Kršćanska biblioteka

www.monfortanci.com

ŽIVOT SV. JOSIPA

 Službenica Božja Marija Cecilija Baij

ŽIVOT SV. JOSIPA

Naslov izvornika: La vita di san Giuseppe, Casa di Nazareth, Apostolato del T.O.F.I., Sesto
san Giovanni (Mi), 1997.

Imprimatur + Fiorino Tagliaferri, biskup, Viterbo, 31. 05. 1997.

Prijevod: p. Miljenko Sušac s.m.m. – misionar monfortanac

SADRŽAJ

Uvod
Život službenice Božje Marije Cecilije Baij
Iz pisama Marije Cecilije svome duhovnom vođi

ŽIVOT SV. JOSIPA

Prvi dio: Od rođenja sv. Josipa do Utjelovljenja......................................................................8

1. poglavlje: Domovina i roditelji sv. Josipa

2. poglavlje: Rođenje i obrezanje sv. Josipa
3. poglavlje: Očišćenje majke i Josipovo prikazanje u Hramu
4. poglavlje: Djetinjstvo sv. Josipa i njegov odnos prema Bogu
5. poglavlje: Djetinjstvo sv. Josipa
6. poglavlje: Napredak sv. Josipa u krjepostima i darovi koje je od Boga dobivao
7. poglavlje: Muke sv. Josipa koje mu je uzrokovao đavao i njegovo strpljenje u
progonstvima
8. poglavlje: Posebna ljubav i samilost sv. Josipa prema umirućima
9. poglavlje: Druge krjeposti sv. Josipa i njegov napredak u mudrosti i ljubavi prema svome
Bogu
10. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa kod smrti svojih roditelja
11. poglavlje: Odlazak sv. Josipa iz Nazareta
12. poglavlje: Josip obavlja zanat drvodjelje i prima nove posebne milosti od Boga
13. poglavlje: Sv. Josipa jako muči đavao i ožalošćen je suhoćom duha
14. poglavlje: Sv. Josip prima druge milosti od Boga
15. poglavlje: Sv. Josip raste u ljubavi prema Bogu i bližnjemu
16. poglavlje: Sv. Josip prije svog vjenčanja sa Presvetom Djevicom
17. poglavlje: Prečisto vjenčanje sv. Josipa sa Presvetom Djevicom Marijom
18. poglavlje: Putovanje sv. Josipa sa svojom Presvetom zaručnicom Marijom iz Jeruzalema
u Nazaret
19. poglavlje: Marija i Josip prije utjelovljenja Božje Riječi
20. poglavlje: Josip čezne za dolaskom Mesije
21. poglavlje: Josip i Marija pohode rođakinju Elizabetu
22. poglavlje: Poslije tri mjeseca Josip odlazi po svoju Zaručnicu Mariju
1
Drugi dio: Od Utjelovljenja Sina Božjega do njegova boravka u Egiptu..............................62

1. poglavlje: Sv. Josip dolazi u Nazaret sa Presvetom Djevicom

2. poglavlje: Sv. Josip trpi vidjevši na svojoj zaručnici Mariji znakove trudnoće
3. poglavlje: Anđeo objavljuje sv. Josipu otajstvo utjelovljenja
4. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa do rođenja Otkupitelja
5. poglavlje: Približava se vrijeme Otkupiteljeva rođenja i objavljena je zapovijed rimskoga
cara o popisu
6. poglavlje: Sv. Josip dolazi u Betlehem sa Majkom Božjom
7. poglavlje: Milosti, kreposti i ponašanje sv. Josipa pri Otkupiteljevu rođenju
8. poglavlje: Obrezanje Otkupitelja
9. poglavlje: Kraljevi se dolaze klanjati novorođenom Otkupitelju
10. poglavlje: Sv. Josip odlazi iz Betlehema sa Majkom Božjom u Jeruzalem kako bi prikazao
Dijete Isusa u Hramu
11. poglavlje: Sv. Josip se vraća u Nazaret sa Djevicom Marijom i Djetetom Isusom
12. poglavlje: Anđeo je u snu obavijestio Josipa da otputuje iz svoje domovine i pođe u Egipat
skupa sa Djetetom i Majkom Božjom
13. poglavlje: Sv. Josip dolazi u Egipat skupa sa Majkom Božjom i Djetetom Isusom
14. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa za vrijeme boravka u Egiptu i kreposti koje je njegovao
15. poglavlje: Sv. Josip je progonjen od nekih zlih osoba koje je potakao sam đavao, te tako
vježba krepost strpljenja

Treći dio: Od povratka iz Egipta u nazaret do Isusovog ostanka u hramu........................109

1. poglavlje: Josipova muka za vrijeme njegovog života u Egiptu, Josipovo strpljenje i

njegovo prihvaćanje volje Božje
2. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa prema Isusu dok je rastao i milosti koje je od Njega
primao
3. poglavlje: Kako u sv. Josipu raste ljubav prema svom ljubljenom Isusu te želje za
spasenjem duša i obraćenjem nevjernika
4. poglavlje: Sv. Josip vodi sa sobom Isusa u radionicu kako bi Ga naučio zanat na svoju
veliku utjehu i pomoć
5. poglavlje: Anđeo govori u snu sv. Josipu i zapovijeda mu da se vrate u Nazaret
6. poglavlje: Sv. Josip odlazi iz Egipta sa svojom zaručnicom i Djetetom Isusom
7. poglavlje: Nastavak putovanja prema Nazaretu, strah sv. Josipa kad je čuo da kraljuje
Arhelaj
8. poglavlje: Sv. Josip, njegova zaručnica Marija i Dijete Isus ulaze u Jeruzalem i posjećuju
Hram
9. poglavlje: Sveta obitelj dolazi u Betlehem
10. poglavlje: Sveta obitelj dolazi u Nazaret, svoj zavičaj
11. poglavlje: Muke koje je trpio sv. Josip te njegovo veliko strpljenje i velikodušnost u
podnošenju tih muka
12. poglavlje: Sv. Josip vodi sa sobom Dijete Isusa u svoju radionicu
13. poglavlje: Prvi uradak Djeteta Isusa i muke koje je sv. Josip trpio tom prigodom
14. poglavlje: Sv. Josip opslužuje Zakon u svim stvarima i želi da ga svi opslužuju

2
Četvrti dio: Od traženja Isusa u hramu do Josipove smrti...................................................148

1. poglavlje: Bol sv. Josipa zbog toga što nije znao gdje se Isus zadržao
2. poglavlje: Pronalazak Isusa među naučiteljima u Hramu
3. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa s Djetetom Isusom i Marijom nakon što Ga je pronašao u
Hramu
4. poglavlje: Neke muke koje je Josip trpio i krjeposti koje je imao u tim prigodama
5. poglavlje: Neke pobožnosti sv. Josipa koje je prakticirao skupa sa Marijom i sveti
razgovori koje su međusobno vodili, te rast u ljubavi prema Bogu koja je bila posljedica
svega toga
6. poglavlje: Sv. Josip gubi snagu a Isus i Marija mu pomažu
7. poglavlje: Sveti Josip trpi neke muke i sve više slabi u tjelesnim snagama
8. poglavlje: Sv. Josip počinje trpjeti velike patnje
9. poglavlje: Utjehe i milosti sv. Josipa prije njegove smrti
10. poglavlje: Sretni prijelaz sv. Josipa s ovoga svijeta uz pomoć Isusa, Marije i anđela
11. poglavlje: Slava sv. Josipa koju uživa u Raju i kako on vrši službu zagovornika umirućih

DODATAK: Molitve sv. Josipu..........................................................................................177

3
 Uvod

Ne ćemo nikada biti dovoljno zahvalne monsinjoru Petru Bergamaschiu, pažljivom

istraživaču djela Marije Cecilije Baij: Nutarnji život Isusa Krista; Nutarnji život sv. Josipa;
Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja; Život službenice Božje Marije Cecilije Baij. Na žalost
prerana smrt nije mu dopustila da objavi Razgovore i veliki epistolar.
Neka nam s neba pomogne ostvariti ovu svoju i našu želju. U međuvremenu vam
predstavljamo treće izdanje «Života sv. Josipa» jer je knjiga jako tražena. Neka čitanje ovog
djela učini puno dobra čitateljima, poglavito obiteljima, jer Marija Cecilija u ovom svom
spisu ne opisuje samo život sveca, nego naglašava ljubav i uzajamno poštovanje koje je
vodilo svetu obitelj iz Nazareta. Ovu djelo nudimo i kao učinkovitu pomoć novoj
evangelizaciji koja prati čovječanstvo u trećem tisućljeću.

Benediktinke od Presvetog Sakramenta

Život službenice Božje Marije Cecilije Baij

Marija Cecilija Baij rodila se u Montefiasconeu 1694. godine u obitelji stolara Karla
porijeklom iz Milana i majke Klemenze Antonini iz plemićke obitelji. Rodili su petero djece.
Obitelj je živjela u Viterbu, a otac je privremeno radio na izgradnji sjemeništa u
Montefiasconeu te se u tom periodu rodila Cecilija te je odrastala kao najmlađe dijete u
obitelji. Po završetku radova obitelj se vratila u Viterbo.
Kada njen vlastiti brat, svećenik Petar, bude imenovan kapelanom katedrale u
Montefiasconeu, ponovno se dio obitelji, majka i mala Cecilija, s njim sele u Montefiasconeu.
Cecilija je odgajana u institutu učiteljica Pie Venerini koji je bio pod velikim utjecajem otaca
isusovaca.
Prva svjedočanstva o petogodišnjoj Ceciji govore o tome kako je bila živahna
djevojčica koju je nezaustavno privlačila molitva, skrivala se u neki kut gdje je mislila da je
nitko ne vidi i molila Gospodina da bude potpuno Njegova.
Sama Cecilija piše kako je odrastajući neko vrijeme kušala privlačnost prema
ispraznostima i ljudskoj ljubavi, ali nikada nije došla do toga da je teško sagriješila. A ubrzo
je u njoj sazrjela odluka o potpunom predanju Bogu.
Sa 17 godina ulazi u samostan sestara cistercistkinja u Viterbu gdje ostaje malo više
od jedne godine te se vraća u obitelj. Prvi pokušaj ostvarenja redovničkog poziva nije uspio
jer je Cecilija bila prosudila da zbog službe sviranja cimbala, koja joj je bila povjerena, ne bi
imala dovoljno vremena za osobnu molitvu.
Dvije godine kasnije, u travnju 1713., Cecilija ulazi u samostan sv. Petra sestara
benediktinki od Presvetog Sakramenta u Montefiasconeu gdje će i ostati do kraja svog života.
Po izboru same Cecilije redovničko oblačenje je bilo 15. 8. na blagdan Uznesenja B.D.
Marije zbog posebne pobožnosti koju je gajila prema Gospi i toj njenoj svetkovini. Obred
redovničkog oblačenja je važan za osobni duhovni put Cecilije jer je dobila novo ime koje za
nju poprima duboko duhovno značenje: Marija Cecilija od Isusa. U samom novom imenu ona
vidi sjedinjenje dvije velike ljubavi svog života: Mariju i Isusa, tako da se često i potpisivala
Marija od Isusa, Cecilija Baji dajući prvenstvo redovničkom imenu nad krsnim.
Sljedeće godine, na dan prvih zavjeta 26. 8. 1714., događa se jedan od najznačajnijih
trenutaka na duhovnom putu Cecilije. Već po samim redovničkim zavjetima, koji se slave po
ustaljenom obredu, Marija Cecilja postaje Isusova zaručnica, ali za Ceciliju to postaje i dan
njenog mističnog zaručništva s Kristom.

4
 Naime obnavljajući u osobnoj molitvi tijekom dnevne mise svoje zaručništvo s
Kristom, Cecilija ima mistično viđenje gdje se nalazi pred Kristom okruženim s Gospom,
anđelima i svecima koji je poučavaju kako živjeti sjedinjenje i zaručništvo s Kristom. Na
poseban način Cecilija o tome pita sv. Katarinu Sijensku i sv. Gertrudu, ali i druge časne
sestre i djevice koje su ih pratile da je nauče kako ljubiti svoga Zaručnika. Za vrijeme viđenja
Cecilija obnavlja dane zavjete a Isus ju je okrunio i poljubio „čistim poljupcem“ te zaručnički
zagrlio. Slijedio je redoviti redovnički život a kao plod viđenja Cecilija je doživjela duboki
nutarnji doživljaj vlastite nedostojnosti da bude Kristova zaručnica.
U svom redovničkom životu Marija Cecilija je obavljala službe portira, ekonoma,
bolničarke, magistre novakinja, a 1743 g. postaje opatica samostana i na tu će službu biti
birana neprestano do konca svog života.
Spisateljska aktivnost Marije Cecilije započinje 17. 2. 1729. kada započinje pisati
Razgovore u kojima iznosi svoja duhovna i mistična iskustva u komunikaciji s Isusom.
A od Božića 1730.g. Marija Cecilija gotovo svakodnevno ima viđenja i lokucije koje
je na nalog ispovjednika zapisivala.
Od 1731. do 1735. piše Nutarnji život Isusa Krista u devet poglavlja a na početku
zapisa po diktatu Isusa Krista. Slijedi zatim Nutarnji život sv. Josipa i Nutarnji život sv.
Ivana Krstitelja. Osim toga od Marije Cecilije je sačuvano preko 2 000 pisama.
Kao i svi veliki mistici i mističarke proživljavala je sve vrste vanjskih i nutarnjih
kušnji, suhoća, muka, tama, sve od profinjenih progona vlastitih susestara do nerazumijevanja
duhovnika i ispovjednika. Među njima se nalazio i budući svetac san Leonardo iz
Portomaurizia koji je Mariju Ceciliju neki puta umirivao govoreći da je u svojim mističnim
doživljajima vođena od Boga, a neki put se ponašao prema njoj kao da je zavedena.
I u sebi Marija Cecilija živi veliku nutarnju muku jer je bila u čestom dubokom stanju
sumnje o istinitosti sadržaja tema o kojima je pisala, a poneki puta je iskazivala i bojazan da
je poludjela. Iz svih tih nutarnjih i vanjskih muka Marija Cecilija je izlazila poniznija i sve
više nenavezana na samu sebe što je samo po sebi pozitivno za prosudbu o njenom duhovnom
putu kao i o njenim spisima. Ona se silno trudila biti mirotvorcem, uzdizala je duhovni ritam i
nivo samostana u kome je živjela, a ljubav ju je nukala da sebe Bogu prikazuje i za okajanje
grijeha osoba koje su nju vrijeđale.
U klasičnom nauku o mistici kod privatnih objava nutarnja moralna sigurnost da one
uistinu dolaze od Boga se smatrala jednim od znakova autentičnosti. To nije bio slučaj kod
Marije Cecilije tako da dugi niz desetljeća njenim spisima se nije pridavalo preveliko
značenje te su oni do početka dvadesetog stoljeća bili poznati vrlo malom broju osoba.
Njena nutarnja nesigurnost se vjerojatno može objasniti osobnim duhovnim putem i
mističnim sudjelovanjem u tminama Kristove muke. Krist joj je i na takav način čistio srce i
činio je dostojnom velikih milosti koje joj je dijelio.
Negdje oko 1743. g., kada je Marija Cecilija izabrana za opaticu samostana sv. Petra,
završava veći dio njene spisateljske aktivnosti, a i mistični doživljaji postaju rijetki i
sporadični. Do kraja života Marija Cecilija je gotovo neprekidno obavljala upravo tu
odgovornu službu opatice velikog i uglednog samostana. Sveto je umrla u Gospodinu 6. 1.
1766. godine.
Tek početkom dvadesetog stoljeća monsignor Petar Bergamaschi, tadašnji rektor
sjemeništa u Montefiasconeu, sustavno obrađuje pisanu ostavštinu Marije Cecilije. Na to su
ga poticale i važne osobe u životu Crkve tog doba u Italiji počevši od samog pape Benedikta
XV do opata benediktinskog samostana sv. Pavla u Rimu, budućeg kardinala i blaženika
Schustera.
Tako su u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća objavljeni: Nutarnji život Isusa
Krista; Nutarnji život sv. Josipa; Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja; Život službenice Božje

5
Marije Cecilije Baij. Na žalost prerana smrt monsignora Petra Bergamaschia nije mu
dopustila da objavi Razgovore i veliki epistolar Marije Cecilije.
Danas su spisi Marije Cecilije prevedeni na gotovo sve velike evropske jezike i uvijek
iznova objavljivani, a ona se smatra jednom do većih mističarki osamnaestog stoljeća. Po
prvi puta se neki od njenih spisa prevodi na hrvatski jezik. Dao Bog, Majka Božja, zagovor
sv. Josipa i Marije Ceclije da objavljivanje ove knjižice donese obilje duhovnih plodova u
našem hrvatskom narodu.
p. Miljenko Sušac s.m.m. – misionar monfortanac

Iz pisama Marije Cecilije svome duhovnom vođi

Ovog jutra, nakon pričesti, osjetila sam kako mi je naš dragi sv. Josip držao ruku nad
glavom u znak svoje ljubavi i zaštite. Zatim sam ga vidjela u uzvišenosti njegove slave na
visokom prijestolju i reče mi:
„Kćeri, koliko si na poseban način od Isusa, Marije i mene ljubljena. Isus te izabrao
da svijetu objavi svoj nutarnji život, njegova sveta Majka i ja smo te izabrali da napišeš moj
život. Kolika li će biti tvoja nagrada! I budi sigurna da ćeš sve napisati potpuno u skladu s
istinom tako kako je uistinu bilo“.

Ujutro na svetkovinu sv. Josipa ustala sam jako rano, htjela sam biti prva, prije i
sakristanke i častiti Isusa zaručnika i tog velikog sveca. I u tome sam uspjela jer sam za to
molila sv. Josipa. Nakon što sam pohodila Križni put i izmolila uobičajene molitve, molila
sam Isusa da mi za zaštitnika i zagovornika dadne slavnog sv. Josipa, kao što je i Njemu bio
otac. Vidjela sam da me sveti prima s velikom ljubavlju i stavljajući ruku na moju glavu mi
reče:
„Štitit ću te uvijek i pomagati ti u svako vrijeme, poglavito kada budeš pisala o mom
životu. A kao znak onoga što ti obećavam kušati ćeš jednu jako uzvišenu stvar u
sakramentalnoj pričesti ovog jutra, obećavam da ću ti isprositi sve milosti koje ćeš tražiti za
sebe i bližnje, ako one budu na slavu Božju i spasenje duša“.
Tada sam od njega molila neke milosti za sebe i bližnje te da mi obeća da će nam
pomagati u času naše smrti... A Isus zaručnik u meni se učini prisutnim i držeći moju desnicu
u svojoj reče mi:
„Marijo! Obećavam ti samim sobom, da nikada ne ćeš izgubiti moju milost. Ovu sam
ti milost danas udijelio po zaslugama sv. Josipa i njegovim molitvama. Razmisli samo kolika
je to milost, i koliko se svetac založio za tebe“.

Danas, na svetkovinu slavnog sv. Josipa, našeg vođe i zagovornika, poslije pričesti,
kao i obično, bila sam u duhu odvedena u nebo gdje sam pored prijestolja zaručnika Isusa
vidjela Presvetu Majku a poslije nje slavnog sv. Josipa. Čula sam da se o Gospi kaže: „Ne
moli, nego zapovijeda“a o sv. Josipu: „Moli i zapovijeda“.

Ovog jutra, na svetkovinu sv. Josipa, u molitvi sam se našla u prisutnosti Isusa i
Marije, molila sam Sveca da se udostoji primiti nas za svoju duhovnu djecu, pod njegovom
zaštitom, moleći za sve vječno spasenje. Sv. Josip se obavezao da će to učiniti i prihvatio nas
je kao svoju djecu.
Nakon pričesti Isus mi je pokazao sv. Josipa u njegovoj slavi. Tko bi ikada to mogao
ispripovijedati. Nestaje mi daha. Bio je kao sunce, sav u svjetlosti, na viskom prijestolju vedar
i radostan. Isus mi reče da ga molim ono za čim sam žudila. Obnovila sam prošnju koju sam

6
bila iskazala u molitvi, puno sam molila za sebe koja sam najpotrebnija od svih i obećao mi je
svoju pomoć i zaštitu a zatim mi je kazao:
„Kćeri, ne boj se! Budi sigurna jer si u dobrim rukama! Tvoj Zaručnik te posebno
ljubi i uvjerava te da ćeš vidjeti ispunjenje njegovih obećanja. Tako si ljubljena od presvete
Djevice; zato budi zadovoljna i sigurna, a u svojim potrebama dolazi k meni. U svojim
sumnjama i nedoumicama dođi i bit ćeš utješena“!

Ove večeri nakon što ste Vi otputovali, otišla sam u kor na molitvu i molila sam sv.
Josipa, kao što ste mi preporučili, da mi kaže nešto o vašem pravilu. Naišla sam na sveca koji
je bio raspoloživ i rekao mi je:
„Sigurno da mu imam što reći. U prvom redu poruka koju mu šaljem jest da se trudi
živjeti istinske krjeposti, da se u tome utvrđuje, neka nad time bdije sa svom brigom, jer su
krjeposti potrebne za vječno spasenje, a u njima se sastoji savršenstvo, to jest, u poniznosti,
ljubavi, blagosti, strpljenju, odvojenosti, odricanju od samovolje, nadvladavanju strasti,
sebeljublja i preziru samoga sebe!“ Sve ovo mi je govorio s velikom gorljivošću i brigom.

Ovog jutra, na svetkovinu našeg slavnog sv. Josipa, nakon pričesti bila sam jako
utješena od sveca. Dva tri dana mi je bilo loše, Isus zaručnik se povukao a ja sam bila u muci
zbog svoje uobičajene nezahvalnosti prema Bogu i iz razloga što sam se vidjela tako
zločestom. Nakon pričesti izgledalo mi je da vidim sveca u tolikoj slavi da to ne znam izreći.
Tada sam mu kazala:

„O dragi moj sveče, smiluj mi se! Iskazao si mi čast i ja sam ti zahvalna a tvoja ljubav
je tako velika! Ako sam loše napisala, kazni me ovdje, nemoj čekati da me kazniš gore“.
Sv. Josip me slušao s toliko ljubavi i pažnje te mi je rekao:
„O kćeri, ti si dobro pisala o meni! Gdje želiš svoju nagradu? Ako je želiš u nebu, već
je ovdje pripravljena. Velika je. Ako je želiš u ovome svijetu, kaži što želiš?
Rekla sam mu: „Ništa ne želim u ovome svijetu, moj dragi sveče! Sve sačuvaj za nebo.
Ovdje želim samo da se ti zauzimaš za mene i mog duhovnog oca, da nam izmoliš milost
bliskosti u razgovoru s Isusom i Marijom te da nam pomažeš skupa s Isusom i Marijom u
času smrti“.
Svetac mi reče: „Rado ću se založiti i izmoliti ti ono što želiš. Ali znaj, da bi blisko
razgovarala s Isusom i Marijom, treba biti zatvoren vrt i zapečaćeni izvor da bi se Isus
naslađivao na njegovim ljiljanima. Budi zapečaćeni studenac tako da svi tvoji osjećaji, ljubav
i želje koji trajno kao iz izvora izviru, budu za Isusa, da svijet i stvorenja u njima nemaju
nimalo udjela. Budi zatvoren vrt da ti cvjetovi krjeposti ne budu ni od koga ukradeni i da u nj
ne uđu đavao i svijet, nego da ti cvjetovi budu potpuno Isusovi. Tako ćeš blisko razgovarati s
Isusom i Marijom.
Zatim mi je ponovno kazivao: „Uvjeravam te da ću se založiti za milost koju želiš.
Danas sam već udijelio mnoge milosti onima koji su mi pobožni, iako ih oni ne poznaju, a i
tebi sami ih udijelio“.

7
 ŽIVOT SV. JOSIPA
Prvi dio: Od rođenja sv. Josipa do Utjelovljenja
(pisanje započeto 23. 01. 1736)

1. poglavlje: Domovina i roditelji sv. Josipa

Teološki temelj - Budući da je Bog odredio slavnog sv. Josipa za zaručnika Majci
svoga Jedinorođenca, htio je da Mu bude što sličniji po porijeklu, zavičaju a još više po
Njegovim krjepostima te se Svevišnji potrudio da ga oblikuje takovim kako je priličilo da bi
bio dostojan zaručnik Majke Božje.

Njegovi roditelji – Roditelji našeg sv. Josipa su bili: otac porijeklom iz Nazareta, a
majka iz Betlehema. Sjedinjeni u braku do kraja života živjeli su u Nazaretu. Otac se zvao
Jakov, a majka Rahela. Bili su osobe jako svetog života, slični u plemenitosti i krjepostima.
Otac i majka su bili iz roda Davidova.
Plod roditeljskih molitava – Bog je dopustio da za neko vrijeme budu bez potomstva,
jer je htio da njegovo rođenje bude plod molitava, a da zadobiju dijete, njegovi roditelji su
davali velikodušne milostinje siromasima, kao i u Hramu u Jeruzalemu gdje su često išli
moliti Boga za željeno dijete, a Bog nije odugovlačio da ih utješi.
Jednog dana su bili u Hramu i dali veliku milostinju, kad je majka dobila veliku vjeru
da će je Bog uslišati i utješiti. Vratila se u Nazaret i začela našeg Josipa, i u tom trenutku su se
nad njihovom kućom vidjele tri svjetleće zvijezde, jedna je bila svjetlija od drugih. Bog je na
takav način ovim znakovima pokazivao kako će naš Josip trebati oblikovati trojstvo na zemlji
i biti glava svetoj obitelji. Bog je dopustio da ovo čudo ne bude jako zapaženo kako bi
otajstvo i sreća sveca bili skriveni.
Josipova majka, kad je već bila trudna sa Josipom, kušala je veliku utjehu i sve više se
vježbala u krjepostima. Tako je Josip još u utrobi od majke primao ne samo hranu potrebnu za
život, nego se napijao i krjepostima i pobožnostima koje je ona prakticirala. Tako je u majčinu
krilu uz hranu primao i plemenite krjeposti svoje majke.
Proročki san – Krjeposti, pobožnost i radost njegovih roditelja su jako porasli kada
im je Bog po anđelu u snu objavio skrivene tajne da će njihovo dijete imati sreću vidjeti
obećanog Mesiju i biti s Njim povezan, te da će ga majka trebati odgajati s velikom brigom,
dati mu ime Josip te da će biti velik pred Gospodinom. Isto je anđeo u snu kazao i ocu i
zapovjedio oboma da čuvaju tajnu Kraljevu i da to ne objavljuju niti svom sinu, nego da samo
međusobno o tome porazgovaraju za duhovnu utjehu i da se sjedine u zahvaljivanju Bogu,
dobrom odgoju dječaka te da ga pouče o Svetom pismu.
Ispunjeni radošću zbog otajstvenog sna Josipovi roditelji su jedno drugom
ispripovijedali što im se dogodilo. Zahvaljivali su Bogu što su bili dostojni istog sna i poticali
prakticiranje herojskih krjeposti, a budući da su bili mudri i razboriti, sačuvali su tajnu u sebi.
Poslušni onome što im je anđeo kazao, nisu nikome ništa govorili.
Sveta i sretna trudnoća – U vrijeme trudnoće Josipova majka se molila i davala
velikodušne milostinje zahvaljujući Bogu za željeno dijete. Molila je da sretno na svijet
donese dijete. Majka je sretno nosila dijete, nije bila previše uznemiravana uobičajenim
poteškoćama i mukama trudnica, na svemu je zahvaljivala Bogu prepoznajući s velikom
zahvalnošću Božje darove. Isto je činio i Josipov otac koji je uživao u milosti koju je Bog
iskazivao njegovoj supruzi da je nosila dijete s takvom lakoćom i utjehom, te su obadvoje
slavili Boga.
8
 2. poglavlje: Rođenje i obrezanje sv. Josipa

Josipovo rođenje – Kada je došlo vrijeme da se rodi naš Josip, njegova majka se
pripravljala s najžarčim molitvama, tako da kad je došao sretni dan, rodila ga je lagano, te su
roditelji bili jako utješeni kao i oni koji su im pomagali. Josip je imao anđeoski izgled vedrog
lica iako su se jedva mogle razlikovati kod ostale djece te dobi crte lica, a kod Josipa su se
jasno razlikovale. Svima je donosio veliku utjehu kad su ga gledali, poglavito roditeljima koji
kad su ga takvog motrili, bili su utvrđeni u istinitost onoga što im je anđeo kazao u snu.
Kad su završili obredi koji se obavljaju u tim prigodama, majka je u duhu zahvaljivala
Bogu za sretan porod i noseći dijete prikazala ga je Bogu sa željom da ga posveti službi
Hrama u Jeruzalemu. Ali Bog ga je već bio odredio da bude čuvar živog hrama animiranog
Duhom Svetim, to jest Majke utjelovljene Riječi. Svevišnjemu je ipak bila ugodna želja i
posveta Josipove majke, a što nije prihvatio i uslišao njene želje, to je bilo iz razloga što ga je
odredio za mjesto puno bolje.
Zajedničko kliktanje – Cijelim Nazaretom se proširio glas o rođenju djeteta i o
njegovim rijetkim crtama lica, da je izgledao kao anđeo rajski. Svi su se radovali i slavili
rođenje djeteta koje je svima donosilo neuobičajenu radost srca. Kod Josipova rođenja
ponovno su čudesno zasjale tri zvijezde iznad kuće njegovih roditelja, iako nakratko. Josip je
otvorio oči i pogledao nebo držeći ih tako neko vrijeme nepomičnima. Kao u čudu divio se
znaku koji je Bog davao svijetu njegovim rođenjem. Zatim je zatvorio oči i ostao neko
vrijeme tako na veliko čuđenje svih.
Posebna čednost djeteta – Dijete je raslo u velikom miru, u svemu je bilo na veliku
utjehu roditeljima, posebno majci koja ga je dojila s radošću i s puno skrovitosti. Iako nikome
nije dopuštala da mu se približi u toj nježnoj dobi da ga, kao što je to uobičajeno za djecu,
pomiluje. Uozbiljila bi lice pokazujući kako je trebalo čuvati netaknutom bjelinu djetetove
čistoće i nevinosti, a Josip je samo roditeljima iskazivao ljubav, iako su bili rezervirani
vidjevši kako i dijete izbjegava geste milovanja kojima su mu željeli iskazati pažnju.
Josipovo obrezanje – Kad je navršio 8 dana, Josipovi roditelji su ga prema običaju
Hebreja i zapovijedi zakona obrezali i zajedno mu nadjenuli ime Josip. Dijete je kod
obrezanja plakalo, ali je ubrzo obrisalo suze jer mu je Bog pospješio upotrebu razuma. Budući
da ga je Bog tada lišio ljage istočnoga grijeha, bio je u milosti. Bog je tada Josipa obdario
mnogim darovima, upotrebom razuma također, te je upoznao svoga Boga i duboko mu se
klanjao naginjući svoju malu glavicu i potpuno se razvedrio u licu. S osmjehom se obradovao
pokazujući i na vanjski način uživanje i radost svog duha. Shvatio je dobročinstvo koje mu je
Bog iskazao te je ljubezno zahvaljivao i potpuno se prikazao Bogu.
Bog je zatim Josipu osim anđela čuvara, dao još jednoga anđela koji mu je često
govorio u snu i poučavao ga u svemu što je trebao raditi kako bi se više dopadao Bogu.
Josipova pobožnost i gorljivost – Naš Josip u toj mladoj dobi dobio je upotrebu
razuma kojim se koristio da upoznaje, slavi i zahvaljuje svojemu Bogu koji ga je toliko
obdario te je podnosio neudobnosti i protivštine s velikim strpljenjem. Anđeo ga je poticao da
prikazuje Bogu poteškoće koje je trpio kad je bio odveć umotan u povoje, što je on i činio kao
zahvalu za darove koje je dobivao, a njegovi čini bili su Bogu jako ugodni.
Dijete je shvaćalo kako su ljudi jako vrijeđali Boga. Zato je često plakalo iako bez
buke kako ne bi zadavalo poteškoće svojim roditeljima, i poučeno anđelom prikazivalo je
Bogu svoje nevine suzice. Kada je pak to činilo, primalo je od Boga još više svjetla milosti, a
s druge strane dijete nije propuštalo zahvaljivati za milosti koje je primalo.

9
 Josipova čednost i zahvalnost – Kada je majka mijenjala povoje Josipu, on se blago
zatvorenih očiju zacrvenio pokazujući na takav način nelagodu što je bio viđen i razotkriven.
Majka mu je bila jako diskretna da ne bi zadavala muku svome sinu jer je znala da Božja
milost u njemu čini čudesne napretke jer je i ona bila jako prosvijetljena duša i urešena
velikim krjepostima.
A naš Josip je pijući majčino mlijeko upijao i njene krjeposti i bio je njoj puno više
nego drugima privržen. Josip je uvijek bio radostan i vedar s majkom jer je u njoj primjećivao
rijetke kreposti te je shvaćao da uzimajući majčino mlijeko upija i njene krjeposti.
Josipov rast - Naš Josip je imao dobar karakter i bio je obdaren naravnim darovima
još više nego nadnaravnim. Divno je rastao tjelesno i duhovno. Tjelesno zbog dobre hrane
koju je dobivao od svoje majke koja je bila odličnog zdravlja, duhovno zbog neprestanih
darova koje je dobivao od milosti i velikodušnosti Boga koji ga je oblikovao prema svom
ukusu i srcu kako bi ga učinio dostojnim zaručnikom Majke Božje Riječi. Dijete je
spoznavalo milosti koje je neprestano dobivalo od Boga te Mu je bilo zahvalno. Čim je Josip
dosegao do toga da mu srce postane sposobno savršeno ljubiti, cijelim srcem se založio u
ljubavi prema Bogu, najvišem Dobročinitelju kojemu je bio uistinu zahvalan za darove koje
mu je udijelio.

3. poglavlje: Očišćenje majke i Josipovo prikazanje u Hramu

U hramu – Nakon što su prošli dani propisani zakonom za žene koje su trebale
očišćenje Josipovi roditelji su išli u Jeruzalem: majka kako bi se očistila i kako bi prikazala
njihovo dijete kako je to bilo propisano u njihovu zakonu. Nosili su velike darove u Hram, ne
samo ono što su obično drugi nosili, nego puno više, u znak zahvalnosti za milost željenog
djeteta koje im je Bog darovao.
Naš Josip je na ovom putu izgledao neobično radosno i vesela lica što su primijetili
njegovi roditelji, tako da su i oni bili utješeni vidjevši svoje malo dijete tako radosnim.
Shvaćali su da se Božanska milost širila dušom njihova djeteta, a ako je djelovala u tako
mladoj dobi koliko će više biti napretka u odrastanju. Za to su zahvaljivali Bogu i to im je bio
motiv za rast u ljubavi i zahvalnosti Bogu kao i poticaj da se sve više vježbaju u krjepostima.
Očišćenje i prikazanje – U Hramu se Josipova majka očistila i u tom činu je primila
velika prosvjetljenja od Boga te je jasnije shvatila kako je Bog obdario svojim darovima
njenog sina. Prinijela je Josipa svećeniku a ovaj ga je prihvatio i prikazao Bogu. Svećenik je u
duši kušao nesvakidašnju radost i utjehu u svome duhu, bio je prosvijetljen u nutrini od Boga i
shvatio je koliko je Bogu drago dijete koje Mu je prikazivao.
Naš Josip je pratio svoje prikazanje Bogu darivajući Mu se potpuno i radosno. U tom
činu je otvorio oči, upro pogled prema nebu i sve vrijeme ostao u položaju kao ushićen u
Bogu. Tada je primio od Boga posvetnu milost s jasnim svjetlom u kome je prepoznao
plemeniti i uzvišeni dar koji mu je Bog bez zasluge davao u činu kada Mu se potpuno predao.
Josip je ljubezno zahvalio Bogu na daru.
Prinošenje žrtve – Josipovi roditelji su kao žrtvu za sina darovali uobičajne novčiće
koji se za to daruju svećeniku a on vraćajući sina majci reče da ga veselo odgaja te da se
posebno o njemu brine, jer je bio shvatio da je to dijete posebno drago Bogu te da će postati
veliki čovjek koji će donositi utjehu onima s kojim se bude družio zbog njegove plemenite
naravi koja se u njemu nazirala. I to će se ostvariti ne samo jer će donositi utjehu onima s
kojim se bude družio, nego i svim vjernicima koji mu budu pobožni, jer ga je Bog odredio da
bude zaštitnik umirućih, kao što ćemo to u svoje vrijeme reći, i bude svima njima na utjehu u
smrtnoj muci.
10
 Napredak Josipa u krjepostima – Njegovi roditelji kad su primili Josipa, zahvalili su
Bogu plačući od radosti koju su kušali u srcu i odveli su ga u svoj dom kao blago i uzvišeni
dar darovan od Boga. Josip je bio miran, kao u zanosu zahvaljivao je Bogu, radujući se zbog
primljene milosti po kojoj je činio velike napretke u ljubavi prema Bogu, rastući velikim
koracima u krepostima. Iako mu zbog dobi nije bilo dopušteno ni moguće činiti čine krjeposti
koje je toliko ljubio, ipak ih je prakticirao u želji, dok nije odrastao te ih stvarno prakticirao,
uvijek s velikim savršenstvom, kao što ćemo to naprijed kazati.

4. poglavlje: Djetinjstvo sv. Josipa i njegov odnos prema Bogu

Josipova ljubav prema Bogu i bližnjemu – Majka sv. Josipa je dojila svoga sina s
uobičajenom utjehom i pažljivo ga je motrila. Naš Josip je često izgledao tužan i ožalošćen
dok su mu u dubokoj tišini suze tekle niz lice. Majka se čudila vidjevši tako neuobičajene
stvari kod svoga sina, a budući da je bila krajnje razborita, šutjela je i nikome nije govorila o
čudesnim stvarima koje je vidjela kod svoga sina misleći da ga je milost prethodila. Ovaj
Josipov izgled kod majke je uzrokovao veliku skrušenost jer je vidjela svoga nevinog sina kao
nekog pokornika, i u tome nije pogriješila jer je naš Josip već imao upotrebu razumske svijesti
i bio je obogaćen posvetnom milošću, poznavao je više od drugih svoga Boga i shvaćao je
koliko je Bog vrijeđan i odbacivan od ljudi. A mali Josip je ožalošćen obilno ronio suze i
prikazivao ih Bogu moleći Ga da se smiluje grješnicima, da ih prosvijetli i dadne im spoznati
njihove velike grijehe i pogreške.
Osim ove spoznaje koju je naš Josip imao, često mu je anđeo nadahnuo da te gorke
suze prikaže Bogu koji ih je rado prihvaćao i tako bi Josip iskazivao ljubav prema bližnjemu
koji je zalutao. Josip je to činio s velikom željom da se svidi Bogu i pomogne bližnjemu, tako
da iako se bio tek nedavno rodio, već je vršio zapovijed ljubavi svim silama prema Bogu i
bližnjemu. A ono što nije mogao činiti za sebe jer nije imao grijeha, činio je za bližnjega
plačući i žalosteći se zbog tuđih grijeha. A koliko su bile Bogu drage suzice nevinog Josipa,
pokazuju nam milosti koje mu je udjeljivao, a jedna od njih je bila i vremensko ubrzanje
rođenja Majke Božje Riječi, da bi joj on bio čuvar i vjerni zaručnik.
Josipove prve ekstaze – Sveto dijete je često bilo kao odsutno i obuzeto Bogom, a u
tom stanju je znalo biti i po cijele dane bez uzimanja obične hrane, zadovoljavajući se blagom
hranom koja je ispunjala njegov duh, a to je bila Božja utjeha, a koliko je ova bila velika
moglo se shvatiti i iz onoga što je naizvan izgledalo to jest njegovo anđeosko lice, rumeno s
osmjehom, s dva oka koja su blistala kao dvije zvijezde.
Njegova majka kad ga je vidjela u tom stanju, puštala ga je slobodnoga, nije ga
uznemirivala, a gledajući ga i ona se ispunjala neuobičajenom utjehom te je slavila i
zahvaljivala Bogu zbog darova kojim je obasipao njezina sina. Puno puta i Josipov otac je
primjećivao ovo i skupa s majkom je zahvaljivao Bogu sve do suza.
Naš Josip i Josip, egipatski upravitelj – Koliko su Josipovi roditelji bili utješeni
odgajajući svoga sina i koliko su ga nježno ljubili! Puno više nego roditelji patrijarha Josipa
koji je bio postao egipatski upravitelj, a bio je samo slika našeg Josipa. Josipa patrijarha otac
je ljubio više od svih svojih sinova, a našeg Josipa je Bog ljubio i obdario više od svih drugih
stvorenja određujući da bude Poočim Utjelovljene Božanske Riječi i zaručnik Njegove Majke.
Josipa patrijarha je otac obukao u kićenu haljinu, a naš Josip je bio obučen posvećujućom
milošću. Prvoga su mrzila njegova braća, prodala ga kao roba, drugom su nakon smrti
njegovih roditelja bila nepravedno oduzeta sva dobra te je bio prisiljen lutajući poći u
Jeruzalem kako bi naučio zanat drvodjelje i tako zarađivao za život.

11
 Josip patrijarh je bio tumač snova, a naš Josip je imao anđela koji ga je u snu poučavao
što treba činiti kako bi se svidio Bogu i vršio Njegovu volju. Prvi je bio u ime faraona
upravitelj Egipta, a drugi je bio u Egiptu upravitelj Utjelovljenog Boga svega svijeta.
Josip patrijarh je održao svoju vjernost prema gospodaru tako što je sačuvao nedirnutu
njegovu ženu, a naš Josip je održao vjernost Duhu Svetome ne samo tako što je sačuvao
nedirnutu Njegovu Božansku Zaručnicu, nego je bio čuvar njene čistoće. Prvi je sačuvao
pšenicu za dobro cijelog naroda, a drugi je spasio život Žitu izabranih, hranu i okrjepu
vjernika.
Josip patrijarh je bio na utjehu svojoj obitelji i cijelom Egiptu, a naš Josip je bio na
utjehu Utjelovljenoj Božjoj Riječi hraneći ga plodom svog znoja i napora, Njegovoj Majci
Mariji pomažući joj u njenim putovanjima, te na utjehu svim vjernim dušama u njihovim
potrebama i u smrtnoj agoniji. Prvog je jako ljubio egipatski faraon, a drugog je preko svake
mjere ljubio Bog i učinio ga svojim vikarom na zemlji. Zbog toga na zemlji nije nitko
postojao tko bi se mogao usporediti sa sv. Josipom da bi bio toliko obdaren i uzdignut od
Boga. Samo je njegova presveta i prečista zaručnica Marija bez usporedbe s njim bila
uzdignuta jer je Djevica i Majka Božanske Riječi.
Budući da je naš Josip bio obdaren tolikim darovima, donosio je ne samo utjehu
svojim roditeljima koji su ga odgajali, nego su bili i oni obdareni mnogim milostima zbog
ljubavi njihova sina koji im je bio jako zahvalan, pa ako je na zemlji molio za grešnike, puno
više je molio za svoje roditelje. Bog je uslišavao njegove molitve i zbog toga su oni čudesno
rasli u krjepostima i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Njegov pogled prema nebu – Kad je našeg Josipa majka vodila na mjesto gdje je
mogao vidjeti nebo, on bi bio jako zadovoljan! Uzdižući oči prema nebu ne bi ih micao,
gledajući nebo radovao se i kliktao, te je davao naslutiti da mu je tamo sve blago i sve dobro.
Majka koja je to primijetila često ga je na takva mjesta vodila i kada je vidjela sina
ožalošćena, da bi ga utješila, nosila ga je na mjesta odakle se lijepo vidi nebo, a on bi se tada
razvedrio, a majka je bila prinuđena tu ga držati kako ga ne bi lišila utjehe. A i ona sama je u
tim prigodama jako uživala, njen duh bi se ispunjao radošću motreći veličinu Božju i Njegova
divna djela.
Napasti i pobjede – Pakleni neprijatelj je primijetio svjetlo koje je zasjalo nad
Josipom te da su njegovi roditelji jako napredovali u krjeposti. Zbog toga se poboja da će ovo
dijete s njim se boriti, te da će mnogi biti njegovim primjerom potaknuti na krjepostan život.
Više puta je pokušao ubiti ga, ali njegovi napadaji su uvijek bili uzaludni jer je
svemoguća ruka Božja čuvala našeg Josipa, a čuvala su ga i dva anđela koje mu je Bog
dodijelio. Neprijatelj je, dakle, bjesnio jer nije mogao izvršiti svoje planove te je pokušao
zapodjenuti svađu i razdor među roditeljima sv. Josipa. I taj pokušaj mu je propao jer su oni
bili jako krjeposni i prožeti strahom Božjim, dobro su shvaćali neprijateljeve zasjede te su po
molitvi zadobili da je posramljen pobjegao.
Pokušao je i sa osobama koje su posluživale u kući, a i to mu je propalo jer je naš
Josip molio Boga za sve a On ga je uslišavao. Puno puta Josip se suzdržavao i od uobičajene
hrane kako bi molitvu popratio pokorom: zbog toga poraženi neprijatelj je odustajao za neko
vrijeme i povlačio se s mišlju da mu zapodjene nove borbe čekajući priliku za to, ali je uvijek
bio poražen jer su molitve sv. Josipa bile snažne i učinkovite pred Bogom.
Anđeo, koji je bio određen da mu govori u snu, opominjao je našeg Josipa o svemu što
je trebao činiti kako bi porazio paklenog neprijatelja, obavještavao ga je kad se ovaj spremao
da ga napadne i uznemiruje njegovu kuću, a naš Josip je spremno činio sve što mu je anđeo u
snu govorio.

12
 Molitva i motrenje – Kad je dijete Josip stiglo do prikladne dobi, a divno je odrastalo,
majka ga je makla iz povoja i obukla ga. Josip se taj dan jako obradova i podiže ruke prema
nebu sav u želji. Izgledalo je kao da će odletjeti tamo kamo ga je vuklo srce, a često ga se
moglo zateći u tom položaju. Drugi puta majka ga je znala zateći s rukama prekriženim na
prsima u znak da je grlio svoga Boga koji je stanovao u njegovoj duši po milosti i boravio u
srcu.
Nekada bi ga nalazila s prekriženim rukama u molitvi toliko obuzet da je izgledalo kao
da ništa ne osjeća jer je sav bio unesen u motrenje. U tim prigodama majka ga je puštala na
miru, a on bi tako ostajao po cijele dane zadržavajući se u motrenju Božjeg savršenstva
poučen u molitvi od svog anđela a još više od Boga koji se tako velikodušno davao njegovoj
duši ulijevajući joj svoj duh.

5. poglavlje: Djetinjstvo sv. Josipa

Prvi koraci – Naš Josip, rastući svaki dan u ljubavi prema Bogu i spoznaji Božjih
savršenstava, žudio je da postane savršen i svet te da nalikuje na neki način na Boga u svetosti
i da odgovori na Njegovu beskrajnu ljubav. Zbog toga je želio brzo prohodati kako bi i svoje
tijelo koristio da Bogu iskaže čast te Mu i na vanjski način iskaže ljubav i podložnost. Bogu
su bile jako ugodne te želje našeg Josipa te ih je uslišao i u kratkom razdoblju je prohodao.
Prve riječi – Josip je rano počeo hodati i govoriti, a prve riječi koje je izgovorio bile
su izgovaranje Božjeg imena, jer ga je tako u snu anđeo potakao. U jutro dana kad je
progovorio, čim se probudio, kazao je: Bože moj! Čuli su ga njegovi roditelji koji su se
zadivili i iznenadili te su se obradovali uživajući što je njihov sin počeo govoriti, tim više što
su mu prve riječi bile upućene Bogu kojega je zazivao i nazvao svojim Bogom.
Josip je često izgovarao te riječi sa shvaćanjem, a budući da je bio potpuno Božji, a
Bog je bio njegov, kada bi čuo od svojih roditelja da se Bog bio nazvao Bogom
Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, on bi dodavao: I Josipovim – a izgovarao je to s
toliko milosti, u tako mladoj dobi, da su njegovi roditelji u tome puno uživali, a kako bi ga
slušali, često su izgovarali te riječi. A Josip bi s toliko osjećaja govorio o Bogu te je
izgledalo, kao što je uistinu i bilo, da je potpuno Božji te da je sva njegova ljubav bila za
Boga. Zbog toga se radovao kad je čuo da se spominje ime Božje, a njegovi roditelji su to
često činili s velikim poštovanjem i ljubavlju kako bi svom sinu priuštili ovu utjehu.
Prikazivanja Bogu i prošnje – Prve korake koje je napravio Josip je prikazao Bogu
moleći ga za milost da u svim svojim koracima u životu samo Njega slavi i da Ga nikada ne
vrijeđa, kao što je isto, poučen od anđela molio i za svoje riječi. Bog je uslišao njegove prošnje
jer će u svim svojim koracima i riječima ostati vjeran Bogu. Josip je u svojim djelima uvijek
motrio Nebo i zazivao svoga Boga moleći za Njegovu pomoć i milost u onome što je činio da
bi sve bilo u skladu s voljom Božjom, a to se odnosilo na jelo, odmor, govor i hodanje.
Budući da mu u toj mladoj dobi nije bilo dopušteno vršiti krjeposne čine koje je želio,
prikazivao je Bogu uobičajene stvari svakodnevnice kao što su jelo, piće, spavanje, zabava.
Josip je čistom nakanom činio vrijednim ove stvari pred Bogom, činio je sve iz ljubavi i često
se zbog toga odricao onoga što mu se najviše sviđalo, a tako ga je poučavao njegov anđeo
čuvar. Često je sebe prikazivao Bogu obnavljajući tako one čine kad je bio prikazan Bogu u
Hramu.
Njegova majka vidjevši da je njen sin za mnogo toga sposoban, poučavala ga je
raznim činima ljubavi prema Bogu kao što su to prakticirali Izraelci, a Josip je jako uživao
slušati i prakticirati te majčinske pouke.

13
 Duh molitve – A kad je dobro prohodao, Josip bi se često sakrivao i molio uzdignutih
ruku prema nebu, zahvaljivao Bogu koji ga je toliko darivao, a ponekad bi i cijele sate
provodio na koljenima. Bilo je divno vidjeti dijete u tom položaju, a još divnije je bilo vidjeti
kako se njegov duh naslađivao u kontemplaciji Božjih savršenstava što se i izvana pokazivalo
kad bi mu se lice zažarilo a oči zablistale i tako se moglo naslutiti da se naslađivao u svome
Stvoritelju koji je milošću ispunjao njegovu dušu.
Njegova majka se s pažnjom smještala tamo gdje je sin nije mogao vidjeti i često ga je
slušala kako uzvikuje: O Bože beskrajne dobrote, koliko si me obdario a koliko ti moram biti
zahvalan! To je izgovarao još tepajući ali ražarena srca od ljubavi prema svome Bogu. Majka
koja ga je slušala pratila ga je činima ljubavi i zahvale, a od nježnosti bi i zaplakala vidjevši
svoga sina toliko obdarena od Boga.
Čezne za Mesijom - Josipovi roditelji su mu kazali kako je Bog obećao na svijet
poslati Mesiju kojega su sa željom iščekivali i za kojim su Patrijarsi toliko čeznuli. O tome ga
je poučio i anđeo u snu tako da je Josip bio ražaren živom željom za Mesijinim dolaskom te je
gorljivo za to molio Boga kako bi se udostojao požuriti vrijeme Njegova dolaska.
Od tog trenutka sve su njegove molitve tome smjerale a Bog je s radošću prihvaćao
molitve nevinog Josipa i to mu je dao do znanja na način da kad je Josip za to molio, ispunjao
mu je srce velikom utjehom zbog čega je Josip s još više poticaja molio i tako je napredovao u
ljubavi prema svome Bogu.
Muka zbog uvreda Bogu – Kada bi se u kući dogodilo nešto što bi moglo ražalostiti
Boga – a to se događalo među osobama koje su služile u kući zbog njihove slabosti – Josip bi
se ožalostio i gorko bi plakao. Budući da ih u svojoj mladoj dobi nije mogao opomenuti,
pokazivao bi svojim suzama kolika mu je bol.
Majka koja je to bila primijetila jednoga dana ga je upitala zašto plače i zašto se
žalosti, a on je s puno osjećaja odgovorio: Ti si me više puta poučila što trebam činiti kako
bih se Bogu dopao, a što izbjegavati kako ga ne bih vrijeđao. A vidim da ga se u našoj kući
vrijeđa pa kako da se ne žalostim i ne plačem?
To je kazao majci jer nije bila još shvatila da mu je Bog udijelio tako velike darove
kao što je upotreba razuma i jasnu spoznaju uvreda Bogu zbog čega se žalostio jer je shvaćao
kako je Bog zaslužio da bude ljubljen i čašćen, a ne vrijeđan, kako grijesi jako vrijeđaju Boga
kojega je on toliko ljubio.
Kada je majka to shvatila, jako se trudila da Bog ne bi više ni od koga bio vrijeđan u
njihovoj kući te je oštro opominjala one koji su griješili, kao što je to činio i Josip svojim
ponašanjem te se tako kuća njegovih roditelja mogla radije nazvati „kuća krjeposti“ po
točnom opsluživanju Božjeg zakona svih koji su u njoj boravili.
Majčinska razboritost – Josipova majka je bila jako razborita te je za sebe držala ono
što joj je sin govorio, a nije pričala ni o darovima i nadnaravnim milostima, nikada nije
zaboravila ni riječi koje joj je anđeo kazao u snu, to jest da će njen sin vidjeti Mesiju i s Njim
razgovarati. Zbog toga se i nije čudila vidjevši da ga je Bog tako obdario, nego je slavila i
zahvaljivala Bogu za velikodušnost prema svome Josipu.
Ponekada bi ga gledala s velikom nježnošću plačući od utjehe na pomisao kako će
njen sin imati lijepu sudbinu da vidi Mesiju koju nisu imali toliki patrijarsi i proroci prije
njega te je često govorila: Sine moj, blago tebi! – sveto mu zavideći na sudbini.
Jednom Josip ju je pitao zašto mu to govori, a mudra majka mu je odgovorila: To ti
kažem jer znam da te naš Bog jako ljubi – a nije mu otkrivala tajnu koju je znala. A Josip kad
bi čuo te riječi, podizao je ruke prema nebu i uskliknuo: O da, moj Bog me ljubi! I ražario bi
se u licu klikćući od radosti, klikćući zbog radosti i plačući zbog slasti koju je kušao. Zatim bi
dodavao: A da li ga ja ljubim? Premalo ga ljubim! Ali želim ga ljubiti još više i odrastajući
rasti ću i u ljubavi prema svome Bogu“. Tako je i bilo, rastući u dobi rastao je i u ljubavi.
14
 Očinska pouka – Njegovi roditelji kad su vidjeli da im je sin tako sposoban, počeli su
ga poučavati pisanju. To je činio njegov otac koji je bio jako poučen u zakonu te nije htio
drugima dati sina na pouku kako ne bi posjećujući druge izgubio duh koji mu je Bog bio
udijelio. Tako je Josip počeo učiti čitati a u tome je čudesno uspijevao do te mjere da ga otac
nikada nije trebao opominjati.
Imao je samo tri godine kad je naučio čitati na veliku utjehu svojim roditeljima i na
duhovnu korist. Vježbao se u čitanju Svetog pisma i Psalama koje mu je otac objašnjavao.
Josip je kušao veliku utjehu kad je čitao i kad mu je otac objašnjavao Pisma. Tako je Josip
provodio vrijeme moleći, čitajući i učeći.
Njegova čudesna strpljivost – Iako je bio dijete, nikada ga nisu vidjeli ljutita ni
nestrpljiva, nego je uvijek bio vedra lica u dubokom miru, usprkos toga što je Bog dopustio da
mu se puno puta dogode nezgode u kojima bi se kućne sluge u odsutnosti roditelja prema
njemu grubo ponašale. Josip bi sve radosno i strpljivo podnosio. Đavao se često trudio
potaknuti kućne sluge da ga uznemiruju kako bi izgubio krjepost trpljenjem, ali to mu nikada
nije uspjelo jer je Josip bio uronjen u Boga i njegovu ljubav i mir tako da nije postojala ni
jedna stvar koja bi mu mogla oduzeti mir srca i vedrinu duha.
Đavao je jako bjesnio vidjevši tolike Josipove krjeposti, još više jer se nije mogao
približiti Josipu napastima jer ga je Bog držao na udaljenosti, ali jednoga dana po Božjem
dopuštenju gurnuo ga je niz stepenice. Vidjevši da pada Josip zazva svoga Boga u pomoć, a
Bog se požuri osloboditi ga od svakoga zla. Tako je Josip imao priliku prepoznati Božju
milost i zahvaliti mu, a đavao je odstupio posramljen.
Njegov sabrani život – Usprkos malene dobi nikada se Josipa nije vidjelo kako čini
djetinjarije ni da se igrao sa svojim vršnjacima, radije je bio povučen u kuću, bavio se
učenjem i molitvom i nikada nije gubio vrijeme.
Bio je potpuno poslušan svojim roditeljima i nikada nije propuštao učiniti ono što su
mu zapovijedali. Sva njegova zabava je bila u tome da se zadržavao u motrenju neba jer je
znao da tamo stanuje njegov Bog i uzdizao mu je gorljive molitve da brzo pošalje obećanog
Mesiju.
Nasljedovanje patrijarha – Jako je ljubio patrijarhe Abrahama, Izaka i Jakova te
proroka Davida i često je molio svoga oca da mu pripovijeda o njihovom životu sa željom da
ih nasljeduje jer je znao da ih je Bog bio jako obdario i ljubio. Njegov otac bi to rado činio te
mu je pričao život sad jednoga sada drugoga, a Josip bi s pažnjom slušao te zatim kazivao:
Ovo su uistinu bili prijatelji Božji od Boga obdareni, te mi trebamo nasljedovati njihove
krjeposti.
Čuvši Josip kako je patrijarh Abraham uvijek hodio u Božjoj prisutnosti, kao što je i
njemu rečeno ako želi biti savršen, trudio se da ga savršeno nasljeduje. Josip je već u dobi od
sedam godina bio sposoban vršiti čine svih krjeposti koje su živjeli Patrijarsi i koliko su mu
dopuštale snage, trudio se da ih nasljeduje u vjeri i povjerenju u Boga, tako da je Josip rastao
u krjepostima i postajao Bogu sve miliji.
Slavljenje Boga – Čuvši kako je prorok David slavio svoga Boga sedam puta svaki
dan na poseban način, i Josip je to poželio činiti te je molio svoga anđela da ga na vrijeme
probudi kako bi slavio svoga Stvoritelja u noćnim satima. Već je razne stvari znao napamet na
slavu svoga Boga i često ih je ponavljao dan i noć s puno duha, a Bog ga je sve više
prosvjetljivao i umnažao darove koje mu je davao. Kada je slavio Boga, bio je jako raspaljen
Božjom ljubavlju te iako je bila noć, otvarao je prozor svoje sobe i gledao nebo te je davao
oduška plamenu svoga srca i govorio je:

15
 Blago onome tko će imati sreće vlastitim očima vidjeti obećanog Mesiju! Blago onome
tko će imati sreću da s Njim razgovara! Koje li sreće! To je govorio s toliko gorljivosti da je
duže vremena ostajao kao u ekstazi ražaren živom ljubavlju da Mu može služiti i častiti Ga.
Ljubav prema siromasima – U Josipovu srcu je plamtjela velika ljubav prema
bližnjemu i želio je da svima bude od koristi. Zbog toga je često govorio svojim roditeljima da
dijele milostinju siromasima te da se ne brinu kako bi za njega sačuvali novac jer se on
zadovoljavao time da i sam bude siromah kako drugi ne bi trpjeli. Njegovi roditelji su
ispunjavali njegove želje i davali su velike milostinje siromasima jer su i sami tome bili
skloni.
Njegova djevičanska čistoća – Josip je ovim načinom života došao do sedme godine i
uvijek je sačuvao sjaj nevinosti te nikada nije ožalostio svoje roditelje i nije učinio ni
najmanju stvar koja bi ožalostila Boga i koja nije bila Bogu jako ugodna. A kako je Josip sve
više rastao, postajao je sve draži u Božjim očima i sve je činio s više savršenstva.
Osim što je on sam ljubio čistoću, Bog mu je bio ulio na čudesan način ovu krjepost
koju mu je preporučio i njegov anđeo koji mu je jednom zgodom u snu o njoj divno govorio
dodajući da je ova krjepost jako draga Bogu. Josip je još više zavoli i obeća da će je
opsluživati u svemu cijeloga svoga života, a da bi mogao to provesti u djelo, molio je Boga da
mu udijeli milost da to i učini.
Obećao je i da će bježati od svih opasnih prigoda kako njegova čistoća ne bi nikada
trpjela nikakvu štetu i uistinu tako i učini. Čuvao je sva svoja osjetila s velikom brigom, a
posebno je oči držao uperene prema zemlji ili nebu. Po njegovom izgledu moglo se shvatiti
koliko je velika čistoća njegove duše i tijela do te mjere da je izgledao kao anđeo u smrtnom
tijelu. Majka i otac su više puta vidjeli sjaj njegova lica i po tome su mogli spoznati koliko je
velika čistoća i nevinost njihova sina i kako se Bog po svojoj milosti naslađivao stanovati u
njegovoj čistoj duši. To se primjećivalo kad je Josip obavljao svoju molitvu, kad se sam
zadržavao sa svojim Bogom.
Briga njegovih roditelja – U tim prigodama njegovim roditeljima se ispunjala duša
neuobičajenom utjehom i ljubavlju punom poštovanja prema svome sinu te su ga sve više
gledali kao neko blago i dar s Neba. Ali nisu propuštali da nad njim imaju autoritet koji je
svojstven roditeljima nad svojom djecom, a Josip je njima u svemu bio potpuno poslušan.
Njegovo mrtvljenje – Josip je bio jako sklon mrtvljenju i pokori, a kada bi mu
njegovi roditelji to zabranjivali, on im se podlagao i nikada im nije prigovarao. Kada je želio
postiti i bdjeti, pitao je njih za dopuštenje s toliko podložnosti te je izgledalo kako mu ga ne
mogu uskratiti, a kad bi mu to uskratili, činili su to s mukom jer nisu mogli podnijeti da mu se
protive.
Ljubav prema siromasima – Često mu je otac davao novac kako bi udijelio
milostinju siromasima, a on je to činio u podložnosti i poniznosti kao da se njemu davala
milostinja, a nikada nije za sebe zadržao ni najmanjeg novčića. Kada bi vidio nekog siromaha
kako dolazi u njihovu kuću moliti za milostinju, išao bi majci i molio kao da se o njemu
samome radi s toliko podložnosti da se ona divila njegovim krjepostima i udovoljavala bi mu
velikodušno. A Josip bi kušao toliko radosti kod davanja milostinje siromasima da se to
moglo primijetiti na njegovom licu. Kada bi vidio siromaha, ražalostio bi se, ali odmah bi se
uzradovao kad bi mu dao milostinju.
Očaran krjepostima – Josip je već bio sklon prakticiranju krjeposti, a postao je još i
više jer mu je anđeo u snu govorio i objavljivao prednosti i vrijednost krjeposti te kako su one
jako drage Bogu. Drugo nije trebalo da se Josip zaljubi u krjeposti. Samo kad je čuo da su
Bogu drage, bilo je to dovoljno da se potpuno založi u njihovom prakticiranju.

16
 6. poglavlje: Napredak sv. Josipa u krjepostima i darovi koje je od Boga dobivao

Ponizni i razboriti savjetnik - Josip je napunio 7 godina i već u toj dobi bio je jako
razuman, više nego neki čovjek u zreloj dobi. Njegove ozbiljne riječi i savršena djela bili su
takvi da se čak i njegov otac, kad je morao donijeti neke odluke, savjetovao sa svojim sinom,
a savjeti koje je davao bili su jako dobri jer je bio jako prosvijetljen od Boga i nikada nije
griješio u svom mišljenju jer je o svemu u molitvi pred Bogom tražio savjet. Njegovi roditelji
su ga uvijek i u svemu pitali za savjet, a Josip je živio u poniznosti i podložnosti tako da su se
i sami njegovi roditelji divili.
On bi njima kazivao svoje mišljenje a zatim bi dodavao: Ja vam kažem ovako prema
onome što mi izgleda pravo, a vi sve dobro razmotrite i činite onako kako vam izgleda
najbolje i Bogu najugodnije.
Zatim bi ponovno molio da Bog prosvijetli njegove roditelje kako bi učinili ono što je
Njemu više po volji, tako se nikada nije oslanjao na samoga sebe smatrajući se samo slabim i
bijednim stvorom. Jako se ponižavao pred Bogom kada su ga njegovi roditelji pitali za
mišljenje o nekoj stvari, a odgovarao im je samo iz poslušnosti kako bi Bog bio proslavljen u
svemu.
A Bog nije uskraćivao prethoditi ga u svemu svojim milostima i jasno ga je
prosvjetljivao u molitvi i po njegovu anđelu koji mu je u snu govorio, a to je bivalo sve rjeđe
kako je Josip odrastao jer ga je Bog uz prosvjetljenja poučavao i preko Svetog pisma.
Nebeski pojas – Jedne večeri u snu dok je Josip spavao, anđeo mu se ukazao u snu i
reče mu da se Bogu jako dopala njegova odluka da bude djevac cijeloga svoga života i obećao
mu je svoju posebnu pomoć. A pokazujući mu jedan jako lijepi pojas reče mu: Ovaj pojas ti
šalje Bog kao znak da Mu se dopada tvoja odluka i kao znak milosti koju ti daje da možeš
uvijek sačuvati netaknut sjaj svoje čistoće, i zapovjedio mi je da te opašem pojasom.
Tada se Josipu približi anđeo i opasa ga pojasom govoreći mu da zahvaljuje Bogu za
milosti koje mu je udjeljivao. Kad se Josip probudio, digao se i do zemlje poklonio Bogu
zahvaljujući mu s ljubavlju za dobročinstvo i dar koje mu je udijelio te nije nikada nakon toga
bilo nešto što bi ga mučilo na tom području.
Iako će ga đavao napastovati različitim napastima, kao što ćemo to reći u svoje
vrijeme, u ovome ga nikada nije mogao napastovati ni na koji način, jer Bog nije dopuštao da
ga napastuje protiv čistoće, te je sačuvao divnu čistoću tako da je bio dostojan biti čuvar
Kraljice Djevica.
Velika obećana milost – Drugom jednom zgodom anđeo mu progovori u snu i reče da
je Bog odredio da mu udijeli jako veliki i uzvišeni dar a nije mu rekao o čemu se radi, te mu
je samo objavio milost koju će dobiti kako bi se Josip u molitvi založio i življenjem krjeposti
postao toga dostojan, jer je Bogu ugodno da Ga se moli, a za velike milosti i darove želi da ih
se prethodi velikim molitvama.
Kada je to čuo naš Josip, nije bio radoznao istraživati koji bi to bio dar i koja milost,
nego je svim svojim duhom Boga i od tog trenutka pa nadalje brižno molio dvije milosti:
jedna je bila da požuri dolazak Mesije, a druga da mu udijeli milost koju je obećao po Anđelu.
Molio je Boga i za mnoge druge milosti, a ove dvije su mu bile posebno na srcu. A velika
obećana milost i uzvišeni dar je bilo u stvari to da će mu Bog dati za zaručnicu Majku
Božanske Riječi, a Josip to nije nikada saznao sve dok se nije ostvarilo, a niti tada mu nije
bilo objavljeno Marijino Bogomajčinstvo. Dok je Josip nastavljao moliti za spomenute
milosti, kušao je veliku utjehu.
Uzvišena ekstaza – Jednoga dana Josip je bio ushićen u ekstazi u kojoj su mu bile
pokazane krjeposti koje će Mesija prakticirati kada dođe na svijet živjeti s ljudima, među
kojima na posebno čudesan način su se isticale poniznost i blagost i Josip ih toliko poželi te je
17
žudio prakticirati ih i živjeti. Zbog toga nije se prestao truditi u studiju i nastojanju kako bi ih
zadobio. A bio je čudesan napredak u ovim krjepostima, a poticao je i druge osobe u kući
govoreći im da prakticiraju ove krjeposti jer su se njegovu Bogu jako sviđale.
U Hramu za vrijeme Pashe – Naš Josip je sa svojim roditeljima išao u Hram u
Jeruzalem za svetkovinu Pashe. A kada je tamo stigao, radovao se više nego obično
pokazujući da je u velikoj utjesi. Za ovu svetkovinu se pripravljao molitvom i postom jer ga je
tako bio poučio njegov anđeo.
Kad bi došao u Hram, kleknuo bi i ostao nepokretan po cijele sate uz divljenje onih
koji su ga gledali, pogotovu jer je bio jako mlad. Tu je bio jako prosvijetljen od Boga i motrio
je radosti nebeskog Jeruzalema, molio je svoga Boga da brzo pošalje obećanog Mesiju kako
bi po otkupljenju duše mogle ići uživati vječnu radost, a Bogu su bile jako drage njegove
molitve.
Njegov otac je u Hram donosio obilnu milostinju i davao je u ruke sinu kako bi je on
prikazao, a to je činio jer je znao da njegov sin ima veliku želju dijeliti milostinju, a Josip je to
činio s toliko srca i radosti da nitko nije nikada toliko uživao primajući koliko Josip dajući
milostinju, a činio je to s toliko čistoće u nakani, i prikazivao je ponovno samoga sebe
potpuno Bogu.
Želio se zadržati u Jeruzalemu kako bi imao mogućnost često ići u Hram, a njegovi
roditelji, kako bi mu udovoljili, zadržavali su se više nego je to bilo uobičajeno, a za to
vrijeme naš Josip se nije udaljavao iz Hrama osim za nahraniti se i poći na spavanje. Sve
drugo vrijeme je koristio za boravak u Hramu kako bi molio Boga da mu udijeli ono što je
toliko želio.
Zatim Josip učini jedno veliko obećanje Bogu da će, ako ostane bez roditelja, nastojati
stanovati u Jeruzalemu kako bi imao mogućnost pohađati Hram prema kojemu je osjećao
posebnu privlačnost. Bogu se svidje ovo obećanje i s vremenom će učiniti da Josip ima tu
mogućnost. Za vrijeme dok su njegovi roditelji boravili u Jeruzalemu Josip nikada nije hodao
gradom iz radoznalosti, kao što je to bilo uobičajeno za dječake te dobi, niti se družio s
drugima. Poštovao je poslužitelje u Hramu i zbog toga su ga svi ljubili, svi su ga cijenili bilo
zbog obilnih milostinja koje je davao, bilo zbog lijepe naravi koja se u njemu uočavala, a
Josip se nikada na to nije obazirao, nego je uvijek gajio samo ljubav prema Bogu kako bi se
samo Njemu dopao.
Jednoga dana dok je molio u Hramu, čuo je nutarnje riječi koje mu je Bog uputio
uvjeravajući ga da su Mu jako drage njegove molitve i da će ga uslišati u svemu što Ga moli.
Uvjerio ga je u veliku ljubav koju je imao prema njemu i pozvao ga da Mu uzvrati tu ljubav.
Josip je kušao toliko radosti slušajući ove riječi da je pao u ekstazu i ostao satima nepokretan
uživajući u neusporedivoj blagosti i slasti Duha svog Boga.
Dugo je ostao tako raspaljen ljubavlju prema Bogu da nije želio slušati ni o čemu
drugom osim o Bogu i Njegovim Božanskim savršenstvima i žarko je želio naći društvo ili
nekog vjernog prijatelja s kojim bi mogao razgovarati o Božjim veličinama i savršenstvima, a
znajući da nema takvog prijatelja molio je Boga da mu ga pošalje. Jednoga dana dok je molio,
čuo je ponovno nutarnji Božji glas koji mu reče da će ga Bog utješiti puno više nego što je on
to želio. A to je bilo istina jer iako mu nije još bilo objavljeno, bit će mu udijeljena milost da
se druži sa samom Utjelovljenom Riječju i sa Njegovom prečistom Majkom, što će biti
milost puno veća od onoga što je Josip molio i želio.
Utješen obećanjem Josip nije prestajao moliti Boga sa velikom ustrajnošću jer je
spoznavao kako ga je Bog u svemu obdarivao i pokazivao mu se bliskim. Bio je jako zahvalan
Bogu za sva dobročinstva te je sve Njemu prikazivao bez ikakve zadrške.

18
 Želja za Mesijom – Nakon što se vratio u Nazaret u svoj zavičaj izgledalo je da ne
zna govoriti o drugome osim o ljepoti Hrama i o sreći onih koji se tamo nalaze, a uzdizao je
svoj govor sve više i pričao bi o nebeskom Jeruzalemu:
„Ako se kuša toliko slasti biti u Jeruzalemu u Hramu, koliko li slasti i utjehe će se
kušati boraveći u kući gdje naš Bog vječno prebiva, i kolika će biti uzvišenost tog mjesta?
Molimo svog Boga da nam brzo pošalje obećanog Mesiju kako bismo po Njemu bili dostojni
poći nakon smrti tamo boraviti“.
To je govorio svojim roditeljima s toliko duha i gorljivosti da su i oni kušali veliku
želju za tim te su se i njihova srca raspaljivala željom za dolaskom Mesije te su toplo Boga za
to molili. Josip to nije govorio samo svojim roditeljima, nego i svima koji su dolazili te je u
srca svih utiskivao živu želju za dolaskom Mesije. Govorio im je:
„Često molite našega Boga da se udostoji skratiti vrijeme ispunjenja svojih obećanja.
Blago nama ako zadobijemo ovu milost te imadnemo sreću vidjeti Mesiju među nama! Kolika
bi to bila sreća za nas! Želio bih sav se dati kako bih Mu služio i častio Ga!“
Ponekada majka bi mu s radošću govorila: Što bi ti, sine, učinio ako bi imao milost
vidjeti svojim očima Mesiju?
A on bi tada podizao ruke k Nebu i uskliknuo: „Što bih činio! Sav bih se Njemu dao.
Spremno bih se ponudio da Mu zauvijek služim i nikada Ga ne bih ostavio“. A majka bi
nastavljala: „Zar ne znaš da služiti sa sobom nosi mnoge napore?“ A on bi tada govorio: „Ne
samo da bih podnio mnoge muke da Mu služim, nego bih bio zadovoljan kad bi me to koštalo
i mog života“.
Majka je dodala: „Tko zna da li bi Mu se svidjelo tvoje služenje, da li bi te primio
među svoje sluge?“ Josip je odgovorio: „Istina je, da nisam dostajan toga, ali toliko bih Ga
molio dok ne bi iz samilosti prihvatio moje služenje, jer kako je naš Bog beskrajno dobar,
tako će i Mesija biti beskrajno dobar. A kao što Bog prima naše molitve i prošnje, tako bi i
Mesija primio moje služenje“.
Na kraju majka ga je tješila ovim riječima: „Dakle, sine moj, nastavi moliti našeg
Boga da bi se udostojao brzo poslati Mesiju jer se nadam da će Mu biti mile tvoje želje i da
će uslišati tvoje prošnje a ti biti utješen u svojim velikim željama“. A Josip uzdignutih ruku
nebu uskliknu: „Neka se mom Bogu svidi to! Tko bi bio od mene sretniji i zadovoljniji!“.

7. poglavlje: Muke sv. Josipa koje mu je uzrokovao đavao i Josipovo strpljenje u

progonstvima
Đavolske zasjede i Josipovo strpljenje – Zajednički neprijatelj je bjesnio videći
čudesne krjeposti koje su sjale u Josipu koji je svojim primjerom mnoge poticao na
prakticiranje krjeposti. Zbog toga bijesan na Josipa ne znajući kako ga navesti da padne u
nestrpljenje i da ga navede da odustane od gorljive službe i ljubavi prema Bogu, potače neke
zlobnike i u njihovo srce stavi veliku odbojnost i mržnju na sveca, jer su njegova krjeposna
djela bila veliki prijekor i zbunjivala su ih.
Dogovorili su se da će se neki od njih susresti s Josipom, da će ga izrugivati,
nepravedno o njemu govoriti, vrijeđati ga te su to i učinili. Josip se susretnu sa ovim
nemoralnim mladićima koji su ga namjerno slijedili te su ga počeli izrugivati i ismijavati.
Budući da je bio svetac, obori glavu a podiže srce Bogu i poče Ga moliti da mu udijeli milost
da trpi, a njima svjetlo da spoznaju svoje zablude.
Kad su ovi vidjeli da se Josip ne obazire na njihove uvrede, počeše ga mučiti riječima
nazivajući ga luđakom bez duha, slabićem i strašljivcem koji niti govoriti ne zna. Josip je
mirno nastavio svoj put, a oni su ga slijedili sa velikom bukom govoreći mu uvrjedljive i
uznemirujuće riječi. Sv. Josip u sumnji da li im treba odgovoriti da bi se smirili ili da
strpljivo trpi u šutnji, u nutrini osjeti se potaknut da trpi i šuti jer bi se tako Bogu više svidjelo.

19
 To mu je bilo dovoljno da odluči trpjeti radosno bez riječi ovo progonstvo, dok oni
mladići ostadoše zbunjeni a đavao poražen. Pa ipak zli mladići se ne smiriše za dugo
vremena, nego su nastavljali vrijeđati ga dok na kraju umorni od vrijeđanja ostaviše Josipa.
Ova vrsta progonstva je dugo trajala tako da kad bi Josip izišao iz kuće radi nekog posla koji
mu je njegov otac nalagao, bio je spreman trpjeti i loše susrete.
Sv. Josip se nikada nikome nije požalio na to pa ni svojim roditeljima, bio je uvijek
radostan u licu. Njegova oca su ipak obavijestili o progonstvima koja je trpio njegov sin, te se
informirao da li je to istina želeći ga pravedno braniti, a Josip mu sa svom vedrinom odgovori
da je uživao u tim stvarima i molio ga je da šuti jer je bio siguran da strpljivo trpljenje bijaše
Bogu po volji i nadoda:
„Ti znaš, oče moj, kako su rado Patrijarsi i Proroci trpjeli uvrede, kako je kralj
David bio progonjen, a mi znamo da su oni bili Božji prijatelji i obdareni od Boga, dakle
trebamo ih nasljedovati jer nam Bog za to daje prigodu“.
Njegov otac je ostao jako zadivljen i poučen i radovao se sinu te je ostavio da trpi
muke bez ikakva zlopamćenja.
Mučna kušnja – Đavao vidjevši kako ne samo da ne uspijeva ništa protiv svetog
mladića, nego je uvijek on ostajao posramljen, pokuša drugim putovima uznemirivati ga i
ukrasti mu mir iz srca, navesti ga na nestrpljenje. Potaknu neku ženu, koja je zlo živjela i
nerado susretala sv. Josipa, da često pođe do njegove majke i loše govori o Josipu, to jest da
ga svi izruguju i smiju mu se, da nije dobar, da će potrošiti sve jer prelagano daje milostinju
svima koji je traže, a mnogi siromasi kad su to primijetili, slijede ga kada iziđe iz kuće.
Iako je majka bila jako mudra i razborita a znala je dobro kakav je njen sin, zbog
stalnog pričanja ove žene i po Božjem dopuštenju se uznemiri i više puta oštro ukori sina koji
je to trpio s puno strpljenja bez ispričavanja, i usprkos tome što je znao od kuda sve to dolazi,
nije se nikad uvrijedio. Samo jednom zgodom je kazao majci da se dobro informira o onome
što joj se govori jer bi tako vidjela da to nije istina, nego da su to djela zajedničkog
neprijatelja koji je želi uznemiriti i ukrasti joj mir. Majka posluša sinove riječi i kad je
uvidjela da je to neprijateljeva laž, udalji iz svoje kuće onu ženu koja je na razne načine
pokušavala da je uvuče u borbu.
Napasti i pobjede – Đavao zbunjen nije odustajao od svog poduhvata, nego nađe novi
način kako uznemirivati sveca. S Božjim dopuštenjem poče ga napastovati samodopadnošću
zbog besprijekornog života u Božjim očima koji je provodio. Svetac se zgražao nad tim
sugestijama i preporučivao se Bogu ponizujući se jako pred Njegovim očima smatrajući se
bijednim stvorenjem i grješnikom.
Đavo je poticao neke da ga hvale u njegovoj prisutnosti i veličaju njegove krjeposti, a
Josip je bio jako zbunjen govoreći uvijek: Ja sam bijedni stvor, slavimo svoga Boga jer je On
dostojan hvale. On je savršen u svim Božanskim djelima. Samo On zaslužuje da ga se slavi i
hvali.
Bio je napastovan od neprijatelja na sve načine, samo protiv čistoće nije nikada bilo
dopušteno napastovati ga i zbog toga je đavao bjesnio. A pronalazio je načina da Josip čuje
barem po neku riječ protiv ove plemenite krjeposti, a budući da je bio krajnje nevin i
jednostavan, nije to nikada usvajao ni shvaćao.
U napastima i sugestijama Josip se preporučivao Bogu gorljivim molitvama a jednom
zgodom je u snu bio opomenut od svoga anđela da molitvama nadoda i post što je on i učinio
s velikom strogošću te je njegovo tijelo uvijek bilo podložno duhu i time je svetac uvijek
pobjeđivao, lomio glavu paklenom neprijatelju. Usprkos što bi đavao nakratko odustajao da
ga uznemiruje, nije propuštao svakomalo mučiti ga svojim prevarama.

20
 Prijekori njegovoj blagosti – Povučen i samotnjački život koji je svetac vodio neki
su prekoravali. Mnogo puta su neki mladići išli u njegovu kuću kako bi ga poveli na zabavu, a
Josip se uvijek ispričavao na lijep način govoreći da je njegova zabava studiranje Svetog
pisma i života Patrijarha i Proroka kako bi ih mogao nasljedovati u krjepostima jer su oni bili
Bogu ugodni, od Boga ljubljeni i obdareni, te je i njih poticao da to čine.
Neki su prihvatili njegove riječi i potrudili se nasljedovati ga jer im je Josip to
predlagao s toliko miline da su njegove riječi prodirale u njihova srca, a on nakon što im je
davao te spasonosne savjete povlačio se i molio Boga da učine ono što im je predložio. Molio
je da im Bog udijeli posebnu milost kako bi to mogli učiniti.
Bog je uslišavao njegove molitve i kad bi sveti mladić čuo da oni za koje je molio čine
ono što im je savjetovao, jako bi se obradovao i zahvaljivao bi Bogu. A zbog onih koji ga nisu
poslušali i koji su ga prekoravali žalostio se pa je i sebe optuživao držeći da se to događa jer je
on grješnik te nije zaslužio da se drugi okoriste njegovim nagovorima.
Povlačio bi se i sa suzama molio Boga da bude milosrdan onima koji su se izrugivali
njegovim savjetima. Molio je Boga da ih prosvijetli da spoznaju istinu koju je On objavio.
Bogu su se jako sviđale ove molitve i nije puštao da padnu u prazno jer su se više puta ti
mladići mijenjali i vraćali Josipu kako bi ponovno slušali njegove nagovore koje su zatim
provodili u praksu, a Josip je toplo Bogu zahvaljivao.

8. poglavlje: Posebna ljubav i samilost sv. Josipa prema umirućima

Josipova samilost prema umirućima – Osim brojnih darova koje se Bog udostojao
dati Josipu jedan je poseban a to je samilost prema umirućima. Imao je mnogo samilosti
prema nekome tko se nalazio na samrti jer je znao koliko su velike opasnosti u zadnjim
trenutcima života i kako tada đavao čini svaki napor kako bi zadobio duše i odveo ih u vječne
muke.
Jednoga dana anđeo ga je u snu obavijestio i pokazao mu velike opasnosti u kojima se
nalaze umirući kao i potrebu da budu pomognuti u tom zadnjem boju. Dok mu je anđeo to
objavljivao, Bog mu je u srce ulio samilost i ljubav prema umirućima. To je učinio po velikoj
providnosti jer ga je Bog odredio da bude zagovornik umirućih te je htio da se i u životu
vježba u tom djelu ljubavi te mu je udijelio veliku ljubav i samilost prema umirućima i
pomogao mu je da shvati koliko su velike potrebe koje umirući imaju u tom času o kojemu
ovisi blažena ili prokleta vječnost duša.
Zbog toga je Josip bio raspaljen živom željom da pomogne umirućima i jako je trpio
kad bi saznao da netko umire, bio bi satima na koljenima u molitvi i molio Boga za sretan
prijelaz te duše u vječnost kako bi se išla odmoriti u krilu Abrahamovu.
Josipova pomoć – Kad bi saznao za umirućega, za Josipa nije postojala ni hrana ni
odmor, nego se sav davao i molio Boga za potrebe umirućih. A kad bi se našao pored njih,
nije ih ostavljao sve dok nije došao kraj njihova života i poticao ih je da imaju povjerenje u
Božje milosrđe kako bi pobijedili napadaje paklenog neprijatelja.
Umirući su kušali veliku potporu i utjehu zbog pomoći sveca, a đavli su bili jako
poniženi zbog njegovih molitava, a Bog mu je udijelio milost da svi umirući, kod kojih je bio
prisutan, budu spašeni. Neki su išli u Limb, a neki u Čistilište. Josip je to jasno spoznavao i
time se tješio i jako Bogu zahvaljivao.
Napori đavla – Đavao se jako razbjesnio zbog ove službe i velike ljubavi koju je
svetac prakticirao i jedne noći, između ostalih, kad je po zagovoru sv. Josipa izgubio jednu
dušu, ukaza mu se u užasnom obliku i zaprijeti mu da će ga pogubiti ako ne odustane od te
službe.

21
 Svetac se prestraši vidjevši tog ogavnog monstruma i utječe se Bogu moleći ga za
pomoć, a zbog te molitve đavao nestade, a Josip ostade u molitvi koja ga je poticala da se ne
boji, nego da nastavi činiti čine ljubavi prema umirućima i da je to Njemu Bogu bilo jako
drago.
Josip potaknut i utješen nutarnjim glasom raspali se još više ljubavlju prema
umirućima te je nastavio pomagati ih svojim gorljivim molitvama te je bio sretan onaj umirući
pored kojega je bio sv. Josip. Uistinu bi umirući bio sretan jer bi bio oslobođen napadaja
đavolskih a njegova duša bi po molitvama sveca išla na mjesto spasenja.
Progonstvo zlih – Zbog ove ljubavi koju je Josip prakticirao prošao je kroz mnoge
muke jer su ga progonile zle osobe potaknute đavlom, a on nije zbog toga odustajao od te
službe koja je bila Bogu mila i korisna bližnjemu, a često ga je na to poticao i njegov anđeo.
Jednoga dana kad je Josip bio jako ožalošćen zbog progonstva, anđeo mu je
progovorio u snu i kazao u ime Boga da bude vedre duše te da nastavi pomagati umirućima i
obeća mu da će mu iskazati veliku i posebnu milost u času njegove smrti. Nije mu pokazao
koja će to milost biti, ali će biti velika jer će imati sreću da umre između Isusa i Marije uz
njihovu ljubeznu pomoć.
Josip potaknut anđelovim riječima nastavi činiti djela ljubavi usprkos protivljenja s
bilo koje strane jer se đavao jako naprezao da ga od toga odvrati, ali u tome nije uspijevao jer
je Josip bio vođen i potpomognut Božjom milošću. Kada je Josip činio nešto što je Bogu bilo
milo, sav se davao i nitko ga nije mogao udaljiti od poduzetog djela za slavu Božju i korist
bližnjega.
Molitve i suze za umiruće – Ponekada je bio obaviješten od svog anđela Čuvara o
potrebi njegovih molitava za nekog umirućeg, a Josip bi se odmah budio i započeo moliti.
Molio je da se Bog udostoji pomoći svojom milošću tom siromašnom umirućem čovjeku i
nije prestajao moliti dok mu Bog nije dao sigurnost da će mu priskočiti u pomoć. Puno puta
anđeo mu je objavio da se veliki broj duša zauvijek gubi, a sveti mladić bi se zbog toga
žalostio te bi taj dan provodio u suzama i žalio je što nije mogao biti prisutan kod smrti svih
umirućih kako bi im pomogao da dobro umru.
Upućivao bi Bogu gorljive uzdahe i molio Ga da brzo pošalje obećanog Mesiju koji bi
oslobodio duše od tvrdog Luciferova ropstva i iskupio ih po Otkupljenju. A kad bi bio
ožalošćen u suzama, roditelji bi ga pitali koji je uzrok njegova plača a on bi odgovarao jasno i
otvoreno:
„Plačem zbog nenadoknadivog gubitka tolikih duša koje je Bog stvorio kako bi ih
doveo u vječni pokoj, a one se zbog svojih grijeha gube. Đavao ima veliku moć nad ljudskim
rodom i zato molimo Boga da se udostoji poslati obećanog Mesiju koji bi mu oduzeo tu moć
da duše budu slobodne od tiranije ovog oholog zmaja“.
To je govorio s velikim osjećajem i samilošću tako da su i njegovi roditelji plakali
skupa s njim i molili Boga da se udostoji poslati obećanog Mesiju. Josip je puno puta od Boga
isprosio spasenje otvrdlim grješnicima koji su bili u opasnosti da se izgube, a koji bi se po
njegovim molitvama pokajali. Svetac je molio da se spase, da se obrate od svojih grijeha i da
budu spašeni. Kako bi zadobio ovu milost, po cijele dane je provodio u molitvi a na tu je
nakanu i postio. Rijetko se događalo da sv. Josip nije zadobio milost koju je tražio, a sve što je
činio bilo je skrovito ljudskim očima, a poznato samo njegovu Bogu.
Nagrađen od Boga - Koliko su Bogu bile drage Josipove molitve za umiruće i
njegova ljubav prema njima, on sam bi tome mogao biti svjedokom. Bog nije uskraćivao
uslišati ga i utješiti ga božanskim utjehama tako da je dopuštao da njegov duh uživa blagost i
slast na takav način da je ponekada izgledao njima potpuno obuzet te je sa prorokom
Davidom molio:
Malaksalo mi je tijelo i srce; okrilje srca moga i baštino moja, Bože moj, dovijeka!
22
 I ispunjen utjehom bio bi po cijele dane bez potrebe za uzimanja hrane, čudesno
zasićen i ispunjen Duhom Božjim. nije mogao ni govoriti, ni misliti na bilo što drugo osim na
svoga Boga čija ga je ljubav ispunjala i potpuno obuhvaćala.

9. poglavlje: Druge krjeposti sv. Josipa i njegov napredak u mudrosti i ljubavi

prema svome Bogu

Josipov rast – Josip je odrastajući u dobi čudesno rastao i u prakticiranju krjeposti i

napredovao u ljubavi prema Bogu kao i u poznavanju Pisma, poglavito Davidovih psalama
koje je gotovo sve naučio napamet i nastavljao ih ponavljati.
Josipova čistoća i kontemplacija – Svetac je nastavljao živjeti stilom života koji smo
do sada opisali kroz petnaest godina čuvajući uvijek sjaj svoje čistoće i nije nikada ožalostio
Boga teškim grijehom niti svojevoljnim lakim grijehom. Sa svom brigom trudio se izbjeći
svaki pa i najmanju sjenu grijeha, a uvijek je imao u srcu opomenu Duha Svetoga da tko
prezire male stvari, pasti će i u teže.
Zbog toga se Josip uvijek brinuo da se čuva malih prijestupa i sa svom strogošću je
bdio nad svojim osjećajima, na poseban način je bdio nad pogledom i nikada nikoga nije
fiksirao pogledom u lice, znajući da su David i brojni ostali pali zbog radoznalosti jer su
gledali ono što je trebalo izbjegavati. Zato se on više mrtvio u svojim osjećajima kako bi ostao
vjeran samo Bogu. Čineći to sve je više primao milosti od Boga i više je u njemu rasla ljubav
prema Bogu, jedinom predmetu njegove ljubavi i želja.
Kada je ponekad želio gledati nešto što bi se sviđalo njegovim očima, a donosilo bi
muku njegovu srcu zbog grijeha koji se lako uz to veže, Josip bi odmah podizao oči prema
Nebu i naslađivao bi se motreći umom nestvorene ljepote svoga Boga i tako bi bio utješen.
Često se u tome vježbao motreći sad jedno a sad drugo Božje savršenstvo i tako je gubio želju
za uživanjem u stvorenim stvarima a u njemu se uvijek sve više raspaljivala Božja ljubav i
užitak zadržavanja samo s Bogom.
Njegov sveti strah – Sveti mladić je znao da ga njegovi roditelji jako ljube. Zbog toga
se često brinuo kod Gospodina jer se bojao da ih ljubav koju su imali prema njemu ne navede
na to da se umanji njihova ljubav prema Bogu. Nije propuštao da im, kada mu se ukaže
prilika, kaže da paze kako svu ljubav treba Bogu prikazati, da je njemu draga njihova ljubav,
ali da se boji da ako bi bila previše sjetilna, mogla je ne biti Bogu po volji jer treba Boga
ljubiti iznad svega i Njemu treba darovati svu svoju ljubav.
Josipovi roditelji su ostajali poučeni njegovim riječima i trudili su se da se ne navežu
na preveliku ljubav prema svome sinu te su ga potpuno Bogu posvećivali kako im je sin
sugerirao. Josip je zbog toga bio jako utješen i zahvaljivao je Bogu, a Bog se udostojao da mu
udijeli milost da su roditelji dobro shvaćali njegove savjete.
Njegov poučan život – Josip je izbjegavao na svaki način sve što bi moglo iznijeti na
vidjelo njegov krjepostan i mudar život, nikada nije ni s kim diskutirao iako je bio jako
poučen u Mosijevu zakonu te su ga svi smatrali neukim i osobom koja je malo razumijevala, a
on je u tome uživao, volio je da ga drugi preziru i da ga ne uznose.
Nikada nije htio slušati ono što se govorilo po mjestu, bio je protivnik brbljanja,
govorio je da mu to oduzima vrijeme za Boga i studij. Zbog toga se u njihovoj kući kada je
on bio prisutan nije nikada razgovaralo o radoznalostima niti o tome što se događalo u mjestu.
Josip se sve u svemu mrtvio i nije sjetilima dopuštao ni najmanje neuredno
zadovoljstvo koje bi ga moglo učiniti manje prijatnim u Božjim očima. On je prakticirao ove
krjeposti po svjetlu koje mu je Bog udjeljivao u molitvi. Jasno je spoznavao što je trebao
činiti kako bi se Bogu dopadao, a on nikada nije propuštao to učiniti.

23
 Bog ga je bio obdario na divan način da je mogao tješiti ožalošćene te je to prakticirao,
a kada bi se zadržavao u razgovoru sa nekom ožalošćenom osobom, svojim bi je riječima
utješio tako da bi ona ostajala ako ne potpuno, onda barem djelomično utješena u svojim
žalostima. A Josip nije propuštao uputiti Bogu gorljive molitve da utješi one s kojima je
razgovarao.
Po mjestu se proširio glas kako Josip ima blagi način da utješi osobe te su mnogi
dolazili u njegovu kuću i s njim razgovarali i bili utješeni. Sveti mladić ih je tješio svojim
blagim riječima i ponašanjem i poticao ih je da strpljivo trpe muke. Govorio je svima da se
uteknu Bogu, da od Njega očekuju svaku utjehu i dobro jer im ih je On uistinu mogao
udijeliti.
Govorio im je da mole Boga da se udostoji ubrzati vrijeme svog milosrđa tako da
pošalje obećanog Mesiju jer On bi svima bio na utjehu. A kada bi neka osoba bila ožalošćena
siromaštvom tako da nije imala od čega živjeti, utjecala bi se njemu sa svom sigurnošću
znajući koliko je velika njegova ljubav, a on je sa velikom podložnošću molio svoje roditelje
da pomognu bližnjemu u potrebi. Oni bi to spremno činili, u svemu su htjeli ugoditi sinu.
Često mu je njegov otac davao novaca kako bi pomogao siromasima i potrebnima, što je Josip
činio s puno užitka. Radovao se pomaganju bližnjega i govorio im je:
„Prepoznajte da je ovo dobro od Boga, On mi ga je dao kako bih ga udijelio vama, a
zbog toga i vi i ja trebamo zahvaliti svome Bogu koji nam čini dobro“.
Tako je Josip čineći dobro izbjegavao svaku čast i sebe je nazivao siromahom od Boga
darovanim kako bi pomogao bližnjemu. Tako je uspijevao postići da su svi prepoznavali da
dobro od Boga dolazi te su Boga slavili i zahvaljivali Mu.
Josipa su jako voljeli oni kojima je davao milostinju i hvalili su ga po mjestu, a to je
postalo razlog za zavist nekih zlih ljudi koji su ga progonili i ogovarali su Josipa govoreći da
sve čini kako bi bio hvaljen i čašćen. Đavao se njima služio da diskreditira krjeposti svetog
mladića. To su Josipu i kazali, a on je uživao što su ga ocrnjivali, da se loše o njemu govori,
samo je žalio jer su vrijeđali Boga. Zbog toga Ga je molio da ih prosvijetli kako te osobe ne
bi vrijeđale Njegovu dobrotu.
Kada bi se svetac susretao s onima koji su ga ocrnjivali, bio bi prema njima ljubak i
uljudan, a ako bi bilo prilike da uđe s njima u razgovor, govorio bi im:
Pazite da ne uvrijedite Boga, ako mene vrijeđate, to nije važno. Neki od onih koji su to
činili ostajali bi dirnuti Josipovom ljupkošću kako je postupao i ponizivao se više od svih
prepoznajući sve druge krjeposnijima i boljim od sebe. Svima je govorio s velikim
poštovanjem tako da su i najtvrđa srca ostajala dirnuta njegovim riječima i ponašanjem.
Primjećivalo se kako je svetac bio u vezi s Bogom po molitvi i kako je njegovo srce bilo puno
Duha Božjega.
Njegova vjera - Josip je bio obdaren velikom vjerom tako da nikada nije sumnjao u
Božja obećanja koja mu je Bog dao preko anđela koji mu je govorio u snu, iako je vidio da se
obećanja u vremenu kasne ostvariti. Nikada nije oklijevao, nego je ostao postojan da će se sve
ostvariti, nasljedujući tako patrijarha Abrahama u vjeri. Držao je sigurnim riječi koje mu je
govorio anđeo i čekao ispunjenje danih obećanja, a nikada nije prestajao moliti svoga Boga da
ga utješi dajući mu ono što mu je anđeo bio obećao.
Suhoće i muke – Josip je hodio s toliko napretka u Božjim zapovijedima i kušao je
utjehu u svojoj duši, a kada je Bog želio kušati njegovu vjernost, oduzimao mu je Svoju
božansku svjetlost i njegovu nutarnju utjehu ostavljajući ga i bez posebne pomoći koju je
dobivao preko anđela tako da ga više nije čuo. Tako se sveti mladić nalazio u velikoj žalosti i
muci.
Pa ipak nije propuštao svoje uobičajene pobožne vježbe, nego je naprotiv povećao
svoje molitve i postove neprekidnim molitvama svom Bogu bojeći se da Ga je uvrijedio.

24
Provodio je cijele noći u molitvi tražeći od svoga Boga da se udostoji po anđelu otkriti uzrok
toga što je proživljavao te u čemu je pogriješio kako bi mogao činiti dostojnu i potrebnu
pokoru jer on nije bio svjestan razloga zbog kojega se Bog od njega povukao.
Sveti mladić je ostao nekoliko mjeseci u ovoj muci trpeći s velikom jakošću i s nadom
da ga Bog sigurno ne će propustiti utješiti u tolikoj muci. A kada bi bio sam i napušten, u
njemu su rasli vjera i povjerenje u Boga. Više se Bogu privijao u molitvi sjedinjujući svoju
volju s voljom Božjom. Često je Bogu govorio da zaslužuje ove suhoće zbog toga što je loše
odgovarao Bogu i zbog velikih uvreda koje Mu je nanio, ponizivao se uvijek sve više
priznajući se grješnikom. Bog je dopustio da u ovom vremenu đavao jako muči Josipa
različitim napastima, a poglavito nepouzdanjem, ali je on uvijek ostajao postojan uzdajući se
uvijek sve više u veliku Božju dobrotu.
Utjehe – Josip je trpio sa velikom strpljivošću i predanjem, podnosio je sve napasti i
napadaje paklenog neprijatelja i u svemu se pokazao vjeran Bogu koji se naslađivao tješiti ga
za njegovu vjernost. Jedne večeri, u molitvi ožalošćen više nego inače, Josip začu nutarnji
glas svoga Boga koji ga je tješio govoreći mu da ga On puno ljubi i da ga nikada ne će ostaviti
te da mu je uvijek bio na pomoći po svojoj milosti.
Svetac je bio jako utješen kad je čuo ovaj glas koji je bio popraćen divnom slašću i
blagošću, a njegov duh je bio prosvijetljen zbog čega je utješeni Josip prepun radosti zaplakao
od nutarnje slasti te je svim svojim bićem hvalio i slavio Boga koji se udostojao utješiti ga na
taj način i dovesti do prijašnjeg stanja.
Nakon što je neko vrijeme proveo u činima zahvaljivanja i slatkom razgovoru s
Bogom malo se odmorio a anđeo mu je govorio u snu uvjeravajući ga da se u vrijeme svoje
muke jako Bogu dopao jer je u svemu ostao vjeran, kao i u napastima. Bog mu je to učinio
kako bi kušao njegovu ljubav i vjernost, a nutarnje muke nisu bile plod njegove nevjernosti,
nije on uvrijedio Boga kao što se pribojavao.
Kad se sveti mladić probudio, bio je jako zadovoljan zbog riječi anđela iako ga nije ni
vidio ni čuo kad se probudio. On ga je svaki put molio da zahvali u njegovo ime jer je osjećao
da ne može zahvaliti kako bi trebalo, a anđeo nije propuštao ispuniti to što mu je Josip
predlagao.
Svete gorljivosti – Sv. Josip nakon što se povratio u stanje utjehe i mira u duhu jer se
božanska svjetlost bila vratila u njegovu dušu, nikada nije bio zasićen hvaljenjem i
slavljenjem Božje dobrote, i s kim bi se god susretao razgovarao bi o božanskoj veličini i
savršenstvu, raspaljivao se sve više u božanskoj ljubavi.
Plamen koji mu je gorio u srcu bio je vidljiv i na njegovu licu. Bio je sav ražaren sa
svjetlećim pogledom tako da se divio svatko tko bi ga gledao, a najviše njegovi roditelji koji
su kušali veliku utjehu i skrušenost. Često su među sobom razgovarali o sretnoj sudbini koja
ih je zapala jer im je Bog dao takvog sina.
Marijino rođenje – Na dan kad je na svijet došla Presveta Djevica Marija
predodređena da bude Majkom Božanske Riječi i zaručnicom sv. Josipa, njemu anđeo u snu
progovori i reče da zahvaljuje Bogu na posebnom daru koji je Bog dao cijelom svijetu, a na
jedinstven način i njemu. Ali mu nije objavio o čemu se radi, a svetac nije istraživao, nego se
odmah probudi i započe moliti zahvaljujući Bogu na posebnu daru svijetu i njemu samome
kao što mu je to naložio anđeo.
Zahvaljujući za taj dar Josip je kušao neuobičajenu slast i radost kakve nikada prije
nije kušao i zbog toga je pao u preslatku ekstazu u kojoj su mu bila objavljena mnoga otajstva
o dolasku obećanog Mesije i Njegove Presvete Majke. Svetac je ostao još više utješen i
raspaljen željom koju je imao za dolaskom Mesije na svijet i zbog toga je pojačao svoje
prošnje s više nastojanja te je izgarao u tim željama dopadajući se tako Bogu koji je htio da

25
Ga se moli za dolazak Mesije. Uistinu naš Bog traži od ljudi puno molitve da bi udijelio tako
velike i uzvišene milosti a Josip je u tome potpuno vršio volju Božju.

10. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa kod smrti njegovih roditelja

Prisustvuje smrti svoje majke – Kad je Josip došao do dobi od 18 godina svidje se
Gospodinu uzeti njegove roditelje sa ovoga svijeta. Prvo njegovu majku koja se teško
razboljela i bila je dugo i teško nepokretna. Time ju je Bog očistio od svih njenih nedostataka
i otišla je u Limb. Bog joj je učio ovu milost zbog ustrajnih molitava njenog sina da se
udostoji poslati njegove roditelje na počinak u krilo Abrahamovo.
Josip je divno služio svojoj majci tješeći je i pomažući joj u njenim mukama trajno
moleći Boga da joj dadne strpljenje u mučnoj nepokretnosti. Sveti mladić je cijele noći bdio
služeći majci i moleći za nju, uvijek joj je iskazivao veliku zahvalnost za sve što je od nje
primio, a u zadnjim časovima njenog života to joj je pokazao na poseban način tako što je
nikada nije napuštao niti mu je bilo teško služiti joj sa svetom i sinovskom ljubavlju.
Sinova pomoć je bila na veliku utjehu nepokretnoj bolesnici i trajno ga je
blagoslivljala i molila Boga da ga ispuni svojim blagoslovom. Na kraju njenog života Josip je
pred njom pao ničice i molio da ga blagoslovi i da mu oprosti u svemu što joj eventualno nije
dobro učinio.
Dobra majka ga je blagoslovila i potakla da ne ostavi način života koji je do tada
provodio, te da raste uvijek sve više u služenju Bogu, zahvali mu za to što joj je bolesnoj
služio, a isto učini i Josip prema svojoj majci. Reče joj da rado prihvati smrt jer se sigurno
nadao da će njena duša ići u Limb među svete patrijarhe. Majka je bila jako utješena riječima
svoga sina i molila je Boga da ga blagoslovi i utvrdi u blagoslovu koji mu je ona davala. A
Bog da bi joj pokazao da uslišava njenu molitvu, pokaza joj na Josipovu licu jasnu svjetlost
te je bila jako utješena i skupa sa sinom je zahvaljivala.
Zatim se njeno zdravstveno stanje još više pogoršalo i ušla je u agoniju, a sin je nikada
nije ostavljao služeći joj do zadnjeg daha velikodušno i s jakošću u duši. Nije samo služio
majci, nego je tješio i svoga oca koji je bio jako ožalošćen zbog gubitka tako dobre žene.
Moli i tješi svoga oca – Kad mu je umrla majka, Josip se zadrža malo u tješenju svoga
oca a zatim se povukao u svoju sobu i dao oduška svojim suzama. Nakon toga molio se Bogu
da ga utješi u tolikoj njegovoj žalosti. Bog nije propustio to učiniti tako što je Josip čuo
Njegov glas u nutrini da su ispunjenje njegove želje i uslišane molitve za njegovu majku tako
da je sveti mladić utješen zahvaljivao Bogu, napustio svoju sobu i otišao ponovno tješiti svoga
oca koji se utješi i jako ohrabri riječima koje mu je kazao sin.
Josipovo slaganje s voljom Božjom – Sljedeće noći dok je Josip spavao, Anđeo mu
reče u snu da je njegova majka već u Limbu te da će uskoro ostati i bez svoga oca, da se
prikloni volji Božjoj, da se ne boji ničega jer će ga Bog uvijek braniti na svim njegovim
putovima.
Svetac je bio utješen viješću o svojom majci, ali istodobno i žalostan zbog oca.
Prihvati volju Božju i ohrabri se da podnese mnoge muke koje će mu doći zbog gubitka oca,
vjerujući riječima anđela da će ga Bog čuvati i štititi na svim putovima.
Pa ipak njegova ljudskost je živo osjećala sve što je predviđao da će trpjeti, a duh je
bio spreman trpjeti sve i primiti sve iz ruku Božjih. Josip je ostao bez majke i vidio je oca
jako ožalošćena te je često išao tješiti ga te ga nikada nije napuštao u njegovoj žalosti kao
dobri sin prema ljubljenom roditelju.
Pored kreveta umirućeg oca – Nije prošlo mnogo vremena a Josipov otac pade
smrtno bolestan u krevet. Josip je bio već jako oslabio u tjelesnoj snazi zbog muka i napora
koje je podnio kad je služio bolesnu majku. Osjeti dodatni napor i preporuči se jako Bogu da
26
mu pomogne svojom milošću, da mu udijeli snagu i duh da može služiti ocu u njegovoj
bolesti.
Bog ga je utješio i umnožio mu snagu a Josip se sav založi u služenju ocu. Nije ga
napuštao dan i noć, služio mu je s velikom ljubavlju potičući ga da strpljivo trpi patnje i
muke, a ocu je dodatno donosila muku misao da će mu sin ostati sam te da će se zbog toga
mučiti. Sin ga je tješio da mirno umre, da ne misli na njega jer zna da će ga Bog štititi i braniti
u svim njegovim potrebama a bolesnik se tako smirivao i imao povjerenje u Boga siguran da
će u svemu skrbiti za njegova sina Josipa jer je znao da ga jako ljubi.
Zatim je sinu ostavio sve svoje imanje da se njime služi kako bude htio jer je bio
siguran da će to Josip dobro upotrijebiti, a kao dobri otac podsjetio ga je na mnoge stvari,
preporučio mu je strah Božji i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Josip je slušao očeve riječi s
velikom poniznošću i podložnošću i nakon što mu je zahvalio na njegovim riječima obećao
mu je da će učiniti sve što mu kaže za njegovo dobro i na slavu Božju.
Time je otac bio sve više utješen i govorio je svome sinu: „Sine moj, ja umirem
zadovoljan jer vidim da si dobro zauzet u vršenju krjeposti, da se Boga bojiš, da Ga ljubiš, a i
zato što ti ostavljam u baštinu puno dobara te imaš potrebno za uzdržavanje te možeš davati
milostinju prema svojoj želji. Preporučam ti svoju dušu, neka tvoja briga bude moliti Boga da
mi oprosti moje prošle grijehe te milost da idem na mjesto spasenja. Nemoj nikada zaboraviti
na mene i svoju majku jer si shvatio koliko smo te ljubili i koliko smo se na poseban način o
tebi brinuli. Sad mi ne preostaje ništa drugo nego da ti dam svoj očinski blagoslov i moliti
Boga da ga potvrdi svojim blagoslovom, da te uvijek sve više ispunja svojom milošću.»
Na ove riječi ponizni Josip se baci na zemlju i zatraži blagoslov od svoga oca a još
više Božji, te je istovremeno primio blagoslov od oca i Boga. Zatim je sa suzama u očima
zahvalio ocu za sve dobro koje mu je učinio, na dobrom odgoju i dobrim primjerima koje mu
je dao. Zatim ga je molio da mu oprosti za sve ono što je učinio protiv njegove volje i čime ga
je mogao povrijediti.
Ali on ocu nije nikada uzrokovao nikakvu nelagodnost, nego mu je bio po volji i
njegova utjeha te mu otac reče da mu nema što oprostiti, a njegov sveti sin nezadovoljan time
ne htjede ustati prije nego li mu otac obeća da mu sve oprašta. Otac da bi mu udovoljio, reče
mu da mu sve oprašta radosna srca čime je sin bio jako zadovoljan te toplo zahvali ocu.
Zatim ga je Josip molio da može siromasima i Hramu dati dobra koja mu ostavlja, a
otac mu u tome ostavi slobodu da raspolaže time kako hoće i kako je Bogu po volji.
Zadovoljan time Josip ponovno zahvali ocu i uvjeri ga da ne će zaboraviti ni njega ni majku te
da može miran i siguran otići s ovoga svijeta.
Zadnje služenje ocu – Kada se bolesnom ocu zdravlje pogoršalo, Josip mu je povećao
svoje služenje i pomoć i još više molitve Bogu za vječno spasenje svoga dobrog oca a Bog mu
udijeli u tome postojanu sigurnost. Radostan zbog toga svetac je neprestano zahvaljivao
Bogu. Zatim se Josip obratio Bogu i prikazao mu se da on trpi umjesto onoga što je još trebao
trpjeti njegov otac kao nadoknadu božanskoj pravdi kako bi duša njegova oca išla izravno u
Limb svetih Patrijarha.
Bog ga je uslišao tako što je Josip dugi niz sati trpio jako teške bolove s velikim
predanjem sretan što je mogao preuzeti muke koje je trebao trpjeti njegov otac te je toplo
Bogu zahvaljivao i bio jako siguran da će njegov otac poći u mir nakon smrti svojom dušom u
Abrahamovo krilo. Podizao je ruke nebu i s radošću u srcu slavio i zahvaljivao božanskoj
dobroti.
Očeva smrt – Kad je otac došao do zadnjih časova života, sin mu je služio s velikom
ljubavlju, poticao ga na povjerenje u božansku dobrotu i milosrđe da mirno pođe s ovoga
svijeta jer će ići na mjesto mira. Umirući otac je bio jako utješen prisutnošću svoga sina i
umro je s velikim predanjem i sigurnošću za svoje vječno spasenje.

27
 Kada je bolesnik izdahnuo, Josip se povukao i zaplakao i to s pravom jer je ostao bez
oca koji mu je toliko dobra učinio i koji ga je dobro odgojio. U izljevu bola kleknuo je pred
Bogom i sa suzama molio za Njegovu pomoć govoreći:
„Bože Abrahama, Izaka i Jakova! Moj Bože, ostao sam bez oca i majke koje se tebi
svidjelo uzeti iz bijeda i krhkosti ovoga života. Sad Te molim da se udostojiš uzeti me potpuno
pod svoju zaštitu, a ja se Tebi potpuno predajem i posvećujem. Uvijek si me branio i štitio,
uvijek sam bio tvoj rob, a sada Ti se ponovno posvećujem i molim Te da me uzmeš pod svoju
zaštitu. Sada nisam nikom podložan osim Tebi. Bože moj, daj mi milost da Ti mogu reći s
prorokom i kraljem Davidom: Otac moj i majka će me ostaviti, ali Ti me ne ćeš ostaviti (Ps
26,10).
Od sada pa nadalje Ti ćeš biti moj Otac, moja majka i moj zaštitnik i moje utočište, od
mene i svega moga čini što hoćeš, neka se na meni vrši Tvoja božanska volja u svim
stvarima, daj da je ja shvatim jer sam spreman vršiti je u svemu i potpuno“.
Dok je Josip govorio ove riječi svome Bogu, bio je jako utješen jer je Bog dopustio da
čuje Njegov glas u nutrini koji mu reče da bude miran i siguran, da će ga uvijek štititi i bdjeti
nad njim očinskom ljubavlju. Josip je zahvalio Bogu na uzvišenim darovima koje mu je
udijelio i potpuno utješen podigao se iz molitve.
Mučne kušnje i Josipovo strpljenje – Sveti Josip je prošao kroz mnoge muke jer su
svi znali za njegovu dobrotu te je svatko sebi dopustio da uzima što mu padne na pamet iz
njegova doma, a posebno osobe koje su služile u njegovoj kući uzimale su robu i ono što im
se sviđalo. Josip je sve primjećivao, nije imao protivne osjećaje prema njima, samo ih je
opominjao da ne vrijeđaju Boga, da ne otežavaju svoju dušu grijehom, a kako je svetac bio po
prirodi prijazan, dobrohotan i velikodušan, nisu se na to obazirali i iskorištavali su njegovu
dobrotu.
Kad je Josip vidio da nisu prestajali štetiti mu, da ne bi vrijeđali Boga odluči da im
dopusti to što su činili i darova im sve što su bili sami uzeli. To im je bio razlog da ga
vrijeđaju s uvrjedljivim riječima i kako ih je đavao poticao da bi iskalio svoj bijes na svecu,
učini da ga maltretiraju i vrijeđaju isti oni kojima je on učinio toliko dobra.
Svetac je s velikim strpljenjem trpio sve uvrjede bez da se zbog toga uznemirivao. I
očevi rođaci su mu uzeli neka dobra s isprikom da su željeli Josipa u svojoj kući a svetac im
ostavi sve na miru i nikada nije htio pristati ići stanovati kod rođaka jer je bio odlučio poći u
Jeruzalem kako bi mogao posjećivati Hram. Ovi su se jako naljutili na svetog mladića i kad ga
nisu mogli odvratiti laskanjem, pokušali su prijetnjom. Puno puta su ga uvrijedili djelima i
riječima, a Josip je sve trpio a da mu se zbog toga nije mijenjao duh i nikada ga nisu vidjeli ni
ljutita niti nemirna.
Do te mjere su bili bezobzirni da su uzeli Josipu svu njegovu imovinu, a on se uteče
Bogu tražeći pomoć u tolikoj potrebi i da se udostoji pokazati mu svoju volju i što on treba
činiti.
Bog nije odugovlačio utješiti ga. U snu mu je progovorio anđeo i kazao da proda sve
što mu je preostalo, dio neka da siromasima, dio ponese sobom i daruje Hramu u Jeruzalemu,
a za sebe da ostavi manji dio jer Bog hoće da živi kao siromah, da ide živjeti u Jeruzalemu
kako bi naučio zanat drvodjelje da može zarađivati za život, da ostane djevac kao što je Bogu
bio obećao, da živi povučeno od ljudi kako njegova nevinost ni na koji način ne bi bila
okaljana te da na takav način živi dok mu Bog drugačije ne naloži. Reče mu da će ga Bog
uvijek štititi, braniti i ispunjati svojim blagoslovom. To je anđeo kazao Josipu, a njemu je bilo
dosta da sve točno napravi kako mu je bilo rečeno.
Josip proda sve što mu je bilo ostalo, a dok je to činio trpio je mnoge prijekore i
progonstva. Čim bi izišao iz očinske kuće, svatko tko bi ga vidio izrugivao bi mu se govoreći
da rasipa očevo imanje, nazivali su ga nerazboritim i ludim, neki ništavilom, lutalicom,
lijenčinom i svatko je sebi dopuštao da ga vrijeđa.
28
 Svetac je sve trpio s puno strpljenja i nikada nikome nije ništa odgovarao iako se
mogao s razlogom buniti protiv svojim mještana i rođaka koji su mu neprevedeno oduzeli
tolika dobra, ali to nikada nije učinio, nego je sve strpljivo trpio u šutnji.
Kad je prodao sve što mu je bilo preostalo, kao što mu je to naložio anđeo, njegovi
rođaci su ga tukli i zlostavljali kao rasipnika dobara koja su njima trebala pripasti. Josip je sve
trpio s puno tolerancije i nije zbog toga imao nikakvo zlopamćenje, nego se prostro pred
Bogom i milio ga da se udostoji braniti ga i osloboditi iz ruku njegovih protivnika kao što je
oslobodio Davida iz ruku neprijatelja i tolikih drugih.
Utješen od Boga – Budući da je bio tako žalostan, Bog je brzo utješio svoga vjernoga
slugu, progovorio mu je u nutrini i uvjerio ga u svoju pomoć i potakao da strpljivo trpi jer će
ga bogato nagraditi. Josip je ostao jako utješen velikim Božjim obećanjima i osnažen da trpi
još više, ali Bog nije dopustio da bude više zlostavljan i mučen jer je već bio prokušao
njegovu vjernost i strpljenje.
Zbog toga su ga svi pustili na miru, a sveti mladić kad je sve prodao i sabrao novce,
prikaza sve Bogu ne zadržavajući za sebe ništa moleći Ga da prihvati to prikazanje.
Anđeo mu u snu progovori i reče da odmah ostavi svoj rodni kraj i pođe u Jeruzalem
te kada dođe u Hram, reći će mu ponovno što treba činiti. Sutradan u jutro Josip se zaputi.

11. poglavlje: Odlazak sv. Josipa iz Nazareta

Ostavlja Nazaret – Naš Josip ustade u jutro prije svitanja i uze mali svežanj sa robom
što mu služi i pomoli se Bogu da mu pomogne na putu. Sveti mladić reče:
„Evo moj Bože, ostavljam svoj rodni kraj te kao siromah i prosjak idem u Jeruzalem
kako bih izvršio Tvoju volju. Koliko sam siromašniji toliko sam zadovoljniji, jer se Tebi tako
mili, a budući da sam u svom kraju bio vrijeđan djelima i riječima i lišen svojih vremenskih
dobara, molim Te da ih ne kazniš, nego da im oprostiš sve što su mi učinili jer ja dobra srca
svima opraštam i svima želim svako dobro. A ako se u gradu kamo idem živjeti Tebi svidi da
se prema meni na isti način odnose, spreman sam sve trpjeti kako bih izvršio Tvoju volju.
Molim Te da me ne ostaviš jer imajući Tebe na pomoći ničeg se ne bojim. Molim Te
da me sada očinski blagosloviš, da me braniš na mom putu, neka me podupire tvoja
svemoćna desnica dok se ja sav predajem u tvoje očinske i ljubezne ruke“.
Nakon što je ovo izrekao podiže se sa molitve sav radostan jer mu je Bog obećao svoj
blagoslov, uze svoj mali zavežljaj i otputova iz Nazareta prije svitanja dana. Pođe pješice na
putu za Jeruzalem a da ga nitko nije vidio. Išao je sam slaveći i zahvaljujući Bogu moleći
razne Davidove psalme jako radostan u duhu i često je ponavljao:
„Evo Bože moj, dolazim vršiti Tvoju Božansku volju i želju koju sam oduvijek imao da
stanujem u Jeruzalemu kako bih mogao posjećivati Hram“.
A koliko je više prolazio puta, u njegovu srcu se budila želja da brzo dođe do cilja te
se tamo u Hramu klanja svome Bogu i Njemu se prikaže i posveti. U Nazaretu se raširila
vijest da je Josip otputovao, ali nije nikoga bilo tko bi ga tražio, naprotiv mnogi su se tome
obradovali jer su mislili kako će u miru uživati ono što su mu nepravedno oduzeli. Tako je
Josip bio od svih zaboravljen, nije se o njemu više govorilo u njegovom rodnom kraju
uzvraćajući mu nezahvalnošću. Sveti mladić kad je to saznao, jako se obradova i reče: „Tako
će me ostaviti živjeti u miru, bit ću ovdje u miru“.
U Jeruzalemu – Kad je došao u Jeruzalem, Josip je išao ravno u Hram u kome se
poklonio svome Bogu i ponovno Mu se prikazao, zahvalio na brizi za njega tijekom putovanja
i molio da mu objavi svoju volju. A Bog mu je ovdje ponovno progovorio u nutrini nalažući
mu što treba činiti. A svetac budući da je bio umoran od puta, ode i malo se odmoriti. Tražio
je od Boga blagoslov i sav radostan izišao iz Hrama te pošao u neki gostinjac nahraniti se i

29
odmoriti. U snu mu je anđeo ponovno progovorio i potvrdio ono što mu je Bog rekao u nutrini
te mu naložio da dvije trećine novca koji je donio dadne u Hram, a trećinu koja preostaje neka
podijeli na pola dajući jednu siromasima, a drugu neka zadrži za svoje potrebe u prvim
danima, što Josip i učini.
U jutro nakon što je ustao na vrijeme i izmolio svoje uobičajene molitve pošao je u
Hram i dao milostinju s puno radosti, zatim je počeo opet moliti slaveći Boga i zahvaljući što
mu je objavio svoju volju i ponovno se prikazao spremnim prihvatiti sve što mu bude rečeno
od anđela.
Nakon što se zadržao neko vrijeme, napusti Hram i poče davati milostinju siromasima
te je u kratkom roku razdao sve ono što mu je bilo rečeno.
Naučnik kod drvodjelje – Josip je zatim tražio neku osobu koja bi ga poučila zanatu
drvodjelje te da tako zarađuje potrebno za život. Nije dugo tražio jer je Bog providio da nađe
jednog zanatliju koji je bio vjernik. Dogovorio se s njim da će mu dati potrebnu plaću a Josip
poče učiti zanat. U tome je lako uspijevao bez napora jer ljubav s kojom je vršio volju Božju
sve mu je činila lakim i ugodnim. Iako se trudio naučiti umijeće zanata, zbog toga nije
propuštao svoje uobičajene molitve i psalme.
Josipova podložnost – Sveti mladić je živio s velikom poniznošću, točnošću i
podložnošću svome gospodaru, a zbog Josipovih rijetkih krjeposti gospodar ga je jako
uzljubio. Josip ga je poštovao kao nadređenoga i nikada mu nije govorio o sebi, svom
rođenju i drugim stvarima.
Govorio je samo ono što je bilo potrebno, bio je pažljiv da dobro nauči sve potrebno u
zanatu, nije se nikada zabavljao. Kad je htio ići u Hram, tražio je dopuštenje od gospodara i
ako bi mu ga on davao, išao bi, a ako ne, ne bi i tako se lišavao tog pobožnog zadovoljstva.
Josipove herojske krjeposti – Ovdje je Josip pokazao svoje herojske krjeposti jer je
za to imao puno prilika. Lutalice i lijenčine su mu se često rugali govoreći da tek sada uči
znat, da je do sada bio lutalica. Sveti mladić bi samo prignuo glavu i nije odgovarao ni jednu
riječ. A kad bi gospodar bio prisutan, on bi ih prekoravao i izgonio iz radionice. Josip bi ga
molio da ih pusti jer njemu nisu smetali.
Na poseban način bila je uočljiva Josipov čednost. Nikada nije podizao oči s posla i
gledao nove stvari iz radoznalosti. Boravio je u Jeruzalemu, a nije poznavao u gradu ono što
bi budilo radoznalost niti što se događalo u njemu. Nije išao drugim putovima osim u
radionicu i Hram, a u radionici nije boravio minimalno kao naučnik, nego kao poslužitelj koji
je u svemu pa i u najnižim stvarima služio gospodara.
Gospodar primijeti kako Josip daje milostinju siromasima i jednoga dana ga potače da
čuva nešto sa strane jer je i sam bio siromah te bi mu moglo trebati, a svetac mu odgovori:
„Dopusti mi da dajem siromasima milostinju jer za mene će se Bog pobrinuti i providjeti za
moje potrebe“. Time je gospodar bio jako ganut. A Josip je kušao neobjašnjivu slast u tome
da je bio podložan, siromašan i slab u ljudskim očima, u tome je uživao jer mu je anđeo bio
objasnio da su te krjeposti jako drage Bogu i tko ih je prakticirao, bio je vrlo drag Bogu.
To je bilo dosta da se Josip zauvijek u njih zaljubi i prakticira ih sa svom odlučnošću.
Josip je tada imao 20 godina i bio je jako porastao u krjepostima i ljubavi prema Bogu.
Njegov duh nije se nikada udaljavao od Boga, jedinog predmeta njegove ljubavi, i često dok
je radio, ostajao bi zadivljen kontemplacijom Božjih savršenstava koja je duboko shvaćao.
Često je postio i bdio ostajući po cijele noći u molitvi kao uzet u Bogu. Nastavio je i
dalje prakticirati svoju uobičajenu ljubav prema umirućima, a budući da nije mogao osobno
poći i služiti im to je činio neprestanom molitvom preporučujući ih toplo Gospodinu.
Josip je ovim stilom života proveo nekoliko godina i naučio je zanat. Čekao je da mu
anđeo objavi volju Božju, da li bi se trebao povući i biti sam ili nastaviti raditi u radionici
gospodara, kada se on smrtno razboli i sretno preminu.
30
 Smrt gospodara – Josip je s velikom ljubavlju služio gospodaru kod njegove bolesti i
smrti kao da se radilo o njegovu ocu. Puno je molio Boga za njegovo spasenje, a Bog je
uslišao njegove gorljive molitve.
Nakon što je ostao slobodan od obaveza, Josip je pošao u Hram kako bi molio Boga da
mu objavi svoju volju, na koji način želi da Mu služi. U toj molitvi doživio je veliko nutarnje
svjetlo i bio je jako utješen. Sljedeće noći anđeo mu je progovorio u snu i objavio što treba
činiti kako bi vršio volju Božju to jest da se povuče živjeti sam i kupi sve što mu je potrebno
za zanat koji je naučio, i neka nastavi živjeti u siromaštvu. Josip je tako i učinio, bio je jako
utješen zbog uputa anđela, a kad se probudio, odmah se podigao i zahvalio Bogu za dane
upute.

12. poglavlje: Josip obavlja zanat drvodjelje i prima nove posebne milosti od
Boga

U svojoj maloj radionici – Čim je Josip shvatio po anđelu što je volja Božja, odmah
ju je izvršio i kupio je sve što mu je potrebno za obavljati zanat drvodjelje u jednoj maloj
radionici koju je iznajmio blizu Hrama. U toj maloj radionici je radio, spavao i hranio se, nije
izlazio osim da pohodi Hram i pribavi sve potrebno za život.
Najčešće se hranio povrćem i kruhom, pio je malo vina, a i to pomiješano sa vodom.
Najviše je volio varivo od povrća. Sveti mladić je provodio asketski i pokornički život, sve je
trpio s radošću i utjehom u duhu. Bog nije propuštao da ga ispuni nebeskim utjehama. Josip je
volio samoću i šutnju, nikada u radionici nisu bile osobe koje bi se zadržavale u nepotrebnom
razgovoru, svi su ga smatrali siromahom, jednostavnom osobom i neukim, nisu mu ni prilazili
i puštali su ga na miru. Bio je od svih nepoznat i prezren.
Narod je dolazio i naručivao potrebne radove, a to im je bilo korisno jer je svetac
naplaćivao onako kako su mu davali prepuštajući uvijek njima cijenu, a kad bi mu platili,
uzimao bi sa zahvalnošću kao da prima milostinju zahvaljujući onima koji su mu plaćali.
Od plaće bi zadržavao samo što mu je bilo potrebno, a ostalo bi davao siromasima.
Tako mu je bio naložio anđeo a on je točno tako i činio. Ponekada bi se mladić našao i velikoj
nestašici, nije imao ni za hranu. Tada bi išao u Hram i molio Boga da providi. Bog nije
propuštao utješiti svoga slugu nadahnjujući sad jednu sad drugu osobu da mu dadne kao
milostinju povrća, voća, variva, kruha, prema tome što mu je nedostajalo.
Svetac je jako uživao u ovoj milostinji i zahvaljivao je Bogu, a zatim i onima koji su
ga darivali. Bog je često proviđao tako da mu je slao poslove a da ih on nije išao tražiti. Josip
je bio tako čedan da nije ništa nikada tražio, a imao je toliko povjerenja u Boga da će
providjeti za njegove potrebe da je bio miran i čekao Božju providnost koja nikada nije
zakazala.
Mala radionica kao svetište - Josip se u svojoj maloj radionici osjećao sam i od svih
ostavljen na miru te se često bacao ničice i prikazivao svome Bogu govoreći:
„Evo, moj Bože, sav sam tvoj, ništa me ne može od Tebe odijeliti. Nemam nikoga osim
Tebe, Ti si moja baština, moja potpora, moja utjeha i sve moje dobro. Samo od Tebe
očekujem pomoć i utjehu i izvan Tebe ništa ne želim. Odričem se svega što mi može dati
svijet, rado prihvaćam siromaštvo, poniženje i trpljenje jer ću Ti tako biti po volji, Bože moj,
jedini moj Gospodine i apsolutni Gospodaru cijeloga mene“.
Na takav način se zadržavao sa svojim Bogom. Često je pohodio Hram i zadržavao
dugo u molitvi, a Bog je dopuštao da ga nitko ne gleda kako mu ne bi bila uskraćena ova
utjeha.
Marijin život u Hramu – Tada je u Hramu bila sveta djevojka Marija, predodređena
biti majkom Utjelovljene Riječi Božje. Sve djevojke u Hramu su se divile njenim krjepostima,

31
na poseban način i odgojitelji tako da se glas o njoj pronio gradom. A Josip nikada o tome
ništa nije čuo jer se nije zadržavao u razgovorima.
Jedne noći anđeo mu u snu progovori i objavi kako u Hramu ima jedna djevojka koja
je jako draga Bogu, koju Bog jako ljubi, koju je obdario preko svake mjere i Bogu se jako
dopada. Bog se raduje njenim rijetko viđenim krjepostima, njenoj divnoj čistoći i svetosti, a
zove se Marija, kći Joakima i Ane koje je Josip dobro poznavao. Anđeo mu je to objavio da
slavi i zahvaljuje Bogu za darove i milosti koje joj je davao, da se raduje što na svijetu ima
tako dostojna osoba i tako Bogu draga.
Uzajamna ljubav – Sveti mladić se probudio i s velikom radošću u srcu zahvalio
svome Bogu kao što mu je anđeo bio zapovjedio. Jako se obradovao zbog te vijesti i u svome
srcu je osjetio svetu ljubav prema djevojci tako da je češće išao u Hram privučen ljubavlju
prema njoj. Iako je nikada nije vidio, ipak ju je ljubio zbog njenih uzvišenih krjeposti.
U Hramu se zadržavao moliti i zahvaljivati Bogu što se udostojao poslati tako svetu
djevojku, u kojoj se sam Bog naslađivao, te je molio da ju sve više ispunja svojom milošću te
da kako raste u dobi, raste i u milosti. Bogu su bile jako drage Josipove molitve te je dao i
Mariji da to jasno spozna kao i kreposti sluge Božjega koji je za nju molio. Zbog toga je i ona
od tada molila Boga za sv. Josipa, molila je da ga ispuni svojom ljubavlju i milošću.
Bog je čudesno ispunjao Marijine prošnje tako da su se Marija i Josip trajno uzajamno
preporučivali Bogu usprkos toga što se nisu nikada vidjeli niti su razgovarali, nego su sve
znali po Božjoj objavi. Marija je ljubila svetog mladića jer je jasno znala za njegove uzvišene
krjeposti, shvatila je da ga Bog jako ljubi.
Skoro kroz 10 godina su molili jedno za drugo i sveto se ljubili u Bogu a da se nikada
nisu vidjeli niti popričali, samo je anđeo nekoliko puta Josipu govorio u snu u uvjeravao ga da
sveta Djevojka puno moli za njega i zbog toga je bio jako utješen.
Josipov zavjet djevičanstva – Jedanput mu anđeo reče kako je djevojka Marija
učinila zavjet tako da se potpuno Bogu posvetila i učinila zavjet djevičanstva te da se to Bogu
jako dopalo. Kad je to čuo sv. Josip, dobi želju da je nasljeduje te i on učini zavjet
djevičanstva Bogu, a budući da je to bila nova neshvaćena stvar, svetac se dvoumio da li se to
Bogu dopalo. Zbog toga je pošao u Hram i puno molio Boga a On se udostojao objaviti mu
svoju volju govoreći mu u nutrini. Bog reče Josipu da bi učinio stvar koja bi se Njemu jako
dopala ako Mu posveti svoje djevičanstvo zavjetom i obeća mu udijeliti svoju posebnu milost
koja će mu pomoći da ga savršeno opslužuje.
Josip se jako obradova kad je čuo glas svoga Boga koji mu objavljuje ono za što ga je
toliko molio i odmah zatim on ponovno učini zavjet vječnog djevičanstva. Dok je davao
zavjet, srce mu je bilo ispunjeno neizrecivom radošću i milinom. Bog to učini kako bi ga što
više uvjerio da mu je jako po volji zavjet koji je Josip učinio. Bio je uzdignut u jako visoku
kontemplaciju a zatim u slatku ekstazu u kojoj mu je Bog pokazao velike prednosti plemenite
krjeposti čistoće tako da je svetac ostao još više u nju zaljubljen i utješen zbog zavjeta koji je
učinio. Toplo je Bogu zahvaljivao što ga je nadahnuo da učini zavjet i što ga je tako rado
prihvatio.
Josip se radostan vrati u svoju malu radionicu a iste večeri anđeo mu progovori u snu i
reče da je Bog jako rado primio zavjet koji je učinio po uzoru na svetu djevojku Mariju.
Zajednička čežnja za Mesijom - Anđeo reče Josipu da je sveta djevojka Marija
izgarala od želje za dolaskom Mesije te da je trajno za to molila Boga, da su te molitve Bogu
bile jako drage te da će bez sumnje požuriti dolazak Mesije na svijet te da on nasljeduje
Mariju te će tako postati sve draži svome Bogu.
Svetac odmah ustade i poče moliti svoga Boga gorljivije nego ikada prije da bi se Bog
udostojao poslati obećanog Mesiju. Nakon duge molitve Josipov duh je bio uznesen u jako
visoku kontemplaciju u kojoj su mu bile objavljene mnoge Božanske tajne i krjeposti koje će
32
imati budući Mesija kad bude boravio među ljudima. Svetac je bio sav raspaljen željom za
Njegovim dolaskom i gorljivo je želio da Ga upozna i razgovara s Njim.
Osjećao se nedostojnim za taj dar zbog velike poniznosti, ali se uzdao u Božju dobrotu
koju je već toliko puta iskusio kao blagonaklonu njemu.
Kao anđeo nebeski – S milostima koje mu je Bog udjeljivao i molitvama svete Marije
Josip je došao do takvog stanja milosti da više nije izgledao kao zemaljsko stvorenje, nego
kao neki anđeo nebeski. Njegov duh je bio uvijek prožet Bogom, njegova ljubav prema Bogu
sve veća i gorljivija, želja da se u svemu dopadne Bogu stalno žarka, a stalno je bio kao u
nekoj ekstazi obavijen Bogom. Provodio je cijele dane i veliki dio noći u trajnom uzdizanju
duha Bogu, zaboravljao je ponekada i uzimati hranu, osjećao se zasićenim slašću u
zadržavanju s Bogom te je često ponavljao:
„O moj Bože, kako si velikodušan prema meni bijednom stvorenju i daruješ mi tolike
milosti i darove! Kako je velika Tvoja dobrota prema meni! Kako si velikodušan! Koliko si
vjeran svojim obećanjima! Što da ja učinim za tebe, moj Bože? Kako Ti zahvaliti za tolike
milosti? Za sada Ti ne mogu ništa drugo dati osim da Ti prikažem samoga sebe i svoje
služenje, a to Ti rado iz sveg srca činim, Tebi se posvećujem, učini sa mnom što Ti želiš, ja
sam spreman žrtvovati se za Tebe i istrošiti se potpuno Tebi u službi“.
Gorljivost za slavu Božju – Sveti mladić je izgarao od želje da puno učini za slavu
Božju, ali se osjećao nedostojnim toga i zbog toga je trpio jer mu je izgledalo da ne može
ispuniti svoju želju. Jedne večeri anđeo mu progovori u snu i reče da će doći vrijeme kada će
zasitit svoju želju jer će učiniti puno za svoga Boga i puno će se za to istrošiti.
To u Josipu pobudi preveliku utjehu te je sa željom iščekivao da dođe to vrijeme koje
je nazivao sretnim vremenom. Tako je uistinu i bilo. Doći će vrijeme kad će morati podnijeti
mnoge napore kako bi sačuvao život Utjelovljenoj Riječi koju će hraniti radom svojih ruku.
Iako sada još nije znao u čemu će se ubuduće založiti za svoga Boga, ipak je jako uživao i to
vrijeme nazivao sretnim vremenom, tolika je bila njegova želja da se sav istroši u službi
svome Bogu.
Predanje Bogu – Josip je živio sa najvećom jednostavnošću, nikada nije tražio da vidi
ostvarenje ni jednog od danih mu obećanja, nikada nije pitao anđela za to, iščekivao je sa
svetom ravnodušnošću, samo se trudio moliti Boga da ispuni što mu po anđelu obećao i to je
činio jer je znao da je to Bogu ugodno.
Josip je u svemu htio biti Bogu po volji, u cijelom svom djelovanju ne udaljavati se od
volje Božje, prepoznajući s velikom zahvalnošću dobročinstva koja je dobivao od Boga.
Neprestano je zahvaljivao i prikazivao samoga sebe Bogu bez ikakva pridržaja.

13. poglavlje: Sv. Josipa jako muči đavao i ožalošćen je suhoćom duha

Kušnja – Josip je dobivao od Boga posebne milosti i darove, kušao je slast i blagost
Njegove ljubavi, a onda je Bog dopustio da njegov sluga bude mučen stvorenjima koje je
poticao sam đavao kako bi svetac zadobio još više zasluga i pokazao svome Bogu vjernost i
ljubav i usred progonstava.
Đavolske zamke te Josipova blagost i strpljenje – Đavao je jako mrzio svetog
mladića, nije mogao podnositi toliko svjetlo i krjeposti koje je svetac živio te je tražio uvijek
nove načine da ga uznemirava i muči te je nastojao da izgubi krjeposti strpljenja i blagosti.
Bog ga je uvijek držao daleko, nije dopuštao da mu se približi, ali ponekada mu je
dopuštao slobodu da ga muči kako bi svetac porastao u zaslugama na sramotu đavla.
Kad je đavao dobio dopuštenje da muči sveca, potače neke Josipove susjede i u dušu
im nadahnu veliku odbojnost prema njemu do te mjere da ga nisu htjeli ni vidjeti. Kada je
Josip izlazio iz radionice kako bi išao u Hram ili nešto drugo učiniti za svoj posao, ovi su
33
prvo počeli izrugivati mu se, a kad su vidjeli da se Josip ne obazire, još su se više razbjesnjeli
te su ga ružnim riječima bez ikakva razloga nazivali luđakom, lijenčinom, da živi sam samo
zato jer nitko s njime ne želi živjeti te da pod prividom krjeposti skriva žalost i licemjerstvo.
Svetac nikada nije odgovarao na te riječi, nego bi prignuo glavu, slegnuo ramenima i
pošao u Hram moliti svoga Boga za one koji su ga zlostavljali. Dogodilo se da je bila
ukradena neka roba, a jedan od ovih zlih odmah optuži Josipa tako da su bijesni pošli u
njegovu radionicu i sve prevrnuli govoreći mu da vrati ono što je ukrao, vrijeđali su ga i
prijetili da će ga kazniti optužujući ga kao lopova.
Svetac je ostajao u svojoj uobičajenoj vedrini i nije se ispričavao, samo im je jedanput
kazao da dobro paze jer su u zabludi, ali oni nisu htjeli prestati uznemirivati ga, ušutkavali su
ga govoreći da je lopov, a on im na kraju reče da će Bog braniti njegovu stvar. Zlobnici
vidjevši postojanost i strpljenje svetog mladića povukli su se prijeteći da će ga optužiti ako se
ne nađe ono što je ukradeno držeći sigurnim da je on to učinio.
Josip je bio ožalošćen što je optužen, a još više zbog uvreda koje su nanosili Bogu.
Zbog toga je otišao u Hram moliti Boga da se udostoji braniti ga od te muke. Bog nije otezao
da se otkrije laž jer su ubrzo našli onoga tko je bio ukrao robu. Tako oni koji su optužili
Josipa ostadoše posramljeni. Istovremeno su se i divili i čudili njegovim krjepostima tako da
se protivljenje promijenilo u poštovanje i naklonost prema njemu te je đavao ostao zbunjen a
svetac obogaćen zaslugama pred Bogom i čašćen pred ljudima.
Ali zbog toga neprijatelj nije odustao. Neki mladići slobodnjaci, koji su više puta
vidjeli Josipa kako ide u Hram moliti, bjesnjeli su, toliko više što je Josipova čednost njima
bila prešutni prijekor, tako da su jednoga dana odlučili skupa poći u njegovu radionicu kako
bi mu se izrugivali i postavljali neprikladna pitanja.
Našli su sveca kako radi sav u kontemplaciji Božanskih savršenstava. Oni su mu
postavili neka radoznala pitanja o ispraznim stvarima, a Josip im nije odgovorio. Oni su mu
nastavili postavljati neprikladna pitanja, a svetac im odgovori da ga ostave na miru te da ako
žele takva isprazna druženja, neka idu drugdje jer je on zauzet svojim poslom. A onda su oni
počeli opet vrijeđati ga govoreći mu neprikladne riječi na koje Josip nikada nije odgovarao,
nego se držao svoga posla i kontemplacije.
Jedan od njih odlučniji i bezobrazniji od drugih pođe naprijed i udari nekoliko puta
sveca koji jedino reče: „Neka ti Bog oprosti, brate, jer iako ja ovo zaslužujem zbog svojih
grijeha, ipak tebi nisam dao razloga da to radiš protiv mene“.
A dok ga je taj zlobnik tukao, drugi su slavili i pljeskali mu. Nakon što im je dosadilo,
otišli su, a svetac je ostao u uobičajenom miru i strpljenju i nije imao zlopamćenja prema
njima a u molitvi se obrati Bogu moleći za Njegovu pomoć kako mu je toliko puta obećao:
„Bože, Ti si mi obećao da ćeš mi pomagati i braniti me u svim prilikama, znaš da
nemam nikoga drugoga osim Tebe, Tebi se utječem, brani me od mojih neprijatelja“.
Utješen od Boga – Bog je utješio svoga slugu tako što mu se sljedeće noći ukazao
anđeo i uvjeravao sveca da je zadobio velike zasluge i bio po volji Božjoj. Reče mu da bude
spreman jer ga đavao jako mrzi i želi ga mučiti, ali da će mu Bog pomagati i braniti ga. A Bog
je to dopuštao kako bi Josip zadobio puno zasluga i kako bi iskušao njegovu vjernost. Josip je
ostao utješen ovim riječima i potaknut da sve trpi sa strpljenjem i radošću jer je sve to
dopuštao njegov Bog.
Nove zamke i pobjede – Pakleni neprijatelj vidjevši da je i u ovoj prilici ostao
zbunjen i posramljen, te da je dovela do toga da još više zablistaju velike svečeve krjeposti,
nije odustao, nego se još više razbjesnio te je poticao sad jednu sad drugu osobu protiv Josipa
kako bi ga što više ocrnio. Ali ma koliko se trudio u svojim lažima, bio bi uvijek poražen.
Jednom zgodom svetac je napravio neki posao jednoj osobi na riječ, a kad je završio i
očekivao pravednu plaću za svoj napor, ovaj mu je uputio ružne riječi optužujući ga da posao

34
nije napravljen kako treba, da mu se ne sviđa, te da umjesto plaće zaslužuje kaznu i uzevši
ono što je Josip napravio obasu sveca ružnim i uvredljivim riječima.
Josip se povukao strpljivo trpeći te uvrede a da mu nije bilo plaćeno, a nalazio se u
velikoj potrebi. Otišao je u Hram moliti Boga s uobičajenim povjerenjem da mu providi u
njegovoj krajnjoj potrebi. Bog je čuo prošnje svoga vjernoga sluge i potače osobu kojoj je
Josip napravio posao da mu plati, da dođe k sebi i shvati zlo koje je učinila, te je odmah pošla
potražiti sveca i platila mu. Svetac je primio svoju plaću kao da je neka milostinja i zahvalio
Bogu što mu je providio u potrebi, zatim je zahvalio i osobi koja mu je plaćala. Tako je Josip
bio obogaćen zaslugama i priskrbljen u potrebi, a ona osoba je bila jako dirnuta krjepostima
svetog mladića. A đavao posramljen i zbunjen učini još mnogo sličnih udaraca, a svi su
poslužili svecu da poraste u zaslugama te da bude cijenjen u očima ljudi.
Dovode mu neku djevojku – Neprijatelj je našao još jedan način, jako mučan za
sveca, da ga muči. Pod isprikom ljubavi prema Josipu neki su govorili da ga žele oženiti kako
bi mogao ugodnije živjeti, da ne trpi sam i ostavljen od sviju. Govorili su mu da će lako
pronaći djevojku jer je bio pažljiv mladić, radnik. Svetac je ostao preneražen ovim
prijedlogom jer je bio Bogu zavjetovao djevičanstvo, te nikada o tome nije niti razmišljao i
prenerazio se kad je čuo govoriti o tome, a na licu mu se vidjelo djevičansko rumenilo. Ovima
je kazao da mu ne govore o ženidbi jer mu je tako dobro.
Ali oni zbog toga nisu prestajali uznemirivati ga, nego su ga nagovarali laskajući i
opisujući prednosti ženidbe. Josip je osjetio veliku muku te se obratio svome Bogu da ga
brani od toga i oslobodi od uznemiravanja onih ljudi koji pod izlikom dobra žele da izgubi
dragocjeno blago djevičanstva te je često govorio svome Bogu:
„Ti, o Bože, znaš da sam Tebi posvetio i zavjetovao moje djevičanstvo. Ne dopusti da
budem mučen u vezi s tim“! Bog je čuo prošnje svoga sluge i odlagao je da usliša kako bi još
više povećao njegove zasluge.
Oni koji su ga htjeli ženiti već su našli i priliku, ali su uvidjeli da je Josip bio sve više
odbojan prema tome te nisu znali što učiniti kako bi popustio njihovu uvjeravanju. Tako su se
dogovorili jednoga dana da povedu sa sobom Josipa kako bi uzeo mjere za neki posao, a
istovremeno su htjeli pokazati djevojku koju su njemu bili namijenili za ženu te da ga navedu
da u toj prigodi popusti njihovim namjerama i uvjeravanjima.
Josip je uzeo mjere za posao koji je trebao napraviti a kad je htio otići, zaustavili su ga
i pokazali mu djevojku koju su mu bili namijenili te mu rekoše: „Josipe, ovo je djevojka koju
ti želimo dati za ženu, nemoj se protiviti jer je krjeposna i dobra...“
Te riječi su ranile Josipa te je brzo pobjegao ostavljajući sve zaprepaštene i zbunjene
tako da ga više nisu mučili. Svetac je otišao u Hram i plačući je molio Boga da ga oslobodi
tog mučnog progonstva koje mu je postalo nepodnošljivo. Bog ga utješi obećavši da više ne
će biti mučen u tome. Ožalošćeni Josip obrisa suze i utješi se zbog obećanja Božjega i zahvali
Mu za dobročinstvo.
Utješen od anđela – Sljedeće noći anđeo mu se ukaže u snu i potvrdi što mu je Bog
obećao te ga uvjeri da je Bogu bilo milo vidjeti ga tako postojana u nakani da sačuva
djevičanstvo. Tako je Josip bio potpuno utješen, a đavao zbunjen i posramljen, ali uvijek sve
bjesniji prema svecu te je tražio druge načine kako da ga muči, ali bi uvijek ostajao poražen.
Đavolske napasti i nove pobjede – Kad je đavao prestao mučiti Josipa preko
stvorenja, Bog dopusti da ga direktno napastuje kako bi porasle zasluge sveca, dade đavlu
dopuštenje da ga napastuje svim vrstama napasti osim onima protiv čistoće jer Bog nije htio
da njegov sluga bude napastovan time.
Neprijatelj se pripravi snažno napastovati Josipa. Prvo ga je napastovao
samodopadnošću i uznositošću, stavljao mu je pred oči njegove velike krjeposti, dobrotu,
vjernost svome Bogu, velika trpljenja koja je za Njega podnio, dobra djela koja je činio, puno
35
toga što je za Božju slavu učinio zbog čega je zaslužio veliku nagradu od Boga, te da na
svijetu nema ni jednoga drugog stvorenja slična njemu po dobroti i prakticiranju krjeposti.
Svetac je bio užasnut ovom napašću jer je bio jako ponizan i smatrao se velikim
grješnikom. Zbog toga se odmah utekao Bogu u molitvi jer je dobro shvaćao da je to bila
đavolska napast te pobijedi i nadvlada neprijatelja, a ovaj ga poče napastovati neumjerenošću
u jelu tako da mu je poticao volju da kuša ukusna jela. Svetac i to nadvlada postovima i
mrtvljenjima.
Zatim ga je đavao napastovao odbojnošću i mržnjom protiv onih koji su ga vrijeđali,
ali svetac je njima želio samo dobro i molio je Boga da ih blagoslovi. Zatim ga je napastovao
protiv vjere uvjeravajući ga da su sve stvari koje mu je anđeo govorio čista obmana i laž, ali
Josip u svemu ostade postojan kao i u svim drugim prilikama.
Zli mu predoči i sve ono što je ostavio te kako bi mogao sve ponovno zadobiti potičući
ga na želju za bogatstvom. Svetac sve prezre govoreći da mu je dosta samo milost njegova
Boga i da je s njom potpuno zadovoljan.
Na razne načine je svetac bio napadan, ali je sve nadvladao s velikom velikodušnošću
jer je bio u milosti a Bog mu je pomagao. Đavao je ostao poražen i posramljen te se povukao,
ali zaklinjući se da će uvijek ratovati protiv njega. A svetac se nije bojao jer je imao Boga na
svojoj strani te je molio s Davidovim psalmom:
„Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim? Gospodin je štit života moga,
pred kime da strepim? Ako se protiv mene utabori i vojska, moje se srce ne boji (Ps 26,1-3)...
ničeg se ne bojim jer Ti si sa mnom (Ps 22,4).
To je govorio s povjerenjem svome Bogu koji mu je uvijek pomagao.
Suhoće – Nakon što su završile napasti đavolskog neprijatelja Josip nije ostao dugo na
miru. Bog ga je htio ponovno kušati time što mu je oduzeo prosvjetljenje, gorljivost i nutarnju
utjehu tako da je svetac pao u veliku suhoću duha. O da, ovdje je naš sv. Josip trpio veliku
muku jer se bojao da je uvrijedio Boga te je zbog toga ostavljen od Boga koji je bio jedini
predmet njegove ljubavi! Kako si nije dao mira, kako se preporučivao Bogu! Koliko je prošnji
i uzdaha upućivao nebu!
Po cijele je noći provodio na koljenima moleći Boga da mu pokaže na koji način Ga je
uvrijedio kako bi nakon što spozna pogrešku mogao činiti dostojnu pokoru, ali nebo kao da je
bilo od bronce nasuprot njegovim prošnjama te mu nije dopuštalo nikakvu utjehu. Anđeo mu
više nije govorio u snu, a svetac ne imajući s kim podijeliti svoju muku često se obraćao Bogu
govoreći:
„O Bože Abrahama, Izaka i Jakova! Bože moj od kojega sam sve primio, Ti si moja
baština, sva moja utjeha i pomoć, smiluj se svome nedostojnom i slabom sluzi! Ti si mi
obećao svoju pomoć, sada je vrijeme da ispuniš svoje obećanje i utješiš me u tolikoj žalosti.
Koje zlo sam ja učinio da si se Ti udaljio od mene? Daj mi milost da to spoznam! Istina je da
sam te mnogo vrijeđao, ali Ti si dobar, milosrdan, zato Te molim da mi oprostiš. Istina da ja
to ne zaslužujem, ali Ti si dobar i zato se tome nadam“.
Josip je ovako molio a Bogu se to jako sviđalo, ali je odugovlačio da ga usliša i objavi
mu se. Svetac je trpio svoju muku s puno predanja i nije propuštao nastaviti moliti svoga
Boga.
Moćni Marijin zagovor – Jednoga dana, kad je bio više žalostan nego inače zbog
daljine njegova jedinog Dobra, Josipu je izgledalo da više ne može živjeti te sa velikom
vjerom i povjerenjem zaputi se u Hram, i ponovno iznese Bogu prošnje i reče Mu da se
udostoji utješiti ga zbog zasluga i krjeposti djevojke Marije koja je boravila u Hramu.
Istovremeno dok je Josip molio i sveta djevojka Marija je molila Boga za njega jer joj
je Bog u duhu dopustio da vidi njegovu potrebu i muku. Bog tako prihvati molitve svete

36
Djevojke za njegova vjernog slugu i objavi mu se potpuno jasno, ispuni njegov duh svjetlom i
raspali njegovo srce ljubavlju i reče mu:
„Josipe, slugo moj vjerni i prijatelju, ne boj se jer ja sam s tobom, nisam te nikada
ostavio. Budi siguran u moju ljubav i milost“.
Uzvišena ekstaza – Na ove slatke riječi svetac je pao u ekstazu i ostao je neko vrijeme
zanesen uživajući u svome Bogu koji se toliko velikodušno objavljivao njegovoj duši. U
ekstazi su mu bile objavljene mnoge tajne Božje mudrosti, kako Bog dopušta da njegovi
prijatelji budu u muci kako bi porasli u zaslugama. Spoznao je velike zasluge koje je Djevojka
Marija imala pred Bogom te da je ona puno molila da se Bog objavi njegovoj duši i tako
prestanu njegove muke.
Josip je jako zahvaljivao Bogu, ponovno Mu predao samoga sebe te je molio da
nadoknadi Mariji za ljubav koju je prema njemu iskazala i ostao je jako vezan uz nju. Slavio
je svoga Boga i ostao je sve više zadivljen Njegovom dobrotom i ljubavlju koje mu je
iskazivao. Josip se puno više usredotočio na ponor svoga ništavila ponizujući se pred
Stvoriteljem prepoznajući da sve dolazi od Njegove dobrote te je molio za njegovu trajnu
zaštitu i pomoć.
Josip je otišao utješen iz Hrama a nije znao govoriti drugo doli ponavljati Davidov
psalam: „Kako je Gospodin dobar s pravednima, s ljudima čista srca (Ps 72,1) i drugi redak:
„Kad se skupe tjeskobe u mom srcu, tvoje utjehe dušu mi vesele (Ps 93,19), te razne druge
stihove kojima se svetac služio prema tome u kojoj se potrebi nalazio.
Utješen od anđela – Noću je anđeo ponovno počeo govoriti Josipu u snu i reče mu
kako je Bogu bilo jako milo vidjeti ga postojana i strpljiva u svim tjeskobama, te da je
obogatio i ispunio njegovu dušu milostima i zaslugama, potakao ga je da bude uvijek postojan
i strpljiv u mukama jer će mu Bog još mnoge poslati tijekom njegova života. Zbog toga je
važno da mu se srce ne boji jer će mu Bog uvijek pomagati, da će dobivati mnoge utjehe
preko svakog njegova očekivanja. Svetac potaknut i utješen prikaže sebe i reče da je uvijek
spreman sve pretrpjeti za Boga samo da ga On ne ostavi.
Njegova posebna zasluga – Naš Josip je bio jako drag Bogu u prakticiranju krjeposti,
trpljenju, u preziranju svih prolaznih stvari, u umiranju sebi, u uživanju da bude prezren Bogu
za ljubav. Postao je čudesan iznad svih drugih svetaca jer će oni imati savjete i primjer
Otkupitelja, a naš Josip još nije bio vidio svoga Boga u smrtnom tijelu, niti je čuo Njegovu
pouku pa ipak je postao tako uzvišen u krjeposti i savršen u svom djelovanju.

14. poglavlje: Sv. Josip prima druge milosti od Boga

Ljubezno motrenje - Bog se jako naslađivao zbog Josipove ljubavi i vjernosti te nije
propuštao ispunjati ga sve više svojom milošću i zaslugama. Svetac se tako time okoristio da
je postajao sve spremniji primati veće milosti zbog suradnje i zahvalnosti Bogu. Zbog toga je
često bio obdaren uzvišenim ekstazama u kojima je shvaćao uzvišena otajstva Božje biti. U
njima se Josipova duša širila i sve više je gorjela ljubavlju prema Bogu. Shvaćao je veličinu
istine da Bog treba biti ljubljen i vjerno služen te se Josip ražarivao živom željom da sva
stvorenja ljube Boga svom svojom ljubavlju.
Bog mu je dao shvatiti kako se najveći broj ljudi gubi zbog ljubavi prema stvorenjima,
prolaznim i propadljivim stvarima. Zbog toga je Josip kušao nepodnosivu muku te je htio sam
nadoknaditi nedostatke tolikih, ali je shvaćao da je nedostatan te se poništavao i govorio
svome Bogu:
„O Bože moj, zašto imam samo jedno srce da Te ljubim, beskrajna dobroto? Zašto
nemam srca svih ljudi da ih sva posvetim Tvojoj ljubavi? Ti si naš Otac koji nas je stvorio s
toliko ljubavi, uzdržavaš nas u životu da bismo živeći ljubili Tvoju dobrotu. A gdje je ljubav
37
koju Ti kao tvoja djeca trebamo iskazati? Kako Te mogu zaboraviti Tvoja stvorenja, a plod su
Tvojih ruku i stvorena su na Tvoju sliku? Ah, moj duh ne zna još shvatiti zašto stvorenja žive i
zaborave na Tebe, ljubljeni Oče!“
U ovim govorima Bogu izgarao je od ljubavi i želje da svi ljube Boga. Bog se jako
radovao vidjevši ove želje svoga vjernoga sluge te mu je često davao znak koliko su mu bile
drage ove molitve tako da je dao da Josipova duša kuša slast, a često je čuo i Njegov glas u
najdubljim dubinama svoga srca zbog kojega je svetac ostajao sav obuzet slašću i ljupkošću
svoga Boga.
Strah i utjeha – Svetac se jako bojao da ne bi uvrijedio Boga a taj strah se rađao iz
ljubavi koju je imao prema Njemu. Zbog toga je žarko molio Boga da bi prije umro nego li Ga
uvrijedio u najmanjemu. Jednom zgodom kad je svetac više nego obično bio mučen tim
strahom, pošao je u Hram kako bi se preporučio Gospodinu, dugo je molio sa suzama i
gorljivim uzdasima da mu ne dopusti da Ga ikada iznevjeri te izgubi Njegovu milost i
prijateljstvo.
Bog je utješio svoga slugu uvjeravajući ga da nikad ne će izgubiti Njegovu milost i da
će sačuvati nevinost do smrti. Ovaj veliki dar i ovo veliko obećanje bili su od velike utjehe sv.
Josipu te je bio izvan sebe od radosti i više nije prošao ni jedan dan a da nije toplo zahvaljivao
za sigurnost koju mu je Bog udijelio, pa ipak nije propuštao bdjeti u svakom svome djelu da
ne bi uvrijedio Boga, bojao se samoga sebe a nije sumnjao u Božju milost koja mu je bila
obećana jer je imao veliku vjeru u sve što mu je Bog obećavao.
Ako je bila velika muka koju je Josip osjećao što Bog nije ljubljen od svih i što Mu ne
služe, koliko li je bila veća njegova bol kada je gledao kako teško vrijeđaju Boga! Tolika je
bila njegova bol da je više puta gorko plakao i izgubio svijest kad bi čuo da je Bog teško
vrijeđan.
Josip žrtva - Jednom zgodom Anđeo mu progovori u snu i reče da je Bog jako
rasrđen mnogim teškim uvredama koje je trajno primao u svijetu, te da se on trudi moliti Boga
da stiša svoju srdžbu da grješnici ne budu strogo kažnjeni kako su zaslužili. Anđeo mu reče da
ovo čini i sveta Djevojka Marija, da je zbog toga bila Bogu još draža te da Bog zbog njenih
prošnji zadržava kazne.
To je bilo dosta svecu da se sav da u molitvu Bogu za grješnike da ih ne kazni
vječnom kaznom. Ponekada je provodio cijele dane i dijelove noći moleći Boga da oprosti i
da prosvijetli grješnike kako bi uvidjeli svoje pogreške i činili pokoru. Kad bi saznao da u
gradu ima neki grješnik, žarko je molio Boga da se obrati. Puno puta je svetac zadobio ove
milosti molitvama i suzama koje je Bogu prikazivao govoreći:
„O moj Bože, ja sam bijedan i ne zaslužujem da me uslišaš, ali sjedinjujem svoje
prošnje s onima svete Djevojke Marije jer znam da su Ti njene molitve drage, da ćeš iskazati
milosrđe onima koji žive daleko od Tebe i idu putem propasti, da ćeš se smilovati udjeljujući
im svjetlo obrata od njihovih grijeha i milost obraćenja Tebi svim srcem“.
Bog je rado prihvaćao ove molitve a jednom zgodom je uvjerio sv. Josipa koliko su
mu bile drage dok je molio za obraćenje nekog otvrdlog grješnika. Nakon mnogo molitava
Josip je čuo glas Božji koji mu govoraše: „Neka ti bude što tražiš“!
I uistinu grješnik se obrati a Josip je kušao veliku utjehu te je žarko Bogu zahvaljivao.
Prikazivao se Bogu spreman trpjeti sve muke samo da nitko ne vrijeđa Boga te je govorio:
„Bože moj, pošalji na mene kazne i muke samo da Ti ne budeš vrijeđan od bilo koga.
Spreman sam sve trpjeti samo da Te nitko ne vrijeđa“.
A kad bi čuo za nekog umirućeg grješnika, sa suzama bi se izjedao i neprestano molio
kako bi grješniku Bog udijelio kajanje za njegove grijehe te je govorio: „Bože moj, neka se ne
izgubi ni jedan duša koju si stvorio na svoju sliku i priliku“!

38
 Bog ga je često tješio time što je ozdravljao umirućega i dao mu još vremena za
pokoru, ali ove milosti su jako koštale sveca za koje je po cijele noći bdio i molio u suzama, a
dodavao bi i druge pokore, postio više dana jedući samo kruh i pijući vodu. Kad bi čuo kako
ima toliko pogana i naroda koji nisu poznavali pravoga Boga i klanjali mu se, nego su se
klanjali đavlu, kao da mu je kroz dušu prolazio mač boli te je sav u suzama molio Boga da
pošalje obećanog Mesiju kako bi svi upoznali pravoga Boga i kako bi im pokazao put
spasenja.
Rad i molitva – Iako je svetac bio zauzet poslom, nije gubio s pamćenja sve što smo
do sada rekli, nego je neprestano molio i dok je radio i sve preostalo vrijeme. Trajno je molio
Boga koji mu je neprestano bio na pameti.
Napamet je naučio sve molitve Patrijarha i Proroka da Bog brzo pošalje obećanog
Mesiju, te sve molitve koje su molili Mesiji da brzo dođe i otkupi sav narod. Njima se Josip
služio, ponavljao ih je neprestano velikom gorljivošću i željom, a posebno ih je ponavljao kad
je išao u Hram. Sa suzama i uzdasima molio je svoga Boga i govorio:
„Blago očima koje će vidjeti Mesiju i čuti Njegove Božanske riječi! A još blaženije
srce koje će Ga ljubiti i Njemu se darivati“!

15. poglavlje: Sv. Josip neprestano raste u ljubavi prema Bogu i bližnjemu

Njegova ljubav prema Bogu – Josip je čudesno rastao u ljubavi prema Bogu do te
mjere da je sav izgarao samo čuvši Njegovo ime. Sve više je rasla u njemu želja da čini velike
stvari za slavu Božju te je sa žudnjom čekao vrijeme koje mu je obećao anđeo, to jest da će
sav biti zauzet službom Bogu te je često govorio:
„Bože Abrahama, Izaka i Jakova, kada će doći sretno vrijeme da budem sav u Tvojoj
službi? Kada će se ispuniti Tvoje obećanje? Moje srce samo za tim žudi. Čuj moje molitve i
prošnje“.
Jednoga dana svetac je bio u Hramu i na taj način je molio svoga Boga kada je u svom
srcu čuo Njegov glas: „Josipe, moj slugo i prijatelju, budi vedar jer ćeš ubrzo biti utješen i
ispunit će ti se želja“.
Na slast ovih riječi Josip se toliko obradovao da je pao u ekstazu te mu je Bog objavio
kako će uskoro imati družicu s kojom će moći govoriti o Bogu i Božjim otajstvima koja su mu
više puta bila objavljena prema obećanju koje mu je dao anđeo u snu da će mu Bog dati jedno
stvorenje s kojom će moći razgovarati i pričati o čudesnim Božjim djelima. Istovremeno dok
mu je to objavljivao, otkrio mu je i uzvišene krjeposti te osobe koju je odredio da s njim bude,
a za sada nije mu drugo bilo objavljeno.
Kad je izišao iz ekstaze sav utješen u duši i radostan zbog dara koji je dobio, Josip se
ponizi pred svojim Bogom te mu se ljubezno poklonio i zahvalio priznajući svoju ništavnost.
Govorio je Bogu:
„O Bože moj beskrajni, neshvatljivi, tko sam ja da me tako obdaruješ? Kako to da se
Tvoje beskrajno Veličanstvo udostoji sa mnom, crvom, razgovarati i dati mi tako velike
milosti? Što si govorio s prorocima i patrijarsima je velika stvar, ali sa mnom slabim svojim
robom, to je čudesno. O Bože moj, kako da Ti odgovorim na toliku Tvoju dobrotu, na Tvoju
ljubav? Bože moj, sav se Tebi predajem, čini sa mnom što hoćeš, neman ništa drugo da Ti
darujem doli samoga sebe u svim trenutcima svoga života. Ponovno se Tebi predajem, a kad
bih mogao imati, u svojoj slobodi, srca svih stvorenja, sva bih Tebi predao i žrtvovao Tvojoj
ljubavi. Bože moj beskrajni, neizrecivi, neshvatljivi, primi mali prinos svoga sluge i roba
Josipa koji se iz sveg srca sav Tebi daruje“.
Tako se Josip ponizivao u darovima koje je primao i pokazao zahvalan Bogu za
dobročinstva prepoznajući u svemu Božju dobrotu i velikodušnost, ništavnost svojih zasluga
te se nazivao slabim i neznatnim stvorenjem.
39
 Nakon što je primio od Boga tako veliki dar izišao je iz Hrama i otišao u svoju
radionicu, ponovno zahvalio Bogu i počeo raditi, a taj dan nije mogao ništa jesti. Sljedeće
noći anđeo mu je progovorio u snu i čestitao mu na primljenom daru te mu je rekao da će
uskoro dobiti ono što mu je on u ime Božje prije mnogo vremena obećao. Potakao ga je da
zahvaljuje Bogu na velikom dobročinstvu koje mu je udijeljeno.
Kad se probudio, sveti mladić je ponovno zahvalio Bogu i pozvao sva stvorenja da
slave njegova Boga sa Davidom i da Ga blagoslivljaju sa tri mladića babilonska. To je činio
ne samo kad bi primao neku posebnu milost, nego svakodnevno dok je njegov duh mnogo
uživao moleći i zahvaljujući Bogu što je svojim stvorenjima dao način da Ga blagoslivlju i
slave.
Josip je u miru čekao obećane milosti sav Bogu na raspolaganju žudio za njima, ali ta
žudnja nije bila nestrpljiva, niti je ikada išao istraživati bilo što, niti misliti što bi to trebalo
biti, kakva će biti družica koju će mu Bog dati, u čemu će se morati založiti da služi svome
Bogu. Josip nikada ništa od ovoga nije istraživao, nego je miran čekao ispunjenje Božjih
obećanja siguran da će Bog sve učiniti s najvišom providnošću i beskrajnom ljubavlju. A
često je ponavljao:
„O kako će biti lijepa moja sudbina da se družim sa stvorenjem koje mi je Bog dao
kako bih razgovarao o Njegovim veličinama, Njegovoj dobroti, beskrajnoj ljubavi, božanskim
savršenstvima; a to stvorenje će se udostojati razgovarati sa mnom, ne će prezirati moju
krhkost, siromaštvo, malenost, nedostojnost! Koliko si dobar, moj Bože! Kako dobro ispunjaš
želje onoga tko se u Tebe uzda“!
Svetac je govorio ovo slaveći i zahvaljujući svome Bogu, i primao je sva dobra iz
Njegovih ruku prepoznajući u svemu Boga.
Njegova ljubav prema bližnjemu – U mjeri u kojoj je Josip rastao u ljubavi prema
Bogu rasla je i njegova ljubav prema bližnjemu i sav je izgarao kad bi saznao da ima neki
potrebiti siromah a on mu nije mogao pomoći. Žarko ga je preporučivao Bogu da On providi.
Često se svetac lišavao i potrebnoga kako bi pomogao siromasima. Kad bi naplatio
svoj posao, odmah bi veći dio davao potrebnima. Toliko je imao samilosti s ožalošćenima da
je s velikom brigom molio Boga da ih utješi i ustrajavo bi u molitvi sve dok ne bi bio uslišan.
Želio je providjeti potrebama sviju bilo u materijalnom ili duhovnom te je govorio svome
Bogu:
„O Bože moj, Ti vidiš moje siromaštvo, moju nedostatnost, da ne mogu svome
bližnjemu dati ono dobro koje bih htio. Zato Ti koji si bogat milosrđem i sav si ljubav priteci
svima u pomoć, utješi žalosne, pomozi potrebnima jer Ti sve možeš. Radujem se, moj Bože,
biti siromah i nedostatan jer si Ti beskrajno bogat i sve možeš. Zbog toga Tebe molim što ja
ne znam i ne mogu učiniti“!
Bog se jako radovao ovim molitvama svoga vjernog sluge i nije propuštao da ga usliša
u njegovim brižnim prošnjama, a Josip se pokazivao trajno zahvalnim i u ime onih koji su
primili dobročinstva. Isto je činio i sa bolesnicima, stalno je za njih molio tjelesno zdravlje, a
još više duhovno zdravlje. Pohađao bi ih, tješio, poticao da strpljivo trpe bolesti koje im je
Bog slao. To je činio i sa siromasima, a onima koji su bili bogatiji i ugledniji nije prilazio jer
je govorio da je on sam siromah te se nije izlagao drugom riziku, za njih je samo molio. Tako
nije propustio činiti im dobro iako s njima nije komunicirao. Prema svima je iskazivao svoju
savršenu ljubav.
Njegov sveti život - Josip je nastavio tim stilom života više godina i čudesno je rastao
u ljubavi prema Bogu i bližnjemu prakticirajući sve krjeposti na divan način ne samo u
ljudskim očima, nego i u anđeoskim. Tolika je bila njegova čistoća i nevinost, njegova
poniznost, ljubav i prezir i niska misao o sebi da se ponizivao ne samo pred Bogom, nego i

40
pred svim stvorenjima. Ma kako bila slaba i krhka ta svorenja, sve ih je smatrao višima od
sebe te je sve gledao s ljubavlju.
Suosjećao je sa svima i za sve molio želeći svima istinsko dobro, a to je molio svim
srcem pred svojim Bogom i ustrajno. Prisustvovao je svim slavljima koja su se slavila u
Hramu pobožno, nije se zaustavljao na vanjskom radoznalom sudjelovanju kao svi drugi,
nego je imao oči srca uprte u Gospodina, sav je bio kao uznesen, a Bog se udostojao
prosvjetljivati njegov duh i dao mu da shvaća uzvišena otajstva naslađujući se u svojoj duši
Bogom i njegovim darovima. Božja ruka je nagrađivala vjernoga slugu koji se iz ljubavi
odricao svih zadovoljstava te je na taj način pomagao drugima i tako postajao sve miliji u
Božjim očima i osposobljen primati Božje darove.

16. poglavlje: Sv. Josip prije svog vjenčanja sa Presvetom Djevicom

Bog pripravlja Josipa za vjenčanje s Marijom – Sv. Josip je bio već napunio 30
godina, sačuvao je neoskvrnjeno svoje djevičanstvo i čistoću, bio obogaćen velikim
zaslugama i svim krjepostima, a bilo je došlo vrijeme kad je Bog odlučio da mu da ženu i
vjernu družicu Presvetu Djevicu Mariju. Budući da je i ona bila napunila 14 godina života,
Bog je htio da se pripravi za plemenito, uzvišeno i djevičansko vjenčanje. Iako je cijeli
Josipov život bio jedna neprestana priprava za tako uzvišen dar, ipak je Bog htio da se u ove
zadnje dane na poseban način za to pripravi.
Dok je spavao, po anđelu mu reče da se pripravi primiti jednu od najuzvišenijih
milosti koju mu Previsoki želi udijeliti te da zbog toga jedan mjesec neprestano podvostruči
svoje molitve i razgori želje svoga srca.
Kad se probudio od sna, Josip je bio sav zapaljen željom da primi obećanu milost i
svom svojom ljubavlju uskliknu: „Ah kako si dobar, Bože Izraela! Kako si vjeran svojim
obećanjima! Duša moja želi obećanu milost, ali puno više želi porasti u Tvojoj ljubavi te da
Te slave svi narodi“.
Tako sav raspaljen ljubavlju pošao je u Hram i tamo se klanjao svome Bogu i slavio
Njegovu dobrotu. Dugo se zadržao i molio za obećanu milost iako nije znao o čemu se radi.
Zvao ju je velika milost i uzvišeni dar bilo zato što mu je to rekao anđeo bilo što je već znao
da Bog zna učiniti velike stvari te daje svoje milosti u skladu s tim.
U ovoj molitvi Josip je osjetio u svom srcu ljubav, više nego uobičajenu, prema svetoj
djevojci Mariji, a Bog mu je pokazao kako ona puno moli za njega te da su njene molitve
Bogu jako drage. Svetac se tome jako obradova te je još više u njemu porasla čista ljubav
prema Mariji te je zaplakao od slasti kad bi na nju pomislio, na njene posebne milosti i svetost
te je često sebi govorio:
„O djevo Marijo, presveta i savršena u svakoj krjeposti, ti toliko moliš za mene
nedostojna, a što ja mogu učiniti za tebe? Ne mogu učiniti ništa drugo negoli te žarko
preporučiti našem Bogu da te još više obdari svojim darovima i ispuni svojim milostima“.
Dok je to molio, u njegovu srcu se budila živa želja da pođe jednom razgovarati s
Marijom, a budući da se osjećao nedostojnim, odbacivao je ovu želju kako u njemu ne bi
porasla još više ta želja jer je smatrao da se teško to može ostvariti.
Nakon što je više sati proveo u Hramu pošao je sav utješen i radostan, ali svecu se
činilo da se ne može udaljiti od Hrama te je u tom mjesecu trajno boravio između Hrama i
svog doma. Pripravljao se postovima trpeći glad, žeđ i sve druge neudobnosti s toliko radosti
svoga srca da mu je svako trpljenje izgledalo kao slast.
U ovom vremenu se malo posvetio poslu, a sav se dao na molitvu, brižne prošnje, u
njemu je rasla želja da brzo postigne obećanu milost. U tom mjesecu svetac nije nikada
razgovarao, a iz dubine šutnje sa stvorenjima uvijek je govorio svome Bogu i činio neprestane

41
čine prikazanja, prošnje i zahvale slaveći i blagoslivljajući beskrajnu Božju dobrotu kojoj je
žarko preporučivao Mariju.
Nikada svecu nije na pamet pala misao da bi mu ona mogla biti dana za ženu iako je
već bila u dobi da se može udati, a u tome se ponašao kao onaj koji se za nju brine jer je samo
on znao da je bila učinila zavjet djevičanstva i posvetila se Bogu te da je i on nasljedujući je
učinio isto to.
Izbor – Josip je čuo da se sveta djevojka Marija treba udati, jer su kazali svima iz
Davidova roda da dođu u Hram, a onaj za koga Bog objavi da Mu je po volji, uzet će je za
ženu. On je ostao zadivljen i kazao: „Blago onome koga zapadne tako lijepa sudbina“!
Da li je i on trebao ući u izbor kao onaj koji je iz Davidova roda? Bio je u nedoumici
da li da posluša nalog. Ipak pristao je da bude među onima između kojih će se birati misleći
da tako lijepa sudbina ne će zapasti njega, toliko više jer je već bio posvetio Bogu svoje
djevičanstvo. Ipak se Bogu jako preporučivao, molio je za Njegovu pomoć u tako važnoj
stvari.
Poslanje anđela – Kad je prošao mjesec dana priprave koju je svetac učinio, bio je sav
uznemiren očekujući obećanu milost. Kad je došao dan da se izabere zaručnik za svetu
Djevojku Mariju, noć prije toga u snu mu se anđeo ponovno ukazao i rekao mu:
„Znaj, Josipe, da je Bogu bila jako draga tvoja priprava i tvoje gorljive želje“. I dade
mu u ruke jednu snježnobijelu golubicu govoreći: „Uzmi ovaj dar koji ti Bog daruje a ti ćeš
biti čuvar njene čistoće. Neka ti bude draga jer je ona naslada Božjeg srca, Njemu najdraže
stvorenje koje je ikada bilo ili koje će biti na svijetu“.
Anđeo mu nije kazao ništa drugo, a Josip je primio čistu golubicu u svoje ruke i sav
radostan se probudio raspaljen ljubavlju prema Bogu, ali nije mogao shvatiti značenje toga
sna. Osjećao se na poseban način radostan, kao da je bio van sebe od radosti, a nije znao što
će ubuduće biti s njim.
Zatim mu dođe neko svjetlo da bi ona golubica mogla predstavljati Djevojku Mariju
koja će odlukom izbora njega zapasti, a kako je bio jako ponizan i smatrao se nedostojnim
toga, nije o tome previše razmišljao. Spremio se u jutro i pošao u Hram kako bi skupa sa
drugima iz Davidove loze sudjelovao na izboru gdje će se dogoditi ono što ćemo sada iznijeti.

17. poglavlje: Prečisto vjenčanje sv. Josipa sa Presvetom Djevicom Marijom

Ponizna prošnja – Kad je došlo jutro, Josip se spremio da pođe u Hram, kleknuo je u
svojoj radionici i molio Boga govoreći: „O Bože Abramhama, Izaka i Jakova, moj Bože i sve
moje, ispovijedam da si me uvijek branio u svim mojim djelima, pomagao i tješio u svim
mojim patnjama, branio od mojih neprijatelja, tješio u svim mukama, nikada nisam sumnjao
u Tvoju zaštitu jer sam iskusio da si u svemu vjeran i milosrdan. Sada te molim za pomoć i
savjet u ovoj situaciji.
Ja priznajem da sam nedostojan da bi me mogao zapasti tako uzvišeni dar da za ženu
i družicu dobijem svetu Djevojku Mariju te zato nemam nikakvih pretenzija, a sudjelujem u
izboru jer je tako naloženo, jer se tako svidjelo Tvojoj dobroti da sam rođen iz Davidova
potomstva iz čijeg će se naraštaja roditi Mesija. Zbog toga Te molim da svetoj Mariji dadneš
njoj dostojnog zaručnika koji je po Tvom srcu, a meni da porastem u Tvojoj milosti i ljubavi.
Sav se predajem Tebi Bože, neka mi bude kako se Tebi svidi, ispovijedam da drugo ne želim
osim da se na meni vrši Tvoja volja“.
Nakon ove molitve svetac je gorio ljubavlju prema Bogu i prema Djevici Mariji do te
mjere da nije mogao dočekati čas da je vidi i upozna onu za koju je već više godina molio i po
kojoj je dobio mnoge milosti. Želio je vidjeti i upoznati onu koja je bila tako draga Bogu,
toliko zaslužna i krjeposna pred Bogom te je govorio:

42
 „Zar će biti dostojne moje oči vidjeti onu svetu Djevojku, ono čudo milosti? O kako
sam sretan! Blažen onaj koga zapadne sreća da je ima za ženu i vjernu družicu! Ne težim da
to budem ja jer sam slab i nedostojan, ali kako bih bio sretan da me zapadne da joj budem
sluga“!
To su bile Josipove misli kad je pošao u Hram gdje je podvostručio svoje molitve
Bogu.
Na izboru – Kad su se skupili svi potomci Davidovi sa mnogim drugima koji su
željeli vidjeti Svetu Djevojku zbog glasa koji se o njoj bio pronio po gradu svećenik koji ju je
trebao vjenčati s nekim iz Davidova roda predloži na koji način da upoznaju volju Božju i tko
je određen da bude dostojan zaručnik dostojne djevojke: neka svatko od njih u ruci drži suhi
prut te da moli Boga da prut procvjeta u ruci onoga koga je Bog odredio za njenog muža.
Svi su se s time složili i tako učinili. Presveta Djevica Marija u međuvremenu se
povukla i molila je Boga pomoć njegove milosti da joj udijeli Djevičanskog muža koji bi
trebao čuvati njezinu čistoću, i vidjela je u svom duhu da će to zapasti čistog u svetog Josipa.
Zbog toga je sva zadovoljna zahvaljivala svome Bogu.
Procvjetali prut – Dok je svećenik molio sa svima drugima, Josip je bio otraga
povučen jer se smatrao nedostojnim, vidio je da je njegov prut odmah procvjetao i prekrio se
prekrasnim cvjetovima. Svi su se divili tom čudu. Zbog toga su svi službenici Hrama kazali
da je Josip određen od Boga za muža Svetoj Djevojci Mariji.
A Bog je zatim htio dati još jedan znak tom prečistom vjenčanju. S neba je došla čista
bijela golubica i sletjela Josipu iznad glave te su se svi divili i bili sigurni da ga je Bog izabrao
da bude zaručnik Svetoj Djevici. Zbog toga su se svi radovali, samo oni koji su ostali
razočarani žalili su što njih nije zapala ta sudbina. Kakvi su bili osjećaji poniznog Josipa
možete samo zamisliti.
Radost Josipova – Josipovo srce se ispuni radošću, ali je ostao i zbunjen jer se
smatrao nedostojnim ovoga pa ipak se radovao zbog sretne sudbine te je kliktao i pao u
ekstazu govoreći:
„Kako to da mene zapade, Bože moj, tako veliki dar? Nisam zaslužio tako posebnu
milost, Ti si mi s razlogom kazao preko anđela da se trebam pripraviti za tako veliku milost.
Sada shvaćam tko je bila prečista golubica koja mi je bila dana u ruke da budem čuvar njene
čistoće. I bit ću, moj Bože, s pomoću Tvoje milosti i uz podršku svoje drage golubice i
zaručnice Marije“.
Djevičansko vjenčanje - U međuvremenu se pokazala sveta djevojka Marija kako bi
je svećenik vjenčao sa svetim Josipom a svi su se zadržali da je vide. Presveta djevojka se
pokazala očiju oborenih ka zemlji s divnim djevičanskim rumenilom. Svi koji su je gledali
ostali su zadivljeni i očarani zbog njene čudesne ljepote i milosti, zbog posebne čednosti, te su
zavidjeli sudbini sv. Josipa.
Kad ju je Josip vidio, ostao je kao zanesen te se rasplakao od radosti svoga srca.
Svetac je vidio veliki sjaj na djevičanskom licu svoje prečiste žene a u svom srcu je čuo glas
Boga koji mu je govorio:
„Josipe, moj vjerni slugo, evo dajem ti dar koji sam ti obećao, dajem ti za ženu
najdraže stvorenje koje imam na zemlji. Tebi predajem ovo blago da budeš njezin čuvar. Ova
prečista golubica bit će tvoja vjerna družica, oboje ćete ostati djevci, jer je djevičanstvo čvor
koji vas veže u braku. Ljubav vas dvoje sad će se u jedno sjediniti a bit će Meni posvećena jer
sam Ja predmet i cilj svih vaših osjećaja i ljubavi“.
Radost u Josipovoj duši još se više raspali a njegovo srce se ispuni utjehom i veseljem.
Svetac se nije usuđivao gledati svoj ženu mladenku pa ipak je osjećao da ga privlači istinska i
velikodušna ljubav te nježna odanost da se ponovno divi i časti ljepotu i uzvišenost njenog
lica. A svaki put kad bi podigao oči da je pogleda, ostajao bi kao u ekstazi a spoznavao bi
43
višom prosvijetljenošću kako je njegova zaručnica puna milosti te se ponizivao priznajući se
nedostojnim da druguje s njom te je često ponavljao: „Kako to, Gospodine, da si meni dao
tako veliki dar?»
U međuvremenu svećenik je obavio obred koji se prakticirao u to vrijeme te ih je
vjenčao, a u činu vjenčanja sveti mladenci su vidjeli iz svojih srdaca kako izlazi po jedan
plamen ljubavi koji ih je sjedinio, plamen je postao JEDAN i poletio prema nebu. Bog je
ovim vidljivim znakom potvrdio ono što je prije bio rekao Josipu u duši, to jest da će se
njihova ljubav sjediniti u JEDNU te da će On sam biti njen predmet, a plamen je odletio u
nebo.
Ostavljaju Hram – Kad je završio obred a svećenik predao Svetu Djevicu Josipu i
toplo mu je preporučio, svi su otišli iz Hrama a ostali su samo mladenci te su više sati molili u
ekstazi u kojoj im je Bog objavio uzvišena otajstva. Josipu je više nego ikada prije bilo
objavljeno o uzvišenim Marijinim krjepostima, a Marija jasno spoznala o krjepostima svoga
supruga te su obadvoje zahvaljivali Božanskoj dobrohotnosti koja ih je toliko obdarila i tako
dobro pratila i sjedinila u prečistu ljubav.
Kad su završili molitvu i obadvoje zadobili blagoslov od Boga, otišli su iz Hrama.
Josip je sa sobom poveo svoju čistu ženu kao neusporediv dar koji mu je Bog udijelio. Svetac
se divio njenim koracima i u svemu je prepoznavao da je puna milosti, čednosti i razboritosti.
Josip Mariji nudi svoj siromašni dom - Kad su izišli iz Hrama, sv. Josip je govorio
svojoj presvetoj zaručnici Mariji s velikim poštovanjem i ljubavlju, reče joj da on nema
nikakve kuće gdje bi boravili, nego samo jednu sobu te da ako se ona time zadovoljava, tamo
će je odvesti zasada a da će naknadno odlučiti što će učiniti.
Ponizna mladenka mu reče da je povede tamo gdje on boravi, da će ondje skupa
boraviti, da će činiti ono što Bog želi od njih, a molit će Boga da im objavi svoju volju.
Zadovoljan njenim odgovorom svetac je odvede u svoj mali boravak. Već je bilo kasno. Kad
su ušli u sobu, skupa su zahvalili Bogu što ih je sjedinio.
Svetac je zaplakao zbog siromaštva jer nije mogao ponuditi svojoj mladenki mjesto da
se povuče, a Marija ga ohrabri i utješi. Poslije su se okrijepili s malo kruha, vode i voća koje
je Josip imao te su počeli govoriti o Božjim veličinama i Njegovoj dobroti.
Sveti razgovori – Sv. Josip je bio sav zanesen riječima Svete mladenke, od utjehe je
zaplakao a srce mu se radovalo. Kazao je Mariji sve što mu je večer prije njihova vjenčanja
Anđeo rekao u snu, pa iako je Ona sve znala, bila je zadovoljna.
Kazao joj je, a ona je to već znala, da je bio učinio zavjet čistoće, kao što je to i ona
učinila, te da je on to učinio nasljedujući nju. Marija se zbog toga obradovala i počela mu
govoriti o uzvišenosti ove rijetke krjeposti.
Proveli su cijelu noć u ovim svetim razgovorima, a Josipu se učinilo da je to kratko
trajalo, tolika je bila utjeha koju je kušao razgovarajući sa svojom čistom mladenkom. Kad bi
Josip čuo njene riječi sve ražarene ljubavlju prema Bogu, raspaljene savršenom ljubavlju,
ostajao bi sve više zadivljen milošću i krjepostima svoje mladenke.
Svetac bi je često nazivao «moja golubica», govorio bi joj da se ne čudi tome jer mu je
anđeo bio dao golubicu kad mu je u snu progovorio, a to je bila ona sama, tako da ju je s
razlogom mogao zvati «moja golubica» jer mu je pod tim likom predana.
Sveta Marija je saginjala glavu kad joj je sv. Josip to govorio, govorila mu je da mu je
u svemu podložna te da je naziva kako mu se sviđa. Svaki puta kad je Marija govorila, njene
riječi su bile kao zapaljene strjelice koje su pogađale srce čistoga sveca te su ga raspaljivale
gorućom ljubavlju prema Bogu te čistom i svetom ljubavlju prema njoj.
Marijina ponizna ovisnost – Kad je svanulo, nakon što su proveli cijelu noć u svetom
razgovoru, Gospa reče sv. Josipu da je imala jednu malu kućicu u Nazaretu, njihovom
zavičaju, koja je bila za njih dostatna za njihovo siromaštvo, da im je dosta svako malo
44
utočište te da ako se njemu sviđa da pođu tamo stanovati, ali neka bude po volji Božjoj, a da
je ona spremna tamo poći živjeti u miru.
Svecu se jako svidjelo što mu je kazala Marija te su se složili da pođu u Hram moliti
Boga da se udostoji objaviti im svoju svetu volju kao i u svemu drugome. Iako je Marija
dobro znala da je to volja Božja, ipak je to zadržala u tajnosti i čekala je da to Bog objavi
Josipu jer je htjela u svemu ovisiti o njegovim zapovijedima.
Volja Božja – U jutro su otišli u Hram i puno se molili a Bog je Josipu objavio svoju
volju da pođu stanovati u Nazaret, njihov zavičaj; isto je kazao i Gospi. Kad su završili svoju
molitvu, vratili su se u skromni boravak, a Josip joj reče što moraju činiti kako bi izvršili volju
Božju, a ona ga je molila da joj kaže sve što je bio shvatio.
Svetac joj je sve ispripovjedio i kazao da je spreman vršiti volju Božju a Marija mu je
sve potvrdila te da je uvjerena da je volja Božja da pođu u Nazaret te su zahvaljivali Bogu što
im je objavio svoju volju. Odlučili su odmah poći. Svetac je našao nekog magarca, natovarili
su sve što im je trebalo za njegov zanat i ono malo što su posjedovali te su odlučili zaputiti se
iz Jeruzalema. Bio je slobodan od bilo kakovog posla te je mogao poći.
Polazak iz Jeruzalema – Odlučni poći sljedećeg jutra, prvo su pošli u Hram moliti
Boga a zatim su razgovarali sa svećenikom koji ih je vjenčao i tražili su da ih blagoslovi.
Marija se oprostila i od onih s kojim je boravila u Hramu, a na poseban način od onih koji su
se za nju brinuli te su s blagoslovom krenuli. Napustili su Hram nakon molitve, klanjanja i
slavljenja Boga.
Josipova najviša radost – Iako je sv. Josip želio boraviti u Jeruzalemu kako bi mogao
posjećivati Hram, ipak je radosno otputovao, govorio je da mu je dosta to što ima sreću da je
u društvu svete i čiste Marije te nije imao što više željeti u svijetu, bio je potpuno zadovoljan
te je često govorio svome Bogu:
„Bože moj, tako si mi veliku milost udijelio što si mi dao na čuvanje svoju ljubljenu i
čistu Mariju da sada nemam što željeti. U njoj moj duh nalazi sve što žudi, njene riječi me
doista tješe. Ona je blago koje ću sve više cijeniti kao što sve više upoznajem njene zasluge i
krjeposti kojim si je ispunio“.
Zatim se okrenuo svojoj zaručnici Mariji i kazao joj je:
„Vjeruj mi, moja zaručnice, da mi je Bog udijelio tako veliku milost dajući te meni za
družicu da ne znam što bih više želio, samo vršenje volje Božje i da se sav dam Bogu u službu.
Ne će biti malena moja sreća ako te mognem uzdržavati svojim radom ako se Bogu i tebi tako
bude svidjelo da se potrudim u zanatu koji sam naučio kako bih se uzdržavao .Kada Bog bude
htio da se na drugi način založim, spreman sam sve učiniti“.
Sveta Marija je na te riječi odgovarala s velikom poniznošću i razboritošću predajući
se u svemu u volju Božju i onu svoga zaručnika. A zbog njenih poniznih odgovora Josipu se
sve više sviđala na takav način da je često u sebi govorio:
„Da ne znam da je moja zaručnica, da ne znam da je kći Joakima i Ane, rekao bih da
je s neba sišla, izgleda mi da ljudsko stvorenje ne može biti toliko krjeposno i obogaćeno
milošću“.
Zatim je zahvaljivao svome Bogu koji se udostojao da je tako obogati i obdari iznad
svih stvorenja.

18. poglavlje: Putovanje sv. Josipa sa svojom Presvetom zaručnicom Marijom iz

Jeruzalema u Nazaret

Uzajamna poniznost – Dvoje svetih zaručnika već su sve pripremili za putovanje a

prije negoli su krenuli na put Marija je zatražila i blagoslov svoga Zaručnika prakticirajući u
svim svojim djelima krjepost poniznosti koja joj je bila toliko draga i koju je toliko cijenila.
45
 Rađalo se među njima sveto natjecanje jer i sv. Josip koji je bio toliko ponizan, a
poznavao je neusporedive zasluge svoje zaručnice, odbijao je da to učini ali ponizne prošnje
kojim ga je Ona molila nije mogao odbaciti. Tako je svetac pristao da je blagoslovi i molio je
svoga Boga da svojim božanskim blagoslovima prati njih oboje.
Ostavljaju Jeruzalem – Na kraju su pošli s radošću jer su znali da vrše volju Božju.
Sveti zaručnici su išli pješice sa slabim magarcem koji je nosio njihove siromašne stvari. Srce
sv. Josipa se lomilo vidjevši kako su siromašni da nije mogao svojoj zaručnici dati nikakvo
olakšanje i ugodnost za putovanje, ali Marija mu se divila i govorila da je u tome uživala, da
je uživala vidjeti se siromašnom, da je željela biti bogata samo u Bogu i njegovoj milosti te je
govorila svome zaručniku Josipu:
„Znaj da koliko bude veće naše siromaštvo u zemaljskim stvarima toliko će nas Bog
više obogatiti duhovnim dobrima i toliko ćemo mu biti draži“.
Naš svetac se jako tješio kad je čuo te riječi svoje čiste i ljubljene zaručnice.
Muke i utjehe – Ovako siromašne putuju dvije najuzvišenije osobe svijeta iako su
nepoznate ovom svijetu. Bili su sami, ali pratilo ih je mnoštvo anđela koji su svojom pjesmom
pratili Mariju koja je bila predodređena postati Majkom Božjom. Samo ona je čula anđeoske
melodije. Na ovom putovanju, za utjehu sv. Josipu, više puta kada su se odmarali, ptičice su
skladno pjevale oko njegove zaručnice Marije.
Josip je ostajao zadivljen i utješen te je zbog toga slavio i blagoslivljao Božju dobrotu
koja ih je obasipala ovim znakovima.
Marijina pjesma – Nakon prijeđenog jednog dijela puta umorili su se te su se za neko
vrijeme zaustavili. Josip je molio Mariju da zapjeva neku pjesmu slave Bogu jer mu je
izgledalo da su je same ptice na to pozivale.
Njegova čista zaručnica posluša i zapjeva pjesmu slave svome Stvoritelju u kojoj je
pripovijedala čudesa Božje moći. Čak su i anđeli ostali zadivljeni a koliko više Josip koji iz
slasti pade u zanos te je izgledao kao uzet a u međuvremenu je Marija učinila mnoge čine
klanjanja svome Bogu.
Kad je izišao iz ekstaze, svetac reče svojoj zaručnici: „O zaručnice moja, o golubice
moja, koliko radosti donose tvoje pjesme koje s toliko milosti pjevaš Bogu! Kako se trebam
sve više diviti blagu milosti koje je Bog tebi udijelio. Odgovori s isto takvom ljubavlju na
Božju velikodušnost, a ja ću ti se pridružiti i uvijek ću slaviti i zahvaljivati našem Bogu koji se
udostojao toliko te obogatiti milostima. A ti to učini za mene jer me izabrao među tolikima da
uživam u tvom ljubeznom i poželjnom društvu.
Marijina poniznost – Sveta Djevica se ponizivala na ove riječi i svu je slavu Bogu
iskazivala, a sebe je nazivala neznatnom službenicom. Govorila je svome zaručniku da ono
čemu se divi kod nje i što spoznaje sve je dar Božji koji joj je udijelio iz čiste dobrote te da
ona nije imala u tome nikakve zasluge te da svaki put kada kod nje primijeti neku milost, neka
slavi Darovatelja svakog dobra, Boga beskrajnoga i beskonačnoga, koji se pokazuje tako
velikodušnim prema svojim stvorenjima a posebno prema njoj, slabom stvorenju bez ikakvih
zasluga.
Svetac se divio poniznim riječima svoje zaručnice i slavio je Boga zbog toga što ju je
obogatio tolikim nebeskim darovima, a dao joj je i tako skroman osjećaj prema samoj sebi da
je tako utemeljena u lijepoj krjeposti poniznosti.
Josipova zahvalnost i radost – Nastavili su svoje putovanje slaveći i zahvaljujući
Bogu. Josipovo srce se sve više ispunjalo radošću i ljubavlju prema Bogu te je često govorio
svojoj zaručnici da skupa s njim zahvaljuje Bogu što ga je učinio njenim zaručnikom i
čuvarom jer sam nije znao kako to dostojno učiniti.

46
 Svecu je izgledalo da je to neusporediva milost te ju je tako i nazivao što je uistinu
tako i bilo, ali Bog ga je bio odredio za još veće milosti što on nije znao niti je u tom času
mogao shvatiti. Bio ga je odredio da bude čuvar utjelovljenog Sina Božjega te da će mu i On
biti podložan što je neusporediva milost iznad svake mogućnosti ljudskog shvaćanja.
Pa ipak Josip je došao do te sudbine da bude poočim utjelovljenoj Božjoj Riječi.
Svecu je izgledalo da ne će moći dobiti nešto uzvišenije i veće od toga da svojim očima vidi
obećanog Mesiju i da se potpuno založi Njemu na službu, samo je na to mislio, nije mislio da
će bi bio poočim Sinu Božjem. Tješio se jako što je zadobio za družicu tako dostojnu i svetu
osobu s kojom je mogao razgovarati o veličinama Boga i koja mu je mogla pomoći u
prakticiranju kreposti i zadobivanju ljubavi prema Bogu jer je svetac to jako želio.
U Nazaretskoj kućici – Kad su sveti zaručnici došli u Nazaret, nisu našli ništa da se
okrijepe. Josip se pobrinuo te su odmah pošli u malu Marijinu kućicu i lako su je našli. Bilo je
kasno, ušli su unutra, a u kući nije bilo nikakve ugodnosti. Te su večeri ostali tu u siromaštvu,
jeli su kruh koji su sa sobom donijeli, a pronašli su vodu za piti.
Marija je u tome uživala jer je voljela siromaštvo, ali se žalostila jer je vidjela da je
Josip bio žalostan zbog tolikog siromaštva te ga je tješila riječima. Josip je u njima pronalazio
više slasti nego da je kušao najukusnija jela te je kazao Mariji da su njene riječi dovoljne da
ga utješe i okrijepe.
Prva stvar koju su učinili bila je slaviti i zahvaljivati Bogu što su došli na odredište i
što ih je pratio na putovanju. Zahvaljivali su Bogu što imaju mjesto gdje mogu boraviti.
Josip reče Mariji da izabere sobu gdje se želi povući, moliti, odmoriti se a Ona ne
htjede to učiniti zbog poniznosti iako je kuća bila njena. Zamolila je Josipa da joj on odredi
sobu jer je spadalo na njega da kao glava obitelji određuje sve stvari.
Svetac odredi jednu sobu za Mariju, njoj za odmor, drugu za sebe, a treću, koja je bila
niže, kao radionicu za svoj zanat te na kraju jednu malu sobicu gdje se moglo kuhati. Kad je
Josip to odredio, Marija je bila zadovoljna. Nakon što je dugo sa zaručnikom razgovarala na
slavu Bogu, tražila je dopuštenje da se povuče u svoju sobu. Bili su se složili da će sutradan
odrediti način kako će ovdje živjeti.
Josip dopusti Mariji da se povuče te se i sam povuče na odmor. Te večeri su spavali na
goloj zemlji jer tada nisu imali drugo osim ono malo zanatskog alata koji su sa sobom donijeli
iz Jeruzalema. Marija je veći dio noći provela u molitvi. A Josip, budući da je bio umoran,
zaspao je. Anđeo mu je u snu govorio da je volja Božja da budu siromašni, da se ne žalosti, da
se pobrine za ono što je potrebno i ništa više, da se uzdržavaju njegovim poslom te da uvijek
zahvaljuje Bogu za dar tako svete i dostojne zaručnice.
Josipove želje – Kad je svanulo, Josip se probudi iz sna i prvo se kao obično pomoli
Bogu. Osjetio se privučenim ljubavlju da pođe vidjeti svoju čistu zaručnicu. Postajao je
nestrpljiv jer ona nije izlazila iz svoje sobe, a on se nije usuđivao zvati je.
Počeo je uređivati radionicu s alatom koji je sa sobom donio. Kad je sve uredio, vratio
se pred Marijinu sobu, pred vrata, sa željom da je vidi i s njom razgovara. Između rupica koje
su bile na vratima dalo se naslutiti da je soba bila ispunjena nebeskim sjajem te je osjetio
prekrasni miris popraćen velikom nutarnjom utjehom te je shvatio da njegova zaručnica
razgovara s Bogom te se svetac povukao a ubuduće se više nikada nije približavao Marijinoj
sobi da je ne bi uznemirivao. Ostavljao bi je slobodnu, a kada bi poželio da je vidi i s njom
razgovara, a Ona je bila povučena u svoju sobu, strpljivo bi čekao.
Radovao bi se njenom dobru i utjehama koje je imala kad se zadržavala s Bogom, a
bio joj je sveto zavidan te je ovako razmišljao: „Blago njoj koja je uistinu dostojna Božjih
pohoda jer je uistinu potpuno sveta i savršena u svim krjepostima“.

47
 Prve odredbe – Kad je završila molitvu, presveta Djevica je izišla iz svoje sobe i
našla je Josipa koji ju je čekao. Svetac ju je vidio preobraženu i ljupku te se divio tako da se
jedva usuđivao govoriti joj.
Marija je bila sva ponizna, ljubazna i ljupka te je pozdravila Josipa s puno milosti.
Slavili su Boga te se savjetovali što činiti za uzdržavanje i potrebnu hranu jer su bili bez
ičega. Josip je imao nešto novca od poslova koje je obavio u Jeruzalemu te je otišao kupiti
potrebno za uzdržavanje .
Susjedi su došli obradovati se zaručnicom Marijom a kad su vidjeli koliko su
siromašni, neke su dobre osobe donijele ono što im je bilo potrebno.
Marija je sve rado primala kao milostinju vježbajući se u svemu u velikoj poniznosti
sa zahvalnošću onima koji su ih darovali, a uzvratila im je radom svojih ruku. U posjetima je
bila zahvalna i ljubazna, malo je pričala, sve riječi su bile uredne i razborite zbog čega su se
svi divili njenoj čednosti i milosti, te su je svi voljeli i željeli se s njom družiti.
Marija je rado primila posjet, ali se zatim pokazivala suzdržanom za druge posjete, sve
je činila na poseban i milostan način, a dopuštala je posjete djevicama koje su se bojale Boga i
ljubile Ga te se s njima zadržavala u svetim razgovorima.
Kada bi sv. Josip providio za ono što im je bilo potrebno, odmah se vraćao Mariji, nije
mogao dugo vremena biti daleko od nje, a sama njena prisutnost donosila mu je veliku utjehu.
Kada bi se svetac vraćao kući i predavao Mariji ono što im je bilo potrebno, slavili su i
zahvaljivali Bogu što je providio za njihove potrebe.
Josip je nalazio i posao te je mogao svojim radom uzdržavati i Mariju. Trudio se raditi
da zadobije potrebnu hranu radom svojih ruku. Bog je u providnosti uredio da je brzo dobio
priliku zaraditi za sve potrebno.
Dvoje svetih zaručnika divili su se Božjoj providnosti i nisu prestajali slaviti i
zahvaljivati Bogu koji je bio tako velikodušan prema njima i proviđao im je s ljubavlju.
Poticali su se uzajamno da odgovore na Božja dobročinstva koja im je Bog iskazivao te su
čudesno rasli u Njegovoj ljubavi.

19. poglavlje: Marija i Josip prije utjelovljenja Božje Riječi

Svakodnevni red - Budući da su se pobrinuli za ono što im je bilo potrebno, sveti

supružnici su se posvetili razgovoru o tome koliko vremena posvetiti za molitvu, za posao, a
sve u velikoj mudrosti i redu jer je Marija sve činila pitajući Boga za savjet s kojim je
povjerljivo i blisko komunicirala a u svemu se trudila shvatiti što je volja Božja.
U jutro rano molila je Davidove psalme, a nakon što je Josip odlazio na posao
spremala bi ručak. Za to je trošila malo vremena jer su jeli jednostavnu hranu, juhu, ribice i
poslije neko voće, a često Marija nije ni to jela. Ponekada je kuhala nešto više za Josipa da ga
okrijepi jer se mnogo umarao radeći, a ona nije jela drugo osim onoga što smo spomenuli.
Marija je govorila Josipu da je ne potiče da jede meso, da se ona malo umara te da joj je to
malo hrane dovoljno, a svetac je nije u tome uznemirivao jer je znao da njegova zaručnica sve
čini s velikom razboritošću i mudrošću.
Skromna okrjepa – Kada bi Josip završio svoj posao, odmah je išao potražiti svoju
zaručnicu Mariju, ponovno bi molili, a nakon toga bi jeli potrebnu hranu. U međuvremenu bi
govorili pokoju riječ slaveći Boga, a Josip bi ponekad ostajao tako utješen Marijinim riječima
da je propuštao jesti.
Nakon hrane zahvalili bi Bogu a tada bi ostajali u svetim razgovorima jer su i za to
imali određeno vrijeme. Josip je to jako želio kako bi slušao Mariju a od radosti koju bi kušao
padao bi u ekstazu.

48
 Sveti razgovori – U međusobnim razgovorima Josip je često Mariji preporučivao ono
što mu se u prošlosti događalo, milosti koje je od Boga dobivao i ono što mu je anđeo u snu
govorio. A nakon što su se Josip i Marija vjenčali, anđeo mu je rjeđe govorio jer mu je bilo
dosta sveto druženje s Marijom.
Marija je s radošću slušala ono što joj je Josip pripovijedao te je zbog toga više slavila
Boga a Josip je govorio svojoj zaručnici:
„Znaj da mi sada anđeo više ne govori u snu kao prije, nego puno rjeđe. Ja sam
zadovoljan s onim što Bog odredi, dosta mi je da sam s tobom, toliko sam želio neko stvorenje
s kojim bih mogao razgovarati o veličinama našega Boga. Anđeo mi je bio obećao da ću to
dobiti, ali nikada nisam vjerovao da će me zapasti tolika sreća da se s tobom družim i da
slušam tvoje govore tako pune nebeske mudrosti“.
Marijini poticaji – Marija je odgovarala poniznim i razboritim riječima, govorila je
koliko je Bog vjeran svojim obećanjima. Zato su i oni morali biti vjerni u ljubavi i služenju.
Josip ju je brižno pitao što treba činiti za Boga, a ona bi mu odgovarala da Bog želi biti služen
u ljubavi i vjernosti te da se u svemu trudi vršiti volju Božju.
I počela mu je govoriti o svim krjepostima po kojim se duša čini sposobnom primiti
milosti od Boga i postaje Mu draža. Josip bi ostajao sav raspaljen ljubavlju nakon što bi čuo te
Marijine riječi. Njene riječi su imale tako veliku snagu da su raspaljivale srca onih koji su je
slušali, a Josipovo srce je ostajalo ražareno još više jer je jako ljubilo Boga i radovalo se
riječima svoje zaručnice te da je o njemu ovisilo, stalno bi je slušao dan i noć, bez hrane i
odmora.
Marijine utjehe – Puno puta dok je sv. Josip radio, umorio bi se i ožalostio, i odmah
bi pošao svojoj zaručnici kako bi se utješio. Ona bi ga tješila s puno milosti i poticala ga je na
podnošenje poteškoća te mu je govorila:
„Ako se kuša toliko utjehe samo u razgovoru s našim Bogom, koja će tek utjeha biti u
druženju s Njime i uživati u nebeskom kraljevstvu blaženo motrenje? Molimo ustrajno Boga
da se udostoji poslati nam obećanog Mesiju da po Njemu budemo dostojni ući u Nebo kako
bismo Ga zauvijek uživali“.
Tako su počimali razgovor o dolasku Mesije, a Marija je toliko željela Njegov dolazak
da se i kod Josipa raspaljivala ta želja te mu je govrila:
„Molimo ustrajno za Njegov dolazak živom vjerom jer Bog želi da Ga gorljivo
molimo“.
Svetac joj je odgovorio da je još od djetinjstva imao velike želje za dolaskom Mesije,
da je uporno za to molio, da mu je anđeo objavio da su Bogu drage ove njegove molitve.
Marija je to sve znala, ali ipak je željela čuti i uživala je u tome te je govorila Josipu:
„Potrudimo se, dakle, brižno moliti za tu milost, toliko više jer je po volji Božjoj“.
Sjedinjavali su svoje molitve, a Bogu su jako bile po volji kao i gorljive želje njihovih
srdaca.
Strpljenje sv. Josipa u uvredama – Dok je Josip bio tako radostan i utješen u duhu
zbog sreće što je mogao drugovati sa Marijom, nije mu nedostajalo ni žalosti. Dok je bio u
svojoj maloj radionici neki su dolazili i prekoravali ga što se doveo do stanja takvog
siromaštva, zašto je razasuo toliko dobara koja su mu ostavili njegovi roditelji te su mu
govorili uvredljive riječi.
Svetac nije ništa odgovarao i sve je podnosio s velikim strpljenjem i vedrinom. Oni su
se prema njemu ponašali kao prema nekome tko je malo pametan, govorili su mu da im ne
odgovara jer je bio svjestan zla koje je učinio.
Pa ipak svetac je šutio i sve je prikazivao svome Bogu iz ljubavi zbog koje se doveo u
to stanje siromaštva i iz iste ljubavi je sve podnosio. Išao bi Mariji i sve bi joj ispričao, a ona
ga je poticala da trpi te da se raduje tome jer je tako bio Bogu po volji.
49
 Josip joj je ipričao sve što mu se dogodilo nakon smrti njegovih roditelja, kako je
došao do tog stanja siromaštva, a Mariji je to bilo po volji te ga je ponovno tješila.
Ponekada je svetac bio lišen svega i kušao je muku što nije mogao priskrbiti Mariji
potrebno za hranu, a ona ga je poticala da se radije raduje tome nego da se žalosti. Josip bi se
utješio i divio se herojskim krjepostima svoje zaručnice te je zahvaljivao Bogu što mu je dao
tako svetu i u svakoj krjeposti savršenu zaručnicu.
Izvanredne Božje pomoći – Kada su sveti zaručnici bili bez hrane i nisu znali kako je
pronaći, Marija bi govorila Josipu da sjednu za stol, zatim bi i ona sjela te je molila Boga da
se udostoji utješiti Josipa koji se žalostio zbog siromaštva i bio bez hrane. Zatim bi počeli
govoriti o Bogu i Njegovim veličinama. Zbog utjehe koju je imao kad bi slušao Mariju Josip
bi od radosti padao u ekstazu i tako ostajao dugo. I Marija bi pala u ekstazu, a Bog bi im dao
kušati takvu slast ljubavi da kad su izišli iz ekstaze, bili su zasićeni kao da su jeli najukusnija
jela. Zbog toga je Marija poticala Josipa da se raduje kad su bez svega jer bi ih Bog zasitio
svojim milostima.
Josip se sve više divio dobroti i velikodušnosti Boga te svetosti svoje zaručnice. Bio je
siguran da ga Bog zbog Nje obasipa tolikim darovima. Ponekada bi se Bog poslužio
stvorenjima i po njima bi proviđao nadahnjujući neko dobro srce da im kao milostinju udijeli
ono što im je bilo potrebno. Ponekada bi pronalazili spremljen stol sa kruhom i voćem, a to su
činili anđeli.
Sve to se događalo kad su bili u krajnjoj potrebi i nisu imali nikakva načina da provide
za hranu, a kad bi se to dogodilo, ostatak dana provodili bi u zahvaljivanju Bogu.
Rajski život – Tako su sveti supružnici rasli u prakticiranju krjeposti trpeći radosno
siromaštvo, ponizivajući se uvijek sve više pred Bogom i vršeći uzajamno savršenu
poslušnost. Marija se u svemu pokazivala posebnom tako da su joj se i anđeli divili koji su je
pratili. Rasli su u ljubavi prema Bogu a u uzajamnim razgovorima njihova srca su se sve više
raspaljivala u Božjoj ljubavi tako da predmet njihovih misli, riječi i djela je bio samo njihov
Stvoritelj kojega su jedino silno ljubili.
Napredak sv. Josipa – Nije lako objasniti ljudskim jezikom koliko je sv. Josip rastao
u krepostima zbog razgovora s Marijom. Svetac je bio svjestan velikih dobročinstava koja mu
je Bog udjeljivao i zbog toga Mu je neprestano zahvaljivao a Bog ga je sve više ispunjao
svojim nebeskim blagoslovima.
Pomoć siromasima – Iako je bio i sam siromah, nije propuštao davati milostinju kada
bi imao novca od rada svojih ruku. Uvijek je s radošću davao dio siromasima. Marija nikada
nije htjela primiti novac od poslova koje je obavljao sv. Josip kako bi on s njima po svojoj
volji raspolagao, a preporučivala mu je da daje milostinju siromasima što je on obilato i činio.
Davao je milostinju s nakanom da se Bog udostoji čim prije poslati obećanog Mesiju,
te je na tu nakanu još postio i molio. Naime znao je da je to Bogu po volji te da mu je zbog
toga udjeljivao milosti. Zaručnici su se u svemu pokazivali savršenima i Bogu ugodnima,
vjerno su Mu služili i u svemu tražili Njegovu volju i slavu. Bog im je davao jasne potvrde
koliko su Mu draga njihova djela i vjerno služenje.
Đavolske napasti – Zajednički neprijatelj bio je bijesan na Josipa i Mariju, nije mogao
trpjeti toliko svjetla na svijetu, osjećao je da mu slabi snaga zbog krjeposti svetih zaručnika, a
posebno zbog goruće ljubavi prema Bogu koja je vladala u njihovim srcima kao i zbog
njihove poniznosti, čistoće i suzdržanosti.
Nije se ustručavao napastovati ih, ali ga je neka viša sila držala dalje pa je i zbog toga
bjesnio. Lukavi zlobnik je tražio načina kako da razbije uzajamnu ljubav Josipa i Marije
misleći da ako razbije njihovu ljubav, lakše će uspjeti i u svemu svome preostalom naumu.
Zbog toga je više puta potakao neke njihove susjede, koji su zbog zavisti na ljubavi koja je

50
vladala između Josipa i Marije više puta išli Josipu i govorili protiv Marije, da zašto je tako
povučena, zašto malo radi, zašto ne brine o njemu i ne služi mu točno.
Govorili su mu različite isprazne i banalne stvari koje su njihovim srcima, u kojima je
bila požuda i strast, izgledale jako velike, a sve su govorili s toliko brige da je izgledalo sve
ne samo istinito, nego i dovoljno da pobudi srdžbu u duši sv. Josipa protiv Marije.
Odgovor koji je svetac davao ovim ljudima ih je zbunjivao, a đavao je bio posramljen
jer je Josip preko svake mjere hvalio svoju zaručnicu te se više nisu usuđivali govoriti mu
protiv Marije. A bilo je i drugih koji su govorili Mariji i ocrnjivali joj Josipa, a budući da je
ona bila prosvijetljena u svemu i sve je shvaćala, svojim riječima ne samo da ih je zbunjivala,
nego su shvaćali svoju zabludu te su se vraćali svojim kućama promijenjeni i zadivljeni
Marijinim krjepostima, njezinom razboritošću i svetošću.
Tako je neprijatelj ostajao više nego ikada zbunjen i bijesan, posebno prema Mariji te
je zbog njenih krjeposti još više bio onesposobljen te je tražio neki način da je uznemirava, ali
nije uspio te je bio još više posramljen. Nije mogao shvatiti otkuda proizlazi tolika moć nad
njim koju je imala sveta Zaručnica, smatrao ju je osobom čistom kao tolike druge, a nije znao
za božansku snagu i puninu milosti koja je bila u njenoj duši.
A Marija kada bi vidjela da se đavao velikom snagom obrušavao na nju i Josipa,
obavještavala ga je o tome s velikom poniznošću da bude oprezan zbog laži neprijatelja te su
skupa više molili, postili i činili čine poniznosti kako bi onesposobili neprijatelja koji je uvijek
ostajao zbunjen i «slomljenih rogova».
S ovim prakticiranjem krjeposti i molitvama rasli su u zaslugama. Svaki puta kada bi
sv. Josip bio uznemirivan od nekih osoba kojima se đavao služio, išao bi Mariji i sve joj
govorio a ona bi ga tješila i poticala ga da strpljivo trpi svaku muku jer bi tako bio Bogu više
po volji. A svetac bi sve trpio strpljivo i s radošću i sve više je rastao u ljubavi i poštovanju
prema svojoj Zaručnici.
Marija tješi Josipa – Josip bi ponekad bio jako umoran od napora svoga posla te bi u
takovim situacijama išao Mariji i molio je da mu na neki način olakša umor i da pjeva neku
slavu svome Bogu. A sveta Marija je ljupko pristajala i blago je pjevala na slavu Bogu a
svetac bi zbog slasti koje je kušao padao u ekstazu i govorio:
„Zaručnice moja, samo ti si dovoljna da svojom pjesmom utješiš bilo koje ožalošćeno
srce. Koliko mi utjehe pribavljaš! Koliko odmora u mom umoru. Koju li sreću imam da ti
mogu govoriti i slušati te! Ako mi samo pogled na tebe donosi utjehu, možeš samo misliti
koliko me tješi slušati te. Što ću ikada ja moći učiniti za Boga koji se udostojao dati mi toliku
milost?“
Marija je zbog tih riječi slavila Boga od kojega je svako dobro i poticala je svoga
zaručnika da sve više ljubi Boga. Govorila mu je da joj Bog daruje te milosti kako bi on bio
utješen u svojim žalostima i potpomognut u svojim mukama. Tako je svetac sve više rastao u
ljubavi i zahvalnosti prema Bogu i bio sve više zadivljen krjepostima svoje Zaručnice.

20. poglavlje: Josip čezne za dolaskom Mesije

Želi Mesiju - U Marijinom srcu se raspaljivala želja za dolaskom Mesije tako da je

bila sva zauzeta gorućim molitvama Bogu da Ga čim prije pošalje a sa svojim zaručnikom
Josipom je o tome stalno pričala. A i Josip je, vidjevši kako je Ona sva raspaljena ljubavlju,
sve više rastao u toj želji i obraćao se svome Bogu te mu je u velikom povjerenju govorio:
„O Bože moj, vrijeme je da ostvariš svoje obećanje i pošalješ svijetu željenog Mesiju
da otkupi Tvoj narod i svijet od ropstva. Vidiš kako je malo onih koji Te poznaju. Zbog toga
je dobro da pošalješ Onoga koji će svijetu objaviti Tvoje ime i Tvoju moć, Tvoju dobrotu,
Tvoje milosrđe i Tvoja božanska savršenstva. Samo će Tvoj Jedinorođeni biti sposoban to
učiniti i poučiti sve o putu koji vodi k spasenju“.
51
 Zatim bi se okrenuo svojoj zaručnici i govorio joj: „Ti, moja zaručnice i golubice,
moli ustrajno Boga jer te jako ljubi i nemoguće je da ne usliša tvoje molitve“.
Tada bi se Marija ponizivala i pripovijedala je s velikom gorljivošću o svojoj želji te
mu je govorila: „Budimo sjedinjeni u ovoj prošnji i nemojmo prestajati dok naše molitve ne
budu uslišane, naš Bog je dobar i ne će propustiti da nas usliša“.
Josip joj je počeo govoriti o tome što mu je anđeo u snu više puta govorio o budućem
Mesiji i o krjepostima koje će imati i prakticirati. Marija je to rado slušala i kazala mu da joj
često o tome govori jer je kušala veliku utjehu slušati ga kako o tome razmišlja. Neprestane
razgovore o ovome popratili su molitvama, postovima i milostinjom te su govorili:
„Ako budemo imali sreće saznati da je Mesija došao na svijet, odmah ćemo poći
pokloniti Mu se i ponuditi Mu svoje služenje, moleći Ga da nas ubroji u svoje robove i sluge,
iako najmanje, a bit ćemo sretni ako On to prihvati. U bilo koji dio svijeta da dođe mi ćemo
poći da ga potražimo iako bez doma. O blago nama ako budemo dostojni te sudbine da ga
naše oči vide i naše uši čuju Njegove riječi“!
Uslišane prošnje – Bog se pokrenuo na neprestane Marijine prošnje koje su bile kao
goruće strjelice koje su dolazile pred Njegovo božansko prijestolje te je požurio s dolaskom
Mesije. Bile su Mu drage i Josipove prošnje te je potaknut neprestanim molitvama odlučio
poslati svoga Mesiju.
Nikada Mariji ni Josipu nije palo na pamet da je tako velika milost bila određena za
njih, to jest da će se kod njih roditi, da će uzeti svoje ljudsko tijelo u Prečistoj i Presvetoj
Djevici Mariji jer su bili najponizniji i prepoznavali su se jedva dostojnima da budu Njegove
sluge.
Kad je došlo vrijeme da se udijeli tako veliki dar svijetu, kada su Marijine želje bile na
vrhuncu, Božja Riječ se utjelovila i uzela tijelo u Mariji kao što je to poznato cijelom svijetu.
Utjelovljenje Riječi – Ono što se zbilo kod Utjelovljenja i vezano uz Mariju nema
potrebe ovdje pripovijedati jer je već napisano na puno mjesta, posebno o Marijinom životu,
samo ću reći što se dogodilo sa svetim Josipom. On je bio proveo gotovo cijeli prethodni dan
u razgovoru s Marijom s gorljivom željom da Mesija što prije dođe na svijet, te se povukao na
spavanje ražaren tom željom i kad se dovoljno odmorio, anđeo mu je progovorio u snu i rekao
mu: „Josipe, brzo ustani i moli Boga jer je odlučio učiniti veliko dobro cijelom svijetu“- ali
mu nije kazao o čemu se radilo. Josip se odmah podigao i nije mogao moliti drugu molitvu
osim da se Bog udostoji poslati na svijet obećanog Mesiju. I u trenutku kad se Riječ Božja
utjelovila Josip je bio u molitvi, molio je za to, kao što je isto tako činila i Marija koja je cijelu
tu noć bila provela u molitvi.
Ekstaza sv. Josipa – Kad se dogodilo Utjelovljenje Božje Riječi, Josip je bio uzdignut
u ekstazu zbog neuobičajene utjehe duha koju je kušao u tom trenutku. U toj ekstazi je
upoznao velike tajne o Utjelovljenju, ali mu nije bilo objavljeno da je njegova zaručnica
Marija bila određena za Majku Božje Riječi. Bilo mu je objavljeno koliko je ona draga Bogu,
kako su njene prošnje prodrle u Božje srce i privoljele da je usliša u njenim prošnjama o
ubrzanju Utjelovljenja.
Kad se Josip povratio iz ekstaze, ljubezno je zahvaljivao Bogu i jedva je čekao da
pođe i kaže svojoj ljubljenoj Zaručnici da se obraduje milosti koju mu je Bog iskazao u
ekstazi i da Mu i Ona zahvali u njegovo ime.
Čeka Mariju – Toga jutra Marija je dosta kasnije izišla iz svoje sobe, bila je sva
uronjena u radost svoga Boga i predana zahvaljivanju i klanjanju za dobročinstvo koje joj je
Bog iskazao. Josip nije ništa znao o tome i mislio je da se zadržala u molitvi te nije htio
uznemirivati je. Zbog toga ju je čekao s velikim nestrpljenjem i predanjem da iziđe iz svoje
sobe te ju je preporučivao Bogu da je sve više ispuni svojim milostima i darovima. Znao je da

52
je bila zaslužna za milosti i darove, uviđao je njene rijetke krjeposti a i Bog mu je bio objavio
njene velike zasluge i uzvišenu svetost.
Marijina razboritost – Dok je Josip čekao svoju svetu Zaručnicu da joj ispripovijeda
što mu se dogodilo, čista Djevica je izišla iz sobe već kao Majka Utjelovljene Riječi Božje.
Bila je začela po Duhu Svetome. Izišla je kao i obično i ničim nije davala do znanja Josipu što
se u njoj dogodilo, a kako je bila jako razborita, držala je skrivenom tajnu Kraljevu, čekala je
da Bog to objavi Josipu kada to bude potrebno i da mu objasni.
Josipovo čuđenje – Kad ju je Josip vidio, primijeti da je bila ljepša i ljupkija nego
obično, lica svijetlorumena, te je ostao zadivljen. U sebi je osjetio jedno puno više čašćenje
prema svojoj Zaručnici, ali je mislio da je bila u nekoj ekstazi, da se zadržala s Bogom u
molitvi. Njegova misao nije išla dalje od toga a budući da je imao veliku želju da joj govori,
nije dobro promotrio divne učinke koje je primjećivao na njoj.
Ona ga je kao i obično prva pozdravila, pa iako je bila izabrana za tako uzvišeno
mjesto Majke Božje, nije prestajala ponizivati se, naprotiv, pokazivala se poniznijom nego
ikada prije. Radost, koju je sveta Zaručnica imala u svome djevičanskom krilu, u njenim
blistavim očima se ižarivala i izvana, ali ona ih je vješto držala poluzatvorenima kako se sveti
Josip ne bi divio i zadržavala je polet ljubavi kako ne bi pokazala radost svoga srca i duha.
Josip joj je odgovorio na pozdrav s poštovanjem višim nego obično jer se divio
veličini milosti u njoj i odmah joj je ispričao što mu je anđeo rekao u snu, ono što je u molitvi
kušao i čuo. Kazao joj je:
„Vjerujem, draga moja zaručnice, da si i ti bila obdarena milostima Božjim kao i
obično jer na tebi primjećujem jasne znakove. Ako sam ja tako bijedan bio obdaren od Boga,
koliko više si ti koju Bog toliko ljubi i koji te obasuo tolikim milostima!“
Zajedničko zahvaljivanje – Na ove riječi Marija nakloni glavu i zamoli sv. Josipa da
skupa zahvale za sve milosti koje je njima obadvoma Bog učinio. Svetac je bio prezadovoljan
ovim pozivom te su skupa Bogu pjevali božanske pohvale da Mu zahvale.
Marija mu reče: „Budući da ti je anđeo kazao da je Bog iskazao veliko dobročinstvo
svijetu, trebamo Mu na tome zahvaliti u ime cijeloga svijeta jer tko zna da li ima na svijetu
netko tko Mu zahvaljuje, toliko više što je ovo dobročinstvo skriveno svijetu. Anđeo ti je to
objavio, a bez sumnje da je još skriveno svijetu. Zahvalimo, dakle, skupa Bogu u ime cijeloga
svijeta“.
Zbog ovih riječi svetac je osjetio utjehu, a Marija je ispjevala pjesme zahvale. Skupa
sa Josipom neko su vrijeme slavili i zahvaljivali. Josip je zahvaljivao Bogu za sve što je
dijelio sa svojom Zaručnicom.
Kad su okončali slave i pohvale Bogu, Josip je pošao raditi, a Marija je ostala u kući i
činila uobičajene poslove. Iako je u krilu nosila Božju Riječ, nije propustila uraditi sve ono što
je radila prije. Savjesno je služila svome zaručniku, pa iako je bila prava Majka Božja, nije
propuštala pokazati se poniznom službenicom.
Privlačnost Utjelovljenog Boga – Josip je bio predan svome poslu, ali osjetio je
posebnu želju da ide potražiti svoju zaručnicu. Kušao je prema njoj ljubav sve jaču, svetiju i
punu poštovanja te se jako silio da bude daleko od nje. Utjelovljeni Bog koji je bio u
Marijinoj utrobi privlačio je sebi njegov duh. Iako mu je otajstvo bilo obavijeno tajnom, tolika
ljubav je činila svoje te je poticala da bude blizu i da uživaju jedno u drugome.
Josip je uživao u društvu svoje Zaručnice neuobičajenu i slatku radost. Božja Riječ je
uživala da ima pored sebe Josipa puna poštovanja te ga je sve više ispunjala svojim
milostima. Marija je sve ovo shvaćala i u tome uživala. Josip joj je govorio što osjeća te joj je
kazao da mu oprosti ako je uznemiruje neprestanim pohodima i tako narušava njen mir jer on
nije mogao drugačije činiti, silno ga je privlačilo poći potražiti nju. Kazao je da kad je u
njenoj prisutnosti da osjeća veliku utjehu koju nikada prije nije kušao.
53
 Marija je bila jako ljubezna te mu reče da može doći bez straha da će joj smetati jer bi
svaki puta molili Bogu neki himan da se udostoji učiniti ih zaslužnima Njegove milosti i
darova. Svetac, potaknut tim riječima, dolazio bi bez straha k njoj na svoju veliku utjehu, a
svaki puta kad bi je pošao potražiti, Zaručnica mu je izgledala sve ljepša i punija milosti te ju
je još više častio.
Josipova muka i podložnost – Ova Josipova utjeha je kratko trajala jer kad je
arkanđeo Gabrijel govorio Mariji o utjelovljenju, kazao joj je da je i njena rođakinja Elizabeta
trudna i da je bila već u šestom mjesecu te ju je Marija željela posjetiti. Znala je da je to bila
volja Utjelovljene Riječi koja je htjela osobno poći i posjetiti svoga Prethodnika Ivana.
Anđeo također progovori Josipu u snu i reče mu da je njihova rođakinja Elizabeta
trudna te da treba k njoj odvesti svoju Zaručnicu da joj bude na pomoć preostala 3 mjeseca
trudnoće. Ta obavijest je bila kao mač koji se zabio u Josipovo srce zbog misli da će morati to
vrijeme biti bez svoje Zaručnice Marije. Ali on se podloži Božjoj zapovijedi.
Kazao je Mariji što mu je anđeo rekao u snu, a ona ga zamoli da je ubrzo odvede k
Elizabeti. Znala je da je to volja Božja, a vidjevši Josipa toliko ožalošćena reče mu:
„Ne boj se, stalno ću misliti na tebe, preporučivat ću te Bogu, a nakon 3 mjeseca
ponovno ćemo moći razgovarati o Bogu i služiti Mu skupa. U međuvremenu se ne će naš duh
odvojiti od naše ljubavi prema Bogu dostojnom svake hvale, ljubavi i služenja. Ova
udaljenost će pokazati da li smo vjerni Bogu i pristajemo li na Njegovu volju. Dužni smo
pokazati se jako vjernima jer On to zaslužuje, jer smo uživali u Njegovim darovima i
milostima puno više nego bilo koje drugo stvorenje“.
Josip se utješio Marijinim riječima i bio zadovoljan što će vršiti volju Božju, te je rado
pristao da bude lišen druženja s Marijom koja mu je bila tako draga i zbog koje je kušao tolike
utjehe. Više je volio volju Božju od svoje te ju je prihvatio. Marija se jako radovala vidjevši
Josipa kako pristaje na volju Božju te je zahvaljivala Bogu.

21. poglavlje: Josip i Marija pohode rođakinju Elizabetu

Sveti zaručnici su se već bili dogovorili da pođu iz Nazareta i posjete rođakinju

Elizabetu. Već su bili odredili trenutak polaska a prije su se preporučili Bogu da ih svojom
pomoći prati na tom putovanju. Josip je bio žalostan što će morati Mariju voditi po tim
užasnim putovima. Budući da je bio toliko pažljiv, bojao se da će ona trpjeti na putovanju te
je Mariji kazao tu svoju muku.
Ona ga je ohrabrila i rekla mu da će putovanje dobro proći jer je to bila volja Božja a
On ne će propustiti da ih prati i pomaže im. Marijine riječi su utješile Josipa, a ona je željela
čim prije poći jer je dobro znala razlog zbog kojega ide svojoj rođakinji, to jest da je
Utjelovljena Riječ u njenoj utrobi htjela poći i posvetiti svoga prethodnika Ivana Krstitelja.
Zbog toga je željela da se čim prije ostvari volja Božja.
Josip je saznao za tu Marijinu želju te se pitao zašto se ona s toliko radosti željela
uputiti na tako teško putovanje: „Možda da trpiš neudobnosti koje su uobičajene na
putovanjima – reče joj zaručnik – jer želiš trpjeti našem Bogu za ljubav“? Na to mu ona
odgovori da želi čim prije putovati da tako ostvari volju Božju. I uistinu ovo je bio prvi uzrok
njene želje, ali je prešutjela ostalo jer je tajne, koje joj je Riječ objavljivala, čuvala u svom
srcu i nije ih nikada otkrivala.
Na putovanju – Kad je Josip čuo razloge Marijine želje, i on sam ju je kušao te se s
velikom radošću i brigom zaputio sa željom da izvrši volju Božju. Zatražili su skupa Božji
blagoslov, a zatim se Gospa htjela poniziti te je zatražila Josipov blagoslov a on je to učinio s
velikom ljubavlju i nježnošću srca. Svetac Mariji nije mogao ništa uskratiti jer je sve tražila s

54
toliko ljupkosti i poniznosti da su mu potekle suze od nježnosti vidjevši plemenitu Mariju
kako kleči pred njim. Nakon što joj je Josip udijelio blagoslov odmah su se zaputili.
Gospa je požurivala korak jer ju je Duh Boga, koga je nosila u krilu požurivao. I Josip
je hodio a da nije osjećao nikakav umor, nego naprotiv veliku radost u srcu. Putovali su
razgovarajući o Božjim otajstvima, savršenstvima, te su u svetim razgovorima toliko puta
prevalili da to nisu ni primijetili zbog čega se Josip čudio te je to govorio i Mariji a ona je
zbog toga slavila i blagoslivljala Boga te je Josipu govorila:
„Vidiš kako je dobar naš Bog, kako blagoslivlja naša djela, kako nam daje snagu i
milost da činimo ono što On hoće od nas! Slavimo Ga skupa“! Tako su skupa molili Bogu
pohvale. Zatim ju je Josip zamolio da zapjeva neku pjesmu slave Bogu jer je u tom pustom
kraju ne će nitko čuti.
Gospa je poslušala i skladno je pjevala slave Božjoj Riječi koja je bila zatvorena u
njenom krilu. A sretni Josip bi od slasti padao u zanos te je hodio puno milja ne osjećajući
umor i uznesen u ekstazi, a Marija je pjevala zahvalu Utjelovljenoj Riječi u svoje ime i cijelog
čovječanstva, ali to Josip nije čuo.
Naše putnike pratilo je mnoštvo anđela koji su bili dvorska pratnja njihova Kralja i
Kraljice, pa su i oni pjevali slave Bogu koje je Marija čula. I brojne ptice u jatima su pjevale
skladne harmonije svome Stvoritelju, ali ove je čuo Josip koji se čudio i obraćao se zaručnici
govoreći: „Vidiš moja Zaručnice, kako nas ove male životinje pozivaju svojom pjesmom da
slavimo svoga Boga!“
Josip je vjerovao da Bog čini ova čudesa iz ljubavi prema njegovoj Zaručnici. Bio je u
to siguran iako joj to nije govorio. Bio je sve sretniji zbog sudbine koja ga je zapala i zbog
milosti koju mu je Bog iskazao davši mu Mariju za družicu te Mu je zahvaljivao. Tako su ovo
putovanje proveli u velikoj radosti.
Noć su provodili na mjestima koja su smatrali prikladnima, krijepili se kruhom i
vodom, a samo Josip bi uzimao nešto više prema potrebi koju je osjećao, a Marija, sva u
ljubavi, na to ga je poticala kako bi zadržao tjelesne snage. Svetac bi je poslušao kad bi za to
osjetio potrebu. Njihov noćni odmor većim dijelom bio je molitva pohvala Bogu. Josip bi
zaspao nekoliko sati, a Marija se zadržavala u svetim razgovorima sa svojim Bogom. I ona bi
uzimala vrijeme za san, ali kraće, a i u snu je ljubila Boga i s Njim drugovala.
U Ivanovoj kući – Kad je putovanje završilo, Josip i Marija su pošli ravno u
Zaharijinu kuću. Josip se zaustavio da pozdravi Zahariju, a Elizabeta, potaknuta poletom
ljubavi Duha Svetoga, potrča i zagrli Majku Božju. Kad ju je vidjela, bila je prosvijetljena i
spoznala je da je njena rođakinja Djevica, prava Majka Božje Riječi koja je postala čovjekom.
Marija je prva pozdravila rođakinju Elizabetu naslovljavajući je majkom velikog
Proroka i Prethodnika, a Elizabeta joj je uzvratila pozdrav nazivajući je Majkom Božjom te
uskliknu:
„Otkuda meni da Majka moga Gospodina dolazi k meni!“
Sve ovo nitko nije bio čuo jer su svi iz kuće bili zauzeti sa Josipom i Zaharijom koji je
bio nijem te je mogao komunicirati samo znakovima. Zato su svi bili oko njega kako bi Josip
shvatio što mu je ovaj htio reći.
Ovdje je Gospa ispjevala svoju poznatu pjesmu i dok se sve to događalo Riječ Božja iz
krila Marijina objavi se Ivanu, jer ga je Vječna Riječ otprije od Oca isprosila za svoga
prethodnika, to jest da bude posvećen u krilu svoje majke te pospješila upotrebu njegova
razuma da upozna svoga Utjelovljenoga Boga prije negoli dođe na svjetlo. Utjelovljena Riječ
to odmah učini te mu dade to jasno spoznati i posveti ga u isto vrijeme.
Ivan zaigra od radosti i pokloni se iz majčina krila svome Otkupitelju, a to je osjetila i
njegova majka. Zahvali se za primljeno dobročinstvo i prikaza se potpuno svome božanskom
Otkupitelju i Posvetitelju. Božja Riječ zahvali Ocu u ime svoga već posvećenog Prethodnika
za primljeno dobročinstvo.
55
 Nakon toga Elizabeta se povuče sa Marijom te su se zadržali u svetim razgovorima. I
sv. Josip je bio primljen s posebnom ljubavlju od Zaharije i Elizabete te svih ukućana jer je
dolaskom dvoje svetih Zaručnika u kuću došla radost i neusporedivo veselje. Majka Božje
Riječi ostala je ovdje tri mjeseca na utjehu svoje rođakinje i svih ukućana. Bili su posvećeni
divnim Marijinim krjepostima koje je prakticirala.
Josipov odlazak – Josip se trebao vratiti u Nazaret te ponovno doći po svoju
Zaručnicu i odvesti je kući. Pošto su odredili sat njegova odlaska svi su bili ožalošćeni jer su
željeli da se zadrži sa svojom Zaručnicom, a on je želio poći da ispuni volju Božju.
Toplo je svoju Zaručnicu preporučio Elizabeti i svim ukućanima govoreći da je ona
njegovo blago, te da ovdje s njom ostaje i njegovo srce. Zbog toga ih je molio da se brinu o
njoj. Zatim je razgovarao s Marijom i kazao joj da ne zaboravi na njega, da odlazi žalostan jer
je lišen njene utjehe. Marija ga je potakla i ohrabrila i uvjerila ga da će ga se sjećati. Svetac
otputova tijelom, a ostade srcem.
Put – Josip pođe na put pomognut Božjom milošću i molitvama svoje zaručnice koja
nije propuštala brižno preporučiti ga Bogu da ga prati i ojača mu duh zbog trpljenja njene
odsutnosti. Bog je uslišao Marijine molitve te je Josip osjetio posebnu Njegovu pomoć na
putu kao i kroz sve drugo vrijeme. Sve dok je mogao vidjeti Zaharijinu kuću, okretao se i
gledao je zbog utjehe jer je tamo bila njegova Zaručnica.
Putem je razmišljao o Marijinim krepostima jednoj za drugom, te je blagoslivljao i
zahvaljivao Bogu što ju je toliko ispunio tolikom uzvišenim krjepostima i ukrasio milošću te
se tješio. I misao da će je ubrzo ponovo odvesti u Nazaret smanjivala mu je muku što je ostao
bez Marijine prisutnosti. Na misao o njenim krjepostima toliko bi se utješio u duhu i kušao
toliku slast da se jako radovao iako je bio sam, kao da je Marija bila prisutna, a ona mu je
izmolila tu milost.
U Nazaretu – Kad je došao u Nazaret, Josip nije propuštao činiti ono što je obično
činio kad je s njim bila Marija. Vrijeme je trošio na molitvu, molio za dolazak Mesije, radio je
svoj posao, dijelio milostinju prema mogućnostima.
Jedna ljubezna susjeda mu je pomagala u onome što mu je bilo potrebno za hranu, a on
je često postio. Nakon što je radio i umorio se, a nije imao utjehu svoje zaručnice, išao bi u
malu sobu gdje je ona boravila, kleknuo bi i mislio kako se u toj sobi Marija neprestano
molila. Zbog toga se sa suzama u očima preporučivao Bogu i molio Ga za pomoć. Tu je Josip
nalazio sve svoje radosti, često je padao u ekstazu i bio utješen jer se u toj sobici dogodilo
veliko otajstvo Utjelovljenja te je Bog posvetio i ono mjesto dijeleći milosti i nebeske
blagoslove.
Kad je to primijetio, Josip bi svaki puta kad je bio žalostan tamo išao i utješio se, a
vjerovao je da je to tako jer je to bilo boravište njegove Zaručnice i da je zbog toga to mjesto
bilo posvećeno, kao što uistinu i bijaše tako.
Ismijavan – Josipu u odsutnosti Marije nisu nedostajale poteškoće. Kad se u mjestu
saznalo da je ona otišla i ostala kod rođakinje, više osoba potaknute đavlom išle su Josipu u
radionicu te su ga ismijavale i prekoravale što je zaručnicu ostavio u tuđoj kući. Svetac je
strpljivo trpio, nije odgovarao niti je zlopamtio njihove poruge.
Drugi su pod isprikom samilosti i dobrohotnosti išli i prekoravali njegovu zaručnicu
što ga je ostavila samoga te da će zbog toga puno trpjeti. Ove riječi protiv njegove zaručnice
su mu ranjavale srce, nije ih htio slušati te ih je na lijep način otpremao, opominjao ih je da
budu obazrivi u govoru da ne bi Boga uvrijedili.
Josip je puno ovih muka trpio kroz tri mjeseca koliko je bio bez svoje zaručnice koja
je shvaćala sve što je on trpio i puno ga je Bogu preporučivala moleći za njega jakost u patnji.

56
 Kako se utješio – Anđeo mu je često govorio u snu i donosio vijesti o njegovoj
zaručnici Mariji, uvjeravao ga o pomoći njenih molitava, govorio mu kako sve više ona raste
u krjepostima, u ljubavi i milosti Božjoj zbog čega se Josip trudio nasljedovati je, iako je bio
udaljen on nje te se u njemu raspaljivala želja da je ubrzo vidi kako bi s njom razgovarao.
Tako je često čeznuo za njenim povratkom.
Marija je često slala anđele koji su joj bili pratnja da svojim nadahnućima tješe njenog
Josipa, pogotovu kad je bio ožalošćen. Tako je Josip imao puno potpore po svojoj Zaručnici te
je u različitim situacijama bio utješen, ali njegova najviša utjeha je bila zadržavati se u molitvi
na mjestu gdje je ona boravila i gdje se dogodilo Utjelovljenje Sina Božjega. Tu se njegov
duh najviše tješio i bio je po čestim ushitima prosvijetljen o Božanskim tajnama.
Svetac je shvaćao da prima mnoge milosti od Boga te Mu je bio zahvalan i
prepoznavao je da sve dolazi od Božje dobrote i od zasluga njegove Zaručnice. Zbog toga je i
on molio za nju da je Bog sve više ispunja darovima i milostima i da tako sve više raste u
ljubavi Božjoj.
Govori o Mariji i zadržava se u mislima s njom – Marija je sve to shvaćala i bila je
zahvalna Josipu te mu je prosila nove milosti. Josip se ponekada zadržavao u razgovoru s
osobom koja mu je pomagala za hranu u Marijinoj odsutnosti. Razgovarali su o Marijinim
krjepostima, naime i ta osoba je bila veliki Božji prijatelj, voljela je Josipa i Mariju, imala
svijest o njihovim krjepostima i svetosti, te je jako pohvaljivala Mariju kad bi razgovarala s
Josipom. On bi osjećao veliku utjehu, od radosti bi mu suze potekle, ponovno bi poželio da je
ubrzo vrati kući i s njom se druži te je često uzdišući govorio:
„O moja ljubljena zaručnice, kad ću biti dostojan da te ponovno vidim kod kuće i s
tobom vodim svete razgovore? O prečista moja golubice! Ti si daleko od mene, ali moje srce
je s tobom. Toliko te ljubim jer si uistinu sveta, jer je naš Bog u tebe položio blaga i tolike
svoje milosti. Vjerujem da ova moja ljubav ne će biti Bogu na žalost jer te upravo zbog toga
toliko ljubim jer u tebi vidim toliko Božje milosti, vidim kako Bog u tebi stanuje po ljubavi
tako da u tvojoj osobi ljubim Boga samoga ljubeći Njegovu milost, Njegovu ljubav. Želim tvoj
povratak da skupa s tobom mogu sve više gorjeti u ljubavi prema Bogu. Tvoje riječi su
plamene strjelice koje raspaljuju ljubav, tvoje divne krjeposti su toliki poticaji mome srcu da
napredujem u savršenstvu i prakticiranju krjeposti kojima si ti toliko ispunjena“.
Tako je Josip u sebi razmišljao o svojoj svetoj Zaručnici a njoj je, iako je bila toliko
udaljena, sve to bilo poznato po Božjem prosvjetljenju te je Bogu prikazivala sve pohvale
koje joj je Josip upućivao, a pred Bogom se priznavala poniznom službenicom, dok je jedino
Bog bio dostojan svake hvale te Ga je hvalila i slavila.
Molila je Boga za svoga zaručnika Josipa i isprosila mu je sve više novih milosti i
darova, a Josip je to znao te je još više zahvaljivao Bogu. Neprestanom molitvom za nju
odgovarao bi na milosti koje mu je Marija bila isprosila.
Josipovo milosrđe – Josip nije propuštao činiti ono što je činio prije vjenčanja sa
Marijom, naprotiv to je činio još savršenije, a pogotovu pomagati umirućima svojim gorućim
molitvama i moliti Boga za njihovo vječno spasenje, oslobađanje od nasrtaja neprijateljskih.
Ustrajno je molio i za obraćenje grješnika da čine pokoru i ostave grijeh.
Na molitve bi nadodavao noćna bdijenja, postove i milostinje te nije prestajao
gorljivim molitvama i suzama tražiti spasenje tolikih duša u tami idolopoklonstva.
Sve više je želio dolazak obećanog Mesije da svojom božanskom svjetlošću prosvijetli
sve koji borave u tami i sjeni smrtnoj.
Bogu su se jako dopadale njegove molitve te ga je zbog toga obasipao posebnim
milostima i obogatio zaslugama te je raspaljivao sve više u njemu ove želje kako bi učinio da
sve više zaslužuje i bude ispunjan njegovim milostima.

57
 22. poglavlje: Poslije tri mjeseca Josip odlazi po svoju Zaručnicu Mariju

Polazak iz Nazareta – Kad se približavao kraj tromjesečnog Marijinog boravka u

kući rođakinje Elizabete, anđeo progovori Josipu u snu i naloži mu da pođe i dovede svoju
Zaručnicu u Nazaret jer je to bila volja Božja. Svetac je već razmišljao da pođe, ali je čekao
anđeosku zapovijed kao što je to bilo i kad ju je onamo vodio.
Josip se jako obradova na tu obavijest i njegovo srce je kliktalo jer je došlo vrijeme da
vrati kući svoju ljubljenu Zaručnicu. Zbog toga nije odugovlačio. U jutro kad je izmolio svoje
molitve, s velikom radošću pođe na putovanje. Smatrao je da će mu Marija izmoliti milost da
sretno dođe na odredište, a u tome nije pogriješio jer je Marija, koja je u duhu sve vidjela,
molila da Josip bude na tom putovanju zaštićen Božjom milošću. Uistinu, Božja pomoć je
Josipa pratila na tom putovanju i udijelila mu mnoge milosti.
Svetac je požurivao svoje korake, a bio je više nošen ljubavlju i željom da brzo vidi
svoju ljubljenu Zaručnicu. Postojano je mislio na Boga koji je bio prvi predmet njegove
ljubavi, često je mislio i na Mariju koju je u Bogu ljubio i smatrao ju je stvorenjem jako
ljubljenim od Boga i obdarenom posebnim milostima.
Motri stvoreno – Često je gledao nebo gdje je bilo njegovo blago, zaustavljao bi se i
motrio Božja djela, moć i mudrost. Samo jednim «neka bude» Bog je stvorio nebo i sva
stvorenja. Pogleda uprta u nebo ostajao bi uznesen u kontemplaciji.
Drugi puta bi se zaustavljao i promatrao stabla, biljke, livade i motrio mudrost Boga
koji je stvorio tako lijepe uređene stvari, ostajao bi u divljenju zbog ljepote stvorenja te bi
kliktao:
„O Bože moj svemogući, premudri, neshvatljivi, beskrajni, neizrecivi, koliko
zaslužuješ da Te ljubimo! Kako to da stvorenja ne gore Tvojom ljubavlju? Kako to da ne
ljube Tvoju dobrotu? Pa je li moguće da ima tako nesretno srce koje ne ljubi Tvoju dobrotu,
dok nas Ti tako ljubiš i toliko si toga stvorio da nama služi i da nas tješi? A zar je moguće da
razumsko biće, koje si stvorio da Te ljubi, uskrati Tebi svoju ljubav? Bože moj, zar ima toliko
onih koji Te ne ljube?“
A tada bi zaplakao od boli koju je osjećao jer Bog nije bio ljubljen. Od najranije
mladosti Josip je bio jako privučen ljubavlju prema Bogu i divio bi se nebu te kušao tako
puno utjehe. Kad bi putovao kroz polja, puno bi vremena provodio motreći nebo i žudeći za
nebeskom domovinom gdje će on u svoje vrijeme trebati biti jedan od prvih građana, a glavna
Josipova čežnja bila je motriti Boga u tom blaženom kraljevstvu.
Žudio je za tim da ondje boravi. Zato je molio da čim prije dođe Mesija. S gorućim
uzdasima ponavljao je molitve patrijarha i proroka i sav se rastapao od ljubavi kada bi ih
izgovarao, a Bog ga je ispunjao utjehama i prosvjetljivao mu razum te je shvaćao mnoge tajne
i imao veliku sigurnost o brzom dolasku Mesije te je govorio:
„Nemoguće je, dobri Bože, da ne ćeš uslišati brižne molitve koje Ti neprestano
upućuje moja zaručnica Marija. Znam da Ti je jako draga, da Ti je po volji, da je ljubiš. O
da, brzo ćeš je uslišati!“
Ove i slične molitve Josip je molio dok je hodio te je brzo došao do odredišta a da nije
to ni primijetio, tolika je bila njegova ljubav prema Bogu i slast koju je kušao u motrenju
Njegovih djela.
Jednoga dana nakon dugog puta ponovno je motrio nebo i zemlju koliko mu je pogled
obuhvaćao te se obrati Bogu i uskliknu:
„Ti si, moj Bože, apsolutni Gospodar svega što motrim. Tvoje je nebo i zemlja, more i
rijeke, i sve je u Tvojoj vlasti. Ti si veliki Gospodin, ali ne će ti biti ispod časti doći i boraviti
s ljudima! Bit će onih koji će imati sreću da se s Tobom blisko druže! O veliki Gospodine, o
veliki Gospodine!“

58
 Tako uskliknu Josip te pade u ekstazu te mu bi objavljeno da Mesija ne samo da će
boraviti s ljudima na zemlji, nego da će biti jako ponizan i da će razgovarati sa jednostavnim,
slabim i siromašnim ljudima. Josip se utješi te je govorio:
„Ako, dakle, dođe u naše vrijeme, ne će odbiti da se s nama druži iako smo siromašni
i slabi. Blago nama ako budemo dostojni te sudbine!“
Od tada je ne samo želio dolazak Mesije, nego je bio zadovoljan u srcu znajući da
Mesija ne bi odbio s njim se družiti.
U Zaharijinoj kući - Na kraju puta Josip pođe izravno u Zaharijinu kuću gdje ga je
čekala Marija sa drugim ukućanima prema dogovoru da dođe za 3 mjeseca i odvede Mariju
kući. Posebno su ga srdačno dočekali, posebno njegova sveta Zaručnica koja mu je poželjela
dobrodošlicu, a kad je Josip vidje, njegovo srce zaigra od radosti. Divio se kako je ljepša i
ljupkija, bogatija Božjim milostima. Josip zahvaćen ljubavlju i poštovanjem pozdravi je i
duboko se nakloni te reče:
„Zaručnice moja, koliko sam želio vidjeti te i s koliko želje sam putovao! Sada samo
vidjevši te moje su želje ispunjene, a budući da te Bog dao meni za vjernu družicu, ne mogu
živjeti daleko od tebe a da ne kušam veliku muku“.
Marija ga je potakla da zahvali Bogu i da Ga slavi za primljene milosti, što je Josip
rado prihvatio te su skupa slavili Boga i zahvaljivali za Njegovu utjehu i pomoć na putu. Josip
je našao sv. Ivana Krstitelja već rođena, a kad ga je vidio, shvati da je dijete bilo obasuto
Božjim blagoslovom i shvati da Božja milost već ispunja njegovu dušu.
I mali Ivan prepozna Josipa te kad ga je dijete vidjelo, naklonilo je glavu pokazujući
na vanjski način utjehu koju je kušalo. Josip se obradova s njegovim roditeljima što ih je Bog
bio obdario takvim djetetom te reče da je primjećivao na djetetu velike stvari, da vjeruje da će
biti veliki Prorok pred Bogom i ljudima. Bilo je puno pohvala koje Josip učini Ivanovim
roditeljima te su skupa slavili Boga i zahvaljivali Mu.
Pozdravi prije polaska – Zatim su se Marija i Josip spremali za polazak. Rođakinja
Elizabeta je željela da borave u njihovoj kući, žalostili su se što će ostati bez tako dragog
društva, ali su sveti Zaručnici bili suzdržani oko toga, htjeli su izvršiti volju Božju, znali su da
trebaju boraviti u Nazaretu te su se ljubezno ispričavali na tisuću načina.
Oni su htjeli dati velike darove Josipu i Mariji u znak zahvalnosti, ali ovi ih nisu
prihvatili jer su htjeli živjeti u siromaštvu te su prihvatili samo ono što im je bilo neophodno.
Kad je došao dan određen za polazak, u obitelji su prolili mnogo suza jer svi koji su
boravili u kući primali su brojne utjehe i olakšanja po Mariji. Elizabeta je više od svih drugih
bila žalosna jer je znala tko je njena rođakinja i koje skriveno blago nosi u svome prečistom
krilu. Zbog toga se više puta okrenula Josipu i nazivala ga blaženim zbog sudbine što ima
Mariju za zaručnicu te mu je bila sveto zavidna. Josip od nje zatraži da ljubezno zahvali Bogu
u njegovo ime zbog dobročinstva koje je primio.
Na putovanju – Nakon što su učinili sve uobičajene radnje prije putovanja, dvoje
svetaca se zaputiše s puno radosti. Ukućani su bili žalosno zbog njihovog odlaska i nisu
prestajali blagoslivljati Mariju i neprestano razgovarati među sobom o njenim rijetkim
krjepostima koje je živjela.
Oni su se radosni zaputili u Nazaret, znali su da vrše volju Božju, a Josip je bio
zadovoljniji od drugih jer je sa sobom vodio ljubljenu Zaručnicu te mu je izgledalo da sa
sobom ima veliko blago. A uistinu ga je i imao jer su s njim bili Kralj i Kraljica neba i zemlje.
Koliko se radovalo njegovo srce! Kako je kliktao njegov duh! Tko će to ikada moći
ispripovijedati? Samo Josip koji je to iskusio.
Na ovome putovanju svetac je svojoj Zaručnici pripovijedao što mu se događalo kad je
išao po nju da je odvede kući i kako mu se činilo da je bio od Boga posebno obdaren na

59
putovanju. Reče joj što je shvatio o budućem Mesiji, kako će se udostojati razgovarati s
poniznima, jednostavnima i sa siromasima te joj reče:
„Mi smo siromašni. Ako, dakle, budemo imali sreće da Ga vidimo, da dođe u naše
vrijeme na svijet, ne će se ustručavati s nama razgovarati. Kolika li će biti naša sreća!“
Božanska zaručnica i Majka Utjelovljene Riječi jako je uživala kad je slušala gorljive
riječi svoga Josipa te je zbog toga slavila i zahvaljivala Božjoj dobroti, a na njene riječi sve se
više raspaljivala ljubav Božja u Josipovu srcu, a zatim su skupa slavili svoga Stvoritelja. Josip
bi zamolio Mariju da pjeva neku pjesmu slave Bogu a ona bi mu udovoljila. S puno je milosti
pjevala himne slave koje je sama smislila, slave svome Stvoritelju i Božjem Sinu kojega je
nosila u svome krilu.
Pjevala je s toliko blagosti i slasti da je Josip pao u ekstazu zbog utjehe koju je kušao.
Veliki broj ptica je dolazio slušati slave Presvete Kraljice a nakon što je ona okončala svoju
pjesmu, počele bi one pjevati kao da su shvaćale te htjele slaviti svoga Stvoritelja nasljedujući
Mariju. Josip je ostajao zadivljen onim što je čuo i vidio te je uživao vidjevši zasluge svoje
Zaručnice, naime sve je njima pripisivao i shvaćao kao darove koje Bog udjeljuje njegovoj
Zaručnici. Kada su ptice završile svoju pjesmu, on se okrenu Mariji i reče:
„Vidiš li, moja Zaručnice, koliko te Bog ljubi i daruje? I vanjskim znakovima pokazuje
koliko si Mu draga jer sve to čini radi tvoje slave. Istina, ove životinjice slave svoga
Stvoritelja, ali slave i tebe jer samo tako tebe prihvaćaju“.
Uistinu, ptice su bile radosne i zbog Marije. Ponizna Djevica se pak umanjivala te je
govorila Josipu da one slave svoga Stvoritelja te da Bog to dopušta da im pomogne na
putovanju i da ih tako pozove da i oni sami sve više slave Njega, da se sve više dive Božjoj
dobroti prema njima i da je to znak da ih Bog jako ljubi te je govorila Josipu:
„Ako nas naš Bog toliko ljubi da nam daje jasne znakove, koliko više mi trebamo
ljubiti Njega i pokazati znakovima svoju ljubav prema Njemu?“
I Marija je počela govoriti o ljubavi koju trebaju iskazivati Bogu te se sva raspaljivala
tom ljubavlju. Čak se na licu vidio plamen ljubavi, a Josip ju je motrio jer se u njenoj rumeni
lica jasno naziralo božansko svjetlo koje je Josipu donosilo utjehu i divljenje te je i on plamtio
ljubavlju. Marijine riječi su bile kao goruće strijele koje su prožimale Josipovo srce i u njemu
palile ljubav.
Na ovom putovanju nisu osjećali nikakav umor jer su provodili vrijeme kako smo rekli
te im je putovanje bilo lagano i ugodno, a Josipu nije izgledalo istinito da je pored sebe imao
svoju ljubljenu Zaručnicu.
Na putovanju su susretali razne osobe a Marija je bila svima na utjehu i olakšanje
čineći nekima jednu nekima drugu milost prema potrebi putnika jer se Utjelovljeni Sin Božji
služio svojom Majkom kao sredstvom milosti za ljude koje je došao otkupiti. Iz Marijina krila
je dijelio mnoge milosti na njenu prošnju i svima koji su bili u potrebi, posebno u grijehu što
je Marija dobro shvaćala, te je molila svoga Sina za spasenje ljudi da ih prosvijetli, udijeli im
istinsko pokajanje za njihove grijehe i oprosti im. Utjelovljena Riječ je pristajala na molitve
svoje ljubljene Majke te nije bilo milosti koju bi ona zatražila a da je nije njen i Božji Sin
udijelio.
Često je molila da u njenoj i Josipovoj duši poraste milost Božja, a bila je uvijek
uslišana zbog čega je Josip sve više rastao u milosti i ljubavi prema Bogu.
Svetac je shvaćao kako ga je Bog obdarivao i kako u njemu raste Božanski plamen, te
je govorio Mariji da zna da mu je ona zaslužila Božje milosti te je govorio:
„Spoznajem to jer od kada imam milost da s tobom razgovaram i od kada te Bog dao
meni za vjernu Družicu, moje srce izgara od ljubavi prema Bogu, moj duh nema ni u čemu
drugom utjehe i radosti osim u Bogu, niti se za drugo brine niti što drugo želi i htio bi se
samo istrošiti u Božjoj ljubavi. Osjećam da u svojoj duši imam, ne znam što, niti to mogu

60
izraziti, osjećam kako mi Bog daje kušati Njegovu slast i blagost na uzvišeniji način nego
prije. Smatram da mi sve to sigurno dolazi od tvog zagovora jer tebe Bog jako ljubi“.
Ponizna Djevica je slušala ove riječi te se ponizivala i uzvisivala Božju dobrotu te je
govorila svome Zaručniku Josipu: „Ti već znaš koliko je dobar naš Bog, velikodušan i
ljubezan prema onima koji Ga ljube. Ti Ga želiš beskrajno ljubiti. Kada bi to bilo moguće,
želiš se istrošiti u Njegovoj službi. Ti se trudiš u svemu vršiti Njegovu volju te se nemoj čuditi
ako je Bog tako velikodušan prema tebi. Zar ne znaš da je On jako veliki Gospodin koji može
dati puno više od onoga što mi možemo primiti?“
Na ove riječi Josip je uskliknuo: „O veliki Bože! O dobri Bože! Kada će te Tvoj sluga
ljubiti toliko koliko treba? Kada ću Tebi potpuno služiti?“ I dok je to govorio, ostao je u
ekstazi. Marija ga je s velikom radošću gledala i uživala vidjevši kako sve više raste u ljubavi
prema Bogu te je zahvaljivala Bogu u njegovo ime. Svetac nije propuštao da je zamoli da
umjesto njega slavi i zahvaljuje Bogu jer je govorio:
„Ja sam potpuno nedostatan. Zato ti to učini za mene, ti ćeš znati slaviti Boga i
zahvaljivati Mu bolje od mene jer si puna mudrosti i milosti“. A Djevica Marija se ponizivala
kad bi čula ove riječi te je veličala dobrotu i veličinu svoga Stvoritelja, Njegovu velikodušnost
prema njoj te je govorila Josipu:
„Slavimo i zahvaljujmo skupa svom velikodušnom Bogu jer smo to više nego bilo tko
dužni. Ako je bio tako velikodušan sa svojim stvorenjima da se treba tome čuditi, puno
velikodušniji se pokazao i pokazuje se prema nama, koje je izabrao među tolikima za svoje“.
Tako su skupa slavili i zahvaljivali Božjoj velikodušnosti i dobrohotnosti. To su bili
sveti razgovori koje su vodili putem, razgovarali su s Bogom, slavili i pripovijedali o
Njegovim veličinama, beskrajnoj dobroti, Njegovoj ljubavi i trudili se biti u svemu zahvalni
tako velikodušnom Gospodinu.
Bogu su se jako sviđali ovi njihovi razgovori, čast i slava koju su iskazivali Njegovu
Božjem Veličanstvu, a Riječ Božja, koja je bila zatvorena u djevičansko krilo, objavljivala je
Mariji koliko su Mu bile po volji gorljive želje vjernog Josipa, pokazivala bi joj koliko je bila
obogaćena njegova duša milostima i zaslugama i kako je Riječ Božja bila spremna obogatiti
ga sve više.
Marija je zahvaljivala u Josipovo ime a zatim se obratila njemu i rekla mu da se trudi
rasti u ljubavi i gorućoj želji jer je Bog uvijek spreman dati mu veće milosti te mu je kazala:
„Nemojmo se nikada umoriti u prošnji jer se nadam da ćemo dobiti mnoge milosti.
Nastavimo slaviti i zahvaljivati svom velikodušnom Gospodinu jer On to zaslužuje i uživa u
zahvalnosti. Trebamo Mu samo biti vjerni u svemu, slaviti Ga i zahvaljivati Mu neprestano
jer nam neprestano daruje svoje milosti, a mi zahvaljujući postajemo sposobni primiti nove
milosti i darove“.
Josip je pažljivo slušao Marijine riječi, urezale su mu se u srce i raspaljivale ga sve
više u ljubavi i zahvalnosti prema Bogu.
Njihov dolazak u Nazaret – Sveti Zaručnici su okončali ovo putovanje s toliko sreće
i utjehe u duhu da su jedva primijetili put koji su prošli, sve su shvaćali i zahvaljivali Bogu i
za to dobročinstvo kao što su činili i za sve druge milosti koje su dobivali od Božje
velikodušnosti.

61
 Drugi dio: Od Utjelovljenja Sina Božjega do njegova boravka u Egiptu

1. poglavlje: Sv. Josip dolazi u Nazaret sa Presvetom Djevicom

U sobi utjelovljenja - Sveti zaručnici su se vratili iz posjeta rođakinji Elizabeti u svoj

zavičaj Nazaret i oboje su kušali veliku utjehu kad su ušli u svoju malu kućicu: Marija zbog
pobožnosti koju je osjećala prema sobi gdje se dogodilo veliko otajstvo utjelovljenja
Božanske Riječi1 i sv. Josip koji je također kušao na tom mjestu posebne milosti i primio
uzvišene darove, iako nije ništa znao o tome što se u toj kućici dogodilo. Zbog toga je, čim su
ušli u kuću, zamolio svoju svetu Zaručnicu da ga odvede u svoju sobu kako bi slavio Boga i
zahvalio Mu na milosti što su sretno došli u svoj zavičaj. Marija je na to pristala te su zajedno
kleknuli na zemlju, klanjali se i zahvaljivali Bogu.
Ekstaza Josipa i Marije – Bog je utješio Josipa uzvišenom ekstazom u kojoj je kušao
blagost duha svoga Boga i shvatio je velike stvari o svetosti svoje zaručnice jer mu je Bog u
toj ekstazi objavio koliko Mu je ona draga i po volji. I Marija je bila obdarena velikim
milostima.
Nakon što su proveli neko vrijeme u toj utjehi, Josip se povratio iz ekstaze te je vidio
Mariju svu okruženu svjetlom te se neko vrijeme zadržao diveći se i motreći u njoj milosti
Gospodnje. Marija je bila uzdignuta u uzvišenu kontemplaciju, a Josip je uživao vidjevši je
tako obdarenu od Boga te Mu je toplo zahvaljivao što se udostojao dati mu tako dostojnu
zaručnicu. Od slasti je zaplakao i sam sebi kazivao:
„O moja draga i ljubljena zaručnice, čime li sam zaslužio da budem s tobom i uživam u
tom tako željenom društvu? O koja je to milost od mene nikada zaslužena, nego mi je
darovana od Božje velikodušnosti i beskrajne dobrote prema meni, svome slabom sluzi“.
Dok je Josip to govorio, Marija se vratila iz ekstaze te je počela razgovarati s Josipom
o dobroti i velikodušnosti njihova Stvoritelja, i tom je zgodom ispjevala uzvišen himan.
Ljubav sv. Josipa i njegovi razgovori – Duša sv. Josipa je bila prožeta morem
radosti i topila se od ljubavi prema Bogu, a rasla je u njemu sve više ljubav i poštovanje
prema svojoj zaručnici. Zatim joj je ispripovjedio što mu se dogodilo u toj sobi kada nje nije
bilo, da je tamo išao moliti i da mu je Bog na tom mjestu udijelio mnoge milosti i utjehe koje
je kušao u svojim mukama.
Marija je već sve znala pa ipak to nije pokazivala te je uživala u onome što joj je Josip
pripovijedao, a bila je ponizna i govorila mu je da sve prepozna kao dar Božje velikodušnosti
jer je i njoj Bog na tom mjestu dijelio milosti. Josip je u sve to bio uvjeren i molio je
zaručnicu da mu dopusti tamo poći neki puta moliti se, posebno kada bude u muci kako bi
dobio milosti od Božje velikodušnosti te joj je kazao:
„Iako si mi, moja zaručnice, ti dosta za utjehu u mojim žalostima, ipak želim i. poći u ovu
sobu i moliti kada ti to ne smeta, kad si ti zauzeta kućanskim poslovima i kuhanjem hrane
tako da ti ne smetam“.
Ponizna Marija klimnu glavom i pokaza se spremnom prihvatiti ono što je on želio. Josip je
ostao utješen, pazio bi kada je Marija zauzeta poslovima i tada bi išao kraće vrijeme u sobu u
kojoj mu je Bog darivao mnoge milosti i dopuštao Josipovoj duši da kuša Njegovu ljubav.
Na vratima sobe u molitvi – Puno puta je sv. Josipa nešto privlačilo u nutrini na
vratima sobe kada se Marija u njoj molila te se na ulazu u sobu pred vratima na koljenima
klanjao Bogu i molio Ga da mu udijeli neko svjetlo ili dobar osjećaj jer nije mogao ući i
smetati molitvi svoje zaručnice, a to je molio zbog ljubavi koju mu je iskazivala Marija. Bog
se nije ustezao utješiti ga i obilno se darivati njegovoj duši.

62
 Josip se jako ponizivao i priznavao da je nedostojan te je često molio milost od Boga po
zaslugama svoje svete Zaručnice jer je znao koliko je draga Bogu, koliko je On ljubi i
obdaruje.
Privučenost i odsjaji Riječi – Kod sveca je sve više raslo poštovanje prema Mariji
tako da kada bi ona bila u molitvi a ne bi ga vidjela, on bi se njoj naklonio, a to je radio po
nutarnjem poticaju. Josip je mislio da se to događa zbog svetosti koju je vidio u Mariji, a to je
bilo iz drugog uzvišenijeg razloga koji on još nije poznavao, to jest da u njoj boravi Sin Božji,
te je On sebi privlačio Josipov duh da mu se klanja i časti Ga u djevičanskom krilu.
Primjećivao je u svojoj zaručnici sve veću ljepotu i milost, primjećivao je da je urešena
uzvišenim krepostima do te mjere da se čudio, a nije mogao dokučiti od kuda to proizlazi. Bio
je uvjeren da joj Bog zbog njene svetosti daruje uvijek nove milosti kao što je to uistinu i bilo,
ali Riječ Božja, koja je u njoj boravila, bila je ta koja je odsijavala i u njenom vanjskom
izgledu, božansko svjetlo na utjehu svome ljubljenom Josipu.
Obuzeti Božanskom Riječju – Sveti su živjeli načinom života koji smo
ispripovijedali u prvoj knjizi, moleći i radeći kako bi zaradili potrebno za život svojim
naporima, a dio vremena su provodili u svetim razgovorima. Često su govorili o tome što su
Proroci kazali o budućem dolasku Mesije i o onome što je bilo napisano u Svetom pismu.
Puno stvari koje Josip nije shvaćao objašnjavala mu je Marija jer je uviđao kako je bila u
svemu jako poučena i mudra. Marija je to sve prihvaćala i bila je poslušna i pričali su među
sobom što je bilo prorokovano o Mesiji. Od radosti bi zaplakali čitajući o divnim osobinama
koje će resiti Mesiju. Marija je plakala jer je jasno shvaćala koliko će njen Božanski Sin
trebati trpjeti kako bi otkupio ljudski rod te je u srcu držala skrivenim patnje koje su joj
probadale dušu.
Nije ih iznosila svome Josipu da ga ne bi dodatno ožalostila. Ona sama je trpjela nutarnju
muku a da to nije pokazivala i nije tražila samilost u svojoj patnji. A Josip je primijetio, kada
bi s Marijom razgovarao o dolasku Mesije, da bi ona često plakala, a držao je da to proizlazi
iz želje da Ga vidi, a Majka Božja je trpjela pri pomisli na muke koje će njen Sin morati
pretrpjeti. Primijetio je i kako ga njegova zaručnica više ne potiče na molitvu nebeskom Ocu
da se udostoji poslati obećanog Mesiju, a svetac se nije usudio ništa je pitati, smatrao je da ju
je Bog već bio uvjerio o dolasku, da su bile uslišane njene molitve i da će ubrzo doći Mesija.
Josip je primijetio, kada bi među sobom govorili o divnom krepostima koje će resiti
Mesiju, da bi divni sjaj zasjao na Marijinu licu, a Josip nije uspijevao shvatiti od kuda bi sve
to dolazilo. Često je imao želju da shvati uzrok toga, ali se svetac ponižavao, smatrao se
nedostojnim da to spozna te je i o tome šutio pred svojom zaručnicom. A mislio je da su ovi
razgovori Bogu jako dragi te da mu je zbog toga On davao te jasne znakove darujući samoga
sebe njegovoj zaručnici što se jasno vidjelo na njenoj vanjštini. Svetac je u svemu tome
uživao i smatrao se nedostojnim te milosti.
Primijetio je kako je Marija bila gotovo uvijek zanesena i provodila bi dane bez potrebe za
hranom, a smatrao je da to čini kako bi potakla Boga da pošalje Mesiju, te se i on uzdržavao
od hrane uzimajući samo najpotrebnije. A Marija bi ga poticala da uzima hranu kako ne bi
izgubio tjelesnu snagu. A on se divio svojoj zaručnici te bi ostajao kao zasićen, te je ponizno
govorio da ga ostavi pri postu jer ono što je nju sitilo kod uzdržavanja siti i njega. A Mariji je
to postao novi razlog da slavi svoga Boga te su Ga zaručnici skupa slavili i pripovijedali o
njegovim dobročinstvima.
Blaženstvo sv. Josipa – Josip je bio obnovljen u duhu kao nikada prije. Činilo mu se
da u kući ima veliko blago te više nije zavidio ni nebeskoj radosti gdje borave blaženi duhovi
i Bog sam.

63
 Nije više želio motriti nebo, bilo mu je dosta samo da pogleda svoju Zaručnicu i njegovo bi
srce bilo potpuno utješeno i više ništa nije željelo. Svetac nije znao od kuda to proizlazi te je
zbog toga kušao neki strah te je sam sebi govorio:
„Bože moj, možda te ne ljubim s onim žarom kojim sam te prije ljubio, te se više ne trudim
gledati nebo gdje Ti boraviš kako bih ovdje zatomio žudnje svoga srca?“
Pažljivo se ispitivao i shvatio je kako je Bog jedini predmet njegove ljubavi te Mu se
obraćao i kliktao:
„Bože moj, Ti si moja jedina ljubav, moje dobro, moje blago i sve moje. Moje srce ne želi
ništa drugo doli Tebe. Utoliko ljubim svoju zaručnicu ukoliko je prepoznajem prepunu Tvoje
milosti i ljubavi te kanim Tebe ljubiti u njoj i spoznajem da Ti u njoj imaš svoje boravište. A
Ti sam si je meni dao za vjernu družicu i nalažeš mi da je ljubim, a uistinu zaslužuje da bude
ljubljena jer je toliko sveta, puna kreposti i milosti“.
Tako se svetac umirivao te je uživao u milostima koje mu je Bog darivao.
Muke i napori – Josipu u tolikim utjehama nisu nedostajale muke od strane stvorenja.
Dok se on nalazio u svojoj maloj radionici, neke besposlice su dolazile i željele s njim gubiti
vrijeme, a svetac je sve vrijeme bio obuzet Bogom motreći Njegovu veličinu i nije im ništa
odgovarao zbog čega su ga oni ogovarali i omalovažavali.
Nazivali su ga glupanom, nerazumnim i nečovjekom. A Josip se ponizivao i sve je to
strpljivo i velikodušno trpio. Ponekada bi ga pitali što je s njegovom zaručnicom i kako je ona
podnosila s njim razgovarati kad je toliko glup te su započimali neprikladne razgovore jer ih
je sam đavao poticao koji je na sve načine tražio kako da Josip padne u nestrpljenje i srdžbu.
A svetac se svim tim služio da više poraste u krepostima te je te ljude na lijepi način
otpuštao i opominjao jer je znao da tako vrijeđaju Boga.
Josipova blagost – Kada bi te osobe otišle, Josip se povlačio na duge molitve za njih,
da se Gospodin udostoji prosvijetliti ih i oprostiti im njihove grijehe, te je tom prigodom
prakticirao čine poniznosti, ljubavi i strpljenja.
Pakleni neprijatelj je sve više bjesnio protiv Josipa a još više protiv Marije i nije znao što
činiti da ih uznemiri i međusobno posvadi. Zbog toga je bio jako potišten i držan daleko od
njih po Božjoj moći i njihovim uzvišenim krepostima, a posebno po dubokoj poniznosti,
čistoći i suzdržljivosti te gorućoj ljubavi koja je kraljevala u njihovim srcima.
Josip je sve iznosio svojoj svetoj zaručnici a ona ga je poticala da bude strpljiv jer je tako
bio Bogu sve više ugodan te su skupa molili za one koji su ih progonili.
Jedna kušnja – Sveti zaručnici su proveli neko vrijeme živeći na takav način, a duša
sv. Josipa je plivala u moru radosti i utjehe. Zato je Bog htio ponovno kušati svoga slugu s
jako velikom mukom, koju nije nikada prije u životu kušao, kao što ćemo to kazati u
sljedećem poglavlju, a Bog ga je prije osnažio svojom milošću i mnogim darovima koje mu je
udijelio.

2. poglavlje: Sv. Josip trpi vidjevši na svojoj zaručnici Mariji znakove trudnoće

Muka sv. Josipa – Josip je bio tako zadovoljan i utješen u društvu svoje zaručnice
Marije zbog mnogih darova koje prima od Boga, ali jednoga dana počne pažljivije promatrati
svoju zaručnicu i prepozna na njoj jasne znakove trudnoće. Zato je Svetac ostao jako
začuđen, jako se uznemirio i bio je ranjen u srcu jednom dubokom boli. Bio je uvjeren da su ti
znakovi možda mogli doći od neke bolesti, ali vidjevši svoju zaručnicu u uobičajenoj snazi i
duhu, govorio je za sebe:
«Da je ona bolesna, bili bi drugi znakovi na njoj, ali se vidi da je moja zaručnica potpuno
zdrava.» Govorio je u sebi: «O moj Bože, što je to što vidim na svojoj zaručnici? San ili sam
budan? Možda moje oči vide jednu stvar umjesto druge? Bože moj, što to vidim sada na
64
svojoj zaručnici ja se ne usudim pitati jer je ona toliko sveta. Ne trebam o tome govoriti, a
ipak jasno se vidi da je ona trudna. O Bože moj, pomozi svoga slugu i daj mu svjetlo da shvati
ovaj događaj jer sada ne vidim ništa drugo osim onoga što je tako jasno pred mojim očima.»
Marija je vidjela muku sv. Josipa i puno je molila Boga da bi mu pomagao svojom
milošću.
Zabrinutost sv. Josipa – Te večeri Josip se povukao u svoju sobu sav preneražen
misleći što bi to moglo biti što vidi pred svojim očima. Te noći njegov odmor je bio jako
kratak i čim bi se probudio, jedva je čekao da ponovo vidi svoju zaručnicu i uistinu vidi da
možda nije bio u zabludi. Zbog toga je toliko zabrinut počeo čekati da Marija izađe iz svoje
sobe. Marija izađe i pozdravi Josipa uobičajenim radosnim pozdravom. Svetac je vidje i
primijeti da je bila ljepša nego prije ikada, ali ipak sa onim znakovima koje je primijetio dan
prije. Njegovo srce je bilo ponovno ranjeno od boli vidjevši da se nije zabunio, da ono što je
vidio na Mariji bijaše istinito te je govorio:
«O Bože, kako me tješi ljepota, čednost i milost moje ljubljene zaručnice. Ali kako sam
ranjen u svom srcu vidjevši jasne znakove njene trudnoće. Pomozi svoga slugu u ovoj velikoj
muci koja je tako jaka da od nje može umrijeti ako mi ne daš snage i podupreš me svojom
moćnom rukom.»
Josipova razboritost i pouzdanje u Boga – Marija je puno molila za Josipa i uistinu
Svetac je osjetio neko olakšanje u svojoj velikoj patnji te je pomislio u sebi kako treba čekati
da vidi što će se dogoditi kako vrijeme bude prolazilo, te je pomislio da se ne treba toliko
mučiti za sada. Sigurno da Bog ne će propustiti da mu nešto objavi i providi vezano i uz ovaj
događaj te je govorio:
«Ja sam siguran da je moja draga i ljubljena zaručnica presveta i silno ljubljena od
Boga, ne mogu sumnjati ništa o njoj, najbolje je da se za sada smirim i čekam da vidim što će
se dogoditi». Josip se smirio barem malo iako ne posve jer svaki puta kad bi gledao Mariju,
primjećivao bi jasne znakove trudnoće a njegovo srce bi ostajalo uvijek ponovno ranjeno.
Josip je po molitvama svoje zaručnice Marije ipak kušao neku pomoć u svojoj velikoj boli.
Ona je prema Josipu bila više ljupka nego ikada prije i kušala je veliku samilost prema njemu
zbog muke u kojoj se on nalazio.
Josip moli i žali se – Svako jutro sv. Josip je čekao s velikom željom da Marija izađe
iz svoje sobe kako bi vidio da li još na njoj ima znakova trudnoće a vidio je da su oni postajali
sve očitiji te se osjećao kao da je bio teško bolestan. Uistinu, muka koju je kušao bila je za
njega tako velika da mu drugo zlo, patnja ili bolest ne bi mogli uzrokovati toliku muku, jer
ova patnja mu je ranjavala srce i držala ga u trajnoj nutarnjoj zabrinutosti. Josip je puno molio
Boga, postio i davao milostinje za ovu nakanu kako bi se Bog udostojao utješiti ga i
prosvijetliti u toj velikoj muci. Josip je gledao svoju ljubeznu zaručnicu sa puno samilosti te je
u sebi govorio:
«Moja zaručnice, ti koja si uzrok tolikih mojih utjeha sada si uzrok tolike moje boli.
Da ti shvaćaš u kakvoj se muci nalazim, sigurno ne bi propustila da me utješiš govoreći mi o
tome koji su uzroci tvoje trudnoće.»
Marija je shvaćala tu Josipovu bol o kojoj je govorio u svojoj nutrini te je i ona bila u
velikoj muci ali je strpljivo šutjela i čekala da se Bog smiluje i utješi svoga slugu u tako
velikoj patnji. Zbog toga je puno molila Boga. Ali Bog je htio kušati vjernost svoga Josipa i
dati mu priliku da poraste u zaslugama.
Josipova odluka – Josip odluči pitati svoju zaručnicu koji je uzrok znakova koje vidi
na njoj. Više puta je to odlučio, ali nikada mu nije uspjelo jer kada bi pokušao pitati je, bio je
jako zbunjen i prožet jednim strahopoštovanjem, te je u svojoj muci govorio:
«Što to kušam, o Bože moj? Vidim jasno da je moja zaručnica trudna, a istovremeno
kušam tolike znakove njene pažnje i ljubavi prema meni, prema meni se ponaša tako ljubazno
65
da je ne mogu pitati otkuda proizlaze ti znakovi koje tako jasno vidim. Znam da mi ona to ne
bi skrivala. Ipak ne mogu je to pitati da bih se oslobodio svoje boli. Što je to ja ne znam i ne
mogu razumjeti. Samo Ti, o Bože moj, možeš mi pomoći. Zato se Tebi utječem i Tebi izlažem
moju preveliku bol.»
Ali Bog je šutio na ove prošnje i dopuštao je da Njegov sluga ostane u muci.
Marijine pažnje prema sv. Josipu i njegove veće muke – Božja Majka se trudila
olakšati muku Josipovu na različite načine, bila je ljupka prema njemu i ljubazno mu služila.
Molila ga da jede, pitala ga na koji način bi mu mogla olakšati život i često je pjevala onu
svoju pjesmu «Na slavu Boga» kako bi mu olakšala muku, a on nije mogao reći drugo osim
da je njegovo srce u velikoj muci, te je Mariji govorio:
«Ti, moja draga zaručnice, ti si mi na veliku utjehu u mojim mukama, to ne negiram,
ali ipak patnja i bol ne odlaze od mene, ne idu iz moga srca. Moli našega Boga da se On sam
pokrene i da mi iskaže milosrđe.»
Josip je trebao još jasnije kazati o čemu se radi, iskazati svoju muku svojoj zaručnici,
ali to nije mogao učiniti te je u sebi govorio: «Je li moguće da ona ne shvaća koji je uzrok
moje tako velike muke? Možda ona to shvaća jako dobro, ali ni ona sama mi to ne će moći
objasniti. Ožalošćeni Josip se jako ponizivao te je često plakao pred svojim Bogom. Govorio
je da zaslužuje te muke jer je bio nezahvalan za mnoga velika dobročinstva koja mu je Bog
udjeljivao. Josip se smatrao najsretnijim čovjekom na svijetu kad je Mariju dobio za
zaručnicu, nju tako svetu i urešenu krepostima. U svojoj muci Josip se smatrao
najožalošćenijim čovjekom na svijetu. Kako je vrijeme sve više prolazilo, tako je sve više
rasla i Josipova bol jer je Josip sve jasnije i jasnije vidio da je njegova zaručnica trudna. Vidio
je da dijete koje nosi u svom krilu ne će još puno vremena čekati da se rodi. Zato se svetac
borio u svemu tome, ali nije nalazio mira u svojoj patnji. Ponekad bi davao oduška svojoj boli
žaleći se u sebi svojoj zaručnici te je govorio:
«Moja zaručnice, zar je moguće da imaš takvo srce da me držiš u tako velikoj muci.
Čime sam te uvrijedio i ožalostio, zašto si prema meni tako okrutna? Promijenila si svoju
narav prema meni, bila si tako ljupka i blaga, a sad si okrutna prema meni jer znaš uzrok
moje boli, a sve to držiš u šutnji.»
Marija je u svom srcu čula žalopojke svoga zaručnika i osjećala je samilost, žalostila
se, ali ipak je šutjela i nije ga mogla osloboditi muka jer nije mogla otkriti svoju tajnu, jer nije
imala zapovijed od Boga da to učini, ali Marija nije propuštala da puno moli za Josipa.
Josipu pozli zbog progona i patnje – Josip je često išao raditi, a budući da je gubio
snagu zbog muke koju je kušao često je bio iscrpljen, vraćao se u svoju malu sobu i govorio:
«O Bože moj, kamo da idem po utjehu ako je moja zaručnica, koja mi je prije bila na
utjehu, sada uzrok tolike boli. Samo kada je vidim u tom stanju, moju dušu bol prožima pa
ipak tako sam snažno potaknut ići je posjetiti i zadržavati se s njom u svetim razgovorima.»
I uistinu, svetac je išao svojoj zaručnici, ali je držao oči oborene prema zemlji da je ne
vidi, nego samo da je čuje kako govori, a Marija je govorila s toliko ljupkosti, milosti i slasti
da bi ožalošćeni Josip odmah kušao utjehu, njegov duh bi kušao olakšanje, ali kad bi
neprimjetno podignuo oči i vidio Mariju u tom stanju, ponovno bi bio ranjen velikom patnjom
u duši. Svetac odluči da to pokaže svojoj zaručnici s ozbiljnim licem te da bude daleko od nje
što bi više mogao, ali nije uspio to učiniti jer kad bi čuo njene riječi, bio je kao uznesen u
svojoj ljubavi. Zato iako ožalošćen, bio je prema Mariji jako ljubazan i vedar. Mnoge je
odluke donosio ožalošćeni Josip, ali ih nije mogao provesti u djelo. Muka koju je kušao da se
uzdigne iznad patnje nije mu uspijevala, ali božanska milost koja je bila u njegovoj duši
poticala ga je da učini drugačije, a ne prema odlukama koje je donio. Josip se nalazio u
velikoj muci kao ostavljen od Boga, a ni anđeo mu više nije govorio u snu. Josip je uvijek
imao pred sobom uzrok svoje boli. Vježbao se u krepostima. Može se reći da su to bile

66
strpljenje, patnja, predanost u muci, ljubavi, čednosti. Nikada nije ništa predbacivao svojoj
zaručnici iako je jasno vidio da je trudna, nikada nije sumnjao na zlo, nije sudio, nije padao u
očaj, nego potpuno predan čekao je svoga Boga da ga utješi i da mu objavi uzrok trudnoće
svoje zaručnice. A svetac je u svemu tome prakticirao mnoge kreposti i zadobio mnoge
zasluge i pripremao dušu za još veće milosti tj. da mu od anđela bude objavljeno veliko
otajstvo utjelovljenja Vječne Riječi u krilu njegove zaručnice.
Josipova pravednost i trezvenost – Živeći na takav način u velikim mukama Josip,
znajući jako dobro da je njegova zaručnica bila blizu poroda, preporučio se Bogu više nego
ikada da ga prosvijetli za ono što treba učiniti te je govorio:
«Jasno se vidi da će moja zaručnica brzo roditi, što ja mogu učiniti? Optužiti je kako
mi to zapovijeda zakon, ja to ne trebam učiniti jer sam siguran da je moja zaručnica sveta. Ne
mogu misliti nikakvo zlo o njoj, pa ipak nalazim se u svemu ovome bez shvaćanja. Ne mogu
priznati svojim to dijete s kojim u biti nemam ništa. Bolje da ja odem, da se odselim i tako
prestanu dani moje gorčine i boli. Istovremeno mi je nemoguće daleko živjeti od svoje
ljubljene zaručnice, ali kako da je ostavim budući da je ona tako sveta i urešena tako velikim
krepostima? Pa ipak, što me priječi da je ostavim i da se oslobodim tako velike muke?»
Josip je sve ovo u sebi govorio i uistinu odlučio da će ostaviti svoju zaručnicu.
Njegovo srce je bilo uronjeno u more patnje i gorčine i neutješeni Josip je neprestano plakao
te nije nalazio nikakve utjehe u svojoj muci.
Gorljiva molitva – Josip je odlučio da će ostaviti svoju zaručnicu, navečer se povukao
u svoju sobu i na koljenima molio Boga:
«O Bože Abrahama, Izaka i Jakova, Bože moj koji si me čuvao od djetinjstva, koji si
mi obećao da ćeš mi pomagati i čuvati me na svim mojim putovima, molim Te zbog Tvoje
beskrajne dobrote, zbog Tvoje veličine, moći i mudrosti i zbog ljubavi koju si uvijek
pokazivao prema meni, svome bijednom slugi, i zbog ljubavi koju si mi iskazao kad si mi dao
Mariju za zaručnicu, udostoj se pogledati na mene i ispuniti obećanja koja si mi nekada dao.
Pomozi mi i čuvaj me uvijek, nemoj me napustiti u ovoj velikoj potrebi, ja se sav bacam u
Tvoje očinske ruke, učini od mene ono što hoćeš. Tvojoj Božjoj uzvišenosti preporučam svoju
zaručnicu Mariju koju si mi dao da budem njen čuvar. Do sada sam se trudio da ispunim
svoju obvezu, ali sada predajem Mariju Tvojoj očinskoj skrbi dok se ja udaljavam od nje zbog
razloga koji Ti je poznat. Sve je poznato Tvojoj uzvišenosti. Ova kazna je za mene zaslužena
jer nisam se znao okoristiti njenim svetim primjerom i savjetima udaljujući se od nje. Činit ću
pokoru za te grijehe koje sam na žalost počinio. Iako mi izgleda da ne poznajem te grijehe,
oni su jako poznati Tvojoj svetosti. Zato Te molim da mi oprostiš i daš milost da dobro trpim
ovu muku. Nemam srca da otpustim svoju zaručnicu. Zato molim Tvoju dobrotu da je utješiš u
tako velikoj muci i da je braniš u svakoj prilici. Uistinu Te molim da blagosloviš moje korake
jer kanim poći u hram u Jeruzalem kako bi se klanjao Tvojoj svetosti i shvatio Tvoju volju ako
se Tebi svidi da mi je objaviš. Pogledaj molim Te na muku moga duha, na žalost moga srca i
smiluj mi se.»
Josipova ljupka žalopojka – Josip je svoju muku i svoje misli izlijevao pred svojim
Bogom. Okrenut prema svojoj zaručnici ljubezno se požalio i njoj: «Zaručnice moja», govorio
je Josip u svom srcu, «nevina moja golubice, odlazim od tebe, a kakvo je tvoje srce da me
vidiš u tako velikoj muci, a da mi ne izmoliš od Boga iskru utjehe? Zašto mi ne ispričaš svoje
trudnoće? A ipak, uvijek si prema meni pokazivala toliko ljubavi, ali u ovoj stvari izgleda kao
da si zaboravila na mene. Kako ću živjeti daleko od tebe koja si bila moja utjeha? O ljubezna
moja i draga zaručnice, evo ostavljam te i tko zna da li ću imati više sreće da te ponovno
vidim, ostavljam te samu, moja ljubezna zaručnice, a moje srce se razdire od muke koju trpi
ostavljajući te. Pa ipak trebam to učiniti u ovoj prilici, ne znam pronaći drugi način da te
oslobodim od kazne koja ti prijeti prema zakonu i da oslobodim sebe od ove muke.
67
 Josip se sprema ostaviti Mariju – Josip se podiže iz molitve i uze ono malo što je
smatrao potrebnim za svoj put. Pripremio je jedan mali zavežljaj a zatim je legao da se malo
odmori i čekao je da svane novi dan kad je odlučio otputovati na vrijeme, rano, tako da ga
njegova zaručnica ne vidi, te da ga nitko drugi ne vidi kako bi izbjegao nekome objašnjavati
svoj odlazak. Njegova zaručnica je prikazivala velike i gorljive molitve Bogu da se udostoji
utješiti ožalošćenog Josipa a i sama je bila u velikoj muci.

3. poglavlje: Anđeo objavljuje svetom Josipu otajstvo utjelovljenja

Anđeoska objava – Kad je ožalošćeni Josip zaspao, u snu mu se javi anđeo i

progovori mu:
«Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za svoju zaručnicu jer sin kojega nosi u
krilu je začet po Duhu Svetom. Tvoja zaručnica rodit će sina a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus i
On će biti Spasitelj svome narodu i svemu svijetu. On dolazi da bi otkupio od ropstva grijeha.
Prepoznaj uzvišenu milost koju ti je Bog udijelio da se od tvoje zaručnice rodi obećani
Mesija. Vidiš koliko je dostojna i sveta tvoja zaručnica koju si ti odlučio ostaviti, a Bog ju je
izabrao da bude majka Utjelovljene Riječi.»
Josip je jako potresen – Anđeo nije više govorio Josipu jer se Josip u velikom naletu
radosti probudio. Kliktanje i radost njegova srca bili su tako veliki da je Bog učinio veliko
čudo u svojoj svemoći da Josip nije bio obuzet do kraja morem tako velike utjehe. Da mu je
sva obuzela srce, sigurno bi umro. Kada se sretni Josip probudio, podigao je ruke prema nebu
i uskliknuo:
«Bože, o Bože moj, Bože beskrajne dobrote, kako to da sam zaslužio tako uzvišenu
milost? Tko bi ikada mogao pomisliti da će Tvoje veliko veličanstvo učiniti meni tako veliku
milost?»
Zatim se prostro licem prema zemlji i molio Boga da mu oprosti veliku zabludu što je
odlučio ostaviti svoju zaručnicu Mariju. Josip je plakao zbog odluke koju je bio učinio te je
govorio:
«O Bože moj, Bože moj, koliko sam bio nezahvalan za tako veliko dobročinstvo da mi
dadneš za družicu tako uzvišeno stvorenje, dok sam ja bojažljiv i nesavjestan htio napustiti
Mariju i otići daleko od nje i da mi se Ti nisi objavio, ja bih otputovao daleko i izgubio tako
svu svoju sreću i što bi tada bilo od mene nesretnika i bijednika? O koliko si dobar, Bože moj!
O Velikodušni u svojoj milosti prema meni koji sam nezahvalan, ali nimalo ne sumnjam da si
me Ti na takav način utješio zbog uzvišenih molitava moje presvete zaručnice. Zato Te sada
molim, po njenim zaslugama, da se dostojiš oprostiti mi učinjenu pogrešku.»
Josipova zahvalnost – Ponizni Josip bio je prostrt licem prema zemlji i molio je
oproštenje od svoga Boga. Kada je Bog učinio da Josip čuje Njegov glas u dubini svoga srca,
Josip je bio uvjeren u dubini svoga srca ne samo da mu je oprošteno, nego da ga Bog jako
ljubi:
«Josipe, moj vjerni slugo, ti si ljubljen od mene.»
Utješen na takav način od svoga Ljubljenoga jer je čuo Njegov glas, Josip ustade i
zahvali Bogu i nije prestao ponavljati riječi Davidove iz psalma 39: «Kad sam bio u muci, Ti
si me utješio!»
Želje i strahovi Josipovi – Josip je imao jako veliku želju da čim prije vidi svoju
zaručnicu te je govorio:
«Draga moja zaručnice, nevina moja golubice, dostojna majko Utjelovljene Riječi,
kako ću se pred tobom pojaviti? Moje srce te želi vidjeti, ali se bojim da ćeš me udaljiti od
svoje prisutnosti i s razlogom bi to mogla učiniti jer tebi je sve poznato. Ti si vidjela moju
nevjernost i moju nezahvalnost, ali ako mi je moj Bog oprostio, nadam se da ćeš mi i ti
68
oprostiti i tako ćeš nasljedovati Njega jer ti si blaga, ljupka i sama dobrota. O Božja majko,
nije čudno da sam na tebi primjećivao toliko svjetla, dobrote i ljepote i milosti jer ti nosiš u
svom čistom krilu velikoga Sina Božjega, a ja bijednik sam se ponašao tako da si mi ti u
svemu služila. Kako to da me nisi opomenula u mom ponašanju, u mojoj presmionosti? O
moja ljubljena zaručnice, kako ću se pred tobom pojaviti? Pa ipak, moje srce gori od želje da
te čim prije vidi, da molim oproštenje, da se klanjam u tebi uzvišenosti moga Boga.»
Na vratima Marijine sobe – Dok je ovo govorio, sretni Josip potaknut nutarnjom
gorljivošću brzo ode do vrata sobe u kojoj je boravila Božja majka i tu je kleknuo i čekao da
ona izađe kako bi joj iskazao potrebnu čast kao majci Utjelovljene Riječi. Tu je Josip pao u
ekstazu i vidio je svoju zaručnicu u molitvi, vidio je i klanjao se Utjelovljenoj Riječi u njenom
prečistom krilu kao u nekom svetohraništu. Josipova duša je bila prožeta morem radosti zbog
Utjelovljene Riječi i bila su mu objavljena uzvišena otajstva o tajni Utjelovljenja.
Susret s Marijom – Marija je kasnila da izađe iz svoje sobe, a Josip se povratio iz
ekstaze. Josip je pospremao kuću i razmještao mali zavežljaj koji je bio pripravio za svoj
odlazak, a zatim je ponovno kleknuo i čekao Mariju. Ona je izašla sva u svjetlu, lijepa i iznad
svega ljupka, a sretni Josip vidje tjelesnim očima ono što je prije gledao u duhu za vrijeme
ekstaze u koju je pao. Klanjao se utjelovljenom Bogu u djevičanskom krilu svoje svete
zaručnice. Josip je bio u dubokom klanjanju te se ponovno posvetio i predao njoj na službu.
Zatim se klanjao Sinu Božjemu i Sinu Marijinu te od Marije molio oproštenje zbog odluke
koju je donio. Tada se kao ponizni sluga sa suzama, kajanjem i radošću obratio Mariji i
ponavljao:
«O presveta majko Božje Riječi, klanjam ti se i molim za oproštenje. Nisam dostojan
biti u tvojoj prisutnosti, zaslužujem da me potjeraš od sebe.»
Čine poniznosti, poštovanja i boli sretni Josip je prakticirao u tom trenutku, ali
ponizna Marija ga je nadišla. Uvjerila ga je u svoju ljubav, imala je samilosti prema odluci da
će je ostaviti. Josip nije htio dopustiti da mu ona služi kao što je to Marija htjela. A Marija
nije željela da se promijeni stil života koji su imali međusobno u prošlosti. Ponizni Josip se
podigao sa zemlje i počeo razgovarati sa svojom zaručnicom. Mariji je prepričao sve što mu
je anđeo rekao u snu, a blagoslivljao je sve svoje patnje koje je pretrpio u toj prilici jer je
nakon njih zaslužio toliku milost da bude svjestan velike tajne utjelovljenja te je govorio
svojoj zaručnici Mariji:
«O koliko je velika radost moga srca, ne mogu to ispričati, ali ti to već vidiš. Zbog
toga te molim da zahvališ našem Bogu za Njegovu beskrajnu dobrotu.»
Skupa su počeli slaviti i zahvaljivati Bogu dok je Marija ispjevala jednu novu pjesmu
u toj prigodi slave i zahvale Bogu.
Njihovi osjećaji – Nakon toga neko su se vrijeme zadržali u razgovoru o posebnim
dobročinstvima koje je Bog udijelio svijetu šaljući obećanog Mesiju i o dobročinstvima koje
je njima udijelio da Sin Božji uzme ljudsku narav u čistom krilu Marijinu, a Josip se toliko
oko toga ponizivao i smatrao nedostojnim te je govorio Mariji:
«Tko bi ikada mislio da će Mesija htjeti roditi se od tebe i boraviti s nama. O koje li
naše sreće! Tko će ikada moći zahvaljivati dovoljno i slaviti Božansku dobrotu za toliku
veliku Božju velikodušnost? Ja sam za to potpuno nedostatan, ali ti, moja ljubljena zaručnice,
ti to možeš dostojno učiniti jer si bila dostojna postati Njegovom ljubeznom Majkom.»
Marija se ponizivala čuvši ove riječi svoga zaručnika Josipa te su nakon tih
razmišljanja oboje pali kao u neku slatku ekstazu. Nakon toga Josip je Mariji pričao o
čudesnim događajima koje je primjećivao kod nje u prošlosti i govorio je kako se često
osjećao u nutrini snažno privučenim da pođe k njoj i da je gleda kada ona to nije vidjela. On
je nju častio budući da nije mogao drugačije učiniti:

69
 «Ne treba se čuditi što je moj duh to činio nutarnjim poticajem jer je u tebi boravio
Bog.
I sigurno da je moj duh bio privučen klanjati se obećanom Mesiji i kušao toliku utjehu
u zadržavanju s tobom, te nije mogao biti daleko od tebe na bilo koji način osim da sam sebe
na to prisiljava. «Bože moj, govorio je Josip, Ti si privlačio moje srce kao nekim slatkim
magnetom, a moje srce nije znalo otkuda to proizlazi. Klanjao sam Ti se, ali Te nisam
poznavao, želio sam uvijek biti u Tvojoj ljubeznoj prisutnosti, ali nisam znao gdje Ti boraviš.
Slavim Te i zahvaljujem Tvojoj uzvišenosti iako nije bila od mene čašćena kako bi to trebalo,
jer Te nisam poznavao, a ipak si mi tolike milosti udjeljivao.» Josip se zatim ponovno vratio
svojoj zaručnici te joj govorio kako je puno puta vidio s njenog lica kao neku vrstu svjetla i da
je puno puta osjetio blagi miris pa ga nije znao s bilo čime usporediti, ali da je bio obnovljen u
duši i na tijelu, te da se često osjećao privučenim zbog uzvišenosti njenog lica, a u isto
vrijeme da se njegova duša ispunjavala povjerenjem, predanjem i vjerom.» A sve ovo govorio
je Mariji, «vjerovao sam da proizlazi od božanske milosti koja se velikodušno širila i darivala
tvojoj duši, a da si ti s Bogom razgovarala u molitvi i nisam shvatio da bi se božanska Riječ
udostojala uzeti ljudsko tijelo u tvom krilu i tu se nastaniti.» Josip reče:
«Da sam mogao to shvatiti ne bih bio toliko nezahvalan i s premalo poštovanja prema
utjelovljenom Gospodinu, svome Bogu. Ne bih nikada dopustio da ti, Marijo, budeš zauzeta
tako poniznim poslovima u kući. Bio bih se drugačije ponašao i puno češće bih se klanjao i
častio svoga utjelovljenoga Boga u tvom prečistom krilu.»
S velikom poniznošću Marija je odgovarala, te je govorila da je Bog tako dopustio i da
ona, iako Majka Božja, trebala se ponizivati, služiti njega kao što je to činila u prošlosti i to
treba prihvatiti, ne bježati od poniženja i poniznih poslova kad se već toliko ponizio i snizio
sam Bog koji je u njoj. Naš Josip je ostajao zbunjen čuvši te riječi Božje majke. Ma koliko se
Josip spremao da bi Mariji služio sa svom ljubaznošću srca, nije mogao dokučiti njenu
nakanu. Zbog toga je bio u muci te se žalio svojoj zaručnici jer nije htio biti od nje služen.
Josip joj je govorio:
«Dopusti mi, moja zaručnice, moja golubice, da ja tebi služim jer ono u čemu želim
tebi služiti u biti želim prikazati Bogu koji boravi u tebi.»
A Marija je na ljubezan način odgovarala Josipu da bude strpljiv još malo te da će brzo
doći do ispunjenja njegove želje i nakane da služi Boga nakon Njegova rođenja. A Josip je
govorio:
«O, kada ćemo Ga služiti skupa, kada ćemo Ga držati u svojim rukama, služit ćemo
Ga u kolijevki u kojoj će se On odmarati.»
Ekstaza sv. Josipa – Nakon ovih riječi Josip bi sa suzama govorio svojoj zaručnici:
«O Majko Božja, pa bit će istina da ćemo imati tu veliku i uzvišenu sreću da ću moći
prigrliti na svoje grudi svog božanskog Otkupitelja i držati Ga na svojim rukama. O, koje li
uzvišene milosti! Kako to da sam to zadobio?»
Dok je Josip to govorio, pao je u ekstazu, raspalila se u njemu božanska ljubav na
takav način da mu je lice izgledalo kao u nekog serafina, a Marija je u tome jako uživala i
zahvaljivala Bogu za svoga zaručnika koji je njega toliko obdarivao te je ispunjao njegovu
dušu tolikim milostima, a njegovo srce tolikom ljubavlju. U ovoj ekstazi sretni Josip je
doživio objave o božanskoj Riječi, o mnogim tajnama, o otajstvu utjelovljenja i životu koji će
provoditi utjelovljena Riječ, a nakon ekstaze Josip je o tome govorio Mariji iako je ona već
sve znala. Pa ipak je jako uživala čuvši kako joj to pripovijeda njen zaručnik Josip, te je to za
nju bio razlog da ponovo slavi i zahvaljuje božanskoj dobroti, uzvisuje veličinu Njegova djela
i slavi svoga Boga. Naš Josip i Marija su ostajali sve više zadivljeni te su skupa kliktali:
«O beskrajna dobroto našega Boga, o ljubavi, o beskrajna ljubavi. Tko bi ikada
vjerovao da se jedan beskrajan Bog može udostojati živjeti na takav način, s nama, u takvom
siromaštvu i tako nepoznat svijetu?»
70
 Marijina pouka – Marija je poučavala Josipa te mu govorila o obavezi da nadoknade
za sve nedostatke stvorenja koja ne žele spoznati Boga. Oni imaju sreću da Ga upoznaju i da
se druže s Njim, te stalno trebaju biti u zahvaljivanju, slavljenju, čašćenju i ljubavi prema
Bogu, te koliko god više mogu odgovaraju na ovo veliko Božje dobročinstvo.

4. poglavlje: Ponašanje svetog Josipa do rođenja Otkupitelja

Novi način života – Kada je Josip učinio sve te čine skupa s Majkom Božjom i bio s
njom u raznim razgovorima o otajstvu utjelovljenja, odredili su način kako se trebaju
međusobno ponašati tj. kao što je to bilo u prošlosti. Marija se zadovoljila samo da se Josip
klanja utjelovljenom Sinu Božjemu utjelovljenom u njenom djevičanskom krilu, te da to on
čini svaki puta kada to bude želio. A Marija je na to pristala jer je spoznala da je to bila volja
Božja. Zato je bila radosna, a Josip je zahvaljivao Bogu a zatim i svojoj zaručnici. Sretni Josip
je išao na posao a njegova misao je uvijek bila usmjerena prema utjelovljenom Bogu i
gorljivo Ga je ljubio svim srcem. Svetac nije mogao izdržati dugo vremena i često je potaknut
ljubavlju išao potražiti Majku Božju. Kad bi je našao, odmah bi kleknuo i klanjao se svome
Bogu, a u njemu se raspaljivala ljubav. Ponekada nakon što bi učinio te čine klanjanja,
odlazio bi u tišinu, a zatim bi se vraćao na posao. Činio bi to kada bi znao da je Marija bila u
ekstazi. Kako je ne bi smetao, odlazio bi. Drugi puta kada bi Josip vidio da je Marija zauzeta i
da je radila svoje poslove, odlazio bi u kuću i s njom bi se zadržavao u kratkom razgovoru na
slavu Božju.
Uzajamni pogled između Josipa i utjelovljene Riječi – Josip je kušao mnoge
pozitivne učinke tijekom tih pohoda a često bi ostajao i u ekstazi u kojoj je jasno vidio
utjelovljenu Riječ Božju u krilu svoje djevičanske zaručnice. Tada bi se klanjao utjelovljenom
Sinu Božjemu i sav bi Mu se prikazivao. Bio je zadivljen božanskim Djetetom i ljubio Ga
velikom ljubavlju. Kad bi se vraćao iz ekstaze, o svemu bi pričao Majci Božjoj čak i o izgledu
lica tog čudesnog Božjeg Djeteta koje je ona nosila u krilu dok je on bio uzdignut u duhu te
joj je govorio:
«O presveta moja zaručnice, o koliko je lijep, drag, mio, ljubak naš utjelovljeni Bog.
Siguran sam da će njegova ljepota u Raju radovati naša srca i da će privući sebi sva
stvorenja, kao neki slatki magnet. Tko će se ikada moći oduprijeti Njegovoj ljubavi, tko će se
moći suzdržati a da ne pođe klanjati Mu se, Njegova ljepota je tako velika da zanosi ljudsko
srce samo kad se nju zamisli, a što će tek biti i kakav li će užitak biti kad se potpuno objavi i
kad se bude moglo razgovarati s Njim? O, sretnih li nas koji smo imali tu sreću da ćemo Ga
uvijek gledati među nama i s Njim prisno komunicirati! Sami anđeli će zavidjeti nama na
našoj sreći. Blago nama, blago nama.»
Dok je Josip to govorio, od slasti bi zaplakao, a Majka Božja je ispjevala nove pjesme
na slavu božanske Riječi te ih je pjevala. A sretni Josip bi padao u ekstazu od slasti, bilo od
Marijine pjesme ili od divnih riječi kojima je ona pjevala Bogu. Kad se vraćao iz ekstaze,
zahvaljivao bi svome Bogu za milost koju je udijelio Majci Božjoj.
Čašćenja sv. Josipa – Svaki puta kad bi Josip išao raditi ili izlazio iz kuće kako bi
providio za potrebnu hranu ili zbog svoga posla, prvo bi se naklonio utjelovljenoj Božjoj
Riječi i molio za Njenu pomoć i molio za božanski blagoslov koji je uvijek obilato dolazio. A
ponizni Josip je htio blagoslov svoje zaručnice. Budući da je ona bila tako ponizna, nije ju za
to molio kako je ne bi uznemiravao, ali je oblikovao svoju nakanu da pita i Mariju za
blagoslov kada je to molio od svoga Boga i time je Josip bio zadovoljan.
Josipova muka – Josip je doživljavao da mu se srce para od pomisli na toliko
siromaštvo te da nije mogao pribaviti svojoj zaručnici ono što je žarko želio. Ne samo da joj
služi u svemu, nego je htio da joj pribavi i najizvrsnija jela, te je često govorio:
71
 «Zaručnice moja, o kako trpi moje srce jer ne mogu kupiti sve ono što znam da bi bilo
potrebno za tvoje uzdržavanje i to zbog moga siromaštva, a mogu ti pribaviti samo
najjednostavniju hranu. Naš Bog, koji je Gospodar svega, treba od tebe uzimati svoju hranu
od tako jednostavnih stvari te će zbog loše prehrane trpjeti i Sin Božji kojega ti nosiš u svom
krilu.»
Na te riječi Marija se samo osmjehivala i hrabrila je Josipa govoreći mu da se ne muči
zbog toga niti da se uznemiruje jer je njen božanski Sin tako htio i bio time zadovoljan. U
suprotnom, da je htio drugu hranu, ne bi mu ona nedostajala jer je imao i način i mogućnost
da to učini. Tako se Josip primirivao.
Govoreći o Božjoj Riječi – Marija i Josip su razgovarali o načinu života Otkupitelja,
o načinu kako će On živjeti, tj. da će trpjeti kada s njima bude zbog velikog siromaštva u
kojem se oni nalaze. U tim su razgovorima često znali zaplakati vidjevši to svoje veliko
siromaštvo kojem će se podložiti Onaj koji je Gospodar svega svemira. Ponekada je Majka
Božja pričala sv. Josipu o nekim odlomcima Sv. pisma i psalama koji su objašnjavali patnje
koje će Božanski Otkupitelj trpjeti kako bi spasio svijet, odlomci koji objašnjavaju muku koju
će On trpjeti. Marija mu je govorila to sa puno pridrške, nije mu objašnjavala sve kako ne bi
vidjela da on toliko trpi jer kad bi čuo te riječi, Josip bi gotovo padao u nesvijest od boli i
gorkih suza. Marija mu je svako malo govorila o tim stvarima jer je bila spoznala što je volja
Božja i htjela je da Josip trpi nešto od gorčina pored velikih utjeha te da tako ne bude bez
trpljenja kako bi porasle njegove zasluge i zadobio više milosti po trpljenju. Zato je Josip
često napredovao u zaslugama i krepostima dok bi osjećao samilost prema Božanskom
Otkupitelju zbog muka koje će On trpjeti iako se On sam još nije bio niti rodio. Ipak, Josip je
bio svet pred Bogom zbog samilosti prema patnjama Otkupitelja iako ne će biti prisutan kada
se bude događala Njegova muka i svo vrijeme Josipova života on je trpio zbog toga. Trpio je
dosta velike muke kao što će se pripovijedati o tome naprijed u ovoj knjizi. Ponekada dok je
Josip bio u svetim razgovorima sa Majkom Božjom bio je prosvijetljen od Boga te je jasno
shvaćao kako je utjelovljeni Sin Božji bio ožalošćen zbog uvreda koje su nanošene
Božanskom Ocu te je Josip to gorko oplakivao i to objavljivao svojoj zaručnici te su skupa
trpjeli i prikazivali Božanskom Ocu svoje suze kako bi zadovoljili za ljudski rod i molili su
Boga za obraćenje grješnika, a Josip bi uskliknuo Bogu i govorio:
«Bože moj, previše je vidjeti kako Te vrijeđaju tako teško, dok istovremeno Ti si
milosrdan prema svijetu tako velikim milosrđem da si poslao svoga Jedinorođenoga Sina da
postane čovjekom kako bi spasio ljude. Kako je moguće da se na tako veliku ljubav odgovara
nezahvalnošću i to tolikom nezahvalnošću? Ajme, svijet još ne poznaje dobročinstvo tako
veliko koje si mu Ti učinio. Zbog toga ja, koji imam sreću da sam to saznao, trebao bih
izgarati zbog ljubavi i odgovoriti na Tvoju milost i tako veliki dar, nadoknaditi za nedostatke
svih. Iako nedostojan i slab, želim i nastojim u ime svih ljubiti, zahvaljivati, blagoslivljati i
slaviti Tebe. A Ti, Bože, udijeli svome sluzi duh i krepost kako bi on to mogao dostojno
činiti.»
Bog se jako radovao tim izrazima ljubavi sv. Josipa te mu je davao jasne znakove da je
to tako, ispunjao je njegov duh utjehom, srce ljubavlju tako da je po cijele dane bio u nekoj
ekstazi sav ražaren u licu, te gotovo da se nije moglo razlučivati da li je on čovjek zemaljski
ili nebeski. Po cijele dane bi bio a da nije uzimao hranu, kruna Božje utjehe darivala se
njegovoj duši.
Živjeti samo za Boga – Josip je živio oduvijek zaboravljajući na sve prolazne
zemaljske stvari. Njegovo srce je uvijek bilo usmjereno prema svome Bogu, jedinom
predmetu sve njegove ljubavi, ali on je u tome još puno porastao nakon što mu je bilo
objavljeno otajstvo Utjelovljenja. Zbog toga njegov duh više nije bio sposoban primiti u sebe
ništa drugo. Uvijek usredotočen na utjelovljenoga Boga govorio je neprestano s Njim u svojoj

72
nutrini i mnogo čina ljubavi, zahvalnosti i poštovanja trajno Mu je učinio. Trebalo bi izbrojiti
sve trenutke njegova života da bi se nabrojali ti čini koje je Josip učinio. Same riječi koje je
govorio bile su usmjerene prema utjelovljenom Sinu Božjemu, predmetu sve njegove ljubavi.
Zbog toga se često događalo da idući među ljude kako bi naručio neki posao nije znao dati
njima nikakav drugi odgovor osim da slave Boga i uzvisuju Njegovu beskrajnu dobrotu i
milosrđe. Svima bi govorio:
«Slavimo Boga, slavimo Ga uvijek, kako su divna Njegova djela, kako je velika
Njegova ljubav.»
Pouke i ismijavanje – Neke osobe koje su se bojale Boga ostajale bi poučene od sv.
Josipa i okoristile su se njegovim riječima, a neki jadnici, koji su bili ukorijenjeni u svojim
grijesima, ismijavali su Sveca, izrugivali ga i šalili se s njim a nisu propuštali često da ga
klevetaju govoreći da je van sebe zbog opijanja vinom, kao što su bezbožni Židovi govorili to
za apostole kad su bili puni Duha Svetoga i ispunjeni Božjom ljubavlju. Josip je trpio tako
radosno da se nikada nije žalio zbog toga niti je prestao zbog toga govoriti i pripovijedati o
Božjoj dobroti i velikodušnosti Njegovoj. Prikazivao je Bogu sve prezire, ismijavanja koja je
primao i molio da oprosti svima koji su to činili.
Josipove prošnje – Kod sv. Josipa je porasla molitva i prošnje koje je prije činio za
spasenje svoga bližnjega, poglavito za umiruće i kada bi saznao da je netko bio teško
bolestan, bacio bi se ničice pred Božju Riječ i molio sve dotle dok nije zadobio milost
spasenja i ozdravljenja i još, što je najvažnije, milost vječnoga spasenja. To je isto činio i za
grešnike. Kada bi čuo da je neki okorjeli grešnik bio bolestan na smrt, Josip bi prikazivao
suze pred Božanskim Otkupiteljem i žarko molio da zadobije njegovo obraćenje. Na njegove
prošnje su se dodavale one Majke Božje koje su bile toliko drage Bogu i koje je On tako rado
primao.
Pouke utjelovljene Riječi i Marijine pouke – Majka Božja je bila poučena od vječne
Božanske Mudrosti koja je boravila u Njenom krilu i Josip je bio poučen divnim
prosvjetljenjima i nadahnućima i bio tako neprestano u Njegovoj prisutnosti iako je Marija u
to vrijeme jako rijetko govorila. Bila je najviše vremena u šutnji sva obuzeta i sabrana da
razgovara sa utjelovljenom Riječi. Ipak Josip je primao pouke i od Marije čije su riječi bile
otajstvene i pune nebeske mudrosti. Zbog toga je Josip jako pažljivo slušao i sa željom
iščekivao da njegova zaručnica nešto kaže. Čuvao bi u dubini svoga srca te riječi, o njima
razmišljao i iz njih izvlačio velike pouke.
Ponizne i ljubezne prošnje – Josip je imao tako veliku želju da učini nešto što bi bilo
milo utjelovljenom Bogu, utjelovljenom Sinu Božjemu, da se nije mogao suzdržati a da to ne
pita Majku Božju i to je često činio moleći da mu kaže što bi mogao učiniti da Sinu Božjem
to bude po volji, a Majka Božja se na to ponizivala. Tada bi Josip dodavao da se ne treba zbog
toga njemu diviti jer on je to već vidio i tražio od Marije samo zbog toga jer je u njoj bio
utjelovljeni Bog te ona, kao Njegova istinska majka, može najbolje znati ono što je Njemu po
volji, a on bi to učinio kako bi Mu se dopao jer je to i bila njegova obaveza. Majka Božja je
tješila Josipa odgovarajući mu sa toliko poniznosti, milosti i ljubeznosti, te ga je nekada
poticala na praksu jedne ili druge kreposti i govorila bi mu:
«Utjelovljeni Sin Božji jako se raduje kad Mu se daruje srce. Budući da smo Mu mi
već darovali svoja srca kad smo zadobili upotrebu razuma, učinimo to uvijek iznova i često to
činimo sa željom da Mu darujemo i srca svih ljudi, da sva budu u Njegovim rukama.»
Sv. Josip je jako uživao čuvši te Marijine riječi i zaplakao bi od slasti, a nakon toga bi
njoj zahvaljivao i molio Božansku Riječ utjelovljenu da Mariji nadoknadi za to i sve više je
obogati svojim milostima.

73
 Himni sv. Josipa – Ponekada, sav raspaljen ljubavlju, sretni Josip bi ispjevao neke
himne utjelovljenom Bogu, svome Gospodinu, i zatim bi Mu ih recitirao. U tome je jako
uživala Majka Božja i da bi zadovoljila duh svoga Josipa, ona sama bi pjevala svom
Božanskom Sinu u njegovo ime. Svetac je u tome toliko uživao da je gotovo odmah padao u
slatke ekstaze u kojima su mu bila objavljena mnoga otajstva. Utjelovljena Riječ Božja je to
rado primala.
Zabrinutosti sv. Josipa – Ponekada Josip bi bio sveden na toliko siromaštvo da se
nije imao čime hraniti te je zbog toga puno trpio jer nije imao čime priskrbiti sve potrebno
svojoj ljubljenoj zaručnici tako da se bojao da ona ne bi trpjela glad i žeđ. Preporučivao se
svome Bogu da se udostoji providjeti u potrebnome i govorio:
«Gospodine moj, ne za mene, ja to ne zaslužujem, ali providi mi za moju svetu
zaručnicu kako bi se ona mogla nasititi potrebnom hranom.»
I uistinu Bog bi providio, ili preko drugih stvorenja ili po rukama anđela, tako da su
ponekada pronalazili na stolu kruh, voće i drugu potrebnu hranu prema njihovim potrebama.
Josip je zbog toga bio jako zahvalan svome Bogu, zahvaljivao za Njegovo dobročinstvo i
velikodušnost.
Koliko je siromaštvo bilo drago utjelovljenoj Riječi – Siromaštvo koje je živio sv.
Josip bila mu je kao jedna vrst trajne muke, muke njegovog srca, ne zbog samoga sebe koji je
u tome čak i uživao, nego jer je bio svjestan o dostojanstvu i zaslugama svoje zaručnice i
vidjevši je u takvom siromaštvu njemu je to izgledalo kao neka čudna stvar. Majka Božja
zbog toga nije propuštala da ga tješi kazujući mu prednosti ove kreposti, kako je Bog jako
ljubio tu krepost, te kako ju je radosno prihvatio jer će se On htjeti roditi kao siromašan, kao
što će se vidjeti tijekom Njegovog života, te je govorila Josipu:
«Bog je izabrao za majku jednu siromašnu majku kao mene. Budi siguran, da je htio
živjeti u ugodi, u bogatstvu, bio bi izabrao jednu takvu majku, ne samo plemenitu, nego jako
bogatu i svime opskrbljenu. Zato slavimo svoga Boga i zahvaljujmo Mu jer iako bogat i
beskrajan, udostojao se prihvatiti siromaštvo kako bi skromnosti poučio cijeli svijet. Stoga je
nas zapala tako lijepa sudbina. Da nismo bili siromašni tko zna da li bi nas zapala ta velika
sreća.»
Josip bi se divio i tješio kada bi čuo te riječi Marijine i zahvaljivao bi Bogu za
siromaštvo, često je meditirao Marijine riječi i govorio o tome, uvijek bi se divio kako je
njegov Bog izabrao živjeti u tako krajnjem siromaštvu te bi govorio u sebi:
«Koliko puta ću vidjeti svoga Gospodina koji je postao čovjekom da trpi glad i žeđ,
kako će to moći podnositi moje srce? Pa ipak, On tako želi, dakle, tako trebam željeti i ja. O
rijetkom primjeru siromaštva koji svijet ne razumije, ne shvaća, ali doći će vrijeme kada će to
shvatiti i nadam se da će moga Gospodina mnogi nasljedovati.»
Josipova gorljivost – Sv. Josip je imao veliku želju da cijeli svijet dođe do toga da
upozna i prepozna velika dobročinstva utjelovljenja Sina Božjega. Da bi svi postali zahvalni
svome Bogu, za to Ga je molio često, za tu milost, i često je ponavljao ove riječi:
«Utjelovljena Riječi Božja, objavi se brzo svemu svijetu da bi svi slavili Tvoju dobrotu,
uzvisivali Tvoje milosrđe i odgovorili na Tvoju ljubav.» On je to činio, a nije znao kako će se
svijet ponijeti loše prema svome Bogu i da će na Njegova dobročinstva odgovoriti uvredama i
nezahvalnošću i zbog toga Marija, koja je sve znala, govorila je Josipu kako će njen Božanski
Sin biti jako progonjen u svijetu. Na te riječi srce ljubeznog našega Josipa bi ostajalo duboko
ranjeno od boli a on bi često govorio:
«Bože moj, pa zar će biti moguće da će se svijet prema Tebi tako loše ponašati, biti
nezahvalan za tako veliko dobročinstvo? Moje srce ne će to moći podnijeti. Pa ipak, tako će
biti jer Tvoja Majka me to poučila možda zato da se pripravim za trpjeti tako veliku bol. Bože

74
moj, daj mi snage i kreposti, inače kako ću moći podnijeti tako veliki nered, tako veliko zlo
kao odgovor na Tvoju dobrotu i beskrajnu ljubav?»
Zbog tih stvari koje mu je Marija objavila Josip bi bio ogorčen posred svojih velikih
utjeha koje je neprestano kušao jer je bio u prisutnosti utjelovljenoga Boga i u razgovorima sa
Majkom Božjom. Usred utjeha svoga srca istovremeno je bio i proboden dubokom boli na
misao koliko će Božanski Otkupitelj trpjeti za vrijeme svoga života te je često govorio svojoj
zaručnici:
«Moja zaručnice, kao da me Bog drži u moru utjeha zbog mnogih milosti koje mi
daruje i što se udostojao da bude s nama, što se htio roditi od tebe, moje drage ljubezne
zaručnice. A u isto vrijeme kao da me drži u moru gorčine čineći da shvatim po tebi koliko će
On trpjeti za vrijeme svoga života. Pa zar će biti moguće da ne će ljubiti našega Boga svi i da
Ga svijet ne će upoznati? Utjelovljena Riječi, Ti ćeš dakle biti nepoznata svijetu, bit će Ti
uzvraćeno nezahvalnošću? Bože moj, Bože moj».
Zatim bi Josip počeo plakati, a Marija ga je tješila i govorila mu:
«Ohrabri se, moj zaručniče, i zahvalimo Božanskoj dobroti koja nam je dala tako
veliku milost da Ga spoznamo, da budemo zahvalni na tako velikom dobročinstvu. Radujmo
se što nas je zapala tako lijepa sudbina.»
Himni slave – Na te riječi naš bi Josip brisao suze i utješio bi se govoreći svojoj
zaručnici: «Da, da, istina je, zato ti, moja zaručnice, slavi Ga i zahvaljuj Mu za mene jer znaš
to činiti tako dobro, a ja ću se s tobom sjediniti u slavama i zahvalama za beskrajnu Božju
dobrotu».
Majka Božja bi tada ispjevala nove himne slave i zahvaljivanja te bi ih slatko pjevala
svome Bogu, a Josip bi joj se u tome pridružio i tako bi se svemu radovao. Utjelovljena Riječ
je uživala jako puno u tim pohvalama koje je primala od svoje Majke kao što je uživala i u
izrazima ljubavi i u željama sv. Josipa te mu je davala jasno svjedočanstvo o tome ispunjajući
njegovo srce radošću.
Poniznost i ljubav – Na misao koja je Josipu bila trajno u njegovom duhu tj. da je
Bog boravio u djevičanskom krilu njegove ljubljene zaručnice kušao bi jednu vrst
strahopoštovanja, nije se usuđivao podići oči kako bi se divio Majci Božjoj iako je kušao da je
bio privučen uzvišenošću. U isto vrijeme je u svom srcu kušao veliku ljubav i privlačnost
pogleda da se divi Ljubljenom u krilu svoje zaručnice, te je bio ispunjen povjerenjem zbog
čega je često bio u razgovorima sa utjelovljenim Gospodinom i izražavao je goruće želje
svoga srca i želju da Ga vidi čim prije na svjetlu dana te je često govorio:
«O moj utjelovljeni Gospodine, kad ću imati sreće da Te vidim očima tjelesnim i da
Te primim u svoje naručje? Moja duša bez sumnje kao da će izići iz ovoga tijela zbog snage
radosti koju će tada kušati. Tada ćeš me morati sačuvati u ovome životu, a to će bit kao neka
vrst čuda ako hoćeš da ja uživam Tvoje slatke zagrljaje. O, utjelovljena Riječi a ipak biti će
istina da ću imati tako veliku sreću da Te zagrlim svojim rukama i hranim radom svojih
ruku? Došlo je to obećano vrijeme koje ja toliko želim kad ću se sav za Tebe založiti. O,
sretnog li vremena za mene. O, milosti koju je Bog učinio meni, svome slabome nedostojnom
slugi. Tko bi mogao zamisliti da će Bog mene izabrati za tako dostojnu službu i da će me
uzdignuti iznad svega drugoga? Koliko patrijarha i proroka su žudjeli i željeli Tvoj dolazak
na svijet, a nisu bili te sreće da Te vide, a ja slabašni rob ne samo da ću Te vidjeti, nego ću s
Tobom razgovarati, hraniti Te i privijati na svoje grudi u zagrljaju. O, uzvišena milosti, o
neizrecivi daru.»
Govoreći ovo često je padao kao u neku slatku ekstazu i raspaljivao se sav ljubavlju. U
tim ekstazama bi njegova duša razgovarala s utjelovljenim Bogom i primala veliku ljubav od
Njega. Božansko Dijete bi milovalo Josipa i činilo da kuša raj radosti zbog Njegove slatke
prisutnosti.

75
 Josip misli na riječi svoje majke i njene kreposti – Josip se sjećao riječi koje mu je
govorila njegova sveta majka kad je bio dijete: «Blago tebi, sine.»
«Imala je pravo moja majka nazivati me blaženim jer je uistinu tako. Bila je jako
mudra, prožeta strahom Božjim i znala je sretnu sudbinu koja će mene zapasti i imala je
pravo da me potiče da želim dolazak Mesije i govorila mi da će Bog ispuniti moje prošnje i
udovoljiti mojim željama. Da je ona sada na svijetu, koliko bi sreće kušala i kolike utjehe bi
primao njen duh».
Tako se Josip sjećao svih dobrih riječi svoje majke koje mu je govorila kad je bio
dječak i tada je shvaćao kako je njegova majka sudjelovala u uzvišenoj milosti koju mu je
Bog udijelio. Divio se krepostima svoje majke, razboritosti i tajni koju je sačuvala a da mu
nikada nije jasno objavila o tom daru koji će dobiti, nego ga samo poticala dajući mu nadu da
će doći obećani Mesija, poticala ga da Bogu prikazuje prošnje za to, te je često svoju majku
hvalio pred Majkom Božjom i pričao joj o njenim rijetkim krepostima te joj govorio:
«O moja zaručnice, da moja majka zna sudbinu koja me zapala i da razgovaram u ovo
vrijeme s tobom koja si moja zaručnica i vjerna družica u životu, bila bi umrla od utjehe.
Koliko bi ti ona bolje od mene služila i častila te sukladno tvojim zaslugama. Ali naš Bog je
htio da mi ostanemo sami i siromašni te da ti budeš nepoznata svima, a ja koji imam sreću da
te poznam i budem u tvom društvu ne znam prepoznati te i zahvaliti ti kao što bi trebao. Zbog
toga te molim da imaš samilost prema mojim slabostima i još više prema mojoj nedostojnosti
i molim te, za mene ti zahvali našemu Bogu jer ja sam ne znam kako bih to trebao učiniti».
Marijina poniznost – Majka Božja se ponizivala jako na te srdačne izraze sv. Josipa i
molila ga da je više ne hvali iako je ona sve te pohvale upućivala svome Stvoritelju, pa ipak je
ostajala zbunjena kad je čula da se nju hvali dok je samu sebe držala slabom, najslabijom
među svim stvorenjima. Josip bi ostajao zbunjen i trpio bi uzdržavajući se da ne slavi njene
zasluge jer on ne bi drugo činio osim da slavi svoga Boga i svoju svetu zaručnicu, ali da bi
njoj udovoljio, šutio bi i samo bi Bogu iskazivao svoje slave i pohvale, svom utjelovljenom
Bogu. Tada bi Marija bila zadovoljna i sretna. Nije Josip propustio da Mariju slavi u njenoj
odsutnosti iako je to činio sa puno opreza. Kada bi netko pitao Josipa o njegovoj zaručnici
kako se prema njemu ponaša, on bi odgovarao da bolje ne može željeti, nalazio je u njoj sve
kreposti i potrebna svojstva za dobru i vjernu zaručnicu. Nije više govorio, zadržavao je u
tajnosti ostalo i to je činio da bi udovoljio svojoj zaručnici jer je ona tako željela.

5. poglavlje: Približava se vrijeme Otkupiteljeva rođenja i objavljena je

zapovijed rimskoga cara o popisu

Priprave za Isusovo rođenje – Budući da je bilo došlo vrijeme rođenja Otkupiteljeva,

Josip je mislio na ono što je mogao učiniti za tu prigodu i kako bi se trebao pripraviti. Bio je
sav zabrinut i njegovo srce se raspaljivalo sve više od ljubavi i želje da čim prije vidi
rođenoga Mesiju kojega je on toliko želio. Zbog toga je pitao Majku Božju što bi trebao činiti
i što bi trebao pripraviti za Njegovo rođenje. Marija se radovala tome i govorila mu što je bilo
potrebno za dijete i ono što nije mogao učiniti svojim rukama, to je Marija pripravljala i radila
svojim rukama: povoje od lana. Josip je napravio jednu kolijevku koja bi mogla poslužiti za
odmor Božanskom Djetetu, a Marija ga nije htjela u tome priječiti. On je govorio svojoj
zaručnici:
«Istina je, moja zaručnice, da će naše ruke poslužiti kao topli ležaj našem Božanskom
Otkupitelju, a ipak trebamo providjeti kolijevku kako bismo stavili to Dijete da se odmori
noću i danju po nekoliko sati kada mi budemo zauzeti poslom, kada ti budeš znala da je to
Njegova volja.»

76
 Josip je radio kolijevku sa svom brigom da bude dobro napravljena i da bude udobna i
dok ju je pravio, plakao bi od radosti i utjehe misleći da radi jednu takvu stvar koja će služiti
njegovom utjelovljenom Bogu i često je govorio u sebi:
«U ovoj će se slaboj kolijevci odmarati Kralj Neba, Gospodin svega stvorenja.»
Razmišljajući tako Josip bi padao u ekstazu u kojoj bi njegov duh bio preplavljen
morem radosti i sudjelovao bi u velikim otajstvima života Utjelovljene Riječi. Kad se vraćao
iz ekstaze, išao bi odmah svojoj ljubljenoj zaručnici i pripovijedao ono što se dogodilo, te su
skupa zahvaljivali Bogu za trajne milosti koje je njima davao, zatim bi se vraćao na svoj
posao. Majka Božja znala je već na neki način kako će se htjeti roditi njen Božanski Sin, u
kolikom siromaštvu lišen uistinu svake udobnosti pa i onoga potrebnoga, pa ipak nije htjela to
otkriti Josipu i nije mu ništa objavljivala jer je to bila Božja volja. Josip je vjerovao da će se
Sin Božji roditi u kući gdje boravi. Zbog toga se tako brižno trudio da pripravi sve potrebno
za tu prigodu, a Bog nije zbog toga manje prihvaćao njegovo ljubezno i srdačno nastojanje i
brigu i Majka Božja mu je davala jasne znakove da je to njoj po volji. Ona se pokazivala
zadovoljnom onim što je Josip činio, a Sin Božji utjelovljeni ispunjao je svojim duhom i
utjehom poniznog Josipa.
U isto vrijeme Josip je čekao s toliko utjehe rođenje Sina Božjeg i dok je to čekao, čuo
je da je objavljena zapovijed rimskoga imperatora da svi koji su bili u kraljevstvu idu upisati
se tamo odakle su bili porijeklom i da se priznaju kao njegovi podložnici. Srce sv. Josipa je
time bilo ranjeno, on je morao poći u Betlehem odakle je bila njegova obitelj tj. ne njegov
otac, ali njegovi preci, a i njegova majka također. Išao je odmah svojoj ljubljenoj zaručnici da
joj kaže o carskoj zapovijedi koja je bila objavljena istovremeno da izrazi bol i zabrinutost
svoga srca jer je bio primoran da se uputi u tako hladnom periodu godine, a ono što ga je još
više mučilo bilo je ostaviti svoju zaručnicu u vremenu kad se trebao roditi njen božanski Sin.
Marija utješi Josipa podsjećajući ga da trebaju biti spremni poslušati Božje odredbe i
prepoznati u carskoj zapovijedi zapovijedi najvišega Kralja. Josip je sve prihvatio, samo nije
mogao ostaviti svoju zaručnicu zbog straha da ne će biti prisutan kod Otkupiteljeva rođenja, a
da je sa sobom povede, to mu je izgledala veća patnja. I na pomisao da povede Mariju sa
sobom Josip je kušao veliku muku jer se bojao da bi njegova zaručnica previše trpjela na
putovanju te bi bila u opasnosti da svoga božanskoga Sina rodi na tom mjestu van vlastite
kuće gdje bi bili izloženi velikim trpljenjima. Zbog toga su se potrudili shvatiti što je to volja
Božja kako bi je mogli vršiti spremno u svemu. Nakon što mu je Marija rekla svoje mišljenje
te on usporedio sa vlastitim nadahnućem, odluči da će sa sobom povesti i Majku Božju.
Anđeo obavještava Josipa u snu – Noću anđeo progovori Josipu u snu i reče mu da
učini onako kao što su odlučili on i Marija jer je to bila volja Božja. Josip se probudi sav
zadovoljan zbog onoga što mu je anđeo rekao i reče to i svojoj zaručnici koja je u tome jako
uživala, te su skupa zahvaljivali Bogu. Sv. Josip reče Mariji:
«Siguran sam, o moja zaručnice, da naš utjelovljeni Bog ne će doći na svijet dok se mi
ne vratimo u svoju kuću, a Njegova je volja da ti ideš sa mnom u Betlehem i nije moguće
vjerovati da se On želi roditi van kuće gdje ne ćemo imati prikladno mjesto. Istina je, u
Betlehemu će biti mnogi koji će nas primiti ljubezno jer su prijatelji i rođaci. Ma sa svim tim
nije vjerojatno da će se naš božanski Sin htjeti roditi tamo, toliko više jer vjerujem da će se
kod Njegovog rođenja dogoditi divne stvari.»
Majka Božja nije ništa odgovorila, nego je ponizno klimnula glavom i rekla da je
božanski Otkupitelj već odredio mjesto svoga rođenja, a njima je to prešućivao, držao ih
pripravnim da Ga prihvate i klanjaju Mu se na bilo kojem mjestu gdje On želi biti rođen.
Rekla je da je dobro ponijeti sa sobom nešto od povoja koje su za tu prigodu pripravili.
Strah i nada – Josip se podložio mišljenju Majke Božje jer je znao kako su sve njene
riječi bile uređene i odmjerene, ali je bio žalostan u svome srcu na pomisao da bi se obećani

77
Mesija rodio van njegove kuće i trpio puno neudobnosti, još više jer je bilo hladno doba
godine, te je govorio utjelovljenom Bogu:
«O Bože moj, koji si postao čovjekom za naše spasenje, neka se ne dogodi da Te vidim
kako se rađaš van kuće, te da trpiš tako hladnoću i neudobnosti. Daj da radije ja trpim, samo
Ti da ne trpiš. Učini mi milost da se vratimo u svoju kuću prije Tvoga rođenja, u protivnom,
kako ću moći priskočiti Tvojim potrebama i onima Tvoje svete Majke? I kako bi moje srce
moglo podnijeti ovu veliku muku?»
Josip se bojao da se Sin Božji želi roditi van vlastite kuće zbog riječi koje mu je rekla
Majka Božja. Ipak nije se mogao u to uvjeriti. Izgledalo mu je to kao neka čudna stvar. Zbog
toga je bio kao između straha i nade i to mu je prouzrokovalo dosta muke, kao i radost koju je
kušao što treba povesti sa sobom ljubljenu zaručnicu. Kušao je i žalost i muke zbog njenog
trpljenja na putu. Kazao je svoju muku ljubeznoj zaručnici koja nije propuštala da ga utješi i
potakne.
Na putu u Betlehem – Kada su odredili dan svog polaska, sv. zaručnici su se prvo
pomolili na početku toga dana i molili Boga da im bude na pomoć na tom putu. Često je Josip
govorio svojoj zaručnici:
«Možemo ići sigurni i zadovoljni jer imamo sa sobom utjelovljenog Boga. Tko bi
ikada mogao misliti da ti, moja zaručnice, imaš u svom krilu Sina Božjega? Koje veliko blago
se nalazi s nama!»
Majka Božja je bila sva u motrenju svog božanskoga Sina koji se pripremao za rođenje
i znala je da je to jako blizu. Zato se više nego ikada davala sva na razgovore sa svojim
Sinom, činila prema Njemu čine zahvalnosti, poštovanja i ljubavi, kao što je znala da to
priliči, na što ju je poticala njena majčinska ljubav. Također je svome Sinu koji se trebao
roditi prikazivala i mnoge prošnje za ljudski rod prije nego što je On izišao iz njenog
majčinskog krila. Josip se divio vidjevši Mariju, više nego što je to bilo uobičajeno, u dubokoj
šutnji i uvijek kao u ekstazi, a Bog je učinio da shvati kako se njegova zaručnica u tim
trenutcima više nego prije zadržavala sa utjelovljenim Sinom Božjim dok se on pripremao da
iziđe iz njenog djevičanskog krila. Zbog toga je imao razloga radovati se velikoj povezanosti i
pripravi za rođenje. Josip je plakao od utjehe koju je kušao. Polazeći iz Nazareta za Betlehem
nisu ponijeli drugo osim onoga što je Majka Božja smatrala potrebnim. Sv. zaručnici su
putovali kao zadivljeni motreći veliko blago koje su sa sobom nosili. Sretni Josip bi padao na
zemlju i klanjao se svom utjelovljenom Bogu. Njegovo srce je plivalo u moru radosti pa ipak
bilo je probodeno i dubokom boli vidjevši trpljenja svoje zaručnice u tako hladnom vremenu.
Ptičice su dolazile u jatima i harmonično svojim pjesmama pjevale svojem Stvoritelju. Josip
bi u tome puno uživao. I na ovome putu Josip je imao prilike trpjeti nešto iz ljubavi prema
svome Bogu. Susretao se sa nekim prolaznicima koji su išli u Betlehem iz istoga razloga radi
kojeg su išli i oni. Bilo je i nekih koji su ih ismijavali i smatrali ih bezumnicima jer su
smatrali sv. Josipa nerazboritim što je sa sobom vodio svoju trudnu zaručnicu. Neki su ga
smatrali hladnim i bez ljubavi. Tima svetac nije ništa odgovarao. Sve to mu je prouzrokovalo
zbunjenost koju je prikazivao svome Bogu i sve je trpio sa velikom strpljivošću, nije se žalio
na one koji su prema njemu loše postupali uvredljivim riječima. Kad su prošla ta
uznemiravanja, Majka Božja ga je tješila i poticala da trpi za utjelovljenoga Boga, a on je
govorio svojoj zaručnici:
«Moja zaručnice, oni koji ovo vide prema meni se tako ponašaju s pravom jer ne
znaju blago koje ti imaš u svome krilu i da ja vodeći te sa sobom vršim volju Božju, a te
njihove riječi su ipak za mene kao neka vrst mača koji probijaju moje srce zbog tvojih
patnji.»
Marija ga je uvjeravala da ona uživa u trpljenju jer vrši volju Božju. Tako se naš Josip
smirivao. Nije nedostajalo ni onih koji su jako nagovarali Mariju da se vrati nazad i ostavi
svoga zaručnika koji je bezosjećajan i tako nerazborit da je nju poveo sa sobom iako je bila
78
blizu poroda. Josip je bio tako napadan, ali nije odgovarao, a Marija bi ponizno klimnula
glavom i zahvaljivala onima koji su je nagovarali da ostavi svoga zaručnika i vrati se kući, ali
je i dalje ostajala s njim. Oni koji su joj to govorili ostajali bi zbunjeni i zadivljeni. Majka
Božja je od svoga božanskoga Sina molila mnogo svjetla i milosti za njih tako da su svi imali
dobročinstva, pa i u tijelu dok je ona molila za njihov sretan put. Često bi se zaustavljali i
himnima slavili sva svoga utjelovljenoga Boga i ostajali u društvu, a Josip bi govorio svojoj
zaručnici:
«O moja draga i ljubezna zaručnice, sve što sada vidimo je stvorio onaj Bog kojega
nosiš u svom čistom krilu. Zbog toga te molim da mu pjevaš neku pjesmu slave i u moje ime i
zahvaljuješ Njegovoj beskrajnoj mudrosti i moći.»
Marija bi se radovala pjevajući slatko, a sretni Josip bi padao u ekstazu zbog utjehe.
Zaručnici su puno trpjeli na ovome putovanju zbog hladnoće, godišnjeg doba i zbog čega
obično trpe putnici, a primali su i velike milosti koje su od utjelovljene Riječi koja im je to
udjeljivala u duhu, tako da su u svojim mukama uživali i radovali se na pomisao da vrše volju
Božju.

6. poglavlje: Sveti Josip dolazi u Betlehem sa Majkom Božjom

Ne nalaze sklonište, muka sv. Josipa – Kada je Josip sa svojom zaručnicom došao u
Betlehem, skupa su zahvaljivali svome Bogu jer je učinio da su sretno stigli. Josip se jako
radovao vidjevši da je došao i pobrinuo se da potraži prikladno mjesto kako bi se odmorili on
i njegova zaručnica, budući da su trpjeli dosta od hladnoće i bili umorni od puta jer su ušli u
Betlehem kasno navečer. Mjesto je bilo prepuno stranaca, sva svratišta su bila zauzeta zbog
velikog broja ljudi koji je došao. Josip je mislio da će poći u neko svratište da se odmore i
okrijepe. U prvom svratištu u koje je navratio nije našao mjesta. Zbog toga se jako žalostio
zbog Majke Božje koja je puno trpjela. Pošao je u drugo svratište, ali ni tamo nije bilo mjesta
za njih. Muka sv. Josipa je tada još više porasla, ali nije gubio nadu da će naći nešto drugo,
samo mu je jako bilo žao što je trebao voditi sa sobom Majku Božju jer se bojao da će to nju
zbuniti i da će zbog toga trpjeti. Išli su u neko treće svratište, ali ni tamo nije bilo mjesta.
Muka je počela probadati srce Josipovo vidjevši da je posvuda odbijen. Drhtali su od
hladnoće a Josip je dalje tražio neko svratište, ali ga nije nalazio. Povjerio je svoju veliku
muku Majci Božjoj, a ona ga je tješila govoreći mu da Bog dopušta sve to radi svojih
uzvišenih ciljeva, a žalosni Josip je plakao i govorio Mariji:
«Je li moguće, moja zaručnice, da nema niti jednoga kutka gdje se može skloniti
Gospodar Neba i Svemira? Moje srce zbog toga trpi.»
Odlučio je poći svojim rođacima vjerujući da će tu naći neko svratište ako ne drugo da
barem budu u zatvorenom, ali sve su te nade bile isprazne. Majka Božja je već sve znala, ali
nije ništa govorila ostavljajući da Josip ide tražiti sklonište. Znala je što je bila volja njenog
božanskog Sina.
Ismijavani – Josip je išao na razna mjesta, ali je svugdje bio odbijen, bilo od rođaka
ili od prijatelja. Budući da su sva mjesta bila zauzeta, nitko se nije na njih obazirao jer su
vidjeli da su siromašni, naprotiv bilo je i onih koji, kada su ih više puta susreli, prema njima
su se ponašali kao prema lutalicama i radoznalima koji idu okolo u tako kasne sate, u tako
hladno vrijeme. Sv. zaručnici sve su to trpjeli strpljivo i u svojim srcima držali žalost koju su
kušali. Josip se okrenu prema svojoj ljubljenoj zaručnici i zamoli je da kaže svom božanskom
Sinu da se udostoji providjeti u tako velikoj potrebi jer je padala noć, a nisu znali što činiti.
Majka Božja ga je tješila i poticala da trpi radosno muku i neljubaznosti ovih ljudi i da čeka
Božju providnost te da prihvati ono što je Bog odredio oduvijek. Josip se u svemu
prilagođavao, ali je govorio svojoj zaručnici:

79
 «Tko bi ikada mislio da će biti toliko naroda ovdje i svi će naći neko sklonište, a samo
mi smo isključeni od svih te nam se nitko nije smilovao. O kako moje srce trpi vidjevši te u
tolikoj potrebi i da ti ne mogu na bilo koji način olakšati po velikoj hladnoći koju trpiš, ali
ako to trpi jedan Bog, trebamo trpjeti i mi.»
Majka Božja ga je tješila i poticala da sve radosno trpi iz ljubavi prema Bogu kojega je
nosila u sebi, a on joj je govorio:
«Kolike će muke trpjeti utjelovljena Riječ vidjevši nezahvalnost ovoga grada i vidjevši
da nema nikoga tko Ga želi primiti u svoju kuću.»
Na kraju, budući da je već bila večer i noć a da nisu našli nikakvo mjesto za okrijepiti
se, bili su žalosni i nisu znali što činiti. Možemo lako zamisliti kolika je bila muka sv. Josipa
tim više što je znao tko je bila njegova zaručnica a tko Sin kojega je nosila u svom prečistom
krilu. Majka Božja je bila sva obuzeta razgovorom sa svojim božanskim Sinom i željela Ga
čim prije vidjeti rođenog za dobro cijeloga svijeta kada Bog nadahnu Josipa i podsjeti ga kako
van Betlehema ima jedna otvorena špilja koja je služila kao svratište za životinje. On odluči
otići u nju kako ne bi ostao na ulici i s velikom žalošću srca to reče svojoj zaručnici i ona je
mislila da je dobro da se povuku. Tako su odlučili da tamo pođu. Josip je plakao, iskazivao
svoju žalost utjelovljenom Bogu i govorio:
«O moj Bože, božanski Otkupitelju, tko bi ikada mislio da ćete Ti i Tvoja sveta majka
biti dovedeni u stanje takve bijede, da ne ćete imati niti neki kutak za skloniti se, da ćete biti
odbačeni od svih i da ćete morati ići u štalu za životinje. Možda se zbog mojih grijeha, moje
nedostojnosti događa toliki prezir i patnja.»
Utjelovljena Riječ ga je tješila prosvjetljenjima i nutarnjim utjehama, a Majka Božja je
isto tako poticala Josipa da trpi i prepoznaje u svemu tome Božje dopuštenje. Kada su došli do
špilje, sveti zaručnici su je našli slobodnu. Ušli su i ulazeći kušali veliku utjehu više nego da
su ušli u veliku palaču a Josip shvati jasno da je bila volja Božja da budu tamo, da nađu tu
sklonište, te je bio utješen i zahvaljivao svome Bogu sa Majkom Božjom, a njihova srca su se
ispunila radošću. Osjetili su okrjepu, a Josip nije propuštao slaviti djela Božja i klanjati se
Njegovim božanskim čudesnim odredbama. Josip reče Majci Božjoj o utjehi koju je kušao, a
ona to uze kao razlog da ga potakne da trpi još radosnije sve prezire jer Bog ih nadoknađuje
tolikom utjehom. Josip je govorio Mariji:
«Istina, zaručnice moja, naš se Bog pokazuje velikodušnim i nadoknađuje za muke
koje podnosimo Njemu za ljubav, ali moje srce ne može biti radosno vidjevši tebe kako trpiš.
Ja želim da naš Bog bude priznat i čašćen od svih i kušam veliku muku vidjevši Ga tako
odbačena od svih kao i tebe koja si bila dostojna biti Majkom Božjom i prema kojoj bi svi
trebali imati poštovanje, iskazivati čast i ljubav, a vidim toliko nezahvalnosti i neljubaznosti.
Što se tiče moje osobe, ja sam zadovoljan jer ja tako zaslužujem, ali za tebe i tvoga Sina to mi
izgleda previše i to mi je nepodnošljivo. Samo me tješi misao da Bog tako raspoređuje i želi,
radi svojih uzvišenih ciljeva, kao što si ti već to rekla.» Kad su već bili tu, Josip pomisli da bi
bilo dobro pripraviti malo vatre za Majku Božju i to je učinio najbolje što je mogao u onom
siromaštvu koje svatko može lako zamisliti, sjedinjen s voljom Božjom koju je blagoslivljao i
slavio u svakom času svim svojim srcem.

7. poglavlje: Milosti, kreposti i ponašanje sv. Josipa pri Otkupiteljevu rođenju

Isusovo rođenje – Sv. zaručnici ostali su neko vrijeme u razgovoru nakon što su se
okrijepili u svom siromaštvu, a Majka Božja se povukla u kut špilje kako bi provela noć u
molitvi i svetim razgovorima sa svojim Bogom. I Josip je molio, a zatim se malo odmorio na
tvrdoj zemlji jer nije bilo nikakvih udobnosti. Majka Božja je bila obuzeta uzvišenom
kontemplacijom i shvatila je da je došlo vrijeme rođenja Otkupitelja u toj štalici. Zato je
motrila to veliko otajstvo. Nakon što je malo molio Josip je zaspao. Imao je čudesan san u

80
kojemu mu je izgledalo kao da se Otkupitelj rađa u toj štali, a da su dvije životinje došle
ugrijati ga svojim dahom. Nakon što je završio san, a bilo je pola noći, anđeo mu progovori i
reče:
«Brzo, Josipe, probudi se i klanjaj se Otkupitelju svijeta jer On se već rodi.»
Istovremeno i božanski Otkupitelj je počeo plakati. Josip se odmah probudio sav
potresen i ispunjen radošću, ali i mukom što je zaspao u to vrijeme. Otvorio je oči i vidio svog
Otkupitelja koji se rodio. Iz Njegovog lica su izlazila jasna svjetla, više nego iz sunca, i štalica
je bila sva obasjana. Vidjevši to Josip se prostre na zemlju do nogu božanskog Djeteta,
pokloni Mu se s licem prema zemlji. Njegovo srce kao da je umiralo od velike utjehe koju je
kušao, a nije znao što bi kazao. Iz njegovih očiju su izlazile obilne suze radosnice ali i zbog
boli što se Sin Božji rodio u tolikom siromaštvu a da Mu nije mogao priskočiti u pomoć.
Iskazivao je čine ljubavi, poštovanja, divljenja, zahvalnosti svome Bogu novorođenom za
spasenje svijeta i bio je kao van sebe. Božansko Dijete pogleda svojim očima lice Josipovo s
velikom ljubavlju zbog čega je Josipovo srce bilo kao probodeno ljubavlju utjelovljenoga
Boga i raspalilo se iznutra potpuno. Dok se to događalo, Majka Božja se vratila iz ekstaze i
vidjela svog rođenoga Sina, pravoga Boga, klanjala Mu se dubokim klanjanjem, pozdravljala
Ga i činila sve one čine koji su bili prikladni njenoj ulozi istinske majke.
Kontemplacija – Josip je bio sav obuzet divljenjem a njegov duh ispunjen morem
radosti i nije mogao svrnuti svoj ljubezni pogled sa ljubljenoga Boga. Njegovo srce se
razdiralo od muke vidjevši Dijete Isusa na zemlji gologa i hladnoga kako drhti od hladnoće i
nije se usuđivao uzeti Ga u svoje naručje čekajući da to učini Majka Božja. Josip je gledao
božansko Dijete i u Njemu motrio uzvišenost i veličinu svoga Boga. Božansko Dijete je
gledalo svoju ljubljenu Majku sa velikom željom da bude primljeno u njeno naručje, a Josip je
izgarao od ljubavi i samilosti vidjevši Ga na hladnoj zemlji. Anđeoski korovi pjevali su slavu
uzvišenomu Bogu i naviještali mir ljudima na zemlji koji su dobre volje. Josip je u svemu
sudjelovao iako je manje obraćao pozornost na anđeosku pjesmu i nebeske melodije jer je bio
sav usredotočen na motrenje i divljenje božanskom Djetetu koje se rodilo u tolikom
siromaštvu. Divio se slavi i pjesmi anđeoskih korova u toj noći i slavi svoga Otkupitelja, bio
je jako prosvijetljen i spoznao je razloge dolaska Otkupiteljevog na ovaj svijet, te zašto se On
htio roditi u štalici u tolikom siromaštvu i biti tako nepoznat ovome svijetu. Bio je pažljiv u
svemu onome što je njegova zaručnica činila i divio se milosti, razboritosti, poniznosti i
ljubavi koju je pokazivala prema svome božanskom Sinu te je sebi govorio:
«Sumnjam da sam zaslužio toliku milost, tako uzvišenu da imam za družicu i
zaručnicu Majku Božju i da budem gledatelj toliko velikih čudesa? Što da učinim, o moj Bože,
da Ti pokažem zahvalnost za toliku dobrodušnost i dobročinstva prema meni nezahvalnom
slugi.»
U naručju svoje Majke –Josip je neprestano zahvaljivao novorođenom Otkupitelju, a
u međuvremenu Majka Božja je primila svoga novorođenoga Boga i prigrlila Ga u svoje krilo,
zagrlila ga svojim rukama. Tada se srce Josipovo utješilo i kušao je olakšanje kad je vidio da
to Dijete nije više golo na zemlji. Kleknuo je blizu Majke Božje i klanjao se svome Bogu u
rukama svoje ljubezne zaručnice. Božansko Dijete ga je pogledalo radosnim licem i
osmijehom pokazujući koliko je bilo sretno što je u rukama svoje drage i ljubezne majke, a
srce našeg Josipa se ponovno ispuni radošću te je uživao jako zbog sreće svoje zaručnice i
govorio je svome Bogu:
«Kako Ti je dobro, o moj božanski Otkupitelju, u naručju prečiste Tvoje Majke. Kako
si je potpuno oblikovao prema svojoj volji, kako si ispunio svoju Majku krepostima i
milostima, uživam zbog te lijepe sudbine i sreće i beskrajno Ti zahvaljujem jer si je izabrao
između svih Adamovih kćeri i uzdigao na tako dostojno mjesto u dostojanstvu uzvišenome da
bude Majka Božja i zahvaljujem Ti što si izabrao mene, slaboga slugu da pomažem njoj i

81
Tebi, uzvišenome Kralju. Daj mi način, krepost i darove da mogu dobro ispuniti svoje
poslanje.»
Josip je želio zatim da sva stvorenja neba i zemlje vide i klanjaju se i prepoznaju
njegovog utjelovljenog Boga, rođenog u štali iz ljubavi prema svima, da bi sve spasio, ali
vidio je da njegove želje ne će biti ispunjene, te se klanjao i zahvaljivao u ime svih sa većom
ljubavlju i zahvalnošću što mu je više bilo moguće. Božansko Dijete je rado to prihvaćalo i
pokazivalo zahvalnost svome Josipu naklanjajući svoju malu glavu i osmjehujući se, a sretni
Josip je u tome jako uživao.
Posvećuje se Djetetu Isusu – Josip se zatim posvetio novorođenome Otkupitelju kao
njegov sluga i često je obnavljao to predanje i zatim bi u sebi govorio:
«Bože moj, kako su se ispunila tvoja obećanja! Istinito je da sam to dugo čekao, ali
koliko preobilno i iznad svih mojih očekivanja. Očekivao sam od Tebe milost od svog
djetinjstva koju si mi obećao po anđelu dok mi je govorio u snu, ali nikada nisam mogao niti
zamisliti da bi mi bila udijeljena tako uzvišena i velika milost. Kako si vjeran i obilan u
ispunjenju svojih obećanja! Sada ja trebam odgovoriti vjerno u onome što sam Ti toliko puta
obećao. Udijeli mi zbog toga milost da mogu vjerno služiti i savršeno Te opsluživati. Daj da
se sav istrošim u Tvojoj službi, o dragi i ljubezni moj Otkupitelju.»
Čestita Majci – Josip je zatim čestitao Majci Božjoj i govorio joj sa ljubavlju:
«Zar nisam rekao, draga zaručnice, da će naš Otkupitelj biti jako lijep, te da će zbog
toga mnoge duše uživati u nebeskoj radosti? Kao što On očarava naša srca uzvišenošću
popraćenom ljupkošću, tako i njih potiče na čašćenje u ljubavi.»
Majka Božja je uživala čuvši Josipa koji je bio tako utješen i radostan zbog
utjelovljenoga Boga te se sjedinila skupa s njim u slavljenju i zahvaljivanju, a ona je ispjevala
novu pjesmu na slavu novorođenog Otkupitelja.
U jaslicama – U međuvremenu božansko Dijete se odmaralo sa puno radosti u
rukama svoje Majke. Nakon nekog vremena ona Ga je povila i položila u jaslice shvaćajući da
je to bila volja Božja. Priveli su zatim dvije životinje, vola i magarca, koji su se tamo zatekli
po Božjem određenju, i one su grijale novorođenog Otkupitelja svojim dahom, a Josip se
svemu divio i bio je na koljenima, klanjao se. Divio se jaslicama i životinjama, svom
Otkupitelju i motrio veliko otajstvo što je uzrokovalo u njegovoj duši divne učinke.
Posjet pastira – Zatim su došli pastiri koje je poslao anđeo klanjati se novorođenom
Otkupitelju. Josip se čudio vidjevši jednostavne pastire koji su s toliko ljubavi i pobožnosti
došli klanjati se Otkupitelju iako se On nalazio na jednom tako siromašnom mjestu i u
tolikom siromaštvu i motrio je divna djela svoga utjelovljenoga Boga, te se sve više
zaljubljivao u siromaštvo i vlastitu slabost krhkost, vidjevši da je njegov Otkupitelj toliko
ljubi. On je primjećivao kako božansko Dijete rado prihvaća posjete jednostavnih pastira i
shvaćao je kako Bog tolike mudrosti i uzvišenosti prihvaća i ljubi jednostavne i govorio Mu
je:
«Gospodine moj, kako su različiti Tvoji osjećaji od onih ovoga svijeta koji ne zna
prihvatiti, ni vrednovati drugo do ispraznosti umišljene veličine i uzvišenosti. Sada shvaćam
da si Ti došao na ovaj svijet kako bi donio nauku potpuno drugačiju od ovoga svijeta, ali
kako malo njih će biti koji će Te slijediti, o moj dragi i ljubezni Otkupitelju. Ja ću imati sreću
da slijedim tu nauku jer ću imati sreću biti tvoj čuvar i živjeti s Tobom, božanski Učitelju.
Vidjet ću Tvoje primjere, slušati Tvoje pouke i nadam se da ću biti dobar učenik.»
Dok su se pastiri klanjali utjelovljenom Otkupitelju, ispunili su se neuobičajenom
utjehom i kušali blagost svoga Boga. Svi su bili kao obuzeti u blaženom uživanju a Josip je
pao u ekstazu u kojoj su mu bila objavljena velika otajstva o rođenju Otkupitelja u toj štalici.
Kad se vratio iz ekstaze, ponovo se klanjao božanskom Djetetu i već je bilo svanulo. Pastiri su

82
otišli puni utjehe kako bi čuvali svoje stado, a Josip odluči poći u grad kako bi pribavio
potrebnu hranu za Majku Božju i sebe.
Ide u Betlehem – Josip je vidio Mariju na koljenima svu obuzetu motrenjem svoga
rođenoga Boga u toj štali. Zbog toga je čekao neko vrijeme kako bi joj mogao govoriti i pitati
za dopuštenje da pođe. Majka Božja se podigla kako bi ponovo uzela u svoje ruke božanskoga
Sina, a tada je Josip njoj govorio. Nakon toga prostro se ničice na zemlju moleći blagoslov
svoga Otkupitelja i dobrohotnost Majke Božje, što je zadobio na svoju utjehu. Josip pođe
pribaviti potrebnu hranu iako mu je bilo teško izaći iz štalice i udaljiti se od svoga ljubljenoga
božanskog Djeteta zbog nutarnje privlačnosti i dok ih je mogao vidjeti, okretao se prema
mjestu gdje su bila njegova blaga, tj. Marija i Dijete Isus. U međuvremenu Majka Božja je
ostala uživati u razgovoru sa svojim ljubljenim Sinom. Nije ovo mjesto da pripovijedamo ono
što se među njima dvoma događalo i kako su se uzajamno ponašali. Ovdje želimo prepričati
samo ono što spada na život sretnoga Josipa. U međuvremenu Josip je pribavio potrebno
prema svome velikom siromaštvu, ono što je bilo moguće, a zatim se požurio u štalu kako bi
čim prije vidio ljubljenog Otkupitelja i istraživao zahvalnost i ljubav prema Božjem Djetetu.
Sv. Josip čas bi bio ganut do suza zbog samilosti koju je kušao prema novorođenom
Spasitelju, a čas bi se smijao od radosti koju je njegovo srce kušalo kad bi vidio Onoga koga
je toliko godina želio i čekao.
Povratak sv. Josipa – Josip se vratio u štalicu i ponovno se klanjao božanskom
Djetetu i pozdravio je Majku Božju a njih oboje su Ga srdačno primili. Marija je zahvaljivala
Josipu za brigu koju je pokazivao trudeći se pribaviti ono što je bilo potrebno, a Svetac je sav
zbunjen njoj iskazivao srdačnu ljubav. Pripovijedao joj s koliko užitka se zalaže služiti Njoj i
svome Bogu i kako mu je samo žao zbog njegovog siromaštva te ne može činiti ono što je
smatrao prikladnim i ono što mu je njegova ljubav nalagala i zato je često govorio Mariji:
«Primi, moja zaručnice, moju naklonost koja je iskrena i moju dobru volju.»
A Marija mu je pokazivala koliko joj je to drago te mu je isprosila uvijek mnoge
milosti kod svoga božanskoga Sina.
Pećina je njihov stan – Sv. Josip je pripremao hranu i spremio mjesto gdje su bili
kako bi Marija mogla sjesti i odmoriti se, jer je njeno tijelo oslabjelo zbog patnji koje je
pretrpjela na putovanju i tijekom svog tog vremena. Josip je našao nešto u okolici, nešto u
mjestu, ono što je bilo potrebno kako bi učinio koliko-toliko moguću ugodnost Mariji kako bi
ona mogla sjesti, a i on također i naložiti vatru. Sve je uredio s umijećem prema svome
siromaštvu, a Gospodin je odredio da mu ne nedostaje ono što je ujutro bilo potrebno za
živjeti i boraviti u toj pećini svo vrijeme koje je Bog odredio. Sretni Josip je zahvaljivao
svome Bogu za sve to. Iako je bio u toj pećini tako siromašan, ona mu nije zbog toga
izgledala manje ugodna od neke uređene palače jer je tu bilo svo njegovo dobro, njegov
užitak, njegovo blago, njegovo istinsko bogatstvo i radost njegova srca.
Isus u Marijinim rukama – Majka Božja je držala svoga Sina u naručju, uživala one
slasti koje ljudski duh nikada ne će moći razumjeti, a Josip je uživao vidjevši svoga
utjelovljenoga Boga u naručju svoje ljubljene zaručnice i tu Mu se klanjao, slavio Ga,
iskazivao Mu goruće želje svoga srca.
Goruća želja sv. Josipa – Josip je želio da i on ima tu lijepu sudbinu da primi u svoje
naručje ljubljeno božansko Djetešce, ali se smatrao nedostojnim i nije se usuđivao upitati to
Majku Božju. Govorio je u svom srcu svom ljubljenome Bogu:
«O moj utjelovljeni Bože, koliko želi moje srce da Te prigrle moje ruke u naručje. Ali
Tebi je previše dobro u prečistim rukama Tvoje svete Majke jer tu nalaziš sve svoje naslade.
Ne trebam Te lišiti Tvojih naslada, ali ako Ti ne odbijaš biti položen u životinjske jaslice,
nadam se da ne ćeš odbiti ponekada ni ruke Tvoga nedostojnoga sluge. Moje srce Te previše

83
želi. Ja sam nedostojan, istina je, ali to ćeš učiniti po zaslugama svoje Majke i moje drage
zaručnice. Utješi zato svoga Josipa koji Te ljubi, želi i Tebi se nada.»
Božansko Djetešce je s užitkom osjećalo goruće želje svoga ljubljenoga sluge, uživalo
da Ga on moli. Majka Božja je shvaćala želje svoga Josipa, molila za njega božanskog Sina
da ga utješi.
Isus među Josipovim rukama – Božansko Dijete nije dugo odugovlačilo da utješi
Josipa pokazujući Majci Božjoj kako ga je čulo i uslišilo njegovu prošnju i zato je Marija dala
Isusa Josipu u naručje. Marija je to učinila vrlo rado kako bi se obradovao njen zaručnik, što
je on i zasluživao. Josip je primio novorođenoga Otkupitelja u svoje naručje dok je bio na
koljenima, a zatim Ga je privio na svoje grudi. Otkupitelj je naslonio svoju božansku glavicu
na grudi Josipove i istovremeno je dao sv. Josipu da kuša veliku ugodu u duhu, a Josipu je
izgledalo kako u naručju ima nebesko blago, kao što je to tako i bilo. Dijete Isus se odmorilo
na grudima Josipovim, a Josip je pao u ekstazu zbog duhovne slasti. Ova ekstaza sv. Josipa
bila je uzvišenija od svih drugih koje je imao u prošlosti i bila su mu objavljena velika
otajstva o životu Otkupitelja. Spoznao je velike tajne, a njegova duša bila je obogaćena
mnogim milostima.
Spoznao je jasnije uzvišenost položaja na koji ga je Bog uzdigao tj. da bude zaručnik
presvetoj Mariji i poočim utjelovljenome Sinu Božjemu. Ova ekstaza, koju je imao Josip,
trajala je više sati, dok je Majka Božja bila u stavu klanjanja prema Božjem Djetetu koje se
odmaralo na Josipovim grudima i uživala je jako i zbog milosti koje je primala, jer je njoj bilo
sve poznato. Zbog toga je toplo zahvaljivala Bogu. Majka Božja je željela primiti ponovno u
svoje naručje svog božanskog Sina, ali je istovremeno bila i zadovoljna što je uživao njen
Josip i da je mogla, učinila bi da sva stvorenja u tome uživaju, a bila bi zadovoljna da ona
bude lišena toga. Toliko je bila velika njena ljubav prema Sinu.
Kad se Josip vratio iz ekstaze, vidio je božansko Djetešce kako se slatko odmara u
njegovom naručju, te je zaplakao od slasti koju je kušao i bio kao sav obuzet motrenjem
veličine Onoga koga je privijao k sebi svojim rukama. Božansko Djetešce se probudi i poče
ponovno gledati svoju Majku očima punim ljubavi pokazujući da bi se htio vratiti u njeno
naručje. Sv. Josip shvatio je to i dao Ga Majci Božjoj koja ga je na koljenima primila sa puno
radosti u svom srcu, što je i gorljivo željela. Josip zahvali svome Bogu za uzvišenu milost
koju je imao, a zatim zahvali i Majci Božjoj. Zatim su skupa zahvalili božanskom Otkupitelju
zbog darova koje su dobili, zbog darova koje je to Dijete darovalo Josipu i svojoj Majci.
Nove milosti – Kako je milost Božja sve više rasla u duši Josipovoj, u njemu je rasla
sve više ljubav prema Otkupitelju. Često Ga je uzimao u svoje naručje, a pripravljao se na to
uvijek gorućim željama da Ga primi i svaki puta kad bi Ga uzimao, njegova bi se duša
ispunjala milošću i još većim željama. Sretni Josip je sve to shvaćao te je ljubezno zahvaljivao
svome Gospodinu i Majka Božja je to znala, te je i ona zahvaljivala Djetetu Isusu u ime
Josipovo.
Razgovori s Isusom – Ponekada bi božansko Dijete pogledalo svojim očima lice
Josipovo osmjehujući se, te je činilo da on u svom srcu čuje božanski glas koji mu je govorio:
«Josipe moj, koliko te ljubim. Radujem se tvom služenju i tvojoj ljubavi. Poslije moje
ljubljene Majke ti si najobljubljeniji od mene. Tebe najviše ljubim.»
Na ove nutarnje glasove duša sretnog Josipa se kao rastapala od ljubavi i zahvalnosti
prema svome Bogu, te Mu je odgovarala na ljubezne riječi i gorućom željom ljubavi:
«Isuse moj, Ti si jedini predmet moje ljubavi. Ti si sve moje dobro, moje zadovoljstvo,
moj život, moj odmor. Poslije Tebe ja ljubim Tvoju Majku, ljubim je kao Tvoju Majku, kao
najsvetije stvorenje, najdostojnije koje je bilo i koje će ikada biti na svijetu. Ljubim je jer je
prepuna kreposti i milosti. Ljubim je kao svoju zaručnicu i družicu koju si mi Ti dao u svojoj
dobroti. Ljubim sva stvorenja kao djelo Tvojih ruku, i sve ljubim u Tebi, za Tebe, moj živote i
84
svako moje istinsko dobro.» Dijete Isus je jako uživalo u izrazima ljubavi sv. Josipa te mu je
pokazivalo to uživanje gledajući ga ljubezno, ispunjajući njegovo srce svojim duhom
kliktanja i radosti. Josip je zahvaljivao božanskom Djetetu. Josip je živio u toj siromašnoj
štalici s mnogo utjehe u svom duhu, u društvu Majke Božje i božanskog Djeteta.
Jednostavna ishrana – Oni su se hranili jako jednostavno zbog velikog siromaštva.
Često su dolazili pastiri koji su vidjeli njih u tolikom siromaštvu, te nisu propuštali donijeti
nešto od svoga kako bi se oni okrijepili, a to je bilo drago Josipu i Mariji. Uzimali su samo
ono što je bilo potrebno i ništa više. Prvih dana rođenja Otkupitelja rijetko su jeli, bilo
Majka Božja, bilo sv. Josip. Često su bili u ekstazi, u uzvišenoj kontemplaciji te su motrili
otajstvo rođenja Otkupitelja, a ljepota, milost, ljupkost i slast božanskog Djeteta nasićivala bi
i njihovo biće, tako da obilje nutarnjih utjeha nije dopuštalo da kušaju glad. Kušali su kao
jednu vrst sitosti i okrjepe i na tijelu, a njima je to izgledalo kao da su se najeli najukusnije
hrane. Bili su oboje uronjeni u kontemplaciju novorođenog Otkupitelja i izgledalo je da nisu
znali misliti ni na što drugo osim na prisutnost toliko ljubljenog i željenoga Boga.
Briga sv. Josipa – Sv. Josip se brinuo da providi potrebnu hranu kako Majka Božja ne
bi trpjela i u svemu drugom pokazao se jako pažljivim i brižnim. Nikada nije propuštao svoje
obaveze koje su se sastojale u tome da providi sve potrebno svojoj zaručnici i Otkupitelju.
Tako se naš Josip ponašao u to vrijeme dok su boravili u štalici, na poseban način prvih osam
dana prije obrezanja božanskog Djeteta, te su Djetešce nakon osam dana obrezali prema
Mojsijevu zakonu, kao što ćemo to kazati u sljedećem poglavlju.

8. poglavlje: Obrezanje Otkupitelja

Obrezanje Otkupitelja – Kad je došao osmi dan od Otkupiteljeva rođenja, sv. Josip
je govorio s Marijom o obrezanju božanskog Djeteta, i nakon što su shvatili da je to volja
Božja, nadjenuli su mu ime Isus, a Josip se pobrinuo da nađe onoga tko će obrezati Dijete i
doveo ga pred štalicu gdje su boravili. Službenik Hrama se čudio siromaštvu sv. Obitelji,
Isusa, Marije i Josipa, a još više se divio ljepoti i uzvišenosti božanskoga Djeteta, kao i
čednosti i ljepoti Majke Božje. Josip je bio sav ponizan i predan u tom velikom siromaštvu, a
srce mu je zbog toga bilo ožalošćeno misleći na patnju koju će Dijete Isus trpjeti kod
obrezanja i zato je molio onoga koji ga je trebao obrezati da to učini na način tako da Dijete
ne bi trpjelo veliku bol. Josip je bio sav pažljiv i ožalošćen, gledao je s ljubavlju božansko
Dijete. Službenik Hrama pitao je koje su ime htjeli dati djetetu, a Josip ponizan nije htio izreći
to ime čekajući da to prvo učini Marija, ali po božanskom predodređenju skupa su izgovorili
Isusovo ime. Dijete je bilo obrezano i nadjenuli su mu ime Isus.
Ime Isus – Na izgovor ovoga imena nebo se naklonilo, a blaženi duhovi su se
klanjali, a svijet se radovao i klanjao u osobama Marije i Josipa i službenika Hrama koji Mu
je dao to ime. Pakao je drhtao jer je shvatio snagu tog imena iako nije znao otkuda je to
proizlazilo. Majka Božja i Josip kušali su neizrecivu utjehu i bili ispunjeni radošću. Službenik
Hrama koji je izgovorio to veliko ime kušao je neuobičajenu utjehu u svom duhu i veliko
poštovanje prema tom imenu.
Prikazanje Isusa, Marije i Josipa – Josip je zaplakao od utjehe koju je kušao i zbog
samilosti prema božanskom Djetetu koje je plakalo kad je tekla njegova predragocjena krv.
Dijete je plakalo i prikazivalo nebeskom Ocu svoju bol, suze i predragocjenu krv kao
zadovoljštinu za grijehe svijeta, a tom prikazanju se pridružila Majka Božja i naš Josip jer
Bog ih je u tom trenutku u nutrini prosvijetlio i učinio da shvate prikazanje koje je Otkupitelj
činio. Zato je Josip popratio to prikazanje i prikazao samoga sebe pokazujući na takav način
da je uvijek spreman slijediti volju Božju.

85
 Dragocjena relikvija – Zatim su sa puno poštovanja i čašćenja uzeli dragocjenu
relikviju sa Krvlju koju je prolio Otkupitelj i to su ljubomorno čuvali. Majka Božja je to
držala blizu sebe i često je sretni Josip čak i plakao na misao kako je njegov utjelovljeni Bog
došao na svijet i htio trpjeti i proliti svoju Krv. Često je to prikazivao nebeskom Ocu.
Kontemplacije i ekstaze – Kada je upravitelj Hrama otišao, Josip se zadržao s
Majkom Božjom koja je držala božansko Dijete u naručju da se odmori, te su počeli
razgovarati među sobom o otajstvu koje se dogodilo i kako je Sin Božji htio da i u ovom
otajstvu uzme lik grešnika. Divili su se poniznosti božanskoga Otkupitelja a Marija je
ispjevala novu pjesmu o otajstvu obrezanja utjelovljene Riječi i često je pjevala, a to je služilo
božanskom Djetetu da se slatko odmori u njenim majčinskim rukama. Kad je završila pjesma,
Josip je pao u ekstazu u kojoj su mu bile objavljene velike tajne o obrezanju božanskog
Djeteta koje će on poslije uvijek u svom sjećanju čuvati na poseban način, častiti posebnom
pobožnošću. Nakon što se vratio iz ekstaze o svemu je govorio Mariji, te su skupa slavili
Boga, uzvisivali uvijek božansku dobrotu i zahvaljivali za mnoge milosti i darove koje je
njima davao.
Njihov boravak u štalici – Josip je zatim mislio kako je ono mjesto gdje su boravili
bilo jako neudobno za Majku Božju i njenog Sina Isusa. Zato ju je molio da shvati što je volja
Božja i da li se trebaju vratiti u Nazaret, svoj zavičaj, kako bi udobnije živjeli. Majka Božja je
na to pristala i objavila mu kako su se trebali zadržati neko vrijeme na tom mjestu jer je
Svevišnji tako odredio da učini druga čudesna djela koja će oni uskoro gledati i to će biti, kao
što ćemo kasnije reći, dolazak triju kraljeva. Josip je naklonio glavu i pokazao se spremnim
slijediti u svemu volju Božju i govorio je Majci Božjoj:
«Znaj, moja zaručnice, da ja ovdje rado boravim, a trpljenje mi je na utjehu, kušam
samo muku zbog trpljenja našega Isusa i tvoga trpljenja, draga moja zaručnice. Uistinu, moje
srce je probodeno dubokom boli iako me tješi misao da naš Bog to tako hoće i ako Bog to
hoće, trebam to htjeti i ja, iako kušam živu bol vidjevši vas u toj patnji.»
Majka Božja se radovala toj ljubavi Josipovoj, ali ga je poticala da se ne žalosti jer je
ona trpjela sve skupa u velikoj utjehi i svu samilost je usmjeravala prema ljubljenom Isusu
koji je trpio u tako maloj dobi. Josip je zahvaljivao Mariji što mu je to sugerirala te je i on
usmjeravao svu samilost prema božanskom Djetetu koje je trpjelo, te vidjevši Ga u tolikom
siromaštvu kušao je Josip muku i često bi se prostro na zemlju dok je Majka Božja Djetešce
držala u svom naručju. Objašnjavao Mu je svoju muku i patnju vidjevši Ga u tolikoj
neudobnosti i muci. Božansko Dijete mu je govorilo u srcu i objavljivalo kako rado ono trpi
da bi ispunilo volju Božju za spasenje ljudskoga roda. Zatim bi u srcu govorilo Josipu:
«Pripremljene su mi i druge patnje koje ću tada rado prihvaćati i želim da čim prije
dođe vrijeme da pokažem svijetu kako i koliko ljubim svog nebeskog Oca, koliko ljubim svijet
da sam sišao s nebesa na zemlju, postao čovjekom i rado prihvatio trpljenje i smrt kako bih
ispunio djelo otkupljenja ljudi.»
Utjehe i žalosti – Na te riječi Josip bi bio utješen, ali i ožalošćen. Utješen jer je čuo
nutarnji glas svog utjelovljenog Boga i to ga ispunjalo ljubavlju i vjerom, ali je bio jako
ožalošćen čuvši kako Otkupitelj treba puno trpjeti i umrijeti kako bi izvršio djelo ljudskog
otkupljenja. Tako su užici i utjehe Josipa bili uvijek popraćeni mukom i žalošću vidjevši
kako utjelovljeni Bog puno trpi i čuvši kako će trpjeti puno u budućem vremenu. Josip je zato
sjedinio svoju volju s voljom Božjom i rado prihvaćao bilo utjehe, bilo žalosti, a njegovo lice
je uvijek bilo vedro i radosno. Plakao je, istina, vidjevši božansko Dijete u tolikim patnjama,
ali i uživao zbog darova božanskih i zbog divljenja svome Spasitelju, ljepoti koju je imao
tako da je bio kao van sebe, kušao je kako mu milost i ljupkost božanskog Djeteta očarava
srce, a kada je to bilo potrebno radi nekih obaveza, usmjeravao je svoj pogled drugdje, ali
uvijek je volio držati pogled na Djetetu Isusu koji je bio predmet njegove ljubavi i želje.
86
 Govori sam sebi – Ponekad bi Josip govorio sam sebi ove riječi:
«Pogledaj, Josipe, koja te sreća zapala, kako si sretan, koja je utjeha živjeti u društvu
samoga Mesije kojega su čekali kroz tolika stoljeća i u društvu Njegove Majke i imati milost
biti poočim utjelovljenom Sinu Božjem. O sretna li mene, koliko patrijarha i proroka je
željelo to vidjeti, a nisu to zadobili. Koliki su čeznuli za tim dolaskom! Kralj David je silno
želio vidjeti Ga i klanjati se na mjestu po kojem bi hodale Njegove noge, a ja ne samo da Ga
vidim i uživam Njegovu prisutnost, nego Ga mogu primiti i u svoje naručje i sretan sam biti
Mu čuvar, biti nazvan Njegovim hraniteljem. Koje li milosti na koju nisam nikada ni pomislio
da bih je na bilo koji način ikada mogao zaslužiti.»
Josip časti svoju zaručnicu – Kad je Josip ove riječi izrekao u svom srcu potaknut
poletom ljubavi i zahvalnosti prema svom božanskom Otkupitelju, pošao je i prostro se do
njegovih nogu i do onih Majke Božje, te ju je molio da ona sama zahvaljuje Bogu za njega, za
velike milosti koje mu je udjeljivao, te je njoj govorio: «Ti si dostojna Majka Otkupitelja, ti si
moja zaručnica, učini mi milost da zahvaljuješ našemu Bogu jer se udostojao izabrati mene za
tvoga zaručnika i druga i uzdigao me na tako veliko dostojanstvo jer ja to ne znam učiniti
kako bih trebao. Ispunjen sam velikim milostima i darovima, ali sam i zbunjen. Ne znam kako
uzvratiti Bogu za tolika posebna dobročinstva, prikazati Mu svoju podložnost, svoju
poslušnost, svoje služenje i samoga sebe. Kaži mi što trebam činiti da bih bio Bogu po volji, u
čemu se trebam založiti jer ostajem van sebe na misao o toliko velikim dobročinstvima i tako
posebnim milostima. Zaručnice moja, ti dobro znaš moju nedostojnost, moju slabost, moju
ništavnost, zato učini ti to za mene.» Majka Božja je uživala kušajući zahvalnost Josipa prema
Bogu te mu je odgovarala poniznošću, razboritošću i milošću i uvjeravala ga kako su njegovi
ljubezni izrazi bili Bogu po volji, rado prihvaćeni od Boga i da priznajući dobročinstva i
milosti koje je primio pripravljao se primiti druga. Uvjeravala je Josipa da ona ne će propustiti
ispuniti njegovu prošnju te će zahvaljivati i slaviti božansku dobrotu u njegovo ime.

9. poglavlje: Kraljevi se dolaze klanjati novorođenom Otkupitelju

Želje sv. Josipa – Josip je želio da sav svijet prepozna veliko dobročinstvo koje je
Bog učinio ljudskom rodu kada je poslao svoga jedinorođenoga Sina da se utjelovi, postane
čovjekom i spasi svijet. Vidjevši kako su svi živjeli nesvjesni toga dara, Josip se žalostio zbog
toga. Zato je molio svoga Boga milost da cijeli ljudski rod prepozna veliko dobro koje je On
učinio, te da svi budu zahvalni svom Dobročinitelju i Otkupitelju, da bude poznat i da Mu se
klanjaju. Imao je želju vidjeti druga čudesna djela Preuzvišenoga u toj štalici, kao što mu je
Majka Božja to objavila, tako da je uvečer prije dolaska kraljeva anđeo progovorio Josipu u
snu u objavio mu kako tri kalja dolaze s Istoka i poklonit će se novorođenom Otkupitelju i
donijeti mu dragocjene darove, te se Josip radovao zbog toga i u toj prilici na neki način bi se
zadovoljile i njegove želje koje je imao u svom srcu i pravedne prošnje od prije. Josip se
radovao jako tom događaju i kad se probudio, počeo je zahvaljivati svome Bogu jer se
udostojao ispuniti na neki način njegove goruće želje i sav radostan to je kazao Majci Božjoj
koja je već sve znala iako to nije pokazivala svecu, a znala je što se u njemu događalo.
Radovala se s Josipom i uživala što će božansko Dijete biti predmet klanjanja tih sretnih
kraljeva, te što će oni prepoznati kako se treba podložiti Otkupitelju i u njihovim osobama svi
će narodi prepoznati i klanjati se istinskome Bogu. Mnoge čine ljubavi i zahvale Josip je
iskazao svome Bogu skupa s Marijom.
Josipova skrb – Nakon što je Josip razgovarao s Marijom i pitao je za mišljenje što je
volja Božja, da li se trebaju i dalje nalaziti u tom velikom siromaštvu ili bi trebao on
providjeti neku udobnost u nekom dostojnijem mjestu i iako mu je anđeo kazao da će kraljevi
doći u tu špilju, ipak je želio znati da li treba providjeti za neke stvari. Majka Božja se tome

87
obradovala pa iako je sve znala, ipak iz poslušnosti prema svom zaručniku Josipu pitala je o
volji Božjoj, a Bog se udostojao ponovno objaviti tu volju kako bi je mogli izvršiti. Na
prošnje njenog zaručnika Josipa božansko Dijete ponovno objavi svoju volju svojoj Majci.
Ona reče to Josipu, a to je bilo da su trebali nastaviti boraviti na tom mjestu u siromaštvu i
neudobnosti gdje su bili do sada i na tom mjestu se klanjati božanskim odredbama, da se ne
žaloste zbog prividnog siromaštva jer tri kralja će prepoznati u tom krajnjem siromaštvu
bogatstvo beskrajna blaga, velikoga najvišega Kralja kojega su oni došli prepoznati, klanjati
mu se i prikazati mu svoja srca. Josip se ponizio na taj odgovor, klanjao se volji Božjoj i divio
se čudesnim djelima svoga Boga.
Kontemplacija sv. Josipa – Kraljevi su došli pokloniti se božanskom Djetetu i
najvišemu Kralju, vrhunskome Kralju, a Josip je bio sav zadivljen kao u ekstazi i motrio je što
se događa između tri kralja i božanskog Djeteta. Divio se poniznosti, pobožnosti i ljubavi tih
triju kraljevskih osoba, divio se dostojanstvu, ljupkosti i milosti božanskoga Djeteta prema
njima. Primjećivao je koliko je milost djelovala u kraljevima i kako su bili prosvijetljeni i
prepoznali pod tim smrtnim izgledom djeteta božansku uzvišenost. Sretni Josip je uživao
vidjevši kako je utjelovljeni Gospodin čašćen i radovao se sretnoj sudbini ovih kraljeva.
Razgovor s kraljevima – Nakon što su se kraljevi klanjali božanskom Djetetu i
uživali u njegovim darovima u svojoj duši, iskazali su zahvalnost Majci Božjoj a zatim i
sretnom Josipu sveto zavideći njima na sreći i sretnoj sudbini sveca, te se radovali s njima.
Riječi koje je Josip kazao kraljevima bile su kratke, ali pune ljubavi i jako promišljene. Tri
kralja prepoznala su velike zasluge sveca, shvatili kako on zauzima uzvišeno mjesto u Božjoj
odredbi. Budući da je bio toliko svet i urešen krepostima, tri kralja su preporučila Josipu da se
udostoji moliti za njih najvišega Kralja za spas njihovih duša i one njihovih podanika jer je
on, Josip, imao sretnu sudbinu da bude u društvu Sina Božjega utjelovljenoga i da uvijek
uživa Njegovu divnu prisutnost. Josip je obećao da će to učiniti i radovao se jako s njima zbog
milosti što su prepoznali istinskoga Boga i klanjali Mu se.
Nakon što su kraljevi prikazali svoje darove božanskom Djetetu, bili su od Njega
prosvijetljeni u nutrini, kratko poučeni o Majci Božjoj i svetom Josipu i o otajstvima vjere.
Otputovali su i vratili se u svoja kraljevstva.
Divna ekstaza sv. Josipa – Josip je ostao skupa sa Marijom i Djetetom Isusom u
špiljici, klanjao se do zemlje s poniznošću i poštovanjem svome Otkupitelju. U tom klanjanju
svetac je bio uzdignut u uzvišenu ekstazu u kojoj su mu bila objavljena mnoga otajstva i
mnoge tajne o dolasku onih kraljeva u špilju i što je Bog učinio u njihovim dušama. Upoznao
je kako će narodi doći s vremenom do spoznaje i klanjanja istinskome Bogu i zbog toga se
jako radovao i to je objavio Mariji, a ona je to već sve znala, te su skupa zahvaljivali Bogu.
Divljenje i sreća sv. Josipa – Počeli su zatim razgovarati o dolasku kraljeva i kako su
oni sami među tolikim narodima bili dostojni doći do spoznaje i klanjanja istinskome Bogu i o
izraelskom narodu, koji je bio izabrani narod, a samo su jednostavni pastiri bili dostojni doći,
prepoznati i klanjati se novorođenom Mesiji. Čudili su se i divili djelima Previšnjega i
zahvaljivali i u svemu Ga slavili. Zatim je Josip pažljivo promatrao darove koje su donijela tri
kralja i prikazala Otkupitelju. Shvatio je tajne koje su bile skrivene i radovao se jer je sve
trebalo poslužiti njegovu Bogu, posebno tamjan, kojim se i on služio da okadi božansko
Dijete. Srce mu nije pristajalo uza zlato jer je bio ljubitelj siromaštva i imao je odbojnost
prema novcu i služio se njime samo da pribavi potrebno. Sve ostalo što je imao davao je
siromasima i ono što su donijeli kraljevi dao je za milostinju siromasima u Hramu. Zadržao je
samo toliko koliko je bilo potrebno, ne više, vršeći u tome volju Božju i onu svoje svete
zaručnice Marije. Josip je dugo bio radostan i zadovoljan zbog posjete triju mudraca
božanskom Djetetu i nije mogao prestati zahvaljivati Bogu i molio je puno Boga za njih. Isto
je činila i Majka Božja moleći za njih mnoge milosti.
88
 Profinjenosti Djeteta Isusa prema Josipu – Bili su mnogi darovi i milosti koje je
Josip primao od božanskog Djeteta tijekom svih tih četrdeset dana koliko su se zadržali u
Betlehemu. Često Ga je primao u svoje naručje i odmarao Ga na svojim grudima. Božansko
Dijete mu je činilo puno izraza dječje nježnosti, diveći mu se s ljubavlju i osmjehujući mu se
na uzvišen način polažući svoju božansku glavicu na njegov vrat, ponekada naklanjajući
glavu u čin zahvalnosti za ono što je Josip činio Njemu za ljubav. U tim činima sretni Josip bi
uvijek primao nove milosti, a njegovo srce se ispunjalo radošću, njegov duh bio bi zapljusnut
morem utjeha, tako da se sav rastapao u ljubavi prema svome Bogu. Ponekad bi bio u ekstazi
duže vremena a Majka Božja bi ga zvala da se nahrani da njegova osoba ne bi oslabila od
snage ljubavi koja ga je trošila u svemu. Puno puta ne bi ništa jeo da ga za to nije molila
njegova zaručnica.
Želje sv. Josipa – Josip je imao jednu goruću želju da svima, koji su dolazili vidjeti
božansko Dijete pokaže, čudesna dijela svoga Boga i da Ga svi spoznaju kako bi Ga svi slavili
i zahvaljivali Mu. O toj želji je govorio Majci Božjoj koja ga je savjetovala razborito da zadrži
skrivena Božja otajstva i kaže samo ono što je bilo potrebno za dobro duša onih jednostavnih
koji su dolazili sa dobrom voljom jer, govorila je Marija, naš Bog se utjelovio, djeluje On sam
i onim dušama koje On odabere i koje odgovore na Njegovu milost objavit će svoju ljubav.
On će ih prosvijetliti, a oni će prići, diviti se i šutjeti, slaviti, zahvaljivati, uživati,
moliti s našom ljubavlju za nedostatke svih ljudi. Josip je ostajao zadovoljen zbog onoga što
mu je njegova zaručnica predlagala, te joj je zahvaljivao i poticao je da zahvali Bogu za sve
jer je sve od Njega proizlazilo. Kada se božansko Dijete odmaralo u jaslama, oni su se
zadržavali u svetim razgovorima o čudesnim Božjim djelima, a zatim bi Marija i Josip stali i
gledali Dijete Isusa i kušali su veliku muku vidjevši ga u životinjskim jaslicama. Josip je
čekao željno da se dostoji nadahnuti Majci Božjoj da Ga ona uzme u svoje naručje jer je tada
bio zadovoljan vjerujući da to Dijete tada kuša najdraže slasti, kako je uistinu i bilo. Iako se
božansko Dijete toga često lišavalo želeći i u toj mladoj dobi trpjeti kao zadovoljštinu Božjoj
pravdi za grijehe ljudskoga roda. Ponekada kada bi Dijete bilo u jaslicama, Josip bi govorio
svojoj zaručnici:
«Ali, moja zaručnice, ne bi li bilo bolje da dadeš meni to Dijete, svoga Sina, da Ga
držim u svom naručju, tako On ne bi trpio toliko, a ti bi mogla više uživati?»
Na to je Majka Božja odgovarala sa uobičajenom milošću i razboritošću da je njen
Isus htio trpjeti te neudobnosti, htio je u isto vrijeme i njih pridružiti tom trpljenju, tj. da trpe
vidjevši Njega kako On trpi i da budu lišeni utjehe koju bi kušali kad su Ga držali u naručju.
Čuvši te riječi Josip je naklonio glavu, ponizivao se, sjedinjujući se s voljom Božjom i
govorio svojoj zaručnici:
«Što se mene tiče rado trpim lišenost utjeha, ali koliko mi je teško vidjeti našega Isusa
kako trpi na taj način. Ja bih sam htio sve trpjeti i da On ne trpi, naš Isus. Najviša muka koju
trpim je vidjeti našega Otkupitelja kako trpi u ovoj malenoj dobi.»
Majka Božja je imala puno samilosti jer je kušala žalost i muku, a to zato jer ga je
puno ljubila. Zato je više muke kušala, ali ipak ga je tješila, poticala da trpi velikodušno jer se
tako svidjelo njihovom Bogu, te mu je govorila:
«Znaj, moj zaručniče da nije velika stvar u tolikim utjehama našega duha to što nam
Bog daje da trpimo ovu muku. Istina, teško je za jedno srce koje ljubi biti prisutno i vidjeti
osobu koju ljubi kako trpi, a još više jednu osobu tako plemenitu i dostojnu kao što je naš
ljubljeni Isus.»
Josip je plakao čuvši te riječi svoje ljubljene zaručnice te joj je govorio:
«Znaj, moja zaručnice, da se podvostručuju moje muke nakon što vidim našega
ljubljenog Isusa kako trpi tolike neudobnosti i vidjevši također da poslije našega Isusa ti trpiš
kao Isusova Majka i moja zaručnica i moja vjerna družica. Ljubim također tebe i dobro koje
po tebi dobivam od našega Boga i zahvaljujem za mnoge milosti koje si mi isprosila, za veliku
89
ljubav koju si uvijek imala prema meni. Ljubim te kao stvorenje toliko ljubljeno i obdareno od
našega Boga, puno milosti i svih kreposti, zato možeš misliti kolika je moja muka koju kušam
vidjevši tebe u tolikom trpljenju, tebe koja si po naravi tako ljubazna, plemenita, osjećajna.»
Majka Božja se malo zbunila kada joj je njezin zaručnik Josip govorio ove riječi i
pokazivala je da prihvaća njegovu ljubav i dobru volju, a Josip je uživao što je njegova ljubav
bila draga njegovoj zaručnici. On se zbog svoje poniznosti držao nedostojnim i čuvši što mu
je govorila njegova zaručnica ostajao bi utješen i potaknut, te je govorio sam sebi:
«Ako Majka Božja prihvaća moju ljubav i iskrenost mojih osjećaja, ne sumnjam da će
to biti drago također i njenom Sinu i mome Spasitelju. Kako je, dakle, lijepa moja sudbina da
su moja ljubav i moja dobra volja rado prihvaćeni od tako uzvišenih i dostojnih osoba.»

10. poglavlje: Sv. Josip odlazi iz Betlehema sa Majkom Božjom u Jeruzalem kako
bi prikazao Dijete Isusa u Hramu

Anđeosko poslanje – Nakon što je prošlo četrdeset dana od rođenja Otkupitelja Majka
Božja je shvatila da Otkupitelj želi biti prikazan u Hramu da ispuni ono što je zapovijedao
zakon Mojsijev. Prethodne noći anđeo je progovorio u snu sv. Josipu i objavio mu što je volja
Božja da božansko Dijete bude prikazano u Hramu, kao što je to bila uobičajena praksa za
djecu, te da bude iskupljen uobičajenim novčićima kojima su se iskupljivala druga djeca, te je
zato trebao poći s Majkom Božjom i prikazati u Hramu božansko Dijete. Sretni Josip se
probudio i nakon što je zahvalio i slavio Boga zbog objave koju mu je poslao po anđelu, to je
kazao Majci Božjoj, a ona je sve to već znala.
Napuštaju štalicu – Sveti zaručnici odlučili su napustiti Betlehem i poći u Jeruzalem.
Malo im je bilo žao što trebaju ostaviti tu njima ljubljenu špilju jer se tamo dogodilo veliko
otajstvo rođenja i zato što su na tom mjestu kušali velike radosti sa svojim ljubljenim Isusom.
Nadali su se da božansko Dijete ne će trebati još dugo biti na jednom tako neudobnom mjestu,
te su ostavili pećinu koju su toliko ljubili s toliko velikodušnosti. Marija uze svoga Isusa u
svoje naručje, a Josip je nosio dragocjenu relikviju od obrezanja i jedan mali zavežljaj sa
potrebnim stvarima. Prije nego su pošli skupa su se klanjali mjestu gdje se rodio Otkupitelj, tj.
onoj zemlji na koju je prvi puta bio položen nakon rođenja. Tu su ispjevali nove pjesme slave
utjelovljenome Bogu i molili Ga da ih blagoslovi i obdari božanskim darovima, te su sa
svojim Spasiteljem, koji je postao čovjek, napustili pećinu i pošli u Jeruzalem, a pratilo ih je
mnoštvo anđela.
Časti koje su iskazivala stvorenja – Onoga dana, usprkos toga što je bila zima, zrak
je bio jako ugodan i blag jer je to bila zapovjedila Božja Majka da njen Bog i Sin ne bi toliko
trpio hladnoću na prvom putovanju u životu. Zapovjedila je godišnjoj dobi kao Kraljica i
Gospodarica svih stvari. Budući da je bila Majka Stvoritelja, ona je imala tu vlast nad
stvorovima. Josip se utješio vidjevši da se na taj dan ispunjaju njegove želje tj. da zrak nije
tako hladan. Sveti zaručnici išli su sa svojim ljubljenim Isusom puni radosti i utjehe zbog
neizrecivoga blaga koje su sa sobom nosili. Na tom putovanju nisu kušali umor i
uznemiravanja, nego samo veliku utjehu i bili su gledatelji različitih čudesa koje je Bog učinio
po svojim stvorovima i stvorenjima tj. po stablima i životinjama. Stabla su se kao naklanjala i
na takav način iskazivala poštovanje svome Stvoritelju, a ptičice su dolazile u jatima i skladno
pjevale svome Gospodaru. Naš Josip je to motrio s velikim čuđenjem te se okrenuo Majci
Božjoj govoreći:
«Pogledaj, moja zaručnice, kako se nerazumne životinje klanjaju i časte svoga
Stvoritelja, dok ljudi koje je On došao spasiti žive ne misleći na Njega i tako je malo onih koji
su Ga spoznali.»
On je govorio ove riječi sa suzama i uzdasima a zatim bi dodavao:

90
 «Sretnih li nas koji imamo tako lijepu sudbinu ne samo da Ga poznajemo nego da Ga
imamo s nama stalno. Koliko smo dužni našemu Bogu za te milosti i darove koje nam
daruje.»2
Majka Božja je ispjevala pjesme i slatko ih pjevala a sretni Josip bi padao u ekstazu
zbog slasti koju je kušao dok bi je slušao.
Isus u naručju sv. Josipa – Ponekada su se sveti zaručnici zaustavljali, ne zbog
umora, nego jer je božansko Dijete htjelo potpuno utješiti svoga Josipa i odmoriti se u
njegovom naručju, te je nadahnulo Majku Božju i učinilo da shvati koja je Njegova volja, a
ona bi Ga odmah davala radosno Josipu te se sama lišavala te utjehe radi svoga zaručnika.
Uistinu, Josip je to želio, ali se nije usuđivao pitati svoju zaručnicu Mariju, samo bi Boga
molio u svom srcu, a Bog bi uslišao njegove goruće želje. Josip bi primao Dijete Isusa u svoje
naručje sa velikom pobožnošću i ljubavlju, uvijek na koljenima u trenutku kada bi Ga uzimao
i kada bi Ga primio, ispunjao bi se radošću i utjehom. Raspaljivala bi se njegova ljubav i čak
bi se to vidjelo na njegovom licu. Puno puta ga je vidjela Majka Božja svega svijetloga i
lijepoga, iznad svih stvari, a Bog je Mariji darovao milost da vidi njegovu dušu bogatu
zaslugama i urešenu krepostima. Zbog toga je ona kušala veliku radost, neizrecivu utjehu.
Jako se radovala, uživala, zahvaljivala Bogu jer joj je dao tako čistog zaručnika, tako svetog,
urešenog krepostima, bogatog zaslugama te je često govorila svome Josipu:
«Moj Josipe, da znaš koliko je lijepa duša koja je urešena krepostima, obogaćena
milostima i zaslugama, ti bi se čudio tome.»
I tako bi mu počinjala pripovijedati o ljepoti njegove duše, ali nije mu kazala da govori
o njegovoj duši, nego mu je govorila samo kakva je neka duša koja je u milosti i koja je Božja
prijateljica. Svetac bi pažljivo slušao i želja se u njemu budila da takva bude njegova duša i
okretao bi se svojoj zaručnici i govorio:
«O moja zaručnice, ja imam goruću želju da moja duša postane jednaka onoj kakvu
mi ti opisuješ. Zato te molim da isprosiš kod našega Boga da učini takvom moju dušu.»
Tada bi Majka Božja govorila Josipu:
«Slavimo skupa Boga i zahvaljujmo Mu za dobro koje nam je učinio darujući nam
svoju milost i svoje darove.»
I tako su skupa slavili i zahvaljivali Bogu za sve. Majka Božja bi ona prikazanja koja
je njen Sin činio vječnome Ocu popratila i često je to govorila Josipu tako da bi se on u tome
sjedinio s njima dvoma u prikazanju nebeskom Ocu kao i u molitvama, a božansko Dijete se
tome jako radovalo, a nebeski Otac je na takav način primao novu slavu. Često je sv. Josip
pitao Mariju da ga poduči što treba činiti kako bi bio po volji svome Bogu i da čini ono što je
Njemu milo, a Majka Božja nije propuštala da mu udovolji i utješi ga. Tako je Josip uživao i
iskazivao časti njoj i bio je sve više i više zahvalan. Pošao je na ovaj put pjevajući slave
njihovom Bogu i pripovijedajući o Njegovom milosrđu. Dio vremena su provodili u svetim
razgovorima, a dio diveći se djelima Previsokoga, pokazujući se zahvalni za sve ono što je
Bog činio njima na utjehu i na spasenje ljudskoga roda.
Marijina poniznost – Kad su došli u Jeruzalem, pripremili su ono što je bilo potrebno
za prikazanje Djeteta Isusa i njegovo iskupljenje u Hramu, ali Josip je već sve pribavio s
toliko brige, tj. dvije golubice i dva goluba za Majku Božju i pet novčića kao otkupljenje za
dijete. Josip nije tom prigodom propustio diviti se krepostima svoje zaručnice Marije, velikoj
poniznosti koju je prakticirala jer je htjela očišćenje kao i druge žene, iako je bila djevica, sva
čista, bez ikakve ljage. Divio se i poniznosti svoga Spasitelja koji je htio biti prikazan i
otkupljen kao i sva druga djeca. Svemu se divio, čuvao to u svom srcu te o tome razmišljao
tijekom cijeloga svoga života sjećajući se uvijek svih djela što su ih Otkupitelj i Majka Božja
činili i koja čine.

91
 Šimun i Ana – Kad su došli u Hram Josip s Majkom Božjom i Djetetom Isusom, bili
su primljeni sa velikom ljubavlju od starca Šimuna, kao i od Ane, za koju je rečeno da je bila
proročica. Sv. starac i proročica došli su u Hram po nadahnuću Svetoga Duha kako bi uživali
u ispunjenju obećanja koje je Bog dao Šimunu tj. da će prije svoje smrti vidjeti novorođenog
Otkupitelja.
Isusovo prikazanje – Nakon što su učinili obred pročišćenja, kao što je to propisivao
zakon, Šimun uze Dijete Isusa u svoje naručje kako bi ga prikazao Bogu. Kada je Šimun
primio Mesiju u svoje naručje, bio je ispunjen najvišom utjehom Duha Svetog, prepoznao je
svoga Spasitelja i kliknuo svoju pjesmu:
«Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, u miru … jer mi oči vidješe Spasenje …»
Želio je umrijeti nakon što je primio milost ispunjenja obećanja. Sv. Josip je sve to
pažljivo promatrao i vidio božansko Dijete kako iz Njega izlazi jasna svjetlost te je pao u
ekstazu za jedno kratko vrijeme tijekom kojeg su mu bile objavljene tajne sadržane u
prikazanju božanskog Djeteta u Hramu.
Otkupnina – Nakon što je starac Šimun uživao neko vrijeme zbog utjelovljenoga
Boga i držao u svom naručju to Dijete, Majka Božja je prikazala pet novčića kao otkupninu za
Njega a Šimun joj je tada vratio Dijete Isusa koje se obradovalo kada je bilo u naručju svoje
Majke. U međuvremenu Josip se vratio iz ekstaze i pažljivo gledao što se događa. Sv. Šimun
se obradovao sa Majkom Božjom zbog sretne sudbine koja ga je zapala kao i sv. Josip i
obojica su se preporučila Božjem Djetetu i među tolikim utjehama koje su kušali sv. starac se
okrenuo prema Majci Božjoj i kazao kako će to Dijete biti na propast i uzdignuće mnogima, te
da će mu se mnogi protiviti, te da će njenu dušu probosti mač boli.
Muka Josipa i Marije – Josipovo srce je bilo ranjeno čuvši te riječi koje je prorok
kazao njegovoj zaručnici jer je shvatio, da će ona trpjeti, te je gorko zaplakao. Od tada je
držao te riječi urezane u svoje srce te su mu one bile uzrokom trajne žalosti i duboke boli, a
bila je time probodena i duša Majke Božje dubokom boli kao da je sve već jasno shvaćeno.
Mač boli nikada više nije iščezao iz njenog djevičanskog srca. I proročica Ana je govorila
Majci Božjoj, prorokovala je muku i smrt njenog Sina, ali to Josip nije čuo. U protivnom,
umro bi od boli. Njegovo srce je bilo izmučeno zbog Šimunovih riječi te je bilo potrebno da
ga sam Bog podupre svojom milošću kako ne bi klonuo. Majka Božja je podnijela svu bol kad
joj je to bilo objavljeno. Uistinu, već je sve znala, ali ipak kad je čula da se prorokuje i da se
na to podsjeća s tako živim izrazima, to joj je uzrokovalo beskrajnu bol, ali je sve zadržavala
u sebi. Štoviše, ona sama je tješila ožalošćenog Josipa kao što ćemo to naprijed kazati.
Zahvaljivanje – Josip je imao veliku želju da nasamo govori s Majkom Božjom i kaže
joj ono što je čuo, ali se zadržao neko vrijeme u Hramu dok je Majka Božja držala svoga Isusa
u naručju, te mu iskazivala ljubav, zahvalnost i samilost. Na vrhuncu njezine žalosti njen
božanski Sin nije propuštao da je utješi, a ona sama Ga je molila da se udostoji utješiti
ožalošćenog Josipa, što je božansko Dijete i učinilo.

11. poglavlje: Sveti Josip se vraća u Nazaret sa Djevicom Marijom i Djetetom

Isusom

Kako su se trebali vratiti u Nazaret – Nakon što su ispunili sve ceremonije u Hramu,
sveti zaručnici Marija i Josip sa svojim sinčićem zadržali su se malo u Jeruzalemu, ponovno
su se vratili u Hram, gdje su prikazali darove koje su dobili od mudraca koji su došli s istoka.
Zatim su se potrudili razumjeti volju Božju, da li da se vrate u Betlehem ili u Nazaret, svoj
zavičaj. Shvatili su da trebaju ići u Nazaret, a to je i anđeo objavio sv. Josipu u snu. Odlučili
su poći i to je za sv. Josipa bila utjeha jer je mislio kako će im u Nazaretu biti udobnije i kako
će tamo Majka Božja i Dijete Isus manje trpjeti, te se radovao sa svojom zaručnicom, a ona je
92
znala ono što će se uskoro dogoditi i kako će se trebati bijegom osloboditi od Herodovih
progona. Pokazala se obazrivom prema svetom Josipu i nije mu objavila ništa, nego se
radovala vidjevši da je njen zaručnik utješen.
Bol sv. Josipa – Pošto su bili sami, sv. Josip je objavio Mariji ono što se dogodilo u
Hramu i otajstva, te patnju koju je doživio u svom srcu kad je čuo proroštvo o maču boli
starca Šimuna. Pričao je sve Mariji sa suzama i uzdasima te joj je često govorio:
«O najnevinija zaručnice, koliko će velika biti bol koju ćeš morati trpjeti. Ja ne znam
što će biti sa mnom i da li ću biti prisutan tvojim patnjama, a ako to tako bude, kako će to
moći podnijeti moje srce?»
Svetac je gorko plakao, a Majka Božja ga tješila da se ne boji jer Bog će providjeti i
pomagati im svojom božanskom milošću te mu je govorila:
«Bog je s nama, ne trebamo se bojati. Stavimo sve u volju Božju, a sada se radujmo i
uživajmo jer smo otkupili našega Isusa u Hramu, te je sad naš. Zato se možemo radovati
Njegovom društvu, uživati Njegovu ljupkost i slast. Misao da je Isus sav naš, to će nam
ublažiti svaku gorčinu.»
Josip se jako utješio na te riječi svoje zaručnice, a Isus ga je htio utješiti više nego što
je to prije činio jer je nadahnuo Majci Mariji da Ga preda Josipu kako bi on uživao u
Njegovoj prisutnosti u svom naručju. Svetac je primio Dijete sa velikom radošću svoga srca i
primajući Ga reče Mu:
«O moj utjelovljeni Bože, evo sad si sav naš. Mi smo Te iskupili za dobro svih ljudi,
ali za sada samo mi smo dostojni spoznati Te, uživati i držati Te s nama.»
Dok je svetac tako razgovarao sa svojim ljubljenim Otkupiteljem, On mu se smiješeći
naslonio svojom glavicom na vrat te mu je u tom trenutku dao da kuša najslađe nebeske
radosti.
Isusove profinjenosti prema sv. Josipu – Kad se Josip vratio iz ekstaze, pogledao je
božansko Dijete i promatrao tolike darove i milosti koje je primao. Zaplakao bi od slasti, a
Dijete Isus je prema njemu činilo mnoge dječje dražesti. Govorilo mu je u srcu kako ga jako
ljubi i kako mu je Josip bio po volji te je zato svetac uskliknuo:
«Što da činim, moj Spasitelju, za toliko dobra koje mi daješ? Koje li sreće što te držim
u svom naručju. Tko bi ikada vjerovao da će najmanji od Tvojih slugu ikada biti tako
obdaren. Sveti Šimun nakon što Te primio u svoje naručje, nije znao željeti drugo osim da
umre, a ja koji Te tako često imam u naručju i držim Te sebi privijena na svoje grudi, što da
želim, Gospodine moj, što ću željeti? Ne trebam željeti da umrem jer mogu uživati mnogo
vremena s Tobom i zato trebam biti s Tobom i providjeti za Tvoje potrebe. Što, dakle, mogu
željeti ako ne da Te uvijek ljubim i vjerno Ti služim i željeti da Te sva stvorenja spoznaju,
ljube, da Ti budu zahvalna za tolika dobročinstva kojima ih sve obdaruješ, a posebno zato što
si postao čovjekom da spasiš ljudski rod. Dakle, to želim, moj Otkupitelju, to želim, to prosim,
molim, daj da bude udovoljeno mojim gorljivim željama i mojim brižnim molitvama.»
Božansko Dijete je uživalo čuvši svoga Josipa koji je bio tako raspaljen ljubavlju
prema Njemu i toliko željan Njegove slave i dobra za sva stvorenja te je pokazivalo da rado to
prihvaća gledajući ljubezno Josipa u lice smiješeći se, istovremeno radosno i uzvišeno, a po
tome je svetac shvaćao kako se njegova božanska uzvišenost pokazuje njemu zahvalna i
ljubezna, te se sve više raspaljivao ljubavlju i zahvalnošću prema svome Bogu. Na kraju je
ponovno dao Dijete Isusa Majci Božjoj a darujući joj Ga reče:
«Uzmi prečista zaručnice, svoga Sina koji je postao čovjekom jer u tvom krilu čistome
uistinu Mu je dobro, jer je izabrao tebe za svoju majku. Sigurno je da te ispunio svim
milostima i krepostima da mu možeš biti po volji i da budeš dostojan predmet Njegove
ljubavi, mjesto gdje će se On odmarati i najslađe naslađivati.»

93
 Čuvši te riječi Majka Božja je ponizno potvrđivala ono što je njen zaručnik govorio
citirajući psalam: «Veliča duša moja Gospodina», koji je ona bila ispjevala kada je išla
posjetiti svoju rođakinju Elizabetu.
Na putovanju – Naši sveci su se zaputili sa svom velikodušnošću i puno utjehe noseći
sa sobom božansko Dijete koje ih je ispunjavalo radošću. Dijete Isus nije njima bio težak,
nego im je bio na olakšanje i odmor. Zato je On bio malo u naručju Marijinu, a malo u
naručju svetog Josipa, tješeći sada jedno, a sada drugo svojom prisutnošću. Na ovome
putovanju sveti zaručnici su prisustvovali čudesnim Božjim djelima jer su sva stvorenja, pa i
ona bezosjećajna, iskazivala poštovanje prema svome Stvoritelju. Životinje bi Ga slavile
prema svojim sposobnostima, ptice bi pjevale i mahale krilima i u tome se natjecale, a Josip bi
sve to pažljivo promatrao i na svemu zahvaljivao Bogu. Uživao je kada je vidio da nerazumna
stvorenja prepoznaju i časte svoga Stvoritelja, a razumska stvorenja nisu prepoznavala
utjelovljenoga Boga i nisu Ga častila. Na ovome putovanju oni su jako željeli da brzo dođu u
svoj zavičaj, a Josip je govorio svojoj zaručnici:
«Zaručnice moja, evo mi se vraćamo svojoj kući gdje ćemo na miru uživati sa Isusom i
tješiti se vidjevši Ga kako više ne trpi jer će Mu tamo biti ugodno, osobito kada bude u našem
naručju.»
Presveta Djevica bi naklonila glavu čuvši te riječi i govorila Josipu:
«Sada idemo u Nazaret da se ispuni volja Božja i bit ćemo uvijek spremni slijediti
Njegove zapovijedi, tj. zapovijedi Onoga koji se udostojao postati čovjekom kako bi trpio, a
ne uživao te želi da Ga i mi nasljedujemo.»
Josip se u svemu slagao za voljom Božjom te je odgovarao:
«Evo me, spreman sam u svemu vršiti volju Božju.»
Ali nije shvaćao smisao i razlog tih riječi svoje zaručnice, a ona mu je sve to govorila
jer je znala da će ubrzo trebati napustiti svoju domovinu sa svojim dragim Isusom i bježati u
tuđinu s toliko patnje i neugodnosti, ali Majka Božja o tome nije otvoreno govorila.
Zadržavala bi za sebe Božje tajne čekajući da Bog sam objavi to njenom zaručniku po
nadahnuću ili po anđelu, kao što mu je obično govorio u snu. I na ovom putovanju Majka
Božja je slavila svoga Isusa, pjevala himne Djetetu Božjem a sretni Josip kada bi to čuo, bio
bi jako utješen i pratio je nju u svom srcu. Različiti su bili učinci koje je pjesma Majke Božje
uzrokovala kod sv. Josipa. Nekada bi se njegovo srce rastapalo od slasti do suza, nekada bi
padao u ekstazu, a nekada bi se raspaljivala njegova ljubav i zahvalnost prema Bogu, te Mu je
zahvaljivao ljubezno za mnoge milosti koje je dobivao po svojoj zaručnici, a nekada bi se
njemu razvezao jezik te bi slavio svoga Boga s toliko gorljivosti da je i Marija ostajala
zadivljena i utješena. Na ovim putovanjima svetac bi trpio glad, žeđ, hladnoću, ali bi radosno
trpio jer sve što je trpio, njemu je izgledalo maleno. Želio je trpjeti više, samo mu je bilo
mučno vidjeti Dijete Isusa kako trpi, i Majku Božju, a to su mu bile najveće muke. I mač boli
koji je Šimun prorokovao njegovoj zaručnici nikada više nije napustio njegov duh i njegovo
srce.
Dolazak u Nazaret – Kad su došli u Nazaret, a usput se navratili u pećinicu da
zahvale na mjestu gdje se rodio Otkupitelj u Betlehemu te su kušali mnoge utjehe na različite
načine u svom srcu, poklonili su se i u svojoj kući, te su se prostrli na zemlju u sobi gdje je
Majka Božja doživjela veliku tajnu utjelovljenja. Klanjali su se svome Stvoritelju i
zahvaljivali što su se vratili u svoju kuću zdravi i veseli, a Josip je mislio tu se zadržati,
uživati u miru u društvu Isusa i Presvete Marije. Zato je svetac pripravio odmah kolijevku
koju je napravio za Dijete i sve priredio s puno radosti i utjehe svoga duha. Među tolikim
utjehama koje je kušao, kušao je još i gorčinu što je tako siromašan jer nije mogao pribaviti
svome Bogu i Majci Božjoj sve ono što je želio, iako se slagao u svemu sa voljom Božjom.
Dok se Marija zadržavala u razgovorima sa svojim božanskim Sinom, Josip je išao pribaviti

94
potrebnu hranu i činio je to sa dopuštenjem utjelovljenoga Boga čiju je volju shvaćao po
svojoj zaručnici.
Sveti Josip je ismijavan i vrijeđan – Kad je išao po Nazaretu da pribavi potrebnu
hranu, Josipa suo zadržavali postavljajući mu različita pitanja. Pitali su ga što se dogodilo u
Betlehemu. Svetac bi slijegao ramenima i odgovarao svima da je ispunio volju Božju, a
mnogi su ga ismijavali jer je na to putovanje poveo zaručnicu koja je bila pred porodom.
Svatko je mogao lako zamisliti što će se dogoditi njegovoj zaručnici, tj. da će ubrzo roditi
dijete, te da će trpjeti mnoge neudobnosti. Svetac je sve te prigovore trpio strpljivo i nije ništa
odgovarao, a bilo je i onih koje je potaknuo đavao te su govorili Josipu uvredljive riječi da je
bila velika nesmotrenost to što su njemu za zaručnicu dali tako osjetljivu i ljupku Mariju, a da
se on na to nije obazirao, da je njoj uzrokovao trpljenje, da nije poznavao svoju družicu.
Ukratko, poželio je da umre od muke. Te riječi su bile kao mač u srcu ljubeznog Josipa jer je
on znao koliko je ljubio Mariju i koliko je bio zahvalan Bogu što mu je nju dao i da je njoj
iskazivao svu potrebnu čast. Odgovarao je tim ljudima:
«Vi ste u zabludi, ja sam svjestan sudbine koja me zapala da imam tako dragu
zaručnicu i tako dostojnu, a moje siromaštvo mi ne dopušta da činim ono što bih trebao i što
ona zaslužuje i zbog toga trpim. Njena dobrota je tako velika da je zadovoljna i sa ovim što
imam i ne želi ništa više.»
Josip je to govorio vedra lica i u miru, nije se nimalo mijenjao, a imao je puno prilika
za to. Bog je dopuštao sve to da bi Josip prakticirao kreposti, posebno poniznost, blagost,
strpljenje, trpljenje i ljubav. Svetac je sve prihvaćao velikodušno s užitkom i radošću znajući
da je to drago njegovom Bogu te da tako uvijek iznova zaslužuje Njegovu ljubav i Njegove
darove.
Rast sv. Josipa u krepostima – I Majka Božja je uživala vidjevši svoga zaručnika
Josipa tako svetoga, da ima tolike kreposti i nije propuštala moliti svoga Boga da mu
pomogne i dade uvijek nove milosti i duha, posebno veću ljubav. A Bog bi ispunjao njene
prošnje tako da je Josip rastao uvijek u krepostima, zaslugama i ljubavi prema svome Bogu
tako da je njegovo srce gorilo ljubavlju i željom da Boga ljube svi. Ta želja je bila tako jaka
da je često plakao govoreći:
«Bože moj, zašto Te svi ne ljube? Što bih mogao učiniti da Te sva stvorenja upoznaju i
uzljube? Kako je moguće da Te ne ljube svi, beskrajna dobroto, beskrajna uzvišenosti,
neizreciva dobroto?»
Govoreći ove riječi padao bi u ekstazu i duge sate bi uživao zbog veličina i
savršenstava svoga Boga, te bi shvaćao uvijek jasnije i dublje kako Bog zaslužuje biti
ljubljen. Kad bi se vraćao iz ekstaze, sav raspaljen ljubavlju govorio bi svojoj zaručnici da on
želi ići gradom vičući i objavljujući Božje veličine, a Majka Božja bi ga zadržavala govoreći:
«Slavimo mi sada u ime svih.»
Zadržavali su se u pohvalama Božjim i obdareni Josip bi se malo smirivao, a zatim bi
se okrenuo prema svojoj zaručnici i kazao:
«Blago tebi, moja zaručnice, koja toliko ljubiš našega Boga i imaš razloga za to jer
On to zaslužuje. Ljubi Ga, dakle, sve više i moli za veliki broj onih koji Ga ne ljube. Ljubi Ga
i za mene ti koja imaš srce sposobno ljubiti Ga puno jer je moje srce maleno i ne može
sadržavati toliku ljubav.»
Marijina radost – Majka Božja bi uživala slušajući svoga Josipa raspaljenog
ljubavlju, a njeno srce bi izgaralo od ljubavi. Josip bi sve pažljivo promatrao i vidio je
raspaljenu Mariju u licu a njeno lice je bilo obasjano svjetlom te bi se i on još više ražario u
srcu. Kada bi Majka Božja vidjela svoga zaručnika da se nalazi u tim poletima ljubavi, davala
bi mu u ruke božansko Dijete. Tada bi Josip Njega privio na svoje grudi gdje je bilo njegovo
srce zadovoljno i njegove gorljive želje udovoljene. Često bi se svetac odmarao slatko sa
95
svojim Isusom u naručju, a Majka Božja bi ga motrila vidjevši svoje božansko Dijete i uživala
što je ono u naručju Josipa, te što se Josipova duša slatko odmara u naručju Božjem uživajući
mir i slast koji se kušaju u nebu među blaženicima.

12. poglavlje: Anđeo je u snu obavijestio Josipa da otputuje iz svoje domovine i

pođe u Egipat skupa sa Djetetom i Majkom Božjom

Zapovijed egzila – Dok je Josip razmišljao sa mirom u srcu da se zadrži u Nazaretu,

svom zavičaju, i uživa slast dragih razgovora sa Isusom i ljubljenom zaručnicom, čuo je
obavijest o Herodovim progonima i zapovijed koju je zli i oholi kralj izdao. Svečevo srce je
pogodila duboka bol i nije znao na koji način da je se oslobodi, ali je mislio da će Bog
providjeti u tako velikim progonima. Razgovarao je sa svojom zaručnicom koja ga je utješila i
potakla da se ne boji te da se potpuno preda u Božja dopuštenja. Sv. Josip se malo smirio a
noću u snu anđeo mu zapovjedi da uzme Dijete Isusa i njegovu majku i pođe u Egipat i zadrži
se tamo sve dok mu On ne zapovjedi da se vrati. Objasnio mu je kako Herod brižno traži
Dijete da ga ubije, da ubije Otkupitelja. Svetac se probudi sav ožalošćen jer je po anđelu
dobio sigurnost o progonima i sa svom žurbom pođe plačući Majci Božjoj, pun gorčine i
objavi joj što mu je anđeo zapovjedio. Majka Božja je bila ponizna, spremna i predana a Josip
je također prihvatio Božje zapovijedi i sva njegova muka je bila u tome što je mislio na tolike
patnje koje će Otkupitelj i njegova draga Marija morati podnijeti. Zato reče Mariji:
«O moja zaručnice, tko bi ikada mogao misliti da ćemo odmah na dolasku u naš
zavičaj biti primorani na tako veliku muku, da će nas ponovo zapasti putovanje u tako hladno
doba godine, da ćemo ići u tuđi svijet u narod koji nema vjere? Uistinu moja zaručnice, to je
zato jer nisam odgovorio na tolika dobročinstva i milosti koje mi je Bog udijelio i to je uzrok
mojih muka. Ja bih, što se mene tiče rado ih prihvatio i sjedinjujem se s voljom Božjom, ali
srce mi se slama na pomisao da će naš Isus toliko trpjeti a i ti, draga zaručnice, koliko li ćeš
trpjeti.»
Majka Božja utješi Josipa uvjeravajući ga da ona rado polazi jer tako vrši volju Božju,
da je i ona kušala veliku muku zbog patnji njenog Isusa, te je imala samilosti i shvaćala
Josipa, ali da se i u tome trebaju potpuno podložiti volji Božjoj te mu reče:
«Budi siguran da je Isus došao na svijet kako bi trpio, a ne kako bi se odmarao i nije
mala stvar što smo mi Njegovi pratitelji u trpljenjima. Zato trebamo zahvaljivati i za ovu
situaciju.»
Polazak – Ožalošćeni Josip se utješi i žurno sve uredi tako da je uzeo ono što je bilo
potrebno, napravio mali zavežljaj koji će nositi na leđima, a Majka Božja je sa sobom uzela
povoje svoga Djeteta s onim što je smatrala potrebnim. Zatim su pošli k svome Isusu koji se
odmarao te su se pripremali za žurni polazak. Pošli su noću kao izbjeglice, žurnim korakom, a
Josip se jako bojao, svetac nije znao put kojim je trebao poći u Egipat. Zato se predao u Božju
providnost i zazvao je pomoć skupa s Marijom. Pa ipak su sigurno kročili, s pouzdanjem da
će ih Bog voditi ravnim putem i da će ih braniti od svakog neprijatelja. Majka Božja je držala
svoje Dijete u naručju i Njemu se preporučivala. Josip je bio zadivljen djelima i Božanskim
odredbama i kako je dopuštao Bog da se Otkupitelj podloži zapovijedima zemaljskog kralja i
pobjegne kako bi se oslobodio od okrutnosti progona zloga kralja i oholog kakav bijaše
Herod. Za vrijeme putovanja razgovarao je o tome sa svojom zaručnicom koja mu je mudro
odgovarala da ga je shvaćala i dala mu da spozna kako su u toj prilici imali mogućnost
prakticiranja uzvišenih čina kreposti tj. poniznosti, predanja, trpljenja, strpljenja. A Josip bi
se tješio i usvajao bi te kreposti sa svom velikodušnošću i savršenstvom te je govorio svojoj
zaručnici:

96
 «O zaručnice moja, koliko su uzvišeni primjeri kreposti koje vjerujem da želi svijetu
dati naš Otkupitelj kad ih je počeo prakticirati čim se rodio. Blago nama koji smo prvi da Ga
slijedimo i nasljedujemo.»
I tako se Josip poticao na trpljenje i prakticiranje svih kreposti a imao je sa sobom
primjer svih tih kreposti. Zatim bi se obratio svome Spasitelju i govorio:
«O moj ljubljeni Otkupitelju, Ti si Učitelj koji me poučava sigurnom putu u nebo. Ti
si uzor svih kreposti. Daj mi milost da Te savršeno nasljedujem i shvaćam Tvoju školu
istinske znanosti. Ti koji si gospodar svemira, Ti najviši Kralju podlažeš se i bježiš zbog
progona jednoga zloga kralja uz toliko neudobnosti i muke, a ja da se žalim? Nikada, moj
Gospodine, klanjam se Tvojim dopuštenjima, slijedim Tvoje stope i prihvaćam Tvoju volju.»
Muke i radosti – Tako je Josip razgovarao sa svojim utjelovljenim Bogom i iskazivao
Mu želje svoga srca koje je željelo puno Ga ljubiti te da Ga sva druga stvorenja spoznaju,
ljube i klanjaju Mu se. Zatim Mu je Josip govorio:
«Evo moj Isuse, ja žudim da ti budeš spoznat i ljubljen. Vidim da si progonjen sve do
smrti. Želim učiniti sve što mogu da Ti ne trpiš, a usprkos toga zapada me vidjeti Te među
tolikim patnjama. Kako se slama moje srce od boli vidjevši Tebe, nježnog i osjećajnog
dječačića, kako moraš bježati i trpjeti hladnoću i sve neudobnosti. Dragi moj Spasitelju, ako
Ti toliko trpiš u tako mladoj dobi, kad si se tek nedavno rodio, što će tek biti kada porasteš?
Kako će moje srce podnijeti da sve to vidi?»
I Josip bi počeo gorko plakati a božansko Dijete bi nadahnjivalo Majku Božju da Ga
dade u naručje svome Josip i ona mu Ga je davala. A Josip prihvaćajući Ga u svoje krilo bio
bi utješen. Isus bi govorio njegovu srcu, tješio ga, raspaljivao želju da trpi i poticao ga na sve
jaču i jaču ljubav. Josip je bio utješen sa Isusom na svojim grudima te bi Mu govorio:
«Kako je lijepa moja sudbina da mogu u naručju držati Stvoritelja svega svijeta,
Kralja neba i zemlje. O, nebesa, ne zavidim vam na vašoj sudbini jer ako vi uživate gledajući
otvoreno Boga, ja Ga držim, Njega koji je postao čovjekom i grlim Ga na svojim grudima.»
Svetac je osjetio da je jako lagan na svom putovanju kad bi imao Isusa u naručju.
Izgledalo mu je kao da lebdi te je bio sa velikom utjehom svoga duha i u moru slasti. I to je
pripovijedao Mariji te ju je pitao da li je Dijete Isus uzrokovalo iste učinke kad je bilo kod nje,
a Ona bi mu s puno milosti odgovarala:
«Ne znaš li kako je naš Bog velikodušan u svim svojim milostima? Možeš vjerovati da
je to puno više sa mnom jer sam njegova ponizna službenica, a On se udostojao da me
izabere za Majku?»
Josip bi uživao čuvši te riječi jer je već pokušavao zamisliti koliko bi uživala Ona sa
svojim božanskim Sinom ako je već on uživao toliko noseći Ga i smatrao se beskorisnim
slugom i nezaslužnim za svaku milost i svaki dar.
Muke na putovanju – Josip je trpio puno muke na tom putovanju skupa sa svojom
zaručnicom Marijom i Isusom. Bila je to hladna dob godine, često su bili usred polja bez
ikakvog zaklona i trebali su prenoćiti na otvorenom. Josip se mnogo žalio zbog toga, zbog
ljubavi prema Isusu i Majci Božjoj. Trudio se da napravi od svog plašta na neki način kao
šator kako bi se zaklonili, te bi tu proveli cijelu noć tijekom koje bi pjevali Božje himne i
kratko vrijeme bi se odmorili. Sledili su se od hladnoće jer nije bilo načina da se ugriju.
Božanska providnost nije ih prestajala tješiti kada je izgledalo da ne će više podnijeti ta
trpljenja i dok su razgovarali o beskrajnoj Božjoj ljubavi koju je imao prema ljudskom rodu,
njihovo srce bi se rastaljivalo tako da bi se toplina širila i na njihovo tijelo, te su se na taj
način ugrijali, više nego da su bili uz vatru. Zato su skupa zahvaljivali Gospodinu koji ih je s
toliko ljubavi tješio.
Trpjeli su često glad i žeđ i bili po cijele dane bez hrane, ponekada bi u polju našli
neke trave i biljke kojima je Bog dao ukus svojom milošću tako da su izgledale jako ukusne i

97
 one bi bile njihova hrana. Pili bi kada bi se našli uz neki potočić što se događalo rijetko. Pa
ipak, trpjeli su sve sa puno radosti u svom srcu jer misao da imaju sa sobom Isusa sve je
zaslađivala. Ponekad bi bili na otvorenom na snijegu i hladnoći i zato su jako trpjeli. U tim
prilikama anđeli poslani od Boga donosili bi im potrebnu hranu i tako su se malo krijepili. Oni
su se divili kako se božanska providnost za njih brine, da providi prema potrebama koje su
imali tamo gdje nije bilo ljudske pomoći. Puno puta su trpjeli glad a da nisu ništa imali, a Bog
je to dopuštao kao kušnju u njihovim patnjama, u predanosti, u vjeri, te bi im davao takvo
zasićenje da je njima izgledalo kao da su se slasno najeli. Uistinu, puno su trpjeli, ali su se i
puno tješili nakon trpljenja i skupa su slavili Boga zbog dobra koje je njima slao kao i zbog
onoga što je dopuštao da trpe.
Očinska briga sv. Josipa – Josip je bio pažljiv i bojažljiv za svoga malog Isusa koji je
trpio hladnoću. Kada ga je Majka Božja držala u naručju, često je molio da se osjeća kao na
toplome jer je bilo hladno. Majka Božja je imala samilosti, tješila ga govoreći mu da joj je
toplo i da je dobro obučena. Ponekada bi shvatio ipak da se božansko Dijete smrzavalo od
hladnoće te se žalostio i plakao gorko jer nije mogao naći načina kako da Ga ugrije. Božansko
Dijete ga je tješilo tako da je nadahnjivalo Majku Božju da ga dade u naručje svom
ljubljenom Josipu. On bi Ga primao s puno nježnosti i ljubavi, živom željom da Mu daruje
svoju toplinu i ugrije Ga. Uistinu, Otkupitelj je to prihvaćao i ugrijao se na plamenu ljubavi
koja je gorjela u srcu sv. Josipa, a svetac bi bio sav utješen. Zatim bi to govorio svojoj
zaručnici koja se radovala i zahvaljivala Bogu.
Josip je ismijan – Josip je trpio zbog mnogih pogrda i uvredljivih riječi onih kod kojih
bi nekada prenoćili jer su ponekada nailazili na neka mjesta, u njih ulazili kako bi proveli noć i
ne bi bili na otvorenom. Vlasnici tih svratišta bi se divili i motrili ljepotu, ozbiljnost, milost i
čednost Majke Božje, te bi se okretali protiv sv. Josipa govoreći da je lišen razuma što vodi
svoju tako dražesnu zaručnicu po tom tako hladnom vremenu. Smatrali su Josipa lutalicom,
ismijavali ga i vrijeđali. Svetac bi šutio i nije se opravdavao, sve je trpio s puno strpljenja i
prikazivao to svome Bogu i iz ljubavi je sve podnosio, a u sebi bi govorio Bogu:
«O moj Bože, Ti znaš sve zbog kojega razloga putujem, ne zbog bilo čega drugoga
nego samo iz poslušnosti Tebi. Zbog toga ne marim što se prema meni loše ponašaju, samo
da se prema mojoj dragoj zaručnici i mome Isusu ponašaju s poštovanjem.»
Zatim bi se povlačio sa svojom zaručnicom te bi izlijevao pred njom bol svoga srca i
govorio:
«O moja zaručnice, riječi koje čujem protiv sebe su kao mačevi koji probijaju moje
srce. One uistinu govore istinu tj. da te vodim u ove krajeve uz toliko trpljenja te izgleda da
sam okrutan, bez samilosti prema tvojoj ljupkosti, ali trebam slušati zapovijedi našega Boga
koji tako hoće i to me tješi u tolikim mukama koje kušam. Pristajem uz volju Božju i to me
umiruje. A što bi tek rekli i što bi učinili od mene da znaju tko si ti i tko je Dijete koje nosiš u
svojim rukama? Sigurno bi me ubili.»
Majka Božja ga je tješila i poticala na strpljenje te je govorila Josipu da se raduje zbog
progona jer je Bog dopuštao sve to kako bi ga stavio na kušnju i dao mu priliku da poraste u
zaslugama. Uistinu, svetac je zasluživao puno trpeći sve s predanjem i tako je bio jako Bogu
po volji koji ga je sve više obogaćivao zaslugama.
Josipova ljubav prema bližnjemu – I na ovome putovanju Josip je imao prilike
vježbati se u ljubavi prema bližnjemu jer kada su trebali ući u neko mjesto kako bi se sklonili,
molio je Isusa za ljude koji su tamo boravili da se udostoji prosvijetliti ih i da im učini neko
dobro. I uistinu, Otkupitelj nikada nije ulazio u neko mjesto a da nije udjeljivao milosti
stanovnicima tog mjesta. Na poseban način bi davao zdravlje bolesnima koji su tamo bili iako
nisu shvaćali otkuda proizlazi to njihovo veliko dobro. Primijetili su da je Josipa jako brižan i
pokazivao je pažnju i ljubav prema bolesnima, posebno prema umirućima, a on bi iskazivao
98
goruće prošnje svome Isusu. Kada bi se nalazili u mjestima nevjernika, govorio bi svome
Isusu da se udostoji ozdraviti bolesne koji su tamo bili jer se nadao da će se oni vremenom
obratiti i prihvatiti pravu vjeru koju je dijete Isus donijelo na svijet, a Isus bi ga uslišavao.
Đavao drhti – Pakleni neprijatelj je bjesnio jer je vidio da je lišen snage i nije se
mogao približiti našem Josipu kako bi ga mučio kao što je želio jer je snaga božanske kreposti
držala njega daleko te je bio jako potišten, ali se on još više razbjesnio jer nije mogao shvatiti
otkuda sve to proizlazi. Pa ipak đavao nije htio propustiti a da ne žalosti sveca kada bi Bog to
dopustio, a sve to kako bi sv. Josip zadobio više zasluga. Kada bi se približavao nekom mjestu
ili dvorcu, đavao bi poticao zločeste stanovnike tog mjesta da se loše ponašaju prema sv.
Josipu i uistinu to mu je i uspijevalo jer je u mnogim mjestima Josip bio loše primljen. Negdje
su ga čak protjerali van mjesta s ružnim riječima i uvredljivim izrazima. Na drugim mjestima
bi mu odbijali dati malo hrane. Ali svetac je sve trpio s puno strpljenja i velikodušnosti. Zato
je neprijatelj ostajao zbunjen i povlačio se još bjesniji nego ikada prije. Nije odustajao od
svojih pokušaja niti se smirivao misleći da će pokrenuti veći rat u prilikama koje je pažljivo
iščekivao.
U klanjanju – Ponekada, budući da su bili ožalošćeni zbog hladnoće, gladi i žeđi, a
nisu imali čime nahraniti se niti se gdje skloniti, sveti zaručnici bi se povlačili u neku pećinu
gdje bi se zadržali te bi sjeli na zemlju ili se malo ispružili, a Majka Božja bi svoga Isusa
stavila na zemlju, na plašt svoga Josipa, zatim bi njih oboje klekli i klanjali Mu se. Božansko
Dijete ih je gledalo ljupkoga lica s osmijehom. Oni bi motrili to božansko lice i zaljubljivali bi
se u njegovu ljepotu i tako motreći padali bi u ekstazu zbog radosti, a u toj ekstazi njihov duh
bi bio ispunjen slašću i radošću, te su shvaćali uzvišena otajstva. Tako bi se ugrijali i nasitili
čak i u tijelu, te bi se vraćali iz ekstaze osnaženi, uzimali svoga Isusa i polazili ponovno na
put slaveći i zahvaljujući Bogu koji ih je toliko darivao i tješio. Majka Božja bi pjevala slatke
pjesme, a sretni Josip kušao puno utjehe i plakao od radosti zbog onoga što je osjećao njegov
duh.
Suze Isusove i Josipove – Puno puta Josip je osjetio veliku žalost dok je putovao jer
bi iznenada božansko Dijete počelo gorko plakati kao što to čine i sva druga djeca kada puno
trpe. I Dijete Isus je puno trpjelo, ali Njegov plač je bio uzrokovan uvredama koje se nanose
Njegovom božanskom Ocu, a Josip nije to primjećivao i držao je da plače zbog trpljenja, a
posebno zbog velike hladnoće. Tako se svetac jako žalostio i to je ranjavalo njegovo srce,
gorko je plakao skupa s Majkom Božjom. A ona bi otkrivala Josipu uzrok Isusova plača i
onoga svoga tj. da su uzrok njihova plača bile uvrede koje se nanose Bogu te je poticala
Josipa da se i on pridruži božanskom Djetetu u tome prikazujući svoje suze vječnome Ocu
sjedinjene s onim Isusovim i moli za obraćenje grešnika, što je Josip i činio s puno ljubavi i
suzaa. Nakon toga zahvaljivao je Mariji što mu je to objavila i podučila ga, a ona mu je
odgovarala sa puno milosti govoreći da sve zahvale i slave uputi Bogu jer sve moraju biti
Njemu usmjerene jer je On darovatelj svakoga dobra. Svetac je to činio s puno ljubavi, a
njegova zaručnica se sjedinjavala s njim u tim činima.
Teško putovanje – Ovo putovanje bilo je dugo i teško za sv. obitelj. Trebali su puno
trpjeti, ali su uživali i božanske darove. Često su bili odmoreni po Božjoj velikodušnosti.
Uživanje koje su kušali u društvu svoga Isusa je bilo veliko i to je bilo dovoljno da zasladi
svaku gorčinu koju su proživljavali i podnosili radosno ma kako bilo veliko to trpljenje.

13. poglavlje: Sv. Josip dolazi u Egipat skupa sa Majkom Božjom i Djetetom
Isusom

Nakon puno trpljenja zbog dugoga puta sv. obitelj je došla u Egipat. Josip je osjetio
veliku žalost jer je trebao ući u grad i naći mjesto za boravak svojoj zaručnici i božanskom
99
Djetetu. Svetac se bojao jer je taj narod bio poganski i nisu bili vjernici te su mogli loše
postupati prema njegovoj zaručnici i Isusu, te je toplo molio Boga proseći milost da ako bi
trebali trpjeti protivljenja i muke da ih trpi samo on. Govorio je:
«Bože moj, ne dopusti nikada da tvoj Sin i njegova sv. Majka trebaju trpjeti zbog
nekih uvreda. Evo moje osobe, ja se prikazujem da sve trpim, samo da oni ne bi trpjeli. Ne
moraju oni, Bože moj, biti progonjeni, previše je velika njihova nevinost, njihova zasluga,
njihove kreposti. Ja, beskorisni i bijedni sluga, zaslužujem progonstvo i zlo. Neka se meni
dogodi, a ne njima.»
Tako i još više govorio je sv. Josip svim srcem Bogu, a iskazivao je svoj strah Majci
Božjoj koja ga je tješila i poticala da se ne boji. Ona mu je govorila:
«Ne boj se, Josipe, imamo Boga s nama. Imajmo povjerenja u Njega. On nas je poslao
ovamo, On će providjeti kao što je do sada providio s toliko velikodušnosti. Mi smo već
iskusili koliko je velika Božja briga za nas, čega se trebamo bojati? Bog je s nama, to nam
treba biti dosta kako bismo bili mirni u svim prilikama i opasnostima.»
Padaju idoli – Josip je bio ohrabren riječima svoje zaručnice a još više Božjom
milošću te se hrabro uputio u grad. Kad su ušli, na zemlju su pali idoli kojima su se klanjali ti
zasljepljeni ljudi toga naroda. To je potreslo cijeli grad iako nisu shvatili otkuda je to
proizašlo niti su mogli razumjeti da među njih ulazi istinski Bog te je svojom moći razbio sve
lažne bogove.
Bijes đavla – Đavao je odredio da će progoniti sveca sa njegovom zaručnicom. Kada
je vidio da su se približili gradu, kako je on imao vlast nad tim gradom, mislio je da može
progoniti svete hodočasnike te je bio sav radostan, ali je ostao zbunjen i potpuno ponižen
moći i snagom koja je bila iznad njega i budući da su idoli pali na zemlju, bio je primoran
bježati. Zbog toga je bjesnio još više. I uistinu, potakao je puno osoba protiv svetih
hodočasnika Marije, Josipa i Isusa, ali im nije mogao naškoditi. Budući da su bili tako
siromašni, ponizni, čedni, stanovnici toga grada nisu mogli vjerovati da su oni uzrokovali to
zlo što se dogodilo iako ih je đavao jako poticao.
Sv. Josip je opet ismijavan – Pa ipak, Josipa su ismijavali, vrijeđali, neki perfidniji
nisu ga htjeli uopće u svome gradu. Ipak nije nedostajalo ni onih koji su imali blagu dušu i
samilost te su ih branili i govorili im neka ostanu jer će naći načina kako živjeti. Činili su to
iz samilosti prema Majci Božjoj jer su je vidjeli da je bila rijetko lijepa, čedna, milosna i nisu
mogli a da ne kušaju samilost i neku dobru volju prema njoj. Skoro su zavidjeli sudbini sv.
Josipa koji je imao Mariju za svoju družicu, ali nikome od njih nije došlo na pamet da Mariju
oduzmu Josipu, niti bilo koja putena misao, nego su se samo divili i uživali vidjevši je tako
lijepu, ljupku, te su je gledali s divljenjem. Josip je trpio sve uvrede i poniženja, uvredljive
riječi od nekih koji su bili zločesti, a trpio je to sa puno strpljenja, a s druge strane uživao
dobru volju onih koji su pokazivali poštovanje prema rijetkim privilegijama i kvalitetima
njegove zaručnice. On je jako uživao u svom srcu vidjevši kako su na ulaz Božjeg Djeteta pali
idoli kojima su se ti ljudi klanjali, te se jako ponadao da će se s vremenom taj nevjerni narod
klanjati pravome Bogu. Zbog toga je uživao, a te svoje osjećaje je kazao i Majci Božjoj koja
je to mudro odobravala te su skupa zahvaljivali Bogu.
Traže svratište – Sv. zaručnici išli su po gradu i nisu znali gdje bi se sklonili. Tražili
su neko mjesto za odmor, ali ga nisu nalazili. Josip se žalostio zbog ljubavi prema Isusu i
Majci Božjoj, te se sjećao kako u Betlehemu nisu pronašli svratište iako je imao prijatelja i
rođaka u tom gradu. Zbog toga se okrenuo prema svome Bogu i molio Njegovu pomoć u toj
velikoj potrebi te je govorio:
«Nisam našao mjesto da se sklonimo u vjernome narodu i među rođacima, a što će
sada biti ovdje među barbarima i nevjernicima? Bože moj, ovdje nam treba Tvoja moć,

100
pomozi svome sluzi da može odvesti na sigurno Tvoga jedinorođenca i Njegovu majku koje si
mi dao na čuvanje.»
Bog je čuo prošnje svoga vjernoga sluge te je učinio da susretne jednu osobu koja je
imala samilosti prema Majci Božjoj kad ju je vidjela ljupku i rijetko lijepu, te se potrudi naći
njima neko svratište. Našli su jednu malu kućicu na mjestu koje je bilo povučeno te su mogli
živjeti više u miru. Svetac je prihvatio te izraze ljubavi iako su bili od nevjernih ljudi te nije
propustio da moli Boga da im nadoknadi za ljubav koju su njima iskazali. Nakon što su se
povukli u tu malu kućicu, Dijete Isus, sv. Djevica Marija i Josip su se odmorili i zahvaljivali
Bogu za dobročinstvo koje im je udijelio, što su došli u to mjesto te što je Bog providio to
malo udobnosti kako bi mogli biti u miru i odmoriti se.
Uzbuna u gradu – Sav grad je bio uzbuđen zbog toga što su se srušili idoli, a naši sv.
hodočasnici su se povukli i odmarali u miru, zahvaljivali Bogu zbog svega što je učinio. Ipak
te večeri Josip se nije usudio izaći iz kuće kako bi tražio malo milodara da se nahrane, ali Bog
je providio kao i obično u svim njihovim velikim potrebama. Josip bi govorio svojoj
zaručnici:
«Kako ćemo, moja zaručnice, pronaći potrebnu hranu? Kome bih se mogao obratiti
kad je sav grad uzbuđen? Bojim se mnogih neprikladnosti i mislim da je bolje da budemo
povučeni u miru jer ako se pokažem, tko zna što bi mogli učiniti od mene?»
Majka Božja ga je hrabrila da bude velikodušan i sve trpi Bogu za ljubav koji će toliko
trpjeti za spasenje ljudskoga roda. Svetac se ohrabri te je strpljivo trpio neudobnosti,
progonstva i muke, ali ipak je bio jako pogođen velikim siromaštvom u kojem je bio Sin Božji
i njegova Majka Marija te se zbog toga žalostio. Posebno kada nije imao načina da im providi
potrebno, te je zbog toga svetac gledao po kući i vidjevši tako veliko siromaštvo uzdisao i
govorio sam sebi:
«Nije to štala Betlehema, ovdje smo barem pod krovom. Budući da tako hoće Bog,
trebam i ja to htjeti i ako se utjelovljeni Sin Božji udostojio boraviti na tako siromašnom i
bijednom mjestu, i ja trebam to prihvatiti između ostalog ne zbog mene, jer zadovoljan sam s
onim što mi Bog daruje. Žao mi je samo zbog trpljenja moga Isusa i moje zaručnice, ali ako
se tako sviđa Bogu, treba se svidjeti sve to i meni.»
Tako se sv. Josip tješio. Cijelu su noć proveli djelomično slaveći Boga, motreći
Njegovu ljepotu i milost, svog ljubljenog Isusa koji ih je tješio u svemu, ispunjao njihova srca
radošću, a djelomično u kratkom odmoru u snu, a plašt sv. Josipa im je služio kao krevet
božanskom Djetešcu jer nisu imali drugo.
Sv. Josip ide tražiti milostinju – Sljedeće jutro nakon što su slavili Boga, Josip se
ohrabrio te je na savjet svoje zaručnice i uz dopuštenje i blagoslov Isusa, izašao iz kuće i išao
ulicom tražeći nešto za hranu koju je ubrzo i našao. Nije nedostajalo onih koji su imali
samilosti i pribavili i providjeli za njihove potrebe. Bog je to dopustio kao utjehu svome
vjernome Josipu koji, iako se nalazio među nevjernim narodom, ipak je našao u tom gradu
one koji su bili spremni na ljubav, a to nije mogao naći u Betlehemu među svojim rođacima.
Kada je svetac našao sve što mu je bilo potrebno za hranu, bilo njemu ili njegovoj zaručnici ili
Djetetu, vratio se u kućicu sav zadovoljan kako bi o tome obavijestio Majku Božju koja je
zbog toga bila utješena te su skupa zahvaljivali svome Bogu.
Stol siromaha – Sv. zaručnici su se hranili s užitkom iako su to bile jednostavne
namirnice i hrana, zahvaljivali su Božjoj providnosti zbog tolike velikodušnosti koja ih je
pomagala a Josip je govorio Mariji:
«O moja zaručnice, vjerujem da će nam biti dobro u ovom gradu iako je grad
nevjernika, te da ćemo moći dobro živjeti, bolje nego u Betlehemu.»
Majka Božja je zbog tih riječi slavila Božju dobrotu i velikodušnost te mu govorila:

101
 «Vidiš kako je istina da se Bog na poseban način za nas brine, iako smo u tuđoj
zemlji, On proviđa nama sve potrebno.»
I tada bi počeli razgovarati o lijepoj sudbini onih koji imaju povjerenja u Boga u svim
prilikama jer Bog ne napušta one koji Njemu vjeruju. Divili su se zatim Isusu koji je bio sav
radostan, a Josip Ga je promatrao kada bi se nalazio u nekoj potrebi. Isus bi tada bio radostan
više nego ikada pokazujući da uživa trpeći i u toj maloj dobi. Naš svetac shvaćao je koliko
njegov Isus ljubi siromaštvo. Zbog toga se Josip trudio da ga nasljeduje, te je i on počeo
uživati u siromaštvu i oskudici.
Gorljivost sv. Josipa – Kao što smo već rekli, naš Josip je često molio svoga Boga za
obraćenje grešnika. Sa puno ustrajnosti je molio kad je znao da ih je bilo tu negdje i nije se
smirivao dok ne bi zadobio ono što je želio. Puno više je gajio ovu veliku ljubav prema svome
bližnjemu sada kada je bio među nevjernicima, gorljivo je želio da dođu do spoznaje
istinskoga Boga. Sama misao koju je imao svetac da se nalazi među nevjernicima, tolikim
neprijateljima Božjim koji Ga nisu spoznavali niti Mu se klanjali, uzrokovala je obilne suze u
očima sv. Josipa i duboke uzdahe njegova srca a on se sav zalagao i molio svoga Boga za
obraćenje toga zasljepljenog naroda i da bi to bolje činio, sjedinjavao je svoju molitvu s
molitvom Majke Božje. Skupa su prosili Boga sa nadom da će ih Bog uslišati. Josip je
govorio svojoj zaručnici:
«Zaručnice moja, ja sam siguran da će Bog učiniti puno milosti ovome narodu jer je
izabrao da dođe tu boraviti i tko zna koliko vremena će tu boraviti. A ako su na Njegov prvi
dolazak na zemlju pali idoli, koliko više dobra će biti po Njegovom boravku ovdje. To me jako
tješi i potiče da nastavim svoje prošnje, a naš Bog nadoknadit će sve ono što se čini Njemu za
ljubav makar to bilo i u malim stvarima i nadoknadit će ovom narodu koji nam je dao
boravak. Vidi se da ima onih koji daju milostinju dobra srca i sa samilosti prema siromaštvu
u kome se mi nalazimo.»
Majka Božja je slušala sve ovo s radošću i odgovarala svome Josipu sa velikom
razboritošću i s ljubavlju odobravala njegove osjećaje. A Josip bi kušao puno utjehe i bio više
potaknut te je govorio svojoj zaručnici:
«O moja zaručnice, kada ovi ljudi budu motrili naše ponašanje i čuli tvoje riječi, bit
će nemoguće da se ne pokrenu da te ljube i požele biti s tobom. Dosta je da neka osoba s
tobom razgovara kako bi s vremenom došla do toga da se divi tvojim krepostima i ne
sumnjam da će se to dogoditi i tako će doći do prilike da budu prosvijetljeni barem neki, oni
koji su nam susjedi, koji imaju dobru volju, a oni će zatim to pokazivati drugima i donijeti
neko dobro dušama onih kojima će ih dragi Bog poslati. Tako će po tebi oni biti prosvijetljeni
i doći do spoznaje istinskoga Boga. Ja sam slab i nisam sposoban ni za kakvo dobro s mojim
nagovorima, ali često s vremenom i ja ću se založiti u tome kako bih se potrudio da spoznaju
istinskoga Boga oni koji dođu da razgovaraju sa mnom i koji se pokažu ljubaznima i
otvorenima. Naš Bog će nam dati snage da to možemo učiniti i dat će jakost i krepost mojim
riječima da dođu do srca onih s kojima ću razgovarati.»
Majka Božja je uvjeravala Josipa o Božjoj pomoći u svom njegovom djelovanju te da
će On dati snagu njegovim riječima a Josip bi u tome jako uživao te su to bili njegovi prvi
takvi osjećaji za boravka u Egiptu a oni će s vremenom sve više rasti i postat će njegova želja
jer sva njegova utjeha je bila u tome da Bog bude spoznat i ljubljen. A to je u njemu
uzrokovalo veliku spoznaju koju je imao o beskrajnom dobročinstvu koje je Bog učinio
svijetu kada je poslao svoga jedinorođenoga Sina da ga otkupi.

102
 14. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa za vrijeme boravka u Egiptu i kreposti koje je
njegovao

Josip počinje raditi – Kao što smo već rekli, Josip se smjestio u Egiptu u onoj maloj
kućici i pobrinuo se da počne raditi zanat drvodjelje te tako uzdržava svojim radom sv. obitelj.
Prvo je molio mišljenje Majke Božje da shvati što je volja Božja, da li bi on mogao vršiti svoj
zanat ili da se u nečem drugom potrudi. Shvatio je da je volja Božja da se trudi u svom zanatu
drvodjelje i uistinu je počeo raditi. Na početku je Josip išao tražiti da mu posude oruđe za rad
jer nije imao ništa vlastito. Ponekada bi mu to dali, ponekada odbili neljubazno, a Bog je to
dopuštao kako bi njegov sluga utvrđivao krepost strpljenja i predanja i uistinu kada bi mu
netko nešto odbijao, svetac se jako ponizivao i sve to pripisivao svojoj neznatnosti. Ipak bi se
vraćao i ponovo molio sa puno poniznosti i blagosti dok ne bi dobio i poslužio se time, a
svima onima koji su prema njemu iskazivali ljubav posuđujući mu oruđe za zanat, govorio bi
da mu nalože raditi ono u čemu je bio sposoban. Tako je Josip stekao ljubav mnogih po
svojoj poniznosti i ljubaznom načinu ponašanja. Dao se na rad koji mu nije nedostajao jer ne
samo da je puno radio, nego i dobro, što se tiče plaće, uzimao je ono što bi mu dali, bez
prigovora i kada su mu plaćali njegov posao puno manje od onoga što je to vrijedilo. Svetac je
to prihvaćao iz ljubavi i zahvaljivao s toliko pažnje kao da su mu to darovali besplatno. Malo-
pomalo Josip učini nešto za svoga Isusa i svoju zaručnicu jer je trošio malo na hranu i zbog
toga jer su primali poneku milostinju iz ljubavi od susjeda. Tako ono što je on zarađivao
svojim naporima, bilo je za prvu potrebu Isusu i Majci Božjoj, a zatim mu je služilo da nastavi
svoj zanat.
Marijin rad – I Majka Božja je radila svojim rukama ono što bi joj donosio sv. Josip
ili neki susjed, a susjede su se natjecale kako bi joj mogle donijeti neki posao, ne toliko zbog
potreba koje su imale koliko da je vide i imaju sreću s njom razgovarati jer se proširio glas o
njenoj ljepoti i posebnim krepostima, posebno o njezinoj čednosti i divnoj milosti njenog sina.
Samo kad bi Ga se gledalo, svi bi bili obuzeti ljubavlju i zavidjeli su sudbini sv. Majke jer je
imala takvoga sina. Majka Božja je pristajala na posjete žena koje su njoj bile blizu, ali kratko
vrijeme. Njene riječi bi prožimale i probadale njihova srca te bi odlazile ne samo utješene,
nego sa željom da se češće vrate i govore s Marijom, te kako bi vidjele njenog ljubeznog sina
čija ljepota i milost su bile takve da su svi bili zadivljeni. Iako su imali srce nevjernika, uvijek
bi ostajali zadivljeni u ljubavi i čašćenju uzvišenosti toga Djeteta. Usprkos Njegove mlade
dobi ipak se primjećivalo jako dobro da u Njemu ima nešto što ni oni sami nisu znali što, a
bilo je više nego kod druge djece, jer iako se pokazivao ljubaznim i radosnim, Njegov lik je
ipak bio uzvišen i ozbiljan.
Ljubav prema bližnjemu – Josip nije propuštao učiniti neku milostinju siromasima
usprkos toga što je i on bio siromašan, a Majka Božja ga je molila da to učini poglavito kada
bi primao plaću za svoj rad. Uvijek je davao dio siromasima a tako je bilo i za posao koji je
činila Marija.
Rad i mistične radosti – Iako se sv. Josip dao na posao, ipak nikada nije propuštao
svoje uobičajene molitve i slavljenje Boga skupa sa svojom zaručnicom. Budući da je bio
umoran od napora, ponekada bi išao svojoj zaručnici i govorio o umoru, a ona bi mu davala
Isusa u naručje jer bi nju tako sam Isus nadahnuo. Sretni Josip bi primao Dijete Isusa sa svom
poniznošću i zahvalnošću osjećajući se nedostojnim tolikog dara, a kada bi Ga zagrlio, kušao
bi da mu se vraćaju snage kao da se odmorio. Osjetio bi da se njegova duša ispunja radošću,
uživao bi u svom ljubljenom Isusu koji bi ga milovao onako djetinje zbog čega bi Josip padao
u ekstazu od radosti, a zatim potaknut žestinom ljubavi čvršće bi Ga prigrlio, ljubio sad u
noge, sad u njegove grudi, a božansko Dijete bi pokazivalo da u tome uživa osmjehujući se
ljubezno na milovanja koja mu je Josip iskazivao. Puno puta svetac je bio primoran da brzo
103
dade svoga Isusa Majci Božjoj jer nije mogao izdržati nalete ljubavi i neizrecive utjehe koju je
kušao u duši i okrećući se svome Isusu govorio bi Mu da mu dade veće srce kako bi mogao
primiti potoke utjeha i veličine Njegove ljubavi. Ponekada kad bi ulazio u kuću, nalazio bi
Majku Božju koja je držala Isusa u naručju i milovala Ga i vidjevši svoga Josipa Dijete Isus bi
pružalo ručice k njemu, a Majka Božja bi Ga odmah davala Josipu. Tada bi svetac odmah pao
u zanos radosti a kad bi se vratio, plakao bi od slasti i govorio svome Isusu:
«Isuse. ljubavi moja, otkuda to meni, meni bijedniku takve milosti? Bila bi velika stvar
da se Ti dostojiš doći do mene kada Te molim, ali da dođeš meni po svojoj spontanoj volji i
da pokažeš veliku želju za tim, ah to je previše. A što mogu učiniti za Tebe, jedino moje dobro
drago? Evo, predajem Ti samoga sebe, čini sa mnom što želiš jer ja sam sav Tvoj.»
I dok bi to govorio, božansko Dijete bi mu se ljubazno osmjehivalo pokazujući mu
koliko je rado prihvaćalo te izraze Josipove ljubavi.
Pored kolijevke u stavu klanjanja – Svetac je napravio jednu kolijevku u koju bi
mogao staviti Isusa da se odmori sa svim što je bilo potrebno da bi Mu bilo udobno. Majka
Božja Ga je stavljala u kolijevku kada je bila zauzeta pripravljanjem hrane ili radeći neki
posao. Držala Ga je blizu jer i kada bi radila, divila bi Mu se i motrila svoga Isusa. Kada je
Josip dolazio i nalazio Isusa u kolijevci, padao bi na zemlju ničice i klanjao se, a ako bi tada
Dijete spavalo, on bi počeo motriti Ga skupa sa svojom zaručnicom i govorili su međusobno:
«Pa ipak ovo je jedinorođeni Sin vječnoga Oca, obećani Mesija, Božja Riječ,
Gospodar svemira! Evo ovdje pod prilikama smrtnoga tijela.»
Tada bi se Josip okrenuo svojoj zaručnici i govorio:
«Tvoja je bila sudbina, o moja ljubljena zaručnice, da po tebi On uzme smrtno tijelo.
Po tebi je postao čovjek koji može trpjeti, Onaj koji je neograničen postao je ograničen,
Neshvatljivi je postao shvatljivim. Koje li sreće, kojeg li neshvatljivog dostojanstva biti
izabrana za Majku Božju.»
Dok bi to govorio, božansko Dijete bi se probudilo i gledalo bi ga ljubeznim očima.
Sad bi gledalo svoju dragu Majku, sad sv. Josipa te je ostajalo u uzvišenom činu istovremeno
ljupkome, a oni su motrili uzvišenost dostojanstva svoga Boga pod prilikama ljudskim i zatim
bi skupa pjevali neke himne na čast utjelovljenome Bogu koje bi Majka Božja mudro
ispjevala. Ponekada dok bi se hranili, Marija bi držala u naručju svoje božansko Dijete. Bili su
oboje prožeti uobičajenom utjehom vidjevši prekrasno lice Isusa, ljepše od svega, te su padali
u zanos tako da nisu mogli ni uzimati hranu i ostajali bi duže vremena tako. To bi im bila
okrijepa jer kad bi se vraćali ih ekstaze, bili su kao siti, kao da su se najslađe najeli te bi skupa
zahvaljivali za milosti koje su primali. Majka Božja i Josip bili su jako zahvalni svome Isusu
za milosti koje im je udjeljivao te su se tako pripravljali da uvijek prime nove milosti koje bi
im Isus velikodušno davao.
Gorčina i suze – Među tolikim utjehama koje su doživljavali ipak nije nedostajalo niti
gorčine jer Bog je htio da tako zadobivaju puno zasluga koje se dobivaju trpeći. Zbog toga se
događalo često da božansko Dijete bude u kolijevci lišavajući se utjeha koje je kušalo kad je
bilo u naručju svoje Majke i Josipa, te bi gorko plakalo. Majka Božja bi vidjela Dijete Isusa
svega u suzama ali je imala nutarnju zapovijed da Ga ne uzima. Zato bi kleknula i klanjala se
plačući u društvu s Njim a Josip bi gorko plakao vidjevši svog Isusa takvog i svoju zaručnicu.
Uzdisao bi i želio bi znati koji je bio uzrok njihovom plaču. Majka Božja mu je objašnjavala
da je to bilo zbog grijeha ljudskoga roda jer božanski Otac je bio tako teško vrijeđan. Srce
našega Josipa bi ostajalo ranjeno vidjevši kako nevino djetešce Isus neutješno plače. Plakalo
bi i to bi ogorčavalo njegovu misao te bi on sudjelovao u žalostima božanskoga Djeteta jer bi
kleknuo i prostro se po zemlji moleći svoga dragoga Isusa oproštenje za svoje grijehe. Molio
je da se udostoji dati njemu svu bol i gorčinu te da prestane plakati jer njegovo srce to nije
moglo podnositi i govorio je:

104
 «O dragi moj Isuse, o moj božanski Spasitelju, prestani plakati, daj svu muku svome
Josipu. Ja trebam plakati, ja sam grešnik, ne Ti koji si nevin.»
Zatim bi Josip poučen od Majke Božje prikazivao nebeskom Ocu suze svoga Isusa kao
nadoknadu za uvrede koje prima od ovoga svijeta. Kada bi Isus bio tako ožalošćen i plakao,
okretao bi se i gledao sad Majku Božju, sad ožalošćenoga Josipa i gledao ih u činu samilosti
jer je tražio da bude utješen od njih. Ovi pogledi ranjavali bi srce našega Josipa koji je želio
utješiti Ga, ali nije znao kako, te je osjećao kao da mu se srce para. Okrenuo bi se svojoj
zaručnici i molio da shvati Njegovu volju i kako da Ga utješe, a Majka Božja, koja je već sve
znala, odgovori Josipu da je Dijete željelo da Njegov božanski Otac bude spoznat i ljubljen od
svakog stvorenja. Tada bi se Josip raspaljivao živom željom da svi ljube Boga jer nije mogao
činiti drugo. On se sa svojom zaručnicom sjedinjavao u slavljenju u ime svih ljudi tako da je
to božansko Dijete rado prihvaćalo i razvedrilo bi se u licu i prestalo plakati. Zatim bi
ručicama pokazalo kao da želi ići u naručje svoje Majke, a ona bi Ga uzimala s velikom
ljubavlju, milovala i privijala na svoje grudi. Zatim bi Ga uzimao Josip i on bi Ga milovao,
sebi privijao, a čineći to plakao bi od utjehe koju je kušao i govorio Mu koliko Ga ljubi i
prosio Ga da se ne žalosti toliko jer njegovo srce to ne može podnositi. Josip je govorio
Djetetu Isusu:
«O moj dragi Isuse, daj meni te žalosti, daj meni muku. Nemoj je htjeti Ti trpjeti, u
protivnom ja ću umrijeti od boli.»
A Isus mu je pokazivao koliko je radosno prihvaćao te srdačne izraze ljubavi te ga je
milovao i ispunjao Josipovu dušu utjehom, govorio njegovu srcu, objavljivao koliko je bila
velika ljubav koju je imao prema njemu, koliko mu je bio zahvalan i kako je rado boravio u
njegovom naručju, te se tako sva Josipova gorčina pretvarala u slast.
Otajstvo križa – Ponekad bi sv. Josip nailazio i bio prisutan kada bi Majka Božja
povijala svoje dijete a ono je bilo bez povoja, te bi ostajalo diveći se nebu s rukama raširenim
u znak križa i tako bi se nepokretno zadržavalo neko vrijeme prikazujući se nebeskom Ocu.
Marija Ga je gledala pažljivo i pratila je taj čin svojim prikazanjem. Vidjevši to naš Josip
pitao je svoju zaručnicu zbog kojeg razloga je njegov Isus u tom položaju, a ona sva
ožalošćena govorila mu je da se prikazivao tako svom nebeskom Ocu spreman trpjeti sve što
se Njemu svidi za spasenje ljudskoga roda. Marija nije Josipu objavljivala da je bio spreman
umrijeti na križu kako ga ne bi još više ožalostila, ali srce našega Josipa je bilo u muci ako ne
potpuno, barem djelomično zbog onoga što će Isus trpjeti s vremenom. Zato je Josip
neutješno plakao. Majka Božja, iako ožalošćena, ipak je tješila i poticala Josipa da strpljivo
trpi jer je tako bilo po volji Božjoj, a svetac bi se smirivao i sjedinjavao s voljom Božjom.
Uzvišena kontemplacija – Kada bi Josip završio svoja prikazanja i molitve, božansko
Dijete bi se ljubezno prema njemu okretalo, s ljubavlju u očima gledalo Josipa, naklonilo bi
glavu pozivajući ga da se približi, a on bi to činio sa puno podložnosti i poštovanja. Tada bi
Dijete Isus pružalo svoje ruke prema licu sv. Josipa i blago ga milovalo, a svetac bi kušao
veliku utjehu i kleknuo bi na zemlju, klanjao se uzvišenosti božanskoga Djeteta i uživao u
njegovim ljubeznim milovanjima. Zatim bi dolazio do nogu svoga Isusa, ljubezno ih ljubio i
bio je kao van sebe diveći se Isusovoj milosti, ljepoti i nije mogao prestati ljubiti Mu noge i
častiti Ga. Motrio bi sjaj Njegova tijela božanskoga i nije se mogao udaljiti od Njega. Uvijek
ga je privlačilo da Ga gleda i motri, radovao se tome i nasićivao na potocima božanske utjehe
koju je kušao pun ljubavi i poštovanja. Kada bi u zanosu primao neke posebne milosti od
Isusa, lice sveca bi bilo kao u anđela, obasjano svjetlom, te bi svatko tko ga je gledao kušao
utjehu, divljenje i čuđenje istovremeno. A događalo se kad bi izašao iz kuće da pribavi
potrebnu hranu, susretao bi neke osobe koje kad su vidjele lice Josipovo, ostajale su začuđene
i nešto ih je čudesno privlačilo da mu iskazuju poštovanje iako su bili nevjernici. Ipak Bog je
dopustio da budu gledatelji tog čuda kako bi potakao njihova srca da se približe svecu i s njim

105
razgovaraju jer su od njegovih riječi ostajali prosvijetljeni o istinskome Bogu. Uistinu, nije
nedostajalo osoba koje su odgovarale na milost jer su se približavale svetom čovjeku i počele
su s njim razgovarati. Ostajale su zadivljene njegovim riječima, njegovim ljubeznim načinom
i ponašanjem. Zato su ga često pratili, a Josip bi na lijep način pomagao im da upoznaju istinu
vjere tj. da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj, Gospodar svega, a da su idoli kojima se oni
klanjaju lažni bogovi. Ali to je činio tako učinkovito i na takav način da mu nije trebalo puno
da oni shvate istinu, ali to nije činio javno, nego povučeno sa onima u koje je imao povjerenja
i koji su se njemu povjeravali. Tako je uspio pridobiti neke koji su bili spremni u duši na
spoznaju istinskoga Boga i to se nikada nije saznalo u mjestu gdje je svetac boravio, a svatko
od onih koji su bili prosvijetljeni trudio se da privuče na spoznaju Boga one sa kojima su se
zadržavali. A kreposti koje je Josip imao i svetost njegova života bili su im za primjer, za
primjer svima. Njegove riječi su prodirale u srca onih kojima je govorio jer su bile pune Duha
Svetoga i bile su popraćene svetim molitvama i krepostima koje je svetac imao na najvišem
stupnju.

15. poglavlje: Sv. Josip je progonjen od nekih zlih osoba koje je potakao sam
đavao, te tako vježba krepost strpljenja

Kušnje Gospodnje – Iako se Josip nalazio u tolikim utjehama duha zbog slasti
razgovora sa Isusom i svojom zaručnicom Marijom, nisu mu nedostajale muke i gorčine. Bog
je dopuštao ovo kao kušnju svom vjernom slugi da prakticira uzvišene kreposti. Đavao je
mrzio Josipa sve do smrti i tražio sve načine kako da ga obori, kako da ga porazi u velikom
strpljenju i uznemiri njegovo srce. Zato je potakao mnoge zle osobe protiv sveca, stavio u
njihovo srce veliku mržnju prema Josipu. Uistinu, nisu ga mogli podnositi ni vidjeti među
sobom jer su ove osobe bile potpuno u tami i mrzile su svjetlo. Puno njih se udružilo da
uznemiruju i loše se ponašaju prema svecu. Trudili su se da ga otjeraju iz njihovog mjesta a
đavao je to tražio jer se bojao da će se mnogi obratiti zbog primjera i riječi sv. Josipa. Tako
jednoga dana ove osobe su pošle namjerno da ga susretnu. I uistinu, kada su ga susreli,
približili su mu se i počeli loše govoriti o njemu, pitali ga što je došao raditi u Egipat i zašto
nije ostao u svom mjestu, te su mu govorili:
«Sigurno si zao čovjek, zbog svojih zlodjela si u izgnanstvu protjeran iz svoga mjesta,
a ovamo si došao kako bi činio zlo.»
Na te riječi Josip bi naklonio glavu i samo govorio:
«Došao sam u ovo mjesto kako bih izvršio volju Božju, a ne da činim zlo. Moja djela
će to pokazati kao jasno svjedočanstvo.»
Na te riječi one perfidne osobe su pobješnjele i govorile svecu ružne riječi, a on nije
odgovarao više ništa. Prijetili su da će ga istući ako ne ode iz njihovog mjesta, da će ga silom
potjerati prije nego učini neko zlo. Neka bude oprezan, jer ako ih bude više susretao, istući će
ga i ako ne bude odmah otišao, oni će ga silom potjerati. Tada su ga ostavili. Svetac se nije
uopće uznemirio znajući dobro da mu ne mogu učiniti nikakvo zlo ako Bog to ne dopusti.
Ipak se malo preplaši misleći da su išli kući gdje boravi njegova zaručnica. Ona bi bila
uznemirena vidjevši njihovu zloću. Zato je preporučio Bogu da je oslobodi svakoga zla te da
oduzme moć njegovim protivnicima kako ne bi mogli škoditi ni u čemu, te je govorio svome
Bogu:
«O Bože moj, Ti znaš razlog zbog kojega sam ovdje,zašto sam se ovdje nastanio.
Stoga Ti brani svoga Jedinorođenca, Njegovu Majku i mene, svoga slugu. Ja ne želim drugo
nego ispuniti Tvoju svetu volju, a ako je Tvoja volja da smo ožalošćeni i progonjeni, daj da
samo ja sve trpim. Rado ću primiti sve uvrede, progone, udarce, samo ostavi u miru moju
zaručnicu i Isusa. Ne dopusti nikada da oni budu progonjeni, da se prema njima loše

106
postupa, ni riječima ni djelima. Molim Te za tu milost, pravedna je ta milost i nemoj mi je
uskratiti.»
Tako je govorio strpljivi Josip dok se vraćao kući, a Bog ga je tješio u nutrini
uvjeravajući ga da ga nikada ne će ostaviti na srdžbu tih zlih osoba, nego će ga uvijek braniti,
a to je tješilo sveca.
Josip je utješen – Kad je došao kući, našao je svoju zaručnicu sa Isusom u naručju
koji ga je pogledao osmjehujući se i pokazujući svojoj Majci da želi da ga da Josipu u naručje.
Josip Ga je primio sa puno utjehe u duši te je bio sav radostan. Uživao je u slastima sa svojim
Isusom kojemu je izlagao svoju prošlu muku i molio je Isusa da tim osobama udijeli svjetlo i
milost, da moli za njih nebeskoga Oca. Tako je Josip uzvratio za uvrede koje je primao. Želio
je dobro onima koji su njemu činili zlo. Zatim je sve ispripovijedao Mariji, koja je sve to već
znala, a ona ga je potakla na strpljenje. Rekla mu je da se ne boji ničega i kazala mu da te
poteškoće Bog dopušta jer želi kušati vjernost, te istovremeno da on poraste u zaslugama.
Uvrede i blagosti – Josip je bio jako utješen i potaknut na strpljenje. Budući da je
trebao ići po gradu i pribaviti ono što je bilo potrebno, uvijek je išao spreman trpjeti sve i te
zle susrete s tim ljudima kojih je bilo puno jer oni perverzni i otvrdli u zlu često su govorili
protiv sveca i poticali ljude protiv njega jer pakleni neprijatelj se služio njima kako bi učinio
da bude predmet mržnje i da ga mnogi progone usprkos toga što je svima bilo jasno da je
Josip nevin te da nije bio sposoban učiniti nikakvo zlo. Nije govorio ništa osim onoga što se
odnosilo na njegov zanat. Josip nije motrio nikoga putem kojim je prolazio jer je uvijek
kročio s mišlju usmjerenom na Boga. Pa ipak ponovno su ga našle one zle osobe koje su ga
progonile, te su ga vrijeđale ružnim riječima i ponovno pod prijetnjom nagovarale da ode iz
Egipta. S velikom poniznošću svetac je odgovorio da se strpe, da će poći kada se to svidi
njegovom Bogu, a ove riječi su bile povodom da se prema njemu još lošije ponašaju. Josip je
šutio i trpio sve sa puno strpljenja i molio za njih. Oni nikada nisu išli u kuću gdje je svetac
boravio jer je ona bila na osamljenom mjestu kuda nije prolazilo puno ljudi. Ipak su pokušali
nekoliko puta, ali nisu uspjeli jer su uvijek bili spriječeni. Nakon što su progonile dosta
vremena sveca, te osobe su se umorile i razmišljajući o njegovom strpljenju pustile su ga da
živi na miru a Josip se tome jako radovao.
Prijetnje da će mu uzeti zaručnicu – Neprijatelj se nije smirivao nego je sve više
bjesnio, đavao se trudio na sve moguće načine progoniti sv. Josipa da ode iz toga mjesta gdje
se on smatrao gospodarom jer su se ti zasljepljeni ljudi klanjali idolima, te je počeo poticati
druge načinom da u njihova srca stavlja misao da oduzmu Josipu njegovu zaručnicu što je za
sveca bila puno veća muka nego ono prije. Već se počelo govoriti po Egiptu kako je Josipova
zaručnica rijetke ljepote te je to bio razlog zlim osobama da su željele oduzeti Josipu njegovu
zaručnicu, još više jer su njega smatrali slaboumnim čovjekom, te su mislili da zbog toga ne
će uopće osjetiti nikakvu muku. Te osobe, koje je sam đavao poticao, govorile su da je Josip
siromašan, slabouman i bez milosti, te da će na to ostati miran. To su kazali Josipu, a on je
osjećao veliku gorčinu i još više se bojao da bi njegova zaručnica mogla trpjeti neko zlo, a bio
je siguran da Bog to ne će dopustiti, da će je braniti. Ali se Josip prisjećao u svom duhu kako
ju je htio napustiti kad je shvatio da je trudna, te se bojao da kao kaznu za njegovu nevjernost
Bog ne dopusti tu muku. Zbog toga se jako uznemirio i odmah pošao kući gdje je našao svoju
zaručnicu u molitvi i Isusa kako se odmara. Prestrašeni Josip nije htio da Marija prekine
molitvu i smetati njenu uzvišenu kontemplaciju u kojoj je bila, te se stavio na stranu i molio s
njom. Molio je svoga Boga da ga oslobodi tako velike patnje. Ožalošćeni Josip je gorko
plakao i govorio svome Bogu da ako bi to dopustio, bila bi to zaslužena kazna za pogreške
koje je prije učinio kad je htio ostaviti svoju zaručnicu, a govorio je sav ožalošćen:

107
 «Gospodine, Ti znaš razlog zbog kojega sam htio to učiniti, nisam znao što se
dogodilo mojoj zaručnici. Zato te molim da mi oprostiš i ne dopustiš da mi oduzmu moju
zaručnicu te da budem lišen dragog druženja s njom.»
Majka Božja sve je znala u svome duhu i molila je za ožalošćenog Josipa. Nakon što je
završila molitvu pošla je utješiti Josipa koji je pao njoj do nogu sa suzama i ispričao sve što je
čuo. Marija je utješila Josipa i potakla ga da se ne boji jer njen Bog ne će to nikada dopustiti,
a ožalošćeni Josip je dodavao:
«Moja zaručnice, bojim se da će Bog dopustiti ovu muku jer sam Ga teško uvrijedio
kada sam te htio ostaviti znajući da si bila trudna.»
Govorio je to sa suzama. Majka Božja je imala samilosti, tješila je Josipa i uvjeravala
ga da Bog to ne će dopustiti. Tada se svetac ponizivao još više, molio oproštenje od svoje
zaručnice zbog odluke koju je donio u to vrijeme te joj je govorio:
«O moja zaručnice, ja znam da si mi oprostila iz srca i izmolila milost oproštenja kod
Boga. Sada te molim oprosti mi ponovno i ponovno mi izmoli oproštenje kod Boga i milost da
ne ostanem bez tebe. Što bih ja učinio bez tebe, o moja zaručnice? Kako bih svršio svoje dane
u suzama i gorčini, kako bih bio nesretan!»
Majka Božja ga je ponovno uvjerila i potakla da se ne boji. Svetac se utješi riječima
svoje zaručnice te je postao vedar u licu i još više u duši koja je bila probodena dubokom boli.
U međuvremenu Dijete Isus se probudilo, gledalo je dobrohotnim očima punim ljubavi svoga
Josipa i htjelo ići njemu u naručje. Svetac Ga je primio u svoje ruke sa velikom ljubavlju i
privio Ga na svoje grudi. Isus ga je puno milovao a sretni Josip je pao u zanos u kojem su mu
bila objavljena velika otajstva i znao je kako je Bog htio kušati ga na puno načina i dati mu
priliku da zadobije zasluge i kreposti koje su se Bogu sviđale. Josip je ostao neko vrijeme tako
i uživao sa svojim Isusom u naručju, a kad se povratio iz ekstaze, sav radostan je zahvaljivao
Bogu, a zatim Majci Božjoj na svemu što mu je rekla na utjehu, te su skupa slavili Boga.
Zatim je taj progon prestao jer Bog nije dopustio da se više te zle osobe loše ponašaju i izvrše
svoje zlobne nakane. Zato je njima poslao tolike muke da nisu više mislili na ono što su bili
odlučili da učine protiv našega Josipa.
Josipa su optužili da je lopov – Nakon što je završila ova muka Josip se povukao u
svoj mir, ali došla je jedna druga muka. Dogodilo se da je netko ukrao neko željezo i drva
jednoj osobi koja se bavila istim zanatom kao i sv. Josip, a ova osoba odmah je optužila sveca
iz razloga što je Josip tako siromašan i prognanik, da je on to uzeo kako bi se pomogao, te su
držali da je on odgovoran za krađu i mnoga druga zlodjela. O tome su govorili:
«Sigurno da on nije slučajno došao u ove krajeve. Vjerojatno je bio tako siromašan da
je krao u svome mjestu kako bi mogao živjeti te su ga potjerali.»
Sve ove sugestije njima je nadahnuo đavao kako bi klevetao sveca i potjerao ga iz
Egipta. Neke osobe koje su bile prijateljski naklonjene Josipu su ga o tome obavijestile da se
skloni na sigurno jer u protivnom će ga optužiti, jer mnogi su bili sigurni da je on uzeo te
stvari. Svetac je bio iznenađen zbog neočekivane obavijesti i zahvalio ljubaznim ljudima i
rekao im slobodno da je on nevin, te da smatra da nije dobro da se povuče, a nadao se da će ga
njegov Bog braniti i učiniti da se spozna njegova nevinost. On se preporučivao Bogu da ga
oslobodi od te laži i da svakome pomogne spoznati istinu, pa ipak Josipa su te osobe pronašle
i optužile da je ukrao te stvari i zlim riječima ispitivale gdje ih je odnio. Nevini Josip je
slijegao ramenima i jasno kazao da ne zna ništa o tome i usprkos toga što je Josipova
nevinost bila jasna svima, ipak su se prema njemu loše ponašali, vrijeđali ga i prijetili da će ga
kazniti. Svetac nije drugo govorio u svoju obranu osim da je siromašan, da uživa u svom
siromaštvu, da se za bilo što drugo ne brine jer mu je dosta ono što ima. Ako bi ga željeli lišiti
onoga što ima, ni za to se on ne bi brinuo jer Bog bi mu pomogao u njegovim potrebama. Bog
je učinio i dopustio da se na te riječi svoga vjernoga sluge svi smire i puste ga na miru. Josip
je tada pošao svojoj zaručnici i ispripovijedao sve što se dogodilo, a Marija ga je utješila i
108
potakla da sve trpi kako bi zadobio više zasluga, a zatim su zahvaljivali Bogu koji ih je
oslobodio od te teške muke. Nakon toga su pronašli osobu koja je ukrala te stvari te su se svi
uvjerili u Josipovu nevinost, a kad su to saznali, nisu prekorili one koji su oklevetali Josipa, a
on je sve strpljivo podnosio i nisu se ispričali svecu jer su njega smatrali slabićem na kojega
se uopće ne treba obazirati.
Novi progoni – I ovim je pakleni neprijatelj bio zbunjen i ponižen, ali je još više
bjesnio prema svecu vidjevši kako ga nije mogao navesti da izgubi strpljenje u tolikim
mukama, a svetac se svime time služio da bi ugodio Bogu. Pa ipak đavao nije propuštao da
potiče sada jednu, sada drugu osobu protiv sv. Josipa takočin da kada bi on izlazio iz kuće,
uvijek bi nalazio neke osobe koje su se loše prema njemu ponašale i ismijavale ga. Strpljenje
sv. Josipa je bilo čudesno dok je boravio u Egiptu jer nije mu nedostajalo prilika i muka za to.
Ipak, svetac nikada nije bio zlopamtilo ni prema kome, nikada se nije žalio, sve je strpljivo
podnosio s predanjem i radosno. Svojim progoniteljima je govorio:
«Neka vam Bog oprosti.»
I uistinu, svoje riječi popratio bi molitvama jer je puno molio Boga za njih i želio im
istinsko dobro tj. da dođu do spoznaje pravoga Boga. Puno je suza prolio sv. Josip da oni
zadobiju ovu milost. Sv. Josip je imao još jedan veliki strah koji je Bog dopustio svome slugi
kako bi rastao u kreposti. Budući da se nalazio u narodu nevjernika i Božjih neprijatelja,
Josip se bojao da bi se nešto moglo dogoditi njegovoj zaručnici i Isusu, neka neugodnost ili
muka i uvijek ga je ova misao progonila, te je govorio sam sebi:
«Ovi mi žele zlo i da me povrijede, mogli bi poći uznemiravati moju zaručnicu i
božansko Dijete, istjerati ih iz kuće kad nisam tamo?»
Zbog toga je svetac svaki puta kad je bio van kuće imao tu misao u srcu koja mu je
uzrokovala patnju i jedva je čekao vratiti se kući kako bi vidio da li se dogodila neka
neugodnost njegovoj zaručnici i usprkos toga što se Bog na poseban način brinuo za nju, ipak
Bog je dopustio da svetac trajno kuša ovu muku. On je puno trpio, sve sa predanjem, i nikada
nije pokazivao svoju muku, nego je bio uvijek vedra i radosna lica. Prema onima koji su ga
progonili uvijek je imao vedro lice i nikada nije pokazivao zlopamćenje ili bilo kakvo zlo ili
srdžbu. Kao da nikada nije bio na bilo koji način progonjen ili ožalošćen te su i ti nevjernici
ostajali zadivljeni i nisu mogli shvatiti kako je svetac tako miran u tolikim protivštinama.

Treći dio: Od povratka iz Egipta u nazaret

do Isusovog ostanka u hramu

1. poglavlje: Josipova muka za vrijeme njegovog života u Egiptu, Josipovo

strpljenje i njegovo prihvaćanje volje Božje

Siromašan i naporan život – Josip je živio u Egiptu u velikom siromaštvu o kome smo
već govorili, bez ikakve pomoći osim od onoga što je zarađivao svojim radom i radom
njegove zaručnice Marije. Zato je Josip često bio u velikoj potrebi jer se događalo da oni za
koje je radio nisu odmah plaćali, nego su s tim otezali neko vrijeme da mu dadu ono što mu
pripada, a Svetac se nije usuđivao to moliti napadno, nego je radije trpio sa svojom
zaručnicom. Puno puta su radije trpjeli glad jer nisu imali komad kruha, a Bog je to dopustio
kako bi se Njegov sluga vježbao u krepostima. Josipova muka još je više rasla vidjevši da
Majka Božja trpi, ali nije znao kome da se obrati kako bi se izvukao iz tog krajnjeg
siromaštva. Ponekad bi odlučio poći onima za koje je radio i pitati za svoju plaću. I uistinu bi
pošao uvijek oboružan strpljenjem, ali su mu oni govorili samo ružne riječi. Egipćani su
primijetili karakter sv. Josipa, tj. da nije bio sklon zlopamćenju i da je sve trpio sa velikim
strpljenjem tako da su se time koristili da ga vrijeđaju i ne plaćaju mu nikakve račune jer taj
109
narod nevjernika nije se brinuo za kreposti. Kada mu se to događalo, Josip je strpljivo trpio
sve uvrede, ružne riječi i prijetnje. Iako je tražio svoje kao milostinju i molio ih ponizno da
mu daju ono što mu pripada kako bi providio za svoje potrebe, ipak oni su mu to neljubazno
odbijali. Više puta da bi se nahranili, Josip je morao tražiti kao milostinju komad kruha, a
ponekad mu ni to ne bi davali odbijajući ga ružnim riječima, te se Svetac vraćao kući sav
ožalošćen, ali potpuno sjedinjen s voljom Božjom. Marija je imala jako puno samilosti prema
Josipu, tješila ga je i poticala da trpi i da se nada u Božju providnost koju su skupa zazivali, a
Bog nije odugovlačio da im pomogne. Ponekada bi im slao hranu po rukama anđela iako je to
činio nakon što se sv. Josip neko vrijeme vježbao u strpljenju i trpljenju i trpio glad i žeđ s
potpunim predanjem. Ponekada bi Josip vidio voće kojim se Marija rado hranila i želio joj ga
nabaviti, ali nije imao ni novčića da ga kupi, te je zbog toga bio jako žalostan. Njegovo srce je
bilo ogorčeno što nije mogao zadovoljiti toj svojoj želji jer je jako ljubio svoju svetu
zaručnicu i gorljivo želio učiniti sve za nju što je prikladno i providjeti u svim njenim
potrebama, ali u tome je morao puno trpjeti i ne udovoljiti svojoj volji da ima to pravedno
zadovoljstvo. U hladnom periodu godine Svetac je puno trpio budući da su bili tako siromašni
da nisu imali prikladne haljine da se zaštite od hladnoće, ni drva da se griju iako je providio
ponekada prema mogućnostima koje su imali. Ipak često su bili bez osnovnog i nisu imali
čime kupiti. Josip se tresao od hladnoće i bio je žalostan vidjevši kako njegova zaručnica
Marija i dragi Isus trpe isto to i nije znao kako providjeti za njihove potrebe. Nije bilo načina
da to učini te se obraćao Mariji, iskazivao joj svoju patnju, skidao sa sebe ogrtač kako bi se
poslužila Marija njime da zaštiti Božansko Dijete od hladnoće, te je njoj govorio:
«Neka ja trpim, to je razumno, ali da ti trebaš trpjeti, moja zaručnice, i naš Isus, to ne
priliči. O, kako je velika muka moga srca zbog toga.»
Majka Božja je tješila Josipa i poticala ga da velikodušno trpi jer je tako htio Bog te
mu je govorila da i ona i Isus rado trpe i tako se naš ožalošćeni Josip malo utješio. Ponekada
kada je Svetac bio žalosniji i kad je bilo hladnije, Majka Božja mu je davala Isusa u naručje a
na to ju je sam Isus poticao. Kada je Josip Njega privijao na svoje grudi i grlio, iako je i
djetetu Isusu bilo hladno te je drhtao, ipak svojim božanskim plamenom bi grijao svog
ožalošćenog slugu te mu je palio u duši blaženi plamen tako da je i njegovo tijelo na taj način
bilo ugrijano. Ponekada kada bi se našao u tako krajnjoj situaciji i bilo mu jako hladno, sv.
Josip bi kleknuo i molio pred Božanskim Djetetom motreći utjelovljenoga Boga, te se tako
grijao na vatri Njegove goruće ljubavi. Puno puta dogodilo se da za vrijeme zime nisu imali
drva za vatru niti hrane što je našem Josipu uzrokovalo dvostruku muku tako da je pravedno
razmišljao u sebi i sam sebi govorio:
«Bog me učinio glavom i skrbnikom svog Božanskog Sina i Njegove Majke. Na mene
spada da se brinem za njih, a ja ne vršim svoju dužnost kad su oni u tako krajnjem siromaštvu
i oskudici. Na mene spada da se pobrinem za sve što je njima potrebno.»
Josip bi se zatim okrenuo prema svome Bogu:
«O Bože moj, Ti vidiš u kojem se stanju nalazim da ne mogu zadovoljiti svojim
potrebama i obavezama ako Ti ne providiš. Daj mi način da izvršim svoju dužnost. Ako mi Ti
ne pomogneš, kako ću to učiniti? Vidim da toliko puno trpi moja zaručnica i Tvoj
jedinorođeni Sin i ne znam kako im priskočiti u pomoć u njihovim potrebama. Oni koji mi
trebaju platiti za moj rad izruguju mi se i ne žele to učiniti. Što dakle mogu raditi ako mi Ti ne
pomogneš?»
Tako se ožalošćeni Josip ljubazno žalio svome Bogu koji nije odugovlačio da ga
utješi, nadahnjivao ga da ide tražiti milostinju, a on bi je sretno dobivao.
Ponizni prosjak – Bog je htio da njegov sluga Josip bude sve više ponizivan te je
dopustio da ide okolo proseći za ljubav ono što je bilo potrebno za život ako mu nije bila dana
pravedna nagrada za njegov posao. A Bog je to dopuštao jer je htio da Svetac nadvlada
odbojnost koju je imao kada je trebao ići tražiti milostinju jer je naš Josip bio jako ponosan i

110
suzdržan u javnom nastupu i razgovoru s ljudima. Njegov sram i djevičansko rumenilo su mu
pokrivali lice, bio je jako zbunjen pa ipak je sve nadvladavao kako bi ispunio volju Božju, te
se morao ponašati kao siromašni prosjak i tako je prihvaćao stanje istinskog i krajnjeg
siromaštva u kome su se nalazili. Ali Josip je time bio toliko po volji svome Bogu kad je
nadvladavao svoju odbojnost da je pri povratku kući bio ljubazno primljen a Božansko Dijete
ga je više nego obično milovalo te je učinilo da na takav način Njegovim dječjim milovanjima
Josip spozna koliko su Njemu bili dragi čini poniznosti i mrtvljenja, a dijete Isus je govorilo
Josipu u srcu:
«Ljubljeni moj Josipe, kako si mi po volji i koliko si zasluga stekao! Kako te velika
nagrada čeka pripravljena od mog nebeskog Oca!»
Zbog tih riječi sretni Josip je plakao zbog utjehe koju je kušao a zatim bi sve govorio
svojoj zaručnici Mariji te bi skupa zahvaljivali Bogu za milosti koje im je s toliko ljubavi Bog
udjeljivao.
Uzajamna ljubav i potpora – Sv. Josip nije ništa manje trpio za vrijeme ljeta kad je bilo
jako toplo i velika žega. Radeći on se umarao a samo ponekada nije htio uzeti niti gutljaj vode
da ublaži žeđ. Iako je do vode mogao lagano doći, ipak se suzdržavao te je zbog toga trpio.
Sv. Josip se divio primjeru svake kreposti mrtvljenja koji mu je Bog dao po svojoj zaručnici
Mariji te se trudio da je nasljeduje u svemu onome što je kod nje primjećivao. Nasljedovao ju
je toliko točno da bi ponekada Majka Božja svojim vlastitim rukama Josipu davala neko
olakšanje prema njegovim potrebama koje je poznavala i tada bi Josip to primao i zahvaljivao
Bogu a zatim i svojoj zaručnici, te joj je govorio:
«Zaručnice moja, koliko je dobar naš Bog koji po tebi mene tješi i čini da ti spoznaš
moje krajnje potrebe.»
Josip nikad nije bio neljubazan i nikada nije odbio ono što mu je davala njegova
zaručnica. Naprotiv, primao bi to sa puno radosti i pobožnosti, prvo jer mu je to trebalo a
zatim jer mu je to bilo davano iz njenih divnih ruku, a on je to primao kao da mu to sam Bog
šalje, kao što to uistinu i jest bilo tako. Kada bi svetac primao nešto iz Marijinih ruku, prema
potrebi koju je imao, iako se nekad radilo o samo nekoliko gutljaja vode, on je kušao jednu
veliku nutarnju utjehu, jednu zasićenost kao da je jeo i pio stvari jako zasitne i odlično
spremljene. Jednom upita svoju zaručnicu koji je razlog tih učinaka koje kuša, a ona sa svom
milošću i oprezom mu odgovori da ga Bog tješi svojom milošću te su skupa zahvaljivali Bogu
koji je darovatelj svakoga dobra. A Josip je zatim želio da i on ponekada bude na utjehu i
potporu svojoj zaručnici, ali nije znao kako. Zato je molio Boga da se udostoji objaviti mu bar
ponekada njene potrebe te da mu nadahne na neki način da on to spozna. I Bog nije propustio
to učiniti svome vjernome sluzi i pomogao mu je da shvati ponekada potrebe koje je imala
Majka Božja za nekim gutljajem vode, a Svetac bi joj to davao da se osvježi, da rashladi usne
i molio ju je s toliko podložnosti da primi tu vodu. Majka Božja je na to pristajala a sv. Josip
je bio krajnje utješen te je ljubazno zahvaljivao Bogu. To se događalo rijetko iako je to Svetac
žarko želio. Majka Božja je rado prihvaćala izraze ljubavi svoga Josipa i brinula se da mu
uzvrati za sve moleći za njega nove milosti i darove kod svog Božanskog Sina. Tako su sveti
zaručnici međusobno iskazivali čine ljubavi promatrajući ono što im je bilo potrebno kako bi
na takav način jedno drugom uzajamno priskočili u pomoć. Iako je sv. Josip bio jako pažljiv u
tome, ipak se Marija još više pokazala skrbnom i pokazala se zahvalnom svome Josipu a da
nije nikada izgubila imalo pažnje za neizrecivu skrb prema Isusu. Pobrinula se da pribavi
potrebno i sv. Josipu u onome što se odnosilo na nju i kada bi ponekada vidjela da je Josip
umoran od napora, trudila se pripraviti mu hranu s više brige i ljubavi tako da se Josip okrijepi
s ukusom i ponovno zadobije snagu da bi mogao raditi i pribavljati ono što je potrebno za
život. Svetac je bio svjestan skrbi svoje zaručnice koju je imala prema njemu i bio je zahvalan
te su kod Josipa sve više rasle ljubav i poštovanje prema Mariji a još više zahvalnost prema
svome Bogu koji mu je nju dao za zaručnicu.

111
 2. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa prema Isusu dok je rastao i milosti koje je od
njega primao

Haljina za Isusa – Božansko Dijete je čudesno odrastalo bilo u visini, bilo u milosti.
Zato je Majka Božja brzo nastojala da ga obuče i ona sama mu je pripravljala haljinicu s
ljubavlju i skrbi koju samo možemo zamisliti. To je sv. Josipu donosilo veliku utjehu i jedva
je čekao čas da vidi svoga ljubljenog Isusa obučenog u haljinu jer je on mnogo trpio vidjevši
ga u povojima jer je znao koliko je dijete trpjelo tako povezano a istovremeno je imalo
savršenu upotrebu razuma. Zato kada je Majka Božja šivala haljinicu djetetu Isusu, Josip je
često išao vidjeti je sa željom da to čim prije napravi. S radošću se zadržavao i gledao kako
njegova zaručnica radi s toliko milosti i ljubavi te joj je govorio:
«O moja zaručnice, za kratko vrijeme vidjet ćemo svoga Isusa obučenog u haljinicu i
bit će s nama. Blažena ti koju je zapala tako lijepa sudbina da šivaš haljinicu koja će Ga
prekriti!»
Klupica za Isusa – Majka Božja vidjevši želju sv. Josipa htjela ga je utješiti i reče mu
da i on može nešto učiniti za svoga Isusa te mu reče:
«Ti mu možeš napraviti klupicu da udobno sjedi.»
Svetac je to prihvatio s puno radosti i odmah pošao izrađivati klupicu gdje bi mali Isus
mogao sjediti. Josip je to radio s puno utjehe duha sa suzama u očima zbog svetih razmišljanja
koje je imao dok je to radio. Činio je to s najvećom mogućom skrbi i sjedinio se sa svojom
zaručnicom u pripravi svega onoga što je bilo potrebno da se Isus obuče.
Isus obučen i njegove prve riječi i prvi koraci – Kad je došao čas, a Majka Božja je već
shvatila da trebaju obući njihovog Isusa, na koljenima je bila zbog poštovanja prema Njemu.
Božansko Dijete se divilo i gledalo ih ljubaznim očima i osmjehivalo se uzvišeno sada Majci
Božjoj, a sada svom ljubljenom Josipu. Zamuckujući je njih zvalo a zatim bi ljubazno
naklanjalo glavu u čin zahvalnosti. Kada je Božansko Djetešce bilo obučeno, svojim malim
ručicama je milovalo svoju svetu Majku po licu a zatim se okrenulo prema Josipu te isto
učinilo i njemu. Svetac se naklonio i poljubio mu male nožice nakon što mu je obuo sandalice
i u tom trenutku je pao u ekstazu od radosti i utjehe koju je kušao njegov duh. Josip je ostao
neko vrijeme u ekstazi kad su mu bila objavljena velika otajstva i tajne o djelovanju
utjelovljenoga Boga i zbog kojeg razloga je vječna Mudrost htjela zamuckivati i učiti prve
korake kao sva druga djeca. Dok je Josip bio u ekstazi, Božansko Djetešce je razgovaralo sa
svojom svetom Majkom, zahvaljivalo joj što je činila za Njega te je Mariji iskazalo svu ljubav
i zahvalnost. Nije lako ispripovijedati slast ljubavi koju je Majka Božja kušala čuvši ljubazne
riječi svoga ljubljenog Isusa. U međuvremenu Josip se vratio iz ekstaze i klanjao se ponovno
svome Isusu, primio Ga među svoje ruke kroz kratko vrijeme uživajući u tome. Zatim Ga je
uzeo za ruku skupa sa Majkom Božjom te su Ga učili hodati, učili Ga prve korake. Tko će
ikada moći ispripovijedati radosti koje su Marija i Josip osjećali čineći te stvari. Sretni Josip
je plakao od radosti kao da umiva svoje lice a njegovo srce nije moglo zadržati u sebi toliku
radost i na licu mu se vidio žar nebeske ljubavi.
Isus u stavu klanjanja – Čim je bio obučen, mali Isus je odmah kleknuo i molio svoga
Božanskog Oca, a Josip je bio zadivljen svime time i čuvao je sve to u dubini svoga srca, u
svom pamćenju čuvao je sve ono što je Isus činio kako bi mogao o tome razmišljati dok radi. I
on se pridružio svome Isusu u klanjanju, u prikazivanju jer je tako bio poučen od Majke Božje
kojoj je sve bilo jasno. Nakon što se klanjao Božanskom Ocu, dijete Isus raširi svoje ruke u
znak križa prikazujući se tako Bogu spreman trpjeti smrt na križu kada ona bude došla u
vremenu koje odredi njegov Božanski Otac. Vidjevši taj čin Josipovo je srce bilo ranjeno
dubokom boli kao jedan predokus onoga što će se morati dogoditi u budućnosti te je isplakao
puno suza zbog te boli. Majka Božja je tješila Josipa iako je ona sama i puno više nego on
trpjela jer je bila svjesna svega. Ipak reče svome Josipu da se ne žalosti previše zbog toga jer

112
će se često dogoditi da vidi Isusa u tom položaju u kojemu on iskazuje potpunu poslušnost te
da se divi tome kod Isusa a Isus je nebeskom Ocu prikazivao potpuno predanje u Njegovu
volju. Josip je bio malo utješen tim riječima koje mu je rekla njegova sveta zaručnica i nije
drugo pitao, samo je on Mariji ispripovijedao koliko je veliku bol kušalo njegovo srce vidjevši
ljubljenog Isusa u tom položaju. Kada je Božansko Djetešce izvršilo sve one čine čašćenja i
prikazivanja Nebeskom Ocu, pošlo je u naručje svoje Majke a Josip je otišao na posao.
Radost sv. Josipa kad je čuo da ga Dijete Isus zove ocem – Svetac je radio u radionici
sav kao u ekstazi te istovremeno razmišljao o ponašanju svoga ljubljenoga Isusa sa željom da
pođe čim prije kako bi Ga ponovno vidio. Josip je osjetio da je privučen ljubavlju da ide
promatrati Isusa kao svoj ljubljeni predmet žudnje. On se ipak mrtvio i bojao se da ne bude
dosadan Djetetu Isusu. Zato se puno puta suzdržavao poći ali Dijete Isus tada ga je htjelo
utješiti, pozivalo ga ljubazno nutarnjim glasom kojem on nije mogao odoljeti te je žurno
pošao nukan duhom i velikom ljubavlju. Kada bi se to događalo, pronašao bi svoga Isusa kako
ide njemu u susret i grli ga velikom ljubavlju i još zamuckujući zvalo ga je imenom «oče». To
se dogodilo više puta, ali kad se to prvi puta dogodilo nakon što je dijete bilo obučeno, išlo
mu u susret vođeno od Majke Božje, čim ga je dijete vidjelo, nazvalo je Josipa imenom «oče»
i svojim malim ručicama ga je milovalo po licu i bacilo se u njegov zagrljaj. Prvi puta kad je
Isus nazvao Josipa imenom «oče», Josip je osjetio neizrecivu utjehu i plakao od radosti svoga
srca jer se smatrao nedostojnim toga, ali je bio jako, jako zahvalan zbog časti koju je Isus
njemu iskazivao nazivajući ga ocem. Za to mu je ljubazno zahvaljivao i molio svoju svetu
zaručnicu da to čini skupa s njim u njegovo ime kako bi zahvalili Božanskom Ocu na
Njegovom Sinu.
Josipova zahvalnost – Majka Božja je to činila te se jako radovala sa svojim Josipom
zbog sudbine koja je njih zadesila te su skupa zahvaljivali Bogu zbog toga što je njima
udijelio tu čast i zbog toga što je svome slugi učinio da bude Njegova zamjena na zemlji tj. da
Božji Sin njega naziva riječju «oče». To je bila trajna utjeha našemu Josipu jer svaki puta
kada bi ga Isus zvao tim imenom, Svetac bi kušao da mu se srce ispunja i raspaljuje uvijek
novom ljubavlju prema Onome koji iako je bio Sin Božji, nije se ustručavao nazivati se i
Josipovim sinom. Josip je osjetio veliku zahvalnost, ali je bio jako zbunjen, smatrao se
potpuno nedostojnim te titule. Uistinu, taj naziv «oče», kojim je Sin Božji obično njega
nazivao, imao je razne učinke u Josipovoj duši i često bi o tome razgovarao sa svojom
zaručnicom i govorio o toj velikoj milosti koju mu je Isus činio te je Josip govorio Mariji o
svim učincima koje je to imalo u njegovoj duši:
«O predraga moja zaručnice, na koji stupanj dostojanstva me uzdigao naš Bog!
Koliko su veliki darovi i milosti koje mi udjeljuje. Sigurno da se Bog udostojao sve to udijeliti
meni po tvojim zaslugama jer ja sam najnedostojniji svega toga. Ali ti koja si našla milost
pred Njegovim licem, ti si bila dostojna biti istinskom Majkom Mesije, ti si uzrok sve moje
sreće jer po tebi su mi dodijeljene sve milosti. Ti, dakle, učini za mene, zahvali Svevišnjem i
udostoj se nastaviti moliti za mene nove milosti, na poseban način milost da odgovorim
vjerno na veliku ljubav koju naš Bog uvijek iskazuje. A što mogu ja učiniti za tebe, presveta
moja zaručnice, kad sam nesposoban u svemu?»
Majka Božja je odgovarala s puno milosti i razboritosti svome svetom zaručniku i
poticala ga da prepozna da je sva dobrota od Boga koji je velikodušan prema svojim
stvorenjima a još više prema njima. Zato bi žurno ispjevala nove pjesme hvale i slave Bogu te
bi ih skupa recitirali slaveći jedinoga Darovatelja svakoga dobra. Tako je Josip bio jako
utješen i sav zadovoljan se vraćao na svoj posao.
Radost sv. Josipa kada je Isusa nazivao sinom – Josip se nije usuđivao zvati Isusa
sinom iako je u nutrini u očinskoj ljubavi bio potaknut da ga tako zove. Josip je pitao Majku
Božju da li je tim imenom trebao zvati Isusa. Marija je shvatila da ako je Isus zvao Josipa
imenom «oče» te ga na zemlji smatrao istinskim ocem, isto tako je Josipu udijelio milost da

113
on Njega zove imenom «sine» jer je to bila volja Nebeskog Oca te da on bude umjesto Njega
kao da je Isus njegov pravi sin. Neka Ga naziva imenom «sine» i neka se ponaša prema Isusu
kao Njegov istinski otac. Majka Božja reče sve ovo svome Josipu s velikom radošću svoga
srca a Josip je prolio puno suza zbog utjehe koju je kušao te je zahvaljivao Bogu skupa sa
Majkom Božjom. Sretni Josip je sam sebi govorio:
«Pa uistinu kako sam sretan što imam najljepšu sudbinu na zemlji da zovem sinom
Onoga koji je Utjelovljena Riječ, istinski Sin Nebeskoga Oca.»
Tako je Josip počeo govoriti:
«Isuse, moj sine, moj sine Isuse!»
I kad je to govorio bio je uznesen u uzvišenu ekstazu u kojoj mu je bilo objavljeno
otajstvo koje je sadržavalo u sebi tu posebnost tj. da se Isus htio nazivati sinom Josipa i da je
On njega zvao «oče». Nakon što se vratio iz ekstaze Josip je sve ispripovjedio svojoj svetoj
zaručnici iako je ona već sve znala. Ipak nije pokazivala da zna to što se dogodilo te je uživala
čuvši ono što je njoj Josip objavljivao.
Josipovo poštovanje prema Mariji – Josip je imao jako veliko poštovanje prema Mariji
tj. sve ono što se događalo u njegovoj duši on je to njoj govorio jer je znao da je ona velika
osoba pred Bogom i da je preko nje dobivao utjehe, poglavito po njenim gorućim riječima, a
ona ga je uvijek uvjeravala o ljubavi koju je Bog imao prema njemu. Josip je uvijek gajio taj
osjećaj, tj. prepoznavao se nedostojnim u svemu te bi zahvaljivao na prikladan način Bogu i
slavio Ga za sve što je Bog njemu činio, te je o tome govorio svojoj zaručnici da bi mu ona
pomogla da slavi i zahvaljuje svome Bogu znajući koliko je Marija draga njegovom Bogu jer
ju je On izabrao da bude majka Njegova Jedinorođenca. Pa ipak Josip joj je govorio sve u
jednostavnosti kako bi se njoj dopao. Ipak u svojoj je nutrini uvijek imao jedno veliko
poštovanje i smatrao se nedostojnim gledati Mariju te joj je govorio zbunjen i ponizan u
svojoj nutrini, ali nije dopuštao da ona to vidi jer ona je bila jako ponizna. Bilo bi joj mučno
razgovarati sa svojim zaručnikom Josipom kao da je ona iznad njega, iako je ona to zaista i
bila.

3. poglavlje: Kako u sv. Josipu raste ljubav prema svom ljubljenom Isusu te želja
za spasenjem duša i obraćenjem nevjernika

Rastuća ljubav sv. Josipa – Božansko Dijete je divno odrastalo kao što smo rekli, a
naš Josip je rastao u ljubavi prema Njemu na takav način da je izgarao i trošio se zbog
plamena ljubavi koji je gorio u njegovom srcu. Nije mogao biti niti jedan trenutak a da nije
motrio Isusa kao predmet svoje ljubavi a On mu je izgledao sve ljepši i ljupkiji. Ponekada bi
Ga promatrao i ostajao bi kao u ekstazi više sati a njegovo srce bi se razlijevalo u suzama.
Najljupkiji Isus bi uživao u toj pažnji svoga Josipa i davao mu je znakove da to prihvaća iako
se najčešće od toga sustezao jer Svetac ne bi mogao podnijeti svu puninu uživanja u tome.
Najčešće Josipove riječi su bile sljedeće:
«Dragi moj i ljubljeni Isuse» – a zatim bi dodavao – «moj ljubljeni sine.»
Ali govoreći ove riječi osjećao je kako mu je srce kao oduzeto ljubavlju. Zato to nije
ponavljao prečesto, nije mu se duša mogla oduprijeti snazi te ljubavi. Ali ako je bila tolika
ljubav koju je imao prema Isusu, isto tako Josip je kušao i bol vidjevši kako Ga toliki ne
poznaju, naprotiv kako teško griješe.
Josipova bol zbog nevjernika i idolopoklonika – Ova misao je kod Josipa uzrokovala
to da je provodio cijele noći plačući zbog uvreda kojima se vrijeđa njegov Bog i zbog sljepoće
tolikih duša koje su bile idolopoklonici, te je Josip govorio sam sebi:
«O moj utjelovljeni Bože, pa je li moguće da Ti boraviš među tolikim nevjernicima a
da se oni ne obrate Tebi? Smiluj se, prosvijetli ovaj zasljepljeni narod snagom Tvog moćnog
svjetla. Učini da Te spoznaju i da se Tebi obrate!»

114
 Josip je želio da svi Egipćani dospiju do spoznaje istinskoga Boga i vidjevši Njegova
Isusa svi ostanu dirnuti Njegovom ljubavlju. Zbog toga je Josip često govorio Majci Božjoj:
«Ne vidim časa kad će se naš Isus pojaviti među narodom jer nije moguće da će srce
ovoga naroda biti nevjerno i da ne će biti ranjeno njegovom ljubavlju, a tada ću imati utjehu
da će naš Isus biti ljubljen iako ne još spoznat. Kako će svi biti zarobljeni ljubavlju kada će
vidjeti kako po njihovim ulicama ide naš Isus tako lijep, tako drag, tako ljubak! Ja ću Ga
voditi za ruku i imat ću sreću da Ga uvijek imam sa sobom. Ne sumnjam da će mnogi od ovih
zavidjeti mojoj sretnoj sudbini.»
Josip je to govorio svojoj svetoj zaručnici a Marija je uživala čuvši Josipa koji je toliko
želio da Isus bude spoznat i ljubljen te da bi ga utješila, govorila mu je:
«Doći će vrijeme, da, doći će kada će naš Isus biti spoznat, kad će Ga mnogi slijediti i
ljubiti, ali On će biti isto tako progonjen i mrzit će Ga jer će slijepi mrziti svjetlo. Ti znaš
proroštvo proroka Šimuna u Hramu kako nam je rekao da će Isus biti na propast i uzdignuće
mnogih. Zato možemo biti sigurni da će doći to vrijeme.»
Na ove riječi Josip se jako žalostio jer je njegova želja bila da svi spoznaju i ljube
njegova Isusa. Onda Ga je ponovno pažljivo motrio te bi govorio:
«Dragi moj Isuse, ljubljeni Isuse, pa zar će biti moguće da će neko biti na svijetu a da
te ne ljubi? Kako će moći a da ne ljube toliku ljepotu, toliku milost, toliku dobrotu? Tvoj
ljubljeni izgled potiče na ljubav čak i nerazumna stvorenja, a zar ne će potaći na to i ljudska
srca? To me jako ogorčava i iznutra peče, dakle ti, moja ljubavi, ne ćeš biti ljubljen od svih,
naprotiv protivit će Ti se i progoniti Te. O, da se ja nikada ne nađem u takvoj situaciji u to
vrijeme, vrijeme kada ćeš Ti, dragi Isuse, biti progonjen! Radije da umrem prije nego vidim
kako se prema Tebi loše ponašaju, ljubljeni moj živote, moj ljubljeni Isuse dostojan svake
časti i ljubavi svih srdaca!»
Josipova želja da Isus bude ljubljen – Josip je provodio puno vremena misleći što bi
mogao učiniti kako bi svi uzljubili njegovog Isusa. Iako mu je ljubav sugerirala puno načina
za to, ipak na kraju on bi zaključivao da je dovoljno samo vidjeti Isusa i svatko bi Ga trebao
ljubiti. I uistinu u tome nije griješio jer je Isus bio sama milost, sama ljepota i primijetivši
Božansko Dijete bilo je gotovo nemoguće ne diviti Mu se s velikim čuđenjem i tko se ne bi
osjećao potaknutim da Ga ljubi zbog tih razloga? Ali oni koji će Ga ljubiti jer će uistinu
upoznati tko On JEST, kao što je želio naš Josip, takvih će biti jako malo. Ponekada u
Josipovom srcu ljubav prema njegovom ljubljenom Isusu se raspaljivala s toliko snage da je
na sve zaboravljao. Nije bio sposoban ni za hranu, ni za bilo što drugo. Majka Božja koja ga
je dobro poznavala pitala ga je što mu je i to je činila jer je htjela da Svetac učini neki izljev te
svoje goruće ljubavi. I uistinu bi to uspijevala te bi on počimao pripovijedati o svojim željama
i gorućim plamenovima koji su izgarali u njegovom srcu. Tada bi počeli razmišljati i
razgovarati o tome kako njihov Isus uistinu zaslužuje da bude ljubljen od svakoga i u tim
razgovorima izlijevali bi svoju ljubav koja bi sve više i više rasla do toga da su padali u
ekstazu i tako provodili više sati, naslađivali se ljubavlju njihovog Isusa.
Josip sa Isusom želi spasenje duša – Znalo se dogoditi ponekada da Josip vidi svoga
malenoga Isusa na koljenima na zemlji, sa rukama raširenim u čin poniznosti, kako se na
takav način prikazivao Nebeskom Ocu. Kada bi Ga naš Josip vidio u tom položaju, pitao bi
svoju zaručnicu što je On tada činio, što je govorio Nebeskom Ocu jer Marija je sve znala.
Ona mu je govorila da se prikazivao Nebeskom Ocu za spasenje ljudskoga roda. Tada bi se
naš Josip prostro na zemlju i uz veliku poniznost i poštovanje popratio bi to prikazanje
Isusovo prikazujući samoga sebe i ostajao bi tako sve dok se Isus ne bi podignuo i pošao
prema svom ljubljenom Josipu da ga pomiluje. Tada bi Ga Svetac zagrlio i molio da mu
isprosi od Nebeskoga Oca sve milosti da bi Ga on mogao ljubiti i uvijek biti po Njegovoj
volji. Preporučivao je Josip Isusu sve grešnike da im izmoli od Nebeskoga Oca milost
obraćenja i na kraju bi Mu govorio:

115
 «Isuse moj, kaži svom Nebeskom Ocu da svima dade svjetlo da Te svi spoznaju u
onome što Ti uistinu JESI i da Te ljube kao što to i trebaju!»
Mali Isus se osmjehivao na ove riječi i pokazivao da su Mu po volji te prošnje i
uvjeravao Josipa kako to dobro čini te je on bio zbog toga utješen.
Božanske pohvale s Isusom – Ljubljeni Isus je već dobro hodao i govorio sa puno
milosti. Zato je molio božanske pohvale skupa sa Majkom Božjom i sv. Josipom s toliko
milosti da su često oboje njih ostajali u ekstazi zbog duhovne slasti. Ne može se opisati slast i
utjeha našega Josipa koju je kušao kada je molio božanske pohvale sa svojim Isusom. Tada bi
njegovo srce bilo zapljusnuto morem utjehe a Josip je jedva čekao vrijeme koje je određeno
da skupa slave Nebeskoga Oca. Kada bi bilo što činio, mali Isus bi činio skupa s njima, tj.
hranio se, razgovarao, molio, sve je to služilo našemu Josipu na veliku utjehu, ali najvišu
utjehu je osjećao kada bi njegov Isus govorio o božanskim savršenstvima svoga Nebeskog
Oca i unatoč nježne dobi govorio je to s toliko mudrosti da su ostajali zadivljeni i začuđeni i
anđeoski duhovi koji su pratili Isusa i slušali Ga. Tada bi vidjeli našega Josipa sva ražarena u
licu i raspaljena ljubavlju prema svome Bogu te je duboko uzdisao, nije mogao zadržati taj
blaženi plamen koji se raspaljivao u njegovom srcu. Na kraju bi kliktao:
«O veliki Bože, pa ipak nisi spoznat, nisi ljubljen, iz samilosti daj mi novo srce da Te
mogu ljubiti jer ovo koje si mi dao je premaleno, preusko i ne mogu shvatiti Tvoju ljubav.»
I govoreći ovo ostajao bi u zanosu dugo vremena.
Za stolom sa Isusom – Ponekad bi se dogodilo da bi za vrijeme objeda za stolom sa
svojim Isusom i svojom svetom zaručnicom Josip promatrao svoga Isusa koji se hranio s
toliko milosti i ljupkosti i motreći Dijete Isusa ostajao bi u zanosu te više nije bio sposoban
nastaviti jesti. Kada bi se to događalo, mali Isus bi zvao Josipa i sa puno milosti mu govorio
da jede dajući mu hranu svojim ručicama. Tada bi se sretni Josip hranio a iz njegovih očiju bi
tekle suze zbog utjehe koju je kušao. Ta hrana bi Josipu izgledala puno ukusnija i slađa nego
obično i s tekom bi to jeo kao neku vrstu mane koja je došla s neba.
Josip plače sa Isusom – Josip bi ponekada našao svoga Isusa na koljenima kako moli
Nebeskog Oca raširenih ruku u obliku križa i kako plače. Tada bi Josip ostajao ranjen
dubokom boli i sav bi u muci išao svojoj zaručnici i pitao koji je uzrok zbog kojega njegov
ljubljeni Isus plače, te je govorio Mariji:
«O moja zaručnice, nisam ništa dopustio, nisam ništa loše učinio što bih primijetio.
Zašto naš Isus plače, zašto je ožalošćen?»
A Majka Božja ga je tješila i govorila mu da se ne boji jer Isus je plakao zbog uvreda
koje se nanose Nebeskom Ocu, zbog uvreda koje čini ljudski rod. Isus je molio božansko
milosrđe i ublažavao srdžbu Nebeskoga Oca koji je bio jako rasrđen zbog velikih uvreda koje
je primao i Isus bi bio u tom položaju i prikazivao trpljenje i smrt na križu za spasenje svijeta.
Kad je to čuo, ožalošćeni Josip je zahvalio svojoj zaručnici na tome što mu je rekla, a zatim bi
se i on prostro na zemlju i molio božansko milosrđe. Gorko je plakao zbog uvreda kojima je
Bog vrijeđan. Na to razmišljanje o uvredama Josip bi ostajao neutješen a njegove oči bi
postajale dva potoka suza jer je gorko plakao i prikazivao sebe da trpi sva zla svijeta samo da
Njegov Bog ne bude tako vrijeđan i ako je takva bila njegova ljubav prema Bogu, isto tolika
je bila i bol koju je kušao vidjevši da je Bog vrijeđan. U tim prigodama bilo je potrebno da ga
sam Isus utješi, u protivnom bio bi trajno uznemiravan i neprestano bi plakao. Zato bi maleni
Isus pošao utješiti ga i podići sa zemlje. S puno milosti bi govorio Josipu:
«Oče moj, ustani, dosta je. Moj Nebeski Otac je rado prihvatio tvoje prošnje i tvoja
prikazanja i budi siguran da će doći vrijeme kada će biti upoznat i kada će Ga mnogi ljubiti.
Zato ako tvoje molitve nisu sada uslišane, doći će vrijeme kad će se dogoditi ono što ti
moliš.»
Ožalošćeni Josip bi se tako utješio i zahvaljivao svome Isusu, a ovaj bi ga ljubazno
milovao i u tom ljubaznom milovanju Josipovo srce bi se ispunilo utjehom i radošću.

116
 Sv. Josip sa Isusom na ulici – Kad je već bilo poraslo Božansko Dijete, htjelo je ići sa
svojim Josipom kada je on išao pribaviti potrebno za uzdržavanje. S puno milosti Dijete Isus
reče Josipu da Ga povede sa sobom. Svetac je kušao neizrecivu utjehu i s dopuštenjem Majke
Božje poveo je Isusa za ruku. Božansko Dijete je izašlo iz kuće prvi puta sa Josipom a toga
dana zrak je bio više nego ikada vedriji i mirniji jer i sami prirodni elementi su na neki način
slavili vidjevši kako njihov Stvoritelj hoda ulicom. Svi Egipćani su osjetili neuobičajenu
radost iako nisu mogli shvatiti odakle ona dolazi. Božansko Dijete je divno hodilo sa vedrim i
uzvišenim licem. Ne može se ispripovijedati radost koju je kušao Josip jer je znao da sa
sobom vodi nebesko blago, Sina Nebeskoga Oca. Mnogi koji su ga susretali su ostajali
zadivljeni zbog ljepote, milosti djeteta i radovali su se s Josipom što ima takvog sina, a bilo je
dosta i onih koji su govorili:
«Šteta što ovo dijete za oca ima ovog siromašnog čovjeka jer je njegov izgled uistinu
plemenit, ljepota rijetka, lice divno. Uistinu je ljubak i ljubazan.»
Svi su ostajali zadivljeni gledajući Isusa. Bilo je više male djece koja su Mu se
pridružila a njih je ljubazni Isus gledao te ih obradovao sa osmijehom na licu. Sretni Josip se
vratio kući sa svojim Isusom jer ih je Marija željno iščekivala.
Neodoljiva privlačnost Djeteta Isusa i Njegove Majke – Glas o ljepoti i milosti sina, za
kojeg su mislili da je Josipov, proširio se gradom i mnogi su ga Egipćani željeli vidjeti, ali
nisu se usuđivali ići u njihovu kuću. Zbog toga su čekali željno da Josip Isusa povede sa
sobom kako bi ga vidjeli. Neki od susjeda išli su s nekim izgovorom u kuću sv. Obitelji da
posjete Majku Božju govoreći joj da učini nešto za njih, ali to su činili kako bi vidjeli nju i
njenoga sina i bili su začuđeni zbog tolike ljepote, uzvišenosti i milosti. Marija i Dijete Isus su
ih ljubazno primali a riječi Majke Božje bile su jako učinkovite te su mnogi od onih koji su ih
išli posjetiti bili dirnuti i jako su se navezali na Mariju i njenog sina. Kada bi Josip izlazio iz
kuće, više bi ga osoba pitalo o njegovoj zaručnici i sinu. Željeli su ih vidjeti i razgovarati jer
bi tako osjetili utjehu. Majka Božja je mnoge poučila pravoj vjeri i uvela ih u spoznaju
istinskoga Boga, poglavito one koji su imali dobru volju i koji su nju zavoljeli.
Djeca dolaze k Isusu i radost sv. Josipa – Često su neka dječica dolazila potražiti Isusa
i Majku Božju, ona je dopuštala da uđu u kuću, a Dijete Isus bi se zadržavalo s njima.
Milovalo bi ih i učilo razne molitve i čine ljubavi prema Nebeskom Ocu, a ta nevina dječica
su se zadržavala s puno radosti sa Djetetom Isusom. Donosila su mu voće i kruh da jede s
njima. Dijete Isus bi to uzimalo, blagoslivljalo ih a zatim bi jelo skupa s njima male porcije
jedući poneki zalogaj u njihovom društvu i Isus je uživao zadržavajući se sa tim nevinim
stvorenjima. Josip vidjevši sve ovo uživao je i molio Boga da barem ta nježna dječica nauče
spoznavati pravoga Boga. Ponekada kada bi Josip izlazio iz kuće sa Isusom, kao obično,
mnogi su mu se divili i motrili ih a mala dječica bi ih pratila. A kada bi se nalazili na nekom
povučenom mjestu, Božansko Dijete bi podizalo oči k nebu i prstom bi upiralo u nebo te
govorilo:
«Eno gore je kuća moga Nebeskog Oca.»
I sva ona nevina dječica činila bi isto i kliktala bi:
«Eno gore kuće Nebeskoga Oca.»
To bi Josipa toliko dirnulo da bi i on pogledao nebo i ostajao kao u ekstazi motreći
slavu Nebeskoga Oca. Kada bi Josip prolazio ulicom sa svojim Isusom držeći Ga za ruku,
često bi ga ugledne osobe pozivale da uđe u njihovu kuću jer su htjeli bolje promotriti
njegovog sina i uživati u njegovoj dragoj prisutnosti. Na lijep način Svetac se ispričavao, ali je
prihvaćao taj ljubazni poziv na onim mjestima gdje je bilo druge djece i gdje je znao da je
Isus htio ući i bio je primljen sa velikom ljubaznošću, a sve bi osobe iz kuće željele vidjeti
prelijepoga Isusa. Tada bi Dijete Isus bilo u nekom uzvišenom položaju, iako ljubak, tako da
se nitko nije usuđivao približiti Mu se i milovati Ga kao što se to običavalo činiti djeci. Zbog
toga su svi ostajali zadivljeni tolikom ljepotom, uzvišenošću i milošću i bili su ganuti u srcu, a

117
ako bi u kući bilo djece, naš Isus bi s njima bio blizak, pomilovao bi ih a oni bi iskazivali
ljubav prema njemu i nisu Ga više htjeli pustiti te su Ga slijedili a Josip ih je vodio sa sobom.
Zatim bi zahvaljivao onima koji su ih pozvali i na jako ljubazan način su odlazili, a svi bi
govorili da je sretan što ima takvoga sina te da i najveći u gradu zavide njemu na tako sretnoj
sudbini.
Josip plače nad tim siromašnim idolopoklonicima – Nakon što bi Svetac otišao sa
svojim Isusom, razmišljao bi o ljubavi onih osoba koju su iskazivale prema njima i koje su
bile toliko vezane na njegovog Isusa. Razmišljao bi kako su bili u tako žalosnom stanju jer
nisu imali pravu spoznaju Boga te je osjećao jednu nepodnošljivu muku i nije mogao zadržati
suze, gorko bi plakao zbog njihove nesreće i molio Isusa da zadobije od Nebeskoga Oca
milost da oni dođu do spoznaje pravoga Boga. Isto bi činio kada bi susretao one koji su ga
pozdravljali i radovali se s njime što je imao takvoga sina. Kada bi prošli, Svetac bi plakao i
oplakivao njihovu sljepoću i govorio svome Bogu:
«O Bože moj, ove osobe Te ne poznaju, a pokazuju dobru volju prema nama. Što bih
mogao učiniti da oni dođu do prave spoznaje Boga i da Te ljube? Evo spreman sam dati svoj
život ako je potrebno za njihovo obraćenje.»
Josip se neprestano vježbao u tim svetim i gorućim željama. Ponekada bi ga netko
vidio kako plače i pitali su ga za uzrok njegovih suza, a Svetac nije odgovarao drugo nego da
se moli Bog da oni to shvate, da je plakao samo iz želje za njihovim istinskim dobrom jer je
vidio da su lišeni toga i nije mogao a da ne plače. Oni nisu shvaćali što je Svetac htio reći te
su mnogi vjerovali da želi za njih vremenita dobra i govorili su među sobom:
«Kako je jednostavan ovaj čovjek. Sam je tako siromašan, pa vjeruje da smo
siromašni i svi mi.»
Kada bi susretao osobe koje su živjele u porocima, sv. Josip bi to odmah primjećivao
jer je vidio da se njegov Isus uznemiruje i stoga bi to shvaćao te se jako žalostio zbog tih
osoba i molio je, imao samilosti prema njihovoj sljepoći i bijedi i nije prestajao moliti da i oni
to primijete te da se obrate.

4. poglavlje: Sv. Josip vodi sa sobom Isusa u radionicu kako bi Ga naučio zanat
na svoju veliku utjehu i pomoć

Isus u radionici sv. Josipa – Božansko Dijete je već bilo poodraslo u dobi tako da je
moglo u nečemu već poslužiti sv. Josipu i Ono je često htjelo da Ga Njegov poočim povede
na posao da ga utješi svojom ljubaznom prisutnošću. Sretni Josip nikada ne bi vjerovao da će
se Božansko Dijete htjeti do te mjere sniziti da se založi u tako slabom zanatu i služenju.
Zbog toga kada je Isus pitao Josipa da ga povede sa sobom na posao, ostajao je začuđen i
rekao je da to ne bi nikada dopustio ako to nije volja Nebeskog Oca. Okrenuo se prema Isusu i
kazao Mu:
«Kako to da se Ti, o Vječna Mudrosti, želiš toliko poniziti? I kako će to biti da Tvoj
sluga dopusti da Tebe vidi kako radiš, Ti koji si tako nježan, Ti koji neprestano trebaš
razgovarati sa svojim Nebeskim Ocem o najvažnijem djelu ljudskoga otkupljenja? Kako ću
moći gledati Te da se zalažeš i trudiš u tako poniznom poslu?»
Isus bi ga umirio govoreći mu da je to volja Nebeskoga Oca, te da je On došao na
svijet kako bi služio, a ne da bi bio služen, te je trebao pokazati prezir prema lažnoj svjetskoj
oholosti. Josip se podloži volji Božjoj te nije više odgovarao. Mislio je o svojoj sretnoj
sudbini što će imati u radionici svoga ljubljenoga Isusa i to ga je jako tješilo. Smatrao se
sretnim zbog toga i obratio se Majci Božjoj i kazao joj kako mu je žao zbog nje jer u vrijeme
koje će Isus provesti s njime ona će biti lišena njegove ljupke prisutnosti, ali Majka Božja se u
svemu slagala s voljom Božjom i puna ljubavi uvjeravala Josipa da uživa zbog njegovih
utjeha te neka se vrši volja Božja. Zbog toga je Josip poveo svoga ljubljenoga Isusa sa

118
utjehom duha koja se može samo zamisliti. Naš Josip je radio a izgledalo mu je kao da je u
Raju jer je imao za pomoćnika Sina Božjega koji je pažljivo motrio u svemu u čemu je
mogao služiti sv. Josipu pružajući mu alat ili daske. Iako je Isus imao svega pet ili šest
godina, želio je raditi kao osoba odrasla i snažna i truditi se podižući daske. Svetac je ostajao
začuđen i na sve načine se trudio da se Isus ne umara, ali Sin Božji je bio toliko pažljiv da je
predviđao sve ono što je Svecu trebalo i u čemu bi mu mogao poslužiti. Sv. Josip je bio kao
zanesen na pogled svoga ljubljenoga Isusa i motrio je Božanstvo koje je bilo sakriveno u
Njemu koje se ponekada i vanjskim znakovima jasno pokazivalo. Božansko Dijete je sve
činilo sa puno milosti tako da je očaravalo srce onoga tko bi Ga gledao a još više svog
ljubljenog Josipa koji Ga je toliko ljubio. Ponekada dok bi Isus promatrao oruđe zanata od
željeza koje je bilo potrebno za neki posao, Svetac bi Ga uzimao za ruku i tako bi padao u
ekstazu. Tolika je bila utjeha njegovoga duha. Ponekada u samom trenutku posla pogledao bi
svoga Isusa i ostajao nepokretan. Svetac je često padao u te zanose ljubavi i zbog toga bi sjeo
na klupu gdje je radio, a tada bi uzimao Isusa za ruku i milovao ga i nakon što se vraćao iz tog
slatkog doživljaja bi Mu govorio:
«O moj ljubljeni Isuse, sine dragi i premili, otkuda mi tako velika milost da sam u
Tvome društvu? Moja duša ne može više podnositi puninu užitka koju mi uzrokuje Tvoja
prisutnost.»
A Isus bi mu odgovarao da je to bio samo jedan mali predokus beskrajne radosti koja
mu je bila pripravljena u kući Nebeskoga Oca. Svetac se jako tješio tim riječima, nadao se da
će uživati u vječnosti ona dobra koja ljudski duh ne može shvatiti niti zamisliti.
Divljenje Egipćana – Kad su Egipćani primijetili da Dijete Isus ide sa svojim
poočimom u radionicu kako bi radilo, bili su začuđeni da u tako mladoj dobi dijete može
pomagati svom ocu kod rada. Zbog toga su osjetili veliku radost kad su mogli poći i vidjeti ga
te uživati u tako lijepom motrenju i uistinu mnogi su odlazili u radionicu da bi vidjeli Isusa i
Josipa i ostajali su začuđeni zbog milosti i ljepote Božanskog Djeteta. Oni su se divili
čednosti, uzvišenosti, ljupkosti i pažnji koje je Dijete Isus pokazivalo pomažući svome Josipu
u onome u čemu mu je služilo. Mnogi su ga hvalili i nazivali Josipa sretnim jer je imao
takvoga sina, ali ipak bilo je više onih koji su opominjali Sveca smatrajući ga nerazboritim i
pitajući ga kako je mogao držati u radionici tako malenoga sina i dopustiti da se on umara
iznad svojih snaga. Ove riječi su probadale srce sv. Josipa, ali nije mogao odgovoriti kako on
sa tim nema ništa, nego je šutio i prikazivao Bogu svoju patnju. Ljubazni Isus se pokazivao
još ljupkijim i punim ljubavi prema svima dok je prema svom Nebeskom Ocu prikazivao sve
one čine koje smo opisali u Njegovom nutarnjem životu. I neka djeca su dotrčavala da bi se
zadržavala sa ljubaznim Isusom, a On se rado družio s njima i poučavao ih o otajstvima prave
vjere. U radionicu sv. Josipa je počelo dolaziti puno ljudi koji su sobom nosili i nešto hrane za
Isusa jer su bili svjesni njihovog velikog siromaštva, a Dijete Isus je to prihvaćalo sa puno
pažnje a zatim bi to darivalo siromasima. Naručivali bi i poslove u radionici a to su činili kako
bi bili u prilici da vide Božansko Dijete i zadrže se u društvu s Njim. Zbog količine poslova
koje su dobivali Josip bi se jako umarao a Isus ne samo da mu je pomagao, nego ga je i tješio
sa puno profinjenosti. Brisao mu je znoj s lica svojim svetim rukama a pomoć koju je Isus
iskazivao Svecu je njemu bila na veliku okrepu. Svetac je bio jako osnažen Isusovom
milošću.
Josipova ljubav prema siromasima – Josip je tako dobro radio svoj zanat da su se svi
divili i bili zadovoljni njegovim poslom. Svetac je za to primao nagradu za svoje napore a
često je primao i dobrovoljni prilog koji su mu spontano davali. Za sebe bi zadržavao samo
ono što je bilo potrebno, a ono što bi preostajalo davao bi siromasima a Isus je u tome jako
uživao i poticao sv. Josipa da radi jer su tako mogli pomoći siromasima prema kojima je Isus
osjećao posebnu ljubav.

119
 Traže Isusa i strah sv. Josipa – Bilo je više osoba među najbogatijima u gradu koji su
namjerno išli u radionicu sv. Josipa i pitali za njegova sina jer su mu govorili da dijete ima
plemeniti izgled, da je jako fin i da nije osoba koja treba biti u toj radionici. Govorili su da će
biti odgojen kod njih, školovan i civiliziran i da će se prema njemu fino ponašati. «Vi ste
siromašni te ćemo i vama dati velike milostinje. Dajte nam ovo dijete da se mi za njega
brinemo i da se prema njemu ponašamo kako dolikuje našim društvenim konvencijama». Na
te riječi Svetac se bojao te je problijedio od straha. Zahvaljivao je tim osobama zbog njihove
ljubavi i govorio im da on nema druge utjehe osim one da ima sa sobom svoga Isusa, da je on
svo njegovo dobro, svo njegovo blago, njegova baština i da bi dao svu svoju krv i sam život
radije nego da bude lišen svog ljubljenog sina. Na te riječi oni bi mu odgovarali:
«Imate pravo, ne možemo vam dati za krivo u tome niti vas uznemiravati.»
Sv. Josip se zbog toga utješio i poslije bi govorio svome Isusu:
«O moj dragi i ljubljeni sine, ne dopusti nikada da budem lišen Tebe kao što bih to i
zaslužio zbog toga što ne odgovaram dobro na Tvoju ljubav. Daj da radije izgubim svoj život
nego da budem lišen Tebe i Tvoje prisutnosti. Znam da bi se jako dobro ponašali prema Tebi
kada bi Ti bio sa onim osobama koje te žele, ali Ti ne tražiš ugode ni udobnosti, Ti ljubiš
siromaštvo. Zbog toga se nadam da ćeš ostati sa mnom, svojim siromašnim slugom.»
Na ove riječi ljubazni Isus ga je poticao i uvjeravao kako nikada ne će napustiti
njegovo društvo te da će ga uvijek slušati kao njegov sin i biti njemu podložan u svemu.
Svetac je plakao zbog ljubavi koju je osjećao u tim riječima te Mu je ljubazno zahvaljivao a
kad bi išao Mariji, njoj bi sve govorio a ona se jako radovala kad je čula njegovu pripovijest o
svemu iako je već sve znala.
Nemiri ljubavi – Nekada bi Dijete Isus išlo sa Josipom u radionicu, ali često bi ostajalo
sa svojom ljubaznom majkom kako bi je tješilo svojom prisutnošću i zadržavalo se s njom u
svetim razgovorima. Tada bi sv. Josip kušao nemire ljubavi i uzdisao bi za svojim Isusom.
Žudio je da ga gleda i motri i u tim prilikama bi imao razumijevanje prema svojoj zaručnici te
bi sam sebi govorio:
«Koliko svetih nemira ljubavi je trebala trpjeti Majka Božja kada se Isus zadržavao sa
mnom u radionici, a ona je bila lišena njegove ljubazne prisutnosti! Koliko je shvaćam jer ja
osjećam veliku muku zbog toga, a koliko je veća njena muka kada Isus nije s njom jer ga ona
više ljubi i njegova je naravna majka a on je njezin naravni sin? Pravedno je da je Isus tješi i
da se zadržava s njom.»
Dok bi sv. Josip mislio o tome, išao bi u kuću gdje su bili Dijete Isus i Marija a da to
nije ni primijetio i kad bi se tamo našao gdje su oni bili, tek tada bi primijetio da je napustio
posao i došao da ih posjeti, te je molio oproštenje Majke Božje i njenog sina. Njima je
govorio da imaju samilosti prema njemu jer ga je ljubav nukala da hodi a da on toga nije bio
potpuno svjestan. U tim prigodama sin i majka su ga primali sa puno ljubavi i dopustili su da i
on sudjeluje u svetim razgovorima koje su među sobom vodili a Josip je zbog toga bio
prepun radosti i zahvaljivao je svome Bogu koji je to dopustio za njegovo dobro i za utjehu
njegove duše. Zatim kad bi se vraćao na posao, dok bi radio, sa svom pažnjom bi razmišljao o
onome što je slušao. Tako je činio te nije osjećao napor zbog posla jer ljubav nije dopuštala da
kuša tu muku napora, naprotiv uživao bi u samom naporu znajući da sve čini kako bi izvršio
volju Božju te da svojim radom privređuje i zarađuje za Božansko Dijete i Njegovu Majku,
priskrbljuje sve potrebno za njihovo uzdržavanje a od onoga što bi preteklo davalo se kao
milostinja siromasima. Znao je da je to jako drago Bogu i Majci Božjoj.
Marijina ljubazna zahvalnost – Marija je Josipu bila jako zahvalna i bila je jako
ljubazna prema njemu zbog napora koje je on činio jer je pribavljao sve potrebno za kuću i
potrebnu hranu kao i za milostinju koju su davali siromasima a Josip je zbog toga bio zbunjen.
Usprkos tomu što su mu bili dragi ti čini njene pažnje ipak zbog svoje poniznosti se smatrao
nedostojnim te je govorio kako on ne zaslužuje te čine ljubavi i pažnje koje mu je ona

120
iskazivala jer je on dužan činiti puno više od onoga što čini te da je bila njegova velika sreća
da ona a i njen Sin uživaju u njegovu služenju a on se smatrao toga nedostojan. Uistinu naš
Josip je bio uvijek i u svim prigodama duboko ponizan, priznavao se nezaslužnim za sve čak i
da svojim naporima uzdržava Isusa i Majku Božju te je smatrao svojom velikom srećom da
svojim radom može pribaviti njima potrebno za uzdržavanje kao što je to i bilo. Kada bi Josip
nešto donosio kući, npr. voće ili povrće kojim su se Marija i mali Isus hranili, Dijete Isus bi
mu potrčalo u susret te bi to uzimalo u svoje svete ruku sa toliko ljubavi prema Josipu da je to
bilo čudesno samo gledati i govorilo bi mu:
«Neka ti moj Nebeski Otac nadoknadi za tvoju ljubav!»
Na ove riječi Svetac nije mogao uzdržati suze, bio je jako zbunjen a istovremeno
prepun radosti i utjehe a ljubazni Isus bi nastavio ići s našim Josipom u njegovu radionicu
kako bi mu pomagao. U Egiptu nije Isus ništa napravio sam, a Njegov prvi posao biti će jedan
mali križ, ali je htio to napraviti u Nazaretu među svojima jer taj križ će mu pripraviti njegov
izabrani narod kao što ćemo to reći.

5. poglavlje: Anđeo govori u snu sv. Josipu i zapovijeda mu da se vrate u Nazaret

Zapovijed povratka – Josipu je bilo dobro u Egiptu i bio je zadovoljan jer svi su Ga
počeli voljeti a on je uživao da njegov Isus i draga zaručnica budu ljubljeni od svih. Iako je u
prošlosti puno puta s Majkom Božjom govorio o povratku u Nazaret, iščekivanju zapovijedi
Božje, ipak živjeli su u Egiptu a da nisu o tome dugo razmišljali, zadovoljni tamo gdje su bili,
gdje ih je njihov Bog poslao kako bi spasili život svog Jedinorođenca i nisu mislili na
povratak. Ali jedne noći anđeo progovori Josipu u snu i zapovjedi mu da se vrate u Nazaret,
svoj zavičaj, jer Herod, koji je tražio da ubije Božansko Dijete, umro je. Svetac se probudio i
sav zadovoljan je odmah pošao svojoj zaručnici da joj objavi što mu je anđeo kazao u snu.
Majka Božja je već sve znala iako nije davala nikakav znak o tome sv. Josipu. Na tu obavijest
oboje su se prostrli po zemlji klanjajući se Božjim zapovijedima koje su primili. Zatim su
razgovarali o tome sa svojim Isusom koji je njima govorio o Božanskim zapovijedima sa
toliko milosti i mudrosti što možemo samo zamisliti. Josip je bio miran jer je s jedne strane
bio zadovoljan što se vraća u svoj zavičaj, a s druge je bio ožalošćen jer je morao voditi svoju
zaručnicu i Isusa na taj dugi i naporan put. Mislio je na muke koje će oni morati trpjeti na tom
dugom putovanju te je bio ožalošćen, ali nakon što je Isus uzvišeno govorio o Božjim
zapovijedima Josip se obradovao i utješio i bio je spreman izvršiti volju Božju. Ipak nije
propustio reći svome Isusu:
«Ali Ti, moj dragi sine, puno ćeš trpjeti na tom putovanju i žao mi je zbog toga.»
A Isus ga je tješio riječima života i govorio mu da on uživa u trpljenju jer tako vrši
volju svoga Nebeskog Oca.
Žalost njihovih poznanika – Josip je uredio sve što je imao za svoj posao, prodao je
sav alat i dao velike milostinje siromasima. Onima koji su mu bili bliži objavio je svoj
polazak i povratak u domovinu a mnogi su se zbog toga žalostili jer su bile uzvišene kreposti
tog svetog čovjeka a njima su se divili čak i idolopoklonici. Ljubav koju su imali prema
Djetetu Isusu je bila velika zbog njegove rijetke ljepote i zbog svih njegovih osobina. Osjetili
su veliku žalost poglavito prijateljice Majke Božje jer je ona svojim svetim razgovorima i
poukama mnoge prosvijetlila i poučila pravoj vjeri. Te žene su jako plakale jer su željele rasti
u spoznaji i ljubavi prema istinskome Bogu. Žalostile su se jer su morale ostati bez tako svete
učiteljice. Majka Božja ih je tješila i poticala i ostavila im je mnoge uspomene, obećavala im
da će ih se uvijek sjećati i moliti Boga za njih. Isto je učinio i naš Josip sa svojim prijateljima
koji su ga ljubili i koje je on bio poučio. Uistinu njihov odlazak je bio oplakivan od mnogih s
pravom jer su oni primili velika duhovna dobročinstva a i materijalna od svete obitelji jer su

121
se Marija, Isus i Josip u njihovim potrebama ili bolestima ili drugome uvijek pokazivali
blagonakloni i ljubazni sa svima onima koji su se njima utjecali.
Ostavili su ono malo namještaja koje su imali u kući kao milostinju svojim
poznanicima koji su bili najpotrebniji i pripremali su se za polazak bez ikakvih zaliha,
predavali su se potpuno u Božju providnost. Josip je bio zadržao samo nekoliko novčića i
imao ih spremne dati nekom siromahu koji će biti u potrebi a kojega bi oni mogli susresti.
Dok su se pripremali za polazak, Josip je imao tako nježno i ljubazno srce da nije mogao
sakriti suze čuvši kako se žaloste njegovi prijatelji te im je jako ljubazno zahvaljivao za ljubav
koju su imali prema njemu i koju su mu iskazivali. Više osoba ga je pitalo zašto želi
otputovati tako žurno i ostaviti ih? Ali Svetac im nije odgovarao. Kazivao bi samo da čini
volju Božju, da ga je On poslao ovamo a sada ga ponovo poziva u njegov zavičaj. Bilo je
puno prošnji Egipćana da Josip ostane među njima i da ne otputuje. Mnoge osobe su mu
davale darove i pomogle mu u njegovim potrebama a Svetac bi pokazivao veliku zahvalnost
za njihovu dobru volju.
Među njima bilo je i nekih koji su govorili da ostavi svoga sina i za to su navodili
razne izgovore da je premlade dobi, preosjetljiv, da su velike opasnosti na putu na koji ide, da
bi se mogao razboljeti itd. Svetac se osmjehivao na te prigovore i govorio im otvoreno da on
nikada ne bi mogao otputovati bez svog ljubaznog sina koji je bio sva njegova utjeha te da
ako se nije razbolio kad ga je dovodio u Egipat, a bio je tek rođen, sad se nada puno više da se
ne će razboljeti kada je već poodrastao u dobi, te da ima povjerenja u svoga Boga koji će mu
pomagati i braniti ga na putu, kao što je to činio i u svim drugim prigodama. Na te riječi svi su
zašutjeli, smirili se i shvatili su kako sv. Josip odbija sve njihove razloge da ostavi svoga sina
jer tko bi na njegovom mjestu drugačije postupio i tko bi ikada pristao da bude lišen takvog
sina.
Pripremaju se za polazak – Marija i Josip su odredili dan i sat svoga polaska prema
tome kako su mogli shvatiti da je bila volja Božja. Prije polaska su se prostrli skupa na
zemlju, klanjali se Nebeskom Ocu i zahvaljivali za ono što je učinio po njima u tom gradu jer
su mnogi došli do spoznaje pravoga Boga. Molili su Boga za pomoć na tom napornom
putovanju koje ih je čekalo, molili su da nadoknadi onima koji su ih ljubili u tom gradu i koji
su bili ljubazni prema njima, molili su Ga za cijeli taj narod da dođe do spoznaje istinskoga
Boga i preporučili su Mu one koji su već bili prosvijetljeni a zatim su molili za Njegov
očinski blagoslov.

6. poglavlje: Sv. Josip odlazi iz Egipta sa svojom zaručnicom i Djetetom Isusom

Polazak – Kad su naši sveci primili blagoslov Nebeskoga Oca, uputili su se sljedeće
jutro na put vrlo rano jer su se dan prije toga oprostili od svojih poznanika. Josip je izašao iz
kuće sa svojom zaručnicom i Božanskim Djetetom. U Egiptu su boravili šest do sedam
godina. Bilo bi divno vidjeti s koliko brige je Josip vodio te dvije važne osobe - Isusa i
Mariju. Sav brižan i pun ljubavi uživao je i to se vidjelo na njegovom licu koje je blistalo od
sjaja i bilo uzvišeno. Usprkos tomu što je bilo rano ujutro, ipak neki Egipćani su ih susreli i
ostajali su zadivljeni zbog rijetke ljepote majke i sina. Nazivali su Josipa blaženim jer je imao
takvu zaručnicu i takvoga sina i još više su nazivali blaženom majku koja ga je rodila. Josip se
radovao kada bi čuo kako hvale majku i sina i zahvaljivao je svome Bogu za milosti koje mu
je udijelio tj. da je njega izabrao kao oca svome jedinorođenome Sinu.
Putovanje – Naši su putnici sretno izašli iz Egipta, skupa su hodili slaveći Nebeskoga
Oca. Josip je gledao sad svoju zaručnicu a zatim Isusa i prilagođavao svoje korake njihovima.
Ovo sveto društvo su pratili i anđeli. Zrak je bio jako bistar i svjež te je izgledalo da i prirodni
elementi kliču i slave na svoj način, shvatili su da se sva stvorenja raduju na pogled prema
njihovu Stvoritelju. Ptice su svojim skladnim pjesmama pratile naše putnike a Josip bi sve

122
promatrao i zbog sreće koju je osjećao u svome srcu nije mogao zadržati suze. Božansko
Dijete je proživljavalo sve one nutarnje čine koje smo opisali u Njegovu životopisu, a Majka
Božja, koja je sve shvaćala i pridruživala Mu se, sugerirala je nešto od toga i Josipu kako bi se
i on pridružio tim nutarnjim činima Djeteta Isusa. Svetac je sve to činio sa puno ljubavi i
radosti svoga duha. Nakon što su hodali neko vrijeme Josip se zaustavio, bio je zabrinut za
Isusa i Majku Božju jer su bili umorni i kao glava obitelji predložio je da se malo odmore.
Poslušali su ga bez pogovora, bilo Marija, bilo Isus. Sjeli su na neki kamen. Božansko Dijete
je osjećalo umor kao i sva druga djeca te se vidjelo da je umoran a zbog toga je Josipu bilo
jako žao i molio Ga da isprosi milost Nebeskog Oca da samo on osjeti sav umor, te je govorio
Isusu:
«O moj dragi i ljubljeni sine, kaži Nebeskom Ocu da ja podnesem sav umor i svu muku
i sav napor putovanja jer sam grješnik. Na mene spada da trpim, a ne na Tebe i Tvoju Majku
koji ste nevini i sveti.»
Božansko Dijete mu je odgovaralo s puno milosti i govorilo da je On sišao s Neba na
Zemlju kako bi trpio, da je rado trpio ispunjavajući volju Nebeskoga Oca za spasenje
ljudskoga roda. Zatim mu je pripovijedalo o zadovoljstvu koje je kušalo prilikom trpljenja s
toliko milosti da su se Svetac i Majka Božja raspaljivali ljubavlju prema trpljenju tako da je
sve ono što su otrpjeli njima izgledalo jako malo. I tako kada bi se odmorili, ponovno bi se
zaputili, a kada bi Dijete Isus primijetilo da je Josip umoran, počelo bi mu govoriti o
savršenstvima Nebeskoga Oca, a Svetac je to jako rado slušao kao i Majka Božja, te nisu više
osjećali napor i umor, nego su hodili kao uzneseni uživajući neizrecivu utjehu svoga duha
tako da su prolazili veći dio puta a da to nisu ni primjećivali. Josip nije poznavao put koji bi ih
vodio u Nazaret. Ipak nije pitao nikada, bio je siguran da idući s Isusom ne može pogriješiti
na putovanju i uistinu Božansko Dijete ih je vodilo pravim putem. Ponekada bi se ponovno
zaustavljali a Dijete Isus bi primjećivalo i njima govorilo o veličini prirode i prostranstvima
neba te bi im govorilo:
«Promotrite red svih stvari i mudrost s kojom ih je stvorio moj Nebeski Otac.»
Počeo im je govoriti o božanskoj mudrosti s toliko milosti i rječitosti da su Josip i
Majka Božja bili uzdignuti u ekstazu i zadržavali se u njoj neko vrijeme a Dijete Božansko se
zadržavalo u molitvi Nebeskom Ocu moleći za spasenje ljudskoga roda. Kada bi se zatim
povratili iz ekstaze, nastavljali bi svoj put utješeni i puni radosti. Naši sveti hodočasnici
proveli su cijeli taj dan bez hrane posteći i božanska utjeha koju su kušali u svojoj duši i
radosna prisutnost njihovog ljubaznog Isusa ih je zasićivala. Ali Josip je osjećao veliku muku
zbog Isusa koji je bio malene dobi te mu je trebala hrana, ali Isus ga je poticao i govorio mu:
«Moj dragi Josipe, nemoj se žalostiti jer ćemo se okrijepiti ove večeri skupa u
svratištu do kojega ćemo doći. Nemoj se žalostiti zbog mojih trpljenja jer moram početi
trpjeti od rane dobi i moram sve više trpjeti kako bude vrijeme prolazilo. Zato nemoj se
mučiti zbog tako malo trpljenja. Naprotiv, zahvaljuj sa mnom Nebeskom Ocu koji mi daje
priliku da malo trpim kako bih pokazao ljubav koju imam prema Njemu i ljudskome rodu.»
Odmor – Već je bilo kasno a naši hodočasnici su počeli nazirati mjesto do kojega su
trebali doći kako bi tu proveli noć i malo se odmorili. Josip je osjećao veliku utjehu, ne toliko
za sebe koliko za Isusa i ljubljenu zaručnicu, te su požurili kako bi stigli na vrijeme do
konačišta, ali Josip se bojao da zbog toga Isus i Marija trpe. Pa ipak trebali su požuriti da ih
noć ne bi uhvatila prije nego što dođu. Uistinu, Josip nije primao samo utjehe, nego je uvijek
bio ožalošćen zbog trpljenja dragoga Isusa i svoje ljubljene zaručnice. Kad je pala noć, sveti
hodočasnici su bili u svratištu, okrijepili su se kruhom i vodom s malo povrća i voća. Povukli
su se u jednu sobu i usprkos toga što su se vlasnici svratišta divili ljepoti i čednosti majke i
djeteta, ipak nisu kazali ni jedne riječi jer je Bog tako htio da sveti hodočasnici budu
ostavljeni na miru i slobodi, te su proveli noć dijelom moleći Božje pohvale, dijelom su se
odmarali.

123
 Ponovno na put – Ujutro rano nakon što su se klanjali Nebeskom Ocu i molili
uobičajene molitve, zaputili su se. Nastavili su svoje putovanje a neki su ih promatrali te sv.
Josipa zvali sretnikom što ima takvu zaručnicu i tako dostojna sina koji bi zanosio srca onih
koji su ga gledali jer je tolika bila milost i njegova ljepota. Josip je u tome uživao i
zahvaljivao svome Bogu i uvijek iznova Mu prikazivao da je uistinu jako obdaren što je njih
dvoje dobio kao dar. Ponekada kada bi bili umorni, Josip bi uzimao Isusa za ruku kao i Marija
a Dijete bi bilo među njima te bi tako hodili. Tada bi izgledalo sv. Josipu ali i Majci Božjoj
kao da su nošeni te nisu osjećali napor ni umor zbog putovanja, a Josip bi se okrenuo
ljubljenom Isusu i kazao:
«O dragi i ljubljeni moj sine, Ti umanjuješ moju muku i umor te činiš da uopće ne
osjećam umor, nego utjehu, a tko će Tebi oduzeti napor putovanja tim više jer si tako malene
dobi?»
Tada bi Isus odgovarao s puno milosti:
«Ljubav čini da ne osjećam umor, ona ublažuje svaku gorčinu i čini da se sve podnosi
s radošću te mi pomaže da spremno kročim.»
Tada bi naš Josip kliktao:
«Ljubavi, ljubavi! Dođi u mene, raspali moje srce!»
I govoreći to uzdizao bi se u ekstazu. Oni bi se malo zaustavljali, a zatim bi još
velikodušnije nastavljali svoje putovanje. Čuvši riječ ljubav Josip bi se raspalio tako da mu je
izgledalo kao da njegovo srce gori plamenom kao što je to i bilo zbog slasti te riječi: ljubav.
Zbog toga mu je Isus često to govorio. Ponekada bi mu govorio o velikoj ljubavi koju
Božanski Otac ima prema ljudskome rodu jer je poslao svoga jedinorođenoga Sina da ga
otkupi, a ponekada bi prestajao o tome govoriti jer Josip kao da se rastapao i nije mogao više
podnositi svu snagu ljubavi koju je kušao dok mu je u srcu gorio blaženi oganj zbog kojega je
izgarao a Isusove riječi bile su kao goruće strelice koje su sve više raspaljivale taj nebeski
plamen.
Etape odmora – Nakon što su hodili duže vrijeme, naši hodočasnici bi se zaustavljali
malo jer su bili potrebni odmora a budući da u tim predjelima nije bilo ničega, dolazile bi
ptice i donosile im voće i polagale bi ga Isusu u krilo a oni bi se time okrijepili i zahvaljivali
bi Nebeskom Ocu koji je tako divno krijepio, odmarao i proviđao za njihove potrebe po tim
nerazumnim stvorenjima. Pošto su se nahranili tim voćem, Isus bi im ljubazno održao neki
govor o Božjoj providnosti a Njegove riječi bi utiskivale sve više povjerenja u srce Josipa i
sve više zahvalnosti prema Nebeskom Ocu. Ponekada bi te životinjice dolazile pjevajući, a
neke ptice bi donosile cvjetove i puštale bi da padaju iznad Božanskoga Djeteta a naš Josip bi
to promatrao s puno pažnje i čuvao sve u svom srcu razmišljajući i slaveći Boga zbog
čudesnih djela koja je činio po tim životinjama na čast svog ljubljenog Sina. Ponekada kada bi
se odmarali, dolazile bi golubice sa grančicama masline te su ih stavljale u krilo Isusu, Mariji
a nekada i Josipu. Te bi ptice slavile pokazujući svoju radost i razdraganost. Mlatile bi krilima
i poskakivale a naši hodočasnici bi ih promatrali rado i divili se, uživali su što nerazumne
životinje slave utjelovljenoga Božjega Sina. Kao što ćemo to kazati, na ovome putovanju
životinje i divlje zvijeri će iskazivati čast svome Stvoritelju što je Josipa jako začudilo.
Na putovanju i muke sv. Josipa – Naši su sveti hodočasnici nastavljali svoje putovanje
te se puno puta dogodilo da su ostajali usred noći na otvorenome jer na tim pustim mjestima
nije bilo nikakvog mjesta gdje bi se mogli skloniti. Tada bi Josip bio ožalošćen jer je vidio
svog ljubljenog Isusa i Mariju usred otvorenog polja te se mučio i trudio rasporediti svoj
pokrivač tako da ih prekrije sve troje kao u nekoj vrsti šatora. Svetac je to činio s toliko
umijeća da je njegov mantil uistinu izgledao kao jedan mali šator i večer bi proveli sa puno
radosti. Božansko Dijete i Majka Božja su uživali vidjevši da su u takvom siromaštvu. Ali
Josip je bio zbog toga duboko ranjen u srcu vidjevši da im nije mogao priskočiti u pomoć u
tolikom siromaštvu i tolikoj potrebi. Ponekada bi im anđeli donosili potrebnu hranu a Josip bi

124
ljubazno zahvaljivao svome Bogu. Kada su se nalazili u velikoj potrebi, Josip bi se obraćao
Nebeskom Ocu i molio Ga da providi govoreći da ne gleda na njegovu nedostojnost, nego na
potrebe svoga jedinorođenoga Sina i Majke Božje i Bog bi brzo proviđao sad na jedan način,
sad na drugi. Neki puta bi se događalo da je Bog htio staviti na kušnju svoga vjernoga slugu te
je Njegova pomoć kasnila a Božansko Dijete bi govorilo sv. Josipu:
«Oče moj, treba mi neka okrjepa jer sam gladan i žedan.»
Te riječi bi ranjavale srce sv. Josipa te bi on počeo plakati s rukama podignutim prema
nebu moleći božansku providnost a zatim bi se okrenuo prema Isusu i govorio mu:
«O, sine moj ljubljeni, kako bi Ti mogao priskočiti u pomoć u toj potrebi? Razdire me
što nemam načina da Ti pomognem, moli svoga Nebeskoga Oca da se udostoji poslati Ti
potrebnu hranu koliko je potrebno za Tebe i za Tvoju svetu Majku a ja to ne zaslužujem te ću
rado trpjeti oskudicu.»
A Božansko Dijete je činilo kao i sva druga djeca, slegnulo bi ramenima i pokazivalo
znakove velike potrebe. Zbog toga bi Svetac kleknuo na zemlju i sa puno suza molio Boga da
providi njegovom Isusu u toj potrebi. A Nebeski Otac, nakon što je iskušavao muku i
strpljenje sv. Josipa, velikodušno bi proviđao bilo za svog Jedinorođenca, bilo za Majku
Božju ili za svoga vjernoga slugu. To bi činio po rukama anđela zbog čega bi ožalošćeni Josip
bio utješen i jako je zahvaljivao Bogu za Njegovu providnost što mu je slao sve potrebno i
molio bi svoju svetu zaručnicu da li bi htjela pjevati neke pohvale Božjoj providnosti a ona je
to činila s puno radosti prema Isusu i na utjehu sv. Josipu. Josip bi trpio i neke gorčine na
ovome putu jer kada bi Božansko Dijete razgovaralo sa svojim Nebeskim Ocem, primjećivao
bi da je bilo uznemireno i u muci. Tada bi naš Josip sam bio ogorčen, nije se usuđivao pitati
svoga Isusa što se događa i zbog kojeg razloga je ožalošćen. Usudio se ipak pitati Ga da li je
možda žalostan zbog njega, a On bi mu odgovorio da ne. Tada bi se sv. Josip još više mučio
te bi govorio u sebi:
«O moj dragi Isuse, što Te to uznemiruje? O dragi sine, o nevini sine! Ti da si
ožalošćen, Ti koji si jedinorođeni Sin Vječnoga Oca, utjeha svima u Raju i potpora našim
dušama? Kako će moje srce podnijeti da Te gledam žalosnoga? Jesam li Te ja možda u čemu
uvrijedio, jesam li Ti bio po volji?»
I tako bi žalosni Josip bio ogorčen još više jer mu Dijete Isus nije ništa govorilo i
nastavljao bi put ožalošćen te bi Josip pogledao očima prema Majci Božjoj i vidio da je i ona
u muci, te je bila tako pridružena svome Sinu, ali Svetac bi nekim znakovima činio da Marija
shvati njegovu ožalošćenost a ona bi ga tješila naznačujući mu kako Dijete Isus razgovara sa
svojim Nebeskim Ocem te da je ožalošćen zbog uvreda koje Mu nanosi svijet. Tako bi se
ožalošćeni Josip malo smirio i na najmanji znak Majke Božje bio bi umiren jer je savršeno
shvaćao da je ona bila o svemu informirana. Nakon što su ga uvjerili da se njegov Isus ne
žalosti zbog njega, Josip bi se smirivao i njegova muka bi se malo umanjivala iako bi i dalje
kušao gorčinu vidjevši Isusa u takvoj žalosti i tada bi i on razmišljao o mnogim uvredama
koje Bog prima od ovoga svijeta te bi bio ožalošćen i plakao bi gorkim suzama. Ne bi se
smirivao sve dok ne bi vidio da se razvedrio Isus koji ga je tješio i govorio mu:
«Dragi moj Josipe, oče moj, nemoj se žalostiti previše kada vidiš mene žalosnog jer
neka te to ne čudi jer znaš da sam došao na svijet kako bih spasio ljudski rod a to je jedna
jako velika i važna stvar. O tome neprestano razgovaram sa svojim Nebeskim Ocem i znam
koliko Otac Nebeski ljubi ovaj svijet i vidim kako Mu ovaj sadašnji svijet nezahvalno uzvraća
te da će to još više biti u budućnosti. Zbog toga ne mogu a da ne kušam ovu ogorčenost i
muku. Ako me vidiš ožalošćenoga, ne boj se da je to zbog tebe jer te uvjeravam da si mi ti
samo na utjehu, a ne na žalost.»
Na te riječi Josip bi se prostro na zemlju i plakao dok bi govorio:

125
 «Imaj samilosti prema svome sluzi i oprosti mi što je tolika moja muka koju osjetim
kada Te vidim ožalošćenoga da mi to probija dušu i ne mogu a da to ne osjećam jer Ti si
meni svaka potpora i sva moja radost. Ako si Ti ožalošćen, ja sigurno ne mogu biti utješen.»
Josip je s puno izraza iskazivao poštovanje svome Isusu pripovijedajući o svojoj
velikoj ljubavi prema Njemu i moleći Ga da on kuša svu gorčinu koju je kušao Isus te da učini
da ona padne u njegovo srce jer bi tako bio zadovoljan samo da On ne treba toliko trpjeti,
samo da Isus ne trpi toliko, a Josip bi bio zadovoljan da sam to trpi, te da Ga ljubi puno više
nego samoga sebe.

7. poglavlje: Nastavak putovanja prema Nazaretu, strah sv. Josipa kad je čuo da
kraljuje Arhelaj

Muke putovanja – Naši su sveti hodočasnici nastavili putovanje na način kako smo to
već ispripovijedali i iako im je božanska providnost u svemu dolazila u pomoć u svim
potrebama, ipak puno su trpjeli na tom putovanju i bili su kušani u svojoj ljudskoj naravi. Na
ovom putovanju Bog je htio staviti na kušnju svoga vjernoga slugu Josipa kao i Majku Božju i
obogatiti ih još većim zaslugama po trpljenju koje su podnosili i savršenom predanju u ono
što je Bog dopuštao kako bi ih vježbao u njihovom strpljenju. Ponekada na tom putovanju
nisu imali što jesti, trpjeli bi glad i žeđ, neki puta bi pokisli i nisu se imali čime osušiti niti se
gdje skloniti. Drugi puta bili su primorani provesti cijelu noć na otvorenom i više puta su došli
do nekoga grada i nisu našli mjesto za prenoćiti te bi gladni i žedni bili a nisu nalazili ni čašu
vode ni komad kruha da se okrijepe. Bili su primorani ići van grada kako bi našli nekoga tko
će ih primiti na prenoćište. Sve to su bili mačevi u srcu našega Josipa koji je dobro znao tko
su bile Osobe koje je sa sobom vodio te kada bi vidio tolika njihova trpljenja, to je za njega
bilo još veće mučeništvo, jedna velika muka i neobjašnjiva bol. Pa ipak on je uvijek ostajao
strpljiv i nije se nikada žalio na ono što je Bog dopuštao. Nije se žalio ni kada nije imao
komad kruha, ni kada su ga neljubazno odbijali u bilo kojoj potrebi. Najviše što je naš Josip
sebi dopuštao bilo je da se okrene prema svome Isusu i kaže Mu:
«Moj dragi sine, koliko trpi moje srce vidjevši da se prema Tebi tako ponašaju Tvoja
stvorenja! Ali imaj samilosti jer Te ne poznaju, jer da Te poznaju, sigurno Ti ne bi uskratili
konačište i malo hrane. Zato su dostojni samilosti.»
Neki puta kada bi bili na otvorenom u polju, u pustoši, Josip bi pogledao okolo i nije
vidio nikakvo mjesto gdje bi se mogli skloniti te noći te bi se žalostio zbog Isusa i svoje
zaručnice te govorio svome Bogu u sebi:
«Bože moj, još od djetinjstva Ti si mi obećao da ćeš mi pomagati u svemu i na svim
mojim putovima. Sada vidiš li potrebu u kojoj se nalazim? Ne molim Te toliko za sebe koliko
za Tvoga jedinorođenoga Sina i Njegovu Majku. Oni su tako plemeniti i krhke konstitucije,
koliko će dakle biti velika muka koju će kušati. Zato za njih Te molim daj da oni ne kušaju tu
muku i pošalji im sve, samo meni ne.»
Bog bi čuo riječi svoga vjernoga sluge te bi mu progovarao u srcu, tješio ga i
opominjao tako da je Svetac bio jako utješen. Neki puta dok bi hodili po pustinji, vidjeli bi
divlje životinje kako bi se naklonile Sinu Božjemu koji je postao djetetom te bi se ponizno
klanjale, ponizivale pred Njegovim nogama. Bila je to divna stvar jer one nisu odlazile sve
dok ih Božje Dijete ne bi otpustilo i kada bi odlazile, iskazivale bi poštovanje Majci Božjoj a
zatim i sv. Josipu. Naš Svetac je sve to gledao začuđen te bi se okrenuo prema Isusu i
govorio:
«Kako to, sine moj, da Te divlje životinje dolaze častiti i prepoznaju Te kao svoga
Stvoritelja, a ljudi koji su razumni ne spoznaju Te, ne brinu se za Tebe, naprotiv, ne daju Ti
niti čašu vode a niti mjesto za prenoćiti i odmoriti se. Koja velika stvar se vidi među Tvojim

126
stvorenjima! Sada kad si malen, prepoznaju Te divlje životinje, a ne ljudi. Tko će znati kako
će se prema Tebi ponašati kada budeš odrastao?»
Tada bi Dijete Božje uzdahnulo, podiglo oči prema nebu te bi govorilo:
«Prema meni će se ponašati onako kao što je to već savršeno opisano u Svetome
pismu!»
Josip nije shvaćao do kraja te riječi, u protivnom bi umro od muke, ali njegovo srce
kao da je kušalo neki predokus toga jer se jako žalostilo te bi misao na muke koje će Isus
podnositi za Josipa bila trajna bol kao neka vrsta mača koja je ranjavala njegovo srce puno
ljubavi. Kada bi mu ova misao obuzimala duh više nego obično, Svetac bi sjedao jer se nije
više mogao držati na nogama. Tada bi mu Božje Dijete priteklo u pomoć skupa sa Svetom
Majkom i držali bi mu glavu svojim rukama i privijao bi je Isus svome licu, ljubazno je
obuhvaćao, a Svetac bi ponovno dobivao snagu. Tada bi ta misao odlazila iz njegovog duha i
muka iz njegovog srca, a njegov duh bi kušao isto toliku utjehu i uživanje kolika je bila patnja
koju je proživljavao. Neki puta budući da su bili umorni, sjedali su a Božje Dijete bi ostajalo
na nogama i govorilo bi o Božjim savršenstvima Majci Božjoj i sv. Josipu, a oni su padali u
zanos zbog utjeha koje su tada dobivali.
Uzdasi ljubavi – Kao što smo već rekli, Josip je običavao trpjeti u zanosima ljubavi
kada bi se blaženi plamen divno raspaljivao u njegovom srcu. U tim prigodama Dijete Isus bi
stavljalo svoje ruke njemu na vrat i podržavalo ga, dok bi Svetac sjedio na zemlji, a zatim bi
govorilo svojoj Majci:
«Gledaj, draga majko, kako je naš Josip zanesen ljubavlju i trpi uzdahe ljubavi!»
Bilo Isus, bilo Marija u tome su jako uživali, a Josip je neko vrijeme ostajao u tom
blaženom uživanju među rukama svoga ljubljenoga Isusa. Na kraju bi ga Isus prizivao
govoreći mu da Božanski Otac nalaže da nastave putovanje. Tada bi se Josip povratio i sav bi
radosno pristajao na nalog Božanskog Oca te obnovljene snage bi nastavljao svoje putovanje
držeći za ruku svoga Isusa, a Svecu bi izgledalo da mu ta ruka služi kao potpora, kao što je to
uistinu i bilo.
Blizu domovine i strahovi sv. Josipa – Kad su naši sveti hodočasnici prošli jedan veći
dio puta, približavali su se svojoj domovini, a Božansko Dijete je blagoslivljalo sva mjesta
kuda su prolazili. Josip je bio zadovoljan što se približava kraj tog napornog putovanja i
mislio je kako će ubrzo prestati muke njegovog Isusa i njegove ljubljene zaručnice. Govorio
im je da se raduje što se približavaju svojoj domovini, ali ta radost i utjeha našega Josipa bila
je pomućena. Kad su se zaustavili da bi proveli noć u mjestu blizu Jeruzalema, Josip je čuo
kako kraljuje Arhelaj koji je bio užasna osoba. Josip se jako pobojao i sumnjao je da bi i
Arhelaj mogao progoniti njegovoga Isusa kao što je to činio Herod. Nije htio pokazati svoju
muku Majci Božjoj da se ne bi ona žalostila ni uznemiravala, niti je to govorio svome Isusu,
a zbog svega toga Josip je bio ožalošćen. Presveta Djevica je već sve znala i ubrzo je tješila
svoga ljubljenog zaručnika i molila svoga Isusa da ga utješi. Uvjeravali su ga da se ne će ništa
dogoditi protiv Isusa. Isus mu je govorio skupa sa Majkom Božjom i tješili su ga i poticali da
se ne boji jer ne će se dogoditi ništa što ne bi dopustio Božanski Otac jer ih je On pozvao
nazad iz progonstva. Nisu se trebali bojati nikakvih protivljenja. Ožalošćeni Josip se utješio
zbog riječi svoga Isusa i svoje zaručnice te mu je iz srca nestao svaki trag straha. Bio je
uvjeren u njihove riječi. Zato je bio radostan i zadovoljan i nastavio svoje putovanje.
Prema Hramu i Betlehemu – Naši hodočasnici su se savjetovali o tome što su trebali
činiti za preostali dio svoga putovanja i kamo su trebali poći, posjetiti Hram u Jeruzalemu,
posjetiti špilju u Betlehemu gdje se rodio Isus, a Josip je to jako želio kao i Majka Božja kako
bi se mogli klanjati na mjestu rođenja Sina Božjega jer su osjećali prema tome jednu posebnu
pobožnost. Iako je Josip određivao stvari kao glava svete obitelji, ipak je sve stavio u ruke
Božanskog Djeteta i Majke Božje da se dogodi onako kao što to Bog želi, a oni su savršeno
poznavali volju Božju. Tako je bilo određeno da pođu posjetiti sveti Hram u Jeruzalemu i tu

127
se klanjati Božanskom Ocu i zahvaliti Mu za sva dobročinstva koja je njima učinio na tom
putovanju jer ih je ponovno pozvao u domovinu i učinio da dođu zdravi natrag, a zatim će
poći u Betlehem kako bi se klanjali na mjestu rođenja Isusova. Kad su to odredili, nastavili su
svoje putovanje radosni i utješeni, a poglavito naš Josip i Majka Božja. Josip je govorio svojoj
zaručnici i Isusu:
«Tko zna da li će se oni iz Hrama iz grada sjetiti nas i prepoznati nas? Tko zna, Isuse
moj, kako će Te gledati taj narod i da li će imati dobru volju prema Tebi? Tko zna kako će se
prema nama ponašati? Meni je dosta da se dobro ponašaju prema Tebi, Isuse moj, i prema
tebi, Presveta Majko, a što se tiče mene, nije mi stalo, dosta je samo da sam s vama i to mi je
dovoljno.»
Božansko Dijete se osmjehivalo na te riječi, brižne riječi svoga Josipa, te mu je
govorilo da se ne uznemiruje zbog toga jer će biti sve onako kako je Nebeski Otac odredio.
Ali ipak Dijete Isus jako se radovalo toj očinskoj skrbi sv. Josipa i pažljivim željama koje je
imao te mu je govorilo:
«Dragi moj oče, vjeruj da će ti biti velika nagrada ne samo za ono što činiš za mene
nego i za tvoje želje koje imaš jer moj Nebeski Otac nadoknadit će ti i za želje. Zbog toga sve
ono što dobro želiš za mene bit će ti obilno nadoknađeno.»
Na te riječi sv. Josip bi počeo plakati od ganuća te bi kazao Isusu:
«O moj dragi i ljubljeni sine, koju veću nagradu bih mogao željeti kad već imam Tebe
sa sobom? Da mi Nebeski Otac ne dade nikakve nagrade za moje male napore osim što me
učinio poočimom Tebi kojega hranim, zar ta nagrada ne bi bila neusporediva? Što se može
više željeti od ovoga života kad imam sreću da se s Tobom družim? I što se sve ne trebam
nadati i kojemu dobru u onome svijetu kad sam živio ovdje u društvu s Tobom?»

8. poglavlje: Sv. Josip, njegova zaručnica Marija i Dijete Isus ulaze u Jeruzalem i
posjećuju Hram

U Hramu – Kad su došli u Jeruzalem, naši hodočasnici su odmah pošli u Hram kako bi
se klanjali Nebeskom Ocu. Neki od prisutnih bi se divili i čudili ljepoti, milosti i ljupkosti
Božanskog Djeteta kao i njegove svete Majke koja je usprkos što su godine prolazile,
postajala sve ljepša, uzvišenija i ljupkija. Bili su umorni i potrebni okrjepe, ali nitko ih nije
utješio niti okrijepio. Zato su naši hodočasnici tako gladni, žedni i umorni pošli na molitvu. U
sv. Hramu Josip je imao jednu uzvišenu ekstazu u kojoj mu je Bog objavio skrivena otajstva o
Svojim Božanskim djelima i zbog kojeg je razloga dopuštao da Njegov Sin tako trpi u tako
mladoj dobi i da mora podnositi tako duga i teška putovanja. Josip je spoznao i velika otajstva
o zaslugama koje se dobivaju kada se poslušno slušaju zapovijedi Preuzvišenoga sa potpunim
predanjem i podložnošću. Shvatio je isto tako koliko su bile drage njegovom Bogu i koliko je
Bog bio zadovoljan sa svim njegovim djelovanjem. Zbog toga je jako uživao, ali je bio i
zbunjen jer se smatrao nezaslužnim za sve to te se zbunjen ponižavao još više razmišljajući
kako je sam po sebi nedostatan da zahvali svom Bogu za bezbrojna dobročinstva koja mu je
učinio i da odgovori na Njegovu dobrotu s toliko ljubavi. Zbog toga, nakon što se povratio iz
ekstaze, sav zbunjen i ponizan pao je na zemlju, klanjao se svome Bogu i zaplakao od
nježnosti i slasti te je u sebi govorio:
«O moj Bože veliki, svemogući, otkuda to sve meni, Tvom slabome i krhkom slugi,
tako velike milosti? Kako sam mogao doći do tako velikoga dostojanstva? Tvoja beskrajna
dobrota je mogla to učiniti i nitko drugi!»
Tako je Josip u raznim razgovorima sa svojim Bogom proveo neko vrijeme dok su
Božansko Dijete i Majka Božja molili Nebeskoga Oca.
Razgovori s Isusom – Kad su izašli iz Hrama, Josip nije više mogao zadržati za sebe te
uzvišene darove i milosti koje je primio te je pao do nogu Božanskog Djeteta na jednom

128
mjestu na kojem nije bilo nikoga i molio Ga da se udostoji učiniti ga dionikom svoga odnosa s
Nebeskim Ocem te da On zahvaljuje za milosti koje je dobivao od velike Božje dobrote i
velikodušnosti, on, ponizni sluga. Isto je Josip činio i prema svojoj zaručnici Mariji a ona ga
je uvjeravala da će tako učiniti, da će za njega zahvaljivati kao što će to također učiniti i
Božansko Dijete koje mu reče:
«Ne zna se, dragi moj Josipe, da je moj Nebeski Otac najvelikodušniji od svih. Nisam
li ti rekao da je za tebe pripremio jednu veliku nagradu? I moj Nebeski Otac daje ti veliku
nadoknadu pa i ovdje na zemlji za sva trpljenja na ovome putovanju. Uživaj u božanskim
utjehama jer si ih na neki način zaslužio svojim patnjama i svojom gorućom ljubavlju,
poslušnošću i brižnom skrbi. Ne samo to, nego očekuj uvijek nove milosti i darove od moga
ljubljenog i najvelikodušnijeg Nebeskog Oca.»
Ove riječi su se kao goruće strelice zabadale u srce sv. Josipa i sve ga više raspaljivale,
zapalile su u njemu veliku ljubav i zahvalnost prema Bogu. Zbog toga je Svetac osjetio kako
gori i izgara blaženim plamenom koji je gorio u njegovom srcu te je bio kao van sebe i
okrenuo se prema svome Isusu i Majci Božjoj te je govorio sav raspaljen ljubavlju:
«Što bi se moglo učiniti da sva stvorenja gore ljubavlju prema našemu Bogu? O moj
dragi ljubljeni Isuse, što bih mogao ja učiniti da bi Tvoj Božanski Otac i Ti bili upoznati i
ljubljeni? Moje srce je zbog toga jako nestrpljivo!»
A Isus bi ga tješio i govorio:
«Utješi se, oče moj Josipe, jer doći će vrijeme kada ćemo moj Nebeski Otac i ja biti
ljubljeni od mnogih. Mnogi će spoznati velika dobročinstva i beskrajnu ljubav koju imamo
prema ljudskome rodu.»
Josip se jako utješio ovim riječima te je podigao ruke prema nebu i zahvaljivao Bogu
za tu radosnu vijest koju je čuo te se okrenuo svome Isusu i govorio:
«Dakle, jednoga dana bit će ispunjene moje goruće želje! Doći će sretno vrijeme u
kojem ćeš Ti, moj Isuse, biti ljubljen kao i tvoj Božanski Otac! Koje li utjehe za moju dušu
čuti sve to!»
Josip je pozivao svoga Isusa i Majku Božju da slave i zahvaljuju Nebeskom Ocu i
molio je sve anđeoske korove da to čine u njegovo ime i na kraju molio je to isto sva
stvorenja. Božansko Dijete je jako uživalo vidjevši svoga dragoga Josipa tako raspaljenog u
ljubavi prema Nebeskom Ocu te je pokazivalo koliko mu je to po volji tako što je ljubazno
pomilovalo sv. Josipa. Ne ćemo o tome govoriti što je Majka Božja proživljavala. Nije ovo
mjesto da o tome pripovijedamo i da pripovijedamo njen divni život, ali svatko može samo
zamisliti ako je Bog toliko djelovao u duši svoga sluge, što je tek učinio u čistoj i presvetoj
duši Majke Božje? Koji blaženi plamen, koja gorljivost, koja vatra, koje goruće želje su se
nalazile u njenom srcu! Božansko Dijete je ćutjelo veliku radost i jako je uživalo, radovalo se
svim utjehama, i sva Njegova radost i utjehe bile su u Mariji. Bila je naravna stvar što je Josip
bio tako raspaljen ljubavlju dok je bio između ta dva velika plamena tj. Isusa i Marije. Sretnog
li Josipa! A on je dobro shvaćao tu svoju sreću te je često kliktao:
«Otkuda meni sve to, o moj Gospodine?»
Podižući oči prema nebu ostajao bi nepokretan neko vrijeme te bi se sav zbunjen
ponizivao i zahvaljivao u svom ništavilu i na takav način pripravljao dušu da primi nove
milosti.
Odmor u Jeruzalemu i ponovna molitva u Hramu – Josip je te večeri našao mjesto za
odmor u Jeruzalemu gdje su se malo okrijepili kao i obično jedući kruh i povrće. Proveli su
noć jednim dijelom odmarajući se, a drugi dio u molitvi. Ujutro su se ponovo vratili u Hram
gdje su se zadržali neko vrijeme u molitvi Nebeskom Ocu a Josip je primio nove darove s
Neba i zatim je čekao Isusa i Majku Božju sjećajući se svih milosti i darova koje mu je Bog
učinio u tom Hramu prije nego što se zaručio s Majkom Božjom. Sjetio se divnih znakova
koje je vidio prilikom zaruka s Marijom te je za sve ljubazno zahvaljivao svome Bogu.

129
 Radosti i patnje – Među tolikim utjehama koje su preplavljivale Josipov duh nije
nedostajalo niti gorčina i to velikih jer se sjećao starca Šimuna koji je prorokovao o Isusu i
Majci Božjoj. To je za Josipa bio kao mač koji je ranio njegovo srce te je bio primoran plakati
zbog boli te je u svim prigodama Josip imao priliku i trpjeti velike gorčine. Istina je da su
njegove utjehe neizrecive, ali isto tako njegove patnje i njegove muke su bile neobjašnjive jer
nasuprot velike ljubavi koju je imao u svom srcu, bila je isto tolika velika bol koju je osjećao.
Na putu u Betlehem – Nakon što su završili svoje molitve, hodočasnici su izašli iz
Hrama i zaputili se u Betlehem. Josip se na to putovanje zaputio sa željom da čim prije dođe
do pećine u kojoj je Isus rođen i za vrijeme putovanja pripovijedao je Isusu mnoge milosti
koje je dobio od Nebeskog Oca u Hramu kada je bio u Jeruzalemu i pripovijedao je Isusu što
mu je anđeo objavio u snu te da mu je Bog bio obećao mnoge milosti koje će primiti te je
Josip govorio:
«Anđeo mi nije objavio koje ću milosti primiti od Boga, ali mi je samo govorio da će
biti velike milosti i da se ja pripremim primiti ih molitvom i prošnjom što sam i činio, ali
nikada nisam mogao zamisliti da će milosti biti uistinu tako velike. Nikada mi nije došlo na
pamet da bih mogao biti zaručen sa Tvojom svetom Majkom i da ću imati sretnu sudbinu da
budem Tvoj poočim. Koje uzvišene milosti mi je Bog dao kad me učinio svojim namjesnikom
ovdje na zemlji!»
I dok je Josip to pripovijedao, Dijete Isus mu je govorilo:
«Slavimo skupa mog Nebeskog Oca i zahvaljujmo Mu za velike neusporedive milosti
koje je učinio mome Josipu.»
Dijete Isus predlagalo je Majci Božjoj da ispjeva neku novu pjesmu na čast i slavu
Bogu, a ona bi to pjevala s toliko milosti i slasti da su sami anđeli ostajali zadivljeni.
Božansko Dijete ih je pratilo a Josip se trudio slijediti ih i bilo je divno čuti ih kako pjevaju
tako slatku melodiju a nakon toga ptice bi se sjatile u korove i one bi isto tako slatko pjevale
na svoj način svome Kralju i Kraljici Svemira. Josip bi bio ushićen zbog slatkoće pjesme
svoje zaručnice i nije uopće primjećivao koliki je put prošao. Jako se radovao kada je čuo
pjesmu ptičica, uživao je kako one pjevaju svome Bogu jer to nisu činila razumna stvorenja.
Naš Josip bi ponekad čuo pjesmu anđela iako ih nije vidio, ali to je bilo rijetko jer je bio sav
obuzet slušanjem slatke pjesme svoje zaručnice te mu pjesma anđela nije bila tako čudesna.
Uživao je slušajući pjesmu i ostajao je jako zadovoljan. Josip je čuo pjesme anđela kad su se
približili štalici Otkupiteljeva rođenja i jako je u tome uživao jer su pjevali prekrasne
melodije. Kada je čuo te pjesme odmah je pomislio da su anđeoske te da oni pjevaju svome
Kralju i Kraljici, ali ipak nije se usuđivao to pitati. To mu je objavila Majka Božja tom
prigodom i govorila mu je:
«Naučimo slaviti svoga Boga od anđeoskih korova. Čuj, Josipe, kako Ga oni skladno i
mudro slave!»
I Josip je tako bio siguran da je ono što je čuo bila slatka harmonična pjesma anđela te
je govorio svojoj zaručnici:
«O predraga moja zaručnice, znaj da mi pjesma anđela uzrokuje veliku radost i
utjehu, ali ne možeš je usporediti sa onom koju u moje srce ulijeva tvoja pjesma. To je
neusporediva radost i neopisiva milost. I tko će ikada moći ispripovijedati radosti koje ćuti
moje srce i utjehu koju prima moj duh kada ti, moja draga zaručnice, uzdižeš svoj ljupki glas
kako bi zapjevala Bogu? Ja se ne usuđujem s bilo čime to usporediti jer to nadilazi anđeoske
pjesme. Uistinu, moja ljubljena zaručnice, naš Bog te obdario tako velikim uzvišenim
krepostima i povlasticama da možeš uistinu biti istinska Majka Mesije, a ja se tome radujem
što si izabrana za to uzvišeno mjesto i službu te neprestano Bogu zbog toga zahvaljujem i
radujem se tvojoj sreći. A ti, moja predraga zaručnice, ne zaboravi zahvaljivati našem Bogu
za tako velike milosti koje je učinio meni nedostojnom da me izabrao za tvoga zaručnika i

130
čuvara. Ti, koja si toliko od Boga ljubljena i On te prihvaća u svemu, učini to za mene jer ja
sam nedostatan i nedostojan i ne znam kako odgovoriti na tolike darove i milosti.»
Majka Božja, kada bi čula što je Josip govorio, ponizivala se i uzvisivala Božansku
dobrotu za sve darove koje joj je Bog dao i zatim uvjeravala Josipa da će učiniti ono što je
molio. Naš Svetac je uživao kada je Dijete Isus bilo svo obuzeto razgovorom sa svojim
Nebeskim Ocem i molitvom te bi se često na tom putovanju prostrlo na zemlju, klanjalo se
Nebeskom Ocu i molilo Ga za spasenje svih ljudi. Tada bi se naš Josip i njegova zaručnica
pridružili tim činima Isusovim u prošnji Nebeskom Ocu i razgovarali bi o svetim stvarima
čekajući da Božansko Dijete završi svoju molitvu Nebeskom Ocu. Josip je jako uživao u
svetim razgovorima sa svojom zaručnicom jer je uvijek izvlačio neku duhovnu korist za svoju
dušu i bila je zadovoljena njegova želja da razgovara s njom jer ju je jako ljubio.

9. poglavlje: Sveta obitelj dolazi u Betlehem

U svetoj štalici – Kad su došli u Betlehem, naši hodočasnici su odmah pošli u štalicu
gdje je rođen Spasitelj svijeta. Bili su divni učinci u duši sv. Josipa kada je onamo ušao,
ispunio se velikom radošću, neizrecivom utjehom te je u svetom strahu i čašćenju prema tom
mjestu ostao neko vrijeme u zanosu a zatim bi se prostro na zemlju, klanjao se i poljubio to
sveto mjesto na kojem je rođen Otkupitelj i od nježnosti je tu zaplakao. Ljubio je, ponovno
ljubio tu sretnu zemlju koja je prva primila novorođenoga Mesiju a njegovo srce se rastapalo
u svetim željama i ljubavi. Tada je Josip imao uzvišenu ekstazu a njegov duh je bio utješen i
prosvijetljen jer mu je Bog objavio uzvišena otajstva. Nakon što se povratio iz ekstaze, Svetac
je bio sav obasjan u licu, ispunjen radošću počeo je slaviti svoga Boga i ljubazno zahvaljivati
za tako velika dobročinstva. Josip je promotrio i Majku Božju koja je bila sva obuzeta Bogom
a Božansko Dijete je molilo Nebeskoga Oca tako da je sve to stvaralo jedno uzvišeno ozračje
u kojem je Josip uživao.
Bili su i okrijepljeni – Nakon što su završili svoje klanjanje i molitve, naši hodočasnici
su bili utješeni, ali i okrijepljeni te im je izgledalo kao da su jeli ukusnu hranu jer ih je
Nebeski Otac htio okrijepiti i u tijelu. Naši sveti hodočasnici, zbog toga što je već bila kasna
noć, nisu išli tražiti hranu u mjesto a Josip, koji je bio tako okrijepljen i zasićen, pobojao se da
se to nije dogodilo i njegovoj zaručnici i Djetetu Isusu te ih je upitao treba li ići u mjesto
tražiti hranu, ali shvatio je da su i oni bili zasićeni te su zahvaljivali Bogu sa puno ljubavi i
nježnosti. Josip se uvijek ponizivao i govorio Isusu i Njegovoj Majci:
«O kako sam zbunjen vidjevši tolika dobročinstva našega Boga koji se udostoji davati
tako velike milosti tebi i Isusu. Tebi, Njegova sveta Majko, to nije tako velika stvar jer ste vi
velike osobe, ali da On to čini i meni koji sam ponizni i slabi sluga, to je uistinu jedna velika
stvar. Ja ne zaslužujem niti mogu zasluživati tako velike stvari, zbog toga sam siguran da se
Nebeski Otac udostojao udijeliti mi takva dobročinstva zbog vas.»
Na te riječi Božansko Dijete je progovorilo o providnosti i velikodušnosti Božanskoga
Oca. Zbog tog govora su ponovo bili kao oduzeti Josip i Majka Božja jer je to bio govor s
toliko milosti i mudrosti i govorio je srcu koje ga je slušalo te je ostajalo u zanosu. Naš Josip
bi uskliknuo:
«O moj Isuse, moj dragi sine i Gospodine, tko će ikada slušati Tvoje božanske riječi a
da ne bude ranjen ljubavlju? Nije moguće kad se čuju Tvoje božanske riječi a da Ti se srce ne
preda! Tvoje riječi su previše učinkovite, prodiru u najdublju dubinu duše i ranjavaju srce.
Nadam se da će sva srca biti plijen Tvoje ljubavi i da ćeš zadobiti sve duše koje su se izgubile
u grijehu!»
Na te riječi Dijete je postajalo žalosno jer je dobro znalo kakva će biti tvrdoća i
zlobnost mnogih srdaca u Izraelu i kakvu će imati sudbinu oni koji budu slušali Njegovu riječ,
ali će Mu se tvrdo protiviti i ostati otvrdli u svom srcu.

131
 Noć u motrenju – Naši sveti hodočasnici proveli su tu noć djelomično slaveći skupa
Božanskoga Oca. Drugi dio proveli su u svetim razgovorima, a jedan dio noći su se odmarali.
Josip je bio blizu jaslica gdje se toliko puta njegov Isus odmarao i nije se mogao udaljiti i tu je
iz nježnosti lijevao svoje suze. Majka Božja se zadržavala točno na mjestu gdje je dala na
svijet svoga presvetoga Sina, a u njoj su se obnavljale radosti i utjehe koje je tada osjećala dok
Ga je rađala. Božansko Dijete joj je bilo blizu i molilo je Nebeskoga Oca molitve prošnje za
ljudski rod. Anđeoski korovi su se pridružili i ponovno su slatko pjevali: Slava Bogu na
visini! Tako su se te noći obnovile radosti rođenja Otkupitelja a Josip je u tome puno uživao.
Za siromašnim stolom – Kad je svanulo, skupa su slavili Boga u jutarnjoj molitvi kao
što su to običavali činiti a tada je Josip tražio dopuštenje da pođe u grad naći nešto od hrane
kako bi se mogli uputiti u Nazaret. Svetac je odmah pošao, ali dosta se mučio naći komad
kruha za Majku Božju i Dijete Isusa. Zato su jeli u velikom siromaštvu samo kruh i pili vodu i
nisu imali drugo a Josip nije mogao naći ništa drugo i zbog toga se žalostio jer se bojao da će
Isus i Marija trpjeti. Ali oni su ga tješili i bili su radosni zbog ono malo što je našao i uživali
su u tolikom siromaštvu. Ponovno su se klanjali ovome svetom mjestu, naši hodočasnici su se
malo okrijepili i zaputili se put Nazareta.
Nezahvalnost stanovnika Betlehema – Josip nije mogao a da ne primijeti
nezahvalnost stanovnika Betlehema te se požalio Isusu kako su imali premalo dobre volje oni
koji su bili njegovi i žalio se zbog njihove nezahvalnosti. Božansko Dijete ga je tješilo i
poticalo da radosno trpi sve što je Božanski Otac dopuštao da bi se vježbao u kreposti a
posebno u strpljenju i predanju u svim onim potrebama i u nedostatcima koje su imali, u
oskudici svega što je bilo potrebno za život tj. u svakodnevnoj hrani i podsjećalo je Dijete
Josipa da su uvijek iskusili božansku providnost. Josip je to prihvaćao, ali je govorio svome
Isusu da mu je Njega žao a njegovo srce nije moglo prihvatiti trpljenje i nezahvalnost koju su
stvorenja iskazivala prema Njemu i Njegovoj svetoj Majci te je Josip govorio Isusu:
«Isuse moj, Ti znaš koliko je velika moja želja da Ti budeš upoznat, spoznat i ljubljen
od svih i da Ti sva stvorenja budu zahvalna. A vidjeti kako su u svemu Tebi protivna, to je
meni velika žalost.»
Tada bi Isus odgovarao Josipu:
«Znaj, moj dragi oče, da je ono što sam dosad trpio malo u odnosu na ono što mi je
pripravljeno i prihvaćam sve sa radošću da ispunim volju svoga Nebeskog Oca iz ljubavi koju
ima prema ljudskom rodu i ti me trebaš nasljedovati u tome i trpjeti s radošću sve ono što
uzrokuje žalost tvojoj ljudskosti.»
Te riječi su ranjavale srce našega Josipa tako da je uvijek bio prisutan mač boli svaki put
kad bi pomislio kako će Isus puno trpjeti. To je probadalo dušu i ogorčavalo Josipa jer je
ljubio Isusa jakom ljubavlju i samo misliti da bi Isus trebao puno trpjeti to je za Josipa bila bol
koja je ranjavala i razdirala njegovo srce i probadala njegovu dušu te je Josip bio sav
ožalošćen i to se vidjelo i nije se mogao utješiti dok ga Isus nije utješio svojim božanskim
riječima i poticao ga da sjedini svoju volju s voljom Božjom. Na to bi se Josip spremno
podložio i kad bi čuo riječ «volja Božja» naklanjao bi duboko glavu u znak da je spremno
prihvaća.
Na putu u Nazaret – Na tom putovanju iz Betlehema u Nazaret Josip je promatrao
velike čudesne stvari jer dok bi se Spasitelj svijeta približavao svom zavičaju, susretao bi
razne životinje jer nije bilo ljudi. Vidjelo se kako dolaze mnoge životinje, ptice svih vrsta
kako skladno pjevaju svom Stvoritelju i pokazuju radost i sreću koja se ne može ni sa čim
usporediti, poskakujući i mašući krilima. I divlje životinje su dolazile i bile su radosne što
vide svoga Stvoritelja a Josip se svemu tome divio s čuđenjem i radovao se. Izgledalo je da i
sam zrak pokazuje radost. Zbog toga je Svetac tako zadovoljan govorio svome Isusu:

132
 «O moj dragi i ljubljeni sine, kako će se radovati svako stvorenje na Tvoj povratak u
Nazaret! Kao što pokazuju to i stabla, na svoj način se raduju, pa i moje srce u tome jako
uživa i ako ta nerazumna stvorenja čine takve stvari, što će tek činiti Tvoji stvorovi koje si
darovao razumom? Koliko će se radovati naši sumještani na Tvoj dolazak? Kako će biti
radosna njihova srca kada Te ponovo vide tako dragoga, lijepoga, ljupkoga, punog milosti!
Jedva čekam čas da tamo dođemo i donesemo svima utjehu i radost.»
Sve je to Josip govorio jer je ljubio i želio da svi ljube njegovog Isusa te da bude poznat od
svih. Ljubav koju je imao prema svome bližnjemu poticala ga je na te želje da svi osjete tu
utjehu koju je on osjećao kada je drugovao s Isusom. I uistinu, kad su se približili Nazaretu
Božansko Dijete i naši hodočasnici, svi su stanovnici toga mjesta osjetili neuobičajenu radost
srca a nisu znali odakle proizlazi. Tada se mnogi nisu na to obazirali. Ali neki su ipak o tome
razmišljali, a bilo je i prijateljica Majke Božje i njezinih susjeda koje su se bojale Boga te su
opsluživale Zakon pa vidjevši Majku Božju sa Božanskim Djetetom shvatile su da je ta radost
zbog njihova dolaska i da su zbog toga osjetile utjehu u svom srcu. U međuvremenu naši sveti
hodočasnici nastavili su svoje putovanje s puno utjehe i radosti jer su se nalazili blizu svoga
zavičaja. Svako malo su se zaustavljali jer su bili umorni a put je bio jako naporan i na tim
mjestima gdje su se zaustavljali uživali su i primali nebeske darove a Josip bi često padao u
zanos. Kad bi se zaustavljali, obično bi podizao oči prema nebu i ostajao kao oduzet zbog
utjehe i uživanja veličine svoga Boga.
Oči uprte u nebo – Još od djetinjstva Josip je imao naviku diviti se nebu i ljubazno bi
motrio svoga Boga, uživao zbog vječne domovine i on je to nastavio činiti tijekom svog
cijelog života i u tome bi nalazio utjehu, motrio bi nebo znajući da tamo boravi njegov
ljubljeni Bog te bi govorio svome Isusu:
«Dragi moj sine, iako imam tu sreću da s Tobom govorim i uživam u Tvojoj
preljubljenoj prisutnosti i motrim u Tebi skriveno Božanstvo, ipak osjećam veliku radost kada
se divim nebu, a moje srce se ispunja srećom.»
Isus bi mu odgovarao:
«Nemoj se tome čuditi jer ondje boravi Nebeski Otac, ondje je prijestolje Njegove
Uzvišenosti. Pripravljeno je jedno mjesto za tebe, jako uzvišeno, gdje ćeš za svu vječnost
uživati i gledati Božanskog Oca licem u Lice. Vidjet ćeš nestvorene ljepote, uživati beskrajna
blaga Božanstva.»
Na te riječi Josip bi kliktao i ispunjen radošću govorio:
«O Raju, o Raju, kada će doći za mene taj sretni trenutak kada ću biti dostojan da tamo
uđem i motrim svoga Boga licem u Lice? O Bože moj, Bože moj!»
I govoreći to padao bi u ekstazu a Božansko Dijete je jako uživalo vidjevši Josipa kako ima
tako veliku želju da ide motriti Boga licem u Lice i željelo je Božansko Dijete da brzo dođe
vrijeme kada će ispuniti djelo ljudskoga otkupljenja tj. Njegova gorka muka i smrt kako bi se
mogla otvoriti vrata vječnosti i kako bi duše mogle ući u vječne rajske radosti.

10. poglavlje: Sveta obitelj dolazi u Nazaret, svoj zavičaj

U kući u Nazaretu – Naši sveti hodočasnici došli su kasno u Nazaret i odmah su pošli
u svoju kuću. Bog je dopustio da ih ne primijete mnoge osobe tako da im te večeri bude
sačuvan mir. Samo su neke prijateljice Majke Božje primijetile da su se vratili, njene susjede
udovice, i one su se potrudile da ih pozdrave i da im zažele dobrodošlicu. Naši sveci ušli su u
kuću i odmah pošli u malu sobu u kojoj se dogodilo veliko otajstvo utjelovljenja Vječne
Riječi. Tu su se prostrli na zemlju, klanjali se Nebeskom Ocu, zahvaljivali Mu ljubazno što su
se sretno vratili u svoj zavičaj zdravi. Tu su se zahvalili za veliko dobročinstvo koje je učinio
ljudskome rodu tj. što je poslao na zemlju svoga jedinorođenoga Sina da ljude otkupi od
teškoga ropstva grijeha.
133
 Budući da se tu dogodilo veliko otajstvo utjelovljenja, lako je shvatiti i pripovjediti o
velikim utjehama koje su tri Osobe tu doživjele. Naš Josip je odmah osjetio da mu je duša
zapljusnuta morem slasti. Čuo je harmoniju anđeoskih duhova i uživao u velikim darovima
Neba. Pao je u uzvišenu ekstazu i bila su mu objavljena velika otajstva o utjelovljenju Vječne
Riječi i on je dugo uživao u svome Bogu. Kad su Majka Božja i Dijete Isus završili svoju
molitvu i svoj počinak u Bogu anđeli su im pripravili hranu te su se skupa okrijepili i
zahvalili, a zatim su se povukli na odmor jer je njihova ljudska narav bila jako potrebna
odmora.
Noćni počinak – Josip kao da je bio van sebe zbog radosti te noći. Njegov odmor je
bio jako kratak, najviše vremena je proboravio u zahvaljivanju te je govorio sam sebi:
«Evo vratio sam se u svoju kuću gdje ću moći u svom miru uživati u društvu Isusa i
svoje drage zaručnice. O sretnog li mene, što mogu učiniti za Tebe, Bože, za tako velika
dobročinstva koja si mi dao, kako da odgovorim na te velike milosti?»
A zatim bi govorio Bogu u povjerenju:
«Evo me, Bože moj, spreman sam izvršiti Tvoju svetu volju. Sav ću se istrošiti u
Tvojoj službi i u službi Tvom Jedinorođencu i Njegovoj svetoj Majci. Učinit ću sve što mogu
da ih uzdržim u svemu što je potrebno za život jer je mene zapala ta sretna sudbina. Ti znaš, o
Bože moj, moju želju da služim Majci i Sinu, da budem njima podložan u svemu, da ih
slušam u onome što mi nalažu, ali Ti, o Bože, drugačije želiš, želiš da ja budem glava i
zapovijedam. Zato podloži moju volju, ali Te molim da svome slugi dadeš milost da može
izvršavati svoju službu kao što to treba. Daj mi, o Bože, sve potrebne kreposti da budem
dostojan tog uzvišenog poslanja koje si mi odredio te da ništa ne činim što nije Tebi po volji,
po volji Tvog Jedinorođenca i moje svete zaručnice.»
Josip je proveo tu noć najviše u molitvi i jedva je čekao da svane da ponovno vidi svoga
dragoga Isusa i ljubljenu zaručnicu. Svetac je bio sav zabrinut i mislio je kako da pronađe sve
potrebno za njihovo uzdržavanje. Molio je svoga Boga da providi i da njemu pošalje posao
kako bi mogao ispuniti svoje obaveze za uzdržavanje svega što je potrebno u kući. Bio je
pažljiv i brižan u svemu i Bog je rado prihvaćao tu pažnju i proviđao je prema potrebama koje
su imali. Josip je odgovarao na milosti koje je primao i ljubazno zahvaljivao prepoznajući da
sve dolazi od Božje dobrote i velikodušnosti. Ništa nije bila njegova zasluga jer se smatrao
najnedostojnijim svega i zbog toga je često plakao. Vidjevši da ga Providnost prati u svemu s
toliko ljubavi, govorio je da on ništa ne zaslužuje, a da mu Bog sve daruje zbog svoje velike
dobrote.
Nastupi Josipa i Marije – Kad je svanulo, Josip je počeo pospremati kuću i svoju
malu radionicu kako bi mogao početi raditi te je čekao Majku Božju i Isusa da ih pozdravi i
da s njima moli jutarnju molitvu. Sv. Marija je izašla iz sobe u kojoj se odmarala, Božansko
Dijete također te su pozdravili svog ljubljenog Josipa. Marija je bila brižna i pitala Josipa da li
se dobro odmorio i pokazivala svu pažnju koju je trebala pokazivati ljubljena i vjerna
zaručnica. Svetac se ponižavao na te riječi svoje zaručnice i ljubazno zahvaljivao zbog njene
brige i prikazivao se za slugu, pokazivao želju da joj služi uistinu u svim stvarima te govorio:
«Bio bih prezadovoljan, moja draga zaručnice, da me Bog odredio tebi za slugu tj. da
ti služim u svemu, ali On me htio tebi za zaručnika da se tako ponašam, da ja dajem naloge i
zapovijedi i ja se sav predajem u volju Božju i želim izvršiti ovu službu kako bih bio poslušan
Bogu. A ti, o moja draga zaručnice, imaj samilosti prema svim mojim nedostatcima i
slabostima i pomozi mi slaviti i zahvaljivati Gospodinu za tolike darove i milosti koje se Bog
udostojao meni dati.»
Dok je to govorio, primjećivao je Josip kako je Mariji bilo neugodno što je Josip toliko
veliča, ali nije mogao a da to ne izrekne i iskaže joj sve svoje želje. Vidio je Mariju uvijek sve

134
ljepšu, ljupkiju, ponizniju, dostojanstveniju te je bio zadivljen. Osjećao je u sebi uvijek
neizrecivu utjehu svaki puta kada bi je pogledao te je govorio sam sebi:
«Sretna li mene što imam sudbinu da sam u društvu tako dostojnog stvorenja! Kad
sam ikada mogao zaslužiti tako veliku milost kod Nebeskoga Oca?»
Ponašanje prema Isusu – Zatim bi se Josip okrenuo prema svome Isusu. Smatrao se
nedostojnim da Mu govori te bi Ga motrio ljubaznim pogledima. Potaknut povjerenjem jer je
bio Njegov poočim, govorio Mu je s mnogo ljubavi i objavljivao Mu je želje svoga srca a to
je da Mu služi, da Ga ljubi. Josip je imao velike radosti samo kada bi pogledao svoga
ljubljenoga sina Isusa, a često su njegove oči suzile zbog zadovoljstva pri tome. Uistinu, za
Josipa Isus i Marija bili su predmeti najviših utjeha. Kada bi Svetac bio žalostan, bilo mu je
dosta pogledati ih pa bi odmah njegovo srce bilo utješeno i nije znao željeti ništa drugo na
ovome svijetu nego samo njih gledati. Događalo se da Svetac nije kušao nikakve utjehe u bilo
kakvim drugim stvarima, sve ono što bi vidio nije na njega ostavljalo nikakav dojam jer je
osjećao svu svoju radost u motrenju Isusa i Marije jer u njih je položio svu svoju ljubav. Nije
se nikada trudio drugo nešto gledati. Sve drugo mu je izgledalo slabo i bez ikakve slasti a to
zbog toga jer su u Isusu i Mariji bile sve njegove radosti, utjehe i ljubavi, jer je u njima bila
punina milosti, a u Isusu i punina samoga Božanstva, a to je naš Josip dobro shvaćao.
Briga sv. Josipa – Isus, Marija i Josip skupa bi se molili na veliku utjehu sv. Josipa i
kada bi završili molitvu on bi izašao iz kuće s dopuštenjem svoje zaručnice i Božanskoga
Djeteta kako bi pronašao sve potrebno za njihovo uzdržavanje. Josip je odmah našao posao po
Božjoj providnosti koja mu je to poslala da bi mogao zaraditi za hranu svojim radom. Mnogi
su ga pozdravljali i čestitali mu na povratku, tj. oni koji su bili njegovi prijatelji, a neki od njih
su ga pitali gdje se svo to vrijeme zadržao kad je bio izvan Nazareta. Svetac je samo
odgovorio da je bio ondje kamo ga je božanska providnost odvela kako bi spasio život svome
Isusu i da je rado trpio sve protivštine samo radi toga da bi njegov sin izbjegao Herodovom
bijesu. Njegovi prijatelji su se radovali tome, ali nije tako bilo s njegovim neprijateljima kao
što ćemo to reći. U međuvremenu naš Josip je našao nešto kao milostinju kako bi mogao
odmah providjeti potrebno za svoju obitelj i tražio je to sa puno poniznosti kod svojih
prijatelja koji su mu to radosna srca dali jer su znali da je u velikoj potrebi. Josip se vratio
kući sav zadovoljan zahvaljujući svome Bogu za providnost koja ih je pratila.
Zahvalnost Isusa i Marije – Kad se vratio kući i ušao u kuću, Isus je razgovarao sa
svojom svetom Majkom a kad ga je Isus vidio, odmah mu je pošao u susret s puno ljubavi kao
što je to običavao činiti i u Egiptu. Isus je pomilovao Josipa dječjim gestama nježnosti, uzeo
ga za ruku i doveo pred Majku Božju kojoj je kazao:
«Evo našega ljubljenoga Josipa koji nam je providio potrebno za uzdržavanje.»
Na te profinjenosti sretni Josip je plakao do te mjere kao da je ispirao lice suzama i nije
mogao reći druge riječi do uskliknuti:
«O Isuse moj, dragi sine, o moj ljubljeni Isuse, srećo srca mog!»
I Majka Božja ga je primila sa puno pažnje i pokazala kako uživa u onome što on čini za
njih. Josip je ispripovijedao što se dogodilo, milostinju koju je primio kao i posao koji je
našao koji bi mogao osigurati ono potrebno za život i nakon što je njima sve ispripovijedao,
skupa su zahvaljivali Božanskom Ocu jer im je pomogao u njihovim potrebama svojom
velikom providnošću. Zahvaljivali su na božanskim dobročinstvima i Njegovoj očinskoj
skrbi.

135
 11. poglavlje: Muke koje je trpio sv. Josip te njegovo veliko strpljenje i
velikodušnost u podnošenju tih muka

Progonstva zlobnika – Đavao, pakleni neprijatelj, bjesnio je protiv Josipa i nije

mogao podnijeti njegove kreposti. Zato se spremao na novi rat protiv njega a Bog je to
dopustio da bi Svetac zadobio više zasluga, a neprijatelj morao biti posramljen i zbunjen.
Lukavi zmaj se poslužio nekim osobama koje nisu voljele Sveca i u njihovu dušu je ulijevao
gorčinu i jako veliku zavist prema Josipu jer je uspio spasiti život svoga sina, dok oni nisu
mogli spasiti živote svoje djece te su govorili:
«Svi smo mi ostali bez naših nevinih sinova zbog progona tiranina Heroda, a
samo ti si tome izbjegao.»
I zbog toga su iskazivali veliku zavist i nisu mogli podnijeti što je Svetac spasio život svome
Isusu. Nisu znali kako izliti bijes svojih strasti te su nastavili zlostavljati Sveca ružnim
riječima i uistinu, kad bi ga susreli u Nazaretu, prekoravali bi njegovu «zloću» kako su
nazivali Josipovu skrb, te su govorili:
«Uistinu, ti si jako zloban, pokazuješ se kao jednostavan čovjek, a učinio si lukave
stvari. Pobjegao si prije nego što je stigla Herodova zapovijed, možda ti je sam đavao to
kazao i obavijestio te unaprijed o nesretnom pokolju nevine djece. Uistinu si okrutan, gori od
Heroda, jer si znao za njegovu zapovijed, a nisi nikoga obavijestio, nego si se samo ti njome
okoristio i pobjegao. Ali Bog će te kazniti, nezahvalni čovječe, i učinit će da i tvoj sin umre
kao što su poginula i naša djeca.»
To su govorili Josipu sa puno bijesa i srdžbe te je izgledalo kao da su ga htjeli ošinuti
gromom svojim riječima, ali Svetac bi samo pognuo glavu i ne bi ništa odgovarao, a to bi još
više utvrđivalo te osobe u njihovu mišljenju te su govorili:
«Lažljivče, ne znaš ništa odgovoriti jer znaš da si zlo učinio. Platit će i tvoj sin, i on će
biti izgubljen i mi ćemo naći načina kako da ga ubijemo. Ako su mrtva naša djeca, nema
razloga da samo tvoj sin živi.»
Ove riječi su ranjavale srce našega Josipa, ali nije znao što bi odgovorio te im je govorio:
«Zašto ste bijesni na moga nevinoga sina? Možete na meni iskaliti svoj bijes, ali
ostavite moga sina na miru, on nije ništa kriv.»
Tada bi one bijesne osobe odgovarale:
«Tvoj sin treba umrijeti kao što su ubijena i naša djeca.»
Ožalošćeni Josip bi njima govorio:
»Bit će ono što Bog hoće i ništa više. Bog mu je spasio život u prošlosti i spasit će mu
život i ubuduće.»
Te osobe još su više bjesnile govoreći Josipu da se branio prizivajući Boga koji kao da ih je
spasio, ali da je on to sve učinio po svojoj zloći, a ne uz pomoć Boga, da je to učinio pomoću
svojih prijevara. Svetac nije više odgovarao, ali je sve trpio sa puno strpljenja i ovo
progonstvo je dugo potrajalo.
Isus i Marija tješe Josipa – Josip se vratio kući sav ožalošćen i u patnji zbog uvreda
koje su te osobe nanosile Bogu i zbog straha od nekoga zla koje bi se moglo dogoditi. Ali je
bio ipak siguran da će Bog braniti svoga Jedinorođenca i da će ga obraniti od bijesa ovih
zlobnika punih strasti. Isus i Majka Božja već su sve znali te su čekali Sveca kako bi ga tješili.
Josip je došao kući i čim je vidio Isusa, počeo je plakati. Isus ga je primio sa izvanrednim
poštovanjem, dobrodošlicom i ljubavlju te mu je rekao:
«Ne boj se ničega, dragi moj oče, jer bijes pakleni koji se diže protiv tebe ne će ti moći
ni na koji način nauditi. Trpi strpljivo te zle susrete s našim protivnicima jer ćeš zadobiti
velike zasluge i bit ćeš dostojan primiti nove darove i milosti od moga Nebeskog Oca.»
Tako je i Marija tješila Josipa a on, sav ohrabren i potaknut, rekao im je da se ničega ne
boji, nego mu je bilo žao zbog uvreda koje se nanose Nebeskom Ocu. Molio je Isusa i Mariju
136
da preporuče Nebeskom Ocu one bijedne osobe, koje potiče đavao, da bi se mogli promijeniti
i ispraviti u svojim zabludama. Uistinu, molili su Nebeskoga Oca da se udostoji prosvijetliti te
osobe. Zatim je Josip ispripovjedio sve što su mu rekli i odlučio da ne izlazi iz kuće kako im
ne bi pružio priliku da vrijeđaju Boga i kako njega ne bi uznemiravali i prema njemu se loše
ponašali.
Nova zlostavljanja – Ali to nije puno koristilo jer neki od susjeda, koje je đavao
poticao, zavidjeli su majci Mariji i Josipu zbog sreće koju su imali što je spašen život
njihovoga sina te su se sjetili da su oni pobjegli potajno a da nisu bilo koga obavijestili. Zbog
toga su bili ljuti i srditi prema Svecu i Majci Božjoj te su o njima loše govorili, optuživali ih
na razne načine. Oni su sve to trpjeli sa puno strpljenja a Josip bi se okretao prema svome
Isusu i ljubazno se žalio govoreći:
«O moj ljubljeni sine, pa je li moguće da treba uvijek trpjeti neke muke? Vjerovao
sam da će Te naši mještani dostojno primiti, a vidim na žalost da si Ti predmet zavisti i da si
progonjen. Vjerovao sam da ću uživati u miru u Tvom ljubljenom društvu, ali vidim da se
podižu toliki progoni!»
Isus bi ga tješio i govorio mu da ovo nije vrijeme odmora i utjehe, nego da uvijek treba
trpjeti neku muku i da će samo u blaženom Raju u vječnosti biti savršen i potpun mir i
potpuna utjeha, a sve dok bude živio u ovome svijetu, treba trpjeti neke progone jer je to
predodredio Božanski Otac kako bi iskušao vjernost i ljubav koju je imao prema Njemu. Na te
riječi Svetac bi naklonio glavu i sjedinjavao svoju volju s voljom Božjom.
Čak i u vlastitoj kući gdje je radio Josipa su mnogi napadali iz zavisti koju su imali i nisu
mu dopustili da živi u miru. Prve dane je bio primoran biti povučen s Isusom jer kada bi ga
vidjeli, još bi se više ljutili. Na taj način ne bi se te osobe toliko njima protivile. Svetac je
mogao biti sam da ne čuje te uvrede i žalopojke zbog straha da se Isus zbog toga još više ne
žalosti. Te zle riječi bi Isusa ranjavale a to bi za sv. Josipa bila još veća žalost. Nakon što su te
osobe pune bijesa napadale Josipa i loše se ponašale prema njemu, on bi išao Isusu i bio bi
utješen svaki puta kao što smo to već rekli. Bio bi utješen kada bi samo vidio Isusa i radovao
bi se, pa ipak kao da to nije bilo dosta. Isus je pokazivao prema Josipu još mnoge
profinjenosti i ponizni Josip bi uvijek pokazivao da to ne zaslužuje.
Još veće mučeništvo – Neki puta Bog je htio ponovo iskušati kreposti našega Sveca i
dati mu prigodu da još više ima zasluga pred Njim i to na način da je dopustio da trpi bez
ikakvoga olakšanja, naprotiv da na dvostruk način trpi. Nakon što su ga napadali zlobnici i
loše se ponašali prema njemu, Josip bi pošao u svoj dom da se utješi gledajući Isusa ili svoju
svetu zaručnicu, ali našao bi da je Marija povučena u svoju sobu a Božansko Dijete mu se
pokazivalo ozbiljna lica i uzvišeno zbog čega bi Josipova duša bila kao probodena dubokom
boli. On bi naklonio glavu i sav ožalošćen i u muci vratio bi se na svoj posao te bi od boli
zaplakao misleći da se Isus naljutio na njega. Svetac je u sebi govorio:
«O moj dragi i ljubljeni Isuse, koje li sam zlo ja bijednik učinio da mi se pokazuješ
licem gotovo kao da si ljut na mene? Nesretan li sam i ožalošćen i ako nisam bio po volji
izvoru sve moje utjehe i radosti, gdje ću naći mir i olakšanje? Što da činim, što da kažem kako
bih udovoljio Isusu?»
Zatim bi podigao duh prema Nebeskom Ocu i govorio:
«O Oče milosrđa, iz samilosti pogledaj na moje žalosti i ako je Tvoja volja da je Tvoj
nedostojni sluga ožalošćen bez ikakve utjehe, ja svim srcem prihvaćam tu muku i žalost i ako
je Tebi po volji da ostanem ovako sve vrijeme ostatka moga života, rado se podlažem Tvojoj
volji samo da budem bez ikakvoga grijeha. To Te molim, o moj Bože! Ožalosti mene
nedostojna slugu, kazni me, liši me svake utjehe, ali ne dopusti da Te vrijeđam. Neka na mene
padnu sva zla ovoga svijeta radije nego da i na najmanji način uvrijedim Tvoje Veličanstvo
dostojno svake ljubavi i dostojno da Te svi časte!»

137
 Govoreći ove riječi svome Bogu srce ožalošćenoga Josipa je osjetilo neko olakšanje i
nutarnju okrjepu, ali muka koju je kušao kad bi pomislio na ozbiljno lice svoga ljubljenoga
Isusa probijala bi mu dušu od boli i mislio je da je Majka Božja na isti način povrijeđena i da
će imati isto ponašanje prema njemu te je govorio sam sebi:
«O Josipe, kamo ćeš ići po utjehu ako su se oni koji su tvoja utjeha naljutili na tebe?
Nema tko te može utješiti, samo tvoj Bog ali i On je srdit na tebe jer su srditi Njegov
jedinorođeni Sin i Njegova Presveta Majka.»
Isus je ponovno utješio Josipa – U tim svojim velikim mukama Josip nije znao što
mu je činiti i zadržavao se u tom stanju. Tada je iznenada osjetio poticaj da se ponovno vrati
svome Isusu, da mu se baci pred noge i moli za oproštenje ako ga je uvrijedio. Svetac se nije
usuđivao to učiniti, ali je dobio jako veliki nutarnji poticaj i gotovo nutarnju silu te je pošao
pun povjerenja u svoga ljubljenoga Isusa da se baci Njemu pred noge. Kad je išao u susret
svome Isusu, Isus mu priđe i ljubazno ga zagrli. Tko će ikada moći opisati utjehu našega
Josipa koju je osjetio u tom trenutku i radost i sreću njegovoga srca? I Isus prvi progovori
Josipu te mu reče:
«Raduj se, predragi oče, jer nikada me nisi uvrijedio, uvijek si mi bio po volji i jako te
ljubim.»
A sretni Josip odgovori:
«O moj dragi i ljubljeni sine, moja duša je proživljavala jako veliku žalost, ali sad se
radujem i uživam jer vidim da je Tvoje lice vedro. Ti znaš kakav je bio moj strah. Sad kad me
uvjeravaš da sam ti bio po volji, moje srce se jako tješi.»
Isus mu odgovori:
«Uživaj, moj ljubljeni Josipe, jer si u svojim mukama bio jako po volji Nebeskom Ocu
a i meni i zadobio si velike zasluge sjedinjujući se u svemu sa voljom Božjom.»
I dok je tako govorio, Isus povede Josipa za ruku da pronađu Majku Božju koja je sa svom
ljubavlju čekala Josipa. Ona ga je tješila i Josip je i od Marijinih riječi primao olakšanje i
utjehu.
Josipova zahvalnost – Među tolikim utjehama Josip se prepoznavao nedostojnim za
tolike milosti i plakao je od radosti te je molio Isusa i svoju zaručnicu da se udostoje
zahvaljivati Nebeskom Ocu zbog svega što mu je udjeljivao sa toliko velikodušnosti a on to
kao nije zasluživao. Uistinu, skupa su slavili i zahvaljivali Božanskom Ocu u ime Josipa koji
je zahvaljivao ljubljenom Isusu i svojoj zaručnici, a oni su ga pomilovali i utješili, potakli da
trpi s velikodušnošću sve muke i bude siguran da ne vrijeđa svoga Boga, naprotiv da Mu je
jako po volji kao i njima te da zaslužuje Raj. Sav zadovoljan Svetac se vratio na posao slaveći
Boga i zahvaljujući Mu ljubazno za sve što je dopustio na dobro njegove duše.
Slavljenje Boga – Josip je razmišljao o mnogim milostima koje je dobivao i
prepoznavao Božju velikodušnost prema njemu i uvijek iznova bi se divio i, kao sveta tri
mladića iz Babilona, pozivao sva stvorenja da blagoslivljaju i slave njegova Boga. I dok bi
radio, njegov duh bi bio sav sabran i usredotočen na Boga. Posao nije bio zapreka njegovom
duhu da se vježba u činima slave Boga, prošnje i zahvale za milosti i ljubav. Puno puta mu se
dogodilo da bi završavao svoj posao sa toliko preciznosti a da to nije ni primjećivao jer je
tolika bila njegova usredotočenost u duhu na Boga koji je uvijek bio predmet njegove ljubavi.
Dok se njegovo tijelo mučilo na poslu, njegov duh se naslađivao u svom ljubljenom Dobru. U
tome je Josip imao posebnu milost i on je to znao. Zbog toga je bio jako zahvalan svome
Bogu.
Josipova poniznost i blagost – Puno puta bi se događalo da bi u Josipovu radionicu
došle neke besposlene osobe kako bi razgovarale sa Svecem o beznačajnim stvarima, a on kao
da ih nije ni vidio niti čuo. Zbog toga su ga nazivale glupim i nerazumnim. A Josip bi kasnije
to saznao i zahvaljivao bi svome Bogu što imaju takvu misao o njemu, uživao je da ga nitko
138
ne časti i da nitko nema uzvišenu misao o njemu, nego naprotiv da bude ismijavan i vrijeđan
jer sva čast pripada samo Bogu. Nazivao je te osobe svojim dobročiniteljima upravo zato što
su se tako prema njemu ponašale. I u tome nije griješio jer oni su bili sredstvo po kojima je
Josip zadobivao velike zasluge i bio je sve bogatiji u svojoj duši nebeskim blagom. Zbog toga
je Josip puno molio za njih, molio je Božanskoga Oca milosti za svakoga ponaosob. Kada bi
se Josip susretao s onima koji su se prema njemu loše ponašali bilo riječima, bilo djelima,
uvijek bi im pokazivao vedro lice i radosnije nego obično. Pozdravljao bi ih ljupko a u svojoj
duši im je želio svako dobro. Uistinu, molio je Boga da im udijeli milost i dobročinstva
njihovim dušama. Na taj način se Josip ponašao prema svojim progoniteljima a to je bilo jako
drago Bogu. Više puta je pokazao Josipu da Mu je to po volji tako što mu je velikodušno
udjeljivao ono što je molio za njih. Svetac znajući da je tako po volji Božjoj, to je prakticirao
sa puno radosti i sa puno utjehe u svojoj duši.
Nove muke – Josip je imao i druge nevolje i nerazumijevanja po svom povratku u
zavičaj i to od onih koji su mu bili naklonjeni i u dobroj namjeri mu govorili i poticali ga da
ne hoda tako slobodno po mjestu kao što je to do sada činio jer su ga mnogi ismijavali i
smatrali lutalicom, osobom koja je pokazivala premalo razboritosti i razuma zbog toga što je
van svoje domovine vodio svoju zaručnicu koja je bila tako mudra i ljupka, tako plemenitog
izgleda, te da se Josip izlagao da bude još više vrijeđan i izrugivan. Govorili su mu da se
jednom zauvijek zaustavi jer da je osoba trezvena te da mora već jednom shvatiti. Ove riječi
su probadale dušu sv. Josipa a kako ne bi njima objašnjavao skriveno otajstvo, morao je
šutjeti i držati da ga s pravom smatraju odgovornim i osobom koja se olako ponaša te je bio
zbunjen i zacrvenio bi se i naklonio glavu i zahvaljivao bi tim osobama za njihove opomene te
ih molio da imaju razumijevanja za njegove tako male sposobnosti a u svojoj duši Josip je sve
prikazivao Bogu uvijek spreman puno trpjeti Njemu za ljubav te je govorio Bogu: «Pravedno
je, o moj Bože, da budem vrijeđan i da me drugi smatraju kao osobu koja je krhka i slaba
razuma. Meni je dosta samo da sam Tebi po volji i da vršim Tvoju svetu volju. I ako je to Tebi
po volji da se ponovo iselim iz domovine, evo me, spreman sam rado trpjeti sve neudobnosti i
muke i sva zlostavljanja, sva ogovaranja ljudi koji uvijek krivo interpretiraju moja djela.»
Uistinu, Svetac je uvijek bio spreman u svemu vršiti volju Božju i nazivao je volju Božju
svojim odmorom i nalazio bi u njoj svoj mir.
Nove utjehe – Kad bi se Josip vratio kući, Isus bi ga milovao i puno puta, a da mu nije
Josip pripovijedao što mu se dogodilo i koje neugodnosti je imao, njegov Isus mu je govorio
da se raduje s njime zbog zasluga koje je zadobivao u tim prigodama te da je bio po volji
Njegovom Božanskom Ocu. Tada bi Josip počeo plakati zbog utjehe priznajući se potpuno
nesposobnim zaslužiti pred Bogom bilo što te je molio svoga Isusa da se udostoji zahvaljivati
svom Nebeskom Ocu za ljubav koju je prema njemu pokazivao jer se udostojao primiti ono
malo što je Josip Njemu iz ljubavi trpio. Josip je bio spreman trpjeti još više ako bi to bilo po
volji Božjoj. Sv. Josip bi govorio:
«Ne želim ništa drugo osim da u svemu savršeno vršim volju Božju.»

12. poglavlje: Sv. Josip vodi sa sobom Dijete Isusa u svoju radionicu

Volja Očeva – Božansko Dijete je neko vrijeme živjelo povučeno i zadržavalo se sa

svojom Majkom Božjom Marijom čekajući da se ublaži bijes onih koje je đavao poticao da
budu zavidni i da progone Josipa jer je spasio život svome sinu. I kad je njihov bijes dosta
ohladio, oni su se umorili progoniti Sveca. Tada je Nebeski Otac zapovjedio svome
jedinorođenome Sinu da se ponizi i da ide pomagati Josipu u maloj radionici, da služi na
pomoć sv. Josipu. Dijete Isus je odlučilo odmah izvršiti volju Očevu. Zato je govorilo sv.
Josipu i objavilo volju svoga Nebeskog Oca. Svetac se jako obradovao zbog svoje sretne

139
sudbine jer je već osjetio utjehu koju mu je donosilo druženje s Isusom kada je bio u Egiptu u
radionici, ali bio je i zbunjen priznajući se nedostojnim tolike milosti kad bi razmišljao o tom
poniženju Sina Božjeg. Kada je Isus odlučio poći pomoći Josipu u radionici, on se prostro na
zemlju, klanjao se božanskim odredbama Nebeskoga Oca te su skupa srdačno zahvaljivali.
Isus u radionici sv. Josipa – Ujutro kad su završili svoje molitve koje su obično
molili i slavili Nebeskoga Oca, Josip je pošao na posao skupa sa svojim ljubljenim Isusom.
Kada je Josip gledao u radionici ljubljenoga Isusa, srce mu se ispunilo neizrecivom radošću te
je sam sebi govorio:
«Tko bi ikada mogao povjerovati da će se jedinorođeni Sin toliko poniziti a da ću ja
imati tako sretnu sudbinu? Moje srce ne će više biti žalosno ako budem vrijeđan od drugih,
ako se prema meni budu loše ponašali jer ću imati sa sobom svoga tješitelja. Kako bi mogla
ući u moje srce neka gorčina ako imam sa sobom Onoga u kojemu je svaka rajska slast?»
A zatim se Josip obratio Isusu te mu kazao:
«O moj Isuse, o dragi sine, Ti znaš da želim Tebi služiti, ali budući da Nebeski Otac
zapovijeda suprotno, ja želim vršiti volju Očevu i zapovijedati Tebi prema potrebi. Ali kao što
sam Ti rekao, to ću učiniti kako bih izvršio volju Očevu jer ovo Tvoje poniženje mi uzrokuje
samo veliku zbunjenost.»
Isus ga potaknu da Mu zapovijeda slobodno u svemu u čemu mu treba služiti jer su
obojica trebali savršeno izvršiti volju Očevu. Josip je bio utješen time svaki put kada bi
zapovijedao svome Isusu da učini nešto. To je uvijek činio samo s nakanom da izvrši volju
Očevu. A Dijete Isus je bilo jako pažljivo da opslužuje sve ono što je trebalo učiniti da
pomogne Josipu i jako je dobro znao Isus sve ono što je trebalo pomoći Josipu ali ipak rijetko
je to unaprijed činio jer je Isus čekao da mu Josip zapovjedi. Htio je dati primjer poniznosti
dopustiti da mu bude zapovjeđeno i dati priliku Svecu da prihvati neshvatljivu volju Božju da
zapovijeda jedinorođenome Sinu Nebeskog Oca. Zbog toga kad je trebao alat ili daske ili
nešto drugo, Svetac je to rekao Isusu a On bi spremno slušao i to mu dodavao. Isus je
pomagao Josipu podizati daske i terete s puno ljupkosti i uslužnosti, čistio je radionicu od
ostataka drveta, sve je držao u savršenom redu i u svemu je bio brižan i trudio se.
Divljenje Nazarećana – Susjedi kada su vidjeli Josipovog sina kako radi u radionici i
pomaže svome ocu, pohitali su da ga gledaju i ostajali su zadivljeni i začuđeni zbog rijetke
ljepote Sina Božjega i nazivali su sretnim Njegovog poočima Josipa. Oni koji su ga prije
progonili i zavidjeli mu, kad su vidjeli Isusa, oslobodili su se grijeha na koje ih je poticao
đavao te su zbunjeni i raskajani govorili:
«Uistinu, imao si pravo, Josipe, da učiniš sve što je moguće da spasiš život jednom
tako dostojnom sinu i tako dragom. Uistinu, Bog ga je oslobodio Herodove okrutnosti jer on
to zaslužuje jer je tako drag i lijep. Bila bi prevelika šteta da je umro jedan tako dostojan sin!»
Mnoge od tih osoba su molile oproštenje od Josipa za neprikladne i uvrjedljive riječi
koje su mu govorili u prošlosti te su govorili:
«Imao si pravo učiniti sve što je bilo moguće da spasiš život ovoga svoga sina jer je
previše ljubak i drag, a njegova ljepota, milost i uzvišenost svima donosi veliku utjehu! Blago
tebi koji si dostojan da imaš jednog takvog sina!»
Sreća i blagost sv. Josipa – Sretni Josip je bio radostan kada je čuo te riječi poglavito
od onih koji su ga prije progonili i pokazali da su sada drugačiji, a on se prema njima ponašao
kao da nije nikada bio na bilo koji način vrijeđan. Oni bi ostajali zadivljeni krepošću sv.
Josipa i sva zavist koju su u prošlosti imali prema njemu se promijenila u veliku ljubav i
pažnju prema sv. Josipu. Josip je zato zahvaljivao svome Bogu koji se udostojao uslišati
njegove molitve da promijeni srca njegovih protivnika te se okrenuo svome Isusu i govorio:
«O moj ljubljeni i dragi sine, koju li utjehu osjeća moje srce kada vidi da se
promijenilo srce onih koji su nas progonili. Kako je moćna Tvoja prisutnost da udalji
140
paklenoga neprijatelja od onih koji su od njega napastovani! Kako će se promijeniti mnoga
srca po Tvojoj ljupkosti i ljepoti! Uistinu, Ti si ljubak i dostojan svake želje dragi moj Isuse!»
Josip bi motrio Isusa i ostajao bi zanesen a njegova duša bi uživala u moru slasti.
Radosti za stolom – Kad su Josip i Isus išli u svoj dom da se okrijepe, Josip bi sve
ispripovijedao Mariji a ona je s radošću slušala vijesti i novosti koje je Josip pripovijedao iako
je već sve znala, ali nije davala na znanje to Josipu, nego je uživala slušati svoga zaručnika
koji je bio tako zadovoljan te su skupa zahvaljivali Nebeskom Ocu. Zatim bi se zadržavali u
svetim razgovorima sa svojim ljubljenim Isusom koji je bio slast njihovih srdaca. Nakon što
su se okrijepili, ponovo bi se vraćali na posao a Josipu bi bilo žao što je Marija tada ostajala
lišena ljupke prisutnosti Isusove. Govorio joj je o toj svojoj žalosti, ali Marija ga je poticala da
se ne žalosti nimalo jer je ona uživala što se vrši volja Božja. Tako se Josip utješio te je išao
na posao skupa sa svojim ljubljenim Isusom.
Nazarećani kod Isusa – Po gradu se raširila vijest i glas o rijetkoj ljepoti i milosti
Josipovog sina koji u tako maloj dobi pomaže svome ocu s toliko pažnje, ljupkosti i
uzvišenosti svoga izgleda i lika te kako sve prima sa puno ljupkosti i na fini način. Zbog toga
su mnogi dolazili vidjeti Isusa i iako su dolazili iz čiste radoznalosti, ipak nitko nije ostao bez
utjehe i pouke jer je Božansko Dijete molilo mnoge milosti za svakoga od njih kod
Nebeskoga Oca iako oni to nisu znali.
Ljubav sv. Josipa – Mnoštvo osoba koje su dolazile u radionicu sv. Josipa na neki
način su njemu bili zaprekom da se on u svome duhu potpuno usredotoči na Boga te da uživa
u miru i u klanjanju dostojnoj prisutnosti svoga ljubljenoga Isusa pa ipak Svetac se nikada
zbog toga nije bunio, nego je uživao u tome da drugi budu utješeni. Tolika je bila velika
njegova ljubav prema bližnjemu da je bio spreman lišiti se te duhovne utjehe ako bi se to
sviđalo Nebeskom Ocu i radi dobra i duhovne utjehe svoga bližnjega. U svemu je bio potpuno
podložan volji Božjoj. I kada bi ostajao sam sa svojim Isusom, što se rijetko događalo u to
vrijeme u radionici, Josip bi se obratio Isusu i govorio Mu da on jako uživa u dobru svoga
bližnjeg te da su mu bile drage posjete, da je on na takav način ostajao neko vrijeme bez svog
nutarnjeg zadovoljstva i mira s Isusom i kako želi da i Isus bude poznat i ljubljen od svih.
Mnogi koji su došli vidjeti Božansko Dijete tražili su od sv. Josipa da za njih nešto radi, a
Svetac nije imao srca odbiti te narudžbe i na bilo koji način ožalosti bilo koga, te je uzimao
sve poslove i jako se umarao da ih završi na vrijeme.
Na takav način je dosta zarađivao iako se prilikom plaćanja zadovoljavao onim što su
mu davali a da se nije nikada žalio premda je bilo nekih osoba premalo savjesnih koje su mu
premalo davale za njegov posao. Tada bi Svetac slegnuo ramenima i uzimao ono što su mu
davali kao milostinju. Od tih zarada Josip je zadržavao samo toliko koliko je bilo potrebno za
njihovo uzdržavanje, a drugo bi davao siromasima. Josip se rado umarao na poslu kako bi
mogao dati milostinju siromasima, a to je činio na radost Isusa i svoje zaručnice. Iako je puno
radio, naš Josip nikada nije propuštao uobičajeni ritam svoga života, provodio je vrijeme
moleći Boga, slaveći Ga i zahvaljujući Mu u molitvi. A Bog bi blagoslivljao njegov posao te
usprkos toga što je osjećao umor kod posla, ipak je uspijevao puno toga učiniti u malo
vremena i to puno više nego što bi drugi učinili u puno vremena. Budući da je u njegovoj
radionici bio Kralj anđela koji mu je pomagao, i sami anđeli nisu se ustručavali pomoći mu
prema potrebi kako bi zadovoljio sve one narudžbe. Tako je Svetac davao svima što su tražili
i udovoljavao im s tim da je za njih završavao narudžbe na vrijeme. Josip je istovremeno
prepoznavao i milosti koje je primao od svoga Boga te je bio jako zahvalan i bio je u svemu
ponizan, svjestan da je sve dar Božji. Poniznost je istina.

141
 13. poglavlje: Prvi uradak Djeteta Isusa i muke koje je sv. Josip trpio tom prigodom

Prvi rad Isusov – Božansko Dijete je bilo u radionici sa Josipom kako bi mu

pomagalo pri poslu. Jednoga dana dok je Josip sav zanesen radio, Božansko Dijete je počelo
nešto raditi. Na početku Josip se nije obazirao, bio je sav predan Bogu i svome poslu. U
međuvremenu Božanski Otkupitelj je napravio jedan mali križ i kad se približavao trenutak da
završi taj križ, Josip je primijetio da Isus nešto radi i počeo ga je pažljivo motriti. Primijetio je
kako Božansko Dijete nešto izrađuje i dok je radilo, u jednom trenutku bilo bi radosno, u
drugom žalosno a nekada bi i uzdisalo, ovisno o nutarnjim činima koje je prikazivalo
Nebeskom Ocu. Naš Josip je osjetio kako mu se srce ispunja žalošću kada je čuo kako uzdiše
Otkupitelj i ožalostio se jako kada je primijetio kako njegov Isus izrađuje mali križ jer je
njegovo srce imalo neku vrst predokusa što će se s vremenom dogoditi u budućnosti, tj. da će
njegov Isus biti razapet. Josip je imao jasno prosvjetljenje Nebeskoga Oca. Zbog toga njegovo
srce se ispunilo prevelikom žalošću i bilo je prožeto najdubljom boli.
Bol sv. Josipa – U međuvremenu Dijete Isus je završilo svoj prvi posao, a zatim se
okrenulo prema svome Josipu koji ga je pažljivo motrio i reče:
«Moj predragi oče, evo sredstva na kojem će se dogoditi otkupljenje čovječanstva.»
Isus je to govorio s radošću i željom da čim prije dođe vrijeme koje je toliko želio.
Kada je čuo ove riječi, Josip zamalo nije pao u nesvijest i da ga Božanska milost nije
podržavala, umro bi zbog velike boli. Nije mogao drugo nego reći:
«Dragi moj Isuse!»
Svetac je zašutio i obilno lijevao suze, a njegov Isus ga je tješio govoreći mu da se
treba ispuniti volja Nebeskoga Oca i tako se naš Josip sjedini s voljom Božjom, ali to mu nije
oduzelo muku njegova srca.
Suotkupiteljica – U međuvremenu Dijete Isus je htjelo pohoditi Majku Božju a Josip
je išao s Njim. Obojica su ušli u sobu gdje je bila Presveta Djevica u molitvi a Božansko
Dijete joj je pokazalo križ koji je držalo u ruci. Majka Božja je u duhu već sve vidjela. Marija
se prostrla na zemlju, poklonila se križu, poljubila ga u znak sjedinjenja s voljom Božjom i
prikazala sina svoga Nebeskom Ocu a sa sinom prikazala i samu sebe. Zbog toga je u duši
bila ponovo ranjena dubokom boli i premda je već sve znala, ipak kod pogleda na križ u njoj
se obnovila ona bol i žalost njenog nevinoga srca. I naš Josip se divio jakosti sjedinjenja s
voljom Božjom i velikodušnosti svoje presvete zaručnice te se prostro i on na zemlju, klanjao
se križu, ljubio ga, potpuno sjedinjen sa božanskim odlukama.
Isusov govor – Nakon toga Dijete Isus je Mariji i Josipu izreklo jedan govor o
trpljenju. Govorilo im je kako goruće želi da se čim prije ispuni volja Očeva i da dovrši
najvažnije djelo otkupljenja ljudskoga roda, te im na kraju reče:
«Dragi moji, evo ono što mi je pripremio izabrani narod nakon što sam mu učinio
toliko dobročinstava.»
I podiže Dijete Isus križ i reče:
«Ubit će me na ovome sredstvu mučenja, a ja ću rado okončati svoj život na križu
kako bih dovršio djelo ljudskog otkupljenja.»
Trajna i teška muka sv. Josipa – Na ove riječi naš Josip je pao u nesvijest od boli a
Majka Božja je bila probodena u duši dubokom patnjom. Nije se onesvijestila, bila je uvijek
prisebna da bi kušala trajnu bol i mučeništvo svoga čistoga srca. Dijete Isus je prizvalo
ožalošćenog Josipa iz nesvijesti te ga je okrijepilo. A ožalošćeni Josip je bio ranjen dubokom
živom boli u svom duhu i to mu je ostajalo trajno u duši cijeloga njegovoga života. Iako ne će
biti prisutan kod muke i smrti Otkupitelja, ipak je zbog toga Josip trpio muku i bol sve dok je
bio živ te je na takav način imao mogućnost zadobiti velike zasluge po suosjećanju s mukama
koje su bile pripravljene Otkupitelju i često je oplakivao te gorke muke. Od tada svaki puta
142
kad bi započinjao raditi, Josip bi se sjetio križa na kojem će umrijeti njegov Isus te je obilno
lijevao suze od boli, samilosti, ljubavi, predanja i tolike su bile njegove suze da bi one
nakvasile daske s kojima je radio. Ponekada bi se dogodilo da bi u radionicu došle neke osobe
kako bi naručile neki posao i vidjele bi da je Josip tako žalostan, u suzama, i pitale su ga koji
je uzrok njegove patnje. A Svetac bi samo klimnuo glavom, ne bi ništa odgovarao. Zbog toga
su ove osobe mislile da plače zbog svoga velikog siromaštva jer su ga smatrale slabim i
siromašnim čovjekom. One su ga tješile govoreći mu neka se potrudi na poslu te da će na
takav način priskrbiti sve što mu je potrebno. Drugi su mu govorili da nema razloga plakati jer
ima jednog takvog sina koji je ljubak i drag i da je samo to dovoljno da ga utješi, a zbog toga
je Svetac osjećao još veću muku te je mislio na svoga tako dragog sina i na muke koje su za
njega pripravljene i odgovarao im:
«Tako je, ovaj sin je moja velika utjeha!»
Zatim ne bi odgovarao drugo te su ga pustili na miru. Neki puta kada bi Otkupitelj bio
po strani povučen i molio se Nebeskom Ocu, Josip bi se zadržavao sa svojom zaručnicom i
izlijevao bi muku svoga srca i gorko plakao te je govorio Mariji:
«Predraga moja zaručnice, kako će biti skupo otkupljenje ljudskoga roda našem
ljubljenom Isusu. Ah, s koliko patnje će mu odgovoriti i s koliko muke će On nadoknaditi za
naše duše i za grijehe svih stvorenja! Koju zahvalnost bi trebali iskazivati za tako veliko
dobročinstvo! Ja želim žrtvovati za Njega svoj život i želim trpjeti sve muke koje su Njemu
pripravljene. Kad bih imao takvu sudbinu, kako bih sretan bio da to trpim! Ali ako ih ne će
trpjeti moje tijelo, trpi ih moje srce i kuša duboku bol i gorčinu. Ja bih htio biti prisutan
mukama našega Isusa kako bih s Njim trpio još više u svom duhu ali ne izgleda mi da imam
tako jaku dušu i toliko velikodušnosti da bih mogao gledajući Njegovu muku otrpjeti toliku
bol. Nije moguće da moje srce ostane u životu uz toliku patnju. Zbog toga, ako se to svidi
našem Bogu, radije bih izabrao raniju smrt. A kako ćeš ti, moja nevina zaručnice, moći
podnijeti tako užasne patnje a da ti nitko ne pomogne u tvojoj muci?»
Govoreći ove riječi žalosni Josip bi gotovo gubio svijest, a Majka Božja ga je tješila,
uvjeravala ga da Bog ne će dopustiti da on bude prisutan kod tako okrutnih muka njegovog
Isusa te mu reče:
«Vjeruj, moj zaručniče ljubljeni, da će te naš Bog utješiti i ne će dopustiti da ti gledaš
tako užasne muke koje su pripravljene našem Isusu, ali bilo koji način naš Bog odredi,
trebamo se sjediniti sa Njegovom presvetom voljom.»
Tada bi Svetac kleknuo, ljubio bi zemlju i sve prikazivao svome Bogu spreman
prihvatiti volju Božju u svim stvarima.
Radost i muke Josipove – Neki puta Josip bi više nego inače shvaćao svu težinu
muka koje će Isus morati trpjeti te bi ostajao kao proboden od boli, gubio se i nije nalazio
mjesto koje je tražio, nije mogao jesti hranu, nije se mogao odmarati, gorko bi plakao, a
njegov život bi se trošio u patnji. U tim prigodama Božansko Dijete ga je milovalo i na
profinjen način mu iskazivalo ljubav te bi Svetac ostajao utješen i ohrabren, ali mač boli nije
odlazio iz njegovog srca. U njemu bi se izmjenjivale utjeha i patnja i u tome je naš Josip bio
sličan svojoj zaručnici koja je u svom čistom srcu uvijek osjećala mač koji joj probija dušu
zbog boli pa i u najvećim utjehama koje je osjećala zbog trajne prisutnosti svoga dragoga Sina
i slušanja Njegovih božanskih riječi. Stoga je bilo prikladno da zaručnik nalikuje u tome
svojoj zaručnici.
Tako je Josip često uživao velike Božje darove i najljepše milosti od svoga Isusa, ali
ipak je trpio i okrutno mučeništvo i neizrecive gorčine zbog trajnog prisjećanja na Isusove
muke, poglavito otkada mu je to Otkupitelj jasno kazao. Josip je i prije trpio gorčine zbog
onoga što je shvaćao iz Svetoga pisma koje je dobro razumijevao, ali to nije ostavljalo tako
velike utiske u njegovoj duši kao što su to učinile Isusove riječi. Bog je dopustio da u
prošlosti ne shvaća mnoge odlomke Svetoga pisma koji su govorili o tome jer je Svetac trebao
143
trpjeti druge muke. Nakon što se počeo malo smirivati, pošto su vanjske nedaće donekle
prestajale, počeo je shvaćati sa svom jasnoćom ove nove nutarnje muke tako da se može
uistinu reći da je cijeli život sv. Josipa bio trajno mučeništvo. To se događalo nakon što je
postao svjestan svih muka koje su pripravljane njegovom Otkupitelju i to mu je probadalo
dušu još puno dubljom boli te je imao priliku zadobiti velike zasluge za vječni život.
Josip se klanja križu – Na mjestu gdje se Dijete Isus povlačilo na molitvu držalo je
križ koji je samo napravilo, a često ga je pohodio Josip i gledao bi taj križ, a njegova patnja bi
se time udvostručila. Josip bi uzimao križ, ljubio ga, častio i lijevao obilno suze jer ga je
napravio njegov Isus i jer je taj križ predstavljao onaj na kojem će se dogoditi otkupljenje
ljudskoga roda i na kojem će se prikazati Isus Nebeskom Ocu. Josip se prikazivao sam Ocu
spreman da i on umre na križu ako bi se Njemu to svidjelo. Neki puta kada bi tako pohodio to
mjesto Isusove molitve pogleda taj križ koji je Isus napravio, našao bi Isusa kako leži na
njemu a tada bi Josip kušao strašne muke, još užasnije, te bi se prostro na zemlju od boli i
plakao sve dotle dok ga Isus ne bi podigao, ohrabrio i utješio.
Jake Marijine muke – A tko će ikada moći shvatiti patnje Majke Božje u tim
prigodama koja je osjećala više nego Josip jer je više ljubila Sina Božjega, a znala je više od
bilo koga drugoga zasluge svoga utjelovljenoga Boga, ali i okrutne patnje koje su Njemu
pripravljene? Ali Marija je imala više snage od Josipa te je na razne načine tješila svoga
ožalošćenoga zaručnika, poticala ga da se sjedini s voljom Božjom, poticala ga na
velikodušnost u trpljenju i patnji svoga srca i žalosti svoga duha koje su mu uzrokovale muke
pripravljene Otkupitelju.
Isusov govor te utjehe i želje Josipove – Otkupitelj je često govorio o savršenstvima
Nebeskoga Oca i o radosti Raja kako bi utjehama ublažio žalosti i muke svoga Josipa koji se u
tim prigodama jako radovao te je imao duboku želju da čim prije pođe uživati ta dobra koja će
biti nepomućena bilo kojom patnjom. A kada bi to Josip kušao, govorio bi Isusu:
«O moj dragi ljubljeni sine, ja osjećam veliku želju da brzo pođem uživati u našem
Bogu, gledati Ga licem u Lice, ali osjećam i veliku bol misleći koliko će to uživanje koštati
Tebe muka jer ne ću moći ući u Nebo dok se ne dogodi otkupljenje ljudskoga roda!»
Tada bi Otkupitelj odgovarao:
«Tako je, dragi moj oče, po cijenu patnje i muke koju ću ja trpjeti duše će ulaziti u
rajsku slavu. Ali nemoj se toliko žalostiti jer treba znati da ja živo želim veliko trpljenje kako
bih zaslužio svima vječno blaženstvo. O koliko je velika moja želja da se ispuni očekivano
otkupljenje ljudskoga roda!»
Tada bi se Josip prostro na zemlju i zahvaljivao u ime cijelog ljudskog roda za toliku
ljubav koju je Isus imao i toliko dobro koje je zasluživao svim ljudima po svojoj muci te je
Josip u ime svih zahvaljivao i želio moliti sve ono što će nedostajati svim stvorenjima. To je
govorio Isusu i želio je posjedovati srca svih stvorenja kako bi ih mogao ispuniti zahvalnošću
i ljubavlju prema njihovom Otkupitelju. Govorio je:
«O moj Isuse, ja sam nedostatan, ne mogu učiniti sve na što me potiče moja želja.
Zbog toga primi ove moje želje i Ti učini svojom moći da sva stvorenja priznaju Tvoje tako
veliko dobročinstvo koje činiš za njih, te da Ti budu zahvalni i odgovore ti na ljubav koju
imaš prema njima.»
Otkupitelj je rado prihvaćao te izraze i želje sv. Josipa i pokazivao mu koliko su mu
drage, a Svetac je bio potaknut činiti to sve više jer je jako želio u svemu biti po volji svome
Isusu i tražio je sve načine da Mu bude zahvalan i da Mu bude na radost. Zbog toga je često
pitao Majku Božju da mu sugerira ono što bi mogao učiniti a što bi bilo drago njegovom
ljubljenom sinu, a ona bi ga tješila i sugerirala mu različite stvari zbog kojih je on postajao
sve više po volji Sinu Božjemu. Josip je kušao veliku utjehu i sve je to provodio vjerno u

144
praksu a sve je činio s puno ljubavi bez ikakvih vlastitih interesa osim da bude po volji svome
ljubljenom Otkupitelju.

14. poglavlje: Sv. Josip opslužuje Zakon u svim stvarima i želi da ga svi opslužuju

Sv. Josip opslužuje Zakon i njegova ljubav – Josip je opsluživao Zakon tijekom
cijelog svoga života. Nije prekršio nikada ni jednu stvar koju je Zakon nalagao. On je bio
pažljiv i u najmanjim Božjim zapovijedima. Na više mjesta smo pripovijedali tijekom ove
Josipove povijesti koliko je on ljubio Boga svim svojim snagama i svojom dušom i koliko je
ljubio svoga bližnjega i želio za svakog bližnjega svako dobro, vremenito i duhovno, te kako
se trudio pomoći radeći i mučeći se da može dati milostinju siromasima koji su u potrebi
lišavajući često samoga sebe potrebnoga kako bi to davao siromasima. Imao je samilosti u
srcu za potrebe drugih a one kojima nije trebala materijalna milostinja tješio je riječima
pažnje. Često su mnogi koji su bili ožalošćeni dolazili njemu kako bi ih on utješio i nikada
nitko tko mu je došao iskazivati svoje muke nije otišao a da nije bio utješen. Pa i one osobe
koje su ga prije progonile, kad su bile u muci, Josip je tješio i hrabrio i često se događalo da bi
te osobe zavoljele sv. Josipa i molile oproštenje za uvrede i zle riječi koje su mu govorile u
prošlosti. A ljubav koju je Josip imao prema svim dušama svojih bližnjih bila je tako velika da
je izgarao za njihovo vječno spasenje i sav se zalagao u molitvama i prošnjama svome Bogu
za obraćenje grješnika. Bio je raspaljen gorućom željom da svi upoznaju Mesiju koji je već
došao na svijet, da prepoznaju dobročinstva i okoriste se njima te da budu zahvalni Bogu.
Trpio je neizrecivu muku vidjevši da nije bilo mnogo onih koji su shvaćali da je njegov Isus
obećani Mesija. Zbog toga je imao goruću želju da svi upoznaju Isusa i prihvate Ga s dobrom
voljom, iskažu Mu ljubav, te je shvaćao da je skoro svima bilo skrovito to veliko dobročinstvo
te se Josip trudio da nadoknadi za sve. U ime svih on je zahvaljivao i iskazivao veliku čast i
ljubav prema tako velikom Gospodinu.
Josipova gorljivost prema umirućima – Bila je velika ljubav koju je Josip osjećao
prema umirućima, kao što smo to više puta ispripovijedali, te kada ih nije mogao osobno
pomagati na samrti, po cijele bi noći provodio u molitvi moleći za njih božansko milosrđe. I
kada bi Svetac saznao da neka umiruća duša nije bila u Božjoj milosti, molio bi sve dotle dok
ne bi od Boga zadobio ozdravljenje te osobe kako bi dobila vrijeme da se obrati i povrati u
milost i prijateljstvo s Bogom. A za duše koje su bile u milosti Josip je molio pomoć u tom
krajnjem prijelazu, a kao znak da je Bog rado prihvaćao ove velike čine ljubavi On je
dopuštao da Josip jasno spozna duše koje su bile u milosti i one koje nisu bile kako bi svojim
molitvama isprosio milosrđe onima koji su bili u nemilosti. Toliko su bile obilne suze koje je
Josip lijevao za spasenje tih duša i obraćenje grješnika da su one natapale zemlju gdje je
Svetac bio prostrt i molio za njih.
Josipova gorljivost za Zakon – Nije lako dočarati koliko je sv. Josip imao u srcu
zapovijedi Zakona a poglavito onu o ljubavi prema Bogu iznad svega, svim srcem i svom
dušom i onu o ljubavi prema bližnjemu kojega moramo voljeti kao samoga sebe. Uvijek je u
svemu tražio da to izvrši savršeno tako da je izvršavao i sve druge stvari koje su sadržane u
Zakonu koje je Bog dao po Mojsiju. Josip je sve činio potpuno točno, sve je opsluživao.
Svake godine na svetkovinu Pashe išao je u Hram kako bi ispunio svoju obvezu i išao bi još
češće zbog svoje pobožnosti. U Hramu se zadržavao dugo u molitvama a njegov duh bi bio
utješen kod tih posjeta. Imao je veliku želju da svi opslužuju Božji Zakon. Kada bi vidio
nekoga koji krši Božje zapovijedi, trpio bi velike muke i molio Boga i poticao one koji su
kršili zapovijedi sve dotle dok ih ne bi doveo do toga da ponovno opslužuju zapovijedi.
Njegove riječi imale su veliki učinak tako da su uvjeravale one koji su kršili Zakon te su se
oni ponovno vraćali sebi i shvaćali zlo koje su činili kad su kršili Zakon koji je Bog dao. A
kada bi Božji Zakon kršile osobe s kojima Josip nije mogao razgovarati, on bi kleknuo pred

145
Boga, plakao i molio za njih svjetlo da spoznaju zlo koje čine i molio je milost da se mogu
obratiti i ispraviti svoje postupke. Bog nije propuštao tješiti Josipa jer je vidio da su se mnogi
vratili opsluživanju Božjega Zakona a da nisu ni sami znali odakle im to proizlazi, a to je bila
milost koju je Josip njima isprosio. Kada bi se zadržavao u razgovoru s Majkom Božjom i
Isusom o ovome tj. o točnom opsluživanju Zakona, Josip je o tome govorio sa srcem punim
želje te je kušao neizrecivu utjehu i pokazivao živu želju da svi točno opslužuju Zakon. Molio
je svoga Isusa da isprosi svima tu milost kod Nebeskoga Oca, poglavito onima koji krše Božji
Zakon, da se obrate te je govorio:
«Moj dragi Isuse, Ti možeš ako hoćeš svima zadobiti milost i svjetlo.»
A zatim bi se okrenuo svojoj ljubljenoj zaručnici te joj govorio:
«A ti, moja predraga zaručnice, motri molim te sva moja djela i sve moje čine i ako
kod mene primijetiš nešto što krši Božji Zakon, obavijesti me i ispravi zbog ljubavi koju imaš
prema našemu Bogu jer želim opsluživati Božji Zakon točno u svemu.»
Josipova ljubav prema bližnjemu – Josip je često razmišljao o Božjim riječima tj. da
treba ljubiti bližnjega kao samoga sebe i razmišljao je o velikom dobročinstvu koje je primio
od svoga Boga, o mnogim milostima i darovima kojima ga je Bog obdario, utjehama koje je
kušao te je sam sebi govorio:
«Ti si, o Josipe, iskusio da se Bog prema tebi pokazao tako dobrohotnim, ljubaznim,
punim ljubavi i velikodušnim. Dakle, ono što je Bog prema tebi pokazao, ti trebaš željeti da
tako bude svima.»
Zbog toga je Svetac toliko želio da sva stvorenja uživaju ono dobro koje je on uživao
tj. da prepoznaju da je njegov Isus istinski Sin Božji i Mesija koji je obećan od Boga te je
govorio:
«Ako će biti poznat, bit će i ljubljen Isus. Ako će biti ljubljen, koliko darova i milosti
će ti ljudi primiti od tako dobroga Boga, tako velikodušnog i dobrohotnog! Kako će veliki
Bog utješiti i posvetiti bezbroj duša!»
Kada bi Josip znao da je neka duša bila u muci ožalošćena, učinio je sve što mu je
bilo u mogućnosti da je utješi. Mislio je, kako bi njemu bilo drago biti utješen u svojim
mukama, tako je trebao tražiti da utješi svoga bližnjega koji je bio ožalošćen, jer je Svetac,
kao što smo rekli, pažljivo opsluživao Zakon, poglavito dvije glavne zapovijedi koje je uvijek
imao u svome duhu i ravnao se prema njima u svim svojim djelima, tj. zapovijed ljubavi
prema Bogu iznad svega i zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
Evanđeoski savjeti i nasljedovanje Isusa Krista – Sv. Josip je činio još i više. Iako
još nije bio čuo za evanđeoske savjete svoga Otkupitelja, ipak ih je točno prakticirao
poglavito poslije rođenja Isusa Krista. Josip je pažljivo motrio cjelokupno Isusovo ponašanje
kako bi Ga nasljedovao i budući da je već bio urešen krepostima, još je više napredovao u
onima kojima je Otkupitelj trebao biti uzor svim svojim sljedbenicima. Iako Josip još nije bio
slušao Isusovo naviještanje i propovijedanje i nije vidio njegovu muku i vanredni život, ipak
kad je živio s Isusom, trudio se motriti njegovo ponašanje i nasljedovati Ga u svemu što je
shvaćao i u tome je prednjačio odmah nakon Majke Božje, te je bolje od bilo koga drugoga
nasljedovao Isusa. Trpio je siromaštvo, tolike muke, progone, ogovaranja, klevetanja, s toliko
strpljenja, velikodušnosti i predanja da to nije lako ispripovijedati. Josip je nasljedovao
kreposti koje je živio Isus Krist te ih je u sebi ostvarivao na tako uzvišen način da je izgledalo
kao da je obučen u svoga Spasitelja. Josip je bio tako ponizan i blag da ga se nikada nije
vidjelo ljutog. Bio je ugodan, uvijek blag, ponizan, uvijek sjedinjen s voljom Božjom. Tko će
ikada moći shvatiti koliko su uzvišene u Josipu bile kreposti, na poseban način lijepa krepost
čistoće, i koliko se trudio da je sačuva netaknutom u svoj njenoj bjelini, u svom njenom sjaju.
Đavao se nikada nije usuđivao mučiti ga na tom području jer Bog nije dopuštao da zaručnik
Njegove prečiste Majke bude tako mučen niti da se zaprlja blatnjavim đavolskim sugestijama.
Uistinu, naš Josip je bio živi portret kreposti svoje presvete zaručnice Marije i kreposti
146
Otkupitelja. Svo vrijeme koje je s njima živio trudio se da ih nasljeduje savršeno i sav se u
tome založio, a u tome je uspio preko svake mjere. Zbog toga je postajao Bogu sve draži i
Bog je njega prihvaćao i obdarivao ga uvijek iznova novim milostima i darovima. A Josip
nikada nije prosio od Boga za neku milost a da nije bio uslišan.
Marijina ljubav prema sv. Josipu – Zbog svega ovoga Marija je jako ljubila Josipa,
zbog njegovih predivnih kreposti i povlastica tako da nakon Boga i svoga jedinorođenoga sina
najviše je Josipa voljela jer je dobro znala koliko su velike zasluge njenog prečistog zaručnika
te koliko je on drag Bogu kad je njega izabrao da bude njen prečisti zaručnik. Zbog toga ga je
Marija ljubila kao najčišće i najsvetije stvorenje na svijetu jer uistinu je takav i bio naš sretni
Josip. Zbog toga je Majka Božja često govorila svome Isusu i zahvaljivala Mu za velike
milosti i darove koje se udostojao darovati Josipovoj prečistoj duši, a ona je u duhu vidjela
koliko je bila lijepa i krepostima obogaćena njegova duša te se zbog toga jako radovala i jako
štovala Josipa i prema njemu se ponašala s toliko poštovanja, ljubavi i velikodušnosti. Marija
se s radošću zadržavala u svetim razgovorima s Josipom, u tome uživala jer joj je tada još
jasnije Bog pokazivao ljepotu i bogatstvo njegove duše i mnoge milosti kojima je Bog
ispunjao Josipovu dušu.
Kako je Josip poznavao svoju zaručnicu – Sv. Josip je također na neki način
spoznavao velike zasluge prečiste Marijine duše i uzvišenost stanja na koju ju je Bog izabrao i
uzdignuo. Jasno je shvaćao puninu milosti u kojoj je bila Marijina presveta duša i kada bi se
Svetac zadržavao s njom u svetim razgovorima, Bog ga je obdarivao i dopuštao da jasno vidi
zrake svjetla koje su izlazile iz uzvišenog Marijinog lica a u tim prigodama Svetac je osjećao
kako mu se duša ispunja utjehom i radošću i shvaćao je koliko je bogata u milostima i
zaslugama njena duša te je govorio sam sebi:
«Ako se izvana pokazuje toliko lijepa i sjajna, kakva će tek biti ljepota njene nutrine?
Ja nisam dostojan da budem pred njom niti da razgovaram s Marijom, da imam sretnu
sudbinu biti njen čuvar i da me nazivaju njenim zaručnikom!»
I Josip se zbunjen jako ponizivao pred njenim licem i obraćao se svome Bogu te mu
ljubazno zahvaljivao za tolike milosti koje je On Mariji udjeljivao.
Josipova ljubav prema Mariji – Josip je ljubio Mariju sukladno onome što je Zakon
zapovijedao a zatim je ljubio još jače i srčanije te je poslije Boga ona bila predmet u koji je
Josip polagao svu svoju ljubav ljubeći je u Bogu i radi Boga, ljubeći divne kreposti kojima je
Bog uresio Marijinu dušu, ljubeći je kao najljepše, najplemenitije i najsavršenije od svih
Njegovih djela, kao najsavršenije stvorenje koje je izašlo iz Božjih ruku i kao takvoj joj se
divio i u njoj motrio čudesno djelo Božje svemogućnosti. U njemu su rasli ljubav prema
Mariji, poštivanje i čašćenje jer je bio svjestan da ona ima najviše moguće dostojanstvo Majke
Božje te da je začela u svome prečistome krilu Sina Božjega po djelu Duha Svetoga. Tko će
ikada moći ispripovijedati uzvišeno poimanje koje je od početka Josip imao o svojoj svetoj
zaručnici. Kako joj se divio kao najvišem blagu punine milosti, kako joj je iskazivao svoju
ljubav i poštovanje. S koliko je pažnje i ljubavi radio da bi priskrbio što je bilo potrebno njima
za život? S koliko želje joj je služio! Josip je to htio dobrovoljno činiti jer Božji Zakon ne
nalaže da zaručnik bude podložan zaručnici i da njoj služi, Josip se ponizno podlagao Mariji
sa puno radosti svoje duše jer je mislio da je to bilo ono što je Bog od njega htio.
Josipova zahvalnost Bogu – Josip je bio jako zahvalan Bogu zbog Zakona koji je dao
po Mojsiju te je često zahvaljivao što se rodio u narodu koji je poznavao i klanjao se
istinskome Bogu i govorio često svojoj zaručnici o tom posebnom Božjem dobročinstvu.
Svetac je mislio na tolike poganske narode te je izgarao zbog samilosti koju je imao prema
njima a zatim je promatrao svoju sretnu sudbinu te je govorio svome Bogu:

147
 «Bože moj, beskrajno dostojan ljubavi i milosrdan! Što sam ja učinio više od tolikih
naroda i ljudi da si mi dao posebnu i veliku milost da se rodim u hebrejskom narodu, u Tvom
izabranom narodu? Kako sam Ti zahvalan za to veliko dobročinstvo jer se opslužuje Tvoj
Zakon. Kako si me i koliko obdario! Kolike velike milosti si se udostojao dati meni,
najmanjem od Tvojih slugu! Ja Ti zahvaljujem i izručujem svoje bezbrojne čine prikazanja.
Evo me, sav sam Tvoj! Budući da nemam ništa drugo, darujem Ti samoga sebe spreman
uvijek u svemu i točno opsluživati Tvoj sveti Zakon.»

Četvrti dio: Od traženja Isusa u hramu do Josipove smrti

1. poglavlje: Bol sv. Josipa zbog toga što nije znao gdje se Isus zadržao

Dvanaestogodišnji Isus ide u Hram – Već smo pripovijedali u prethodnom poglavlju

kako je Josip točno opsluživao Zakon koji je Bog dao po Mojsiju, kako je svake godine o
svetkovini Pashe hodočastio u Hram u Jeruzalem. Budući da je Božansko Dijete Isus napunilo
dvanaest godina htio se pokazati kao istinski Sin Božji i obećani Mesija, obećan u Zakonu i
prorocima i htio je da farizeji, književnici i učitelji Zakona upoznaju Njegovu Božansku
Mudrost tj. da jasno spoznaju tko je On uistinu. Dakle, naš Josip se zaputio u Hram sa svojom
svetom zaručnicom i Isusom. Josip je hodočastio sav radostan i zadovoljan zbog velikih
Osoba koje sa sobom vodi, tj. Isusa i Mariju.
Utjehe i muke na putovanju – Ovo putovanje je bila jedna vanredna utjeha za našega
Josipa, bilo zbog riječi koje mu je Božanski Otkupitelj govorio dok je skupa s njim hodio, bilo
zbog pozdrava i usklika koje je čuo od onih koji su ih susretali. Bilo je uistinu divno vidjeti
milost, ljepotu i uzvišenost Božanskog Djeteta i to je kod svih budilo čuđenje i divljenje i
istovremeno utjehu. Svi oni koji su ih susretali nazivali su Josipa tisuću puta sretnim jer ima
jednog takvog Sina. Neki su se zaustavljali da bi mu govorili i da bi se mogli diviti prelijepom
i ljubaznom Isusu a Josip je jako uživao zbog onoga što je čuo da se govori o Isusu. On Ga je
gledao kao što se obično motri veliko blago iako je trpio gorčine i muke kad je vidio da Isus
hodi pješice jer se bojao da njegov Isus trpi zbog putovanja. Zbog toga se ljubazno srce sv.
Josipa razdiralo i još više što je mislio na Isusovu osjetnu i tako ljupku ljudskost, a za vrijeme
putovanja više osoba mu je govorilo o ljubaznosti i plemenitosti toga Sina koji je izgledao kao
od neke više nego kraljevske obitelji. A bilo je i onih koji su prekoravali našega Josipa zbog
premale ljubavi koju je imao prema takvome Sinu zato jer je dopuštao da tako ljubazno dijete
pješice hodi. Ove riječi su ranjavale srce sv. Josipa, ali on se nije zbog toga uznemiravao nego
se ponizivao i šutio i obraćao se Božanskom Ocu govoreći:
«O Bože, Oče moga Isusa, Ti znaš dobro moje želje i koliko časti bih htio iskazati
našem Božanskome Sinu! Ali Tvoja Božanska volja zapovijeda da moj Isus trpi, zato ne znam
što činiti osim vršiti Tvoje zapovijedi i šutjeti. Ti ćeš providjeti i misliti kako doći do toga da
naš Isus bude čašćen i slavljen a da Njegova sveta ljudska narav ne trpi tolike muke.»
Svetac je kušao veliku utjehu, više nego uobičajeno kad je išao u Hram ali nije shvaćao
zbog kojeg razloga ga je njegov Bog tješio više nego obično jer nije znao za velike muke koje
mu se pripremaju tj. da će za tri dana izgubiti svoga ljubljenoga Isusa.
U Hramu – Kad su naši hodočasnici došli u Jeruzalem odmah su pošli u Hram, gdje je
bilo dosta ljudi zbog svečanosti. Svi su bili zadivljeni zbog uzvišenosti, ljepote, milosti,
čednosti Božanskoga Djeteta i svi su zavidjeli sretnoj sudbini Marije i Josipa što su imali
jednog takvog Sina. Tijekom te posjete Hramu Božansko Dijete je više nego ikada isplivalo
na vidjelo jer što je više raslo u dobi, raslo je u ljepoti, uzvišenosti, mudrosti i milosti, a Josip

148
je zbog toga osjećao najvišu moguću radost. U Hramu je Josip zahvaljivao na milostima
Božanskom Ocu zbog tolikih dobročinstava koja se udostojao njemu udijeliti. Već smo
govorili kako je Josip kad je bio u Hramu doživljavao na poseban način Božanske darove, a
sada je to iskusio još obilnije jer je imao sa sobom svoga Isusa. Dok se Božansko Dijete
zadržavalo u Hramu sa svojim Nebeskim Ocem tu je bila i Njegova Majka u društvu s Njim i
popratila je nutarnje čine Isusove. A Josip je imao jednu uzvišenu ekstazu u kojoj je bio
pripreman za jednu veliku muku tako da je usred velikih utjeha svoga duha osjetio i gorčinu.
Ali mu nije bilo objavljeno koju će muku morati trpjeti zbog čega se Svetac još više ponizivao
i sav sjedinjavao s voljom Božjom i iskazivao se spremnim da sve trpi govoreći:
«Evo me, Bože moj, spreman sam za sve što se Tebi sviđa, Tvojoj uzvišenosti. Rado
ću trpjeti Tebi za ljubav. Budući da sa sobom imam Isusa, ne znam što bi me moglo na tako
poseban način ožalostiti jer samo Njegov ljubazni izgled tješi me u svemu i raduje.» Ali naš
Josip nije niti pomislio da će biti lišen upravo Isusa koji ga je u svemu tješio i radovao tako da
će njegovo trpljenje biti bez utjehe.
Isus se zadržava u Hramu – Nakon što su okončali posjetu Hramu, naši su
hodočasnici našli mjesto da se malo odmore i tu su proveli vrijeme u svetim razgovorima.
Josip nije ništa govorio Majci Božjoj o onome što mu se dogodilo kao što je to uobičavao
činiti, nego je zadržavao tu naviještenu žalost u svome srcu. Ponovno su posjetili Hram i na
kraju se pripremali vratiti se u Nazaret, svoj zavičaj. Majka Božja je bila u društvu nekih
pobožnih žena, dok je Josip bio s drugim ljudima u ljubaznom druženju. Za vrijeme svoga
putovanja razgovarali su o rijetkim kvalitetama njihovog prelijepog Isusa: Majka Božja sa
pobožnim ženama a Josip sa onima koji su ga pratili. Marija je mislila da je Isus sa Josipom, a
Josip je vjerovao da je On sa svojom Majkom.
Zato Ga nije tražio, iako je svatko od njih htio u svom srcu biti sa svojim ljubaznim Sinom.
Budući da su razgovarali o Njemu i slušali tolike pohvale, njihova srca su bila time utješena.
Željeli su da Ga čim prije vide kako bi slušali Njegove Božanske riječi koje su u njihovim
dušama činile jedno rajsko ozračje. Uvečer Josip je prvi došao do svratišta i željno čekao
Majku Božju i svog ljubljenog Isusa. Kad je pristigla Marija, odmah je pitala Josipa gdje je
njen dragi Sin i istovremeno Josip je pitao Mariju gdje je njegov dragi Isus, a njihova srca su
bila duboko ranjena kada su vidjeli da Isusa nema ni među znancima ni među rodbinom.
Međusobno su govorili kako je svatko od njih vjerovao da je Isus u društvu drugoga tj. Josip
je mislio da je s Marijom, a Marija je mislila da je s Josipom.
Njihova bol – Kolika je velika bol bila tih dvaju srdaca koja su toliko ljubila Isusa
vidjevši da su lišeni toga Blaga. To se ne može izreći riječima. Presveta Djevica iako je bila
više ožalošćena od sv. Josipa, ipak je bila velikodušnija u svojoj muci i nije padala u nesvijest
zbog te muke kao što je na takav način trpio sv. Josip. Išli su okolo i pitali sve koje su
susretali da li su vidjeli njihovoga Sina, ali nitko im nije mogao dati bilo kakve vijesti tako da
se njihova bol još više povećavala. Marijino srce se razdiralo, razdiralo se i srce sv. Josipa i
nisu pronalazili ni odmora ni mira. Proveli su cijelu noć u suzama i uzdasima zazivajući u
najdubljim dubinama svoga srca svoga ljubljenog Isusa. Josip je dvostruko trpio gledajući
muku Majke Božje.
Želio ju je utješiti, ali nije znao kako. Govorio joj je da će se vjerojatno ujutro pojaviti
njihov dragi Isus, da će pristići, ali to nije bilo dovoljno da umiri njihova srca koja su toliko
ljubila Isusa da ih je samo Njegova prisutnost mogla utješiti. Kod Marije se bol i žalost
povećavala jer je vidjela muku sv. Josipa i jačinu njegove boli zbog koje je gotovo padao u
nesvijest. Tada bi ona pokušavala utješiti svog zaručnika. Ožalošćeni Josip kad bi dolazio k
sebi iz nesvijesti, odmah bi gledao uokolo da vidi da li je tu njegov ljubljeni Isus, da li se
vratio, ali nije Ga vidio te bi plakao i sa žalošću Ga prizivao:

149
 «O moj ljubljeni Isuse, gdje si? Gdje si se sakrio? O, da li sam ja bio uzrok zbog kojeg
si Ti otišao od nas? To što nisam odgovarao na milosti i moja nezahvalnost, da li Te to
udaljilo? Ali Te molim da se vratiš, jer ako ja ne zaslužujem to, to zaslužuje Tvoja Presveta
Majka. Imaj samilosti prema toj prečistoj golubici! Zbog ljubavi koju si uvijek imao oprosti to
neko zlo i nezadovoljstvo sa mnom zbog kojega si se udaljio!»
U traženju Isusa – Nije lako ispripovijedati na koji način je naš Josip prizivao
ljubljenog Isusa. S koliko ljubavi, koliko čežnje je čekao Njegov povratak, ali Ga nije vidio da
se vraća. Njegovo srce nije više moglo trpjeti. Zbog toga čim je svanulo, zaputili su se prema
Jeruzalemu tražiti svog ljubljenog Isusa. Koliko uzdaha, koliko suza su prolili na tom
putovanju! I ako su prvi puta hodočasteći u Jeruzalem s Isusom doživjeli veliku utjehu, ovoga
puta vraćajući se bez Isusa u Jeruzalem proživljavali su muku jer su njihova srca bilo jako
ožalošćena. Kad su došli u Jeruzalem, odmah su pošli tražiti Isusa, pitali su svuda da li Ga je
netko vidio, išli su prijateljima, rodbini, ali Bog je predodredio da im nitko nije mogao dati
neku sigurnu vijest o tome. Marija i Josip su pošli i u Hram, ali ne u isto vrijeme kada je bilo
tamo i Božansko Dijete.
Naime, Isus je pošao van Hrama po milostinju da se nahrani. Marija i Josip su bili u Hramu,
plakali i uzdisali. Nisu pitali nikoga od službenika Hrama da li su Ga vidjeli, žalosni išli su Ga
tražiti dalje. Josip je puno trpio jer je bilo i onih koji su ga prekoravali da je svojom nebrigom
za tako lijepoga Sina doprinio da se on izgubi. Te riječi su ranjavale srce sv. Josipa jer mu se
činilo da govore istinu i da ga s pravom optužuju što je izgubio svog ljubljenog Isusa zbog
svoje nebrige. Tri dana neprekidno su tražili ljubljenog Isusa a da se nisu nimalo odmarali. Na
kraju su im rekli da se čulo u Hramu da Isus u Hramu razgovara sa naučiteljima i
pismoznancima. Josip nije bio više sposoban živjeti u tako velikoj muci jer je njegova patnja
došla do maksimuma, ali čuvši tu vijest malo se utješio i osjetio je nešto između straha i nade
i odmah se uputio u Hram sa Majkom Božjom. Željeli su naći čim prije svoga ljubljenoga
Isusa, kao što su Ga i našli. Josip je bio lišen Isusa za vrijeme ta tri dana i u svojim velikim
mukama nije nikada gubio strpljenje i na vrhuncu žalosti je blagoslivljao Boga koji se
udostojao da ga uvede u tako veliku muku jer je bio sav predan Božanskom predodređenju.

1. poglavlje: Pronalazak Isusa među naučiteljima u Hramu

Pronalazak Isusa – Majka Božja i sveti Josip stigli su u Hram ispunjeni željom da
pronađu svog ljubljenog Isusa. Ušli su i vidjeli Njega, jedino svoje blago koje su toliko tražili
i željeli. Vidjeli su Ga među naučiteljima Zakona kako s toliko duha, mudrosti i milosti s
njima diskutira. I oni su se zaustavili u šutnji i slušali Isusa. Bila je toliko velika radost
njihovih srdaca da ih je utješila u svoj gorčini koju su prije imali zbog toga što su Ga izgubili.
Malo je nedostajalo da Josip padne u nesvijest zbog punine radosti koja ga je obuzela kada je
vidio Isusa te je počeo slaviti Boga i zahvaljivati Mu što se udostojao da ga utješi time što je
pronašao ono Dobro koje je bez svoje krivnje izgubio. O, kako je tada oživio Josipov duh!
Puno više nego što se radovao patrijarh Jakov kada je čuo vijest da je njegov ljubljeni Josip
živ i da je upravitelj faraonskih riznica u Egiptu.
Radost sv. Josipa – Nije lako ispripovijedati radost koju je Josip osjetio kada je vidio
ljubljenoga Isusa i čuo Njegove riječi pune Božanske mudrosti. Primjećivao je kako su svi
skupljeni naučitelji i svi službenici u Hramu koji su tu bili i slušali Isusa sa čuđenjem ostali
zadivljeni zbog tolike mudrosti i milosti Božanskoga Djeteta. Zbog toga je Josip bio
neizrecivo radostan te je sam sebi govorio:
«Evo sad će moj Isus biti prepoznat i prihvaćen kao istinski Mesija, kao što to i jest! I
ne će moći nego Ga uzljubiti jer je njima s toliko mudrosti i milosti objašnjavao Pisma i
ukazivao im da je On istinski Mesija koji je došao na svijet i nije moguće da ne shvate da je

150
On istinski Mesija obećan po Zakonu Staroga Zavjeta kad je On u već tako mladoj dobi,
obogaćen uzvišenom mudrošću, s toliko milosti i kreposti? Da, tome se nadam da će biti
prosvijetljeni Njegovom mudrošću i Božanskom milošću, te da će moga Isusa prihvatiti kao
pravoga istinskoga Mesiju!»
Ovako je govorio naš Josip u sebi jer je želio da svi prepoznaju veliku milost koju je
Bog učinio svijetu i da budu zahvalni. Ali te velike Josipove želje ne će biti zadovoljene jer
tvrdoća njihovog srca je bila prevelika i Božanske riječi su se premalo urezale u njihova tvrda
srca jer su bila puna oholosti i vlastitih ambicija. Naš Bog je njih prosvjetljivao da spoznaju
istinu ali su oni zbog svoje krivnje ostali u tami, te Božanske riječi nisu imale svoj učinak u
njima.
Marija se žali – Kad su Isus i naučitelji završili razgovor, svi su Mu iskazivali
divljenje a Božansko Dijete se odmah uputilo prema svojoj Majci koja Ga je tako ljubazno
čekala te Mu ona reče:
«Sine moj, zašto si nam to učinio? Evo Tvoj otac i ja žalosni smo Te tražili!» Dijete Isus
odgovori s uzvišenošću skoro prekoravajući ih što su se toliko ožalostili tražeći Ga. Josip je
šutio zbog utjehe koju je kušao, nije govorio, bio je zadovoljan jer su pronašli svoju utjehu i
nije se mogao nasititi diveći se s velikom ljubavlju svome Isusu sa suzama radosnicama.
Čestitanja – Mnogi od onih koji su bili u Hramu i slušali Isusa čestitali su Majci
Božjoj i Josipu na takvom Sinu govoreći svima da to imaju na umu jer da će On biti velik
čovjek i prorok. Mnogi su nazivali blaženom Mariju jer je rodila takvoga Sina. Isto su govorili
i sv. Josipu i nazivali ga sretnim što je dostojan takvog Sina. Na sve to Josip je slavio Boga i
zbog tolikih usklika i pohvala se ponizivao ispovijedajući pred Bogom svoju ništavnost i
dajući svu hvalu i slavu jedino Bogu.
Put prema Nazaretu – Nakon što su se skupa klanjali Božanskom Ocu i slavili Ga,
izašli su iz Hrama zajedno sa svim osobama koje su susretali i one su iskazivale pohvale zato
što su Marija i Josip imali takvog Sina a sve to je Josipu bila prigoda da se sve više ponizi i
prizna svoju nedostojnost. On se priznavao takvim, tj. nedostojnim tolikih milosti koje mu je
Bog darivao a posebno što ga je izabrao da bude čuvar utjelovljene Božje Riječi. Uputili su
se iz Jeruzalema u Nazaret a držali su svog ljubljenog Isusa među sobom. Josip se bojao da će
se Isus ponovno udaljiti od njih. Zato je neprekidno imao usmjeren pogled na Njega sa
velikom ljubavlju, ali Božansko Dijete ih je za vrijeme putovanja uvjerilo da ih ne će više
ostavljati a to je bila Josipu velika utjeha. Na ovom putovanju, više nego bilo kojem drugom
koje je Josip poduzeo s Marijom i Isusom, oni su bili promatrači velikih čudesnih djela koja
su se događala, počevši od skladnih pjesama ptica koje su u jatima dolazile i iskazivale čast
svome Stvoritelju.
I divlje životinje su dolazile i klanjale se, a sva stabla kao da bi se poklonila kod prolaza
njihovog Stvoritelja. Polje je izgledalo kao da blista u sjaju, a nebo je bilo vedro i mirno,
sunce je sijalo više nego ikada. I anđeoske pjesme su se mogle čuti za vrijeme ovog
putovanja. Marija i Josip su ih čuli, a Majka Božja je slatko pjevala slave Bogu jer su pronašli
svog ljubljenog Isusa i među tolikim radostima Josip je zahvaljivao Bogu za svu muku i
gorčinu koju je trpio jer je nakon toga iskusio tolike utjehe i miline. Zbog toga na ovom
putovanju prema svom zavičaju išli su a da nisu ni osjetili umor od puta, nego samo utjehu i
radost. Naš Josip je hodio ponavljajući riječi kralja Davida: «Kad sam bio u muci, Ti si me
utješio» (Ps 39, 19).
Čestitanja Josipu i njegove krjeposti – Kad su stigli u Nazaret sa svojim ljubljenim
Isusom, na ulazu u mjesto mnogi su im čestitali. Naime njihovi susjedi su saznali da se Isus
izgubio i svi su Isusa hvalili zbog Njegove rijetke ljepote, divnih osobina, uzvišenosti, milosti
i plemenitoga izgleda. Ali među tolikim čestitanjima bilo je i nešto gorčine kod našega Josipa
jer među njima je bilo i onih koje je potakao đavao, koji su se radovali zbog gubitka
151
Božanskog Djeteta. Zbog toga kad su vidjeli da su Ga pronašli, bili su u stvari vrlo žalosni a
to je Josip jako dobro shvatio i osjećao je puno gorčine u toj prigodi. Ali Svetac je svladao tu
gorčinu. Ne samo da se prema tim osobama pokazivao ljubaznim i srdačnim, nego nije
pokazivao na bilo koji način da je ljut ili uznemiren zbog njihove zavisti, kad su shvatili da su
pronašli Isusa. Sv. Josip je molio Nebeskoga Oca toplim molitvama da im oprosti i prosvijetli
ih kako bi mogli shvatiti da ih je pakleni neprijatelj na to potakao. Uistinu, Bog je uslišio sv.
Josipa i sukladno s njegovom željom brzo se dogodilo da su se promijenili oni koji su bili
zavidni što je Sin Božji bio pronađen, te su se svi radosni vratili Josipu i uistinu mu čestitali.
Svetac je jako uživao zbog toga i toplo zahvaljivao svome Bogu koji se udostojao uslišati
njegove molitve i kad su te osobe dolazile da mu čestitaju što je pronašao svoga Sina, on ih je
primao sa puno pažnje i ljubaznosti i zahvaljivao im i nije pokazivao na bilo koji način da mu
je bilo žao zbog onoga što su osjećali prije. Tako su te osobe ostajale zadivljene krjepostima
sv. Josipa i bile su mu poslije jako privržene a pakleni neprijatelj bi ostajao sav zbunjen.
Mnogi su pitali za dopuštenje sv. Josipa da dolaze češće u njegovu radionicu kako bi mogli
gledati njegovog ljubljenog Sina jer ih je to tješilo. Svetac bi im ljubazno i dobrohotno
odgovarao neka samo dolaze jer je i on želio da svi osjete onu utjehu koju je on kušao u
prisutnosti Isusa, koji je bio jedini predmet njegove ljubavi. I uistinu, osobe bi dolazile i
osjećale utjehu kada bi gledale Božanskoga Sina. Primale se od Isusa mnoge milosti koje im
je izmolio od Božanskog Oca a da te osobe to nisu ni primjećivale. Neki puta bi započinjale
razgovor sa sv. Josipom i govorile mu kako je on uistinu sretan što ima jednu takvu dostojnu
zaručnicu, urešenu tolikim milostima, mudrošću, ljepotom, te što ima takvoga Sina koji je
plijenio srca onih koji ga gledaju. Na te riječi sretni Josip im je odgovarao:

«Ja sam uistinu nedostojan tolikoga dobra i nikada to ne bih mogao zaslužiti. Zbog
toga mi vi pomozite zahvaljivati našemu Bogu zbog dobra koje mi je učinio i pomozite da
odgovorim vjerno Njegovoj službi opslužujući točno sav Zakon.»

Oni bi ostajali zadivljeni poniznošću sv. Josipa jer nikada nisu čuli riječi žaljenja zbog
siromaštva koje je živio Josip niti zbog svega onoga što su mu učinili njegovi prijatelji i
rodbina koji su mu oduzeli gotovo sva materijalna dobra. Bilo je i onih koji su ponudili Josipu
da mu vrate sve ono što su mu oduzeli još u djetinjstvu jer je to lako mogao ponovno dobiti, a
Svetac im je odgovarao da je on zadovoljan svojim siromaštvom te da mu je bilo dosta ono
što bi mu Bog u svojoj providnosti odredio tj. da mu je dosta što ima tako svetu zaručnicu i
takvog Sina. Govorio bi:
«S time sam dovoljno bogat i ne trebam ništa drugo željeti.»
Ponekada bi odgovarao da je Bog njegova baština. Govorio bi:
«Bog je moja baština i to mi je dosta.»
Te osobe bi bile poučene Josipovim riječima, ali ipak bilo je i onih koji su to pripisivali
njegovoj slabosti i ludosti jer je mogao živjeti komotno sa dobrima koja mu je ostavila
njegova obitelj u baštinu a da se ne muči i ne radi. Ali sv. Josip nije se vrijeđao na to, nego im
je odgovarao sa svom milosti i ljupkosti da je on rado radio i smatrao se sretnim što može
uzdržavati svoju zaručnicu i Sina radom svojih ruku. Zatim bi se svi smirili a Josip bi bio
zadovoljan u svom smiraju.

3. poglavlje: Ponašanje sv. Josipa s Djetetom Isusom i Marijom nakon što Ga je

pronašao u Hramu

Isus je podložan sv. Josipu – Kao što smo već rekli, Josip se vratio u Nazaret sa
svojim Isusom i Presvetom zaručnicom, a Božansko Dijete je živjelo tako da je bilo podložno
njima dvoma i poslušno njihovim zapovijedima. Za Josipa je to bio uzrok velike zbunjenosti,

152
tj. vidjeti Sina Božjega kako je njemu podložan, tim više što je vidio da Isus raste u dobi.
Zbog toga se Svetac ponižavao prepoznajući vlastito ništavilo. Bacao se na zemlju pred svoga
Boga i molio Ga da mu pomogne da on koji je bijedan i slab čovjek bude podložan u svemu
Božanskim zapovijedima svoga Otkupitelja. A u tome nije bio uslišan te je morao gledao
kako je Otkupitelj njemu podložan! Uistinu, Isus nije činio niti jednu stvar a da nije pitao za
dopuštenje sv. Josipa i kada je htio otići iz radionice kako bi posjetio svoju Majku, pitao je za
dopuštenje sv. Josipa, a to je činio i u svim drugim stvarima. U tim prigodama Josip bi se
poništavao vidjevši da mu je sam Bog podložan i da je poslušan njegovim zapovijedima.
Divio bi se poniznosti svoga Spasitelja i trudio se da Ga nasljeduje što je bolje mogao i kada
to Isus ne bi vidio Josip bi se prostro na zemlju i klanjao Mu se. Kada Isus nije bio i radionici,
Josip bi ljubio zemlju na koju je Isus stavljao svoje noge i sve ono što je dodirivao svojim
Božanskim rukama. Čineći to Josip je obilno lijevao suze zbog nježnosti i utjeha koje je
kušao. Svaki puta kada bi ga njegov Isus pitao za neko dopuštenje i kada bi Mu Josip morao
naložiti da učini nešto u radionici, Josip bi najprije činio nutarnje čine poniznosti i govorio da
to čini samo kako bi izvršio volju Božju, a ni na koji način se nije smatrao višim, nego je sam
sebe smatrao najnižim od svih slugu. Ova uzvišenost koju je Bog dao Josipu njemu je služila
kao sredstvo da se još više ponizi i snizi prakticirajući nutarnje čine duboke poniznosti. Iako
Božansko Dijete nije imalo nikakvu potrebu da bude poučeno u zanatu, ipak se u svemu
podlagalo Josipu i sa svom podložnošću pitalo ga da Ga pouči kako obrađivati drvo, a Josip
Ga je sa svom ljubavlju svoga srca poučavao. Svetac je jako dobro shvaćao da je to njegov
Isus činio kako bi dao primjer poniznosti i jednostavnosti. Zbog toga bi uvijek ostajao
zadivljen, ali i zbunjen. Isto je Josip činio i sa Majkom Božjom kada je njoj davao neko
dopuštenje da učini ovo ili ono vezano uz poslove koje je činila. Kada bi joj nešto nalagao da
učini, uvijek bi prije prakticirao nutarnje čine poniznosti.
Josipova poniznost – U svetoj Obitelji je bilo kao neko sveto natjecanje tko će više
prakticirati čine poniznosti ali i svih drugih krjeposti i sv. Josip vidjevši kako se Isus i njegova
zaručnica Marija jako trude pažljivo ih je motrio i nastojao vjerno nasljedovati sve one lijepe
krjeposti koje je vidio kog Isusa i Marije. Iako je Josip bio obogaćen lijepim krjepostima, ipak
je priznavao da je jako daleko od njih dvoje, te se ponizivao zbunjen vidjevši se tako
siromašnim u krjepostima. Tako je Josip često govorio Isusu i Mariji:
«O, kako sam zbunjen, moja predraga zaručnice, vidjevši tebe i tvoga Sina koji ste
tako bogati u krjepostima i zaslugama, a ja tako siromašan i bijedan. Trebao bih vas savršeno
nasljedovati u plemenitim činima. Priznajem da sam jako daleko od toga. Izmoli mi ti, moja
ljubljena zaručnice, milost da vas mogu nasljedovati.»
Tako je Josip govorio svojoj zaručnici i pokazivao živu želju da je nasljeduje kao i
svoga Otkupitelja, te je tako živio i zadobivao uvijek nove i veće milosti.
Josipovo mrtvljenje u hrani – Ponekada pribavljajući potrebnu hranu Majka Božja je
pitala Josipa kako želi da je pripravi, a radilo se o povrću, voću i ribama. Svetac je bio
zbunjen zbog toga jer je želio zadovoljiti želji svoje zaručnice i ujedno i volji Božjoj te je bilo
prikladno da on naloži ono što je trebala činiti. Trudio se ugoditi njenim željama tako da ona
pripravi onako kako želi i sve jako jednostavno. Ponekada bi Svetac poželio nešto posebno za
hranu, nešto što nije bilo redovito ali nije to na bilo koji način pokazivao svojoj zaručnici.
Marija je sve shvaćala i kada bi Josip odlazio na objed nakon što je naporno radio, vidio bi da
je njegova zaručnica već sve pripravila prema njegovim željama. Zbog toga je bio zadivljen,
ali istovremeno se mrtvio. Neki puta bi to Josip rado pojeo, a ponekada bi sa Marijinim
dopuštenjem to davao siromasima.
Svetac je primijetio da njegova zaručnica u svom duhu sluti sve ono što on želi i kada bi mu
dolazila želja za nekim posebnim stvarima, on bi to odbacivao kako Marija ne bi to shvatila i
kako njoj ne bi bilo naporno to pripravljati. Marija se osmjehivala na jednostavnost svoga

153
zaručnika i ako bi bilo po njegovoj volji, činila je ono što je Josipu dolazilo u maštu i činila je
to tako da zadrži skrivenim darove milosti koje je njoj Bog davao da shvaća sve ono što je
prolazio kroz duh i srce njenog zaručnika. Neki puta Josipu bi bilo nelagodno jer je htio neku
posebnu hranu za Isusa i svoju zaručnicu, ali se nije usuđivao ih pitati što bi njima bilo po
volji, što bi htjeli jesti, a oni su iskazivali puno pažnje i bila im je draga ta Josipova dobra
volja, te su mu govorili da se ne brine zbog toga, da se ne muči, jer oni su željeli jesti ono što
su obično jeli: kruh, vodu, voće, povrće, a ponekada i neke pečene ribice. Tada bi se Svetac
ponizivao i klimao glavom umjesto da bi im odgovarao. Isus i Marija bi ga uvjeravali da se
njima tako sviđa i da se čini onako kao što on želi, tako da bi Josip na taj način imao još više
zasluga.
Josipovo poštovanje i ljubav prema Mariji – Kod Josipa je sve više rasla ljubav i
poštovanje prema svojoj svetoj zaručnici. Zbog toga je želio trajno biti u njenom društvu, tako
kad bi išao raditi, bilo bi mu žao jer nije više mogao čuti njene riječi, ni motriti je, jer je ona
bila povučena. Iako je sa sobom imao Isusa, ipak je Josipu ostajala želja da uživa i u Marijinoj
prisutnosti, koja mu je bila jako draga kao stvorenje, uzvišena u dostojanstvu i krjepostima.
Ali iako mu to nije bilo lako Josip je sa svom predanošću ostavljao Mariju i išao raditi. Puno
puta se mrtvio jer kad bi mu dolazila želja da dođe posjetiti Mariju, to je Bogu prikazivao kao
žrtvu, a Isus vidjevši te svete želje svog ljubljenog Josipa, tražio je načina kako da ga pošalje
do Marije kako bi njegov duh bio utješen Kada bi nju motrio, kod Josipa bi rasla ljubav prema
Bogu, a njegovo srce bi bilo još više potaknuto na posvećenje jer je upravo Majka Božja
pobuđivala svete želje Josipa i motrila ga iskrenom ljubavlju kao što je i on motrio nju. Svetac
je imao još jednu veliku želju da se njegova presveta zaručnica obraduje posjeti svog
ljubljenog Sina.
Zbog toga je Josip nalazio načina da za vrijeme svoga rada pošalje Isusa da pohodi
Mariju. Kada bi radili u radionici, Josip bi nalagao Isusu da ode zbog nekih razloga posjetiti
svoju Majku i rekao bi Mu da se zadrži svo vrijeme koje želi i davao bi Josip Isusu u tome
potpunu slobodu. Sin Božji je bio poslušan Josipu i išao pohoditi svoju dragu Majku i tješiti je
svojom prisutnošću i svojim Božanskim riječima. Zadržavali bi se u uzajamnim riječima
ljubavi. A Majka Božja se tom prilikom pokazivala jako zahvalna svome zaručniku Josipu te
bi mu isprosila nove milosti i obilne nutarnje utjehe u vrijeme kada je Josip bio lišen Isusove
prisutnosti zbog toga što bi Ga poslao k njoj. Svetac je to jako dobro shvaćao jer je u to
vrijeme osjećao utjehue više nego obično te bi uživao više nego kada je bio u Isusovoj
prisutnosti. Josip je zatim zahvaljivao svojoj zaručnici što mu je to isprosila, a ona je njemu
zahvaljivala ljubazno na onome što je on za nju činio i na pažnji koju je imao prema njoj da bi
ona bila radosna te su skupa zahvaljivali Nebeskom Ocu a zatim i svom ljubljenom Isusu.
Kako biti Isusu po volji – Ponekada kad bi Otkupitelj bio povučen na neko skrovito
mjesto da se zadržava sa svojim Ocem, Josip bi sa svom poniznošću i podložnošću molio
svoju zaručnicu Mariju da se udostoji reći mu što bi još više mogao činiti da bude Isusu po
volji. Iskazivao bi goruće želje da u svemu bude Isusu po volji a tada bi se Marija jako
ustručavala govoriti. Josip bi ponavljao svoje prošnje i molio je da mu kaže što bi još iz
ljubavi mogao činiti za svoga Isusa. Tada bi mu ona govorila razne stvari koje bi bile po volji
njihovog Otkupitelja, a Svetac bi to činio sa svom spremnošću i velikodušnošću, te bi bio
utješen zbog onoga što mu je sugerirala njegova zaručnica da čini i njoj bi zahvaljivao s
velikom ljubavlju. Marija, ponizna kao što je bila, govorila mu je da jedino Bogu treba
zahvaljivati za sve ono što joj daruje i za sva Božanska prosvjetljenja koja joj udjeljuje, jer je
ona samo slabo sredstvo kojim se Bog služi i ništa više. Zato je trebalo samo Bogu iskazivati
svu slavu i zahvalnost. Sv. Josip je iz Marijinih riječi shvaćao sve više kako se treba ponašati
prema Bogom i kako u svemu treba Njega slaviti i zahvaljivati Mu za sve milosti. Koliko je
Majka Božja više govorila, toliko je Josip bio pažljiviji u svemu što mu je rekla kako bi je

154
mogao nasljedovati u svim prigodama i činiti ono što mu je ona sugerirala siguran da na takav
način ne će nikada pogriješiti.

4. poglavlje: Neke muke koje je Josip trpio i krjeposti koje je imao u tim prigodama

Prekoravaju sv. Josipa – Kao što smo već rekli, mnoge su osobe išle u radionicu sv.
Josipa kako bi vidjele Božanskog Dječaka i utješile se Njegovom ljubaznom prisutnošću. Bilo
je nekih osoba koje su s dobrom nakanom prekoravali Sveca i govorili mu kakvo to srce ima
da drži takvoga Sina, tako dostojnoga, takve ljepote i milosti, da se muči u toj radionici. I
budući da je njegov Sin tako plemenite naravi, tako rijetkoga talenta, trebao bi studirati Sveto
pismo, te bi mogao postati veliki učitelj Zakona i u tome bi sigurno jako dobro uspio što bi
bila velika čast za cijelu domovinu. Na ove riječi koje su prodirale duboko i ranjavale srce sv.
Josipa on ništa nije odgovarao, nego bi slijegao ramenima onima koji su ga prekoravali da
ima malo ljubavi prema svome Sinu i samilosti prema njegovoj nježnoj konstrukciji, te su te
osobe potaknute gorljivošću, koja je izgledala dobra, prekoravale Sveca da je bio nerazborit i
okrutan, da ima premalo ljubavi prema Sinu jer je tražio da mu pomaže u poslu i nije se
brinuo da jedan takav Sin bude izložen takvim naporima. Govorili su mu:
«Da netko drugi, bilo tko, ima sina te vrste, izložio bi riziku sav svoj život naporno
radeći da zaradi dovoljno kako bi takav sin mogao komotno studirati.» A naš Josip je samo
slušao ove riječi sa puno mrtvljenja i muke u srcu priznajući da imaju pravo ljudski govoreći,
ali nisu mogli shvatiti stvarnost jer on nije imao zapovijed od Boga da im otkrije skriveno
Otajstvo koje je tu bilo prisutno. Zato je Svetac odgovarao ovim osobama sa puno poniznosti i
podložnosti, govorio im da imaju pravo, ali da on treba pomoć i ne može se lišiti u radionici
Sina, kojega mu je Bog dao. Kada bi spoznao da je volja Božja drugačija, spremno bi to
učinio. Oni su samo ismijavali Svečeve riječi i govorili mu:
«Sada želi i Boga u to uključiti da mu kaže što treba činiti. Kako velike pretenzije ima!
Ti se na sav način trebaš truditi da priskrbiš mogućnost svome Sinu da studira.» Svetac bi
samo klimnuo glavom i ne bi više odgovarao i trpio bi sa puno strpljenja njihova
uznemiravanja i nikada nije govorio nikakve riječi koje bi mogle uvrijediti te osobe, kao što
su one to zaslužile zbog svoje indiskrecije. Naprotiv, sv. Josip im je zahvaljivao za njihovu
skrb i ljubav koju su iskazivali prema njegovom Sinu. Te osobe su počele smatrati Sveca
tvrdoglavim, koji ne prihvaća savjet u tako važnoj stvari. Zbog toga su počele o tome govoriti
po cijelome mjestu. Puno vremena je trajala ova muka sv. Josipa i svaki puta kada bi išao u
radionicu, te osobe su ga mučile vezano uz to, a Svetac je sve trpio sa puno strpljenja i nikada
nije pokazivao da je uznemiren zbog toga, niti je govorio, niti se žalio. Pokazivao je da
prihvaća ono što su govorili protiv njega.
I uistinu, Svetac je to rado prihvaćao jer je za njega to bila prilika da ugodi Bogu.
Puno je molio za osobe koje su ga mučile i govorile uvredljive riječi. Muka i žalost koje je sv.
Josip imao zbog njih bile su samo u tome što mu je bilo žao vidjeti svoga Otkupitelja kako se
muči radeći u radionici. Kada bi mu te osobe tako govorile, njegovo srce bi bilo još više
ranjeno zbog samilosti koju je imao prema Sinu Božjemu, često bi gorko plakao, ali zatim bi
se Josip u svemu sjedinjavao s voljom Božjom.
Isus ga tješi – Otkupitelj je pokazivao Josipu koliko su mu dragi njegovi čini
krjeposti, strpljenja, i to je Isus činio jednim osmjehom i na takav način bi tješio Josipa u
svemu. A on bi motrio na poseban način Isusovu ljepotu i sa neizrecivom radošću bi se
izlijevale u njegovo srce milost i utjeha te je u sebi govorio:
«O moj dragi Sine, samo gledajući Tebe dovoljno mi je da svaka gorčina za mene
postane slast. Zbog toga moja duša sva se rastapa kada Te gledam, Tebe koji si predivan.
Neka na mene dođu muke, preziri, ismijavanja svih stvorenja, neka me vrijeđaju i neka mi sve
to postane slast i blagost samo kada gledam Tebe, o moje predrago dobro.»
155
 I proživljavajući to Josip bi padao u ekstazu duhovne slasti.
Josipovo mučeništvo za Isusa – Muke, koje je naš Josip imao po drugim stvorenjima
i po paklenim neprijateljima koji su ih poticali da budu protiv Sveca, bile su jako lagane u
odnosu na one koje je Josip trpio zbog svoga Isusa, a Isus je često to dopuštao kako bi Josip
porastao u zaslugama. Ponekada Isus je izgledao u radionici sav zamišljen s očima
usredotočenim na posao, uzdisao bi dok bi mislio o velikim uvredama kojima je vrijeđan
Njegov Nebeski Otac te je Isus osjećao veliku gorčinu i bol. Naš Josip nije to znao i vidjevši
svoga Isusa u takvom stanju njegovo srce bi bilo ranjeno jako dubokom boli. O kolike su bile
muke njegovog srca tada. Koliko su bile velike muke njegovoga duha. Josip nije pronalazio
mira, nije mogao reći drugo doli:
«Dragi moj Isuse, koje sam Ti zlo učinio da tako izgledaš, da si tako zamišljenog i
bolnog lica?»
To je Isusu govorio u najdubljoj dubini svoga srca. Svetac je mislio poći do svoje
zaručnice da nju čuje, da čuje što se to događa s Isusom, ali nije se usuđivao poći. Htio je
pitati Isusa koji je uzrok takvog Njegovog stanja, ali se nije usuđivao te je tako ožalošćeni
Josip nastavio raditi i obilno lijevati suze. Isus je dopuštao da Josip ostane u svojoj žalosti jer
je vidio da na takav način zadobiva još više zasluga i više predanja.

Isus tješi Josipa – I uistinu, Josip sav sjedinjen s voljom Božjom prikazivao je
Nebeskom Ocu svoju veliku bol koja mu je probijala dušu i trpio bi tu žalost koju je osjećao
sve do časa kada su trebali poći na objed. Tek tada bi Josip stekao snage i sav zbunjen govorio
svome Isusu:
«Dragi moj Isuse, došlo je vrijeme objeda. Zato ako želimo poći, obavještavam Te o
tome.»
Tada bi ljubazni Isus, koji je imao samilosti prema ožalošćenom Josipu, razvedrio se u
licu i gledao bi ga uobičajenom milošću i odgovorio mu:«Idemo, oče moj, jer se trebaš
okrijepiti kad si toliko radio.»

Na te Isusove riječi izrečene sa svom milošću, ožalošćeni Josip bi se potpuno utješio i

vraćao bi mu se duh mira i sav zadovoljan pošao je sa Isusom do Marije koja je već sve
pripremila za objed. Ona je već sve prije znala što se događalo, te je gledala svoga Isusa s
puno ljubavi a zatim Josipa sa puno samilosti i s tim pogledima Josip bi shvaćao kako je
njegova zaručnica već sve znala i da je imala samilosti prema njemu. On bi samo klimnuo
glavom u znak svoje zahvalnosti.
Isusovi govori – Kada bi se nahranili, Otkupitelj bi im govorio. Neki puta Isus bi
govorio o savršenstvima svoga Nebeskoga Oca, drugi puta o Božjoj providnosti, treći o
sjedinjenju koje trebamo imati s voljom Božjom u protivštinama. Ponekada bi govorio o
ljubavi Božanskoga Oca koju ima prema ljudskom rodu. Nije prolazio dan a da Božanski
Učitelj nije imao neko razmišljanje o nekoj posebnoj temi nakon objeda kako bi se hranili ne
samo jelom, nego i Božanskim riječima koje su krijepile dušu, kao što su uistinu ostajali jako
okrijepljeni, prosvijetljeni i poučeni. Naš Josip je jako uživao u riječima svoga Otkupitelja te
mu je izgledalo da sati u radionici polako prolaze i jedva je čekao da dođe vrijeme koje je Isus
odredio za razmišljanje. Često je Josip padao u zanos slušajući Isusove riječi.
Razgovori s Marijom – Nakon što bi se Sin Božji povukao, Josip bi ostajao skupa s
Marijom te bi započeli razgovor o savršenstvima svog ljubljenog Isusa, o Njegovoj milosti i
ljupkosti, o Božjoj mudrosti i svim divnim krjepostima i povlasticama koje je Isus imao.
Zatim bi Svetac govorio svojoj zaručnici:

156
 «Zaručnice moja, pa čime sam ja zaslužio tako veliko dobro da budem u društvu sa
našim Spasiteljem i tobom, njegovom predostojnom i presvetom Majkom? Kolike li dobrote i
koliku ljubav je Bog iskazao prema meni kada me izabrao za jedno tako uzvišeno mjesto?»

I zajedno sa svojom zaručnicom Josip bi iskazivao ljubazne zahvale Nebeskome Ocu a

zatim bi govorio Mariji o onome što se dogodilo u radionici s Isusom. Iako je ona sve znala,
nije htjela to pokazati, nego je iskazivala veliku samilost prema žalosti koja je obuzela Josipa
i još veću prema svom ljubljenom Sinu. Poticala je svog zaručnika da se više ne žalosti
misleći da je on uzrok muke koju je pokazivao njen Isus, nego neka se radije žalosti zbog
uvreda koje ljudski rod nanosi Nebeskom Ocu i da će na takav način biti u društvu sa svojim
ožalošćenim Isusom koji je samo zbog tog razloga žalostan. Svetac nije propuštao učiniti na
što ga je Marija poticala a onda bi se njoj obratio i govorio da mu je samo vidjeti Isusa u toj
muci uzrokovalo krajnju žalost. A Marija bi osjećala samilost jer je i ona sama iskusila još
više nego Josip to isto zbog dubokog sjedinjenja u srcu koje je ona imala sa svojim ljubljenim
Sinom.
Josipova briga za Mariju – Kada bi Svetac išao raditi sa svojim ljubljenim Isusom i
ostavljao zaručnicu samu, govorio joj je da ga se sjeti kod Nebeskog Oca. Želio je da i njemu
ono vrijeme koje će provesti na poslu ne prođe bez molitve jer Josip je dobro znao kako je
Marija trajno sjedinjena s Bogom u molitvi. Josip bi govorio Mariji da ima i on razumijevanja
za nju kad njen Sin nije ostajao s njom, ali da će on preporučiti nju Isusu sa svoje strane, dok
bude radio u radionici i da će Ga moliti da je pohodi. Majka Božja je rado prihvaćala te iskaze
poštovanja svoga Josipa i brigu i skrb koju je pokazivao da nju vidi utješenu i zadovoljnu.
Zbog toga je ljubazno zahvaljivala svome Josipu. Uistinu on nije propuštao da učini sve ono
što je obećao svojoj zaručnici. Dok bi radio sa Isusom, kada bi Ga tješio svojim riječima,
odmah bi se sjećali i Marije, a Isus bi pokazao da Mu je to drago, te je to radosna lica
prihvaćao osmjehujući se. Kada bi Ga Josip molio da je pohodi, išao bi s ljubavlju i žurno.
Znao je Josip koliko je On ljubio Svoju Majku jer je ona bila radost Njegova srca. To se često
događalo, kao što smo već pripovijedali.
Josipove muke – Josip bi u svojim mukama i žalostima brzo bio utješen od Isusa i
Marije tako da one nisu dugo trajale, iako bi se udvostručile jer nije samo on trpio, nego je
trpjela i njegova zaručnica kada bi Otkupitelj bio ozbiljna lica. Isus bi držao skrivenim uzroke
svoje muke. Majka Božja je bila duboko ožalošćena i trpjela u svom srcu veliko mučeništvo, a
Josip je dvostruko trpio jer je vidio kako njen Sin ožalošćen i ozbiljan trpi i kako se Marija
muči u duši. Tada Josip nije znao što bi činio, a Isus bi bio povučen i molio bi svoga
Nebeskoga Oca, dok je Marija bila sva ožalošćena i u muci. Josip bi išao u svoju radnu sobu,
prostro se na zemlju i gorko plakao, ali bi se sjećao riječi koje je čuo od svoje zaručnice i
prikazivao bi svoje suze kao nadoknadu za mnoge uvrede kojima ljudi vrijeđaju Nebeskoga
Oca, te je molio i uzdisao moleći Božansko milosrđe da oprosti grešnicima te da utješi Majku
Božju i njega na takav način da ponovno vide vedro Isusovo lice. Kada bi Josip ovo govorio
Bogu u molitvi punoj povjerenja i predanja, spreman trpjeti ovu muku svo vrijeme koje se
bude svidjelo volji Božjoj, ipak bi se vraćao svojoj zaručnici i vidjevši da je još u muci i
ožalošćena, trudio bi se utješiti je iako je i on imao potrebu za utjehom. Josip bi nalazio
Mariju tako sjedinjenu s voljom Božjom da bi bio uvijek sve više poučen i divio bi se
Marijinim krjepostima i u svemu bi se trudio da je nasljeduje kao njen vjerni zaručnik. Kada
bi Sin Božji vidio kako Njegova Majka i sv. Josip trpe zbog grijeha čovječanstva i kako su
sjedinjeni s voljom Božjom i obogaćeni zaslugama, ponovo bi im pokazivao svoje vedro lice i
sav ljubazan im govorio te ih poticao na strpljenje. Tada su se srca sv. Marije i sv. Josipa
ispunjala radošću i bili su utješeni. Skupa su zahvaljivali i slavili Nebeskoga Oca a naš Josip
bi kao glava obitelji govorio svome Isusu s povjerenjem:

157
 «O moj dragi ljubljeni Sine, u ovoj muci u kojoj je bilo moje srce i srce moje
zaručnice kad smo Te gledali kako trpiš ozbiljna i bolna lica, nema veće kušnje za moje srce
nego kada vidim Tebe ožalošćena. Tada je moja bol neizreciva, ne znam kako mogu živjeti u
takvoj boli.»
Isus bi ga gledao s osmijehom na licu i imao samilosti i govorio mu da se ne treba
dodatno mučiti zbog toga, nego neka zahvaljuje Nebeskom Ocu koji je tako htio da ih još više
obogati svetošću i da im da prigodu da se vježbaju u krjepostima. Svetac je to slušao sa
potpunom podložnošću i utiskivao je u svoj duh i srce ove Božanske riječi kako bi ih
primjenjivao u drugim prigodama koje će se ponovno javiti.
Pred Božjom uzvišenosti – Neki puta da bi kušao Sveca na više načina, Isus bi učinio
da Ga Josip vidi svega ljubaznoga, ali sa jasnim znakovima uzvišenosti i Božanstva koji su u
Njemu bili. I uistinu, Njegovo lice je bilo svo ljudski ljubazno, ali istovremeno bi budilo
strahopoštovanje zbog uzvišenosti. Tada bi Josip osjetio kako je njegovo srce kao ranjeno
jednom velikom strelicom i svo raspaljeno ljubavlju prema svome Isusu, privučeno zbog
milosti i ljepote. Josip bi se htio približiti Isusu, ali vidjevši Njegovu uzvišenost osjećao se
prepun strahopoštovanja. Zbog toga se nije usuđivao govoriti. Kao da je bio van sebe, nije
znao što činiti a uzdisao bi od ljubavi. Imao je pred sobom predmet svoje ljubavi, a nije se
mogao nasititi u svojim žudnjama, čak niti gledati Ga jer ga je Isusova uzvišenost poticala na
strahopoštovanje. Tada bi se Josip prostro na zemlju, licem okrenutim zemlji i klanjao se
uzvišenosti utjelovljenoga Boga i ne bi se dizao sve dok ga On sam ne bi podigao i dok ga
Isus ne bi pozvao da s Njim u povjerenju razgovara. To je tada sigurno Josip mogao činiti jer
je Isus već prikrio jasne znakove Božanstva tako da bi Njegov Josip mogao udovoljiti svojim
poletima ljubavi i gledati predmet svoje ljubavi, govoriti Mu u povjerenju, pripovijedati Mu
koliko Ga ljubi i kako uživa u Njegovoj ljubaznoj prisutnosti.
Različite kušnje – Božanski Otkupitelj je na različite načine kušao svoga vjernoga
Josipa a to je činio ne zato što nije znao da je Josip vjeran u svemu, nego da mu da priliku da
zadobije nove zasluge i posveti se još više, da bude u svemu predan i ponizan i da ne gubi
nikada svoje veliko strpljenje, niti da se žali zbog onoga što mu se događa. A Josip je uvijek
u svemu sebe optuživao govoreći da mu se to događa zbog njegovoga nedostojanstva.
Prepoznavao je Josip da zaslužuje mnoge kazne. Zbog toga kada bi kušao protivljenja,
govorio je da je to sve malo u odnosu na ono što je zaslužio. Kad je Josip bio u mukama ili od
stvorenja, ili zbog bijesa paklenih neprijatelja koji su poticali mnoge protiv Josipa, ili kad je
bio u muci zbog ožalošćenog Isusa, na poseban način se trudio da nasljeduje dva velika uzora,
tj. Isusa i Mariju, koje mu je Bog dao na čuvanje.

5. poglavlje: Neke pobožnosti sv. Josipa koje je prakticirao skupa sa Marijom i

sveti razgovori koje su međusobno vodili, te rast u ljubavi prema Bogu koja je bila
posljedica svega toga

Pobožnost sv. Josipa prema svetoj kući – Već smo kazali kako je sv. Josip imao
posebnu pobožnost prema onoj maloj sobi u kojoj se dogodilo veliko Otajstvo utjelovljenja i
gdje je Marija boravila i najčešće molila. Ova pobožnost i ljubav prema tome mjestu je rasla
kod našega Josipa i on je molio svoju zaručnicu da mu dopusti da i on ide moliti u tu sobu,
poglavito kada je ona bila zauzeta redovitim kućanskim poslovima i to je Josip i uspio. Ali
najčešće je pohađao to sveto mjesto skupa sa svojom zaručnicom Marijom, naročito kada je
htio zadobiti neku posebnu milost od Boga Oca. Josip bi se prostro na ono isto mjesto gdje je
bila Majka Božja kada se dogodilo utjelovljenje Vječne Riječi u njenom prečistom krilu i
Josip bi kušao kako se u njegovom srcu raspaljuje sve jača ljubav i veće povjerenje u
Božansku dobrotu, siguran da će na onome mjestu zadobiti sve milosti koje moli, te da mu ne

158
će biti uskraćena Božja velikodušnost. Kada je molio za milost koju je želio, primao je često
velika prosvjetljenja od Nebeskoga Oca a njegov duh bi se sjedinjavao sa svojim Bogom i
uživao rajske slasti. Dok bi Božanski Otkupitelj bio u molitvi i molio Boga za otkupljenje
ljudi, sv. Josip bi sa svojom zaručnicom Marijom bio u onoj maloj sobici. Majka Božja, sva
kao u ekstazi, vidjela bi što se događalo između Nebeskoga Oca i njenoga presvetoga Sina te
bi se i ona pridruživala Njegovim molitvama, a puno puta i sretni Josip je imao tu istu objavu,
te se i on sjedinjavao sa Božanskim Sinom i svojom zaručnicom. Sjedinjavali su svoje molitve
sa molitvama Otkupitelja kojima je On molio Nebeskoga Oca za ljudski rod, te su se tim
molitvama pridruživale molitve Majke Božje i sv. Josipa što je bilo jako korisno ne samo za
njihove duše koje su divno rasle u Božjoj milosti, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Sv. Josip
je jako uživao u tome i kada bi izlazio iz toga svetoga mjesta, njemu bi se činilo da nije onaj
od prije, nego da je sav preobražen u Bogu. Svetac tada nije bio sposoban za bilo što raditi,
nego mu je izgledalo da mu je duša pobožanstvenjena u društvu sa tim svetim osobama. Kad
bi izašao, zadržavao bi se neko vrijeme da bi došao k sebi i ostavljao je Majku Božju koja je i
sama bila obuzeta potpuno Bogom. Svetac je nikada nije uznemiravao i smetao, nego bi joj
dopuštao da po svojoj volji uživa, boravi tu, a on sam bi uživao zbog utjeha koje je Marija
kušala na tome mjestu.
Ushiti ljubavi – Josip je sve više rastao u ljubavi prema svome Bogu tako da je
izgarao i trošio se i u svome tijelu. Svetac je podnosio trajne ushite ljubavi a to zbog toga što
se s povjerenjem družio sa svojim Isusom i zbog Božanskog motrenja, te zbog razgovora i
druženja s Majkom lijepe ljubavi. Srce sv. Josipa je postalo kao neki vulkan ljubavi tako da je
često kliktao:
«O Bože ljubavi, daj da se okonča ovaj moj život te da umrem raspaljen ovim
plamenima ljubavi koji gore u mojim grudima.»
I tako se u Svecu začela goruća želja da umre od Božanske ljubavi i plamena te je
govorio svojoj zaručnici:
«O moja draga i lijepa zaručnice, ja osjećam kako se u meni rađa živa želja da umrem
istrošen od plamena Božanske ljubavi.»
A sv. Majka ga je tješila govoreći da Bog, koji mu je davao te svete želje, želi njega
utješiti i učiniti da umre na način kako on to želi. Tada bi Svetac podizao svoje ruke i oči
prema nebu i kliktao:
«O beskrajna dobroto moga Boga, da li ćeš me zaista utješiti u mojim željama, da li
će doći do toga da umrem izgarajući u Tvom blaženom Božanskom plamenu?»

I govoreći to sav raspaljen u licu, a još više u srcu sa očima koje su blistale, padao bi u
ekstazu u kojoj bi ostajao dugo vremena sve dok nije bilo vrijeme da zajednički moli sa
Isusom i Marijom. Tada bi se Josip vraćao k sebi a sveta Majka se divila svome zaručniku
Josipu sa puno radosti u svojoj duši jer je njoj izgledao kao nebeski čovjek, više nego
zemaljski. U licu je izgledao kao nebeski anđeo i zbog toga je ljubazno zahvaljivala svome
Bogu što se udostojao tako obdariti njenog zaručnika Josipa, radovala se kao da Bog njoj
samoj daruje te darove.
Pobožnost Otajstvu utjelovljenja – Naš Josip je bio jako pobožan i navezan na
veliko Otajstvo utjelovljenja i kad mu je Marija kazala u koji dan i koji sat se dogodilo to
Otajstvo, često bi se na to podsjećao, a posebno svakoga mjeseca i godine kad bi padao taj
dan, te se pripremao na poseban način sa puno čina mrtvljenja i svaki puta kada bi taj dan bio
u tjednu, obnavljao bi spomen na to Otajstvo. Dizao bi se u taj sat, molio i zahvaljivao Bogu
za veliko dobročinstvo koje je učinio ljudskome rodu. To je činio skupa sa Majkom Božjom u
onoj istoj sobi gdje se dogodilo to Otajstvo u ime cjelokupnog ljudskog roda, te su puno

159
vremena provodili u molitvi i zahvaljivanju svome Bogu koji je bio prevelikodušan u davanju
svojih milosti.
Pobožnost drugim otajstvima – Sv. Josip je imao istu pobožnost i za Otajstvo
rođenja. Dizao bi se usred noći u onaj isti čas kada se dogodilo Isusovo rođenje, u taj isti dan,
i zadržavao bi se u molitvi svo vrijeme te noći i razmatrao Otajstvo, zahvaljivao Nebeskom
Ocu. Josip je isto činio i za prikazanje Isusa u Hramu i zadržavao bi se u svom razmatranju na
riječima koje je čuo od starca Šimuna. Prakticirao je sve to skupa sa svojom zaručnicom, sa
puno ljubavi, često u suzama jer se njihovo srce kao rastapalo od nježnosti, a njegova duša se
uresila još većom svetošću. Zadržavao bi se sa Majkom Božjom u svetim razgovorima u
kojima bi njihova srca sve više rasla u ljubavi prema Bogu i u tome su divno napredovali.
Pobožnost muci Isusovoj – Među tolikim utjehama koje je kušao naš Svetac trpio je i
gorke muke zbog neizrecivog prisjećanja na patnje koje su bile pripravljene njegovom
ljubljenome Isusu, te bi na vrhuncu svojih utjeha Josip počeo razmišljati o mnogim
odlomcima Svetoga pisma koji su dali naslućivati o Otkupiteljevim patnjama. Majka Božja je
sve objašnjavala Josipu sa svom jasnoćom, te je on dobro shvaćao mjeru i veličinu ljubavi
koju treba imati prema svome Isusu. Istom jačinom je kušao bol i samilost prema Isusu te bi
često padao i u nesvijest zbog naslućivanja Isusovih budućih muka. S koliko nježnosti bi
govorio Josip, koliko bi imao samilosti prema Isusu i koliko je želio on sam trpjeti sve one
muke koje su bile pripravljene Božanskom Otkupitelju, to nije lako ispripovijedati. I kada bi
se našao u tim razgovorima, često bi govorio svojoj zaručnici:

«Zaručnice moja, ja želim umrijeti od plamena Božanske ljubavi ali želim isto tako
umrijeti u mukama i patnjama zbog ljubavi prema Isusu. Kako bih bio sretan da ja mogu
trpjeti dio Njegovih muka i Njegovih patnji.»

Josip bi često o tome razmišljao i kada bi se raspaljivao željom da trpi, molio bi Boga da mu
udijeli da prije njegove smrti trpi jake patnje kako bi na neki način više nalikovao svome
Isusu. I kada bi se Isus zadržavao u svetim razgovorima sa Marijom, Josip bi se prostro na
zemlju i lice bi stavio na onaj mali križ koji je Isus izradio i sav bi se raspaljivao željom da
trpi i molio Nebeskoga Oca da mu udijeli dio onih muka koje će njegov Isus trpjeti na križu.
Josipove molitve nisu pale u prazno jer će u svojoj smrtnoj bolesti Josip trpjeti velike patnje
kao što ćemo o tome govoriti. Govorili smo kako je Josip bio sav raspaljen Božanskim
utjehama i gorućom ljubavlju prema svome Bogu te da nije zbog toga mogao ni jesti. Često bi
se i kasnije događalo slično da bi zbog jačine patnje koju je kušao, zbog muka koje su bile
pripravljene njegovom Isusu, nije mogao uzimati hranu. Svetac bi provodio cijele dane i noći
sav ožalošćen i u suzama i nije uzimao hranu, niti se odmarao, sav u muci i žalostan i kao van
sebe zbog patnje, a njegov duh je bio usredotočen na muke pripravljene Otkupitelju. Često bi
se žalio na one koji će mučiti Isusa i čulo bi ga se govoriti:
«O okrutnih li srdaca, kako možete mučiti svoga ljubljenog Otkupitelja? Kako možete
staviti ruke na svoga utjelovljenog Boga? Kako možete imati srca ubijati Sina Božjega koji je
toliko uzvišen, tako velik u milosti, ljepoti, toliko mudar i dobar, koji ima toliko ljubavi prema
nama? Kako možete činiti to vi, slaba i nedostojna stvorenja? O, okrutnici! Kako možete
staviti ruke na osobu svoga Spasitelja?»

I govoreći to Josip bi padao u nesvijest a njegov Isus bi pritrčao da ga pridigne i utješi.

Svetac ipak nije izgovarao riječi bijesa prema onima koji će mučiti Isusa, nego je u srcu imao
ljubav i prema njima i nazivao ih okrutnima i bez milosti, ali je molio Božanskoga Oca da im
oprosti i sav sjedinjen sa voljom Božjom potpuno bi se podlagao odredbama Nebeskoga Oca
koji će to dopustiti da bi se ispunilo djelo ljudskoga otkupljenja kako je Bog odredio, tj. da

160
Otkupitelj umre raspet u muci i patnji. Neki puta kada bi gledao oči i lice svoga ljubljenoga
Isusa i motrio tu rijetku ljepotu i zbog toga bio kao ushićen, odmah bi mu duhom prošla misao
o mukama koje će morati trpjeti te je bio ožalošćen i ranjen dubokom boli samilosti te bi
govorio u sebi:
«O prekrasno lice, iznad svega ljupko lice moga Isusa, kako ćeš biti ožalošćeno i
vrijeđano kada će Te unakaziti tvoja stvorenja!»
Isto bi činio sa svim ostalim što bi motrio kod svoga Isusa i kada bi mu Otkupitelj govorio s
toliko mudrosti i slasti, Josip bi u sebi govorio:
«Božanska usta koja izgovaraš riječi života, kako ćeš biti ogorčena, kako će se
protiviti Božanskim riječima i Božanskom nauku koju ćeš ti izgovarati!»
Josip bi gledao i s radošću motrio lijepe Isusove ruke, ali bi odmah pomislio kako će one
biti probodene čavlima na križu. Gledao bi cijelu osobu svoga Spasitelja i motrio svu ljepotu
Njegovog izgleda, a zatim bi govorio:
«O moj utjelovljeni Bože, o ljudska naravi pobožanstvenjena, pa ipak doći ćeš do toga
da ćeš umrijeti na sramotnom drvu križa.»
Ova razmišljanja bila su neka vrsta mačeva koji su ranjavali srce našega Josipa koje je
svo izgaralo u ljubavi i patnji i to se sve više povećavalo kako bi se u njegovom duhu sve
dublje urezivala slutnja buduće patnje ljubaznog Otkupitelja. Kako je Isus sve više rastao u
dobi i kako je sve više imao godina, Josip se sve više žalostio jer se približavalo vrijeme
Njegove muke. Josip bi često govorio svojoj svetoj zaručnici kako je kod njega, vidjevši kako
Isus raste, rasla i njegova muka i samilost misleći o Njegovom presvetom čovještvu koje je
divno odrastalo, ali kako će ono trpjeti tako okrutne patnje. Na te riječi rasla je njegova bol i
žalost, a i kod Majke Božje. Ali kako je rasla bol i patnja, rasla je i ljubav, bilo u Marije, bilo
kod sv. Josipa.
Josipova pobožnost prema sv. križu – Treba naglasiti još jednu divnu stvar kod
našega Sveca, tj. da je on umjesto da ima užas prema križu kao sredstvu tolike muke i patnje
na kojem će morati umrijeti njegov ljubljeni Isus, imao je jednu posebnu pobožnost prema
križu. Zbog toga je često motrio križ, grlio ga i ljubio sa puno ljubavi i često u suzama motrio
ga kao sredstvo na kojem će se dogoditi otkupljenje ljudskoga roda. Često je razgovarao s
križem, izlijevao muku svoga srca a zatim bi govorio sam sebi:
«Tko li će biti onaj tesar koji će izraditi istinski križ na kojem će umrijeti moj raspeti
Otkupitelj?» I govoreći to njegovo srce bi se ispunilo samilošću i Josip bi zaplakao.

6. poglavlje: Sv. Josip gubi snagu a Isus i Marija mu pomažu

Josip gubi snagu – Josip je sve više rastao u ljubavi prema svome Bogu, ali ipak boli
zbog muka koje će biti pripravljene za našega Otkupitelja učinile su da Josip počne gubiti
fizičku snagu. Više nije mogao raditi osim uz jako velike napore. Svetac je izgledao jako
iscrpljen i shrvan. Zbog toga mu je Isus pomagao s puno brige i oslobađao ga napora tako da
je On sam radio teže poslove. Usprkos svega Isus je htio da Svetac bude u radionici jer Mu je
bilo na utjehu biti u njegovoj prisutnosti a i zato što je Isusova prisutnost tješila Josipa, jačala
ga i učinila mu da lakše podnosi ono što je bilo jako naporno. Otkupitelj je tješio Josipa
riječima ljubavi i samilosti. Zbog toga Ga je Svetac sve više ljubio, pa i u patnji, jer se divio
milosti i ljepoti tog mladića Isusa koji je već bio jako odrastao u dobi i svemu drugome. Josip
nije mogao nikada iz pameti izgubiti onu okrutnu smrt koja je bila pripravljena za Isusa. Neki
puta dok bi se Otkupitelj mučio radeći, Josip bi Mu govorio:
«Ljubljeni moj Sine, Ti sada obrađuješ ovo drvo, ali doći će vrijeme u kojem ćeš Ti
biti obješen na križu koji se Tebi pripravlja, na kojem ćeš morati završiti svoj život.»

161
 I dok je to govorio, Josip bi izgubio svijest zbog boli koja ga je obuzela. Isus bi ga
podupirao svojim rukama, tješio, podsjećajući ga da se treba sjediniti s voljom Nebeskoga
Oca. Na te riječi Svetac bi uzdisao i kliktao:
«Da, da, moj Isuse, neka u svemu bude volja Božja, ali moje srce ne može da ga ne
prožimlje duboka bol koja ga razdire. Tu bol prikazujem Nebeskom Ocu i prikazujem sebe
spremnog umrijeti na križu svaki puta ako je to volja Božja.»
Tuga sv. Josipa – Svetac je osjećao muku i zbog toga što je gubio tjelesnu snagu i
tako se nije više mogao naprezati da zaradi sve što je potrebno za hranu, za sebe, zaručnicu i
svoga Isusa. Zbog toga bi ponekad razgovarao s Otkupiteljem, govorio Mu kako mu je žao jer
se ne uspijeva više naprezati i raditi i da mu je teško vidjeti Otkupitelja kako se tako napreže.
Sav ljubazan govorio bi svome Isusu:
«Dragi moj Sine i Gospodine, kako mi je mučno vidjeti Tebe da toliko radiš i naprežeš
se a da Ti ne mogu pomoći. Ne bih ni zbog čega drugoga htio tjelesnu snagu osim da Ti
služim i pomognem, ali u takvom sam stanju da sam gotovo potpuno lišen tjelesne snage. Evo,
nisam uistinu više dostojan podnositi napore za Tebe.»

Josip bi počeo plakati pripisujući sve svojoj nedostojnosti. Zbog toga ga je Isus tješio i
govorio mu da se već dosta mučio u prošlosti, da je učinio sve što je znao i mogao i zbog toga
neka se utješi, te da je došlo vrijeme da se odmara i vrši volju Božju, a volja Božja je u tome
da on sada osjeti slabost, te da trpi radosno i da će na takav način vršiti volju Božju. Josip se
tješio time i velikodušno podnosio trpljenja i radosno prihvaćao nedostatke tjelesne snage, to
više jer su duhovne snage bile još veoma jake, te je prakticirao sve one krjeposti sa toliko
duha i savršenstva. Mnogo je napredovao u ljubavi i milosti prema svome Bogu. I Presveta
Marija je tješila Josipa i nastojala pripraviti mu neko posebno jelo kako bi se njen zaručnik
mogao nahraniti jer je jeo manje nego obično. Svetac je to rado prihvaćao i uživao u tome
dajući uvijek jedan dio siromasima prema kojima je, kao što smo rekli, uvijek bio samilostan i
pun ljubavi. I zbog toga je želio imati snage kako bi mogao raditi da im daje milostinju, ali to
nije mogao činiti zbog nedostatka snage. To je činio umnažajući molitve i prošnje Bogu za
siromahe da im pomogne i providi u njihovim potrebama.
Josip osjeća da je smrt blizu – U to vrijeme kada više nije mogao raditi zbog
navedenih razloga, Svetac je sve više vremena trošio na motrenje Božanskih savršenstava i
rastao u gorućoj želji da pođe s ovoga svijeta kako bi motrio i uživao svoga Boga licem u
Lice. Josip bi se divio nebu i satima bi otvorenih očiju gledao nebo želeći da čim prije dođe
sretan dan kada će se ispuniti djelo otkupljenja po kojemu će biti dostojan biti uveden u
vječna boravišta. O tome je često citirao razne odlomke Svetoga pisma, Psalme Davidove i
žudio za vječnom blaženom domovinom. Zatim bi išao svojoj zaručnici Mariji i izlagao joj te
svoje želje i govorio:
«Kada će to biti, o moja prečista zaručnice, da ću biti dostojan i uveden u radost
našega Boga? Kako goruću želju za tim osjećajem u svom srcu! Čini mi se da shvaćam kako
se ne treba više produžiti moje progonstvo, da će se moja duša brzo osloboditi veza ovoga
tijela kako bi pošla i odmorila se u Abrahamovu krilu i tamo čekala da se izvrši djelo
otkupljenja ljudskoga roda da bi na takav način mogao biti uveden u beskrajnu radost našega
Boga. Tako mi izgleda jer ne samo da gubim tjelesnu snagu, nego se u mom srcu raspaljuje i
jedna goruća želja da odem iz ovoga života. Jedina muka koju osjećam jeste što ostavljam
tebe, svoju dragu zaručnicu i našega Isusa u tolikim brigama, ali Božanski Otac će vam
pomagati i tješiti vas i nadam se da ću vas ubrzo vidjeti kada Spasitelj po svojoj smrti otvori
vječna vrata da nas uvede u blaženu nebesku domovinu.»

162
 Majka Božja je osjećala neku vrstu žalosti jer je već znala da se približava kraj
zemaljskog života njena zaručnika, ali je bila sjedinjena s voljom Božjom i nije pokazivala
znakove slabosti, nego je samo svome zaručniku sa puno razboritosti pokazala žalost koju je
osjećala zbog toga.
Josip se privija Isusu – Naš Svetac je jako dobro shvaćao da se približava kraj
njegova života, kao što smo rekli. Zbog toga je molio Spasitelja da se udostoji češće mu
govoriti o Božanskim stvarima i otajstvima svoga života, muke i smrti. Josip je govorio Isusu:
«Budući da Te ne ću više moći vidjeti niti slušati Tvoje Božanske riječi, daj da sada
uživam kada sam s Tobom i imam sreću da Te vidim u našem smrtnom tijelu.» Isus je tješio
Josipa i činio ono što je Josip molio, govorio mu je jako često o Božanskim otajstvima,
Božjim savršenstvima, o slavi Raja. Zbog toga je u Svecu sve više rasla želja da pođe uživati
u svom Bogu gledajući Ga licem u Lice. I Josip bi se obratio svome Isusu i govorio:

«Moj ljubljeni Otkupitelju, koliko moja duša želi biti slobodna od veza ovoga tijela,
poći uživati u našemu Bogu otkrivena Lica! Kada čujem Tebe kako mi to govoriš, to mi
prouzrokuje toliku radost i užitak da mi izgleda kao da se moja duša dijeli od tijela, a što će
tek biti kada pođemo Bogu da u Njemu uživamo? Ipak moja utjeha je i uz ogorčenje kada
mislim da se ni za koga ne će otvoriti vrata Raja osim po Tebi, po Tvome životu, muci, smrti i
uskrsnuću. To me žalosti i probada moju dušu! Koliko muka, patnji, koliko krvi će Te koštati
naše otkupljenje! Mi ćemo uživati u blaženom gledanju našega Boga po cijeni Tvoje patnje i
strašne smrti. Ljubljeni moj Otkupitelju, osjećam kao da mi se srce cijepa svaki puta kada
mislim na to i htio bih moći na neki način odgovoriti na tu Tvoju beskrajnu ljubav i dati svoj
život i svoju krv za Tebe i htio bih moći nadoknaditi za nezahvalnost tolikih osoba koje ne će
prepoznati tako veliko dobročinstvo i tako veliku ljubav!»
Sv. Josip se iscrpljuje u ljubavi i patnji – Sretni Josip je često to ponavljao sa svojim
Isusom i sve se više trošio u ljubavi i patnji. Pažljivo bi motrio Otkupitelja sa gorućom
ljubavlju i razmatrao bi o divnim darovima kojima je bio prepun tj. o ljepoti, milosti,
mudrosti, znanju i svim drugim što je u Njegovoj svetoj osobnosti tako divno izlazilo na
vidjelo te se radovao tolikom bogatstvu i Božanskim darovima i blagu koje je primjećivao u
Isusu. U svojoj duši Josip bi uživao blaženu utjehu. Ali to uživanje, kao što smo rekli, bilo je
popraćeno gorčinom zbog trajne misli na muke i smrti koja je bila pripravljena za Isusa, te je
Josip često ponavljao u sebi:
«O Isuse, o moj Spasitelju, toliko je milosti, ljepote, mudrosti, znanja, dobrote u Tebi,
a sve to bit će tako vrijeđano, poniženo i ismijano.» Ova razmišljanja zauzimala su gotovo
trajno duh i srce našega Josipa te se on trošio u svome životu. Otkupitelj je to sve skupa
prihvaćao i davao je Josipu jasne znakove da je time zadovoljan.
Trajna ekstaza – Kada bi Josip molio Božanske pohvale skupa sa Spasiteljem i
Majkom Božjom, često bi padao u ekstaze duha i u uzvišenim ekstazama Svetac je trpio jer su
mu u ekstazama bila objavljena Božanska otajstva. Da njegova duša nije imala spoznaje o
muci i smrti Spasiteljevoj zbog kojih je osjećao krajnju gorčinu, moglo bi se reći da je Josip
trajno uživao u rajskim slastima. Ali budući da mu je Bog htio dati priliku da zasluži još više i
da trpi kako bi ga time još više obogatio zaslugama, Bog je učinio da Josip jasno spozna sve
patnje koje su pripravljene za Spasitelja.
Trajna molitva – U ovim svojim slabostima i nedostatku snage Svetac nije nikada
propuštao svoje uobičajene pobožne vježbe i molitve, naprotiv, još ih je povećao, te je nekada
sate provodio na koljenima na zemlji i molio Božanskoga Oca za spasenje duša kako bi
svatko prepoznao pravoga Mesiju, kada se On po svom propovijedanju bude objavio potpuno
jasno ovome svijetu. To je naš sretni Josip znao po Božanskoj objavi i imao je goruću želju da
svi oni koji budu imali sreće čuti Isusovo propovijedanje i nauk Otkupitelja da se time
163
okoriste i prihvate istinsku vjeru i nebeski nauk. To je on gorljivo molio Nebeskoga Oca te je
često govorio sam sebi:
«Blaženi oni koji će slušati riječi Spasitelja i čuvati ih!» O tome je Josip često govorio
Majci Božjoj:
«Tebi moja draga i ljubljena zaručnice, tebe će zapasti sretna sudbina da slušaš
propovijedi koje će govoriti naš Isus. Istina je da ćeš trpjeti veliku gorčinu kada vidiš Njegove
velike muke, protivljenja i progonstva koja će trpjeti, ali Njegove Božanske riječi će te tješiti,
a Njegov ljubazni izgled će te jako jačati. Radujem se sretnoj sudbini koju ćeš imati da trpiš
zbog ljubavi prema našemu Isusu i raduje me što ćeš uživati posebno zbog Njegovih ljubaznih
pohoda i nadam se da će ti to često Isus činiti kako bi te utješio u tvojim žalostima, a ti kao
Majka kušat ćeš Njegove muke i tolike napore i trpljenja koja će On podnijeti za obraćenje
naroda.»
Marijina pažnja – U tim razgovorima rasla bi sve više ljubav našega Josipa i često bi
bio tako iscrpljen da bi gotovo padao u nesvijest a Majka Božja bi ga jačala i pripravljala mu
hranu kako bi Josip nadoknadio svoje snage a Svetac je to prihvaćao s puno zahvalnosti.
Blagoslivljao je uvijek svoga Boga koji je Mariju obogatio tolikim darovima i uresio tolikim
milostima.

7. poglavlje: Sveti Josip trpi neke muke i sve više slabi u tjelesnim snagama

U radionici s Isusom – Kao što smo već rekli, Josip je tjelesno oslabio pa ipak nije
propuštao ići raditi sa svojim Isusom, a Spasitelj mu je to dopuštao kako ga ne bi lišio utjehe
da bude u Njegovom društvu. Često Ga je molio on sam:
«O moj dragi i ljubljeni Otkupitelju, dopusti mi da budem s Tobom ovo malo vremena što
mi ostaje živjeti jer želim uživati u Tvojoj dragoj prisutnosti ovo preostalo vrijeme. Budući da
ne ću više imati sreće motriti Te sve dok Ti kao pobjednik ne dođeš i oslobodiš od okova
limba, moju dušu i duše patrijarha i svih pravednika koji se tamo nalaze.» Otkupitelj je to
dopuštao Josipu, tj. da se zadržava s Njim u maloj radionici.
Nove poteškoće – Ali pakleni neprijatelj, koji je gorio od bijesa protiv Sveca i
Spasitelja, nije mogao podnijeti toliko svjetla, krjeposti i svetosti te je potakao mnoge osobe,
neke koje su bile jako sklone Svecu, da pod isprikom samilosti pođu i govore protiv Isusa.
Budući da je On bio u odrasloj dobi i bio dovoljno odrastao da može zarađivati za život, za
sebe i svoje roditelje, ipak je vodio sa sobom Josipa na posao, a Josip je već bio slabog
fizičkog stanja i lišen snage. Te osobe bi išle u radionicu i prekoravale Spasitelja, čudile bi se
govoreći kako to da se ne srami, da dopušta da se napreže Njegov otac koji je već toliko
oslabio i da On koji je mlad i jake konstrukcije i snage trebao bi raditi za sebe i imati samilosti
i ljubavi prema svome ocu koji je toliko trpio i radio za Njega u prošlosti. Te riječi su
ranjavale srce našega Josipa i uzrokovale veliku žalost, tim više što nije mogao uistinu
odgovoriti tim ljudima kako ne bi otkrio skrivenu tajnu Isusove osobe. Spasitelj, kada bi čuo
to sve, šutio bi, ozbiljna lica i to takvoga lica koje je bilo dosta samo pogledati pa da Ga
osoba zavoli, ali ta tvrda srca ljudi zbog napasti nisu se lako predavala. Ipak neki nisu mogli
drugo nego da se dive blagosti i strpljivosti prelijepoga Isusa i kako je On sve skupa to
podnosio sa vedrinom na licu i šutio. Ipak, oni potaknuti napašću nisu se smirivali ni
odustajali. Odlazili bi, ali se ponovo vraćali i žalili se Josipu a on bi trpio u gorčini zbog toga.
Neki su dolazili s dušom punom bijesa koji su htjeli uvrijediti Otkupitelja, a bili su potaknuti
od samoga đavla, ali kada bi došli u radionicu kako bi dali izljeva svojoj strasti, ostajali bi
iznenađeni i to nisu mogli učiniti jer su vidjeli ljupkost i milost plemenitog Isusa koji ih je
primao s toliko ljubaznosti i pokazivao im ljubav. Dogodilo se nekoliko puta dok je Otkupitelj
bio povučen da u molitvi razgovara sa svojim Ocem, naš Josip je bio sam u radionici i tada bi

164
mu ove osobe s puno gorljivosti i prividne samilosti prema Svecu počele govoriti loše o Isusu.
Govorili su mu da Ga je loše odgojio, da samo ljenčari, da ne radi dovoljno, da je sramota
vidjeti jednog takvog mladića da svo vrijeme provodi u kući a da ništa ne radi i da će on zbog
toga dati račun Bogu što Ga je odgojio kao lijenčinu, da ni za što nije dobar, te su govorili:
«Gledaj samo kako se sada prema tebi ponaša, ostavlja te samoga da radiš i ne brine se
za tebe.»
Svetac je bio duboko ranjen tim riječima ali nije znao što bi im odgovorio, nego bi
samo molio da šute i ne vrijeđaju Isusa jer oni nisu mogli znati što radi njegov Sin. Oni bi se
smijali tome, ismijavali te riječi sv. Josipa i odgovarali mu ružno govoreći:
«Da, da, a ti u međuvremenu moraš raditi dok tvoj Sin ide okolo.»
Josipova bol i njegovo strpljenje – Toliko su neprikladnih riječi govorile Svecu te
osobe potaknute od đavla da bi bilo koja osoba izgubila strpljenje, pa ipak naš Josip nikada
nije pokazao da mu je to mučno, niti bio nestrpljiv. Sve je ljubazno trpio iz ljubavi prema
svome Spasitelju jer je znao koliko će Spasitelj trpjeti za spasenje ljudskoga roda. U tim
prigodama obnavljao bi Josip u svom duhu misli na tolike muke i progonstva koja će Njegov
ljubazni Otkupitelj morati podnijeti i to mu je bio poticaj da se još više žalosti. Josip bi pošao
svojoj svetoj zaručnici i sve njoj ispripovijedao što mu se događalo i zatim bi joj govorio:
«O moja draga zaručnice, koliko samilosti osjeća za tebe moje srce jer ako mi toliku
muku uzrokuje malo riječi koje čujem protiv našeg ljubljenog Isusa do te mjere da mi dijele
dušu od tijela, što će biti s tobom, moja draga zaručnice, kada budeš slušala tolike i tolike
riječi protiv Isusa i kada ćeš Ga vidjeti toliko žalosnog, toliko će se Njemu protiviti, progoniti
Ga i tako se prema Njemu loše ponašati? Što će tada tvoje srce činiti i kako ćeš živjeti u tom
vremenu? Kako će ti duboka bol probijati dušu! Kako će biti veliko mučeništvo tvoga srca! O,
kako osjećam veliku samilost prema tebi i kada bih mogao svojom krvlju i životom spriječiti
tolike tvoje muke i mučeništvo, tvoje boli, kako bih to rado učinio!»
Majka Božja je slušala sve što joj je Josip govorio i proživljavala je duboku bol zbog
muka koje su pripravljene njenom ljubljenom Sinu. Ipak, imala je samilosti prema svome
zaručniku, te iako je bila puno više ožalošćena od njega, ipak ga je tješila na razne načine,
ljubazno, i govorila mu stvari koje bi ga mogle obradovati. Govorila mu je o slavi njegovog
Isusa, koju će On zadobiti zbog muka koje će pretrpjeti, govorila mu je o spasenju tolikih
duša koje će se okoristiti Njegovim nebeskim naukom i Njegovim primjerom. Tako bi Svetac
bio utješen.
Druge muke – Kada bi se događalo da sv. Josip treba izaći iz kuće kako bi pribavio
potrebno za hranu, često su ga mnoge osobe u tim prigodama zaustavljale i pitale ga što mu
je, zašto izgleda tako loše i iscrpljeno. Svetac je govorio sa svom jednostavnošću da je jedino
osjećao kako ga napuštaju snage. A te osobe bi odmah počele govoriti o Isusu i Josipovoj
zaručnici Mariji, da ga dovoljno ne pomažu, da mu ne daju dovoljno hrane, te da traže od
njega da se napreže. Na te riječi Svetac je bio sav potresen i tresao se kada bi to čuo, te molio
te osobe da ne vrijeđaju one koji su bili nevini, te da on od Isusa i Marije prima sve potrebno i
svako dobro, te bi im govorio:
«Znajte, da moja draga zaručnica i moj Sin čine meni svako dobro koje mi treba, pa i
više. Imaju toliko briga za mene. Zbog toga nemojte loše govoriti o njima jer na takav način
svojim riječima ranjavate moje srce. I ako me Bog hoće u ovakvom stanju, zašto želite
optužiti one koji su nevini i koji se s toliko pažnje brinu za mene?»
Neke od tih osoba bi ostajale zbunjene, ali druge bi tvrdoglavo ismijavale njegove
riječi i govorile mu da je zaslijepljen ljubavlju prema Isusu i Mariji te da ne promatra dobro
uzroke svoje slabosti koji dolaze zbog premalo skrbi koju prema njemu imaju njegova
zaručnica i Sin. Ali Svetac je na to odgovarao sa malo riječi govoreći im:

165
 «Ja od Isusa i Marije primam svako dobro i jako se brinu za mene i oni su sva moja
utjeha i potpora. Ako želite vjerovati i držati drugačije, u zabludi ste.»
I Josip bi samo naklonio glavom i otišao dalje. Kada bi se vratio ožalošćen u kuću,
nalazio bi Isusa i Mariju koji bi ga tješili i poticali na strpljenje. Svetac je sve više slabio zbog
psihičkog zlostavljanja koje je primao preko drugih stvorenja da nije više rado izlazio osim u
krajnjoj potrebi i čak se lišavao utjehe da pođe i boravi u radionici u Isusovom društvu kako
im ne bi dao prigodu da loše govore. Ovaj nedostatak Isusovog društva za Josipa je bila velika
muka i žalost, ali strah da će vrijeđati ljudi Boga potakao ga je da sve trpi strpljivo. Zbog toga
bi ostajao povučen u kući u molitvi ili bi se zadržavao u svetim razgovorima sa svojom
svetom zaručnicom Marijom.
U svetoj sobi – Isus nije propuštao da dođe često utješiti svetoga Josipa i da se zadrži s
njim i Svojom Majkom i da im govori o Božanskim otajstvima. Kada bi zatim Presveta
Djevica Marija pripravljala hranu za svoga Josipa jer je izgubio dosta snage, svako malo bi
mu pripravljala nešto posebno. Tada bi se Svetac zadržavao u sobi u kojoj se dogodilo veliko
Otajstvo utjelovljenja u krilu njegove zaručnice i tamo bi motrio to divno Otajstvo i sav bi u
suzama razmišljao, često padao u ekstazu i to duge sate tako da Majka Božja kada bi to
primijetila, zadržavala bi se i ne bi išla lišavati ga te utjehe i jako je uživala vidjevši svoga
zaručnika kako ga je Nebo tako obdarilo obilatom milošću. Ovo povlačenje u sobu Majke
Božje pred kraj života za sv. Josipa postala je jedna navika. On bi tu nalazio puno slasti i
utjeha.
Svetac je molio svoju zaručnicu da mu udovolji u tome, da mu dopusti, a ona je to vrlo
rado činila i ona je znala da se približava vrijeme kada će sv. Josip biti razvezan od veza s
ovim tijelom tj. da će brzo umrijeti. U toj maloj sobi Josip se sve više trošio u ljubavi prema
svome Bogu kao jednoj vrsti pećnice ljubavi. Svetac je dobro shvaćao da se na tom mjestu u
njemu sve više raspaljivala goruća i savršena ljubav. Zbog toga je tako rado tu boravio i kao
da se nije mogao udaljiti iz te sobe. I uistinu, ne bi nikada išao iz nje da ga misao na njegovu
zaručnicu nije uznemiravala jer kada je došlo vrijeme njene molitve u kojoj se zadržavala
sama sa svojim Bogom, tada bi Svetac izlazio iz sobe utjelovljenja i ostavljao mjesto Mariji
za njene uobičajene molitve, a on bi se istovremeno povlačio u svoju sobu i molio u duhu
sjedinjen sa svojom zaručnicom Marijom. Puno puta Bog ga je obdario da vidi u duhu svoju
zaručnicu kako moli sva okružena svjetlom i Svetac je zbog toga jako uživao i ljubazno
zahvaljivao svome Bogu. Zbog toga je vrlo rado molio u vrijeme kada je molila njegova
zaručnica povučena u sobi. Tada bi sv. Josip dobivao još obilnije milosti.
Isus sam u radionici – U međuvremenu Otkupitelj je radio kako bi zaradio potrebno
za hranu i uzdržavanje sv. Josipa. Zbog toga je Svetac bio žalostan vidjevši svog Božanskog
Sina kako se muči da zaradi sve potrebno za život i često bi uzdisao govoreći svojoj zaručnici
o svojoj muci. Marija bi ga tješila govoreći mu da se ne žalosti jer je njihov Isus to činio kako
bi izvršio volju Nebeskoga Oca, koji sada želi da On to radi. Svetac se tješio i rado je čuo
kako su se primirili oni koji su s toliko strasti dolazili u radionicu i ogovarali Isusa i Njegovu
presvetu Majku kako se tobože ne brinu za Josipa. A sada vidjevši Isusa kako se trudi na
poslu pohvalili su Ga, naprotiv, kad su prestale te njihove napasti, dolazile su te osobe
namjerno vidjeti Isusa i vidjevši Ga bile su utješene. Istovremeno su se divile milosti i ljepoti
toga mladića a mnoge osobe su namjerno prolazile tim putem kako bi imale sretnu sudbinu da
vide Isusa te bi govorile:
«O sretnog li Josipa što ima takvog Sina!»
Isus tješi sv. Josipa – Već smo ispripovijedali u Isusovom životopisu o divnim učincima
koje je Božanski Otkupitelj činio u dušama kada bi ih pohodio. Zbog toga ne ćemo o tome
ovdje govoriti. Kažem samo znajući sve to da je Josip kušao jako veliku utjehu kada bi ga
Isus došao posjetiti i učiniti zadovoljnim. Odmah bi Ga Josip pitao da li Mu nešto treba dok

166
radi jer je uvijek bio u strahu da Mu ne smeta. Isus bi sve ispripovijedao kao poslušni sin te bi
Josip bio utješen. Zatim bi Mu Josip govorio ispričavajući se:
«Imaj razumijevanja, dragi moj Sine, što se usuđujem pitati Te toliko što se događa jer
uvijek se bojim da Te netko vrijeđa, da Te neke osobe, koje potakne đavao, uznemiruju.
Zbog toga je moje srce u muci i budući da si Ti predmet moje ljubavi, mislim na Tebe i kad
bih znao da Te vrijeđaju, to bi za mene bila velika muka, kao što mi je velika utjeha čuti da Te
dobro prihvaćaju i ljube.»
Spasitelj svijeta je rado prihvaćao te izraze ljubavi sv. Josipa i pripovijedao mu je koliko ga
ljube i što čini za njega kod Nebeskoga Oca kako bi ga On obogatio sve više svojim
milostima i prosvijetlio sve više Božanskim svjetlom.

8. poglavlje: Sv. Josip počinje trpjeti velike patnje

Napadaj patnje – Josip je sve više gubio snagu jer je trpio od nedostatka apetita. Nije
mogao više uzimati hranu, osjećao je odbojnost prema svakoj vrsti tjelesne hrane i jedino mu
je prijala duhovna hrana svete molitve i Božanske riječi koju je često slušao s usta svoga
Otkupitelja. Ipak Isus je na sve načine nastojao da Svetac jede kao što se i Majka Božja
trudila pripremiti mu neko posebno jelo njemu po volji, a Isus bi mu blagoslivljao to jelo i
davao svoju milost. Tako se Svetac ipak hranio jedući samo koliko je bilo potrebno da se
uzdrži u životu. Jedne večeri napale su ga jako teške patnje a Svetac je sve to trpio sa puno
strpljenja i prikazivao ih Bogu kao zadovoljštinu za svoju prošlost. Tako je on govorio iako
nije imao ništa za što bi trebao prikazivati zadovoljštinu. Sv. Josip nije htio uznemiravati
svoju zaručnicu a još manje svoga Spasitelja, nego je sve trpio čekajući u potpunom predanju
Božju providnost.
Isus i Marija olakšavaju patnju sv. Josipu – Majka Božja je sve vidjela i već je u
svom duhu znala i puno molila za svoga zaručnika kako bi mu Bog pomogao i dao snage da
može trpjeti i tako zadobiti velike zasluge koje se dobivaju trpeći s predanjem. Majka Božja je
čekala Božje dopuštenje da pođe pohoditi sv. Josipa i utješiti ga u patnjama pomažući ga na
neki način. Kad je shvatila da ima Božje dopuštenje, odmah je otišla bez odlaganja sv. Josipu,
a s njom je došao i Spasitelj. Kada ih je Svetac vidio, podigao je ruke prema nebu a njegovo
srce je zahvaljivalo Božanskom Ocu koji Ga je utješio tako brzo poslavši mu Isusa i Mariju.
Sv. Josip bi se zatim obratio Isusu i pozvao ga s velikom ljubavlju kao i svoju zaručnicu i
odmah je osjetio olakšanje u svojim patnjama. Pa ipak Majka Božja sva zabrinuta odmah je
prigrijala povoje i dala ih Josipu kako bi mu olakšala boli i bila je skupa s njim pokazujući
veliku samilost zbog patnje koja je zadesila njenog ljubljenog zaručnika Josipa. Pitala ga je u
čemu mu može poslužiti kako bi mu olakšala muku. A Svetac, sav utješen, govorio je Mariji
da su samo njena i Isusova prisutnost za njega dovoljni da ga utješe. I uistinu, sv. Josip je
osjećao veliku utjehu i olakšanje, ali kada bi se oni udaljili, osjetio bi kako mu se srce cijepa u
grudima te bi se još više pojačala njegova patnja. Ipak, Svetac se nije usuđivao moliti da budu
u njegovu društvu, nego je sve predavao u ruke Božanskih odredaba i govorio:
«Ako me moj Bog želi utješiti, naložit će svome Sinu i Njegovoj Majci da me ne
ostavljaju. Ako želi da budem u muci, On će im naložiti da se udalje od mene. Na bilo koji
način se sviđalo Bogu, neka tako bude. Evo me, spreman sam, Bože moj, vršiti Tvoju
Božansku volju.»
Marija i Isus su se zadržali duže vrijeme u društvu sa sv. Josipom sve dok je on patio i
dok nije osjetio da je slobodan od tih napadaja muke koje je imao.

Navještaj da je odlazak sv. Josipa s ovoga svijeta blizu – Kada su se Majka Božja i njen
Božanski Sin povukli u svoje odaje, Svetac se odmorio i zaspao, a u snu mu je anđeo
progovorio i u ime Božje ga obavijestio da se približava vrijeme njegova odlaska s ovoga
167
svijeta te da se treba pripraviti kako bi stekao još zasluga i spasio mnoge duše svojim
molitvama, te da će ga Bog kušati mučnom nepokretnošću i jakim bolovima. Anđeo ga je
potakao da trpi i uvjeravao ga da će te patnje biti od Boga rado prihvaćene po sjedinjenju s
voljom Božjom. Naš Josip se probudio i odmah se predao volji Božjoj i prikazao samoga sebe
Bogu pokazujući da je spreman trpjeti sve što mu Božja providnost pošalje. Zahvalio je
anđelu zbog obavijesti koju mu je dao i molio ga za pomoć u tim mukama. Zatim se podigao,
bio je ojačan i sve je odmah kazao svojoj svetoj zaručnici kako bi i ona mogla moliti za njega
i izmoliti mu dar trpljenja uz pomoć Božje milosti. Njegova sveta zaručnica bila je puna
ljubavi i kazala da je spremna trpjeti njegove patnje svaki puta kada se to svidi Nebeskom
Ocu. Ali Svetac joj nije to dopustio, želio je trpjeti sam sve zbog želje da nasljeduje svoga
Otkupitelja jer je već znao kolike su muke pripravljene za Isusa.
Bolesti sv. Josipa – Patnje sv. Josipa bile su muke koje je osjetio u želudcu, jako
naglašene, i trpio je često gubeći svijest. Neki puta zbog goruće ljubavi prema Bogu, ubrzavao
mu se ritam srca, padao bi i u nesvjestice zbog ljubavi. A kada bi se malo smirivao u Isusovoj
prisutnosti koji je bio uz Mariju jedini uzrok njegove ljubavi, Isus bi mu pristupao i uzimao ga
za ruku. Tada bi se sveti Josip smirivao i padao u ekstazu, nije više osjećao nikakvu bol i
patnju, nego je uživao lijepe rajske slasti.
Josipova patnja zbog toga što će ostaviti Mariju i Isusa – Sv. Josip je osjećao
duboku žalost jer je morao ostaviti drago mu društvo Isusa i Marije. Istina, on je želio biti
oslobođen tjelesnih veza kako bi mogao u svoje vrijeme poći uživati u svome Bogu licem u
Lice. Ali mučila ga je misao da će morati ostaviti Isusa i svetu zaručnicu. Bog je u ovoj
njegovoj mučnoj nepokretnosti sve više čistio ljubav sv. Josipa i odvajao ga od svega
iako je Svetac već bio savršen. Ipak, na neki način bilo je nekih primjesa navezanosti u
njegovoj ljubavi. Istina, ljubio je čistom i iskrenom ljubavlju, ali je bio i jako zadovoljan,
uživao je vidjevši se u društvu Isusa i Marije. Zbog toga je u svojoj nepokretnosti Svetac bio
pripravan biti lišen tog zadovoljstva te osjećati muku odsutnosti Isusa i Marije, naprotiv da se
u svemu vrši volja Božja pa i po cijeni lišenosti zadovoljstva i užitka koji je imao u Isusovoj
prisutnosti. U prošlosti se često moglo čuti Sveca kako uzdiše od zadovoljstva dok gleda Isusa
i svoju svetu zaručnicu, a i sada je to bilo na misao da ih mora ostaviti.
Josipovo predanje – Josip je bio potpuno predan i kada bi vidio Isusa i Mariju,
govorio bi sam sebi:
«O moji dragi Sine i zaručnice, imat ću ipak sretnu sudbinu da uživam u vašem
društvu zauvijek u kući Nebeskoga Oca.»
I tako bi to prolazilo. Josip je želio da brzo dođe sretno vrijeme kada će biti zauvijek
uveden u vječno rajsko boravište. Josip se pripravljao za trpljenje kako bi trpio velikodušno a
patnja mu je svako malo dolazila. Imao je jake napadaje teške patnje, nekada i satima,
poglavito noću kada bi se Majka Božja i Spasitelj malo odmarali. Neki puta Marija bi mu
odmah pritekla u pomoć, a ponekada bi joj Bog zaklonio te ne bi shvaćala da Josip puno trpi i
to se događalo kada je Bog htio kušati sv. Josipa i ostaviti ga samoga u njegovim patnjama
bez ikakve pomoći. I uistinu, tada je Svetac jako trpio, ali je i puno zasluživao za sebe i druge.
Mogao je Josip lako pozvati Mariju, ali on to nije činio. Čekao je da je Bog pošalje i imao je
povjerenje u Božju providnost te je govorio:
«Ti, o moj Bože, želiš da trpim sa svim strpljenjem u tišini. Ja ću to rado činiti, ali
pomozi mi svojom milošću jer ja sam po sebi ne mogu ništa.»
I tako sav u patnji prikazivao bi Bogu svoje muke misleći na tolike patnje i muke koje
su pripravljene njegovom dragom Isusu. A Majka Božja kada bi shvatila stanje sv. Josipa,
kada je Bog učinio da ona to shvati, nalazila bi ga ponekada potpuno iscrpljena u jakim, jakim
mukama. Marija je tješila Josipa, grijala mu povoje, molila za njega Nebeskoga Oca sve dok

168
on ne bi osjetio utjehu i olakšanje svojih patnji i pitala ga zašto je nije molio za pomoć. A
Svetac bi odgovarao:
«Nemoj se tome čuditi, moja draga zaručnice, jer ja sam siguran kada bi Bog htio da
mi da olakšanje u patnjama, On bi učinio da ti to shvatiš i odmah bi te poslao. A ti bi došla sa
svojom uobičajenom ljubavlju, a ja se potpuno predajem u volju Božju i Njegove odredbe.
Kada mi Bog želi dati olakšanje, primam ga. Kada me želi držati u muci, isto sam tako
zadovoljan, samo neka se vrši volja Božja.»
Majka Božja je bila sva utješena čuvši osjećaje sv. Josipa te je zato zahvaljivala Bogu,
zadržavala se s njim i govorila o Božanskoj dobroti i providnosti, o divnim Božjim
djelima. Tada bi se Svetac sav raspaljivao u licu a još više u srcu te bi kliktao:
«O Bože moj, kako si divan u svojim djelima! Koliko je velika Tvoja dobrota. Što bih
ja mogao učiniti da Ti budem po volji i odgovorim na Tvoju ljubav i na beskrajna
dobročinstva koja mi daruješ? Istina je da me žaloste ove patnje, ali koliko me tješi Tvoja
milost i koliko olakšanje mi daruješ po mojoj svetoj zaručnici i mom ljubljenom Isusu!
Povećaj, molim te, ako se to Tebi sviđa, moje patnje jer sam spreman trpjeti. Samo se Ti
udostoj povećati u meni svoju milost kako bih mogao trpjeti sa strpljenjem i potpunim
predanjem. Ako primam utjehe s toliko radosti i pristajanja, zašto da ne primam na isti način
patnje i muke? Da, o moj Bože, spreman sam trpjeti jer sam spreman i uživati u Tebi.»
Dok je bio tako nepokretan, naš Josip neki puta nije mogao imati utjehu Isusa koji je
morao poći raditi kako bi zaradio za njihovo uzdržavanje. Ipak, svako malo Isus bi išao
pohoditi sv. Josipa i utješiti ga, a Majka Božja mu je pomagala stalno. Nije ga ostavljala osim
kada je trebala poći pripraviti hranu. Svetac se zadovoljavao time usprkos želji koju je imao
za svojim Isusom da se nikada od njega ne udalji. Ipak, i u ovome sav se predavao volji
Božjoj iako na kraju njegovih dana Spasitelj ga nije nikada ostavljao.
Veliko siromaštvo i Božanska pomoć – U ovo vrijeme sveta obitelj je proživljavala
veliko siromaštvo jer je Majka Božja bila zauzeta oko pomoći sv. Josipu a i Isus je trošio na to
puno vremena zbog čega Mu je ostajalo malo vremena za rad. Ali Božanska providnost nije ih
ostavljala i pomagala im preko nekih prijatelja, susjeda a neki puta i po anđelima. I tako
uistinu bijaše kada nije bilo nikakve ljudske pomoći. Kada je Svetac poželio u mašti neki
posebni plod, voće ili posebnu hranu, Bog bi slao anđele da utješe Njegovog vjernog Josipa
koji je u povjerenju govorio svojoj zaručnici što bi rado jeo, a ona bi na ljubazan način
odgovarala i govorila mu da bude vedar i pun povjerenja jer Bog će providjeti za ono što je
želio.
I uistinu tako se događalo. Već sam rekla da je Svetac imao jako malo apetita i da se hranio
s puno muke, ali Bog mu je svako malo slao one plodove koje je Josip jako volio. Neki puta
Božja providnost bi poslala bijeli kruh da se Svetac njime hrani, a sveta Majka Božja mu ga
čuvala s puno brige kao da je to neka stvar koja je s Neba došla. Svetac je dobro shvaćao da
su bili u tolikom siromaštvu te da nisu imali često puta ni kruha za prehraniti se i zbog toga je
bio žalostan i molio srdačno Božanskoga Oca da se udostoji providjeti potrebama Njegova
jedinorođenoga Sina i Njegove Presvete Majke. Gorljive prošnje sv. Josipa bile su odmah
uslišane i Božanska providnost nije kasnila da im pomogne u svemu potrebnom. Kada bi sv.
Josip primjećivao veliko siromaštvo u kojem su se nalazili i osjetio muku zbog toga jer su
trpjeli Isus i Njegova Majka, a sa svoje strane je uživao u ovom zadnjem periodu svoga života
to isto siromaštvo i lišenost onoga što je potrebno i zbog toga je zahvaljivao svome Bogu,
uživao u tome da bude u stanju vježbati se u svim krjepostima za koje je znao da su toliko
drage njegovom Bogu. I uistinu, naš Josip se divno vježbao u krjepostima sa svom
velikodušnošću, strpljenjem, predanjem i neki puta s osjećajem radosti nasljedujući u svemu
svoga Spasitelja i Majku Božju. Uspijevao je tako postići jedan savršeni uzor krjeposti. Na

169
vrhuncu njegovih žestokih patnji nikada se nije čulo da bi izgovorio nešto što bi moglo
povrijediti Boga, nego je samo zahvaljivao i slavio svoga Boga govoreći:
«O Bože moj, ako se Tebi sviđa da još više povećaš moje patnje, evo me, spreman
sam, zahvaljujem Ti za sve što mi šalješ. Sve primam iz Tvojih svetih ruku!»
Samo spominjanje imena jedinoga Boga u Josipovu srcu bi pobudilo veliku utjehu i
radost. Zbog toga na vrhuncu svojih patnji sretni Josip je u duši uživao i zahvaljivao svome
Bogu. Ali Bog je htio još više iskušati svoga vjernoga slugu kako bi mu dao priliku da još više
poraste u zaslugama. Tako je sv. Josip imao napasti teških patnji popraćenih sa duhovnim
suhoćama koje su mu potpuno oduzele nutarnju utjehu i užitak u Božanskim stvarima. Jedne
noći bio je napadnut teškim bolovima i patnjama, ali je istovremeno ćutio u duši potpunu
napuštenost i svaku lišenost nutarnjih duhovnih utjeha. Josip je zvao u pomoć svoga Boga, ali
nije osjećao više utjehu kao prije. Vidio je da je potpuno napušten i ostavljen, lišen svake
potpore te je sam sebi govorio:
«O Bože moj, što je to? U kojem se bijednom stanju nalazim! U čemu sam bio
nevjeran, u čemu sam Te uvrijedio da si me ostavio na vrhuncu moje žalosti? U ovom mjestu
gdje se nalazim nalazi se Spasitelj i Njegova Majka, pa ipak ja sam ovdje sam, napušten i
lišen svake potpore. Moja sveta zaručnica i Spasitelj znat će dobro u kojem stanju se nalazim,
pa ipak ne dolaze da me utješe. Bože moj, smiluj se svome slugi! Ali ako Ti želiš da budem
tako ostavljen i napušten, ožalošćen i sav u suhoćama, ja sam zadovoljan da se vrši Tvoja
Božanska volja, samo da Tebe ne vrijeđam.»
Naš Josip se tako žalio svome Bogu i predavao se potpuno u volju Božju. Svetac se
podigao s puno napora te noći i izašao van kako bi se divio zvjezdanom nebu i na takav
način došao do neke potpore i utjehe jer obično diveći se nebu osjećao bi veliku utjehu, ali
ovaj puta ipak nije dobio za čim je žudio, te je Josip kliktao:
«O nebo, o nebesa, vi zatvarate moje blago. Vi ste mi uvijek bili skloni, ali sada i vi
ste zatvoreni i držite za mene skrivenu svaku utjehu.»
Ožalošćeni Josip je tako stajao neko vrijeme, zatim se vratio, ali nije mogao zaspati, bilo
zbog jačine boli i patnje koju je osjećao, bilo zbog žudnji svoga srca jer je vidio da je lišen
svake utjehe. Gorko je plakao i molio Boga da mu udijeli milost da spozna u čemu Ga je
uvrijedio, u kojim prilikama je to učinio kad se udaljio od njega i ostavio ga tako samoga u
njegovim problemima i poteškoćama. Ožalošćeni Josip se jako mučio, nije nalazio nikakve
potpore, ali sav sjedinjen i u tome je zahvaljivao Bogu. Zatim bi sam sebe hrabrio govoreći:
«Doći će moja predraga zaručnica Marija. Ona će mi donijeti potporu i utjehu svojim
pohodom. Isprosit će mi milost kod Božanskog Oca. Doći će i moj ljubljeni Isus. Tada će
moje srce biti potpuno utješeno i moj duh će pronaći utjehu koju je izgubio.»
I tako je Josip čekao sa velikom željom Sina Božjega i Njegovu svetu Majku da ga svojim
pohodom utješe. Toga jutra, ipak, pohod je jako kasnio jer je Nebeski Otac tako naložio
kako bi dao priliku svome slugi da se vježba u strpljenju i svim krjepostima, a Svetac se u
tome jako vježbao. Trpio je sa puno predanja i velikom velikodušnošću. On se jako
ponizivao prepoznajući se nedostojnim pohoda Isusa i Marije. Sv. Josip je govorio:
«Ja ne zaslužujem da se Sin Božji i Njegova Majka sjete mene i ne će biti ništa ako me
ostave i udalje se ostavljajući me samog da trpim jer sam ja to uistinu i zaslužio.»
I uistinu, Svetac se jako bojao da ga zbog njegove nedostojnosti nisu ostavili Isus i
njegova sveta zaručnica i jedno duže vrijeme strahovao je i smatrao se nedostojnim njihove
potpore i pomoći, a na kraju je to objavio i kazao taj svoj strah svojoj zaručnici Marija ga je
smirili tako što mu je ona rekla da ga nikada ne će ostaviti, te se u vezi toga primirio. Ali
Josip je bio opet sav ožalošćen i u muci neutješen kada je došao posjetiti ga njegov Spasitelj i
Majka Božja. Kad ih je vidio, to nije donijelo nikakvog poboljšanja Josipu i nikakve utjehe.
Tada je njegova duša još više uzdisala od teške bolesti i patnje. Majka Božja se jako brinula

170
da mu olakša patnje svime onime što je mogla učiniti, poglavito muku zbog njegove bolesti,
ali to nije bilo ono što je ožalošćeni Josip tražio jer je tražio ono što ga je moglo potpuno
utješiti, tj. milost ljubavi prema svome Bogu što je njemu izgledalo da ju je izgubio. Zbog
toga sav ožalošćen gledao je lice svoga Isusa i u svom srcu Mu govorio:
«Moj dragi i ljubljeni Sine Isuse, jedino moje dobro, Ti znaš u kojem se stanju
nalazim. Smiluj mi se, priteci u pomoć svome Josipu, neutješenom i potpuno ostavljenom!»
Isus ga je gledao sa puno samilosti ali ga je ostavljao i dalje da tako trpi kako bi
porastao u zaslugama. Svetac je držao da ga njegov ljubljeni Isus ne uslišava i zbog toga se
nije žalio, nego se još više ponizivao govoreći:
«Moj dragi Isuse, jedino moje dobro, Ti se prema meni ponašaš onako kako ja to
zaslužujem, naprotiv, bolje nego što ja zaslužujem jer nisam dostojan da budeš ovdje pored
mene. Pravedno je da me ne uslišavaš jer nisam odgovorio kao što bi trebalo na tolike Tvoje
milosti i dobročinstva. Zbog toga me držiš u ovome stanju i možeš me držati sve do zadnjeg
daha mog života. Ti to s pravom činiš i ja svim srcem prihvaćam ovu neutješenost kao
zadovoljštinu za svu moju nezahvalnost kada nisam odgovorio na Tvoje milosti.»
Zatim bi Josip pogledao svoju svetu zaručnicu i vidio da je toliko brižna da mu pomogne u
tjelesnim mukama, a Josip bi govorio u sebi:
«Draga moja zaručnice, da znaš u kojem se stanju nalazi moj duh sigurno bi imala
samilosti i isprosila bi mi željenu utjehu, ali vidim da mi tvoja ljubljena prisutnost ne donosi
utjehu kao što je to obično bilo. Zbog toga vjerujem da Bog hoće da budem tako neutješen i
ožalošćen i ja se klanjam Božjim dopuštenjima i sjedinjujem se potpuno s Njegovom
Božanskom voljom.»
Tako je naš Josip provodio svo vrijeme toga dana u neprestanim činima predanja,
trpljenja, u potpunom strpljenju, a u njegovoj muci pomagali su mu Isus i Njegova sveta
Majka.
Đavolske napasti – Bog je još više htio kušati vjernost svoga Josipa i dopustio je
đavlu da ga napastuje sljedeće noći. Dok je Svetac još bio ožalošćen i lišen svake utjehe,
napala ga je jako velika patnja i velika napast nepovjerenja i nestrpljenja. Možemo samo
zamisliti u kojem se stanju nalazio naš Svetac. Osjetio je kako mu se povećava patnja, kako je
napušten bez ikakve podrške i utjehe i žestoko napastovan. Ali Josip nije propustio da Bogu
dokaže svoju vjernost i veliko strpljenje. Velikodušno je savladao svoga neprijatelja činima
povjerenja prema Bogu usprkos toga što mu je izgledalo da ga je Bog ostavio. Josip se
preporučivao Bogu, imao povjerenja u Njegovu dobrotu i milosrđe, da Bog ne će propustiti da
mu pomogne i utješi ga. Trpio je sve sa puno strpljenja i u tom boju prakticirao je sve
herojske krjeposti do stupnja koji možemo samo zamisliti.
Malo olakšanja – Ožalošćeni Josip je satima bio u toj velikoj muci i svim srcem se
preporučivao svome Bogu te ga je pohodio Spasitelj. Kada su vidjeli da Isus dolazi, pakleni
neprijatelji su pobijeđeni i zbunjeni pobjegli, pobijeđeni krjepostima našega Josipa. Svetac je
raširio ruke kada je vidio svoga ljubljenoga Isusa te uskliknuo:
«O Isuse moj, pomozi mi jer sam u velikoj žalosti!»

I uistinu, Josip je bio doveden do toga da je bio gotovo na koncu života, da ispusti dušu.
Isus mu je pomogao i oslobodio ga tih teških napasti, ublažio mu bol, ojačao ga u nutrini, ali
Josip ipak nije našao utjehu za kojom je žudio jer je bio u tom stanju kao deliriju više dana,
kao što smo već rekli. Nakon što je Josip doživio olakšanje, umirio se i dosta odmorio. Nakon
toga ga je posjetila i njegova sveta zaručnica kojoj je on sve pripovijedao i svu svoju muku a
Marija ga je poticala da radosno trpi, sa svom velikodušnošću, jer je to vrijeme koje je Bog
odredio da ga obogati mnogim zaslugama kako bi ga učinio još većim u svom nebeskom
kraljevstvu. Marija je uvjeravala Josipa da će imati milost od Boga, da ga On ne će ostaviti
171
kako on to misli, nego da je trajno s njime i daje mu snage da trpi i da Bog uživa gledajući ga
postojanoga i vjernoga. Usprkos ovih riječi Josip nije dobio željenu utjehu. Ipak one su ga
potakle i dale mu olakšanje u tolikoj muci te se Josip obratio svojoj zaručnici i ponizno je
molio da moli za njega Nebeskoga Oca da ga ne ostavi u tolikoj žalosti i ako je to Njemu po
volji da mu vrati nutarnji osjećaj koji je, čini se izgubio, tj. osjećaj da je Bog u njegovoj duši.
Ako bi se to svidjelo njegovom Božanstvu da ga drži u takvom deliriju, Josip je spreman
trpjeti sve sa potpunim predanjem. Majka Božja je uvjeravala Josipa da će učiniti ono što on
želi i doista nije propuštala to učiniti brižno i puno je molila Nebeskoga Oca za svoga svetoga
zaručnika pokazujući na taj način da je u svim njegovim potrebama ona njegova vjerna
družica, te da je njemu služila kao nitko drugi, sa svom ljubavlju i potpunom voljom ljubeći
rijetke krjeposti kojima je bio urešen njen sveti zaručnik. Sveti Josip je dobro poznavao ljubav
i pažnju kojom ga je njegova sveta zaručnica posluživala i služila mu i bio je jako zahvalan
zbog toga i rado to prihvaćao.
Ali bio je i zbunjen i smatrao se nedostojnim da mu ona služi, tako dostojno stvorenje jer je
znao koliko je veliko njeno dostojanstvo i koliko su velike njene zasluge. Prema Njemu je
iskazivao još veću čast i poštovanje kao Sinu Božjemu. Zbog toga bez usporedbe veće nego
prema Majci Božjoj. Sve što mu je Marija donosila jesti, Josip je primao kao da dolaze od
Neba i jeo je s puno poštovanja i pobožnosti i sa puno duhovne slasti iako nije osjećao glad i s
puno napora je jeo jer je imao odbojnost prema hrani. Ipak nije nikada odbijao ništa svojoj
zaručnici vezano uz hranu nego je pokazivao da mu je po volji te je uživao vidjevši hranu
koju mu je Marija pripravljala i trudio se jesti iako, kao što smo već rekli, imao je jednu
veliku odbojnost i nedostatak apetita.

9. poglavlje: Utjehe i milosti sv. Josipa prije njegove smrti

Sveti Josip je potpuno utješen – Naš Josip je bio ožalošćen i trpio je od

nepokretnosti i drugih muka, ali bio je isto tako obogaćen mnogim zaslugama zbog krjeposti
koje je prakticirao po svom velikom strpljenju, tako da ga je Bog htio utješiti, te je to i učinio.
Ne samo da mu je povratio nutarnju utjehu koju je bio izgubio, nego ju je još više povećao, i
to puno više nego prije ove kušnje, pokazujući na drugi način svoju veliku ljubav koju je imao
prema njemu. Zbog toga, kad je naš Svetac bio kao u deliriju i ožalošćen, anđeo mu je
progovorio u snu i kazao da se utješi jer ga Bog želi podići iz njegove velike muke i udijeliti
mu mnoge nove milosti te ga je anđeo uvjerio da se u vremenu kušnje, koju je Bog htio za
njega, ne samo obogatio mnogim zaslugama, nego je bio jako po volji Bogu pokazujući Mu u
toj prigodi svoju vjernost i ljubav. Svetac se razbudio sav radostan i zadovoljan te je čuo
jednu preslatku melodiju pjesme koju su anđeli pjevali zbog koje se njegovo srce jako
raznježilo i u isto vrijeme se ispunio utjehom i shvatio je da ga pohodi Bog koji mu je
riječima punim ljubavi govorio o najužem sjedinjenju u ljubavi sa njegovim duhom. Tolika je
bila velika utjeha koja je zapljusnula dušu sv. Josipa da nije mogao a da ne klikće naglas
govoreći:
«O Bože moj, Bože moj! Otkuda to sve meni, meni najslabijem i nedostojnom slugi?»
Posebne milosti i zagovornik umirućih – Josipu je bilo objavljeno da je već jako
blizu čas njegova sretna prijelaza s ovoga svijeta te je on molio za milost da ispusti dušu u
prisutnosti Isusa i Marije i uz njihovu ljubaznu pomoć. To mu je Bog velikodušno dopustio.
Između ostalog Josip je molio milost da umre u sat i dan u koji će umrijeti i Spasitelj svijeta,
jer nije mogao prisustvovati Isusovoj smrti. Jako je želio da barem umre u dan i sat kada će
umrijeti Isus i molio je to zbog velike ljubavi koju je imao prema Isusu i iz zahvalnosti prema
Njemu što se udostojao umrijeti kako bi izvršio otkupljenje ljudskoga roda. Ne samo da je to
Josip zadobio od Boga nego Bog mu je objavio kako ga je izabrao da bude posebni
zagovornik umirućih, jer je pokazao toliku skrb u svome životu pomažući umirućima svojim
172
molitvama i suzama da im isprosi njihovo vječno spasenje. I Bog je htio da Josip nastavi tu
svoju ljubav sve dok bude trajao ovaj svijet i da iz Neba vrši istu službu pomoći za one koji su
u tom stanju, da bude posebni zastupnik i zagovornik svima u času smrti. Svetac je rado
prihvatio tu zadaću od Boga uživajući što će biti svima na korist u toj krajnjoj potrebi.
Zahvalio je Bogu za tu službu koju se udostojao dati mu i već tada je primio to kao jedno
poslanje i sav se založio za spasenje siromašnih umirućih duša.
Raspaljen ljubavlju – Nakon što se povratio iz ekstaze Josip je vidio da su umanjene
njegove patnje, da je bio sav raspaljen ljubavlju prema svome Bogu te mu je izgledalo da više
ne može živjeti, nego je mislio da će umrijeti iz čiste ljubavi. Toliko je bila gorljiva njegova
ljubav da je gorjela savršeno čak izvana. Bio je kao raspaljen u licu, sav raspaljen u srcu i srce
kao da je htjelo izaći iz grudi i poletjeti u krilo svoga ljubljenoga Boga. Kad je bio u tom
stanju, pohodili su ga Isus i Majka Božja i čim ih je vidio, Josip je uskliknuo s puno ljubavi:
«O kako si dobar, Bože Izraela!»
Ali nije mogao reći ništa drugo jer mu je duša bila zapljusnuta novom radošću i utjehom u
prisutnosti njegovog ljubljenog Isusa i divne Majke Božje koji su se radovali s njim na
zadobijenoj pobjedi nad njegovim paklenim neprijateljima i na strpljenju kojim je Josip sve
trpio. Tolika je bila radost našega Sveca u duši i srcu da nije mogao izgovoriti niti jedne riječi,
nego je samo lijevao slatke suze radosnice i što je mogao bolje zahvaljivao Nebeskom Ocu za
mnoge milosti koje mu je udijelio i tada su skupa zahvaljivali Nebeskom Ocu. Vidjevši da je
tako obdaren naš Josip se trudio zahvaliti, slaviti i blagoslivljati Božju velikodušnost. Svaki
njegov udisaj i izdisaj bili su kao čini slave i zahvale učinjeni iz najdubljih dubina srca.
Božanske pohvale – Nakon nekog vremena Josip je htio moliti Božje pohvale skupa
sa Isusom i Marijom i svako malo njegov duh bi padao u ekstazu i uvijek bio ispunjan novim
utjehama i radošću, sa blistavim očima i raspaljena lica koje je postajalo kao nepokretno.
Uperio bi pogled prema nebu čekajući sa željom čas svoga sretna prijelaza sa ovoga svijeta jer
je bio u društvu Isusa i Marije, kao što je to i želio.
S Marijom i Isusom – Kad su se zatim malo primirili zanosi njegova srca, Josip je
razgovarao sa svojom zaručnicom i svojim presvetim Sinom i govorio im što se dogodilo
prošle noći i što mu je anđeo rekao u snu. Majka Božja je uživala vidjevši Josipa tako utješena
i neprestano zahvaljivala Božanskome Ocu. Spasitelj svijeta tada je održao jedan duži govor o
dobroti i velikodušnosti svoga Nebeskog Oca a Marija i Josip su Ga slušali sa zanosom te ih
je Bog uzdigao u uzvišeno stanje potpunog sjedinjenja s Njim, a ta ekstaza je dugo potrajala.
Trpjeti s ljubavlju – Nakon što se povratio iz ekstaze Josip je ponovo doživio
napadaje svojih patnji koje je trpio sa velikim predanjem i zahvaljivajući svome Bogu koji se
udostojao da mu dade trpjeti kako bi mogao zasluživati. I obratio bi se Bogu govoreći sa
puno ljubavi:
«Bože moj, ja ne mogu Tebi bolje pokazati svoju vjernost i ljubav nego da s
ljubavlju prihvatim kada sam pritisnut patnjama i ožalošćen. Zbog toga pošalji mi ih
koliko Ti hoćeš kako bih Ti mogao pokazati svoju ljubav koja gori za Tebe u mom srcu.
Ti vidiš, o Bože moj, kako je velika moja želja da trpim kako bih na neki način mogao
nalikovati svome Spasitelju koji će tako okrutne patnje trpjeti nama za ljubav, a zar da
ja ne trpim Njemu za ljubav? Da, da, neka i ja trpim iz ljubavi prema Tebi koji ćeš
toliko trpjeti za moje vječno spasenje!»
Josip posjećuju – Naš Josip se toliko trošio u velikoj ljubavi koja je gorila u
njegovom srcu, kao i zbog jačine patnje koju je trpio, da je izgledao kao kostur i vidjevši se u
takvom stanju on se tome radovao i zahvaljivao svome Bogu govoreći u šali neka se i njegova
koštana srž raspali plamenom Božanske ljubavi. Sveca su u tom stanju pohodile neke osobe i
susjedi i kada su ga našli u tako teškim patnjama, smatrali su da je bolje da ga ostave na miru

173
jer nisu imali srca gledati ga u tolikoj muci. Bog je odredio da odustanu od svojih posjeta
kako bi Josip imao više mira i mogao se zadržavati skupa s Njim, sa svojim Spasiteljem i
Majkom Božjom. Svetac je one koji su ga pohađali molio da ga preporuče Bogu da mu
pomogne u njegovim patnjama i da se u svemu vrši Njegova volja. Posjetitelji bi ostajali
zadivljeni i potaknuti vidjevši koliko trpi Josip i njegovo sjedinjenje s voljom Božjom te kako
je rado trpio, vedra lica, tako da je izgledao kao anđeo.
Marijine pažnje – Josipova sveta zaručnica hranila ga je prema onome što je
spoznavala da mu treba i činila to sa puno ljubavi i pažnje usprkos toga što Svetac nije imao
nikakvog apetita prema hrani naprotiv, osjećao je odbojnost. Ipak je uzimao ono što mu je
davala Majka Božja i nije se žalio nikada na odbojnost koju je imao prema hrani, trpeći sve u
šutnji i strpljenju.
Pjesme anđela, te Isusova i Marijina pomoć – U ovom zadnjem periodu svoga
života sretni Josip je bio jako obdaren time što je čuo anđeoske pjesme koje su mu naviještale
njegov sretni prelazak sa ovoga svijeta. Svetac je slušao s puno radosti i utjehe svoga srca te
pjesme i zahvaljivao Bogu jer ga je obdarivao na tolike načine. Uistinu, nikada nije bio sam u
ovim zadnjim trenutcima jer se Spasitelj svijeta dugo s njim zadržavao tješeći ga svojom
ljubaznom prisutnošću i Božanskim riječima. Isto je činila i Majka Božja i kada bi se oni
udaljavali činiti ono što su morali za svoje uzdržavanje, tada bi anđeli pjevali pjesme, slatke
melodije. Anđeli su mu pomagali u njegovim mukama i on je to zaslužio jer je bio jako
vjeran, jer je za svoga života iskazao tolike čine ljubavi koje je moglo ostvariti samo jedno
tako čisto stvorenje, čine ljubavi prema Isusu i Mariji. I tako je Bog htio da mu u ovo zadnje
vrijeme njegovog života na neki način bude uzvraćeno. Iako je Svetac sve pripisivao velikoj
Božanskoj dobroti i velikodušnosti prema njemu, a prepoznavao je sebe kao onoga koji nije
zaslužan te ispovijedao o sebi da nije činio ništa naročito dobra, da je samo jedan običan
bijednik, te da nije odgovorio kao što bi to trebalo na tolike i tolike beskrajne milosti koje je
primio od Boga. Tolika je bila njegova poniznost i niska misao o sebi te je često govorio:
«Bože moj, kako sam loše odgovorio na tolike znakove milosti koje si mi udijelio!»
Josipova poniznost – Patnje sv. Josipa još su se pogoršale i on je uz to imao jedan
trajni strah da će nešto propustiti u odnosu na svoje obaveze te je molio svoju svetu zaručnicu
da ga obavijesti o tome ako bi on zbog toga što ne primjećuje mogao uvrijediti Boga te je
molio dubokom poniznošću. Govorio je Mariji da ne gleda na njegove premale sposobnosti
nego neka gleda na to koliko zaslužuje Bog da Mu se služi sa svom vjernošću i da Mu se bude
u svemu po volji. I Majka Božja se smatrala ništavnom, ona je sve nadvisivala u poniznosti.
Ipak uvjeravala je Josipa ako bi prepoznala u njemu nešto što nije potpuno savršeno i što nije
potpuno Bogu po volji da će ga obavijestiti kako bi udovoljila njegovoj želji i prošnjama, te se
tako sretni Josip utješio.

10. poglavlje: Sretni prijelaz sv. Josipa s ovoga svijeta uz pomoć Isusa, Marije i
anđela

Zadnji trenutci Josipovog života – Sv. Josip je došao do vrhunca one svetosti za
koju ga je Bog odredio i do bogatstva zasluga koje je Bog htio da zadobije, te je Bog htio
odriješiti tu presvetu dušu od veza sa tijelom i poslati je u limb svetim ocima da njima
navijesti radosnu vijest blizine oslobođenja jer će se ubrzo dogoditi djelo ljudskog
otkupljenja. Sretni Josip je osjećao da dolaze zadnji časovi njegovog života. Čuo je skladne
pjesme anđela koje su ga slatko pozivale da svoju blagoslovljenu dušu odmori u Abrahamovu
krilu. Svetac je osjećao više nego ikada raspaljenu ljubav prema Bogu koja ga je trošila, u
kojoj je on izgarao. Imao je uzvišenu ekstazu u kojoj je ostajao satima, uživao je rajske slasti
u slatkim razgovorima sa Bogom. Kada bi se povratio iz ekstaze, razgovarao je najbolje što je
174
mogao sa svojim Otkupiteljem i Majkom Božjom koji su bili tu da mu pomažu. Molio je da
mu oproste sve ono u čemu je mogao zakazati u sretno vrijeme koje je imao da dijeli s njima.
Činio je to sa velikom boli i obilnim suzama. Zahvaljivao je Josip Mariji i Isusu na ljubavi
koju su njemu iskazali i na tolikom strpljenju što su podnosili njegove nedostatke, i na tolikim
dobročinstvima koja su njemu učinili, na tolikim milostima koje su mu izmolili kod Nebeskog
Oca. Zahvaljivao je na brizi i pomoći koju su mu iskazivali u njegovoj dugoj i mučnoj
nepokretnosti, a zatim bi toplo zahvaljivao Otkupitelju za otkupljenje ljudskoga roda i za sve
ono što će trpjeti kako bi se ispunilo veliko djelo ljudskog spasenja. Na kraju zahvaljivao je
toliko Sinu, kao i Majci Mariji za sve što su učinili za njega, ne zaboravljajući ni jedne riječi.
Dolazila su mu na pamet sva dobročinstva koja je od njih primio. Kao znak svoje velike
ljubavi prema svojoj svetoj zaručnici, iako to nije trebalo, nije joj propustio preporučiti na
poseban način njenog Božanskog Sina sa tako nježnim riječima punim ljubavi i sa suznim
očima. Divio se njoj sa velikom ljubavi i samilosti za sve ono što je ona još trebala trpjeti u
muci Spasitelja motreći kako će u to vrijeme biti ožalošćena i ostavljena, uronjena u more
patnje i muke. Tada je Otkupitelj svijeta potvrdio Josipu njegovu ulogu i zadatak da bude
trajni zaštitnik umirućih što Svetac sa svim srcem prihvati ponovno sa željom i voljom da u
svemu bude na službu Bogu. Zatim je sa puno poniznosti molio blagoslov Isusa i Majke
Božje moleći da ga ne liše te utjehe. A Isus toliko ponizan kao i Majka Božja poželjeli su da
ih on blagoslovi kao glava njihove obitelji koju im je dao Nebeski Otac. Sv. Josip je to učinio
sa puno nježnosti i poslušnosti i on je primio njihov blagoslov koji ga je ispunio utjehom i
radošću. U srcu sv. Josipa sve je viša rasla ljubav i bio je sveden na zadnje časove svoje
agonije i vidjelo se da je raspaljen nebeskom ljubavlju te je očiju uprtih čas u nebo, čas u
Otkupitelja ili u svoju presvetu i prečistu zaručnicu uživao na te poglede jer se nalazio između
dvaju nebeskih Blaga koja su mu pomagala, čiji je on bio vjerni čuvar. Na svaki uzdah Josip
bi spominjao slatka imena Boga Oca, Isusa i Marije i to je njemu uzrokovalo neizrecivu slast.
Spasitelj je držao Josipa za ruku i blizu svoje glave i govorio mu o dobroti, ljubavi i veličini
Božanskoga Oca, a Njegove Božanske riječi prodirale su duboko u dušu umirućeg Josipa te
ga sve više raspaljivale u Božjoj ljubavi.
Josipov prijelaz – Kad je došao zadnji čas sv. Josipa, Otkupitelj svijeta pozvao je
njegovu blagoslovljenu dušu da izađe iz tijela kako bi je predao anđelima da je prate do limba.
Na ovaj slatki poziv naš sretni Josip je izdahnuo zazivajući slatko ime Marije i Isusa, svoga
Otkupitelja. Izdahnuo je u činu snažne i velike ljubavi prema svome Bogu. Uistinu, sretne li
Josipove duše!
Marija vidi dušu sv. Josipa – Spasitelj je učinio da Josipovu dušu vidi Njegova sv.
Majka da se utješi, jer je bila jako ožalošćena zbog gubitka tako svetoga i vjernoga druga.
Djevica Marija vidjela je tu svetu dušu, tako bogatu zaslugama i uređenu krjepostima. Zbog
toga je bila jako utješena, kao i zbog sretne smrti koju je imao njen ljubljeni zaručnik te je
obilno zahvaljivala Nebeskom Ocu i radovala se sa presvetom i sretnom dušom sv. Josipa.
Dan Josipove smrti – Naš sretni Josip je umro u petak 19. ožujka, u 21 h a imao je oko
61 godinu. Njegovi posmrtni ostatci izgledali su tako lijepi da je izgledao kao anđeo iz Raja i
bili su okruženi divnom svjetlošću. Iz njih je izlazila blaga milost i sve je to poticalo na jedno
veliko čašćenje.
Svi oplakuju sv. Josipa – Brzo se raširio glas po cijelom Nazaretu da je umro Josip te
su ga svi oplakivali, poglavito njegovi prijatelji. Svatko bi prepričavao divne krjeposti tog
svetog čovjeka i nitko nije mogao reći niti jednu riječ protiv toga jer svi su bili svjedoci
njegovih rijetkih i divnih krjeposti. Kada su iznijeli njegove posmrtne ostatke van kako bi mu
iskazali čast i ukopali ga, strčalo se veliko mnoštvo naroda da ga vidi i svi su bili zadivljeni
rijetkom ljepotom svetoga tijela. Svi su plakali puni nježnosti i žalosti i svi su Josipa nazivali
uistinu Božjim čovjekom koji je gorljivo opsluživao Zakon.
175
 Josipov pogreb – Spasitelj svijeta, Majka Božja i pobožne žene koje su je tješile
pratile su svete ostatke sv. Josipa. Pratilo ih je i mnoštvo anđela koji su služili Kralju i Kraljici
Neba svojim pjesmama, a ipak nitko ih nije mogao čuti niti vidjeti od prisutnih. Zrak je bio
potpuno vedar i osvježavajući kao da se osmjehivao. Čak su i ptice nebeske radosno pjevale
čemu su se svi divili i svi su osjetili blagi miris koji se širio iz posmrtnih ostataka. Kad su
obavili službu ukopa prema hebrejskom zakonu, Majka Božja i Spasitelj su se vratili kući gdje
su ih ponovo pohodili i tješili njihovi susjedi.
U času svoje smrti Josip je zadobio milost za umiruće - U isti čas kada je umirao
naš sretni Josip, umirale su i neke druge osobe u Nazaretu i u drugim mjestima gdje se
opsluživao Božji zakon koji je Bog dao po Mojsiju, tj. bili su Hebreji, a našem Josipu je bilo
dano da spozna kako i oni umiru. Svetac je žarko molio za njih svoga Boga i uporno je molio
za njihovo spasenje želeći na takav način i u času svoje smrti ispuniti službu zagovornika
umirućih. I bijaše Josip uslišan od Boga jer se udostojao dati tim umirućim osobama čin
istinskog pokajanja i svi su bili spašeni po zaslugama i molitvama sv. Josipa, a Bog je htio
utješiti svoga vjernoga slugu i udijeliti mu ono što je tražio. I kako bi Bog mogao ne uslišati
njegove prošnje, njega koji je imao tako svetu dušu i s toliko vjernosti uvijek služio, toliko
ljubio, spremno slušao u svemu Njegove zapovijedi, s toliko spremnosti, poniznosti i predanja
i koji je s toliko točnosti opsluživao Zakon i nasljedovao uzore Isusa i Marije?

11. poglavlje: Slava sv. Josipa koju uživa u Raju i kako on vrši službu
zagovornika umirućih

Josipova slava – Kada je Spasitelj svijeta tri dana nakon svoje teške muke uskrsnuo
slavan i pobjedonosan, oslobodio je sve duše koje su bile u limbu i poveo ih sa sobom. Naš
Svetac je bio postavljen na jako uzvišeno prijestolje u Nebu, blizu žrtvovanoga Jaganjca, kao
kasnije i Presveta Djevica. Sada je jako blizu Kraljici anđela i ljudi kao njen prečisti i vjerni
zaručnik koji je najviše njoj ličio i nikada ne će biti nikoga na zemlji koji će njoj biti više
nalik. U Raju Josip uživa neizrecivu radost iznad svih svetaca i to se ne može objasniti i
objaviti svijetu jer ljudsko shvaćanje nije sposobno to razumjeti, ali to će jako dobro shvatiti i
diviti se kroz svu vječnost svi blaženi.
Zagovornik umirućih i Josipova zaštita – Sv. Josip trajno vrši svoju ulogu
zagovornika umirućih kod Boga sa puno brige i skrbi. Svetac pokazuje i veliku brigu za
spasenje svih duša koje su otkupljenje predragocjenom krvlju Isusa Krista, našega Spasitelja.
On moli milost za sve, a posebno za one koji su njemu pobožni i za njih se posebno sv. Josip
brine. Svaka je Josipova molitva uslišana za sve osobe a posebno one koje su u patnjama i
mukama jer je Svetac puno trpio dok je živio na zemlji. Za duhovne osobe se zalaže na
poseban način. Zato molim sve osobe da imaju jednu posebnu pobožnost prema ovome
velikome Svecu jer će iskusiti njene divne učinke.
Završetak knjige koju piše službenica Božja – Molim sve one koji budu čitali ovo
djelo neka budu svjesni da sam sve napisala iz poslušnosti, a bez nisam nikada čula ili čitala
neku stvar o ovome Svecu, niti meditirala niti mislila, nego mi je bilo sve sugerirano u činu
samoga pisanja i molim sv. Josipa da se udostoji za mene bijednu grešnicu isprositi oproštenje
mojih grijeha i vječni život da bih mogla uživati njegovo društvo kroz svu vječnost. I neka to
Bog dopusti svima.

176
 DODATAK:

Molitve sv. Josipu

Tebi, o blaženi Josipe, pritješćeni u ovim progonima utječemo se puni povjerenja,

zazivamo tvoju zaštitu skupa sa zaštitom tvoje svete zaručnice. Zbog onih svetih veza
ljubavi koje su te vezale sa Bezgrešnom Djevicom Marijom, Majkom Božjom, i zbog
očinske ljubavi koju si imao prema Djetetu Isusu, pogledaj molimo te dobrohotno baštinu
dragu koju je Isus Krist zadobio svojom presvetom krvlju i isprosi nam pomoć u svim našim
potrebama. Brani, uzvišeni čuvaru sv. obitelji, one koji pripadaju Isusu Kristu. Udalji od
nas, o ljubljeni oče, sve zablude i poroke koji se nadvijaju nad svijetom. Pomozi nam
dobrohotno s Neba u ovoj borbi protiv moći tame, naš snažni zaštitniče. Kao što si u
vremenu spasio od smrti i život Djeteta Isusa, sada brani svetu Crkvu Božju od protivština i
zasjeda njenih protivnika. Raširi nad svakim od nas svoju trajnu zaštitu kako bismo po
tvome primjeru, pomognuti tvojom pomoći, mogli krjeposno živjeti, pobožno umrijeti i
zadobiti vječno blaženstvo u Nebu. Amen.

MOLITVE SV. JOSIPU U POSEBNIM POTREBAMA

(Molitve koje slijede su preuzete iz raznih molitvenika i mogu se jednostavno moliti za
navedene nakane . Ako se osoba koja moli zagovor sv. Josipa nalazi u posebnoj situaciji i
potrebi onda, osim ovih kratkih molitava, preporučamo obavljanje devetnice sv. Josipu za
traženu milost. Ako je u mogućnosti, preporučamo joj da se tijekom devetnice ispovjedi i
pričesti.)

Osobna posvetna molitva svetom Josipu: Sveti Josipe, ti brižni i sretni hranitelju
najsvetijeg Djeteta, kojemu si bio djevičanski i zakonski otac - budi i meni duhovni otac.
Rado ti se posvećujem i stavljam pod tvoju zaštitu. Od sada te smatram svojim ocem i
zaštitnikom, a ti mene smatraj svojim djetetom i daj da osjetim djelovanje tvoje moći i
ljubavi. Zato mi izmoli milost obraćenja i ustrajnosti u dobru. Daj da budem dionik tvojih
krjeposti.
Sačuvaj u meni iskrenu i trajnu vezu s Bogom, duševni mir, duboku poniznost srca,
savršeno slaganje s voljom Božjom. Izmoli mi strpljivost u poteškoćama, čvrsto povjerenje u
providnost Božju, a iznad svega goruću ljubav prema presvetim osobama Isusa i Marije,
neokaljane Njegove Majke. Amen
Za milost sretne smrti: Sveti Josipe, kraj tebe su bili Isus i Marija, kad je došao čas
da se vratiš u kuću Očevu. Zato je pravo da ti se kršćani obraćaju kao zaštitniku i tješitelju
umirućih. Molimo danas tvoju pomoć u zadnjim časovima našeg zemaljskog života. Izmoli
nam milost, da ovdje živimo kao ti; u pravednosti i čistoći, u prisutnosti Isusa i Djevice
Marije, te ne budemo odijeljeni od njih ni onoga dana kad će nam doći posljednji čas«. Poput
tebe da budemo i mi primljeni u kuću Očevu i da naš život bude preobražen u vječne radosti
kod Gospodina. Amen.
Za duše u Čistilištu: Sveti Josipe, ponizno te molim, pomozi siromašnim dušama u
čistilištu, da im svemogući Otac skrati muke i da čim prije ugledaju Lice svoga Stvoritelja, za
kojim toliko čeznu. Pomozi dušama koje u skrajnoj zapuštenosti tvoju pomoć traže, znajući da
tvoj zagovor sve može kod Boga. Pa kao što si nekoć Isusu i Mariji pomogao u svakoj
potrebi, tako sada pomozi ovim siromašnim dušama koje su krvlju Isusa Krista otkupljene i
koje milosrdna Majka Marija tako nježno ljubi. Amen.

177
 Za čistoću: Sveti Josipe, čuvaj me od svih napasti i ne dopusti da padnem u bilo
kakav sramotni grijeh. Čuvaj me od svake grešne misli, pogleda, želje i djela. Daj da i u mojoj
duši uvijek cvate bijeli ljiljan čistoće. Amen.
Za obitelj: Tebe sv. Josipe, glavaru slavne svete Obitelji, neka časte i slave sve naše
obitelji. Sve njih preporučujemo tvojoj ljubavi, u kojoj ima mjesta za sve: neka u njima po
tvom zagovoru, svate prava vjera i nastojanje da što savršenije nasljeduju svetu tvoju Obitelj,
neka budu rasadnici života u kojima će cvasti i duhovna zvanja na dobrobit kraljevstva
Božjega na zemlji. Amen!
U nevolji: Sv. Josipe, pomozi mi svojim zagovorom, da Otac Nebeski usliši moju
poniznu molbu u ovoj stisci i nevolji. Ti najbolje znadeš, kako je čovjeku tužnom i bolnom jer
je i tvoj život bio trnjem posut. Mnogima si očito pomogao koji su te u nevolji za zagovor
zamolili. Pomozi i meni u ovoj nuždi u kojoj zazivam tvoju moćnu pomoć. Amen.
Za posao: Sv. Josipe, uzore i zaštitniče radnika, tebi se s povjerenjem utječemo.
Pomozi nam pronaći u poslu ne samo svakodnevnu potporu naših materijalnih potreba, nego i
izvor zasluga za život vječni. Ti koji si živio s Isusom, Sinom Božjim, i njegovom Majkom
Marijom i imao sreću sudjelovati u njihovim uzvišenim nakanama, isprosi nam milost
zaposlenja, da cijenimo i radimo svoj posao s nakanama kojima ste vi radili vaše poslove.
Amen.

Zdravo, Josipe!
Pozdravljam te, Josipe, koji su pun Božje milosti! Spasitelj se odmarao na tvojim
rukama i rastao pod tvojim pogledom. Blagoslovljen ti među svim ljudima i Isus, Božansko
Dijete tvoje djevičanske zaručnice, neka bude uvijek blagoslovljen!
Sveti Josipe, tebi je bilo dano da budeš djevičanski otac Sinu Božjemu, moli za nas u
našim obiteljskim brigama, za naše zdravlje i za naš posao, sve do naših posljednjih dana i
udostoj se prići nam u pomoć u času smrti naše! Amen!

Molitva sv. Josipu radniku

Slavni sv. Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu
pokore te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe; da ih obavljam savjesno, ne
obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću,
smatrajući velikom časti što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u
poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pred
umornošću i poteškoćama; da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve
to misleći na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o
neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod
uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav.
Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru, sveti Josipe! To neka mi bude misao
vodilja u životu i na samrti. Amen.

Molitva sv. Josipu za zaštitu

Preslavni sv. Josipe, tebe je Bog izabrao za hranitelja svom Sinu i za zaručnika
prečistoj Majci Njegovoj i postavio te tako glavarom Svetoj Obitelji, pa te zbog toga
Namjesnik Kristov proglasio zaštitnikom Crkve Isusove. Svim pouzdanjem srca svoga molim
te priteci u pomoć čitavoj radničkoj Crkvi! Štiti na poseban način svojom očinskom skrbi
Svetoga Oca, te sve biskupe i svećenike, koji su sjedinjeni s Petrovom Stolicom! Brani sve
koji se uz sve poteškoće i patnje trude oko spasa duša i učini da se svi narodi ponizno podlože
svetoj Crkvi izvan koje nema spasenja.

178
 Posvetna molitva
Udostoj se, predobri sveti Josipe, primiti i mene među svoje štićenike. Posvećujem ti
se posve i molim te budi mi ocem, zaštitnikom i vođom na putu k spasenju. Isprosi mi čisto
srce i veliku želju za vlastitim posvećenjem.
Učini da po tvom primjeru sva moja djela budu upravljena na što veću Božju proslavu
i za sjedinjenje s Božanskim Srcem Isusovim i Bezgrješnim Srcem Marijinim i s tobom, o
sveti Josipe.
Moli za me da postanem vrijedan biti dionikom onoga pokoja i blaženstva što si ga ti
osjetio na svom smrtnom času. Amen.

Devetnica sv. Josipu

(Iz karmelske tradicije)
Ova devetnica proistječe iz karmelske tradicije. Možemo je moliti tako da za svaki dan
uzmemo samo jedan od zaziva a na kraju izmolimo još i litanije sv. Josipa. A ako imamo
više vremena za molitvu, možemo svaki dan tijekom devetnice moliti svih devet zaziva.

1. O slavni sveti Josipe! Po živoj vjeri, koju si očuvao u svim životnim kušnjama, izmoli
nam od Boga da i mi ovo dragocjeno blago uvijek sačuvamo i po njemu živimo. Slava
Ocu … 3x
2. O slavni sveti Josipe! Po svojem neograničenom pouzdanju u Boga učvrsti nam
ufanje. Svoja skromna dobra djela sjedinjujemo s Isusovim zaslugama i ufamo se da
ćemo po Njegovoj milosti postići vječno spasenje. Slava Ocu…3x
3. O slavni sveti Josipe! Po svojoj gorućoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu izmoli nam
milost da Boga ljubimo nadasve, a bližnjega kao sama sebe. Slava Ocu…3x
4. O slavni sveti Josipe! Po svojoj dubokoj poniznosti kojom si na se privukao sav
nebeski blagoslov, molimo te, očuvaj nas od oholosti i daj da postignemo milosti
poniznih. Slava Ocu…3x
5. O slavni sveti Josipe! Po svojoj presjajnoj čistoći, zbog koje si postao zaručnikom i
zaštitnikom Kraljice djevica, molimo te, izmoli nam milost da ovu najljepšu krepost
očuvamo vazda bez ljage. Slava Ocu…3x
6. O slavni sveti Josipe! Po svojoj uzornoj pokornosti svetoj volji Gospodnjoj, izmoli
nam da se i mi Božjim dopuštenjima i nalogu svojih poglavara rado podvrgavamo.
Slava Ocu…3x
7. O slavni sveti Josipe! Po svojoj postojanoj strpljivosti kojom si svladao sve teškoće
života, izmoli nam potpunu odanost u volju Božju da rado pretrpimo sve što nam šalje
Bog. Slava Ocu…3x
8. O slavni sveti Josipe! Ti si svoje srce otkinuo od svega. Daj da i mi svoje srce
oslobodimo od svake zemaljske privrženosti, da bude posve Isusovo. Slava Ocu…3x
9. O slavni sveti Josipe! Tvoja duša prepuna je milosti – zato te zovemo Pravednim.
Izmoli nam od Boga da vazda živimo kršćanskim životom i da ga s tobom, Isusom i
Marijom sveto završimo. Slava Ocu…3x

V. Moli za nas sveti Josipe. R. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih

Pomolimo se: Molimo te, Gospodine, da nam budu na pomoć zasluge Zaručnika
Presvete Majke tvoje, da zadobijemo njegovim zagovorom, što svojom slaboćom ne možemo
postići. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.O. Amen.

179
 Litanije svetom Josipu

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, ....................................Smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, djevičanska zaručnice sv. Josipa, ....................................Moli za nas!

Sveti Josipe, slavni porode Davidov,
Sveti Josipe, svjetlosti patrijarha,
Sveti Josipe, zaručniče Bogorodice,
Sveti Josipe, stidljivi čuvaru Djevice,
Sveti Josipe, hranitelju Sina Božjega,
Sveti Josipe, brižni branitelju Kristov,
Sveti Josipe, Glavaru svete Obitelji,
Sveti Josipe, poočime Isusov,
Sveti Josipe, s Neba poučeni o tajnama Božjim,
Sveti Josipe, vjerni i razboriti slugo Božji,
Sveti Josipe, gorljivi vršitelju volje Božje,
Sveti Josipe, revni provoditelju Božjih nauma,
Sveti Josipe, izbavitelju života Isusova,
Sveti Josipe, kome se sam Gospodar svemira pokoravao,
Sveti Josipe, hranitelju i skrbniče svete Obitelji,
Sveti Josipe, koga je Kraljica svijeta i Gospodarica anđela slušala,
Sveti Josipe, čuvaru Marijine časti,
Sveti Josipe, svjedoče djevičanstva Marijina,
Sveti Josipe, sudioniče Marijinih povlastica,
Sveti Josipe, Isusu i Mariji preslični,
Sveti Josipe, uzore očinske brige i budnosti,
Sveti Josipe, potporo i upravitelju kršćanskih obitelji,
Sveti Josipe, uzore obiteljske ljubavi, sloge i vjernosti,
Sveti Josipe, prijatelju djece,
Sveti Josipe, zaštitniče djevičanske čistoće,
Sveti Josipe, čuvaru djevica,
Sveti Josipe, ljubitelju siromaštva i pomoćniče sirota,
Sveti Josipe, diko i uzore obrtnika i radnika,
Sveti Josipe, branitelju putnika,
Sveti Josipe, utočište grešnika,
Sveti Josipe, utjeho žalosnih,
Sveti Josipe pravedni,
Sveti Josipe prečisti,
Sveti Josipe premudri,
Sveti Josipe jaki,
Sveti Josipe pokorni,
Sveti Josipe vjerni,

180
Sveti Josipe, ogledalo strpljivosti,
Sveti Josipe, sigurna nado našeg spasenja,
Sveti Josipe, savjetniče u dvojbama,
Sveti Josipe, ljiljane netaknute čistoće,
Sveti Josipe, bisere poniznosti i krotkosti,
Sveti Josipe, obrano stradalnika,
Sveti Josipe, zaštitniče umirućih,
Sveti Josipe, jaki štite protiv zasjeda đavolskih,
Sveti Josipe, strahu zlih duhova,
Sveti Josipe, zaštitniče i branitelju cijele Crkve,
Sveti Josipe, krunom slave Presvetoga Trojstva ovjenčani,
Sveti Josipe, izbavitelju iz svake nevolje,
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Postavio si ga gospodarom doma svojega i poglavarom svega imanja svojega
Pomolimo se: Bože koji si se neiskazanom providnosti udostojao izabrati svetog
Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj, molimo, da koga kao pokrovitelja na zemlji
častimo, zavrijedimo imati zagovornikom na Nebu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Amen. (Litanije preuzete iz molitvenika Rajska vrata od dr. Josipa Stadlera, nadbiskupa
sarajevskoga)

MOLITVE SVETACA I DUHOVNIH VELIKANA

SV. JOSIPU

Hvalospjev u čast sv. Josipa, Zaručnika Marijina

(Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski)
Pjevajmo hvalospjev u čast sv. Josipa, zaštitnika i zaručnika Marijina. Ponizni Josip je
malo poznat. Nitko ga ovdje na zemlji nije potpuno poznavao, ali on očarava blaženike. Neka
se Zemlja ujedini s Nebom i neka ga svi slave. Veliki sveče, Bog je smatrao samo tebe
dostojnim zaručnikom njegove divne Majke. Zaručnik Kraljice Neba, čudesna je to
povlastica, svjedok njene svetosti, čuvar njene čistoće, o slavo neusporediva!
Otac vječni te molio da na zemlji hraniš Njegovog Sina, da budeš Njegov zamjenik.
Nosio si na grudima Onog koji sve drži u svojoj ruci; po jedinstvenom poslanju, bio si
hranitelj Sina Božjega. Tko li je vidio kako se milujete, smijete i grlite neizmjernom
ljubavlju! Isusovi osmjesi su ti probadali srce i ispunjali ga slašću. Posve uronjen u Njegovu
ljubav, ti si mu sa svoje strane uzvraćao riječima: Predragi sine, ljubim te.
Ako su tri Marijine riječi mogle svojom snagom posvetiti sv. Ivana zajedno s
njegovom majkom Elizabetom, što sve nisu u tebi izazvali oni sveti i slatki razgovori u tvom
domu. Isusova te riječ oduševljavala, njegova nazočnost ispunjavala milošću i svjetlom.
Kolika li je bila tvoja poniznost! Ona te potakla da čuvaš tajnu u tišini, da staneš zadnji u red,
da živiš kao siromašni drvodjelja, da izgledaš kao siromašan i neuk čovjek, bez posebnih
sposobnosti, bez nadarenosti, bez posebnog izgleda i razboritosti. Zlatnog li Sveca!
Što si se ti više snizivao, Bog te više uzdizao Sebi u svoju slavu. Tvoje su zasluge
čudesne, tvoje privilegije prevelike. Nebo se divi tvome sjaju, Zemlja je puna tvojih milosti
koje sežu sve do čistilišta. Nikada te ne molimo uzalud, tvoje jamstvo i zagovor, kako kaže
sveta Terezija, su uzvišeni. Tvoj Sin je Bog slavni, tvoja Zaručnica Kraljica Neba. Moleći ti
im zapovijedaš, sve što ti tražiš bude učinjeno. O neizmjerne li moći!

181
 Sveti Josip: (Montfort nastavlja kao da sam sv. Josip govori) «Nastojte biti u svemu
zadnji, prostrite se i sakrijte u Isusu i Mariji! Tražite ono što svijet izbjegava i bježite od
onoga za čim svijet trči. Ravnajte se jedino po vjeri, kako biste nasljedujući moj život bili
sretni sa mnom».
Molitva: Sveti Josipe, budi moj zaštitnik i isprosi mi veliki dar: Božansku Mudrost!
Kako bih iskazao dostojnu slavu Spasitelju, kako bih obratio čovjeka grešnika, pomogao
siromašnima i prezrenima i porazio svoje neprijatelje. Milosrđe te na to potiče. Bog sam.

O Josipe skriveni
(Sv. Terezija od Djeteta Isusa)
O Josipe skriven i skroman proživio si zemni vijek, ali ljupkost Isusovu i Marijinu
gledao si vijek. Sin Boga živoga kao Dijete na najvišu te digao čast, počivajući na tvome srcu
i nad sobom ti dajući vlast. U službi mi smo Isusovoj i Marijinoj kao i ti, ugodit njima mi bi
rado bez drugih želja ikakvih.
Terezija nam Majka k tebi, uvijek dizala je pogled svoj, i spremno si joj pomogao u
svakoj kušnji njezinoj. U duši nam je slatka nada, kad ovaj život dovrši, uz Božju ćemo
Majku tada i tebe, oče, gledat mi! Tada povijest ćemo čitat tvoju, što ne znao je zemni kraj,
otkrivat ćemo slavu tvoju i pjevat je kroz lijepi Raj.

Molitva Sv. Josipu za svetu čistoću,

(koju je sv. Mala Terezija molila svaki dan)
Sveti Josipe, Oče i Čuvaru Djevice, čijoj vjernoj skrbi bi povjerena sama nevinost Isus
Krist i Djevica nad djevicama Marija, po dvostrukom tom predragom zalogu vruće te molim
da mi isprosiš da od svake nečistoće čisto srce sačuvam i čistim srcem i tijelom s tobom
služim Isusu i Mariji. Amen.

Slavni sv. Josipe, Marijin zaručniče

(Sv. Franjo Saleški)
Slavni sv. Josipe, Marijin zaručniče, udijeli nam svoju očinsku zaštitu; to te molimo po
Srcu Isusa Krista. Ti, čija zaštita se širi na sve naše potrebe te umije učiniti nama nemoguće
stvari, otvori svoje očinske oči nad potrebama svoje djece. U poteškoći i muci koje nas
pritišću, s povjerenjem se tebi utječemo, udostoj se uzeti pod svoju, zaštitu punu ljubavi,
važne i teške stvari koje nas zabrinjavaju. Daj da njihov sretan ishod bude na slavu Božju i
dobro tvojih slugu. Amen.

Spomeni se, slavni zaručniče Djevice Marije

(Bl. Pio IX)
Spomeni se, o čisti zaručniče Blažene Djevice Marije i slatki moj zaštitniče sv. Josipe,
kako se još nije čulo da se itko u tvoju zaštitu preporučio i u tebe pomoć zatražio, a da je nije
dobio. S tim pouzdanjem dolazim i ja preda te pa ti se preporučujem. Nemoj prezreti molitve
moje, poočime Isusov, nego je milostivo primi i usliši. Amen.

Bl. Katarina od sv. Augustina : Jedna od najpobožnijih osoba sv. Josipu je svakako
bila bl. Katarina od sv. Augustina. Ova službenica Božja, kao znak svoje posebne pobožnosti
sv. Josipu, na dan kad je primila sv. Potvrdu svome imenu je dodala druga dva. Htjela je da je
zovu Marija Katarina Josipa. I od toga dana nije prestala biti gorljivo pobožna Isusovom
poočimu. Bog ju je pozvao iz Francuske u Quebec na početcima kolonizacije Kanade da
poslužuje u bolnici.

182
 Jednoga dana na svetkovinu Uznesenja Isusova u Nebo Katarina je imala viđenje. Bila
joj je pokazana velika procesija svetaca koji su išli u Nebo. U sredini tog silnog mnoštva bio
je Kralj kraljeva, Isus Krist, koji se veličanstveno okružen blaženicima i blaženicama uputio
prema vratima Raja. Pred svima je išao sv. Josip.
Kada je svečana povorka ušla u Raj, Gospodin Isus Krist je u ljudskoj naravi bio
postavljen s desna Ocu. Tada se sv. Josip obrati Bogu: «Evo, Vječni Oče, talenta koji ste mi
povjerili na zemlji, vraćam ga ne samo udvostručena, nego bezbrojno umnožena. Sve ovo
mnoštvo duša je plod istog talenta koji Ti vraćam i polažem u Tvoje božanske ruke».
Na to mu Vječni Otac odgovori: «Vjerni slugo, budući da si na zemlji bio upravitelj
moje kuće, želim da isto tako u ovoj mojoj nebeskoj kući ne budeš sluga, nego upravitelj i
imaš veliku ovlast nad mojim dobrima, jer moj Sin, kome si imao čast zapovijedati, želi da se
to odrazi i u vječnosti».
Tada se bl. Katarina u viđenju obrati sv. Josipu i reče: «O veliki sveče, moli Kralja
slave da se nikad ne odvojim od Njegove svete ljubavi, nego da cijelu vječnost budem s
Njime sjedinjena. S tvojim zagovorom, On ne će odbiti ove milosti». I blaženica nastavlja:
«Vidjela sam da mi je molitva bila uslišana pod uvjetom da živim potpuno predana volji
Božjoj i bilo mi je pokazano i mjesto koje ću imati u Nebu, gdje ću cijelu vječnost ljubiti
Isusa, Mariju i Josipa i biti od njih ljubljena».
Naučimo, dakle, živjeti po volji Božjoj, i što budemo željeli i tražili po zagovoru sv.
Josipa, dobit ćemo.
Sv. Alfons Marija Liguori: Sv. Alfons Marija Liguori bio je veliki štovatelj Majke
Božje kojoj je bio potpuno predan i posvećen. Svetac koji je nježno ljubio Mariju bio je i
gorljivi štovatelj njenog zaručnika sv. Josipa, o kome je govorio i pisao potičući sve na
pobožnost Isusovom poočimu. Sv. Alfons uči:
«Zamislimo da Gospodin Isus, videći nas u patnjama i poteškoćama, u brigama
svakodnevice, i nama upućuje poziv koji je faraon u Starom Zavjetu uputio narodu za vrijeme
oskudice: Idite Josipu i sve što vam rekne učinite (Pos 41,55). Idimo, dakle, sv. Josipu ako
želimo biti utješeni. Ne zaboravimo nikada više puta dnevno njemu se preporučiti, jer moć
njegova zagovora kod Boga nadilazi sve druge svece i jedino ga zagovor Majke Božje
nadilazi».

POSEBNE POBOŽNOSTI SV. JOSIPU

Sveti plašt u čast sv. Josipu

Pobožnost nazvana «svetog plašta» je posebna molitva na čast sv. Josipu u kojoj se
časti njegova osoba i traži njegova posebna zaštita. Ova pobožnost ima svoju tradiciju i
možemo je pronaći objavljivanu na gotovo svim europskim jezicima. Neki molitvenici, koje
smo konzultirali, preporučuju ovu molitvu tijekom cijelog mjeseca ožujka u kojem se posebno
časti sv. Josip, kao znak naše ljubavi i pobožnosti prema tom velikom svecu i kao simbologija
čašćenja godina koje su zajedno proveli Isus, Marija i Josip. Naravno da se ona može moliti i
svaki puta kada osjetimo potrebu za zaštitom sv. Josipa ili kada tražimo da nam isprosi neku
milost.
Pobožnost je prozvana «sveti plašt» zbog želje da posebna zaštita sv. Josipa, slikovito
izražena plaštem, zakrili vjernika te da mu zagovor sv. Josipa postane štit i pomoć u svim
problemima, poteškoćama i opasnostima, kako bi s Božjom milošću jednog dana sretno
preminuo i baštinio vječno spasenje. I u svetačkoj tradiciji, kao što se vidi iz molitve bl.
Magdalene Sofije Bara, koristi se simbolika plašta.

183
 U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Isuse, Marijo i Josipe predajem vam srce i dušu soju. Presveto Trojstvo, zahvaljujemo
ti što si uzdiglo sv. Josipa na posebnu i jedinstvenu čast da bude Marijin zaručnik i Isusov
poočim. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome... i Vjerovanje
Uvodna molitva prikazanja: Evo me, sv. Josipe, prostrt pred tobom, prikazujem ti
ovu molitvu svojom iskrenom pobožnošću. Sve što bih mogao učiniti za tebe tijekom svoga
života, želim učiniti kao izraz svoje ljubavi prema tebi. Pomozi mi, sv. Josipe, štiti me sada i
cijeloga moga života, a pogotovu u času moje smrti, kako bih ti mogao vječno zahvaljivati u
nebeskoj Domovini.
Sv. Josipe, slavni patrijarše, evo me pred tobom, želim te pobožno častiti i prikazujem ti ovu
zbirku molitava kao podsjećanje na tvoje bezbrojne krjeposti. Na tebi se ispunio otajstveni san
Josipa, sina Jakovljeva. On je bio tvoja praslika, jer ne samo da te obasjalo Božansko sunce,
Isus naš Gospodin, nego te i Marija, zvijezda zornica, obasjala svojim blagim svjetlom.
Slavni sv. Josipe, po uzoru na patrijarha Jakova koji je skupa s drugima pronašao Josipa i
obradovao se svom najdražem sinu koji je bio uzdignut na veliku čast u Egiptu, daj da primjer
Isusa i Marije, koji su te poštovali, i mene potakne na veću ljubav prema tebi.
O veliki sveče, isprosi mi milost da Gospodin svrne na mene svoj milosrdni pogled. Kao što
Josip, sin Jakovljev, nije potjerao svoju grešnu braću, nego ih je s ljubavlju primio, zaštitio i
spasio od gladi i smrti, tako i ti, sv. Josipe, svojim zagovorom isprosi mi milost da u ovom
životu ne budem nikada ostavljen i nikada ne napustim Gospodina.
Isprosi mi i milost da uvijek budem među onima koji su tebi pobožni, da vedro živim pod
tvojom zaštitom, pod tvojim plaštem sve dane svog života sve do smrti. Amen.
Molitve:
1. Zdravo sv. Josipe, čuvaru neusporedivog Nebeskoga blaga, slavni porode Davidov,
poočime Onoga koji sve uzdržava. Poslije Marije, ti si svetac najdostojniji naše ljubavi i
čašćenja. Ti si jedini među svecima imao čast prigrliti, odgajati, voditi i hraniti Mesiju
kojega su proroci i kraljevi željno iščekivali. Sv. Josipe, isprosi mi spasenje moje duše i od
Božjega milosrđa isprosi milost za koju te molim. Preporučam ti i duše u Čistilištu, moli
Gospodina da olakša njihove velike muke. 3 Slava Ocu...
2. Zdravo sv. Josipe, svjedoče velikih djela Božjih, tvoje oči su gledale Dijete Isusa kako se
odmara u Marijinom naručju, kako mu se klanjaju mudraci, kako anđeli slave Boga i kako
mu se kao Spasitelju pastiri klanjaju. Beskrajnoga Boga pred kojim drhte sile nebeske, ti si
Josipe, držao u naručju. Moli Isusa za spasenje moje duše. Pokaži se velikim
zagovornikom kod Boga za mene i za duše u Čistilištu. 3 Slava Ocu...
3. Zdravo sv. Josipe, moćni zagovorniče cijele Crkve, zazivam tebe, velikog zaštitnika
bijednika i tisuću puta blagoslivljam tvoje srce, uvijek spremno priteći u pomoć u svakoj
potrebi. Tebi se, dragi sv. Josipe, utječu udovice, siročad, ožalošćeni i svi u potrebi jer
nema patnje, muke ili nesreće u kojima ti ne bi milosrdno u pomoć priskočio. Udostoj se,
zbog darova koje je Bog stavio u tvoje ruke, isprositi mi milost za koju te molim. A i vi
svete, duše iz Čistilišta, molite za mene. 3 Slava Ocu...
4. Zdravo sv. Josipe, dragi sveče, ti poznaješ sve moje potrebe, još prije nego li ih iznesem u
molitvi. Ti znaš koliko mi je potrebna milost za koju te molim. Ako je u skladu s voljom
Božjom, isprosi mi je. Moja ožalošćena duša ne nalazi mira usred muka. Ljudska pomoć
je ništavna. Ti si uvijek donosio utjehu i mir, pomoć i milost tolikim osobama koje su se
tebi utjecale. Zato stojim pred tobom i molim te, priskoči mi u pomoć usred tereta koji me
tište. Tebi se, sv. Josipe, utječem i nadam se da me ne ćeš odbiti, jer je sv. Terezija
Avilska kazala: «Čini mi se da je drugim svecima Gospodin dao milost da priteknu u
184
 jednoj nevolji, a ovome slavnom svecu, imam iskustva, dao je milost da pritekne u pomoć
u svima». Sv. Josipe, tješitelju žalosnih, imaj samilosti prema mojim mukama, kao i onim
dušama u Čistilištu koje toliko očekuju naše molitve. 3 Slava Ocu...
5. Zdravo sv. Josipe, uzvišeni sveče, po zaslugama tvojih krjeposti a poglavito po svojoj
savršenoj poslušnosti, usliši me, po tvome predragom imenu, po tvom blagom srcu, po
tvojim patnjama i suzama, po tvojim radostima, isprosi mi ozdravljenje od svakoga zla
duše i tijela. Zakrili me svojom zaštitom, isprosi mi sve potrebno za vječno spasenje, a
pogotovo milost koja mi je posebno potrebna. Preporučam ti drage svete duše iz Čistilišta,
izmoli im oslobođenje od njihovih muka. 3 Slava Ocu...
6. Zdravo sv. Josipe, moj zagovorniče, tebi se povjeravam. O Bože, Vječni Oče, po
zaslugama Isusa i Marije udijeli mi milost za koju te molim. Molim te primi i moju čvrstu
odluku da ustrajem u broju onih koji žive pod posebnom zaštitom sv. Josipa. Neka njegov
sveti plašt bude moj zaklon. 3 Slava Ocu...
7. Zdravo sv. Josipe, moj zaštitniče, sjeti se, prečisti zaručniče Presvete Djevice Marije, da se
nikad nije čulo da je netko tražio tvoju zaštitu i ostao neuslišan. S tim povjerenjem tebi se
ustrajno utječem, bdij nada mnom, pouči me raditi na mom posvećenju, udalji od mene
sve neprijateljske zasjede i neka sve u mom životu bude na veću slavu Božju. 3 Slava
Ocu...
Zaključna molitva: Slavni sv. Josipe, koji si od Boga bio izabran za poglavara i
čuvara svete Obitelji, udostoj se čuvati i moju dušu. Daj da se u tebe ugledam i budem
dostojan tvoje posebne zaštite. Molim te primi me pod svoju posebnu zaštitu. Izabirem te za
svoga duhovnog oca, zaštitnika i vođu, tebi povjeravam cijelo svoje biće, svoj život i svoju
smrt. Bdij nada mnom kao nad svojim duhovnim sinom, brani me od mojih vidljivih i
nevidljivih neprijatelja, u svim potrebama priskoči mi u pomoć, tješi me u mojim žalostima a
pogotovu u času moje smrti. Amen.

BRATOVŠTINA SV. JOSIPA ZA POMOĆ UMIRUĆIMA

Prvotnu Nadbratovštinu sv. Josipa za pomoć umirućima osnovao je sv. Pio X papa,
godine 1913. na poticaj B. Luigia Guanella, u Rimu, odakle se proširila cijelim kršćanskim
svijetom. Bratovština nije neko društvo ili organizacija, nema upisnine ni članarine, nema
sjednica ni skupština, nego to su samo molitve i žrtve pojedinca pod zaštitom sv. Josipa za
plemenito djelo kršćanske ljubavi za vječno spasenje umirućih. Sveti Josip je preminuo
pravedničkom smrću u prisutnosti Spasitelja svijeta Isusa Krista i Blažene Djevice Marije,
nakon što je najsavjesnije izvršio svoju uzvišenu zadaću. On je stoga zaštitnik sretne smrti, a
moć zagovora sv. Josipa je velika zbog njegove značajne uloge u djelu otkupljenja svijeta i
zbog njegove osobne svetosti.
Znajući to, više tisuća vjernika u domovini i milijuni diljem svijeta, upućuju sv. Josipu
dnevnu molitvu ove Bratovštine za umiruće. U duhovnoj zajednici sa njima molimo i mi sv.
Josipa za one koji odlaze sa ovoga svijeta. Ne smijemo biti ravnodušni, kakva će im biti
vječnost. Želimo im vječni spas. Stoga molimo ponizno, molimo pobožno, molimo pouzdano,
molimo žarko, molimo ustrajno! Bratovština je kanonski ustanovljena 05. VIII 1981. u
Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu.
Koji žele sudjelovati u toj Bratovštini, neka se jave na adresu:

185
SVETIŠTE SV. JOSIPA
47000 KARLOVAC
Boškovićeva 36. (tel. i fax. 047 / 413-649)
Naznačite čitljivo ime i prezime i potpunu adresu svoga doma.
Uvjeti za sudjelovanje:
1. Upis u imenik Bratovštine.
2. Dnevno, ujutro i navečer moliti molitvu Bratovštine:

SVETI JOSIPE, DJEVIČANSKI OČE ISUSA KRISTA I PRAVI ZARUČNIČE BLAŽENE

DJEVICE MARIJE, MOLI ZA NAS I ZA SVE KOJI ĆE DANAS (NOĆAS) UMRIJETI.

Ova molitva ne obvezuje pod grijeh.

3. Preporučljivo je prikazivanje i drugih dobrih djela (i žrtava) za umiruće.
4. Svećenici, sudionici u ovoj Bratovštini prikazat će godišnje jednu sv. Misu za umiruće.
Kada pošaljete molbu za upis u Bratovštinu na naznačenu adresu, dobit ćete sličicu s
molitvom Bratovštine i uputama za sudjelovanje te ćete vidjeti velika duhovna dobra i oproste
koje možete zadobiti.

Svjedočanstva o uslišanjima po zagovoru sv. Josipa

- Kad pritisnu boli – u toj suznoj doli, idite k Josipu;
- Nesreća kad bije – a pomoći nije, idite k Josipu;
- Kada duša zdvaja – pati od očaja, idite k Josipu;
- Žalost kad vas muči – jer nemir je u kući, idite k Josipu;
- Teška kad vas tuga – muči radi duga, idite k Josipu;
- Kada vjeru gubi – koga srce ljubi, idite k Josipu;
- U napasti jakoj – u potrebi svakoj idite k Josipu;
- Kada snaga pade – zdravlju nema nade, idite k Josipu;
- Kad se život gasi – žića minu časi, idite k Josipu;
- Duša kad poleti – u raj gore sveti, idite k Josipu!

186