HRVATSKI – književnost

1. KOMEDIJA
humor – 1. smisao ili sposobnost da se uoči smiješna strana događaja i situacija,
smisao za komično (imati osjećaj za humor) 2. oblik šaljive ironije, oblikovanje komičnih
doživljaja svijeta u dosjetke, šale, stalne oznake (nadimke) ili tekstove (humoreske itd.)
IRONIJA

narodna aforizam anegdota

poslovica

Mudra glava, šteta što je samo na dvije
noge.
Ako nemamo književnosti, mi barem
imamo književnika! (Antun Gustav Matoš)
Engleski književnik Bernard Shaw nije
imao visoko mišljenje o premijeru
Churchillu. Jednom prilikom, kad se u
kazalištu davala premijera njegova
novog djela, poslao je Churchillu dvije
ulaznice s popratnim pismom u
kojemu je pisalo:
"Šaljem Vam dvije karte za moju
premijeru, pa ako imate prijatelja,
povedite ga sa sobom."
Ne htijući ostati dužan, Churchill je
odmah napisao pismo: "Žao mi je što
ne mogu doći na premijeru, no ako
bude održana repriza, svakako ću
doći."

aformizam – duhovita misao izrečena jednostavno i sažeto

anegdota – kratka duhovita priča o znamenitim ljudima ili događajima

lirska pjesma

Zoran Zec, Zlatan grad

Postoji grad gdje su dani divni
gdje vjetrić sa Sljemena vječno piri
svi se ovdje ljube i nisu si kivni
sretan je pisac ako uspije književni kolega
presretan slikar ako netko bolje slika od njega.
Radostan je dirigent što drugi bolje dirigira
kompozitor kompozitoru komplimente servira
operna diva svoje bi grlo drugoj dala
uza sve to - nema ovdje ni jala.

Grad bi bio zaista sredina zlatna

da nije - među nama rečeno - situacija obratna.
SATIRA
epigram
• Antun Gustav Matoš
• Djed unuku
Mani mi se svog idealizma,
što ne živiš od patrionizma?
• Ad hominem
Neki glupan prijeti da ću biti lupan,
Ko da iza tog neće ostati glupan.
• Po Sv. pismu
Hrvatska već vidje dosta raznih čuda,
Al ne nađe štrika za toliko Juda.

epigram – kratka, duhovita i satirična pjesma sažeta izraza. teme su aktualne, a izraz je
kratak po uzoru na poslovice. na kraju se obično pojavljuje neočekivani zaključak kojim
se iznenađuje čitatelja.

ljudskim slabostima i negativnim društvenim pojavama u ovoj se komediji pristupa na

satiričan način: satirom se oštro ismijava suvremeno hrvatsko društvo (zagreb kao
hrvatska u malom), a na sličan način pristupa i djelima velikih hrvatskih književnika:
Augusta Šenoe, Antuna Gustava Matoša, Marije Jurić Zagorke i Miroslava Krleže.
U dramski tekst uvode se humorističko- satirički songovi kojima se ili komenitira radnja
ili dodatno naglašava neka komična situacija.

GROTESKA
kad se autor u nekome umjetničkome djelu posluži groteskom, osobe, predmeti i pojave
prikazuju se u izobličenim, iskrivljenim, nakaznim oblicima koji u sebi istovremeno
imaju i nešto komično. tako dobivena cjelina istovremeno je i komična i zastrašujuća.
groteska – umjetnički, osobito književni oblik kojemu se komično djelovanje temelji na
fantastičnoj i izobličenoj predodžbi stvarnosti.

KOMEDIJA
komedija – dramska vrsta u kojoj se na duhovit i smiješan način pokazuju neke
čovjekove slabosti ili društvene pojave, likovi u komediji su smiješni zbog naglašavanja
njihovih mana
komedija

komedija karaktera komedija intrige komedija komedija situacije

konverzacije

naglašavanje zaplet koji je obično neočekivane

negativne rezultat duhoviri razgovori, situacije u kojima
karakterne osobine nesporazuma jezične dosjetke i sl. se nađu likovi
 humor
•ukazuje se na
ironija neke osobine ili
•podrugljivo negativne
satira društvene
ismijavanje pojave, ali se
•oštro ljudi i pojava prema njima
sarkazam
ismijavanje i jer se govori odnosi s
groteska
•ruga se i osuđivanje suprotno od razumijevanjem
• prikazuju se osobe ili
komentira ljudske onoga što se , bez želje da ih
zlobno, se osuđuje
predmeti
izobličenim,
slabosti i misli
nakaznim i zajedljivo i društvene
neprirodnim pakosno negativnosti
komičnim oblicima
pa cjelina djeluje
zastrašujuće,
istovremeno i
tragično i smiješno

grčki komediografi – aristofan i menandar (utjecao na razvoj rimske komedije)

stara antička komedija – aristofan (predstavnik), teme vezane uz mane i slabosti
atenskoga društva
rimska komedija – razvila se pod utjecajem grčke komedije, tit makcije plaut
(predstavnik)
- plaut – uzor na noviju grčku komediju, ali i na narodne (pučke komedije),
prilagođivao ukusu rimske publike, teme su iz svakodnevnoga života, u središtu
(najčešće) obiteljski život, tipični likovi (škrti stari otac, rasipni mladi sin, lukavi
rob i dr.), uvodi glazbu i ples u komedije – prilagođava ukusu rimske publike
renesansa komedija – dominiraju dva tipa predstava: učena komedija (commedia
erudita) i komedija umijeća (commedia dell' arte)
- učena komedija – plautova komedija postaje uzorom renesansnim
komediografima, 5 činova, nositelji radnje su tipični likovi (marin držić)
- komedija umijeća – suprotnost učenoj komediji u renesansnoj italiji, nije
utemeljena na pisanom tekstu nego na improvizaciji glumaca koji imaju samo
zadan zaplet i razvoj radnje, zadani likovi slično kao i u učenoj komediji
(Arlecchino (sluga), Colombina (služavka), Pantalone (starac), zaljubljeni mladić,
zaljubljena djevojka i dr.)
2. MARIN DRŽIĆ, NOVELA OD STANCA
(premijera) novela od stanca izvedena je na svadbi (piru) dubrovačkoga plemića
Martolice Džamanjića i plemkinje Anice Kabužić. pretpostavlja se da je prikaza 1551.
godine (o pokladama).
djelo je tiskano u veneciji 1551. godine zajedno s još nekoliko držićevih djela pod
naslovom „Pjesni Marina Držića ujedno sastavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi“.
MARIN DRŽIĆ
- rođen u dubrovniku (1508.), pretpostavlja se da je pohađao gradsku školu u kojoj
je naučio latinski jezik
- dobio stipendiju – studira u italiji (toskana, siena), 1539.- 1543.
- komornik austrijskog plemića – vraća se u dubrovnik 1545.
- 1548. – 1559. u dubrovniku se izvode njegova djela
- svećenik
 - kapelan mletačkog nadbiskupa 1563.
- piše urotička pisma u kojima traži pomoć za rušenje dubrovačke vlastele s vlasti
1566.
- umro u veneciji (1567.)
- komedija karaktera i situacije
NOVELA OD STANCA
- komedija s elementima farse i pokladne igre
- farsa – dramsko-scenska vrsta s elementima grubog pučkog humora
- pokladna igra – dramsko-scenska vrsta s elementima pokladnih običaja
- likovi: Miho, Vlaho, Dživo, starac Stanac, maskari, vlasi
- mjesto radnje: Dubrovnik, zapadni dio grada, pokraj Onofrijeve fontane
- vrijeme radnje: vrijeme Ivanja, lipanj, 16. st., par noćnih sati
- tema: šala mladića nad starcem Stancem
kompozicija:
- vanjska – 1 čin, 7 prizora
dvostruki rimovani dvanaesterci (najpoznatiji stih hrv. renesanse)
renesansne antiteze
elemnti farse
- unutarnja – dijalog, monolog, didaskalije
razvoj dramske radnje u noveli od stanca
1. ekspozicija (uvod): susret dubrovačkih mladića Mihe i Vlahe na ulici – hvalisanje
i nadmetanje
2. zaplet: Miho predlaže da se našale sa Stancem, što malo kasnije predloži i Dživo
3. kulminacija: Dživo uvjerava Stanca kako su ga vile pomladile, a mogle bi i
Stanca
4. peripetija (preokret): dolaze maskari i prihvaćaju sudjelovanje u šali – glume vile
kako bi obmanili Stanca
5. rasplet: starac shvaća da je prevaren i pokraden
- opreka je temeljno stilsko izr. sredstvo u komediji (kontrast)
starost – mladost
očevi – sinovi
lukavstvo – naivnost
stvarno – fantastično
bogatstvo – siromaštvo
selo – grad
- starac stanac – čovjek iz naroda, podrijetlom iz hercegovačkoga sela koji dolazi
u grad kako bi prodao kozu i sir, ima ženu mijonu (dosta mlađa od njega),
lakovjeran, prostodušan, praznovjeran, priprost, u duši dobar čovjek
- dživo pešica – manipulator, plemić, inteligentan, učen
- vlaho i miho – zabavljaju se s ženama lakog morala, lovci, željni zabave,
povodljivi buntovnici, podrugljivi, hvalisavi, neozbiljni, žive svoju mladost punim
potencijalom
vlaho shvaća da je šala otišla predaleko i žali za učinjenim
- novela od stanca primjer je kazališta u kazalištu jer se u predstavi odvija druga
predstava
vlaho i miho skriveno promatraju predstavu – gledatelji
 na scenu stupaju maskare i pomlađuju starca – gledatelji su miho, vlaho
i dživo
predstava se odvija na piru
JEZIK I STIL
- dubrovački dijalekt, štokavsko narječje
- arhaičan jezik

DRAMSKA RADNJA
započinje in medias red - autor nas odmah na početku uvodi u atmosferu karnevalske
noći u kojoj se dva maskirana dubrovačka mladića razmeću hrabrošću i hvale svojim
mladenačkim pozivima kod žena sumnjiva morala
daljnji tijek radnje – temeljne antiteze (mladost-starost itd.)

3. BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE

- satiričan roman koji ukazuje na kritiku tadašnjih trivijalnih romana (viteških
romana)
FIZIČKA KARAKTERIZACIJA
- snažna rasta, mršav u licu
- hrđavi štit, lavor za brijanje na glavi, koplje
PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA
- uporan (svaki put dobio batine, ali nakon toga ponovno kreće u novu
pustolovinu), hrabar i maštovit, nerazuman, optimističan, samouvjeren
SUSRET S VJETRENJAČAMA
- prva pustolovina sa sanchom
- došli su do polja sa tridesetak vjetrenjača i DQ je umislio da su to divovi s kojima
se mora boriti
- SP ne razumije što se događa jer vidi samo vjetrenjače i pokušava urazumiti DQ
- DQ gleda na situaciju kao priliku da se dokaže i uvjeri sve u svoje viteštvo;
nerazuman je DQ kreće u napad, ali ostaje ozlijeđen te mu sancho pomaže

DON QUIJOTE SANCHO PANZA

- predstavnik viteškog svijeta - čovjek iz naroda
- plemić - seljak
- svijet promatra iz perspektive - glas razuma
literature - materijalistički pristup svijetu
- idealistički pristup svijetu - sklon narodnom mudrovanju
- učen čovjek - perjanik i štitonoša
- vitez tužnog lika

4. RENESANSA
reformacija (1517.), humanizam, svjetovne teme, sklad, jednostavnost, individualizam
renesansa u europi označava procvat u svim poljima (od književnosti do znanosti)
ishodište renesanse: firenca
predrenesansa – prijelazno razdoblje iz srednjega vijeka u renesansu
kraj renesanse – 1616. smrt Miguela de Cervantesa i Williama Shakespeara
Dante Alighieri (1265. – 1321.) Božanstvena komedija (alegorisjki ep)
Francesco Petrarca (1304. – 1374.) Kanconijer (pjesnička zbirka)
Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.) Dekameron (novelistička zbirka)

- trajanje: kraj 15. i početak 16. st.

- naziv: franc. renaissance – preporod, procvat, ponovno rođenje
- obilježja: - pronalaženje uzora u antici, okretanje životnim temama, narodni jezik
-> procvat narodne književnosti, jasnoća u izražavanju i sklad u izrazu ->
dvostrukoimenovani dvanaesterac
- ostala obilježja: renesansni humanizam (umjetnost i znanost stavljaju čovjeka u
središte svijeta), renesansni individualizam (svaki čovjek je pojedinac, sam za
sebe, različit od drugih), ideal renesansnoga čovjeka (svestran pojedinac,
čovjek koji sudjeluje u svim područjima ljudskoga interesa), renesansni stil
(jednostavnost, jasnoća, odmjerenost, pregledna kompozicija)
- Leonardo da Vinci – najsvestraniji renesansni genij (umjetnik, znanstvenik)
- procvat romana kao knjiž. vrste

srednji vijek renesansa

svjetonazor: bog u središtu svjetonazor: čovjek u središtu
dogma sumnja u autoritet
kolektivizam individualizam
geocentrički sustav heliocentrični sustav

RENESANSA POETIKA – KNJIŽEVNE VRSTE

EP
Ludvico Ariosto, Bijesni Orlando (16. st)
u renesansnom epu kršćanska se tradicija i simbolika isprepleće s isticanje
individualnosti likova. u središtu su epske radnje likovi junaka s renesansnim
obilježjima: vode ih osjećaji i strast. najznačajniji ep bijesni orlando
ROMAN
VITEŠKI ROMAN javlja se potkraj srednjega vijeka i vrlo je popularan u renesansi
pisan je u prozi i pustolovnoga je karaktera. u središtu je radnje vitez plemenita
roda koji ide iz pustolovine u pustolovinu i pritom pokazuje svoju hrabrost štiteći
nemoćne i kažnjavajući nasilnike. on poštuje kodeks viteške časti i odan je svojoj
dami. u viteškim se romanima često javljaju fantastični motivi. jedan je od
najpopularnijih viteških romana španjolski roman Amadis od Galije.

PIKARSKI ROMAN također je pustolovnoga karaktera ali je prava suprotnost

viteškom romanu. u njemu se na realističan način opisuju pustolovine glavnog
junaka – on je običan pučanin snalažljiv čovjek (picaro) koji mora svašta raditi da
bi preživio i snalazi se zahvaljujući vlastitoj dosjetljivosti. u takvu se romanu
jednostavnim stilom opisao je svakodnevnica običnih, malih ljudi. primjer je
takva romana španjolski roman Lazarillo de Tormes.

PASTORALNI ROMAN javlja se kao novi tip romana početkom 16. st. to je
ljubavni roman čija se radnja zbiva najčešće u idiličnome pastoralnom ugođaju.
 u njemu se održava ljudska želja za bijegom i svakodnevnice u idilični svijet
prirode, pastira i njegova jednostavna života. začetnik je pastoralnoga romana
talijanski književnik Jacopo Sannazaro romanom Arkadija (1504.) u njemu je
glavni junak nesretno zaljubljeni mladić. on ostavlja rodni grad i odlazi među
skromne pastire u izmišljanju zemlju Arkadiju. njihov je život potpuno drukčiji od
života u gradu: pastiri žive skromno u idiličnoj prirodi, a vrijeme provode u
pričanju ljubavnih zgoda, pjesmi, plesu i različitim obredima.
LIRIKA
u renesansnoj je lirici dominantan utjecaj petrarkizma, pjesničke škole nastale
po uzoru na poeziju Francesca Petrarce (14. st.). petrarkistički pjesnici ne teže
originalnosti već poštuju načelo oponašanja uzora. sljedeći petrarcinu poeziju u
svojim pjesmama uglavnom pišu o nedostižnoj ljepoti i kreposnoj ženi zbog koje
pate. naglasak je pritom na tehnici oblikovanja pjesma (forma, zvučnost stiha,
rima). sonet je vrlo popularan pjesnički oblik. uz ljubavnu tematiku javljaju se i
druge vrste, primjerice religiozne i moralističke ali i satiričke pjesme.
DRAMA
kazališnim pozornicama u vrijeme renesanse dominiraju dva tipa predstave:
učena komedija (commedia erudita) i komedija umijeća (commedia dell'
arte)
Shakespeareove drame na neki način objedinjuje sve tri vrste:
- izmjenu prostora (odstupanje od pravila trojnog jedinstva) i nizanje dramatičnih
prizora preuzeo je iz crkvene drame
- dijaloge i monologe koji su stilski i jezično dotjerani preuzeo je od učene
komedije
- prepoznatljive tipove likova koje je preuzeo iz komedije dell' arte, ali ih je
dodatno karakterizirao dajući im individualne crte
sve ove elemente shakespeare je zahvaljujući svome stvaralačkom geniju
majstorski preoblikovao u niz prepoznatljivih dramskih djela: komedija, tragedija
i povijesnih drama. u njegovu su središtu dramski karakteri u čiju psihu
shakespeare ponire dublje od bilo kojega književnika.
ESEJ
Michel de Montaigne (1533. – 1592.), francuski književnik, objavio je 1580.
godine djelo pod naslovom Esej. u njemu na temelju vlastitoga iskustva i
poznavanja djela antičkih autora iznosi svoja razmišljanja o pitanjima vezanim uz
čovjekov život. piše ih u kraćoj proznoj formi u kojoj se isprepleće subjektivno s
objektivnim, umjetnička obrada teme sa znanstvenim načinom izlaganja koji
uključuje razmišljanje i zaključivanje. time utemeljuje novu književnu vrstu – esej
ili ogled.

predstavnici i djela:
italija francuska španjolska engleska
- Ludvico - Francois - Miguel de - William
Ariosto – Rabelais – Cervantes Shakespear –
Bijesni Gargantua i Saaverda – Hamlet, Romeo
Orlando Pantagruel Bistri vitez i Julija, San
(ep) (roman) Don Quijote ivanjske noći,
od Manche soneti ( 3
 - Niccolo - Michel de katrena i 1 distih
Machiavelli Montaigne – Elizabetanski
– Vladar – eseji ili
(politički Shakesperianski
spis, cilj sonet)
opravdava
sredstvo)

HRVATSKA RENESANSA
- trajanje 16. st.
- najveći renesansni komediograf – Marin Držić, dubrovnik
- kritika: petrarkistička lirika – zbornik Nikše Ranjina (dubrovnik) (Marko
Vetranović, Džore Držić, Hanibal Lucić (hvar))
- bugarštice/bugaršćice -> 15,16 slogova u stihu
Kraljević Marko i brat mu Andrijaš (narodna pjesma)
- epika:
Marko Marulić – Judita (najpoznatiji hrvatski ep), split
Brne Karnarutić – Vazetje Sigeta grada (povijesni ep)
Petar Hektorović – Ribanje i ribarsko prigovaranje (putopisni ep), hvar
Petar Zoranić – Planine (prvi hrvatski roman), zadar
ep - književna vrsta u stihu u kojoj se pripovijeda o važnim događajima (uglavnom
religioznog ili povijesnoga karaktera) u društvenom životu zajednice.
renesansni ep - razvija se pod utjecajem antičke književnosti (Vergilije), humanističke
književnosti na latinskom jeziku i suvremene talijanske književnosti (L. Ariosto). prvi
hrvatski ep Juditu napisao je Marko Marulić
renesansni roman - u hrvatskoj se renesansi javlja nova književna vrsta – roman, a
nastao je pod utjecajem talijanskog pastoralnog romana. prvi hrvatski roman, Planine,
napisao je Petar Zoranić
hrvatski petrarkisti – najznačajniji Šiško Menčetić i Džore Držić (prva generacija),
Hanibal Lucić (druga generacija)

hrvatska renesansna drama

počeci hrvatske renesansne drame
Džore Držić Radmio i Ljubimir, prva hrvatska
pastorala
Hanibal Lucić Robinja, prva hrvatska drama sa
svjetovnom tematikom
Mavro Vetranović Orfeo, prva hrvatska mitološka drama
Mavro Vetranović Posvetilište Abramovo, dramsko
prikazanje

5. BAROK
protureformacija
- vrijeme: 17. st.
- znači biser nepravilnog oblika (port. barocco)
- obilježja: kićenost stila, barokni stil (mnoštvo stilskih izražajnih sredstava)
 povratak onome duhovnom (vidljiv veliki utjecaj crkve) – vrijeme
katoličke obnove -> kontekst
misao baroka: Carpe diem (iskoristi dan)
Memento mori (Sjeti se da ćeš umrijeti)
naglašava se religiozna tematika
manirizam – književni stil koji teži neprirodnom načinu izražavanja
pesimističan pogled na svijet -> svjetonazor
odvojenost između svjetovnog i duhovnog -> svjetonazor
sklonost mističnom i iracionalnom

renesansa
kontekst: promijenjena slika svijeta,
reformacija
svjetonazor: optimizam, vjera u čovjeka
sklonost racionalizmu, svjetovne teme
stil: jednostavnost, odmjerenost, jasnoća
barok
kontekst: katolička obnova
svjetonazor: pesimizam, podvojenost
između svjetovnoga i duhovnoga
sklonost mističnomu i iracionalnomu
stil: dekorativan, raskošan izraz (kićenost)

„Život je san“ Pedro Calderon de la Barca (drama u tri čina)

„Oslobođeni jeruzalem“ Torquato Tasso (ep)
Giambattista Marino (talijanski pjesnik, marinizam dobiva ime) – poezija Luis de
Gongora y Argote (španjolski pjesnik, gongorizam)

BAROKNA POETIKA – KNJIŽEVNE VRSTE

EP
Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem
tema je epa sveti rat protiv nevjernika, a kao pokretači radnje javljaju se nebeske i
paklene sile. radnja započinje u središtu zbivanja: rat traje već neko vrijeme i
hrabri su vitezovi iscrpljeni, ali svejedno odlučuju krenuti u pohod na Jeruzalem i
osloboditi Kristov grob. u tome ih nastoje onemogućiti zli anđeli, ali njihova
ljudska priroda jer ih želja za slavom i ženska ljepota odvode od ostvarenja
svetog cilja. zahvaljujući upletanju dobrih anđela radnja završava povratkom
junaka i oslobađanjem Jeruzalema.
likovi su u epu prikazani kao barokni ljudi podvojeni između želje za svjetovnim
užicima (ljubav, slava) i religioznosti koja od njih zahtijeva napor za ostvarenje
viših ciljeva.
LIRSKA POEZIJA
končeto – pjesnička figura utemeljena na domišljatosti, na neobičnoj zamisli,
odnosno na spajanju pojmova koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko;
ostvaruje se obično usporedbom, antitezom, paradoksom, metaforom,
hiperbolom i sl.
maniziram – književni stil koji teži artificijelnom, odnosno neprirodnom načinu
izražavanja, čime se narušava renesansi sklad; pjesnički pravac koji ističe tezu
'Cilj je pjesnikov začuditi', što se postiže izborom neobičnih motiva i izraza,
gomilanjem stilskih izražajnih sredstava i sl.
gongorizam – pjesnički pravac u kojem se naglašava važnost pjesničke forme,
odnosno misao da se jezik poezije mora razlikovati od običnoga jezika; riječi i
 izrazi u takvoj poeziji trebaju biti neobični, metaforički i slojeviti, a u joj se
pojavljuje mnoštvo pjesničkih figura
DRAMA
u baroknoj drami javlja se tema čovjekove podvojenosti (antiteza svjetovno –
duhovno), a u središtu je zanimanja mistično, iracionalno, tajanstveno
španjolska u 17. stoljeću doživljava svoje zlatno razdoblje. najznačajniji su
dramatičari toga razdoblja Pedro Calderon de la Barca (Život je san), Lope de
Vega (Zalamejski sudac) i Tirso de Molina (Seviljski varalica i kameni gost – drama
kojom u književnosti uvodi lik Don Juana)

HRVATSKI BAROK
- katolička obnova u Hrvatskoj (kontekst) – pokreću je isusovci otvaranjem prvih
gimnazija
- Bartol Kašić (isusovac) – prva hrvatska gramatika, preveo bibliju na hrvatski
- barokni književni krugovi:
1. dubrovačko-dalmatinski – Ivan Gundulić („suze sina razmetnoga“ – poema u
tri pjevanja, religijska tema (najznačajniji krug)
2. ozaljski krug
3. slavonski krug
4. kajkavski krug

DUBROVAČKO-DALMATINSKI KNJIŽEVNI KRUG

dubrovnik – slobodno područje u 17. st.
ivan gundulić (1589. – 1638.)
ivan bunić vučić (1592. – 1658.)
koristio se postupkom apostrofiranja
junije palmotić (1607. – 1657.)
ignjat đurđević (1675. – 1737.)
- Suze sina razmetnoga (barokni
plač)
- Dubravka (pastorala) – Osman (ep)
- Plandovanja (lirska poezija)
- Mandalijena pokornica (barokni
plač)
- Palvimir (melodrama)
- Pjesni razlike – Suze Marunkove
(poema)
- Uzdasi Mandalijene pokornice
(barokni plač)

KAJKAVSKI KNJIŽEVNI KRUG

sjeverozapadna hrvatska krajem 16. st.
juraj habdelić (1609. – 1678.)
- Pervi otca našega Adama greh
(prozno djelo poučnoga vjerskoga
sadržaja)
- Dictionar ili reči slovenske
(kajkavsko-latinski rječnik)
OZALJSKI KNJIŽEVNI KRUG
tvrđava ozalj, 17. st. – središte plemenitaške obitelji zrinski
tronarječja – čakavsko-kajkavsko-štokavska
hibridni književni jezik
koristi se u javnom i privatnom životu
namjera im je bila duhovno ujedinjenje hrvatskih krajeva zajedničkim jezikom
utemeljenim na tronarječnome prožimanju, a ne na jednome narječju.
petar zrinski (1621. – 1671.) - Opsida sigecka (povijesni ep)
fran krsto frankopan (1643. – 1671.) - Gartlic za čas kratiti (lirske
pjesme)
ana katarina zrinski rođ. frankopan - Putni tovaruš
(1625.-1673.)
ivan belostenec (1594. – 1675.) - Gazofilacij ili riznica latinsko-
hrvatskih riječi (dvojezični
latinsko-hrvatski rječnik; prvi
rječnik koji obuhvaća sva tri
hrvatska narječja)

SLAVONSKI KNJIŽEVNI KRUG

slavonija
Antun Kanižlić (1699. – 1777.) - Sveta Rožalija (religiozna poema)