Rezultati istraživanja su prikazali kako su djeca koja su sigurno privržena manje

izbjegavala teške razgovore, pokazivala su manje izbjegavajuće simptome i veće razumijevanje

negativnih emocija dok su njihove majke pokazivale veće uvažavanje mišljenja djeteta. Ovi
rezultati su u korelaciji s istraživanjima koja potvrđuju da su majke djece koja su sigurno
privržena osjetljivije na dječje osjećaje i potrebe (De Wolff, van IJzendoorn, 1997). Isto
istraživanje svjedoči tome da majke s depresivnom simptomatologijom pogrešno pripisuju dječje
osjećaje zbog iskrivljenosti vlastite percepcije. Također, majke koje obraćaju pozornost na
vlastite emocije i njeguju ih u svom životu imaju djecu koja će to naučiti primjenjivati u
vlastitom životu.
Djeca koja su pokazivala izrazito izbjegavajuće ponašanje imala su najslabije rezultate u
razumijevanju negativnih emocija. Djeca kojoj je nedostajala podrška i prihvaćanje osjećaja
pokazivala su najveće znakove nesigurnosti i često krivo imenovala svoje osjećaje, najčešće
zamjenjujući tugu i ljutnju, te sreću i indiferentnost.
Roditelji koji pomažu djetetu u nošenju s emocijama će pozitivno djelovati na dijete ako pravilno
prepoznaju emocije kod djeteta. No ako roditelj nije sposoban prepoznati svoje emocije i krivo ih
imenuje, vjerojatno će krivo imenovati i djetetove te ga pritom i zbuniti.
Istraživanje pokazuje da je razgovor na relaciji roditelj-dijete važan faktor u razvoju
emocionalnosti i emocionalne regulacije. Mlada djeca uglavnom ne vole pričati o neugodnim
emocijama (Laible, Panfile; 2009) često preusmjeravajući razgovor, odlaženjem iz situacije ili
jednostavno ne žele pričati o tome, što se smatra prirodnom reakcijom djeteta. No ako roditelj
prilagodi pristup tim temama može učiniti te teme prihvatljivije djeci te iskoristiti priliku da s
djetetom priča o neugodnim situacijama te da potencijalno i razviju strategije emocionalne
regulacije.
Razgovori o intenzivnim emocionalnim situacijama koji se vode nakon izvjesnog
vremena u odnosu na situaciju također imaju prednosti, “hladniju glavu” koja olakša djetetu da
lakše priča o emotivnim događajima. Također, mogu dati i neku širu perspektivu razumijevanje
emocija, uvid u društvena pravila iskazivanja emocija, utjecaja iskazivanja vlastitih emocija na
druge ljude itd.
Učenje reguliranja emocionalnih reakcija na socijalno poželjne i adaptive načine vrlo je
bitna komponenta uspješnog razvoja djece. Djeca koja su razvila sigurnu privrženost obično su
popularnija među vršnjacima, samopouzdanija i imaju bolje razvijene komunikacijske vještine.
Djeca s nesigurnim stilom privrženosti su generalno djeca koja su zbog manjka vlastitih
socijalnih vještina odbačena ili zanemarena.
Individualne razlike u vještinama emocionalne regulacije mogu biti izvor ranjivosti ili
otpora u psihosocijalnoj prilagodbi, odnosno za dobru prilagodbu djeteta važno je da dijete
reagira prikladnim emocijama i da ima mehanizme regulacije koji će mu omogućiti učinkovito
upravljanje emocijama kako bi postiglo svoje ciljeve i uskladilo se s okolinom (Ivana M.; 2011.).
Emocionalna regulacija utječe na prirodu emocionalnih iskustava i izraza, uključujući njihovu
frekvenciju, intenzitet i trajanje, i može značajno djelovati na rizik za razvoj internaliziranih i
eksternaliziranih simptoma. Osobito rana adolescencija je razdoblje povećanog rizika za pojavu
problema internaliziranog i eksternaliziranoga tipa zbog intenzivnih promjena na tjelesnom i
psihosocijalnom planu. U tom razdoblju jedna od najznačajnijih promjena je povećana učestalost
i veći intenzitet negativnih emocije koje mogu prethoditi psihosocijalnim problemima kod
djeteta (Flannery i sur., 1993.).
Neugodne emocije i raspoloženja imaju negativan učinak na mišljenje, pamćenje i
ponašanje osobe. Zbog toga što negativne emocije imaju negativan utjecaj na ponašanje i
mišljenje osobe, problemi emocionalne regulacije se najčešće javljaju kada se osoba ne uspijeva
prilagoditi situaciji ili kontrolirati svoje negativne emocije. Zbog pojave neugodnih emocija
osoba može potiskivati svoju ekspresivnost i znatiželju. Na primjer, ako dođe do pojave straha
osoba može izbjegavati situacije koje joj bude osjećaj straha, tjeskobne osobe mogu izbjegavati
društvena zbivanja a depresivna osoba postati još depresivnijom jer ne može regulirati svoj
osjećaj tuge.

Istraživanje koje su radili Ivana Macuka i suradnice (2011.) na uzorku od 261 učenika
sedmih i osmih razreda osnovne škole ispitivala se veza između roditeljskog ponašanja obaju
roditelja te emocionalne regulacije te internaliziranih i eksternaliziranih problema mlađih
adolescenata.
Internalizirane probleme čine povučenost, anksioznost,depresivnost, somatski problemi i
neke druge neugodnosti koje se ne ispoljavaju prema okolini nego utječu na unutarnja stanja
pojedinca (što npr. rezultira povučenosti). Eksternalizirani problemi su problemi koji se
pojavljuju uglavnom u odnosu djeteta i okoline kao recimo agresivnost i nepoštivanje pravila i
autoriteta (neugodnost prema drugoj djeci). Više internaliziranih i eksternaliziranih problema u
istraživanju su imala djeca koja slabije reguliraju vlastite negativne emocije.
Okosnica istraživanja Macuka i suradnica (2011.) je Trostruki model utjecaja obitelji na
dječju emocionalnu regulaciju i prilagodbu autorice Morris i suradnika (2007.). U tom modelu
emocionalna regulacija i prilagodba determinirane su s varijablama iz tri domene: individualne
karakteristike djeteta, individualne karakteristike roditelja i obiteljski faktori. Roditeljsko
ponašanje djeluje na dječju prilagodbu izravno, i neizravno utječući na njihove vještine
emocionalne regulacije.
Istraživanje je dokazalo da djeca koja procjenjuju da ih roditelji manje prihvaćaju te više
odbacuju i kontroliraju imaju više razine internaliziranih i eksternaliziranih problema. Djeca koja
procjenjuju da im roditelji pružaju veću emocionalnu podršku, odnosno prihvaćaju ih i
podržavaju te pokazuju pozitivne emocije u odnosu, imaju manje internaliziranih i
eksternaliziranih problema.
Prihvaćanje se smatra posebnom domenom roditeljstva - emocionalnost, te se odnosi na
emocije koje roditelj doživljava i pokazuje u odnosu s djetetom a uključuje topao i pozitivan
odnos s djetetom, pružanje podrške i prihvaćanje djeteta. Ova dimenzija roditeljstva povezuje se
s pozitivnim razvojnim ishodom, dok se manjak te dimenzije povezuje sa psihosocijalnim
problemima djece (manjak podrške i prihvaćanja) (Cummings i sur.; 2000.).