SEMINARSKI RAD

TEMA: MJERENJE
SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………………….....3
1. Pojam mjerenja i njegove prednosti nad kvalitativnim opisivanjem…………………………...4
2. Uslovi koji trebaju da budu zadovoljeni da bi mjerenje bilo moguće………………………….5
3. Mjerenje intenzivnih i ekstenzivnih kvaliteta……………………………………………….....7
4. Neposredno i posredno mjerenje…………………………………………………………….....8
5. Izrada skala u naučnim istraživanjima………………………………………………………….9
6. Opšti principi i tehnike u konstruisanju skala……………………………………………..…..10
7. Mjerenje pouzdanosti………………………………………………………………………….11
ZAKLJUČAK………………………………………………………………………………...…12
LITERATURA…………………………………………………………………………………..13

2
UVOD

Činjenice se mogu konstatovati i formulisati na dva osnovna načina: kvalitativnim opisom

(uglavnom pomoću termina običnog jezika) i kvantitativnim određivanjem ili mjerenjem (pri
čemu se obično služimo brojevima i drugim specijalnim simbolima matematike). U nerazvijenim
naukama i u početnim fazama istraživanja, prije nego što otkrijemo metode i instrumente
mjerenja, na raspoloženju nam stoji jedino kvalitativno opisivanje: mi onda kažemo da su
predmeti više ili manje veliki, teški, tvrdi, topli, udaljeni od drugih predmeta itd. Razvitkom
jedne nauke otkrivaju se metodi pomoću kojih sve više iskustvenih podataka možemo odrediti
i izraziti kvantitativno. Mi danas s lakoćom mjerimo veličinu, tvrdoću, temperaturu, udaljenost
predmeta. Bez mjerenja se ogroman napredak u prirodnim naukama ne bi mogao ni zamisliti. U
društvenim naukama je primjena metoda mjerenja mnogo ograničenija usled izvanredne
kvalitativne kompleksnosti društvenih pojava. Pa ipak je i tu u XX vijeku, naročito poslije Prvog
svjetskog rata, učinjen znatan napredak; u svakom slučaju prodrla je svijest o tome da
sociologija, politička ekonomija, psihologija ne mogu postati egzaktne nauke kao što su neke
prirodne nauke, ukoliko se u mnogo većoj mjeri nego dosad ne budu služile kvantitativnim
metodama – mjerenjem i primjenom matematike. U raznim polemikama o značaju mjerenja u
društvenim naukama i nauci uopšte zastupljena su i razna ekstremna shvatanja. Na primjer, jedna
krajnost je da naučno saznanje u suštini i nije ništa drugo do mjerenja i da sve one konstatacije
činjenica koje se ne mogu izraziti jezikom brojki i formula, pripadaju prednaučnim oblicima
saznanja. Suprotna krajnost je gledište da između prirodnih i društvenih nauka postoji prin-
cipijelna razlika i da su društvene pojave u većini slučajeva toliko složene i varijabilne da
stvarno egzaktno mjerenje ili uopšte nije moguće ili ne može igrati neku značajniju ulogu u
procesu prikupljanja činjenica i provjeravanja hipoteza i teorija.
Ustvari, niti se nauka može identifikovati samo s jednom od svojih metoda niti bi bilo razumno
da je se liši. Oduševljene pristalice mjerenja zaboravljaju da ma kako precizno nešto izmjerili
vrlo često ostaje otvoreno čak i pitanje što je to što smo izmjerili, tj. da li na osnovu posrednog
mjerenja nekih spoljašnjih manifestacija jednog objekta zaista možemo s pravom zaključiti da
smo izmjerili sam objekat. S druge strane, konzervativni duhovi, koji se s nevjericom odnose
prema svakom pokušaju uvođenja mjerenja u društvene nauke, gube iz vida da je i pored
izvjesnih neuspjeha, mjerenje već uveliko prodrlo u društvene nauke i da se tu sve više
i uspješnije primjenjuje.

3
1. Pojam mjerenja i njegove prednosti nad kvalitativnim opisivanjem

Mjerenje je označavanje iskustveno opažljivih objekata pomoću brojeva. Pod objektima ovde
treba podrazumijevati ne samo stvari već i svojstva, odnose, procese – jednom riječju sve ono što
postoji nezavisno od svijesti ma kojeg pojedinačnog subjekta i o čemu se može imati neko
intersubjektivno praktično iskustvo. »Označiti pomoću brojeva« znači dovesti u vezu jednu
uređenu seriju brojčanih simbola s jednim nizom objekata, na primjer, varijacija neke odlike ili
odnosa koji takođe jedan za drugim slijede po nekom utvrđenom redu i to tako da prvi elemenat
brojčanog niza postane simbol prvog elementa niza objekata a svaki slijedeći broj postane simbol
odgovarajućeg slijedećeg objekta. Prost primjer predstavlja mjerenje visine ili težine: svaka
promjena označava se jednim odgovarajućim brojem santimetara ili gramova i to tako da ukoliko
je jedan objekat viši ili teži utolikoće mu se veći broj pripisati. Razumije se nema nikakve
inherentne nužnosti u tome da se jedan niz objekata mora označiti baš jednom određenom
serijom brojeva, mi možemo uzeti umjesto nje neku drugu brojnu seriju. U tom smislu izbor
brojeva za mjerenje je stvar konvencije.Međutim, kad smo već jednom izabrali vrstu brojnih
simbola koje ćemo pri određenom tipu mjerenja upotrebljavati, mi smo vezani nizom pravila
koja važe sa upotrebu te vrste simbola. Sem toga,kad je u društvu već usvojen jedan određeni tip
brojnog oznčavanja pri mjerenju neke određene vrste pojava, naša sloboda izbora nekog drugog
brojčanog sistema, mada u principu neosporna, u praksi jedva da se može realizovati uslijed
uvođenja zbrke i više-smislenosti. Od bitnog značaja je da brojna mjerila budu standardizovana i
društveno prihvaćena tako da svako bez teškoće i jednoznačno može interpretirati jedan brojni
simbol i razumjeti na kakvo objektivno stanje stvari se on odnosi.
Ovim smo već ukazali na jednu veliku prednost mjerenja i upotrebe kvantitativnog jezika nad
prostim kvalitativnim opisivanjem. Uporedimo kvalitativni i kvantitativni opis situacije koji daje
izviđaču jednom mlaznom avionu. U prvom slučaju ako bi se ograničio samo na kvalitativne
termine, on bi mogao reći jedino da avion leti ogromnom brzinom, da se nalazi već vrlo visoko
iznad zemlje, da u njemu vlada ledena hladnoća i da je vazduh već veoma prorijeđen. U drugom
slučaju, služeći se instrumentima za mjerenje on bi mogao da saopšti na prmjer da avion leti
brzinom od 1420 km. na čas, da se nalazi na 8300 metara visine, da temperatura u avionu iznosi -
7˚, i da količina kiseonika u vazduhu iznosi svega 45% od normalne.
Prva značajna prednost jezika brojki je u tome što su značenja njegovih simbola precizno
određena na izvjestan standardan način tj. svaki znak se odnosi na jedan određeni kvalitet.
Mnoge brzine se mogu nazvati ogromnim, mnoga udaljenja od zemlje se mogu označiti izrazom
»vrlo visoko« itd. Kad ih izmjerimo mi tačno znamo o kojoj od tih mnogih mogućih brzina i
visina se radi. Ova prednost je posljedica velikog bogatstva i konkretnosti kvantitativnog jezika.
Da bismo na kvantitativan način izrazili razlike u jednom kontinumu varijacija nekog svojstva
mi obično imamo svega nekoliko riječi na raspoloženju: vrlo visok, visok, srednji, nizak, vrlo
nizak rast; vrelo, vrlo toplo, toplo, mlako, hladno, vrlo hladno, ledeno itd. Primjenom
kvantitativnih metoda stičemo mogućnost da svaku kvalitativnu varijaciju označimo jednim
brojnim simbolom. To silno obogaćuje naš aparat za komunikaciju.
Sem toga, mjerenjem postižemo maksimalno moguću objektivnost dobijenih podataka.
Kvalitativni termini često izražavaju samo trenutne subjektivne impresije. U jednoj istoj
prostoriji nekima je hladno drugima nije, jednima je pretoplo, drugima taman prijatno. Kvalitet
ovih impresija ne samo da varira od pojedinaca do pojedinaca, nego i od jednog trenutnog
fiziološkog ili psihološkog stanja do drugog. Neke odredbe variraju i od jedne sredine do
druge,čak i u jednoj istoj zemlji. Ono što se smatra visokim rastom na Siciliji u najboljem slučaju

4
je srednji rast u Lombardiji itd. Prilikom mjerenja postižemo neuporedivo veću objektivnost zato
što se ne oslanjamo samo na naša čula, već se služimo različitim instrumentima koji ni izbliza
nisu tako podložni varijacijama u konstatovanju činjenica kao ljudi. Naravno, i u procesu
mjerenja mi u određenoj fazi i na određeni način moramo angažovati naša čula – međutim ovdje
se radi obično o sasvim prostim, elementarnim opažanjima koja ne mogu da dovedu do tako
velikih grešaka kao posmatranje kompleksnih pojava s mnoštvom odlika i promjena. Na primjer,
ono što kod najvećeg broja instrumenata za mjerenje treba opažati kao rezultat mjerenja jeste
odnos koincidencije vrha jedne igle ili ivice kakvog drugog objekta i odgovarajućih simbola na
skali. Tu je mnogo teže pogriješiti nego ako treba da opišemo što vidimo na jednoj ptici ili što
smo sve primijetili u toku nekad istorijskog događaja.
Često nam instrumenat za mjerenje saopštava rezultat u vidu napisane poruke – u tom slučaju se
opažanje svodi na čitanje i interpretiranje zabilježenih oznaka – u tome je stručnjaku još teže da
pogriješi. Prema tome, mjerenjem postižemo maksimum objektivnosti u konstatovanju činjenica.
Najzad, ogromna prednost mjerenja i primjene brojnih simbola za označavanje kvaliteta je u
tome što na taj način omogućavamo primjenu kolosalno moćnih sredstava matematičke analize.
Matematika je džinovski instrument koji se razvija relativno nezavisno od empirijskih nauka i
koji je jalov sve dok se negdje ne primjeni. Njegova primjena u manjoj ili većoj mjeri postaje
moguća čim dobijemo iskaze u kojima figuriraju kvantitativni simboli. Tada zahvaljujući
strukturalnim vezama među simbolima koje je matematika u tančine ispitala odmah dobijamo
mogućnost da izvodimo različite operacije formalnog karaktera i da tako na posredan način
dolazimo do novog znanja.Na primjer, mjerenjem brzine i vremena i prostim množenjem
dobijenih brojeva dobićemo odredbu pređenoga puta itd. Prema tome, značaj mjerenja kao izvora
iskustvenih podataka je u tome što nam omogućava maksimalno precizno, konkretno i objektivno
određenje činjenica i što dobijeni rezultati omogućuju primjenu metoda matematičke analize.

2. Uslovi koji treba da budu zadovoljeni da bi mjerenje bilo moguće

Jedna od krupnih teškoća u vezi s mjerenjem jeste da ono nije uvijek moguće. Mi možemo
mjeriti visinu ljudi, njihovu težinu, oblik grudi, snagu pa čak i inteligenciju. Međutim, dosad još
nije pronađen način da se mjeri ljepota, upornost, hrabrost, šarm. Ako je mjerenje pridavanje
brojeva kvalitetima prirodno je što ćemo mogućnost mjerenja tražiti u izvjesnoj suštinskoj
sličnosti između brojeva i izmjerljivih svojstava ili objekata, dok će ta sličnost nedostajati u
odnosu brojeva i neizmjerljivih svojstava. Kad tragamo u ovom pravcu otkrićemo da je
zajedničko svojstvo brojeva i izmjerljivih svojstava to što su i jedni i drugi uređeni na izvjestan
način. Npr., ukoliko je temperatura u sobi viša utoliko je veći broj kojim ga mjerimo. Doduše
treba odmah reći da katkad mi pridajemo brojeve na proizvoljan način objektima koji nisu
uređeni. Na primjer, razni telefonski pretplatnici dobijaju različite brojeve telefona, međutim
među njima nema nikakvog reda. Porast brojeva nam ne kazuje čak ni to ko je ranije a ko kasnije
dobio telefon, jer se može početi npr. sa 20.000, popeti na 50.000, zatim sići na 10.000 itd. U
ovom slučaju brojevi nisu upotrebljeni u svrhu mjerenja, što više njihova značenja uopšte nisu
matematički pojmovi. Oni ovdje igraju ulogu ma kakvih znakova i mogu se zamjeniti slovima ili
kakvim drugim simbolima.
Postoji jedna vrsta slučajeva gdje se brojni simboli pridaju uređenim objektima, a ipak ni to još
uvijek nije mjerenje. Takav slučaj imamo onda kad stvaramo red među pojedinim
objektima jedne određene grupe proizvoljno po konvenciji koju svaki član jedne društvene
zajednice prihvata. Npr., pojedine knjige u jednoj biblioteci možemo numerisati na razne

5
moguće načine, već prema vrsti njihovog rasporeda u policama, koji opet mi određujemo prema
različitim mogućim kriterijumima i našim subjektivnim svrhama. Red brojeva je, dakle, u
ovakvim slučajevima konvencionalan – on ne odgovara prirodnom redu objekata s obzirom na
neki konstantan odnos među njima. Mi bismo umjesto brojeva mogli upotrebljavati i slova
azbuke ili ma koju drugu vrstu uređenih simbola. Ipak, brojevi i u ovakvoj svojoj upotrebi imaju
izvjesne prednosti:
1. Njihov poredak se pamti vrlo lako jer treba zapamtiti svega 10 simbola i nekoliko prostih
pravila za pravljenje njihovih kombinacija;
2. Skup objekata koje uređujemo može se povećati neograničeno, bez ikakvih teškoća oko
njihovog numerisanja i bez potrebe za uvođenjem nekih naknadnih simbola i pravila;
3. Na svakom mjestu u nizu se može interpolirati proizvoljno veliki broj objekata bez
ikakve promjene redoslijeda između 3 i 4 možemo umetnuti 3.1., 3.2., 3.3. itd.; između
3.1. i 3.2. možemo umetnuti 3.11., 3.12., 3.13. itd.

Samo ono označavanje objekata brojnim simbolima može se okarakterisati kao mjerenje gdje
red među objektima konstituišu njihova realna svojstva, a ne naše proizvoljne konvencije. Tako
npr., možemo mjeriti tvrdoću tijela Mohovom skalom, Brinkelovim testom itd., jer se sva tijela
mogu poređati u jedan niz prema tome da li su jedno od drugog tvrđa ili mekša. Mjerilo tvrdoće je
u Mohovoj skali sposobnost jednog tijela da pritiskom zagrebe drugo. Pri podesnom pritisku
dijamant može ostaviti tragove na svakoj drugoj materiji zato je njemu pripisana brojna
vrijednost 10. Mjera rubina je 9, čelika 6,5, talka 1, itd. Veći brojevi ovdje označavaju veći
stupanj tvrdoće. Ukoliko dva tijela ispoljavaju isti intenzitet datog svojstva (tj. ukoliko jedno nije
u stanju da zagrebedrugo, a prema svim ostalim tijelima se ponašaju na podjednak način)
označićemo ih istim brojem. Na taj način sve razne materije možemo poređati u niz s obzirom na
njihovu tvrdoću, svakoj od njih bićemo u stanju da pridamo jedan broj od 1 do 10.
Bliže proučavanje relacija između pojedinih članova niza pokazuje da sve one imaju dva bit na
logička svojstva – tranzitivnost i asimetričnost. Za jednu relaciju R ćemo reći da je tranzitivna
ako je zadovoljen uslov da kadkad neko A stoji u odnosu R prema B, i B prema C, onda i A stoji
uodnosu R prema C. Relacija R je asimetrična ako A stoji u odnosu R prema B ali B ne stoji u
tomodnosu prema A. Prema tome, da bi mjerenje jednog kvaliteta bilo moguće moraju biti
zadovoljena dva osnovna uslova:

 Kvalitet koji želimo da mjerimo mora se ispostavljati pomoću nekih pojava o kojima se
može imati neposredno iskustvo. Ovakve pojave se nazivaju indikatori. U našem
primjeru indikator tvrdoće je sposobnost jednoga tijela da zagrebe neko drugo tijelo.
Indikator povećanja temperature je širenje tijela i konkretno, povećanje dužine živinog
stuba u termometru. Indikator inteligencije je nesposobnost davanja tačnih odgovora na
podesno odabrana pitanja. Indikator društvenog statusa može biti visina mjesečnog
prihoda itd.

 Neposredno iskustvo o jednom ili više indikatora datog kvaliteta mora nam omogućiti da
sve objekte koji taj kvalitet posjeduje uredimo u jedan niz čiji pojedini članovi
međusobno stoje u odgovarajućoj tranzitnoj i asimetričnoj relaciji. Svaki od njih
označićemo jednim brojem iz niza prirodnih brojeva.

6
 Ukoliko dva objekta međusobno ne stoje u tranzitivnoj i asimetričnoj relaciji jer ispitivanje
indikatora daje za njih podjednake rezultate, označićemo ih istim brojem.

3. Mjerenje intenzivnih i ekstenzivnih kvaliteta

Prethodno navedeni uslovi su minimalni uslovi za mjerenje kvaliteta. Kad su samo oni
zadovoljeni mi smo doduše u stanju da izvodimo mjerenje ali nas ona u mnogo čemu ne mogu
zadovoljiti. Tu još uvijek ima mnogo proizvoljnosti u označavanju brojevima. Npr. kad je jedno
tijelo tvrđe od drugog mi ćemo ga označiti većim brojem ali se možemo poslužiti ma kojim
proizvoljno izabranim većim brojem. Mi ne znamo kakva je stvarna razlika u tvrdoći među
njima, zbog toga razlika u dodeljenim brojevima nema nikakvo fizikalno značenje. Dijamant
(10) nije za onoliko tvrđi od čelika (6,5), koliko je čelik tvrđi od materije koja po Mohovoj skali
ima vrijednost (3). Što više, vjerovatno je razlika u tvrdoći između dijamanta i rubina (9) bar isto
toliko velika kolika jerazlika između rubina i talka (1). Još manje se može reći da je svaka
materija onoliko puta tvrđa od talka koliko je veliki broj kojim je označena, kao što se može reći
da je svaki njen atom onoliko puta teži od atoma vodonika koliko je veliki broj kojim je
označena njegova atomska težina.
Težina je već jedno svojstvo koje se može mjeriti na mnogo savršeniji način. U ovom slučaju
razlike u težini između dva predmeta, izražene razlikom u veličini brojeva, dobijaju realno
fizikalno značenje. Ovdje bi bilo besmisleno pirpisivati težim predmetima proizvoljno izabrane
veće brojeve. Ovdje se sad pojavljuje mogućnost da se brojevima izrazi ne samo da jedan
predmet ima dato svojstvo u većem stupnju, na intenzivniji način nego neki drugi, već postaje
moguće da se brojevima istovremeno označi i za koliko on to svojstvo ima više izraženo.
Odlučujući momenat je sledeći: kad sukcesivnim mjerenjem predmeta A i B nađemo da težina i
jednog i drugog iznosi neko x onda ćemo zajedničkim istovremenim mjerenjem A i B naći da je
njihova težina 2x. Dakle, ovdje se pojavljuje mogućnost sabiranja, mjera koja je potpuno
analogna sabiranju prirodnih brojeva. Sad se otvaraju sledeće mogućnosti od dalekosežnog
značaja: uzećemo ma koji podesan predmet relativno male težine pa ćemo njegovu težinu
označiti sa jedan. Naćićemo drugi predmet koji je s njim jednake težine (indikator jednakosti je
ovdje ravnoteža na vagi odnosno terazijama). Izmjerićemo ih zajedno – dobićemo težinu 2.
Dodaćemo im još jedan predmet jednake težine s prvim i dobićemo težinu 3. Na taj način,
možemo obrazovati jedan niz brojeva i odgovarajućih težina koji se od niza predmeta uređenih
po stupnju porasta tvrdoće razlikuju, prije svega, po dvijema značajnim karakteristikama: prvo
sad je razlika između 9 i 10 istovjetna kao i razlika između 1 i 2 ili između ma koja druga dva
broja koja se međusobno razlikuju za jedinicu. Drugo, sad jedinica, ima određeno fizikalno
značenje – ona označava jednu određenu količinu nekog kvaliteta, broj pripisan svakom predmetu
u nizu označava da taj predmet ima odgovarajući broj jedinica tog kvaliteta.
Kvalitete koji se mogu mjeriti samo na način sličan mjerenju tvrdoće, tj. kod kojih se može
utvrditi samo jedan red s obzirom na veći ili manji stupanj posjedovanja jednog svojstva (s
obzirom na njegovu veću ili manju intenzivnost) nazivamo intenzivnim kvalitetima. Kvalitete koji
se mogu dijeliti na diskontinuirane jedinice gdje je moguće sabirati, oduzimati, množiti i pri
čijem mjerenju se može uspostaviti takav red objekata čiji brojevi pokazuju koliko koji član ima
jedinica datog svojstva nazivamo ekstenzivnim kvalitetima. Razlika između intenzivnih i
ekstenzivnih kvaliteta nije apsolutna, ona bitno zavisi od pronalaska podesnih mjerila. U
početnoj fazi razvitka metoda mjerenja nekog kvaliteta mi se uglavnom služimo intenzivnim
skalama - brojevi nam samo znače »više« i »manje«. Kasnije ne rijetko uspijevamo da

7
pronađemo podesne indikatore na koje se mogu primijeniti ekstenzivne šeme, koje omogućuju
da se odredi i »koliko« više ili manje. Tako je nekad jačina vjetra mjerena po sljedećoj
internacionalnoj skali koja potiče od Ser Fransisa Bofora.
Potpuno odsustvo vjetra označavano je brojem 0, lak povjetarac brojevima 1, 2 i 3 brojevi 4 i 5
pripisivani su umjerenom vjetru, 6 i 7 jakom vjetru 8 i 9 oluji, 10 i 11 buri, a 12 orkanu. U 1906.
godini uveden je mnogo efikasniji način mjerenja: miljama na sat, koje precizno utvrđuje
anemometar. Ovaj napredak je bio moguć ne samo usled pronalaska anemometra već i usled
izvrsne ideje da se za indikator jačine vjetra uzme brzina njegovog kretanja.
Osnovna prednost mjerenja pomoću diskontinuiranih ekstenzivnih jedinica sastoji se u tome
što se dobijenim brojevima mogu izvoditi sve matematičke operacije sabiranja. To znači da
između pojedinih članova niza mjere jedno od ekstenzivnih kvaliteta postoje istovjetni logički
odnos kao što su oni koji postoje između pojednih članova jednog prirodnog niza brojeva a koji
dolaze do izražaja prilikom sabiranja.
Suština sabiranja može se izraziti pomoću tri stava:
 a+1 > a
 a + b = b + a (komutativni zakon)
 (a + b) + c = a + (b + c) (asocijativni zakon)

Po prvom stavu broj koji se dobije operacijom sabiranja uvijek je veći od ma kojeg polaznog
broja ponaosob uzetog. Sem toga, postoji jedinica mjerenja čijim dodavanjem se konstituiše cio
niz. Međutim, kod mnogih kvaliteta niti postoji jedinica niti se dodavanjem obavezno dobija
novi intenzivniji kvalitet. Na primjer, mješanjem dvije tečnosti iste gustine ne dobija se
dvostruko veća gustina, naprotiv ona obično ostaje ista.
Druga dva stava se mogu izraziti jednim jedinstvenim principom: veličina zbira dobijenog
sabiranjem veličina predmeta a,b,c... zavisi samo od veličine ovih predmeta a ne od reda i
metoda njihovog sabiranja. Ukoliko, pri mjerenju nisu zadovoljeni uslovi koje propisuje ovaj
princip, nećemo biti u stanju da operišemo s ispitivanim svojstvima kao s ekstenzivnim
kvalitetima. Na primjer, ako se radi o svojstvima koja se mjenjaju pri promjenama temperature,
rasporeda ili ma kakvim drugim promjenama uslova pri mjerenju, onda ćemo dobiti osjetno
različite rezultate u zavisnosti od toga kojim redom i na koji način vršimo mjerenje. Sve takve
relevantne promjene moraju biti isključene da bi jedno mjerenje ekstenzivnih kvaliteta dostiglo
maksimalnu preciznost.

4. Neposredno i posredno mjerenje

Mnoge kvalitete raznih objekata ili uopšte ne možemo direktno mjeriti ili ih ne možemo
direktno mjeriti kao ekstenzivne kvalitete. Uloga mjerenja u nauci bi bila veoma ograničena kad
nam na raspoloženju ne bi stajale različite metode posrednog mjerenja. Razlika između ove dvije
vrste mjerenja sastoji se u sljedećem. Pri neposrednom mjerenju mi jedan skup objekata
uređujemo prema većoj ili manjoj zastupljenosti same osobine koju želimo da izmjerimo. Pritom
se mi trudimo da po mogućnosti utvrdimo količinsku jedinicu te osobine tj. da otkrijemo najmanju
razliku između dva člana u nizu čijim dodavanjem bismo među pojedinim članovima niza dobili
odnose analogne odnosima među brojevima, jednog prirodnog niza konstruisanog prostom
operacijom sabiranja.
Kad god se u ovim nastojanjima sretamo s nesavladivim teškoćama možemo odustati od
direktnog mjerenja datog kvaliteta i pribjeći mjerenju jednog drugog kvaliteta, s kojim se

8
prvi nalazi u nekom konstantnom uzročno-funkcionalnom odnosu. Npr. mi mjerimo temperaturu
označavajući jednim brojem visinu živinog stuba u termometru, što ovdje opravdava našu
pretpostavku da mjereći jednu dužinu brojem santimetara, istovremeno dobijamo adekvatnu
mjeru visine temperature. Ova pretpostavka se zasniva na prirodnom zakonu po kome se sva
tijela šire, odnosno, skupljaju u istoj proporciji po kojoj se temperatura povećava odnosno
smanjuje. Ili, ako uzmemo drugi primjer, društveni položaj jedne osobe možemo mjeriti
uzimajući u obzir veličinu dohotka, stepen obrazovanja, veličinu stana, vrijednost namještaja itd.
Ovdje se radi o jednoj vrlo kompleksnoj pojavi pa svako od ovih obilježja i sva ona zajedno
mogu biti nedovoljna da nam daju neku potpuno pouzdanu mjeru. Ipak, naše uvjerenje da nas
mjerenje ovih obilježja relativno tačno s dovoljno visokim stepenom vjerovatnoće obavještava o
prirodi pojave koju želimo da proučimo, zasniva se na našem uvjerenju da među njima
postoji jedna konstantna, zakonita korelacija: Ukoliko neko ima viši društveni položaj, utolikoće
mu biti viši prihodi, viši stepen obrazovanja, veći i skuplji stan, vrijedniji namještaj itd.
Moguć je i drugi tip posrednih mjerenja kod kojih između osnovnih kvaliteta i njihovih
mjerljivih manifestacija (indikatora) ne postoje nužni prirodni odnosi, već odnosi koji su po
konvenciji usvojeni i koji zapravo predstavljaju definicije ili dio definicije kvaliteta za čije
određivanje smo zainteresovani. Na primjer, mi mjerimo brzinu posredno mjerenjem pređenog
puta i vremena. Međutim, brzina nije neki realni kvalitet tijela, koji postoji pored kvaliteta
kretanja i kvaliteta vremena, stoga ni formula.

5. Izrada skala u naučnim istraživanjima

Svako mjerenje se, kao što smo već dosada vidjeli, sastoji u takvom uređenju mjernih objekata
u jedan niz da se svakom članu tog niza po precizno utvrđenim pravilima može pridati jedan od
članova odgovarajućeg niza brojeva. Prema tome, opšti preduslov svakog mjerenja jeste
utvrđivanje niza kvantitativnih vrijednosti (brojeva) koji na određenom području istraživanja
dobija određenu kvalitativnu interpretaciju. To je ono što se zove izrada mjerila ili utvrđivanje
skale za datu vrstu mjerenja.
Kod mnogih mjerenja u prirodnim naukama utvrđivanje skale ne predstavlja nikakav problem
čim smo odredili jedinicu mjerenja. Na primjer, kad smo jednom utvrdili koju ćemo veličinu
mase označiti brojem jedan, skala za mjerenje težine predstavlja kontinuum svih pozitivnih
realnih brojeva od kojih se svaki može interpretirati kao mjera jedne moguće težine. Ipak, i ovdje
smo iz skale isključili nulu i negativne brojeve, jer s obzirom na kvalitet koji mjerimo ne mogu
imati nikakvu fizikalnu interpretaciju (za sad nisu poznata tijela bez mase ili negativne mase).
Već pri mjerenju vremena mogli bismo konstruisati i takve skale koje uključuju i nulu i
negativne vrijednosti. Nultu vremensku vrednost bi imao momenat u kome se desio neki događaj
od koga počinjemo računanje vremena i svi prethodni momenti bi mogli biti označeni negativnim
događajima. Mogli bismo onda reći da se Sokrat rodio – 470, a Platon umro – 347 godina. S
druge strane, mnoge skale ne sadrže čak ni sve pozitivne prirodne brojeve. To je naročito slučaj sa
skalama za mjerenje intenzivnih kvaliteta. Na primjer, Boforova skala za mjerenje jačine vjetra
uključuje samo brojeve od 0-12, veći brojevi nemaju nikakvo značenje u odnosu na mjerni
kvalitet.
Skale se ne razlikuju samo prema tome koji dio brojnog kontinuuma uključuju i da li jedinica
uopšte ima neko fizikalno značenje pri mjerenju, tj. da li ona služi za mjeru nekog konstantnog
intervala razlike pri variranju datog svojstva. Prema ovoj posljednjoj odlici razlikujemo
intenzivne skale kojima mjerimo intenzivne kvalitete i intervalne skale kojima mjerimo

9
ekstenzivne kvalitete. Skale se razlikuju i prema tome da li jedinica označava veći ili manji
interval i šta se uzima za polaznu tačku. Tako npr. Celzijusova i Reomirova skala za mjerenje
temperature se razlikuju u tome što je jedan stepen prve ekvivalentan sa 0,8 stepena druge.
Međutim, i jedna i druga uzimaju tačku topljenja leda, (odnosno tačku smrzavanja) za 0 stepen.
Jedan interval između konstante smrzavanja i ključenja vode dijeli na sto dijelova, druga na
osamdeset. Farenhajt je za svoju skalu uzeo kao nulti stepen najnižu temperaturu koju je mogao
dostići u svoje vrijeme (1720-1726) mješavinom leda,vode i soli. Temperaturu zdravog ljudskog
tijela je označio sa 96˚ (kasnije mjerenja su dala vrijed-nost oko 98˚). Na toj skali je tačka
mržnjenja dobila brojnu vrijednost od 32˚, a tačka ključanja 212˚. Njegova skala se dakle
razlikuje od obije prethodne i po veličini intervala i po nultoj tački. Naravno, moguće je napraviti
bezbroj drugih skala koje bi se u oba pogleda razlikovale od sve tri koje su sad u upotrebi.
Utoliko su sve one relativne i manje-više proizvoljne. Međutim, moguće je za mjerenje
temperature napraviti takvu skalu koja bar s obzirom na polaznu tačku (iako ne i s obzirom na
izbor jedinica) ima apsolutnu vrijednost. To je skala kod koje nultu vrijednost temperature ima
tijelo čija je zapremina ili pritisak jednak nuli. Kako po Bojlovom zakonu proizvod zapremine i
pritiska na ma kojoj temperaturi mora biti konstantan to bi nulta vrijednost jedne od ovih dviju
veličina značila potpuno odsustvo temperature – tzv. temperaturu apsolutne nule, na kojoj se svi
molekuli tijela nalaze u ravnotežnom položaju. U praksi ovakva temperatura nikad
nije dostignuta – ona se izračunava teorijskim putem na osnovu utvrđenih prirodnih zakona i
predstavlja neku vrstu granične vrijednosti, koja se dobija ekstrapolacijom niza poznatih
temperatura. Prednost ovakve apsolutne skale je u tome što se njom izbjegava svaka
proizvoljnost jer je njena nulta tačka određena nezavisno od toga koja vrsta materije i koja
fizikalna konstanta se uzima za mjerilo – ona je jednaka za sve materije i u potpunom je skladu s
termodinamičkom teorijom toplote koja za nju daje zadovoljavajuće objašnjenje. Na
Celzijusovoj skali apsolutna nula bi odgovarala temperature od 273,15˚C.

6. Opšti principi i tehnike u konstruisanju skala

 Najprije treba odrediti šta se mjeri. Potrebna je analiza karakteristika koje se mjere prije
no što se uopšte počne s konstrukcijom skale.
 Brižljiva selekcija mjerila koja se koriste kao baza za ocjenjivanje i mjerenje.
 Svako mjerilo treba da bude ocjenjeno prema nekoj dobro definisanoj i objektivnoj
tehnici.
 Skala treba da bude što jednostavnija, vrlo komplikovane rafinirane skale mogu biti
bez potrebe glomazne i nekorisne.

Skala mora da posjeduje što više stupanj ispravnosti (validnosti), treba da mjeri ono što
pretpostavlja da mjeri i mora biti moguće da se i demonstrira da je tako (najbolji način je
upoređenje rezultata nezavisnih mjerenja).
Skala mora biti pouzdana tj. mora davati dosljedne rezultate.
Treba da bude laka njena upotreba, da se drži potrebne instrukcije licima koja se ispituju.
Da bude precizna i lako razumljiva (komunikativna), skala treba da bude tako izrađena da se
dobijeni podaci lako mogu upotrebiti za statističku analizu.
Skala treba da se provjerava pri različitim uslovima i da se revidira gdje je nužno.

10
7. Mjerenje pouzdanosti

Pouzdana skala se slaže sa samom sobom i dosljedno mjeri ono što treba da mjeri. Postoje tri
načina da se povjerava pouzdanost jedne skale:

 Ponavljanje testa poslije jednog intervala vremena – rezultati koji se pri tom dobiju
dovode se u korelaciju;
 Istovremeno mjerenje istog predmeta od strane dva ili više samostalna istraživača, zatim
korelacija rezultata
 U korelaciji se dovode rezultati jedne polovine skale s rezultatima druge polovine.
Veličina koeficijenta korelacije je indikator pouzdanosti skale. Jedna skala može biti
pouzdana ali ipak neispravna. Ispravnost implicira moć predviđanja izvan područja
faktora koji su uključeni u skalu. Ispravna skala mjeri ono što treba da mjeri
socijalni status, zdravstvene uslove, efikasnost nekog tipa društva.

Tehnike za održavanje ispravnosti skale su slabo razvijene. Tri metode koji se upotrebljavaju
jesu:

 Logički test ispravnosti - je li skala logički spojiva s nekom prihvaćenom teorijom i

rezultati dobijeni njenom primjenom ne kose se s ovom teorijom.
 Rezultati mjerenja moraju biti u skladu sa zdravorazumskim opažanjima i iskustvom.
 Najobjektivniji metod: rezultati skale se dovode u korelaciju s jednim ili više nezavisnih
kriterijuma pojave koja se ispituje.

Zatim se upoređuju rezultati skale za očigledno veoma različite a onda za slične ustanove, uslove
i grupe. Ispravna skala će jasno i dosljedno praviti razliku između raznih grupa i uslova.
Tehnika izrade skala predstavlja jedan od najznačajnijih metodoloških doprinosa moderne
logike i psihologije. Značaj skala raste sve više i svaki stručan teoretičar treba da poznaje sve
osnovne i najnovije metode na ovom polju.
Nedostaci: Prilikom primjene ove metode su obično nedovoljne teorijske analize prije izrade
skale, uzimanje u obzir svih rezultata koji se tiču jednog problema, brižljivo definisanje
pojmova, analiza njihovih osnovnih karaktetiristika, uspostavljanje izvjesnih hipoteza o
funkcionalnim odnosima izvjesnih faktora.

11
ZAKLJUČAK

Mjerenje je označavanje iskustveno opažljivih objekata pomoću brojeva. Pod objektima ovde
treba podrazumijevati ne samo stvari već i svojstva, odnose, procese – jednom riječju sve ono što
postoji nezavisno od svijesti ma kojeg pojedinačnog subjekta i o čemu se može imati neko
intersubjektivno praktično iskustvo. Mjerenje ima ogromne prednosti u odnosu na prosto
kvalitativno opisivanje. Prva značajna prednost jezika brojki jeste u njegovoj preciznosti; svaki
znak se odnosi na jedan određeni kvalitet. Ova preciznost je posljedica bogatstva i konkretnosti
kvalitativnog jezika. Sem toga, mjerenjem postižemo znatno veću objektivnost dobijenih
podataka, odnosno, mjerenjem postižemo maksimum objektivnosti u konstatovanju činjenica.
Ogromna prednost mjerenja je i u tome što na taj način omogućavamo primjenu kolosalno
moćnih sredstava matematike. Prema tome, značaj mjerenja je u tome što nam omogućava
maksimalno precizno, konkretno i objektivno određivanje činjenica i što dobijeni rezultati
omogućuju primjenu metoda matematičke analize.
Jedna od krupnih teškoća u vezi s mjerenjem jeste da ono nije uvijek moguće. Da bi mjerenje
jednog kvaliteta bilo moguće moraju biti zadovoljena dva osnovna uslova: 1. kvalitet koji želimo da
mjerimo mora se ispostavljati pomoću nekih pojava o kojima se može imati neposredno
iskustvo; 2. neposredno iskustvo o jednom ili više indikatora datog kvaliteta mora nam
omogućiti da sve objekte koji taj kvalitet posjeduje uredimo u jedan niz čiji pojedini članovi
međusobno stoje u odgovarajućoj tranzitnoj i asimetričnoj relaciji.
Kvalitete kod kojih se može utvrditi samo jedan red s obzirom na veći ili manji stupanj
posjedovanja jednog svojstva (s obzirom na njegovu veću ili manju intenzivnost) nazivamo
intenzivnim kvalitetima. Kvalitete koji se mogu dijeliti na diskontinuirane jedinice gdje je
moguće sabirati, oduzimati, množiti i pri čijem mjerenju se može uspostaviti takav red objekata
čiji brojevi pokazuju koliko koji član ima jedinica datog svojstva nazivamo ekstenzivnim
kvalitetima.
Svako mjerenje se sastoji u takvom uređenju mjernih objekata u jedan niz da se svakom članu
tog niza po precizno utvrđenim pravilima može pridati jedan od članova odgovarajućeg niza
brojeva.
Skala mora da posjeduje što više stupanj ispravnosti (validnosti), treba da mjeri ono što
pretpostavlja da mjeri i mora biti moguće da se i demonstrira da je tako (najbolji način je
upoređenje rezultata nezavisnih mjerenja). Skala mora biti pouzdana tj. mora davati dosljedne
rezultate. Treba da bude laka njena upotreba, da se drži potrebne instrukcije licima koja se
ispituju. Da bude precizna i lako razumljiva (komunikativna), skala treba da bude tako izrađena
da se dobijeni podaci lako mogu upotrebiti za statističku analizu. Skala treba da se provjerava pri
različitim uslovima i da se revidira gdje je nužno. Pouzdana skala se slaže sa samom sobom i
dosljedno mjeri ono što treba da mjeri.

12