Albert Camus – „L Etrange“ ( Alber Kami – „Stranac“)

Alber Kami je bio francusko - alžirski književnik i filozof. U Alžiru, gdje je i rođen 7.
Novembra 1913. godine, svjedočio je konstantnom nasilju koje će oblikovati njegov književni
rad. U odveć ranoj dobi, on je bio izložen sukobima između Alžiraca i kolonizirajućih
francuskih Europljana. U Prvom svjetskom ratu je izgubio oca, te je smatran nepodobnim za
sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu. Vršeći dužnost novinara otpora za vrijeme rata,
boravio je u Francuskoj u isto vrijeme boreći se sa tuberkulozom. Kami je, kao i mnogi drugi,
osjetio posljedice događaja koji su prethodno zauzeli mjesto u toku njegovog života. On
postaje malodušan. Našao je da mu je teško shvatiti i naći razumno objašnjenje i smisao iza
beskrajnog krvoprolića i patnje. Često je postavljao pitanja kao što su: Da li je život, sam po
sebi besmislen?; Imaju li naši pojedinačni životi i dalje neku vrijednost? Mnogi od njegovih
suvremenika su postavljali i istraživali ista ili slična pitanja, te se u tom periodu pojavila nova
filozofija pod imenom „Egzistencijalizam“. Pripadnici ove filozofije, među kojima su bili
najpoznatiji Sartre, Kierkegaard, Niče, vjerovali su da su ljudi rođeni kao tzv. „prazne ploče“ i
da su sami odgovorni za pronalazak smisla u ovom, naizgled, besmislenom svijetu. Kami je,
iako smatran egzistencijalistom, poricao pripadnost ovoj filozofiji i odbio shvatanja
pripadnika iste. On je smatrao da su svi ljudi rođeni sa zajedničkom ljudskom prirodom koja
ih veže ka zajedničkim ciljevima. Jedan od tih zajedničkih ciljeva jeste tražiti smisao uprkos
kaotičnosti i okrutnosti svijeta. Kami je gledao na ljudsku želju za smislom i tihu
ravnodušnost svemira kao dva nekompatibilna dijela slagalice. Smatrao je da su samo
pokušaji njihovog spajanja jednako i temeljno apsurdni. Ova napetost postaje srž Kamijeve
filozofije apsurdnog koja je tvrdila da je život sam po sebi uzaludan. Istraživanje načina
života bez evidentnog smisla, postaje glavno pitanje u njegovim ranijim djelima, koje je
nazvao Ciklusom apsurda. Glavni junak spomenutog ciklusa i Kamijev prvi objavljen roman
1942. godine, koji je i tema ovog eseja, je dao prilično tmuran odgovor. Priča prati Mersoa,
poprilično izdvojenog pojedinca bez stvarnih ambicija i koji u svakodnevnom životu ne nalazi
niti mu pripisuje mnogo smisla. Čitajući ovo, naizgled kratko ali značenjem bogato djelo,
može se vidjeti, monotoni glas ovog mladog čovjeka. Njegov fokus jeste na čulnim
senzacijama i većinom na momentima sadašnjosti. Sve to podupiru događaji na samom
početku novele. Uvodni citat ovog djela jeste:
„Majka mi je danas umrla, a možda i jučer, ne znam.“
Samo iz ovih nekoliko riječi možemo uvidjeti Mersoovu ravnodušnost i karakter. Na
sprovodu svoje majke ne plače, a u trenutku kada mu je postavljeno pitanje vezano za njenu
starost, on daje neodređen odgovor, što dokazuje da uopće o tome nije ni razmišljao niti
pridavao posebnu pažnju. U toku ceremonije sprovoda, on konstantno naglašava intezitet
topline sunca, bez izražavanja dodatnih, značajnijih i dubljih emocija. Nakon sahrane, on se
vraća svom uobičajenom životu kojeg živi od danas do sutra, provodeći dane sa istim
obrascem i navikama ne razmišljajući previše o budućnosti niti o životu općenito. On ima
komšiju Ramona kojeg podupire da ponizi ženu. On to čini pasivnim odobravanjem svega što
mu on govori, jer ne vidi poseban smisao u bilo čemu, pa mu je svejedno. Čitajući ovu
novelu, pogotovo prema kraju, stekla sam utisak da Merso često izbjegava izražavanje svoga
mišljenja, jer smatra, i sada ću koristiti njegove riječi, „da to svakako nije važno“. Na taj
način on se emocionalno udaljava i u više navrata se čini da ga ništa uopće ne zanima, čak ni
teme i diskusije koje se dotiču njega samog. To se najbolje vidi na njegovom suđenju, gdje ne
sluša raspravu na kojoj se njemu sudi. Time se dokazuje njegova udaljenost i riječ „stranac“
koja je i naziv ovog djela. Dane nastavlja provoditi radeći u uredu, kupajući se na plažama sa
svojom tzv. djevojkom Marijom sa kojom se čak namjeravao i oženiti. Njegov komšija
Ramon, učinivši ono za šta ga je Merso ohrabrio, sebi stvara neprijatelje, Arape. Sve to će
dovesti do iznenađujućeg i presudnog akta na kraju prvog dijela ovog djela.
Razgovor u kojem Merso odgovara Mariji na pitanja da li je voli i da li bi se sa njom oženio:
„Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio. Odgovorih joj da mi je
to svejedno i da bismo to mogli učiniti ako to ona želi. Tada je ona htjela da zna da li je volim.
Odgovorih joj, kao što sam to već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je
ne volim. „Zašto onda da se sa mnom ženiš?“ – izusti ona. Objasnih joj da to nije važno i, ako
ona želi, možemo se vjenčati. Ona je to, uostalom, tražila, i meni je preostalo da na to
pristanem. Ona primijeti da je brak ozbiljna stvar. Odgovorih: „Nije.“ Za trenutak je ućutala i
nijemo me posmatrala. Zatim produži da govori. Htjela je samo da zna da li bih prihvatio
takvu ponudu i kad bi dolazila od neke druge žene sa kojom bih održavao iste veze.
Odgovorih: „Razumije se.“
Kada Merso, na poziv Ramona, sa Marijom ode da provede neko vrijeme na plaži kod
Ramonovih prijatelja, on i ne sluti kako će se sve to završiti. Tamo nailazi na Arape koji su
Ramona očevidno pratili. Ramona, jedan od tih Arapa, ranjava nožem i nakon toga, Ramon, u
ljutnji se vraća kako bi ih usmrtio. Međutim, Merso ga zaustavlja i revolver uzima k sebi. Ono
što je Alber Kami ostavio nerazjašnjenim i u velikoj količini nejasnim, jesu ambicije i motivi
Mersoovog djela. On, šetajući plažom i žaleći se na toplinu sunca koja mu je smetala kao i na
sahrani njegove majke, zbog sveukupnog pritiska ubija Arapina koji je ranio Ramona.
Očigledno je da to nije bilo ubistvo sa predumišljajem, već ubistvo iz slučajnosti. On to, po
svemu sudeći, čini zbog vrućine i bez nekog posebnog razloga. Ono što je još apsurdnije jeste,
to da Merso nije imao poveznice sa tim Arapinom, niti je on bio taj koji je imao problema sa
njim. On ispaljuje jedan metak, zatim, nakon nekoliko sekundi još četiri. I zbog toga ne osjeća
grižnju savjest niti krivicu. Koliko god se ovaj potez od strane Mersoa činio upravo
besmislenim i apsurdnim i bez stvarnih unutrašnjih motiva, izuzev onih vanjskih (Sunce),
zločin je, ipak, počinjen.
Ono što je uslijedilo jeste drugi dio ovog djela, odnosno Mersoovo suđenje, a ujedno i
snošenje posljedica počinjenog zločina koje, naravno, rezultiraju kaznom. Merso je, svakako,
mogao izbjeći kaznu koja je uslijedila na samom kraju. Imao je priliku biti slobodan ili štaviše
dobiti presudu od samo par mjeseci zatvora. Naravno, to je bilo moguće zbog društvene
situacije, jer je žrtva bio Arapin. Takvim primjerima „pravde“, nažalost, svjedočimo i danas.
Ništa od toga se nije desilo jer je Merso, po svim prilikama, kako i naslov nagovještava, bio
stranac. Osuđen je, jer je bio u potpunosti iskren i ono što jeste. Ne želim da ovo zvuči kao da
Merso nije kriv za počinjen zločin, pa da je zatim nepravedno osuđen. Ono što želim reći jeste
da Merso treba snositi krivicu i da je zapravo kriv, ali da njegova kazna nije zbog ubistva već
zbog njegove nekonvencionalnosti. U jednom trenutku, unutar priče se i navodi primjer
zločinaca koji su se duboko pokajali za svoje grijehe i zaplakali pred svima, te su na taj način
lišeni kazne, što dokazuje ljudski koncept „pravde“. Postavlja se pitanje, da li je uopće bitan
zločin nad jednim ljudskim bićem koje, po svemu sudeći, njima ne pripada, samo zato što se
razlikuje od njih. I, naravno, da li bi oslobodili Mersoa, kada bi se ponašao po društvenim
normama, samo zato što, na prvi pogled, jeste jedan od njih? Merso nije postupao po
socijalnim konvencijama, te je priznao svoje djelo, koliko god ono bilo apsurdno i
besmisleno. On je, po svemu sudeći, osuđen zato što nije plakao na sprovodu svoje majke,
zato što ne vjeruje u Boga, zato što je emocionalno odvojen od većine i stvari posmatra na
svoj način, ne vidi smisao u svemu što ga okružuje i zato što se ne kaje za svoja djela. On
postaje predmet prezira zato što je stranac u ovom licemjernom, i u posljednje vrijeme, svijetu
koji poštuje neznanje, zanemaruje istinske vrijednosti, a iznad svega po Kamijevom
poimanju, besmislenom i apsurdnom. Osjećaj nepripadnosti i isključenosti Mersoa, naglašen
je tokom suđenja. Merso navodi kako svi prisutni na suđenju raspravljaju o njemu i njegovoj
duši, dok on nema pravo da govori o sebi, u svoje ime.
Kada je Merso osuđen na smrt, on sa netrpeljivošću iščekuje dan oslobođenja i, možda,
priliku na pomilovanje. Ispovjednik mu, nakon što ga Merso odbija u više navrata, dolazi u
ćeliju da bi sa njim razgovarao o njegovim uvjerenjima. Nakon toga, u jednom trenutku,
Merso, uzrujan, izgovara sljedeće:
„Šta me se tiče smrt drugih, ljubav neke majke, šta me se tiče njihov bog, životni put i sudbina
koje je čovjek izabrao, samo jedna jedina sudbina treba baš mene da izabere i sa mnom
milijarde povlašćenih, koji se kao i on izdaju za moju braću. Da li je razumio, da li je
razumio? Svi su povlašteni. Postoje samo povlašteni. I ostali će takođe jednoga dana biti na
smrt osuđeni. I on će biti osuđen. Šta mari ako je optuženi zbog ubistva bio pogubljen zato što
nije plakao na pogrebu svoje majke? Salamanov pas vrijedi isto toliko koliko i njegova žena.
Ona mala žena automat isto je toliko kriva kao i ona Parižanka, koja se udala za Masona ili
Marija, koja je željela da se za mene uda. Šta mari što mi je Remon bio drug, ili Selest koji
vrijedi više od njega? Šta mari što Marija danas daje usne nekom novom Mersou? Shvata li,
dakle, taj osuđenik da sa dna moje budućnosti...Gušio sam se vičući sve ovo: Ali već su mi
čuvari istrgli ispovjednika iz ruku i zaprijetili mi. On ih je, međutim, smirio i za časak me
nijemo posmatrao. Oči su mu bile pune suza Okrenuo se i nestao .“
Merso, smatrajući da je svijet besmislen i da nema mjesta za moralnu osvetu je osuđen zbog
stvaranja neprijateljstva, svojim stavovima, sa „urednim“ društvom u kojem živi.
Alber Kami je, za razliku od glavnog junaka ovog dijela, slavljen zbog svoje iskrene
filozofije. Njegovi već spomenuti ciklusi pisanja, sastojali su se od po jednog romana, eseja i
drame. Završivši prvi ciklus apsurda, on piše drugu zbirku djela: Ciklus pobune. On istražuje
pobunu kao kreativan čin za razliku od destruktivnog. Vjerovao je da je izvrtanje dinamika
moći dovodi do beskrajnog ciklusa nasilja. Umjesto toga, način za izbjegavanje krvoprolića
jeste uspostavljanje razumijevanja za naše zajedničke ljudske prirode. 1957. godine, osvaja
Nobelovu Nagradu iz Književnosti. Nakon navođenja „mirnih“ ideja, ironično, on postaje
otuđen od strane svojih kolega književnika i filozofa. Uprkos kontradikcijama, on započinje
najduži i najosobniji roman do tada. „Prvi čovjek“ – koji je trebao započeti novi i posljednji
Ciklus – ljubav. Međutim, 4. Januara 1960. godine, ne iskoristivši kartu za voz koja mu je
kasnije nađena u džepu, on umire u prometnoj nesreći, koja se jedino može opisati kao
besmislena i apsurdna.