Sadržaj

I. POJAM I PREDMET................................................................................................ 5
II. NOVAC................................................................................................................ 6
1. POJAM i RAZVOJ NOVCA................................................................................... 6
2. PRAVNI POJAM NOVCA..................................................................................... 7
3, FUNKCIJE NOVCA............................................................................................. 8
3.1. Novac kao mjera vrijednosti......................................................................8
3.2. Funkcija prometnog sredstva..................................................................9
3.3. Funkcija platežnog i kreditnog sredstva..................................................9
3.4. Svjetski novac......................................................................................... 9
3.5. Novac u funkciji zgrtanja blaga...............................................................10
4. VRSTE NOVCA............................................................................................... 10
5. NOVČANI SISTEMI.......................................................................................... 11
5.1. Sistem metalističkog važenja..................................................................11
5.2. Sistem slobodnog važenja.......................................................................13
6. KREIRANJE NOVCA......................................................................................... 13
6.1. Kreiranje novca putem bankarskih kredita...........................................14
6.2. Kreiranje novca kupovinom/prodajom vrijednosnih papira...................15
6.3. Kreiranje novca putem deviznih transakcija.........................................15
6.4. Kreiranje novca putem prelijevanja depozita........................................16
6.5. Kreiranje novca na temelju zaduženja države......................................16
III. MONETARNI AGREGATI.................................................................................... 16
1. NOVČANA MASA............................................................................................ 16
2. OPTIMALNA NOVČANA MASA.........................................................................19
3. LIKVIDNOST PRIVREDE.................................................................................. 21
4. PLATNI PROMET............................................................................................. 23
4.1. Unutrašnji platni promet.........................................................................23
4.2. Instrumenti međunarodnih plaćanja.......................................................25
IV. MONETARNA POLITIKA..................................................................................... 26
1. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE............................................................27
1.1. Kvantitativni instrumenti monetarne politike a) Eskontna politika..........28
1.2. Kvalitativni instrumenti monetarne politike a) Politika selekcije kredita. 30
2. PLATNI BILANS............................................................................................... 31
3. OSNOVNI NACIONALNI EKONOMSKI POKAZATELJI..........................................32
 4. NOVČANI SISTEM U BOSNI I HERCEGOVINI....................................................33
V. VALUTE I DEVIZE............................................................................................... 34
1.VALUTE........................................................................................................... 34
2. DEVIZE.......................................................................................................... 36
3. DEVIZNI KURS............................................................................................... 36
4. FORMIRANJE DEVIZNIH KURS EVA.................................................................37
5. DEVIZNO TRŽIŠTE......................................................................................... 39
VI. BANKE I BANKARSKI SISTEMI...........................................................................41
1. BANKE........................................................................................................... 41
2. RAZVOJ BANKARSKOG SISTEMA U BiH...........................................................42
3. NAČELA BANKARSKOG POSLOVANJA..............................................................43
4. CENTRALNA BANKA BOSNE 1 HERCEGOVINE................................................44
5. BANKARSKI SISTEMI SAD, FRANCUSKE, VELIKE BRITANIJE.............................47
6. EVROPSKA CENTRALNA BANKA.....................................................................49
VII. BANKARSKI POSLOVI...................................................................................... 52
1. AKTIVNI BANKARSKI POSLOVI........................................................................53
1.1. Ugovor o kreditu..................................................................................... 53
1.2. Lombardni kredit..................................................................................... 55
1.3. Ugovor o eskontnom kreditu...................................................................56
1.4. Ugovor o akceptnom kreditu................................................................57
1.5. Ugovor o refinansiranju........................................................................57
2. PASIVNI BANKARSKI POSLOVI........................................................................57
2.1. Depozitni poslovi..................................................................................... 57
2.2. Izdavanje vrijednosnih papira.................................................................60
2.3. Emisioni poslovi...................................................................................... 61
3. NEUTRALNI BANKARSKI POSLOVI...................................................................61
3.1. izdavanje kreditnih pisama...................................................................61
3.2. Bankarska garancija............................................................................. 62
3.3. Izdavanje akreditiva................................................................................ 62
3.4. Depo poslovi........................................................................................... 63
3.5. Inkaso poslovi......................................................................................... 64
4. VLASTITI BANKARSKI POSLOVI.......................................................................65
VIII. MEĐUNARODNE FINANSIJSKE INSTITUCIJE.....................................................65
1. BRETTON-WOODSKl SISTEM..........................................................................65
1.1. Specijalna prava vučenja........................................................................68
 1.2. Međunarodni monetarni fond..................................................................69
1.3, Svjetska banka........................................................................................ 70
2. EVROPSKA BANKA ZA OBNOVU 1 RAZVOJ.....................................................72
3. ISLAMSKA RAZVOJNA BANKA.........................................................................73
4. EVROPSKI MONETARNI SISTEM......................................................................73
4.1. Sloboda kretanja kapitala........................................................................74
4.2. Ekonomska î monetarna unija.................................................................77
IX. MONETARNA STABILNOST............................................................................... 80
1. TRAŽNJA NOVCA............................................................................................ 80
2. PONUDA NOVCA............................................................................................ 82
3. MONETARNA RAVNOTEŽA.............................................................................. 83
X PROMJENA KUPOVNE SNAGE NOVCA................................................................85
1. INFLACIJA....................................................................................................... 85
1.1. Teorije o uzrocima inflacije......................................................................86
1.2. Posljedice inflacije................................................................................... 95
1.3. Tipovi inflacije............................................................................................ 97
2. DEFLACIJA.................................................................................................... 100
3. STAGFLACIJA................................................................................................ 100
4, DEVALVACIJA i REVALVACIJA.........................................................................101
5. PRAVNA ZAŠTITA OD PROMJENE KUPOVNE SNAGE NOVCA..........................102
5.1. Metalistička koncepcija.......................................................................102
5.2. Valoristička koncepcija........................................................................103
5.3. Koncepcija monetarnog nominalizma...................................................104
6. ZAŠTITNE KLAUZULE................................................................................... 106
6.1. Zlatne klauzule...................................................................................... 106
6.2. Valutne klauzule.................................................................................... 107
6.3. Robne klauzule...................................................................................... 108
XI. FINANSIJSKATRŽIŠTA...................................................................................... 110
1. TRŽIŠTE NOVCA.......................................................................................... 110
2. TRŽIŠTE KAPITALA....................................................................................... 112
2.1. Međunarodna berza vrijednosnih papira - ISE.......................................114
2.2. Berza vrijednosnih papira u New Yorku - NYSE......................................115
2.3. Američka berza vrijednosnih papira - AMEX..........................................115
2.4. Sistem automatskih kotacija nacionalnog udruženja..........................116
2.5. Japanske berze vrijednosnih papira....................................................116
 3. OBVEZNICE I TRŽIŠTA OBVEZNICA..............................................................117
3.1. Tržište obveznica u Sjedinjenim Američkim Državama.........................119
4. ZAMJENE...................................................................................................... 119
5. TRŽIŠTA DERIVATIVNIH FINANSIJSKIH INSTRUMENATA.............................120
5.1. Tržišta fjučers ugovora........................................................................120
5.2. Tradicionalne opcije............................................................................ 120
6. INSTITUCIONALNI INVESTITORI................................................................121
6.1. Osiguravajuća preduzeća...................................................................122
6.2. Mirovinski fondovi............................................................................... 122
6.3. Povjerenički fondovi.............................................................................. 123
6.4. investicijska društva.............................................................................. 123
XII. DOMAĆI INSTITUCIONALNI SEGMENT...........................................................123
1. BANKE......................................................................................................... 123
2, RAZVOJNA BANKA FEDERACIJE BIH..............................................................124
3. AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BIH...............................................125
4. GARANCIJSKI FOND...................................................................................... 126
5, MIKROKREDITNE ORGANIZACIJE..................................................................128
6. AGENCIJA ZA OSIGURANJE DEPOZITA U BANKAMA BOSNE 1 HERCEGOVINE128
7. OSIGURAVAJUĆA 1 REOSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA........................................129
8. DRUŠTVO ZA UZAJAMNO OSIGURANJE.......................................................131
9. AGENCIJA ZA OSIGURANJE U BOSNI S HERCEGOVIM!..................................131
10. BERZE....................................................................................................... 132
11. DRUŠTVA ZA UPRAVUANJE FONDOVIMA....................................................133
12. INVESTICIONI FONDOVI............................................................................. 135
13. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BiH..................................138
14. FINANSIJSKA POLICIJA................................................................................ 138
 I. POJAM I PREDMET

Riječ finansije vuče porijeklo od latinske riječi finiš, što je značilo okončati neki
posao, Izvršiti ili ispuniti obavezu. Vremenom je došlo do transforma¬cije riječi
finiš u finantio, pa od toga flnanze (ital), finance (engl.), finanzen (njem.), te kod
nas prema istom Izvorištu - finansije, odnosno financije. Fi¬nansije kao
znanstvena disciplina su sastavnica ekonomskih znanosti čiji je predmet
proučavanja instituti i pojave koji referiraju na novac, kredite, ban¬ke i druge
finansijske institucije, odnosno na javne prihode, javne rashode, budžet i si.

Obzirom na različitost sadržaja predmeta istraživanja, pored monetarnih finansija,

koje tretiraju novac, monetarne agregate, kredit, banke i druge finan¬sijske
institucije, monetarnu politiku, novčane sisteme, te monetarne fenomene poput
inflacije, deflacije, postoje i fiskalne (javne) finansije koja za predmet proučavanja
imaju javne prihode, javne rashode, sisteme, načine, instrumente prikupljanja i
raspodjele javnih prihoda, sistem oporezivanja, budžet, fiskalnu politiku i si.
Ovome u širem značenju možemo dodati i međunarodne finansije (međunarodna
likvidnost, platni bilans, finansijske institucije, devizni kurs, specijalna prava
vučenja, međunarodne monetarne organizacije), te poslovne finansije, koje za
predmet proučavanja imaju probleme Izvora, projektiranja i upotrebe novčanih
sredstava od strane poslovnih subjekata.

Predmet monetarnih finansija predstavlja ukupnost monetarnih propisa, teorija i

politike. U osnovi monetarne finansije su usmjerene ka proučava¬nju djelovanja
monetarnih faktora (novac, kapital, devize, kredit) na sistem društvene
reprodukcije. Na određenje monetarnih finansija u značajnoj mjeri utječu:
institucionalni faktori (društveno-ekonomski, poslovni i finansijski sistem),
organizacijski faktori (organizacija države 1 poslovnog sistema), i ekonomsko-
politički faktori, koji upućuju na ciljeve ekonomske politike, a to znači prvenstveno
na ciljeve ekonomskog razvoja I stabilnosti.

Finansijsko pravo kao pravna disciplina predstavlja ukupnost pravnih nor¬mi

kojima se regulira materija novca, novčanih odnosa, te novčanog, kredit¬nog i
deviznog sistema. Ova definicija odnosi se na monetarno finansijsko pravo.
Norme javnog (fiskalnog) finansijskog prava tretiraju prvenstveno materiju
prikupljanja i raspodjele (trošenja) javnih sredstava, uključujući poziciju, odnosno
funkciju države u raspodjeli javnih sredstava.
Vraćanje u prošlost otkriva nam niz značajnih osoba koje su proučava¬le finansije
i njihov društveni značaj. Tako, grčki filozof Aristotel se bavi posljedicama
neispunjenja (neplaćanja) novčanih obaveza, što je, u to vri¬jeme, potencijalno
značilo put u ropstvo. Po Ibn Haldunu moć države po¬čiva na dva stuba: dobre
finansije I dobra vojska. Period srednjeg vijeka u Europi (15. i 16. stoljeće)
označen je, Između ostalog, razvojem fmansijskih instituta i institucija. Ova
konstatacija posebno vrijedi za italijansku regiju Lombardiu, te gradove Genovu I
Firenzu. Prekomorska osvajanja (Engleske, Holandije, Španije, Portugala,
Francuske) i jačanje trgovine kontribuirali su Intenziviranju razvoja finansijskih
instituta (monetarnih i fiskalnih) i banaka kao najznačajnijih finansijskih
institucija. U tom smislu vrijedi spomenuti i merkantiliste, čije učenje o značaju
novca, bogatstva općenito, u global¬nim okvirima, nije u svojoj biti (osnovnim
odrednicama) promijenjeno do danas. Za razliku od njih, fiziokrati su izvor
bogatstva, prije svega, vidjeli u poljoprivredi. Limitiranje osnova bogatstva
izraženog, inter alia, kroz poreski monizam, determiniralo je vijek trajanja ove
ekonomske doktrine. Unutar klasične škole ekonomske misli - doktrine
ekonomskog liberalizma, treba posebno istaći Davida Ricarda, koji je radio na
kvantitativnoj teoriji novca, analizirajući istovremeno problem Inflacije. Od
njemačkih teoretičara ističu se Lorenz von Stein (Udžbenik o finansijskoj nauci), i
Adolf Wagner - za sistematizaciju znanosti o finansijama.

John Maynard Keynes kroz svoja djela, među kojima je I „Opća teorija
zaposlenosti, kamata i novca" daje veliki doprinos razvoju monetarnih i fi¬skalnih
finansija (i njegovi sljedbenici - neokeynsijanci), uz naglašavanje ekonomskog
pristupa u promatranju finansijskih problema, ali i uz isticanje potrebe značajnije
uloge države u ekonomskoj (finansijskoj) sferi kroz učenje o tzv. državnom
intervencionizmu.

Milton Friedman, i tzv. savremeni monetarist!, pored monetarnih feno¬mena

proučavali su i utjecaj nemonetarnih faktora na ekonomske tokove. Za Wicksela
K. ključni faktori dinamičke privrede su investicije, štednja, ponuda i potražnja
potrošnih dobara. Od domaćih autora koji su proučavali oblast finansija i
finansljskog prava bitno je istaći nekoliko imena: Filipović Hamid, Stranjak Asim,
Domančić Pavao, Dautbašić Ismet, Begić Kasim, Konjhodžić Halid.

II. NOVAC
1. POJAM i RAZVOJ NOVCA

Pojava kovanog novca seže daleko u prošlost. Tako, prema Herodotu „Lidi-jci su
prvi narod za koji se zna da je kovao zlato i srebro u novac" . Riječ je o drugoj
polovina osmog stoljeća p.n.e. Indijci će za sebe ustvrditi da su njihovi preci to
činili znatno ranije. U svakom slučaju, ako se vratimo četiri hiljade godina unazad,
historijski tragovi kažu da su kao sredstvo razmjene korištena tri metala: srebro,
bakar i zlato, odnosno njihove vještačke kombinacije. Jedno vrijeme u upotrebi je
bila i prirodna kombinacija zlata i srebra - elektrum.
Zlato i srebro, kao najvažniji plemeniti metali, stekli su monopol posebne vrste
robe - zbog svojih prirodnih svojstava (istorodnost), velike ekonomske specifične
težine (mala količina plemenitih metala sadrži veliku zamjenjivu vrijednost), svoje
trajnosti, otpornosti (nehrđanje), i si. Obzirom na iscrpivost ovog metala i znatno
povećanje obima materijalne proizvodnje, metalni novac vremenom ustupa
mjesto papirnom novcu.

Novac je posebna vrsta robe (stvari) sui generis koja obavlja funkciju općeg
ekvivalenta i kao takva služi za izražavanje vrijednosti svih drugih roba

Nastanak i razvoj novca vezuje se za društvenu podjelu rada i razvoj

pro¬izvodnih snaga. Slijedeći historijski aspekt možemo govoriti o četiri oblika
vrijednosti novca: prosti oblik vrijednosti, razvijeni oblik, opći oblik i na kraju
novčani oblik vrijednosti.

Prosti oblik vrijednosti se vezuje za trampu, gdje su dvije vrste robe koje su
nalazile u odnosu razmjene potencijalno (ne i istovremeno) mogle biti u
relativnom obliku vrijednosti prema drugoj robi, ili u položaju robe čiju vrijednost
treba utvrditi.

O razvijenom obliku vrijednosti govorimo u situaciji kada se jedna vrsta robe

(koža, duhan, školjke, viski, riža) nalazi u relativnom obliku vrijednosti, a sve
druge robe u ekvivalentnom obliku vrijednosti.

Opći oblik vrijednosti predstavlja zamjenu poziciju u odnosu na prethodni oblik na

način da jedna vrsta robe se nalazi u ekvivalentnom odnosu, a sve druge robe u
relativnom obliku vrijednosti. Dakle jedna roba, na taj način, služi za Izražavanje
vrijednosti svih drugih roba.

Kada se određena vrsta robe ustali na poziciji općeg ekvivalenta, odnosno kada
monopolizira tu poziciju, govorimo o novčanom obliku vrijednosti.

U definiranju novca ponajprije se polazi od funkcija što ga novac kao spe¬cifična

vrsta robe obavlja u jednom društvu. Po M. Friedmanu dvije osnovne funkcije
novca su: prometno sredstvo i zaliha vrijednosti. Za K. Marxa su to: mjera
vrijednosti i prometno sredstvo, kao njena izvedenica. Prema J.M. Kevnsu - novac
funkcionira kao sredstvo plaćanja i kao sredstvo držanja opće kupovne snage, te
u tom smislu pravi razliku između novca računskog novca, koji služi za
izražavanje cijena, zaliha vrijednosti i dugova. Savers R. pravi razliku između
konkretnog novca, koji obavlja funkciju prometnog sredstva i zaliha vrijednosti, i
apstraktnog novca (obavlja funkciju obračun-skog sredstva).

Prometna funkcija novca implicira postojanje dva oblika vrijednosti nov¬ca -

funkcionalne vrijednosti (njegova kupovna moć - cijena) i materijalne vrijednosti -
količina apstraktnog rada, odnosno svih faktora proizvodnje, opredmećena u
materijalu od kojeg je sačinjen.

Prema P. Einzigu postoje dinamičke funkcije novca - koje su u službi promoviranja

razvoja nacionalne (i međunarodne) ekonomije, pri čemu se prioritetno misli na
kreditnu funciju novca, i statičke funkcije novca (obra¬čunsko, prometno i
platežno sredstvo) koje su u službi poticanja funkcioni¬ranja (inter)nacionalne
ekonomije.

2. PRAVNI POJAM NOVCA

Sa teorijskog aspekta možemo prepoznati tri koncepcije u određenju prav¬nog

pojma novca: metalistička, državnopravna, i društvenopravna koncepcija. Pri
tome, treba naglasiti da su danas metalistička koncepcija, zbog nestanka robnog
novca, i društvenopravna koncepcija, zbog vezivanja za izuzetne okol¬nosti,
ustupile mjesto državnopravnoj koncepciji kao dominantnoj.

a) Metalistička koncepcija - prema kojoj je novac posebna vrsta robe

(pr¬venstveno plemeniti metali) kojoj se pripisuje svojstvo novca zbog njenih
oso¬bina. Dakle, ukupnost svojstava (prirodnih, ekonomskih) plemenitih metala
atribuiraju im takvu poziciju medu svim drugim robama. Zadatak države je da
žigom, kao znakom suvereniteta, garantira da je u kovanici (novčanoj jedi¬nici -
platežnom i prometnom sredstvu) sadržana određena količina (težinska jedinica)
metala normirane finoće. Ova koncepcija gubi svoju vjerodostojnost sa
nestankom robnog novca, odnosno uvođenjem u opticaj papirnog novca.

b) Državnopravna koncepcija - čiji predstavnici, poput James Stewarta,

Georg Friedrich Knappa, iznose stav da je novac svaka pokretna stvar za

koju država svojim autoritetom odredi da je novac. Namjena tako stvorene

obračunske jedinice je da služi kao univerzalno prometno sredstvo unu-

tar državnih granica. Država, dakle, na temelju monetarnog suvereniteta

je ovlaštena da izdaje novčane znakove, da utvrđuje novčane jedinice, i da

im određuje svojstvo zakonskog sredstva plaćanja. S druge strane, pokretne

stvari, od države označene i priznate kao novac, gube to svojstvo njihovim

demonetiziranjem (povlačenjem iz opticaja).

c) Društveno pravna koncepcija, prema kojoj za pojavu novca i poimanje

0 tome što je novac relevantno je držanje (stav) društva, što znači da je

novac produkt prije svega socijalne psihologije. U biti ova teorija kreće se u
realnim okvirima prihvatljivosti samo u vanrednim (kriznim) situacijama. Naravno
ovdje je riječ o konfrontiranju sa papirnim novcem. Izvan navedenog okvira,

1 mimo postojećeg osnova konfrontiranja (papirni novac), ova teorija ima

potpuno marginalan značaj.
3, FUNKCIJE NOVCA
Osnovne funkcije novca su: novac kao mjera vrijednosti, funkcija pro¬metnog
sredstva, funkcija platežnog sredstva, novac kao kreditno sredstvo,

svjetski novac - u funkciji međunarodnog prometa, te kao sredstvo za zgrtanje

blaga.

3.1. Novac kao mjera vrijednosti

Ovo je osnovna funkcija novca. Sposobnost vršenja ove funkcije implicira
postojanje vlastite upotrebne vrijednosti novca čime se najraznovrsnijim

robama daje zajednički imenitelj, dovodeći ih u odnos kvantitativne

uspore¬divosti. Na ovaj način novac služi za izražavanje vrijednosti svih drugih
roba. Novčani izraz vrijednosti robe nazivamo cijenom.

3.2. Funkcija prometnog sredstva

Vršeći ovu funkciju novac se pojavljuje u ulozi posrednika unutar lanca razmjene:
R - N R, kao dio ekonomskog procesa input - proces - output. Na ovaj način vrši se
stalna transformacija novca u robu, i obratno. Da bi poslovni subjekt mogao
redovno obavljati svoju djelatnost (poslovne aktiv¬nosti: proizvodnja, prodaja,
vršenje usluga) prvi korak je nabavka input a, što znači transformaciju novca (N)
u robu (R), a to znači sirovine, poluproizvo¬de, repromaterijal. Kroz proces
proizvodnje stvara se proizvod koji se zatim plasira na tržište. Prodajom proizvoda
(R) dolazi se do novca, što predstavlja završetak druge transformacije R-N, ali i
početak za narednu transformaciju N-R. Učestalost i brzina ovog procesa upućuje,
između ostalog, na dinamiku ekonomskih odnosa, izraženih kroz brojnost
poslovnih transakcija. Sastavni dio ove funkcije novca je novčana masa, brzina
opticaja novca, likvidnost, akumulacija, rezerve sigurnosti.

3.3. Funkcija platežnog i kreditnog sredstva

Ove dvije funkcije su vrlo bliske uz istovremeno upućivanje na funkciju

novca kao prometnog sredstva. Njihova bit tiče se odnosa između povjerioca i
dužnika, pri čemu se prvenstveno misli na ugovor o prodaji - odnos prodavca i
kupca. Osnovna obaveza prodavca jeste Isporuka stvari - predmeta prodaje, 1
prijenos vlasništva na toj stvari, a osnovna obaveza kupca jeste plaćanje cijene. U
vrijeme nerazvijenih robno-novčanih odnosa važilo je pravilo o istovreme-nosti
isporuke i plaćanja, dakle o brzoj (jednovremenoj) transformaciji robe u novac. To
znači da govorimo o platežnoj funkciji novca. Odluku o zakonskom sredstvu
plaćanja donosi država na temelju monetarnog suvreniteta. Razvoj proizvodnih
snaga, povećanje obima proizvodnje i razmjene u nacionalnim i međunarodnim
okvirima, kao i kod ugovora sa predmetom prodaje veće vrijednosti, dolazi do
razdvajanja momenta isporuke i plaćanja cijene. Na taj način prodavač kreditira
kupca, omogućava mu odložno plaćanje (u ratama, obrocima), a time i sporiju
(manje ili više) transformaciju R-N. Na ovaj način nastaje kreditna funkcija novca.
Ova funkcija je obilježje savremenog novca.

3.4. Svjetski novac

U doslovnom smislu ne postoji svjetski novac, odnosno ne postoji novčana
jedinica koja bi na međunarodnom tržištu služila kao zakonsko sredstvo
pla¬ćanja. Najbliži toj poziciji je bio američki dolar, u vrijeme važenja bretton-wo-
odskog sistema. Danas, dolar i određeni broj drugih konvertibilnih valuta

16

(japanski jen, švicarski franak, euro, britanska funta ...) na svjetskom tržištu
prvenstveno obavljaju funkciju kreditnog i platežnog sredstva. Povećani obim

proizvodnje, ali i svjetske razmjene, doveo je do sve intenzivnijeg plaćanja u

devizama, valutama, a u određenim situacijama i putem kompenzacije. Plaćanje
zlatom, odnosno upotreba zlatnih rezervi (poluga) se koristi samo kao izuzetak, u
krajnje nepovoljnim okolnostima po dužnika. Kretanje cijena zlata na svjetskom
tržištu treba posmatrati u kontekstu promjene vrijednosti vodećih svjetskih valuta
(posebno američkog dolara), kao I kretanja cijena nafte na svjestkom tržištu.

3.5. Novac u funkciji zgrtanja blaga

Ova funkcija predstavlja otklon od svih prethodnih. Ostavljanje novca po

strani, kod fizičkih osoba radi bogaćenja, kao temelja društvenog prestiža, a kod
poslovnih subjekata kao pripremu za buduća ulaganja usmjerena ka ostvarenju
bolje pozicije na tržištu, znači njegovo privremeno povlačenje iz opticaja. Količina
tako zadržanog novca, i vrijeme njegovog zadržavanja, utječu na novčanu masu,
brzinu novčanog opticaja, investicije, tražnju, li¬kvidnost, portfolio, te obim
robno-novčanih (poslovnih) transakcija. Koliko će novca biti van opticaja zavisi od
bankarskog sistema zemlje, monetarne politike, politike kamatnih stopa, fiskalne
politike i si.

4. VRSTE NOVCA

Osnovna podjela novca je na robni (stvarni) i kreditni (savremeni) novac (papirni

ili elektronski novac). Kod robnog novca postoji sklad između nomi¬nalne i realne
vrijednosti novca, dok kod kreditnog novca taj sklad iščezava, čime se kreditnom
novcu može atribuirati samo kupovna moć kao obilježje.

Robni novac se kroz razvoj prezentirao kao primitivni robni novac (blago, oružje,
koža...) i kao moderni robni novac sačinjen od plemenitih metala -kovanice
(zlatnici i srebrnjaci).

Robni novac ima svoju vrijednost (količina uloženog rada), kvantitativ¬nu

vrijednost (cijena novca), upotrebnu vrijednost (služi za zadovoljenje

određenih potreba) i društvenu upotrebnu vrijednost (sposobnost da izrazi

vrijednost svih drugih roba).

Pored toga, robni novac je bio sastavnica prostog robnog prometa, i

ka¬rakteriziralo ga je vremenska podudarnost između prodaje i naplate robe. O
kreditnom novcu se govori u kontekstu razvijenog robnog prometa, kod kojeg,
između ostalog, imamo razdvajanje između prodaje robe, odnosno njene
isporuke, što predstavlja osnovnu obavezu prodavca - povjerioca i plaćanja robe,
što je osnovna obaveza kupca - dužnika.

Kreditni novac se iskazuje u dva oblika, kao komercijalni i bankarski no¬vac.

Komercijalni novac se prvenstveno vezuje za poslovne subjekte, njihove poslovne
transakcije, a najčešće se javlja u obliku mjenice, koja se, pored navedenog,
koristi kao instrument plaćanja i instrument osiguranja plaćanja.

Bankarski novac se manifestira u obliku gotovog novca i depozitnog

novca. Emisiju gotovog novca (kovanica i papirnog novca) vrši centralna banka,
dok depozitni novac emitiraju poslovne banke.

Prema pojedinim Izvorima prvi papirni novac emitirala je Massachusetts Bay

Colony - kolonija zaljeva Masačusets, osnovana kao dioničko društvo 1690.
godine, čime je, prema Istom izvoru, nastao prvi papirni novac ne samo u Americi
već i u Britanskoj imperiji.

U pravnom smislu depozit predstavlja obavezu banke da nalogodavcu na njegov

zahtjev Iz njegovog depozita Isplati zatraženi iznos njemu ili osobi koju on odredi
(opunomoći). Sa ekonomskog aspekta ključna stvar kod depozita je njihova
likvidnost, koja se ravna prema dospjelosti (po viđenju - a vista, najlikvidnija
sredstva, oročeni do jedne godine, ili preko tog roka). Pokretanje depozitnog
novca se prvenstveno vrši putem čeka, koji predstavlja Instrument plaćanja.

Uvažavajući navedene (reducirane) karakteristike savremenog novca može se

reći da je njegova vrijednost determinirana razinom bruto društvenog proizvoda
(dohotka), i njihovim rastom, kao i količinom novca u opticaju, za koju se vezuje
još jedan faktor - brzina novčanog opticaja.
5. NOVČANI SISTEMI
Novčani sistem možemo definirati kao skup pravnih normi kojima se regu¬liraju
osnovne sastavnice tog sistema: novčana jedinica, koja služi kao zakon¬sko
sredstvo plaćanja u zemlji (nacionalna valuta), njen naziv, paritet, pitanje
konvertibilnosti, kao i temeljna pitanja u pogledu emisije novca. Navedene
sastavnice valja smjestiti u okvir bankarskog sistema, ustroja platnog prometa i
njegovog funkcioniranja, te instrumenata plaćanja. U historijskom smislu
govorimo o postojanju dva novčana sistema: sistem metalističkog važenja i
sistem slobodnog važenja.

5.1. Sistem metalističkog važenja

Ovaj sistem referira na direktnu vezu domaće novčane jedinice i određene
količine plemenitog metala (jednog ili više). Ako se ta veza tiče samo jednog
me¬tala onda govorimo o monometalizmu. Ukoliko pak veza upućuje na dva ili
više metala onda je riječ o bimetalizmu, odnosno multimetalizmu.
Monometalizam

Implicira visok stepen sigurnosti i stabilnosti. Situacija postaje kompleksnija u

slučaju bimetalizma (multimetalizma). Prvi razlog za to je moguća divergen¬cija
između legalnog i tržišnog odnosa. Različita vrijednost Između plemenitih metala
dovodila bi do povlačenja iz opticaja vrijednijeg novca, što znači da je u opticaju,
temeljem preferencija vlasnika novca, u opticaju ostajao manje vrije¬dan novac.
Time se otvarao, odnosno uvećavao prostor za moguće špekulacije, zloupotrebe,
poput ugovaranja cijene u jednom novcu, a izmirenje obaveze u drugom novcu,
sa krajnjom konsekvencom - smanjenje pravne sigurnosti.

U Engleskoj valutni monometalizam je uveden u drugoj deceniji 19-og stoljeća,

dok je u SAD-u bimetalizam ukinut krajem 19-og stoljeća. Period
monometalizmaje obilježen sa tri podsistema, koji su historijski slijedili jedan za
drugim, sve do potpunog nestanka metalističkog sistema i uvođenja sistema
slobodnog važenja. Radi se o sljedeća tri podsistema (varijante):

a) klasično zlatno važenje,

b) važenje zlatnih poluga,

c) važenje zlatnih deviza.

Introdukcija klasičnog zlatnog važenja događa se u 18 i 19 stoljeću. U opticaju je

u to vrijeme bio zlatni novac, kao jedino zakonsko sredstvo pla¬ćanja i prometa,
pri čemu je nominalna vrijednost zlatne monete korespon¬dirala njenoj stvarnoj
materijalnoj vrijednosti. Papirni novac (banknote) su bile konvertibilne za zlato, i
to bezuvjetno i bez troškova. U biti banknota doslovno znači uspostavljanje
građansko-pravnog odnosa, gdje banka izdaje ispravu kojom potvrđuje
deponiranje zlatnog novca, i istovremeno deponentu garantira da će po
njegovom zahtjevu izvršiti bezuvjetnu konverziju (povrat zlatnog novca). Pored
pozitivne strane - monetarne stabilnosti, koju je ovaj sistem jamčio, postojala je i
slabost koja se ogledala u neskladu između koli¬čine zlatnog novca i potreba
procesa reprodukcije. Reducirana novčana masa nije predstavljala validan temelj
za ekonomski rast i razvoj. Taj nesklad se povećavao u kriznim vremenima
(posebno ratnim razaranjima). Početak kraja ovog sistema (krajem I. svjetskog
rata) manifestirao se kroz zabranu plaćanja zlatnim novcem i privremenu
suspenziju konvertibilnosti banknota u zlatni novac. Isto tako, uveden je prinudni
tečaj banknota koje time preuzimaju vodeću ulogu u monetarnom sistemu
potiskujući zlatni novac.

Kraj sistema zlatnog važenja označio je početak druga dva sistema. U ze¬mljama
pobjednicama to je bio sistem (važenje) zlatnih poluga, dok je u poraženim
zemljama, kao i u zemljama koje nisu mogle organizirati vlastiti novčani sistem
baziran na zlatnoj moneti, uveden sistem zlatnih deviza. U prvom slučaju
banknote su se mogle konvertirati u zlatne poluge (a ne u zlatni novac), i to samo
izuzetno u međunarodnim plaćanjima - u funkciji svjetskog novca. U unutrašnjem
prometu banknote su predstavljale zakonsko sredstvo plaćanja. Paritet banknota
je utrđivan prema broju novčanih jedinica koje se mogu dobiti iz kilograma zlata,
uz fleksibilnost države prema promjeni pari¬teta. Upravo ta fleksibilnost je bila
razlog slabljenja stabilnosti domaće valute.

Lošija ekonomska i monetarna slika u značajnom dijelu evropskih zemalja poslije

I. svjetskog rata uvjetovala je akceptiranje sistema (važenja) zlatnih de¬viza
čime su iste svoj monetarni sistem vezale za sistem razvijenih zemalja. Na taj
način ne samo da je povećana zavisnost tih zemalja, već je državama poput
Engleske i SAD-a zbog prelijevanja novčanih sredstava, bilo omogućeno da
koriste ta sredstva za odobravanje kredita drugim zemljama. U staroj Jugoslaviji,
'tokom 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, postojali su elementi oba (pod)
sistema - zlatnih poluga i zlatnih deviza. Ono što je nesporno za taj period je da je
u opticaju pored papirnog novca bio i kovani novac, kao zakonsko sredstvo
plaćanja, koji je imao pokriće u zlatu, odnosno u zlatnim devizama.

5.2. Sistem slobodnog važenja

Sistem papirnog (slobodnog) važenja, odnosno sistem papirne valute,

predstavlja kraj priče o konvertibilnosti banknota za zlato. Uvođenjem ovog

sistema prestaje obaveza banaka da vrše zamjenu papirnih novčanica. To ipak ne
znači da valuta (novčana jedinica) neke zemlje nije mogla biti definirana (kroz
paritet) u određenoj količini zlata. Dakle, formalna veza je mogla ostati, ali je
zauvijek nestala faktička veza, što je ozvaničeno kroz trajnu zabranu
konvertibilnosti. Temeljem tog odvajanja zlato se „pozicioniralo" prije svega na
međunarodnom nivou, gdje je služilo za utvrđivanje meduvalutnih tečajeva u
međunarodnim plaćanjima.

U takvim izmijenjenim okolnostima postavlja se pitanje pozicije domaće valute

unutar granica države (područja monetarnog suvereniteta), i njene stabilnosti,
kao i odnos domaće valute (izražen kroz tečaj) sa valutama drugih zemalja. Koliko
će biti stabilna i kakva će biti snaga te valute na međunarod¬nom tržištu, ne
zavisi više od pariteta, već od ekonomsko-monetarnih mjera države, te danas
(misli se na period od posljednjih dvadesetak godina - period globalizacije) i od
globalnih političkih, ekonomskih i finansijskih procesa.

Imajući u vidu pravo svake države da se opredijeli u pogledu osnovnih odrednica

monetarne politike i primjene odgovarajućih instrumenata, te da ih
kontekstualizira kroz postavljene ciljeve ekonomske politike, ekonomskog rasta i
razvoja, i da ih shodno tome mijenja, koriguje, adaptira, ovaj sistem možemo
nazvati i manipulativnim važenjem.

Jedna od pojava koja može utjecati na monetarnu (ali i društvenu) stabil¬nost je

inflacija. Kao mjerilo Inflacije, a ujedno i kao Indikator stabilnosti, po pravilu se
uzima kretanje cijena na malo - indeks rasta maloprodajnih cijena. Stoga se ovaj
sistem može nazvati još i indeksnim važenjem. Na ovaj način se vrijednost
novčane jedinice konotira, umjesto ranije sa jednom robom, sa vrijednošću,
odnosno sa cijenama, svih roba koje se nalaze u (pravno dopuštenom) prometu.

6. KREIRANJE NOVCA

Odluku o tome koliko će novca biti u opticaju donosi monetarna vlast u svakoj
zemlji. Kada to kažemo onda prvenstveno mislimo na centralnu ban¬ku, koja se
time pojavljuje u ulozi centralne (glavne) emisione ustanove. U ovom slučaju,
kada je emitent novca centralna banka, govorimo o primarnoj emisija novca.
Obzirom da centralna banka nema direktan kontakt sa po¬slovnim subjektima i
drugim korisnicima tako emitiranog novca, tu poziciju kroz odobravanje kredita
zauzimaju poslovne banke koje na taj način vrše tzv. sekundarnu emisiju novca.
Kroz navedeni model finansijske Institucije (nositelji monetarne vlasti) ostvaruju
kontakt sa tržištem (poslovni sistem 1 sektor građanstva), čime se stavljaju u
službu praćenja kretanja društvenog proizvoda, odnosno utjecaja na rast realnog
društvenog proizvoda.

Historijski posmatrano možemo govoriti o dva modela kreiranja novca:

* državnopravni model,

* bankokratski model

U bivšoj Jugoslaviji, kao jedinoj zemlji u Evropi, postojao je tzv. samouprav¬ni

model, koji je Imao značajnu ideološku podlogu. Primarna emisija novca preko
Narodne banke Jugoslavije je bila pod utjecajem političkih faktora. Sekundarna
emisija novca je bila u službi potreba poslovnih subjekata (orga¬nizacija
udruženog rada). Unutrašnji platni promet se, u to vrijeme, obavljao preko Službe
društvenog knjigovodstva. Stroga finansijska disciplina je bilo jedno od obilježja
rada ove službe. Ovaj endemski model kreiranja novca je iščezao sa disolucijom
bivše države.
Državnopravni model je bio dominantan u zemljama tzv. socijalističkog (istočnog)
bloka, u kojima je državno vlasništvo bilo osnov političkog, druš¬tvenog i
ekonomskog uređenja. U tom smislu funkciju novca je mogla obav¬ljati svaka
pokretna stvar koju država proglasi instrumentom plaćanja i pro¬meta. Prema
državnopravnom modelu moć kreiranja novca (putem kredita) pripadala je samo
centralnoj banci. Poslovne i druge banke nisu imale skoro nikakvu samostalnost,
već su u biti bile samo servis centralne banke, preko kojih se vršila kontrola
poslovanja državnih preduzeća (poslovnih subjekata).

Bankokratski model je danas prevladavajući. Ovaj model, za razliku od

prethodnog, počiva na privatnom vlasništvu, privatnoj poduzetničkoj ini¬cijativi 1

slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Ipak, ovu konstataciju, posmatraju-ći posljednje dvije
decenije, treba uzeti sa rezervom, jer se u bankarskom sektoru, sve više osjeti
državni intervencionizam, u smislu pomoći države privatnom finansijskom
(bankarskom) sektoru. Istovremeno, na globalnom planu, bilježi se ograničenje
monetarnog suvereniteta većine država koje ne spadaju u kategoriju razvijenih
zemalja.

Osnovno obilježje bankokratskog modela je da su banke jedine institu¬cije koje

imaju pravo da emitiraju novac, odnosno da odlučuju o njegovom povlačenju iz
opticaja. Novac stvaraju sve banke: centralne I poslovne. Emi¬siju primarnog
novca vrši centralna banka, čime regulira količinu novca u opticaju, utječe na
Internu i eksternu likvidnost, i pojavljuje se, u kriznim situacijama, kao banka
posljednjeg spasa. Poslovne banke vrše sekundarnu emisiju novca, i iste su, preko
monetarne politike i njenih instrumenata, na jasan način upućene na centralnu
banku.

Unutar bankokratskog modela novac se može kreirati putem:

- bankarskih kredita,

- kupovine/prodaje vrijednosnih papira,

- deviznih transakcija sa inozemstvom,

- prelijevanja depozita,

zaduženja države kod centralne banke.

6.1. Kreiranje novca putem bankarskih kredita

Plasman kredita predstavlja temeljni način stvaranja novčane mase. Banka može
odobravati kredit u knjigama - riječ je o potraživanju u obliku depozita, ili u
gotovom novcu (novčanice, kovani novac). Za emisiju novca (primarnu i
sekundarnu), i njegovo povlačenje iz opticaja (poništenje) odgovoran je
ban¬karski sistem u cjelini, uz primarnu odgovornost centralne banke.
Sekundarna emisija novca - kreiranje novca preko poslovnih banaka se može
odrediti i kao monetarno-kreditna multiplikacija. Maksimalna mogućnost
multipli¬kacije (UD, ukupni depoziti) je pod utjecajem nekoliko faktora: primarnog
depozita (P), stope obavezne rezerve (rl, vlastite stope rezerve (r.;) i stope odliva
gotovog novca (g), što bi računski izgledalo ovako:

UD =

rt + r2 +g

Kada ukupni depozit (UD) podijelimo sa primarnim depozitom (P) dobi¬jemo

depozita! multiplikator (dm). U procesu multiplikacije najznačajniju ulogu imaju
gotovinske rezerve, koje se sastoje od: gotovine u kasi kod ba¬naka, gotovine -
potraživanja, depozita banaka u centralnoj banci.

6.2. Kreiranje novca kupovinom/prodajom vrijednosnih papira

Trgovina vrijednosnim papirima može, također, utjecati na sumu novčane mase,
kroz njeno povećanje Ili smanjenje, odnosno kreiranje ili poništavanje. Ovo je
rezultat odnosa između banaka i nebankarskog sektora. Kada banke kupuju
vrijednosne papire od nebankarskog sektora one time utječu na po¬većanje
količine novca u opticaju. Istovremeno, takvom vrstom transakcije banke
smanjuju svoj kreditni potencijal. Kada banke prodaju vrijednosne papire
nebankarskom sektoru dolazi do smanjenja novčane mase, ali i do povećanja
kreditnog potencijala banaka. Isto pravilo o utjecaju na kreiranje novca
(povećanje ili smanjenje novčane mase) važi na „trgovinskog" relaciji centralna
banka vs poslovne banke. Izuzetak od navedenog pravila je situacija kada emisiju
vrijednosnih papira vrše javno-pravna tijela, odnosno nebankar-ski subjekti.
Naime, tada izostaje utjecaj na količinu novca u opticaju, s tim da tu promjenu
osjete držaoci, kod kojih dolazi do promjene strukture imovine.

6.3. Kreiranje novca putem deviznih transakcija

sa inozemstvom

Ovakav način kreiranja novca upućuje, prije svega, na ekonomske tran¬sakcije

koje jedna zemlja obavi sa inozemstvom u toku jedne godine. Riječ je dakle o
platnom bilansu, odnosno iskazanom stanju na kraju naznačenog perioda. Ukoliko
je riječ o deficitu platnog bilansa, onda centralna banka, u funkciji posrednika u
platnom prometu s inozemstvom, otkupljuje devize, valute, zlato, odnosno druge
plemenite metale, s ciljem izmirenja obaveza prema inozemstvu. To za posljedicu
ima smanjenje novčane mase, ali i, isto¬vremeno, iscrpljivanje monetarnih
rezervi. Nasuprot tome, suficit platnog bilansa implicira povećanje monetarnih
(deviznih) rezervi i adekvatno po-većanje novčane mase.
6.4. Kreiranje novca putem prelijevanja depozita
Polazna (referentna) tačka kod analize ovog načina stvaranja (poništava¬nja)
novca je monetarni potencijal, njegova struktura na relaciji likvidna vs nelikvidna
sredstva, promjene koje se dešavaju unutar date strukture, kao i brzina tih
promjena. Do povećanja novčane mase će doći kroz proces transfor¬macije
nelikvidnih sredstava u likvidna: oslobađanjem ograničenih depozita u slobodne
depozite, isplatom štednih uloga, pretvaranjem oročenih depozita u depozite po
viđenju. Obrnut proces upućuje na smanjenje novčane mase. Obim promjena
novčane mase prvenstveno zavisi od konfrontiranja inten¬ziteta navedena dva
procesa: pretvaranja nelikvidnih sredstava u likvidna i obratno. Promjene koje se
dogode u tom procesu odražavaju se na stanje nemonetarne pasive. Termin
„nemonetarna pasiva" znači da se radi o dijelu bilansa stanja (pasive) banke koji
ne predstavlja novac u funkciji instrumenata plaćanja. Smanjenje nemonetarne
pasive implicira djelomično prelijevanje novca u opticaj, a time i povećanje
novčane mase.

6.5. Kreiranje novca na temelju zaduženja države

kod centralne banke

Za ovaj način kreiranja novca bi se moglo reći daje jedan od standardni) ih. Prva
adresa za traženje novca državi je centralna banka. Ova postavka prven¬stveno
vrijedi za razvijene zemlje, odnosno za zemlje sa punim monetarnim
suverenitetom. Alternativa za druge države, medu kojima je i Bosna i
Herce¬govina, su međunarodne finansijske institucije, prvenstveno Međunarodni
monetarni fond. Zaduženje države kod centralne banke može biti direktno ili
indirektno. O direktnom zaduženju govorimo kada centralna banka ne¬posredno
državi odobri kredit. Tehnički zahtjevniji proces je indirektno za¬duženje, koje
znači ostvarenje kredita, a time i zaduženja, na temelju emisije vrijednosnih
papira.

Bez obzira o kojem načinu zaduženja je riječ, odnosno koji je primijenjen u praksi,
on neizostavno dovodi, osim do povećanja (promjena) novčane mase do porasta
(unutrašnjeg) javnog duga. Na ovaj način dolazi do implikacija ne samo na
monetarnom planu (potrošnja, investicije, cijene), već i na fiskalnom planu, jer će
pozajmljeni novac država morati vratiti, a to može učiniti samo kroz povećanje
postojećih poreza, ili uvođenjem novih poreza (dažbina). Istovremeno, iznos
javnog duga, u smislu odnosa sa bruto društvenim proi¬zvodom, i iznos
budžetskog deficita, predstavljaju tzv. kriterije konvergencije, koji su relevantni za
pristup euro zoni (monetarnoj uniji).

III. MONETARNI AGREGATI

1. NOVČANA MASA

Koncept novčane mase, praktično određenje prema potrebnoj novčanoj masi,

njeno strukturiranje i obim, je značajno pitanje za monetarni sistem svake zemlje.
Novčanu masu, koja predstavlja jedan od vitalnih monetar¬nih agregata i
indikatora likvidnosti, treba posmatrati ne samo u kontekstu finansijskog
ambijenta: obima i razvijenosti finansijske strukture, odnosa ponude i tražnje na
tržištu kapitala, funkcioniranja tržišta novca i njegove organiziranosti, već i u
kontekstu stupnja razvoja društveno-ekonomskog sistema. U vezi sa strukturom
novčane mase, njenim obuhvatom (širinom), određenjem njenih sastavnica,
pojavilo se nekoliko koncepcija novčane mase: klasična kvantitativna teorija
novca, Friedmanova monetarna škola i koncep¬cija novčane mase kao kupovne
snage.

a) Prema klasičnoj kvantitativnoj teoriji novca novčana masa obuhvata

one instrumente koji u određenoj zemlji obavljaju funkciju platežnog i

pro¬metnog sredstva. Istovremeno, to su samo oni instrumenti koji se nalaze u
nebankarskom sektoru, u obliku potraživanja tog sektora prema bankarskom
sektoru. Slijedom navedenog, u novčanu masu, po ovom konceptu, ne ulazi
novac u posjedu bankarskog sektora. Posmatrano u historijskom kontekstu
novčana masa je prvobitno obuhvatala samo zlatni i srebrni novac, potom dijelom
novčane mase postaje i papirni novac, da bi u novije vrijeme temelj¬nom
sastavnicom novčane mase postao i depozitni novac. Ovo iz razloga što depozitni
(žiralni) novac obavlja funkciju prometnog i platežnog sredstva. Pri tome, treba
naglasiti da se ova posljednja komponenta - depozitni novac pojavljuje kao
supstitut (i surogat) gotovog novca. Žiralni novac nastaje pr¬venstveno putem
depozita, koji se u gotovom novcu polažu kod banaka, čime se vrši transformacija
gotovog novca u potraživanje na žiro, odn. tekućem računu, ali i putem kredita
što ih banke odobravaju komitentima. U sumar¬nom obliku ova koncepcija se
može nazvati - koncepcija novčane mase kao instrumenta plaćanja, te je kao
takvu koristi jedna od najznačajnijih među¬narodnih finansijskih institucija -
Međunarodni monetarni fond.

b) Friedmanova monetarna škola predstavlja drugu koncepciju novčane

mase. Predstavnici, odnosno pristalice ove škole šire okvir novčane mase,

na način da u nju, pored instrumenata plaćanja, uvrštavaju I druga likvidna

fmansijska sredstva. Osnove poveznice u navedenom određenju jesu brzina

opticaja novca, kod koje se insistira na faktoru stabilnosti, i nacionalni do-

hodak, na koji, zbog njegovog značaja, treba jasno da bude upućen novčani
opticaj. Ovakvim definiranjem novčane mase u njen sastav se pored gotovog

novca u opticaju i depozita po viđenju uključuju i fmansijska sredstva koja se

mogu brzo konvertirati u instrumente plaćanja - oročeni ili neoročeni štedni

depoziti (kod banaka).

Takva postavka nastala je unutar ove škole kao rezultat optiranja između

tri definicije (M{, M2, M3). Prva (uža) definicija - M,, korespondira koncepciji
klasičara, jer novčanu masu sačinjavaju instrumenti plaćanja: gotov novac i
depoziti po viđenju. Treća (najšira) definicija - M. označava prihvatanje šireg
kriterija likvidnosti, što je značilo da se u novčanu masu, pored sastavnica
„izabrane varijante" M2 (gotov novac, depoziti po viđenju i depoziti kod
ba¬naka), uključuju i štedni depoziti kod nebankarskih posrednika.

c) Koncepcija novčane mase kao kupovne snage insistira ka daljnjoj ek-

spanziji sastavnica novčane mase. To čini na način da pravi evidentan ot-

klon od likvidnosti, na čiji teret se forsira monetarni potencijal. Pristalice ove

koncepcije novčanu masu vide kao zbir svih finansijskih sredstava, depozita
(oročenih, neoročenih) i kredita (kratkoročnih, srednjoročnih, dugoročnih), bez
obzira na stupanj njihove likvidnosti. U krajnjem zbiru dobijemo mo¬netarni
potencijal, koji se na ovaj način poistovjećuje sa novčanom masom. Upravo zbog
pokušaja izjednačavanja dva navedena monetarna agregata ova teorija je
neprihvatljiva.

Jedan od indikatora likvidnosti je i quasi novac, kojeg možemo definirati kao

novčano sredstvo kome nije „prioritetna" platežna funkcija, ali se vrlo

brzo može pretvoriti u platežno sredstvo. Strukturu quasi novca čine štedni ulozi
bez roka (neoročeni ulozi stanovništva na štednju) i ostali depoziti bez roka koji
ne služe neposredno za plaćanje. Iz navedenog proizlazi razlika iz¬među quasi
novca i novčane mase. Kod quasi novca postoji prevalenca funkci¬je štednje, uz
mogućnost jednostavne transformacije u platežnu funkciju, dok kod novčane
mase dominira platežna funkcija (novac kao sredstvo plaćanja).

Naredni monetarni agregat, i ujedno sastavnica monetarnog volumena, jesu

ostala likvidna sredstva. Ovu kategoriju novčanih sredstava sačinjavaju oročeni
depoziti (do jedne godine) i ograničeni depoziti čije je korištenje, slijedom
zakonskih propisa, odgođeno za određeni vremenski period (ga¬rantni položi,
sredstva rezervnih fondova, deponirana sredstva po osnovu

poslova sa inozemstvom, sredstva namijenjena investicionim ulaganjima).

Navedena tri monetarna agregata: novčana masa, quasi novac i ostala li¬kvidna
sredstva u zbirnom izrazu predstavljaju monetarni volumen (MV),
kojeg možemo definirati kao ukupnost likvidnih novčanih sredstava u do¬maćoj
valuti.

MV = NM + QN + OLS

Kada se monetarnom volumenu dodaju nelikvidna sredstva (NS - oročeni depoziti

preko jedne godine, blokirani depoziti, vrijednosni papiri sa rokom dospjeća dužim
od jedne godine) dobijemo monetarni potencijal (MP), što

predstavlja ukupnost novčanih sredstava (likvidnih i nelikvidnih) nacionalne

ekonomije.

MP = MV + NS

U monetarnoj teoriji, ali i praksi, ponekad postoji konfuzija između mo¬netarnog

volumena i monetarnog potencijala. Ovakvu situaciju je potrebno
kontekstualizirati sa odrednicama monetarne i ekonomske politike zemlje, ali i
ukupnom društveno-političkom situacijom.

Prema metodologiji Centralne banke Bili (izvor Bilten CBBiH) monetarni agregati
se označavaju na sljedeći način: Mx, M2, QM i MO.

- Monetarni agregat M čine gotovina izvan banaka i depoziti po viđenju u

domaćoj valuti svih domaćih institucionalnih sektora (izuzev depozita centralne
vlade). U 2013. godini Mj u Bili je iznosio 6,24 milijarde KM.

- Monetarni agregat QM (quasi monev) - quasi novac obuhvata oročene i

štedne depozite u domaćoj valuti, depozite po viđenju u stranoj valuti, i oro¬čene
i štedne depozite u stranoj valuti svih domaćih institucionalnih sektora (izuzev
centralne vlade).

- Monetarni agregat - novčanu masu M2 predstavlja zbir monetarnog

agre¬gata Mj i quasi novca (QM).

- Rezervni novac MO (monetarna baza, primarni novac), kao sastavnicu

bilansa stanja Centralne banke Bili, čine gotov novac izvan monetarnih vlasti
(CBBiH), depoziti komercijalnih banaka i depoziti ostalih domaćih sektora (izuzev
centralne vlade) kod monetarnih vlasti.

2. OPTIMALNA NOVČANA MASA

Zadatak svake monetarne vlasti jeste kreiranje novčane mase koja će

od¬govarati potrebama procesa reprodukcije. Osnovna postavka je da se
krei¬ranjem novca kreira i tražnja (kupovna snaga), kojoj treba da korespondira
odgovarajuća (domaća) ponuda. Pitanje odnosa ponude i tražnje jeste, između
ostalog, i pitanje stabilnosti cijena. Sve navedeno treba imati u vidu pri
odre¬đenju prema željenoj (optimalnoj) novčanoj masi. Na taj način dolazimo do
odnosa između novčane mase koja jeste u opticaju (stvarna novčana masa) i one
poželjne (optimalne) novčane mase. Ovaj odnos može biti trojake naravi: stvarna
novčana masa može biti jednaka optimalnoj, stvarna novčana masa je veća od
optimalne, i stvarna novčana masa je manja od optimalne.

a) Znak jednakosti između stvarne i optimalne novčane mase NM = NMo

upućuje na stanje monetarne ravnoteže, koja je osnov monetarne stabilnosti. Ova
vrsta stabilnosti je bitan uvjet društvene i političke stabilnosti, ali s druge strane
monetarna stabilnost može biti ugrožena usljed djelovanja političkih i drugih
faktora, što u praksi i nije tako rijedak slučaj.

b) Situacija u kojoj je stvarna novčana masa veća od optimalne NM > NMo, uz

nepromijenjenu brzinu novčanog opticaja, upućuje na postojanje inflatornih
tendencija. Takve tendencije uzrokuju tržišnu nestabilnost, što ima negativne
implikacije platni bilans zemlje - povećanje deficita, što, opet, reverzibilno djeluje
na stvarnu novčanu masu.

c) Treća mogućnost, stvarna novčana masa je manja od optimalne NM < NMo

ima za posljedicu deflatorna kretanja (niska tražnja, smanjenje obima
proizvodnje, rast nezaposlenosti...).

Navedeni odnosi nam kazuju o postojanju čvrste veze Između novčane mase i
(stabilnog, uravnoteženog) privrednog razvoja. Ta veza se prvenstveno ostvaruje
preko platežno sposobne tražnje (T). Osnovne sastavnice platežno sposobne
tražnje su novčana masa i prosječna brzina novčanog opticaja. Drugim riječima -
platežno sposobna tražnja (T) predstavlja umnožak njenih sastavnica NM x V.

Utvrđivanje optimalne novčane mase zahtijeva analizu njenih osnovnih

determinanti ili faktora utjecaja. Prema Marxovom zakonu tražnje novca
optimalna novčana masa se dobije dijeljenjem sume robnih cijena sa brzinom
opticaja istoimenih komada novca. Istovremeno ova dva faktora su direktnoj
korelaciji sa količinom (masom) roba koje se nalaze u prometu. Kroz navedeni
faktorski trokut dolazi se do niza kombinacija čija brojnost I raznovrsnost zavise
od aktuelnog ekonomskog I društvenog konteksta.

Optimalna novčana masa se može prikazati I kroz odnos između ukupnog obima
novčanih transakcija (P) i brzine novčanog opticaja (V):

NMo =

Obzirom da se unutar likvidnosti razmatra pitanje brzine opticaja novca, na ovom

mjestu analiziramo faktore koji opredjeljuju sumu robno-novčanih transakcija (P).
Radi se o sljedećim faktorima:

- Pd, - obim materijalne proizvodnje I intenzitet njenog povećanja,

- Pd2 - organizaciona struktura privrede,

- Pd. - tehnika plaćanja,

- Pd, - kretanje općeg nivoa cijena.

- Između obima materijalne proizvodnje (i intenziteta njenog rasta) i sume

robno-novčanih transakcija postoji direktna veza. Naime, povećanje P] (stope
rasta proizvodnje) dovodi neizostavno do povećanja novčanih transakcija, što
opet zahtijeva veću količinu novca u opticaju. Izuzetak u pogledu navedene veze
predstavlja naturalna poljoprivredna proizvodnja, koja je izvan sistema robno-
novčanih odnosa.

- Naredna determinanta je organizaciona struktura privrede (Pd2). Prema toj

strukturi ravna se broj poslovnih subjekata - direktnih sudionika rob¬no-novčanih
transakcija. Tako, u bivšoj Jugoslaviji, u vrijeme samoupravlja¬nja, prevladavao je
integracioni segment (udruživanje rada i sredstava), što je utjecalo na brojnost
poslovnih subjekata (organizacija udruženog rada). Taj broj je zavisio I od stepena
integracije (osnovne organizacije vs složene organizacije udruženog rada), te od
njihovog udjela u ukupnom broju po¬slovnih subjekata.

Danas, u našoj zemlji, promjenom političkog, ekonomskog, društvenog sistema,

prije svega promjenom dominantnog vlasničkog oblika, postoji veća mogućnost
osnivanja poslovnih subjekata na temelju vlastite poduzetničke ideje, što za
posljedicu Ima povećanje broja tržišnih učesnika, a time i obi¬ma robno-novčanih
transakcija. Pri tome se posebno misli na introdukciju u poslovni sistem BiH
kategorije malih i srednjih preduzeća, koji, prema uporednim iskustvima (država
članica Evropske unije), u ukupnoj strukturi poslovnih subjekata učestvuju sa cea
90%. Pored toga, i fmansijska struktura, odnosno razvijenost finansijskog tržišta,
može utjecati na obim transakcija. Ova konstatacija dijelom referira na finansijske
transakcije spekulativnog karaktera.

- Tehnika plaćanja (Pd3) može imati značajno mjesto u određenju obima

novčanih transakcija, čime se utječe i na optimalnu novčanu masu. Tehnike
plaćanja, pored stepena razvijenosti finansijskog tržišta, direktno zavise od
koeficijenta likvidnosti. Što je koeficijent likvidnosti manji to se otvara veći prostor
za pojedine tehnike plaćanja (izmirenja dospjelih novčanih obaveza) poput
kompenzacije, ili cesije. Brojnost poslovnih subjekata (transaktora) uključenih u
Izmirenje obaveza putem kompenzacije, odnosno cesije, Iznos tražbina, koja su
predmet kompenzacije, kao I vremenski period trajanja takvih transakcija,
opredjeljuju sumu stvarnih novčanih transakcija, a time I optimalnu novčanu
masu, kontribuirajući njenom smanjenju. Pojava 1 uče¬stalost korištenja ovih
instituta upućuje i na nedovoljnost garancija (jamstva), odnosno na neefikasnost
pojedinih instrumenata osiguranja plaćanja, što za posljedicu ima uvećanu
pravnu nesigurnost.

- Opći nivo cijena (Pd4), stupanj promjena cijena, može, također, utjecati na
optimalnu količinu novca u opticaju. Postojanje kauzalnosti u pogledu navedenog
odnosa Ima obilježje ambivalentnosti i reverzibilnog djejstva. Istovremeno, u
analizu tog odnosa treba uključiti i utjecaj monetarnih i ne¬monetarnih faktora
na kretanje cijena. Pravilo je da do rasta cijena dolazi zbog porasta količine novca
u opticaju. Kretanje cijena Iz nemonetarnih razloga (prema prof. dr. Halidu
Konjhodžiću) utječe na formiranje novčane mase. Međutim, po mišljenju istog
autora, kretanje cijena iz monetarnih razloga nema utjecaja na formiranje
optimalne novčane mase.

3. LIKVIDNOST PRIVREDE

Likvidnost je monetarni fenomen koji možemo definirati kao sposobnost

ekonomskih i društvenih subjekata (poslovni subjekti, ustanove, instituci¬je,
fondovi...) da ispunjavaju svoje dospjele novčane obaveze. U poslovnom sistemu
sinonim za likvidnost je solventnost, tako da izostajanje izvršenja dospjelih
novčanih obaveza (insolventnost, odnosno platežna nesposobnost) predstavlja
razlog za otvaranje stečajnog postupka, a time i za mogući pre¬stanak (gašenje)
poslovnog subjekta.

Likvidnost privrede je od velikog značaja za svako društvo. Kakva će biti globalna

likvidnost zavisi od odnosa između prosječne novčane mase (cpNM) i društvenog
proizvoda (DP), koji se izražava kroz koeficijent likvidnosti (Klk).

cpNM

Klk= ^[)p- x 100

Na navedeni način može se dobiti i tzv. parcijalni koeficijenti likvidnosti, koji

označavaju likvidnost za pojedine (posmatrane) sektore. Pitanje utjecaja

novčane mase na likvidnost privrede, pored obima novčane mase, treba da

obuhvati i brzinu novčanog opticaja. Uvrštavanje ovog monetarnog fenomena
omogućava stjecanje realnije slike u analizi likvidnosti privrede jedne zemlje.

Praksa poznaje razlikovanje dvije varijante brzine novčane cirkulacije:

transakcionu (poslovnu) i dohodnu brzinu.

Transakciona brzina svjedoči o broju poslovnih transakcija u jednoj godi¬ni,

odnosno o broju prelazaka jedne novčane jedinice (iz ruke u ruku) tokom robno-
novčanog prometa. Transakciona brzina opticaja novca (V) može se izraziti kroz
odnos društvenog proizvoda (DP) i prosječne novčane mase (cpNM), istim
parametrima kao kod likvidnosti, ali sa različitim pozicijama:

DP

V=

cpNM

Dohodna brzina novčanog opticaja predstavlja brzinu kojom se troši do¬hodak

(Y).
Y

V=

NM

Upravo je dohodak osnov razlikovanja dohodne od transakcione brzine. Naime,

dohodak, kao ekonomska kategorija, je uvijek manji od društvenog proizvoda, te
je stoga i dohodna brzina, po pravilu, uvijek manja od transak¬cione brzine
opticaja novca.

Faktori koji utječu na brzinu novčanog opticaja su raznovrsni: stanje po¬slovnog

sistema i poslovnog ambijenta, kretanje kupovne snage novca, organi¬zaciona
struktura privrede, ustroj 1 efikasnost bankarskog sistema, mogućnost dobijanja
kredita u slučaju nelikvidnosti, sankcije u slučaju nelikvidnosti poslovnih
subjekata, pozicija države prema tržištu: brojnost, Intenzitet, ra¬znovrsnost i
efikasnost instrumenata državne pomoći (grant, preferencijalni krediti, državne
kreditne garancije i si).

Kretanje kupovne snage novca ima izravan utjecaj na brzinu novčanog opticaja.
Tako u vrijeme inflacije (smanjenja kupovne snage novca) dolazi do povećanja
brzine novčanog opticaja, dok se u periodu deflatornih. kretanja (porasta kupovne
snage novca) dolazi do smanjenja brzine novčanog opticaja.

U navedenom kontekstu bitnim se smatra analiza dviju kategorija - dohotka i

bruto društvenog proizvoda. Dohodak, izvori dohotka, stalnost stjecanja dohotka,
njegov rast, visina dohotka, od ključnog su značaja za svakog poje¬dinca,
poslovne subjekte, i za društvo u cjelini.

Dohodak predstavlja ukupnost - iznos sredstava koji ostvari fizička Ili pravna
osoba određenom aktivnošću (prodajom, vršenjem usluga) u određe¬nom, po
pravilu jednogodišnjem, vremenskom intervalu. U analizi dohotka polaznu tačku
predstavlja novčani prihod - koji predstavlja širu kategoriju. Kada od novčanog
prihoda odbijemo materijalne troškove reprodukcije I iznos amortizacije dobijemo
bruto dohodak. Od tako dobijenog dohotka se odbijaju naredne stavke: državne
dažbine (porezi i si), kamatu na uzajmijena sredstva, premiju osiguranja,
zakupninu i si. Na taj način dolazimo do čistog, odnosno neto dohotka, koji se
opet, po pravilu, strukturira na: osobnu po¬trošnju, akumulaciju i rezerve
sigurnosti.

Slično značenje i kalkulaciju ima i društveni bruto proizvod (Gross Do-mestic

Product - GDP). U osnovi postoje dva načina izračunavanja bru¬to društvenog
proizvoda (BDP). Prema dohodno- prihodnoj varijanti BDP predstavlja zbir:

- ukupne osobne potrošnje u državi,

- bruto domaćih investicija,

- javnih rashoda, i
- neto ostvarenog izvoza.

Prema troškovno-prihodnoj varijanti BDP predstavlja zbir svih dohodaka (nadnica,

renti, kamata, profita) ostvarenih u državi tokom jedne godine, uvećanih za
amortizaciju i posredne poreze.

4. PLATNI PROMET

Ukupnost svih plaćanja izraženih u novcu označavamo kao platni promet. Ukoliko
se taj promet - zbroj pojedinačnih plaćanja, obavlja unutar zemlje, dakle u
nacionalnoj valuti, onda govorimo o unutrašnjem platnom prometu. Ako

se, pak, plaćanja (u zbirnom Izrazu) obavljaju između fizičkih i pravnih osoba iz
različitih zemalja, riječ je o međunarodnom platnom prometu. Obzirom na
modalitete plaćanja razlikujemo gotovinski i bezgotovinski platni promet.

4.1. Unutrašnji platni promet

Prema uporednim iskustvima, platni promet se obavlja preko bankarskog sistema
- centralne banke i ostalih banaka. Danas je tako i u Bosni i Her¬cegovini.
Međutim, dok je bila u sastavu bivše Jugoslavije, platni promet je obavljan preko
Službe društvenog knjigovodstva, da bi potom, poslije osa¬mostaljenja Bosne i
Hercegovine, te poslove obavljao Zavod za platni promet, koji je poslije
ustrojavanja novog bankarskog sistema - donošenjem Zakona

0 centralnoj banci Bili i Zakona o bankama, uz protekprelaznog perioda,

ustupio mjesto bankama. Pored banaka, platni promet se jednim dijelom obavlja
preko poštansko-telekomunikacijskog sistema.

Navedene organizacije, koje su ovlaštene za poslove platnog prometa, otva¬raju

učesnicima tog prometa, na njihov zahtjev, odgovarajuće račune: tekuće,
odnosno žiro-račune. Pri tome, Imajući u vidu širi društveni značaj ovih po¬slova,
nositelji poslova platnog prometa su dužni da poštuju utvrđena pravila

1 načela: ravnopravnost učesnika platnog prometa (fizičkih i pravnih osoba),

slobodno kretanje novčanih sredstava, efikasnost, sigurnost i racionalnost
plaćanja, te posebno zaštitu interesa vlasnika novca.

Plaćanja preko računa može se obaviti gotovim novcem (gotovinski) i bez

upotrebe gotovog novca (bezgotovinsko plaćanje) - što znači prijenosom

sredstava sa računa na račun, upotrebom odgovarajućih obrazaca. Na ovaj način
dolazimo do klasifikacije instrumenata plaćanja u unutrašnjem platnom prometu:
gotovinski i bezgotovinski instrumenti. Korisnici gotovinskih In¬strumenata, po
pravilu, su fizičke osobe, bilo Između sebe, bilo prema pravnim osobama.
Korištenje bezgotovinskih Instrumenata plaćanja je prvenstveno svojstveno
pravnim osobama.

U gotovinske Instrumente plaćanja ubrajamo uplatnice (opću i posebnu), ček,

uputnicu i nalog za gotovinsku isplatu.

Opća uplatnica se koristi u slučajevima kada pravne i fizičke osobe uplaću¬ju

sredstva u korist svog tekućeg računa, odnosno kada fizičke osobe plaćaju

svoje obaveze prema dragim subjektima. Opća uplatnica se sastoji od tri

pri¬mjerka: priznanice, koja služi kao dokaz o izvršenoj uplati, izvještaja o uplati,
koji se dostavlja imatelju računa na koja su uplaćena sredstva 1 izvještaja koji
ostaje organizaciji za platni promet.

Posebna uplatnica se koristi za Iste namjene kao 1 opća samo što ima primjerak
više (ukupno četiri), od kojih jedan primjerak služi kao potvrda imatelju sredstava
da je Izvršena uplata.

Ček izdaje učesnik platnog prometa, putem koga nalaže banci (trasatu) da iz
njegovog pokrića izvrši isplatu naznačene sume novca donosiocu čeka, odnosno
određenoj osobi (na Ime, odnosno po naredbi). Ček se, Iz razloga pravne
sigurnosti, sastoji iz dva dijela: same isprave, koja ostaje banci zarad zaduženja
računa izdavaoca (trasanta), i izvještaja o isplati, koji se dostavlja izdavaocu
čeka. Talon je poseban dio čeka, koji pripada izdavaocu za potrebe evidencije o
broju izdatih čekova i ukupnoj čekovnoj sumi.

Uputnica predstavlja gotovinski nalog za isplatu koji se koristi u situacijama kada

učesnik platnog prometa, na teret svog računa, vrši isplatu određenoj osobi.
Uputnica se sastoji iz tri dijela: samog obrasca uputnice - koja po iz¬vršenoj
isplati pripada nalogodavcu, Izvještaja primatelju - osobi u čiju korist je izvršena
Isplata, te Izvještaja za banku.

Nalog za gotovinsku isplato se koristi pri Isplati gotovine po doznakama,

obveznicama, sudskim rješenjima, pri Isplati penzija putem pošte, i si. Obrazac se
sastoji iz dva primjerka: naloga za gotovinsku isplatu - ostaje organizaciji za platni
promet, kojim se vrši zaduženje računa nalogodavca, i izvještaja o isplati, koji se
dostavlja nalogodavcu.

U bezgotovinske instrumente plaćanja spadaju: nalog za prijenos (opći i posebni),

nalog za obračun, nalog za naplatu, obračunski ček, akceptnl nalog.

Opći nalog za prijenos se koristi kada učesnik platnog prometa nala¬že banci
(organizaciji za platni promet) da na teret njegovog računa izvrši prijenos
sredstava na račun drugog učesnika platnog prometa. Ovaj platni instrument se
sastoji iz tri primjerka: općeg naloga za prijenos - koji ostaje banci kao dokument
o zaduženju, odnosno odobrenju računa, izvještaja o odobrenju, koji se dostavlja
primatelju sredstava, i izvještaja o zaduženju, koji ostaje nalogodavcu.

Nalog za obračun je instrument bezgotovinskog plaćanja putem kojeg se

vrši knjiženje u korist i na teret istog računa po osnovu plaćanja izvršenih
prijenosom vrijednosnih papira, međusobnih plaćanjem, te po osnovu
kom¬penzacije. Nalog za obračun se sastoji od tri primjerka.

Nalog za naplatu koristi učesnik platnog prometa (povjerilac) kojim nalaže banci
da na teret dužnika - drugog učesnika platnog prometa, izvrši prijenos sredstava
u korist njegovog računa. Ovdje se prvenstveno radi o naplati potra¬živanja
sadržanih u vrijednosnim papirima. Sastoji se iz tri primjerka - prvi

je nalog za naplatu (ostaje organizaciji za platni promet), zatim izvještaja o

zaduženju, koji pripada dužniku, i izvještaja o odobrenju, koji se dostavlja
nalogodavcu (povjeriocu).

Akceptni nalog koristi se prije svega za osiguranje plaćanja, ili pak, supsidi-jarno,
kao instrument plaćanja. Ovim nalogom obavezuje se dužnik iz osnov¬nog
pravnog posla da će ukoliko svoju obavezu ne izmiri u ugovorenom roku na
redovan način, to učiniti putem akceptnog naloga u vrijeme dospjelosti. Dakle,
akceptni nalog izdaje dužnik, te u njega, pored ostalih elemenata, upisuje datum i
mjesto izdavanja, te datum i mjesto dospjelosti, potpisuje ga, ovjerava, i uručuje
povjeriocu. Primljeni akceptni nalog povjerilac potpisuje, ovjerava, te ga
dostavlja, u slučaju potrebe, na naplatu banci kod koje se vodi račun dužnika.
Akceptni nalog se sastoji iz tri primjerka: naloga (pripada banci) i dva izvještaja -
od kojih jedan pripada dužniku (Izvještaj o zaduženju) a drugi povjeriocu (izvještaj
o odobrenju).

4.2. Instrumenti međunarodnih plaćanja

I u međunarodnom platnom prometu također se prakticiraju dva navedena načina
plaćanja: gotovinsko i bezgotovinsko plaćanje. Međunarodna plaćanja su
trodimenzionalnog karaktera, što znači da se obavljaju: slobodnim devi¬zama,
klirinškim devizama ili kompenzacijom.

a) Plaćanje u slobodnim devizama predstavlja najzastupljeniji i najstabilniji

sistem plaćanja u međunarodnim trgovinskim odnosima. Ovaj sistem plaćanja se

pretežno realizira preko tekućih - kontokorentnih računa (ital. conto - račun,
corrente - tekući), na način da domaće poslovne banke (sa statusom
respekta¬bilnijih) otvaraju tekuće račune kod. korespondentnih banaka u
inozemstvu, na kojima drže konvertibilne devize. Na tim računima, sa oznakom
no stro (naš), knjiži se protuvrijednost prodate i naplaćene realizacije, ostvarene
od domaćih poslovnih subjekata temeljem izvoza roba i usluga. S druge strane,
kada domaći poslovni subjekti uvoze robu, odnosno primaju usluge, onda
vrijednost ostvarenog uvoza (roba/usluge) plaćaju stranim partnerima (do-
bavljačima, povjeriocima) posredstvom ovlaštenih banaka kod nas. U prvom
slučaju - izvoza, govorimo o prilivu deviza, dok je u drugom slučaju - uvoza, riječ
je o odlivu deviza, odnosno smanjenju deviznih sredstava.

b) Nastanak klirinškog načina plaćanja vezuje se za veliku ekonomsku krizu, s

početka tridesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj sistem plaćanja te¬melji se na
platnim sporazumima, čije su osnovne sastavnice: naziv banke, odnosno druge
finansijske ustanove, preko koje se vrši klirinški platni pro¬met i oznaka klirinške
(obračunske) valute. Klirinška valuta (američki dolar ili druga stabilna valuta)
služi za obračunavanje uplata i isplata, s tim da se isplate obavljaju u valutama
zemalja dužnika, a uplate primaju u valutama zemalja povjerilaca. Pri tome,
upotreba čvrste valute kao obračunske pomaže sudionicima platnog sporazuma i
ovog sistema plaćanja da smanje rizik od promjene intervalutarne vrijednosti
njihovih novčanih jedinica.

c) Pored navedena dva sistema plaćanja u međunarodnoj trgovini

primje¬njuje se plaćanje/razmjena putem kompenzacije, koja podrazumjeva
prostu razmjenu roba i/ili usluga. Između partnera u poslu po pravilu stoji
posred¬nik (povjerenik) - banka, špediter, osiguravajuće društvo. Pored osnovnog
modela kompenzacije postoji i proširena (mješovita) kompenzacija, koja implicira
učešće više partnera (najmanje tri) iz dvije zemlje. Do ovakve vrste kompenzacije
može doći usljed: neravnoteže platnog bilansa, visoke stope inflacije, nedostatka
strateških sirovina (proizvoda), nerealnog deviznog kursa i si. Kompenzacije se
prema vrsti mogu klasificirati kao: bilateralne (proste, vlastite), proširene
(mješovite), i triangúlame.

Kod triangúlame (trilateralne) kompenzacije predmet kompenzacije, po pravilu,

jesu razne vrste sirovina, i prakticira se u slučajevima kada dva partnera iz dvije
zemlje nisu u stanju da osiguraju komplementarne robe za izvoz, pa stoga
uključuju u transakciju partnera iz treće zemlje koji posjeduje

odgovarajuću strukturu i količinu roba za realizaciju cjelokupnog aranžmana.

Vezani, odnosno barter poslovi (globalna kompenzacija) predstavljaju mehanizam

izvršenja vanjskotrgovinskih transakcija kod kojeg je prodaja između partnera
međusobno uvjetovana. Barter posao se temelji na spora¬zumu kojim se partneri
(uz moguću participaciju države) obavezuju da će uz poštivanje dogovorenih
uvjeta vršiti razmjenu roba i usluga. Radi olakšavanja cjelokupnog posla partneri
definiraju robne liste, u kojima su navedene Izvo¬zne robe oba partnera sa
vrijednošću do koje se izvoz može izvršiti. Kroz ovaj aranžman nastoji se postići
vrijednosni egal roba, što je u praksi rijedak slučaj. Za razliku od kompenzacijskih
poslova kod bartera finansijska likvidacija posla se obavlja u redovnom
međunarodnom platnom prometu. Isto tako kod vezanih poslova, za razliku od
kompenzacijskih, isporuke se vremenski i vrijednosno ne moraju poklapati.

U realizaciji barter poslova učestvuje veliki broj poslovnih subjekata sa veoma

širokim obuhvatom roba, što podrazumjeva značajnu ulogu banaka. Postoji više
modaliteta vezanih poslova: paralelni vezani poslovi, uzajamni vezani poslovi,
package poslovi, unic team poslovi, bav-back poslovi. Kod bay-back poslova
prodavač iz jedne zemlje isporučuje tehnologiju kupcu iz druge zemlje, i na ime
toga preuzima od kupca određene proizvode, pri čemu se zaključuju dva
međusobno nezavisna ugovora, čija realizacija se odvija nesinhronizlrano, na duži
vremenski period.
 IV. MONETARNA POLITIKA

Monetarna politka je jedna od osnovnih sastavnica opće ekonomske poli¬tike.

Unutar tog općeg okvira monetarna politika ima za zadatak da ponudu novca 1
kredita uskladi sa kretanjem materijalne proizvodnje, odnosno sa njenom
raspodjelom. Taj temeljni zadatak, odnosno njegovo ostvarenje, treba uvijek
posmatrati u kontekstu ostalih sastavnica ekonomske politike: fiskalne politike,
politike dohotka, politike cijena, politike platnog bilansa, Investicija. Sve
navedene politike treba da doprinesu ostvarenju osnovnog ekonomskog, ali i
društvenog cilja, a to je razvoj zemlje.

Iz navedenog općeg cilja, moguće je izdvojiti kontribut monetarne politike pred

koju se kao cilj postavlja osiguranje optimalne količine novca u opticaju, koja će
omogućiti normalno odvijanje procesa reprodukcije, uz potencijalno projicirano
proširenje obima društvene reprodukcije (ekonomski rast), i to na

stabilnim osnovama, što znači održavanjem kupovne snage domaće valute.

Najbolji pokazatelj za to je kretanje (stabilnost) općeg nivoa cijena. Pored toga,
ekonomska politika ima za zadatak da doprinese porastu zaposlenosti, koji se
naslanja na porast proizvodnje, kao i uravnoteženju platnog bilansa zemlje,
odnosno poboljšanju pozicije u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni.

Monetarna politika, zavisno od postojećeg stanja i projiciranih ciljeva, može biti

ekspanzivna ili restriktivna. Ekspanzivna monetarna politika se vodi

u vrijeme privredne krize (recesije, depresije), koju karakterizira smanjenje

poslovnih aktivnosti, pad proizvodnje, pad zaposlenosti. U takvoj situaciji prvi
korak je ekspanzija (povećanje) novčane mase, koja potiče tražnju, Investicije, što
opet pozitivno utječe (naravno sa drugim mjerama) na opće ekonomsko stanje,
Izraženo kroz rast ekonomskih parametara.

Osnovni instrument povećanje novčane mase je putem tzv. jeftinog novca, koji se
bazira na niskim kamatnim stopama. Dakle, niska kamatna stopa je osnovni uvjet
za povećanje količine novca u opticaju, a povećana novčana masa dovodi do
rasta investicija i nacionalnog dohotka. Ostvarenje navedenog uvjeta posmatra
se, prije svega, na relaciji centralna banka - poslovne banke. Konačan rezultat -
efekti ekspanzivne monetarne politike zavisit će od obima, raznovrsnosti,
intenziteta primjene instrumenata monetarne politike.

Restriktivna monetarna politika se poduzima u sasvim drugačijim okol¬nostima -

prekomjerni rast cijena, potrošnje, tražnje, u biti u vrijeme nagla¬šenih inflatornih
kretanja. Zadatak monetarnih vlasti (centralne banke) je da putem poslovnih
banaka smanji ponudu novca, odnosno da smanji količinu novca u opticaju. To
čini putem politike skupog novca, što implicira poveća¬nje kamatnih stopa. Takva
mjera destimulira potencijalne investitore, što se u krajnjoj instanci odražava na
smanjenje nacionalnog dohotka.
1. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE

Sredstva koje monetarne vlasti jedne zemlje koriste u ostvarenju ciljeva

mo¬netarne politike, čiju osnovu predstavlja osiguranje optimalne novčane
mase, a time i ostvarenju općih ciljeva ekonomske politike, su veoma različita i po
pravilu ravnaju se prema konkretnom ambijentu, što uključuje širi kontekst od
onog ekonomskog (fmansijskog). Uže posmatrano, razmatranje instrumenata
monetarna politike nas usmjerava prema kreditnoj politici zemlje, prema
pitanjima konvertibilnosti domaće valute, određenju prema politici deviznih
kurseva - fiksni ili fluktuirajući, kao i prema utjecaju globalnih faktora, u smislu
sposobnosti adekvatnog prilagođavanja na promjene u okruženju, koje danas
odlikuje iznimna dinamika, što u biti znači i povećani rizik.

Instrumente (sredstva) monetarne politike možemo klasificirati na kvan¬titativne

i kvalitativne. Osnov za ovu podjelu je njihov obuhvat, po čemu se procjenjuje i
njihovo djejstvo, odnosno potencijalni učinci u pogledu realizacije ciljeva
monetarne politike. Kvantitativni instrumenti se posmatraju. na gene¬ralnoj
ravni, što znači da su usmjereni (djeluju) na osnov monetarne politike - količinu
novca u opticaju, odnosno optimalnu novčanu masu. U kvantitativne instrumente
monetarne politike ubrajamo: eskontnu politiku, politiku oba¬veznih rezervi,
politiku zlata i deviza, politiku otvorenog tržišta. Kvalitativni instrumenti
monetarne politike, u koje ubrajamo: selektivnu kreditnu politiku, kontrolu
potrošačkih kredita, i preporuke i savjete centralne banke, imaju manji obuhvat i
intenzitet djejstva u odnosu na novčanu masu, jer su usmjereni samo na pojedine
segmente privrede, odnosno na odabrane sektore.

1.1. Kvantitativni instrumenti monetarne politike a) Eskontna politika

Naziv ovog instrumenta monetarne politike referira na kamatnu stopu po kojima
centralna banka odobrava kredite poslovnim bankama. Eskontnom politikom,
kroz reguliranje visine kamatne (eskontne) stope, centralna banka određuje
cijenu novca (kamatu), a time i povoljnost kredita prema poslovnim bankama,
koje ta novčana sredstva plasiraju prema poslovnim subjektima i sektoru
stanovništva. Značajno mjesto u ukupnim troškovima poslovanja svakako
zauzima i kamata, koja na taj način determinira odluku poslovnih subjekata o
traženju kredita, te iznosu potrebnih novčanih sredstava. Od raspoloživosti
novčanih (kreditnih) sredstava, i njihove povoljnosti, zavisi i odluka o dodatnom
ulaganju, kako na individualnoj ravni, tako i unutar cijelog poslovnog sistema.

Kretanje eskontne stope, njeno povećanje ili smanjenje, zavisi od stvar¬nog

stanja u privredi. U tom smislu, ukoliko u privredi postoje depresivne tendencije,
centralna banka će raditi na snižavanju kamatne stope, čime će potaknuti
kreditnu ekspanziju, koja predstavlja validan temelj i poticaj za nove investicije, a
to znači veću potrošnju (tražnju), povećanje proizvodnje i zaposlenosti.
Drugačiji ambijent, koji je obilježen rastom cijena, inflatornim tendenci¬jama,
nameće obavezu centralnoj banci da, zarad rješavanja navedenog pro¬blema,
povisi kamatnu stopu. Povećanje eskontne stope - rast cijene novca,
destimulirajuće djeluje prema potencijalnim investitorima, što za rezultat ima
redukciju novčane mase. Svi ostali pokazatelji, temeljem navedenog, pokazuju
trend pada - smanjenje tražnje, proizvodnje, zaposlenosti. Uz to, dolazi do
ograničavanja rasta cijena, odnosno do obuzdavanja inflacije.

Treba reći da su učinci manipuliranja kamatnom stopom u vrijeme infla¬tornih

kretanja znatno veći nego u slučaju depresivnih tendencija. Ovo iz razloga što
povećanje kamatne stope ima direktan utjecaj na osnovne karike poslovnog
sistema i time na osnovne ekonomske parametre. S druge strane, kada je u
pitanju ozbiljna ekonomska depresija, smanjenje kamatne stope, samo po sebi,
nije dovoljno za znatnije poboljšanje ekonomskih parametara. To znači da se
korisni učinci mogu očekivati samo uz poduzimanje kompleksa mjera iz oblasti
fiskalne politike, politike dohotka, zapošljavanja, socijalne politike, odnosno
adekvatnog programa socijalne zaštite.

b) Politika obaveznih rezervi

Kategoriju obaveznih rezervi (likvidnosti) koje poslovne banke moraju držati na

računu kod centralne banke poznaju svi bankarski sistemi. Ovaj podatak o u pore
d n o p r a v n oj zastupljenosti obaveznih rezervi dovoljno kazuje o njihovom
značaju kao instrumenta monetarne politike. Početna tačka u razmatranju uloge
obaveznih rezervi jeste određivanje relativnog iznosa sredstava (postotka
depozita), odnosno stope obaveznih rezervi, kojeg poslovne banke moraju držati
kod centralne bankarske institucije u zemlji. Kod nas, prema Zakonu o Centralnoj
banci Bosne i Hercegovine, stopa oba¬veznih rezervi se kreće u rasponu od 10-
15%.

Pomjeranje stope obaveznih rezervi na više, ili na niže, ravna se prema

kretanjima u privredi. Tako, u vrijeme snažnih inflatornih kretanja, mone¬tarna
vlast donosi odluku o podizanju stope obaveznih rezervi likvidnosti, utječući na taj
način na slabljenje kreditnog potencijala banaka, a time i na reduciranje količine
novca u opticaju. Navedene mjere za krajnji ishod imaju smanjenje tražnje i
obuzdavanje inflacije.

S druge strane, u vrijeme smanjene opće likvidnosti - depresivnog stanja

privrede, centralna banka će raditi na smanjivanju stope obaveznih rezervi,
kontribuirajući na taj način procesu kreditne ekspanzije, povećanju novčane
mase, povećanju tražnje, i rastu realnog društvenog proizvoda.
c) Politika zlata i deviza

Utjecaj na novčanu masu, a time i na oblikovanje monetarne politike, mo¬guće je

ostvariti i putem kupovine, odnosno prodaje zlata i deviza. Korištenje ovog
instrumenta monetarne politike se kontekstualizlra sa monetarnim rezervama,
koje imaju veoma važnu ulogu u međunarodnim trgovinskim odnosima.

Ukoliko monetarne vlasti za cilj postave povećanje kreditnog potencijala banaka,

a time i povećanje količine novca u opticaju, onda jedno od sredstava za
ostvarenje tog cilja može biti i kupovina zlata i deviza. U tom slučaju vri¬jednost
otkupljenog zlata i deviza centralna banka odobrava, na računima, u domaćoj
valuti poslovnim bankama, a time i poslovnim subjektima i sektoru stanovništva.

Ako je intencija monetarnih vlasti da smanje novčanu masu u tom slučaju može
kao instrument koristiti prodaju zlata i deviza, utječući na taj način na smanjenje
kreditnog potencijala poslovnih banaka, što će dovesti do desti-muliranja
Investicija, manje tražnje, i obuzdavanja rasta cijena. Iz navedenog proizlazi da se
prodaja zlata i deviza koristi u periodu inflatornih kretanja, a kupovina za vrijeme
privredne depresije.

d) Politika otvorenog tržišta

Otvoreno tržište (open market) referira na tržište vrijednosnih papira, koji se zbog
svojih karakteristika, a time i značaja za poslovni i fmansijski sistem zemlje, mogu
koristiti i kao instrument monetarne politike. Njihovo korištenje, u navedenom
kontekstu, uvjetovano je postojanjem razvijenog finansijskog tržišta, pri čemu se
prvenstveno misli na tržište vrijednosnih papira (berzu efekata). Modaliteti
utjecaja su Istovrsni prethodnim: prodaja Ili kupovina, u ovom slučaju
vrijednosnih papira. Utjecaj se ostvaruje posred¬stvom istih sudionika: centralne
banke I poslovnih banaka.

Ukoliko u privredi prevladavaju deflatorne tendencije, centralna banka se

pojavljuje u ulozi kupca vrijednosnih papira, usmjeravajući na taj način aktuelni
monetarni proces prema povećanju kreditnog potencijala poslov¬nih banaka, i
shodno tome povećanju količine novca u opticaju, poslije čega slijede implikacije
koje predstavljaju cilj korištenja navedenog instrumenta.

U periodu inflatornih kretanja centralna banka zauzima sasvim drugačiju poziciju -

pojavljuje se u ulozi prodavca vrijednosnih papira, čime reducira novčanu masu,
smanjujući prethodno kreditni potencijal poslovnih banaka, prouzrokujući time
željene implikacije: ograničavanje investicionih aktiv¬nosti i obuzdavanje
inflacije, odnosno stabilizaciju cijena. Korištenje ovog instrumenta monetarne
politike, posebno kada je riječ o prodaji (izdavanju) državnih obveznica, treba
dovesti u kontekst javnog duga.

1.2. Kvalitativni instrumenti monetarne politike a) Politika selekcije kredita

Politika selekcije kredita spada u najznačajnije instrumente monetarne politi¬ke.
U tom smislu ona referira na osnovna načela bankarskog poslovanja, posebno
načelo likvidnosti i sigurnosti plasmana, ali i na opredjeljenje monetarnih vlasti u
pogledu kreditne politike, te s tim u vezi, i na kontrolu poslovanja banaka, a to
znači njihove solventnosti, likvidnosti, i kreditnog rizika. Ovaj instrument
monetarne politike realizira se na način da se kreditni zahtjevi posmatraju,
od¬nosno ocjenjuju, po preferencijalnom tretmanu, tako da će biti odobreni samo
oni kreditni zahtjevi koji u datom momentu, shodno politici monetarnih vlasti,
kontribuiraju ostvarenju ciljeva monetarne I opće ekonomske politike, kroz
otvaranje novih proizvodnih jedinica, povećanje zaposlenosti, supstituciju uvoza
Izvozom I si. Drugim riječima kroz postavljene uvjete bit će destimuliram tražioci
kredita čija namjena nije u službi ostvarenja navedenih ciljeva. Selekcija kredita
može imati i sektorska obilježja, tako da pojedini sektori mogu prevalirati u
pogledu njihovog odobrenja (dodjele), u datom momentu, posebno ako je to u
službi otklanjanja sektorskih disproporcija, u kontekstu debalansa između ponude
i t ražnje. Modaliteti selekcije bankarskih kredita mogu biti različiti. Najčešći
komplementarni instrumenti u navedenom smislu su eskontna politika i politika
obaveznih rezervi. U slučaju eskontne stope to bi značilo odstupanje od zvanične
kamatne stope, odnosno uvođenje preferencijalne kamatne stope za kredite koji
će biti korišteni u određenim granama (sektorima). Slična situacija je i kod
upotrebe politike obaveznih rezervi. Naime, i ovaj kvantitativni instru¬ment
monetarne politike se može koristiti na selektivan (preferencijalni) način, time što
se poslovne banke, koje svoje depozite plasiraju u određene djelatnosti (sektore),
mogu osloboditi obavezne rezerve.

b) Kontrola potrošačkih kredita

Kontrola potrošačkih kredita, kao kvalitativni instrument monetarne poli¬tike,

referira, prije svega, na sektor stanovništva (osobnu potrošnju), a koristi se
ponajprije u periodu jakih inflatornih tendencija. Sredstva kontrole ovih kredita
mogu biti raznovrsna, a među najzastupljenijim, a time i najvažnijim, izdvajaju se:

- avans (predujam), odnosno iznos kupovne cijene koji se odmah mora platiti
u gotovom,

- rok trajanja potrošačkih kredita, i

- kreditna sposobnost zajmotražioca.

Prema dosad navedenom, jasno je da u uvjetima privredne depresije, kada se želi

stimulirati potrošnja, navedena sredstva poprimaju afirmativna obilježja, što
znači: povoljni rokovi trajanja, marginalni iznos avansa, ili nje¬govo izostavljanje
kao uvjeta, te povoljni uvjeti kreditne sposobnosti. Jake inflatorne tendencije
svakako će donijeti sasvim drugačiji pristup koji se ogleda u određivanju
značajnog iznosa sredstava koji odmah treba platiti u gotovom, nepovoljnim
(kratkim) rokovima, i veoma oštrim uvjetima pri ocjeni kreditne sposobnosti.
c) Preporuke i savjeti centralne banke

Preporuke i savjeti koje centralna banka daje ostalim kreditnim institu¬cijama, u

poređenju sa ostalim instrumentima monetarne politike, imaju sekundarni
karakter. Kolika će biti snaga ovih instrumenata, a time i njihovo djejstvo,
odnosno učinci, zavisi prije svega od pozicije koju centralna ban¬ka ima u
posmatranom sistemu (državi), njenih ovlasti u odnosu na ostale segmente
bankarskog sistema, te u vezi s tim, njenog autoriteta. Stabilna i prepoznatljiva
pozicija centralne banke garantira adekvatnu razinu finansij-ske discipline,
izraženu kroz izvršavanje zakonom utvrđenih obaveza svih sudionika monetarnog
sistema, transparentnost u radu, provodivost odluka monetarnih vlasti i
odgovornost za poduzete mjere i radnje. Istovremeno, ovakva monetarna slika
predstavlja conditio sine qua non kreiranja čvrstih temelja procesa ekonomskog
razvoja.

2. PLATNI BILANS

Dosad je već više puta spomenut platni bilans. Ovaj podatak svjedoči

0 značaju što ga platni bilans ima za finansije, ali i za cjelokupni poslovni

(ekonomski) sistem zemlje. Naravno da, slijedom navedenog, stanje platnog
bilansa ima i socijalne konotacije.

Platni bilans se može definirati kao sistematski pregled ekonomskih tran¬sakcija

što ih domaći poslovni subjekti obave sa inozemstvom u toku jedne godine. Pored
brojnosti transakcija jedno od njihovih obilježja je i razno¬vrsnost. Iz praktičnih
razloga (svođenja na zajednički imenitelj) uvedena je metodologija po kojoj se
grupiraju platnobilansne transakcije. Osnovna podjela, u tom smislu, je na:
autonomne (tekuće) platnobilansne transakcije

1 kompenzatorske (kapitalne) platnobilansne transakcije. Po metodologiji

Međunarodnog monetarnog fonda platnobilansne transakcije su razvrstane na
dvije skupine: tekuće i kapitalne. Bitno je napomenuti da, izuzev termi¬nološke,
ne postoje skoro nikakve razlike između navedenih klasifikacija.

Autonomne platnobilansne transakcije su one koje se odvijaju redovno (zbog toga

i drugi naziv tekuće transakcije) bez obzira na stanje platnog bi¬lansa. Radi se o
sljedećim transakcijama: uvoz i izvoz roba, vršenje usluga - posredničkih,
transportnih, turističkih, poslovi osiguranja, otplata dugova, troškovi kamata,
doznake iz inozemstva i dr.
Kompenzatorske platnobilansne transakcije se obavljaju radi uravnote¬ženja
stanja platnog bilansa, referirajući uvijek na autonomne transakcije, odnosno
njihov krajnji saldo. U kompenzatorske transakcije spadaju: kreta¬nje kapitala,
zaduživanje u inozemstvu, devizne i zlatne rezerve. Upravo ova zadnja sastavnica
kompenzatorskih transakcija je bitna ne samo za stabilnost platnog bilansa, već i
za ukupnu monetarnu stabilnost, uz značajne refleksije na ekonomsku situaciju u
zemlji.

Platni bilans može biti pasivan ili aktivan. Prva situacija postoji u slučaju kada su
dužničke pozicije autonomnih transakcija veće od potražnih pozicija tih istih
transakcija (uvoz i druga plaćanja prema inozemstvu). Dužničke po¬zicije
autonomnih transakcija označavaju odliv deviza, dokpotražne pozicije upućuju na
postojanje priliva deviza. Utvrđivanjem odnosa Između dviju navedenih pozicija
tekućih transakcija dobiva se saldo, koji se izražava kao deficit, ili kao suficit
platnog bilansa (tekućeg računa). Deficit platnog bilan¬sa Ima negativan
predznak jer se ispoljava kao odliv kapitala u inozemstvo, smanjenje monetarnih
rezervi, smanjenje ulaganja u inozemstvu. Naravno, suficit platnog bilansa ima
sasvim suprotno - pozitivno značenje za monetarni, ali i za poslovni sistem
zemlje.

3. OSNOVNI NACIONALNI EKONOMSKI POKAZATELJI

Makroekonomska stabilnost i oporavak BiH ekonomije još uvijek sadrže element

nedorečenosti. Vanjski debalans je visok, što odražava ograničeno proširenje
proizvodnje i izvoza, te općenito nizak nivo konkurentnosti. Od stustvo
sistemskog pristupa države u provođenju Zakona o sistemu državne pomoći, kao
1 ozbiljne slabosti u poslovnom okruženju, negativno utječu na razvoj privatnog
sektora, i dovode ga u lošiji položaj u odnosu na među¬narodnu konkurenciju.
Proces privatizacije nije donio, sa stanovišta općeg društvenog interesa,
priželjkivane rezultate, što uz nepovoljan sastav javnih rashoda I dalje značajno
podriva potencijal za rast privrede. Nezaposlenost je i dalje visoka.

Tokom 2013. godine je došlo do diskretnog oporavka privrede. Rast proi¬zvodnje

iznosio je 2,5% i u prvoj polovini 2014. je ubrzao na 2,7%, u poređenju sa padom
od 1,2% u 2012. godini. Nominalni društveni proizvod (2013) iznosio je cea
26.297.000.000 KM, odnosno cea 17,85 milijardi US$. Bruto društveni proizvod po
glavi stanovnika, po standardima kupovne moći, je u 2013. godini ostao na 29%
prosjeka zone EU-28, i iznosio je 6862 KM, od¬nosno 3656 eura. Neto izvoz je bio
glavni pokretač ekonomskog rasta usljed smanjenja uvoza i stabilnog izvoza. U
investicijama je zabilježen skromni rast zahvaljujući javnim ulaganjima
finansiranim iz inozemstva, dok je u privat¬nim ulaganjima došlo do stagnacije.
Trend smanjenja trgovinskog deficita se u prvih sedam mjeseci 2014. godine
preokrenuo, jer je robni izvoz sporije rastao (1% na godišnjem nivou), dok je uvoz
robe porastao za nekih 6%. Ovo ponajprije zbog prelaska Hrvatske, kao značajnog
trgovinskog partnera, iz sistema CEFTA-e u okvir Privremenog trgovinskog
sporazuma.

Uvjeti na tržištu rada su se u 2013. godini donekle poboljšali, uprkos stal¬nim

nepovoljnim kretanjima u određenim sektorima (npr. građevinarstvo). Bez obzira
na mali rast zaposlenosti u proizvodnom sektoru, javni sektor je u 2013. godini
još uvijek zauzimao najveći broj radne snage (27%). Sto¬pa nezaposlenosti (po
metodologiji Međunarodne organizacije rada) je u 2013. godini pala za pola
procentnog boda na 27,5% radne snage, a u 2014. je ostala nepromijenjena. Broj
zaposlenih tokom 2013. godine Iznosio je 686 hiljada, naspram 552 hiljade
nezaposlenih. Istovremeno je ionako niska stopa zaposlenosti i aktivnosti
populacije uzrasta 15 godina i starije također blago smanjena na 31,6% odnosno
43,6%. Strukturni karakter nezaposlenosti je vidljiv kroz visok udio dugoročno
nezaposlenih osoba, koje čine oko 4/5 ukupnog broja osoba koje traže posao, dok
je nivo nezaposlenosti mladih još uvijek blizu 60%. Značajna razlika između
registriranih podataka o radnoj snazi i onih zasnovanih na anketama ukazuje na
postojanje prilično velikog neformalnog tržišta radne snage. Sveukupno gledano,
uvjeti na tržištu radne snage su i dalje teški, a strukturne rigidnosti i dalje štete
otvaranju radnih mjesta, pa su potrebne hitne mjere za smanjenje prepreka
zapošljavanju, kao i za poboljšanje fleksibilnosti tržišta rada.

Otvorenost privrede, mjerena kao zbir ukupnog uvoza i Izvoza robe i uslu¬ga, u
2013. je neznatno opala na 80% BDP-a, u poređenju sa 81% iz 2012. godine,
uglavnom zbog smanjenja uvoza, iako je izvoz blago povećan, na 30% BDP-a.
Uvoz roba u 2013. godini iznosio je 15,17 milijardi KM, a Izvoz - 8,38 milijardi KM.
Pokrivenost »voza izvozom je porasla na 58,7% sa 54,5%, koliko je iznosila u
2012. godini. Evropska unija je i dalje glavni trgovinski partner Bosne i
Hercegovine. Njeno učešće je ulaskom Hrvatske u EU, 1. jula 2013. godine,
dodatno povećano. U skladu s tim, udio Izvoza u EU je pora¬stao na 73,5%, dok
je izvoz iz EU blago smanjen, na 60% od ukupnog uvoza. Najvažniji trgovinski
partneri u EU su Njemačka i Hrvatska. Zemlje članice CEFTA-e su i dalje po
važnosti drugi trgovinski partner i na njih otpada nekih 16% Izvoza robe i 11%
uvoza robe.

4. NOVČANI SISTEM U BOSNI I HERCEGOVINI

Ulogu novca na ovim prostorima vršili su koža, drvo, žito, blago (stoka), zatim
metali kroz pojavu kovanog novca, gdje se pored domaćih kovanica koriste i
ugarske, te mletačke kovanice. Riječ je o periodu razvoja trgovine

0 čemu, inter alia, svjedoči i dokument o bosanskoj nezavisnosti - Povelja Kuli

na bana. Dolazak Osmanlija doveo je do promjene cjelokupnog sistema, pa tako i
onog monetarnog (zlatna mahmudija, lira). Nove promjene nastaju sa pojavom
novog vladara na ovim prostorima - Austro-ugarske monarhije, pod čijim
suverenitetom je Bosna i Hercegovina ostala nekoliko decenija.

Osnivanje kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, obilježeno je, u monetar¬nom

smislu, primjenom (važenjem) nekoliko valuta. Početkom 1920. godine osnovana
je Narodna banka kao jedina emisiona ustanova i utvrđen dinar kao valuta. Poslije
II. svjetskog rata iznova se mijenja cjelokupan sistem, pa tako

1 monetarni. Dva mjeseca po okončanju rata donosi se Zakon o povlačenju

okupacionog kovanog novca, i istovremeno emitira novi dinar kao zakonsko
(jedino) sredstvo plaćanja u novoj državi - DFJ. Obzirom na brojnost valuta koje se
bile u povlačenju utvrđeni su različiti pariteti razmjene dinara u od¬nosu na njih.
Tad je utvrđen paritet dinara - jedan dinar iznosio je 17,7734 miligrama čistog
zlata, odnosno 50 dinara za jedan američki dolar. Međutim, ovaj odnos nije se
zadržao dugo te je krajem 1951. godine snižen paritet dina¬ra - jedan dinar za
2,9622 miligrama čistog zlata, odnosno 337,583 dinara za jedan američki dolar.
Nova faktička promjena pariteta dinara dogodila se tri godine poslije (1954), iz
razloga rastućeg platnobilansnog deficita, i iznosio je 632 dinara za jedan
američki dolar.

Trend pada kupovne snage dinara nastavljen je i u narednom periodu, prvo 1961.
godine (750 dinara za jedna dolar), pa onda 1965. godine (1250 dinara za jedan
dolar). Istovremeno je donošenjem zakona o izdavanju novih novčanica i kovanog
novca izvršena denominacija dinara (jedan novi dinar vrijedi 100 sta¬rih dinara) i
utvrđen novi paritet -12,50 novih dinara za jedan američki dolar.

Situacija se nije promijenila ni početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća

kada je kriza Bretton-\voodskog sistema ušla u svoju završnu fazu izra¬ženu,
između ostalog, kroz demonetizaciju zlata. Slijedom takvih događanja u bivšoj
Jugoslaviji (1973) prihvata se sistem fleksibilnih deviznih kurseva. Godinu dana
poslije, dijelom zbog navedenih eksternih razloga, dijelom zbog internih razloga,
dolazi ponovo do promjena pariteta dinara, tako da on tada iznosi 17,20 dinara za
jedan američki dolar.

Osamdesete godine su bile obilježene političkom nestabilnošću, što je sva¬kako

imalo svoje implikacije i na monetarni sistem. To je period devalvacije dinara, i,
većinski dijelom, period hiperinflaclje, potpomognute, ili uzroko¬vane, tadašnjim
političkim procesima. Narodna banka Jugoslavije je štampala novac bez
adekvatnog pokrića što je samo generiralo rast cijena. Tek krajem osamdesetih
godina 20-og stoljeća dolazi do (kratkoročne) stabilizacije mo¬netarnog sistema,
kada je tadašnja savezna vlada izvršila denominaciju di¬nara - brisanjem šest
nula, te utvrdila paritet dinara prema njemačkoj marki, u iznosu 1 njemačka
marka = 7 dinara. Poslije nekoliko mjeseci i izvršene devalvacije taj paritet je
iznosio 1 : 9, pa onda u još kraćem intervalu promi¬jenjen na 1 : 13, da bi od
druge polovine 1990-e pa do raspada Jugoslavije (1992) stopa inflacije dostigla
nevjerovatnih 200.000% na mjesečnom nivou.

Ovo je ujedno period kada su bosanskohercegovačke štediše ostale bez svo¬jih

depozita u bankama (devizne štednje), koje su, najvećim dijelom, preuzele
slovenske i srbijanske banke. Pravo na povrat svog novca bh. štediše uspjele su
ostvariti na temelju odluka Suda za ljudska prava iz Strasbourga, pri čemu je
konačna odluka o isplati bh. deviznih štediša donesena 2014. godine.
 V. VALUTE I DEVIZE
1.VALUTE

Riječ valuta je romanskog porijekla (ital. valuta - vrijednost, od valutare -

vrednovati, procijeniti vrijednost) i označava novčanu jedinicu koja u jed¬noj
zemlji služi kao zakonsko sredstvo plaćanja, U širem značenju, ova riječ upućuje
na novčani sistem jedne zemlje. U svakom slučaju, definicija valute ima interni
karakter, dok, s druge strane, klasifikacija valuta, prvenstveno ima eksterni
karakter. Zavisno od sposobnosti sudjelovanja u međunarodnim plaćanjima,
odnosno vršenja funkcije svjetskog novca, razlikujemo sljedeće vrste valuta:
konvertibilne, transferabilne, klirinške i crnoberzijanske.

Konvertibilne, čvrste, vodeće, ili zdrave valute su one valute koje se u današnjim
fmansijskim odnosima rado prihvataju, i putem kojih se vrši re¬alizacija
međunarodnih transakcija. Za razliku od klasičnog značenja kon¬vertibilnosti
valuta - po kojoj su to valute koje su u potpunosti zamjenjive za zlato ili zlatne
devize, aktuelna definicija konvertibilnosti ima izrazito eksterni karakter i
označava zamjenjivost za druge valute u međunarodnim plaćanjima. Atribut
prihvatljivosti, traženosti, odnosno konvertibilnosti, u međunarodnim relacijama
daju im snažne ekonomije koje iza njih stoje. To su, između ostalog, valute: SAD-a
(dolar), Japana (jen), Velike Britanije (funta), Švajcarske (franak), te euro kao
valuta većeg broja zemalja članica Europske unije (Njemačke, Francuske, Italije,
Španije, Holandije, Belgije, Austrije...).

Nekonvertibilne valute su po svojim svojstvima sasvim drugačije. Zbog činjenice

da nisu čvrste, stabilne, po pravilu se ne prihvataju u međunarodnim plaćanjima,
te su stoga, skoro u cijelosti, ograničene na područje nacionalnog monetarnog
suvereniteta. Slijedom navedenog ove valute se ponekad nazivaju i mekim
valutama,

Transferabilne valute se po svojstvima mogu svrstati između konverti¬bilnih i

nekonvertibilnih valuta. Njih možemo definirati i kao ograničeno konvertibilne
valute. Ove valute se koriste pri međunarodnim plaćanjima, između zemalja
povezanih valutnim sporazumom. Obično taj sporazum slijedi političke odnose
između zemlje emitenta transferabilne valute i ze¬malja potpisnica valutnog
sporazuma. Primjer za to je britanska funta za zemlje članice sterlinškog valutnog
bloka (zemlje Komonvelta), koji je bio primjenjiv do 1958. godine, ili sovjetska
rublja, koja je imala isto značenje unutar ekonomskog saveza (SEV)
uspostavljenog između zemalja istočnog (socijalističkog) bloka.

Klirinškim ili obračunskim valutama može se pripisati posrednička uloga. Naime,

one služe za obračunavanje potraživanja i dugovanja između država članica
klirinškog sporazuma. Funkciju klirinške valute su obavljali američki dolar,
njemačka marka, švajcarski franak. Članice klirinškog sporazuma su

trgovali međusobno (prodaja, barter, i si) s tim da se za isporučenu robu, odnosno

izvršene usluge, ne bi tražila naplata odmah. Sve transakcije, obav¬ljene tokom
godine, sva dugovanja i potraživanja su knjižena na račun, prema navedenim
stavkama, i postojećim iznosima (izraženim u klirinškoj valuti), da bi se na kraju
godine vršilo saldiranje, pa bi u slučaju duga došlo do konačnog plaćanja tako
utvrđenog duga, ili bi država koja je bila nositelj potraživanja (na temelju suficita)
odobravala kredit svom. trgovinskom dužniku.

Crnoberzijanske valute po svojim karakteristikama predstavljaju izuzetak unutar

navedene klasifikacije. To iz razloga što se ove valute kreću van po¬stojećeg
monetarnog (i pravnog) sistema. Iz toga proizlazi jedno od njihovih obilježja, a to
je nezakonitost „kreiranja" i prometa. Ove valute se, u pravilu, pojavljuju u
vanrednim okolnostima (kriznim situacijama). Upravo zbog navedenog, u ulozi
crnoberzijanske valute ne pojavljuju se domaće („krizne") valute, već
konvertibilne, odnosno čvrste valute.

2. DEVIZE

Najsažetija definicija deviza bi bila da su to potraživanja u stranoj valuti, odnosno

sva (kratkoročna) potraživanja prema inozemstvu. U strukturnom smislu to bi
značilo da u devize treba uključiti: potraživanja domaćih rezide-nata po tekućim
računima kod stranih banaka, mjenice i čekovi koji glase na strane valute i
vučene su na strane banke, kreditna pisma, primljeni akreditivi. U devize se
ubrajaju i strane valute koje drže domaći rezidenti.

Osnovna podjela deviza je na konvertibilne i nekonvertibilne. Konverti¬bilne

devize su kratkoročna potraživanja koja glase na konvertibilnu valutu. Suprotno
od toga su nekonvertibilne devize.

Pored toga, razlikujemo promptne i terminske devize. Promptne devize referiraju

na potraživanja kojima se može odmah raspolagati, odnosno koja dospijevaju u
veoma kratkom roku. Terminske devize su potraživanja kojima se može
raspolagati tek po proteku određenog roka dospjelosti.

3. DEVIZNI KURS

Cijena domaćeg novca izražena u stranom novcu, odnosno cijena stranog novca
izražena u domaćem novcu, jeste devizni kurs. U prvom slučaju upore-divanja
(odmjeravanja snaga) dviju valuta riječ je o direktnom notiranje (npr. 1 KM = 0,51
€), a u drugom govorimo o Indirektnom notiranju (1 € = 1,955 KM) . Visinu
deviznog kursa (tečaja) determinirana je vrijednošću domaćeg novca, vrijednošću
stranog novca, te njihovim međusobnim odnosom na stra¬nom tržištu, što znači
moguće odstupanje od njihovih zvaničnih pariteta. U historijskom smislu, u
pogledu načina formiranja deviznih kurseva, razlikujemo dva perioda: doba
zlatnog standarda i period nakon ukidanja zlatnog standarda.

Kovničke stope su bile glavni faktor u određivanju deviznog kursa u vrije¬me

važenja zlatnog standarda. Kovničke stope su odražavale količinu zlata u

novčanim jedinicama, odnosno njihov paritet. Osim tako utvrđenog odnosa

Između posmatranih deviza, na devizni kurs je utjecala ponuda i tražnja za

tim devizama. Osnovna odlika deviznog kursa iz ovog perioda je njegova

stabilnost. To znači da je u međunarodnim okvirima (u međunarodnoj trgo¬vini)
devizni kurs mogao oscilirati samo u okviru tzv. gornje i donje zlatne tačke, što bi
u konkretnom slučaju značilo dodavanje, odnosno oduzimanje troškova prijevoza i
troškova osiguranja zlata u odnosu na utvrđeni paritet kao osnovu.

Početak tridesetih godina prošlog stoljeća označio je kraj sistema zlatnog važenja
i introdukciju sistema slobodnog važenja, kada, konsekventno tome, dolazi do
sasvim drugačijeg načina formiranja deviznog kursa. Nestaju kov¬ničke stope
kao determinanta, a kao glavni faktor nameće se odnos ponude i tražnje, što je
značilo djelomičnu i periodičnu supstituciju fiksnih kurseva fluktuirajućim
(plivajućim, flotirajućim, nestabilnim) kursovima. Međutim, taj otklon od fiksnih
kurseva je bio relativnog karaktera, jer je svaka država (monetarna vlast) držala
(drži) pod nadzorom devizni kurs svoje valute vo¬deći računa o ciljevima
vanjskotrgovinske politike i stanju platnog bilansa. Takvim postupanjem želi se
izbjeći potcijenjenost ili precijenjenost domaće valute, i odgovarajući utjecaj na
ekonomske tokove, što referira na postojanje realnog i ravnotežnog deviznog
kursa.

Osnov i okvir za utvrđivanje realnog deviznog kursa predstavlja opći nivo cijena, a
dobijemo ga poređenjem općeg nivoa cijena u zemlji sa općim nivoom cijena u
inozemstvu. Međutim, tu „realnost", odnosno cjenovnu izjednačenost, je teško
postići, bilo zbog različitog stepena razvijenosti posmatranih zemalja, ili zbog
različitog bogatstva resursa kojima raspolažu, ili zbog razlike u stepenu
iskorištenosti tih resursa, kao i zbog razlika u sastavnicama i instrumentima
eko¬nomske i monetarne politike. Posmatrano iz monetarnog ugla pozicioniranje
de¬viznog kursa iznad ili ispod realnog može imati različite finansijsko-
ekonomske implikacije. U tom slučaju govorimo o precjenjivanju ili potcjenjivanju
domaće valute. Precijenjenost domaće valute znači da je kurs domaće valute
postavljen iznad razine realnog kursa. Takvo određivanje deviznog kursa Ima za
poslje¬dicu pad cijena strane robe, što ih čini konkurentnijim na tržištu
precijenjene valute. Istovremeno, domaći izvoznici za stečene devize dobivaju
manje domaćih novčanih jedinica, odnosno sa manjom kupovnom snagom.
Ovakva povoljnost stranih deviza može inducirati povećanu tražnju za stranim
kreditima. Precije¬njenost (apresiranost) domaće valute ima za rezultat slabljenje
izvoznih tokova, što dovodi do smanjenog priliva deviza, rasta uvoza, smanjenja
izvoza, odnosno, u zbirnom izrazu, do pogoršanja stanja (deficita) platnog
bilansa.
Posljedice utvrđivanja potcjenjenog (depresiranog) kursa domaće valute su u
potpunosti drugačije, što znači da su, u ovom slučaju, one pozitivno konotirane.
Niže pozicioniranje kursa domaće valute rezultira povećanom konkurentnošću
domaćih izvoznih proizvoda, izraženom kroz niže cijene. Nasuprot tome zbog ove
„domaće" potcijenjenosti strani (uvozni) proizvo¬di postaju skuplji, a to znači i
nekonkurentniji. Povećava se izvoz domaćih proizvoda, smanjuje uvoz, raste
devizni priliv, čime se, u krajnjoj instanci, poboljšava stanje platnog bilansa.

Iz navedenog smo vidjeli da je „realnost" kursa domaće valute veoma bitna za

privredu zemlje, prije svega za alokaciju proizvodnih faktora, troškove, efikasnost
investicija, a onda i na stopu (ne)zaposlenosti, privrednu stabil¬nost, moguću
inflaciju (deflaciju) i si. Koliki će utjecaj imati odstupanje od realnog kursa zavisi
od stepena odstupanja, vrste odstupanja (precijenjenosti, ili podcijenjenosti), te
od vremenskog perioda (dužine trajanja) odstupanja.

U uskoj vezi sa realnim je ravnotežni devizni kurs, koji osigurava uravno¬teženost

platnog bilansa u dužem vremenskom periodu. Ravnotežnog kursa nema bez
ostvarenja realnog kursa, što je jasno vidljivo iz definicije ravno¬težnog kursa i
prethodne elaboracije realnog kursa. Uz realnost i ravnotežu uvijek ide stabilnost.

4. FORMIRANJE DEVIZNIH KURS EVA

U vrijeme sistema slobodnog važenja (papirnog novca), dakle u sasvim

drugačijim uvjetima, ponuđeno je više postavki u pogledu faktora koji
odluču¬juće djeluju na formiranje deviznog kursa. Među najvažnije teorije
formiranja deviznih kurseva ubrajaju se: monetaristička teorija, platno- bilansna
teorija, teorija pariteta kupovne snage novca, i portfolio teorija.

a) Monetaristička teorija deviznih kurseva

Prema predstavnicima ove teorije na formiranje deviznih kurseva u najve¬ćoj

mjeri utječu monetarni faktori - monetarna ponuda i monetarna tražnja. Teorija
monetarista polazi od postavke stabilnih privrednih tokova u zemlji, potpune
integriranosti svjetskog tržišta novca, izjednačenosti cijena (roba i novca) u svim
zemljama, te slobodne cirkulacije kapitala u međunarodnim okvirima. Promjene
na deviznom tržištu su uvjetovane promjenama mone¬tarne ponude i tražnje. I
jedno i drugo na svoj način djeluje na formiranje deviznih kurseva. Ipak,
dugoročno gledano, monetarna ponuda, prema mo-netaristima, ima značajniju
ulogu u navedenom procesu. Pri tome, devizni kurs (C) je determinanta novčane
mase (M), brzine novčanog opticaja (V), i dohotka (Y), što bi računski izgledalo
ovako:
MxV

Monetaristi stavljaju znak jednakosti između stope raste deviznog kursa i stope
rasta novčane mase. Ukoliko dođe do promjene (porasta) monetarne ponude to
će dovesti do disbalansa na tržištu novca. Dio viška ponude novca, koje je
praćeno povećanjem cijena u zemlji, usmjerava se prema uvozu, što dovodi do
slabljenja domaće valute. Izvoznici roba, između ostalih, dolaze u nepovoljniji
položaj, što se negativno odražava na stanje platnog bilansa.

b) Platnobilairsna teorija

Iz naziva teorije jasno proizlazi ključni faktor u formiranju deviznih kurseva - platni
bilans. Od stanja platnog bilansa, deficita ili suficita, isključivo zavisi

izgled deviznog kursa. Ostvarenje deficita platnog bilansa dovodi do pada kursa
domaće valute, veće tražnje deviza, što za rezultat Ima rast deviznog kursa
strane valute. Istovremeno, takav rast ima za posljedicu poskuplje¬nje uvoznih
proizvoda, koji postaju nekonkurentniji, čime se smanjuje uvoz stranih proizvoda,
što povoljno djeluje na stanje platnog bilansa, postepeno ga vodeći prema
ravnoteži. Obrnut proces (situacija) je u slučaju postojanja suficita platnog
bilansa. Iako ostvarenje suficita predstavlja dobru vijest za ekonomiju svake
zemlje, on može, kroz ranije navedeni mehanizam, imati i negativne implikacije,
što, prije svega, zavisi od kompleksa mjera (njihovog pravilnog Izbora), koje, u
kontekstu ekonomskog stanja u zemlji, poduzimaju monetarne vlasti. Osnovni
nedostatak ove teorije jeste marginalizacija ostalih faktora, odnosno njihovog
utjecaja, na formiranje deviznog kursa.

c) Teorija pariteta kupovne snage novca

Polaznu osnovu ove teorije čini kvantitativna teorija novca, gdje se osnovna
postavka svodi na tvrdnju da povećana emisija novca uzrokuje pad kupovne
snage novca, pa shodno tome i pad deviznog kursa. Prema Davidu Ricardu
(jednom od najznačajnijih predstavnika ove teorije) - devizni kurs je vjerna
refleksija (tačno mjerilo) pada kupovne snage novca (obezvređivanja novca).
Ovdje je jasno da se devizni kurs posmatra u okvirima inflacionog procesa koji je
uzrokovan povećanjem novčane mase. Stoga se ova teorija dragim imenom
naziva i inflacionistička. Naziv ove teorije pripisuje se švedskom ekonomisti -
Gustavu Casselu. Devizni kurs, prema teoriji pariteta kupovne snage novca, je
rezultat odnosa kupovnih snaga dviju posmatranih valuta. Računski to bi značilo
da se aktuelni devizni kurs (Cn) dobije kada se devizni kurs iz prošle godine (Co)
umnoži sa odnosom indeksa maloprodajnih cijena na malo dviju posmatranih
valuta (zemlje u čijoj valuti se kurs izražava - IP,, i zemlje čiji se kurs traži - IP )

IPj_

Cn = Co ——

d) Portfolio teorija

Ova teorija faktore formiranja deviznog kursa prvenstveno prepoznaje na tržištu

kapitala. Konstatacija sadrži određene elemente ambivalentnosti jer upućuje na
promjene deviznih kurseva u kratkom roku, referirajući, pri tome,

na dugoročne vrijednosne papire (obveznice, dionice) u kontekstu preferenci

njihovih vlasnika. Portfolio predstavlja strukturu imovine kojom raspolaže vlasnik
imovine. U osnovi imovina je strukturirana na sljedeći način: gotov novac, domaći
vrijednosni papiri, strani vrijednosni papiri. Ključna stvar u tom smislu je
ponašanje vlasnika imovine u kontekstu optimizacije svog portfolia. Glavni faktori
izbora (preferiranja) pojedinih oblika imovine jesu: „nabavna" cijena imovine,
očekivani prihod, i rizik, a sam Izbor se vrši kom¬paracijom pojedinih oblika
imovine po osnovu navedenih faktora.

Zbir pojedinačnih optimizacija portfolia utječe na ponudu i tražnju roba i usluga,

shodno tome na ponudu i tražnju deviza, čime se ostvaruje utjecaj na formiranje
deviznih kurseva.

5. DEVIZNO TRŽIŠTE

Devizno tržište je mjesto na kojem se obavlja trgovina devizama. Kada ovu

jednostavnu definiciju proširimo sa nekoliko odrednica dobijemo konture devizne
berze, koja predstavlja tačno određeno područje, na kome se, prema utvrđenim
pravilima (organizirano) obavlja trgovina devizama (kupovina/ prodaja).

Za djelatnost na deviznim tržištima može se reći da je univerzalna. O tome nam

svjedoče aktivnosti na najvećim svjetskim deviznim berzama (tržištima), koja se,
usprkos prostornoj udaljenosti, odvija u kontinuitetu (od New Yorka do Tokya,
preko Londona, Frankfurta...), što, drugim riječima, znači da, posmatrano u
globalnim okvirima, nema zatvaranja deviznih berzi.

Drugi bitan segment univerzalnosti je sistem telekomunikacijske pove¬zanosti

deviznih tržišta SWIFT (Society for World-wide International Fi¬nancial
Communications) - udruga za svjetsku međudržavnu finansijsku tele-
komunikaciju. Radi se o neprofitnoj organizaciji u vlasništvu više ba¬naka, koja
omogućava elektronsku korespondenciju između banaka. Takav vid komunikacije,
prema SWIFT pravilima, ima standardiziranu strukturu. Ovaj sistem je u uskoj vezi
sa primjenom elektronskog akreditiva u odnosima između banaka.

Najveći broj deviznih transakcija (preko 80%) se obavi van deviznih berzi, prije
svega između banaka - bilo poslovnih i njihovih filijala, ili između cen¬tralnih
banaka, ili pak između banaka i njihovih komitenata (klijenata). Jedan dio
deviznih transakcija obavi se na crnom tržištu (crne berze). Aktivnost banaka na
deviznom tržištu motivirana je mogućnošću ostvarenja dobiti, koja može proizaći
iz različite cijene posmatranih deviza na različitim tržištima. U tom smislu
govorimo o odnosima (ne)ukrštanja deviznih kurseva. Ukoliko Između dviju
posmatranih deviza, na različitim deviznim tržištima, ne postoji odnos
reciprociteta, pri direktnom i indirektnom notiranju, onda govorimo o neukrštenim
deviznim kursevima. Korištenje navedenih razlika naziva se diferencijalnom
arbitražom.

Takva situacija otvara prostor i onima koji raspolažu drugim konveritibil-nim

devizama (van kruga deviza koje se ukrštaju) za ostvarenje zarade. Tada je riječ o
konverzionoj arbitraži. U svakom slučaju, o potencijalnoj zaradi se može govoriti
samo pod uvjetom da su troškovi konverzije manji od arbitraž-ne dobiti. Arbitraža,
a time ni mogućnost zarade, ne dolaze u obzir ukoliko je riječ o pravilno
ukrštenim deviznim kursevima, što implicira situaciju gdje nema razlike u cijeni
posmatranih deviza na različitim tržištima.

Arbitaraža je moguća i povodom kamatnih stopa. Korištenje razlika iz¬među

kamatnih stopa na različitim tržištima naziva se kamatno deviznom arbitražom.
Premještanje novčanih sredstava sa tržišta sa nižom kamatom na tržišta sa višom
kamatom dovodi, u određenom vremenskom periodu, do postepenog
izjednačavanja kamatnih stopa na tržištima novca i kapitala.

Zavisno od roka u kojem se obavlja trgovina devizama govorimo o prompt-nom i

terminskom deviznom tržištu. Ukoliko se prodaja i kupovina deviza obavljaju
odmah (u vrlo kratkom roku - maksimalno dva radna dana) riječ je o promptnim
(spot) deviznim poslovima. Terminska kupoprodaja postoji kada se trgovina
devizama obavlja unutar određenog roka, koji se po pravilu kreće u rasponu od
jednog mjeseca do godinu dana. Cilj terminske kupopro¬daje je otklanjanje
kursnih razlika (hedging). Učesnici terminskih transakcija ugovaraju devizni kurs
po kojem će obaviti transakciju, i izvršavaju preuzete obaveze prema tog
dogovoru, bez obzira na moguću promjenu deviznog kursa u vrijeme realizacije
transakcije. Druga strana medalje terminskih transakcija ukazuje na mogući
spekulativni karakter.

Značajno mjesto u funkcioniranju deviznih tržišta pripada posrednici¬ma. Kada

transaktori (obično banke) ulaze u posao trgovine devizama prvi korak je traženje
kotacije, kupovnih i prodajnih kurseva za traženu valutu.

Odgovor partnera se očekuje u vrlo kratkom vremenskom periodu (u

minu¬tama). Ovo je obično prostor u kojem se mogu pojaviti posrednici - brokeri.
Zadatak brokera je da za kupca deviza po njegovom nalogu (koji sadrži iznos
deviza i prihvatljivu cijenu) pronađe partnera - prodavca deviza, sa kojim po
traženim uvjetima zaključuje posao. Tek po obavljenom poslu kupac i prodavač
deviza stupaju u vezu. Za obavljeni posao (uslugu) broker dobija odgovarajuću
proviziju.

VI. BANKE I BANKARSKI SISTEMI

1. BANKE

Banke su finansijske institucije kojima uzimanje kredita i njihov plasman

predstavlja osnovnu djelatnost. Banke i bankarski sistem imaju veliko znače¬nje

za svaku zemlju. Za aktuelni momenat (period globalizacije) može se reći da
finansijske institucije imaju izuzetan značaj u međunarodnim okvirima. Historijski
posmatrano pojava banaka se proteže na period od par stotina godina prije nove
ere (VII stoljeće). Prve banke (u Babilonu, Egiptu, Fenikiji, Kartageni) se bave
primanjem i pozajmljivanjem novca, naravno uz kamatu, koja je u određenim
područjima (npr. u antičkoj grčkoj) dostizala izuzetno visok nivo (zelenaška
kamata). Zelenaštvo je u krajnjoj liniji moglo dovesti do gubitka slobode onih koji
nisu mogli platiti tako visoku kamatu. U Isto vrijeme dolazi do razvoja mjenjačkih
poslova. Nešto kasnije, u starom Rimu, dolazi do rudimentarnih oblika
diverzifikacije bankarskih poslova. Tako, tadašnji bankari, po imenu numulari,
obavljaju mjenjačke poslove, dok tzv. trapezari preferiraju posuđivanje novca, po
pravilu, uz zelenašku kamatu. Najčešći zajmotražioci (debitori) u to vrijeme su bili
sitni zemljoposjednici, koji zbog izuzetno visokih kamata nisu mogli Izdržati
konkurenciju velikih zemljoposjednika, što je za posljedicu imalo značajne
socijalne implikacije.

Do reafirmacije bankarskih poslova, ostajući na prostoru Italije, dolazi razvojem

trgovine u XII stoljeću. Ovaj proces je posebno intenzivan bio u tadašnjim velikim
trgovačkim centrima poput: Firenze, Venezie i Genove. U tom kontekstu treba
istaći i tada (a i sada) jednu od najbogatijih italijanskih regija - Lombardiu, prema
kojoj su nazvani tadašnji bankari, koji su osni¬vali filijale u trgovačkim centrima
drugih zemalja. Za ovo područje se veže i naziv jedne vrste kredita - tzv.
lombardni kredit, kao i pojedini instituti iz mjeničnog prava (npr. indosiranje).
Prema pojedinim izvorima, prva banka, u modernom smislu, osnovana je 1401.
godine - Gasa di San Giorgio, i bavila se, pored pozajmljivanja novca, i
posredovanjem u platnom prometu.

Daljnji razvoj međunarodne trgovine, posebno prekomorske, doveo je do širenja

bankarskih poslova i razvoja bankarstva i u drugim zemljama (pomor¬skim
silama) kao što su: Španija, Engleska, Portugal, Holandija. Ipak, najveći impuls
razvoju banaka, u današnjem smislu riječi, dao je proces industrijali¬zacije, gdje
se djelatnost banaka sve više veže uz poslovne subjekte, odnosno za institute i
instrumente poslovanja (mjenice, dionice i si.).
2. RAZVOJ BANKARSKOG SISTEMA U BiH

Bankarski sistem Bosne i Hercegovine ustrojen je sa stjecanjem nezavisno¬sti. U

tom kontekstu, kao najznačajnije događaje, treba spomenuti osnivanje Centralne
banke Bosne i Hercegovine (1997), donošenje zakona o bankama, osnivanje
Agencije za bankarstvo, te osnivanje i rad Razvojne banke Federacije

BiH, odnosno I uvesti c i o n o - razvoj n e banke RS-a. Prema izvještaju Evropske

komisije o napretku BiH iz 2011. godine na području Bosne i Hercegovine djeluje
29 banaka, od čega 21 strana banka, 7 domaćih privatnih banaka i 1 državna
banka.

Prethodni period, u kojem je Bosna I Hercegovina bila u sastavu bivše

Ju¬goslavije, karakterizira nekolika faza u razvoju bankarskog sistema. Odmah po
završetku II. svjetskog rata započeo je proces transformacije cjelokupnog sistema
koji se bazirao na transformaciji vlasništva - privatnog u državno,

pa onda u društveno vlasništvo. U tom smislu je 1945. godine donesen je Zakon o

uređenju i djelovanju kreditnog sistema, I, istovremeno, Rješenje o reviziji dozvola
za rad privatnih kreditnih ustanova. Slijedom tih propisa sa radom su nastavile:
Narodna banka DFJ, Državna hipotekama banka, Poštanska štedionica(e), dok je u
6 republika (među kojima i BIH) došlo do osnivanja privrednih banaka. Dvije
godine poslije (1947) izvršena je centra¬lizacija banaka što je značilo ustoličenje
dviju banaka: Narodne banke FNRJ (sa proširenom djelatnošću) i Državne
investicione banke, koja je preuzela sve dugoročne poslove ukinutih I pripojenih
banaka. Godinu dana nakon toga osnivaju se još dvije državne banke, od kojih
jedna za kreditiranje zemljo¬radničkih zadruga, a druga za kreditiranje
komunalnih banaka i štedionica.

Temeljem Rješenja o spajanju Državne investicione banke FNRJ, državnih banaka

za kreditiranje zemljoradničkih zadruga, sa Narodnom bankom FNRJ (1952.
godine) dolazi do integracije u jedinstvenu Narodnu banku FNRJ, koja uz osnovnu
funkciju - emisiju novca, preuzima poslove depozitara i kreditora privrednog
sistema. Ubrzo nakon toga (1954) slijedom društvenih promjena -uvođenja
radničkog samoupravljanja, dolazi do decentraliziranja bankarskog sistema, što je
izraženo kroz osnivanje triju specijaliziranih (državnih bana¬ka): investicione
banke, banke za vanjsku trgovinu, i poljoprivredne banke. Ovome su pridodate I
nove specijalizirane (državne) finansijske Institucije, te komunalne banke i
štedionice, koje su bile lokalnog karaktera.

Nove reforme bankarskog sektora uslijedile su polovinom šezdesetih go¬dina

prošlog stoljeća, što je označeno usvajanjem Zakona o Narodnoj banci Jugoslavije
i Zakona o bankama i kreditnim poslovima. Ovi propisi su pred¬viđali da se
bankarskim poslovima bave poslovne banke i Narodna banka Jugoslavije. Godinu
dana poslije usvajanja Zakona o udruženom radu (tzv. radnički ustav, 1976.)
dolazi do novih promjena u bankarskom sistemu pre¬ma kojem su taj sistem
sačinjavale sljedeće finansijske institucije: Narodna banka Jugoslavije, Narodne
banke republika, i Narodne banke autonomnih pokrajina (centralne emisione
ustanove), zatim banke udruženog rada, sa-moupravni fondovi udruženog rada,
Jugoslovenska banka za međunarodnu ekonomsku saradnju.

3. NAČELA BANKARSKOG POSLOVANJA

Svaka banka tokom svog poslovanja slijedi određena načela. U Bosni i

Her¬cegovini pravni okvir za poslovanje banaka je utvrđen Zakonom o bankama
(1998) koji, između ostalog sadrži odredbe o solventnosti, kreditnom riziku,
diverzifikaciji. Među najvažnija načela bankarskog poslovanja spadaju: načelo
likvidnosti, sigurnosti plasmana i rentabilnosti (profitabilnosti).

Likvidnost označava sposobnost banke da u svakom momentu bude spre¬mna za

Isplatu dospjelih potraživanja koja prema njoj imaju komitenti (povje-rioci).
Ovakva vrsta spremnosti banke u današnje vrijeme predstavlja veliki izazov za
banke, jer u uvjetima globalne povezanosti, pored opće likvidnosti (domaće
privrede), značajnu determinantu predstavlja I likvidnost u među¬narodnim
okvirima.

Likvidnost se može stupnjevati, pa prema tome govorimo o: primarnoj,

sekundarnoj i tercijarnoj likvidnosti. Supstancu primarne likvidnosti čine: gotov
novac, sredstva koje banka drži na računu kod centralne banke, potraži¬vanja od
drugih banaka i si. Sekundarna likvidnost obuhvata, pored sredstava primarne
likvidnosti, sve dijelove aktive banke čiji je rok dospjeća do godinu dana, a to su
većinom potraživanja po osnovu mjenice i drugih vrijednosnih papira. Supstancu
tercijarne likvidnosti čine ona sredstva banke koja se ne mogu unovčiti prije
dospjeća: obligacije, dionice, učešća, kao i mjenice koje se ne mogu unovčiti.

Pitanje (ne)likvidnosti banaka ima šire (općedruštvene) značenje, jer se kroz

domino efekat, zbog djelovanja psiholoških faktora, može proširiti na cijelo
društvo. Niz je primjera kroz povijest koji ilustriraju efekte nelikvidnosti, među
kojima je velika ekonomska kriza u SAD u početkom tridesetih godina prošlog
stoljeća. Naime, tada je propao veliki broj banaka, a jedan od razloga, pored
nelikvidnosti, je taj što se centralna banka SAD, tzv. Fed, nije pojavila u ulozi
banke posljednjeg utočišta. S druge strane, i komitenti su bili oštećeni (ostali bez
svog novca) jer u to vrijeme nije postojala ustanova koja bi dala jamstva za
deponovana sredstva. Tek po završetku krize, i propasti velikog broja banaka
osnovana je ta ustanova, koju danas kod nas prepoznajemo kao Agenciju za
osiguranje depozita.

Sigurnost plasmana je druga strana medalje prethodnog načela, jer u prvi plan
ističe interes banaka, dok istovremeno mora blagovremeno udovoljiti zahtjevima
klijenata. Postoji nekoliko segmenata ovog načela. Prije svega, banka mora
ispitati validnost zajmotražioca, njegovu vjerodostojnost u po¬gledu sposobnosti
urednog vraćanja pozajmljenih sredstava. U tom smislu vrši se analiza imovine
zajmotražioca (jamstva koje je u stanju pružiti), ali i analiza sektora u koji treba
plasirati kreditna sredstva. Na taj način dolazi se do diverzifikacije, koja počiva na
procjeni rizika plasmana u određeni sektor, što predstavlja bitan element u
pogledu sigurnosti urednog vraćanja pozajmljenih sredstava. Istovremeno, banke
se pri plasmanu sredstava kreću u okvirima monetarne politike i utvrđenih
instrumenata te politike.

Načelo rentabilnosti, posmatrano iz ugla interesa banaka, predstavlja osnovno

načela, i, naravno, u uskoj vezi je sa načelom sigurnosti plasmana. Banke svoju
rentabilnost (profitabilnost) grade na temelju razlike između pasivne kamatne
stope (koja se određuje na novčana sredstva što ih mobi¬liziraju banke) i aktivne
kamatne stope (koja se primjenjuje na kredite koje banka odobrava svojim
klijentima). Veličina raspona između pasivne i aktivne kamatne stope, upućuje na
stopu uspješnosti poslovanja banaka.

4. CENTRALNA BANKA BOSNE 1 HERCEGOVINE

Centralna bankarska institucija Bosne I Hercegovine ustanovljena je 1997. godine

(Zakon o CBBiH, Službeni glasnik BIH br. 1/97) čime je zamijeni¬la Narodnu
banku BiH. Početne zakonske odredbe upućuje na ograničena ovlaštenja
Centralne banke (čl. 1) - banka ne može davati kredite kreiranjem novca i u tom
smislu djeluje kao currencv bord (valutni odbor). Osnovni cilj Centralne banke je
održanje stabilnosti domaće valute, što se treba postići putem currencv bord
aranžmana u izdavanju domaće valute. Zakonom je statui rana institucionalna
nezavisnost banke i samostalnost u radu. Prema ovom zakonu, Konvertibilna
marka je zakonito sredstvo plaćanja svih privat¬nih i javnih obaveza i dugova u
Bosni i Hercegovini. Početni kapital Centralne banke iznosio je 25 miliona
Konvertibilnih maraka.

Osnovni zadaci Centralne banke, koji se, shodno čl. 2. st. 3., Izvršavaju pod
nadležnošću Upravnog vijeća banke su:

- definiranje, usvajanje i kontroliranje monetarne politike BiH, putem

iz¬davanja KM po kursu 1:1 u odnosu na njemačku marku (sada u odnosu na
euro),

- držanje i upravljanje službenim deviznim rezervama na siguran i

profi¬tabilan način,

- potpomaganje, odnosno uspostava i održavanje platnih i obračunskih

sistema,

- provođenje monetarne politike, shodno odredbama zakona (čl. 2. st. 3),

- stavljanje i povlačenje Iz opticaja domaće valute,

- primanje depozita od Bosne i Hercegovine i komercijalnih banaka radi

ispunjenja zahtjeva za obaveznim rezervama,

- izdavanje propisa koji će omogućiti realizaciju utvrđenih zadataka,

- koordiniranje djelatnosti agencija nadležnih za izdavanje bankarskih licenci
i vršenje supervizije banaka.

U ostvarenju navedenih zadataka najveću nadležnost (u većem dijelu is¬ključivu

nadležnost) Ima Upravno vijeće Centralne banke, dok ostatak nad¬ležnosti
pripada centrali banke, glavnim jedinicama (u entitetima) i ostalim filijalama
Centralne banke.

Centralna banka se, u upravljačkom smislu, sastoji od Upravnog vijeća 1 uprave.

Upravno vijeće je glavni organ upravljanja koje je nadležno za kon¬trolu
sprovođenja politike i poslovanje Centralne banke. Za vrijeme prvih šest godina
poslovanja banke Upravno vijeće sačinjavaju Guverner, koji je stranac (ali ne iz
susjednih država), i kojeg imenuje MMF uz konsultacije sa Predsjedništvom BIH, i
tri člana imenovana od Predsjedništva BiH, u skladu sa načelom nacionalnog
pariteta. Nakon proteka šest godina Upravno vijeće se sastoji od pet članova
imenovanih od Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Upravu Centralne banke BiH sačinjavaju Guverner i tri Viceguvernera, koje

imenuje Guverner uz odobrenje Upravnog vijeća. Članovi Upravnog vijeća mogu
biti imenovani za Viceguvernere samo na temelju jednoglasne odluke Upravnog
vijeća. Viceguverneri se imenuju za sljedeća tri sektora: sektor za monetarne
operacije, upravljanje deviznim rezervama i gotovinom, sektor za statistiku,
servisiranje vanjskog duga, evropske integracije i platne sisteme, te sektor za
administraciju i finansije. Pored navedenih organa unutar Centralne banke djeluje
i glavni kontrolor (revizor), kojeg imenuje Guverner uz odobrenje Upravnog vijeća.

Jedno od pravila aranžamana currencv boarda jeste taj po kojoj je Centralna

banka obavezna osigurati da iznos njene novčane pasive nikada ne prijeđe
ekvivalentan iznos njenih neto deviznih rezervi. U tom smislu ukupan iznos
novčane pasive banke predstavlja zbir: svih novčanica i kovanog novca koje su u
opticaj stavile centrala, glavne jedinice i ostale filijale banke, zatim po-tražnih
salda svih računa koji se drže u knjigama Centralne banke i njenih organizacionih
jedinica od strane rezidentnih vlasnika računa, te neto devizne rezerve Centralne
banke.

Aktivu Centralne banke sačinjavaju:

- svo zlato i drugi plemeniti metali i drago kamenje koji se drže od ili za
račun Centralne banke,

- sve novčanice i kovani novac u slobodnoj konvertibilnoj stranoj valuti, koji

se drže od ili za račun Centralne banke,

- svako potraživanje naplativo u slobodnoj konvertibilnoj valuti koje se drži

na računima Centralne banke, u knjigama stranih centralnih banaka ili drugih
stranih finansijskih institucija,

- specijalna prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda koja drži

Centralna banka,
- sve mjenice, solo mjenice, uvjerenja o depozitu, obveznice i drugi đugov-ni
vrijednosni papiri koji izdaju rezidenti drugih zemalja osim Bosne i Hercegovine, a
koji su naplativi u slobodnoj konvertibilnoj stranoj valuti i koji su držani od ili za
račun Centralne banke, i

- sve terminske kupovine ili ugovori o reotkupu koje sklapa Centralna banka
koji su ugovoreni ili garantirani od stranih centralnih banaka ili međunarodnih
finansijskih organizacija, svi terminski poslovi, kao i svi ugovori Centralne banke s
pravom opcije koji osiguravaju plaćanje u slobodnoj konvertibilnoj stranoj valuti
od strane rezidenata drugih zemalja osim Bosne i Hercegovine.

Pasive Centralne banke čine:

- svako potraživanje koje je plativo u slobodnoj konvertibilnoj stranoj valuti ili

Konvertibilnoj marci i vodi se u knjigama Centralne banke, na računima stranih
centralnih banaka ili drugih finansijskih institucija,

- sve Konvertibilne marke koje drži Međunarodni monetarni fond,

-- svi dospjeli krediti prema stranim centralnim bankama i vladama,

me¬đunarodnim organizacijama i stranim fmansijskim institucijama,

- terminski ugovori Centralne banke o prodaji i preprodaji koje je ona

zaključila sa, ili za koje garantira, strana centralna banka ili međunarod¬na
finansijska institucija, 1 svi terminski poslovi Centralne banke kao i ugovori sa
pravom opcije koji obezbjeđuju prodaju rezidentima drugih zemalja, osim Bosne i
Hercegovine, u slobodnoj konvertibilnoj stranoj valuti, kao i

- sve druge obaveze prema nerezidentima.

Upravno vijeće Centralne banke zahtijeva da banke drže depozite u

Kon¬vertibilnim markama kod Centralne banke, u minimalnom propisanom
izno¬su - Između 10 i 15% njihovih depozita i pozajmljenih sredstava izraženih u
Konvertibilnoj marci. Pri tome, obavezne rezerve se primjenjuju jednako na sve
banke. Svaka banka koja obavlja svoje djelatnosti na temelju bankarske licence
drži račun za obavezne rezerve u knjigama Centralne banke, pod uvjetima koje
odredi Upravno vijeće, što podrazumijeva obavezu banaka da Centralnoj banci
dostavljaju povratne informacije u pogledu poslovanja i finansijske pozicije.

Centralna banka može, za svoj račun ili za račun Bosne i Hercegovine da uđe u
klirinške i platežne aranžamane, ili da sklopi drugi ugovor (sa istom svrhom) sa
klirinškim institucijama - javnim ili privatnim, koje se nalaze u inozemstvu.
Centralna banka može pomagati bankama u organiziranju kli¬rinških mogućnosti
i obračunu u međubankarskom plaćanju, što uključuje i plaćanje putem čekova,
kao i drugih platežnih Instrumenata, I može, u vezi s tim, uspostaviti
odgovarajuće procedure.

Zakonom su, na izričit način, propisane zabranjene aktivnosti Centralne banke,

što znači da Centralna banka neće:

- davati nikakav kredit pod bilo kakvim okolnostima,

- držati depozit izražen ili plativ u valuti Bosne i Hercegovine, niti davati
novčane ili fmansijske poklone,

- baviti se trgovinom, kupovinom dionica, bilo koje korporacije ili

kompa¬nije, odnosno finansijske institucije, niti imati bilo koji interes vlasništva u
finansijskom, trgovačkom, industrijskom, ili drugom preduzeću,

- stjecati kupovinom, iznajmljivanjem ili na drugi način prava na

nepo¬kretnu imovinu, osim ako ne smatra daje to potrebno radi interesa njene
administracije, odnosno za obavljanje njenih funkcija.

Načelo javnosti implicira obavezu Centralne banke da o svom radu infor¬mira

nadležne državne institucije: Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercego¬vine i
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U tom smislu utvrđena je obaveza Centralne
banke da u roku od tri mjeseca od završetka finansijske godine

podnese Parlamentarnoj skupštini BiH sljedeću dokumentaciju: ovjerene

finansijske izvode, izvještaj o svom poslovanju i izvještaj o stanju privrede. Što se
tiče obaveza prema Predsjedništvu BiH, one su nešto manje, I prvenstve¬no se
svode na dostavljanje preliminarnih finansijskih kvartalnih izvještaja. Reviziju
računa i evidencije Centralne banke BiH vrše vanjski revizori, koje, na preporuku
Upravnog vijeća, Imenuje Predsjedništvo Bosne I Hercegovine. Centralna banka,
njena aktiva, imovina i prihod, kao i njena poslovanja i transakcije, oslobođeni su
od svih poreza i carina.

Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o Centralnoj banci BIH (Služ¬beni

glasnik BiH, br. 29/02) došlo je do promjena koje su uvjetovane stvara¬njem
monetarne unije, odnosno euro-zone unutar Evropske unije. Izvršena je promjena
pariteta Konvertibilne marke koja je dovedena u odnos sa eurom, tako daje
članom 6. ovog zakona propisano „Službeni devizni kurs za valutu Bosne i
Hercegovine je jedna konvertibilna marka za 0,511292 eura, odnosno jedan euro
iznosi 1,955830 konvertibilnih maraka" .

5. BANKARSKI SISTEMI SAD, FRANCUSKE, VELIKE BRITANIJE

A) Najznačajniji događaj za bankarski sistem SAD bio je osnivanje Sistema

federalnih rezervi (Federal Reserve Svstem - Fed), odnosno centralne banke.
Vrijeme osnivanja ove centralne bankarske institucije i njen ustroj ukazuju na
okolnosti i razloge njenog osnivanja.

Zakon o Federalnoj rezervi (1913), kojim je osnovana Banka, donesen je nekoliko

godina poslije prevladavanja ekonomske krize (panike) i propasti velikog broja
(privatnih) banaka. Osnivanje centralne finansijske Institucije, bez obzira na
navedene činjenice, obavljeno je uz veliko protivljenje bankara.

Ustroju Federalnih rezervi prethodila je monetarna podjela zemlje na 12 distrikta

Federalnih rezervi, gdje je svaki distrikt imao svoju banku Federal¬nih rezervi.
Glavni dioničari (osnivači) federalnih rezervnih banaka bile su nacionalne banke.
Od tada Sistem federalnih rezervi predstavlja centralnu emisionu banku, što znači
da obavlja standardne funkcije: vrši emisiju novca, vodi monetarnu politiku, stara
se o stabilnosti nacionalne valute (dolara) i si.

Na čelu Fed-a je Guverner kojeg imenuje predsjednik SAD na period od 7 godina.

Vijeće (Savjet) guvernera Sistema federalne rezerve zaduženo je za koordiniranje
rada 12 federalnih rezervnih banaka. Pored Vijeća, koji broji 7 članova, postoji još
jedan koordinirajući organ Federalni komitet otvorenog tržišta, čija djelatnost se
sastoji od kupoprodaje državnih obveznica. Komitet sačinjavaju članovi Vijeća
guvernera i 5 članova (predstavnika) iz 12 distrikta federalnih rezervi.

Okosnicu bankarskog sistema SAD predstavljaju poslovne banke, među kojima se

izdvajaju: državne banke, nacionalne banke, specijalne banke i banke za uvoz i
izvoz.

Državne banke se u svom djelovanju ravnaju prema propisima saveznih država.

Imaju veoma širok spektar djelatnosti, što znači da se bave skoro svim
bankarskim poslovima. Ove banke imaju izuzetno veliki udio u ukupnom depozitu
zemlje. Pored toga bave se dugoročnim bankarskim poslovima, koji referiraju,
prije svega, na emisiju i trgovinu vrijednosnim papirima i na plasman kreditnih
sredstava u međunarodnim okvirima.

Nacionalne banke, uvažavajući činjenicu da su sastavnice Fed-a, djeluju prema

nacionalnim (saveznim) propisima. Uglavnom se bave kratkoročnim bankarskim
poslovima. Istovremeno, ove banke, zbog činjenice da imaju najveći udio u
ukupnim depozitima zemlje, se smatraju fmansijski najjačim u SAD.

Specijalne banke se osnivaju za pojedine privredne grane, kao potpora istim, pa

tako imamo banke za industriju, banke za poljoprivredu, za vanjsku trgovinu i si.

Banka za uvoz i izvoz, kao vrsta specijalne banke, nacionalnog je karaktera. Ova
banka je osnovana odmah poslije II. svjetskog rata 1 imala je značajnu ulogu,
između ostalog, u vrijeme realizacije pomoći evropskim zemljama kroz Marshallov
plan.

B) Na čelu bankarskog sistema Francuske nalazi se centralna banka -Banque de

France, koja je osnovana u vrijeme Napoleonove vladavine 1800. godine. Ova
banka je, i pored činjenice da je imala ekskluzivno pravo izda¬vanja novčanica i
kovanog novca, dobila status državne tek nacionalizacijom 1945. godine.
Novčanice koje je izdavala banka morale su imati pokriće u zlatu (cea 35%) dok
je ostatak trebao biti pokriven u vrijednosnim papirima, odnosno zlatnim
devizama. Pored centralne emisione ustanove bankarski sistem Francuske
sačinjavaju: poslovne banke, depozltne banke, kreditu banke 1 banke sa
specijalnim statusom.

Djelatnost poslovnih banaka je dosta široko postavljena, tako da se one bave:

emisijom vrijednosnih papira, dugoročnim bankarskim poslovima, koji se prije
svega odnose na finansiranje industrijskih preduzeća, kao i partner¬stvo (učešće
u kapitalu) pri njihovom nastupu u Inozemstvu, te davanjem zajma stranim
državama.

Depozitne banke obavljaju sve vrste kratkoročnih poslova, što uključuje: eskontne
poslove, trgovinu efektima, primanje u depozit sredstava oročenih do dvije
godine, finansiranje berzanskih poslova, kao i kreditiranje preduze¬ća. Neke od
ovih banaka poput: Banque National de Paris, Société General i Crédit Lyonais, po
fmansijskom potencijalu spadaju među najmoćnije banke u Francuskoj.

Polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća (1966) došlo je do promjene u

aktivnostima ovih banaka u smislu njihovog konzlstentnijeg nastupa na domaćem
i međunarodnom tržištu. Istovremeno došlo je do koncentracije (okrupnjavanja)
banaka što je za posljedicu imalo smanjenje njihovog broja, ali i do poslovnog
povezivanja, posebno putem učešća u kapitalu.

Kreditne banke se bave kratkoročnim I dugoročnim bankarskim poslo¬vima, dok

se banke sa specijalnim statusom osnivaju s ciljem finansiranja određenih
sektora: poljoprivrede, vanjske trgovine, lll su pak organizirane kao lokalne,
odnosno narodne banke.

C) Centralna banka Engleske prema vremenu osnivanja (1694. godine) spada

među najstarije institucije ove vrste. Međutim, ovome treba dodati podatak da
narednih više od 200 godina ta banka nije imala monopol u emisiji novca.
Primjera radi, polovinom 19-og stoljeća u Velikoj Britaniji su postojale 72
institucije koje su bile ovlaštene da vrše poslove za izdavanja novčanica. Tek
početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća (1921) Bank of England postaje
centralna banka u pravom smislu riječi, prvenstveno po ekskluzivnom pravu za
emisiju novca. Pored centralne banke u Velikoj Britaniji djeluje I širok spektar
poslovnih banaka: depozltne banke, eskontne banke, banke za međunarodni
robni promet, efektne banke.

Depozltne banke predstavljaju najznačajniju kategoriju unutar bankarskog

sistema Velike Britanije. Takva pozicija proizlazi Iz ogromnog kapitala kojim
raspolažu ove banke, što im garantira „kreditnu" nezavisnost od centralne banke.
Prema procjeni ove banke drže preko 80% depozita u zemlji. Taj poda¬tak
predstavlja temelj za povoljnost aktivne kamatne stope. Bave se prvenstve¬no
kratkoročnim poslovima, među kojima žiro poslovi zauzimaju značajno mjesto.
Bezgotovinsko plaćanje stavlja ove banke u središte Inter-bankarskog klirinškog
obračunavanja.

Eskontne banke su specijalne banke koje se bave poslovima eskontiranja

(diskontiranja) mjenica. Ovu vrstu posla obavljaju zahvaljujući depozitima, kao i

sredstvima koja pozajmljuju od centralne banke. Navedena djelatnost je značajna
iz aspekta povećanja likvidnosti učesnika u robnom prometu.
Banke za međunarodni robni promet obavljaju poslove posredovanja u
međunarodnim plaćanjima. To čine posredstvom različitih instrumenata među
kojima su najvažniji akreditiv 1 akcept. Razvoju ovih banaka doprinosi i razvijeno
fmansijsko tržište, tradicija, te uz to ekonomska i politička moć Velike Britanije.

Efektne banke se prvenstveno bave poslovima sa vrijednosnim papirima (tzv.

lombardiranje), I to kratkoročnog karaktera, obično do 15 dana.

6. EVROPSKA CENTRALNA BANKA

Ova banka predstavlja neku vrstu sui generls centralne banke, obzirom da je
nadnacionalna institucija (EU), te da pored nje djeluju i centralne ban¬ke država
članica Unije, i to unutar Evropskog sistema centralnih banaka (ESCB), Evropska
centralna banka (ECB) je osnovana odlukom Evropskog vijeća, polovinom 1998.
godine, „nasljeđivanjem" Evropskog monetarnog instituta. Osnovne funkcije
Evropskog monetarnog instituta bile su: jačanje saradnje između centralnih
banaka država članica, usklađivanje nacional¬nih monetarnih politika s ciljem
održavanja stabilnosti cijena, kontrola nad funkcioniranjem Evropskog
monetarnog sistema, i druge aktivnosti vezane za stvaranje monetarne unije.
Pravni okvir za djelovanje ECB-a utvrđen je Ugovorom iz Maastrichta (1992).
Njeno osnivanje i djelovanje je značajno sa stanovišta integracionih procesa u
Uniji, prije svega, stvaranja monetarne unije koja implicira uvođenje zajedničke
valute - euro.

Neposredno po osnivanju ECB, početkom 1999. godine, fiksirani su de¬vizni

kursevi nacionalnih valuta onih država članica koje su ispunjavale tzv. kriterije
konvergencije, 1 pritom je uveden euro kao knjižni novac. Novča¬nice i kovanice
eura su zvanično uvedene u opticaj (u članicama euro zone) 01.01.2002. godine.

Evropska centralna banka ima Isključivo pravo da odobrava emisiju novča¬nica u

Uniji, što može činiti zajedno sa centralnim bankama država članica. Istovremeno,
nacionalne centralne banke mogu emitirati kovani novac, ali samo u obimu koji
odobri ECB. Pored emisije novca, ECB, unutar Evropskog sistema centralnih
banaka, ima zadatak da sprovodi monetarnu politiku Unije, vrši devizne poslove,
upravlja deviznim rezervama država članica, održava monetarnu stabilnost.
Evropska centralna banka osim što regulira količinu novca u opticaju, vrši 1
procjenu ekonomskih pokazatelja relevantnih za po¬većanje cijena. Unutar euro
zone postoji ustrojen Jedinstveni platni sistem - tzv. TARGET (Trans-European
Automated Real Time Gross Settlement Express Transfer Svstem) kojim je
osiguran brzi transfer novca.

Primarni cilj Evropske centralne banke je održavanje stabilnosti cijena u euro zoni.
U tom smislu ECB Ima zadatak da osigura da rast potrošačkih cijena ne prijeđe
2% na godišnjem nivou. Ovaj cilj nastoji ostvariti utvrđi¬vanjem referentnih
kamatnih stopa, koje temelji na analizi ekonomskih i monetarnih kretanja. Pored
niske stope Inflacije članice euro zone treba da vode zdravu fiskalnu politiku,
stabilne devizne kurseve i da održavaju niske stope oporezivanja. Osim
navedenog, Evropska centralna banka je unutar euro zone ustrojila sistem
obaveznih rezervi, na način da su nacionalne cen¬tralne banke (država članica
euro zone) obavezne da povjere ECB-u Između 1,5 - 2,5% visine uloga.

Evropska centralna banka ima vlastiti kapital, sredstva i izvore prihoda. Temeljni
kapital ECB sastavljen je od uloga država članica, odnosno naci¬onalnih
centralnih banaka. Iznos uloženog kapitala svake zemlje zavisi od broja
stanovnika države članice i njihovog učešća u BDP Evropske unije. U tom smislu
najveći udio u kapitalu ECB-a ima Njemačka, odnosno Deutsche Bundesbank
(18,93%), zatim Francuska - Banque de France (14,22%), Italija - Banca d'Italia
(12,49%), dok najmanji udio Imaju Kipar (0,13%) i Estonija (0,17%). Ukupni
kapital Evropske centralne banke iznosi cea 5 milijardi eura.

Organi Evropske centralne banke su Upravno vijeće, Izvršni odbor i Opće vijeće.
Upravno vijeće je glavni organ ECB. Ono odlučuje o vođenju mo¬netarne politike
(posebno o politici kamatnih stopa), odobravanju emisije novčanica euro, te o
prihvatanju godišnjeg izvještaja ECB. Upravno vijeće sačinjavaju članovi Izvršnog
odbora (njih 6) te guverneri centralnih banaka članica euro zone (trenutno 17
država). Upravo zbog provenijencije navedene većine članova ovog organa ono
se još naziva i Vijeće guvernera. U sastav Vijeća, pored navedenih članova, ulaze
i predsjedavajući Vijeća EU (mini¬stara) u sazivu ekonomije i fmansija - tzv.
Ecofin, te jedan član Komisije, oba bez prava glasa.

Pored navedenih funkcija Upravnom vijeću su povjerene i savjetodavne funkcije i

odlučivanje o međunarodnoj saradnji. Odluke unutar ovog organa se donose
prostom većinom, pri čemu kvorum iznosi dvije trećine članova. Ukoliko je pri
odlučivanju jednak broj glasova presudan glas ima predsjed¬nik Evropske
centralne banke. Pored ovoga postoji I tzv. posebni postupak odlučivanja koji se
primjenjuje kod odlučivanja o pitanjima koja se odnose na: kapital ECB-a,
raspodejlu monetarnog prihoda nacionalnih centralnih banaka, zatim na pitanje
deviznih rezervi, te podjele dobiti i pokrića gubi¬taka Evropske centralne banke.
Ovdje se radi o primjeni sistema ponderisa-nog glasanja, koji se ne odnosi na
glasove članova Izvršnog odbora. Glasovi članova Upravnog vijeća određuju se
prema učešću nacionalnih centralnih banaka u osnivačkom kapitalu Evropske
centralne banke. Odluke se u tom slučaju donose kvalificiranom većinom glasova
članica, kojima pripada naj¬manje dvije trećine kapitala ECB-a, i polovina
dioničara. Upravno vijeće se sastaje najmanje deset puta godišnje, a sjednice
održava u Frankfurtu gdje je

I sjedište Evropske centralne banke. Evropska centralna banka ima cea 1.350
zaposlenih, dok se broj zaposlenih u Evropskom sistemu centralnih banaka kreće
oko 70.000.

Izvršni odbor je operativni organ ECB-a, što znači da on usvaja I provodi

operativne odluke, pri čemu se posebno misli na provođenje monetarne po¬litike
u skladu sa smjernicama utvrđenim od Upravnog vijeća. Pored organi-zacijsko-
tehničkih (administrativnih) poslova za Upravno vijeće, operativcl Izvršnog
odbora upravljaju tekućim poslovanjem. Sastoji se od šest članova, koje čine
predsjednik I potpredsjednik Evropske centralne banke, te četiri čla¬na koja
dolaze iz četiri najveće države članice. Predsjednika i potpredsjednika Evropske
centralne banke imenuje Evropsko vijeće kvalificiranom većinom, na preporuku
Vijeća EU, i nakon savjetovanja sa Evropskim parlamentom i Upravnim vijećem
Evropske centralne banke. Predsjednik Izvršnog odbora (predsjednik ECB-a)
predsjedava i sjednicama Upravnog vijeća. Članovi Iz-vršnog odbora moraju biti u
stalnom radnom odnosu u Evropskoj centralnoj banci. Mandat članova Izvršnog
odbora iznosi osam godina, bez mogućnosti ponovnog izbora.

Opće vijeće je treći organ čije postojanje se vezuje za kompletiranje euro zone,
što znači da je njegovo postojanje planirano do momenta dok sve članice EU ne
uvedu euro. U radu ovog organa učestvuju predsjednik i podpredsjed-nik ECB, te
svi guverneri nacionalnih centralnih banaka (trenutno 28). Opće vijeće ima
savjetodavnu ulogu u kontekstu prijema novih članica u euro zonu, pri čemu se
posebno misli na ispunjavanje kriterija konvergencije.

Pored ovih organa postoje još dva savjetodavna organa: Ekonomski I finan-sijski
komitet I Eurogrupa. Ekonomski i finansijski komitet je supstituirao Monetarni
komitet, na početku treće faze u stvaranju monetarne unije. Svoje članove unutar
ovog komiteta imaju sve države članice, zatim Evropska ko¬misija 1 Evropska
centralna banka, koji se bave pitanjima vezanim za euro, pripremom budžeta, te
usklađivanjem makro-ekonomskih politika država članica. Glavni zadatak
Eurogrupe je upravljanje područjem jedinstvene valute. Uz to, radi na osiguranju
što bolje koordinacije ekonomskih politika unutar euro zone, promicanju
fmansijske stabilnosti, te promoviranju uvjeta za snažniji ekonomski rast. Sastoji
se od ministara finanslja država članica euro zone. U radu Eurogrupe učestvuju 1
predsjednik Evropske centralne banke te potpredsjednik Evropske komisije za
ekonomska i monetarna pitanja.

Evropska centralna banka je nezavisna u svom radu, i to u institucionalnom,

finansijskom, funkcionalnom i personalnom smislu. Najveći dio propisa koji¬ma
se garantira nezavisnost Evropske centralne banke sadržan je u Evropskim
standardima o jedinstvenoj monetarnoj politici EU.

Institucionalna nezavisnost tiče se mogućeg utjecaja ostalih institucija EU, kao 1

država članica, na donošenje odluka iz oblasti monetarne politike. U tom smislu
najznačajnijim se smatra član 130. Ugovora o funkcioniranju EU (UFEU,
Lisabonski ugovor) kojim se uvodi princip nemješanja institucija EU i država
članica u vođenju monetarne politike, pri čemu se istovremeno misli na zabranu
traženja i davanja instrukcija od navedenih institucija, od¬nosno država.
Institucionalna nezavisnost se potvrđuje kroz priznanje prav¬nog subjektiviteta
ECB-a, vlastitu upravljačku strukturu, kao i zbog značajne regulatorne aktivnosti -
donošenja obavezujućih propisa: uredbi i odluka.

Funkcionalna nezavisnost referira na jasno određenje primarnog cilja osni¬vanja

Evropske centralne banke - očuvanje stabilnog nivoa cijena. Drugi bitan segment
funkcionalne nezavisnosti tiče se ekskluzivne kompetentnosti ESCB-a, a unutar
ovog sistema i ECB-a, u pogledu utvrđivanja i provođenja monetarne politike, te
slobode u izboru Instrumenata koje će koristiti. Drugim riječima, Evropska
centralna banka ima potpunu samostalnost pri odlučivanju o potrebi intervencije
na finansijskom tržištu, utjecati na visinu kamatne stope, na iznos obaveznih
rezervi i si. Na kraju, ECB ne može svojim kreditima finansirati budžetski deficit.
Ta zabrana jasno proizlazi iz člana 123. UFEU, koji predviđa zabranu prekoračenja
po računima, ili bilo koji drugi oblik kreditiranja koje institucijama, tijelima,
uredima ili. agencijama Unije, centralnim vladama, regi¬onalnim, lokalnim i
ostalim javnim tijelima ili tijelima javnog prava ili javnim preduzećima država
članica odobravaju Evropska centralna banka ili nacio-nalne centralne banke, kao
i direktno kupovanje dužničkih instrumenata koje bi Evropska centralna banka ili
nacionalne centralne banke od njih kupovale.

Posebno značajna je finansijska nezavisnost, koja je bila predviđena još Ugovorom

iz Maastrichta (1992). Finansijska samostalnost prije svega znači da ECB Ima
zaseban budžet (proračun), potpuno nezavisan od EU, te đa, u tom smislu,
raspolaže vlastitim prihodima Iz kojih podmiruje troškove poslovanja, te ima jasno
utvrđena pravila o načinu raspolaganja ostvarenom dobiti, odnosno o
modalitetima pokrića nastalog gubitka. S druge strane, ECB podliježe sistemu
odgovornosti. U tom pogledu postoji obaveza ECB da objavljuje svoje mjesečne i
godišnje Izvještaje, kao i da svoje godišnje izvještaje prezentira Evropskom vijeću
i Evropskom parlamentu. Na zahtjev parla-mentarnog odbora moguće je, unutar
istog, obaviti saslušanje rukovodstva Evropske centralne banke povodom
godišnjeg izvještaja.

Personalna nezavisnost upućuje na proceduru imenovanja personala i na

upravljanje bankom. U prvom segmentu to se odnosi na period imenovanja
guvernera centralnih banaka koji ne može biti kraći od onoga što ga imaju članovi
Evropskog parlamenta, a to znači ne kraći od pet godina. Kada je u pitanju
odgovornost personala banke, ona se temelji na taksativno navedenim uvjetima:
izvršenje krivičnih djela, sukob interesa, gubitka radne sposobno¬sti, nestručno i
nesavjesno obavljanje dužnosti i si. Ako je ispunjen neki od navedenih uvjeta,
Upravno vijeće Ili Izvršni odbor podnose Evropskom sudu pravde zahtjev za
razrješenje dužnosti člana organa Evropske centralne banke.

Evropski sistem centralnih banaka (European Svstem of Central Banks) je

osnovan istovremeno sa ECB. Prema Lisabonskom ugovoru (član 282.) Evropski
sistem centralnih banaka sastoji od ECB i centralnih banaka država članica. U tom
smislu sve države članice monetarne unije (euro zone) obave¬zne su da usklade
svoje zakonodavstvo sa propisima i ciljevima ESCB-a. Ru¬kovodna tijela ECB-a
(Upravno vijeće i Izvršni odbor) upravljaju ESCB-om.

Evropski sistem centralnih banaka djeluje u skladu sa principima slobodne tržišne

ekonomije, dajući, istovremeno potporu ECB-u po pitanju stabilnosti cijena, kao i
u oblasti opće ekonomske politike. Osnovni zadaci ESCB-a su:

- utvrđivanje i provođenje monetarne politike,

- držanje i upravljanje deviznim rezervama država članica,

- provođenje deviznih operacija,

- unapređenje i osiguranje nesmetanog funkcioniranja platnih sistema.

 VII. BANKARSKI POSLOVI

Pozajmljivanje novca i mjenjački poslovi su nekad činili glavninu aktivnosti

banaka. Posljednjih nekoliko stoljeća na krilima industrijalizacije i razvoja
međunarodne trgovine, a posljednih nekoliko decenija razvojem savreme-nih
telekomunikacijskih sistema I elektronske trgovine, bankarski poslovi su dobili na
brojnosti i raznovrsnosti. Ipak, bez obzira na ukupni društveni napredak
najznačajniji bankarski poslovi su zadržali karakter formalnosti, te uz to, primjera
radi ugovori o kreditu, pored obavezne pismene forme, kao pokazatelj odnosa
snaga između ugovori strana, su tipski, odnosno precizinije ugovori po
pristupanju (adhezloni ugovori).

Osnov klasifikacije bankarskih poslova, pored vremenske odrednice

(krat¬koročni, dugoročni), jeste pozicija banke u tim poslovima. Zavisno od toga
da li se, u poslovima koje obavlja, banka pojavljuje u ulozi povjerioca
(vjerov¬nika) Ili dužnika, odnosno da li se radi o svojevrsnoj kombinaciji ovih
dviju pozicija, ili pak banka nastupa u ulozi poduzetnika, razlikujemo:

a) aktivne bankarske poslove,

b) pasivne bankarske poslove,

c) neutralne bankarske poslove, i

d) vlastite bankarske poslove.

1. AKTIVNI BANKARSKI POSLOVI

Radi se o bankarskim poslovima, po pravilu poslovima plasmana novčanih

sredstava, u kojima se banka pojavljuje u ulozi povjerioca, a komitent banke u
ulozi dužnika. Aktivni bankarski poslovi po značaju nadilaze individual¬ni
karakter odnosa Između banke i klijenta, iz prostog razloga što zbir tih transakcija
označava (potencijalno) zadovoljavanje potreba komitenata, i što su ovi poslovi
temelj rentabilnosti za banke, već i zbog toga što plasmanom novčanih sredstava
utječu na cjelokupnu privredu (poslovni sistem), kroz utjecaj na likvidnost,
investicije, poticanje tražnje, a time i na rast obima proizvodnje, bruto društvenog
proizvoda, zaposlenosti. Naravno da su za ostvarenje navedenih učinaka
(utjecaja) pored postupanja banaka vrlo bitne osnovne postavke monetarne
politike, konzistentnost i uspješnost njihovog
provođenja. Najznačajniji aktivni bankarski posao je ugovor o kreditu, gdje pored
klasičnog ugovora o kreditu govorimo i o: lombardnom kreditu, eskon¬tnom
kreditu, akceptnom poslu, refinanslranju.

1.1. Ugovor o kreditu

Izvorno (etimološko) značenje riječi kredit potječe od latinske riječi cre-dere -
vjerovati, i upućuje na postojanje odnosa povjerenja. Od toga značenja ostali su
samo obrisi društvenog značaja, i to na personalnoj ravni, u odnosu među
ljudima. U tom kontekstu je I danas, među fizičkim osobama, mogu¬će
pozajmljivanje novčanih sredstava na temelju povjerenja. Kada je riječ o bankama
one nikada, zbog prirode djelatnosti i cilja poslovanja, nisu igrale na kartu
povjerenja, već se kao temeljno pitanje nametalo vrsta i veličina jamstva koju će
tražiti od klijenta, te shodno tome, ali i ukupnoj monetarnoj slici u zemlji, kakvu
će kamatnu stopu odrediti.

Ugovorom o kreditu banka (povjerilac, kreditor, zajmodavac) pozajmlju¬je

određeni iznos novčanih sredstava svom klijentu (dužnik, zajmoprimac, debltor),
pravnoj Ili fizičkoj osobi, određujući cijenu novca - visinu kamatne stope (Iznos
kamate), koji se obavezuje da će u naznačenom roku vratiti po¬zajmljeni iznos
novca (glavnicu) i pripadajuću kamatu.

Pored navedenih elemenata ugovora o kreditu, značajan segment predstav¬lja i

jamstvo (garancija) dužnika da će uredno izmiriti svoju obavezu (vratiti
pozajmljeni novac). Najčešći oblici jamstva su: realno - zalog na pokretnim
stvarima Ili nekretninama (hipoteka), ili osobno (jamci, žiranti). Isto tako, namjena
pozajmljenih sredstava može determinirati mogućnost dobijanja novčanih
sredstava kao i uvjete kredita.

Naglašavanje riječi novčanih sredstava, u smislu predmeta ugovora o kre¬ditu, je

usko po svom određenju, iz razloga što predmet ovog ugovora može biti roba
(robni kredit), te, isto tako, što kredit može biti odobren po osnovu mjenice.

Ugovor o kreditu se obavezno zaključuje u pisanoj formi (ad solemnitatem).

Drugim riječima, ukoliko se ne poštuje pisana forma ugovor neće proizvoditi
pravno djejstvo. Ovo iz razloga pravne sigurnosti, jer takva pozicija odgovara
interesima obiju ugovornih strana. Obzirom da je ranije rečeno da se radi o
adhezlonom ugovoru to se ovdje može postaviti pitanje ravnopravnosti ugovornih
strana, prvenstveno zbog mogućnosti inkorporiranja u ugovor određenih
„jednostranih" klauzula, što zavisi od izgrađenosti pravnog i fi¬nansijskog
sistema jedne zemlje. U biti radi se o općedruštvenom interesu, koji, inter alia,
referira na zaštitu potrošača.

Postoji više vrsta ugovora o kreditu. Tako, prema namjeni kredita razli¬kujemo
privredne i potrošačke kredite. Privredni krediti se odobravaju po¬slovnim
subjektima, s ciljem otpočinjanja poslovne aktivnosti (proizvodnja, promet,
vršenje usluga), proširenja djelatnosti, diverzifikacije, modernizacije proizvodnog
programa, poboljšanje usluga, ili pak Izgradnje raznovrsnijih kanala distribucije.
Potrošačke kredite banke odobravaju, po pravilu fizičkim osobama - sektoru
stanovništva, za potrebe trajne osobne potrošnje. Privredne kredite treba
posmatrati u kontekstu kvantitativnih instrumenata monetarne politike, dok
potrošački krediti inkliniraju ka kvalitativnim instrumentima.

Prema roku trajanja kredita razlikujemo kratkoročne, srednjoročne I du¬goročne

kredite. Kratkoročni krediti se u proizvodnji obično koriste za na¬bavku obrtnih
sredstava, ili u poljoprivredi za nabavku sjemenskog (sadnog) materijala i si.
Srednjoročni i dugoročni krediti služe uglavnom za nabavku osnovnih sredstava i
investicionu gradnju (kapitalna ulaganja), gdje su rokovi otplate postavljeni na
granicu od dvije godine (odnosno preko), i u slučaju dugoročnih na period preko
pet godina.

Pored finansijskih propisa banke su dužne da se pridržavaju i drugih pozi¬tivnih

propisa, među kojima je najvažniji Zakon o obligacionim odnosima, te
istovremeno bankarskih uzansi, i dobrih poslovnih običaja. Za naš pravni sistem
kojeg karakterizira institucionalna neefikasnost i pravna nesigurnost ovo pitanje
je od izuzetnog značaja. S tim u vezi treba konstatirati da je krajem 2013. godine
usvojen Zakon o zaštiti žiranata (Službene novine FBIH br. 100/13), koji shodno
pravnim standardima i uporednim iskustvima, u prvi plan ističe odgovornost
glavnog dužnika. Ovaj zakon bi, pored veće zaštite jamaca, trebao kontribuirati
podizanju nivoa pravne sigurnosti u ovom, zbog brojnosti žiranata, veoma
važnom društvenom segmentu, što je jasno vidljivo iz člana 2. Zakona: „Cilj ovog
zakona je osigurati zaštitu prava žiranata na finansijskom tržištu Federacije BiH" .

Instrumentarij zaštite je sadržan u narednim odredbama zakona. Tako u članu 7.

Zakona, pored naznake da se ugovor o kreditu obavezno sačinjava u pisanoj
formi, stoji da su, pored ostalih, obavezni elementi ugovora o kreditu (i
mikrokreditu): odredba prema kojoj je povjerilac nadležan i dužan da na¬platu
kreditnih sredstava, u slučaju kašnjenja, Izvrši koristeći sve instrumente
osiguranja kredita glavnog dužnika; odredba prema kojoj povjerilac u vezi sa
prethodnom odredbom, prije utuženja ž i ran ta, treba iscrpiti sva pravna sredstva
u namirenju svojih potraživanja prema glavnom dužniku; odredba prema kojoj
žirant neće vraćati kredit prije nego što povjerilac poduzme sve radnje iz
prethodnog stava ovog člana, a ukoliko ipak dođe do otplate kredita žiranta visina
rate ne smije prelaziti trećinu redovnih primanja svakog žiranta pojedinačno i svih
žiranata solidarno; vrsta sredstava osiguranja, mogućnost za njihovu zamjenu
tokom perioda otplate kredita (mikrokredita), kao i uvjete aktiviranja tih
sredstava u slučaju neizmirivanja obaveza; pravo na prigovor i mogućnost
pokretanja postupka posredovanja radi vansudskog rješavanja spornog odnosa,

U navedenom kontekstu bitnim se smatra i član 17. Zakona kojim se (st. 1.)
propisuje „Od žiranata se može zahtijevati ispunjavanje obaveze tek nakon što je
glavni dužnik ne ispuni u roku predviđenim u ugovoru, a povjerilac iscrpi sva
sredstva prinudnog izvršenja protiv glavnog dužnika u skladu sa odredbama ovog
zakona". Isto tako, protekcionistički karakter ima i član 15. Zakona, gdje se
navodi „Za odobravanje kreditnih iznosa većih od 20.000 KM i periodom otplate
dužim od tri godine ukida se kategorija žiranata za fizičke osobe, a povjerilac
svoja potraživanja namiruje iz instrumenata osiguranja glavnog dužnika u skladu
sa odredbama ugovora i ovog zakona".

1.2. Lombardni kredit

Riječ je o bankarskom poslu kod kojeg banka svom klijentu (zajmotražiocu,
dužniku) pozajmljuje određeni iznos novčanih sredstava na temelju zaloga realnih
pokretnih stvari, što ih je dužnik obavezan založiti kao instrument osiguranja
kredita. U tu svrhu mogu poslužiti: plemeniti metali, vrijednosni papiri,
dragocjenosti, i si. Ukoliko je riječ o pravnim osobama (poslovnim subjektima)
onda se kao instrument osiguranja koriste vrijednosni papiri, i to vrlo često tzv.
robni vrijednosni papiri: skladišnica, konosman, prenosivi tovarni list, koji su
multifunkcionalnog karaktera. Fizičke osobe, u tu svrhu, po pravilu, nude
plemenite metale i dragocjenosti, ali I policu osiguranja, kao vrijednosni papir.

Tamo gdje postoji organizirano tržište vrijednosnih papira postoji prostor za

zaključenje kratkoročnih lombarđnih poslova, spekulativnog karaktera, tzv.
reportni posao. Predmet reportnog posla su prvoklasni vrijednosni papiri: dionice
velikih kompanija, državne obveznice, založnice poznatih banaka, obligacije i si.
Rok likvidacije reportnih poslova se obično kreće u rasponu od 15 do 30 dana.

Ukoliko se navedeni posao kreće u okvirima bankarskog sektora onda go¬vorimo

o relombardnim bankarskim poslovima. To je posao koji se obično sklapa između
poslovnih banaka i centralne banke, koji je u službi kreditnog potencijala banaka,
ali, koji, na generalnoj ravni, može biti od značaja i za likvidnost, odnosno kao
instrument utjecaja na novčanu masu. Primjera radi, u slučaju smanjene
likvidnosti poslovna banka može pokretne stvari koje je dobila temeljem
lombardnog posla založiti za svoj račun (relombardirati) kod centralne banke, te
time sebi priskrbiti dodatna novčana sredstva. Lombardni posao u Bosni i
Hercegovini još uvijek nema onu poziciju koju zaslužuje pre¬ma svojoj tradiciji,
praktičnosti i potencijalno višestrukim korisnim učincima.

1.3. Ugovor o eskontnom kreditu

Eskontni kredit, kao vrsta aktivnog bankarskog posla, referira na upotrebu
vrijednosnih papira, a u kontekstu likvidnosti njihovih vlasnika. Ovom vr¬stom
ugovora banka (eskonter) kupuje mjenicu (ili drugi vrijednosni papir), odnosno
nedospjelo potraživanje sadržano u njoj, koju mu nudi druga strana

(daje u eskont), uz odbitak kamate (eskonta, diskonta). Iznos kamate zavisi od

dužine vremena koje preostaje do dospjelosti mjenice. Drugim riječima, ukoliko
ostaje duže vremena do dospjeća potraživanja, to će kamata banke, a time i
zarada, biti veća, što za ponuđača nedospjelog potraživanja znači veći odbitak od
iznosa potraživanja, a time i veće troškove. Osim kamate, banka, po pravilu,
zaračunava proviziju i troškove.

Ovaj ugovor, prema navedenom, predstavlja kombinaciju ugovora o kreditu i

ugovora o prodaji/kupovini nedospjelih potraživanja. Njime se zadovoljavaju
inte¬resi obiju ugovornih strana na način da ponuđač nedospjelog potraživanja
dolazi do potrebnih novčanih sredstava, koja su mu neophodna za redovno
poslovanje,

a banka, koja kupovinom nedospjelog potraživanja, odobrava kredit klijentu

(ponuđaču), obavljajući svoju redovnu aktivnost, ostvaruje višestruku korist.

Bitne odrednice ovog ugovora se računski mogu prezentirati na sljedeći način:

GxPxV

K - kamata (eskont, diskont)

G - mjenični iznos (glavnica, iznos duga)

P - kamatna (eskontna) stopa

V - vrijeme

Slijedom značaja što ga vrijednosni papiri, pa tako i mjenica, imaju u po¬slovnom

svijetu govorimo o mogućnosti postojanja reeskontnog kredita. U ovom slučaju
banka koja je od svog klijenta kupila (eskontirala) nedospjelu

mjenicu tu istu mjenicu (sa nedospjelim potraživanjem) dalje prodaje drugoj

banci, bilo poslovnoj, Ili centralnoj banci. Ako je kupac centralna banka onda je
riječ o kreiranju novca, odnosno o utjecaju na novčanu masu.

1.4. Ugovor o akceptnom kreditu

Specifičnost ovog ugovora se ogleda u indirektnosti nastupa banke kod

odobravanja kredita, što čini putem vrijednosnog papira - mjenice. Naime, banka
ne Isplaćuje klijentu odobreni kredit već samo akceptira mjenicu (čime postaje
glavni mjenični dužnik) koju klijent vuče na nju, povećavajući na taj način kvalitet
mjenice, temeljem koje klijent dobija robu na kredit od proi¬zvođačkih ili
trgovačkih firmi.

Preuzimanje pozicije glavnog dužnika banka kompenzira (i amortizira)

zaključenjem ugovora sa klijentom, koji prethodi ugovoru o kreditu, kojim se
osigurava u slučaju neizvršenja obaveza druge ugovorne strane. Isto tako, na
osnovu vršenja navedene usluge prema komltentu banci pripada provi¬zija, koja
se u ovom slučaju kreće između 8 110% od nominalne vrijednosti mjenice.
1.5. Ugovor o refinansiranju
Ova vrsta ugovora (kredita) je zastupljena u međunarodnim trgovačkim,
(fmansijskim) poslovima. Pored izrazitog elementa inozemnostl, ugovor o
refinansiranju je blizak eskontnom poslu, iz razloga što za predmet, također, ima
otkup (refmansiranje) nedospjelih tražbina, s tom razlikom što je pri¬roda posla,
povodom kojeg je nastala tražbina, u pravilu drugačija. Naime, kod ove vrste
kredita u pitanju su prvenstveno izvoz opreme i tehnologije (transfer tehnologije),
odnosno izvođenje radova u inozemstvu. Jedna od specifičnosti ugovora o
finansiranju (forfaitnog posla), pored navedenog, je ta što se isključuje regresno
pravo pribavioca (novog povjerioca) prema ranijem imatelju potraživanja.

Obzirom da se radi o poslovima velike vrijednosti, gdje je ugovoreno od-ložno

plaćanje (u obrocima), za povjerioca iz osnovnog posla je vrlo bitno da što ranije
dođe do ugovorenog iznosa (novca), dok novi povjerilac, poslovni subjekt koji
nema problema sa likvidnošću, na ovaj način dolazi do još jednog načina za
stjecanje zarade (ostvarenje dobiti).

2. PASIVNI BANKARSKI POSLOVI

Riječ je o takvoj vrsti bankarskih poslova u kojima se banka pojavljuje u ulozi

dužnika. Po pravilu pasivni bankarski poslovi predstavljaju temelj za mobiliziranje
novčanih sredstava, čime se neposredno kontribuira uveća¬nju kreditnog
potencijala banaka. Depozitni poslovi, Izdavanje vrijednosnih papira, i emisionl
poslovi, predstavljaju osnovne vrste pasivnih bankarskih poslova.

2.1. Depozitni poslovi

Najvažnijim pasivnim bankarskim poslovima svakako se smatraju depozit¬ni
poslovi. Ova konstatacija ima šire značenje, koje nadmašuje Interes banaka.
Depoziti su novčana sredstva koja se polažu u banku po bilo kom osnovu, počev
od uloga na štednju, uloga po tekućim 1 deviznim računima, zatim uloga po žiro 1
čekovnim računima, pa do sredstava izdvojenih za investicije, sredstava fonda
zajedničke potrošnje i si. Na položena (deponirana) sredstva banka, po pravilu,
plaća kamatu, čija visina zavisi od iznosa deponiranih sredstava, roka na koja su
deponirana sredstva, poslovne politike banke, i primjene instrumenata monetarne
politike zemlje.

a) Ugovor o novčanom depozite

Riječ je o pasivnom bankarskom poslu u kojem se banka (depozitar) oba¬vezuje

primiti, a komitent (deponent, korisnik usluge) položiti određenu sumu novca. Uz
to, banka se obavezuje da po proteku utvrđenog roka, ili po viđenju, vrati
položena sredstva, po pravilu, uvećana za određenu kama¬tu. U pogledu
upotrebe (korištenja) deponiranih sredstava moguće su dvije situacije. Kod
pravnog depozita banka nema pravo korištenja položenih sredstava, za razliku od
nepravnog depozita gdje ta mogućnost postoji. Pri deponiranju sredstava,
odnosno zaključenju ugovora o depozitu, namjena novčanih sredstava nije ključni
element, što znači da se ona može i naknadno odrediti, naravno u skladu sa
ugovorenim uvjetima.

Postoji više vrsta novčanih depozita, a među najvažnije se ubrajaju:

- depoziti oročeni na određeno vrijeme, obično na period od nekoliko

mjeseci, pa do nekoliko godina, uz mogućnost upotrebe deponiranih sredstava, u
periodu i na način utvrđen ugovorom, poslije čega (istekom ugovorenog roka)
pravo raspolaganja prelazi na deponenta,

- depoziti oročeni na neodređeno vrijeme sa otkaznim rokom, koji tako¬đer

impliciraju mogućnost upotrebe ovih sredstava od strane banke, uz određenu
dozu neizvjesnosti, koja se vezuje za pisani otkaz deponenta, poslije kojeg pravo
raspolaganja ponovo stječe deponent,

- depoziti po viđenju (a vista), čine sva sredstva deponirana kod banke

kojima deponent može (bez ikakvih ograničenja) raspolagati odmah,

- depoziti s posebnom namjenom, kod kojih se, putem ugovora, jasno

naznačuje (kao uvjet) namjena za koju se deponirana sredstava mogu koristiti,

- depoziti bez namjene, gdje je riječ o novčanim sredstvima deponiranim '

kod banke za koje deponent nije ugovorio posebnu namjenu.

Ugovorom o depozitu reguliraju se odnosi odnosi između banke i klijenta, pri

čemu se otvara račun na kojem se registriraju sva dugovanja i potraživa¬nja koja
proizađu iz ovog pravnog posla. Obaveza je banke da deponenta sa računa
blagovremeno vrši isplate, te da deponenta obavještava o promjeni stanja na
njegovom računu.

['osmatrano na interesnoj ravni, u kontekstu različitih vrsta depozita, za

deponenta se najpovoljnijim smatra depozit po viđenju, jer mu odmah pruža
mogućnost raspolaganja novčanim sredstvima. Naravno, daje za banku sa¬svim
suprotna situacija u pogledu povoljnosti a vista depozita. S druge strane, za
banku su najpovoljniji depoziti koji su oročeni na određeno vrijeme, jer joj, uz
mogućnost korištenja deponiranih sredstava, daju sigurnost u pogledu vremena
korištenja. Ukoliko pak dođe zahtjev deponenta da ranije povuče deponirana
sredstva, onda banka taj nedostajući vremenski period kom-penzira putem
troškova koja padaju na teret deponenta (npr. kroz neisplatu kamate za određeni
period).
b) Ulog na štednju

Radi se o posebnoj vrsti novčanih depozita koji se realiziraju posredstvom

ugovora zaključenog između banke, štedionice, štedno kreditne zadruge ili drage
slične finansijske Institucije i klijenta (štediše). Ugovor nastaje teme-

Ijem novčanog depozita štediše, na ime kojeg se upisuje ulog i izdaje štedna
knjižica. Ulozi na štednju mogu biti u domaćoj ili stranoj valuti. Također, ti ulozi
mogu biti a vista, ili oročeni, sa ili bez otkaznog roka. Banka, na uloge na štednju,
plaća kamatu.

U štednu knjižicu, koja može glasiti na Ime ili na donosioca, unose se sve uplate i
isplate novca, pri čemu svaka od tih radnji (upisa) mora biti potvrđena potpisom
ovlaštene osobe i pečatom banke. U pogledu pravne prirode štednje knjižice,
prema uporednom pravu, postoji više stajališta. Tako u pojedinim pravnim
sistemima (npr. Njemačka, Švajcarska) štedna knjižica Ima svojstva vrijednosnog
papira, i to rekta vrijednosnice, što znači da je ograničeno preno-siva. Prema
drugim rješenjima štedna knjižica predstavlja legitimacioni papir, pri čemu ona
predstavlja poveznicu Između legitimiranja njenog vlasnika i prava sadržanih u
njoj.

U kontekstu načela pravne sigurnosti bitno je spomenuti Zakon o osigu¬ranju

depozita u bankama Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH br. 20/02) kojim
se, pored introdukcije nove institucije - Agencije za osiguranje depozita BiH, u
teleološkom smislu, nastoji osigurati zaštita depozita fizičkih i pravnih osoba u
bankama koje su dobile dozvolu Agencije za bankarstvo FBIH ili Agencije za
bankarstvo RS-a. Agencija osigurava sve prikladne depozite u bankama
članicama u Iznosu do 20.000 KM koji su pokriveni sredstvima Fonda za
osiguranje depozita. Nastupanjem slučaja osiguranja nastaje obaveza Agencije za
osiguranje depozita da isplati naknadu osiguranih depozita. Prikladni depoziti čine
osnovicu za obračun premije osiguranja koju plaćaju banke članice, a koje Iste
uplaćuju u Fond što se vodi pri Centralnoj banci BiH.

Prikladnim depozitima, pored kvantitativnog ograničenja, prema slovu ovog

zakona (član 2.) smatra se ukupan Iznos svih sredstava koji rezultiraju iz depozita,
štednih računa ili certifikata banke koje je deponent deponirao u banci članici.
Dijelom prikladnih depozita se, pored ostalog, shodno članu 11. Zakona, ne
smatraju sljedeći depoziti:

- depoziti za koje je odlukom suda utvrđeno da su stečeni protupravnim

radnjama,

- depoziti koji se drže na računima čiji naziv nije transparentan u smislu

vlasništva ili nenominirani depoziti,

- depoziti koji se čuvaju u sefovima banaka,

- depoziti domaćih ili inozemnih vladinih tijela,

- depoziti domaćih i inozemnih penzijskih fondova koji se ne smatraju
vladinim tijelima,

- depoziti kompanija iste skupine kao i banka članica,

- dugovni vrijednosni papiri koje je izdala banka članica i sve druge

oba¬veze banke članice koje proizlaze iz takvih akceptnih naloga 1 mjenica, i si.

Za dobij anje dozvole za rad, pored zakonskih uvjeta, sve banke članice moraju
zadovoljiti dodatne finansijske kriterije i kriterije vlasništva, pri čemu se misli na
finansijske preduvjete propisane Zakonom o bankama, i, uz to, pri¬vatno
vlasništvo u iznosu od najmanje devedeset posto. Kriteriji za dobij anje

dozvole za rad, koje propisuje Agencija za osiguranje depozita (AOD), tiču se:
kapitala, likvidnosti, profitabilnosti, upravljanja, kvaliteta aktive, rezervi, i
računovodstvenih standarda. Fond za osiguranje depozita AOD-a se formira od
premija dobijenih od banaka članica. Tako dobijena sredstva mogu se koristiti
isključivo za povećanje kapitala Fonda. Agencija investira sredstva Fonda prema
politici investiranja koju usvaja Upravni odbor AOD-a, a to prvenstveno znači,
shodno članu 11. Zakona, ulaganje kapitala u vrijedno-snice s fiksnim prihodom
koje su Izdate ili garantirane od zemalja Evropske unije, odnosno njihovih vladinih
agencija, evropske nadnacionalne agencije, kao i u vrijednosnice s fiksnim
prihodom izdate ili garantirane od vlade ili vladinih agencija Sjedinjenih Američkih
Država.

2.2. Izdavanje vrijednosnih papira

Izdavanje vrijednosnih papira (dionica, obveznica, založnica) predstavlja jedan od
praktičnih načina pribavljanja finansijskih sredstava. Istovreme¬no, vrijednosni
papiri, pored mobilizacije novčanih sredstava, omogućavaju multipliciranje
transakcija u kojima banke učestvuje, bez obzira na poziciju,

čime kreira prostor za poboljšanje svoje pozicije na tržištu.

a) Dionice spadaju među najznačajnije vrijednosne papire. Takav značaj proizlazi

iz bogatog sadržaja prava što ih nude dionice, koje možemo razvr¬stati u dvije
grupe: imovinska prava i upravljačka prava. Osnovno imovinsko pravo je učešće
u raspodjeli dobiti (dividende), a osnovno upravljačko pravo je pravo glasa koje se
ostvaruju na skupštini kao najvišem organu upravlja¬nja. Dionice su dugoročni,
investicioni, prenosivi, masovni, korporacioni vrijednosni papiri.

Izdavanje dionica od strane banke s ciljem povećanja dioničkog kapitala (društva)

se tretira kao pasivni bankarski posao. U tom kontekstu za novu emisiju dionica
važi pravilo preče kupovine kojim se koriste stari dioničari.

Ostatak može ići na tržište, bilo trećim osobama (novim dioničarima), bilo na
finansijsko tržište - berzu efekata.

Ukoliko pak banke vrše emisiju dionica u tuđe ime 1 za tuđi račun, misli se na
privredna (trgovačka) društva, u tom slučaju banke se pojavljuju u ulozi
depozitara, odnosno posrednika u navedenom poslu, i što je još važnije takva
vrsta posla gubi karakter pasivnog bankarskog posla, i poprima karakteristike
neutralnog bankarskog posla.

b) Obveznice su pismene isprave sa svojstvom vrijednosnog papira koji¬ma se

Izdavalac, u ovom slučaju banke, obavezuje da će imaocu obveznice, odnosno
osobi na čije ime ona glasi, njenom donosiocu, ili u određenim slučajevima po
njegovoj naredbi, u naznačenim rokovima, po dospjelosti, isplatiti iznos naznačen
u obveznici (glavnicu) i uz to pripadajuću kamatu, ili izvršiti drugu pogodnost -
kao npr. omogućiti učešće u vlasničkoj strukturi (tzv. participativne obveznice). Za
razliku od obveznica kod založnica imatelj obveznice stječe založno pravo na
određenim, bančinim nekretninama.

Izdavaoci obveznica mogu biti samo pravne osobe: država i poslovni su¬bjekti.
Po pravilu obveznice glase na manji iznos novca, kako bi bile dostupne većem
krugu potencijalnih kupaca. Obveznice su dugoročni, obligacioni, tradicijski,
kreditni i fungibilni vrijednosni papiri. Obično se emitiraju na duži vremenski
period, kako bi Izdavaoci imali više vremena, a time i povoljniju poziciju, pri
vraćanju novca. Otplata obveznica se vrši prema amortizacio-nom planu.
Potencijalni kupci obveznica mogu optirati Između obveznica i deponiranja novca
u bankama. Odlučujući faktor pri donošenju odluke je visina kamatne stope i rizik
ulaganja. Slično kao kod dionica, izdavanje ob¬veznica i založnica učinjeno u ime
i za račun banke smatrat će se pasivnim bankarskim poslom.

2.3. Emisioni poslovi

Izdavanje (emisija) novčanica, kovanog novca, odnosno primarnog novca

općenito je temeljna vrsta bankarskog posla za monetarni sistem svake države.

Upravo zbog toga kao nositelj aktivnosti emisije novca, sa oznakom eksklu-
ziviteta, po uporednim rješenjima, pojavljuje se centralna banka. Atribut „pasivni"
ima historijski značaj jer upućuje na vrijeme važenja metalističkog sistema
(zlatno važenje), unutar kojeg je svaki imalac emitirane novčanice (banknote)
smatran povjeriocem banke, za određenu novčanu sumu u zla¬tu, koju bi
prethodno deponirao u banku, i na temelju toga dobio potvrdu

(banknotu) o deponiranom iznosu zlatnog novca. Iz ovako definiranog od¬nosa

jasno proizlazi dužnička pozicija banke, te time i pasivni karakter ovog
bankarskog posla.

3. NEUTRALNI BANKARSKI POSLOVI

Kod neutralnih bankarskih poslova banka po pravilu vrši određene ban¬karske

usluge u svoje ime, a za račun komitenata. Na ovaj način, neisticanjem dužničke,
odnosno povjerilačke pozicije, ovi poslovi su dobili atribut neu¬tralnih. Među
najznačajnije neutralne bankarske poslove ubrajamo: izdavanje kreditnih pisama,
bankarskih garancija, akreditiva, depo poslove, i inkaso poslove.

3.1. izdavanje kreditnih pisama

Kreditno pismo možemo definirati kao pismeni nalog što ga banka Izdaje drugoj
banci (ili bankama) da se donosiocu pisma, ili određenoj osobi na¬značenoj u
pismu, isplati naznačena novčana suma u cijelosti, ili u obrocima. Broj banaka
kojima je upućeno pismo je osnov razlikovanja na specijalna (posebna) kreditna
pisma i cirkularna kreditna pisma. Ukoliko je nalog (pi¬smo) upućeno samo
jednoj, tačno određenoj banci onda je riječ o specijal¬nom kreditnom pismu. Ako
se pak sadržaj pisma, u pogledu obaveze Isplate novčanog iznosa, tiče većeg
broja banaka, onda govorimo o cirkularnom kreditnom pismu.

Korisnici prava sadržanih u kreditnom pismo mogu biti fizičke i pravne osobe. Sa
stanovišta poslovne prakse cirkularno kreditno pismo smatra se funk-cionalnijim
jer pruža više mogućnosti njihovim korisnicima. Kada su korisnici cirkularnog
kreditnog pisma fizičke osobe onda se ono vrlo često koristi pri odobravanju
potrošačkih kredita, gdje građani umjesto novca dobijaju kreditno pismo koje im
služi za kupovinu razne vrste robe, na različitim lokacijama.

3.2. Bankarska garancija

Bankarski pravni posao u kojem se banka obavezuje prema primatelju
(ko¬risniku) garancije, odnosno povjeriocu iz nekog drugog (osnovnog) pravnog
posla, da će mu u slučaju da treća osoba (dužnik iz osnovnog pravnog posla) ne
isplati obavezu o dospjelosti istu sama ispuniti, u skladu sa uvjetima nave¬denim
u garanciji, naziva se bankarska garancija. U biti radi se o vrsti jamstva, koje ima
obilježje akcesornosti i supsidijarnosti. Drugim riječima, obaveza banke (davatelja
garancije) slijedi obavezu glavnog dužnika, i tek ispunjenjem uvjeta - neisplatom
dužnika iz osnovnog pravnog posla dospijeva obaveza banke da ona to učini po
osnovu bankarske garancije.

Obavezu koja proizlazi iz garancije banka uvijek ispunjava u novcu, bez obzira na
karakter predmetne oblagacije (novčane ili nenovčane). Ukoliko više banaka stoji
iza garancije, onda govorimo o postojanju supergarancije, gdje se, između
banaka, primjenjuje sistem solidarne odgovornosti. Na taj način korisnik garancije
može tražiti Izmirenje obaveze iz garancije od bilo koje banke iz tog sistema
odgovornosti.

Banke, kao davatelji garancije, u kontekstu izmirenja obaveze iz garancije, imaju

mogućnost da prema korisniku garancije istaknu prigovor. Međutim, ukoliko se
ugovori garancija „bez prigovora" onda banka gubi pravo na isti¬canje prigovora,
čime, s druge strane, korisnik garancije stječe povoljniju poziciju, posebno u
kontekstu likvidnosti. Korisnik garancije može prenositi svoja prava iz garancije
na treće osobe, uz uvjet da prenosi i potraživanje osigurano garancijom. Zbog
svega navedenog bankarska garancija je strogo formalan pravni pisao koji se
zaključuje isključivo u pisanoj formi.
3.3. Izdavanje akreditiva
Akreditiv predstavlja nalog banke upućen drugoj banci po kojem ta banka
Izvršava nalog time što određenoj osobi, na njen zahtjev, u skladu sa utvrđe¬nim
uvjetima, Isplaćuje naznačenu sumu novca. Akreditivi imaju izuzetno veliko
značenje u poslovnom svijetu, posebno u međunarodnom robnom prometu, što u
navedenom kontekstu, upućuje, Između ostalog, i na bankar¬ski sistem. Osnovna
podjela akreditiva, koji se obavezno sastavljaju u pisanoj formi, je na osobne i
dokumentarne (robne). Pored toga, razlikujemo opozive i neopozive akreditive.

Osobni akreditiv, kako Ime sugerira, referira na tačno određenu osobu, pri čemu
banka, izvršilac akreditiva, isplaćuje korisniku akreditiva nazna¬čenu sumu
novca, i to, po pravilu, čini bezuvjetno. Po svojoj prirodi osobni akreditiv je sličan
kreditnom pismu, s tim što je adresat osnov razlikovanja.

Dokumentarni (robni) akreditiv se sastoji u akreditiranju prodavca robe kod neke

banke, do određenog novčanog iznosa, i u određenom vremenu, uz uvjetovanje
da se banci predaju dokumenti koji predstavljaju dokaz da je roba isporučena
kupcu. Dokumentarni akreditiv se često koristi u međunarodnoj prodaji robe, 1 to,
po pravilu, u prekomorskoj trgovini, između ugovornih strana (prodavača i kupca)
koji po prvi put uspostavljaju poslovni odnos.

Učesnici dokumentarne prodaje, pored ugovornih strana - kupca i prodav-ca, su

banke •■ poslovna banka kupca i poslovna banka u sjedištu prodavca, i
prijevoznik. Dokumentarna prodaja je složen pravni posao, kojeg pored osnovnog
posla - ugovora o prodaji, čine izdavanje konosmana i otvaranje dokumentarnog
akreditiva.

Konosman (teretnica) je pisana isprava, sa obilježjima vrijednosnog papira, koju

izdaje brodar (prijevoznik) na zahtjev krcatelja, i koja ujedno predstavlja dokaz da
je roba ukrcana na brod. Konosman se izdaje u više primjeraka, može glasiti na
ime, po naredbi i na donosioca, i pored prenoslvosti daje pravo raspolaganja
robom.

Pored konosmana, prodavač je banci (kupcu) dužan predočiti I sljedeće

dokumente:

- komercijalni račun (fakturu),

- policu pomorskog osiguranja,

- uvjerenje o pregledu robe,

- uvjerenje o porijeklu robe,

- odobrenje za izvoz robe, i si.

Ukoliko se kupac složi sa plaćanjem putem akreditiva, on će naložiti svo¬joj

poslovnoj (akreditivnoj) banci da otvori akreditiv za račun prodavca (korisnika)
akreditiva. Ugovorom o otvaranju dokumentarnog akreditiva akreditivna banka se
obavezuje da će korisniku akreditiva (prodavcu) platiti cijenu utvrđenu ugovorom
o prodaji (akreditivni Iznos) pod uvjetom da joj korisnik akreditiva predoči tražene
dokumente. Osnovu sistema plaćanja Između učesnika u realizaciji dokumentarne
prodaje, putem dokumentarnog akreditiva, čini mjenica koju prodavač vuče na
kupca, a kupac je akceptira (postaje glavni mjenični dužnik). Pri tome, kupčeva
banka se obavezuje da će prodavcu isplatiti mjenični iznos (akreditivni iznos) pod
ranije navedenim uvjetom - predajom traženih dokumenata.

Dokumentarni akreditiv može biti opozivi i neopozivi. Kod opozivog akreditiva, koji
je rijeđe u primjeni, nalogodavac ima pravo naložiti gaše¬nje (zatvaranje)
akreditiva i prije roka do kojeg je otvoren. Kod neopozivog akreditiva ne postoji
ovakva mogućnost opoziva - jednostrano. Ipak, opoziv je i u ovom slučaju moguć,
ali samo uz saglasnost obiju strana.

3.4. Depo poslovi

Ukoliko se banke bave poslovima čuvanja pokretnih stvari klijenata u tre¬zorima i
sefovima, uz naplatu provizije, onda govorimo o depo poslovima. Depo poslovi,
zavisno od kategorije povjerljivosti predmeta ovog posla, te stepena aktivnosti
banke u pogledu predmeta depoa, mogu biti: otvoreni bankarski depo, zatvoreni
bankarski depo i iznajmljivanje sefova.

Otvoreni bankarski depo postoji u situaciji kada deponent predaje banci

(depozitar) na čuvanje nezapečaćene (otvorene) stvari, po pravilu dragocje¬nosti
i vrijednosne papire. Na ime primanja vrijednosnih papira u depo banka izdaje
potvrdu o predatim papirima, navodeći seriju i brojeve, poslije čega slijedi ugovor
(u pisanoj formi) o deponiranju vrijednosnih papira.

Suprotno od navedenog, kod zatvorenog bankarskog depoa deponent predaje

banci stvari zapečaćene (zatvorene) na odgovarajući način, dok se banka, kao
druga ugovorna strana, obavezuje da te stvari, po proteku roku, vrati deponentu,
uz naplatu provizije i manipulativnih troškova.

Zadatak banke kao depozitara, kada su predmet ovog posla vrijednosni papiri, je
čuvanje tih vrijednosnica, pri čemu vrši, naravno uz naknadu, sve radnje radi
očuvanja i ostvarivanja prava iz vrijednosnih papira. Prethodno navedeno
posebno implicira poslove naplate kamate, glavnice, odnosno svih

pripadajućih iznosa iz vrijednosnih papira koji imaju karakter dospjelih. Ukoliko je

ugovor o deponiranju vrijednosnih papira zaključen na određeni rok, depozitar
(banka) je na zahtjev deponenta dužan vratiti vrijednosne papire po isteku tog
roka. Vraćanje će biti izvršeno korisniku (deponentu) ili njegovom punomoćniku,
odnosno, u određenim situacijama (postojanje pravne sukcesije), njegovim
pravnim sljednicima.

Pored navedenih depo poslova banka se može baviti i Iznajmljivanjem sefova,

odnosno trezora. Radi se o mješovitom pravnom poslu koji sadrži elemente
ugovora o zakupu i ugovora o depozitu. Ugovorom o sefu banka se obavezuje
prema klijentu (korisniku sefa) da mu stavi sef na raspolaganje za određeni
vremenski period, pri čemu se korisnik sefa obavezuje da će banci, za učinjenu
uslugu, platiti odgovarajuću naknadu.
Pristup sefu može se dozvoliti korisniku sefa, ili njegovom punomoćniku.

Pored omogućavanja upotrebe sefa, obaveza banke je da čuva deponirane stvari,

te da u tom smislu poduzme sve mjere osiguranja. Banka, u tom smislu, ne smije
kod sebe držati duplikat ključeva, odnosno ključeve koji se predaju korisniku sefa.
Istovremeno, korisnik sefa ima obavezu da u dati sef ne ostavlja

(deponira) stvari koje bi mogle ugroziti sigurnost banke. Nepridržavanje ovog

pravila, kao i neuredno plaćanje provizije od strane korisnika sefa može biti
razlogom za raskid ugovora.

3.5. Inkaso poslovi

Inkaso poslovi, drugim imenom poslovi naplate, su neutralni bankarski poslovi u
kojima banka za račun svojih klijenata - fizičkih i pravnih osoba, ustanova i
institucija, vrši poslove (službu) naplate po njihovim vrijednosnim papirima
(dionice, mjenice, čekovi...), naplaćujući im, na ime izvršene usluge, proviziju
uvećanu za manipulativne troškove. Najznačajniji segmenti aktiv¬nosti banke, u
navedenom kontekstu, su poslovi platnog prometa, klirinški poslovi i ugovor o
tekućem računu.

Kod ugovora o tekućem računu banka se obavezuje prema klijentu (de-ponentu)

da će mu otvoriti poseban račun, s ciljem primanja uplata i vršenja isplata s tog
računa, u granicama njegovih raspoloživih sredstava. Najznačaj¬nije stavke
priliva na tekući račun komitenta su njegove uplate, kao i naplate novčanih
iznosa koje u korist tog računa Izvrše komitentovi dužnici. Odliv sredstava
tekućeg računa se ostvaruje putem isplata, koje mogu imati različit pravni osnov.
Isplate sa tekućeg računa su moguće i kada taj račun pokaže negativan saldo, s
tim što se takve isplate moraju kretati u zadatim pravnim okvirima.

Banka je dužna, prilikom svake promjene stanja na tekućem računu, da izda izvod
sa aktuelnim saldom i da ga preda klijentu. Izvod će se smatrati odobrenim
ukoliko nije osporen u dogovorenom roku. U slučaju spora oko izvoda, do kojeg
može doći zbog grešaka u obračunu, ispuštanja ili đupliranja pojedinih stavki,
primjenjivat će se relevantne odredbe Zakona o obligacio-nim odnosima.

Ugovor o tekućem računu pored izvornih elemenata neutralnosti, može, u

određenim situacijama, biti tretiran (imati obilježja) aktivnim, odnosno pasivnim
bankarskim poslom. Naime, ovim ugovorom predviđeno je plaćanje kamate na
sredstva po tekućem računu, što u slučaju pozitivnog salda znači obavezu banke
da klijentu plati utvrđenu kamatu, i tada govorimo o ovom ugovoru kao o
pasivnom bankarskom poslu, dok u obrnutom slučaju - po¬stojanja negativnog
salda (eventualno odobrena kreditna sredstva od banke), kamatu plaća klijent,
govorimo o aktivnom bankarskom poslu.

4. VLASTITI BANKARSKI POSLOVI

Ova vrsta bankarskih poslova upućuje na poduzetničku aktivnost banke u
najširem smislu riječi. Putem učešća i partnerstva, najvažnijih kategorija vlastitih
bankarskih poslova, banka se, kao poslovni subjekt, direktnije uklju¬čuje u
tržišnu utakmicu, kroz povezivanje sa drugim poslovnim subjektima (privrednim
društvima), polazeći od vlastite inicijative (interesa) i čineći to za vlastiti račun.

Ulaganjem određene sume novca (sa Ili bez kamata) u trgovačka druš¬tva,
banka stječe svoj udio u istom, koji joj omogućava učešće u upravljanju Istim, kao
i učešće u raspodjeli dobiti. Osnov za učešće banke u ostvarenju upravljačkih i
imovinskih prava je upravo visina njenog udjela u ukupnom kapitalu trgovačkog
društva. Partnerstvo je po svojoj prirodi slično učešću. Partnerstvo, obzirom na
djelatnost sudionika u ovom poslovnom pothvatu, može biti horizontalno ili
vertikalno, a pogledu udjela u vlasničkoj strukturi - sa stjecanjem udjela u
vlasništvu, ili bez vlasničkog udjela.

Arbitraže, swap, fjučers su vlastiti bankarski poslovi spekulativnog karakte¬ra.

Obzirom da su arbitraže ranije obrađene, na ovom mjestu samo nekoliko riječi o
swap i fjučers poslovima.

Swap (zamjene) poslovi mogu za predmet imati devize (valute) ili kamate. Tako,
valutni svvap Implicira istovremeno zaključenje promptne prodaje (ili kupovine)
deviza i njihove terminske kupovine (ili prodaje). Kamatni swap počiva na
različitosti fiksne i fleksibilne kamatne stope, ostvarenjem arbitraže Između
različitih izvora finansiranja.

Fjučers (futures) se također pojavljuje kroz dva oblika - valutni i kamatni. Valutni
fjučers je bankarski posao koji ima za predmet standardiziranu ko¬ličinu deviza i
koji se uglavnom realiziraju na berzama. Kamatni fjučers za predmet ima
terminsku naplatu (Isplatu) ugovorene kamatne stope.

VIII. MEĐUNARODNE FINANSIJSKE INSTITUCIJE

1. BRETTON-WOODSKl SISTEM

Kraj II. svjetskog rata, kada je njegov Ishod postajao sve izvjesniji, označio je
početak kreiranja novog svjetskog poretka, drugačije geopolitičke karte svije¬ta,
koji su iscrtavali saveznici, odnosno zemlje koje su izašle kao pobjednice u tom
ratu. Pored nove međunarodne političke institucije - Ujedinjenih nacija, na novoj
slici svoje mjesto su našle i finansijske poluge - nove fmansijske institucije:
Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund -IMF) i Međunarodna
banka za obnovu I razvoj, koje su predstavljale temelj međunarodnog finansijskog
sistema.

U to vrijeme jedna od dilema je bila kako postaviti stvari u pogledu nov¬čanog

sistema, što implicira pitanje pokrića, određenja prema deviznom kursu, platnom
bilansu, međunarodnoj trgovini općenito, međunarodnim plaćanjima i si. U biti
radilo se o sudaru dviju koncepcija, jednu koncepciju je zastupao J.M. Keyns, koji
se zalagao za osnivanje međunarodne klirinške unije, unutar koje bi se odvijao
multilateralni bankarski kliring, što bi ujed¬no značilo uvođenje međunarodne
obračunske jedinice - bancor. Klirinška unija bi, pored ostalog, trebala pomagati
svojim članicama u otklanjanju platno- bilansnih teškoća, putem kredita, pri čemu
bi Unija, zavisno od veli-čine kreditnog zaduženja (preko 50% kvote članice)
mogla od svoje članice tražiti provođenje određenih mjera, poput devalvacije
nacionalne valute u odnosu na bancor, poticanje domaće tražnje, kontrolu
kapitalnih transakcija i si. Najveće kvote u Uniji pripale bi Velikoj Britaniji 1
Francuskoj, a iznos kvota bi se određivao prema udjelu zemlje u predratnoj
međunarodnoj raz¬mjeni. Paritet obračunske jedinice - bancora bi se određivao u
zlatu. Bila je predviđena jednostrana (ograničena) konvertibilnost, na način da se
zlato može konvertirati u bancor, ali ne 1 obrnuto. Ovakvo rješenje
konvertibilnosti i pored svoje konzistentnosti, kojim se dopuštalo kreiranje
međunarodnog novca, koje nije bilo uvjetovano proizvodnjom zlata, nije bilo
prihvaćeno, baš kao ni cijeli Keynsov koncept.

Prednost je data drugoj koncepciji koju su zagovarali Amerikanci, preko svog

tadašnjeg pomoćnika ministra finansija - Harry D. White. Temelj Whi¬tovog
koncepta se sastojao u potrebi osnivanja međunarodnog stabilizaclo-nog fonda,
sa ciljem održanja fiksnih deviznih kurseva članica Fonda, te uz to ukidanju
(otklanjanju) prepreka u međunarodnoj razmjeni, pri čemu se prvenstveno misli
na carine. Predviđeno je uvođenje zlatno-deviznog stan¬darda, što bi značilo da
su zemlje članice bile dužne da paritet svoje valute utvrde u zlatu, ili u zlatnoj
devizi. Obzirom da je u to vrijeme jedino američki dolar imao status zlatne devize,
to je doprinijelo da se vrlo brzo zlatno-devizni standard prometne u zlatno-
dolarski standard, što je omogućilo Sjedinjenim Američkim Državama vodeću
poziciju u novom međunarodnom monetar¬nom sistemu.

Prema navedenoj koncepciji, prihvaćenoj u američkom gradiću Bretton Woodsu,

na međunarodnoj konferenciji održanoj jula 1944. godine, zemlje članice ovog
sistema su se obavezale da paritet svojih valuta utvrde u zlatu ili u američkom
dolaru, koji, opet, Ima pokriće u zlatu. Tadašnji paritet dolara je utvrđen u Iznosu
1 US$ = 0,888 grama zlata, odnosno 35 US$ = 1 unca zlata. Uz to, članice
bretton-woodskog sistema su bile obavezne voditi politiku čvr¬stih deviznih
kurseva. Odstupanja od tako utvrđenog kursa su bila moguća u iznosu do 1%
iznad ili ispod pariteta dolara. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća,
taj prag (procent) odstupanja je povećan na 2,25%. Na ovaj način nastojao se
reafirmirati zlatni standard s ciljem postizanja konvertibil¬nosti valuta u zlato po
stabilnim kursevima, odnosno omogućiti međusobnu konvertibilnost valuta po
stabilnim i predvidivim kursevima.

Svakako da je u to vrijeme izbor dolara za vodeću svjetsku valutu imao niz

prednosti:

- ekonomska i politička moć Sjedinjenih Američkih Država, koja stoji iza

svoje, ali i svjetske valute; svoju poziciju zemlje pobjednice i vojne sile, sa
najmanjim materijalnim gubicima na vlastitom teritoriju, SAD su pojačale odmah
po završetku rata kroz Marshallov plan, kojim su zemljama zapadne Evrope
omogućile obnovu razrušene ekonomije, ali i društva općenito;
- dolar je, za razliku od zlata, multifunkcionalan. Tako npr. kada se depo¬nira
u banke, donosi kamatu; s druge strane, troškovi čuvanja zlata su stavka koja nije
bila inherentna dolaru.

- primjena jedne valute u međunarodnim plaćanjima znači jednostavnije i

brže transakcije, a time i manje ukupne troškove,

- navedenim argumentima svakako treba dodati 1 postratnu slabost valuta

zapadno-evropsklh zemalja.

Sa dominacijom dolara u međunarodnim ekonomskim odnosima došla je i

vladavina engleskog jezika. Ovaj proces se kasnije širio i na političke, odnosno
diplomatske odnose.

Polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, usljed kompleksa političkih

događaja, među kojima su i vojne intervencije, odnosno oružani sukobi, te
promjena u međunarodnim ekonomskim odnosima, koji se, kada je o Evro¬pi
riječ, vežu za početak Integracionih procesa - stvaranje Zajednice uglja i čelika
1951. godine, i posebno Evropske ekonomske zajednice (1957. godine) -
stvaranje zajedničkog tržišta. To je ujedno period borbe za slobodu tadašnjih
kolonija, pri čemu se posebno misli na afričke i azijske zemlje.

Jedan od razloga slabljenja poluga bretton-vvoodskog sistema bio je vojno i

ekonomsko iscrpljivanje SAD u Vijetnamu. To je za posljedicu, između ostalog,
imalo rast deficita američkog platnog bilansa, što je dovelo u pitanje stabilnost
američkog dolara, ali i ugrozilo fiksnost deviznih kurseva. Pored toga, kriza
novčanih funkcija zlata, izražena kroz dualizam cijena zlata, do¬datno usložnjava
vodeću poziciju dolara. Slijedom navedenog, uz uvažavanje ostalih globalnih
promjena, dolazi do postepenog urušavanja zlatno-dolar¬skog standarda.

Suspenzija eksterne konvertibilnosti američkog dolara, koja je izvršena polovinom

augusta 1971. godine, poslije čega je uslijedila devalvacija ame¬ričke valute,
označila je početak kraja ovog sistema. Paritet dolara je snižen i iznosio je 1 US$
= 0,736 grama zlata, odnosno 42,22 US$ za 1 uncu zlata. Ovim promjenama
prekinuta je stvarna veza između dolara i zlata, jer više nije postojala obaveza
konvertibilnosti između njih.

Drugi bitan razlog gašenja bretton-woodskog sistema je bila kriza novčanih

funkcija zlata. Naime, zlato je, uz dolar, bio ključni stub cjelokupnog sistema.
Ranije navedeni faktori uzrokovali su dualitet cijena zlata. Tako, polovinom
sedamdesetih godina prošlog stoljeća (1974) službena cijena jedne unce zlata, po
bretton-woodskim standardima, iznosila je 42,22 US$, dok je istovremeno na
londonskoj berzi unca zlata vrijedila 142 US$. To je značilo postojanje dualiteta
(velikog raskoraka) između tržišne cijene za novoproizvedeno zlato i službene
(fiksne) cijene za monetarne zlatne rezerve. Eliminiranju ovog ne¬sklada, a time i
nastavku procesa demonetizacije zlata, doprinijela je i odluka monetarnih vlasti
SAD o ukidanju embarga slobodnog tržišta zlata (1975), uz provođenje mjera
FED-a (centralne banke) poduzetih s ciljem stabiliziranja tržišne cijene zlata.
Na kraju, Međunarodni monetarni fond u jesen 1975. godine donosi odluku o
ukidanju službene cijene zlata. Pored ove odluke, koja je ujedno značila da zlato
prestaje vršiti ulogu instrumenta međunarodnog plaćanja, doneseno je još
nekoliko bitnih odluka, među kojima;

- odluka o ukidanju zlatnih klauzula u Statutu Međunarodnog monetarnog

fonda,

- odluka o ukidanju zlatnih pariteta specijalnih prava vučenja,

- odluka o prestanku zlatnih transakcija između Međunarodnog

mone¬tarnog fonda i zemalja članica,

- odluka o restituciji i rasprodaji zlatnih rezervi Međunarodnog monetar¬nog

fonda, i

- odluka o ukidanju zlatne transe.

Bretton-woodski sistem svoj kraj duguje i krizi fiksnih deviznih kurseva. Promjene
u SAD-u izražene kroz ukidanje eksterne konvertibilnosti dolara i, potom, njegove
devalvacije, Istovremeno su značile i udar na fiksne devizne kurseve, a time i
postepeni prijelaz na sistem plivajućih (flotirajućih) deviznih kurseva. To je ujedno
značilo primjenu sasvim drugačije postavke, od one koja je primijenjena pri
osnivanju zlatno-dolarskog sistema. Promijenjene okolnosti u SAD-u, i na
globalnom planu, dovele su do postupne zamjene starog sistema deviznih
kurseva, fleksibilnijim i ambijentu konzistentnijem sistemu deviznih kurseva.

Treba podsjetiti da je prva polovina sedamdesetih godina, u međunarodnim

okvirima, bila vrlo turbulentna, U tom smislu jedan od najvažnijih događaja je prvi
naftni šok, koji je, Između ostalog, izazvao velike poremećaje u međunarod¬nim
ekonomskim i finansijskim tokovima. Dilema o primjeni plivajućih kurseva kao
privremenog rješenja, i eventualno vraćanje na fiksne devizne kurseve je
otklonjena na sastanku Međunarodnog monetarnog fonda, održanog početkom
1976. godine, kada su formalno-pravno legalizirani plivajući devizni kursevi. Pri
tome, zemlje članice su mogle, kod određivanja deviznih kurseva, optirati između
specijalnih prava vučenja, drugih valuta, košare valuta i si.

1.1. Specijalna prava vučenja

Na početku krize bretton-woodskog sistema, u dragoj polovini šezdesetih godina,
kada se vidjelo da američki dolar ne može uspješno vršiti postavljene funkcije,
Međunarodni monetarni fond, izmjenom Statuta, uvodi specijalna prava vučenja
(Special Dravv Right - SDR), koja predstavljaju novi oblik me¬đunarodnih
sredstava plaćanja.

Specijalna prava vučenja (SPV) možemo definirati kao vještački, obračun¬ski,

necirkulirajući novac. Specijalna prava vučenja se stoga ne mogu direktno
upotrebljavati kao platežno i prometno sredstvo. Pored supstituiranja dolara,
uvođenje SPV je imalo za cilj i preraspodjelu moći između bogatijih zemalja
članica i zemalja u razvoju. Naime, na temelju SPV-a zemlje članice su mogle da
vuku (kupuju), odnosno jednostavnije, da dobijaju na kredit, potrebna novčana
sredstva (konvertibilne valute). U prilog navedenoj tezi je I odredba po kojoj
specijalna prava vučenja koriste isključivo vlasti, što znači da ih ni pod kojim
uvjetima ne mogu koristiti privatni transaktorl, niti mogu biti predmet trgovine na
deviznim tržištima.

Emisiju specijalnih prava vučenja MMF obavlja na bazi svog diskrecionog prava
(ex nihil), drugim riječima bez postojanja realne podloge. Prva alokacija SPV-a
izvršena je u periodu 1970-1972. godine. Početna vrijednost jednog SPV bila je
određena u zlatu i korespondirala je vrijednosti (paritetu) američ¬kog dolara u
vrijeme utemeljenja bretton-vvoodskog sistema. Zbog devalvacije američkog
dolara došlo je do čestih promjena odnosa SPV-a prema dolaru, da bi na kraju -
1974. godine donesena odluka po kojoj se vrijednost jedinice SPV-a utvrđuje
prema korpi valuta. Riječ je o valutama šesnaest zemalja koje u svjetskom
proizvodu učestvuju sa preko 1%. Pored američkog, kanadskog, 1 australijskog
dolara, japanskog jena i južnoafričkog randa, navedenu korpu su sačinjavale:
njemačka marka, francuski franak, britanska funta, italijanska lira, danska kruna,
norveška kruna, holandski gulden, austrijski šiling, belgijski franak, španska
pezeta, kojima su se, dvije godine poslije, pridružili saudijski rial i iranski rial. Od
1981. godine vrijednost jedinice SPV-a se izražava putem tzv. koktela valuta,
zemalja koje su u to vrijeme ostvarivali najveći izvoz: SAD, Njemačka, Japan,
Velika Britanija, Francuska.

Alokacija specijalnih prava vučenja Iz 1979. godine bila je Izvršena na način da su

najrazvijenije zemlje (industrijske zemlje) učestvovale u cjelokupnoj emisiji SPV-a
sa cea 67%, pri čemu je zemljama u razvoju pripalo cea 23%. Ovakva raspodjela
se temeljila na kvotama što ih države članice imaju u ka¬pitalu Međunarodnog
monetarnog fonda.

Sredstva specijalnih prava vučenja uglavnom se koriste za finansiranje

platnobilansnih neravnoteža članica MMF-a. Takvu mogućnost Imaju sve članice
Fonda. Ukoliko su im potrebna kreditna sredstva za navedene namjene zemlje
članice mogu tražiti kredit do visine svoje kvote. Kredit se odobrava u formi
kreditnih transi, obično četiri, što bi značilo da svaka transa, ukoliko je iskorištena
cijela kvota za kredit, iznosi po 25% kreditnih sredstava.

Po pravilu, zemlja članica dobiva prvu transu bez velike procedure. Da bi dobila
ostatak - 3/4 traženih sredstava, odnosno ostale tri transe, zemlja članica mora
uraditi program prilagođavanja (stabilizacijski program) u kojem su na¬vedene
mjere što ih postavlja MMF kao uvjet za odobravanje ostatka sredstava. Riječ je o
mjerama fiskalne, monetarne, devizne, trgovinske politike koje treba poduzeti da
bi se poboljšalo stanje platnog bilansa. Potom zemlja članica kreira i upućuje
pismo namjere MMF-u, u koje su inkorporirane preporuke MMF-a, i u kojem zemlja
članica Izražava spremnost za njihovom potpunom provedbom.

Slično tranšama, u fmansiranju platnobilansnih deficita koriste se i tzv. stanci by

aranžmani. Radi se o kreditu okvirnog karaktera, kojeg zemlje tra¬žioci kredita
koriste ravnajući se prema vlastitim potrebama, ali i u skladu sa stepenom
provedbe osnovnih odrednica stabilizacijskog programa. Bez obzira o kojoj vrsti
kreditnog aranžmana je riječ, oni su, odnosni programi koji im prethode,
prvenstveno u službi zadovoljenja interesa povjerilaca - razvijenih zemalja,
članica Međunarodnog monetarnog fonda.

1.2. Međunarodni monetarni fond

Međunarodni monetarni fond osnovan je u Bretton Woodsu polovinom 1944.
godine, tokom održavanja međunarodne finansijske konferencije, na kojoj su
učestvovale 44 zemlje. Na toj konferenciji usvojen je i Statut MMF-a kojim su
utvrđeni zadaci Fonda:

- doprinos ravnomjernom razvoju međunarodne trgovine, s ciljem

ostva¬renja visoke stope zaposlenosti, odnosno razvoja proizvodnih faktora,

- unapređenje međunarodne monetarne saradnje,

- uvođenje multilateralnog sistema plaćanja između članica,

- otklanjanje, odnosno ublažavanje, platnobilansnih deficita zemalja čla¬nica

putem kredita iz sredstava MMF-a,

- otklanjanje deviznih ograničenja koja predstavljaju prepreku razvoju

međunarodne razmjene,

- održavanje stabilnosti deviznih kurseva.

Svaka država ulazi u članstvo MMF-a sa određenom kvotom sredstava. Po pravilu,

kvote se uplaćuju sa 25% u zlatu, a ostatak 75% u valuti zemlje članice. Osnovni
kriterij za visinu kvote je globalna ekonomska pozicija članice. Visina kvote je od
odlučujućeg značaja za korištenje specijalnih prava vučenja, kao i za pravo glasa.
U cilju održanja stabilnosti nacionalnih valuta, zemlje članice mogu mijenjati
paritet nacionalne valute uz konsultacije sa MMF-om, što posebno važi u
slučajevima kada članice traže povećanje pariteta preko 10% u odnosu na
prethodnu poziciju.

Organi upravljanja Međunarodnog monetarnog fonda su: Odbor guver¬nera,

Izvršni odbor, i generalni direktor. Odbor guvernera, kao glavni organ

upravljanja, sačinjava po jedan član iz svake zemlje članice, a to je, u pravilu,

guverner ili viceguverner centralnih banaka zemalja članica. Sjednice Odbo¬ra
guvernera održavaju se jedanput godišnje. Izvršnom odboru, zajedno sa
generalnim direktorom, pripada rukovodno-izvršna funkcija. Od ukupnog broja
članova, devetoricu imenuje Odbor direktora, dok ostalih pet članova Izvršnog
odbora biraju članice koje imaju najviše kvote. Generalni direktor je, po pravilu, iz
neke od zemalja zapadne Evrope.
1.3, Svjetska banka
Svjetska banka, u vrijeme osnivanja - Međunarodna banka za obnovu I razvoj
(International Bank for Reconstruction and Development) osnovana je odmah
poslije MMF-a, u bretton-woodskom paketu (1945. godine), uz

vidljivu teleološku vezu, koja se, Između ostalog ispoljava i kroz članstvo. Naime,
sve članice MMF-a, sa Izuzetkom Sovjetskog Saveza, postale su članice Svjetske
banke (World Bank).

Izvorni naziv banke, kao i vrijeme njenog osnivanja, upućuju na osnovni

cilj djelovanja - pomoć obnovi ratom razorenih ekonomija i stvaranje osnova za

njihov razvoj. Istina, ta pomoć (1947. - cea 500 miliona US$), plasirana kroz
zajmove, bila je znatno manja od one dodijeljene Marshallovim planom.

Početni kapital Svjetske banke u iznosu od 10 milijardi američkih dolara

bio je podijeljen na dionice - 100.000 dionica, pri čemu je nominalna vrijed¬nost

jedne dionice iznosila 100.000 dolara. Svaka članica je svoj udio morala uplatiti
dijelom u zlatu ili dolarima (2%), dijelom u vlastitoj valuti (18%), a ostatak od
80% tek po pozivu banke. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kapital
Svjetske banke je učetverostručen, što znači da je iznosio 40 milijardi američkih
dolara. Na temelju udjela (kvota) svaka zemlja članica stječe pravo glasa, na
način da svaka članica ima 250 glasova, na koju se dodaju glasovi po osnovu
učešća u kapitalu banke, i to jedan glas za jednu dionicu. Jedna dionica sada
vrijedi 100.000 specijalnih prava vučenja.

Aktuelni cilj djelovanja Svjetske banke svodi se prvenstveno na rješavanja

problema ekonomskog razvoja, odnosno kako se to danas kaže - održiveg razvoja.
To čini po pravilu kroz fmansiranje (putem kredita) tzv. produktiv¬nih projekata,
te poticanjem privatnih investicija. Sredstva koja banka koristi za fmansiranje
razvojnih projekata, osim iz osnovnog kapitala, potječu i po osnovu zaduživanja
na međunarodnom finansijskom tržištu, te po osnovu emitiranja vlastitih
obveznica. Općenito gledajući, banka kreditna sredstva, bez obzira na njihovu
namjenu, odobrava samo uz garanciju vlade. Uz to, Svjetska banka, dugoročno
gledano, pomaže u ostvarenju ravnomjernog ra¬zvoja međunarodne trgovine.
Kreditiranje se vrši pod tržišnim uvjetima, s tim, da to u slučaju Svjetske banke,
znači i pod povoljnijim uvjetima. Rokovi otplate se kreću i do 25 godina - u slučaju
infrastrukturnih projekata. Grace period, odnosno period mirovanja, se računa od
momenta odobravanja kre¬dita i obično se kreće u rasponu od 3 do 5 godina.
Kamatna stopa utvrđuje se kao varijabilna, a njeno usklađivanje se po pravilu vrši
tromjesečno. Kamatna stopa se većinom utvrđuje korištenjem LI BOR (London In
ter Bank Offer Rate) stope uz uvećanje za određeni iznos baznih procentnih
poena. Provi¬zija na neiskorištena sredstva iznosi 0,75% godišnje. Prioritet u
odobravanju sredstava imaju: proizvodnja energije, transport, poljoprivreda,
zaštita životne sredine, obrazovanje i tehnička pomoć, urgentni socijalni
programi.

Osnovne faze procedure izbora i realizacije projekata Svjetske banke su:

identifikacija projekta, priprema projekta za procjenu, procjena projekta i
pregovori o kreditu, potpisivanje ugovora o kreditu, nadzor realizacije projek¬ta,
nadzor nad projektom u funkciji. Istovremeno, postoji nekoliko aspekata ocjene
projekta: tehničko-tehnološki, ekonomski, komercijalni, finansijski, upravljački i
kadrovski, te organizacioni aspekt. Većinu svojih aktivnosti ban¬ka realizira preko
svojih fmansijskih afilijacija: Međunarodnog udruženja za razvoj i Međunarodne
finansijske korporacije.

Međunarodno udruženje za razvoj (International Development Associa¬tion - IDA)

svoj osnovni cilj - dugoročno kreditiranje javnog sektora zemalja u razvoju,
ostvaruje u formi posredovanja između razvijenih zemalja, koje osiguravaju
kreditna sredstva, i zemalja u razvoju kao korisnika tih sredstava. Prioritetna
aktivnost sastoji se u pomaganju najsiromašnijih zemalja (875 US$ per capita) sa
platnobilansnim teškoćama. Dosad je najveći dio sredstava -preko 50%,
usmjereno ka zemljama Afrike. Povoljnost kredita je jedno od osnovnih njihovih
obilježja. Naime, IDA osigurava beskamatne kredite na period 35-40 godina, uz
grace period od 10 godina. Međunarodno udruženje za razvoj sredstva za rad
osigurava iz više izvora: uloga članica, dijela profita Svjetske banke, poklona
članica - bogatih zemalja, te od povrata sredstava. Za kredite odobrene od
Međunarodne finansijske korporacije garantira država. IDA je osnovana 1960.
godine i trenutno ima 173 članice.

Međunarodna finansijska korporacija pri finanslranju projekata u nedo¬voljno

razvijenim zemljama se koristi i kapitalom Iz privatnih Izvora, istovre¬meno
stimulirajući privatni tok kapitala u tim zemljama. Uz to, rukovođena istim ciljem,
Međunarodna finansijska korporacija (International Finance Corporation - IFC)
stimulira kreiranje finansijskih tržišta u zemljama u razvo¬ju. U zemljama u
kojima djeluje Korporacija osniva posebne jedinice koje joj pomažu u realizaciji
postavljenih ciljeva. Temeljni kriteriji za izbor projekata su: ekonomska i
finansijska efikasnost, baziranost proizvodnje na domaćoj sirovini, Izvozna
orijentiranost, uvozna supstitutivnost, efikasnost u realiza¬ciji projekta, doprinos
u povećanju zaposlenosti. Međunarodna finansijska korporacija kreditnu podršku
uvjetuje učešćem u finansiranju komercijalnih banaka, odnosno drugih
sufinansijera. Na taj način ona, pored osiguranja Inicijalnih sredstava, nastoji
mobilizirati sredstva iz drugih privatnih izvora, koja Imaju većinski udio u
kreditiranju. Naime, IFC učestvuje u fmansijskim izvorima sa manje od 50%, pri
čemu iznos kredita se po pravilu do 20 miliona US$, sa rokom otplate 7-12
godina.

Organi Svjetske banke su: Odbor guvernera, Odbor izvršnih direktora i

predsjednik banke. Odbor guvernera, shodno svom imenu, sačinjavaju
guver¬neri centralnih banaka zemalja članica. Ovaj najviši organ upravljanja
banke sastaje se jedanput godišnje, kada, pored usvajanja odluka iz svoje
nadležnosti, usvaja godišnji izvještaj i završni račun. Odbor izvršnih direktora je
opera¬tivni organ koji broji 22 člana. Većinu članova (njih 17) biraju izborna tijela
(grupiranih) zemalja članica, a ostalih 5 Imenuju zemlje članice sa najvećim
kvotama. Ovaj organ, između ostalog, bira predsjednika Svjetske banke.
2. EVROPSKA BANKA ZA OBNOVU 1 RAZVOJ

Evropska banka za obnovu i razvoj (European Bank for Reconstruction and

Development - EBRD) osnovana je 1991. godine, a njeni osnivači, pored Evropske
unije, i Evropske investicione banke, su i države (40). Osnivači svoju aktivnost
posredstvom Banke vezuju za područje centralne i istočne Evrope, što uključuje i
prostor bivših sovjetskih republika. Imajući u vidu navedeni geografski target kao
osnovni ciljevi EBRD ističu se unapređenje privatnog sektora i podrška ubrzanom
prijelazu ka tržišnoj ekonomiji. Banka fmansira projekte koji su usmjereni ka:
privatizaciji državnih preduzeća, stvaranju konkurentnog privatnog sektora,
podršci malim i srednjim preduzećima, stvaranju jakih finansijskih institucija,
poticanju direktnih stranih investicija, restrukturiranju industrijskog sektora.

EBRD odobrava kredite na komercijalnoj osnovi. U tom smislu zahtjevi za

finansiranje upućeni od privatnih preduzeća, odnosno onih koja trebaju biti
privatizirana, moraju biti zasnovani na konkurentskim proizvodima sa jasnom
tržišnom perspektivom, dobroj upravljačkoj strukturi, dobrim tehnološkim
rješenjima, koja impliciraju prihvatljiv ekološki aspekt. Istovremeno, tražilac
kredita je obavezan da participira sa značajnim dijelom vlastitih sredstava. Rok
vraćanja kredita je do 10 godina, a za infrastrukturne projekte i do 15 godina. Kao
referentna kamatna stopa koristi se LI BOR. Pored kreditiranja, EBRD daje
garancije na kredite od drugih finansijera, te vrši osiguranje izvo¬znih kredita i
direktnih investicija. Organi EBRD-a su: Odbor guvernera, Odbor direktora i
Predsjednik banke. Sjedište Banke je u Londonu, a Bosna i Hercegovina je članica
EBRD-a od 1996. godine.

3. ISLAMSKA RAZVOJNA BANKA

Islamska razvojna banka (Islamic Development Bank - IDB) je medu na rodna

finansijska institucija, koja je osnovana 1973. godine. Dva su temeljna cilja
poslovanja Banke: poticanje ekonomskog razvoja i ostvarenje socijalne stabilnosti
u zemljama članicama, te drugim zemljama sa značajnom musli¬manskom
populacijom. Članstvo u Banci je vezano za članstvo u Organizaciji islamske
konferencije. IDB trenutno ima 48 zemalja članica.

Osnovne funkcije Banke referiraju na direktna kapitalna ulaganja, te ulaga¬nja na

kreditnoj osnovi, uz jedan specifikum, ulaganje se zasniva na beskamat¬noj
osnovi (tzv. interest-free model kreditiranja). Ovaj vid finansiranja temelji se
zajedničkom učešću u raspodjeli ostvarene dobiti, odnosno gubitka - tzv. Profit
and Loss Partnership. Pored toga, aktivnost Islamske razvojne banke je usmjerena
ka unapređenju vanjskotrgovinske razmjene (prvenstveno u segmentu kapitalnih
dobara), i pružanju finansijske pomoći članicama za¬rad ostvarenja ekonomskog
i socijalnog razvoja. Postoji nekoliko modaliteta finansiranja vanjskotrgovinskih
transakcija:

a) Al-Murabahah (Working Capital Financing - Deferrde Sale), koje

podra¬zumijeva finansiranje obrtnog kapitala, ili kratkoročnih trgovinskih poslova
po principu „cost plus" ili „mark up" . Putem ovog modela banka ovlašćuje
trgovačku firmu, kao svog zastupnika, da kupi traženu robu i klijentu istu proda
po dogovorenoj cijeni u kojoj je inkorporirana profitna marža. Ovako strukturiranu
cijenu klijent će zastupniku platiti u ratama.

b) Al-Musharakah (Project Financing - Joint Venture) je oblik dugoročni¬jeg

fmansiranja kroz zajedničko ulaganje. Svi sudionici projekta, uključujući banku
imaju pravo da učestvuju u upravljanju i raspodjeli dobiti, odnosno snošenju
gubitaka, u slučaju negativnih poslovnih rezultata.

c) Al-Ijarah (Term Financing - Leasing), kod kojeg banka za račun svojih

klijenata kupuje opremu, ustupajući pravo korištenja na određeno vrijeme, uz
odgovarajuću naknadu (rentu).

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kapital Banke je iznosio šest

milijardi Islamskih dinara (što korespondira istoj nominalnoj vrijednosti specijalnih
prava vučenja), podijeljenih na 600.000 dionica.

4. EVROPSKI MONETARNI SISTEM

Poslije završetka II. svjetskog rata većina evropskih zemalja našla se u ve¬oma
teškoj ekonomskoj (finansijskoj) situaciji. Postepenom izlasku iz krize, prvim
koracima obnove, i stvaranju temelja za ekonomski rast, zemlje zapadne Evrope
duguju Marshallovom planu, finansijskoj injekciji vlade SAD-a. Ta sredstva su
korištena posredstvom tada osnovane Organizacije za evropsku ekonomsku
saradnju (Organisation for European Economie Coopération -OEEC), koju danas
prepoznajemo kao OECD - Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj. Imajući u
vidu slabašne monetarne sisteme, te probleme u međusobnim plaćanjima, unutar
OEEC-a se statuira evropska platna unija, koji je omogućio tadašnjim članicama
obavljanje multilateralnog klirinškog načina plaćanja.

Intenziviranjem integracionih procesa, zaključenjem osnivačkih ugovora tokom

1957. god., prvenstveno Ugovora o Evropskoj ekonomskoj zajednici, u kojem
centralno mjesto pripada osnivanju zajedničkog tržišta, sa tržišnim slobodama
(roba, kapitala, usluga, osoba) kao osnovnim polugama, stvore¬ni su uvjeti za
napredak na monetarnom planu. Tako je, iste godine (1957) konstituiran Evropski
monetarni sporazum (European Monetary Agreement - EMA) koji je supstituirao
Evropsku platnu uniju. Istovremeno, osnovana je Evropska investiciona banka
(European Investment Bank - EIB) sa zadatkom da kontribuira ostvarenju ciljeva
zacrtanih u Ugovoru o EEZ-u, a posebno da kroz finansiranje projekata doprinese
uravnoteženom i stabilnom razvoju Zajednice (država članica).

Sedamdesete godine prošlog stoljeća obilježene su, inter alia, pokušajem za

formiranjem monetarne unije. To je učinjeno posredstvom VVernerove komisije.
Godinu dana prije toga (1969) Evropska komisija je predložila tzv. Barre plan
stvaranja ekonomske i monetarne unije. Međutim, dijelom zbog internih
problema, dijelom zbog globalne situacije (naftna kriza, pad bretton-woodskog
sistema i si), ovaj pokušaj se pokazao kao neuspješan. Ipak, u navedenom
periodu ostvareni su određeni rezultati. Prvo, s ciljem rješenja postojećih
problema zaključen je sporazum o tzv. evropskoj monetarnoj zmiji, odnosno, po
nekima, tzv. „zmiji u tunelu" . Tim sporazumom utvrđen je fiksni devizni kurs
valuta država članica, uz mogućnost fluktuiranja u od¬nosu na američki dolar.
Navedena fiksnost je bila relativnog karaktera jer je omogućavala promjene kursa
u rasponu 2,5% (plus/minus) od dogovorenih pariteta. Naredne godine (1973)
statuira se Evropski fond za monetarnu saradnju (European Monetarv
Cooperation Fund), koji je bio preteča sistema evropskih centralnih banaka.
Konačno, krajem sedamdesetih godina (1978) kreira se evropska obračunska
jedinica ECU (European Currencv Unit), koja je imala obilježja zajedničke valutne
jedinice. U biti radilo se o korpi valu¬ta država članica, koja je služila kao mjera
za utvrđivanje pariteta deviznih kurseva, i njihovih međusobnih oscilacija, te za
podmirenje obaveza među centralnim bankama država članica. Ponovljena je
konstatacija o vođenju politike relativno fiksnih deviznih tečajeva, uz moguća
odstupanja od 2,5% za većinu valuta, osim za italijansku liru i špansku pezetu sa
dozvoljenim odstupanjem od 6%. U prvoj polovini 1979. godine formalno je
uspostavljen Evropski monetarni sistem (EMS).

4.1. Sloboda kretanja kapitala

Kretanje kapitala se može definirati kao prijenos novčanih sredstava iz jedne
države članice u drugu, odnosno prijenos novčanih sredstava između rezidenta i
nerezidenta unutar jedne države članice. Kretanje kapitala, unu¬tar navedene
definicije, implicira postojanje samostalnog pravnog posla, ili pak bliski koneksitet
sa samostalnim pravnim poslom. Tekuća plaćanja su neizostavni dio kretanja
kapitala, ali se na njih ne primjenjuju odredbe o slobodi prometa kapitala. Po
definiciji, tekuća plaćanja, u kontekstu prometa novčanih sredstava, predstavljaju
naknadu ostvarenu s ciljem ispunjavanja obaveze preuzete nekim osnovnim
poslom. U tekuća plaćanja ubrajamo transfer profita, plaćanje renti, kamata i
dividendi.

Članom 67. Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice predviđena je

obaveza država članica da tokom prijelaznog perioda i u mjeri u kojoj je potrebno
da bi se osiguralo normalno funkcioniranje zajedničkog tržišta postepeno ukidaju
međusobna ograničenja u kretanju kapitala, kao i svaki oblik diskriminacije koji
počiva na državljanstvu, mjestu boravka, odnosno mjestu ulaganja kapitala.

Kretanje kapitala se prvenstveno posmatra unutar monetarne politike. Međutim,

ovu slobodu, zbog svog predmeta, treba kontekstualizirati sa eko¬nomskom
politikom država članica. Pored toga, u uskoj vezi sa navedenim, je uspostavljanje
1 održanje ravnoteže platnog bilansa. Sastavni dio konteksta i teleološkog
koneksiteta je devizna politika, koja referira na uklanjanje devi¬znih ograničenja,
kao i usklađivanje deviznih politika država članica. Na nju se naslanja zajednička
trgovinska politika, koja u značajnoj mjeri određuje supstancu kretanja kapitala
između država članica.

Ne treba posebno ni naglašavati na značaj veze slobode kretanja kapitala sa

ostale tri tržišne slobode, koje za predmet imaju robu, usluge i osobe, i koje
istovremeno uključuju slobodu poslovnog nastanjivanja. Upravo u tom
kon¬tekstu Sud pravde je u slučaju Thompson (Re vs Thompson 7/78,1978 ECR
2247) definirao pojam kapitala 1 ujedno razgraničio slobodu kretanja kapitala od
slobode kretanja roba. To je učinjeno na način da je zlatni i srebrni novac, koji je
Imao historijsku vrijednost, i koji je kao takav bio Izvan monetarnog sistema, kao
predmet ovog spora, od Suda tretiran kao kapital, a ne kao roba, kao što je to
tražila jedna strana u sporu, koja je trgovala sa tim novcem.

U pogledu sekundarnih izvora koja tretiraju stepen liberalizacije kretanja

kapi¬tala treba istaći aktivnosti Vijeća EU, koje je, počev od 1960. godine (First
Capital Directive, 1960/921) donijelo nekoliko direktiva. Druga direktiva je
uslijedila 1962. godine (1963/62), te potom tokom osamdesetih godina prošlog
stoljeća naredne tri (1985,1986,1988). Stupanjem na snagu Direktive br. 88/361
Iz 1990. godine, prestale su da važe sve prethodne direktive. U navedenom
kontekstu -stepena liberalizacije kretanja kapitala, najvažnijom se smatra Prva
direktiva (1960) prema kojoj se stepen liberalizacije vezuje za kategoriju
transakcija, koje se prepoznaju prema utvrđenoj listi. Utvrđene su četiri liste: A, B,
C, D.

Lista A obuhvata najznačajnije transakcije poput: direktnih Investicija,

odobravanja I vraćanje kratkoročnih i srednjoročnih kredita, koji su u uskoj vezi sa
trgovinskim poslovima, transferi nastali Izvršenjem ugovora o osigu¬ranju
(transfer premije osiguranja po osnovu životnog osiguranja), naknade iz autorskih
prava (royalties), te tzv. lične investicije: pokloni, nasljeđe, izmi¬renje dugova u
zemlji porijekla od strane Imigranata i si. Svi navedeni oblici kretanja kapitala sa
liste A bili su odmah i bezuvjetno liberalizirani.

Direktne investicije se smatraju najhitnijim transakcijama sa ove liste. Obič¬no se

radi o sljedećim transakcijama:

- osnivanje ili proširivanje filijala novih preduzeća koja pripadaju Isključivo

investitorima i potpuno preuzimanje postojećih preduzeća,

- učešća u preduzećima radi uspostavljanja, odnosno zadržavanja trajnih

ekonomskih odnosa,

- reinvestiranje dobiti u cilju zadržavanja trajnih ekonomskih odnosa,

- dugoročni zajmovi u cilju uspostavljanja, odnosno zadržavanja trajnih

ekonomskih odnosa.
Lista B obuhvata poslove finansijske prirode: stjecanje vrijednosnih papira
(dionice, obveznice) Iz druge države, koji kotiraju na berzi, od domaćih rezi-
denata, ili obrnuto stjecanje od nerezidenata domaćih vrijednosnih papira. U ovu
listu također spada repatrijacija ili korištenje rezultata likvidacije vri¬jednosnih
papira, kao i fizičko kretanje vrijednosnih papira između država članica. Krajem
osamdesetih godina prošlog stoljeća transakcije sa liste B pridružene su
transakcijama sa liste A.

Lista C po svojoj sadržini također referira na vrijednosne papire te obuhva¬ta:

izdavanje i plasman vrijednosnih papira stranih preduzeća na domaćem tržištu
kapitala, i obratno - izdavanje i plasman vrijednosnih papira domaćih preduzeća
na stranom tržištu kapitala, zatim stjecanje od nerezidenata do¬maćih
vrijednosnih papira kao i stjecanje od reziđenata stranih vrijednosnih papira.
Sastavni dio ove liste čine i: poslovi zajedničkih fondova za plasman (sa
ostvarenim kotacijama na berzama), fizičko kretanje navedene kategorije
vrijednosnih papira, kao i poslovi koji se tiču odobravanja i vraćanja zajmova,
garancije, pravo zaloga, te vezane transfere. Kretanje kapitala sa liste B i C je
uvjetno liberalizirano. U ovom slučaju liberalizacija se ravna prema ostvare-nju
ciljeva ekonomske politike te prema mogućim deviznim ograničenjima.

Lista D obuhvata sljedeće transakcije: kratkoročne investicije, isplate po tekućem

računu, depozite kod kreditnih ustanova, kratkoročne finansijske kredite
odobrene za poslove trgovinske ili netrgovinske prirode, Ili za pružanje usluga
između nerezidenata, zatim osobne zajmove, garancije, pravo zaloge, kao i
vezane transfere, te fizičko kretanje finansijskih sredstava (uvoz, izvoz) koja vrše
funkciju platežnog sredstva. Za kretanje kapitala sa liste D nije predviđena
liberalizacija, što znači da su države članice slobodne da zadrže postojeća
ograničenja.

Liberalizacija kretanja kapitala ostvarena je 01.7.1990. godine, kada je stupila na

snagu Direktiva br. 88/361, uz određena Izuzeća koja su se ticala Španije,
Portugala, Grčke i Irske, te određenih povlastica u pogledu dvostru¬kog tržišta
kapitala za Belgiju i Luksemburg. U pogledu liberalizacije, stoga, kao mjerodavniji
događaj uzima se zaključenje, odnosno stupanje na snagu Ugovora iz Maastrichta
(1992/1993).

Ipak, i poslije Maastrichta, državama članicama bila su dozvoljena određena

ograničenja u ostvarivanju slobode kretanja kapitala, i to:

- u pogledu odobravanja javnih zajmova zahtjeva se saglasnost države

zajmodavca i države zajmoprimca, iz razloga što bi uzajmljivanje sred¬stava u
drugoj državi, bez navedene saglasnosti, moglo negativno utjecati na likvidnost u
državi u kojoj pritiče kapital od zajma,

- u slučaju da sloboda kretanja kapitala prouzrokuje poremećaje na

do¬maćem tržištu kapitala,

- kada država članica Ima poteškoća sa platnim bilansom, ili joj prijeti
ozbiljna opasnost od nastupanja teškoća u platnom bilansu,
- ukoliko bi neodgovarajućom promjenom svog deviznog kursa država
članica ozbiljno narušila uvjete konkurencije, i

- u slučaju kada preduzete mjere za usklađivanje deviznih politika država

članica, koje se tiču .prometa kapitala sa trećim državama, ne bi dovele do
ukidanja razlika u deviznim propisima članica, a te razlike bi mogle dovesti do
zaobilaženja propisa države članice, tada države članice mogu poduzeti
odgovarajuće mjere radi otklanjanja tih teškoća.

Tragove navedenih postavki o slobodi kretanja kapitala nalazimo u Spo¬razumu o

stabilizaciji i pridruživanju (SSP), koji je Bosna i Hercegovina sa članicama Unije
potpisala 2008. godine. U tom smislu nekoliko odredbi SSP-a.

Član 60. SSP-a „Strane se obavezuju da će odobravati sva plaćanja i transfere na

tekući račun platnog bilansa između Zajednice i Bosne i Hercegovine, u slobodno
konvertibilnoj valuti i u skladu s odredbama člana VIII. Statuta Međunarodnog
monetarnog fonda."

Član 61. stav 1. SSP-a ,,U pogledu transakcija na kapitalnom računu i finan-
sijskom računu platnog bilansa, nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, strane
će osigurati slobodno kretanje kapitala u vezi s direktnim ulaganjima u društva
koja su osnovana u skladu sa zakonima zemlje domaćina i s ulaga¬njima koja su
obavljena u skladu s odredbama iz Poglavlja II. Glave V, kao i likvidaciju ili povrat
tih ulaganja i bilo kakve dobiti nastale na osnovu njih."

Član 61. stav 2. SSP-a ,,U pogledu transakcija na kapitalnom i finansijskom

računu platnog bilansa, nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, strane će
osigurati slobodno kretanje kapitala u vezi s potraživanjima koja se odnose na
komercijalne transakcije ili pružanje usluga u kojima učestvuje osoba koja ima
prebivalište u jednoj od strana, kao i u vezi s finansijskim zajmovima i kreditima s
rokom dospijeća dužim od jedne godine."

Član 61. stav 5. SSP-a „Ne dovodeći u pitanje odredbe člana 60. i ovog člana,
kada u izuzetnim okolnostima kretanje kapitala između Zajednice i Bosne i
Hercegovine uzrokuje ili prijeti da uzrokuje ozbiljne teškoće u funkcioniranju
politike deviznog kursa Ili monetarne politike u Zajednici ili Bosni i Hercego¬vini,
Zajednica odnosno Bosna i Hercegovina može preduzeti zaštitne mjere u pogledu
kretanja kapitala između Zajednice i Bosne i Hercegovine tokom perioda od
najviše šest mjeseci, ako su takve mjere neophodne."

4.2. Ekonomska î monetarna unija

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća uslijedio je drugi pokušaj osni¬vanja
monetarne unije. Naime, Evropsko vijeće na samitu u Hanoveru 1988. godine
osniva Komitet koji treba da izvrši pripreme za osnivanje monetarne unije, a time
i operacionalizaciju ciljeva zacrtanih u Jedinstvenom evropskom aktu (European
Single Act, 1986). Glavnu ulogu u navedenim aktivnostima imala je Evropska
komisija, odnosno u ime Komisije tadašnji predsjednik Jacques Delors. Monetama
unija je u tim projekcijama definirana kao „va¬lutna zona u kojoj se politike vode
zajednički u pravcu usvajanja zajedničkih makro ekonomskih ciljeva" . U tom
smislu monetarne unija implicira:

- potpunu liberalizaciju kapitalnih transakcija,

- osiguranje potpune i nepovratne konvertibilnosti valuta,

- uklanjanje margina fluktuacije i neopozivo utvrđivanje valutnih pariteta,

- punu integraciju bankarskog i drugih fmansijskih tržišta, tako da se

de¬poziti, zajmovi i Investicije mogu vršiti na širokoj komunitarnoj osnovi, bez
prepreka na granicama država članica.

Ovdje treba naglasiti intelektualnu podlogu u izgradnji ekonomske i mo¬netarne

unije koju je teorijom optimalnih valutnih područja postavio no¬belovac Robert
Mundell. Prema toj teoriji postojanje optimalnog valutnog područja temelji se na
četiri kriterija:

- fleksibilnost tržišta rada,

- trgovinska i finansijska integracija,

- usklađenost poslovnih ciklusa,

- sistem fiskalnih transfera koji omogućavaju podjelu rizika.

Iz navedenih postavki proizlaze mnogostruke koristi, koje rastu sa stupnjem

integracije. Osim toga, stvaranje monetarne unije, i uvođenje zajedničke valu¬te,
bi rezultiralo nizom ušteda vezanih za troškove konverzije, platni promet,
eliminaciju valutnog rizika i si. Istovremeno, jedna valuta znači veću Izvje¬snost,
što implicira manji rizik, koji će slijedom stvari utjecati na smanjenje kamatne
stope. Jeftiniji novac privlači investitore, čime se otvara novi ciklus ulaganja, rast
tražnje, dohotka, zaposlenosti.

U pripremnom materijalu Komiteta preporučeno je etapno ostvarivanje

ekonomske i monetarne unije, i to kroz vremenski određene tri faze. Prva faza je
realizirana u periodu od 01.7.1990. godine do 31.12.1993. godine. Druga faza je
trajala od 01.01.1994. godine do početka 1999. godine, što u biti predstavlja
produženje od dvije godine u odnosu na početni rok. Poslije toga je uslijedila treća
faza koja je okončana uvođenjem zajedničke valute -euro 2002. godine.

Ugovor iz Maastrichta pred države članice postavlja zahtjev da ekonomske

politike, koje predstavljaju okvir za monetarnu politiku, vode konzistentno. Glavna
uloga u određivanju općih smjernica ekonomskih politika država članica, i
osiguranju njihovog poštivanja, povjerena je Vijeću Evropske unije. U pogledu ove
druge obaveze Vijeću EU na raspolaganju stoje raznovrsne mjere: od zahtjeva za
dodatnim Informacijama, preko polaganja beskamatnog depozita, pa do Izricanja
novčane kazne.
U prvoj fazi izgradnje monetarne unije države članice su bile dužne da:

- ukinu sve restrikcije na kretanje kapitala Između njih i prema trećim

državama nečlanicama,

- preispitaju propise kako bi se spriječilo da Evropska centralna banka i

centralne banke država članica odobravaju minusni saldo, odnosno bilo koji drugi
tip kredita ustanovama ili organima Zajednice, centralnim upravama,
regionalnim, lokalnim Ili drugim javnim organima i ostalim javnim organizacijama
i preduzećlma, kao i da zabrane sve mjere koje se ne zasnivaju na procjenama
finansijskog karaktera, a koje osigurava¬ju Institucijama, odnosno tijelima
Zajednice, regionalnim Ili lokalnim upravama i ostalim javnim organima povlašten
pristup finansijskim Institucijama,

- koordiniraju svoje ekonomske politike sa Vijećem EU usmjerene ka

ostvarenju zajedničkih ciljeva,

- donesu višegodišnj e programe s cilj em ostvarenj a trajne konvergentnosti

neophodne za realizaciju ekonomske i monetarne unije.

Kriteriji ekonomske konvergencije postavljeni su Mastrihtskim ugovo¬rom:

- stabilnost cijena koja se ostvaruje kroz propisanu nisku stopu inflacije,

koja ne smije biti viša od 1,5 postotnih bodova iznad prosječne stope inflacije triju
država članica s najnižom stopom inflacije,

- godišnji budžetski deficit ne smije prelaziti 3% BDP-a,

- kumulativni javni dug zemlje ne smije prelaziti 60% BDP-a,

- dugoročna kamatna stopa ne smije prijeći za više od 2% onu stopu koja

postoji u tri zemlje članice EU sa najnižom stopom inflacije, odnosno sa

najstabilnijim cijenama,

- aplikant mora održavati svoje članstvo u Evropskom monetarnom

si¬stemu, odnosno unutar Mehanizma valutnih kurseva (Exchange Rate
Mechanism - ERM), kroz najmanje dvije prethodne godine bez zapo¬činjanja
devalvacije.

Početak drage faze obilježen je osnivanjem Evropskog monetarnog insti¬tuta

(EMI) kojim je upravljalo Vijeće sastavljeno od predsjednika i guvernera centralnih
banaka država članica. Zadatak Evropskog monetarnog instituta se ogledao u:
nadgledanju funkcioniranja Evropskog monetarnog sistema, usklađivanju
monetarnih politika članica zarad osiguranja stabilnosti cijena, te jačanju saradnje
centralnih banaka država članica. U pripremi uvjeta za realizaciju predstojeće
faze Evropski monetarni Institut je dobio zadatak da:

- pripremi instrumente 1 postupke za primjenu jedinstvene monetarne

politike u toku treće faze,
- podstiče usklađivanje propisa koji referiraju na prikupljanje, obradu i
distribuciju statističkih podataka u oblastima iz njegove nadležnosti,

- donosi propise kojima se regulira rad centralnih banaka država članica u

okviru Evropskog sistema centralnih banaka (ESCB),

- podstiče efikasnost prekograničnog platnog prometa,

- nadgleda tehničku pripremu novih novčanica.

Krajem ove faze države članice su trebale ispuniti postavljene uvjete

eko¬nomske konvergencije. U tom smislu Vijeće EU je 03.5.1998. godine donijelo
Odluku u kojoj se naznačava da 11 država članica (od tadašnjih 15) Ispunjava
predviđene uvjete. Izvan tog kruga dobrovoljno su ostali Danska, Velika
Bri¬tanija, Švedska nije prilagodila svoje zakonodavstvo, dok Grčka, kao jedina
od članica, nije ispunjavala uvjete.

U trećoj fazi, koja fragmentarno obuhvata i jedan dio druge faze (drugu polovinu
1998. godine), dolazi do osnivanja Evropske centralne banke, koja supstituira
Evropski monetarni institut, i Evropskog sistema centralnih ba¬naka, koji počinju
djelovati od 01.01.1999. godine. Istovremeno, izvršeno je fiksiranje tečajeva
nacionalnih valuta država članica koje su ispunile predviđe¬ne kriterije za
sudjelovanje u trećoj fazi, te je uveden euro kao knjižni novac (obračunsko
sredstvo). Prethodno je Vijeće EU donijelo Uredbu br. 974/98 o uvođenju eura.
Puštanje u opticaj cura izvršeno je 01.01.2002. godine. Time je euro postao jedino
zakonsko sredstvo plaćanja u državama članicama mo¬netarne unije. Izuzetno, u
narednih šest mjeseci (do 30.6.2002.), paralelno sa eurom, mogle su cirkulirati
(biti u opticaju) i valute članica monetarne unije.

IX. MONETARNA STABILNOST

1. TRAŽNJA NOVCA

Pitanje tražnje novca referira ponajprije na proces društvene reprodukcije. To nas

upućuje na poslovne subjekte, odnosno njihove potrebe u pogledu
reprođukcionog ciklusa, čiji su temelji u nabavci inputa - ulaznih komponenti
(sredstava) za proces reprodukcije, koji za rezultat ima određeni proizvod ili
uslugu (output), i koji kao takav ima općedruštveni značaj. Broj poslovnih
subjekata, njihove potrebe, obim i intenzitet nabavki determinira segment tražnje
novca. Postoji više pristupa, a time i teorija, u pogledu tražnje novca, odnosno
faktora koji tu tražnju određuju i oblikuju, pri čemu na ovom mjestu izdvajamo
kvantitativnu teoriju novca, koja ima nekoliko varijanti, i teoriju neokejnzijanaca.

a) Kvantitativna teorija tražnje novca

Prema dohodnoj varijanti kvantitativne teorije novca, koja se razvijala u okviru
Cambridgske škole ekonomske misli, ključni faktori koji utječu na tra¬žnju novca
(M) jesu realni nacionalni dohodak (YP) i vrijeme držanja novca (k). Treba podvući
da je vrijeme držanja novca obrnuto proporcionalno ne samo brzini novčanog
opticaja, već i ukupnoj tražnji novca. Drugim riječima, ukoliko je vrijeme držanja
novca veće, to će i tražnja novca biti manja. Na osnovu navedenog dohodnu
varijantu tražnje novca možemo prikazati na sljedeći način:

M = k x YP

Transakciona varijanta tražnje novca ne razlikuje se uveliko od prethod¬ne

(dohodne) varijante. Umjesto vremena držanja novca ova varijanta ističe brzinu
novčanog opticaja (V), uvodi srednji nivo robnih cijena (P), dovode¬ći iste u
kontekst sa količinom prodate robe, odnosno realnim društvenim proizvodom (Q).
Dakle, prema transakcionoj varijanti tražnja novca zavisi od brzine opticaja
istoimenih komada novca i obima poslovnih transakcija

(POJ, što se može prezentirati i sljedećom formulom:

PxQ

Na kraju, treća varijanta tražnje novca - teorija monetarlsta, odnosno po

njegovom autoru nazvana I Friedmanova koncepcija tražnje, je najsloženija, jer
pored realnog dohotka u analizu tražnje uvodi još nekoliko parametara. Po
predstavnicima ove varijante realnu tražnju novca determiniraju obim dohodnih
transakcija, portfolio imovine, te prihod od imovine poslovnih subjekata. Portfolio
sačinjavaju: novac, dionice, obveznice, ljudski kapital i fizička dobra. Prema ovoj
varijanti tražnje novca u kontekst se stavljaju tekući dohodak i očekivani
dohodak. Rast imovine i rast tekućeg dohotka dovode do rasta tražnje novca. S
druge strane, rast kamatne stope dovodi do pada tražnje novca. Navedene
sastavnice se mogu vidjeti iz sljedeće formule:

M 1

P = / (Y, Eg, Rg, Rm, Rb, Re, i, , - )

M
■ ■ = realna tražnja novca

Eg = realna Imovina Y = realni dohodak

Rg = očekivani dohodak od realne imovine

Rm = kamata - očekivani dohodak od novčanog kapitala

Rb = očekivani dohodak od obveznica

Re = očekivani dohodak od dionica

I = kamatna stopa

P = stopa promjena cijena

b) Koncept neokejnzijanaca

Predstavnici neokejnzijanske ekonomske misli pri analizi tražnje novca fokusiraju

se, prije svega, na motiv držanja, a time i tražnje novca. Motivi za takvo
postupanje mogu biti različiti, 1 oni se kao takvi dovode u kon¬tekst postojećih
okolnosti, projekcije budućih događaja, te procjene njiho¬vog utjecaja na interese
poslovnih subjekata kao glavnih aktera u određenju tražnje novca. Osnovni motiv,
rekli bismo standardni, za tražnju novca je transakcioni motiv. Njegovo
zadovoljenje je u službi normalnog odvijanja reprodukcionog ciklusa, odnosno
zadovoljenja tekućih potreba u pogledu nabavke inputa 1 plaćanja radne snage.
Transakciona tražnja je determinirana veličinom dohotka nositelja tražnje
(poslovnih subjekata) i visinom kamatne stope. Transakciona tražnja je direktno
proporcionalna prvoj determinanti, što znači da tražnja novca raste sa porastom
dohotka poslovnih subjekata. Obrnuta situacija je sa kamatnom stopom, što znači
da rastom kamatne stope dolazi do pada transakcione tražnje novca (LI).

Svaki pomak prema budućnosti označava postojanje dodatnih motiva u pogledu

tražnje novca. Obično se za budućnost - vrijeme koje dolazi, vezuje termin
neizvjesnost, odnosno rizik. Taj rizik, opet, može uvjetovati kod po¬slovnih
subjekata različite reakcije, pa shodno tome govorimo o različitim motivima
tražnje novca. Ukoliko poslovni subjekt gleda na budućnost kroz prizmu rasta,
odnosno održanja na tržištu, onda će odgovor na pretpostav¬ljeni rizik, između
ostalog, biti tražnja novca zarad akumulacije novčanih sredstava. Istovremeno,
rizik može Imati interna i eksterna obilježja, odnosno može predstavljati njihovu
kombinaciju. Identično prethodnom motivu, tako 1 u slučaju tražnje novca zbog
neizvjesnosti (L2) Imamo iste determinante: veličinu dohotka i visinu kamatne
stope, sa istovjetnim utjecajem.

Faktor neizvjesnosti, pored navedenog, otvara prostor i za određenu vrstu

spekulativnog ponašanja. Poslovni subjekti u pokušaju disperzije rizika, mogu se
odlučiti za stvaranje zalihe, koje će poslužiti, u vremenu eventualne krize, za
vlastite potrebe, ili ih pak mogu, u uvjetima povećanje tražnje, prodavati drugima
po višoj cijeni, i tako ostvariti dobit. Spekulativna tražnja novca (L3), gledano
općenito, pored dohotka, zavisi od ukupnih privrednih kretanja, kre¬tanja
kamatne stope, te kretanja cijena vrijednosnih papira. Sumarno gledano,
koncepcija tražnje neokejnzijanaca određuje se kao zbir transakcione tražnje
novca, tražnje novca zbog neizvjesnosti i spekulativne tražnje novca, odnosno:

M = L, + L2 + L3

2. PONUDA NOVCA

Ponudu novca možemo definirati kao ukupnost bankarskog novca koja stoji na
raspolaganju poslovnim subjektima, čime im se omogućava zadovo¬ljenje
potreba procesa reprodukcije. Osnovni izvor ponude novca situiran je u bankama,
koje novčana sredstva prikupljaju putem depozita, a koja se kroz njihovo
poslovanje, u kontekstu utvrđene monetarne politike, povećavaju putem
monetarno-kreditne multiplikacije.

Domaća kreditna ekspanzija, koja u biti predstavlja drugo ime za mo-netarno-

kreditnu multiplikaciju, jeste interni segment ponude novca. Od obima domaće
kreditne ekspanzije u velikoj mjeri zavisi koliko će novca biti ponuđeno poslovnim
subjektima, a time i u kojoj mjeri će biti zadovoljena njihova transakciona i
likvidonosna tražnja. Ipak, i pored takvog značaja, navedeni izvor ponude nije i
jedina njena sastavnica, jer pored internog se¬gmenta sastavni dio ponude
novca, zahvaljujući prije svega međunarodnim trgovinskim odnosima, predstavlja
eksterni segment.

U tom kontekstu, osnovni eksterni izvori ponude novca bili bi izvozna primanja,
po osnovu prodaje (Izvoza) roba 1 usluga drugim državama, i neto priliv kapitala
iz inozemstva. Iz navedenog jasno proizlazi da eksterni izvori referiraju na platni
bilans. Naravno, ne treba zaboraviti ni onaj dio novca (eksternog karaktera) kojim
se umanjuje ponuda novca, a koji čine plaćanja za uvezenu robu, odnosno za
izvršene usluge. Dakle, za uvozna plaćanja se umanjuje ponuda novca. Zbirno
gledano ukupnu ponudu novca možemo prezentirati na sljedeći način:

UPN = DKE + I + K-U

UPN - ukupna ponuda novca DKE - domaća kreditna ekspanzija I - Izvozna

primanja

K - neto priliv (odliv) kapitala

U - uvozna plaćanja

3. MONETARNA RAVNOTEŽA

Ostvarenje društvene stabilnosti, kao neophodnog uvjeta ukupnog druš¬tvenog

rasta i razvoja, počiva na kreiranju ekonomske ravnoteže, koja se značajnim
dijelom temelji na monetarnoj ravnoteži. Postoji više pristupa -teorijskih
koncepcija u pogledu ostvarenja navedenog cilja, a kada je u pitanju

monetarna ravnoteža kao relevantne mogu se navesti:

- teorija ravnoteže u klasičnoj ekonomskoj misli,

- teorija ravnoteže u savremenoj građanskoj ekonomskoj nauci, i

- Marxova teorija monetarne ravnoteže.

a) Klasična ekonomska misao

Prema predstavnicima klasične ekonomske nauke uloga monetarnih vlasti u

ostvarenju monetarne ravnoteže je marginalna. Naime, osnova njihovog učenja
upravljena je na fundamentalno djejstvo tržišnih zakonitosti, gdje su osnovne
poluge tržišta - ponuda i tražnja međusobno usklađeni, tako da po automatizmu
svaka ponuda (roba, usluga, novca) sama sebi stvara tražnju. Osnovni uvjet
ostvarenja usklađenosti na tržištu, a time i ostvarenja ravnoteže, predstavlja
ravnoteža između štednje i investicija, koja se po ovoj koncepciji uspostavlja
unaprijed (ex ante) i koja je, uz to, kontinuelnog karaktera.

Ključnu ulogu u reguliranju odnosa, i time postizanju ravnoteže, između štednje i

Investicija ima kamatna stopa, kojoj se, na općoj ravni, pripisuje samoregulirajući
karakter. Kamatna stopa indicira cijenu korištenja tuđeg novca (dohotka), pri
čemu njena visina prvenstveno zavisi od odnosa ponude i tražnje novca, te od
vremenskog intervala korištenja tuđeg novca. Subjekti tražnje novca na
finansijskom tržištu, prema navedenom mehanizmu, na jed¬nostavan način
dolaze do ponuđača novca. Cio proces bazira se na uzajamnim interesima.
Ponuđači novca žele uz odgovarajuću cijenu (kamatu) pozajmiti slobodna
novčana sredstva, a subjekti tražnje žele ta sredstva upotrijebiti za investicije,
kako bi poboljšali svoju poziciju na tržištu, a time, istovremeno, doprinijeli i
ostvarenju općedruštvenog cilja.

Ukoliko su ispunjeni uvjeti - prvi, da se sav neutrošeni dohodak nudi na tržištu

novca, i drugi - da u društvu (unutar poslovnog sistema) uvijek postoji široka
mogućnost investiranja, onda mehanizam kamatne stope na kreiranje monetarne
ravnoteže djeluje na sljedeći način. Ako je kamatna stopa niska dolazi do
povećanja investicione aktivnosti. Na taj način dolazi do rasta inve¬sticione
tražnje. Trend rasta postoji sve do momenta u kojem tražnja novca dostigne
izuzetno visok nivo, što dovodi do rasta cijene novca, a to znači do porasta
kamatne stope. Skuplji novac će za posljedicu imati destimuliranje investicija i
povlačenje novca prema štednji. Poslije toga, slijedi smanjenje Investicione
tražnje, slijedom toga smanjuje se kamatna stopa, čime se krug zatvara, uz
naravno njegovo stalno ponavljanje.

b) Teorija ravnoteže u savremenoj ekonomskoj nauci

Učenje klasičara je pomaknuto na margine, počev od tridesetih godina prošlog

stoljeća, sa početkom velike ekonomske krize u SAD-u. U tom smislu, Kevns i
njegovi sljedbenici su isticali potrebu intervencije države na tržištu, što je značilo
napuštanje klasičnog koncepta nevidljive ruke. U monetarnom sistemu, u
kontekstu potrebe za ostvarenjem monetarne ravnoteže, to nije značilo izmjenu
mehanizama uspostavljanja ravnoteže, već samo njihovo repozicioniranje. Naime,
polazeći od dohotka, koji predstavlja zbir potrošnje 1 štednje, dolazi se iznova do
odnosa štednje i investicija, između kojih stoji kamatna stopa kao regulator. Za
razliku od svojih prethodnika neokejnzijanci stoje na stanovištu da se ravnoteža
između štednje i investicija uspostavlja naknadno (ex post). Ono što čini
značajniju razliku između ova dva kon-cepta jeste pozicija države prema tržištu.
Država intervenira u ekonomskom segmentu, i to u slučajevima kada je to nužno
za otklanjanje tržišnih nedo¬stataka. Pri tome, državni intervencionizam dobiva
obrise kontinuelnog. Dakle, da bi se postigla ekonomska stabilnost, koja
podrazumjeva monetar¬nu ravnotežu, država korsiti mehanizam multiplikacije
dohotka, investicija, štednje i zaposlenosti.

Uključivanje države i korištenje spomenutog mehanizma, u čijem centru su odnos

štednje i investicija, nije samo po sebi dovoljno za uspostavljanje monetarne,
odnosno privredne ravnoteže. Imajući u vidu značajan utjecaj

međunarodne razmjene, posebno njeno intenziviranje u posljednjih četvrt

stoljeća, onda se kao nužni elementi u kalkulaciji i realizaciji ravnoteže
po¬javljuju priliv 1 odliv deviza, te uvoz i izvoz kapitala. Dakle, ravnoteža između
dva navedena parametra u značajnoj mjeri utječe na ostvarenje monetarne
ravnoteže, odnosno na uspostavljanje opće privredne ravnoteže. U tom smi¬slu,
jačina utjecaja zavisi od ostvarenih rezultata u međunarodnoj trgovinskoj
utakmici.

c) Marxova teorija monetarne ravnoteže

Autor ove teorije monetarnu ravnotežu ne analizira zasebno, već istu po-smatra
kroz svoje učenje (teoriju) o procesu društvene reprodukcije, gdje iznosi osnovne
postavke o općoj privrednoj ravnoteži. Prema Marxu mone¬tarna (ne)ravnoteža
je samo refleksija privredne (ne)ravnoteže. Glavni uzroci privredne neravnoteže,
unutar procesa društvene reprodukcije, su strukturni poremećaji u procesu
proizvodnje, narušavanje principa raspodjele, poremc ćaji u razmjeni, koji se,
obzirom na navedenu povezanost, kao takvi smatraju i glavnim uzrocima
monetarne neravnoteže.

Iz navedenog proizlazi da osnovni problemi društva proistječu iz odnosa koji se

odvijaju tokom procesa društvene reprodukcije. Ova temeljna postavka se
primjenjuje i na monetarni segment, odnosno, u ovom slučaju, na kreiranje
monetarne ravnoteže. Svakako da ovaj odnos nije jednosmjernog karaktera, ili
jednostavnije rečeno, postoji određena Interakcija na relaciji privredna
(ne)ravnoteža i monetarna (ne)ravnoteža. Ipak, u cijeloj ovoj priči fokus je na
društvenoj reprodukciji, kojoj se može atrubulratl karakter uzroka, a svi ostali
procesi, uključujući monetarne, su u znaku refleksije, i shodno tome imaju,
prioritetno, posljedični karakter.

X PROMJENA KUPOVNE SNAGE NOVCA

1. INFLACIJA

Riječ inflacija Izvorno potječe od latinske riječi „inflatio" što bi značilo

na¬dimanje, napuhavanje. Termin inflatio se prvobitno koristio kao medicinski
izraz, i označavao je zapaljenje, odnosno upalu pluća. Tek polovinom 19-og
stoljeća, tačnije za vrijeme građanskog rata u SAD-u (1861-1865) ovaj termin se
počeo koristiti u ekonomskoj nauci. Bez obzira na vremensku distancu, u smislu
uvažavanja različitih vremenskih odrednica, inflaciju kao složenu ekonomsku
pojavu karakterizira prije svega rast cijena, koji cijelo vrijeme ostaje osnovni
pokazatelj njenog nastanka i rasta.

Historijski gledano inflaciju možemo pratiti i u starim civilizacijama. Tako, u

Rimskom carstvu, u vrijeme Dioklecijana, postojala je naredba, ispisana na
kamenim pločama, koja je upućivala na nužnost spriječavanja rasta cijena, a što
treba da bude učinjeno putem zamrzavanja cijena. To je značilo da su se pojedini
proizvodi mogli prodavati po fiksnim cijenama.

Kolonijalna osvajanja tadašnjih pomorskih sila: Španije, Velike Britanije, Holandije,

Portugala, posebno tokom 16-og stoljeća, zahvaljući bogatstvu, Izraženom
ponajprije u velikim količinama zlata i srebra, porijeklom sa no¬voosvojenih
područja, uzrokovala su pojavu inflacije u Evropi. Nešto kasnije, sa pojavom
papirnog novca, razlog za pojavu inflacije se mijenja i svodi se na pokriće za
izdati papirni novac. Niz je primjera kroz povijest o nastanku inflacije, ali
zajednički Imenitelj ostaje Isti - nepostojanje pokrića, a momenat nastanka se po
pravilu veže za krizne situacije - rat, pripreme za rat, postratno stanje,
ekonomska i socijalna kriza i si.

Inflatorni trendovi su posebno karakteristični za dvadeseto stoljeće, kojeg su,

između ostalog, obilježila dva svjetska rata. Primjera za inflaciju tokom I.
svjetskog rata, i nekoliko godina poslije njegovog završetka je bezbroj: Njemačka,
Mađarska, Austrija, Rusija. Bez navođenja cifri, odnosno cijena osnovnih životnih
namirnica, gdje su svi stanovnici navedenih i drugih dr¬žava, koje je zadesila
hiperinflacija, preko noći postajali milioneri, pa onda I milijarderi, kao Ilustracija
može poslužiti izreka iz perioda američke infla¬cije u 19-om stoljeću kada se
govorilo da se prije inflacije u trgovinu išlo sa novcem u džepu, a iz trgovine se
vraćalo sa namirnicama u korpi, dok za vrijeme inflacije situacija se u potpunosti
mijenja - u trgovinu se odlazilo sa novcem u korpi, a iz trgovine se vraćalo sa
namirnicama (namirnicom) u džepu. Kasniji događaji, posebno inflacija u
Njemačkoj, pokazali su jednu promjenu - umjesto korpi novac se nosio u vrećama.

Postoji veliki broj definicija o Inflaciji. Na ovom mjestu navest ćemo neke od njih.
Američki nobelovac Paul A. Samuelson inflaciju objašnjava na sljedeći način: „Pod
inflacijom podrazumijevamo period općeg rasta cijena roba i faktora
proizvodnje..." . Prema prof. Bernardu Schmidtu „Inflacija je sma¬njenje
vrijednosti novčane jedinice" dok francuski profesor Emile James pri analiziranju
inflacije kaže: „Inflacija se sastoji u prekomjernosti toka potražnje dobara u
odnosu prema mogućnostima ponude, u prekomjernosti koja izaziva
samopodržavano i neoborivo povišenje cijena kao I progresivno iscrpljenje
nacionalnih Izvora stranih deviza" .

Ako bismo željeli dati sveobuhvatniju definiciju Inflacije onda bi ona mogla Imati
sljedeći izgled - Inflacija je kompleksna društvena, ekonomska i mone¬tarna
pojava čiju su uzroci monetarne, privredne i političke provenijencije, koju
karakterizira opći rast cijena, a koja za posljedicu ima slabljenje kupovne snage
domaće valute, pad životnog standarda, pad produktivnosti, rastući deficit
platnog bilansa, te iscrpljivanje domaćih deviznih izvora.

1.1. Teorije o uzrocima inflacije

U pogledu uzroka inflacije, a onda i njenih posljedica, u ekonomskoj na¬uci
postoje različita shvatanja. Početnu tačku, a onda značajnim dijelom i zajednički
imenitelj, u razjašnjenju uzroka inflacije, predstavljaju monetarni faktori, pri čemu
se prvenstveno misli na povećanje novčane mase. U posljed¬njih nekoliko
decenija u ekonomskoj misli inflatorna kauzalnost je dobijala sve složenije
konture. Među najznačajnije autore koji su analizirali inflaciju svakako valja
ubrojati Paul Einziga koji je u svom djelu „Inflation" (1976) nabrojao dvanaest
tipova inflacije, gdje pored novčane inflacije, pored ostalog, ubraja: kreditnu
inflaciju, budžetsku inflaciju, inflaciju kupovne moći, uveze¬nu inflaciju, inflaciju
zbog devalvacije, inflaciju zbog povećanog poslovanja.

Sva dosadašnja učenja o inflaciji možemo svrstati u tri velike skupine:

- teorija inflacije tražnje,

- teorija troškova,

- Marxova teorija inflacije.

A) Teorija inflacije tražnje

Naziv ove teorije jasno ukazuje na osnovni uzrok nastanka inflacije - preva-lenca
tražnje nad ponudom. Drugim riječima, povećanje platežno sposobne tražnje
uzrokuje rast cijena, pri čemu rast ponude ne korespondira povećanom

obimu tražnje na prijašnjoj cjenovnoj razini. Zbog ovog nesklada nestašica

proizvoda se pojavljuje kao jedna od osnovnih posljedica. Postoji nekoliko varijanti
ove teorije: kvantitativna teorija novca, teorija inflatornog jaza, teorija
monetarista, i psihološka teorija inflacije, a osnova razlika među njima svodi se
na uzroke porasta tražnje.

a) Kvantitativna teorija novca

Riječ je o klasičnoj teoriji inflacije, koja je na snazi bila sve do pojave J.M. Kevnsa i
njegovog učenja o državnom Intervencionizmu. Nastanak ove te¬orije veže se za
period kolonijalnih osvajanja (šesnaesto stoljeće), kada su

se u Evropu, zahvaljujući tadašnjim konkvistadorima, slile velike količine

plemenitih metala. Tako nastala inflacija potakla je ekonomiste iz tog perioda,
među kojima Bandina i Davanzattia da kreiraju kvantitativnu teoriju novca.

Često pojavljivanje inflacije u narednim stoljećima rezultiralo je razvojem

kvantitativne teorije novca. Najveći kontribut tom razvoju dao je američki

ekonomist Irwing Fisher, koji je svoje učenje o uzrocima inflacije izrazio u knjizi
Kupovna snaga novca objavljenoj 1911. godine. Fisher u svojoj analizi inflacije
uspostavlja odnos između cijena, s jedne strane, i novca i količina roba, od kojih
zavisi cijena. Pored toga, sastavni dio analize, a time i utjecaja na cijene,
predstavlja depozitni novac, kojeg pridružuje gotovom novcu. Ovu teoriju Fisher
je prezentirao na sljedeći način:

MV + M1 V1

P=—_—

P - prosječni nivo cijena

M - količina gotovog novca u opticaju M! - količina žiralnog novca

V - brzina opticaja gotovog novca

VI - brzina opticaja žiralnog novca

T - ukupan promet roba i usluga

Sastavnice brojnika u navedenoj jednačini u zbirnom izrazu Fisher posni a-tra kao
kupovni fond, dok nazivnik (T) predstavlja robni fond. Prema nave¬denoj formuli
do rasta cijena (inflacije) će doći kada se povećaju sastavnice kupovnog fonda
(količina novca u opticaju, ili brzina novčanog opticaja), pri

čemu robni fond ostaje nepromijenjen. Obrnut odnos navedenih dviju vari¬jabli
upućuje na postojanje deflatornih tendencija. Pojednostavljeno rečeno - bit učenja
predstavnika ove teorije može svesti na tvrdnju da je rast cijena rezultat porasta
monetarne cirkulacije.

kupovni fond

robni fond

Pored doprinosa koji je ova teorija imala za ekonomsku znanost, njoj se mogu
pripisati i određeni nedostaci. Jedna od manjkavosti tiče se postavke po kojoj
osnovne odrednice u analizi inflacije, a to su novac i roba, ulaze bez svoje
vrijednosti, odnosno, u slučaju robe, bez cijena. Drugi važan nedostatak ticao se
sužavanja funkcija novca. Naime, po ovoj teoriji novac je obavljao samo
prometnu funkciju. Na taj način, marginalizirana je funkcija novca kao platežnog
sredstva, ali dijelom i funkcija novca kao blaga. Ovo iz razloga, što u zadatoj
analizi uzroka inflacije nisu ukalkulirana novčana sredstva izvan opticaja (štednje,
oročeni depoziti i si.). Drugim riječima, ova teorija reducira novčana sredstva na
monetarni volumen, i to najlikvidniji dio, čime ostatak novčanih sredstava ostavlja
van kalkulacije o kauzalnosti Inflacije.

b) Teorija inflatornog jaza

Predstavnici ove teorije, za razliku od svojih prethodnika, marginaliziraju značaj

novčanog faktora u određenju uzroka inflacije. Oni, naime, umjesto novca, ističu
ponudu i tražnju kao osnovnu determinantu inflacije. Takvom postavkom raskida
se direktna veza (kauzalnost) cijena sa novčanom masom, koja se, prema teoriji
inflatornog jaza supstituira tražnjom kao osnovnom determinantom. Ovo pod
pretpostavkom neizmjenjene ponude. Ili obratno, ako se ponuda pojavljuje kao
determinanta, onda se pretpostavlja daje tražnja neizmijenjena.

Kada se na tržištu, u odnosima ponude i tražnje, javi disbalans (disekvili-brij,

neravnoteža) time se stvara prostor jaza, odnosno nesklada (engl. gap),

koji prouzrokuje rast cijena. Takav nesklad, praćen rastom cijena, nazivamo
inflatorni jaz. Prema ovoj teoriji temelj rasta cijena nalazi se u neskladu iz¬među
ukupne količine robe koja se nudi na tržištu i raspoloživog dohotka za kupovinu te
robe. Međutim, navedeni odnos ne dovodi neizostavno do rasta cijena. Skok
cijena će nastupiti tek ako postoji tražnja koja ne može biti podmirena aktuelnom
ponudom.

AD - agregatna tražnja AS - agregatna ponuda

Doprinos u razvoju teorije inflatornog jaza dali su i švedski ekonomisti među

kojima i K. Wicksell. Njegova knjiga „Kamata i cijene" (1898) referira na analizu
nesklada između dviju kategorija kamatnih stopa - prirodne ka¬matne stope i
bankarske kamatne stope. Prirodna (normalna) kamatna stopa omogućava
stvaranje balansa između ponude i tražnje novca. Istovremeno, normalna
kamatna stopa doprinosi izjednačavanju štednje, odnosno realne akumulacije, sa
investicijama (nominalnom akumulacijom).

Bankarska (tržišna) kamatna stopa je ona koja se formira na tržištu, I koja

korespondira interesima banke. Kao takva, ona može biti viša, ili niža od prirodne
kamatne stope. Ukoliko je tržišna kamatna stopa niža od prirod¬ne, to će za
posljedicu imati rast tražnje za kreditima iznad nivoa postojeće dobrovoljne
štednje, što će uzrokovati rast ponude novca, povećanu količinu novca u opticaju,
koja dovodi do rasta platežno sposobne tražnje. Krajnji Is¬hod navedenog
procesa je rast cijena. Obrnuta situacija, u kojoj je bankarska kamatna stopa viša
od prirodne će rezultirati, uz navedene parametre (ali sa negativnim predznakom)
pojavom deflacionih procesa.

Jedan od najhitnijih predstavnika teorije inflatornog jaza bio je J.M. Keyns. Prema
ovom autoru uvjet za otpočinjanje inflatornog procesa je deficitno finansiranje u
tačkl pune zaposlenosti proizvodnih faktora. Vanredne okol¬nosti (npr. rat)
generiraju veće Izdatke za državu, što za posljedicu Ima pove¬ćanje dohotka
stanovništva, koje neizostavno vodi prema povećanoj tražnjl. Ukoliko uvećana
tražnja nije praćena adekvatnom ponudom, te usljed tog nesklada nije moguće
neutralizirati višak tražnje (npr. kroz štednju), dolazi se do početka inflacionog
procesa.

U ovoj analizi uzroka i razvijanja inflacije značajno mjesto, pored ponude i tražnje,
Ima štednja. Naime, upravo je dobrovoljna štednja, odnosno tokovi njenog
formiranja, ključna determinanta tempa inflacije. Ako štednja uspješ¬no ne
odigra ulogu regulatora između dohotka i realne ponude sredstava za potrošnju,
ona ustupa mjesto inflaciji, koja će, u tom slučaju, prinudno konvertirati višak
dohotka u fond štednje. Povećanje cijena na strani ponude znači ujedno i
povećanje profita. Ukoliko se tako ostvareni profit usmjeri ka investicijama dolazi
do tzv. sekundarnog Inflatornog impulsa. Prema Kevnsu i njegovim sljedbenicima
osnovni način amortiziranja djejstva sekundarnog inflatornog impulsa ostvaruje
se putem progresivnog oporezivanja ekstrapro-fita. Ovo ne mora definitivno biti
kraj inflatornog procesa. Naime, ukoliko radnici uspiju u svojim zahtjevima za
povećanje nadnica, koji je motiviran željom za održanjem nivoa realnog dohotka,
može doći do tercijarnog in¬flatornog impulsa.

Osnov ove teorije čini analiza relacije Između štednje (realne akumulacije) i
investicija (nominalne akumulacije). Pri tome, nezaobilazni segment analize čine
osnovne sastavnice dohotka - potrošnja i štednja, odnosno sklonost po¬trošnji i
sklonost štednji. Faktori koji određuju navedene sklonosti su razno¬vrsni: razina
dohotka, sistem raspodjele dohotka, štednja, te razni psihološki faktori.
Određenje prema štednji je jasno postavljeno. Naime, štednja više nije (uvijek)
dobro došla, ona nije uvijek vrlina, niti korist, gledano na generalnoj ravni.
Naprotiv, štednja je loša, nepoželjna, negativna u vrijeme deflatornih kretanja. Ili,
obrnuto, štednja je dobrodošla samo u vrijeme inflacije, odnosno pune
zaposlenosti proizvodnih faktora. Na temelju analize odnosa između štednje i
investicija došlo se do Inflatornog jaza, koji predstavlja stanje u ko¬jem postojeće
investicije tendiraju da budu veće od štednje pune zaposlenosti. Kevnsovo učenje
o inflaciji, unutar navedenog modela, Implicira introdukciju strukturnih odnosa
raspodjele, što ovoj teoriji daje još veći značaj. Utjecaj realnih odnosa u procesu
društvene reprodukcije Kevns je prezentirao na sljedeći način:

1 (Y - S) + I P ~ ()

^ - prosječan nivo cijena (inflacija)

Y - dohodak S - štednja I - investicije

O - društveni proizvod u naturalnom izrazu

Kreatorima i pristalicama ove teorije, pored navedenog doprinosa, pripa¬daju i

zasluge za analizu sektorske inflacije, koja proizlazi iz poređenja veli¬čine
pojedinih proizvodnih sektora i potrošnje. Aflrmativnom segmentu ove teorije
treba svakako pridodati stav, izražen kroz tzv. teoriju kompenzacije, po kojem se
umjerena inflacija smatra poželjnom (korisnom) za ostvarenje ciljeva ekonomske
politike. Naime, teorijom kompenzacije se zagovara stav da investicije treba
finansirati emisijom novca koja korespondira razlici što nastaje Između štednje i
stvarnih Investicija.

Pored navedenog doprinosa postoje 1 određeni nedostaci koji su pripisivani ovoj

teoriji inflacije. Tako, po tvrdnjama kritičara, ova teorija skoro u cijelosti
marginalizira značaj vanjskih faktora inflacije. Osim toga, teorija je statična i
nepotpuna, jer tretira samo tržište potrošačkih dobara, čime zanemaruje tržište
proizvodnih faktora. Pored izostavljanja monetarnog faktora kao re¬levantnog za
inflaciju, za ovu teoriju se još može reći da površno analizira ulogu radnika i
poduzetnika u inflatornom procesu.
c) Teorija monetarista

Poslije određenog otklona kojeg su prema kvantitativnoj teoriji novca po¬kazali

kejnzijanci dolazi do reafirmiranja te teorije, u čemu poseban doprinos ima Milton
Friedman. Raniju Fisherovu jednačinu Friedman je modificirao na način da je u
kalkulaciju inflacije, kao novu kategoriju uveo nacionalni dohodak čime je
supstituirao Fisherov ukupan obim transakcija.

M x V = PY y

M - količina novca u opticaju

V dohodna brzina novčanog opticaja

Y - nacionalni dohodak

Za Friedmana dohodak predstavlja prinos od Imovine, pri čemu port-follo imovine

čine: novac, vrijednosni papiri (obveznice, dionice), fizička dobra i ljudski kapital.
Svakoj sastavnici imovine, odnosno svakom segmentu portfolia korespondira
određeni dohodak (prinos). Tako, kamata predstavlja prinos od novca (depozita) i
obveznica. Visinu ove vrste dohotka opredjeljuju faktori koje smo ranije
elaborirali. Prinos od dionica je dividenda, koja opet zavisi od klase dionica
(preferencijalne ili obične), uspješnosti poslovanja na tržištu, razvijenosti tržišta
kapitala i si. Dohodak od fizičkih dobara ima dva kanala pritjecanja: potencijalni
(očekivani) prinos od posjedovanja datog fizičkog dobra, i prinos od promjene
cijene tog dobra. Na kraju, dohodak od ljudskog kapitala predstavlja rezultantu
prihoda od fizičkog i Intelektualnog rada čovjeka, koji upućuje na uloženu radnu
energiju, radnu sposobnost, disciplinu, odgovornost, stepen obrazovanja. Unutar
ljudskog kapitala danas treba posebno istaći onaj dio prihoda koji referira na
prava industrijskog vlasništva i autorska prava.

Pored navedenog, Friedman smatra da između stope rasta novčane mase i stope
rasta nominalnog dohotka postoji ne samo kauzalna veza, već i skladan odnos.
Pri tome, potrebno je Izvjesno vrijeme da taj odnos postane vidljiv. Proces
promjena, odnosno utjecaja, započinje rastom nacionalnog dohotka, koji se prije
svega odražava na rast obima proizvodnje, pa onda na kretanje (rast) cijena.
Prema ovom shvatanju, ukupan ciklus promjena trajao bi Izme¬đu 12 i 18
mjeseci. To je dakle period u kojem se monetarne promjene (rast novčane mase)
odražava na rast cijena, odnosno na promjenu stope infla¬cije. Vezano za to,
monetarne promjene, kratkoročno gledano, prvenstveno djeluju na proizvodnju.
Međutim, u dužem vremenskom periodu, dolazi do promjene relacija, tako da u
tom vremenskom Intervalu promjene novčane mase prioritetno djeluju na
promjenu cijena.
Temeljna Friedmanova tvrdnja upućuje na atribuiranje monetarnog ka¬raktera
inflaciji. Dakle, inflacija je strogo monetarna pojava, a glavni uzrok njenog
nastanka jeste povećanje količine novca u opticaju. S tim u vezi, cijene rastu u
mjeri u kojoj se povećava novčana masa. Pored toga, prema ovom autoru,
monetarna politika je primarni Instrument stabilizacije privrednih tokova, što je
oponiranje stavu kejnzijanaca koji fiskalnu politiku vide u toj ulozi. Na kraju, ono
što predstavlja značajan doprinos monetarnoj znanosti, i koji je u praksi
verificiran, jeste Friedmanovo zalaganje za primjenu tzv. konstantne stope rasta
novčane mase umjerenog nivoa. Ovakav novčani rast, pored održavanja inflacije
na niskom (poželjnom) nivou, omogućava visoku stopu zaposlenosti, što znači da
je uvjet za ekonomski rast i razvoj.

d) Psihološka teorija inflacije

Predstavnici psihološke teorije, poput K. Mengera, F. VViesera, B. Bawerka, A.

Aftaliona, u pogledu kauzalnosti inflacije u prvi plan ističu subjektivne elemente -
psihologiju potrošača. U užem smislu, ova teorija se može Izraziti kroz stav da do
rasta cijena dolazi zbog subjektivnog stava potrošača po ko¬jem oni,
pretpostavljajući da će vrijednost novca vremenom sve više padati, novcu pridaju
manju vrijednost.

Vrijednost novca, prema ovoj teoriji, se utvrđuje u procesu razmjene. Os¬novna

determinanta vrijednosti novca jeste korisnost robe koju kupuje po¬sljednja
jedinica dohotka potrošača, s tim što se iz dohotka izostavlja onaj dio koji se
koristi za štednju. Iz ovoga proizlazi da štednja djeluje protiv rasta

cijena, odnosno protiv pada vrijednosti novca.

Prema Albertu Aftalionu, čije učenje se kreće unutar tzv. marginalističke

vrijednosti, cijene ne zavise samo od dohotka i od varijacija dohotka već i od

predviđanja. U tom smislu, pomenuti autor kao bitne faktore Inflacije ističe
očekivanja, subjektivne procjene o događajima koji treba da uslijede, odnosno
ponašanje, koje se posmatra na generalnoj ravni.

Navedene postavke po kojima su psihološki faktori primarni uzroci inflacije su

teško odbranjive. Ovo prvenstveno iz razloga što se prevalentno monetarni
fenomen - rast cijena, nastoji objasniti putem psiholoških faktora. Ipak, ovoj teoriji
ne može se odreći barem diskretan značaj, posebno u posljedičnom

segmentu inflacije, kada potrošači svojim ponašanjem u vrijeme stalnog

po¬skupljenja i nestašica, mogu doprinijeti razvoju inflacije.
B) Teorija inflacije troškova

Ova teorija u svojim osnovnim postavkama promovira rast troškova u ključni

razlog za rast cijena. Dakle, uvećani troškovi poslovanja, koji mogu

biti internog 1 eksternog karaktera, vrše pritisak na cijene, što dovodi do njihovog
neminovnog povećanja. Za razliku od prethodnih teorija inflacije, prema
tumačenju sljedbenika teorije inflacije troškova do povećanja troš¬kova dolazi po
pravilu u vrijeme privredne depresije, a to znači i smanjenja realnog društvenog
proizvoda. Unutar ove teorije postoji različita shvatanja o kauzalnom prioritetu
pojedinih troškova, pa temeljem toga postoji i nekoliko njenih varijanti: teorija
inflacije nadnica, inflacija izazvana monopolističkim cijenama, uvozna inflacija, te
mješovita teorija.

a) Teorija Inflacije nadnica

Osnovni uzrok inflacije, prema predstavnicima ove teorije, predstavlja rast

nadnica. Naime, po tom stavu, rast nadnica (plaća), koji nema pokriće u
povećanju produktivnosti, uzrokuje rast troškova proizvodnje, što dovodi do rasta
cijena. Ova tvrdnja se potkrepljuje činjenicom da troškovi radne snage imaju
značajan udio u ukupnim troškovima. Glavni „krivac" za pokretanje navedenog
inflatornog mehanizma je sindikat, čija snaga posebno dolazi do izražaja u
situaciji kada se bilježi niska stopa nezaposlenosti i kada je tražnja velika. Kada
pod pritiskom sindikata dođe do povećanja cijena, teret tog rasta, osjete
ponajprije potrošači, odnosno drugi kupci, što izaziva rast troškova života,
odnosno rast troškova proizvodnje. Takve promjene predstavljaju razlog za
renoviranjem zahtjeva za povećanje plaća, što znači da se obnavlja interakcija na
relaciji cijene - plaća.

Posmatranje nadnica, odnosno njihovog povećanja, u kontekstu kauzal-nosti

inflatornih kretanja, općenito gledajući, predstavlja vrlo složeno pita¬nje. Naime,
utjecaj povećanja plaća na inflaciju treba posmatrati u kontekstu cjelokupnih
društvenih odnosa, prije svega u kontekstu osnovnih sastavnica ekonomske
politike, pri čemu, u ovom slučaju, mislimo na fiskalnu politi¬ku, politiku dohotka,
ali i vanjskotrgovinsku politiku, te socijalnu politiku. Drugim riječima, nadnice, u
određenim situacijama, mogu doprinijeti, u određenom dijelu, rastu cijena, ali
nikako ne mogu biti osnovni razlog za inflaciju. Istovremeno, kod analize nadnica,
treba voditi računa o procentu zaposlenih u proizvodnji, i onih koji su zaposleni u
(javnoj) administraciji, prosječan nivo njihovih plaća, kao i trend rasta plaća
proizvodnih, odnosno administrativnih radnika.

b) Inflacija usljed monopolističkih cijena

Postojanje monopola na tržištu za svako društvo, sa općedruštvenog stano¬višta,
predstavlja nepoželjno ponašanje. Ovo posebno kada monopol stavimo u
kontekst pravila fer tržišnog nadmetanja. I pored određenja svake države

putem propisa o konkurenciji, te uz to, kada je riječ o Europskoj uniji, I pu¬tem

nadnacionalnih normi (ugovora, uredbi i si), ne može se uvijek izbjeći situacija
gdje poslovni subjekti koji dominiraju na tržištu nameću cijenu koja se ne bazira
na ekonomskim (troškovnim) parametrima već onu cijenu koja će im upravo
zahvaljujući poziciji na tržištu omogućiti stjecanje što većeg profita, odnosno
ekstraproflta.

Međutim, kada monopolist ičke cijene stavimo u kontekst inflatornih kreta¬nja,

onda se teško može Izvesti zaključak koji bi makar u osnovnim obrisima mogao
korespondirati gore navedenom. Naime, iz ranijih izlaganja jasno proizlazi da
svaka ponuda, u ovom slučaju sa uvećanom cijenom, mora imati odgovor u
tražnji, da bi se uopće moglo govoriti o inflaciji. Drugim riječima, nečija želja za
profitom, ispoljena kroz monopolističku cjenovnu kategoriju, nije per se dovoljna,
u smislu kauzalnosti, da proizvede inflatorna kretanja. Bez adekvatne količine
novca u opticaju, odnosno bez dovoljne količine novca u džepovima (portfoliu)
potrošača, nema ni tražnje koja će apsorbirati po¬stojeću ponudu, a kamoli one
tražnje koja će dovesti do inflacije.

c) Uvozna Inflacija

Nisu rijetki slučajevi da, u posljednjih nekoliko decenija, razlog za rast ci¬jena
ima eksterni karakter. Usljed rasta uvoznih cijena tzv. strateških sirovina (nafte,
hemijskih proizvoda, aluminija, električne energije, plina) od kraja šezdesetih
godina, preko prvog naftnog šoka, u prvoj polovini sedamdese¬tih godina prošlog
stoljeća, pa do procesa globalizacije, dvadesetak godina unazad, dolazi do
internih inflatornih kretanja. Intenzitet rasta cijena zavisi od vrste uvoznog
proizvoda čija cijena raste - u kontekstu udjela u ukupnim troškovima proizvodnje,
od stope rasta cijene tog proizvoda, te od vitalnosti privrede svake zemlje da
mjerama monetarne politike, ali i opće ekonomske politike, amortizira taj eksterni
Inflatorni pritisak. U biti, eksterni inflatorni impuls ponajprije i ponajviše pogađa
zemlje u razvoju. Taj utjecaj je posebno vidljiv zadnjih dvadesetak godina, zbog
rušenja prepreka u međunarodnoj trgovini, osobito onih protekcionističkih, te
zbog djelovanja drugih faktora, koji se mogu jednim Imenom nazvati
vanekonomski, a koji mogu poslužiti kao sredstvo pritiska.

Na kraju, pojedini ekonomisti, poput Emil Jamesa, pri analizi Inflatornog procesa,
kombiniraju dvije navedene teorije inflacije - teoriju inflacije tražnje sa teorijom
inflacije troškova. Prema ovom shvatanju svako povećanje troš¬kova prouzrokuje
povećanu tražnju. Pri tome, treba reći, da se pod terminom troškovi, po pravilu,
kriju nadnice. Iz prve postavke proizlazi još jedna, a to je da je inflacija troškova
Istovremeno i inflacija tražnje.
C) Marxova teorija inflacije

Početna postavka Marksa u pogledu nastanka inflacije, koja glasi - količina novca
u opticaju je određena sumom robnih cijena, oponira shvatanju pred¬stavnika
kvantitativne teorije novca. Ono što je još važnije u njegovoj analizi jeste
shvatanje po kojem uzroke inflacije treba tražiti u segmentu društvene
reprodukcije, odnosno od kretanja realnih faktora proizvodnje. Dragim ri¬ječima,
monetarna kriza, izražena kroz Inflaciju, rezultat je opće privredne krize.
Strukturiranje privrednog sistema, pozicija i uloga osnovnih poluga tog sistema,
organizacija proizvodnje, proizvodni odnosi, razmjena i potrošnja, odnosi
raspodjele, odlučujuće utječu na početak inflacionog procesa.

Analizu procesa proste reprodukcije Marx prati kroz dva segmenta - jednog koji se
tiče sredstava za proizvodnju 1 drugog koji referira na proizvodnju sredstava za
potrošnju. Sam proces reprodukcije podrazumijeva realizaciju niza pojedinačnih
procesa koji se odvijaju Između dva navedena segmenta, i naravno unutar svakog
od njih ponaosob. Cilj svih tih procesa je ostvarenje ravnoteže (stabilnosti)
između proizvodnje u oba segmenta, drugim rije¬čima - ukupne društvene
ponude, i ukupnih društvena potreba - platežno sposobne tražnje. Zadovoljenje
navedenog uvjeta za rezultat Ima Izbjegavanje inflacionih, odnosno deflacionih
kretanja.

Ukoliko pak dođe do poremećaja u procesu reprodukcije, prije svega zbog

povećanog rasta sredstava za proizvodnju u odnosu na sredstva za potrošnju, što
se odražava na odnose između ponude i tražnje dobara, to će se odraziti na
pomjeranje cijena. Na taj način poremećaji u monetarnom sektoru postaju
refleksija poremećaja u privredi, odnosno u procesu proizvodnje, razmjene,
raspodjele i potrošnje. Količina novca u opticaju treba da se ravna prema prema
potrebama privrede (reprodukcije). S tim u vezi je i tvrdnja po kojoj neodmjereno
napajanje privrede novcem predstavlja jedan od bitnih razlo¬ga nastanka
Inflatornih (deflatornih) procesa. Ove konstatacija upućuju na Marxov zakon
opticaja novca, drugim imenom zakon tražnje:

„ (QxP)x(QxP)kr + D

M= — +B1

M. - količina novca u opticaju

Q - količina robe
P - opći nivo cijena

V - brzina novčanog opticaja

Q x P - suma robnih cijena

(Q x P) kr - roba prodata na kredit

D - dospjeli dugovi

Bi - blago

1.2. Posljedice inflacije

Širok je spektar posljedica koje nastupaju sa Inflacijom. Rast novčane mase, rast
tražnje općenito, ne utječe samo na rast cijena, već značajno opredjeljuje stanje u
proizvodnji, utječe na zaposlenost, raspodjelu dohotka, potrošnju, te na platni
bilans zemlje.

U osnovnom ekonomskom segmentu - procesu proizvodnje, Inflacija dono¬si

nesigurnost u kalkulaciji troškova, što značajno utječe na kreiranje poslov¬nih
odluka. Zbog stalnog mijenjanja cijena komponenti inputa, zatim cijena
komponenti samog procesa, kao i cijena distribucije proizvoda, poslovnim
subjektima je izuzetno teško odrediti se prema realnoj tržišnoj cijeni njihovog
proizvoda. Pored toga inflacija negativno utječe na vitalne Interne parametre
uspješnosti preduzeća, kao što su ekonomičnost i produktivnost rada. Ovo iz
razloga što slabi vanjski (konkurentski) pritisak na preduzeće, što obuhvata
rukovodstvo 1 radnike, koji uviđaju da se dobit u uvjetima inflacije zasniva
prvenstveno na povećanju cijena. Takva postavka, pored pada produktivnosti,
dodatno slabi organizacijske sposobnosti, a to opet vodi do povećanja troškova i
time negativnog utjecaja na ekonomičnost poslovanja. Radnici postaju de-
motlviranl u ostvarenju boljeg radnog učinka, a rast troškova života, odnosno
druga strana medalje - pad životnog standarda, jača njihove zahtjeve za po-
većanjem nadnica. Takvo stanje za posljedicu može imati traženje poslovnih
alternativa, počev od dopunskog posla pa do napuštanja postojećeg radnog
mjesta, a to znači do procesa fluktuacije radne snage, obično prema drugim
zemljama sa stabilnijom ekonomijom.

Gledajući situaciju na generalnoj ravni postaje primjetno da između poslov¬nih

subjekata slabi tržišna utakmica, što za posljedicu ima negativne rezultate, koji
predstavljaju suprotnost od onoga što fer tržišno nadmetanje ima za svako
društvo, a to je; pad kvaliteta proizvoda, manja raznovrsnost proizvoda, slabije
prateće usluge, otežana distribucija proizvoda, poliranje značaja inovativnosti i si.
Navedeni problemi u procesu reprodukcije, i marginaliziranje pravila slobodnog
tržišnog nadmetanja, za rezultat imaju neadekvatnu alokaciju resursa. To se
posebno odnosi na investicije, gdje se investicijske odluke sve manje zasnivaju na
ekonomskim kriterijima. Dolazi do sve većeg zaduživanja preduzeća, pri čemu se
ulazi u začarani krug nelikvidnosti.

Amortizacija osnovnih sredstava u novonastalim okolnostima poprima obrise

nekonzistentnosti, što otežava zamjenu osnovnih sredstava za nova sredstva.
Ovaj problem kod amortizacije se „amortizira" putem revaloriza¬cije osnovnih
sredstava. Stalni rast cijena, i pad vrijednosti domaće valute, obeshrabruje
štednju. Sastavni dio procesa inflacije je crna berza, ne samo valuta (deviza), već
i drugih vrsta roba, posebno osnovnih životnih namirni¬ca, kao i proizvoda koji,
po pravilu, podliježu plaćanju akciza: benzin, kafa, cigare, alkohol.

a) Inflacija I raspodjela dohotka

Nastupom inflacije dolazi do drugačije raspodjele (redistribucije) dohotka. Ova

konstatacija se odnosi na poslovne subjekte, ali i fizičke osobe. Obje ka¬tegorije
su na dobitku ukoliko se nalaze u poziciji dužnika. Poslovni subjekti, pored toga, u
vrijeme Inflacije mogu uvećati svoj profit, posebno u kontekstu vremena nabavke
input komponente i vremena prodaje svog proizvoda. Na visinu profita utječe i
dužnička pozicija, iznos duga, te odnos sa prethodnom vremenskom relacijom
između inputa I outputa.

Među beneficijatima inflatornih kretanja nalazi se i država, prvenstveno kada se

nalazi u ulozi dužnika, bez obzira je li riječ o unutrašnjem ili vanj¬skom dugu.
Unutrašnji dug se ponajprije odnosi na izdavanje obveznica, kada pored roka
isplate duga, država može vršiti i konverziju uvjeta pod kojima je izdala
obveznicu. Svakako da u dužem vremenskom periodu država računa na
obezvrjeđenje novca, a time I smanjenje svog duga.

Nasuprot navedenoj kategoriji, postoje i oni koji se, u vrijeme inflacije, smatraju
gubitnicima. To su, prije svega, povjerioci i primatelji fiksnih do¬hodaka. Ono što
je dobitak za dužnike, to je gubitak za povjerioce - njihovo potraživanje se
izmiruje u manje vrijednom novcu. Na gubitku su I rentijeri, penzioneri, i svi drugi
koji imaju fiksna primanja. Na gubitku su i štedlše, koji, po pravilu, povlače svoj
novac iz banaka. Načini za amortiziranje i dis¬perziju rizika u ovakvim
situacijama, generalno gledajući, nalaze se u kon¬verziji domaće valute u devize,
odnosno dragocjenosti, Ili pak kroz ulaganje u nekretnine. Zbog različitog efekta
Inflacije, bogaćenja jednih i siromašenja drugih, dolazi do promjene socijalne
slike, a time I do zaoštravanja socijalne situacije, pojave socijalnih nemira i si.

b) Platoi bilans I inflacija

Rast cijena ima značajan utjecaj i na vanjskotrgovinske odnose, čiji pregled

možemo pratiti kroz stanje platnog bilansa. Kroz platni bilans dolazi do kon-
frontiranja domaćih i inozemnih cijena, gdje njihova različitost utječe na uvo¬zno
izvozne tokove. U navedeni kontekst spada i određenje prema deviznom kursu -
njegovu „realnost" odnosno „uravnoteženost" . Rast domaćih cijena, u odnosu na
strane, dovodi do smanjenja konkurentske sposobnosti domaćih poslovnih
subjekata, relativizirajući rentabilnost njihovog poslovanja. Izvoz domaćih
proizvoda slabi, a zbog cjenovne povoljnosti raste uvoz proizvoda iz inozemstva.
Pored uvećanog deficita platnog bilansa, dolazi do iscrpljiva¬nja deviznih rezervi
zemlje. Takva situacija pogoduje razvoju spekulativnih poslova, uključujući
špekulacije sa devizama. Psihoza straha od daljnjeg pada vrijednosti domaće
valute, i rastući spekulativni poslovi, prouzrokuju daljnje klizanje kursa domaće
valute. Stranci koji dolaze u zemlju sa čvrstom valutom osjećaju se još udobnije,
kupujući za malo novca određenu vrstu robe koja u normalnim okolnostima vrijedi
znatno više (dragocjenosti, umjetnine i si).

1.3. Tipovi inflacije

Kada su u pitanju posljedice inflacije, onda, po pravilu, ne možemo reći da između
navedenih teorija postoje bitne razlike. Ono što može opredijeliti različitost u
posljedicama jesu tipovi inflacije, a oni se ravnaju, prije svega, po intenzitetu
djejstva inflatornog procesa. S tim u vezi moguće je izvršiti klasifikaciju tipova
inflacije, pa tako poznajemo:

- umjerenu inflaciju,

- nekontroliranu inflaciju,

- otvorenu i prigušenu inflaciju,

- domaću i uvoznu inflaciju.

a) Umjerena inflacija

Ovaj tip inflacije, koji se još može nazvati i latentnom, puzajućom, odnosno
potencijalnom inflacijom, ima dugoročan i kontinuelan karakter. Naime, u ovom
slučaju, cijene rastu sporo, lagano, ali neprekidno. Određivanje mjere sporosti,
izraženo u relativnim pokazateljima, nije uniformisano. Tako, prema studijama
radenim unutar Organizacije ujedinjenih naroda, inflacija, izražena kroz indeks
rasta maloprodajnih cijena, koja se kreće u rasponu od 5% -10% tretira se kao
umjerena inflacija. Inflacija od 1% - 5% smatra se slabom, a sve preko 10% tretira
se kao visoka inflacija. Prema drugim shvatanjima umjerena inflacija je ona koja
se kreće u rasponu od 2-3%, odnosno po nekima i do 5%.

Bez obzira na navedene različite limite pozicioniranja umjerene inflacije, za nju se

danas može reći daje inherentna razvijenim tržišnim ekonomijama.

To mjesto latentna inflacija duguje aktuelnom dominantnom stavu po ko¬jem je

određeni stepen inflacije poželjan i neophodan za ekonomski boljitak zemlje -
ekonomski rast i razvoj, te da je ovaj tip inflacije samo cijena koju treba platiti
ubrzanom ekonomskom rastu. S druge strane, pored rečene kori¬snosti,
umjerena inflacija ima i svoje negativne strane, jer, pored objektivnog smanjenja
kupovne snage novca, upitnim se postavlja optimalno korištenje proizvodnih
faktora, uz relativiziranje djelovanja cjenovnog mehanizma.

b) Nekontrolirana inflacija

Nekontrolirana, odnosno burna inflacija, može nastati ne samo u kriznim

razdobljima, već i u mirnodopsko vrijeme, kada država vodi neefikasnu i ne-
konzistentnu ekonomsku politiku. Nekontrolirana inflacija svoje ishodište nalazi u
stalnom rastu novčane mase, kroz štampanje novčanica bez pokrića. Cijene na
taj način vrtoglavo i nezaustavljivo počinju rasti, pri čemu se galo-pirajuća
inflacija može pretvoriti u hiperinflaciju, čiji krajnji ishod može biti krah
monetarnog i ekonomskog sistema. Sve negativne posljedice inflacije se
ispoljavaju u svojim ekstremnim oblicima - enormni rast cijena, svakodnevno
obezvrjeđenje novca, nestašice, crna berza, osiromašenje većine stanovništva,
rast socijalnih napetosti, platnobilansni deficit, iscrpljivanje deviznih rezervi,
kreditno zaduživanje zemlje, rast javnog duga, politička kriza. Primjeri
kon¬kretnog ispoljavanja ovog tipa inflacije karakteristični su za zemlje Azije i
Južne Amerike. Hiperinflaciju su, pored ostalih, doživjeli i stanovnici bivše
Jugosla¬vije osamdesetih godina prošlog stoljeća, i to u „deja vu" formi, gdje je
drugi hiperinflatorni val bio uvod u raspad bivše države i rat u Bosni i
Hercegovini.

c) Otvorena i prigušena inflacija

Otvorena ili neobuzdana inflacija odvija se bez planske, ili, bolje rečeno, efikasne
kontrole države. Ovakav tip inflacije je karakterističan za krizne periode, kada
država, odnosno monetarna vlast nema jake institucionalne mehanizme, i kada
je, općenito gledajući, njihov utjecaj zanemariv. Stoga, brzi rast cijena, u takvim
uvjetima, otvara prostor za brzu transformaciju otvorene inflacije u hiperinflaciju.
Jedan od primjera za ovaj tip inflacije je onaj njemački koji je svoje atribute
pokazao u periodu poslije i svjetskog rata (1919-1924). Suprotno navedenom tipu
inflacije je prigušena, ili kontrolirana inflacija. Temelj ove suprotnosti jesu aktivne
mjere antiinflacione politike koje utvrđuje i realizira država. Naravno, glavnu
ulogu, pored vlade, ima centralna

(narodna) banka, koja koristi monetarni instrumentarij s ciljem amortiziranja

negativnih učinaka Inflacije. Prvi korak, u tom pravcu, je smanjenje količine novca
u opticaju, čime se želi na najdirektniji način utjecati na smanjenje tražnje. Pored
toga, poduzimaju se mjere kontrole nadnica, kao i kontrola ci¬jena, koja može biti
selektivnog karaktera, ticati se samo određenih (vitalnih) proizvoda, ili
generalnog karaktera, kada govorimo o zamrzavanju cijena.
ti) Domaća i uvozna inflacija

Ova podjela se bazira na provenijenciji uzroka koji dovode do inflatornih procesa.

Ukoliko su ti uzroci interne naravi onda govorimo o domaćoj infla¬ciji. Rast cijena
u zemlji može biti posljedica djelovanja niza faktora: poveća¬nom novčanom
tražnjom, disproporcijama u raspodjeli realnog nacionalnog dohotka, deficitnim
investiranjem, neadekvatnom fiskalnom politikom, ne¬stašicom određenih
proizvoda.

Eksterni razlozi, kojima vanjska Inflacija duguje svoj nastanak, referiraju na

vanjskotrgovinske odnose, kretanje kapitala, fluktuaciju radne snage i si. U ovom
slučaju možemo govoriti o transferu inflacije iz inozemstva. Koliki će biti utjecaj
eksternih faktora na rast domaćih cijena, zavisi od brojnosti tih faktora,
intenziteta njihovog djelovanja, te od spremnosti domaćih monetar¬nih vlasti da
se uspješno odupru pritisku koji dolazi Izvana.

Kada su u pitanju vanjskotrgovinski odnosi pažnju prije svega usmjeravamo na

stanje platnog bilansa. Ono što je zanimljivo u pogledu odnosa Između utjecaja
ovog pokazatelja vanjskotrgovinskih odnosa i pojave Inflacije je či¬njenica da rast
domaćih cijena može uslijediti ne samo kod deficita platnog bilansa već 1 u
slučaju njegovog suficita.

Deficit platnog bilansa se u praksi često pojavljuje kao razlog inflacije. Deficit je u
biti refleksija odnosa između domaće potrošnje 1 domaće proi¬zvodnje, na štetu
domaće proizvodnje. Upravo zbog tog disbalansa domaća valuta u odmjeravanju
snaga sa stranim valutama gubi svoju vrijednost, a što za posljedicu ima rast
cijena uvozne robe. Takav rast može biti impuls za rast cijena domaćih proizvoda,
i to posebno u situaciji kada dođe đo nestašice pojedinih proizvoda. Rast cijena
prouzrokovat će pad životnog standarda, što će opet neminovno voditi ka
učestalim zahtjevima za povećanje nadnica. Međutim, u određenom momentu
bez obzira na rast tražnje, može doći do smanjenja uvoza, i to, prije svega, zbog
smanjenja deviza kojima se kupuje strana roba.

Suficit platnog bilansa, također, može dovesti do rasta cijena. Razlog zbog čega
ovaj pozitivni ekonomski pokazatelj dovodi do pojave inflatornih kreta¬nja je
znatno uvećanje deviznih rezervi, koje poslije određenog vremenskog intervala
djeluje na rast novčane mase. To se događa u situaciji kada se sufi¬citom izazvan
priliv novca ne koristi za razvoj domaće proizvodnje, već u one segmente koji
potiču tražnju, i koji kao takvi dovode do inflacije.

Kretanje kapitala, pri čemu posebno mislimo na dugoročne kredite iz Inozemstva,

potencijalno djeluje u pravcu nastanka inflatornih procesa. Svježi kapital pozitivno
utječe na investicione aktivnosti, posebno ulaganja u proi¬zvodni sektor, što
doprinosi uvećanju društvenog proizvoda. Povećana tražnja će se odraziti 1 na
povećanje uvoza. Problem nastaje kada platežno sposobna tražnja svojim rastom
nadmaši rast domaće proizvodnje i rast uvoza. Ovakva situacija za rezultat ima
inflaciju.

Pored navedenih razloga uvozne Inflacije može se pojaviti I kretanje radne snage.
Naime, ako posmatramo Evropu, onda ćemo među zemljama koje su u periodu
nastanka Evropske zajednice pa do početka procesa globalizacije imale najveći
broj ekonomskih migranata prepoznati Tursku, Grčku, Italiju, bivšu Jugoslaviju.
Zadnji veliki krug proširenja Europske unije - 2004. godine, otvorio je vrata
radnicima iz novih članica - većinom bivših tzv. socijalistič¬kih zemalja, za rad u
najrazvijenijim članicama Unije. Među radnicima koji zarađuju izvan matične
države nalazi se i veliki broj državljana Bosne 1 Her¬cegovine, koji doznačuju
znatna novčana sredstva, što ima utjecaj na održanje minimalnog životnog
standarda većine stanovništva. U većini drugih zemalja, ovakav priliv novca Ima
za rezultat rast platežno sposobne tražnje, a to znači 1 osnov za Inflatorna
kretanja.

2. DEFLACIJA

Sve ono što je rečeno za Inflaciju može se, sa suprotnim značenjem u uzročno-
posljedičnom smislu, upotrijebiti za definiranje deflacije. Riječ je o društveno-
ekonomskoj pojavi koju karakterizira pad cijena roba i usluga, rast kupovne snage
novca (apresijacija), rast kamatne stope, pad investicija, slabljenje poduzetničke
inicijative, pasiviziranje poslovnih aktivnosti, porast nezaposlenosti, te gašenje
(prestanak rada) mnogih poslovnih subjekata.

Uzroci nastanka deflacije, gledano na generalnoj ravni, odnosno prema njihovom

porijeklu, mogu biti različiti: monetarni, ekonomski, politički, od¬nosno kao
kombinacija više navedenih faktora. Obično se deflacija javlja kao posljedica
pogrešne monetarno-kreditne politike, ili neadekvatne raspodjele dohotka. U
navedenom kontekstu možemo reći da deflacija potencijalno predstavlja uzrok
privredne krize. Pored toga, uzroci deflacije mogu biti pad produktivnosti rada,
kao i opadanje proizvodnje usljed djelovanja eksternih faktora. Deflacija se tada
pojavljuje kao posljedica privredne krize.

U vrijeme deflatornih kretanja na gubitku su dužnici, poduzetnici, radnici, i

država. Dužnici, općenito gledajući, su veliki gubitnici, jer svoje obaveze moraju
izmirivati u vrednijem novcu 1 uz veću kamatnu stopu. To znači da njihov dug u
vrijeme inflacije postaje veći. Ista konstatacija vrijedi za državu kada se nalazi u
ulozi dužnika, pri čemu se posebno misli na obaveze izvršenja budžeta.
Poduzetnici su na gubitku jer se smanjuje obim poslovanja, što je put ka bankrotu
i prestanku poslovanja. Na taj način, teret Inflacije osjećaju i radnici koji ostaju
bez posla.

U kategoriju beneficijata, odnosno dobitnika, u vrijeme deflacije spadaju povjerio

ci kojima se isplaćuju potraživanja u vrijednijem novcu. U istu ka¬tegoriju
spadaju svi subjekti koji Imaju stalna (redovna) primanja: državna administracija,
penzioneri, osiguranici, rentijeri. Njihova korist od deflacije proizlazi iz činjenice
što za Isti broj novčanih jedinica koji prime mogu kupiti više robe, odnosno
koristiti više usluga nego prije.

U pogledu negativnog utjecaja na ekonomsko i socijalno stanje u zemlji, te u vezi

s tim, u pogledu načina izlaska iz postojećeg stanja, kada se konfrontira

inflacija i deflacija, onda je opće stanovište danas da je deflacija znatno veće zlo
od inflacije. Osnovni argument koji potkrepljuje navedenu tvrdnju, pored propasti
poslovnih subjekata i nezaposlenosti, jeste znatno teži i kompleksniji put koji
predstoji iz izlazak iz deflacije. Drugim riječima, nije dovoljno samo povećati
količinu novca u opticaju, već tu mjeru treba kombinirati sa nizom drugih mjera iz
oblasti opće ekonomske politike, počev od fiskalne politike, kreditne politike,
politike zapošljavanja, socijalne zaštite, te svih onih mjera koji se tiču pozicije
države na tržištu, ponajprije izraženu kroz budžetsku politiku, odnosno kroz
funkcije javnih rashoda.

3. STAGFLACIJA

Pojmovno određenje stagflacije, kao kombinacije dviju riječi - stagnacije i inflacije,

dovoljno govori o suštini ove ekonomske pojave. Stagflacija se u tom smislu može
definirati kao sublimat osnovne značajke stagnacije, a to je nezaposlenost, i
osnovne karakteristike inflacije, a to je rast cijena. Ova kombinacija ujedno
ukazuje na svu složenost stagflacije.

Iz ranijih izlaganja je vidljivo da inflacija korespondira stanju visoke za¬poslenosti

proizvodnih faktora. Poslovni subjekti, prvenstveno proizvodni,

rade punim kapacitetom. Investicije su na zavidnom nivou, dinamiziraju se

poslovne aktivnosti, raste stopa zaposlenosti. Osnovne tržišne poluge - ponu¬da i
tražnja, također bilježe rast. U određenim situacijama, zavisno od stope inflacije,
nadnice i profit rastu brže nego troškovi života. Ovakva inflatorna slika upućuje
na stanje privrednog prosperiteta.

Pojava deflacije označava sasvim drugačiju situaciju u zemlji. Ranije nave¬deni

ekonomski pokazatelji u vrijeme deflacije dobivaju negativan predznak
(nezaposlenost, poslovna neaktivnost, destimuliranje investicija, propast firmi i
si.) što upućuje na nezaposlenost nacionalnih resursa. Iz navedenog se izvodi
zaključak da deflacija koincidira sa depresijom, odnosno krizom (panikom,
recesija prestrojavanjem u hodu, korekcijom privrednog rasta).

Spajanje dviju krajnosti - inflacije i depresije, u jednu supstancu - stagfla-ciju,

traži odgovor u pogledu uzroka takvog stanja. Prema P. Samuelsonu,
terminološkom autoru ove pojave, koji otklanja do tada prisutnu teorijsku dilemu
o mogućnosti pojave stagflacije, stagflacija u SAD-u je cijena blago¬stanja
američke privrede. Suprotno stajalište zastupa njemački ekonomist Helmut Arnt
koji iznosi tezu daje stagflacija posljedica političke moći. Izlaz iz stagflacije, prema
Arntu, treba tražiti u promjeni politike, koja treba da akceptira zahtjev da se
reetablira elastičnost nadnica i cijena na odlučujućim tržištima.

4, DEVALVACIJA i REVALVACIJA

Prethodna elaboracija inflacije i deflacije, te s tim u vezi depresijacije, od¬nosno

apresijacije novca, ukazuje na djelovanje mnoštva faktora prvenstveno
ekonomske provenijencije. Ova konstatacija je posebno bitna za inflatorna
kretanja, kada slabi kupovna snaga novca, kada domaća valuta depresira, jer
jedna od korektivnih mjera, koja se u takvim okolnostima nameće kao način
izlaska iz inflatornog ciklusa, jeste promjena pariteta domaće novčane jedi¬nice
u odnosu na postojeće pokriće (zlatnoj ili deviznoj podlozi). Ili, nešto konkretni)e,
devalvacija je sniženje pariteta domaće valute temeljem akta zakonodavne vlasti.
Radi se, dakle, o ciljanoj planskoj mjeri vlasti usmjerenoj ka obuzdavanju,
odnosno prevazilaženju negativnih ekonomskih trendova.

Mnoštvo je primjera devalvacije nacionalnih valuta, počev od višestruke

devalvacije američkog dolara za vrijeme velike ekonomske krize (1929-1933),
preko devalvacije iste valute, ali sada u ulozi zlatne devize, pred kraj važenja
bre11on \voodskog sistema, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa
do devalvacije krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj Jugosla¬viji,
kada je poslije izvršene denominacije dinara, utvrđen paritet dinara prem
njemačkoj marki (DEM) u Iznosu 1:7, da bi poslije par mjeseci bila izvršena
devalvacija i utvrđen paritet 1:9, a nedugo poslije toga još jedna devalvacija s
paritetom 1:13. Obzirom daje devalvacija administrativna mjera ona se kao takva
ne prihvaća rado u međunarodnim finansijskim (ekonomskim) odnosima. Potvrdu
takve postavke nalazimo i u kriterijima konvergencije koje je Evropske unija
postavila pred svoje članice pri izgradnji monetarne unije, odnosno stjecanja
članstva u euro zoni.

Revalvacija također predstavlja pravnu kategoriju, što znači da dolazi od države,

ali, za razliku od devalvacije, ova mjera vlasti predstavlja povećanje pariteta
domaće novčane jedinice prema zlatu, odnosno konvertibilnim va¬lutama.
Revalvacija u biti predstavlja ozvaničenje rezultata deflacije (jačanja kupovne
snage novca), s tim da može upućivati i na postojanje značajnog suficita platnog
bilansa. Primjera radi, Njemačka je tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća više
puta izvršila revalvaciju svoje valute (DEM), a istoj mjeri su pribjegavale i neke
druge razvijene zemlje poput Japana, Holandije i si.
5. PRAVNA ZAŠTITA OD PROMJENE KUPOVNE SNAGE NOVCA

Introdukcija sistema slobodnog važenja novca, izdavanje I cirkuliranje papirnog

novca, nestanak konvertibilnosti u klasičnom smislu, način odre¬đivanja pokrića
za novčanu jedinicu, mogućnost štampanja novca bez (ade¬kvatnog) pokrića,
znatno su uvećali rizik od pojave inflatornih procesa, a to znači i od depresijacije
novca. Taj rizik dobiva još više na značaju kada se ima u vidu brojnost osoba na
koje se on potencijalno odnosi: povjeriocl, radnici, penzioneri, poslovni subjekti.
Treba istaći da s početkom procesa globalizacije raste eksterni rizik, što je
posebno vidljivo na relaciji razvijenih zemalja i bivših socijalističkih zemalja koje
su u posljednje dvije decenije nalaze u procesu potpune društvene i političke
transformacije, koja je, prije svega, uvjetovana vlasničkom transformacijom. Na
teorijskoj ravni postoji

više koncepcija koje pokušavaju, svaka na svoj način, objasniti pitanje pravne
zaštite od rizika promjene kupovne snage novca, pri čemu ovom prilikom
izdvajamo tri dominantne:

- metalistička koncepcija,

- valoristička koncepcija, i

- nominalistička koncepcija.

5.1. Metalistička koncepcija

Metalistička teorijska koncepcija se vezuje za novčani sistem koji se sada može
nazvati historijskim, a to je sistem metallstičkog važenja novca, gdje

se novac, sa svojom vrijednošću i upotrebnom vrijednošću, identificira sa

plemenitim metalima (zlato, srebro) od kojih je napravljen. Drugim riječima,

novac vrijedi onoliko koliko vrijedi plemeniti metal sadržan u njemu. Država se u
tom sistemu pojavljuje u ulozi garanta, što znači da ona jamči da je u metalnoj
novčanoj jedinici (kovanici) sadržana određena težinska jedinica plemenitog
metala, te daje taj metal određene finoće.

Navedena plemenita supstanca novca imala je primarni značaj, a pečat države,

koji je potvrđivao kvantitativne i kvalitativne odrednice novca, tek sekundarni
značaj. Veza između primarnog 1 sekundarnog elementa je bila očita i kao takva
potvrđena u praksi, što posebno važi za period 18. i 19. sto¬ljeća, i za tadašnje
novčane jedinice Francuske, Njemačke, Engleske.

Uvažavajući navedene postavke jasno je da je rizik od promjene kupovne snage

novca bio neznatan, skoro nikakav, te da pitanje zaštite od tog rizika, od¬nosno
pitanje Ispunjavanja novčanih obaveza, uopće ne postoji. U odnosima

između ugovornih strana - povjerioca i dužnika, vrijednost novčane obaveze u

vrijeme zaključenja ugovora, i njena vrijednost u vrijeme Izvršenja ugovora, se
ravnaju prema unutrašnjoj vrijednosti novčane jedinice, čime ne ostavljaju
nimalo, ili skoro nimalo, prostora za rizik od promjene njene kupovne snage.

5.2. Valoristička koncepcija

Osnov valorističke koncepcije predstavlja postavka o nužnosti odnosa ekvi-
valentnosti davanja između ugovornih strana, tokom trajanja ugovornog odnosa.
To znači, prema predstavnicima ove koncepcije, da je dužnik kod novčanih
tražbina obavezan vratiti istu kupovnu snagu novca. Polazeći od načela
jednakosti uzajamnih prestacija obaveza dužnika smatrat će se Ispu¬njenom
ukoliko u vrijeme izvršenja ugovora (dospjelosti plaćanja) Isplati onu količinu
novca koja po svojoj vrijednosti korespondira kupovnoj (realnoj) snazi novca u
vrijeme zaključenja ugovora.

Osnovne odrednice ove koncepcije statuirao je njemački teoretičar Savignv, po

kojem novac predstavlja kupovnu snagu mjerenu na imovini. Slijedom tog stava
temelj novca, odnosno novčane obaveze, jeste njegova funkcionalna vrijednost
(kupovna snaga). Ugovorne strane, zaključenjem ugovora, imaju u vidu upravo
funkcionalnu vrijednost, koju kao takvu žele očuvati tokom trajanja cijelog
ugovora, odnosno njegovog izvršenja. Na taj način, na princi¬pijelnoj ravni,
osigurani su interesi ugovornih strana, u smislu njihove zaštite od negativnih
posljedica inflacije (depresijacija novca), odnosno deflacije (apresij acij a novca).

U prilog ovoj koncepciji valoristi Iznose upravo pravnu sigurnost koju ona sa
sobom nosi. Naime, rizik pojave monetarnih poremećaja, time promjene kupovne
snage novca, a time i moguće štete za dužnika ili povjerioca, će biti eliminiran
odnosno u značajnoj mjeri amortiziran ukoliko se prihvati ova koncepcija. Isto
tako, primjena ove koncepcije čini suvišnim (nepotrebnim) ugovaranje zaštitnih
klauzula, što bi bilo potrebno u primjeni nominalističke koncepcije.

Pored navedenih prednosti valoristička koncepcija ima i određene nedo¬statke,

koje je čine neprihvatljivom za značajnu većinu pravnih (poslovnih) si¬stema.
Osnovni nedostatak referira na nemogućnost objektiviziranja kriterija na temelju
kojih bi se vršila procjena stepena smanjenja ili povećanja kupovne snage novca.
Insistiranje na primjeni ove koncepcije, slijedom navedenog razloga, dovelo bi
ponajprije do povećanja pravne nesigurnosti u poslovnom prometu. Danas,
možemo reći da bi primjena ove teorije bila nekonzistentna postojećem
globalnom sistemu, ponajprije iz razloga što insistira na jedna¬kosti uzajamnih
prestacija. Termin jednakost ostao je u sferi ideala ne samo u nacionalnim
okvirima, već i (naročito) u međunarodnim odnosima, koji se zasnivaju na politici
jačeg.

5.3. Koncepcija monetarnog nominalizma

Postepena promjena metalističkog sistema u sistem slobodnog važenja, sa sve
većom i češćom emisijom papirnih novčanica, uzrokuje promjenu do tada
vladajuće koncepcije. Iscrpljivanje zlatnih rezervi, povlačenje robnog novca iz
opticaja, česte krize unutar zemalja, međusobni ratovi, razvoj međunarodne
trgovine, potencira sve više pitanje inflacije, odnosno pada kupovne snage novca,
1 time povećava rizik od tih promjena, Ističući u prvi plan pitanje pravne zaštite
od tog rizika, koja sada, zbog učestalosti i brojnosti, nadra-sta individualnu razinu
odnosa povjerilac - dužnik, i postaje općedruštveni problem koji treba riješiti na
generalnoj ravni, uz zadovoljenje interesa svih zainteresiranih, te vodeći računa o
pravnoj sigurnosti, kao univerzalnom principu.

Prema načelu monetarnog nominalizma, odnosno nominalne vrijednosti novca,

kod izvršenja novčanih obligacija dužnik će se osloboditi obaveze kada isplati isti
broj novčanih jedinica, bez obzira na promjenu kupovne snage novca, njegovo
slabljenje ili jačanje, tokom trajanja ugovornog odnosa. Osnovna dilema koja se
pri ovakvoj postavci nameće jeste pitanje ravnoprav¬nosti ugovornih strana,
odnosno principa ekvivalencije uzajamnih davanja. Pozitivna strana ovog načela
ogleda se u poštivanju univerzalnog principa -pravne sigurnosti, što drugim
riječima znači da obje ugovorne strane (dužnik i povjerilac) tokom trajanja
ugovornog odnosa znaju Iznos koji se potražuje, odnosno duguje, i znaju
momenat u kojem se novčana obaveza smatra iz-vršenom. Problem nastaje kada
(ukoliko) dođe do promjene kupovne snage novca, bilo depresijacije, ili pak
apresijarije. U slučaju inflatornih kretanja, depresijacije novca, nastaje rizik za
povjerioca da će kod realizacije ugovora - isplate istog broja novčanih jedinica,
kao u vrijeme ugovaranja, dobiti no¬vac koji realno manje vrijedi. Od stepena
inflacije zavisi koliki će biti realni gubitak za povjerioca. Slična situacija je kod
apresij arije novca (deflacije) kada se u istoj, odnosno sličnoj, poziciji nalazi
dužnik.

Načelo monetarnog nominalizma je dominantno u pravnim sistemima većine

evropskih zemalja. Tako, francuski Gode civil (Građanski zakonik) u pogledu
novčanog zajma, članom 1895. propisuje; „Obaveza koja proisti-če iz novčanog
zajma predstavlja samo brojčani iznos naveden u ugovoru. Ako prije dospjelosti
dođe do povećanja ili smanjenja vrijednosti, dužnik je dužan vratiti brojčani iznos
zajma i samo taj Iznos u novcu koji je u tečaju u trenutku plaćanja" . Ovo načelo
je u francuskoj teoriji i praksi prihvaćeno kao generalno, što znači da se
primjenjuje na sve novčane obaveze, bez obzira na pravni temelj njihovog
nastanka.

Slično rješenje predviđeno je italijanskim Codice civile, u 19-om stoljeću, a

potvrđeno još uvijek važećim Građanskim zakonikom iz 1942. godine, koji članom
1277. predviđa primjenu načela monetarnog nominalizma: „Novčani dugovi
podmiruju se novcem koji ima zakonski tečaj u vrijeme plaćanja I po njegovoj
nominalnoj vrijednosti. Ako je dužni iznos utvrđen u novcu koji više nema
zakonski tečaj u vrijeme plaćanja, plaćanje će se Izvršiti u zakonskoj moneti
prema tečaju koji je ustanovljen između ove dvije monete".

Švajcarsko pravo na Implicitan način prihvata primjenu načela monetarnog

nominalizma. Takav zaključak proizlazi iz Zakonika o obligacionim odnosima, koji,
članom 84., predviđa sljedeće: „Plaćanje duga čiji je predmet suma novca vrši se
u moneti zemlje. Ako je u ugovoru označena moneta koja nije zakonsko sredstvo
plaćanja u mjestu plaćanja, dug može biti isplaćen u moneti zemlje po tečaju u
vrijeme dospjelosti, ukoliko doslovno Izvršenje ugovora nije sti¬mulirano riječima
„efektivna vrijednost" ili nekim odgovarajućim izrazom" .

Značajnu ulogu u potvrđivanju načela monetarnog nominalizma Ima i švajcarska

judikatura. Tako u slučaju Hinrichsen et Cie vs Braun et Cle, iz 1925. godine,
između ostalog, stoji: „Novčani dugovi su u pravilu dugovi novčanih iznosa koji,
prema teoriji nominalne vrijednosti, koja je danas vla-dajuća, mogu biti podmireni
isplatom određenog iznosa novca čija nominalna vrijednost prestaje na dan
isplate isplatom dužnog Iznosa na koji glasi obaveza ... Zakonske promjene u
novcu i to takve koje ne mijenjaju njegovu unutraš¬nju vrijednost idu na račun
zajmodavaca ... Ali, ako se promijeni unutrašnja vrijednost, ima se namiriti
zajmodavac prema unutrašnjoj vrijednosti koju je u vrijeme zajma imala
uzajmijena novčana vrsta" .

Anglosaksonskom pravu je također inherentan monetarni nominalizam. Nastanak

načela veže se za period metalistlčkog važenja novca 1 primjenjuje se,
zahvaljujući praksi engleskih sudova, od početka 17-og stoljeća. U jednoj presudi
iz 1604. godine, donesenoj temeljem parnice Između prodavca i kup¬ca, koja je
nastala zbog smanjenja kupovne snage tadašnje novčane jedinice, sud je zauzeo
stav da se tuženi (dužnik) može osloboditi duga plaćanjem istog broja novčanih
jedinica kao u vrijeme zaključenje ugovora, ističući u obrazlo¬ženju presude:
„Ono što novac čini novcem je oznaka (nomen)..." čime daje prednost žigu 1
natpisu tadašnjeg suverena nad (promijenjenom) unutrašnjom vrijednošću
tadašnje valute. Obzirom daje Engleska zemlja tradicije ne treba posebno ni
naglašavati da se načelo monetarnog nominalizma primjenjuje i danas. Drugim
riječima - dug koji je ugovoren u funtama može biti ispunjen plaćanjem domaće
valute kakva bude bila u vrijeme plaćanja, bez obzira na mijenjanje kupovne
snage novca.

U Sjedinjenim Američkim Državama prihvatanje načela monetarnog

nomi¬nalizma u 19-om stoljeću ima dvije referentne tačke - presude Vrhovnog
suda i građanski rat, koji je, između ostalog, doveo do sporova u pogledu različite
vrijednosti novčane obaveze u vrijeme zaključenja u odnosu na vrijeme
izvrše¬nja ugovora. U jednoj od presuda Vrhovnog suda kaže se: „Obaveza iz
jednog ugovora da se plati u novcu označava obavezu da se isplati onim što
zakon bude priznavao kao novac kad plaćanje bude izvršeno" odnosno u presudi
iz 1926. godine: „Novac (dolar) može imati različite vrijednosti u različitim
vremenima, ali u odnosu na zakon koji ga je ustanovio on je uvijek isti" .

Ono što čini razliku po uporednom pravu je karakter normi o monetarnom

nominalizmu. Po jednima, te norme su dispozltivnog karaktera, što znači da je
moguće ugovarati zaštitne klauzule (zlatne, valutne, robne), koje mogu biti
korektiv nominalističkog načela, ali samo pod uvjetom da te klauzule nisu izričito
zabranjene. Nasuprot tome, prema dominantnom stavu francuskih teoretičara iz
prinudnog kursa papirnog novca proizlazi fikcija ekvivalencije papirnog novca sa
zlatom, te je shodno tome apsolutno ništav svaki ugovor koji tu proklamiranu
ekvivalentnost negira, odnosno dovodi u pitanje. Iz toga se da izvesti zaključak
da su ništave i sve monetarne (zaštitne) klauzule koje budu unesene u ugovor. U
bivšoj Jugoslaviji, dakle prije četvrt stoljeća, prema Zakonu o obligacionim
odnosima (ZOO), koji je danas na snazi u Bosni i Hercegovini, načelo monetarnog
nominalizma je bilo imperativneg karaktera, što je vidljivo iz člana 394. ZOO-a:
„Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj
novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje šta drugo" .

Zbirno gledano, u odmjeravanju snaga između dviju aktuelnih koncepcija u

pogledu rizika promjene kupovne snage novca: nominalističke i valorističke
koncepcije, prednost po uporednom pravu se daje koncepciji monetarnog
nominalizma. Unutar toga veći dio zemalja atribuirá dispozitivni karakter ovoj
koncepciji, što znači da, u slučaju potrebe, dozvoljava primjenu nekih od zaštitnih
klauzula.

6. ZAŠTITNE KLAUZULE

Najvažnije klauzule koje su u službi zaštite od rizika promjene kupovne snage

novca su:

- zlatne klauzule,

- valutne klauzule, i

- robne klauzule

6.1. Zlatne klauzule

Pojava zaštitnih monetarnih klauzula se veže za širu upotrebu papirnih novčanica
tokom 18-og, odnosno 19-og stoljeća. Ove klauzule dobivaju sve veći značaj sa
pojavom velikih kriza, odnosno ratova, početkom 20-og stoljeća, a njihova
primjena se intenzivira na nacionalnom i međunarodnom planu sa postupnim
prelaskom na sistem slobodnog važenja.

Zlatne klauzule su ugovorne odredbe kojima se predviđa ispunjenje novča¬nih

obaveza u zlatnom novcu, zlatnim polugama, ili u novcu jedne ili druge ugovorne
strane, na način da se visina duga ravna prema cijeni zlata u vrijeme izvršenja
ugovora. Iz navedene definicije proizlazi da postoje tri vrste zlatnih klauzula:
zlatna novčana klauzula, klauzula plaćanja u zlatnim polugama, i zlatna
vrijednosna klauzula.

Zlatna novčana klauzula, koja Implicira obavezu plaćanja dospjelog duga u

zlatnom novcu (zlatna funta, zlatni dolar), vremenski značajno slijedi na¬vedene
postavke. Drugim riječima, zlatne novčane klauzule u Evropi su se primjenjivale
do I. svjetskog rata, a u Sjedinjenim Američkim Državama do velike ekonomske
krize. Poslije tih događaja zlatni novac biva supstituiran zlatno-deviznim
sistemom i sistemom zlatnih poluga.

Klauzula plaćanja u zlatnim polugama predviđa plaćanje u određenoj količini zlata

(zlatnim polugama). To znači da se izvršavanje novčane obaveze vezuje za
nemonetarizirani oblik zlata. Ova klauzula se, po pravilu, koristi u
vanjskotrgovinskom poslovanju, I to kao izuzetak. Na unutrašnjem planu ona
može biti osnov za špekulaciju, jer pruža mogućnost državi da iskoristi razliku
između vanjske (službene) vrijednosti zlatnog novca 1 njegove unu¬trašnje
vrijednosti (težine). Zbog svega navedenog klauzula plaćanja u zlatnim polugama
se vrlo rijetko susreće u praksi.

Zlatna vrijednosna klauzula implicira vezivanje dugovanog novčanog

iznosa za vrijednost zlata, pri čemu plaćanje može biti Izvršeno u valuti jedne Ili
druge ugovorne strane. I ovdje je jasno da je riječ prvenstveno o ugovorima
međunarodnog karaktera. Zlato, u ovom slučaju, služi kao va¬luta vrednovanja,
odnosno kao referentna tačka u određivanju vrijednosti novčane obligacije u
vrijeme izvršenja ugovora. S tim u vezi moguće su dvije varijante ove klauzule.
Prvo, moguće je da se dugovani novčani iznos Izražen u određenoj valuti vezuje
za zlatnu sadržinu te valute - njen paritet. Druga mogućnost predviđa vezivanje
dugovanog iznosa za tržišnu cijenu zlata u vrijeme dospjelosti novčane obaveze -
izvršenja plaćanja.

Općenito uzevši može se konstatirati da su zlatne klauzule svoju primjenu našle u

međunarodnim poslovnim transakcijama, dok su u unutrašnjem poslovnom
prometu po pravilu zabranjene.

6.2. Valutne klauzule

Valutne klauzule predstavljaju odredbu u ugovoru po kojoj se izvršenje novčane
obaveze vezuje za stranu valutu, ili za valutu neke od ugovornih strana, odnosno
za njenu vrijednost u vrijeme dospjelosti novčane obaveze. Postoje dvije osnovne
kategorije valutnih klauzula: klauzula plaćanja u stranoj valuti, i klauzula plaćanja
prema vrijednosti strane valute.

Klauzula plaćanja prema stranoj valuti upućuje na izvršenje dospjele nov¬čane u

nekoj stranoj stabilnoj (čvrstoj, konvertibilnoj) valuti. U ovom slučaju zaštitni
karakter klauzule je relativiziran. Naime, činjenica da se Izvršenje obaveze vezuje
za vrijednost strane valute ne znači u potpunosti izbjegava¬nje rizika od
promjene kupovne snage ugovorene stabilne valute, Povjerenje dato stranoj
valuti može biti „izigrano" u vrijeme Izvršenja ugovora, čime se primjena ove
klauzule može svesti na načelo monetarnog nominalizma.

Klauzula plaćanja prema vrijednosti strane valute predviđa izražavanje novčane

obligacije u domaćoj valuti, pri čemu se ista vezuje za vrijednost

strane valute. Drugim riječima, pored domaće valute - zakonskog sredstva

plaćanja, relevantne za ugovaranje vrijednosti novčane obaveze, uvodi se strana
valuta koja, zbog svoje stabilnosti, postaje relevantna, u ekskluzivnom smislu, u
vrijeme izvršenja dospjele novčane obaveze.

Dvije navedene temeljne kategorije valutnih klauzula impliciraju postojanje još

nekoliko podvrsta ovih klauzula: klauzule garancije tečaja, klauzule izbora više
mjesta plaćanja, klauzule na bazi međunarodnih jedinica vrednovanja, klauzule
izbora više valuta, i klauzule o kombinaciji valuta.

a) Prema klauzuli garancije tečaja obaveza je izražena u domaćoj valuti, uz

njeno vezivanje za intervalu!arni tečaj neke stabilne valute. Na taj način svaka
promjena tečaja u odnosu na ugovorenu stabilnu valutu, od momenta zaključenja
do momenta izvršenja ugovora, bila bi kompenzirana, što bi zna¬čilo
amortiziranje rizika promjene kupovne snage domaće valute.

b) Ugovaranje klauzule izbora više mjesta plaćanja znači da se novčana

obaveza izražava samo u jednoj valuti, pri čemu je dužnik obavezan izvršiti
isplatu u jednom od ugovorenih mjesta plaćanja, a po izboru povjerioca.

Obično se ova klauzula u međunarodnom poslovnom prometu kombinira sa

klauzulom izbora više valuta.

c) Klauzula na bazi međunarodnih jedinica vrednovanja sadržavaju

odre¬đivanje novčane obaveze u domaćoj valuti, utvrđivanjem tečaja domaće
valute prema nekoj stranoj stabilnoj valuti, ili prema nekoj obračunskoj jedinici -
npr. specijalnim prava vučenja. U momentu izvršenja novčane obaveze -plaćanja,
vrši se preračunavanje ugovorne obaveze s ciljem usklađivanja sa realnom
vrijednošću novčane obaveze, u kontekstu moguće depresijacije ili apresijacije
domaće valute.

d) Prema klauzuli Izbora više valuta novčana obaveza glasi na više valu¬ta,
koje kao takve predstavljaju predmet novčane obligacije, pri čemu samo jedna
valuta predstavlja sredstvo izvršenja novčane obaveze. Pravo optiranja

pripada povjeriocu, koji odluku o tome donosi u vrijeme dospjelosti novčane

obligacije.

e) Klauzula o kombinaciji valuta referira na izbor više valuta pri ugovaranju

novčane obligacije, uz zadržavanje dosljednosti u primjeni ugovorene kombi-

nacije prilikom izvršenja obaveze (plaćanja). Ovom klauzulom vrši se disperzi-

ja rizika promjene kupovne snage novca na više valuta. Klauzula o kombinaciji

valuta uglavnom se koristi kod međunarodnih ugovora veće vrijednosti poput

ugovora o investicionoj Izgradnji, ugovora o isporuci opreme i si.

Prema članu 395. ZOO-a (Valuta obaveze) „Ako novčana obaveza protiv¬no
saveznom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno
ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio
u trenutku nastanka obaveze" .
6.3. Robne klauzule
Jedan od načina zaštite interesa ugovornih strana od moguće promjene kupovne
snage domaće valute jesu robne klauzule. Za razliku od zlatnih i valutnih
klauzula, koje prvenstveno referiraju na međunarodni poslovni pro¬met, robne
klauzule uglavnom Imaju interni karakter. Naime, putem robnih klauzula
ugovorne strane (povjerilac i dužnik) nastoje, u navedenom kon¬tekstu, zaštititi
svoje interese unutar domaćeg poslovnog prometa. Ova po¬stavka upućuje na
bolje poznavanje tržišta, što posebno uključuje poznavanje partnera i pravnog
sistema, a time i na postojanje većeg stepena sigurnosti između (domaćih)
partnera. Robne klauzule se dijele na dvije skupine: klau-zula plaćanja u robama i
klauzula plaćanja prema vrijednosti roba.

Prema klauzuli plaćanja u robama plaćanje se vrši u ugovorenoj vrsti robe (npr.
poljoprivredni proizvodi), čime ugovorena roba supstituira novac (do¬maću
valutu) kao zakonsko sredstvo plaćanja. Na taj način roba se pojavljuje u funkciji
mjere vrijednosti, te platežnog i prometnog sredstva. U biti ova klauzula
označava vraćanje na prvobitne oblike robno-novčane razmjene, te stoga
Izvodimo zaključak da se ona primijenjuje (ugovara) vrlo rijetko, i to u vrijeme
kriznih situacija, koje otežavaju, ili u potpunosti onemogućavaju, funkcioniranje
poslovnog prometa.

Klauzula plaćanja prema vrijednosti roba označava plaćanje u domaćoj valuti, pri
čemu se vrijednost novčane obligacije utvrđuje prema vrijednosti određene robe
u vrijeme dospjelosti plaćanja. Roba u ovom slučaju služi samo za određivanje
visine novčane obaveze u domaćoj novčanoj jedinici. Dakle, shodno ovoj klauzuli,
dužnik se oslobađa obaveze kada u vrijeme izvršenja isplati onaj iznos novca, koji
korespondira realnoj vrijednosti naznačene robe u momentu zaključenja ugovora.

Danas se ova klauzula rijetko koristi, a umjesto nje se, po pravilu, primje¬njuje
tzv. Indeksna klauzula, po kojoj se vrijednost novčane obligacije tokom trajanja
ugovora ravna prema promjeni cijena roba i usluga - tzv. Indeksu (maloprodajnih)
cijena, koji se Izračunava na mjesečnom 1 godišnjem ni¬vou. Shodno član 396.
ZOO-a „Ništava je odredba ugovora kojom se iznos novčane obaveze vezuje za
promjene cijena dobara, roba I usluga izraženih indeksom cijena ... ali će biti
punovažna ako je izabrani indeks u neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom
posla tako da nema spekulativni značaj...u .

Pored indeksne klauzule zaštitno značenje u teorijskom, ali i praktičnom

smislu, ima klauzula klizne skale. Prema članu 397. Zakona o obligacio-nim
odnosima ... ,,U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje izraditi i isporučiti
određene predmete dozvoljeno je ugovarati da će cijena zavisiti od cijene
materijala 1 od rada, kao i drugih elemenata koji utječu na visinu troškova
proizvodnje u određeno vrijeme na određenom mjestu" .

Klizna skala može biti ispoljena u dva oblika: deskriptivni oblik i kroz matematičku
formulu. Primjena opisnog oblika upućuje na procentualno utvrđivanje udjela
osnovnih sastavnica formule: cijene materijala i osobnih dohodaka (radne snage),
u ukupnoj prodajnoj cijeni. To se čini na način da se traži aritmetička sredina
cijena ulaznih komponenti, odnosno udio troškova radne snage, izražen u
procentima, čime se dobijaju pojedinačni relativni pokazatelji, a njihov zbir nam
kazuje koliki dio ukupnih troškova je podložan klizanju (primjeni klizne skale), a
koliki dio se smatra fiksnim, odnosno koliki

je procentualni dio koji ostaje izvan primjene klizne skale.

Matematički oblik referira na primjenu tzv. ženevske formule - klizne skale

koju je razradila Ekonomska komisija UN-a za Evropu. Ova formula se može

primijeniti ukoliko tokom trajanja ugovora dođe promjene cijena materijala i
plaća. Revizija ugovorene cijene vrši se po sljedećoj formuli:

P0 , M S

P - 7. - (a + b x —-— + c x

100 M0 S0

P - konačna cijena

Po - ugovorena (početna) cijena

Mo - indeks cijena materijala u momentu zaključenja ugovora

M - indeks cijena materijala tokom realizacije ugovora

So - indeks plaća u momentu zaključenja ugovora

S - indeks plaća u vrijeme realizacije ugovora

(glavnih isplata za radnu snagu)

a - učešće fiksnih troškova u strukturi cijene (fiksni faktor)

b - učešće troškova materijala (u procentima)

c - učešće plaća (u procentima).

XI. FINANSIJSKATRŽIŠTA

1. TRŽIŠTE NOVCA

Tržište novca možemo odrediti kao institucionalno definiran prostor na

kojem se, u tačno određeno vrijeme, i po utvrđenoj proceduri, susreću ponuda i
tražnja slobodnih novčanih sredstava i kratkoročnih vrijednosnih papira -sa rokom
dospijeća do godinu dana. U biti, na tržištu novca susreću se dvije osnovne
komponente koje su od značaja ne samo za monetarni sistem (odre¬đenje
novčane mase), već i za poslovni sistem, što se ponajprije izražava kroz stanje
likvidnosti privrede. Tržište novca, u tom smislu, predstavlja osnovni transmisioni
mehanizam na kojem se povezuju interesi finansijskog I nefi-nansijskog sektora, a
koji, slijedom navedenog, treba da rezultiraju kreiranjem validne osnove za
ostvarenje temeljnog cilja ekonomske politike - stabilne stope privrednog rasta,
uz nisku stopu inflacije.

Na tržištu novca, odnosno tržištu kratkoročnog kapitala, predmet transak¬cija su

kratkoročni vrijednosni papiri i kratkoročni bankarski krediti (lombar-dni, akceptnl,
eskontni). Navedene poslove banke realiziraju Iz kratkoročnih depozita. Osnovne
karakteristike ovih poslova, pored kratkoročnosti, je da se koriste za privredne
svrhe, odobravaju se referentnim klijentima, i često imaju garantni karakter. Kao
učesnici na tržištu novca pojavljuju se: banke (centralne, poslovne, komercijalne),
država (teritorijalno-političke jedinice), posrednici i institucionalni investitori.

Među najznačajnije Instrumente tržišta novca ubrajamo: blagajničke za¬pise,

komercijalne zapise, federalne fondove, bankarske akcepte, te mjenice

I depozitne certifikate.

a) Blagajnički zapis

Blagajnički zapis je pisana Isprava, sa svojstvom vrijednosnog papira, kojom se

njen izdavalac bezuvjetno obavezuje da imatelju ove isprave, o roku dospje¬losti,
isplati nominalni iznos i kamatu. Ovaj kratkoročni vrijednosni papir, po pravilu,
glasi na ime ili na donosioca, negocijabilan je i fungibilan. U ulozi izdavaoca
blagajničkih zapisa pojavljuje se vlada, odnosno ministarstvo finan-sija. Po našem
pravu, izdavaoci blagajničkih zapisa mogu biti banke, odnosno druge depozitne
organizacije, te teritorijalno-političke jedinice. Plasman ove

kategorije vrijednosnih papira obavlja se s ciljem finansiranja tekućih rashoda, a

samo Investiranje se smatra nerizičnim, obzirom da se, po pravilu, centralna
banka pojavljuje kao jamac za otplatu duga. Stoga su kamatne stope na
blagaj¬ničke zapise niske, čemu u prilog ide i porezna beneficija - njihovo
izuzimanje iz osnovice za plaćanje poreza. Rokovi dospijeća blagajničkih zapisa u
SAD-u su 13 i 26 sedmica, a njihova prodaja (svakog ponedjeljka) vrši se
aukcijom.

b) Komercijalni zapis
Komercijalni zapis je pisana isprava kojom se njen izdavalac bezuvjet¬no
obavezuje da imatelju isprave, unutar utvrđenog roka dospjelosti, isplati

glavnicu, sa ili bez kamata, ili da, u određenim slučajevima, osigura druge
pogodnosti. Uobičajeni rok dospjelosti komercijalnih zapisa je do 45 dana, s tim
da taj rok može ići do godinu dana. Kao izdavaoci ovih vrijednosnih papira po
pravilu pojavljuju se: finansijske kompanije, osiguravajuća društva i nefinansijske
kompanije. Iako osiguranje emisije komercijalnih zapisa nije izričito propisano,
poslovna praksa smatra uobičajenim osiguranje emisi¬je ovih vrijednosnih papira
- otvaranjem kreditne linije u poslovnoj banci. Komercijalni zapisi se prodaju
direktno ili posredstvom dilera. U Sjedinje¬nim Američkim Državama za
komercijalne zapise sa rokom dospjelosti do 9 mjeseci predviđena je brža
procedura - nepostojanjem obaveze prijavljivanja regulatornom organu - Komisiji
za odobravanje emisije vrijednosnih papira, čime se kontribuira smanjenju
troškova njihove emisije.

c) Federalni fondovi

Ovaj instrument tržišta novca referira na obavezu poslovnih banaka da drže

rezerve na depozite u centralnoj banci. Ukoliko poslovne banke ras¬polažu
viškom sredstava (iznad obaveznog nivoa rezervi) taj višak mogu pozajmiti
drugim bankama. Na taj način dolazimo do ovog Instrumenta koji se sastoji u
odobravanju međubankarskih zajmova. Sredstva se odobravaju na vrlo kratke
rokove, po pravilu između dva radna dana. Prodavci slobodnih fondova su obično
male banke, a najčešći kupci su velike banke. Transakcije se, pri tome, obavljaju u
velikim denominacijama. Nepostojanost kamatnih stopa je od najvažnijih značajki
ovog tržišta. Primjera radi, u SAD-u tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća
dnevne oscilacije kamatnih stopa na federalne fondove su iznosile i do pet
procenata. Do ovako velikih oscilacija je dolazilo zbog banaka koje su vodile
rizičnu kreditnu politiku.

d) Bankarski akcepti

Riječ je o vrijednosnim papirima koje izdaju poslovne banke (na ime ostva¬rene
isporuke robe) i čiji rok dospjelosti se kreće između 90 i 270 dana. Kod prodaje
robe, odnosno kod izvršenja isporuke, prodavač (isporučilac robe) Ispostavlja
robne dokumente svojoj banci i istovremeno vuče (trasira) mjenicu na kupca.
Potom se ti dokumenti prezentiraju banci kupca, koja potom, uz prihvat
dokumenata, akceptira mjenicu vučenu na njenog klijenta (kupca), što znači da
na ovaj način izdaje bankarski akcept. Korist za prodavca se ogleda u mogućnosti
održanja, odnosno povećanja svoje likvidnosti, kroz diskontiranje akcepta -
naplatu svojih potraživanja prije dospjelosti.
2. TRŽIŠTE KAPITALA

Na tržištu kapitala se na institucionaliziran način trguje dugoročnim finan-sijskim

instrumentima - vrijednosnim papirima i fondovima (kreditima) sa rokom
dospjelosti preko jedne godine. Najznačajniji dugoročni vrijednosni papiri koji
kotiraju na tržištu kapitala su obveznice i dionice. Njima, u nave¬denom
kontekstu, treba dodati izvedene (derivativne) instrumente - opcije 1 fjučers
(futures). Razlikujemo primarno i sekundarno tržište kapitala.

Primarno tržište kapitala označava institucionalni susret ponude i tražnje prve

emisije (dugoročnih) vrijednosnih papira. Značajnu ulogu u vrednovanju novih
emisija vrijednosnih papira Imaju Investicione banke, koje uz otkup nove emisije,
kontribuiraju sniženju troškova za izdavaoca vrijednosnih papi¬ra. Nešto lošiju
poziciju, u navedenom kontekstu, imaju mala preduzeća koja su prinuđena da, po
pravilu, sama pronalaze zainteresiranog kupca.

Sekundarno tržište kapitala jeste tržište na kome se vrši promet već emi¬tiranih
vrijednosnih papira. Postojanje i funkcioniranje sekundarnog tržišta od je
posebnog značaja jer omogućava proces stalnog vrednovanja poslovanja
izdavaoca, koje se ogleda u promjenama cijena vrijednosnih papira u skladu sa
poslovanjem izdavaoca, ali i očekivanjima investitora o budućoj uspješnosti
poslovanja emitenta.

Prema uporednom pravu kapital preduzeća može se kategorizirati u tri razreda:

- Trajni kapital - po pravilu je riječ o običnim dionicama (equity capital u GB,

common stock u USA)

- Preferencijalni kapital, dio trajnog kapitala, sadržan u preferencijalnim

dionicama,

- Posuđeni kapital (obveznice), koji uključuje zadužnice i neosigurane

zajmove preko dionica.

Zadužnice su vrijednosni papiri koje Izdaje preduzeće, koristeći, pri tome, svoju
imovinu kao osiguranje. Mogu biti promjenjivog ili fiksnog iznosa. Zadužnice
imaju najviši prioritet prilikom plaćanja kamata i Isplate kapitala po likvidaciji.

Neosigurani zajam preko dionica ne povlači za sobom zaduženja na Imo¬vini

preduzeća, te je stoga nižeg prioriteta u odnosu na zadužnice. Iz ove
karakteristike proizlazi veća kamatna stopa na kredit u odnosu na zadužnice.
Vlasnici neosiguranog kredita, poput vlasnika zadužnica, Imaju povjerenika čija je
dužnost paziti da emltent Ispunjava uvjete kredita.

Pribavljanje kapitala - odluka o prodaji dionica znači rješavanje dva te¬meljna

problema: izbor tržišta i izbor metoda prodaje. Prema iskustvu Velike Britanije
postoje četiri potencijalna tržišta, što bi značilo da preduzeća imaju mogućnost
optiranja između:

- Kotacije (potpunog popisa) - npr. Međunarodna berza vrijednosnih papira

(ISE)

- Tržišta vrijednosnih papira koji ne kotiraju na berzi (USM),

- Trećeg tržišta,

- Tržišta preko šaltera (OTC).

Navedena tržišta razlikuju se prema uvjetima kotacije i kriterijima izvje¬štavanja

koja moraju zadovoljiti preduzeća, te stepenom kontrole javnosti kojima su
Izložena preduzeća.

Londonska berza vrijednosnih papira (ISE) je poslije spajanja sa Me¬đunarodnom

organizacijom za regulativu vrijednosnih papira (1986.), kao ovlaštena
investicijska berza, postala najveće tržište za prikupljanje kapitala u evropskoj
vremenskoj zoni. U Francuskoj, u navedenom kontekstu, treba istaći Službenu
berzu (Marché Officiel) i Sekundarnu berzu (Second Mar¬che) u Parizu, dok u
Njemačkoj, tačnije Frankfurtu, značajnim se smatraju Službena berza (Amtlicher
Handel) i Regulirano tržište (Geregelter Markt).

Tržište vrijednosnih, papira koji ne kotiraju na berzi (USM) i Treće tr¬žište su

mlađa tržišta koja su počela djelovati početkom osamdesetih godina prošlog
stoljeća, odnosno, u slučaju Trećeg tržišta 1987. godine. Njihova In¬trodukcija je
bila motivirana povećanjem konkurentnosti u odnosu na OTC tržište čime bi se
omogućilo manjim preduzećima da postepeno napreduju ka potpunoj kotaciji. Do
1990. godine USM je obuhvatao oko 450 preduzeća, i kapitalizacijom od cea 9
milijardi funti, dok se Treće tržište, u Isto vrijeme, sastojalo od cea 70 preduzeća
uz kapitalizaciju od 600 miliona funti. Počet¬kom devedesetih godina prošlog
stoljeća (u GB) došlo je, temeljem zahtjeva za harmonizacijom propisa iz ove
oblasti, do stapanja USM-a I Trećeg tržišta.

Tržište preko šaltera-OTC upućuje na mogućnost autonomneg Investira¬nja.

Naime, svaki pojedinac koji je ovlašten za vođenje investicionog poslova¬nja
(posrednik, broker) može stvoriti tržište dionica preduzeća izvan berze. Na taj
način nastaju tzv. nekotirajuće, odnosno OTC dionice. Dionice kupljene na OTC
tržištu smatraju se riskantnijim, u odnosu na one s berze, iz nekoliko razloga: radi
se o novim (mladim) preduzećima, ograničena je javnost, malo dionica je u
javnom vlasništvu, stepen zaštite investitora je niži u odnosu na berzanski. U
Sjedinjenim Američkim Državama djeluje elektronsko tržište preko šaltera -
\ASDAQ, odnosno Sistem automatskih kotacija nacionalnog udruženja posrednika
vrijednosnim papirima.
Postoji nekoliko metoda pribavljanja (emisije) kapitala:

- privatna emisija,

- javna emisija,

- ponuda za prodaju,

- uvođenje.

Privatna emisija implicira pribavljanje kapitala putem prodaje dionica

po¬stojećim članovima, zaposlenicima, ili trećoj strani koja raspolaže dovoljnom
finansijskom snagom. Privatne emisije nisu nužno dobro došle Investitoru izuzev
ako odnosno preduzeće nema namjeru da u skoroj budućnosti zatraži kotaciju na
tržištu. Ovaj oblik pribavljanja kapitala je posebno zastupljen u SAD-u.

Javna emisija sadrži ponudu dionica institucionalnim ili individualnim kli¬jentima,

što znači da nije usmjerena javnosti, odnosno da ne sadrži opću po¬nudu, kako bi
se moglo po nazivu zaključiti. Prednost ove metode prikupljanja kapitala je
ekonomičnost. Prema pravilima ISE - Londonske međunarodne berze, najmanje
25% dionica treba, biti ponuđeno glavnim sudionicima na tržištu.

Ponuda za prodaju može biti dvojaka - po fiksnoj cijeni, ili prodaja na tenderu. Kod
ponude za prodaju sa fiksnom cijenom mogu se koristiti dvije tehnike: direktna
prodaja javnosti ili indirektna prodaja, dodjeljivanjem vrijednosnih papira
posredniku (brokeru). Upotreba prve tehnike implicira osiguranje emisije dionica
od strane institucionalnih investitora, uz proviziju za učinjenu uslugu. Ukoliko se
to pak čini preko posredničkih preduzeća, onda posrednici, nakon što kupe sve
dionice, nude Ih javnosti po višoj cijeni. Razlika predstavlja njihovu proviziju.

Ponudom za prodaju na tenderu, za razliku od prodaje po fiksnoj cije¬ni, nastoji

se otkloniti rizik potcijenjenosti tražnje. Broker kod ove tehnike određuje
minimalnu cijenu dionica i upućuje poziv javnosti da kupi dionice po toj ili višoj
cijeni. Na početku dionice se prodaju po najvišoj cijeni, nakon čega broker
postepeno snižava cijenu, sve dok ne proda cijelu emisiju.

Uvođenje podrazumijeva konačni način dolaska preduzeća na berzu. U slučaju

uvođenja ne provodi se nova emisija dionica, što znači da preduzeće nije
zainteresirano za kratkoročno prikupljanje kapitala, već je interes usmje¬ren ka
povećanju prisutnosti na drugim tržištima kapitala. Prisustvom na drugim
tržištima preduzeće širi alternative finansiranja.

2.1. Međunarodna berza vrijednosnih papira - ISE

Na ovoj londonskoj berzi polovinom 1990-e godine kotiralo je cea 2035
preduzeća, od čega 1484 domaćih preduzeća. Broj vrijednosnih papira
pre¬duzeća u emisiji se kretao oko 5050, dok je, istovremeno, ukupna vrijednost
domaćeg trajnog kapitala iznosila 487 milijardi funti. Promicanje ISE-a među
vodeće berze vrijednosnih papira vezuje se za period polovine osamdesetih
godina prošlog stoljeća, kada je kroz proces dereguiacije, londonsko tržište
otvoreno stranom kapitalu. Uveden je i sistem automatskog kotiranja ber-zanskih
dionica (SEAQ).

Pored londonske berze među glavne berze dionica ubrajaju se: Tokyo, New York
(NYSE), Frankfurt, Paris, Zurich.

Prema navedenim promjenama na londonskoj berzi, inter alia, uveden je sistem

po kojem je 25-30 registriranih učesnika na tržištu poduzelo stvaranje
dvosmjernog tržišta za određene dionice. Svaki posrednik kupuje (kazu¬je
ponudu) i prodaje (nudi) cijenu za datu veličinu posla, što omogućava učesnicima
na ovom tržištu da trguju po tim ili približnim cijenama. Istovremeno, Izvršena je
klasifikacija vrijednosnih papira u četiri kategorije: alfa, beta, gama i delta.

Alfa skupinu vrijednosnih papira predstavlja 138 najprodavanijih papira. U ovom

slučaju polazi se od obima prometa kao kriterija. Cijene koje su po¬stavljene na
ekranu predstavljaju okvir za trgovinu. Pri tome, berza određuje minimalnu
količinu koju učesnici na tržištu moraju ponuditi u alfa dionicama. Najbolja cijena
(u datom trenutku) označava se na ekranu žutom trakom. Izvještavanje o trgovini
alfa vrijednosnim papirima trebalo je učiniti u roku od 5 minuta.

Beta vrijednosni papiri (dionice) obuhvataju sljedećih 500 najprodavani¬jih

dionica. I ovdje su cijene I količina kotacije čvrsti. Imajući u vidu manju likvidnost
beta dionica, raspon cijena je nešto veći, dok je količina kotacije manja. U
tehničkom smislu, za razliku od alfa vrijednosnih papira, ekran je manje
opterećen Informacijama o trgovini beta dionicama.

Treća kategorija vrijednosnih papira - gama, najmanje se prodaje. U tom smislu,

posrednici preko ekrana prezentiraju samo indikativne cijene 1 koli¬činu kojom
namjeravaju trgovati. Stvarne cijene se ugovaraju telefonom kod posrednika.

Na kraju, delta vrijednosnim papirima obuhvaćeni su domaći vrijedno¬sni papiri

koji ne kotiraju preko sistema automatskog kotiranja berzanskih dionica (SEAQ).
Cijene se u ovom slučaju distribuiraju posredstvom službe berze TOPIC (Cjenovna
informacija na teletekst kompjuterskom izlazu).

2.2. Berza vrijednosnih papira u New Yorku - NYSE

New York Stock Exchange je najpoznatija berza vrijednosnih papira u SAD-u, i
jedna od najvećih berzi na svijetu. U prilog navedenoj tvrdnji po¬datak da se
skoro 80% američkog poslovanja vrijednosnim papirima obavi na ovoj berzi. Na
njoj ima više od 1600 kotacija, s više od 2300 običnih i preferencijalnih dionica.
Berza je osnovana 1817. godine i ima 1366 člano¬va. Dobijanje kotacije na NYSE-
u implicira zadovoljenje brojnih uvjeta u pogledu: zarade, minimalnih neto
sredstava, kapitalizacije, broja dionica u javnom vlasništvu 1 si.

Na ovoj berzi kotiraju i velike strane kompanije (Sony, British Telecom, Unilever,
Matsushita Electric). Tokom 1988. godine zabilježeno je 77 takvih kotacija. Inače,
za strana preduzeća važe strožiji uvjeti pristupa berzi, koji se tiču likvidnosti
tržišta dionica, dodatnih taksi, izrade potvrđenih tromjesečnih finansijskih
izvještaja, držanja agenta za prijenos, koji se bavi knjigom dioni¬čara, zaključenja
ugovora o neizdavanju daljnjih dionica bez dozvole Berze i si.

Njujorška berza djeluje po aukcijskom sistemu, koji omogućava brokerima da

međusobno trguju putem otvorenog licitiranja. Pored njih postoje speci¬jalisti koji
djeluju (za vlastiti račun) u pravcu olakšavanja tržišta. Trgovina se, po pravilu,
provodi u okruglim lotovima od 100 dionica. Izuzetno, kod neak¬tivnih dionica
veličina lota može biti 10 dionica. Cijene dionica su, gledajući iz evropskog ugla,
prilično visoke, tako daje (1989. godine) prosječna cijena dionice iznosila 32 US$.
Veličina institucionalnih transakcija, po pravilu, se kreće u blokovima od 10.000
dionica. Dozvoljena je trgovina nestandardnim lotovima, što znači da lot može
obuhvatati bilo koji broj dionica od 1 do 99. Nedostatak ovih poslova je taj što su
troškovno zahtjevniji.

2.3. Američka berza vrijednosnih papira - AMEX

A M EX je po veličina druga berza vrijednosnih papira u SAD-u. Ipak, pre¬ma
osnovnim pokazateljima je znatno manja od NTSE-a. Američka berza vrijednosnih
papira trguje sa cea 950 običnih i preferencijalnih dionica što predstavlja 7-8%
dolarskog obima, odnosno oko 4% ukupnog američkog tržišta vrijednosnih papira.
Među 661 punopravnim članom Berze nalaze se svi veliki domaći brokeri, poput
Merrill Lynch i Prudential Baache. Pored njih postoje i pridruženi članovi koji svoje
naloge realiziraju preko regular¬nih članova. Značajnu ciljnu grupu pridruženog
članstva čine mala 1 srednja preduzeća koja traže status punopravnog člana A M
EX-a. Ova berza se do početka pedesetih godina prošlog stoljeća, zbog rada na
otvorenom, zvala Pomoćna berza s pločnika. Nekada su na ovoj berzi kotirale
velike kompanije poput General Motorsa i Standard Oila.

Zahtjevi za kotaciju, prema osnovnim parametrima (neto vrijednost, tržišna

kapitalizacija), manje su strogi od onih na NYSE-u, ali se smatraju strožijim od
onih na NASDAQ-u. IAMEX funkcionira na principu otvorene licitacije i uz aktivnu
ulogu specijalista. Prosječna veličina transakcija je znatno manja (od onih na
NYSE-u), što upućuje na podatak da su cijene dionica niže - primjera radi
prosječna cijena dionice 1989. godine iznosila je 20 US$.

2.4. Sistem automatskih kotacija nacionalnog udruženja

posrednika vrijednosnim papirima - NASDAQ

Sistem NASDAQ je prvenstveno odgovaran za razvoj OTC tržišta (preko šaltera) u

Sjedinjenim Američkim Državama. Po broju preduzeća koja su kotirala na njemu -
4.179 domaćih i 272 strana preduzeća, krajem osamde¬setih godina prošlog
stoljeća, NASDAQ se smatra znatno većim i razvijenijim tržištem u odnosu na ono
u Velikoj Britaniji. Danas NASDAQ organizacijski obuhvata 6432 člana koji djeluju
u preko 22.000 grana, pri čemu je prisutna značajna raznolikost članova - od onih
koji imaju dvije angažirane osobe, do velikih brokerskih kuća (Shearson Lehman
Brothers, Merril Lynch). Za¬hvaljujući navedenim podacima NASDAQ slovi kao
drugo najveće američko tržište dionica, dok je po vrijednosti domaćeg trajnog
kapitala skoro pet puta veći od AMEX-a.
Tržište preko šaltera je nastalo temeljem kupovine dionica preduzeća koja nisu
mogla kotirati na glavnim berzama. Osim dionica koje ne kotiraju, na ovom tržištu
moguće je kupiti dionice preduzeća koja kotiraju na berzi, zatim

državne obveznice, te strane vrijednosne papire u obliku američkih certifikata

o depozitu.

2.5. Japanske berze vrijednosnih papira

U Japanu djeluje osam berzi vrijednosnih papira, od kojih tri velike - lokvo, Osaka i
Nagoya, obavljaju oko 99% ukupnih berzanskih aktivnosti. Berza u

Tokyo je najveća sa cea 1.730 preduzeća (podaci iz 1990-e godine) koja ko¬tiraju
na njoj. U Isto vrijeme tržišna kapitalizacija je Iznosila 3.229 milijardi US$, što ju je
činilo najvećom svjetskom berzom.

Berze su u Japanu organizirane na članskoj osnovi, a članom se postaje

kupovinom mjesta. Pristup stranih članova berzi je u velikoj mjeri ograničen,
dijelom i zbog primjene načela reciprociteta. Članstvo na japanskoj berzi
vrijednosnih papira je klasificirano na sljedeći način:

- redovni članovi, koji trguju vrijednosnim papirima na berzama za svoje

klijente, ili za svoj račun,

- saitori članovi, koji djeluju kao posrednici Između redovnih članova, i nije
im dozvoljeno da trguju za vlastiti račun, i

- specijalni članovi, obavljaju transakcije na dvjema berzama - Tokyo i Osaka,

što znači da se te transakcije ne mogu obavljati na drugim ber¬zama.

Tržište preko šaltera vodi Udruženje japanskih posrednika vrijednosnim

papirima, kao i komercijalne banke koje imaju dozvolu trgovanja vladinim

obveznicama. Preko 90% trgovine obveznicama odvija se na ovom tržištu, dok je,
s druge strane, trgovina dionicama na OTC tržištu, zastupljena sa svega 7%
ukupnog dioničkog poslovanja na berzama.

Osnova aktivnosti tri glavne japanske berze svodi se na alokaciju domaćih

vrijednosnih papira u jednu od dvije kategorije (dva odsjeka), pri čemu se kao
kriteriji koriste: obim aktivnosti, broj dioničara, te model prošlih dividendi. Prvim
odsjekom obuhvaćeni su vrijednosni papiri većih preduzeća - cea 1.100
preduzeća (1989. godine), sa skoro 95% kapitalizacije tržišta. Drugi odsjek je
predstavljen sa 400 vrijednosnih papira, koji pripadaju manjim preduzećima, i
onim preduzećima koja se tek pojavljuju na listi Berze. Strani vrijednosni papiri
klasificiraju se odvojeno.
3. OBVEZNICE I TRŽIŠTA OBVEZNICA

Obveznice predstavljaju jednu vrstu zajma, kod kojeg zajmoprimac Izdaje potvrdu
na temelju koje Investitor stječe pravo na kamate prema unaprijed utvrđenoj
kamatnoj stopi (kupon), obavezujući se da do naznačenog roka vrati glavnicu i
kamatu. Obveznice na tržištima kapitala izdaju javna tijela -nadnacionalne
organizacije, korporacijski emitenti, državne ili lokalne vlasti.

Obveznice se dijele prema fmansijskoj strukturi ili prema tržištima na koji¬ma se

emitiraju. Shodno prvom kriteriju, finansijskoj strukturi, razlikujemo: obične
obveznice, vječne, obveznice bez kupona, konvertibilne obveznice, obveznice s
varantom, obveznice vezane za indeks, obveznice denominirane u dvije valute.

Obične obveznice imaju, kao što im ime kazuje, standardna svojstva - po¬znatu
nominalnu vrijednost, fiksnu kamatu, te poznat rok dospijeća.

Vječne (neiskuplve) obveznice nemaju utvrđen rok otplate. Otkup ove vrste
obveznica ravna se prema želji njihovih emitenata.

Obveznice bez kupona ne donose prihod u obliku kamate (kupona), već se izdaju
po velikom diskontu u odnosu na njihovu nominalnu vrijednost.

Konvertibilne obveznice su obveznice koje su, pod određenim uvjetima,

zamjenjive za drugu vrstu vrijednosnog papira, najčešće za drugu obveznicu ili
dionicu istog emitenta.

Obveznice s varantom sadrže certifikat koji omogućava njihovom vlasniku

da u budućnosti, po fiksnoj cijeni, kupi neki drugi vrijednosni papir.

Obveznice vezane za indeks, kod kojih je vrijednost po dospjeću uvjeto¬vana

kretanjem određenog indeksa.

Obveznice denominirane u dvije valute, kod kojih su kamata (kupon) i iskupna

cijena iskazani u različitima valutama.

Prema tržištima na kojima su emitirane razlikujemo inozemne obveznice i

euroobveznice. Inozemne obveznice postoje u slučaju kada njihovi emitenti
koriste tržišta drugih zemalja za njihovu prodaju, zbog pogodnosti što ih ta tržišta
nude. Najpoznatije među njima su tzv. Yankee obveznice - obvezni¬ce stranih
preduzeća u SAD-u koje glase na američke dolare, odnosno tzv. Bulldog
obveznice, koje emitiraju preduzeća van Velike Britanije, a glase na britansku
funtu.

Euroobveznice su obveznice koje se emitiraju, i kojima se trguje, na više

finansijskih tržišta istovremeno. Na ovaj način korporacijski posuđivači mogu dati
ponudu obveznice denominiranu u dolarima koja se prodaje na svjetskim
fmansijskim tržištima (Njemačkoj, Švajcarskoj, Japanu, SAD-u, Velikoj Bri¬taniji).
Središte poslovnog djelovanja emitenata i posrednika je u Londonu, a njihovo
tržište je, prema definiciji, disperzirano. Riječ je o međunarodnom šalterskom
tržištu na kojem se poslovi zaključuju telefonom, teleksom, ili preko monitora,
odnosno tzv. dealing sistema. Eurotržišta nisu predmetom određenog
regulatornog okvira, što predstavlja značajnu razliku u odnosu na domaća tržišta
kapitala.

Rok dospijeća je osnov za klasifikaciju državnih obveznica, pa shodno tome

razlikujemo: kratkoročne, srednjoročne, dugoročne i neiskupive ob¬veznice.

Kratkoročne obveznice, prema londonskoj berzi, su. obveznice sa manje od 7

godina do iskupa. Poseban Interes za kratkoročne obveznice Iskazuju banke i
društva za stambenu izgradnju.

Srednjoročne obveznice karakterizira rok dospijeća između 7 i 15 godina,

i posebno su zanimljive osiguravajućim društvima i mirovinskim fondovima.

Dugoročne obveznice imaju rok dospijeća preko 15 godina. Poseban in¬teres za

njih iskazuju penzioni fondovi, što je kompatibilno potrebi uravno¬teženja
njihovih dugoročnih obaveza.

Neiskupive obveznice, kao što je ranije naglašeno, nemaju konačan datum

otplate. Zbog toga one se prvenstveno vežu za sekundarno tržište koje
omo¬gućava kupcu prodaju neiskupive obveznice trećoj osobi, i time povećanje
vlastite likvidnosti.

Potražnja za obveznicima zavisi od nekoliko faktora:

- promjene kreditnog statusa, ili promjene kvaliteta emitenta obveznica,

- preostalo vrijeme do roka dospijeća,

- očekivanja investitora u pogledu stope inflacije,

- promjene kamatnih stopa, i

- kretanja deviznih kurseva (kod obveznica koje glase na valutu različitu

od domaće).

Kuponi se mogu klasificirati kao: niski - kamatna stopa do 5%, srednji -kamatna
stopa 5-9%, i visoki - kamatna stopa iznad 9%.

3.1. Tržište obveznica u Sjedinjenim Američkim Državama

Američko tržište obveznica je veliko i heterogeno. Glavni emitenti na tom tržištu
su: federalne vlasti, vlasti federalnih država i okružne vlasti, korpora¬cijski
emitenti, i inozemni emitenti.

- Federalne vlasti direktno emitiraju zapise 1 obveznice Ministarstva fi-

nansija, kao i indirektno, garancijom za obveznice koje emitiraju federalne
agencije.
- Vlasti federalnih država i okružne vlasti, uključujući i školske oblasti,
emitiraju razne tipove duga, prvenstveno obveznice, poput: obveznica na temelju
ostvarenog prihoda, općih obligacijskih obveznica, obveznica na temelju
ostvarenog prihoda industrijskih objekata, i si.

- Korporacijski sektor emitira komercijalne zapise, srednjoročne promese,

dugoročne obveznice, odnosno, drugim riječima, širok raspon kratkoročnog i
dugoročnog zaduženja na aktivnoj osnovi.

- Inozemni emitenti emitiraju Vankee obveznice, koje u biti predstavljaju

alternativu emitiranju euroobveznica denominiranih u dolarima.

Tržište vrijednosnih papira Ministarstva finansija SAD-a predstavlja naj¬veće i

najlikvidnije svjetsko tržište državnog zaduženja. Kratkoročni vrijed¬nosni papiri -
rok dospijeća do godinu dana, predstavljaju 30-35% udjela u ukupnoj tržišnoj
strukturi. Promese Ministarstva finansija - sa rokom dos¬pijeća 1-10 godina,
predstavljaju jednostavni oblik obveznice sa kuponom, dok obveznice
Ministarstva finansija - tzv. T obveznice, imaju rok dospijeća Između 10 i 30
godina. Odbor federalnih rezervi regulira tržište T obveznica, putem propisa o
potrebnom kapitalu i utvrđivanjem standarda trgovanja. Proces novih emisija,
koje Odbor vrši u Ime Vlade SAD-a, odvija.se kroz ponudu obveznica primarnim
posredništvima na temelju aukcije.

4. ZAMJENE

Riječ o novoj vrsti posla na tržištima kapitala (posebno eurotržištima)

koji omogućuju posuđivaču na jednom tržištu kapitala da, preko partnera u

razmjeni, ostvari pristup na drugo tržište kapitala. Zamjene (svvapovi) su slične
tzv. „leđa o leđa" zajmovima, koji u biti predstavljaju modus zaobila¬ženja
ograničenja na tržištima kapitala. Glavne prednosti koje swapovi nude
potencijalnim ponuđačima su realociranje rizika i arbitraža. Razlikuju se dvije
osnovne vrste zamjena: valutne zamjene i zamjene kamatnih stopa.

Valutne zamjene mogu biti obične i zamjene duga u različitim valutama. Obični
valutni swap podrazumjeva razmjenu različitih valuta pri određe¬nom deviznom
kursu, pri čemu razmjena uključuje postojanje sporazuma za vraćanje tih valuta
pri istom kursu na neki datum u budućnosti. Uz ovo, po pravilu, ide i sporazum o
plaćanju kamata jedne strane drugoj, koji refe¬rira na moguću razliku kamatnih
stopa u dvije zemlje. Kod zamjene duga u različitim valutama preduzeća emitiraju
dug uz fiksnu stopu u valutama koje ponaosob mogu pronaći. Pri tome, svaka
strana se obavezuje preuzeti periodična plaćanja kamata koje dospijevaju na
strani dug.

Zamjena kamatnih stopa može imati dva oblika - običnu zamjenu (tzv. vanilla) i
osnovnu zamjenu. Kod obične zamjene plaćanje kamata po fiksnoj stopi se
zamjenjuje za plaćanje po varijabilnoj stopi, odnosno jedan posuđi¬vač emitira
dug po fiksnoj stopi, dok drugi posuđuje po varijabilnoj stopi, poslije čega učesnici
zamjenjuju svoja plaćanja kamata. Osnovna zamjena implicira zamjenu plaćanja
kamata na temelju varijabilnih stopa po različi¬tim osnovama - temeljna stopa na
zajmove u SAD-u za LIBOR - Londonsku međubankarsku kamatnu stopu.

5. TRŽIŠTA DERIVATIVNIH FINANSIJSKIH INSTRUMENATA

Postoje tržišta na kojima se ne razmjenjuju osnovne robe ili vrijednosni papiri, već
je predmet trgovine na tim tržištima Izveden iz osnovnih roba, odnosno osnovnih
vrijednosnih papira, U tom smislu govorimo o fjučers tržištu i tržištu opcija.

5.1. Tržišta fjučers ugovora

Ovo tržište treba posmatrati u kontekstu tzv. terminskih tržišta, na kojem se
pojavljuju neposredno zainteresirane strane - prodavač i kupac, određene robe,
gdje se cijena fiksira na početku, a važi za budućnost, u vrijeme isporuke. S druge
strane tržište fjučers ugovora omogućava učešće fizičkih i pravnih osoba koje
nisu neposredno zainteresirane za tu robu, ali kod kojih postoji interes za
razgledanjem te robe, ili eventualno za špekuliranjem na potenci¬jalnim
promjenama cijena.

Fjučers ugovori se mogu temeljiti na realnim dobrima - pamuk, kakao, bakar,

guma, ili na finansijskim robama, pri čemu se posebno misli na obve¬znice. Za
razliku od terminskih tržišta, tržišta fjučers ugovora se temelje na
standardiziranom ugovoru, u kojem se vrši specifikacija kvantiteta 1 kvaliteta.
Tako npr. ugovor za kafu denominiran je u lotovima od 5 tona neto težine
određene vrste kafe (u Londonu se najviše trguje Robusta kafom, pogodnom za
proizvodnju Instant kafe, dok se u New Vorku trguje kvalitetnijom kafom
-Arabicom). Isto tako, u Londonu postoji fjučers ugovor za dugoročne državne
obveznice, koji se temelji na tzv. umjetnoj obveznici s kuponom od 9% pri 50.000
funti nominalnoj vrijednosti. Trgovina ovim obveznicama se obavlja na ISE -
Londonskoj međunarodnoj berzl finasijskih futures ugovora.

5.2. Tradicionalne opcije

Opcija daje svom vlasniku pravo kupovine (prodaje) određene robe, ili
finansijskog vrijednosnog papira, po fiksnoj cijeni na određeni datum u
bu¬dućnosti. Ova opcija pored prava na kupovinu ili prodaju odnosne stvari nudi
mogućnost odustajanja od realizacije tog prava. Drugim riječima, vlasnik, ukoliko
to želi, može napustiti opciju bez daljnje obaveze. Kod tradicionalnih
(konvencionalnih) opcija kupac opcije se susreće sa dvije vrste naknade - prva je
premija koju plaća pojedincu ili organizaciji koja prodaje odnosnu opciju, a druga
je provizija koju naplaćuje broker na ime ugovaranja opcije. Životni vijek opcija u
Londonu Iznosi tri mjeseca.
Postoje opcije poziva i opcije ponude. Opcije poziva daju pravo kupovine (poziva)
određenih dionica po fiksnoj cijeni. Ove opcije su posebno intere¬santne za
pojedince koji očekuju porast dionica na kojima se opcije zasnivaju. Opcije
ponude daju pravo prodaje po fiksnoj cijeni, što ih čini primamljivijim onim
pojedincima koji očekuju pad cijena dionica.

U slučaju tradicionalne opcije kupac ima na raspolaganju dvije mogućnosti:

realizirati opciju, ukoliko se stvari odvijaju povoljnim tokom, ili dozvoliti istek
opcije bez njene realizacije. Suprotno tome, opcije kojima se trguje se
negocijabilne, što znači da nude dodatnu mogućnost - mogu se kupovati i
prodavati nekoliko puta prije Isteka roka.

Prodavač (sastavljač) opcija mora posjedovati najmanje 1000 dionica neke od

opcija namijenjenih tržištu. Takve opcije se registriraju na ime bankar¬skog
povjerenika i predaju (u slučaju Velike Britanije) Londonskoj ustanovi za kliring
opcija. Poslije toga, sastavljač opcije Izabire datum Isteka opcije i realizacijsku
cijenu, te izdaje nalog brokeru za sastavljanje relevantne opcije.

Indeksne opcije su vrsta opcija koje se temelje na indeksu cijena dionica. Ova
opcija se ne realizira preko vrijednosnog papira, već se realizacija, ukoliko do nje
dođe, ostvaruje preko transfera novca ekvivalentnog vrijednosti opcije, a to znači
razlici između sadašnje vrijednosti indeksa I realizacijske cijene.

6. INSTITUCIONALNI INVESTITORI

Posljednjih nekoliko decenija, na tržištima razvijenih zemalja (SAD, Japan, Velika

Britanija, Njemačka) bilježi se rast institucionalnih investitora, po bro¬ju,
vrstama, 1 prisustvu (brojnosti transakcija) na tržištu kapitala. Značajne zasluge,
u navedenom kontekstu, mogu se pripisati procesu liberalizacije i deregulacije.

Investicijske institucije se mogu klasificirati u četiri osnovne grupe:

- osiguravajuća preduzeća (društva),

- mirovinski fondovi,

- povjerenička udruženja (fondovi), i

- investicijska društva.

Osnovna razlika ovih institucija u odnosu na depozitne institucije je ta što one ne

nude bezuvjetno posebnu kamatnu stopu, niti garantiraju za vrijed¬nost
investicije. Povrat sredstava zavisi prvenstveno od ponašanja (uspjeha) temeljne
investicije na tržištu. Investicijske institucije ulažu u različite vrste imovine - u
vrijednosne papire sa fiksnom kamatom, instrumente na tržištu novca, trajni
kapital, nekretnine, a ponekad i u vrijedne umjetnine.
6.1. Osiguravajuća preduzeća
Osiguranje je djelatnost koja je višestruko značajna, kako na individualnoj -
poduzetničkoj ravni, tako i na općedruštvenoj ravni. Osnovna podjela osi¬guranja
je na imovinsko i životno osiguranje. Obje vrste osiguranja u osnovi referiraju na
plaćanje (naknadu) koje je uvjetovano nastupanjem nekog budu¬ćeg neizvjesnog
događaja. Ipak, u navedenom kontekstu, životno osiguranje ima jasnije i
intenzivnije konture investicijske aktivnosti. To iz razloga što je ova vrsta
osiguranja vrlo često osmišljena na način da predstavlja jedan segment
investiranja u vidu sigurnosti kapitala uz dugoročni povrat. To znači da će u ovom
slučaju određeni iznos sigurno biti isplaćen zbog nastupanja osiguranog slučaja -
smrti, ili zbog isteka roka osiguranja.

Osiguravajuća preduzeća, pored osnovne djelatnosti, uključena su i u upravljanje

mirovinskim fondovima, uz prisustvo na drugim Investicijskim područjima.
Pojavljuju se u ulozi finansijskih posrednika na način da priku¬pljenu štednju od
osnovne djelatnosti trans fer i raj u organizacijama (korpo¬racijskim, javnim) koje
trebaju ta sredstva. Time se osiguravajuća preduze¬ća legitimiraju kao značajni
snabdjevači kapitala za brojna tržišta. Osnovu portfolia čine državni vrijednosni
papiri, potom slijede nekretnine, hipoteke, obične dionice, zajmovi.

6.2. Mirovinski fondovi

Mirovinski fondovi, po svojoj snazi na najrazvijenijim tržištima kapitala, stoje uz
bok osiguravajućim preduzećima, uz tendenciju daljnjeg rasta. Tako, npr. u Velikoj
Britaniji, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, oni su predstavljali cea
30% udjela u trajnom kapitalu, a njihova ukupna imovina je bila veća od 200
milijardi funti. Mirovinski planovi, koji čine osnovu njihove investicijske aktivnosti,
pojavljuju se u dvije varijante, i to kao: planovi „plaćaj kako ti ide" i planovi
fondova.

Prva kategorija mirovinskih planova predstavlja medugeneracijska tran-sferna

plaćanja u kojima se sadašnje mirovine plaćaju preko priloga članova tog plana,
koji su još uvijek radno aktivni. Značajan broj državnih planova u Velikoj Britaniji
funkcionira na ovaj način.

Kod planova fondova situacija je drugačija - fond se akumulira na osnovu priloga

članova, da bi po proteku određenog roka fond poslužio kao izvor za plaćanje
raznih beneficija. Planovi fondova djeluju kao definirani planovi beneficija, ili kao
sporazum o pribavljanju novca. Definirani planovi benefi¬cija omogućavaju članu
određene vrste bemeficija poput: ukupne beneficije, konačne plaće, beneficije za
preživljavanje, životno osiguranje i si. Riječ je o samofinansiranju plana, čime se
stvaraju temelji za isplatu beneficija, s tim da ukoliko se pokaže da su sredstva
nedovoljna vrši se povećanje priloga.

Sporazumi o pribavljanju novca ne nude sigurnost kao prethodni planovi. Naime,

putem ovih sporazuma pokušava se akumulirati što više sredstava -stvoriti
najveći mogući fond, a beneficije se pribavljaju zavisno od uspješnosti poslovanja
fonda. Na ovaj način, zbirno gledano, mirovinski fondovi postaju bitan segment
dugoročne ugovorne štednje. U prilog navedenoj konstataciji ide i porezni
tretman ovih fondova, i to iz razloga što su oslobođeni poreza ne samo doprinosi
mirovinskom fondu već i dobici na kapitalu koji se ostvaruju temeljem fondovskih
investicija.

6.3. Povjerenički fondovi

Povjerenički (otvoreni) fondovi funkcioniraju temeljem prikupljanja šted¬nje
pojedinačnih investitora i kupovine portfolia investicija. Ovi fondovi se drugačije
nazivaju otvorenim iz razloga što veličina odnosnog fonda varira prema
vrijednosti temeljnog portfolia i broja emitiranih jedinica. Vrednovanje portfolia
vrši se svaki dan, a jedinice utvrđene vrijednosti se prodaju investi¬torima u
omjeru sa investiranim novcem. Jedinice se prodaju pojedincu na temelju cijene
ponude, a otkupljuju na temelju licitacijske cijene. Investitori po pravilu plaćaju
dvije vrste naknade - početnu i godišnju naknadu. Počet¬na naknada (5-6%)
plaća se samo prilikom početne kupovine, i uglavnom se koristi za plaćanje
provizije finansijskim posrednicima, dok se godišnja naknada u iznosu 1-1,5% od
ukupne vrijednosti fonda plaća za upravljanje fondom, a uglavnom je usmjerena
menadžmentu povjereničkog fonda.

6.4. investicijska društva

Nastanak investicijskih društava vezuje se za 19-o stoljeće, tačnije za 1868.
godinu kada je osnovano prvo takvo društvo - Colonial Investment Trust.
Os¬novna djelatnost ovih društava je kupovina, odnosno prodaja dionica drugih
preduzeća. Za razliku od povjereničkih fondova, po američkoj terminologiji,
investicijska društva su zatvoreni fondovi, a to iz razloga što kada se vrijednost
njihovog temeljnog portfolia investicija promijeni to se ne osjeti kod stvara¬nja,
odnosno povlačenja jedinica, već samo na vrijednosti njihovih dionica.

Investicijska društva se pored diverzifikaclje portfolia bave i drugim po¬slovima,

poput uvođenja planova štednje koji su povezani sa životnim osi¬guranjem i
mirovinskim planovima. Ili, kao što je to npr. slučaj u SAD-u, investicijska društva
mogu investirati u hipoteke, kupiti dionice koje ne ko¬tiraju, koristiti opcije i
tržište fjučers ugovora, investirati u inozemstvu, i si. Još jedna razlika, u kontekstu
naknada, u odnosu na povjereničke fondove. Naime, godišnja naknada za
upravljanje Investicijskim društvima se kreće između 0,4-0,5% vrijednosti ukupne
imovine.

XII. DOMAĆI INSTITUCIONALNI SEGMENT

1. BANKE

Banke su finansijske institucije, koje po našem pravu mogu poslovati samo u

obliku dioničkog društva. Davanje i uzimanje novca u obliku kredita može se
odrediti kao osnovna djelatnost banke. Mogu ih osnivati domaće i strane, pravne I
fizičke osobe. Najviši pravni akt je statut, na koji saglasnost daje Agencija za
bankarstvo, Za osnivanje banke po zakonu traži se osnivački ka¬pital od
(minimum) 15 miliona KM, a odobrenje za osnivanje daje Agencija (koncesioni
sistem), koja ujedno vrši I kontrolu poslovanja banke. Bankarska dozvola je uvjet
za upis u sudski registar. Dobivanje dozvole implicira posto¬janje sljedeće
dokumentacije:

- potpisan ugovor o osnivanju banke,

- popis vlasnika banke,

- nacrt osnivačkih akata (statuta),

- iznos dioničkog i drugih oblika kapitala banke,

- plan i projekcija poslovanja, djelatnosti 1 organizacije banke,

- podatke o stručnosti i iskustvu rukovodećih radnika.

Banka u svom poslovanju mora održavati solventnost, potreban obim li¬kvidnih

sredstava, kreditnu sposobnost, i osigurati điverzifikaciju svoje aktive. Poslovanje
banke temelji se na načelima rentabilnosti, likvidnosti i sigurnosti plasmana.
Osnov rentabilnosti banke jeste razlika između aktivne i pasivne kamatne stope.
Likvidnost banke predstavlja njenu sposobnost blagovreme¬nog Izmirenja
dospjelih novčanih obaveza. Banka se smatra insolventnom kada Agencija utvrdi
daje vrijednost obaveza veća od vrijednosti njene aktive. U navedenom kontekstu
banka mora obezbijediti điverzifikaciju aktive, ula¬ganjem, u skladu sa
procijenjenim rizikom, u različite privredne djelatnosti. Banke, također, moraju
voditi računa da se ne izlažu (zakonom utvrđenom) kreditnom riziku koji prelazi
40% osnovnog kapitala. Agencija za bankarstvo nadzire rad banaka i u slučaju
nepoštivanja zakonskih obaveza može oduzeti dozvolu, što, ukoliko se to dogodi,
predstavlja osnovni razlog za likvidaciju (prestanak) banke. Statusne promjene
banka može vršiti samo uz prethodno odobrenje Agencije. Organi upravljanja
banke su: skupština, upravni odbor i nadzorni odbor. Generalnog direktora banke
imenuje upravni odbor uz obaveznu prethodnu pismenu saglasnost Agencije za
bankarstvo.

Banka može obavljati sljedeće djelatnosti:

- primanje svih vrsta novčanih depozita i drugih novčanih sredstava,

- davanje i uzimanje kredita i finansijski lizing,

- davanje svih oblika novčanog jamstva,

- učešće, kupovina i prodaja instrumenata tržišta novca i kapitala za svoj ili

tuđi račun,

- usluge platnog prometa i prijenosa novca,

- kupovina i prodaja strane valute,

- izdavanje i upravljanje sredstvima plaćanja,

- pohranjivanje 1 upravljanje vrijednosnim papirima i drugim vrijedno¬stima,

- usluge finansijskog menadžmenta,

- kupovina i prodaja vrijednosnih papira.

2, RAZVOJNA BANKA FEDERACIJE BIH

Cilj osnivanja i poslovanja Razvojne banke je poticanje sistemskog, odr¬živeg i

ravnomjernog razvoja gospodarstva i ukupnog društvenog razvoja, sukladno
općim strateškim ciljevima Federacije, te poticanje održiveg po¬vratka na
području Federacije. Razvoja banka se prema zakonu tretira i kao izvozna banka
Federacije Bili. Izričito se navodi da se nad Razvojnom ban¬kom, koja je u 100%
vlasništvu Federacije Bili, ne može provoditi stečaj niti likvidacija. Banka se ne
upisuje u sudski registar, a može prestati sa radom samo prestankom važenja
zakona o Razvojnoj banci, odnosno na temelju posebnog zakona. Banka, koja nije
obveznik poreza na dobit, odgovara za svoje obaveze cjelokupnom svojom
imovinom. Za obaveze Razvojne banke jamči Federacija solidarno, neograničeno,
bezuvjetno, neopozivo, i na prvi poziv. Razvojna banka preuzima kapital svoje
prethodnice - Investicijske banke Federacije BIH, uz istovremeno uvećanje tog
kapitala za daljnjih 400 miliona KM iz budžeta Federacije. Ciljevi djelovanja banke
mogu se raščlaniti na finansijske i općedruštvene. Najvažniji finansijski ciljevi su:

- finansiranje obnove i razvoja gospodarstva Federacije BIH i povećanje

zaposlenosti,

- finansiranje gospodarske infrastrukture,

- finansiranje unapređenja poljoprivredne proizvodnje,

- finansiranje ruralnog razvoja i ruralnog turizma,

- finansiranje poticanja izvoza.

Kao općedruštveni ciljevi izdvajaju se: unapređenje obrazovanja i uvođe¬nje

novih tehnologija, stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora, potpora razvoju
malog i srednjeg poduzetništva, unapređenje zaštite životne sredine, stvaranje
proizvodnih lanaca domaćih proizvoda, ravnomjeran razvoj kantona Federacije.

U okviru djelatnosti pored klasičnih stavki vrijedi izdvojiti i: upravljanje, u ime

Federacije, cjelokupnim domaćim i inozemnim sredstvima namije¬njenim
razvojnim projektima, davanje svih oblika novčanog jamstva u ze¬mlji i
inozemstvu, izdavanje mjenica i obveznica, kao i obavljanje poslova s
vrijednosnim papirima sukladno zakonu kojim se uređuje emisija i promet
vrijednosnih papira.
Organi Razvojne banke su: skupština, nadzorni odbor, uprava i odbor za reviziju.
Skupštinu Razvojne banke čini Vlada Federacije. Premijer Vlade Federacije po
službenoj dužnosti je predsjednik Skupštine. Vlada Federacije jednom godišnje
podnosi Parlamentu Federacije Bili na usvajanje izvještaj o poslovanju i planu
poslovanja nakon njegovog usvajanja na skupštini banke. Najviši pravni akt
Razvojne banke je statut. Prijedlog statuta, na prijedlog uprave, utvrđuje nadzorni
odbor i dostavlja na usvajanje Vladi Federacije. Nadzor nad poslovanjem banke
vrši Agencija za bankarstvo Federacije BiH.

3. AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BIH

Agencija za bankarstvo Federacije Bi U se osniva radi unapređenja sigur¬nosti,

kvaliteta i zakonskog poslovanja tržišno orijentiranog stabilnog ban¬karskog i
mikrokreditnog sistema u Federaciji BiH. Osnovni zadaci Agencije su: izdavanje
dozvole za osnivanje i rad banaka i mikrokreditnih organizacija, nadziranje
poslovanja banaka i mikrokreditnih organizacija, ukidanje dozvole za rad istim
institucijama/organizacijama, upravlj anj e/nadzor nad postupkom sanacije ili
likvidacije banaka, te pokretanje stečaja nad bankama. U vršenju poslova iz svog
djelokruga Agencija je, po slovu zakona, potpuno samostalna i nezavisna.
Agencija sarađuje sa Centralnom bankom uključujući i obavezu podnošenja
mjesečnih izvještaja o svojoj djelatnosti i djelatnosti finansijskih institucija iz
nadležnosti agencije. Ta sa rad nj a obuhvata i ostvarivanje rae¬đunarodnih
kontakata posebno u vezi sa izdavanjem dozvola za rad banaka i mikrokreditnih
organizacija, kao i nadzorom nad njihovim radom. Organ upravljanja agencijom je
Upravni odbor (broji pet članova), koje, na period od pet godina, imenuje
Parlament Federacije Bili na prijedlog Vlade Federacije BiH. Odbor vrši opći nadzor
poslovanja Agencije, i u tom kontekstu, između ostalog, donosi statut, usvaja
finansijski plan i finansijske izvještaje agencije. Za svoj rad upravni odbor
odgovara parlamentu. Agencijom rukovodi di¬rektor kojem u radu pomaže
zamjenik direktora. Agencija je dužna dostaviti parlamentu, putem vlade,
izvještaj o poslovanju u roku od tri mjeseca od kraja izvještajne godine. Prema
zakonu izvještaj treba da sadrži analizu stanja bankarskog i mikrokreditnog
sektora Federacije BiH, kao i opis djelatnosti agencije tokom izvještajne godine.

4. GARANCIJSKI FOND

Ovaj institut je prisutan u zemljama Evropske unije kao jedan od Instru¬menata

državne pomoći. Posebno je zastupljen kod spašavanja i restruktu¬riranja, i
potpore za razvoj malih i srednjih preduzeća. S tim u vezi, kreditne garancije,
putem garancijskih fondova, u sektoru industrije, po značaju pred¬stavljaju treći
instrument podrške. Mala i srednja preduzeća su, po pravilu, hendikepirana kod
dobijanja finansijskih sredstava, posebno dugoročnih. U Velikoj Britaniji taj
problem se nastojao riješiti posredstvom šeme kreditnih garancija (Loan
Guarantee Scheme - LGS), uvedene 1981. godine, na period od tri godine. Ovim
programom Vlada je osigurala 50 miliona funti godišnje kao garanciju za 80%
srednjoročnih kredita na osnovu bankarskih kliringa. Vrijednost pojedinačnih
kredita kretala se između 5.000 i 75.000 funti ster-linga. U Njemačkoj su prisutne
asocijacije za garantiranje kredita (Credit Guarantee Associations - CGA), koje
imaju za cilj pomagati malim firmama, koje nisu u stanju da ostvare kredit zbog
nedostatka odgovarajućeg zaloga. Ulagači u ove fondove, osim vlade, mogu biti:
privredne komore, banke, osiguravajuća društva.

Garancija može biti dodijeljena kao individualna garancija, ili unutar

garan¬cijskih šema, pri čemu je pozajmljivao obično korisnik sredstava i
garancije. Garancija treba biti vezana za specifičnu finansijsku transakciju,
odnosno za fiksni maksimalni iznos, s tim da glavnica kredita nije pokrivena sa
više od

80%, a za garanciju treba biti plaćena tržišna cijena. Garancije će predstavljati

pomoć samo ako kumulativno budu ispunjeni navedeni uvjeti.

Garancije se razlikuju od drugih mjera državne pomoći (npr. granta) po tome što,
u slučaju garancije, država ne ulazi u zakonski odnos samo sa kori¬snicima, već i
sa trećim stranama, npr. sa pozajmljivačem sredstava kome je država garant.
Preduzeće je na taj način primilo potporu, koja je konkurente dovela u nepovoljan
položaj. To znači da ova pomoć, također, implicira ut¬jecaj na konkurenciju.
Element pomoći kod kreditnih garancija sastoji se u razlici između stope koju bi
uzajmitelj platio na slobodnom tržištu i trenutno ostvarene beneficirajuće
garancije, umanjene za premiju plaćenu za garanciju. Ako se utvrdi da je
garancija inkompatibilna sa zajedničkim tržištem, pre¬duzeće (korisnik garancije)
mora nadoknaditi vrijednost bilo koje pomoći, čak i kada bi to predstavljalo izjavu
o bankrotu. Ove odredbe primjenjuju se jednako na javna i privatna preduzeća.
Garancije, kao instrument potpore, su najprisutnije u Francuskoj, Njemačkoj i
Belgiji.

Multiplikator, koji upućuje na visinu rizika, omogućuje uvećanje stvarne

vrijednosti (osnovnog kapitala) fonda, što ga čini, posebno za naše uvjete,
izuzetno atraktivnim. Kreditne garancije, putem garancijskih fondova,
omo¬gućavaju kraći put do kredita (banaka), doprinose smanjenju kamatne
stope (jeftiniji novac), ali i ostvarenju većeg plasmana sredstava za banke. Krajnji
efekat sastoji se u pokretanju pojedinih aktivnosti (poljoprivreda, obrt, turi¬zam) i
povećanju tražnje.

I pored pozitivnih stranih iskustava, gdje kreditne garancije predstavljaju redovan

institut, i lokalnih okolnosti koje upućuju na potrebu uvođenja (ko¬rist), danas još
uvijek ne postoji zakon koji bi, u Federaciji BiH, omogućio osnivanje garancijskog
fonda. Dakle, garancije koje bi trebale biti u službi obaranja kamatnih stopa, 1
time podsticanja razvoja, još uvijek su na nivou proklamacija. S druge strane,
Republika Srpska je Zakonom o garantnom fon¬du uredila, barem normativno,
poziciju garancijskog fonda. Po ovom zakonu Fond se osniva radi pružanja
podrške razvoju poduzetništva kroz olakšavanje pristupa finansijskim sredstvima
potrebnim za obavljanje poslovnih djelat-nosti na teritoriji RS-a, a posebno za:
početne poslovne djelatnosti, poslovne djelatnosti u oblasti poljoprivrede, izvozno
orjentirane poslovne djelatnosti, projekte za zapošljavanje mladih, proizvodno-
uslužne djelatnosti, projekte i poslovne djelatnosti u općinama koje imaju status
nerazvijenih i izrazito nera¬zvijenih. Djelatnost fonda je izdavanje svih oblika
garancija poduzetnicima i finansijskim institucijama sa sjedištem u RS-u. Ukupna
garancijska izloženost prema jednom poduzetniku ne može biti veća od 3% od
vrijednosti osnovnog kapitala fonda, odnosno prema jednoj finansijskoj instituciji
ne veća od 30% vrijednosti osnovnog kapitala fonda, koji je utvrđen u iznosu od
30 miliona

KM, Fond ne može izdati garancije za finansiranje trgovinske djelatnosti,

ugostiteljske djelatnosti koja se odnosi na isključivo ili pretežno točenje pića,
priređivanje Igara na sreću, kockarnice, kladionice i finansijsko posredovanje.

Zanimljiva su i iskustva susjedne Srbije, koja je 2003. godine usvojila Zakon

0 garancijskom fondu. Prema tom zakonu cilj osnivanja garancijskog fonda je

podsticanje razvoja malih i srednjih preduzeća i poduzetnika u Republi¬ci Srbiji.
Fond ima svojstvo pravne osobe. Sredstva za osnivanje i početak rada fonda
obezbjeđuju se u državnom budžetu. Izvori sredstava za rad su: prihodi fonda,
donacije i drugi izvori u skladu sa zakonom. Fond se može organizirati kao
dioničko društvo, u tom slučaju Fond Izdaje Republici Srbiji dionice u visini
vrijednosti uloženog kapitala Republike, s tim da u takvoj situaciji vrijednost
državnog kapitala u ukupnom kapitalu fonda ne može biti manja od 51%. Fond za
svoje obaveze odgovara svojom imovinom. Dje¬latnost fonda je izdavanje
garancija i supergarancija na ime osiguranja dijela kredita koje banke i druge
finansijske organizacije u Srbiji odobravaju malim

1 srednjim preduzećima i poduzetnicima. Garancije i supergarancije izdaju se

na zahtjev banke (i druge finansijske organizacije). Organi fonda su: upravni
odbor, direktor i nadzorni odbor, kao i skupština, ukoliko se Fond organizira kao
dioničko društvo. Upravni odbor podnosi izvještaj o poslovanju fonda Vladi svakih
šest mjeseci, odnosno skupštini fonda ukoliko je organiziran kao dioničko društvo.
Vlada podnosi godišnji izvještaj o poslovanju fonda Narodnoj skupštini Republike
Srbije. Nadzor nad zakonitošću rada obavlja ministarstvo nadležno za poslove
privrede. Iskustva Republike Hrvatske, u pogledu funkcioniranja garancijskih
fondova, su još bogatija.

5, MIKROKREDITNE ORGANIZACIJE

Mikrokreditna organizacija je nedepozitna organizacija, čija je osnovna djelatnost

davanje mikrokredita. Mikrokreditnu organizaciju mogu osnovati
najmanje tri fizičke osobe, domaće ili strane, Hi najmanje jedna pravna osoba,
domaća ili strana. Prema slovu zakona cilj osnivanja i djelovanja mikrokredit-nih
organizacija je poboljšanje materijalnog položaja korisnika mikrokredita,
povećanje zaposlenosti, potpora razvoju poduzetništva.

Mikrokreditna organizacija ima svojstvo pravne osobe, a osniva se i posluje

u obliku mikrokreditnog društva ili fondacije. Mikrokreditno društvo stječe pravni

subjektivitet upisom u registar kod nadležnog suda, odnosno u sluča¬ju fondacije
u registar fondacija. Mikrokreditna organizacija, bez obzira na oblik organiziranja,
se osniva po koncesionom sistemu, uz dozvolu Agencije za bankarstvo.

Mikrokreditno društvo osniva se i posluje kao privredno društvo s ograni¬čenom

odgovornošću ili kao dioničko društvo. Minimalni osnivački kapital društva iznosi
500.000 KM i u cijelosti mora biti uplaćen u novcu. Mikro¬kreditno društvo može
odobriti mikrokredit do 50.000 KM. Organi mikro¬kreditnog društva jesu:
skupština, nadzorni odbor, uprava (direktor i Izvršni direktori) I odbor za reviziju.

Osnivački kapital mikrokreditne fondacije je znatno manji I njegov mini¬mum je

utvrđen u iznosu od 50.000 KM, uplaćenog u novcu. Shodno tome, mikrokreditna
fondacija može odobriti mikrokredit na iznos do 10.000 KM. Organi upravljanja
mikrokreditne fondacije su: upravni odbor (Imenovan od osnivača), direktor,
odbor za reviziju (imenovan od upravnog odbora).

6. AGENCIJA ZA OSIGURANJE DEPOZITA U BANKAMA BOSNE 1 HERCEGOVINE

Agencija je osnovana 2002. godine s ciljem zaštite depozita što ih fizičke i pravne
osobe drže u domaćim bankama. Neprofitna je organizacija, sa prav¬nim
subjektivitetom. Sjedište Agencije za osiguranje depozita (AOD) je u Banjoj Luci, s
dvjema filijalama: u Sarajevu i Banjoj Luci

Članom 15. Zakona propisani su temeljni zadaci AOD a:

- osiguranje prikladnih depozita fizičkih 1 pravnih osoba u bankama

čla¬nicama,

- izdavanje certifikata o članstvu bankama koje zadovoljavaju kriterije za

sudjelovanju u programu osiguranja depozita,

- oduzimanje, putem suspenzije ili okončanja, certifikata o članstvu,

- investiranje sredstava koja čine Fond za osiguranje depozita sukladno

zakonu i ograničenjima politike investiranja AOD-a, isplata osiguranja depozita u
slučaju prestanka rada banke članice.

- 15
Organ upravljanja AOD-om je Upravni odbor, koji broji pet članova. Dvije osobe su
ex officio članovi Upravnog odbora, jedna ispred Centralne banke

BiH - guverner, ili osoba koju on imenuje, i jedna iz ministarstva trezora (finansija)
institucija BiH. Uz to, Upravni odbor Centralne banke BiH, fe¬deralni ministar
finansija i ministar finansija Republike Srpske imaju pravo imenovati po jednog
člana Upravnog odbora AOD-a. Upravni odbor, između ostalog, ima zadatak da:

- imenuje direktora AOD-a i direktore filijala AOD-a,

- donosi statut I druge opće akte,

- odobrava, na prijedlog direktora AOD-a, sudjelovanje banaka u članstvu i

prekide članstva banaka članica,

- donosi politiku investiranja Fonda,

- donosi odluku o visini stope premije osiguranja koja se naplaćuje od

banaka članica.

7. OSIGURAVAJUĆA 1 REOSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA

Osnovna djelatnost osiguravajućih i društava su poslovi osiguranja imovine i

osoba (neživotnog I životnog osiguranja). Osiguranjem se, u tom smislu, osim
zadovoljenja Interesa osiguravajućih društava - poslovnih subjekata lukrativnog
karaktera, omogućava i ostvarenje interesa osiguranika - fizičkih i pravnih osoba,
čime se ovoj vrsti djelatnosti može atribuirati općedruštveni karakter. Taj karakter
je vidljiv i kroz funkcije što ga osiguranje ima: fmansij-sku (akumulacija novčanih
sredstava), ekonomsku (popravku nastalih štetnih posljedica), ostvarenje
socijalne sigurnosti, i to putem disperzije, atomiziranja, amortiziranja i niveliranja
rizika.

Osnivanje I pozicija osiguravajućih društava u Federaciji BiH uređeni su Zakonom

o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Osiguranje je po pravilu
dobrovoljno. Međutim, dio poslovnih aktivnosti osiguravajućih društava odnosi se
na poslove obaveznog osiguranja (osiguranje putnika u javnom sao¬braćaju od
posljedica nesretnog slučaja, osiguranja vlasnika, odnosno korisnika motornih
vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama i si.).

Da bi se osnovalo osiguravajuće društvo, pored traženog minimalnog Izno¬sa

kapitala, ovisno od toga da li je riječ o društvima koja se bave poslovima
osiguranja imovine, ili osiguranja osoba, odnosno reosiguranja, potrebno je od
Agencije za nadzor osiguranja Federacije BIH pribaviti odobrenje za rad. Ovo
ujedno znači da se osiguravajuća društva, analogno bankama, osniva¬ju po
koncesionom sistemu. Osnovni kapital mora biti uplaćen u gotovini prilikom
osnivanja društva (simultano osnivanje). Ukoliko je ulog stranog osnivača veći od
50% nužna je saglasnost ministarstva finansija Federacije

BiH. Društva za osiguranje, po našem pravu, osnivaju se u obliku dioničkog

društva, što znači da se njihovo poslovanje, osim osnovnog zakona iz ove oblasti -
Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (Službene

novine FBiH br. 24/05), mora ravnati prema Zakonu o privrednim društvima
(ZPD). To ujedno znači da osiguravajuća društva spadaju u kategoriju društa¬va
kapitala, gdje se, pored njih, svrstavaju I društva za uzajamno osiguranje.

Minimum osnivačkog kapitala zakonom je utvrđen na sljedeći način:

- 1 milion KM, ako društvo posluje s jednom ili više vrsta osiguranja:
osi¬guranje od ostalih šteta na imovini, osiguranje troškova pravne zaštite,

- 2 miliona KM, ako društvo posluje s jednom ili više vrsta osiguranja:
obavezno osiguranje - od odgovornosti: za motorna vozila, za zračne letjelice,
brodove, osiguranje kredita, jamstva,

- 2 miliona KM, društvo posluje s jednom Ili više vrsta osiguranja:

osi¬guranje od nezgoda, osiguranje cestovnih vozila, vozila na tračnicama I
plovila, zračnih letjelica, osiguranje imovine od požara i prirodnih sila, osiguranje
robe u prijevozu, osiguranje pomoći, osiguranje od finansij-skih gubitaka,

- 3 miliona KM, ako društvo posluje sa životnim osiguranjem, i

- 3 miliona KM, ako se društvo bavi poslovima reosiguranja.

Društva za osiguranje mogu se baviti samo poslovima osiguranja kao

is¬ključivom djelatnošću. S tim uvezi, društvo za osiguranje, pored uplaćenog
osnivačkog kapitala, mora održavati marginu solventnosti i jamstveni fond.
Marginu solventnosti, koja se posmatra u kontekstu sastava imovine, propi¬suje
Agencija za nadzor. Jamstveni fond se kreira u Iznosu od 1/3 utvrđene margine
solventnosti.

Reosiguravajuća društva imaju osnovnu funkciju da osiguraju stabilnost u radu

društvima za osiguranje, na način da od njih, na ugovornoj osnovi,

preuzimaju višak rizika ili višak štete. Ovo posebno u slučajevima kada je
predmet ugovora o osiguranju velike vrijednosti, Ili kada rizik referira na prirodne
nepogode.

8. DRUŠTVO ZA UZAJAMNO OSIGURANJE

Društvo za uzajamno osiguranje predstavlja kombinaciju osiguranja i član¬stva u

društvu, koje se osniva na temelju ugovora i počiva na načelima uzaja¬mnosti i
solidarnosti. Članovi društva ugovorom reguliraju obaveze, na način da uplatom
odgovarajućeg uloga međusobno jamče kako će u slučaju nastupa¬nja
osiguranog slučaja dati odgovarajuću naknadu. Razlika sa osiguravajućim
društvom je u tome što se ovdje ne radi o dvostrano obavezujućem ugovoru u
smislu da izostaje obaveza osiguranika (člana društva) da plaća premiju, pri čemu
iz njegovog članstva proizlazi osnovno pravo - pravo na osiguranje (naknadu
štete). S tim u vezi, društvo prikuplja sredstva na temelju doprinosa (uloga)
članova i to do onog nivoa koji će omogućiti ispunjenje obaveza prema
članovima, te uz to i stvaranje rezervi sigurnosti.

Djelatnost ovog društva kapitala je u biti neprofitna, što znači da se

prven¬stvena djelatnost svodi na direktno osiguranje svojih članova, koji za
obaveze odgovaraju u ravni svojih uloga, bez obzira na međusobno jamstvo dato
u kontekstu pokrivanja štete. Ukoliko društvo ostvari dobit ona se ne
raspodje¬ljuje za dividendu članovima društva već se, ovisno o odredbi statuta,
111 odluci članova društva, članovima vraća dio uplaćenog uloga, uz prijenos u
narednu godinu, ili u rezerve sigurnosti.

Društvo za uzajamno osiguranje ima pravni subjektivitet. Osnivači društva mogu

biti samo fizičke osobe sa prebivalištem u Bosni i Hercegovini. Društvo se osniva
po koncesionom sistemu, a dozvolu za osnivanje daje Agencija za nadzor. Društvo
ne smije imati manje od 250 članova, u slučaju da djelatnost referira na pokriće
jedne vrste rizika, odnosno ne manje od 300 članova, u slučaju da društvo
pokriva više od jedne vrste rizika. Uz to, godišnji obrt društva ne smije biti veći od
2 miliona KM, i najmanje polovina prihoda od doprinosa društva mora potjecati od
članova društva. Društvo za uzajamno osiguranje mora posjedovati minimalni
kapital koji korespondira kapitalu dioničkih društava, odnosno vrstama osiguranja
kojima posluje. Društvo može biti osnovano kao društvo sa neograničenim
doprinosom, ili kao društvo sa ograničenim doprinosom. Razlika je u tome što kod
se kod prvog oblika društvo može od svakog člana tražiti uplatu dodatnog
doprinosa, 1 to bez ograničenja, s ciljem namirenja nepokrivenih šteta, I to sve do
Iznosa koji će osigurati pokrivanje štete. Ograničeni dodatni doprinos, kod drugog
oblika, ne može po zahtjevu društva biti veći od početnog doprinosa (uloga).

Jedna od specifičnosti društva za uzajamno osiguranje je da ono ne pokriva

poslove u pojedinim vrstama osiguranja poput: osiguranja od odgovornosti za
motorna vozila, osiguranja od civilne odgovornosti za brodove, avione, i opće
civilne odgovornosti. Također, društvo za uzajamno osiguranje ne može se baviti
poslovima reosiguranja. Društvom za uzajamno osiguranje uprav¬ljaju njegovi
članovi. Svako društvo za uzajamno osiguranje Ima upravu sa najmanje tri člana,
koje bira skupština članova.

9. AGENCIJA ZA OSIGURANJE U BOSNI S HERCEGOVIM!

Agencija za osiguranje u BiH ima koordinirajuću ulogu u kontekstu po¬stojanja

entitetskih propisa iz oblasti osiguranja kao 1 entitetskih agencija za nadzor
osiguranja. U tom smislu Agencija je obavezna osigurati jedinstvenu primjenu
zakona o osiguranju između entiteta, kao i postojanje djelotvorne saradnje
Između entitetskih agencija za nadzor osiguranja, s ciljem osiguranja
ravnopravnog tretmana svih osiguravajućih društva u BIH, kao i jednaku pravnu
zaštitu subjekata ugovornog odnosa.

Uz to, Agencija vodi sve relevantne podatke o cjelokupnom tržištu osi¬guranja u

Bosni i Hercegovini, vodi statistike u pogledu poslovanja tržišta osiguranja u BiH
(tzv. statistički servis), rješava sporove Između entitetskih agencija za nadzor
osiguranja u pogledu primjene zakona, te predstavlja i zastupa BiH u
organizacijama koje se bave osiguranjem na međunarodnoj razini. Agencija
također ima normativnu ulogu u smislu predlaganja enti¬tetskih propisa, njihove
izmjene i dopune, kao i davanje saglasnosti na pred¬ložene entitetske akte
(nacrte, prijedloge, i si). Organ upravljanja agencijom je Upravni odbor, koji ima
sedam članova, i koji bira direktora agencije. Za svoj rad agencija odgovara
Vijeću ministara BiH.

10. BERZE

Berzu (engl, exchange, ital. borsa, njem. Börse) možemo definirati kao posebno
organizirano mjesto (tržište) na kojem se kao učesnici pojavljuju prodavci, kupci i
posrednici, s ciljem zaključivanja poslova - trgovine robama, uslugama, na osnovu
utvrđenih pravila. Berza se može odrediti i kao speci¬jalizirano tržište na kome se
trguje zamjenjivom i standardiziranom robom. Prema predmetu poslovanja berze
dijelimo na: robne (produktne), devizne (valutne), efektne (vrijednosnih papira) i
berze usluga (franta). Mješovite berze su specijalizirane za trgovinu različitim
vrstama roba. Berze mogu biti organizirane kao:

- službene (kontrolira ih država),

- javne berze (javne tržišne Institucije pod administrativnom kontrolom),

- privatna preduzeća.

Njihovo osnivanje moguće je izvršiti na više načina, pa shodno tome po¬stoji:

a) sistem samostalnosti berze, karakterističan za anglosaksonsko pravo,

gdje berze, po normativnom sistemu, mogu osnovati sve pravne i fizičke osobe
koje ispunjavaju zakonske uvjete,

b) sistem nesamostalnosti berze (romanski pravni sistem), gdje berzu može

osnovati samo država, i na kraju

c) polusamostalni sistem (germanski model), gdje se kao osnivači mogu

pojaviti određene pravne osobe za poslove posredovanja vrijednosnim papirima.

Germanski koncept prihvaćen je i u domicilnom pravu, što znači da se kao

osnivači pojavljuju profesionalni posrednici. Dakle, po našem pravu, berzu može
osnovati (najmanje) pet profesionalnih posrednika, sa minimalnim osnovnim
kapitalom od 500.000 KM, koji je podijeljen na obične dionice, koje glase na ime.
Berza se osniva po koncesionom sistemu što znači da dozvolu za osnivanje I rad
berze izdaje Komisija za vrijednosne papire. Dioničari berze, pored profesionalnih
posrednika, mogu biti i druge berze, banke, društva za upravljanje fondovima,
osiguravajuća i reosiguravajuća društva, kao i druge finansijske Institucije.
Profesionalni posrednici (članovi berze) moraju imati jednak broj dionica, a oni
koji to nisu mogu pojedinačno imati najviše 5% dionica berze, s tim da ukupan
udio dioničara nečlanova berze ne može prijeći 51% ukupne vrijednosti dionica.
Berze su u Bili neprofitnog karaktera. Prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira
Federacije Bili berza se osniva I posluje kao dioničko društvo u skladu sa ZPD-om
FBIH. Berzansko tržište je mjesto (ili informacijski sistem) za povezivanje ponude i
potražnje vrijednosnih pa¬pira (na kotaciji i na slobodnom berzanskom tržištu) u
cilju trgovanja istim, prema unaprijed utvrđenim pravilima. Pri tome, u kotaciju
berze mogu biti uvršteni neograničeno prenosivi vrijednosni papiri koji su plaćeni
u cijelosti (prvenstveno dionice, moguće i obveznice). Zahtjev za uvrštenje
vrijednosnog papira u kotaciju na berzi podnosi emitent ili osoba koju emitent
ovlasti. Na slobodno berzansko tržište mogu se uvrstiti vrijednosni papiri uz
ispunjenje uvjeta: da se njima može trgovati na berzanskom tržištu, da su
uplaćeni u cijelosti i da su slobodno prenosivi. Zahtjev za uvrštenje vrijednosnih
papira na slobodno berzansko tržište podnosi profesionalni posrednik na osnovu
naloga klijenta za kupovinu/ prodaju.

Osim navedenog, u djelatnost berze spada informiranje o vrijednosnim papirima,

kao i utvrđivanje i objavljivanje kursne liste vrijednosnih papira. Berza ne može,
po pravilu, kupovati i prodavati vrijednosne papire, davati savjete o kupovini i
prodaji istih, kao ni davati mišljenje o povoljnosti kupo¬vine (prodaje)
vrijednosnih papira. Po ZTVP-u FBiH vrste berzi su: opće i specijalizirane berze, pri
čemu opća berza organizira trgovanje svim vrstama vrijednosnih papira, a
specijalizirana pojedinim vrstama vrijednosnih papira u skladu sa statutom berze.
Dionice berze u vlasništvu članova berze ne mogu se prenositi, osim u slučaju
prestanka članstva dioničara berze. U tom slučaju berza stječe dionice kao
vlastite dionice. Radi rješavanja sporova koji mogu nastati između učesnika na
berzi, po poslovima zaključenim na berzi, moguće je uspostaviti arbitražu. Listu
arbitara za arbitražu utvrđuje skupština berze. Organi berze formiraju se sukladno
ZPD-u FBiH, odnosno obliku u kojem posluje, pri čemu nadzorni odbor, koji broji
pet članova, osim predsjednika, sačinjavaju i: zaposlenik kod izdavatelja čiji
vrijednosni papiri kotiraju na berzi, zaposlenik društva za upravljanje fondovima,
kao i zaposlenik kod izdavatelja čiji su vrijednosni papiri uvršteni na slobodno
berzansko tržište. Zaposlenici u berzi, zaposlenici Registra vrijednosnih papira,
vlasnik više od 5% vrijednosnih papira, ili udjela člana berze, ili s njim povezanih
osoba, kao i član zakonodavne, izvršne i sudske vlasti ne mogu biti imenovani u
nadzorni odbor berze.

11. DRUŠTVA ZA UPRAVUANJE FONDOVIMA

Društva za upravljanje fondovima se organiziraju radi upravljanja finan-sijskim
institucijama, čija je djelatnost investiranje (investicioni i uzajamni investicioni
fondovi), ili posredovanje u realizaciji potraživanja građana u postupku
privatizacije (privatizacijski investicioni fondovi). Cilj osnivanja društva je
prikupljanje fmansijskih sredstava, njihovo ulaganje u profitabilne projekte,
disperzija rizika, te uz to i profesionalno upravljanje fondovima.

Društva za upravljanje fondovima mogu poslovati samo u obliku društava

kapitala (d.d. i d.o.o.), gdje je, u prvom slučaju - d.d., za osnivanje dovoljan jedan
osnivač, a u drugom slučaju - d.o.o. potrebna su najmanje dva osnivača. Osnovni
kapital društva za upravljanje fondovima, koji mora biti uplaćen isključivo u
novcu, iznosi 1 milion KM, s tim da se iznos osnovnog kapitala povećava za
250.000 KM za svaki novi fond kojim upravlja društvo.

Osnivački akt je ugovor koji mora biti u pisanoj formi. Ukoliko se kao osnivač
pojavljuje stranac ugovor odobrava entitetski, odnosno državni or¬gan nadležan
za ekonomske odnose sa inozemstvom. Odredbe zakona o društvima za
upravljanje fondovima u Federaciji BIH ne doprinose značajno ostvarenju javnog
interesa, što je posebno vidljivo iz sljedećeg:

- domaći osnivač sa statusom pravne osobe u čijem kapitalu učestvuje

državni ili društveni kapital sa 50% ili više, ili subjekti sa njima povezani, ne mogu
biti osnivači niti mogu stjecati dionice u društvu za upravljanje fondovima, i dalje

- strani osnivač, pravna i fizička osoba, može osnovati društvo za

uprav¬ljanje fondovima i imati u njihovom kapitalu, direktno ili Indirektno, više od
10% dionica, odnosno udjela društva, ali na osnovu odobrenja Komisije za
vrijednosne papire.

Iz navedenih odredbi proizlazi neravnopravan tretman domaćih i stranih

poslovnih subjekata (osnivača), gdje se fingirá, u slučaju stranih osnivača,
dodatni uvjet, a to je odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Na ovaj na¬čin
država se skoro odrekla upravljanja značajnim dijelom privatizacijskog

procesa.

Zahtjev za dobijanje dozvole društva za upravljanje Komisiji za vrijednosne

papire mora sadržavati:

- podatke o društvu,

- izvod Iz registra Komisije za društvo,

- statut društva,

- dokaze o tehničkoj opremljenosti društva,

- ugovor sa Registrom vrijednosnih papira,

- ugovor sa bankom (depozitarom) putem koje će primati uplate.

Uz zahtjev za debljanje dozvole od Komisije za vrijednosne papire osnivači su
dužni dostaviti:

- ugovor o osnivanju društva, sa dokazima identiteta osnivača,

- dokaz o uplati osnovnog kapitala, i

- dokaz da članovi nadzornog odbora imaju profesionalno znanje i Isku¬stvo

u oblasti finansija.

Društvo se ugovorom o upravljanju, zaključenim sa (svakim) fondom, obavezuje

da otkupi dionice fonda u vrijednosti od 10% osnovnog kapitala. Međutim,
društvo za upravljanje fondovima ne može trgovati ovim dionica¬ma. Obzirom
daje jedan od zadataka društva održavanje likvidnosti fondova kojima upravlja,
društvo može, za račun fonda, uzimati kredite u iznosu od 10% vrijednosti
imovine.

U pogledu ograničenja utvrđenih za društvo, odnosno organe upravljanja društva,

važi pravilo da društvo i članovi organa upravljanja ne mogu direktno Ili
indirektno postati vlasnici dionica ili udjela:

- drugih društava za upravljanje fondovima,

- banke depozitara,

- društva za registraciju vrijednosnih papira,

- institucije koja profesionalno obavlja posredničke poslove za račun

druš¬tva, Hl fonda kojim ono upravlja, kao ni biti dioničar društva.

Društvo za upravljanje fondovima može prestati po sili zakona, ili odlukom

skupštine društva, odnosno ukidanjem dozvole za upravljanje fondovima, o čemu,
u slučaju ispunjenja zakonom predviđenih uvjeta, odlučuje Komisija za
vrijednosne papire FBIH.

Privatizacijsko društvo je poseban poslovni subjekt koji se osniva radi utemeljenja

i upravljanja privatizacijskim i Investicionim fondovima. Priva¬tizacijsko društvo
se može osnovati kao dioničko društvo i društvo sa ograni¬čenom odgovornošću
(Federacija BIH), odnosno samo kao dioničko društvo (RS). Osnivači
privatizacijskog društva mogu biti domaće i strane, pravne i fizičke osobe. Za
osnivanje privatizacijskog društva potrebno je udovoljiti sljedećim uvjetima:
minimum osnivačkog kapitala (Federacija BiH - 1.000.000 KM, RS - 250.000 KM),
najmanje dva osnivača (RS) i odobrenje Komisije za vrijednosne papire.

Vlasnici dionica privatizacijskog društva ne mogu biti: državni organi i

organizacije, domaće pravne osobe u čijem kapitalu, 111 udjelima, učestvuje
državni kapital sa 50%, Ili više od 50%. Strane fizičke 1 pravne osobe mogu imati
u vlasništvu preko 10% dionica u društvu samo uz prethodno odobrenje
regulatorne Komisije (RS).
12. INVESTICIONI FONDOVI

Investicioni fondovi se osnivaju kao specijalne fmansijske institucije s ciljem

prikupljanja finansijskih sredstava, ili ulaganja kapitala, sukladno načelima
smanjenja i disperzije rizika. Mogu se osnovati kao:

- investicioni fond,

- uzajamni investicioni fond, i

- privatizacijski investicioni fond.

Postupak osnivanja Investicionih fondova Implicira učešće Komisije za vrijednosne

papire (Federacije BIH), Agencije za osiguranje depozita i Regi¬stra vrijednosnih
papira.

a) Investicioni fond

Investicioni fond je finansijska institucija čija je djelatnost usmjerena

pri¬kupljanju finansijskog kapitala, s ciljem ulaganja u (prenosive) vrijednosne
papire i profitabilne projekte općenito. Investicioni fond posluje u obliku
di¬oničkog društva. Minimum osnivačkog kapitala iznosi 4 miliona KM. Osniva se
upisom dionica na osnovu javne ponude. Sve dionice moraju u cijelosti biti
uplaćene u novcu do upisa fonda u registar Komisije za vrijednosne papire.
Dionice glase na donosioca, što njihov prijenos čini znatno jednostavnijim i bržim.
Investicioni fond ne može stjecati vlastite dionice, niti fizička, kao ni pravna
osoba, može biti, direktno ili indirektno, vlasnik više od 5% inve-sticionog fonda.

Investicioni fond može ulagati u dugoročne i kratkoročne vrijednosne papire,

domaćih i stranih emitenata, pri čemu vrijednost vrijednosnih papira stranih
emitenata ne može biti veća od 10% ukupne vrijednosti imovine fonda, a
vrijednost jednog emitenta ne može prijeći 5% vrijednosti imovine fonda.
Ograničenje u pogledu ulaganja postoji u pogledu vrijednosnih papira čiji je
emitent: fond, društvo za upravljanje, registar, banka depozitar, profesionalni
posrednik, kao i pravna osoba koja, direktno ili indirektno, ima više od 10%
dionica ili udjela u društvu za upravljanje investicionim fondom. Organi
upravljanja investicionim fondom su: skupština, nadzorni odbor i direktor. Ugovor
o upravljanju investicionim fondom, pa tako i fond, može prestati ra-skidom
(jednostranim), sporazumno, i na osnovu zakonskih razloga (ex lege).

Ovlaštenje za raskid ugovora ima nadzorni odbor fonda, koji to može uči¬niti na
pismeni zahtjev vlasnika najmanje 30% dionica investicionog fonda, odnosno koji
to mora učiniti na pismeni zahtjev najmanje 50% vlasnika dio¬nica investicionog
fonda. Ugovor se smatra raskinutim kada Komisija dozvoli zaključenje ugovora o
upravljanju fondom sa drugim društvom. Sporazumni raskid je moguć uz
saglasnost obiju strana, pri čemu raskid postaje punovažan kada Komisija izda
dozvolu za zaključenje ugovora o upravljanju fondom sa drugim društvom.
Zakonski razlozi za prestanak ugovora su ukidanje dozvole društvu za upravljanje
fondom i otvaranje stečajnog postupka ili likvidacije nad društvom za upravljanje.

b) Uzajamni investicioni fond

Uzajamni investicioni fond je finansijska institucija koja nema svojstvo pravne

osobe. Osnivački kapital fonda je 1 milion KM, a prikuplja se prodajom
investicionih kupona. Njihov otkup, putem javnog poziva, moguć je samo u
novcu. Investicioni kuponi su prenosivi vrijednosni papiri koji glase na ime i koji
imateljima daju sljedeća prava:

- srazmjerno učešće u vrijednosti imovine fonda,

- pravo isplate i povrata investicionog kupona,

- pravo istupanja iz članstva uzajamnog fonda (uz vraćanje kupona).

Udio fizičkih i pravnih osoba, pojedinačno, ne može prijeći 5% kapitala uzajamnog

investicionog fonda. Vrijednosni papiri stranih emitenata koji kotiraju na domaćoj
berzi ne mogu činiti više od 10% portfolia uzajamnog fonda, a svi uzajamni
fondovi kojim upravlja isto društvo ne mogu imati više od 50% ukupno emitiranih
vrijednosnih papira istog emitenta.

Društvo za upravljanje uzajamnim investicionim fondom, u pogledu ovla¬sti

upravljanja fondom, ima određena ograničenja koja se tiču kupovine (za račun
fonda) vrijednosnih papira emitiranih od: fonda sa kojim upravlja, društva koje
upravlja fondom, registra koji vrši poslove po ugovoru za fond i društvo, banke
depozitara i profesionalnih posrednika.

Osnovni način prestanka uzajamnog investicionog fonda je likvidacija koja se u

slučaju ovog fonda mora pokrenuti:

- kada se oduzme dozvola društvu koje je upravljalo fondom,

- kada se pokrene stečajni ili likvidacioni postupak društva za upravljanje

fondom,

- kada je prosječna godišnja neto vrijednost imovine uzajamnog fonda, u

dvije uzastopne poslovne godine, manja od 1 miliona KM.

Postupak likvidacije pokreće Komisija za vrijednosne papire, koja odluku o

likvidaciji može supstituirati odlukom o prijenosu upravljanja fondom na drugo
društvo, naravno pod uvjetom da je to društvo spremno preuzeti upravljanje
fondom.
c) Privatizacijski investicioni fond

Privatizacijski investicioni fond je usko vezan za proces privatizacije. Ovaj se fond

osniva radi prikupljanja certifikata (FBIH), odnosno vaučera u RS-u, s ciljem
njihovog ulaganja u privatizaciju (dionice ili udjele) društvenih preduzeća. Za
osnivanje fonda u Federaciji BIH, koji posluje u obliku dionič¬kog društva,
zahtijeva se osnovni kapital u vrijednosti od 200 (dvije stotine) miliona KM,

Privatizacijsko društvo je obavezno kotirati dionice fonda na berzi. Na ime

aktivnosti koje ima u vezi osnivanja i djelovanja fonda privatizacijskom društvu
pripada odgovarajuća naknada, pa tako naknada troškova (plaća se u dionicama)
za osnivanje privatizacijskog Investicionog fonda Iznosi do 1,5% osnovnog
kapitala fonda, a godišnja provizija za upravljanje fondom do 1% prosječne
godišnje vrijednosti Imovine fonda. Povrat dionica fondu može uslijediti ukoliko
dođe do prestanka ugovora o upravljanju fondom.

Privatizacijski investicioni fond ne može imati više od 30% dionica pravne ili
fizičke osobe, Ili sa njim povezanih pravnih osoba. Ovaj fond može, po prethodno
pribavljenom odobrenju Komisije za vrijednosne papire, tokom prve dvije godine
poslovanja, prodavati emitirane dionice po cijeni nižoj od 70% njene nominalne
vrijednosti.

Poslovanje privatizacijskog investicionog fonda ograničeno je na pet godi¬na. Po

isteku naznačenog roka ovi fondovi su obavezni (ex lege) transformirati se u
investicioni fond. Odluku o transformaciji donosi skupština fonda, koja ukoliko to
ne učini u zadatom roku otvara prostor Komisiji za vrijednosne papire da po
službenoj dužnosti pokrene postupak likvidacije privatizacijskog investicionog
fonda.

13. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BiH

Nastanak Komisije za vrijednosne papire 1 Introdukcija u pravni sistem Bosne i

Hercegovine vezuje se prije svega za privatizacijski proces i „sistem¬ski"
povratak korporacionih vrijednosnih papira (dionica). Slijedom takvih procesa
osnovana je komisija kao neovisan pravni subjekt, s ciljem uređivanja 1
nadziranja izdavanja 1 trgovanja vrijednosnim papirima.

Ovlaštenja komisije su:

- reguliranje uvjeta I načina izdavanja I prometa vrijednosnih papira,

- odobravanje izdavanja dionica I drugih vrijednosnih papira preduzeća i

banaka (fondova, društava za upravljanje fondovima),

- reguliranje uvjeta i načina Izdavanja obveznica kantona i općina,

- zaštita Interesa Investitora,

- propisivanje i nadzor primjene standarda upravljanja dioničkim
druš¬tvima,

- propisivanje uvjeta i davanje odobrenja za rad profesionalnih posrednika,

- davanje dozvole za emisiju vrijednosnih papira,

- propisivanje uvjeta i standarda vođenja registra vrijednosnih papira i

depozitara vrijednosnih papira i nadziranje njihovog rada,

- propisivanje standarda zaštite dioničara i upravljanja dioničkim druš¬tvom,

- nadziranje poslovnih knjiga, finansijskih Izvještaja emitenata 1 posred¬nika

u prometu vrijednosnih papira.

Komisiju čine predsjednik, zamjenik predsjednika i tri člana koje imenuje i

razrješava predsjednik Federacije BiH. Mandat komisije traje pet godina. Komisija
odlučuje većinom glasova ukupnog broja članova među kojima je obavezno
predsjednik, ili zamjenik predsjednika komisije. Statutom se uređuju temeljna
pitanja organiziranja 1 funkcioniranja komisije. Za svoj rad Komisija odgovara
Parlamentu Federacije BiH.

14. FINANSIJSKA POLICIJA

Finansijska policija shodno članu 2. Zakona o finansijskoj policiji (Službene novine

Federacije BiH br. 02/95) vrši upravne i druge stručne poslove inspek¬cijskog
nadzora primjene propisa o obavljanju djelatnosti, nadzora izvršavanja propisanih
poreskih, carinskih i drugih obaveza od strane pravnih i fizičkih osoba, kao i
utvrđivanja propusta koji imaju za cilj prikrivanje i izbjegavanje plaćanja
propisanih obaveza. Finansijska policija, kao tijelo državne uprave, djeluje u
okviru Ministarstva finansija.

Finansijska policija shodno članu 7. Zakona, kod pravnih i fizičkih osoba, obavlja
kontrolu:

- kupovine dionica ili udjela prilikom pretvorbe državnog vlasništva,

- deviznog i vanjskotrgovinskog poslovanja, kreditnih i drugih poslova

-privrednih djelatnosti sa inozemstvom,

- obračuna kamata za neblagovremeno plaćanje javnih prihoda,

- poreskih bilansi,

- zakonitosti, ispravnosti, blagovremenosti obračuna/uplate državnih

pri¬hoda,

- ostvarivanja i iskazivanja poreskih prljava prometa roba i usluga,

- prijavljivanja Imovine i nekretnina koji podliježu oporezivanju,

- tačnosti Iskazivanja podataka o pravu na poreske olakšice i oslobađanja,

- utvrđivanja osnovice obračunavanja i plaćanja poreza na promet.

U obavljanju poslova iz svog djelokruga inspektori su ovlašteni, prema čl. 9:

- privremeno zatvoriti radnju (poslovni objekat),

- zaustaviti i kontrolirati vozilo u prometu za koje se sumnja da prevozi teret

sumnjivog porijekla,

- kontrolirati utrošak 1 stanje zaliha, materijala i sirovina i kretanje gotovih

proizvoda,

- kontrolirati promet na žiro i drugim računima,

- Izvršiti pregled prostorija, robe, uređaja i opreme, I si.