KULTURNO NASILJE

1.1. Definicija

Pod ‘’kulturnim nasiljem’’ podrazumijevamo one aspekte kulture, simboličke sfere naše egzistencije -
a tu spadaju religija i ideologija, jezik i umetnost, empirijske i formalne nauke - koji mogu da se
koriste da se opravda ili legitimište direktno ili strukturno nasilje. Teško da se čitave kulture mogu
označiti kao nasilne.
S druge strane, mogu da se zamisle ili čak susretnu kulture koje imaju ne samo jedan nego skup
aspekata koji su toliko nasilni, obuhvatni i različiti da pokrivaju čitave kulturne domene i tu će se
neizbežno preći sa priče o slučajevima kulturnog nasilja na priču o nasilnoj kulturi.
Ako je suprotnost nasilju ‘’mir’’, koji i jeste predmet istraživanja mira/mirovnih studija, onda bi se
suprotnost kulturnom nasilju bio ‘’kulturni mir’’ pod kojim bi se podrazumevali oni aspketi kulture
koji služe da se opravda i legitimište direktan i strukturni mir. Ako neka kultura ima mnogo takvih
različitih aspekata, možemo da je smatramo ‘’kulturom mira’’.
Kulturno nasilje čini da direktno i strukturno nasilje izgleda, ili se čak oseća, kao dobro - ili bar ne
kao loše. Studije nasilja se bave dvama problemima: upotrebom nasilja i legitimisanjem nasilja.
Proučavanje kulturnog nasilja razotkriva način na koji se čin direktnog nasilja i činjenica strukturnog
nasilja legitimišu i tako čine društveno prihvatljivim.
1.2. Tipologija direktnog i strukturnog nasilja
Ja nasilje vidim kao povredu osnovnih ljudskih potreba i, opštije posmatrano, života, koje snižava
nivo zadovoljenosti potreba ispod svakog mogućeg minimuma, a koje je moguće izbeći. Četiri klase
osnovnih potreba - rezultat opsežnih dijaloga koji su se vodili širom sveta - su: potreba za
opstankom, potreba za blagostanjem, potreba za identitetom i potreba za slobodom.

Nasilje i priroda. Tu je kao i ratu, prisutno direktno nasilje u vidu rušenja i paljenja. Strukturni oblik
nasilja nad prirodom je mnogo podmukliji, nema namere da se uništava priroda, ali se to svejedno
čini.
1.3. Povezivanje tri vrste nasilja
Kulturno nasilje možemo da dodamo kao treću nadvrstu i stavimo ga u treći ugao slike trougla
nasilja. Kada su u osnovi ovog trougla ugao ‘’direktnog’’ i ugao ‘’strukturnog nasilja’’, kulturno
nasilje se vidi kao legitimizator i jednog i drugog. Ako postavimo trougao na ugao ‘’direktnog
nasilja’’, dobijamo sliku strukturnog i kulturnog kao izvora direktnog nasilja.
Direktno nasilje je događaj; strukturno nasilje je proces, sa usponima i padovima, kulturno nasilje
je konstanta, ‘’trajeno stanje’’, s obzirom na spore transformacije kulture kojoj pripada, ono ostaje
u suštini isto tokom dugog perioda vremena.
I direktno i strukturno nasilje ugrožavaju ljudske potrebe. Kada se to desi iznenada, govorimo o
traumi. Kada se to desi grupi, kolektivitetu, imamo kolektivni traumu, koja može da se nataloži u
kolektivnom nesvesnom i postane sirov materijal za značajne istorijske procese i događaje. Ovo se
zasniva na jednostavnoj pretpostavci: ‘’nasilje rađa nasilje’’.
1.4. Primeri kulturnog nasilja
Sada prelazimo na listu šest kulturnih domena, pomenutih u uvodu - religija i ideologija, jezik i
umjetnost, empirijske i formalne nauke - gde ćemo dati po jedan ili dva primera kulturnog nasilja iz
svakog domena.
1. Religija

2. Ideologija
Konstruiše se oštra razlika koja uvećava, čak uzdiže vrednost Ja, a umnajuje, čak srozava vrednost
Drugog. U ovoj tački može da počne da djeluje strukturno nasilje.

1
3. Jezik: izvesni jezici - koji za osnovu imaju latinski vokabular, kao što su italijanski, španski,
francuski i moderno engleski, ali ne i oni sa germanskom osnovom, kao što su nemački i
skandinavski jezici - čine žene nevidljvim, korištenjem isre reči za muški rod i celu ljudsku zajednicu.
4. Umetnost
5. Empirijske nauke
6. Formalne nauke
7. Kosmologija - pojam kosmologije je zamišljen tako da se odnosi na taj supstrat dubljih
pretpostavki o realnosti, određujući šta je normalno i šta je prirodno.
1.5. Gandi i kulturno nasilje
Jedinstvo-života i jedinstvo-sredstava-i-ciljeva. Prvo sledi iz drugog, ukoliko se pretpostavi da
nikakav život, naročito ljudski, ne sme da se koristi kao sredstvo za ostvaranje nekog cilja.
Jedinostvo sredstava i ciljeva možemo razumeti kao približavanje različitih mentalnih elemenata, u
ovom slučaju postupaka i činjenica do kojih oni dovode. Sredstva moraju biti dobra sama po sebi, a
ne samo u svetlu udaljenih ciljeva, negde tamo - kao što svedoče milioni žrtava.
Svaka razlika između Ja i Drugog može da se koristi kako bi se opravdalo nasilje nad onima koji su
niže na vredonosnoj ljestvici. Jedinstvo sredstava i ciljeva vodi doktrini sinhronije, koja nalaže
simultani rad na svim pitanjima, a ne dijahronije jednog velikog koraka za koji se pretpostavlja da
aktivira force matrice.

1.6. Zaključak
Nasilje može da počne u bilo kom uglu trougla i da se lako prenese do drugih uglova. Triangluarnom
sindromu nasilja trebalo bi u mišljenju suprotstaviti triangularni sindrom mira, u kom kulturni mir
stvara strukturni mir, simbiotske, ravnopravne odnose među različitim partnerima i direktni mir,
činove saradnje, prijateljstva i ljubavi. Do ovog trougla može se doći samo istovremenim radom na
sva tri ugla, bez pretpostavke da će suštinska promena u jednom uglu automatski voditi promenama
u ostala sva.

GANDI, MOHANDAS KARAMČAND

Po hinduističkom hiljadugodišnjem vjerovaju, postoje četiri boje staze, koje odgovaraju vrstama
ličnosti: bakti ili posvećenost, džnana ili duhovna mudrost, karma ili nesebično delovanje i
radža joga ili carski put ka bogu, kombinacija prethodne tri staze, zasnovane na meditaciji.

PEDAGODIJA MIRA
PEDAGOGIJA MIRA

2
Pedagogija mira je posrednik između teorije i prakse. Ona, pravljenjem sopstvenih teorija i
razvijanjem novih i modernih modela učenja doprinosi analiziranju konflikata i pravilnom
ophođenju prema nasilju na ličnom, društvenom i međunarodnom nivou.
Historijski razvoj pedagodije mira vezuje se za kraj Drugog svjetskog rata. Taj je razvoj tekao u
fazama koje su se preklapale i koje još i danas postoje. Prvu fazu obilježava individualistički pristup.
Druga faza okarakterisana je političko-naučnim pristupom i shvata rat kao politički problem
internacionalnog sistema. Treća faza je bila u znaku prevaziđenog konflikta između Irsoka i Zapada.
Sadržajni pojmovi tokom ove treće faze vežu se za negativni i pozitivni pojam mira, te za kulturalni
pojam nasilja, kojeg je uveo Johan Galtung.
ŠTA ZNAČI MIR?
Pedagogija mira je posrednik između naučne (istraživanja mira i konflikata) i prakse (mirovnog
odgoja).

PRENOŠENJE VJEŠTINE MIRA

Vještina mira je veoma važna da bi se shvatile veze, sortirali razvoji i sprovele samostalne analize i
strategije, a sve u cilju rasprave o ratu i nasilju. Po našem shvatanju, vještina mira je prije svega
sposobnost u koju između ostalog spadaju: poznavanje uzroka rata i nasilja, individualne
sposobnosti za ostvarivanje mira i društveni i internacionalni uslovi. U ovu vještinu spada i
procjenjivanje sopstvenih mogućnosti i sposobnosti, a ona se može prenijeti na učenike u školama,
ali i na odrasle u okviru andragoških institucija ili u okviru samostalno organiziranog procesa učenja
unutar grupa. Bez ove vještine nije moguć odgovoran mirovni odgoj, ali ona sama nije dovoljna, već
su potrebne i druge sposobnosti.

Uvod za sticanje vještine mira

Davanje jasnih uputa koje može razumjeti svaki čovjek i koje će ga voditi ka sticanju vještine mira je
jedan od najtežih zadataka pedagodije mira i mirovnog odgoja. Čak i osobe koje se bave

3
istraživanjem mira i pedagogijom mira moraju uvijek i iznova da potvrđuju sopstvena saznanja i da
ih preispituju, jer se ne radi o dokazivanju ili postavljanju nekih postulata, već o praktičnoj pomoći
pri savladavanju pedagoške svakodnevice.
Danas sposobnost življenja i preživljavanja zavisi od socijalnih i kooperativnih sposobnosti, a tu
spada: sposobnost da se radi u grupama, sposobnost da se ocijene i procijene dejstva sopstevnog
djelovanja na druge ljude, te sposobnost da se odgovorno postupa prema samom sebi, prema
drugima i prema svom prirodnom okruženju.
Naučniva Hanne-Marget Birckenbach iz Saveza za projekte istraživanja mira iz Kiel-a nabrojala je
cijeli niz ‘’očekivanja’’ koja mora da ispuni osoba da bi bila sposbna naučiti se vještini mira. Pritom
se radi prije svega o spremnosti i sposobnosti da se da lično mišljenje o nekoj političkoj akciji, zatim
o mogućnostima pretpostavke kakvi bi posljedice moglo izazvati sopstevno djelovanje po nas same i
po druge, te o razvijanju distance prema pritisku i netolerantnosti prema nasilju.
Drugi dio sastoji se od toga da se spoznaju lični potencijali nasilnog ponašanja, da se o njima
razgovara i da se pojedinci odreknu upotrebe takvih formi ponašanja, a da se pokušaju razviti druge,
mirne mogućnosti rješenja konflikta.
Uvod za mirovno djelovanje
Mirovno djelovanje ima za cilj uticati na političke odluke i razvoje na lokalnom, državnom i
internacionalnom nivou i može imati različite forme. Mirovno djelovanje u užem smislu znači
sudjelovanje u mirnim akcijama građana protiv rata i nasilja. Danas su mirovna djelovanja veoma
značajna i prostiru se od projekata internacionalnog učenja do nenasilnih akcija u kriznim regijama.
Zadatak mirovnog odgoja je da doprinese i tome da se politički ne nagažuju samo rijetki ljudi koji to
mogu, već da objasni da je politički angažman za svakoga.
PRINCIPI MIROVNOG ODGOJA
Mirovni odgoj se ne odvija na tzv.ničijoj zemlji, već se uvijek tiče postojećih ili prikrivenih
konflikata. On se trudi da jasno predstavi predmet konflikta, da konflikt učini vidljivim i da ponudi
mogućnosti za raspravu. Prevazilaženje konflikata zauzima centralno mjesto u pedagogiji mira. Kod
mirovnog odgoja radi se o iniciranju socijalnih i političkih procesa učenja u smislu razvoja socijalnog
ponašanja i sposobnosti političkog angažovanja.
Mirovni odgoj mora da sadrži svoju nezavisnost u odnosu na autoritete i odgovorne. Za mirovni
odgoj uvijek postoji opasnost od instrumentalizacije u svrhu partijskih interesa i razlika, kada se ne
razjasne pojmovi, sadržaji i ciljevi mirovnog odgoja. I konačno, mirovni odgoj mora da se dosljedno
zalaže za zaštitu interesa žrtava rata i nasilja.
POLAZNE TAČKE MIROVNOG ODGOJA
Polazne tačke za bilo kakvu formu mirovnog odgoja su emocionalne i kognitivne osnove ponašanja,
pretpostavke, načini ponašanja i strategije djelovanja individua i grupa. To je samo po se sebi
prirodno - ljudi su odgovorni za rat i nasilje, i mogli bi, ako to žele i ako su sposobni za to, zaustaviti
već započete i spriječiti dolazak novih ratova. Ipak, put od promjene pojedinca do promjene
društvenih i internacionalnih struktura moći je nerijetko veoma dug.

4
Prvi korak pri tome je prepoznati strukutre moći i različitosti interesa između ljudi, društava i država.
Analiza društvenih i internacionalnh struktura moći mora biti sastavni dio pedagogije mira, a
razumijevanje i prevazilaženju knflikta na ovim nivoima mora se dati centralno značenje.
Istraživanje uslova socijalizacije pod kojim su živjeli i žive oni koji se bez prisile odlučuju da idu u rat
i onih koji izbjegavaju odlazak u rat pokazalo je sljedeće: odgoj, koji omogućava raspravu o
humanitarnim vrijednostima, koji počiva na jednakopravnom odnosu. Mirnovni odgoj bi od početka
trebalo usmjeriti ka izazivanju više skepse prema autoritetima i preuzimanju odgovornosti za
sopstveno ponašanje.
OSNOVE MIROVNOG ODGOJA
Od sredine šezdesetih godina pedagogija mira se vraća na pojmove mira i nasilja koje je uveo Johan
Galtung. Nasilje se upotrebljava svaki put kada se na ljude utiče u bilo kojem smislu. Galtung je
krajem šezdesetih godina napravio razliku između ličnog i direktnog nasilaj s jedne i strukturalnog
nasilja s druge strane, a danas ide i korak dalje: ‘’Danas, uglavnom, radim sa jednim trouglom -
direktno, strukturalno i kulturalno nasilje. Strukturalno nasilje povređuje potrebe čovjeka, ali niko
nije direktni počinilac, a time ne postiji ni neko je u tom smislu odgovoran. Kulturalno nasilje je
opravdavanje strukturalnog ili direktnog nasilja kulturom’’.
Ograničavanje definicije nasilja usmjerava potragu za uzrocima nasilja na nedostatke i mane u ličnim
karakteristikama počinioca i na nedostatke socijalnih odgojnih institucija u kojima je boravio/la.
Jednako kao kod interpretiranja ustava neke zelje i kod određivanja pojmova postoji opasnost od
političke instrumentalizacije. Definicije nisu samo informacije o stanju stvari, već mnogo više
predstavljaju pitanja moći. Sveobuhvatna definicija onoga što znači mir ne postoji niti može
postojati.
Mir je, ipak, nešto više od odsustva rata, više od oružja koje miruje. Mir se definiše kao proces koji je
usmjeren ka postizanju određenog cilja tokom kojeg se radi o tome da ljudi pokušaju svojim
angažmanom doprinjeti prevazilaženju konflikata te njihovom nenasilnom rješavanju i da poštuju
ljudska prava, socijalnu pravdu i demokratiju te da svakodnevno rade na njihovom ostvarivanju
(pozitivni mir).
Motivacija mirovnog odgoja počiva na mirovnim utopijama, koje su nastale iz vizija ljudi koji su
pokazali da se snovi i nade mogu ostvariti i da nisu samo individualni, već da se mogu povezati sa
političkim angažmanom.
SRODNE DISCIPLINE: Bliskost sa ekološkim odgojem i odgojem u oblasti ljudskih prava
i Trećeg svijeta
Poseban mirovno-pedagoški pristup problematici konflikta izmeu Sjevera i Juga je sagledavanja
posljedica izvoza oružja iz industrijskih zemalja Zapada u zemlje Trećeg svijeta. Ekološka dimenzija
se također pokazala kao važan faktor pristupa konfliktu, jer postoje konflikti koji nastaju zbog
ekoloških pozicija.
‘’Odgoj preživljavanja’’: odgoj u oblasti zaštite okoliša i odgoj u oblasti razvoja Trećeg svijeta.
Suradnja između ovih disciplina će se pojačati u budućnosti s obzirom na porast sadržajne
povezanosti globalnih problema.

5
Razvojna pedagogija bavi se pitanjem šta i kako se u industrijskim zemljama uči o zemljama Trećeg
svijeta i o odnosima između Sjevera i Juga, te daje primjere i sugestije za pedagošku praksu.
GRANICE MIROVNOG ODGOJA
Mirovni odgoj ne može riješiti osnovne probleme društva kao što su nedovoljna ili nepravedno
raspoređena materijalna sredstva te zanemarivanje obrazovanja mladih. Mirovnom odgoju potrebni
su povoljniji politički uslovi putem koji će se unapređivati institucionaliziranje mirovnog odgoja i
putem kojih će se osigurati sistemski i kontinuiran rad. Samo tada mirovni odgoj ima šansu da razvije
svoje djelovanje.
KONSTRUKTIVNO PREVAZILAĐENJE KONFLIKTA - OSNOVA MIROVNOG
ODGOJA
Konstruktivno prevazilaženje konflikta je osnova rasprave o ratu i miru. Sa stanovišta mirovnog
odgoja i oblasti koja se bavi istraživanjem mira postoji saglasnost oko toga da se konflikti moraju
rješavati nenasilno i bez prijetnje silom kako bi se poštivala zagarantovana ljudska prava.
Naučnik Johan Galtung u jednoj rečenici je opisao ovu vezu: ‘’Reci mi kako se ponašaš tokom
konflikta, a ja ću ti reći koliko si civiliziran’’.
Način na koji se odnosimo prema konfliktima i način na koji ih pokušavamo prevazići zavisi, između
ostalog, i od toga kako mi razumijevamo ‘’bit’’ konflikta i koje mu funkcije pripisujemo u svom
životu.

KREATIVNA TRANSFORMACIJA SUKOBA JOHN PAUL

LEDERACHA

1. U knjizi Building Peace: Sustainable reconcilitation in divided societies Lederach

govori o potrebi da se napravi ‘’paradigmatski zaokret’’ od statične, tradicionalne diplomatije
ka izgradnji mira koja će biti utemeljena na iskustvenoj - subjektivnoj realnosti koja oblikuje
ljudske perspektive i prakse.
2. Po Lederachu je transformacija sukoba središnja strategija izgradnje mira, a najučinkovitija je
onda kada se odvija na nivou podsistema, odnosno lokalne zajednice. Do pomirenja dolazi u
tački susreta između samilosti i istine, otkrivanjem istine o onome što se dogodilo i konačno
praštanjem u korist obnavljanja odnosa među ljudima.
3. Otklanjanje prepreka, posredovano promjenom društvenih odnosa i povećanjem
sposobnosti društvenih aktera za nenasilno ophođenje sa sukobima svrha je i praksa
izgradnje mira. Cilj je transformacije sukoba prepoznati raznolike posljedice sukoba i
pristupiti im na način koji će razotkriti njihove uzroke, te promjenom dominantnih obrazaca
interakcije, dugoročno doprinijeti kvaliteti života, stabilnosti, osjećaju sigurnosti i pripadnosti
zajednici.
4. Transformacija sukoba se odnosi na promjenu koja se, prema Lederachu, odvija na dvije
razine - deskriptivnoj i preskriptivnoj. Na deskriptivnoj razini, transformacija se bavi
efektima, odnosno posljedicama društvenog sukoba. Na preskriptivnom nivou,

6
 transformacija implicira postojanje namjere da se intervencija svjesno usmjeri ka promjeni
postojećeg stanja.
5. Na deskriptivnoj i preskriptivnoj razini, transformacija se odvija u četiri dimentije - osobnoj,
strukturalnoj i kulturnoj.
Na osobnoj razini transformacija se odvija na nivou pojedinca. Preskriptivno gledano,
transformacija predstavlja svjesnu intervenciju da se minimizaraju destruktivni efekti sukoba i
maksimizira potencijal pojedinca za rast na fizičkom, emotivnom i duhovnom nivou.
Relaciona dimenzija se odnosi na promjene koje se odvijaju na nivou međuljudskih odnosa.
Deskriptivno, transformacija se odnosi na posljedice sukoba na obrasce povezivanja, komunikacije i
interakcije među ljudima. Preskriptivno gledajući, transformacija se ogleda u svjesnoj intervenciji
koja ima za cilj da minimalizira lošu komunikaciju i maksimizira međusobno razumijevanje.
Strukturalna dimenzija razotkriva skrivene uzroke sukoba, modele i promjene koje sukob izaziva u
društvenim strukturama. Transformacija se na deskriptivnom nivou odnosi na analizu društvenih
pojava koje izazivaju sukob, kao i načina na koji sukob mijenja strukturu odlučivanja. Na
preskriptivnom planu, transformacija se dešava kao posljedica intervencije usmjerene na sticanje
uvida u osnovne uzroke i društvene preduslove koji doprinose nastanku i opstajanju sukoba.
Kulturalna dimenzija se odnosi na promjene u kulturološkim obrascima grupe i načinu na koji
kultura utiče na nastanak i progresiju sukoba.

Piramida izgradnje mira

Prema Lederachu, mirovne aktivnosti je potrebno graditi na tri nivoa: najvišem nivou - nivou vođa,
srednjem nivou, i na nivou lokalnih zajednica.
Prvi sloj opisuje i odnosi se na svega par ključnih aktera na najvišim nivoima, riječ je ključnim
vojnim, religijskim i političkim vođama zajednice. Vođstvo srednjeg dometa, uključujući i vođe
NVO i vladinih organizacija, obuhvataju one koji se nalaze na vodećim pozicijama, ali nisu nužno
povezani sa vlastima ili vodećim opozicionim pokretima.
Vođstvo na lokalnom nivou obuhvata sve učesnike u životu lokalnih zajednica. Ovi lideri
predstavljaju mase, zastupaju one strukture koje se na svakodnevnoj osnovi suočavaju sa
problemima. Oni mogu, bolje nego bilo ko drugi, da posvjedoče o duboko ukorijenjenoj mržnji i
neprijateljstvu koje je proizašlo iz sukoba.

7
Budući da svaki od tri nivoa ima svoju ulogu u izgradnji mira, Lederach predlaže usvajanje različitih
procesa na različitim nivoima koje moraju biti integrisani u sveobuhvatni okvir izgradnje mira.
Na najvišem nivou vlasti cilj je postići dogovore između lidera sukobljenih strana, što se postiže
dovođenjem čelnika za pregovarački sto i promišljanjem rješenja. Postizanje sporazuma teško da je
dovoljno za postizanje mira i svaki značajniji mirovni proces prije ili kasnije mora da prevaziđe ovaj
nivo, uključujući sveobuhvatno društvo. Brojni su poklonici stava da ključ za izgradnju
infrastrukture za postizanje i održavanje mira leži na srednjem nivou.

MORALNA MAŠTA
O MIROVNIM SPORAZUMIMA

8
Od 1990.godine koja je obilježila početak globalno redefinirane post sovjetske ere, potpisano je
preko osamdeset djelomičnih ili potpunih mirovnih sporazuma. Deseci tih sporazuma su propali,
rezultirajući obnovljenim sukobima i novim rundama pregovora.
Teškoće postizanja trajnog mira u kontekstu dugotrajnog nasilja navode na zaključak da znamo više
o tome kako zaustaviti nešto što je bolno i štetno za sve, ali manje o tome kako izgraditi nešto što je
poželjno, kako izgraditi društveno tkivo odnosa čije su niti kidane višedecenijskom i generacijskom
mržnjom. Ljudi koji se suočavaju sa najgorim situacijama ljudskog ponižavanja, nasilja i zlostavljanja
često najpronicljivije vide izazov istinske i konstruktivne promjene.
Konstruktivna društvena promjena - težnja da se odnosi pomjere od onih koje određuje strah,
uzajamno optuživanje i nasilje ka onima koje karakterizira ljubav, uzajamno poštovanje i proaktivan
angažman. Tokovi straha uništavaju. Tokovi ljubavi poučavaju.
MIROVNI SPORAZUMI: LINIJA U VREMENU
Praktičari i akademski istraživači naizgled imaju potrebu za analitičkim projektom, rastavljanjem
složene stvarnosti na dijelove, stvaranjem kategorija i traženjem saznanja kroz taksonomiju. Tako se
u određenom trenutku društveni sukob počeo promatrati kao linearna progresija faza. Neki autori i
istraživači fokusiraju se na tehničke aspekte
Prevencija svoje mjesto nalazi u rastućoj eskalaciji potencijalnog nasilja. Pregovaranje se javlja kada je
sukob uvelike eskalirao ili kada se nastoji deeskalirati.
Sporazum stvara očekivanje da je sukob okončan. To, naravno, pretpostavlja da sporazum
predstavlja suštinska rješenja za specifične probleme i da na neki način sporazum možemo
okarakterizirati kao rješenja koja treba održati.

9
Teško je naći sporazume koji su uistinu okončali neki sukob. Većina mirovnih sporazuma sadržajno
ne predstavljaju rješenja, već predložene usaglašene procese koji će, ako ih se bude pridržavali,
promijeniti izražaj sukoba i pružiti mogućnosti za redefiniranje odnosa. Sporazum predstavlja
procese za nastavak sukoba prema novim definicijama.

10
Pregovori o neposrednom saržaju sporova pružaju pragmatično uporište za rješavanje sukoba. U
okruženjima dugotrajnog nasilja složenosti teško je rješavati problematiku dubljeg epicentra.
Sporazumi su usmjereni na prekid paljbe i zaustavljanje ubijanja, što je nužan i hvale vrijedan
humanitarni cilj.
Održavanje mirne transformacije u okruženjima duboko ukorijenjenog nasilja zahtijeva dugoročnu
perspektivu koja se fokusira koliko na to da ljudi u okruženju sukoba izgrade održive i fleksibilne
procese, toliko i na specifična rješenja. Ova strategija se ne vodi brigom o tome kako okončati
neposredne i najurgentnije simptome sukoba, već se umjesto toga fokusira na to kako stvoriti i
održati platformu koja je sposobna proizvesti prilagodljive procese promjena koji odgovaraju i na
epizodne izražaje sukoba i na epicentar relacijskog konteksta sukoba.
Potpisani papiri ne mijenjaju stvari, a sporazumi propadaju ukoliko se ne stvore dublju procesi
istinskog angažmana.
ZAKLJUČAK
Istinski angažman priznaje da sukob i dalje traje. Dijalog je stalan i zahtijeva platforme koje takav
angažman omogućavaju i održavaju na više razina pogođenog društva. Prava konstruktivna
promjena zahtijeva angažiranje drugih. I to nije izazov samo za lidere - moramo obuhvatiti i potaći
širu javnu sferu istinskog ljudskog angažmana.

POJMOVNIK
KONSTRUKTIVNA PROMJENA:
Mijenjanje odnosa koji su definirani strahom, uzjamnim optuživanjima i nasiljem u one koje
karakterizira ljubav, uzajamno poštovanje i proaktivni angažman. Interakcije u ljudskim sukobima sa
ciklusa destruktivnih relacijskih obrazaca ka ciklusima relacijskog dostojanstva i uljudnog angažmana.
KRITIČNI TRENUTAK:
Za razliku od kritične mase, za koju se smatra da je trenutak pomaka kada dovoljno veliki broj ljudi
stane iza neke ideje ili pokreta, kritični se trenutak ne fokusira na okupljanje velikog broja ljudi, već
postavlja pitanje u odnosu na društvenu promjenu, tko ima sposobnost da pokrene stvari u željenom
pravcu? Fokus nije na broju već na kvaliteti okupljenih ljudi.

HAIKU STAV:
Disciplina pripreme, predispozicija da doživite i da vas dotakne ljepota. Haiku pjesnici govore o
poniznosti i iskrenosti kao dvjema vodećim vrijednostima na kojima se temelji njihov rad.
HAIKU TRENUTAK:
Prodorni uvid; Duboki odjek, koji povezuje dublju istinu s neposrednošću iskustva. Usred
složenosti, haiku trenutak prodire i rezultira uvidom koje se smatra jednostavnom, elegantnom i
organskom cjelinom.

11
HORIZONTALNA SPOSOBNOST:
Sposobnost izgradnje i održavanja relacijskih prostora za konstruktivnu interkaciju duž linija podjele
u sustavima i društvima koja su podijeljena povijesnim obrascima sukoba identiteta.
PRAVEDNI MIR:
Usmjerenost ka transformaciji sukoba koju karakteriziraju pristupi koji smanjuju nasilje i
destruktivne cikluse društvene interakcije, a u isto vrijeme povećavaju stupanj pravde u svim
ljudskim odnosima.
MORALNA MAŠTA:
Zamisliti odgovore i inicijative koje su sposobne da se izdignu iznad destruktivnih obrazaca i
iznjedre nešto što do tada nije postojalo. U kontekst izgradnje mira, to je sposobnost da se zamisle i
generiraju konstruktivne reakcije i inicijative koje nadilaze i u konačnici razbijaju destruktivne
obrasce i krugove.
PLATFORME:
Stalni društveni i relacijski odnosi, ljudi u odnosima koji generiraju kreativne procese, inicijative i
rješenja za duboko ukorijenjene destruktivne obrasce i svakodnevne oseke i tokove društvenog
sukoba. Kao takva, platforma ima stalnu i generativnu sposobnost koja dugoročno rješava relacijske
obrasce i koja je prilagodljiva promjenjivim okruženjima.
STRUKTURE PROCESA:
U fizičkom svijetu to su pojave koje su istovremeno dinamični procesi i uzimaju oblik i formu
prepoznatljivih strukutra. U kontekstu društvene promjene, izgradnja pravednog mira je proces koji
mora biti na odgovarajući način prilagodljiv kontekstu i razvoju događaja, ali mora imati i viziju,
pravac, svrhu, infrastrukturu podrške i oblik koji mu pomaže održati pravac kretaja ka željenim
promjenama.
SRETNO SLUČAJNO OTKRIĆE:
Slučajno i oštroumno otkriće stvari koju niste tražili, a koja naglasak stavlja na spoznaju o procesu,
suštini i svrsi, usput, kako se inicijative za promjenom razvijaju.
STRATEGIJA SIFONA:
Sifon nastoji tekućinu iz jednog spremnika prebaciti u drugi koristeći pritom isključivo dostupnu
prirodnu energiju. U jedan spremnik se umetne cijev. Na drugom kraju cijevi osoba udiše zrak
stvarajući vakuum. U kontekstu društvenih procesa, strategija sifona postavlja pitanje: Tko, ako se
spoji i pokrene putovanje protiv gravitacije, ima sposobnost da povuče ostatak sustava, odnostno
društva ka željenoj promjeni?
DRUŠTVENI PROSTORI:
Lokacije i mjesta gdje se grade odnosi i gdje se dešavaju interakcije. U odnosu na konstruktivnu
društvenu promjenu, ti se prostori odnose na lokacije interakcije među ljudima.
STRATEŠKO ŠTO:

12
Analiza širokog spektra pitanja i problema koja se fokusira na izazov čije mnoge opcije imaju
ogroman potencijal za stvaranje većeg učinka na okruženje. Strateško što po svaku cijenu izbjegava
pristupe kriznog preskakanja i gašenja požara u rješavanju sukoba.
STRATEŠKO GDJE:
Objektiv koji se fokusira na mjesto i geografiju koja je od strateškog značaja za rješavanje društvenih
procesa i sukoba. Ispituje međuovisnost ljudi i mjesto njihovog sukoba. Ono traga za geografijama
jedinstvene društvene interakcije i presjeka.
STRATEŠKO TKO:
Analiza sukobljenih društvenih sustava usmjerena na utvrđivanje ključnih nositelja promjene,
posebice onih koji imaju sposobnost da izgrade vertikalnu i horizontalnu integraciju.
VERTIKALNI KAPACITET:
Izgradnje odnosa na svim razinama liderstva, vlasti i odgovornosti unutar društva ili sustava, od
baznih do najvidljivijih lidera.

VERTIKALNA I HORIZONTALNA INTEGRACIJA:

Strategija traženja promjene unutar podijeljenog sustava ili društva koja ekscplicitno uzrokuje i
podržava procese koji povezuju pojedince, mreže, organizacije i društvene prostore koji
demonstriraju sposobnost izgradnje i vertikalnih i horizontalnih odnosa.
POZIV:
Dublje slušanje unutarnjeg glasa koji se odnosi na svrhu i jedinstveno mjesto ljudi i njihovih životnih
poziva.
MREŽNI PRISTUP:
Traganje za društvenom promjenom kroz prostorne strategije i umrežavanje.

SENGHAAS, DIETER: CIVILIZACIJSKI HEKSAGON

Dieter Senghaas je njemački sociolog i istraživač mira. Nakon studija političkih i društvenih nauka,
filozofije i historije, 1967.godine promoviran je u doktora filozofskih nauka. U disertaciji Kritika
zastrašivanja bavio se oblastima koje će odrediti njegov kasniji znanstveni put, međunarodnim
odnosima, istraživanjem mira, zemalja u razvoju i konflikata.

13
Od 1972. do 1978.godine bio je profesora na Univerzitetu u Frankfurtu, a do 1978.predaje na
Univerzitetu u Bremenu. Kao istraživač mira dobio je niz prizanja i nagrada. Objavio je više knjiga iz
oblasti istraživanja mira i konflikata te desetine znanstvenih članaka.
Šta tačno znači pojam ‘’civilizacija’’? Senghaas je pokušao da da odgovor na to pitanje. ‘’Civilizacijski
šestougao’’ je sažetak Senghaas-ove teorije mira, po kojoj različite svrhe države i ciljevi vladanja
prema unutra markiraju red, a prema vani sposobnost postizanja mira.
Sistem organiziranog nepostojanja mira može se pevazići samo tokom tzv. projekta civiliziranja. Pri
tome se kao najvažnije dimenzija projekta civiliziranja navodi posmatranje uslova koji u modernim
industrijskim državama zapadnog tipa osiguravaju unutarnji mir.
Šest tačaka ovako postavljenog civilizacijskog heksagona možemo opisati na sljedeći način:
Ono što je važno za projekat civiliziranje je deprivatizacija nasilaj i oblikovanje (izgradnja) legitimnog
monopola nad nasiljem. Bez razoružavanja građana ne može se postići trajni mir.
Kontrola monopola nad nasiljem i izgradnja pravne države su preduslovi koji se moraju ispuniti, da
ne bi došlo do despotske upotrebe javnog monopola nad nasiljem.
Porastom međusobne ovisnosti i deprivatizacijom nasilja dolazi do porasta kontrol afekata u
međusobnim odnosima. Posljedica ovoga može biti i prelažnje lokalnih granice što bi završilo sa
osjećajem ‘’nacionalnog identiteta’’.
Time je ostvarena osnova za demokratsko učešće prilikom donošenja odluka.
Sljedeći element je socijalna pravednost. Materijalno bogaćenje pravne države je konstruktivno
uslova za mogućnost ostvarivanja reda u njoj samoj, a samim tim i unutarnjeg mira.
I konačno, konstruktivna kultura konflikta, spremnost na produktivno prevazilaženje konflikta i
sposobnost kompromisa čine posljednju tačku heksagona.
Mir kao civilizacijski projekat time postaje težnja ka pravednom poretku. U tom smislu su uspješno
sprovedeno civiliziranje i mir dva jednaka stanja. Ovako shvaćen mir nije prirodni poredak. ‘’Na
njemu se, dakle, stalno mora raditi.’’.

KANT, IMMANUEL: KA VJEČNOM MIRU

PRVI ODELJAK koji sadrži preliminarne članove večnog mira među državama
1. ‘’Nijedan ugovor ne treba smatrati mirovnim ako je sklopljen tako da prećutno sadrži povod
budućeg rata’’
U tom slučaju bilo bi to samo primirje, odlaganje neprijateljstva, a ne mir, koji znači kraj svih
razmirica i uz koji pridjev večan mir već predstavlja sumnjiv pleonazam. Prećutkivanje starih
pretenzija spada u jeuitsku kazuitisku i stoji, ako se stvar pravo uzme, ispod dostojanstva vladara,
kao i ispod časti njegovog ministra koji bi bio sklon takvim dedukcijama.

14
2. ‘’Nijednu samostalnu državu (bez obzira na to da li je ona velika ili mala) ne može druga država da
stekne nasleđem, zamenom, kupovinom niti darivanjem.’’
Država nije imovina kao što je, na primjer, zemlja što je ona zauzima. Ona je zajednica ljudi kojoj
niko drugi ne može zapovedati niti njome raspolagati do ona sama. Svakome je poznato u kakvu je
opasnosti u naše vreme sve doskoro dovodila Evropu - jer ostali delovi sveta nikada nisu za to znali
- predrasuda o tom načinu sticanje, naime da se i države mogu međusobno ženiti. Ovamo treba
ubrojati i slučaj kada jedna država iznajmljuje vojsku drugoj protiv nezajedničkog neprijatelja.
3. ‘’Stajeće vojske treba da vremenom potpuno nestanu’’
One neprestano prete ratom drugim državama, jer su uvek spremne da se pokažu naoružane za
takav poduhvat. Osim toga, ako su ljudi plaćeni za to da ubijaju ili da budu ubijeni, to znači da su
upotrebljeni kao proste mašine ili oruđe u ruci nekog drugog, a tako nešto se ne može dovesti u
sklad s pravom čovjeka u našoj vlastitoj osobi. Sasvim je druga stvar kada se građani dobrovoljno s
vremena na vreme vežbaju u rukovanju oružjem.
4. ‘’Država se ne sme zaduživati zbog spoljašnjih državnih razmirica’’
Ako se u državi ili izvan nje tražo pomoć u privredne svrhe, onda to pomoćno vrelo nije sumnjivo.
Ali, kao mehanizam u međusobnoj borbi jedne sile protiv druge, kreditni sistem dugova što rastu u
nedogled ali ipak tako da je sadašnje potraživanje uvek osigurano, takav kreditni sistem - duhoviti
izum jednog trgovačkog naroda u ovome veku - predstavlja opasnu novčanu silu. Tako olakšano
ratovanje, kao i sklonost vlastodržaca ka tome, velike su smetnje za ostvarenje večnog mira. Druge
države su bar u pravu da se udruže protiv takve države i njenih bezobzirnih namera.

5. ‘’Nijedna država ne sme se nasilno uplitati u uređenje i upravljanje druge’’

Jer, šta joj može dati pravo na to? Zar možda skandal kojim jedna država sablažnjava podanike
druge države? Međutim, ovaj pre može da posluži kao opomena jer predstavlja primer golemih
nevolja što ih je na se navukao jedan narod svojim bezakonjem. Sve dok ovaj unutrašnji sukob nije
rešen, uplitanje spoljašnjih sila značilo bi povrednu prava jednog ni od koga zavisnog naroda, koji se
samo bori sa svojom unutrašnjom bolešću, pa bi tako predstavljalo očiglednu sablazan (skanda) i
ugrožavalo bi samostalnost svih država.
6. ‘’Nijedna se država u ratu sa drugom ne sme upuštati u takva neprijateljstva koja bi u budućem
miru nužno onemogućila međusobno poverenje, a to su: iznajmljivanje plaćenih ubica, trovača,
kršenje ugovora, podsticanje na izdaju u državi sa kojom se ratuje.’’
To su nečasne radnje i lukavštine. I usred rata mora da preostane izvesno poverenje u neprijateljev
način mišljenja, jer bi u protivnom slučaju bilo nemogućno sklopiti mir. Rat je tek nužno sredstvo u
nevolji kojim se u prirodnom stanju silom održava vlastito pravo; i u kome se nijedna od zaraćenih
država ne može proglasiti za nepravednog neprijatelja, jer tek ishod rata odlučuje na čijoj strani je
pravo.
Svi navedeni zakoni su objektivno,tj.prema intenciji vlastodržava, zakoni koji nešto zabranjuju. No,
jedni od drugih spadaju u onu vrstu strogih zakona koji važe bez obzira na okolnosti, te traže hitno

15
izvršenje, dok drugi, iako nisu izuzeci od opštih pravila, daju, prema prilikama, subjektivno šita
ovlašćenja u pogledu njihovog sprovođenja, te dozvoljavaju da se njihovo izvršenje odgodi.
DRUGI ODELJAK koji sadrži definitivne članove večnog mira među državama
Prirodno stanje među ljudima koji žive jedni uz druge nije stanje mira nego, na protvi, ratno stanje,
tj. ono u kome, istina, neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali to izbijanje ipak stalno preti.
Mirovno stanje treba dakle uspostaviti.
Prvi definitivni član večnog mira
Građansko uređenje u svakoj državi treba da bude republikansko
Uređenje koje je zasnovano, prvo: na principima slobode svih članova jednog društva; drugo: na
načelima zavisnosti svih od jedinog zajedničkog zakonodavstva; i treće: na zakonu jednakosti svih -
jedino koje proističe iz ideje prvobitnog ugovora, na kojoj mora da počiva sveukupno pravno
zakonodavstvo jednog naroda - jeste republikansko uređenje. U pravnom pogledu to je baš ono
uređenje koje predstavlja pravi temelj svake građanske konstitucije, i pitanje je samo: da li je ta
konstitucija jedina koja može da dovede do večnog mira.
Republikansko uređenje, uz svoje časno poreklo iz čistog izvora pravnog pojam, sadrži i nadu da će
dovesti do željene posledice - do večnog mira. U uređenju koje nije republikansko i u kome podanik
nije građanin, rat je nešto najprostije na svetu, jer državni poglavar nije ravnopravni državni podanik,
nego njen sopstvenik.
Da se republikansko uređenje ne bi pobrkalo s demokratskim, ako što je obično dešava, mora se
napomenuti sledeće. Oblici države mogu se podeliti bilo prema razlici u nosiocima vrhovne državne
vlasti, bilo prema načinu kkao poglavar upravlja narodom. Oni prvi oblici su zapravo oblici vladanja,
i mogućna su svega tri: da vladalačku vlast posjeduje ili jedan čovek, ili nekolicina među sobom
povezana, ili pak zajedno svi koji čine građansko društvo. Oni drugi su oblici upravljanja, a tiču se
načina kako se država služi svojom punom vlašću zasnovanom na ustavu, i u tom pogledu oblik
države može biti republikanski ili despotski. Republikanizam je državni princip koji traži da izvršna
vlast u državi bude odeljena od zakonodavne. Despotizam postoji tamo gdje država samovoljno
sprovodi zakone koje je sama dala, odnosno gde se vladar služi javnom voljom kao svojom
privatnom.
Svaki drugi oblik upravljanja koji nije reprezentativan zapravo je rugoba, jer zakonodavac ne može u
jednoj istoj osobi biti i izvršilac svoje volje. Narodu je do načina upravljanja neuporedivo više stalo
nego do oblika države, mada, ako hoće da se saobrazi pojmu prava, mora ostvariti reprezentativni
sistem jer je jedino u njemu mogućan republikanski način upravljanja, bez koga je uprava despotska i
nasilan, bilo da je u pitanju koje mu je drago uređenje.
Drugi definitivni član večnog mira
Međunarodno pravo treba da se osniva na federalizmu slobodnih dražva
Narodi, kao države, mogu se posmatrati kao pojedinci koji se u svom prirodnom stanju uzajamno
vređanju već time što žive jedni uz druge i od kojih svaki, u interesu sopstvene sigurnosti, može i
treba s pravom tražiti od drugoga da stupi u uređenje slično građanskom.

16
S obzirom na zloćudnost ljudske prirode što otvoreno izbija u slobodnom odnosu među narodima,
čudno je zaista što reč pravo nije mogla biti potpuno izbačena iz ratne politike kao cepidlačenje i što
se još nijedna država nije odvažila da se javno založi za takav stav.
Države, međutim, ne mogu tražiti svoje pravo posredstvom procesa, kao na sudu, nego samo ratom
i njegovim srećnim završetkom, pobedom, a takvim načinom ne može da bude konačno rešeno na
čijoj je strani pravo, pošto se mirovnim ugovorom doduše toga puta završava rat, ali ne i ratno
stanje, jer se uvek nalazi nov izgovor za sukob. Za države po međunarodnom pravu ne može važiti
isto što i za pojedinca u bezakonjskom stanju, po prirodnom pravu. Mir koj se bez međunarodnog
ugovora ne može ni stvoriti ni osigurati - to je potreban jedan savez naročite vrste, koji bismo mogli
nazvati savezom mira. Taj savez bi se od ugovora o miru razlikovao po tome što ovaj posljednji
hoće da okonča samo jedan rat, a onaj prvi sve ratove, zauvek.
Pojam međunarodnog prava kao prava na rat nema nikakvog smisla, te bi se pod njim moglo
razumeti samo ovo: sasvim je pravo da se ljudi koji tako misle međusobno zatru i na taj način nađu
večni mir u prostranom grobu što će prekriti sve strahote nasilja zajedno s njegovim začeticnima.
Treći definitivni član večnog mira
Pravo građana sveta treba da se ograniči na uslove opšteg hospitaliteta.
Ni ovde, kao ni u prethodnim članovima, nije reč o filantropiji, nego o pravu, te prema tome
hospitalitet (gostoprimstvo) znači pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tlo nekog drugog ne
bude od ovoga primljen neprijateljski. Dok se mirno vlada na svom mestu, ne sme biti susretan
neprijateljski.
Kako se među narodima na celoj zemlji razvilo jedinstvo do te mere da se povreda prava izvršena na
jednom mestu na zemlji oseća na svim drugim mestima, samim tim ideja o pravu građana sveta nije
nikakva fantastična i nastrana pravna zamisao, već je u nepisanom kodeksu i državnog i
međunarodnog prava nužna dopuna za javno dobro čoveka uopšte, a time i za večni mir.

Prvi dodatak
O garanciji večnog mira
Predstava o odnosu i slaganju proviđenja sa moralno svrhom koju nam je um neposredno propisuje
jeste ideja koja je teorijski doduše pretereana, ali je praktično dogmatična i po svojoj realnosti
svakako osnovana. Kada se kao ovde, radi samo o teoriji, onda je s obzirom na ograničenost
ljudskog uma koji se u pogledu odnosa uzroka i posledice mora držati u granicama mogućnog
iskustva upotreba reči priroda prikladnija i skromnija nego neki izraz koji bi označio neko za nas
saznatljivo proviđenje.
Njena provizorna mera sastoji se u tome: 1.što se pobrinula da ljudi mogu živeti u svim krajevima
sveta, 2. Što ih je ratom rasterala na sve strane, da tako nasele i krajeva najnepogodnije za stanovanje

17
i 3. Što ih je opet ratom prislilila da stupe u manje ili više ozakonjene odnose. Međutim, ono što ih je
tamo oteralo verovatno je bio samo rat.
Priroda koja se pobrinula za to da ljudi mogu da žive svuda na zemlji, istovremeno je, mada protiv
njihove volje, i despotski htela da oni treba svuda da žive.
1) Kada jedan narod unutrašnjim razmiricama i ne bi bio primoran da se potčini prinudi javnih
zakona, ipak bi ga na to prisilio spoljašnji rat. Republikansko uređenje je jedino koje potpuno
odgovara ljudskom pavu, ali ga je vrlo teško stvoriti, a još teže održati. Konačni ishod za um ispada
takav kao da te sile uopšte i ne postoje, te tako čovjek, iako nije dobar u moralnom smislu, postaje
ipak silom prilika dobar građanin. Priroda neminovno hoće da pravo odnese pobedu.
2) Ideja međunarodnog prava pretpostavlja da postoje mnoge susedne države, nezavisne i odvojene
jedan od druge. I premda takvo stanje znači već samo po sebi rat, ipak je i ono, prema ideji našeg
uma, bolje no to da jedna država svojom moći nadvisi ostale i da se one pod njenom vlašći stope u
univerzalnu monarhiju. Dva su sredstva kojima se ona služi da spreči mešanje naroda i da ih odvoji
jedne od drugih. To su razni jezici i različite religije.
3) isto kao što mudro razdvaja narode, koje bi svaka država, pozivajući se čak na međunarodno
pravo, htela da ujedini pod sobom lukavstvom i silom, priroda tako isto, s druge strane, ujedinjuje
narode, koje pojam prava građana sveta ne bi dovoljno zaštitio protiv nasilja i rata, služeći se pri tom
njihovim uzajamnim koristoljubljem. To je trgovački duh koje ne može da postoji uporedo s ratom i
koji pre ili kasnije, zavlada svakim narodom.

Drugi dodatak
Tajni član večnog mira
Tajni član u raspravama javnog prava, posmatran objektivno, tj. po svojoj sadržini, predstavlja
protivrečnost.
Jedini član te vrste sadržan je u ovoj postavci: države naoružane za rat treba da zatraže savet u
maksimama filozofa o uslovima koji bi omogućili javni mir.
Može se, međutim, učiniti da je za zakonodavni autoritet države, kojoj naravno treba pridati atribut
najveće mudrosti, poniženje to što ona od svojih podanika, u ovom slučaju filozofa, dobija poruku o
tome kakva će načela primeniti u postupku prema drugim državama. Saglasnost države u tom pravcu
ne treba da bude naročito utanačena jer na to obavezuje sveopšti ljudski um, kao moralni
zakonodavac.
Da će kraljevi postati filozofi ili filozofi kraljevi, to se ne može očekivati, a nije ni poželjno, jer
posedovanje vlasti neminovno kvari slobodno umno rasuđivanje.
PRILOG
O nesaglasnosti između morala i politike u pogledu večnog mira

18
Moral je već sam po sebi praksa u objektivnom značenju kao skup bezuslovno zapovednih zakona
po kojima treba da postupamo. Ne može postojati između politike, kao izvršne pravne nauke, i
morala koji je, kao takav, samo teorijska nauka.
Volja svih pojedinaca da žive u zakonskom uređenju na principima slobode nije u tu srvrhu
dovoljna, već se za to traži da svi zajedno hoće to stanje. To onda znači: ko već jednom ima vlast u
svojim rukama, taj neće dozvoliti da mu narod propisuje zakone. Država koja je već dospjela u taj
položaj, te nije podložna nikakvim spoljašnjim zakonima, neće dopustiti da način kojim ostvaruje
svoje pravo nad drugim državama bude u njihovoj nadležnosti.
Razume se, ako nema slobode i na njoj zasnovanog moralnog zakona i ako je sve što se događa ili
što se može dogoditi, samo goli mehanizam prirode, tada je i čitava politika samo praktična mudrost,
a pojam prava samo misao lišena stvarne sadržine.
Moralni političar postaviće sebi ovo načelo: ako se jednom pokažu svi nedostaci, bilo u državnom
uređenju, bilo u međusobnom odnosu država koji nisu mogli biti sprečeni, onda je dužnost, na
prvom mestu, državnih poglavara da posvete pažnju tome da se oni što pre poprave i saobraze
prirodnom pravu, onakvom kakvo stoji u ideji našeg uma kao uzor pred našim očima - pa makar to
zahtevalo i žrtve od strane njihovog samoljublja. I premda moralisti koji su skloni despotizmu greše
na razne načine protiv načela politike, ipak ih iskustvo stečeno u ovom njihovom sukobu s prirodom
mora postepeno izvesti na bolji put.
Praksa kojom se diče ti političari u stvari je majstorija, pri čemu su im sve misli uperene jedino na to
kako da povlađuju najvišoj vlasti da izneveri narod, a po mogućnosti i ceo svet. Načela kojima se on
pri tome služi svode se otprilike na sledeće sofističke maksime:
Fac et excusa. Uluči zgodnu priliku da samovoljno prisvojiš bilo pravo države nad njenim, bilo nad
kojim drugim susednim narodom. Mnogo je lakše i tananije izneti opravdanje i ulepšati nasilje posle
dela.
Si fecisti nega. Za ono što si sam zgrešio, poreci da je tvoja krivica.
Divide et impera. To znači: ako ima u tvom narodu nekoliko privilegovanih glavara, koji su te
izabrali samo za svog prvaka, zavadi ih međusobno i odvoj ih od naroda.
Ove političke maksime neće doduše nikoga obmanti jer su svima poznate.
Ljudi, kako u privatnim, tako i u javnim odnosima ne mogu zaobići pojam prava, te se ne usuđuju da
politiku otvoreno grade samo na mudrolijama i da time pojmu javnog prava odreknu svaku
poslušnost - što naročito pada u oči u međunarodnom pravu.
Neizvesno je na koji je način lakše na duže vreme održati narod u državi u poslušnosti i
napredovanju istovremeno: da li strogošću, ili mamcem bačenim njegovoj sujeti, da li vrhovnom
vlašću jednog čoveka ili udruženim snagama nekolicine poglavara, možda samo činovničkim
plemstvom ili vlašču celog naroda. Istorija nam daje suprotne primere. Još nesigurnije je
međunarodno pravo, izgrađeno tobože na temelju statuta prema ministarskim planovima, jer ono
odista predstavlja samo reč bez stvarne sadržine i zasniva se na ugovorima koji u istom onom aktu
kojim su zaključeni sadržave prikrivenu nameru da budu pogaženi.

19
Objektivno nema uopšte sukoba između morala i politike. Ali subjektivno taj će sukob uvijek
postojati i neka postoji.
Politički moralist stvarno može da kaže: vladar i narod, ili narod i narod ne čine jedan drugome
nepravdu ako među sobom vode rat silom ili lukavstvom - premda čine nepravdu uopšte time što
uskraćuju svako poštovanje pojmu prava. Prava politika ne može da učini nijedan korak, a da se pre
toga ne pokloni moralu: i premda je politika sama za se teška veština, njeno sjedinjenje s moralom
nije nikakva veština. Svaka politika treba da prigne kolena pred pravom, ali se zato može nadati da će
se, mada lagano, uzdići na stepen na kome će trajno stati.
II O saglasnosti između politike i morala, prema transcendentalnom pojmu javnog prava
Forma publiciteta koju potencijalno sadrži svaki pravni zahtev, jer bez nje ne bi bilo pravde, pa
prema tome ni prava, koje samo ona može dati. Tu podobnost za publicitet mora imati svaki pravni
zahtev
Posle takve apstrakcije sve empiričkog što sadrži pojam državnog i međunarodnog prava možemo
sledeću postavku nazvati transcendentalnom formulom javnog prava:
‘’Svi postupci koji se dotiču prava drugih ljudi nepravični su ako se njihova maksima ne slaže s
publicitetom’’
Taj princip treba smatrati ne samo etičkim nego i juridičkim.
U unutrašnjem državnom pravu. Tu se susrećno s pitanjem na koje je po mišljenju mnogih teško
odgovoriti, a koje se transcendentalnim načinom publiciteta vrlo lako rešava: ‘’Da li buna predstavlja
zakonito sredstvo da neki narod zbaci ugnjetačku vlasto tzv.tiranina.’’? Prema publicitetu javnog
prava za to treba pitati sam narod, prije nego što sklopi građanski ugovor, da li bi se usudio javno
obznaniti maksimu o eventualnom podizanju bune.
U međunarodnom pravu. - O međunarodnom pravu može se govoriti samo onda ako se pretpostavi
izvesno pravno stanje. I ovde dolazi do sukoba između politike i morala, te nastupaju sledeći
slučajevi antinomije između politike i morala, zajedno s njihovim rešenjem:
Ako je jedna od tih država nešto obećala drugoj, onda nastaje pitanje: može li se država u slučaju od
koga zavisi njen spas osloboditi svoje obaveze tako da igra ulogu dvostruke osobe, prvo suverena
koji nikome u svojoj državi nije odgovoran, a onda opet samo najvišeg državnog činovnika, koji
mora da polaže račun državi.
Ako jedna država koja je nabujala do strašnih razmera zabrine susednu silu; može li se pretpostaviti
da će ona, pošto može, i hteti da ovu potlači, i daje li to slabijoj pravo da napadom krene na jaču, bez
prethodne uvrede?
Ako neka mala država svojim položajem narušava sklop jedne veće države i time onemogućuje njen
opstanak, je li ova u pravu da onu manju pokori i pripoji je sebi?
3. Pravo građana sveta ovde ne pominjem. Ono je analogno međunarodnom pravu i zbog toga je
lako navesti njegove maksime i oceniti ih.
Princip o nespojivosti maksima međunarodnog prava s publicitetom pruža nam, istina, dobar
kriterijum za nesaglasnost politike i morala. Međunarodno pravo uopšte je mogućno samo pod

20
uslovom da prethodno postoji neko pravno stanje. Bez toga nema javnog prava, te je svako pravo
koje se može zamisliti van toga stanja samo privatno pravo. Prema tome, saglasnost između politike
i morala mogućna je jedino u federativnoj zajednici.
S moralom u prvom smislu politika će se lako sporazumeti da ljudska prava prepusti njihovim
poglavarima. Ali što se tiče morala u drugom smislu, pred kojim bi trebalo da prigne kolena, politika
se nalazi za umesno da se ne upušta ni u kakvu pogodbu, nego da mu radije porekne svaku realnost
i da sve dužnosti protumači kao čistu naklonosti.

ĆURAK, NERZUK: POTRAGA ZA ISTINOM

Biti etičan, znači suočiti se sa opasnošću ismijavanja nenaklonjene zajednice čiji žitelji zarobljeni
logikom kapital odnosa potražuju svojih pet minuta slave i priznanje koje dolazi iz ničega.
Je li moguće jedinstvo globalno i univerzalnog, je li čovjeku primjeren sastanak logosa i ethosa u
Jednom? Ako vladajući diskurski moći prekriže globalizaciju kao mirovnu agendu i zauvijek vrate
historiju na tračnice Vestfalskog političkog poretka, hoće li dominacija suvereniteta relativizirati i
epohalne dosege etičkog, kao što je Kungov koncept globalne odgovornosti.
Nužnost prvoga reda je zaustaviti naslućujuće procese deglobalizacije svijeta. Bez globaliziranog
svijeta globalna etika je ili muzika grobalja ili nehtijući saučesnik podčinjavanja. Pa je li uopće moguć
savez Ethosa i Moći, ako je teorija međunarodnig odnosa u historijski preovlađujućim realističkim i
neorealističkim školama mišljenja zasnovana na negaciji ethosa kao unutrašnjeg sadržaja nacionalnog
interesa i afirmaciji konvencionalnog geopolitičkog rezona? Hans Kung, koristeći metod povijesnog
objašnjenja, izvrgava racionalnoj kritici mišljenje nacionalnog interesa kao ontološkog opozita
etičkom interesu. U dijalogu sa nekolicinom američkih politologa on afirmira globalne vrijednosti
kao unutrašnje imperative svih nacionalnih politika. Kung kontekstualizira Richarda Falka i ‘’njegovu
bitnu viziju za ljudsko vladanje’’ koja sadrži ‘’deset stvarnih globalnih dimenzija.’’
Ovo su načela za svijet u kojemu dolazi do pomicanja ili transformacije nacionalne u globalnu
odgovornosti, istinsku globalnu odgovornost. Kung se zalaže za političku etiku koja podrazumijeva
obavezu savjesti koja ne smjera na nestvarno dobro već na predmetno dobro, dakle za etiku koja je u
svijetu a ne izvan svijeta.
Da li je humanistička i društvena znanost sposobna za proizvodnju novog kategorijalnog aparata,
koji afirmira djelujuću etiku, političku, radnu, socijalnu...)? Ili se znanost izgubila u zadovoljstvi sebi
dovoljnog i zatvorenog diskursa?
Edward Said primjećuje kako ‘’profesionalizacija intelektualnog života postala je toliko prodorna, da
je smisao poziva bezmalo iščezao. Intelektualci naklonjeni politici usvojili su državne norme, a kad ih
država pozove u prijestonicu ona im postaje zaštitnik.
Ovo je i bosanska situacija. Ima li kod nas etike i etičke znanosti, ili smo taoci etnoznanosti.
Ja vjerujem i nadam se da postoje znanstvenici koji su s onu stranu povlaštene socijalne paradigme,
koji su sposobni da ‘’njeguju izvanredno postmodernističke osjećaje… Za te, i mnoge druge
intelektualce, život čini smislenim potraga za istinom, a ne istina sama, i sadašnje je znanje to teže

21
nadići koliko je ono istinito. Postmodernizam tvrdi da će se i sva buduća otkrića na kraju pokazati
efemernima te će dovesti do pseudouvida, i tako ad infinitum.
Potraga za istinom je dugo putovanje stazama globalizacije, potraga za globalnom individuom i
globalnom zajednicom koji su se izgubili u kolektivnim histerijama i historijama.
Veliki umovi obnovi svojih kulturnih zajednica nisu pomogli pukom činjenicom pripadanja, nego
dugotrajnom i autonomnom umjetničkom i stvaralačkom gestom.
Pojam kulturnog identiteta je opasan. Sa društvene tačke gledišta, on je sumnjiv i vještački, ali, ne
više od toga: međutim, kad se gleda iz političke perspektive, vidimo da on ugrožava najdragocjenije
dostignuće čovječanstva: slobodu. Koncept identitetaa, osim kada se primjenjuje samo na pojedince i
ni na šta drugo, inherentno je redukcionistički i dehumanizirajući, on je jedna kolektivistička i
ideološka apstrakcija izvučena iz svega onoga što je originalno i kreativno u ljudskom biću, svega
onoga što nije nametnuto naslijeđem, geografijom ili društvenim pritiskom.
Moje zanemarivanje kolektivnog identiteta nije izraz negacije tog identiteta kao individualnog
identiteta stotina miliona ljudi koji u nacionalnom identitetu pronalaze svoj individualitet kao ljudsku
konačnosti. Ali ako ne zanemarim taj identitet, individualni identitet je važan ali nikako ne smijemo
zapostaviti snagu i predominantnu važnost kolektivnog identiteta.
Globalizacija radikalno širi i stavlja na raspolagaje svim građanima ove planete mogućnosti da svako
konsituiše svoj lični i kulturni identitet, svojom sopstvenom voljnom akcijom, u skladu sa svojim
preferencijama i intimnim motivacijama. U tom smislu, globalizaciju moramo dočekati
dobrodošlicom, jer ona primjetno širi horizonte individualne slobode.
A sloboda je potreba duše. To je onaj jedinstveni entitet koji se ne može kolektivizirati. Ne postoji
kolektivna duša. Zato je jedan od najvećih etičkih izazova individualizirati etiku. Je li moguće takvo
obrazovanje, zasnovano na individualizaciji edukacijske etike? Ono nije moguće u današnjoj BiH. ali,
neće biti moguće ni u sutrašnjoj, prihvatimo li nacionalističku sadašnjost kao bh. ulog za
globaliziranu budućnost. A svjetski ethos za svjetsku politiku nije opterećen suverenitetom.
Zato je svjetski ethos kao apriorna datost upojedinjenog ljudstva nuža osnova nekog novog
svjetskog poretka koji se očigledno počeo izgrađivati narastanjem epoha mira.
Epohe mira bit će sve veće ako u svakoj partikularnoj egzistenciji zaživi Kungov nauk koji se odnosi
na vjeru a koji su nažalost mnogi zaboravili: ‘’nijedna svjetska vjera nije neka nepromjenjiva veličina
(vječna istina) nego je tijekom svog tisućljetnog razvoja prošla kroz više epohalnih izmjena
paradigmi.’’
Rad na izgradnji mirnih društava i mirnog svjetskog društva potiče rast slobode i pravde kao entiteta
koji daju novi zamah svijesti čovječanstva. A slobode i pravde nema bez zauzimanja pozicije. Etičke
pozicije u svijetu koji je do krajnjih granica ironizirao i relativiziraio čovjekov uspravni hod.

22