Ana karenjina roman je ruskog pisca Lava Nikolajevića Tolstoja,
napisan u realizmu. Realizam na objektivan način nastoji prikazati stvari onakve kakve jesu prateći probleme društva i pojedinca uz detaljne opise. Poznata su djela realizma Gospođa Bovary i Therese Raquin koje su obje, praćene sličnim problemima ,nesretne svojim sudbinama što ih povezuje s Anom Karenjinom.
Na prvi pogled Ana karenjina obična je žena udana za poznatog
političara s kojim ima sina, imućna te ugledna u društvu. Neki bi rekli život za poželjeti. Kao što problemi prate sve bračne parove, tako su pratili i brak Karenjinovih . Dogovoreni Brakovi bez ljubavi, poput njihovog, bili su poprilično normalna stvar za to razdoblje. S vremenom Ana upoznaje mladog, šarmantnog i zgodnog Vronskog koji je za nju predstavljao čistu suprotnost njezinom mužu. Jedan razgovor s Vronskim imao je više emocija nego cjeloukupni dugogodišnji brak s Karenjinom. Prepuštajući se emocijama i ne razmišljajući o postupcima, iako je bila upozorena, ubrzo kreće patiti zbog situacije u koju se svjesno dovela. Prvi je razlog položaj žene u tadašnjem društvu. Iako je i dalje bila u braku s Karenjinom društvo je sumnjalo i preispitivalo njen odnos s Vronskim. Pojavljivanje u javnosti u početku je bilo sramotno i praćeno tračanjem njezinih „prijateljica“, izbjegavanja i pogledima nemoralnih muškaraca, a poslije degradirajuće. Njezin brat, Stiva, više je puta prevario svoju ženu Dolly i nitko ga zbog toga nije osuđivao. Živeći u svijetu u kojem dominiraju muški zakoni žene su rijetko imale pravo na vlastitu slobodu. Društvo ih je odredilo kao kćeri, supruge i majke. Većina žena je prihvaćalo svoju ulogu, ali ne i Ana. U razgovoru s Dolly vidimo da Ana nije jedina žena koja je nezadovoljna u braku. Dolly joj priznaje da bi i ona možda to učinila, ali da nije dovoljno hrabra. Drugi su razlog posljedice njenih odabira. Njezin muž, Aleksej Karenjin, upozorio ju je da se prestane „družiti“ sa Vronskim i da ne da društvu povod da se o njoj priča negativno. Oglušujuči se na muževo upozorenje, nastavlja se viđati s Vronskim. Odvajanje od Karenjina vrhunac je njenog socijalnog uništenja. Čak je bila i dovoljno hrabra da se opet proba pojaviti u društvu, što nije dobro završilo, u čemu ju je Vronski pokušao spriječiti. Izgubila je prijatelje i obitelj, sve što je imala je Vronski. Iako nisu u braku, problemi se svejedno javljaju i u njihovoj vezi. Od života punog užitaka i prijevara počinje shvaćati ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi, no tad je već prekasno.
Mnogi će reći da je svojim postupcima zaslužila kraj koji ju je snašao,
da je bila nezahvalna za sve što joj je pruženo i da je nepromišljeno postupala. Ne samo nezahvalna, već sebična. Gotovo se slažem sa svim stvarima, no s jednom ne mogu. Ne slažem se da je zaslužila ovakav kraj. Osjećati se toliko jadno i bespomoćno da si oduzmeš vlastiti život, to stvarno nitko ne zaslužuje. Ne opravdavam njezine postupke, ali razumijem njenu želju za slobodom koja joj je bila ograničena. Za njene postupke je trebalo imati hrabrosti. Ako je imala hrabrosti za učiniti sve navedeno, zašto nije imala hrabrosti živjeti tako? Ana Karenjina nam je primjer da dobro promislimo o našim postupcima i posljedicama koje snose. Ako ćemo se već boriti za svoje ciljeve onda se borimo do kraja, bez odustajanja.