Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

Odsjek: Pedagogija
Naziv predmeta: Specijalna pedagogija
Mentor: MA Merjem Sušić

Prikaz članka
Kartelo I. (2004). Kreativno i darovito dijete - problem ili sreća u
obitelji.

Ime i prezime studenta: Asmira Đulović

Tuzla, april,2024.
 Kreativno i darovito dijete - problem ili sreća u obitelji
Ključne riječi: dijete, vrtić, obitelj, kreativnost, darovitost, problem, sreća

U ovom članku se govori o darovitosti djece i o tome da li ta darovitost predstavlja

problem ili sreću roditeljima. U ovom članku majka dječaka Krešimira govori o tome
kada je primjetila darovitost svog sina i o kakvoj se darovitosti zapravo radi. Ona
navodi da je Krešimir uvijek bio veoma mirna beba.
Kod njega je veoma rano uočila neke specifične osobine, ali ih nije povezivala sa
darovitošću jer je još uvijek te osobine bile teško razumjeti. Majka je uočila da je
Krešimir vrlo rano počeo hvatati stvari koje je mogao satima držati u rukama i igrati
se s njima. Vrlo je rano počeo šarati olovkom, a čitanja priča mu nikad nije bilo dosta.
Počeo je da crta već sa tri godine, a bila mu je dovoljna samo papirnata maramica i
gumica za kosu da napravi haljinu za barbiku. U vrlo ranom dobu je bio veoma
odlučno dijete. Što je htio da obuče obukao bi, a što mu se nije dopadalo nije bilo
nikakvog načina da ga se uvjeri. Majka navodi kako je nije htio ostaviti na miru dok
ne postigne ono što je htio. Sa četiri godine Krešimir je krenuo u vrtić, nije sudjelovao
u nestašlucima sa drugom djecom nego bi radije sjedio sa tetama i nešto crtao ili radio
sa plastelinom.
Plastelin mu je postao omiljeni način izražavanja. Kad radi nešto što ga zanima,
fokusira se samo na to, a ako ga nešto ne zanima nemoguće mu je privući pažnju.
Vrlo rano je počeo da uočava stvari oko sebe do najsitnijih detalja. Majka navodi
kako joj je za jednu njenu frizuru koja mu se nije svidjela rekao da “izgleda kao
zumbul” i da više ne ide toj frizerki. Kako je rastao, kod Krešimira su se razvijale i
druge osobine. Oko njega je uvijek vladao nered, a kad bi mu majka rekla da
pospremi sobu rekao bi: “Znaš mama, soba ne mora biti pretjerano uredna, ali mora
biti udobna”. Uvijek može naći izgovor da ne izvrši obaveze koje ga ne zanimaju.
Kad su on i njegova majka u sukobu, Krešimir sa njom komunicira preko crteža. Vrlo
je emotivan i čuva svoje radove. U dobi od 7 godina uključio se u rad kretivnih
radionica za mladež, a njegovi roditelji u radionice za roditelje i tek su tada stvari
došle na svoje mjesto. Za Krešimira nije postojalo zadano vrijeme i zadane teme.
Majka se počela dogovarati s njim okvirno oko nekih stvari i shvatila da će ih on
izvršiti ako mu ona dopusti da on sam odredi vrjeme izvršenja.

1
Nakon dvije godine odnos majke i sina je mnogo bolji. Više se ne sukobljavaju već
dogovaraju. Krešimir smatra da je dan previše kratak da bi napravio sve što želi. Imao
je svoju samostalnu izložbu.
Članak mi se mnogo dopao iz razloga što se iz njega može naučiti kako treba
postupati sa djecom koja imaju razvijene preference za neku oblast. Zanimljivo mi je
bilo to što sam uočila da je Krešimir za svoje godine vrlo bistro dijete. Bilo mi je
posebno drago vidjeti da je odlučan u onome što naumi, vjerovatno zato jer sam i ja
uporna u onome što radim.
Zašto se ovaj članak zove “Darovitost djece problem ili sreća obitelji”? To možemo
povezati sa onim djelom članka gdje se spominje to da se majka i sin ne mogu
dogovoriti oko nekih stvari, dječakova soba je neuredna... Takve stvari roditeljima
predstavljaju veliki problem. Dobra je strana to što dijete ima razvijene posebne
sposobnosti, ali je problem to što se potpuno “isključi” kad nešto radi.
Ipak, drago mi je što se ovaj problem uspio riješiti. Iz ovoga možemo zaključiti da se
sa djecom uvijek treba dogovarati, a ne svađati jer se svaki problem može rješiti
dogovorom.