Sustav osjetnih organa

Osjetni organi imaju sposobnost zamjećivanja podražaja iz okoline ili tijela. U njima se nalaze
strukture koje se nazivaju receptori ili prihvatači podražaja. Svaki receptor reagira samo na jednu vrstu
podražajne energije. Receptor pretvara podražaj u električne impulse, koji putuju duž osjetnog
živčanog vlakna u određeno područje kore mozga.
Receptore možemo podijeliti u pet skupina. Mehanoreceptori reagiraju na deformaciju (izobličenje)
tkiva, termoreceptori zamjećuju promjenu temperature, nociceptori zamjećuju oštećenje tkiva što se
subjektivno doživljava kao bol, elektromagnetski receptori zamjećuju svjetlosni podražaj, a
kemoreceptori zamjećuju promjenu koncentracije neke kemijske tvari (npr., osjet okusa i mirisa).
Dugotrajnim djelovanjem iste podražajne energije, receptor prestaje slati impulse, pa takav podražaj
više ne osjećamo. To je adaptacija (prilagodba) receptora. Adaptacije nema za osjet boli. Razlikujemo
opće osjete (dodir, bol, temperatura…) i specijalne osjete (vid, sluh, okus, miris, ravnoteža). Opći
osjeti imaju svoje receptore po cijelom tijelu, a specijalni osjeti u posebnim organima.

Specijalni osjeti

Osjetilo vida

Osjetilo vida ima glavni dio, očnu jabučicu i sporedne dijelove, a to su zaštitni, motorni i
suzni aparat.
Očna jabučica, bulbus oculi, u zidu ima tri sloja ili ovojnice, a unutrašnjost joj ispunjava
staklasto tijelo ili corpus vitreum. U prednjem dijelu očne jabučice je leća, lens crystalina, te
prostori koji se nazivaju očne sobice.
Vanjska vezivna ovojnica, tunica fibrosa bulbi, ima prednji dio kojeg čini prozirna rožnica
ili cornea, te veći stražnji dio kojeg gradi neprozirna bjeloočnica, sclera.
Srednja ili krvožilna ovojnica, tunica vasculosa bulbi, je građena od žilnice, zrakastog tijela
i šarenice. Žilnica ili choroidea se nalazi u stražnjem dijelu očne jabučice. Opskrbljuje
strukture oka krvlju. Sadrži pigment melanin, koji ima ulogu da spriječi ulaz zraka svjetlosti u
unutrašnjost očne jabučice, ako su uspjele negdje proći kroz bjeloočnicu. Zrakasto tijelo,
corpus ciliare, se nalazi ispred žilnice. U njemu je m.ciliaris, glatki mišić od kojega idu vrlo
tanke strune do oboda leće. Kontrakcijama cilijarnog mišića se mijenja oblik leće, a time je
omogućeno gledanje bližih i dalekih predmeta. Druga uloga zrakastog tijela je izlučivanje
očne vodice. Šarenica ili iris se nalazi u prednjem dijelu krvožilne ovojnice. U njezinoj sredini
je otvor za prolaz zraka svjetlosti. Naziva se zjenica ili pupilla. U šarenici su glatki mišići,
m.sphincter et dilatator pupillae. Sfinkter je pod utjecajem parasimpatikusa, a kontrahira se
kada do oka dolazi jaka svjetlost. Dilatator proširuje zjenicu pod utjecajem simpatikusa, kada
do oka dolazi premala količina svjetlosti. I u šarenici se nalazi pigment melanin, koji joj daje
boju.
Unutarnja ovojnica očne jabučice, tunica interna bulbi, je mrežnica ili retina. Njezin
stražnji dio je vidni dio ili pars optica retinae, a prednji dio je slijepi dio ili pars caeca retinae.
Vidni dio je građen od deset slojeva stanica, od kojih je najvažniji sloj s vidnim receptorima,
štapićima i čunjićima. Čunjići su zaduženi za gledanje pri jakom svijetlu, središnji (jasni ili
oštar) vid i gledanje boja. U stražnjem dijelu mrežnice je mjesto najjasnijeg (središnjeg) vida
ili žuta pjega, macula lutea, u kojoj su samo čunjići. Idući dalje od žute pjege prema periferiji,
prevladavaju štapići, koji služe za gledanje u sumraku i periferni vid. Mjesto na kojem iz očne
jabučice izlaze vidni živac i krvne žile, nema ni štapića niti čunjića, pa se naziva slijepa pjega
ili macula caeca. Nalazi se medijalno od žute pjege. Vanjski sloj mrežnice je bogat
melaninom. Uloga melanina je da spriječi refleksiju svjetlosti koja je ušla u očnu jabučicu
kroz zjenicu.
 Unutrašnjost očne jabučice ispunjavaju prozirni dijelovi. To su očna leća, staklasto tijelo i
očna vodica. Očna leća, lens crystalina, se nalazi neposredno iza šarenice, a ispred staklastog
tijela. Ima bikonveksni oblik. Njezin obod se naziva ekvator leće ili zonula ciliaris. Na taj dio
pristupaju tanke niti s cilijarnog mišića i omogućuju da se leća prilagodi svojim promjerom na
gledanje na blizinu i daljinu. Kontrakcijom cilijarnog mišića, leća postiže kuglasti oblik i
oštro vidimo bliže predmete, a relaksacijom cilijarnog mišića leća postaje tanja i tada gledamo
udaljene predmete.
Staklasto tijelo, corpus vitreum, je hladetinasta, prozirna, kuglasta masa, koju okružuju
mrežnica i stražnja površina leće. Drži mrežnicu priljubljenu uz žilnicu.
Prednja očna sobica, camera bulbi anterior, je prostor između rožnice i šarenice. Stražnja
očna sobica je prostor između stražnje površine šarenice i leće. Obje sobice ispunjava očna
vodica, humor aquosus. Vodicu izlučuje zrakasto tijelo u stražnju očnu sobicu. Iz nje ide kroz
zjenicu u prednju očnu sobicu, a onda putem kanalića odlazi u krvnu cirkulaciju.

Sporedni ili pomoćni dijelovi oka

U pomoćne dijelove oka spadaju zaštitni dijelovi, motorni i suzni aparat oka. Zaštitni
dijelovi su kapci s trepavicama i obrvama. Kapci, vjeđe ili palpebrae zatvaraju prednji otvor
očne šupljine. Slojevi tkiva u kapku, idući izvana prema unutra su koža, mišić, vezivo i
spojnica ili tunica conjunctiva. Tanki mišićni sloj pripada kružnom mišiću oka, m.orbicularis
oculi. Svojim kontrakcijama, taj dio mišića izvodi treptanje, čime razmazuje suze po prednjoj
površini rožnice. Spojnica je tanka membrana koja polazi od rubova vjeđa, prekriva ih s
unutarnje strane, pa se previne i s njih prelazi na prednji dio bjeloočnice, te dolazi po njoj do
ruba rožnice. Tako jedan list spojnice leži na unutarnjoj površini kapka, a drugi na prednjoj
površini bjeloočnice. Između listova spojnice je vrlo tanki prostor (konjunktivalna vreća) u
koju se izlučuju suze.
Motorni aparat oka čine mišići koji pokreću očnu jabučicu. Polaze s kostiju orbite i vežu
se za bjeloočnicu. To su četiri ravna i dva kosa mišića - m.rectus superior, m.rectus inferior,
m.rectus medialis, m.rectus lateralis, m.obliquus superior et m.obliquus inferior.
Suzni aparat oka čine suzna žlijezda i sustav za provođenje suza do nosne šupljine. Suzna
žlijezda, glandula lacrimalis, se nalazi u gornjem lateralnom dijelu orbite. Suze izlučuje
između listova spojnice, a one treptanjem kapaka idu u medijalni očni kut. Tu se skupljaju u
suznom jezercu, lacus lacrimalis. Iz jezerca izlaze dva suzna kanalića, canaliculi lacrimales,
koji vode suze u suznu vrećicu, saccus lacrimalis. Ona je smještena u udubini na suznoj kosti.
Od vrećice kreće suzno-nosni vod, ductus nasolacrimalis, koji suze odvodi u nosnu šupljinu.
Uloga suza je vlaženje prednjeg dijela rožnice i zaštita od mikroorganizama. Izlučivanje suza
potiče parasimpatikus.
Fiziologija vida se bazira na principu fotografskog aparata. Slojevi u zidu očne jabučice
osiguravaju tamni prostor unutar oka, čime je spriječena refleksija zraka svjetlosti. Svjetlost
ulazi u unutrašnjost očne jabučice samo kroz zjenicu. Leća oka je automatski prilagođena za
gledanje na blizinu i daljinu, zahvaljujući radu cilijarnog mišića. Lomna jakost leće se
izražava u dioptrijama. Ako dvije paralelne zrake svjetlosti dolaze do konvergentne leće, kao
što je leća oka, one se lome jedna prema drugoj. Ako se nakon prolaska kroz leću sijeku u
točki udaljenoj 1 metar od leće, onda je lomna jakost te leće jedna dioptrija. Lomna jakost
leće u oku se može mijenjati, pa je kod djece od 15 do 29 dioptrija. S godinama života,
akomodacija oka (sposobnost loma zraka svjetlosti) se smanjuje. Mišići u šarenici pod
utjecajem simpatikusa šire, a pod utjecajem parasimpatikusa suzuju otvor zjenice. Tako
šarenica ima ulogu zaslona u fotografskom aparatu. Mrežnica djeluje kao film na kojemu
nastaje slika. Receptori za vid su vidne stanice, štapići i čunjići. Tvar rodopsin ili vidni purpur
se pod utjecajem svjetlosti raspada na skotopsin i retinal, pri čemu u štapićima nastaje
receptorski potencijal. On vidnim živcem odlazi u središte za vid u mozgu. U mraku se retinal
obnavlja iz vitamina A i ugrađuje u rodopsin.

Osjetilo sluha i ravnoteže

Osjetilo sluha je u vanjskom, srednjem i unutarnjem uhu, a osjetilo ravnoteže je samo u

unutarnjem uhu.
Vanjsko uho, auris externa, čine uška ili auricula i vanjski slušni hodnik ili vanjski
zvukovod, meatus acusticus externus. Podlogu uške gradi elastična hrskavica, na kojoj je
tanki sloj veziva i koža na površini. Na donjem kraju je ušna resica, lobulus auriculae.
Karakteristični nabori uške usmjeravaju zvučne valove u vanjski zvukovod. Vanjski
zvukovod ili meatus acusticus externus je cjevasti dio koji ide od uške do bubnjića. Vanjski
dio mu čini zid od hrskavice, a unutarnji od sljepoočne kosti. Površina zvukovoda ja obložena
kožom u kojoj su posebne žlijezde, glandulae ceruminosae, koje izlučuju cerumen ili ušnu
mast. Na unutarnjem kraju vanjskog zvukovoda je ovalna vezivna membrana ili bubnjić,
membrana tympanica. Ona odvaja vanjsko i srednje uho.
Srednje uho, bubnjište ili cavitas tympani je prostor u piramidi sljepoočne kosti. U njemu se
nalaze tri slušne koščice, ossicula auditus. To su čekić ili maleus, nakovanj ili incus i stremen
ili stapes. Čekić je prirastao uz bubnjić. Zvučne titraje prrenosi na nakovanj, a ovaj na
stremen. Baza stremena je uložena u ovalni prozorčić (fenestra ovalis) na bazi pužnice. Tako
zvučni titraji dolaze do unutarnjeg uha. Bubnjište je ispunjeno zrakom koji dolazi po
Eustahijevoj cijevi, tuba pharyngotympanica, iz ždrijela. Taj zrak omogućuje da se izjednače
tlakovi na bubnjiću. Do bubnjića dolazi zrak s vanjske strane putem vanjskog zvukovoda, a
iznutra po Eustahijevoj cijevi. U srednjem uhu su još dva mišića, m.tensor tympani koji se
drži za bubnjić i m.stapedius, koji je pričvršćen za stremen. Njihovom kontrakcijom se štitimo
od jakih zvukova.
Unutarnje uho ili auris interna ima vrlo složenu građu, pa se zato naziva labirint. Smješteno
je u piramidi sljepoočne kosti. Razlikujemo vanjski ili koštani labirint, labyrinthus osseus, i
unutarnji ili membranozni labirint ili labyrinthus membranaceus. Između vanjskog i
unutarnjeg labirinta je tekućina perilimfa, a u membranoznom labirintu je endolimfa. Dijelovi
koštanog labirinta su predvorje ili vestibulum, pužnica ili cochlea i polukružni kanalići ili
canales semicirculares. U vestibulumu su dijelovi membranoznog labirinta, saculus i
utriculus. Izgledaju kao vrećice, čiji zid gradi vezivna membrana. Utrikulus je povezan s
polukružnim kanalićima, a sakulus s pužnicom. U unutrašnjosti tih vrećica su pjege ili
makule, građene od osjetnih stanica. Stanice na gornjoj strani imaju izdanke, osjetne dlačice,
između kojih su kristalići, statokonije ili otoliti, važni u procesu održavanja ravnoteže.
Pužnica ili cochlea je slična na puževu kućicu. U njoj je spiralno zavijeni kanal, ductus
cochlearis, koji čini dva i pol zavoja. Vrh pužnice je cupola. Duž kanala ide spiralna koštana
pločica, koja ga dijeli do polovice na gornji i donji dio. Drugu polovicu pregrade čini vezivna
membrana, membrana basilaris. Ona je građena od gusto zbijenih vlakana različitih duljina.
Ukupno ima oko 24 000 vlakana. Na tim vlaknima su slušne stanice, koje zajedno grade
spiralni slušni organ, organum spirale Cortii. Od stanica odlaze aksoni, koji zajedno grade
slušni živac, n.cochlearis. Polukružni kanalići su postavljeni u sve tri osnovne ravnine.
Krajevima su pričvršćeni za predvorje. U koštanim kanalićima su jednaki takvi membranozni.
Započinju uz predvorje proširenim dijelom koji se naziva ampula. U ampulama su stanice kao
u makulama sakulusa i utrikulusa. Pokretom glave, barem u jednom kanaliću endolimfa nagne
izdanke osjetnih stanica i tako krene impuls duž statičkog živca.
Fiziologija sluha

Zvuk koji dolazi po vanjskom zvukovodu do bubnjića, izazove njegovo titranje. Ono se
prenosi preko slušnih košćica do endolimfe u kanalu pužnice. Na titranje endolimfe se podraži
grupa vlakana bazilarne membrane, koja imaju istu frekvenciju titranja kao i zvuk koji je
izazvao titranje. Vlakna titranjem podraže stanice Cortijevog organa, u kojima se stvara
akcijski potencijal, pa se impuls dalje proširi slušnim živcem. Raspon čujnosti ljudskog uha je
20 do 20 000 Hz, a u starosti 50 do 8 000 Hz.

Fiziologija održavanja ravnoteže

Kretanje glave prema naprijed ili natrag, zbog inercije mijenjaju položaj otolita. Zato se
osjetne dlačice sakulusa i utrikulusa savijaju. Pri savijanju u jednom smjeru nastaje veći broj
impulsa, a u drugom smjeru manji. Na taj način zamjećujemo linearno ubrzavanje i
usporavanje. Polukružni kanalići registriraju kutno ubrzanje, kod bilo kojeg pokreta glavom.
Impulsi iz osjetila ravnoteže idu u vestibularne jezgre moždanog debla, te u mali mozak.
Vestibularne jezgre i jezgra n.oculomotorius-a su povezane, pa je zato moguće gledati u istu
točku kod brzih promjena položaja glave.