTINO, M., 1992 –The Doctrine and Sacred Books of
the Disciplina Etrusca, Roman and European Mythologies
(urednici Yves Bonnefoy i Wendy Doniger), Chicago, 43-45.
PALLOTTINO, M., 2008 - Etrušćani. Etruskologija, Zagreb.
PARKE, H. W., 1988. - Herbert William Parke, Sibyls and Sibyli-
ne Prophecy in classical Antiquity, London.
PATSCH, C., 1997 - Manja istraživanja u Naroni i oko nje, Metko-
vić.
PERASSI, C., 2011 – Monete amuleto e monete talismano. Fonti
scritte, indizi, realia per l’ età romana, Numismatica e Antic-
hità Classiche, Quaderni Ticinesi, 40, Ticino, 223-274.
PEROVIĆ, Š., 2009 – Zaštitno arheološko istraživanje dijela
antičke nekropole Zadra u Zrinsko-Frankopanskoj ulici,
Diadora, 23, Zadar, 45-132.
PETKOVIĆ, S., 1995 – Rimski predmeti od kosti i roga sa teritorija
Gornje Mezije, Beograd.
PETRIE, W. M. F., 1914 – Amulets, London.
PFIFFIG, A. J., 1961 - Eine etruskische Prophezeiung, Gymnasi-
um, LXVIII/1, Berlin, 55-64.
PIGANIOL, A., 1951 - Sur le calendrier brontoscopique des Ni-
gidius Figulus, Studies in Roman Economic and Social History,
In Honour of Allan Chester Johnson, Princeton, 79-87.
POLLARD, E. A., 2001 – Magic accusations against Women in
the Greco-Roman World from the first through the fifth
centuries CE, Philadelphia.
POWLEY, H., 1996 – The Musical Legacy of the Etruscans,
Etruscan Italy. Etruscan Influences on the Civilisations of Italy
from Antiquity to the Modern Era (John F. Hall ed.), Provo,
287-306.
PUGLIESE CARRATELLI, G., 2001 – Le lamine d’oro orfiche.
Istruzioni per il viaggio oltremondano degli iniziati greci, Mila-
no.
QUATTROCCHI, A., 1992 – Miti, riti, magie e misteri degli Etrus-
chi, Milano.
RIHA, E., 1990 – Der römische Schmuck aus Augst und Kaiserau-
gst, Forschungen in Augst, 10, Augst.
RIVES, J. B., 2002 – Magic in the XII Tables Revisited, The Cla-
ssical Quarterly, 52, 1, Cambridge, 270-290.
RIVES, J. B., 2003 – Magic in Roman Law: the Reconstruction of
a Crime, Classical Antiquity, 22, 2, Berkeley, 313-339.
ROBINSON, J. M., 1977 – The Nag Hammadi Library in English,
Leiden.
ROBINSON, J. M., 2002 – Knjižnica Nag Hammadi, Zagreb.
ROMAC, A., 1994 – Zakonik dvanaest ploča, preveo, uvod napi-
sao i komentar sastavio Ante Romac, Zagreb.
ROMANOVIĆ, D., 2016 – Čovjek i more. Ribovolov u antici, kata-
log izložbe, Zadar.
ROUX, G., 1976 - Delphes, son oracles et ses dieux, Paris.
RÜPKE, J., 2016 – Religious Deviance in the Roman World. Super-
stition or Individuality ?, Cambridge.
SÁNCHEZ NATALÍAS, C., 2013 – Le defixiones durante la
Tarda Antichità e la loro iconografia, Chaos e Kozmos (www.
chaosekozmos.it – online časopis), XIV, Roma, 1-19.
SÁNCHEZ NATALÍAS, C., 2015 – Magical Poppets in the
Western Roman Empire: A Case study from the Fountain
of Anna Perenna, The Ritual Year 10. Magic in Rituals and
Rituals in Magic (T. Minniyakhmetova, K. Velkoborská eds.),
Innsbruck – Tartu, 194-202.
SCHATKIN, M. A., 1978 – Idiophones of the Ancient World,
Jahrbuch für Antike und Christentum, 21, Münster, 147-172.
SCHEID, J., 1998. - John Scheid, Les Livres Sibyllins et les arc-
hives des quindécemvirs, u: La mémoire perdue. Recherches
sur l’ administration romaine, Collection de l’ École française de
Rome, 243, Roma, 11-26.
SCHÖNAUER, S., 2000 – Odjeća, obuća i nakit u antičkoj Dalma-
ciji na spomenicima iz Arheološkog muzeja u Splitu, Vjesnik
za arheologiju i historiju dalmatinsku, 93, Split, 223-515.
SCHULTZ, C. E., 2006 – Women’s religious activity in Roman
Republic, Chapel Hill (North Carolina).
SCHWINDEN, L., 1984 – Kleinkunst aus Gagat, Trier. Kaiserre-
sidenz und Bischfssitz. Die Stadt in spätantiker und frühchristli-
cher Zeit, katalog izložbe, Mainz, 167-169.
SEBESTA, J. L., 1994 – Symbolism in the Costume of the Ro-
man Woman, The World of Roman Costume (J. L. Sebesta – L.
Bonfante eds.), Wisconsin, 46-64.
SFAMENI GASPARRO, G., 2006 – I misteri di Eleusi, Il rito
segreto. Misteri in Grecia e a Roma, Roma, 40-57.
SICHER, E., 1913 – Degli inumati in casse di piombo e dei
trovamenti plumbei in Dalmazia, Bullettino di archeologia e
storia dalmata, 36, Split, 20-24.
117
SOMMER, M., 1993 – Ein gläserner Amulettanhänger aus
Mayen und die röhrenförmigen Amulettbehälter in Europa
und dem Scharzemerrgebiet, Die Römer in der Pellenz, Nic-
kenich, 57-84.
SPIER, J., 2014 – An Antique Magical Book used for making
sixth-century Byzantine Amulets?, Les saviors magiques et
leur transmission de l’Antiquité à la Renaissance (V. Dasen, J.-
M. Spieser eds.), Firenze, 43-66.
STACCIOLI, R. A., 2003 - La vita quotidiana nel mondo romano,
Milano.
STONE, S., 1994 – The Toga – From National to Ceremonial
Costume, The World of Roman Costume (J. L. Sebesta – L. Bon-
fante eds.), Wisconsin, 18-45.
STOUT, A. M., 1994 – Jewelry as a Symbol of Status in the Ro-
man Empire, The World of Roman Costume (J. L. Sebesta – L.
Bonfante eds.), Wisconsin, 77-100.
SZABÓ, A., 2016 – Magic Prism from the Roman Collection of
the Hungarian National Museum, Polites to Magos. Studia
György Németh sexagenario dedicata (Á. Szabó ed.), Hungarian
Polis Studies, 22, Budapest – Debrecen, 299-308.
SZEMLER, G. J., 1986 - Priesthoods and Priestly Careers in An-
cient Rome, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt,
II, 16.3, Berlin-New York, 2314-2331.
TAIT, H., 1991 – Cinquemila anni di vetro, Milano.
TAKÁCS, S. A., 2008 - Vestal Virgins, Sibyls, and Matrons, Austin.
TERRY M. S., 1899 - The Sibylline Oracles, New York.
THOMSON DE GRUMMOND, N., 2006. - Nancy Thomson
de Grummond, Prophets and Priests, u: The Religion of the
Etruscans (izd. Nancy Thomson de Grummond i Erika Si-
mon), Austin, 27- 44.
THOMSON DE GRUMMOND, N. - SIMON, E., 2006 - The
Religions of the Etruscans, Austin.
THULIN, C. O., 1906 - Die Götter des Martianus Capella und der
Bronzeleber von Piacenza, Religiongeschichtliche Versuche
und Vorarbeiten, III, 1, Giessen.
TODD, M., 1992 – Jet in Norther Gaul, Britannia, 23, London,
246-248.
TOSI, M., 1988 – I culti popolari di Deir el Medina, Civiltà degli
Egizi. Le credenze religiose, Torino, 167-170.
TUPET, A.-M., 1986 – Rites magiques, Aufstieg und Niedergang
der römischen Welt, 2, 16, 3, Berlin-New York, 2619-2627.
URANIĆ, I., 2002 – Stari Egipat. Povijest, književnost i umjetnost
drevnih Egipćana, Zagreb.
URANIĆ, I., 2005 – Ozirisova zemlja. Egipatska mitologija i njezini
odjeci na zapadu, Zagreb.
URBANOVÁ, D., 2013 – Contributi all’ interpretazione di al-
cune tabellae defixionum, Graeco-latina Brunensia, 18, 2, Brno,
187-197.
118
VERMASEREN, M. J., 1983 – Corpus cultus Iovis Sabazii, I, The
Hands, Etudes préliminaires aux religions orientales dans l’
Empire Romain, 100, Leiden.
VERSNEL, H. S., 1981 – Faith, Hope and Worship. Aspects of Re-
ligious Mentality in the Ancient World, Studies in Greek and
Roman Religion, 2, Leiden.
VIŠIĆ-LJUBIĆ, E., 2008 - Antički natpisi, Arheološka zbirka Fra-
njevačkog samostana u Sinju, Sinj, 113-142.
WALLIS BUDGE, E. A., 1987 – Egipatska magija, Beograd.
WALLIS BUDGE, E. A., 1988 – Amajlije i talismani, Beograd.
WARDE FOWLER, W., 1911 - The Religious Experience of the
Roman people, London.
WARDLE, M. A., 1981 – Musical Instruments in the Roman Wor-
ld, I-II, London.
WEINSTOCK, S., 1946 - Martianus Capella and the Cosmic
System of the Etruscans, Journal of Roman Studies, 36, Lon-
don, 101-129.
WEINSTOCK, S., 1951 - Libri Fulgurales, Papers of the British
School at Rome, XIX (VI), London, 122-153.
WEINSTOCK, S., 1971 C. Fonteius Capito and the Libri Tagetici,
New York.
WÜNDERLICH, E., 1925 – Die Bedeutung der röten Farbe in Kul-
tus der Griechen und Römer, Berlin.
YIOUTSOS NEKATARIOS, P., 2017 – Order in Ancient Greek
Dance Rituals: the Dance of Pan and the Nymphs, Ideias e
Critícas. Revista do Laboratorio de Dramaturgia, 5, 2, Brasilia,
212-234.
ZAMAROVSKÝ,V., 2004 – Bogovi i junaci antičkih mitova, Za-
greb.
ZEITKIN, F., 1982 – Cultic Models of the Female Rites of Dio-
nysus and Demeter, American Classical Studies in Honor of J.
P. Vernant, Arethusa, 15, Baltimore, 129-157.
ZIOLKOWSKI, J., 2015 – Virgil the Magician, Dall’ antico al
moderno. Immagini del classico nelle letterature europee (eds. P.
Boitani – E. di Rocco), Storia e letteratura. Raccolta di studi e
testi, 293, Roma, 59-76.
Grčki i rimski izvori
- Amijan Marcelin, Res Gestae
- Apulej, 1996
- Arnobije, Adversus nationes
- Aul Gelije, Noctes
- Aurelije Augustin, Epistulae
- Biblija, 1987.
- Ciceron, Ad Atticum
- Ciceron, De div.
- Ciceron, De Haruspicum
- Ciceron, De legibus
- Dion Kasije, Historia Romana
- Dionizije Hal., Ant.
- Firmik, Mathesos
- Heliodor, Aethiopica
- Horacije, Sermones
- Julije Paul, Sententiae
- Kvintilijan, Instit.
- Laktancije, Div. Inst.
- Livije, Ab urbe
- Lukan, Pharsalia
- Makrobije, Sat.
- Mart. Capella, De nuptiis
- Ovidije, Amores
- Ovidije, Metamorphoses
- PAUZANIJA, 1989.
- Perzije, Saturae
- Platon, Leges
- Plinije, Nat. hist.
- PLUTARH, 1988.
- PLUTARH, 1988.a
- PLUTARH, 1988.b
- Plutarh, O Izidi i Ozirisu
- Porfirije, Vita Plotini
- Seneka, Naturales quaestiones
- Strabon
- SVETONIJE, 1978.
- Tacit, Ann.
- Valens, Anthologia
- Vergilije, Aeneis
Integralni latinski tekstovi pregledani i preuzeti sa www.thelatinlibrary.com i www. perseus.tufts.edu.
Ammianus Marcellinus, Res Gestae
Apulej, Zlatni magarac, prijevod Viktoria Bauer, Zagreb 1996.
Arnobius, Adversus nationes
Aulus Gellius, Noctes Atticae
Aurelius Augustinus, Epistulae
Biblija. Stari i Novi zavjet, Zagreb 1987.
Marcus Tullius Cicero, Ad Atticum
Marcus Tullius Cicero, De divinatione - De fato
Marcus Tullius Cicero, De Haruspicum responsis
Marcus Tullius Cicero, De Legibus
Cassius Dio, Historia Romana
Dionisius Halicarnassus, Antiquitarum romanorum quae supersunt
Iulius Firmicus Maternus, Mathesos libri octo
Heliodorus, Aethiopica
Quintus Flaccus Horatius, Sermones (Satires)
Iulius Paulus, Sententiae
Quintilianus, Institutio Oratoria
Lucius Caecilius Lactantius Firmianus, Divinae institutiones libri septem
Titus Livius, Ab urbe condita
Marcus Annaeus Lucanus, Pharsalia
Macrobius Ambrosius Theodosius, Saturnalia
Martianus Minneus Felix Capella, De nuptiis Mercuri et Philologiae
Publius Ovidius Naso, Amores
Publius Ovidius Naso, Metamorphoses
Pauzanija, Vodič po Heladi, prijevod i bilješke Uroš Pasini, Split 1989.
Aulus Persius Flaccus, Saturae
Plato, Leges
Caius Plinius Secundus, Naturalis historiae libri XXXVII
Plutarh, Usporedni životopisi, I, prijevod i bilješke Zdeslav Dukat, Zagreb.
Plutarh, Usporedni životopisi, II, prijevod i bilješke Zdeslav Dukat, Zagreb.
Plutarh, Usporedni životopisi, III, prijevod i bilješke Zdeslav Dukat, Zagreb.
Plutarh, O Izidi i Ozirusu, Zagreb 1993., prijevod Ljiljana Živković
Porphyrius, Vita Plotini
Lucius Annaeus Seneca, Naturales quaestiones
Strabon, Geographica, 3, Leipzig 1921.
Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, (original C. Svetoni Tranquilli,
De vita Caesarum libri VIII; prijevod Stjepan Hosu), Zagreb 1978.
Publius Cornelius Tacitus, Annales
Vettius Valens, Anthologia
Publius Vergilius Maro, Aeneis Vergilije, Eneida, prijevod Bratoljub Klaić, Zagreb 2005.
119
IZLOŽBA / EXHIBITION

Organizator / Organizer
Arheološki muzej Zadar

Autor izložbe / Exhibition Author

Kornelija A. Giunio

Autori likovnog postava / Exhibition design

Kornelija A. Giunio

Grafičko oblikovanje i vizualni identitet /

Graphic design and visual identity
Marija Marfat

Restauracija izložaka / Restoration of the Exhibits

Josipa Lovrić, Marija Zorica

Suradnici na izložbi / Professional Associates

Timka Alihodžić, Mario Duka, Neven Vlakić
Slavko Šarčević, Filip Lukačević

120
 ISBN 978-953-7484-44-6

Cijena kataloga je 50,00 kn.