“Krv je moje Svjetlo i moja Tama” (Jama, Ivan Goran Kovačić)

Nekada poželim da me neko polije hladnom vodom, ne bi li me probudio iz ove more koja već evo
nekoliko godina ne prestaje.

Zašto se ovo desilo nama, meni, je li ovo iskušenje ili kazna za isprljanu krv još od prije?!

Zašto ja ispaštam zbog onoga što su ti divljaci radili, harajući zemljom i pišući historiju najkrvavijim
perima na najtanjem papiru- tamo gdje najviše boli, tamo gdje nema zakona ni prava, tamo gdje nema
povratka, to je tamo gdje jednom zaklani zauvijek ostaju mrtvi?!

A bili su mi sveti. Ta paščad su mi kao djevojčici tako bila sveta. Izvlačila bih onu kutiju od cipela u kojoj
stoje stare fotografije i rukom “mahala” po njenom vrhu da otjeram prašinu nakupljenu od posljednjeg
puta kad sam je otvarala, misleći za istu da je prah od osušenog cvijeća jer šta bi bilo na tako uzvišenoj
kutiji osim nešto lijepo.

Tako sam na njih gledala. Otvarala bih kutiju i iz nje izvlačila fotografiju po fotografiju, zatim ih okretala i
gledala poleđinu tražeći bilo kakav pisani trag mog Svjetla.

Neke riječi tada nisam razumijevala i željela sam što prije porasti i razriješiti to “sveto pismo”. Bolje da
nisam, izbjegla bih svu grozotu počevši od onog najblažeg- noćnih mora koje i danas proživljavam.

Neke riječi sam razumijevala, neke pak ne.

(citiram sa poleđine jedne fotografije) “27.juli 1993, Žuč. Padaju Balije ko pijuni” -ovaj dio sa datumom i
mjestom nastanka fotografije sam razumijevala, vrlo prosta i logična stvar čak i maloj djevojčici.

A onda onaj dio “Padaju Balije ko pijuni”..taj dio nisam baš razumjela, ali moram priznati da su mi
očekivanja bila velika. Zamišljala sam da te riječi imaju neko veliko i važno značenje, ali da trebam porasti
da bih razumjela. Zamišljala sam da je moj Put obasjan Svjetlom, a da ću ja danas-sutra samo nastaviti
koračati tim utrtim stazama. Vjerovala sam jer su me tako učili. Vjerovala sam u to sve dok svoj Put nisam
zamijenila Njegovim putem, dok istina nije postala moja stvarna vodilja i konačan cilj i dok razum nije
napokon počeo služiti nečemu.

Vadila bih tako fotografiju po fotografiju i pamtila lica ljudi koji su na njima, duboko uvjerena da su to lica
kojim se trebam ponositi. Zatvarala bih kutiju sa fotografijama, a ponos kojim sam se ranije dobro opila
skoro mi je počeo izlaziti na nos.

Jednog dana ta je kutija postala pepeo, a sad ćeš čuti i zašto..

Bilo mi je 19 godina kad sam dobila Poziv. Onako niotkud, sasvim iznenada kao što i sve u životu biva.
Suze mi teku dok ovo pišem, a kome i ne bi. Dobila sam Poziv da promijenim tok tog našeg dosad
ukaljanog puta. Danas svjedočim da to može učiniti samo i samo On. Bog. Jedan i Jedini.

Taj Božiji Poziv nije bio san, niti neko priviđanje, nesreća koja nas opameti, kako to obično biva. Taj Poziv
je bio potvrdan odgovor sa Univerziteta u Sarajevu. Napuštam uskoro nakon toga svoj grad i idem daleko
od porodice, bolje rečeno daleko od tradicionalnih i nakaradnih uticaja koji su imali na mene,
pokušavajući od mene oblikovati kopiju sebe. Hvala Njemu, ja to nisam postala. Prošlo je nekoliko
mjeseci na fakultetu onako kako i svakome prođe, navikavajući se na novi sistem i okolinu. Bilo je teško,
ali me održala činjenica da idem na najbolji državni arhitektonski fakultet u Bivšoj Jugi. Napustila sam
Beograd jer je sarajevski arhitektonski fakultet bolje ocijenjen, ma ustvari napustila sam Beograd jer je to
tako bilo suđeno. Kako sam i ja odgovorila potvrdno na poziv sa fakulteta i upisala ga, tako je i On neko
duže vrijeme nakon toga odgovorio Svojim Pozivom. Pozvana sam u islam- najljepši mir i spas koji sam
ikada našla. Upoznala sam na fakultetu mnogo ljudi, svako od njih je ostavio svoj trag u meni i moja je
crna misao bila istačkana bijelim tačkicama koje su uskoro prevladale.

Upoznala sam na tom putu i zavoljela i njega koji me dodatno približio Bogu, koji nije gledao moju Krv ni
moj Put. Vidio je on moj put, ali ga je zanemarivao, baš kao što ja to podmuklo činim jer bolje ne znam.
Zaobilazim reći jer se stidim. Prešla sam preko tih činjenica, ne bole me više kao nekad, ali ih zaobilazim.

Zaobilazim reći ko mi je Krv, jer oni divljaci što počiniše najveća zlodjela po cijeloj vam Bosni su dio moje
Krvi i mog Puta. Zato zaobilazim reći čija sam, ali ne i ko sam. Izrasla sam u razumom obdarenog čovjeka
svjesnog istine koja se desila i stideći se što je moja Krv ne tako davnih godina to počinila.

I čovjek sam koji je najzahvalniji na tome što u Božijem zakonu je svako čovjek za sebe, svako će
odgovarati za svoja (zlo)djela, što moja Krv nije isto što i ja, jer moja je Krv moja Tama.