POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Vjenceslav Novak
I.
Upoznavanje Lucije, Valpurge, Veronike (služavka u kući više od 20 godina) i Gertrude (čistačica s 3
djece, živi u njihovoj konobi umjesto plaće). Poštar Marko jedini „donosi slatke nade Lucijinu srcu,
jedini koji unosi malo života u taj grob“ nosi Alfredova (27 god) pisma Luciji. Ipak, to su lažna pisma
koje šalje Martin (uokvirena kompozicija).
II.
Valpurga svoju srčanu bolest krije od Lucije, iako se noću svako malo budi jer joj svaka uzrujanost
izazove osjećaj kao da će se ugušiti. Valpurga pripovijeda Luciji kako je sanjala biskupa Josipa Ćolića.
Njega su Domazetovići, Daničići i Homolići tužili papi u Rimu da je zaveo mladu djevojku Homolić
(jer ga nisu voljeli zbog neke zavade) pa je poslan van države, ali je otišao u Rim i vratio papino
povjerenje. Vukasović mu se rugao pa mu se na kraju brod razbio o hrid. I danas se još vidi po tihom
vremenu na morskom dnu veliko sidro toga broda, ali nitko ne tiče u nj jer ga ljudi drže Božjim
prokletstvom." Ćolić je umro prije 40 godina. . Biskup Ćolić je prema Valpurginoj priči, bio meta
zavidnika, zlobnika, nedobronamjernika, klevetnika. Obranio je svoju čast, poštenje,
dobronamjernost, ostao je miran u kušnji i nevolji, dostojanstven i dostojan svojega poziva. Ta ga
kušnja nije pokolebala da oprosti neprijatelju i dalje radi za opće dobro.

III.

Juraj se krstio dan prije Svih svetih. Točno u jedan sat su se svi okupili u Stipančićevu vinogradu. Ante
je obukao odoru senjskih plemića i imao je mač (iako je to bilo zabranjeno s obzirom da nije imao
plemićku titulu). Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred Valpurgu i stao joj prisezati ljubav zbog
čega je Ante poludio i mačem mu rasjekao čelo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na
bogate ostatke gospodske večere navalila je gradska čeljad, kao roj muha.

IV.

Ante odlazi u Trst (Juraj je imao 9, a Lucija 3 godine) jer je prodavao vinska skladišta, a Valpurga
zahvaljujući ključu od radnog stola što ga je Ante zaboravio pospremiti pronalazi Antina pisma. Pisao
je da ponizno moli za mjesto načelnika za vrijeme francuske vladavine klevećući svog rođaka Jurja
Domazetovića (tadašnjeg senjskog načelnika) da na tajnim sastancima radi protiv vlasti. Nakon toga
traži mjesto suca u Austriji. Valpurga zatim pronalazi i pismo u kojem Ante opisuje svoju mržnju prema
senjskim plemićima: mržnju izaziva sudska parnica koju je major (gost na krštenju) pokrenuo protiv
Stipančića jer je neovlašteno odjenuo plemićku odjeću. Zbog toga je morao platiti 100 forinta u zlatu,
bilo mu je zabranjeno nositi plemićko odijelo, a mač je morao predati magistratu. Kroz pisma je svoju
mržnju htio prenijeti na sina kako bi mu ostala do smrti.

V.

Započinje retrospekcija u početak nesretne sudbine Stipančića – opisivanje njihove kuće: na

sjeveroistočnoj strani grada, prostrana, uređena, puno namještaja, u kući mora biti mir, žene su
podređene (majka ne smije ni pomilovati sina, a za kćer nije niti mario, Lucija jede u kuhinji) Kada
Ante ode s Jurajem u redovitu šetnju, kuća konačno malo oživi: služavke pjevaju, Veronika bi sa
kuhinjskog prozora glasno razgovarala sa kojom susjedom, a Lucija se smije ili pleše. Juraj sa 16
godina s odličnim uspjehom završava završni ispit i 1822. odlazi na sveučilište u Beč studirati pravo.
Nije pozdravio Luciju na odlasku. Ante Valpurgi: Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe,
da dovrši nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više, nego što možeš i pomisliti.
VI.
Lucija počinje učiti talijanski i njemački (otac je to htio samo kako se ne bi zbog njenog neznanja
osramotili pred drugima). Nikad nije smjela čitati romane jer otac ne želi da postane naivna kao ostale
mlade i smatra da kvare moral mladih djevojaka. Lucija je željela čitati romane jer je barem tako
mogla proživjeti ono što joj je bilo uskraćeno. ali majka joj je davala da potajno čita. Juraj je s 4
godine htio u London (rođak Karl Evans, zet Antinog strica Jurja Domazetovića) i Pariz, a Lucija je
htjela sa svojom vršnjakinjom Emom u veliki ženski zavod u Gradac (Graz?), međutim ocu je to
trošak: Bit će dobra kućanica, to je glavno. Morao je prodati posljednji brod od triju brodova koje su
imali zbog troškova za Jurja. Dva su prodali već otprije za male novce jer su bili stari i loši, a taj treći
je bio srednje dobi i najmiliji Valpurgi (na zaruke je Stipančić pokrstio brod njenim imenom
„Valpurga“) Prije tri godine imali su veliku nesreću i oluju s tim brodom i imali bi na duši šestero
mrtvih ljudi da im nije priskočio u pomoć brod „Uskok“ senjskog kapetana Andrije Bukovčića kojim
je upravljao njegov najstariji sin (Bukovčić je umro). Tako je Bukovčić spasio i ljude i brod.
Stipančić i Ćolić su ciljali na položaj gradskog suca, ali ga je ipak dobio Ćolić. Benneti je bio načelnik
Senja.
Mladi i bogati auditor Friedman zanima se za Luciju nakon plesa. Na plesu je Lucija bila prvi put
istinski sretna – prvi i posljednji put ona izlazi iz roditeljskog doma u sferu javnog života. Zapamtila je
sve pojedinosti plesa, svaku sitnicu, gestu, boju, pokret.Bila je svjesna svoje ljepote i pogleda
muškaraca koji su je zadivljeno pratili. Iz Valpurginih riječi saznajemo da je nakon plesa došlo do
promjene u kući Stipančića: Ante propada, stari. Protivno je bilo kod Lucije kojoj su iza prvog plesa
vidljivo rasla krila. Ako je i znala da otac, kojega se prije toliko bojala, ne trpi što boravi izvan kuće, pa
bilo s prijateljicama iz najodličnijih obitelji, ona se nekako najednom prestala i u tome obazirati na
njegove želje.

VII.

Stipančić i Vukasoivć na sastanku građana bore se protiv Mađara. Vukasović: Ima našeg naroda pod
Turčinom, Talijanom i Nijemcem. Narodna svijest se budi! Budimo se i bit ćemo svoji! Htio je
ujedinjenu kraljevinu (uz njega i Ćolić) Izborna se borba u Senju razmahala, narod je bio destabiliziran,
nezreo, bez čvrstih uvjerenja, nesiguran, malodušan, spreman na kompromise. . Jedni su se
oduševljavali Vukasovićem, drugi su ga sumnjičili, većina je zapravo bila zbunjena. Nakon što je Ante
Stipančić odustao od kandidature za drugoga saborskoga zastupnika, Vukasović je za novoga
kandidata predložio Josipa pl. Ćolića (koji je na to jedva pristao). Pohvalivši Ćolićev govor, Vukasović je
objašnjavao narodu ilirsku ideju – ideju o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, spominjao je nedaće
koje su ti narodi pretrpjeli pod tuđinskom vlašću i neslogu koja ih je dodatno oslabila. Svjetlo novoga
života po njegovu je mišljenju dolazila iz Zagreba, a donosili su ga grof Janko Drašković i dr. Ljudevit
Gaj.

Ilirske ideje dolaze i do Senja. Vođa ilirskoga pokreta postaje kanonik Vukasović, Valpurgin rođak, ali
među građanima ne može pronaći ljude koji bi bili dostojni predstavljati Senj u Saboru i provesti ideju
da se grad pripoji tzv. građanskoj Hrvatskoj. Sukobi između tuđinske vlasti i Vukasovićevih
istomišljenika sve su žešći. Među ilircima ističe se Martin Tintor koji zbog toga ostaje bez posla.
Među tuđincima najglasniji je major Bonetti. Stipančić se nudi Vukasoviću za suradnika i biva izabran
za saborskog zastupnika. No, njegova je ideja da u požunskom saboru zatraži da se u Senju ukine
njemačka vojna vlast i da Senj prijeđe pod mađarsku upravu. Stipančić pokušava posuditi novac od
Vukasovića, no ovaj ga odbija. Saznavši za Stipančićeve neprilike, Bonetti ga odvraća od ideje i nudi
mu mjesto gradskog suca što ovaj nakon kraće neodlučnosti prihvaća i prvi novac koji je dobio šalje
sinu.
IX.
Juraj odustaje od školovanja, s gitarom u ruci obilazi društvo s nekom propalom djevojkom iz kavane i
pjeva i svira da bi imao za život misli postati konobar. Strašno je razočarao Antu: Juraj Stipančić bivši
doktorand prava postao je konobar! On je propao, a nas upropastio!
X.
Stipančić odlazi kod lihvara Cincara Marka da posudi 500 forinti. Lihvar je tražio jamčevinu, kamate i
dva svjedoka. Tada je Ante odustao jer nije želio da se razglasi po gradu kako Stipančići na zajam
moraju uzimati novce. Vidio ga je Martinčić tužio ga Benettiju.
XI.
Benetti ide u posjet Stipančiću i misli ga staviti u uži krug izbora za obnovu magistrata jer je htio
razbiti trijumvirat Vukasović-Stipančić-Ćolić. Benetti je ponudio Anti mjesto gradskog suca, ali on je
odbio. Međutim nakon što je zamolio Vukasovićeva za novac i dobio negativan odgovor (jer je
Vukasović zahvaljujući anonimnoj poruci znao da se Ante dogovara s Benettijem), rekao je Bennetiju
da staje PROTIV Vukasovića jer je Vukasović fantastična luda i buntovnik koji hoće da se obori na
osnovne temelje naše države, uz takvoga ja pristati ne mogu! Tako je dobio novac od Bennetija i
odmah ga poslao sinu uz pismo: Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj glas bi se čuo u požunu i ja bih
stvorio tebi put do najodlučnijih mjesta. Sada radi što hoćeš i kako hoćeš, ubij se, ja sam bešćutan!
(ravnodušan)
XII.
Sin obećava da će završiti školovanje do jeseni, moli da mu ne uskrate potporu i da će on to sve vratiti.
Stipančić je bio lošeg zdravlja, poslao pismo sinu: Znaj dragi Jurje, ja sam na tebe izdao sve tvoje i
njezino sve. Ako se meni što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne ostaje nego da obilazi tuđe
pragove,. Poradi tebe, bio sam spram njih nepravedan.
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama, pa potom tuča, tako da je
Boneti zbog nesposobnosti oko izbora bio premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti
onaj koji je svojim drskim ponašanjem upropastio svečanost na krštenju Stipančićevog sina Jurja.
Posljednje pismo je Ante napisao Jurju i molio ga da se brine za majku i sestru jer ih je ostavio
nezbrinute potrošivši sve na njega. Na kraju priznaje da mu je Lucija jedini izvor sreće u životu: Kako
je dobra, darovita, kako umna ta naša Lucija! Od upale pluća je preminuo u Lucijinu naručju, dok je
Valpurga otišla na jutarnju misu moliti se za njegovo zdravlje.
XIII.
Nakon očeve smrti, Juraj je tražio novac od majke za podmirenje svojih velikih dugova, ali Valpurga
jije imala ništa, a bila je i neuka. Nikada nije raspolagala novcem jer je o tomu brinuo Stipančić.
Konačno je došao i Juraj, a s njim i Alfred koji je laskao Luciji, a ona se naivna zaljubila. Majka je bila
prisiljena prodati kuću kako bi Juraj mogao napisati pismo prijatelju Mukiju da će podmiriti dugove
koje ima prema Židovu. Juraj nije vjerovao da obitelj nema novaca: Ne vjerujem da ta žena nema bar
štogod sakrivenih novaca. Moj otac nije bio bogataš, ali nije bio ni siromah. Danas je već treći dan
što s majkom ne govorim… Juraj Mukiju govori kako je Alfred našao novu žrtvu (Luciju) i kako je sve
samo dobra gluma, on nju zapravo ne voli. Na pismo se potpisuje sa Tvoj György.
XIV.
Juraj i Alfred otputovali su natrag, a Lucija i Valpurga su se morale preseliti u staru trošnu kućicu koja
je nekada pripadala njezinoj obitelji. Lucija plače za Alfredom

XV.
Martin je na Valpurgin nagovor pisao pisma Luciji u Alfredovo ime. Lucija je shvatila da je na
omotnici pečat grada Senja pa je poslala Alfredu pismo po jednoj djevojci. Došao je pravi odgovor u
kojem je Alfred napisao da je oženjen više od godinu dana, a to je Luciju dovelo u očaj.
Lucija je ležala na samrtničkoj postelji, a Martin Tintor je kleknuo kraj uzglavlja i ona mu se slabašno,
ali istinski nasmiješila. Poljubio joj je ruku i počeo plakati. Idućeg dana on se vratio u sjemenište jer
više nema zapreke da do smrti bude božji sluga.
Valpurgina je smrt simbolična jer umire kao prosjakinja, prekrivena plahtom, zajedno sa ostalim
sirotama iz propalog plemstva kako ih nitko ne bi prepoznao. Ona je na taj način nevidljiva i bez glasa,
kakva je bila i za života.

1. Opis Stipančićeve kuće; uključivanje u radnju glavnih likova: Valpurge i Lucije

2. Valpurgina priča o prošlosti Senja

3. Noćna atmosfera u Stipančićevu domu; povijest obitelji Stipančić; brak Valpurge i Ante Stipančića,
Jurjevo rođenje i krštenje

4. Valpurga potajno čita zapise (memoare) svoga muža

5. Opis interijera Stipančićeve kuće – odgoj Jurja Stipančića do odlaska u Beč

6. Poslije Jurjeva odlaska; Lucijin odgoj; građansko slavlje, Lucijin prvi bal

7. Reakcije na ideje iliraca; Stipančić postaje Vukasovićevim suradnikom

8. Vukasovićev govor; predizborna atmosfera, senjski građani

9. Odnosi Lucije i oca; Stipanĉićevo razočaranje, Jurjevo pismo 10. Stipančić posjećuje Marka Cincara
Književna vrsta: roman
Mjesto radnje: Senj
Vrijeme radnje: zima, 1834. godina + radnja tijekom prva dva desetljeća 19.st. kojom pratimo povijest
obitelji Stipančić
Kompozicija: Radnja romana ostvarena je u 16 poglavlja. Prvo i zadnje poglevlje čine okvir romana:
odnose se na sadašnjost i prikazuju zadnje dane života Valpurge i Lucije. Retrospekcijom u
kronološkom slijedu pisac nas odvodi u prošlost. Unutar tog okvira su različitim tehnikama
(pripovijedanje, opisivanje, unutarnji monolog, dijalog, pisma, digresije, refleksije) koje uključuju i
retardaciju (postupak kojim pisac usporava radnju uz pomoć digresija, epizoda i ponavljanja) izneseni
događaji iz života obitelji Stipančić. Pisac neprestano prekida fabulu (retardacija) opisima interijera,
eksterijera, krajolika i portretiranjem likova (koji imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije).
Pokretačku ulogu u razvoju radnje imaju pisma: Jurjeva pisma prijatelju Mikiju opisuju njegovu
hladnoću, ravnodušnost, cinizam, otuđenost, bezosjećajnost. Od njega doznajemo o odnosima u
obitelji i utjecaju patrijarhalnog odgoja, liku Ante Stipančića, moralnoj degradaciji i nacionalnom
otuđenju.
Motivi:
a) socijalne problematike
Roman donosi realističnu sliku primorskog društva sredinom 19.stoljeća. Prikazuje sukob stranaca i
domaćeg čovjeka, odnarođenost, buđenje nacionalne svijesti, uspon građanskog staleža …
b) nacionalno-političke problematike
Vrijeme hrvatskog nacionalnog preporoda. Vrijeme je to kad Hrvatska prolazi izrazito teške trenutke,
naime posljednja dva desetljeća 19. stoljeća obilježena su Khuenovim banovanjem, podjelom unutar
političkih stranaka, masovnim iseljavanjem, raspadom feudalizma i plemićkog staleža … Mađari vrše
pritisak na Hrvatsku kako bi izbjegli sve obveze koje su preuzeli hrvatsko-ugarskom nagodbom i lakše
podredili hrvatski teritorij sebi te od njega sačinili obične ugarske provincije. Senj je dio Kraljevine
Dalmacije, sve su izraženije težnje za sjedinjenjem s ostatkom hrvatskog prostora, a u romanu se za to
zauzima kanonik Vukasović. Ante Stipančić, pak, gleda svoje privatne interese i priklonjen je svakoj
aktualnoj političkoj vlasti (u kojoj vidi osobnu korist). Za vrijeme francuske uprave traži mjesto
gradonačelnika na temelju ženine rodbine (Domazetoviće). Poslije od austrijske uprave traži mjesto
gradskog suca pozivajući se na vjernost dvoru u Beču. Major Benneti predstavlja tuđinca nesklonog
hrvatskim nacionalnim nastojanjima koji ima jak utjecaj u prostorima poput Senja. Roman donosi
složenu političku sliku senjskog društva tada te ilirizam i njegove odjeke u Senju.
c) intimne, obiteljske problematike (patrijarhalni odgoj)
Patrijarhat – oblik rodovske zajednice u kojoj je osnovna društvena jedinica očev rod – sistem
utemeljen na moći oca. Osnovna funkcija žene u obitelji: služenje, domaćinstvo, briga za djecu. Ante
je patrijarhalnim odgojem onemogućio dublje međusobne odnose i privrženost u obitelji. Valpurga ne
zna za drugo jer je i sama odgojena u patrijarhalnoj obitelji. Potpuno je podložna suprugu, ne propituje
situaciju, i u rijetkim trenutcima naslućuje da je prema Luciji učinjena nepravda. Ona se ne može
suprotstaviti mužu niti da to želi, pa joj preostaje samo da čeka, strepi i moli. Dijete se od najranije
dobi poistovjećuje s roditeljima, koji za njega predstavljaju model, putem nesvjesnog mentalnog
procesa. Otac želi Jurja oblikovati po svojoj volji, želi preko sina ostvariti više nego što je on sam
mogao, a pomoću sina želi stvoriti i ugled. Žensko dijete ne može biti nasljednik, odbacuje se, od žene
se ne očekuje ništa nego da bude domaćica i supruga koja ugađa mužu.
d) ekonomske problematike
Senjska je luka u tom vremenu jedna od najvažnijih u državi, a senjski pomorci putuju po svim
morima svijeta. Sve je ovo omogućilo ekonomski i kulturni napredak grada i bogaćenje građana. No,
izgradnjom pruge Karlovac-Rijeka sva se trgovina usmjerava u Rijeku i riječku luku, a senjska luka
ostaje samo izvozna luka za drvo. Senj gubi svoj značaj što ima pogubne posljedice na život u gradu.
Bogati se građani iseljavaju ili osiromašuju tako da se u prvoj polovici 19. stoljeća Senj iz razvijenog
središta pretvorio u provinciju. Ante Stipančić, kao i mnogi patriciji nije bio spreman na promjene. Od
roditelja je naslijedio novac i brodove, ali nije se bavio nikakvim poslom. Bavio se politikom i
političkim putem, prilagođavanjem vlasti i vezama pokušavao doći do položaja. Novac je trošio,
brodove je prodao, a ništa nije zarađivao.
e) simbolika mora i brodova

U romanu su opisana tri brodoloma. Prvi, na početku romana, simbolična je najava konačne propasti
Stipančića i naznaka teme romana. ...na moru, bože sačuvaj, lagum od neba do zemlje. Malo te se nije
dogodila velika nesreća. Nekomu brodu pokidalo konope kao konce, a lanci, kazuju ljudi, pucaju na
zimi kao staklo...Držao se samo jednim konopom, a das je i taj pukao, bilo bi ga rastreslo gdjegod
dolje o školj.

ANTE STIPANČIĆ
Najistaknutiji lik u romanu, promatram u obiteljskom, javnom i političkom okruženju i životu. Ante
čini jezgru romana, ne zato što je glava obitelji, već zato što su ostali likovi njime određeni.
Otac Pavle i majka Kata bili su krčmar i krčmarica od kojih je kao sin jedinac naslijedio imovinu.
Nastojao je zaboraviti što su mu bili otac i mati i gledati u prošlost da potraži plemički list svojih
pradjedova, koji nije mogao naći. Međutim držao se plemićem.
Otac ga je spremao za vojničku karijeru, ali on nije uspio izdržati vojnu disciplinu pa napušta službu i
jedva u 28. godini života postaje natporučnik, ali nezadovoljan tim poslom se odriče službe. Zatim je
deset godina lutao po europskim prijestolnicama samo rasipajući očev novac. Vraća se u Senj i tamo se
zaljubljuje u 16-godišnju Valpurgu i njome se u 40. godini ženi. Tiranizira ženu i kćer zapostavljajući
ih i polažući sve nade i novac u sina Juraja. U poslu mu ne ide, ne uspijeva doći niti do jednog
uglednog položaja u gradu, s time da izvodi brojne prevare i izdaje. Zapravo on je staleški, politički i
moralno propao čovjek i u radnji romana samo čekamo njegov kraj i trenutak kada će to sam sebi
priznati. Juraj ga u jednom od pisama opisuje:
Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto-poto plivati na površini, a
neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu,
ali nije išlo. A nije išlo zato što je u isti čas trožio uporište na raznim stranama - jer vlastitog nije
imao. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u isti čas…

 Konzervativan, egocentričan
 nečastan
 Bez moralnog propitkivanja okreće leđa Vukasoviću kad mu ovaj odbije posuditi
novac
 nepošten, loše raspolaže imovinom
  iznevjerava zadanu riječ (pogazio riječ koju je dao mladom Bukovčiću koji mu je pomogao –
Bukovčić je zamolio Antu da ga podrži da postane patricij, ovaj obeća, a kasnije radi sebičnih
interesa gazi riječ)

 kolebljiv u politici
 lažno pristaje uz Vukasovića u pripremama za izbore u požunski sabor, a samoga
kanonika smatra luđakom, zanesenjakom i fanatikom: Ipak, piše govor prema
Vukasovićevim uputama premda ne dijeli njegove stavove
 uopće nije bio pristaša narodnog preporoda i rugao se ljudima koji su tog uvjerenja –
jedini motiv mu je stvaranje veza koje bi mogle pomoći Jurju u karijeri

 uzrok sloma svih članova obitelji

ODNOS ANTE – JURAJ
Od sina očekuje da ostvari njegove vlastite neostvarene ambicije. Pripreme za njegovo krštenje trajale
su dva mjeseca samo zato što: Neka oci svojoj djeci pripovijedaju kako se krstio prvi Stipančićev sin!
Sebično je prigrlio Jurja i samovao je kada je Juraj otišao u Beč, a radost na njegovom licu vidjela bi
se samo kad bi o njemu pričao ili dobio njegovo pismo. Juraj nije imao djetinjstvo, od malena je
pohađao nastavu, sa 6 godina znao je 3 strana jezika, matematiku i geografiju. Jurajevo ponašanje
kojim iziskuje novac od majke nakon što je otac umro nije čudno jer zbog očeva odgoja nije navikao
sam nešto steći.
ODNOS ANTE – LUCIJA
Lucija i Valpurga su za Antu bile stvari. Lucija nije s njim smjela niti objedovati za istim stolom, do 6.
godine je jela u kuhinju s Veronikom, a zabranio joj je i odlaske na ulicu jer nije htio da se druži s
djecom nižeg staleža.

VALPURGA STIPANČIĆ
Dolazi iz ugledne patricijske obitelji Domazetović. Pokorna je, poslušna (iako je to bilo u suprotnosti s
njezinim mišljenjem i željama), pasivna i ograničena. Predana je majčinskim i obiteljskim dužnostima,
jer za drugo niti ne zna. Potpuno je podložna suprugu, ne propituje situaciju, i u rijetkim trenutcima
naslućuje da je prema Luciji učinjena nepravda. Ona se ne može suprotstaviti mužu niti da to želi, pa
joj preostaje samo da čeka, strepi i moli. Sama je odgajana u patrijarhalnoj obitelji:

Dobroćudna od prirode, a odgojena u roditeljskoj kući odgojem koji je gušio u ženskoj djeci svaku
samostalnost, podvrgla se vrlo lako njegovoj volji i bila je u sebi uvjerena da ne može pripadati nego
samo njemu, da je svijet svake žene optočen ovako samo s mužem, koji ju je usrećio otevši je
djevojaštvu.

Valpurga umire na Nehaju poslije procesije, koja je išla prema Kalvariji na Veliki petak, kao
prosjakinja, prekrivena plahtom poput ostalih sirota iz propaloga plemstva, koje su to činile kako ih
nitko ne bi prepoznao. Umire nevidljiva i bez glasa kakva je bila i za života
ODNOS VALPURGA – LUCIJA
Požrtvovna, brižna majka, Lucijina jedina prijateljica i njegovateljica. Brine se za Lucijino zdravlje
više nego li za svoje. Jedini način da održi Luciju na životu bilo je da laže, inače bi Lucija puno prije
umrla od tuge.

ODNOS VALPURGA – JURAJ

Otac je Juraja naučio da je majka posve nevažna i tako se prema njoj i odnosio. Nakon deset godina
nije se vratio zato da vidi majku, već zato jer mu treba novac nakon kockanja i alkohola i dugova te
neuspjeha. Otuđen je od majke, a u jednom pismu Mukiju (9. veljače 1832.) se vidi njegova potreba za
ljubavlju i silom potisnuta osjećajnost: ja imam živu majku i sestru, a nemam sestre ni majke, pa ne
poznam ona čuvstva što ih drugi ljudi za svojitu osjećaju. Ne bih znao reći jesam li što i koliko time
izgubio. Ipak mi se čini da bi mi bilo draže kad bih ja mogao ljubiti svoju majku i sestru…

Juraj je svjestan svega, ali ne zna drugačije postupati jer tako ni ne osjeća. Sin je bio oduzet majci, a
majka sinu.

LUCIJA STIPANČIĆ
Smeđe oči, bujna tamna kosa, crvene usne, bijeli, fini, gotovo proziran ten, tanahan struk, malene
grudi (kao u 14-godišnjakinje). Njezina ljepota, krhkost, senzibilnost i mladenačka živahnost kontrast
je mrtvilu i hladnoći obiteljskog života i doma. Ona je tragična žrtva životne ograničenosti,
onemogućenosti i krivog odgoja. Uskraćeno joj je pravo na obrazovanje, čitanje prema vlastitom
izboru, sloboda kretanja te očinska i bratska ljubav. Izlaz pronalazi smrti koja predstavlja oslobođenje
od patnji. Prije smrti željela je upoznati Tintora koji joj je cijeli život iskazivao ljubav pismima i
sonetima. Taj susret je snažno lirski dočaran te je to prvi Lucijin susret s istinom i ona umire smirena i
slobodna.

 Živi s majkom u staroj kućici koja im je jedina ostala od sve imovine

 Mračna i zagušljiva sobica
 Pretrpana pokućstvom
 Dva velika kreveta, željezna peć do samoga stropa, starinska ura s kukavicom, težak,
velik i okrugao stol, 6 tamnocrvenih stolica, dva prozorčića koji gledaju na tamnu i
usku uličicu…
 Često gleda kroz prozor – zatvoreni prozor je simbol svega što je Luciji bilo oduzeto, života
koji je ostao izvan kuće(zatvora) u kojem je odrasla, odnosno života koji nije nikada bio
realiziran: Lucija pogleda k prozoru da uhvati kakav jasniji glas s ulice. Kako bi rado otvorila
prozor da vidi bilo kakav život na ulici!
 Njezini česti monolozi portretiraju njezin unutarnji svijet: epizoda u kojoj se obraća
Alfredovoj slici: Čuj, Alfrede! Ja sumnjam: Ta reci jasno, otvoreno: Kad će to biti da me doĊeš
osloboditi iz ovih uza? … i često mi bude kao da se ova tijesna četiri zida sve stežu i da se niski
strop nada mnom sve spušta k momu tjemenu, i biva mi da vičem: Ugušit ću se...pomozite,
ugušit ću se ! Pa onda plačem i sakrivam oči da ne vidim ovaj grob živih…
 Uspijeva se suprotstaviti despotizmu vlastitog oca  pokazuje majci u kakvom je mraku
proživjela svoj život
  Njezina istinska dobrota istaknuta je u pomirenju sa ocem na samrti, kojem oprašta sve
nepravde i moli se za njega

ODNOS SA ALFREDOM

 Lucija odbacuje očev autoritet, ali u tom prostoru zadržava želju za autoritetom pa prostor
ispunjava Alfred
 Alfred je u svojoj 20oj godini imao 30 ljubavnica svake dobi i iz svih slojeva društva (to
saznajemo iz Jurjevih pisma Mukiju)
 Lucijo, ja bih želio biti pjesnik ne poradi slave nego poradi vas...Ni Laura nije mogla biti ljepša
nego ste vi…

Zašto je Lucija vjerovala da će joj Alfred biti izlazak u svijet slobode?

 Razlozi u Lucijinu djetinjstvu: poput djeteta koje vjeruje svima i svemu, bez razmišljanja o
posljedicama ona nepromišljeno nastoji ostvariti svoju čežnju za životnom radosti – koju nije
imala kao mala  riječ je o Lucijinoj nezrelosti koja ima korijene u odrastanju i odgoju
 Riječ je o djevojci koja je vezana samo uz majku: nastoji slijediti majčine uzorke jer je
pokorna i poslušna, vjeruje slijepo muškarcu, ne propituje njegove odluke ili izbore
 Zbog osjećaja straha koje je razvila prema ocu Lucija je osoba bez samopouzdanja koju je
lako prevariti  riječ je o neiskustvu zbog svih zabrana koje je imala
Zašto je Lucija pobacila?

 Osjećaj ovisnosti i potrebe za ljubavlju i ugađanjem

 Djetetu ne bi mogla omogućiti normalne životne uvjete: sama je, financijski nezbrinuta, bez
zvanja stečena školovanjem
 Djete bi bilo bez oca

KAKO MARTIN VIDI LUCIJU?

umjetnički ideal, najbjelji mramor, tamna kosa, bijelo uzglavlje, svileni pokrivač, bijele i malene ruke,
poluotvorene oči, sitna usta, otajstveni moment, natprirodna sila, anđeoska pojava, umiruća djevica

Kada bi Martin radio kao svećenik to bi bio ekonomski spas za njegovu siromašnu obitelj.
Napuštanjem sjemeništa njegova obitelj i on gube sigurnost, ali on je istinski zaljubljen u ženu koja ni
ne zna da on postoji i pristaje pisati pisma u ime drugoga samo kako bi joj mogao iskazivati ljubav.

JURAJ STIPANČIĆ (Gyorgy Istvanffy)

Karijerist, egoist, emocionalno otupjela, hladna, cinična ličnost bez osobnog, društvenog i nacionalnog
identiteta. Nekada talentiran, dehumanizira se u gradskoj sredini, postaje ovisan o kockanju i alkoholu,
mađarizira se. Smisao života pronalazi u egocentrično postavljenim ciljevima i užitcima.
U pismima koje Juraj iz Senja piše Mukiju razaznajemo njegovu osovnost. Otvoreno govori da je
došao jedino radi novca koji želi izvući od te žene, luđakinje, dobroćudne i neuke matere . Također,
zna kakav je Alfred ali ne upozorava Luciju, a otkriva i da za Antu misli da je on narcisoidni despot,
tašt, suhoparan, dosadan pedagog koji se nikada nije smijao, žene je doživljavao kao stvari, a izvan
kuće je htio biti autoritet kao i u kući, međutim, bez uspjeha. Anti je smisao života bio sin kojemu otac
nije ništa značio.
U pismu Mukiju 11.veljače 1832. :
Kad sam prešao na novčano pitanje, stvorilo se preda mnom naglo njezino dugačko lice, treskanje
glavom i žmirkanje očima: "Nemam..." … Htio sam da s njom naše pitanje ulijepo riješim, ali nije
išlo … Bio sam prisiljen upotrijebiti sredstvo što si ga ti kod svoje stare tetke s uspjehom prakticirao.
Uzeo sam pištolj: »Ili pet stotina ili ćete me naći u ovoj sobi prostrijeljene glave.« … reče napokon:
»kakav si ti to, zaboga! Dobit ćeš...« A jutros mi je već donijela novce: »Eto ti, prodala sam kuću.« Ja
je nijesam htio pitati za to dokaza, glavno je da sam dobio…

GERTRUDA
Siromašna, služavka kod Stipančića koja je radila da prehrani troje djece. Znala je mnogo gradskih
tračeva i poslovica koje je u raznim prilikama izgovarala.
MARTIN TINTOR
Pošten, vrijedan, siromašan 19-godišnji mladić iz Senja koji je zaljubljen u Luciju. Slao joj je
Petrarkine sonete pisane kaligrafskim rukopisom, potpisane sa M.T. i ukrašene pri dnu probodenim
srcem.
Školuje se za svećenika i zanesen je idejama narodnog preporoda koje u senjskoj sredini zastupa
kanonik Vukasović. Završio je 6 razreda gimnazije kada mu je otac (zidar) pao s krova kuće. Bio je
pisar u gradu u magistratu, ali biva otpušten jer nije htio prestati čitati Kačića i Vitezovića. Čitao je
ljudima o slavnoj senjskoj prošlosti, u zanosu kao da ima proročko poslanje.
Stao je uz Vukasovića za izbore, a Vukasović ga je poslao u sjemenište.

MAJOR BENETTI
Predstavnik vojne uprave u Senju (tj. tuđinske vlasti), rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina, košćata
lica, crnih i pronicljivih očiju. Nije nikada nimalo odstupao od svojih namjera, grad ga se bojao jer su
mnogi vjerovali da će zgaziti one koji mu se suprotstave. Rado se kartao, veselio i pio. Njegovi
doušnici (poput Fabijana Martinčića i Ferda Scimiottija) olakšavali su mu manipulaciju građanima.
Nije bio sklon hrvatskim nacionalnim nastojanjima.
Major Benetti, Vukasovića drži idealistom i vječitim nezadovoljnikom, huškačem "nedužnih" ljudi
(što rezultira napetošću između građana i vlasti) te je uvjeren da je njegova borba za "pravice" samo
maska za pobunu protiv vojničke vlasti i pripojenje Senja civilnom dijelu Hrvatske. Obraćajući se Anti
Stipančiću, komentira Vukasovićevo ponašanje: "Zar se ne pojavljuje onamo, kamo teži Vukasović, i
druga smiješnost? Zar se ne čuje i glasova: Nećemo ni latinski ni njemački, ni talijanski, ni mađarski;
neka se u škole i urede uvede jezik kojim govore hrvatski seljaci! Benetti Vukasovića drži nemirnim
duhom, koji je povukao učene, "ozbiljne i trijezne ljude" u "ludo kolo". Ne može shvatiti da je i sudac
Ćolić pristao uz Vukasovićeve ideje.

FABIJAN MARTINČIĆ
Vukasovićev rođak, zapustio svoj trgovački posao i postao Benettijev doušnik i uhoda jer se htio
dočepati pozicije javnog službenika.
FILIP VUKASOVIĆ
Župnik u Senju i Stipančićev daljnji rođak. Bio je više okrenut politici nego Bogu. U Anti je pronašao
kolegu za odlazak na izbore za požunski sabor. Nakon što se Ante priklonio Benettiju, Vukasovića je
podržao Ćolić. Zbog te izdaje su Vukasovićeve pristaše navalile na Stipančićevu kuću i porazbijali
prozore.
Vukasović i Ćolić su na kraju izabrani kao poslanici za sabor.
Vukasović je bio prirodno nadaren, pametan, obrazovan, iz ugledne obitelji, produhovljen, napredan,
pomno je osluškivao bilo svojega vremena te je prihvatio Draškovićeve i Gajeve ideje. Itekako je bio
svjestan pogubnosti tuđinske vlasti i ugašenoga svjetla narodne svijesti. Odupirao se nepravdi,
ugnjetavanju naroda, nasilju, nametima i otimanju imovine
U Hrvatskoj 30-ih godina 19.st. plemići nisu bili dovoljno snažni da se motiviraju mišlju o snazi
narodnoga jedinstva i odupiranju tuđinu. Zanemarivali su narodni jezik te radi osobne koristi težili biti
bliski s vlastima. U takvim je okolnostima Vukasović bio idealist koji je stavio opće narodno dobro
ispred vlastitih interesa. Bilo mu je jasno da dijelom naroda vlada bespomoćnost i beznađe,
odnarođivanje plemenitaša, rasipanje imovine, gašenje slavne prošlosti. Njegov nerealan pristup
stvarnosti (on je čovjek ispred svoga vremena) dovodi do nerazumijevanja njegovih ideja i sukoba
ideala i stvarnoga životnog okruženja u kojem Vukasović namjerava ostvariti svoje ciljeve.

JOSIP ĆOLIĆ
Umirovljeni major (60 godina) koji je obnašao dužnost gradskog suca. Iz Valpurginih priča je vidljivo
da je on bio i kulturni djelatnik te je dao izgraditi crkvicu, a u stolnoj crkvi propovjedaonicu. Jedan od
rijetkih ljudi koji su bili zabrinuti zbog potonuća tadašnjih plemenitih obitelji i usto se zanimao za
ilirske ideje: Gledao je često s Vukasovićem sažalno na izrađanje domaćih plemenitih obitelji, kako
jedne tonu u moru svenjemačkoga gospodstva, druge filistarskom nadutošću rasteplju staru imovinu,
a obje slijepo i nemoćno padaju u ruke onima kojima bijaše cilj da pogase idućim naraštajima i
posljednje svjetlo što je bacalo svoje zrake u snažnu, krvavu, ali mnogo puta slavnu prošlost njihovih
otaca
Upravo zato je Vukasović u njemu pronašao svog idealnog suradnika.

FRIEDMAN
rođeni Bečanin, o čijem se bogatstvu pripovijedalo u gradu toliko te su naivniji ljudi držali da mu otac
u ljestvici svjetskih bogataša mjesto negdje blizu Rotschilda (bankar iz imućne austrijske obitelji)
zaprema. Ipak, saznaje se da je Friedman zaručen u Beču.

LIHVAR MARKO CINCAR

Bio je to čovjek od 75 godina, ali jak: onizak, krupna lica, niska čela, velikog nosa i debelih usnica.
Gledao je sveđ zamišljeno svojim malim žmirećim očima, a bio je škrtica, Hranio se petak i svetak
posoljenim grahom, začinjenim samo octom, a ribe nije kupovao jer se bojao troška na ulje. Njegov
do peta dugački kaput prešao je bio u poslovicu; kad bi poradi zamazanog kaputa korila koja mati
sina ili žena muža, rekla bi: – Kaput ti je kao na Cincaru Marku.
Obraća se Anti sa: milostivi gospodine