Nakon dugog niza godina zanemarivanja, mentalno zdravlje adolescenata postaje sve važnija tema

današnjice. Brojna istraživanja ukazuju na to da su mladi sve više izloženi stresu, anksioznosti i depresiji,
što može imati dugoročne i ogromne posljedice. Stoga je od ključne važnosti osigurati adekvatnu podršku
i resurse na razini obrazovnog sistema kako bi se promoviralo mentalno zdravlje adolescenata. Obzirom
da vlasti ne poduzimaju dovoljno inkluzivne mjere koje bi stvorile trajno rješenje problema, na nama je
kao zalagačima za ovu temu da predložimo svoje. Njihov većinski dio predstavljaju mjere u kontekstu
škole, s obzirom da je to zajednica u kojoj adolescenti najčešće borave najduže, kao i ustanova koja se
mora zalagati za njhovo zdravlje i prosperitet.
Prva promijena unutar škole kao obrazovno-odgojne ustanove bi se predstavila kao implementacija novih
tradicija. Počevši od uvođenja dodatne edukacije za djecu koja ih podučava brigu o vlastitom tijelu i
njegovom duševnom zdravlju, ali i prepoznavanju problema u vršnjaku i načina na koji mogu olakšati taj
teret. Pored učenika, edukaciju i stručno usavršavanje na temu mentalnog zdravlja bi trebao proći i svaki
prosvjetni radnik škole, kako bi bio u mogućnosti ne samo primjećenja problema, već i rada sa djecom
koja posjeduju predstojeće poremećaje. U tom slučaju, sumnja na poteškoću bi bila popraćena stručnim
mišljenjem o tome kako postupiti i da li postoji potreba dijete nekome uputiti. Od 30 anketiranih
profesora, 28 ih je bilo zainteresirano za prolazak kroz taj vide obuke, a 2 su je već prošla, navodeći da
želja postoji, dok sredstava ne.
Sljedeći korak bi se iskazao kroz zapošljavanje stručnog tima koji bi se nalazio uz pedagoga, a sačinjavao
od psihologa i socijalnog radnika. Djetinjstvo, a pogotovo adolescencija, su periodi ljudskog razvoja u
kojim je osoba najosjetljivija uticajima vanjskog svijeta, te se često karakterizira nekom vrstom
društvenog opredjeljenja. Zavisno od mentaliteta i načina razmišljanja pojedinčevog okoliša, ta odluka
može prouzrokovati osuđivanje, grđenje ili pak nasilje. Prethodno pomenuta lica bi u tom slučaju bila
korisna, kao prevencija i savjetodavnici. No njihov opis posla bi mogao uključivati i razne vrste radionica
koje bi se prvenstveno bavile osviještanjem i destigmatizacijom ne samo djece i adolescenata, već i
staratelja, koji igraju najveću ulogu u njihovim odlukama.
Roditelji smatraju da je njihovo mišljenje uvijek najispravinije, ali to ga ne čini najboljim, pogotovo jer
oni najčešće nisu u stanju prepoznati problem sa preciznošću profesionalca i lagano mogu pogoršati
situaciju svojim miješanjem. Slučajevi poput tog su česti kod pedagaoga, koji bez dopuštenja odrasle
osobe ne može ništa učiniti. Poduzimanjem ovakvih mjera u školama se stvara mjesto slobodno mržnje,
stvarajući pozitivnu atmosferu u kojoj je razgovor o mentalnom zdravlju podstaknut i gdje je moguće
usluživanje podrške onima kojima je najneophodnija.
Kako bi omogućili pomenute odredbe, prvobitno moramo poraditi na prisutnosti infrmacija o mentalnim
bolestima, ali i zdravstvu u cjelosti. Uvođenjem zakona kojim se školske ustanove obavezuju za saradnju
sa onima iz zdravstvenog sektora baš na ovu temu je ključno za ostvarivanje našeg interesa. Podršku u
ovoj namjeri smo dobili iz gradskog vijeća, čiji nam je vijećnik Elvir Bijedić izdao pismo podrške za naš
trud i inicijativu.
Dalje, kroz učenje korektnih činjenica na ovu temu od strane stručnjaka dolazi do smanjenja stigme i
dezinformacija o temi, što je posebno neophodno s obzirom da smo, kao što je prethodno navedeno, naišli
na nju čak i prije izrade projekta. Ovaj dio plana ne bi bili u mogućnosti ostvariti bez prisustva Plavog
Telefona, koji je rado sudjelovao u našem projektu, te čije ćete postere i letke uvijek naći u uredu
pedagoga kao i na oglasnoj tabli škole.
Pošto škole nisu jedina mjesta koja igraju veliku ulogu u unapređenju dječije sposobnosti i intelekta, već u
skorije vrijeme to radi i internet, moramo se osvrnuti i na njegov uticaj. Činjenica da je količina
informacija na internetu ogromna i da potiče iz mnogih izvora treba biti zastrašujuća, posebno jer postoji
vrlo mali broj restrikcija koje ograničavaju vrstu sadržaja. To dovodi do pretjerane konzumacije
dezinformacija, koje dovode do daljeg širenja pogrešnih stavova i činjenica sa drugima oko sebe,
kreirajući jedan začarani krug mržnje i netolerancije. Društveni mediji su pak i najkritičniji dio interneta,
jer omogućavaju da se dešavanja koja bi inače bila ilegalna dešavaju anonimno, što daje određenim
ljudima za pravo da vrše nasilje na drugima. Nažalost, čak i te osobe su često žrtve nekih poremećaja koje
korijene vuku iz nasilja u porodici ili sl. Naš prijedlog je da se mediji/društvene mreže zakonski obavežu
da u svojim člancima, promocijama i idealima brane ovu vrlo bitnu temu. Ovo bi dobro došlo kao
ekstenzija zakona koji obavezuje da, pri obradi teme mentalnog zdravlja u bilo kojoj formi, moraju ostati
objektivni i ispoštovati je do kraja. Ovaj zakon je nažalost ne poznat i nedovoljno kontorlisan.
Prethodni pano je površno spomenuo nedostatak zakona koji reguliše djelatnost psihologa, te bi mi to
dopunili sa prijedlogom da se taj zakon, nakon 10 godina obećavanja, napokon uvede. Na koji način bi se
konačno pravilno održavala praksa psihologa, pomažući da samo oni koji zaista trebaju da rade, rade.
Nažalost postoje mnogi primjeri gdje su psiholozi zapravo lažno-predstavljajući i ne stručni. Trenutna
slika psihološke struke nije u najboljem stanju, treba je očuvati i izdići, a ne još gore ukopati.
Posljednji prijedlog razredne politike bi ispoljili kao veću potrebu za obilježavanje tematskih dana
posvijećenih mentalnom zdravlju, koje mogu doprinijeti mnogo svijesti o statusu današnjih adolescenata,
ali i ostalih dijelova stanovništva koji pate od mentalnih poremećaja. Veliki dio poboljšavanja nečijeg
ugleda leži u načinu na koji je on prikazan u medijima. Ako se potrudimo prikazati važnost dana poput
‘Dana mentalnog zdravlja’ ili ‘Dana prevencije suicida’ ili ‘Dana ružičastih maijci’, pomažemo ljudima
unutar tih grupa da se osjećaju viđenima, prihvaćenima. Akcije tog principa mnogo znače za poboljšanje
društva, iako se možda ne čine tako.
S obzirom da naši ciljevi podrazumijevaju usku suradnju ne samo sa zakonodavnim vlastima, već i
zdravstvenom sektoru, odlučili smo surađivati s Ministarstvom Zdravstva TK. Tu smo naišli na najveću
prepreku u projektu u formi predstavnika kojeg smo intervjuisali. Njena nezainteresiranost bila je očita sa
samog početka, a nastavila se kroz ostatak intervjua gdje su naše učenice prisustvovale zastarjelim
stavovima i baš onoj stigm,i o kojoj pričamo