1948. godine publicirana je Univerzalna Deklaracija o Ljudskim Pravima, koja je svojim 25.

članom
odredila svim ljudskim bićima, bez obzira na njihove razlike, pravo na standard života koji obezbjeđuje
zdravlje i blagostanje. No ipak, u današnjem dobu krucijalni dijelovi ljudskog zdravlja se gledaju kao
sramotni, te se stavljaju po stranu u korist fizičkog zdravlja. Adolescenti su pogotovo podležni sličnoj
vrsti mišljenja radi odraslih koji se nalaze u njihovoj okolini. Da bi se taj problem uklonio, država
poduzima određene korake Javne politike putem zakona koji su postavljeni za dobrobit cjelokupnog
društva.
Zakoni o zaštiti mentalnog zdravlja Federacije Bosne i Hercegovine se bave postavljanjem tih standarda,
od kojih vrijedi izdvojiti član 17, koji nagovještava važnost promocije mentalnog zdravlja ranjivih grupa
stanovništva, u koju su uključena djeca i adolescenti. Dalje, član 47, stavka 2) koja djetetu daje za pravo
da odabere tretman koji se na njega odnosi. Stavka 3), koja djetetu daje za pravo da odredi vrstu i obim
informacija za koje dopušta da se dijele i s kim se one dijele. Stavka 5) koja daje pravo maloljetnom licu
između 14 i 18 godina pravo da bez pristanka roditelja traži pomoć stručnjaka za zaštitu mentalnog
zdravlja. I na kraju stavka 6) koja traži da nadležni zdravstvenik odmah pozove centar za socijalni rad u
slučaju da su interesi djeteta i roditelja suprostavljeni.
Iako postoje već prethodno određeni zakoni, kao neki od navedenih, oni nisu poznati određenim grupama
za koje su uspostavljeni, ili se ne poštuju od strane stručnjaka. U nekim slučajevima postoji i potpuni
nedostatak zakona, kao u slučaju regulacije djelatnosti psihologa. S nedostatkom zakona dolazi do česte
manipulacije i zloupotrebe od strane nestručnih lica, ali i rušenja pretstojeće pozitivne reputacije
psihologije. Sljedeći problem se pojavljuje u nedostatku stručnih lica koja obrađuju poremećaje djece i
adolescenata.
Dokaz tome jeste Situaciona analiza o položaju djece sa poteškoćama u Bosni i Hercegovini obavljena
2017. godine od strane UNICEF, u kojoj stoji da unutar Federacije Bosne i Hercegovine postoji 41 centar
za mentalno zdravlje u zajednici, gdje iako centri posjeduju mogućnost obavljanja potreba djece sa
poteškoćama, njihov profesionalni kapacitet je mnogo veći za djecu sa tjelesnim poteškoćama u odnosu
na ostale vrste poteškoća. Nedostatak resursa i osoblja, zajedno sa vrlo rijetkim projektima koji teže ka
povećanju svijesti izazivaju osjećaj straha u adolescentu, misleći da će biti osuđeni od strane društva i
prozvani mentalnim bolesnikom. Od onih nekoliko koji se usude tražiti pomoć, prema statistici, 5% bude
dijagnozirano sa problemom, te od kojih samo 5% dobije adekvatnu pomoć. Čak i tokom intervjua
Ministarstva Zdravstva, dobili smo informaciju da oni unutar svog plana rada ne sadrže projekate vezane
za adolescente i njihovo zdravlje. Obzirom koliko je ta grupacija bitna za razvoj i napredak države, te
koliko su mentalni poremećaju češće prepoznati u svijetu, i stopa suicida za njima proporcionalno rastuća,
a tretman minimalan, smatramo da bi se tu trebala uvesti promjena.
Konvencija o pravima djeteta strogo naglašava da, po članu 24, svako djete ima pravo uživati u najvišem
standardu zdravlja koji je moguće dostići, te da ima pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu
rehabilitaciju, što kod nas očito nije slučaj. Da bi se to stanje poboljšalo unutar države, uvedene su
alternativne mjere javne politike u Federaciju Bosne i Hercegovine.
Na području pomenutog entiteta poduzete su mnoge mjere, najveća od kojih je Projekat Mentalnog
Zdravlja, sa početkom u 1996. godini, ali sa najznačajnijim rezultatima u 2022. Sam projekat je
podstaknuo pokretanje novih usluga koje ciljaju na dugoročnom rješejnu i smanjenju re-hospitalizacije,
jedna od kojih uključuje dječije adolescentne psihoterapije. Potrebom da se proširi svjesnost, a i
dostupnost mentalne podrške adolescentima, Gradsko vijeće je otvorilo prvo psihološko savjetovalište za
mlade u Tuzli. Unutar tih prostorija mladi, ali i njihovi roditelji su dobili mogućnost pričati sa
stručnjacima u vezi problema koje smatraju da imaju, i potencijalna rješenja za date probleme. Sličnom
incijativom su otvorena i mnoga druga savjetovališta, poput: Mensa Sano, Psihotron, Psihoterapija i
psiholog Tuzla, Psihološko savjetovalište “Sara”, savjetovalište Krnetić, psihološko savjetodavna linija
Poliklinike Atrijum Sarajevo itd.
Prisutni su i edukacijski centri poput: Centar za Edukaciju i istraživanje NAHLA - koji sadrži ne samo
savjetodavnu liniju, već se trudi razviti i svijest mladih o vlastitoj vrijednosti i potencijalima, Centar za
lični razvoj i mentalno zdravlje ACTUM - čiji je cilj pružiti podršku individualcu, paru ili porodici u
smjeru njihovog psihološkog rasta i razvoja, i Psihološki centar PSILOS - koji se bavi psihološkom
procjenom, kao i psihološkim i psihoterapijskim tretmanom. Postoje još i nevladina udruženja koja se
bave mentalnim prosperitetom. TK Feniks je organizacija koja teži poboljšati međusobnu podršku, te
pobrinuti se za povećanje kvaliteta života osoba koje su označene kao “duševni bolesnici”. Plavi Telefon
je besplatna savjetodavna linija za mlade uspostavljena na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, koja pruža
psihološku pomoć djeci, zajedno sa mogućnosti ispunjavanja prijavnog obrazca za sumnju nasilja u
porodici.
Najvažniju ulogu u pružanju podrške djetetu u ovom dobu razvoja trebaju imati uposlenici škole, odnosno
pedagog, koji je na osnovu svog završenog studija u mogućnosti savjetovati dijete (i po potrebi ga uputiti
stručnjaku). Nažalost, u velikom broju ustanova to se ne primjenjuje. Adolescent sam po sebi možda ne
primjeti problem, iz neznanja ili ignorantnosti, što može proizvesti dalji niz problema ili čak trajnih
poremećaja u vidu mentalnog ili psihosomatskog oboljenja.
Sva moguća savjetovališta i udruženja su beskorisna ako ne postoji svijest o njima, a određeni rezultati
sprovedene ankete to potvrđuju, gdje su učenici na pitanje : “Imam dovoljno informacija o mjestima na
kojima mogu dobiti psihološku ili psihijatrisku pomoć.”, odgovorili da se 34% njih slaže, dok je 45%
odgovorilo da se ne slažu, ostalih 21% je bilo nesigurno, tj. neutralno. No i tih 34% je kao primjere navelo
samo Dom Zdravlja i UKC. Osviješćenost našeg naroda na ovu temu je vrlo niska, zbog samog
balkanskog mentaliteta, ali i manjka edukacije, bilo to radi teškog ratnog perioda kroz koji je veliki dio
tada mladog naroda naše države prošao ili neinteresa. Informacija koju opet potvrđuje anketa sa pitanjem
: “Osjećam da je društvo osviješteno o poteškoćama života sa problemima mentalnog zdravlja.”, gdje je
18% odgovorilo da se slažu, a 44% da se ne slažu, ostalih 38% ih je bilo nesigurno, tj. neutralno.
Veliki teret je postavljen na leđa mladih osoba, ogromna očekivanja jer su oni ipak nosioci budućeg
svijeta, na njima sve ostaje. Moraju se brinuti i o politici, i o ekonomiji, i akademskom uspjehu, i
društvenom ugledu, i mnogim drugim stvarima koje su svakodnevnica njihovog života, a doprinose
ogromne količine stresa s kojim se oni ne znaju snalaziti. Ne posjeduju pozitivan uzor, ili im društvo to ne
dopušta, pa svoje probleme iskazuju zloupotrebom supstanci i ostalih ilegalnih materija, kao i
delikvencijom.
Jednini način za naš napredak ka boljem sutra i rješavanju duboko ukorijenjenih problema poput ovog
jeste kroz unapređenje vlastitih odnosa sa terminom mentalnog zdravlja i sve što on obuhvata. Inače
zapinjemo u konstantan krug mržnje i izbjegavanja, koji ne šteti samo nas same, već i one nama najdraže.