ELEKTRONIČKI RAT NA MORU

Moderne oružane snage u svijetu sve više se oslanjaju na kompleksna oružja visoke
tehnologije temeljene na elektronici. Mnoga od njih upravljana su informacijama koje se ostvaruju
elektromagnetskim zračenjima. Iako se učinkovitost elektronički upravljanih oružja skokovito
povećala u odnosu na klasična oružja, takvi sustavi se, na žalost korisnika, proizvode s
"urođenom" slabošću koja leži u činjenici da je zračenje elektromagnetske energije, u većini
primjena, podložno detekciji i interferencijama koje mogu smanjiti učinkovitost. Detekcijom
elektromagnetskih zračenja iz ovih oružnih sustava može se otkriti njihova prisutnost (i prije njihova
paljbena djelovanja) na mnogo većim daljinama, nego što je to bilo u slučaju elektromagnetski
"tihih" klasičnih oružja.
Već nakon prve primjene radio-komunikacija kao elementa vojne doktrine zapovijedanja i
upravljanja, početkom ovoga stoljeća, pojavile su se brze reakcije u vidu elektroničkih protumjera
za ometanje i sprječavanje prijenosa informacija tim putem. Brzi razvoj elektronički upravljanih
oružja tijekom šezdesetih godina, izazvao je stvaranje nove klase njima suprotstavljenih sustava
za "meko" onesposobljavanje tih oružja.
Djelovanja oružnih sustava uz pomoć elektromagnetskog zračenja s jedne, i istodobna
protudjelovanja kroz detekciju tih zračenih signala i ometanje ili obmanjivanje oružja
elektromagnetskim interferencijama s druge strane, predstavljaju nečujnu i nevidljivu borbu koja je
nazvana elektroničko ratovanje (engl: Electronic Warfare - EW). Ministarstvo obrane SAD
definiralo je, u svom rječniku vojnih termina, elektroničko ratovanje kao vojne akcije koje koriste
elektromagnetsku energiju u svrhu:
(1) eksploatiranja elektromagnetskih zračenja neprijatelja, otkrivajući njegovo prisustvo i
položaj, te skupljajući informacije o njegovim sredstvima i namjerama,
(2) sprječavanja neprijatelja u korištenju elektromagnetskog spektra pri njegovim
djelovanjima i
(3) omogućavanja efikasnog korištenja vlastitih sustava koji zrače i/ili primaju
elektromagnetsku energiju, zaštićujući ih od namjernih interferencija.
U rječniku su također definirana i tri temeljna područja elektroničkog ratovanja kroz koja se
obavljaju tri navedene skupine zadaća.
Mjere potpore ili detekcija prijetnje (engl: Electronic Suport Measures -ESM) je područje
elektroničkog ratovanja koje uključuje akcije motrenja, "hvatanja", lociranja i trenutačne
identifikacije zračne elektromagnetske energije u svrhu brzog prepoznavanja prijetnje. Dakle, ESM
osigurava izvore informacija potrebnih za brze akcije koje uključuju: elektroničke protumjere,
elektroničke protu-protumjere, izbjegavanje, ciljanje, i druge načine uporabe vlastitih snaga.
Elektroničke protumjere (engl: Electronic Counter Measures - ECM) predstavljaju područje
akcija poduzetih za sprječavanje ili reduciranje neprijateljeva učinkovitog korištenja
elektromagnetskog spektra.
Elektroničke protu-protumjere (engl: Electronic Counter-Counter Measures ECCM) su
područje elektroničkoga rata koje uključuje akcije poduzete za osiguranje efikasnog korištenja
elektromagnetskog spektra vlastitih snaga, usprkos elektroničkih protudjelovanja neprijatelja.
Razlog uporabe ECM-a ili ECCM-a je postizanje vojne prednosti u specifičnim situacijama,
odnosno korištenje ECM-a i ECCM-a uvijek se razmatra kao pomoć u rješavanju vojnog problema,
pa je to jedna od raspoloživih opcija operativnim zapovjednicima. lako spomenute definicije
elektroničkog rata obuhvaćaju čitav elektromagnetski spektar, u ovim člancima je razmatran samo
EW u opsegu radarskih frekvencija.
Razvoj elektroničkoga ratovanja
 U povijesti ratovanja bilo je mnogo primjera sljedećih sekvencija: jedna strana uvodi novo
oružje i postiže početni uspjeh temeljen na iznenađenju. Suprotna strana odmah inicira taktičke
protumjere za poništavanje učinkovitosti novoga, iznenađujućeg oružja. Prvi inovator tada
odgovara protumjerama za vraćanje učinkovitosti svoga oružja. Dakle, postoji kontinuirana reakcija
između novih oružja i protumjera na ta oružja, što je posebno izrazito u sferi sustava elektroničkog
ratovanja. Konačni uspjeh je bio, i bit će, na strani koja može uvesti nova učinkovita oružja, i koja
može brzo inicirati protumjere za onesposobljavanje oružja suprotne strane. Ovakve sekvencije su
se događale i u povijesti elektroničkog rata, koji se vodio u ovom ili onom obliku, u svim većim
konfliktima od prvih dana ovoga stoljeća, bolje rečeno, od prve uporabe radio-komunikacija u ratu.
Te početne tehnike bile su primitivne, međutim, od Drugoga svjetskog rata uvode se sofisticirani
elementi.
Prvi pokušaj elektroničke borbe zbio se tijekom Rusko-Japanskoga rata 1905. godine.
Japanski motrilački brod pratio je rusku flotu i putem radija obavještavao Zapovjedništvo japanske
ratne mornarice o njenoj snazi i položaju. Zapovjednik ruske krstarice Ural slušao je ova izvješća i
zatražio odobrenje da svojim radio-odašiljačem ometa japanske radiokomunikacije. Međutim, to
mu nije dopušteno, pa su Japanci nastavili slati informacije. No ipak, drugi ruski zapovjednici su,
nešto kasnije, samoinicijativno odlučili ometati tu radiokomunikaciju, ali je njihov pokušaj došao
prekasno da bi se izbjegao poraz.
Prvi svjetski rat karakterizira široka uporaba radio sredstava za komuniciranje i prijenos
podataka prikupljenih motrenjem. Interesantan je primjer iz kolovoza 1914. godine, kad je britanska
krstarica HMS Gloucester pokušala putem radija obavijestiti svoju bazu o kretanju njemačkog
bojnog krstaša Goeben i krstarice Breslau u Sredozemnom moru. Nijemci su tada po prvi put
koristili prave elektroničke protumjere, efikasno ometajući britanske radio signale, usprkos
korištenju tehnike frekventnog pomaka. Zahvaljujući tome, oni su uspjeli umaknuti Britancima i stići
u Tursku.
U vrijeme Drugog svjetskog rata počeli su se proizvoditi specijalni uređaji za elektroničko
ratovanje i primjenjivati posebne EW taktike. Nijemci su, primjerice, uveli tehniku radio vođenja za
svoje zrakoplove koji su noću bombardirali britanske gradove. Neposredno prije polijetanja
zrakoplova, njemačke radio postaje na tlu Europe suzile bi svoje snopove zračenja
elektromagnetske energije na svega 3°, te ih iz dvije ili više postaja tako usmjeravali da se oni
križaju iznad područja koje se željelo bombardirati. Skriveni mrakom, bombarderi bi slijedili ove
snopove i zatim ispustili bombe na mjestu njihovog ukrštanja. Britanci su otkrili princip navođenja
njemačkih bombardera, te su razvili elektroničke protumjere nazvane "Bromide" koje su trebale
obmanjivanjem degradirati njemačku taktiku. Odašiljali su lažne radio snopove, mijenjajući točku
križanja, pa su Nijemci ispuštali bombe iznad nenaseljenih područja ili mora.
Kada su Nijemci na europskom kopnu uz topničke bitnice instalirali veliki broj radara,
Saveznici su odgovorili opremanjem svojih zrakoplova ometačima radara i svežnjevima traka
aluminijske folije. Zahvaljujući njemačkoj pedantnosti u standardizaciji, proizvedeni radari su bili
identični i istih parametara, što je znatno olakšalo ECM zadaću Saveznika, pa su oni vrlo
učinkovito aktivnim i pasivnim ECM ometali njemačke radare.
U prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata malo se govorilo i radilo na tehnikama i
taktikama elektroničkoga ratovanja. To je bilo vrijeme razvoja atomskog oružja. Tek kada je 24.
srpnja 1965. godine protuzrakoplovna radio vođena raketa V-750 (SA-2 Guideline) sovjetske
proizvodnje u Vijetnamu srušila američki zrakoplov McDonnell F-4C Phantom II, a pojavljuju se i
radarski upravljani protuzrakoplovni topovi, američki vojni stručnjaci shvatili su kakva opasnost
prijeti njihovim zračnim snagama koje nisu imale uređaje za rano otkrivanje radarskih signala i
opremu za elektronička protudjelovanja. Ovo negativno iskustvo i uočavanje vlastitih slabosti
iniciralo je prvi veliki program razvoja (Project Wild Weasel) sustava za elektroničko ratovanje.
Žurno je rekonstruiran taktički bombarder Douglas B-66 Destroyer i pretvoren u jedan od prvih
zrakoplova namijenjenih elektroničkom ratovanju EB-66C/E, opremljen ometačima radara i
sustavima za rano otkrivanje radara. Primjenom ovog, a kasnije i drugih zrakoplova (F-100F, EF-
105F, F-105G i F-4G) na bojištima u Vijetnamu, situacija se temeljito izmijenila, uspješno su
uništavani lanseri raketa zemlja-zrak i radari. Spomenuta događanja značila su preokret stajališta
mnogih vojnih stručnjaka prema elektroničkom ratovanju, pa je to područje promovirano u
sofisticiranu znanost, što je rezultiralo razvojem i izgradnjom kompleksnih sustava elektroničkog
ratovanja.
Usprkos općem rastu zanimanja za elektronički rat, većina ratnih mornarica svijeta sporo je
prihvaćala njegovu punu važnost i dugo su odbijale uvođenje sofisticirane, a time i skupe opreme
za elektronska djelovanja na svoje brodove, investirajući radije u nabavu teških oružja. Međutim, tri
važna incidenta koja su se dogodila tih godina šokirala su mornaričke stožere i dala vrlo bitan
poticaj razvoju brodskih sustava za elektroničko ratovanje.

Iznimna uloga elektronike u suvremenim ratnim brodovima najbolje se uočava u njihovim borbenim
središtima

Prvi incident zbio se u listopadu 1967. godine, kada je Ratna mornarica Egipta lansirala
šest vođenih protubrodskih raketa P-15 (SS-N-2 Styx) ruske proizvodnje na Izraelske brodove. Za
potapanje razarača Eliat potrošene su četiri rakete, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskoga
trgovačkog broda.

Lansiranje protubrodske rakete P-15 s raketnog čamca

 Za vrijeme Indijsko-Pakistanskog sukoba 1971. godine Indijska ratna mornarica lansirala je
13 raketa P-15, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko pakistanskih ratnih i tri neutralna
trgovačka broda.
Projektili Styx pokazali su efikasnost koja je natjerala mornaričke planere u projektantske
urede na istraživanja i razvoj odgovarajućih protumjera. Ova dva incidenta dokazala su uspješnost
iznenađenja novim oružjem i potrebu kontinuirane procjene vlastitih sposobnosti za elektroničko
ratovanje u svrhu osiguranja "ravnoteže" prema novim prijetnjama. Oni su također ukazali na
važnost postojanja dobro organizirane mreže elektroničkog obavješćivanja (engl: Electronic
inteligence - ELINT) i na hitnu potrebu razvoja sustava za rano otkrivanje opasnih signala (prijetnji)
na velikim daljinama, koji će brodu pružiti odgovarajuće upozorenje, te vrijeme potrebno za
reakciju i poduzimanje obrambenih aktivnosti. Jasno je demonstrirana i potreba za učinkovitim
elektroničkim protumjerama koje će se moći suprotstaviti rastućoj opasnosti od krstarećih raketa.
Treći incident - sjevernokorejsko uzapćenje ratnog broda američke mornarice USS Pueblo
namijenjenog elektroničkom obavještajnom izviđanju - ukazalo je da i brod ove namjene zahtijeva
odgovarajuće sustave rane detekcije, uz čiju bi pomoć vjerojatno izbjegao uzapćenje.

Sjevernokorejci su u siječnju 1968. godine uzaptili američki brod USS Pueblo namijenjen
elektroničkom obavještajnom izviđanju

Poslije gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, a i dalje izvrgnuti opasnosti rata,
izraelski mornarički analitičari prišli su proučavanju potapanja razarača Eliat, tražeći optimalne
načine za suprotstavljanje sličnim akcijama u budućnosti. Prvi rezultat bilo je uklanjanje velikih
brodova relativno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti iz izraelske flote, jer su oni bili
idealni ciljevi za protubrodske projektile. Oni predstavljaju veliku radarsku odraznu površinu, koja
reflektira prema radaru mnogo više elektromagnetske energije kojom ga obasjava brodski radar ili
radar rakete, nego mali brod, poboljšavajući time efikasnost neprijateljskih radara. Izrael je nakon
toga mornaricu opremio uglavnom manjim topovnjačama naoružanim protubrodskim raketama
Gabriel dometa oko 30 km. Ti su brodovi opremljeni ESM uređajima za rano otkrivanje radarskih
signala te raznim aktivnim i pasivnim sustavima za elektroničke protumjere. Na brodove je ugrađen
veliki broj cijevi za izbacivanje raketa s dipolima (engl: Chaff) malog i velikog dometa. Uz
opremanje tehnikom, uz pomoć američkih stručnjaka vršena je i intenzivna izobrazba zapovjednika
i posada brodova u operativnom radu na uređajima i načinu primjene različitih taktika u
pretpostavljenim situacijama na moru. Ovakva priprema dala je spektakularne rezultate u ratu
1973. godine. Od 50 projektila Styx koje su arapske mornarice lansirale prema Izraelskim
brodovima, ni jedna nije pogodila željeni cilj. Zahvaljujući detektorima radarske prijetnje velikog
dometa, izraelski brodovi su trenutačno otkrivali aktivnost i smjer akvizicijskog radara kada bi
obasjao brod. Tada su prvo ispaljivali chaff-rakete relativno velikog dometa, stvarajući veći broj
oblaka dipola, koji su predstavljali lažne ciljeve većih radarskih površina od radarske površine
samoga broda. Ovi lažni ciljevi su bili tako raspoređeni u odnosu na brod, da je raketa, bez obzira
na metodu traženja cilja u fazi akvizicije, uvijek prvo nalazila lažni cilj. Zbog sigurnosti, a nakon
izbacivanja chaff-ova velikog dometa, izbacili bi se i oni malog dometa na koje se trebala "uhvatiti"
raketa ako bi eventualno uspjela proći između lažnih ciljeva velikog dometa. Osim uspješnog
suprotstavljanja raketama Styx, Izrael je u tom sukobu efikasno koristio rakete Gabriel protiv
arapskih brodova koji nisu bili opremljeni s ESM i ECM uređajima.
Do rata 1973. godine, nijedna mornarica svijeta nije imala iskustava s punom učinkovitošću
elektroničkih protumjera u borbenim uvjetima. Naime, do tada je bilo mnogo lakše demostrirati
kakvoću i efikasnost sustava teških oružja otvaranjem paljbe na ispitne mete, nego efikasnost
ECM sustava protiv samonavođenih projektila, što je bilo moguće provjeriti jedino u nekom
realnom konfliktu.
Sada je svim zapadnim mornaricama postalo očito da više neće biti tako jednostavnog
plijena na moru kao 1968. i 1973. godine i da će se brodovi svih veličina opremati ESM, ECM i
ECCM sustavima. Također je shvaćeno da će i brodovi trećih zemalja biti opremljeni
protubrodskim raketama koje su im isporučivale zapadne zemlje i bivši SSSR. Takvim širenjem
protubrodskih raketa po svijetu, moglo se očekivati da će jednoga dana dvije zemlje jedna na
drugu ispaljivati iste rakete, što se donekle i dogodilo tijekom rata za Malvine (Falkande) 1982.
godine. Britanski razarač HMS Sheffild pogođen je protubrodskim projektilom zrak-more
Aerospatiale AM 39 Exocet (zrakoplovna inačica projektila more-more MM 38) lansiranim s
argentinskog zrakoplova Dassault-Breguet Super Etandard.

Profil leta protubrodske rakete zrak-more koja na 10 km od cilja uključuje svoj radar za
samonavođenje točno na cilj

Ovaj slučaj pogađanja tada modernog ratnog broda opremljenog suvremenim sustavima
elektroničkog ratovanja, izazvao je različite polemike, priče i procjene događanja. lako je na
Sheffildu bio instaliran visoko sofisticirani detektor radarskih signala, jedan njegov časnik je izjavio:
"Mi smo imali vremena samo kazati "zakloni se", kada smo ugledali raketu nadomak broda".
Postavlja se pitanje zbog čega operator na detektoru nije alarmirao zapovjednika i posadu, te
aktivirao elektroničke protumjere.
U ratu na Falklandima bio je aktivan, uz radare neprijatelja, veliki broj vlastitih radara na
kopnu i drugim brodovima, čiji su signali opterećivali procesor detektora i operatora. U tim
slučajevima pomaže i biblioteka radara prethodno memorirana u detektoru, u koju su upisani
parametri radara potencijalnih neprijatelja, pa čim se pojavi takav signal u okolici broda procesor
proizvede naznake opasnosti, koje ističu taj signal u "šumi" drugih neopasnih signala. Kako je
radar za navođenje AM 39 bio upisan u biblioteku kao neopasan (Exoceti su u naoružanju nekih
članica snaga NATO-a), to signal argentinskog projektila AM 39 nije proizveo alarm, pa mu
operator nije poklonio nužnu pozornost. Očito tijekom priprema za ovaj rat, Britanci su zaboravili
preurediti biblioteku radara, ili pak nisu vjerovali da će Argentina uporabiti te rakete protiv njihovih
brodova. Prema drugoj priči navodno je za vrijeme leta AM 39 brodski odašiljač za satelitsku
komunikaciju zračio signale prema satelitu, koji su blokirali detektor i onemogućili prijam signala
radara s projektila.

Operater ESM sustava na američkom ratnom brodu

Ovaj događaj zbio se u vremenu kada je s jedne strane korištena vrlo "pametna" raketa s
monoimpulsnim radarom za samonavođenje u završnoj fazi leta, koja ima frekventno agilni
odašiljač, dakle s jakim elektroničkim protu-protumjerama, a s druge strane je bila na raspolaganju
kompleksna i kvalitetna oprema za ESM i ECM koja jednostavno nije iskorišena zbog ljudskog
čimbenika. Naime, za valjanu interpretaciju elektromagnetskog okoliša broda i poduzimanje
odgovarajućih reakcija na eventualnu prijetnju, nije dovoljan samo operator koji znade okretati
dugmad, već stručnjak koji nadzire taj okoliš svojim znanjem, a uz pomoć radarskog detektora.
Trud konstruktora da automatiziraju i integriraju ESM i ECM sustave uz što manje angažiranje
čovjeka, očigledno nije bio dovoljan da zaštiti Shefflid.

Na jarbolima velikih ruskih ratnih brodova

postavljene su antene širokopojasnog ometača
"Side Globe" (okomiti niz kupola) i antene ESM
detektora "Rum Tub" (saćaste zakrivljene plohe)
 Postignuta sofisticiranost i visoka tehnološka razina sustava za elektroničko ratovanje
omogućavala je zemljama koje raspolažu vlastitim proizvodnim resursima ili financijskim
sredstvima opremanje brodova vrhunskom EW opremom. Međutim, iskustva Izraela 1973. i
Britanaca 1982. ukazuju da sama oprema ne jamči uspjeh u elektroničkoj borbi, ako prethodno
nisu proučavane, razrađivane i uvježbavane taktike i načini uporabe te opreme. Ne postoji samo
jedna taktika ili EW sustav koji može služiti za sve situacije, pa bilo koja odabrana kombinacija
predstavljat će kompromis između različitih čimbenika. Pametan izbor režima rada raspoloživih EW
sustava i taktika koje će odgovarati specifičnoj situaciji, zahtijeva opće poznavanje relativnih
prednosti i nedostataka mogućih alternativa elektroničke borbe.

Sustav lansera raketa upravljanih i vođenih radarom

Brodovi ratnih mornarica svijeta danas su opremljeni širokim spektrom tehnoloških razina
EW sustava, od onih starijih jednostavnih do visoko sofisticiranih i automatiziranih, a dosta brodova
je i bez EW opreme. Dio tih brodova još uvijek je naoružan starim protubrodskim raketama Styx,
dok brodovi jačih i bogatijih ratnih mornarica nose sofisticirane rakete s visokim stupnjem
elektroničkih protu-protumjera i programiranim letom velikog dometa. Dakle, raketa Styx može i
danas biti opasna kao prije tridesetak godina, ako se lansira prema brodu bez EW opreme i bez
vanjske EW zaštite. Očito da iskustva elektroničkog ratovanja stečena u dosadašnjim sukobima
diljem svijeta, mogu biti dragocjena podloga za pripreme i vođenje elektroničke borbe u
eventualnim budućim sukobima sa sličnim scenarijima. Razlika će vjerojatno biti u bogatijem i
gušćem elektromagnetskom okolišu.

Karakteristike radarskih prijetnji na moru

Gustoća i sadržaj elektromagnetskog okoliša na moru ovisit će o općim i trenutačnim

okolnostima na nekom području (mirnodopsko, predratno ili ratno stanje). U simfoniji
elektromagnetskih valova sudjelovat će civilni i vojni izvori zračenja, komunikacijski radio odašiljači,
odašiljači radara različitih namjena, odašiljači navigacijskih sustava itd. Intenzitet zračenja tih
izvora i očekivani dometi djelovanja ovise o namjeni sustava i o vrsti platformi na kojima su
instalirani. Temeljem iskustava iz lokalnih ratova (Falklandi) može se očekivati, u nekom sličnom
budućem sukobu, znatno povećanje gustoće elektromagnetskih zračenja (od nekoliko desetaka do
nekoliko stotina) u odnosu na mirnodopsko stanje. Međutim, po nekim doktrinama koje preferiraju
pretežitu elektromagnetsku šutnju, ratna gustoća mogla bi biti i manja od one u miru. No, bolje je
biti pripravan za gusti okoliš u kojem elektroničko ratovanje postaje vrlo kompleksno, zahtijevajući
kvalitetne EW sustave, primjenu složenih taktika, te dobro izobražen i visoko uvježban kadar.
Radarske prijetnje, o kojima se ovdje govori, mogu biti zračene prema brodu s
neprijateljskoga broda, podmornice, zrakoplova (krstareća raketa) i kopna. Na svakoj od ovih
platformi za očekivati je radare različitih namjena s posebnim karakteristikama signala, po kojima
se oni mogu prepoznati. Funkcija platforme i tip platforme određuju daljinu na kojoj može biti
detektiran taj radarski signal. Naime, o tipu platforme ovisi radarski horizont (za objekte na moru),
a o namjeni radara ovisi zračena visokofrekventna snaga. Najveći radarski horizont ostvaruju
radari na zrakoplovima, zatim obalski radari, a najmanji oni na brodovima i podmornicama.

Brod na moru može biti obasjan radarskim signalima sa zrakoplova, broda i obale
 Prijam signala motrilačkog radara, bez obzira s koje platforme, najčešće će biti prvi susret,
odnosno upozorenje na prisustvo neprijatelja, što proizlazi iz njegove temeljne zadaće
pretraživanja velikog volumena prostora i određivanja pozicija detektiranih objekata unutar
motrenog područja. Karakteristike signala impulsnih radara, kao što su noseća frekvencija,
frekvencija ponavljanja impulsa i širina impulsa, prvenstveno su određene zakonima fizike, a zatim
namjenom radara. Stoga je relativno jednostavno prepoznati signal motrilačkog radara koji motri
objekte na daljinama većim od 100 km. Specifičnost toga signala su niska noseća frekvencija (niže
od 6 GHz), niska frekvencija ponavljanja (niže od 500 Hz), dugi impulsi (nekoliko µs) i sporo kružno
(360 stupnjeva) skaniranje snopa antene (manje od 10 okr/min). Signali motrilačkih radara nisu
najopasniji, ali su od najvećeg interesa za obasjani brod, jer pravovremenom detekcijom toga
signala on osigurava sebi dovoljno vremena da izbjegne otkrivanje na radaru neprijatelja i da
poduzme druge akcije koje su najadekvatnije u određenoj situaciji.
Radari za automatsko praćenje ciljeva, na zrakoplovu, brodu ili obali, osiguravaju dobro
razlučivanje i precizno mjerenje kinematičkih parametara (pozicija, brzina i akceleracija) cilja,
pružajući ulazne podatke za pripremu početne faze raketnog napadaja ili za upravljanje drugih
oružja prema cilju. Njihova noseća frekvencija je pretežito u opsegu iznad 8 GHz. Frekvencija
ponavljanja impulsa je relativno visoka, a impulsi su uski u svrhu poboljšanja razlučivanja po
daljini. Skaniranje snopa ovoga radara bitno se razlikuje od onoga u motrilačkom radaru, a sastoji
se od faze akvizicije u kojoj se "preuzima" cilj, skanirajući snop samo u ograničenom i naznačenom
volumenu, i faze automatskog praćenja kada snop stalno obasjava cilj. Detekcija signala radara za
praćenje ukazuje na dvije činjenice: (1) da je cilj već bio otkriven nekim motrilačkim radarom i (2)
da se pripremaju neka teška oružja za napad na cilj.

Različiti načini skaniranja antenskog snopa radara za automatsko praćenje cilja, u fazi akvizicije
kada radar traži cilj u naznačenom volumenu prostora
 Radari za samonavođenje protubrodskih raketa zrače signale sličnih karakteristika i
skaniraju snop na sličan način kao i radari za automatsko praćenje na drugim platformama. Kako
se ti radari uključuju tek u završnoj fazi leta raketa, 10 do 15 km od broda-cilja, prvi prijam ovoga
najopasnijeg signala na detektoru opasnosti, relativno je velike amplitude koja u sljedećih
pedesetak sekundi naglo raste.

Elektroničko izviđanje, motrenje i prikupljanje podataka

Kontinuiranim motrenjem elektromagnetskog okoliša na moru izbjegavaju se iznenadni

napadaji i omogućuje se optimalno suprotstavljanje djelovanjima elektronički upravljanih i vodenih
oružja.
U vrijeme mira i rata obavljaju se elektronička obavještajna motrenja, tj. elektronička
prikupljanja podataka (engl: Electronic Inteligence - ELINT), koja imaju strategijsku ulogu
istraživanja sredstava i snaga potencijalnog ili trenutačnog neprijatelja, te njihovih namjena i
taktika, u svrhu razvoja novih ili reprogramiranja postojećih uređaja za elektroničke protumjere i
elektroničke protu-protumjere, pripremajući ih za odgovarajući odgovor na novootkrivena oružja
neprijatelja. Elektronička obavještajna motrenja su planirana i redovita. Ona se obično obavljaju
posebno opremljenim brodovima, zrakoplovima, bespilotnim letjelicama, satelitima ili iz fiksnih i
pokretnih postaja na obali. Tijekom hladnog rata za ELINT su se koristili i trgovački ili ribarski
brodovi, te putnički zrakoplovi s tajno instaliranim prijamnicima, što im je pružalo šansu eventualne
detekcije nekontrolirano zračenih signala, koji inače ne bi bili zračeni u nazočnosti nekoga stranog
ratnog broda. Naime, osim signala mirnodopskih motrilačkih radara (bez ECCM karakteristika)
zračenih s brodova ili s obale, te signala komercijalnih navigacijskih radara na vojnim i civilnim
brodovima, na moru se vrlo rijetko ukazuje prigoda detekcije signala radara za upravljanje i
vođenje nekog oružja. I tvornička ispitivanja takvih sustava obavljaju se u elektromagnetski
oklopljenim i strogo nadziranim prostorijama. Određena vjerojatnost "hvatanja" tih dragocjenih
signala postoji u vrijeme održavanja vježbi i manevara ratnih mornarica, pa obično oko tih područja
kruže "lešinari" suprotnih strana, pokušavajući prigrabiti neki dobar "zalogaj". Provođene su
provokacije i stimuliranja kojima se pokušavalo prisiliti drugu stranu da aktivira neki interesantan
radarski sustav koji je bio držan u strogoj tajnosti i čuvan kao iznenađenje za budući sukob. Takva
izazivanja su opasna, posebno u razdobljima međunarodnih napetosti, te se mogu izroditi u
oružani sukob, što se i događalo posljednjih desetljeća.
U tim uvjetima igranja mačke i miša, sustavi za elektroničko obavještajno motrenje trebaju
biti sposobni za prijam kratkotrajno zračenog signala u neodređenom dijelu opsega radarskih
frekvencija, iz neodređenog smjera i vjerojatno slabog intenziteta. Temeljem spomenutih
očekivanja, postojeći ELINT prijamnici mogu primati trenutačno signale iz svih smjerova u krugu
360 stupnjeva sa široko otvorenim frekvencijskim opsegom od više GHz, uz visoku osjetljivost
bolju od -60 dBm. Posebna karakteristika ovih prijamnika je mogućnost memoriranja kratkotrajnih
signala (nekoliko sekundi), njihova registracija i mjerenje svih relevantnih parametara. Taj proces
teče nesmetano ako se prima samo nekoliko signala dovoljno razmaknutih po smjeru i/ili po drugim
parametrima. Međutim, već u mirnodopskim uvjetima na moru će se stalno primati veliki broj
"civilnih" radarskih signala (Jadransko more - ljeto - dan - bilo gdje - detekcija s brodova: prosječno
dvadesetak radarskih signala), a prema informacijama koje se često navode u stručnoj literaturi,
mogu se očekivati ratni scenariji s 500.000 do milijun impulsa u sekundi na ulazu procesora ELINT
prijamnika. Najteži zadatak procesora je izdvajanje i sortiranje suvislih nizova impulsa iz te šume
impulsa koji pripadaju određenim radarima. Takve gužve signala mogu "blokirati" procesor ili pak
rezultati sortiranja impulsa mogu biti pogrješni, što se katkad manifestira prikazivanjem
nepostojećeg radarskog signala s prosječnim vrijednostima parametara. ELINT prijamnici obično
imaju na raspolaganju određene opcije za reduciranje broja ulaznih signala, kao što su selekcija po
smjeru motrenja samo određenog kutnog sektora, ili prijam užeg frekvencijskog opsega, ali uz
upozorenje da su te opcije primjenljive samo u situacijama kada se raspolaže prethodnim
orijentacionim podatcima o očekivanim radarskim signalima.
 Raspoložive protumjere broda za različite kategorije radarskih prijetnji. Prva protumjera je
izbjegavanje platforme s radarom. Druga opcija su chaff-ovi protiv radarski upravljanih topova i
samonavođenih protubrodskih raketa, a treća opcija protiv njih je aktivno ometanje i obmanjivanje
 Registrirani radarski signal postaje vrijedan tek kada se identificira i platforma s koje zrači
taj signal, čime se kompletira set informacija koji tada predstavlja "otisak prsta" određenog radara
na određenoj platformi.
Za razliku od dugotrajnih motrenja s ELINT prijamnicima, detektori radarske opasnosti
moraju brzo pomagati pri neposrednoj pripremi i tijekom vođenja borbenih operacija na moru.
Detektori radarske opasnosti posebno su korisni na malim brodovima i podmornicama, kojima
pružaju prednost prvog otkrivanja neprijatelja. Naime, signal radara slabi na putu radar-detektor s
kvadratom daljine (1/R2), obasjavajući relativno snažno antenu detektora na brodu-cilju. Od ovoga
broda reflektira se znatno niža razina elektromagnetske energije od one upadne (ovisi o radarskoj
površini broda), koja se na putu detektor-radar još jednom guši i ulazi u prijamnik radara kao vrlo
slab signal. Ovaj odnos 1/R2 naprama 1/R4 pruža podmornici u periskopskoj plovidbi, s antenom
detektora izdignutom iznad površine mora, znatnu prednost u odnosu na neki radar na relativno
maloj udaljenosti.

Neusmjerena antena detektora radarske opasnosti, posebno konstruirana za podmornice,

u čvrstom kućištu. Antena pokriva dva frekvencijska opsega s dva reda po šest sektorskih antena
 Prednost brze raketne topovnjače je manja zbog njene veće radarske površine, ali u
slučaju približavanja detektora opasnosti na topovnjači i motrilačkoga radara na neprijateljskom
brodu, uvijek će mala antena detektora na vrhu jarbola prije uhvatiti signal radara nego li će radar
otkriti topovnjaču. Ova konstatacija će vrijediti kada se susreću kvalitetan detektor opasnosti i
tipičan motrilački radar relativno velike impulsne snage. Međutim, u slučaju susreta topovnjače
koja je opremljena slabijim detektorom (osjetljivost -40 dBm), koji je projektiran za zaštitu od oružja
upravljanih i vođenih radarom, i neprijateljskog broda s navigacijskim radarom relativno male
impulsne snage (oko 5 kW), radar će biti u prednosti, odnosno on će prije otkriti topovnjaču nego
detektori njegov signal. Ova činjenica je potakla konstruktore na razvoj vojnih navigacijskih radara
s kontinuiranim signalom (Continuous wawe - CW) veoma niske vršne snage (kao karakteristika
ECCM) koja je dovoljna za detekciju kopna i oznaka na moru na malim daljinama, smanjujući tako
vjerojatnost hvatanja njegovih signala (engl: Low Probability of Intercept-LPI).

Antene sustava za
elektroničko ratovanje
(on je istodobno
detektor radarskog
zračenja i ometač)
Raytheon SLQ-32 koji
je u različitim inačicama
ugrađen na svim većim
američkim ratnim
brodovima

Kako je za trajanja sukoba na moru, naročito kada je u tijeku raketni napadaj, na

raspolaganju vrlo kratko vrijeme (desetci sekunda) za poduzimanje protumjera, moderni detektori
prijetnje su automatizirani uz minimalno sudjelovanje operatera. lako danas na brodovima postoje
još uvijek jednostavni detektori koji paljenjem žaruljica označavaju kvadrant ili sekstant iz kojega
dolazi prijetnja, svjetsko tržište nudi, za skupe raketne topovnjače, znatno kompleksnije detektore
radarske opasnosti. U memorije tih detektora upisuju se biblioteke radara prije obavljanja zadaća u
određenom području, s podatcima radara koji će se možda tamo susresti. Biblioteke radara
formiraju se temeljem podataka prikupljenih ELINT-om, koji su najtočniji, ili iz drugih izvora koji su
dostupni obavještajnim službama. Za svaki radar u biblioteci se upisuje niz podataka, kao na
primjer: funkcija radara (navigacijski, motrilački i sl.), tip platforme, oznaka platforme, pripadnost
platforme, efektivna zračena snaga, noseća frekvencija, frekvencija ponavljanja širina impulsa,
period skaniranja snopa, itd., koji predstavljaju "otisak prsta" radara. Samo neki od ovih podataka
sudjeluju u uspoređivanju s parametrima primarnog signala, kada procesor pokušava pronaći u
biblioteci radar koji odgovara trenutačno primarnom signalu. Ovisno o širini upisanih tolerancija
svakog parametra, proces identifikacije će ukazati na smo jedan radar iz biblioteke (uz uske
tolerancije), ili više njih poredanih po stupnju vjerojatnosti (uz široke tolerancije).
Osim prepoznavanja radara, važno je odrediti i njegovu poziciju. Bez obzira na koji način se
određuje pozicija radara, mjerenje smjera dolaska elektromagnetskih valova može biti znatno
otežano utjecajem abnormalnosti u najnižim slojevima atmosfere i nazočnošću raznih objekata na
putu prostiranja valova od radara do detektora. Taj problem će biti naročito izražen u
međuotočnom području, gdje nastaju višestruke refleksije od kopna, pa na antenu detektora
dolaze, osim direktnog vala, i reflektirani valovi iz istog radara. Detektor njih prepoznaje i prezentira
kao više radara s istim parametrima, ali iz različitih smjerova. Pravi signal medu njima može
prepoznati samo iskusni operater uz korištenje opcija ručne regulacije određenih karakteristika
detektora.

Odnos energetskih razina radarskog signala na ulazu detektora opasnosti i radarskog

prijamnika, iz koje proizlazi prednost detektora koji s veće udaljenosti otkriva radarski signal, nego
što će radar otkriti brod s detektorom
"Meko" suprotstavljanje radarskim prijetnjama

Na detektiranu prijetnju brod odgovara izbjegavanjem ili aktiviranjem elektroničkih

protumjera (ECM) koje mogu biti aktivne ili pasivne. Ako je uz detektor opasnosti na brodu
instaliran i aktivni ometač radara, oni su najčešće međusobno povezani, pa se s detektora upravlja
i ometačem. Zbog kratkoće raspoloživog vremena za reagiranje na detektirani signal prijetnje,
odnosno za izbor optimalnog načina suprotstavljanja, upravljanje ometačem je poluautomatsko. U
takvom aranžmanu obično je u memoriji ometača upisana, prethodno pripravljena, biblioteka
scenarija ometanja koji su kreirani za ometanje ili obmanjivanje određenih kategorija i tipova
radara. Svakom scenariju pridodaje se redni broj, od kojih se izabrani dopisuju uz podatke opasnih
radara u biblioteci radara u detektoru. Dakle, uz podatke određenog radara upisuje se i broj
scenarija ometanja za koji se pretpostavlja da će biti najučinkovitiji protiv toga radara ili je to već
dokazano nekim ispitivanjima.

Tipični pokazivač digitalnog detektora opasnosti s tzv. polarnim prikazom na kojemu se

prikazuju signali s jednim ili kombinacijom dvaju slova. Vlastiti brod je u sredini kruga, a kutna
pozicija i daljina od središta pokazuju smjer prijama radarskog signala i njegov relativni intenzitet.
Na ovoj slici svi su označeni slovom "U" (nepoznat), jer nije upisana biblioteka radara. Točni
podatci podcrtanog "U" prikazuju se lijevo i iznad kruga.

U slučaju raketnog napadaja, operater, upozoren alarmnim signalom, treba samo odlučiti
kada će aktivirati zračenje ometača, dok će se režimi rada ometača i tehnike ometanja automatski
postavljati temeljem pripremljenog scenarija za taj radar. Odluka o trenutku aktiviranja ometača
ima značajne posljedice. Naime, pri uporabi ometača odgovarajuću pozornost treba posvetiti kako
negativnim tako i pozitivnim efektima koje on pruža neprijatelju. Prednost koju on pruža neprijatelju
proizlazi iz činjenice da ECM sustav mora obaviti nekoliko funkcija da bi izvršio svoju zadaću.
Ometač može, dok ometa jednu funkciju prijetećeg radara, stvarno pomagati obavljanje neke
druge njegove funkcije. Primjerice, aktivni ometač može degradirati funkciju praćenja nekog
brodskog radara za automatsko praćenje, ali istodobno ukloniti dvojbu o pripadnosti broda-cilja
(neutralni ili neprijateljski), odnosno pomagati neprijatelju pri identifikaciji cilja. Ako se ometač
aktivira prerano, povećava se daljina s koje neprijatelj može lansirati raketni napadaj. Ako se to
učini prekasno, kada je već započeo raketni napadaj, očito se neće omesti radarska priprema
lansiranja raketa. Dakle, treba odabrati optimalni trenutak za aktiviranje ECM sustava, koje kritično
ovisi o kategoriji ometanoga radara.
Odnos trenutka ometača i učinkovitosti oružnog sustava koji je upravljan radarom

Zadaće ECM sustava su uskraćivanje informacija (detekcija, pozicija, iniciranje praćenja,

održavanje praćenja, i klasifikacija jednog ili više ciljeva) koje radaru trebaju, ili pak okruživanje
radarskog odraza cilja s mnogo lažnih ciljeva, onemogućujući ekstrakciju prave informacije ili
preopterećujući računalo radara s tako mnogo lažnih podataka da se degradira čitav radarski
sustav.
Elektroničke protumjere uključuju ometanje i obmanjivanje. Kako učinkovitost svih radarski
upravljanih oružja ovisi o prijamu točnih odraza od cilja, odašiljanjem signala iz ometača pokušava
se interferirati s radarskim signalom ili spriječiti normalno funkcioniranje radara. Do danas je
razvijen velik broj ECM tehnika i taktika od kojih su samo neke opisane u otvorenoj literaturi, jer to
čuvaju sve zemlje, proizvođači ECM sustava, kao stroge tajne. Čak kada su početkom
osamdesetih godina zapadne zemlje počele prodavati trećim zemljama demodirane ometače, one
nisu uz njih isporučivale dokumentaciju o načinima i taktikama njihove uporabe, niti su tvornička
primopredajna ispitivanja s kupcima obavljali u realnim uvjetima s radarima, već isključivo s
mjernim instrumentima.

Zaštita broda od protubrodskih projektila ispaljivanjem mamaca

Tehnika točkastog ometanja (engl: Spot jamming), ili, kako je još nazivaju, pametno
šumno ometanje, zahtijeva prethodno poznavanje točne noseće frekvencije neprijateljskog radara,
na kojoj ometač odašilje kontinuirani šum prema radaru. Uobičajena protu-protumjera na ovu
tehniku ometanja je kontinuirano promjenljiva noseća frekvencija radara od impulsa do impulsa
(engl: Frequency Agility), koja se mijenja po zakonu slučajnosti ili slijedi neke unaprijed zadane
sekvencije. Točkastim šumnim ometanjem učinkovito se ometaju radari s fiksnom nosećom
frekvencijom, kao što su navigacijski i lučki radari, te vojni radari koje je bivši SSSR prodavao
trećim zemljama, od kojih su neki još u uporabi na ratnim brodovima i obalama tih zemalja, te na
projektilima poput Styxa.
Tehnika baražnog ometanja (Barrage jamming) predstavlja snažno širokopojasno ometanje
simulirano preko određenog frekvencijskog opsega. Ona se koristi kada nije poznata točna noseća
frekvencija radara i protiv frekvencijski agilnih radara. Baražna tehnika ometanja zahtijeva mnogo
snažnije izvore visokofrekventne energije nego točkasti ometač, zbog čega se povećavaju
dimenzije i težina ometača te potrošnja električne energije, što može biti ograničavujući čimbenik
za male platforme.
Učinci točkastog i baražnog šumnog ometanja snažno su izraženi na pokazivačima
ometanih radara, koji su djelomično ili potpuno prekriveni šumom. Međutim, ako se linearni
prijamnici radara ometanjem dovedu u zasićenje, zaslon radara će biti zatamnjen, pa operater
možda neće ni zamijetiti da je ometan ako se brod nalazi na otvorenom moru daleko od bilo kakva
kopna i bez objekata na zaslonu.
Tehnika obmanjivanja (ometanje zavaravanjem, engl. Deception jamming) uključuje
generiranje lažnih signala na radaru sa svrhom zavaravanja neprijatelja ili stvaranja konfuzije. Za
ovu tehniku nije dovoljno samo poznavanje frekvencije, već su potrebni i drugi parametri radara.
Obmanjivanje je u stvari točkasto ometanje znatno inteligentnije prirode. Kategorije obmanjivanja
su manipulacijske i imitacijske. Manipulacijsko obmanjivanje unosi izmjenu u vlastite
elektromagnetske snage sa svrhom obmane, dok se imitacijsko obmanjivanje sastoji u zračenju
elektromagnetske snage u prijamnik radara neprijatelja, imitirajući njegove signale.
Lažni podatci, koji se obično unose u radarske odraze, remete određivanje daljine i smjera
prema cilju. Operater na radaru bez ECCM zaštite teško može zamijetiti obmanjivanje. Samo
iskusni operateri koji uz PPI pokazivač imaju i "A" pokazivač, mogu pažljivom analizom razaznati
prave od lažnih ciljeva. U modernim radarima to rade računala, generirajući signale upozorenja
kada su ometani ili obmanjivani.
Stari protubrodski projektili nisu imale nikakvu ECCM zaštitu u radaru za samonavođenje,
pa nisu mogli osjetiti šumno ometanje, niti razlikovati prave od lažnih ciljeva. Većina današnjih
protubrodskih krstarećih projektila prepoznaje šumno ometanje, i čim ga osjeti odmah isključuje
svoj radar i prelazi u režim pasivnog navođenja na šumni signal ometača.
Pasivna ECM je sinonim za chaff, mamac ili druge reflektore koji se ne napajaju energijom. Chaff
je izrađen od elementarnih pasivnih reflektora koji mogu lebdjeti u atmosferi u svrhu stvaranja
konfuzije, imitirajući ciljeve, ili u svrhu zaklanjanja ciljeva od pogleda radara. Dipoli su izrađeni
najčešće od vrlo tankih niti od najlona ili stakloplastike, koje su metalizirane tankim slojem dobro
vodljiva metala. Dužine dipola su jednake polovici valne dužine frekvencije radara protiv kojega ih
namjeravamo uporabiti. Po nekoliko desetaka tisuća ovih dipola složeno je u jednoj čahuri koja se
izbacuje iz lansirnih cijevi na brodu, te se rasprskava na željenoj visini i daljini od broda, gdje se
vrlo brzo šire u oblak velike radarske površine. U jednoj čahuri mogu biti složeni dipoli samo jedne
dužine, ili mogu biti pomiješane različite dužine, koji će tada stvoriti oblak koji će biti vidljiv na
radarima različitih frekvencijskih opsega. Pri mirnom vremenu bez vjetra, oblak može lebdjeti duže
od deset minuta, a zatim lagani dipoli dugo plutaju na površini mirnoga mora, stvarajući i dalje
veliki odraz, koji se na radaru prikazuju kao oštro izražen odraz od nekog golemog broda.
Brodski lanseri čahura sa chaff-
ovima (na slici je Philips 9CM Pilex),
iz kojih se čahure mogu ispaljivati
pojedinačno ili u programiranim
skupinama od po nekoliko čahura
istovremeno, pod istim ili različitim
kutovima

Lanser raketa sa chaff-ovima Wallop

Barricade na hrvatskoj raketnoj
topovnjači Kralj Petar Krešimir IV
 Ispaljivanje čahura sa chaff-ovima iz francuskog lansera CSEE Défense Dagaie Mk 2

Osim chaff-ova, proizvode se i ciljevi-mamci koji su izrađeni kao reflektori od lagane

metalne mreže montirane na malim gumenim platformicama. Veličina reflektora se bira na temelju
veličine broda kojeg treba imitirati. Prednost mamaca u odnosu na chaff-ove je njihova brzina
kretanja, koja može biti jednaka brzini broda ili skupine brodova koji tegle te mamce, s čime se
onemogućuje radarima da razlikuju prave od lažnih ciljeva temeljem razlike u njihovim brzinama,
što je kod chaff-ova lako moguće.

Pasivni cilj-mamac Replica britanske tvrtke Irvin čine dva povezana plutajuća reflektora koji
protubrodskim projektilima daju odraz poput broda
EW ključ za preživljavanje

Povijest je pokazala da je uvijek bilo iznenadnih uspjeha na polju elektroničkog ratovanja i to

upravo prije ili za vrijeme većih sukoba. Međutim, te prednosti bile su zanemarivane u razdobljima
mira. Tankovi, rakete, bombe, ratni brodovi i zrakoplovi vojni su elementi koji svojom razornom
moći impresioniraju većinu političara, pa i obične ljude, jer se oni mogu vidjeti i razumjeti. Uvijek je
bilo problem takve ljude uvjeriti u važnost opremanja njihovih vojski oružjima za elektroničko
ratovanje koje ne ubija, ne ruši i ne daje opipljive i vidljive rezultate.
Treba naglasiti da su oružja elektroničkoga ratovanja jedina defenzivna oružja koja se
mogu koristiti i u mirnodopskim vremenima. Ako se, primjerice, izvidnički zrakoplov neke zemlje
previše približi ratnom brodu u međunarodnim vodama ili granici teritorijalnoga mora druge zemlje,
politički bi bilo neprihvatljivo oboriti ga. Preostaje uporaba elektroničkih protumjera kao jedini način
sprječavanja njegovih aktivnosti elektroničkoga motrenja. Elektroničko ratovanje se ne treba
razmatrati samo kao dopuna tradicionalnim oružjima, već ponekad radije kao njihova alternativa.
Lokalni sukobi na moru su dokazali da je sposobnost elektroničkog ratovanja apsolutno potrebna
za preživljavanje u eventualnim budućim konfliktima. Kako se stečena sposobnost i prednost u
elektroničkom ratovanju gubi vrlo brzo, većina starih ratnih brodova u svijetu oprema se novom
opremom za elektroničko ratovanje, a i svaki novo izgrađeni ratni brod obvezno je opremljen
njome. To rade i zemlje trećeg svijeta, pa se i u područjima gdje se nekada očekivao plemenski rat
može dogoditi vrlo sofisticirani rat.