Heretici Dine - Frank Herbert

PROLOG
U ime našeg benegesseritskog reda i njegovog neslomljivog
Sestrinstva, ovu procjenu treba smatrati vjerodostojnim i primjerenim
uvodom u Kapitolske kronike.
Ovaj dobro poznati naputak zagubio se u čistilištu riječi i djela
bashara Milesa Tega, posljednje osobe u svemiru za koju bismo
posumnjali da je sposobna za takvo otkrovenje.
Što je Tegu otvorilo oči? Rekao je da je to bio susret sa
zarobljenim vojnikom iz Raspršenja, dovedenim na Gammu i
podvrgnutom napornom ispitivanju. Čovjek je sazivao Velikog boga
Dura (prim. arhivara: ‘Guldur’ – drugo ime za Tiranina) neka napuni
džepove njegovih otmičara draguljima, dovedu li ga natrag Uvaženim
Priležnicama.
Teg, obziran prema djelovanju Missionariae Protectivae, glasno
bi se čudio kad bi takav zahtjev ikada bio uslišan. Vjerovao je da tom
molitvom zarobljenik zazivlje Durov gnjev na svoje protivnike.
Međutim, zarobljenik mu se zapravo podsmjehivao. Nakon
kraćeg razmišljanja zaključio je da nitko od njegovih poznanika nije
nikada bio nagrađen draguljima za nešto takvo.
“Ne želiš li zapravo božju naklonost?” upitao je Teg, nastojeći
otkriti čovjekovo stvarno uvjerenje.
“Bojao sam se to tražiti”, odgovorio je zarobljenik. “Mnogi to
traže od njega.”
Teg je navodno odmah prozreo zrnati svijet ovog čovjeka,
postavši svjestan kako je takva konstrukcija u cijelosti podložna izboru
vjernika. Bila je to stvar vjere. Stvari su bile takve, jer ih je vjernik
odabrao takvima vidjeti.
“Odmah sam shvatio da sve jednako vrijedi i za mene i za
svakoga koga sam ikad sreo,” govori nam Teg, dodajući kako je u tom
trenu spoznao pravu prirodu plana što ga je Vrhovna časna majka
Taraza namijenila goli i Rakisu.
Teg se u objavljenju usredotočio na utvrđeni slijed povijesnih
događaja. Podsjetio se našeg učenja da se egzotične zamisli utkane u
druge jezike mogu izraziti samo tim jezicima. Prijevod se uvijek spotiče
mimo izvornog izričaja. Utvrđeni slijed, rekao je, uglavnom skreće
pažnju sa skrivenih zbivanja u pozadini zabilježenih događaja. On to
naziva poviješću iza kulisa.
Često smo zapazili kako je lako namamiti važne povjesničare da
podupru namjere onih koji žele skrenuti pažnju. Podsjećam da je
Tiranin ubio povjesničare koji su ga upravo zbog toga razljutili.
Lakoću kojom se povjesničari mogu opčiniti djelomice
objašnjava činjenicu da krvavi događaji imaju magnetnu privlačnost za
ljudsku vrstu. Povjesničari nisu iznimka. Oni poslužuju tu drevnu
ljudsku žudnju, tako očitu u gomili koja se nagurava na smaknućima ili
među ljudima koji zastaju zureći u prizor nesreće.
Dodatni poticaj za povjesničare je i to što pothranjivanje takve
krvave žudnje često donosi bogatstvo i moć. To je popularno. Dublje
kopanje po dvojbenim zbivanjima i tajnim spletkama nepoznatih ljudi
nije samo teže, već je i znatno opasnije po karijeru, a i život. Takve
aktivnosti rijetko rezultiraju povijesnim djelom koje nailazi na
prihvaćanje. Čak i kad se takva otkrivajuća djela i pojave, ima načina za
njihov nestanak zajedno s autorima. To je samo produžetak onoga što
naš Red zove ‘trajnim sukobom’. Ulozi u sukobu se ne mijenjaju. Borba
određuje tko će nadzirati bogatstvo ili njegov ekvivalent.
Teg nas podsjeća na ono što već znamo, ali nismo u cijelosti
primijenili na sebe. Mi iz Sestrinstva smo rudari koji kopaju sve dublje
u hodnike ljudske složenosti. Vrlo dobro znamo da izgled, stas, tjelesna
građa, boja nisu znak ljudske vrijednosti ili inteligencije.
Nijedno biće niti društvo nije vrhunac. Evolucija ne završava
bez smrti cijele vrste. Ustaljeni ritam godišnjih doba nametnut je
bezbrojnim planetima, ali rijetki uživaju u trajnom proljeću ili čak
trajnom ljetu. Izostanak promjene stvara dosadu. A oni kojima je
dosadno postaju buntovni.
Nije li nas Tiranin upozorio?
“Ja sam antropologija”, rekao je. “Proučite mene i vidjet ćete
zašto nijedan argument ne opravdava bilo kakvo vjerovanje u prirodnu
nadmoć vaše vrste. Pojedinci mogu biti nadmoćni. Neka društva mogu
iskazivati nadmoć. Ali sve je prolazno.”
Ne govorite mi da to razumijete! Usudite li se to reći, bacit ću
vam Zensuni upozorenje ravno u lice!
“Pretpostavke temeljene na zamisli razumijevanja salijeću nas sa
svih strana. Takve pretpostavke polažu vjeru u riječi snažnije od onih
što ih zagovaraju organizirane religije. Takva vjera se rijetko
preispituje. Sama tvrdnja da postoje stvari koje se ne mogu opisati
potresa svijet u kojem su riječi i sustavi njihovog širenja vrhovni bog”
Sustavi, sestre moje! To je srce Tegovog objavljenja. Status i
društveni položaj su srž cjelokupne društvene evolucije, ali sustavnost
ostaje opasna riječ. Sustavi, slijedeći nesvjesne obrasce svojih ljudskih
stvoritelja, uvijek prevladavaju. Naši su nas sustavi doveli u trenutno
jadno stanje! Ali još uvijek imamo besmrtni izbor: degenerirati ili
prevladati našu zlu kob!
Vrhovna Majka Darwi Odrade,
argument na Savjetu
1.
Najveći broj pravila ponašanja su tajna pravila, zamišljena za
ograničavanje, a ne za oslobađanje. Ne pitajte – zašto? Budite oprezni
i s – kako? Zašto – bezuvjetno vodi do paradoksa. Kako – uvlači vas u
klopku svemira uzroka i posljedica. I jedno i drugo ne priznaje
bezgraničnost.
‘Apokrifi s Arrakisa’
Taraza ti je rekla, zar ne, da smo dosad prihvatili jedanaest
ovakvih gola Duncana Idahoa? Ovaj je dvanaesti.”
Stara časna majka Schwangyu izgovarala je to s promišljenom
ogorčenošću, dok je s ograde trećeg kata promatrala jedno dijete koje se
igralo na ograđenom travnjaku. Blistava podnevna sunčeva svjetlost
planeta Gammu odbijala se od bijelih zidova dvorišta, obasjavajući
prostor ispod njih, kao da je na mladog golu bio uperen nekakav
reflektor.
Prihvatili! pomisli časna majka Lucilla. Jedva primjetno je
kimnula, razmišljajući o tome kako li je samo hladno bezdušno bilo
Schwangyuino držanje i izbor riječi. Potrošili smo zalihe; pošaljite nam
još!
Naizgled, dijete na travnjaku je moglo imati oko dvanaest
standardnih godina, ali vanjski izgled je znao biti varljiv u slučaju gole
kod kojeg još nisu bila probuđena izvorna sjećanja. Baš tog trenutka
dječak podigne pogled prema promatračima iznad sebe. Bio je čvrste
tjelesne građe, a ispod crne kose slične kapi od karakula nazirao se
oštar, usredotočen pogled. Žuta sunčeva svjetlost ranog proljeća bacala
je kratke sjene na njegova stopala. Koža mu je bila preplanula, no kad je
blagim pokretom tijela pomaknuo rub svoga plavoga jednodijelnoga
odjela, na lijevom ramenu ukazala se bijela put.
“Ove gole nisu samo skupe već su i vrlo opasne za nas”, reče
Schwangyu. Glas joj je bio ravan i bezosjećajan, zbog čega je i djelovao
strože. Bio je to glas časne majke instruktora koja se s visine obraćala
akolitkinji; bio je to glas koji je Lucilli davao do znanja da je
Schwangyu jedna od onih koje se otvoreno protive projektu s golama.
Taraza ju je upozorila: “Pokušat će te pridobiti za svoje
planove.”
“Jedanaest promašaja je dovoljno”, doda Schwangyu.
Lucilla preleti pogledom preko Schwangyuinih smežuranih crta
lica, pomislivši iznenada: Možda ću i ja jednog dana biti stara i
smežurana. A možda ću i sama biti neka od glavešina u Bene
Gesseritu.
Schwangyu je bila sićušna žena s brojnim naznakama starosti,
zadobivenim u obavljanju poslova Sestrinstva. Iz svojih arhivskih
proučavanja, Lucilla je znala da Schwangyuina uobičajena crna odora
skriva mršavu figuru, koju je malo tko ikada vidio osim njenih
pomoćnica pri oblačenju i muškaraca koji su je oplođivali.
Schwangyuina usta bila su široka, a donja usna stisnuta staračkim
borama, koje su se skupljale poput lepeze u izbočenu bradu. S drugima
se ophodila odsječno i osorno, što su neupućeni često tumačili kao
ljutnju. Zapovjednica glavne tvrđave na Gammu bila je znatno
zatvorenija osoba od većine časnih majki.
Lucilla se ponovno poželi upoznati s cijelim projektom s
golama. No, Taraza joj je ipak dovoljno jasno ukazala na osnovno:
“Schwangyu ne treba vjerovati kad se radi o sigurnosti gole.”
“Vjerujemo da su Tleilaxi sami, na svoju ruku, ubili većinu od
prethodnih jedanaest”, reče Schwangyu. “To bi nam samo po sebi
trebalo nešto govoriti.”
Prilagođavajući se Schwangyuinom držanju, Lucilla ostane
mirna u gotovo bezosjećajnom iščekivanju. Njeno držanje je govorilo:
“Iako sam mnogo mlađa od tebe, Schwangyu, i ja sam, također, potpuna
časna majka.” Na sebi je mogla gotovo osjetiti Schwangyuin napet,
netremičan pogled.
Schwangyu je imala prigodu vidjeti Lucilline holografe, ali u
živom obliku ta žena je izazivala još veći nemir. Vrhunski školovana
Utiskivačica, nedvojbeno. Potpuno plave oči bez ikakvih leća, davale su
Lucilli prodoran izraz usuglašen s njenim duguljastim, ovalnim licem.
Zabačena kapuljača crne aba-odore otkrivala je smeđu kosu povezanu u
čvrstu baretu koja se valovito spuštala niz leđa. Čak ni
najkonzervativnija odora nije mogla prikriti Lucilline raskošne grudi.
Potjecala je iz genetske linije poznate po svojim majčinskim svojstvima
i već je Sestrinstvu rodila troje djece, od toga dvoje s istim muškarcem.
Da – dražesna, majčinski nastrojena, smeđokosa žena bujnih grudi.
“Malo govoriš”, reče Schwangyu. “Znači, Taraza te je upozorila
na mene.”
“Zašto misliš da će ubojice pokušati likvidirati i ovoga,
dvanaestoga golu?” upita Lucilla.
“Već su pokušali.”
Čudno je kako mi se često riječ ‘hereza’ javlja u svijest pri
razmišljanju o Schwangyu, pomisli Lucilla. Je li moglo biti ‘hereze’
među časnim majkama? Činilo se da vjerski prizvuk ove riječi odudara
od osnovnog duha Bene Gesserita. Kako bi moglo doći do heretičkih
pokreta među osobama udruženim u duboko manipulativnom odnosu
prema svim vjerskim stvarima?
Lucilla prebaci pažnju na golu koji je upravo izvodio niz
premeta, opisujući čitav krug; zaustavivši se ponovno je pogledao
promatračice na ogradi.
“Kako li to samo izvrsno izvodi!” primijeti Schwangyu
podrugljivo. Starački glas nije mogao potpuno sakriti unutrašnju
nasilnost.
Lucilla okrzne pogledom Schwangyu. Hereza. Raskolništvo nije
prava riječ. Pojam protivljenja nije pokrivao to što se moglo osjetiti kod
ove starije žene. Radilo se o nečemu što je moglo uzdrmati Bene
Gesserit. Pobuna protiv Taraze, protiv Vrhovne časne majke?
Nezamislivo! Vrhovne majke bile su odljevi stvoreni u vladarskom
kalupu. Kad bi Taraza, naposljetku, prihvatila tuđe mišljenje i savjet, a
zatim donijela odluku na svoju ruku, sestre su bile prisiljene poslušati.
“Ovo nije vrijeme za stvaranje novih problema!” reče još
jednom Schwangyu.
Bilo je jasno što misli. Ljudi iz Raspršenja sada su se vraćali, a
namjere nekih između tih Izgubljenih bile su prijetnja Sestrinstvu.
Uvažene priležnice! Kako li je to samo slično zvučalo onom: ‘Časne majke!’
Lucilla se ohrabri na jedan ispitni korak: “Ti, dakle, misliš da
bismo se trebale usredotočiti na problem Uvaženih Priležnica iz
Raspršenja?”
“Usredotočimo? Ha! One nemaju naših moći. Ne pokazuju
dovoljno razbora. Ne znaju rabiti melange. A to je baš ono što one žele
od nas, naše znanje o začinu.”
“Možda”, složi se Lucilla. Nije to htjela prihvatiti zdravo za
gotovo. “Vrhovna majka Taraza izgubila je pamet uzaludno trošeći
vrijeme s ovim bezvrijednim golom”, doda Schwangyu.
Lucilla prešuti. Projekt s golom nedvojbeno je već dirnuo u staru
ranu Sestrinstva. Mogućnost, makar i jako daleka, da bi mogle stvoriti
još jednog Kwisatz Haderacha pokretala je valove užasnog straha diljem
njihovih redova. Pačati se s crvolikim ostacima Tiranina? To je bilo više
nego opasno.
“Nikada ne bismo trebale poslati tog golu na Rakis”, promrmlja
Schwangyu. “Neka usnuli crvi počivaju.”
Lucilla ponovno prebaci pažnju na dječaka-golu. On je, u
međuvremenu okrenuo leđa visokoj ogradi uz koju su stajale te dvije
časne majke, ali je nešto u njegovom držanju govorilo da je svjestan da
raspravljaju o njemu i sada očekuje njihovu reakciju.
“Sigurno shvaćaš da si ovoga puta pozvana ovamo dok je on još
sasvim mlad”, reče Schwangyu.
“Nikada još nisam čula da je na nekom tako mladom obavljeno
duboko utiskivanje”, suglasi se Lucilla. U njenom tonu bilo je ponešto
blagog podsmjehivanja; znala je da će to Schwangyu osjetiti i pogrešno
protumačiti. Vještina stvaranja željenog učinka i sve nužno povezano s
tim, bilo je to što bi se moglo nazvati najizrazitijom osobinom Bene
Gesserita. Uporabi ljubav, ali izbjegni je – to sada sigurno pomišlja
Schwangyu. Analitičarke Sestrinstva poznavale su korijene ljubavi.
Istraživale su to još u prilično ranom razdoblju povijesti Reda, ali se to
nikada nisu usudile iskoristiti kod onih na koje su utjecale. Dopusti
ljubav, ali čuvaj je se, bilo je pravilo. Znaj da ona leži duboko unutar
čovjekovog genetskog sklopa, sigurnosne mreže koja osigurava
produženje vrste. Treba je koristiti, kad je nužno, oblikujući
utiskivanjem odabrane pojedince (ponekad nakon svega drugog) za
ciljeve Sestrinstva, znajući da će takvi pojedinci biti stegnuti snažnim
sponama teško pristupačnim površnom pogledu. Neki sa strane mogu
prepoznati takve veze i spoznati posljedice, ali povezani će uvijek
plesati prema nesvjesnoj glazbi.
“Nisam htjela reći da nije u redu kod njega obaviti Utiskivanje”,
napomene Schwangyu, pogrešno protumačivši Lucillinu šutnju.
“Izvršavamo naredbe”, reče Lucilla prijekorno. Neka
Schwangyu misli o tome što joj je volja.
“Dakle, nisi protiv slanja ovoga gole na Rakis”, upita
Schwangyu. “Ne znam bi li ustrajala u takvoj slijepoj poslušnosti kad bi
znala punu istinu.”
Lucilla duboko uzdahne. Zar može možda saznati sve o projektu
s golama Duncana Idahoa?
“Na Rakisu živi djevojčica po imenu Sheeana Brugh” nastavi
Schwangyu. “Uspijeva nadzirati divovske crve.”
Lucilla se potrudi prikriti svoju zainteresiranost. Divovski crvi.
Ne Shai-Hulud. Ne Shaitan. Divovski crvi. Pješčani jahač kojeg je Tiranin
prorokovao naposljetku se pojavio.
“Nikada ne govorim u prazno”, doda Schwangyu nakon što je
Lucilla nastavila šutjeti.
Zaista ne, pomisli Lucilla. No, ti to nazivaš opisnom oznakom,
a ne imenom mističnog značenja. Divovski crvi. Pri tom zapravo
misliš na Tiranina, Leta II, čiji beskrajni san, poput bisera svijesti, živi
u svakom od tih crva. Ili smo barem navedeni na takvo vjerovanje.
Schwangyu pokaže pokretom glave prema dječaku na travnjaku
ispod njih. “Vjeruješ li da će njihov gola moći utjecati na djevojčicu
koja nadzire crve?”
“Naposljetku se otkrivamo”, pomisli Lucilla. Ali samo reče:
“Ne osjećam se obaveznom odgovoriti na to pitanje.”
“Baš si oprezna” primijeti Schwangyu.
Lucilla se pogrbi, a onda protegne. Oprezna? Da, zaista! Taraza
ju je upozorila: “Što se tiče Schwangyu, moraš djelovati vrlo oprezno,
ali hitro. Imamo vrlo malo vremena unutar kojeg možemo uspjeti.”
Što uspjeti? – pitala se Lucilla. Pogleda sa strane Schwangyu.
“Ne shvaćam kako su Tleilaxi uspjeli ubiti jedanaest gola. Kako su
uspjeli probiti našu obranu?”
“Sada imamo bashara”, reče Schwangyu. Ton njenog glasa
govorio je da ni sama ne vjeruje u to.
Vrhovna majka Taraza joj je rekla: “Lucilla, ti si Utiskivačica.
Kad dođeš na Gammu shvatit ćeš jedan dio plana. No, za obavljanje
svoje zadaće ne moraš poznavati čitavu zamisao.”
“Pomisli na troškove!” uzvikne Schwangyu, bijesno gledajući
prema goli koji je sada čučao, čupkajući busenje trave.
Lucilla je znala da troškovi nisu bitni. Otvoreno priznanje
neuspjeha bilo je mnogo važnije. Sestrinstvo nikad nije smjelo priznati
pogreške. A to što je Utiskivačica pozvana vrlo rano – bila je bitna.
Taraza je znala da će Utiskivačica to shvatiti i prepoznati dio plana.
Koščatom rukom Schwangyu pokaže na dijete koje se ponovno
vratilo svojoj usamljeničkoj igri, trčeći i izvodeći tjelovježbe na travi.
“Politika”, reče kratko.
Nedvojbeno, u samoj jezgri Schwangyuine hereze leži politika
Sestrinstva, pomisli Lucilla. Osjetljivost unutrašnjih razmirica mogla se
nazrijeti iz Schwangyuina imenovanja za zapovjednicu tvrđave na
Gammu. Sve koji su joj se suprotstavljali Taraza je uvijek ostavljala po
strani.
Schwangyu se okrene i pogleda ravno u Lucillu. Dovoljno toga
je bilo rečeno. Dovoljno se toga čulo i bilo provjereno umovima
uvježbanim za djelovanje na razini svijesti Bene Gesserita. Kapitol je
vrlo brižno odabrao Lucillu.
Lucilla je osjetila pažljivo odmjeravanje od strane te starije žene,
ali ne dopusti da to dotakne onaj duboki osjećaj svrhovitosti na koje se
svaka časna majka mogla osloniti u trenucima velikih stresova. Evo.
Neka me promatra koliko želi. Lucilla se okrene i namjesti na
ustima blagi osmijeh, pogledavajući preko ruba krova nasuprot njih.
A tamo se pojavio neki čovjek u odori, naoružan teškim
laserskim pištoljem. Kratko je pogledao prema časnim majkama pa se
usredotočio na dijete ispod njih.
“Tko je to?” upita Lucilla.
“Patrin, basharov najpouzdaniji pomoćnik. Kažu da je on tek
basharov posilni, ali treba biti slijep i glup pa povjerovati u to.”
Lucilla pažljivo promotri čovjeka preko puta njih. To je, dakle,
bio Patrin. Domorodac s Gammu, rekla joj je Taraza. Bashar ga je
osobno odabrao za ovu zadaću. Bio je mršav i plav, sada već po dobi
prestar za vojničku službu. Ipak, kad su bashara opozvali iz mirovine,
on je zahtijevao da mu Patrin bude desna ruka u obavljanju te dužnosti.
Schwangyu je opazila kako je Lucilla prenijela pažnju s Patrina
na golu s izrazom stvarne zabrinutosti. Da, ako je bashar bio pozvan za
čuvara ove Tvrđave, onda je goli prijetila velika opasnost.
U iznenadnom čuđenju, Lucilla progovori. “Zašto… je on…”
“Po naredbama Milesa Tega”, reče Schwangyu, izrekavši
basharovo ime. “Sve ove goline igre su, zapravo, trening. Njegovi
mišići moraju biti spremni za dan kad će ponovno postati samostalan.”
“To što on izvodi nije jednostavna vježba”, primijeti Lucilla.
Osjetila je kako joj mišići simpatetički reagiraju na zapamćene vježbe iz
doba njenog školovanja.
“Jedino mu nije dopuštena arkana Sestrinstva”, objasni
Schwangyu. “Gotovo sve ostalo u našem skladištu znanja može biti
njegovo.” Ton njenoga glasa izražavao je potpunu osudu toga.
“A vjerojatno nitko normalan ne vjeruje da bi ovaj gola mogao
postati novi Kwisatz Haderach”, primijeti Lucilla.
Schwangyu samo slegne ramenima.
Lucilla je razmišljala potpuno mirna. Može li se stvarno ovaj
gola preobraziti u mušku verziju časne majke? Je li ovaj Duncan Idaho
mogao naučiti pogledom ući onamo gdje se to nijedna časna majka nije
usuđivala.
Schwangyu započne govoriti glasom koji je podsjećao na
mrmljajuće režanje: “Svrha ovog projekta… one imaju opasan plan.
Mogu napravit istu pogrešku…” Zastala je.
One, pomisli Lucilla. Njihov gola.
“Sve bih dala za spoznaju kakva je uloga Ixa i Ribogovornica u
tome”, primijeti Lucilla.
“Ribogovornice!” Schwangyu odmahne glavom pri samoj
pomisli na ostatke ženske vojske koja je nekoć služila isključivo
Tiraninu. “One vjeruju u istinu i pravdu.”
Lucilla s naporom svlada iznenadnu stegnutost u grlu.
Schwangyu se gotovo otvoreno usprotivila. No, ona je bila zapovjednica
ovog mjesta. Pravilo je u tom slučaju bilo jednostavno. Svi koji se
protive projektu trebaju ga nadzirati i prekinuti ga na prvi znak skretanja
prema zlu. Ali dolje na travnjaku je postojao stvarni gola Duncana
Idahoa. Uspoređivanjem stanica i Istinozborci su to potvrdili.
Taraza joj je rekla: “Tvoja je dužnost naučiti ga ljubavi u svim
njenim oblicima”
“Tako je mlad” reče Lucilla, ne skidajući oči s gole.
“Stvarno je mlad”, složi se Schwangyu. “Zato vjerujem da ćeš
zasad nastojati kod njega produbiti dječje odgovore na majčinsku
ljubav. Kasnije…” Schwangyu slegne ramenima.
Lucilla nije pokazala nikakve osjećaje. Benegesseritkinje su
poslušne. Ja sam Utiskivačica. Tako… Tarazine naredbe i posebna obuka
Utiskivačica uvjetovali su brižljiv slijed događaja.
Lucilla se ponovno obrati Schwangyu: “Postoji netko tko izgleda
kao ja i govori mojim glasom. Ja utiskujem za nju. Mogu li znati tko je
to?”
“Ne.”
Lucilla zašuti. Nije očekivala otkriće, ali joj je više puta rečeno
da upadljivo sliči na stariju majku Sigurnosti, Darwi Odrade. “Mlada
Odrade”,čula je za sobom više puta. I Lucilla i Odrade bile su, naravno,
pripadnice loze Atreida, s izravnim porijeklom od Sioninih potomaka.
Ribogovornice nisu imale monopol na te gene. Ali Druga sjećanja
časne majke, čak i uz njihovu pravolinijsku selektivnost i ograničavanje
na žensku stranu, pružala su važne naznake o vrlo širokom opsegu
projekta s golama. Lucilla, postavši ovisna o svojim iskustvima
Jessicine osobnosti, pohranjene nekih pet tisuća godina u prošlosti
genetskih manipulacija Sestrinstva, sada osjeti dubok strah od tog
izvora. Tu se radilo o obiteljskom obrascu. On je izazivao takve snažne
osjećaje zle kobi da Lucilla nehotice započne molitvu protiv straha, što
su je učili prigodom prvih uvođenja u obrede Sestrinstva:
“Ne smijem se bojati. Strah uništava razum. Strah je mala
smrt, koja donosi potpuno brisanje. Spremno ću se suočiti sa strahom.
Dopustit ću mu da prijeđe preko i kroz mene. A kad mine, usmjerit ću
svoje unutrašnje oko na njegove tragove. Ali tamo kuda je strah
prostrujao, neće ostati ničega. Preostat ću samo ja.”
Lucilla se smiri.
Naslućujući ponešto od svega toga, Schwangyu je dopustila da
joj se budnost donekle smanji. Lucilla nije bila glupača, nikakva
posebna časna majka s titulom bez pokrića i jedva dovoljnim temeljem za
djelovanje bez dovođenja Sestrinstva u nezgodnu situaciju. S
Lucillom nije bilo šale i neke reakcije nisu se mogle sakriti od nje, čak
ni reakcije neke časne majke. Vrlo dobro, neka onda spozna potpuno
protivljenje ovom glupom, opasnom projektu!
“Ne vjerujem da će njihov gola doživjeti da vidi Rakis” reče
Schwangyu.”
Lucilla prijeđe preko njenih riječi. “Reci mi nešto o njegovim
prijateljima”, zatraži.
“On nema prijatelja; samo učitelje”
“Kad ću ih upoznati?” Nije skidala pogled sa suprotne ograde
gdje je stajao Patrin, uzaludno oslonjen uz niski stup, s izvučenim
teškim laserskim pištoljem. Lucilla odjednom shvati da je Patrin
promatra. Patrin je, zapravo, bio basharova poruka. Schwangyu je očito
to vidjela i shvatila. Mi ga čuvamo!
“Vjerojatno tako silno želiš upoznati baš Milesa Tega”, reče
Schwangyu.
“Između ostalih.”
“Zar ne želiš najprije upoznati golu?”
“S njim sam se već srela”. Lucilla kimne u smjeru zatvorenog
dvorišta, gdje je dječak ponovno stajao gotovo nepokretan i gledao
prema njoj. “Jako voli razmišljati.”
Lucilla suzbije nevoljnu jezu, prepoznavši u Schwangyuinim
riječima i stavu spremnost na snažno protivljenje. Po ničemu se nije
moglo ni najmanje naslutiti da je ovaj dječak dolje običan čovjek.
Dok je Lucilla tako razmišljala, oblaci zakriše sunce, što se
ovdje u ove sate često događalo. Hladan vjetar provalio je unutra preko
zidova Tvrđave, izazivajući kovitlanja po dvorištu. Dječak se okrenuo i
povećao brzinu svojih vježbi, podižući toplinu svog tijela tom
pojačanom aktivnošću.
“Kamo odlazi kad želi biti sam?” upita Lucilla.
“Uglavnom u svoju sobu. Dosad je pokušao nekoliko puta
bježati, ali smo ga naposljetku u tome obeshrabrile.”
“Vjerojatno vas snažno mrzi.”
“Sigurna sam”
“Morat ću se odmah time pozabaviti.”
“Sigurno, Utiskivačica nema dvojbi glede svojih sposobnosti
nadvladavanja mržnje.”
“Mislila sam na Geasinu pogrešku.” Lucilla značajno pogleda
Schwangyu. “Čudno je što ste joj dopustili takvu pogrešku.”
“Ne miješam se u normalno napredovanje golina odgoja.
Probudi li se kod neke od njegovih učiteljica prava ljubav prema njemu,
to nije moj problem.”
“Privlačan dječak”, primijeti Lucilla.
Stajale su još neko vrijeme promatrajući golu Duncana Idahoa u
vježbanju-igri. Obje časne majke nakratko su razmišljale o Geasi, jednoj
od prvih učiteljica dovedenih ovamo zbog projekta s golama.
Schwangyuino gledište bilo je jasno: Geasa je bila promašaj, poslan od
same providnosti. A Lucilla je samo pomislila: Schwangyu i Geasa su
mi otežale zadaću. Nijedna od njih čak ni na tren nije pokazala koliko te misli
potvrđuju njihovu odanost.
Dok je promatrala dijete u dvorištu, Lucilla je počela osjećati
novo uvažavanje onog što je Tiranin, Bog-car, zapravo postigao. Leto II
je koristio ovaj tip gole tijekom bezbrojnih životnih vjekova – nekih tri
tisuće godina, jednog za drugim. A Bog-car Leto II nije bio obična
prirodna sila. Bio je najveći rušitelj u ljudskoj povijesti, koji je sve
prevrtao naglavačke: društvene sustave, prirodne i neprirodne mržnje,
oblike vladavine, obrede (kako zabranjene, tako i obvezne), neslužbene
i službene religije. Strašna težina Tiraninove strahovlade nije ostavila
ništa neobilježeno, pa čak ni Bene Gesserit.
Leto II nazivao je to ‘Zlatnom Stazom’, a ovaj tip gole Duncana
Idahoa imao je istaknutu ulogu u toj užasnoj strahovladi. Lucilla je
proučila izvješća Bene Gesserita, vjerojatno najbolje u cijelom svemiru.
Čak i danas, na većini starih planeta Carstva, novovjenčani parovi
rukama razbacaju vodu na istok i zapad od sebe, mumljajući lokalnu
verziju ‘Neka Tvoji blagoslovi od ove žrtve poteku k nama, o Bože
beskrajne moći i beskrajne milosti’
Nekoć je zadaća Ribogovornica i njihovog poslušnog svećenstva
bila širenje ovakvog pozdrava silom. Ali to je razvilo vlastiti pokretački
impuls, pretvorivši se u sveobuhvatnu, neodoljivu silu. Čak i
najsumnjičaviji među vjernicima govorili su: “Dobro… to ne može
naškoditi.” Bilo je to dostignuće kojem su se, uz osjećaj neugode i
strahopoštovanja, divili i najbolji vjerski inženjeri Missionariae
Protectivae Bene Gesserita. Tiranin je najbolje doskočio Bene
Gesseritu. A tisuću i petsto godina nakon Tiraninove smrti Sestrinstvo
je i dalje bilo nemoćno u razmrsivanju središnjeg čvora tog
zastrašujućeg dostignuća.
“Tko je zadužen za dječakovu vjersku obuku?” upita iznenada
Lucilla. “Nitko”, odgovori Schwangyu. “Zašto se truditi? Čim mu se
probude izvorna sjećanja, imat će vlastite ideje. S njima ćemo se
pozabaviti tek budemo li morale.”
Dječak je u međuvremenu ispunio vrijeme predviđeno za
tjelovježbu. Ne osvrnuvši se više na promatrače uz balkonsku ogradu,
kroz širok prolaz s lijeve strane napustio je zatvoreno dvorište. Patrin,
također, napusti svoje stražarsko mjesto ni ne pogledavši dvije časne
majke.
“Neka te Tegovi ljudi ne zavaraju”, reče Schwangyu. “Imaju oči
i na tjemenu. Znaš li da je Tegova majka bila jedna od nas? On
podučava golu stvarima o kojima je najbolje ništa ne znati.”
2.
Eksplozije su također zbijanje vremena. Sve primjetne
promjene u prirodnom svemiru eksplozivne su do određene granice i
točke gledanja; inače ih ne biste opazili. Glatka neprekidnost
promjene, dovoljno usporena, protječe bez da je promatrač opaža, jer
je raspon njegovog vremena pažnje prekratak. Zato sam, tvrdim vam,
uočio i promjene koje vi nikada ne biste primijetili.
Leto II
Žena koja je, obasjana jutarnjim svjetlom Kapitol planeta, stajala
s druge strane stola za kojim je sjedila Vrhovna časna majka Alma
Mavis Taraza, bila je visoka i vitka. Dugačka aba-odora, koja ju je
prekrivala svjetlucavim crnilom od ramena do poda, nije potpuno
skrivala ljupkost kojom je njeno tijelo naglašavalo svaku kretnju.
Taraza se nagne u svom stolcu i promotri arhivski relej koji je
sažete glifove Bene Gesserita projicirao u plohu stola samo za njene oči.
“Darwi Odrade” identificirao je zaslon tu ženu s druge strane
stola, a zatim se pojaviše najvažniji podaci iz njene biografije, a koje je
Taraza već dobro poznavala. Zaslon je služio za više stvari – bio je
pouzdan podsjetnik Vrhovnoj majci, omogućavao joj dobitak vremena
za razmišljanje dok se činilo da promatra podatke, a bio je i završni
dokaz ako bi nešto negativno iskrsnulo u tom razgovoru.
Odrade je Bene Gesseritu rodila devetnaestoro djece, zapazi
Taraza dok joj je taj podatak promicao pred očima. Svako dijete s
drugim ocem. Ništa neobično u tome, ali i najpažljivije promatranje
moglo je jedino pokazati da ta osnovna služba Sestrinstvu nije udebljala
Odradino tijelo. Crte njenog lica odavale su prirodnu otmjenost izraženu
u dugačkom nosu i ravnomjerno naglašenim jagodicama. Sve crte
skupljale su se naniže u usku bradu. Usta su joj, međutim, bila puna i
obećavala su strast koju je ona vrlo brižno zauzdavala.
Na Atreidske gene se možemo uvijek osloniti, pomisli Taraza.
Prozorska zavjesa iza Odrade zaleprša i ona se osvrne. Nalazile su se u
Tarazinoj jutarnjoj sobi, malom i ukusno namještenom prostoru
ukrašenom preljevima zelene boje. Jedino je potpuno bijela boja njenog
pasostolca izdvajala Tarazu iz pozadine. Lučni prozori gledali su na
istočni vrt i travnjak, a pozadinu prizora činile su udaljene snježne
planine planeta Kapitol.
Ne podižući pogled, Taraza reče: “Drago mi je što ste se i ti i
Lucilla prihvatile ove zadaće. To mi je olakšalo posao.”
“Htjela bih upoznati tu Lucillu”, reče Odrade, spuštajući pogled
s Tarazine glave. Odradin glas je zvučao meko kao kontraalt.
Taraza se nakašlje. “Nema potrebe. Lucilla je jedna od naših
najboljih Utiskivačica. Obje ste, naravno, jednako liberalno uvjetovane
kako biste bile spremne za ovo.”
Bilo je nečeg gotovo uvredljivog u Tarazinom nehajnom tonu i
samo su navike proistekle iz dugog druženja slomile Odradin otpor.
Zaključila je da je tome uzrok, vjerojatno, riječ ‘liberalno’. Predci
Atreida su na spominjanje te riječi dizali pobunu. Bilo je to kao da su se
njena nagomilana ženska sjećanja suprotstavila podsvjesnim
pretpostavkama i neispitanim predrasudama s one strane shvaćanja.
“Samo liberalni zaista misle. Samo liberalni su intelektualni.
Samo liberalni razumiju potrebe svojih bližnjih.”
Koliko li je samo pokvarenosti ležalo skriveno u toj riječi,
pomisli Odrade. Koliko li je samo tajnog ega trebalo da bi se čovjek
osjećao nadmoćno.
Odrade se prisjeti da je Taraza, unatoč nehajno uvredljivom
tonu, uporabila taj izraz tek u njegovom univerzalnom značenju:
Lucillino opće obrazovanje bilo je brižljivo planirano kako bi
odgovaralo Odradinom.
Taraza se nagne unatrag, ali joj je pažnja i dalje bila vezana uz
zaslon ispred nje. Svjetlost s istočnih prozora padala joj je ravno na lice,
stvarajući sjene ispod nosa i brade. Bila je sitna žena, jedva nešto starija
od Odrade. Njeno lice očuvalo je dosta od ljepote koja ju je učinila
najsigurnijom za rasplod s nezgodnim muškim partnerima. Lice joj je
bilo duguljasto, nježno naglašenih obraza. Crnu kosu je čvrsto povezala
unazad s visokog čela prilično izraženog vrha. Dok je govorila, usta je
otvarala tek najnužnije: vrhunski nadzor pokreta. Promatračeva pažnja
težila se usredotočiti na njene oči: neodoljivo plavetnilo. Sve je to
naglašeno sličilo nekoj uglađenoj maski kojoj je malo tog izmicalo što
bi odalo njene prave osjećaje.
Odrade shvati što se krije iza te trenutne poze časne majke.
Vjerojatno će sada Taraza početi mrmljati sebi u bradu. I stvarno, kao
na mig, ona to i započne.
Vrhovna majka je razmišljala dok je s velikom pažnjom pratila
iznošenje biografskih podataka. Mnoge su stvari zaokupljale njenu
pažnju.
To je za Odrade bilo smirujuće. Taraza nije vjerovala u
postojanje nečeg poput blagonaklone sile koja bdije nad sigurnošću
čovječanstva. Missionaria Protectiva i namjere Sestrinstva bilo je sve
što je važno u Tarazinom svemiru. Što god je služilo tim namjerama, pa
čak i makinacije davno preminulog Tiranina, moglo se ocijeniti kao
dobro. Sve ostalo bilo je loše: stranim uljezima iz Raspršenja – posebno
onim povratničkim potomkinjama koje su sebe nazivale ‘Uvaženim
Priležnicama’ – nije se moglo vjerovati. Žene poput Taraze, čak i one
časne majke koje su joj se otvoreno suprotstavljale u Savjetu, bile su
krema Bene Gesserita i jedino su one zasluživale povjerenje.
I dalje ne podižući glavu, Taraza nastavi: “Uspoređivanjem
milenija prije Tiranina s razdobljem nakon njegove smrti, shvaćaš da je
došlo do izuzetnog smanjenja velikih ratnih sukoba. Nakon Tiranina je
broj takvih sukoba pao na manje od dva posto u odnosu na ranija
razdoblja.”
“Koliko nam je poznato” dobaci Odrade.
Taraza sijevne očima prema njoj, pa ponovno spusti pogled.
“Što?”
“Ne možemo reći koliko je ratova vođeno izvan našeg
vidokruga. Imaš li statističke podatke od ljudi iz Raspršenja?”
“Naravno da ne.”
“Onda, želiš reći da nas je Leto ukrotio”, reče izazovno Odrade.
“Možeš to i tako shvatiti ako baš želiš”. Taraza podvuče nešto
što je ugledala na zaslonu.
“Zar ne bi jedan dio zahvalnosti trebali pripisati našem voljenom
basharu Milesu Tegu?” upita Odrade. “Ili njegovim nadarenim
prethodnicima?”
“Mi smo odabrale te ljude”, reče Taraza.
“Ne razumijem smisao ove rasprave o ratu” reče Odrade.
“Kakve to veze ima s našim sadašnjim problemom?”
“Postoje neki koji misle da bi nam se mogao dogoditi povratak
na uvjete iz vremena Tiranina, dakako, uz vrlo neugodan pad.”
“Oh?” Odrade napući usne.
“Više skupina među našim Izgubljenima, koji su se vratili,
prodaju oružje svakome tko ga želi ili ga može kupiti”
“Kome… konkretno?” upita Odrade.
“Razvijenije naoružanje se u znatnim količinama prebacuje na
Gammu, a gotovo sigurno i Tleilaxi gomilaju neka gadnija oružja.”
Taraza se udobnije zavali u pasostolac i protrlja sljepoočnice.
Nastavila je tihim, gotovo nesigurnim glasom: “Vjerujemo da sada
donosimo najznačajnije odluke koje proizlaze iz najuzvišenijih načela”
Odrade je već i prije bila nazočna ovakvom raspoloženju, pa
upita: “Sumnja li to naša Vrhovna majka u ispravnost Bene Gesserita?”
“Dvojim li? Oh, ne. Ali osjećam neugodu. Čitavog života
izgaramo za te visoko plemenite ciljeve, a što na kraju otkrivamo?
Otkrivamo da su mnoge stvari kojima smo posvetile naše živote
proizašle iz beznačajnih odluka. Trag njihovog porijekla može se pratiti
sve do želja za osobnom udobnošću ili lagodom, i one nemaju ničeg
zajedničkog s našim visokim idealima. Gotovo uvijek se radi o
svjetovnim praktičnim dogovorima koji su zadovoljavali potrebe onih
koji su mogli donositi te odluke.”
“Čula sam te kako to nazivaš političkom nužnošću”, primijeti
Odrade.
Ponovno se koncentrirajući na ekran, Taraza progovori čvrsto
nadziranim glasom: “Institucionaliziramo li se u prosuđivanju, onda
smo na dobrom putu da uništimo Bene Gesserit.”
“U mojoj biografiji nećeš otkriti beznačajne odluke”, reče
Odrade.
“Tražim izvore slabosti, pukotine.”
“Ni njih nećeš pronaći.”
Taraza prikrije smiješak. Prepoznala je ovu egocentričnu crtu:
Odradin način bockanja Vrhovne majke. Odrade se znala vrlo vješto
prikazati nestrpljivom, dok se zapravo povlačila u bezvremeno
strpljenje.
Budući da Taraza nije prihvatila mamac, Odrade se prepusti
spokojnom iščekivanju – laganoga daha, smirenoga uma. Strpljenje je
naišlo bez razmišljanja o njemu. Sestrinstvo ju je odavno naučilo kako
razdvojiti prošlost i sadašnjost u istodobne tokove. Mogla je, uz
praćenje događanja neposredne okoline, odabirati djeliće i odlomke
svoje prošlosti i proživljavati ih kao da su se odvijali na platnu
postavljenom preko sadašnjosti.
Djelovanje sjećanja, pomisli Odrade. Izvući neophodnosti i
ostaviti ih na počivanju. Uklanjanje prepreka. Kad je sve drugo
otupjelo, još je ostajalo njeno zamršeno djetinjstvo.
Bilo je to vrijeme kad je Odrade živjela poput većine djece: u
kući s muškarcem i ženom, koji su se, iako nisu bili njeni roditelji,
nedvojbeno ponašali kao loco parentis. I sva druga djeca, koju je tada
poznavala, živjela su u sličim uvjetima. Imala su tate i mame. Kod nekih je
samo tata radio daleko od kuće. Kod drugih je samo mama
odlazila na posao. U Odradinom slučaju, žena je ostajala kod kuće i
nikakva teta u vrtiću nije trebala čuvati dijete tijekom radnog vremena.
Mnogo kasnije, Odrade je saznala da je njena rođena majka dala
pozamašnu svotu novca za osiguranje takvih uvjeta svojoj curici, koja
joj je na taj način bila jednostavno skrivena od drugih očiju.
“Ona te skriva kod nas jer te jako voli”, objasnila joj je ta žena
kad je Odrade dovoljno odrasla da bi to mogla razumjeti. “Zato nikad ne
smiješ otkriti da ti mi nismo pravi roditelji”
Odrade je tek kasnije saznala da ljubav nije imala nikakve veze s
tim. Časne majke nisu djelovale iz takvih ovozemaljskih pobuda. A i
Odradina rođena majka bila je sestra reda Bene Gesserita.
Sve je to objašnjeno Odradi u skladu s prvobitnim planom.
Njeno ime: Odrade. Uvijek su je zvali Darwi, osim u slučajevima kad bi
taj, koji ju je oslovljavao, bio raznježen ili ljut. Mladi prijatelji su to
spontano skratili na Dar.
Sve to, ipak, nije išlo u skladu s prvobitnim planom. Odrade se
sjećala uske postelje u prostoriji kojoj su vedrinu davale slike životinja i
fantastičnih pejzaža na pastelno plavim zidovima. Bijele zavjese
lepršale su na prozoru tijekom nježnih proljetnih i ljetnih povjetaraca.
Odrade se sjećala skakanja po uskoj postelji – čudesno sretne igre, gore,
dolje, gore, dolje. Mnogo smijeha. Ruke je zgrabe u poluskoku i čvrsto
je prigrliše. Bile su to ruke jednog muškarca. Okruglo lice s malim
brkovima koji su je škakljali do hihotanja. Krevet je udario u zid kad je
skočila, a od tog udarca na zidu su ostali tragovi.
Odrade se ovog trena poigravala svojim sjećanjima i nije joj ih
se dalo odbaciti u bunar racionalnosti. Obilježja na zidu. Obilježja
smijeha i radosti. Kako li su male bile, a koliko su joj mnogo značile.
Čudno je koliko je u zadnje vrijeme sve više razmišljala o tati.
Nisu sva sjećanja bila sretna. Bilo je trenutaka kad je on bio tužno ljut i
opominjao mamu da se ne veže previše! Imao je lice koje je odavalo brojne
frustracije. Glas mu je sličio lajanju, posebno kad je bio ljutit.
Mama bi hodala na prstima, očiju punih brige. Odrade je osjećala brigu i
strah i zamjerala je to tom muškarcu. Žena je najbolje znala kako
postupiti s njim. Poljubila bi ga u potiljak, pogladila mu obraz i šaptala
u uho.
Ovi drevni ‘prirodni’ osjećaji tražili su od analitičarke-
nadzornice iz reda Bene Gesserita puno rada s Odrade prije nego što su
ih uspjeli odstraniti. Ali čak i sada bilo je štetnih ostataka koje je trebalo
razabrati i odbaciti. Čak je i sada Odrade znala da nisu svi nestali.
Promatrajući kako Taraza vrlo brižljivo proučava biografske
zapise,
Odrade se upitala je li to bila ta pukotina koju je Vrhovna majka
ugledala.
Svakako su se dosad uvjerile da mogu izaći na kraj s
osjećajima iz tog ranog razdoblja.
Sve je to bilo tako davno. Pa ipak, morala je priznati da sjećanje
na onog muškarca i ženu počiva u njoj, tako silno vezano da možda
nikada neće biti potpuno izbrisano. Posebno na mamu.
Zašto ju je časna majka in extremis, koja ju je rodila, smjestila na skrovito
mjesto na Gammu, Odrade sada sasvim jasno shvaćala. Zato
joj to i nije predbacivala. Da bi obje preživjele, bilo je to neophodno.
Problemi su nastali zato što je pomajka pružila Odradi ono što većina
majki pruža svojoj deci, a u što Sestrinstvo nije imalo ni trunke
povjerenja: ljubav.
Kad su se časne majke naposljetku pojavile, pomajka se nije
opirala oduzimanju svoga djeteta. Stigle su dvije časne majke u pratnji
skupine muških i ženskih nadzornika. Kasnije je Odrade dugo
pokušavala shvatiti značaj tog bolnog trenutka. Ta žena je u dubini duše
znala da će dan rastanka doći. Bilo je samo pitanje vremena. Pa ipak,
budući da su dani prerastali u godine – gotovo šest standardnih godina –
žena se usudila nadati.
Odrade je često slušala njena šaptanja: “Možda su zagubili
evidenciju. Možda kad bismo se preselili i promijenili imena…”
A onda su došle časne majke sa svojim krupnim pomoćnicima.
One su cijelo vrijeme jednostavno čekale dok nije postalo sigurno, to
jest dok se nisu uvjerile da nijedan lovac nije saznao da je ona Bene
Gesserit – planirani potomak loze Atreida.
Odrade je vidjela kako njenoj pomajci isplaćuju velik iznos
novca. Žena je bacila novac na pod. Ali nijednom nije podigla glas
protestirajući. Svi odrasli sudionici tog događaja znali su na kojoj strani
leži moć.
Prizivajući te zatomljene osjećaje, Odrade je još uvijek mogla
vidjeti kako žena sjeda u stolac s ravnim naslonom uz prozor na ulicu,
kako se stisnula u njemu i započinje se ljuljati naprijed, nazad, naprijed,
nazad. Pritom, ni glasa od nje.
Časne majke su uporabile Glas, i svoje znamenite trikove uz dim
opojnih trava i neodoljivu prisutnost, da bi namamile Odrade u vozilo
koje ih je čekalo na ulici.
“Ideš samo nakratko, poslala nas je tvoja prava majka.”
Odrade je osjetila laž, ali ju je radoznalost izazvala. Moja prava
majka.
Njeno zadnje pamćenje žene, njenog dotad jedinog znanog
ženskog roditelja, bila je upravo ta slika pojave pokraj prozora koja se
ljulja naprijed-nazad s izrazom patnje na licu i rukama obavijenim oko
vlastitoga tijela.
Kasnije, kad je Odrade spominjala povratak pomajci, ta
zapamćena slika već je bila ugrađena u važnu pouku Bene Gesserita.
“Ljubav vodi u patnje. Ljubav je drevna snaga, svrsishodna u
svoje vrijeme, ali više nije bitna za opstanak vrste. Sjetimo se pogreške
one žene, njene patnje.”
Sve negdje do osamnaeste godine, Odrade se smirivala
sanjarenjem. Zaista se namjeravala vratiti čim postane prava časna
majka. Htjela se vratiti i pronaći tu ženu koju je voljela, pronaći je iako
ona nije imala nikakvo ime osim ‘mama’ i ‘Sibia’. Odrade se sjećala
smijeha starijih prijatelja koji su tu ženu zvali Sibia.
Mama Sibia.
Sestre su, međutim, saznale za ta sanjarenja i istražile njihov
izvor. To je, također, odmah ugrađeno u odgovarajuću pouku.
“Sanjarenje je prvi znak buđenja onog što zovemo istodobnim
strujanjem. To je, opet, važno sredstvo racionalnog razmišljanja. Uz
njegovu pomoć možeš razbistriti svijest, pripremiti je za bolje
razmišljanje.”
Istodobno strujanje.
Odrade se usredotoči na Tarazu za stolom jutarnje sobe. Trauma
iz djetinjstva je morala biti brižno pohranjena u rekonstruiranom kutku
sjećanja. Sve se to zbilo daleko odavde, na Gammu, na planetu kojeg su
ljudi s Dana ponovno obnovili nakon Vremena gladi i Raspršenja.
Narod s Dana, odnosno negdašnjeg Caladana. Odrade se čvrsto uhvatila
racionalnog zamišljanja koristeći zastoj Drugih sjećanja koja su
preplavila njenu svijest tijekom začinske agonije kad je stvarno postala
prava Časna majka.
Istodobno strujanje… filtar svijesti… Druga sjećanja.
Kako li su samo snažna bila ta sredstva koja joj je Sestrinstvo
omogućilo! Kako opasna sredstva! Svi oni drugi životi ležali su odmah
iza zastora svijesti, kao sredstvo opstanka, a ne način zadovoljavanja
usputne radoznalosti.
Taraza ponovno progovori, prevodeći iz materijala koji je
prolazio pred njenim očima. “Previše čeprkaš po svojim Drugim
sjećanjima. To ti oduzima dragocjenu energiju.”
Vrhovna majka podigne svoje potpuno plave oči i prodorno
pogleda Odrade. “Ponekad ideš do samog ruba tjelesne izdržljivosti. To
te može odvesti u preranu smrt.”
“Oprezna sam sa začinom, majko.”
“Pa i moraš biti! Tijelo može podnijeti tek toliko melangea
koliko može prodrijeti u svoju prošlost!”
“Jesi li pronašla moju slabu točku?” upita Odrade.
“Gammu!” Jedna riječ, no ipak čitava tirada.
Odrade je to znala. Neizbježna trauma tih izgubljenih godina na
Gammu. One su bile rastresenost koju je trebalo iskorijeniti i učiniti je
racionalno prihvatljivom.
“Ali mene su poslali na Rakis” reče Odrade.
“I svakako se sjeti našeg aforizma o umjerenosti. Sjeti se tko si!”
Taraza se ponovno nagne prema ekranu.
Ja jesam Odrade, pomisli Odrade.
U benegesseritskim školama, gdje su se vlastita imena lako
gubila, zvali su ih po prezimenima. Prijateljice i poznanice prihvatile su
tu naviku korištenja prezimena i u svakodnevici. Rano su naučile da je
davanje tajnih ili osobnih imena bilo prastaro sredstvo stjecanja
naklonosti druge osobe.
Taraza, starija tri razreda od Odrade, bila je zadužena za
‘dovođenje u red mlađih djevojaka’; promišljene veze pod budnim
okom učiteljica.
‘Dovođenje u red’ značilo je neku vrstu vladanja nad mlađima,
ali je također uključivalo i prenošenje nekih bitnih spoznaja koje su se
bolje prihvaćale od nekog s kim ste bili gotovo na ravnoj nozi. Taraza,
imajući pristup podacima o prošlosti svoje štićenice, počela je tu mladu
djevojku zvati ‘Dar’. Odrade je odgovorila na to oslovljavajući Tarazu s
‘Tar’. Dva imena bila su vrlo srodna – Dar i Tar. Čak i nakon što su ih
časne majke slučajno čule i prekorile zbog toga, povremeno im se
događala ta pogreška, makar samo iz zabave.
Odrade, gledajući pažljivo dolje u Tarazu, reče kratko: “Dar i
Tar.”
Kutovi Tarazinih usta izviju se u osmijeh.
“Što to ima u podacima o meni čime se već više puta nisi
upoznala?” upita Odrade.
Taraza se zavali i pričeka da se pasostolac prilagodi novom
položaju tijela. Zatim stavi sklopljene ruke na stol i podigne pogled
prema mlađoj ženi.
Ne mnogo mlađoj, zapravo, pomisli Taraza.
Međutim, još od škole Taraza je gledala na Odrade kao na osobu
krivo smještenu u mlađu starosnu skupinu, što nikakvo protjecanje
vremena nije moglo izbrisati.
“Uobičajena provjera na početku posla, Dar”, reče Taraza.
“Projekt je daleko odmakao od svog početka”, primijeti Odrade.
“Ali ti započinješ sudjelovati u njemu odsad. I upuštamo se u
takav početak kakav nikada ranije nije poduzet.”
“Hoću li sada saznati čitav plan s tim golom?”
“Ne.”
I to je bilo to. Iako je sve išlo u prilog raspravi na visokoj razini i
‘potrebi za poznavanjem’ jedna riječ je to sve odbacivala. Ali Odrade je
shvaćala. Postojao je neki organizacijski propis, donijet još od
prvobitnog benegesseritskog Kapitola, koji uz vrlo male izmjene traje
milenijima. Odjeli Bene Gesserita bili su ispresijecani čvrstim
horizontalnim i vertikalnim pregradama, podijeljeni u izolirane skupine
koje su se spajale u jedinstvenoj komandi jedino ovdje na vrhu.
Rukovođenje dužnostima (čitaj: povjerenim ulogama) obavljalo se
unutar odvojenih jedinica. Aktivni članovi unutar jedne jedinice nisu
poznavali pripadnike drugih paralelnih skupina.
Ali ja znam da je časna majka Lucilla u jednoj paralelnoj
jedinici, pomisli Odrade. To je logičan odgovor.
Prepoznala je tu potrebu. Bila je to stara struktura preuzeta iz
iskustava tajnih revolucionarnih udruženja. Benegesseritkinje su uvijek
smatrale sebe stalnim revolucionarkama. Bila je to trajna revolucija
prigušena jedino tijekom vladavine Tiranina, Leta II.
Prigušena, ali ne i skrenuta ili zaustavljena, opomene se Odrade.
“Osjećaš li, u tome što ćeš morati raditi, nekakvu izravnu
prijetnju Sestrinstvu?” iznenada upita Taraza.
Bilo je to jedno od Tarazi svojstvenih pitanja, na koja je Odrade naučila
odgovarati iz titraja nijemog instinkta koji se tek naknadno
mogao uobličiti u riječi. Zato hitro odgovori: “Propustimo li djelovati,
bit će gore.”
“Razložno je vjerovati da će biti opasno”, objasni Taraza.
Govorila je suhim, dalekim glasom. Taraza nije voljela prizivati ovu
Odradinu sposobnost. Ta mlada žena je imala dragocjen instinkt za
otkrivanje prijetnji Sestrinstvu. On je potjecao od snažnog utjecaja iz
njene genetske linije, naravno Atreida, s njihovim opasnim
nadarenostima. U Odradinom odgojnom dosjeu bila je posebna
naznaka: “Brižno provjeriti sve potomke.” Dvoje od tih potomaka
potajno je ubijeno.
Ne bih trebala buditi tu Odradeinu sposobnost sada, čak ni na
trenutak, pomisli Taraza. No, ponekad je iskušenje bilo veliko.
Taraza spusti projektor u plohu stola i, zagledavši se u praznu
površinu, reče: “Čak i ako pronađeš savršenog muškog partnera, ne
smiješ se spariti s njim bez našeg dopuštenja dok si daleko od nas.”
“Pogreška moje rođene majke”, reče Odrade.
“Pogrešku tvoje rođene majke trebalo je spoznati još dok te
nosila!”
Odrade je to činila i ranije. Bilo je nešto u svezi s Atreidima što
je zahtijevalo najbrižniji nadzor Gospodarica rasploda. Riječ je bila o
neobuzdanoj nadarenosti, naravno. Ona je znala za tu neobuzdanu
nadarenost, tu genetsku silu koja je stvorila Kwisatz Haderacha i
Tiranina. No, što su sada istraživale Gospodarice rasploda? Je li njihov
pristup bio uglavnom negativan? Ne dopustiti daljnja opasna rođenja!
Ona nakon rađanja nikada više nije vidjela nijedno od svoje djece, što
nije posebno neobično kod Sestrinstva. Također, nikad nije vidjela
nikakav podatak iz vlastitog genetskog dosjea. I na tome je Sestrinstvo
djelovalo uz oprezno razdvajanje moći.
A one ranije zabrane na moja Druga sjećanja!
Otkrila je prazne prostore u svojim sjećanjima i otvorila ih.
Vjerojatno su jedino Taraza i možda tek dvije druge savjetnice
(najvjerojatnije Bellonda i još jedna starija časna majka) imale pristup
osjetljivim podatcima o rasplođivanju.
Jesu li se Taraza, i ostale, stvarno zaklele da će prije umrijeti
negoli odati povjerljive podatke nekome sa strane? Naposljetku,
postojao je točan obred nasljeđivanja ako bi neka ključna časna majka
umrla daleko od sestara bez mogućnosti da im preda živote učahurene u
njoj. Taj obred je korišten mnogo puta tijekom Tiraninove vlade.
Užasno razdoblje! Kad se samo pomisli da su revolucionarne skupine
Sestrinstva njemu bile sasvim prozirne! Čudovište. Znala je da se njene
sestre nikada nisu zavaravale da Leto II nije uništio Bene Gesserit samo
zbog neke duboko usađene odanosti prema svojoj baki, gospi Jessici.
Jesi li tu, Jessica?
Odrade je osjetila komešanje duboko u sebi. Pogreška jedne
časne majke: “Dopustila je sebi da se zaljubi!” Tako mala stvar, a kakve
goleme posljedice. Tri i pol tisuća godina tiranije!
Zlatna staza. Beskonačnost? Što je s izgubljenim megabilijunima
nestalim u Raspršenju? Kakvu prijetnju predstavljaju Izgubljeni koji se
sada vraćaju?
Kao da čita Odradine misli, što je izgleda ponekad i činila,
Taraza reče: “Raspršeni su odmah tu… samo čekaju zalet.”
Odrade je čula sve dokaze. Opasnost s jedne strane, a s druge
nešto magnetski privlačno. Tako mnogo veličanstvenih nepoznanica.
Sestrinstvo sa svojim melangeom izbrušenim talentima tijekom milenija
– što bi samo moglo učiniti s takvim neiskorištenim izvorima
čovječanstva? Pomislimo tek na bezbrojne gene tamo vani! Pomislimo
na potencijalne talente koji slobodno lebde u svemirima gdje mogu biti
zauvijek izgubljeni!
“Nedostatak znanja priziva najveće strahove”, reče Odrade.
“I najveće ambicije”, odgovori Taraza.
“Znači, idem na Rakis?”
“Kad dođe vrijeme. Smatram te doraslom toj zadaći.”
“Inače me ne bi odredila.”
Bila je to jedna stara razmjena riječi između njih, koju su
koristile još u školskim danima. Međutim, Taraza je shvatila da u to nije
ušla svjesno. Njih je dvije povezivalo previše sjećanja: Dar i Tar. Morat
će se čuvati toga.
“Zapamti kome si odana”, naglasi Taraza.
3.
Postojanje ne-brodova otvara mogućnost uništavanja čitavih
planeta bez osvete. Neki veliki predmet, asteroid ili slično, mogao bi se
usmjeriti prema planetu. Također je moguće ljubavnim spletkama
okrenuti ljude jedne protiv drugih, a onda ih naoružati da se
međusobno unište. Čini se da su Uvažene Priležnice sklonije ovoj
drugoj mogućnosti.
Analiza Bene Gesserita
Iz dvorišta, čak i kad se ne bi to primjećivalo, Duncan Idaho nije
skretao pažnju s promatrača iznad sebe. Tu je bio, svakako, i Patrin, ali
on ga nije zanimao. Časne majke preko puta Patrina bile su predmet
njegove pažnje. Vidjevši Lucillu, pomislio je: To je ta nova. Ova spoznaja mu
je uzburkala uzbuđenje, koje je zatomio pojačanim
vježbanjem.
Završio je prva tri stavka vježbe-igre koju mu je zadao Miles
Teg, neodređeno svjestan da će Patrin podnijeti izvješće o njegovom
radu. Duncanu su se sviđali Teg i stari Patrin, a nagađao je i o
obostranom osjećaju. Što se tiče ove nove časne majke – njena
nazočnost naznačivala je zanimljive promjene. Kao prvo, bila je mlađa
od ostalih. Osim toga, ta nova nije pokušavala sakriti oči, što je bio prvi
znak njene pripadnosti Bene Gesseritu. Njegov prvi dojam o
Schwangyu suočio ga je s očima skrivenih iza kontaktnih leća, koje su
stvarale dojam zjenica čovjeka neovisnog o melangeu, i pomalo
zakrvavljenih bjeloočnica. Od jedne akolitkinje u Tvrđavi je čuo da su
Schwangyuine leće ujedno i popravljale astigmatizam prihvatljiv u
njenoj genetskoj liniji kao umjerena cijena za druge kvalitete koje ona
prenosi svojim potomcima U to vrijeme većina ovih objašnjenja bila je
Duncanu nerazumljiva, pa je on potražio objašnjenja u biblioteci
Tvrđave, oskudna i vrlo ograničena po sadržaju. Sama Schwangyu
izbjegavala je sva njegova pitanja o tome, ali kasnija ponašanja
njegovih učiteljica govorila su mu da ju je to ljutilo. I vrlo tipično, svoj
je bijes iskaljivala na drugima.
A to što ju je stvarno uznemirivalo, slutio je, bili su njegovi
pokušaji doznavanja je li mu ona majka.
Već duže vrijeme Duncan je bio svjestan svoje posebnosti.
Postojala su mjesta u zamršenom okrilju Tvrđave Bene Gesserita
kojima nije imao pristup. Ali on je otkrio vlastite načine za izbjegavanje
te zabrane i često je zurio kroz brojne otvore i otvorene prozore u
stražare i široka prostranstva očišćenog terena, koji se po potrebi mogao
pokriti unakrsnom vatrom iz strateški raspoređenih betonskih bunkera.
Miles Teg mu je osobno govorio o važnosti raspoređivanja položaja za
unakrsnu vatru.
Sada se ovaj planet zvao Gammu. Nekoć je bio poznat kao
Gieda Jedan, ali ga je netko po imenu Gurney Halleck preimenovao.
Sve je to bila davna povijest. Dosadne stvari. U prašini na planetu još se
zadržavao slab miris gorkog ulja iz njegovih pred-danijanskih dana.
Učiteljice su mu objasnile da su tisućljeća planske sadnje biljaka
promijenile prijašnji izgled planeta. Dio te promijene mogao je vidjeti s
Tvrđave. Šume crnogorice i drugog drveća okruživale su ih posvuda.
I dalje potajno motreći dvije časne majke, Duncan je izveo niz
premeta. Dok se kretao, naprezao je svoje gipke mišiće kako ga je Teg
to i učio.
Teg ga je, također, upoznao s obrambenim sustavom planeta.
Gammu je bio okružen orbitalnim nadzornim postajama čije su posade
tamo živjele odvojeno od obitelji. Obitelji su ostajale na Gammu, kao
taoci budnosti tih svemirskih stražara. Negdje između svemirskih
brodova lebdjele su nezamjetljive ne-letjelice s posadama isključivo
sastavljenim od basharovih ljudi i sestara Bene Gesserita.
“Ne bih prihvatio ovu dužnost bez neograničenog nadzora nad
svim obrambenim mehanizmima”, objasnio je Teg.
Duncan je shvatio da je on bio ‘ta dužnost’. Tvrđava je ovdje
zbog njegove zaštite. A Tegovi orbitalni monitori, uključujući i ne-
letjelice, štitile su pak Tvrđavu.
Sve je to bio dio vojnog obrazovanja koje je Duncanu na neki
način bilo blisko. Još dok je učio kako se prividno ranjiv planet brani od
napada iz svemira, znao je kad je takva obrana propisno postavljena.
Kao cjelina, bilo je to vrlo složeno, ali su se elementi mogli raspoznati i
shvatiti. Na primjer, neprekidno nadziranje atmosfere i sastava krvi
stanovnika planeta Gammu. Suk-liječnici plaćeni od Bene Gesserita bili
su mnogobrojni i posvuda.
“Bolesti su oružje”, govorio je Teg. “Naša obrana protiv bolesti
mora biti ispravno postavljena.”
Teg je često loše govorio o pasivnoj obrani. Nazivao ju je
‘proizvodom opsadnog mentaliteta koji je oduvijek poznat po stvaranju
pogubne slabosti’.
Kad god bi mu Teg davao vojne upute, Duncan je pažljivo
slušao. Patrin i zapisi iz biblioteke potvrđivali su da je mentat bashar
Miles Teg bio slavni vojskovođa Bene Gesserita. Patrin je često pričao o
njihovoj zajedničkoj vojničkoj službi i uvijek je Tega prikazivao kao
junaka.
“Pokretljivost je ključ vojnog uspjeha”, govorio je Teg. “Ako si
okovan tvrđavom, pa makar to bio i čitav planet-tvrđava, u krajnjoj liniji
si ranjiv.”
Teg nije baš previše mario za Gammu.
“Vidim da već znaš da se ovaj planet nekoć zvao Gieda Jedan.
Njegovi vladari Harkonneni naučili su nas nekim stvarima. Zahvaljujući
njima bolje smo spoznali zašto ljudi mogu postati zastrašujuće okrutni.”
Prisjetivši se tih riječi, Duncan opazi da dvije časne majke,
promatrajući ga s ograde, očito razgovaraju o njemu.
Jesam li dužnost i ovoj novoj?
Duncan nije volio nadzor i nadao se da će mu ova nova
povremeno dopustiti kretanje bez nadzora. Nije djelovala posebno
kruto. Nije sličila Schwangyu.
Nastavljajući vježbe, Duncan ih je vremenski prilagodio ritmu
kletve koju je u sebi ponavljao: Prokleta Schwangyu! Prokleta
Schwangyu!
Mrzio je Schwangyu od svoje devete godine – već četiri godine.
Ona ne zna za moju mržnju, mislio je. Vjerojatno je zaboravila sve u
svezi s događajem koji je tu mržnju zapalio.
Imao je jedva devet godina kad se uspio provući kroz unutrašnji
obruč stražara i prodrijeti u tunel koji je vodio do nekog od betonskih
bunkera. U tunelu se osjećao zadah gljiva. Prigušena svjetla. Sparina.
Zurio je kroz proreze za oružje kad su ga naposljetku uhvatili i najurili u
središte Tvrđave.
Zbog tog bijega Schwangyu mu je očitala strogu bukvicu.
Doživio ju je kao nedostupnu i prijeteću osobu čijih se naredbi trebalo
držati. Još je tako razmišljao o njoj, iako je tada saznao za zapovjednički
Glas Bene Gesserita, glasovnu vještinu koja je mogla slomi volju i
najtvrđeg neškolovanog slušatelja.
Nju treba slušati.
“Uzrokovao si disciplinsko kažnjavanje cijele stražarske
jedinice”, rekla je Schwangyu. “Bit će oštro kažnjeni.”
Ovo je bio najstrašniji dio pouke. Duncanu su se sviđali neki
stražari i povremeno je svojim smijehom i prevrtanjem uspijevao
pojedince namamiti na igru. Njegov neposluh, zavlačenje u bunker,
naškodio je njegovim prijateljima.
Duncan je saznao što znači biti kažnjen.
Prokleta Schwangyu! Prokleta Schwangyu!…
Nakon Schwangyuine prodike, Duncan je odjurio do svoje
tadašnje glavne instruktorice, časne majke Tamalane, još jedne
smežurane starice hladnog i nepristupačnog držanja, snježnobijele kose
iznad uskog lica gotovo štavljene kože. Zamolio je Tamalane neka mu
kaže kako će stražari biti kažnjeni. Tamalane je utonula u iznenađujuće
zamišljeno stanje, i naposljetku je progovorila glasom koji je podsjećao
na struganje pijeska po drvetu.
“Kaznu? Da, da.”
Nalazili su se u maloj učionici pokraj prostranije dvorane za
vježbanje kamo je Tamalane odlazila svaku večer pripremiti se za
nastavu sljedećeg dana. Ta je prostorija bila puna mjehurastih i navojnih
čitača te drugih složenih pomagala za spremanje podataka i njihovo
korištenje. Duncanu se ta prostorija znatno više sviđala od Biblioteke,
ali mu je nepozvanom bio zabranjen ulaz. Prostorija je bila žarko
osvijetljena brojnim lebdećim sjajnim kuglama. Kad je upao, Tamalane
je prekinula pripremanje zadaća i okrenula se prema vratima.
“Kad se radi o našim najvećim kaznama uvijek se primjenjuje
ponešto od žrtvenog banketa”
“Banketa?” zbunjeno je ponovio Duncan.
Tamalane se sasvim okrenula na svojem stolcu i pogledala ga
ravno u oči. Njeni zubi, poput čelika, blistali su na sjajnom svjetlu.
“Povijest je rijetko bila blagonaklona prema onima koje treba kazniti”,
reče ona.
Duncan se trgnuo na riječ povijest! Bio je to jedan od
Tamalaninih znakova. Namjeravala mu održati predavanje, još jedno
dosadno predavanje.
“Kazne Bene Gesserita ne mogu se zaboraviti.”
Duncan se usredotoči na Tamalanina staračka usta, osjetivši
odjednom da ona ovoga puta govori iz osobnog bolnog iskustva. Imao
je prigodu saznati nešto zanimljivo!
“Naše kazne sadrže neizbježnu pouku”, reče Tamalana. “Ona je
mnogo teža od same boli.”
Duncan je sjeo na pod do njenih nogu. Iz tog položaja Tamalane
je izgledala kao neka zloslutna spodoba odjevena u crno.
“Mi ne kažnjavamo izazivajući jaku patnju”, reče ona. “To je
rezervirano za prolaz časnih majki kroz začin.”
Duncan kimne. Bilješke u biblioteci govorile su o začinskoj
agoniji’, tajanstvenom iskušenju kroz kojeg su nastajale časne majke.
“Najveće kazne su, osim ostaloga, i bolne”, reče ona. “Također
su i emocionalno bolne. Vjerujemo da su osjećaji izazvani kaznom
uvijek izraz pokajnikove najveće slabosti, pa na taj način jačamo
kažnjenog.”
Njene riječi ispunile su Duncana nejasnim strahom. Što su
učinili njegovim stražarima? Nije mogao ništa izgovoriti, ali nije ni
trebalo. Tamalane nije završila.
“Na kraju kažnjavanja uvijek stiže neka poslastica”, reče ona i
pljesne rukama po koljenima.
Duncan se namrštio. Poslastica? To je stvarno dio banketa. Kako
banket može biti kazna?
“To nije pravi banket, tek zamisao banketa”, reče Tamalane.
Rukom sličnom kandži opisala je krug po zraku. “Dolazi poslastica,
dakle nešto potpuno neočekivano. Pokajnik misli: Ah, naposljetku mi je
oprošteno! Razumiješ li? ”
Duncan odmahne glavom. Ne, nije razumio.
“To je slast trenutka”, reče ona. “Prošao si kroz sve dijelove
bolnog banketa i došao si do kraja kad se možeš nečim nasladiti. Ali!
Upravo dok se naslađuješ, stiže najbolniji trenutak, prepoznavanje,
shvaćanje da na kraju nema zadovoljstva. Ne, zaista. To je najveća patnja
najveće kazne. Time se zaključuje pouka Bene Gesserita”
“Ali što će učiniti onim stražarima?” Duncanu su se gotovo
izletjele ove riječi.
“Ne znam kakvi će biti pojedini elementi pojedinačne kazne. Ni
ne trebam to znati. Jedino ti mogu reći da će biti različiti za svakog od
njih.”
Tamalane nije željela više govoriti o tome. Vratila se
pripremanju zadaća za sutrašnji dan. “Sutra ćemo nastaviti”, reče ona,
“s učenjem hvatanja izvora različitih naglasaka govornog Galacha.”
Nitko drugi, čak ni Teg i Patrin, nije želio odgovoriti na njegova
pitanja o kazni. Pa i sami stražari, kad ih je nakon svega toga vidio,
odbijali su razgovarati o iskušenju kroz koje su prošli. Neki su osorno
reagirali na njegove prijedloge, a nitko od njih se više nikad nije htio
igrati s njim. Među kažnjenima nije bilo nimalo praštanja. Barem je to
bilo jasno.
Prokleta Schwangyu! Prokleta Schwangyu!…
Tada je rođena njegova duboka mržnja prema njoj. Sve te stare
vještice bile su obuhvaćene mržnjom. Hoće li i ova mlada biti ista poput
starih?
Prokleta Schwangyu!
Kad je upitao Schwangyu: “Zašto si ih morala kazniti?”
Schwangyu je razmišljala neko vrijeme prije nego mu je odgovorila:
“Ovdje na Gammu ti prijeti opasnost. Postoje ljudi koji ti ne žele
dobro.”
Duncan nije pitao zašto je tako. Bilo je to još jedno područje
gdje njegova pitanja nisu dobivala odgovore. Čak mu ni Teg nije htio
odgovoriti, iako je sama Tegova nazočnost potvrđivala tu opasnost.
Ipak, Miles Teg je bio mentat koji je morao znati mnoge
odgovore. Duncan je često viđao kako oči tog starog čovjeka blistaju
dok su mu misli bile daleko. Ali mentatovog odgovora nije bilo na takva
pitanja poput:
“Zašto smo ovdje na Gammu?”
“Od koga me štitiš? Tko mi želi nauditi?”
“Tko su moji roditelji?”
Ovakva pitanja dočekivao bi muk ili bi ponekad Teg
promumljao: “Na to ti ne mogu odgovoriti.”
Od biblioteke nije bilo koristi. Otkrio je to još dok mu je bilo
osam godina. U to doba glavna učiteljica mu je bila grešna časna majka
po imenu Luran Geasa – ne baš tako stara kao Schwangyu, ali dobrano
zamakla u godine: imala je, svakako, više od stotinu.
Na njegova pitanja biblioteka mu je pružala podatke o
Gammu/Giedi Jedan, o Harkonnenima i njihovom padu, o različitim
sukobima koje je Teg rješavao kao vojni zapovjednik. Nijedna od tih
bitaka nije bila prikazana posebno krvavo; nekoliko komentatora je
ukazivalo na Tegovu ‘izvrsnu diplomatsku sposobnost’. No, jedan
podatak navodio je na sljedeći, pa je Duncan saznao o vremenu Boga-
cara i njegovom kroćenju vlastita naroda. To je razdoblje tjednima
zaokupljalo Duncanovu pažnju. Pronašao je neku staru kartu i projicirao
ju je na zaslon. Komentatorovi natpisi svjedočili su da je ova ista
Tvrđava nekoć bila zapovjedni centar Ribogovornica, napušten tijekom
Raspršenja.
Ribogovornice!
Kad bih barem mogao živjeti u njihovo doba i služiti kao jedan
od rijetkih muških savjetnika u ženskoj vojsci koja je obožavala Boga-
cara, poželio je Duncan tada.
Oh, živjeti na Rakisu tih dana!
Teg je bio iznenađujuće pristupačan kad bi se razgovaralo o
Bogu-caru, kojeg je uvijek nazivao ‘Tiraninom’. I biblioteka je bila
otvorena za te podatke pa je Duncan bio zapljusnut podacima o Rakisu.
“Hoću li ikada vidjeti Rakis?” pitao je Geasu.
“Pripremamo te za život ondje.”
Ovaj odgovor ga je začudio. Sve što su ga dotad učili o tom
dalekom planetu došlo je u novo žarište pažnje.
“Zašto ću tamo živjeti?”
“Na to ti ne mogu odgovoriti.”
S obnovljenim zanimanjem vratio se proučavanju tog
tajanstvenog planeta i njene jadne Crkve Shai-Huluda, Podijeljenog
Boga. Crvi. Bog-car se pretvorio u te crve! Sama ta pomisao ispunila je
Duncana strahopoštovanjem. Možda je tu i bilo nečeg vrijednog
obožavanja. Ova misao taknula je neku žicu u njemu. Što je natjeralo
tog čovjeka na takvu užasnu pretvorbu?
Duncan je znao što njegovi čuvari, i ostali u Tvrđavi, misle o
Rakisu i o većini tamošnjeg svećenstva. Podrugljive primjedbe i smijeh
govorile su sve. Teg je govorio: “Vjerojatno nikad nećemo saznati punu
istinu o tome, ali uvjeravam te, to nije vjera za vojnika.”
Schwangyu je prekinula njihov razgovor, rekavši: “Trebaš učiti
o Tiraninu, ali ne smiješ vjerovati u njegovu religiju. To je ispod tvoje
razine, vrijedno prezira.”
Svaki slobodan trenutak svog školovanja Duncan je koristio za
detaljno proučavanje svega što je biblioteka imala o Tiraninu: Svetu
knjigu o Podijeljenom bogu, stražarsku Bibliju, Narančastu Katoličku
Bibliju, pa čak i Apokrife. Saznao je i za već odavno nepostojeći Ured
Vjere i ‘Biser koji JE sin razumijevanja’.
Sama zamisao o crvima ga je očarala. Njihova veličina! Veliki
crv bi se protezao od jednog na drugi kraj Tvrđave. Ljudi su u
predtiraninovo doba jahali te crve, ali su sada svećenici na Rakisu to
zabranjivali.
Posebno su ga privukli opisi jedne arheološke skupine koja je
otkrila Tiraninovu primitivnu ne-prostoriju na Rakisu. Zvala se Dar-es-
Balat. Izvješće arheologa Hadi Benottoa nosio je oznaku: ‘Zabranilo
svećenstvo s Rakisa’. Broj spisa o tom predmetu u arhivama Bene
Gesserita bio je podugačak, a Benottovo otkriće zapanjujuće.
“Sjeme svijesti Boga-cara u svakom je crvu?” pitao je Geasu.
“Tako se govori. Čak ako je to i istina, oni ne osjećaju, nisu
svjesni. Sam Tiranin je govorio da će ući u beskrajni san.”
Za svaki sat poduke bilo je odabrano posebno predavanje i
objašnjenje religije u duhu Bene Gesserita dok naposljetku nije bio
suočen s izvješćima nazvanim ‘Devet Sioninih kćeri’ i ‘Tisuću Idahovih
sinova’.
Susrevši Geasu, upitao ju je: “Ja se također zovem Duncan
Idaho. Što to znači?”
Geasa se uvijek kretala kao u sjeni svoje pogreške, duguljaste
glave pognute naprijed i vodnjikavim očima uperenim prema tlu. Susreli
su se predvečer u dugačkoj dvorani izvan vježbaonice. Na njegovo
pitanje vidno je problijedjela.
Budući da nije odgovorila, on je upita: “Jesam li potomak
Duncana Idahoa?”
“To moraš pitati Schwangyu.” Glas je zvučao kao da su je te
riječi zaboljele.
Poznavao je taj odgovor i to ga je ražalostilo. Htjela mu je reći
da će dobiti odgovor koji će ga ušutkati, zapravo vrlo malo. Međutim,
Schwangyu je bila otvorenija nego što je očekivao.
“U tvojim žilama teče izvorna krv vrlog Duncana Idahoa.”
“Tko su moji roditelji?”
“Odavno su mrtvi.”
“Kako su umrli?”
“Ne znam. K nama si došao kao siroče.”
“Zašto mi onda neki ljudi žele nauditi?”
“Boje se onog što bi mogao učiniti.”
“A što bih ja to mogao učiniti?”
“Nastavi s učenjem. Sve će ti jednoga dana postati jasno.”
Zašuti i uči. Ponovno poznati odgovor.
Poslušao ju je, jer je već znao osjetiti kad su mu vrata zatvorena.
Ali sada je njegova znatiželja pronašla druga izvješća o Vremenima
gladi i Raspršenju, ne-prostorijama i ne-letjelicama kojima se nije
moglo ući u trag, čak ni uz pomoć najsnažnijih predviđajućih umova u
njihovom svemiru. Tu je otkrio da su potomci Duncana Idahoa i Sione,
tih drevnih ljudi koji su služili Bogu-caru, također nevidljivi prorocima i
proricateljima. Čak ni Cehovi navigatori, u dubokom melangeovom
transu, nisu mogli otkriti takve ljude. Izvješća su govorila da je Siona
porijeklom bila pravi Atreid, a Duncan Idaho gola.
Gola?
Prevrnuo je biblioteku u potrazi za podrobnim objašnjenjem ove
neobične riječi. Gola. Biblioteka mu nije ponudila ništa više od škrtog opisa:‘
Gole: ljudska bića uzgojena iz stanice organa u Tleilaxovim
axlotl posudama’.
Axlotl posude?
‘Sprave Tleilaxa za reprodukciju živih ljudi iz stanica tijela’
“Opiši golu”, zatražio je.
‘Nevino tijelo bez svojih izvornih sjećanja. Vidi pod ‘axlotl
posude’.
Duncan je naučio čitati tišinu, prazna mjesta na kojima su mu se
ljudi iz Tvrđave otkrivali. Sve mu je odmah postalo jasno. Znao je!
Imao je samo deset godina, a znao je!
Ja sam gola.
Tog kasnog poslijepodneva sve te ezoterične naprave u
biblioteci utonule su u osjetilnu pozadinu, dok je desetogodišnjak šuteći
sjedio ispred skenera prihvaćajući spoznaju o sebi.
Ja sam gola.
Nije se mogao sjetiti axlotl posuda gdje su njegove stanice
narasle u dijete. Prvo čega se sjećao bila je Geasa kako ga uzima iz
kolijevke, opreznog zanimanja u očima te odrasle osobe, tako često
skrivenih u lukavom žmirenju.
Kao da je znanje, koje su mu ljudi iz Tvrđave tako nevoljno
pružili, naposljetku poprimilo središnji oblik: njega samog.
“Reci mi nešto više o Bene Tleilaxima”, zahtijevao je od
biblioteke.
“To su ljudi unutar sebe podijeljeni na Liceigrače i Gospodare.
Liceigrači su hibridi, besplodni i podređeni Gospodarima.”
Zašto mi to čine?
Informacijske naprave u biblioteci odjednom su mu postale
strane i opasne. Bojao se, ne toga da će se njegova pitanja suočiti s još
više praznih zidova, već dobivenih odgovora.
Zašto sam tako važan Schwangyu i ostalima?
Osjećao je da su nepravedni prema njemu, čak i Miles Teg i
Patrin. Zašto je trebalo uzeti ljudske stanice i proizvesti golu?
Nakon velikog kolebanja, postavio je sljedeće pitanje. “Može li
se gola ikada sjetiti tko je bio?”
“Može.”
“Kako?”
“Golin psihološki identitet izvorno je predodređen, što se može
izazvati traumom.”
Ovo nije bio nikakav odgovor!
“Ali, kako?”
Tog trenutka upala je Schwangyu, ušavši u biblioteku bez
najave. Dakle, nešto u njegovim pitanjima prouzročilo je znak za
uzbunu!
“Sve će ti postati jasno čim za to dođe vrijeme”, rekla je.
Ona ga je ušutkivala! Osjetio je nepravdu, nedostatak istinitosti.
Nešto iznutra mu je govorilo da u svojoj neprobuđenoj svijesti ima više
ljudske mudrosti od tih koji su sebe smatrali tako nadmoćnim. Mržnja
prema Schwangyu se pojačala. Ona je bila oličenje svega što ga je
mučilo i sputavalo njegova pitanja.
Međutim, sada se zapalila njegova mašta. Ponovno će zadobiti
svoja izvorna sjećanja! Osjećao je istinitost toga. Sjetit će se svojih
roditelja, obitelji, prijatelja… neprijatelja.
Potražio je odgovor kod Schwangyu: “Jeste li me uzgojili zbog
mojih neprijatelja?”
“Već si naučio vrijednost šutnje, dijete”, rekla je. “Osloni se na
tu mudrost”
Vrlo dobro. Upravo tako ću se boriti protiv tebe, prokleta
Schwangyu. Šutjet ću i učit ću. Neću ti pokazivati stvarne osjećaje.
“Znaš”, rekla je, “vjerujem da odgajamo stoika.”
Ona ga je štitila! Ali on nije želio zaštitu. Borit će se protiv svih
njih šutnjom i oprezom. Odjurio je iz biblioteke i zabio se u svoju sobu.
Sljedećih mjeseci, mnoge stvari su potvrdile da je stvarno gola.
Čak je i dijete moglo raspoznati kad su stvari oko njega izuzetne.
Povremeno je s druge strane zida viđao drugu djecu, kako hodaju uzduž
graničnog puta, smiju se i dozivaju. Pronašao je u biblioteci datoteku o
djeci. Odrasli nisu dolazili i tjerali ih na teške vježbe, njemu nametnute.
Druga djeca nisu imala časnu majku Schwangyu koja bi im izdavala
zadaće za svaki, pa i najmanji trenutak njihova života.
Otkriće je ubrzalo još jednu promjenu u Duncanovom životu.
Luran Geasa bila je maknuta s dužnosti njegove glavne nastavnice i više
se nije vratila.
Nije mi smjela dopustiti spoznaju o golama.
Istina je bila ponešto složenija, kao što je to Schwangyu
objasnila Lucilli na promatračkom mjestu na dan Lucillinog dolaska.
“Znamo, doći će neizbježno taj trenutak kad će saznati za gole i
početi postavljati oštra pitanja.”
“Bio je zadnji trenutak da neka časna majka preuzme njegovo
svakodnevno obrazovanje. Možda je Geasa bila pogreška”
“Dovodiš li u pitanje moju prosudbu?” prasne Schwangyu.
“Zar su tvoje prosudbe tako savršene da ih se ne smije ni
preispitivati?” U Lucillinom mekom kontraaltu to pitanje je imalo snagu
šamara.
Schwangyu je skoro minutu ostala bez riječi. Naposljetku je
rekla: “Geasa je vjerovala da je gola malo, ljupko dijete. Zaplakala je i
rekla da će joj nedostajati.”
“Zar je nisu upozorili na to?”
“Geasa nije prošla našu obuku.”
“I tako si je tada zamijenila s Tamalane. Ne poznajem Tamalane,
ali pretpostavljam da je prilično stara.”
“Poprilično.”
“Kako je reagirao na nestanak Gease?”
“Pitao je kamo je otišla. Nismo mu odgovorili.”
“Kako je prošla Tamalane?”
“Već trećeg dana mirno joj je rekao: ‘Mrzim te. Bih li to trebao
osjećati?’”
“Tako brzo!”
“Upravo sada te promatra i razmišlja: ‘Mrzim Schwangyu. Hoću
li morati mrziti i tu novu?’ Ali istodobno vjeruje da ti nisi poput drugih
starih vještica. Ti si mlada. Zna da je to vjerojatno važno.”
4.
Ljudi najbolje žive kad svatko ima svoje mjesto, kad svatko zna
kamo spada u shemi sustava i što može postići. Uništi to mjesto i
uništio si osobu.
Učenje Bene Gesserita
Miles Teg nije želio ovu službu na Gammu. Majstor oružja s
djetetom-golom? Čak i s takvim djetetom-golom poput ovog, s čitavom
povijesti ispletenom oko njega. Bilo je to neželjeno ometanje Tegove
dobro uhodane mirovine.
No on je cijeli svoj život proživio kao vojni mentat u službi
Bene Gesserita i nije mogao ni zamisliti nešto poput neposluha.
Quis custodiet ipsos custodiet?
Tko će stražariti nad stražarima; tko će paziti da ne pogriješe?
O tom pitanju je Teg vrlo često pomno razmišljao. To je stvorilo
jedno od temeljnih načela njegove odanosti Bene Gesseritu. Bez obzira
što bi se moglo prigovoriti Sestrinstvu, one su iskazivale zadivljujuću
stalnost smislenosti.
Moralne smislenosti, zaključio je Teg.
Moralna smislenost Bene Gesserita potpuno je bila u skladu s
Tegovim načelima. Uopće nije bilo važno što su ta njegova načela bila
posljedica uvjetovanja od strane Bene Gesserita. Racionalno
razmišljanje, a posebno mentatova racionalnost, nisu ni mogli drukčije
prosuditi.
Teg je to sve sveo na bitnost: kad bi samo jedna osoba slijedila
takva načela, ovo bi bolji bolja svemir. O pravdi nikada nije bilo dvojbi.
Pravda traži utočište u zakonu, a zakon može biti nevjerna ljubavnica,
uvijek predmet hira i predrasuda njegovih donositelja. Ne, bilo je to
pitanje pravičnosti, pojma mnogo dubljeg. Ljudi nadareni sposobnošću
prosuđivanja morali su osjećati opravdanost tog gledišta.
Prema Tegovom mišljenju, izjave poput ‘nužno je pridržavati se
slova zakona’ bile su opasne za načela kojih se držao. Biti pravedan
tražilo je suglasnost, predvidljivu stalnost i, posebno, odanost prema
ostalima na nižim i višim položajima u hijerarhiji. Zapovijedanju
provođenom na takvim načelima nije trebao nikakav vanjski nadzor.
Obavljao si svoju dužnost jer je to bilo dobro. A nisi se pokoravao zato
što je to bilo predvidivo ispravno. Činio si to, jer je pravednost bila stvar tog
trenutka. Predviđanje i proricanje nisu imali baš nikakve veze s tim.
Teg je znao da su Atreidi bili poznati po pouzdanom
predviđanju; međutim u njegovom svemiru nije bilo mjesta za mudre
izreke. Prihvaćao si svemir onakav kakav jest i primjenjivao svoja
načela gdje god si mogao. Apsolutne naredbe u hijerarhiji uvijek su se
poslušno provodile. To ne znači da je njegovo ponovno imenovanje bilo
izraz Tarazine bezuvjetne naredbe, ali se to u ovom slučaju
podrazumijevalo.
“Ti si savršena osoba za ovu zadaću.”
Njegov je život bio dug i pun velikih uspjeha i otišao je u
mirovinu uz dužne počasti. Znao je da je star, spor i pun mana starosti
koje su vrebale na rubu njegove svijesti. No osjećaj poslušnosti obodrio
ga je, iako je s naporom uspio ne reći ne!
Imenovanje je osobno obavila Taraza. Kao glavna između svih
(uključujući i Missionariu Protectivu), izdvojila ga je. Ne kao bilo koja
časna majka već Vrhovna časna majka.
Taraza je došla u njegovo umirovljeničko utočište na Lernaeusu.
Taj njen posjet značio je iskazivanje velike časti. Pojavila se pred
njegovim ulazom nenajavljena, tek u pratnji dviju akolitkinja-služavki i
manje skupine čuvara među kojima je prepoznao neke koje je on
osobno nekoć obučavao. A zanimljivo je bilo i vrijeme njenog dolaska.
Bilo je to ujutro, neposredno nakon doručka. Dobro je poznavala
njegove navike i sigurno je znala da se baš u to doba on osjeća najbolje.
Željela ga je zateći budnog i pri punoj učinkovitosti.
Patrin, Tegov stari posilni, odveo je Tarazu u dnevnu sobu u
istočnom krilu zgrade, malu prostoriju elegantno uređenu ispunjenu tek
čvrstim namještajem. Tegova odbojnost prema pasostolcima i drugom
pokretnom namještaju bila je svima dobro znana. Uvodeći Vrhovnu
majku, odjevenu u crno, u sobu, na Patrinovom je licu lebdio kiseli
osmjeh. Teg je odmah prepoznao taj izraz. Patrinovo duguljasto, blijedo
lice, izbrazdano mnogobrojnim staračkim borama, nekom je moglo
izgledati poput nepokretne maske, ali Teg se ukočio vidjevši
produbljene bore na krajevima Patrinovih usta i ukočen pogled njegovih
staračkih očiju. Taraza je usput sigurno nešto rekla što je uznemirilo
Patrina.
Visoka klizeća vrata od teškog plaza uokvirivala su pogled iz
ove sobe prema istoku, prema dugačkom strmom travnjaku sve do
drveća pokraj rijeke. Čim je ušla u prostoriju, Taraza je zastala uživajući
u prizoru.
Bez ikakve zapovijedi, Teg je pritisnuo neko dugme. Zastori
skliznuše preko prozora i istodobno se upališe sjajne kugle. Taj
postupak ukazivao je Tarazi na njegovu potrebu za razgovorom u četiri
oka. Naglasio je to, naredivši Patrinu: “Molim te, neka nas nitko ne
uznemiruje.”
“A vaše naredbe glede južnog imanja, gospodine”, usudio se
upitati Patrin.
“Molim te, pobrini se sam za to. I ti i Firus znate što želim.”
Patrin je malo oštrije zatvorio vrata pri izlazu – jedva primjetan
znak, no Tegu vrlo jasan.
Taraza je ušla u dubinu sobe i odmjerila je pogledom. “Limun-
zelena”, reče ona. “Jedna od mojih omiljenih boja. Tvoja majka je imala
profinjeno oko.”
Tegu je godila ova primjedba. Duboko je bio privržen ovoj
zgradi i ovoj zemlji. Obitelj mu je živjela ovdje tek tri naraštaja, ali je
ipak obilježila ovo mjesto. Tragovi koje je ostavila njegova majka bili
su vidljivi u većini soba.
“Voljeti zemlju i mjesta je sigurnost”, reče Teg.
“Posebno mi se sviđaju zagasito-narančasti tepisi u predvorju i
lepezasti prozori od matiranog stakla iznad ulaznih vrata”, reče Taraza.
“Lepezasti prozor je prava antika, sigurna sam.”
“Sigurno nisi došla razgovarati o unutrašnjem uređenju moje
kuće”, primijeti Teg.
Taraza zahihoće.
Imala je visok glas, koji je kroz obuku u Sestrinstvu naučila
koristiti s razornim uspjehom. Bio je to glas koji se nije mogao lako
zanemariti, čak i kad se činilo da ga ne rabi savršeno proračunano, kao
primjerice sada. Teg ju je viđao u benegesseritskom Koncilu. Njeno
tamošnje držanje je bilo nadmoćno i uvjerljivo, a svaka riječ dokaz
britkog uma koji je upravljao njenim odlukama. I sada je u pozadini
njenog ponašanja naslućivao neku važnu odluku.
Teg pokaže rukom na zeleni tapecirani stolac lijevo od sebe.
Letimično ga je pogledala, ponovno preletjela pogledom čitavom
prostorijom i suspregnula osmijeh.
Smjela bi se okladiti da u kući nije bilo ni jednog pasostolca.
Teg je i sam bio antika okružena antikvitetima. Sjela je, poravnala
odoru i pričekala da Teg sjedne u jednak stolac nasuprot nje.
“Ispričavam se zbog potrebe koja me tjera da zatražim od tebe
povratak u službu, bashare”, započne ona. “Nažalost, okolnosti mi ne
daju izbora.”
Tegove dugačke ruke počivale su nehajno na naslonima stolca;
mentat se odmarao čekajući. Sve joj je to govorilo: priziva podatke.
Na trenutak, Taraza je ostala zbunjena. Ovo je bila prava muka.
Teg je, ovako visok i krupne glave okrunjene sijedom kosom, još bio
kraljevska pojava. Imao je, znala je to točno, četiri standardne godine
manje od tristo godina. Uzme li se u obzir da je standardna godina bila
tek nekih dvadeset četiri sata kraća od takozvane primitivne godine, u
pitanju je bila zaista impresivna starost s iskustvom u službi Bene
Gesserita, što je kod nje izazivalo poštovanje. Bio je odjeven, zapazila
je, u laganu sivu odoru bez oznaka: brižno skrojene hlače i kratak kaput
preko bijele košulje raskopčane na vrhu, otkrivajući duboke bore po
vratu. S pojasa je dopiralo svjetlucanje zlata i ona prepozna basharsko
sunce koji je primio na umirovljenju. Pravo Tegovo utilitarističko
ponašanje! Dao si je ugraditi zlatnu sitnicu u kopču opasača. Ovo je još
više potaknulo njene nade. Teg će razumjeti njen problem.
“Mogu li dobiti čašu vode?” upita Taraza. “Dugo i zamorno smo
putovali. Zadnju dionicu smo prošli u jednom od naših transportera
kojeg je trebalo zamijeniti još prije pet stotina godina.”
Teg ustane, ode do jedne zidne ploče, izvadi rashlađenu bocu i
čašu vode s police iza ploče. Položio je bocu i čašu na nizak stol pokraj
Tarazine desne ruke. “Imam i melangea”, reče.
“Ne, hvala Milese. Imam vlastitu zalihu.”
Teg ponovno sjedne na svoje mjesto, a ona zapazi znakove
ukočenosti. Ipak, za svoje godine bio je izvanredno gibak.
Taraza natoči pola čaše vode i popije je u jednom gutljaju.
Odložila je čašu na stol s posebnom pažnjom. Kako započeti? Tegovo
držanje nije ju moglo prevariti. Nije želio napustiti mirovinu. Njeni
analitičari su je upozorili na to. Od umirovljenja, njegovo zanimanje za
vrtlarstvo nije se moglo smatrati usputnim. Tegovo veliko imanje tu na
Lernaeusu uglavnom je bilo pretvoreno u istraživački vrt.
Podigla je oči i počela ga otvoreno promatrati. Četvrtasta ramena
naglašavala su Tegov uski struk. Znači, još je aktivan. To duguljasto
lice oštrih crta od jakih kostiju: tipično atreidsko. I Teg je nju netremice
promatrao, kao što je to uvijek činio, zahtijevajući pažnju, ali ostajući
otvoren za sve što bi Vrhovna majka mogla reći. Tanka usta bila su
razvučena u blagi osmijeh, otkrivajući svijetle i ravne zube.
Zna da mi je neugodno, pomisli ona. Prokletstvo! On jednako
služi Sestrinstvu kao i ja!
Teg je nije izazivao pitanjima. Držanje mu je ostalo
besprijekorno, znatiželjno, ali povučeno. Sjetila se te uobičajene crta
mentata i ništa se drugo iz njega nije moglo pročitati.
Iznenada, Teg ustane i priđe stolu s Tarazine lijeve strane.
Okrenuo se, prekrižio ruke na prsima i sagnuo glavu gledajući dolje u
nju.
Taraza je morala okrenuti stolac kako bi se ponovno našla
nasuprot njega. Proklet bio! Nije joj namjeravao olakšati posao. Sve
Ispitivačke među časnim majkama upozorile su je na nemogućnost da
privoli Tega na sjedenje tijekom razgovora. Više je volio stajati, držeći
se vojnički ukočeno, netremice gledajući dolje na sugovornika. Malo je
bilo časnih majki koje su se mogle mjeriti s njim po visini – visini od
preko dva metra. Takvo ponašanje, prema jednodušnom mišljenju
analitičarki, bila je Tegov način (vjerojatno nesvjestan) suprotstavljanja
autoritetu Sestrinstva. Međutim, kod drugih njegovih ponašanja to se
nije zamjećivalo. Teg je bio najpouzdaniji vojni zapovjednik kojeg je
Sestrinstvo ikad imalo.
U višedruštvenom svemiru, čije su se glavne povezne sile
nalazile u složenom međudjelovanju, unatoč jednostavnosti naziva,
pouzdani vojni zapovjednici vrijedili su količinu melangea koja je
višestruko prelazila njihovu tjelesnu težinu. Religije i obično pamćenje
carskih tiranija uvijek su imale utjecaja u pregovorima, ali su tek
ekonomske sile na kraju odnosile prevagu; vojnički novčić mogao je ući u
bilo koji stroj za zbrajanje. Tako je to bilo u svakom pregovaranju i bit
će sve dok je nužnost pokretačka snaga trgovine – potreba za određenim
stvarima (poput začina i tehničkih proizvoda Ixa), potreba za
specijalistima (mentati i suk-liječnici) i sve ostale svjetovne potrebe za
koje postoje tržišta – za radnom snagom, za graditeljima, za
dizajnerima, za ugodnim životom, za umjetnicima, za egzotičnim
zadovoljstvima…
Nijedan zakonski sustav nije uspijevao povezati takvu složenost
u cjelinu pa je to sasvim očito proizvelo još jednu nužnost – stalnu
potrebu za sucima koji dijele udarce. Prirodno, ta uloga unutar te
ekonomske mreže pripala je Časnim majkama i Miles Teg je to znao.
Ali, znao je da je ponovno izveden na pozornicu, kao brod oko kojeg se
cjenkaju. Je li i sam uživao u toj ulozi, nije bilo uopće važno pri
cjenkanju.
“Nije to isto kao onda kad si imao nekoga od obitelji, za koga bi
ovdje bio vezan” reče Taraza.
Teg je to šutke prihvatio. Da, njegova je žena bila pokojna već
trideset osam godina. Djeca su postala odrasli ljudi i, osim jedne kćeri,
živjela su izvan obiteljskog gnijezda. Imao je mnogo osobnih potreba,
ali ne i obiteljskih obveza. Istina.
Taraza ga je zatim podsjetila na njegovu dugu i vjernu službu u
Sestrinstvu, nabrajajući više nezaboravnih pothvata. Znala je da će te
pohvale imati malo utjecaja, pa je zato pripremila uvod u daljnji
razgovor.
“I sam znaš koliko sličiš nekim članovima tvoje obitelji”, reče
ona.
Teg jedva primjetno kimne.
“Tvoja sličnost s prvim Letom Atreidom, Tiraninovim djedom,
stvarno je nevjerojatna”, nastavi ona.
Teg ničim nije pokazao je li to čuo ili slaže li se s tim. Bio je to
tek jedan podatak, nešto što je već bilo uskladišteno u njegovom
obilnom pamćenju. Znao je za svoje genetsko Atreidsko podrijetlo.
Uočio je tu sličnost na Kapitolu. Bilo je to neobično, gotovo poput
pogleda u zrcalo.
“Malo si viši”, reče Taraza.
Teg je nastavio odozgo buljiti u nju.
“K vragu, bashare”, reče Taraza, “hoćeš li mi barem pokušati
pomoći?”
“Je li to zapovijed, Vrhovna majko?”
“Ne, nije zapovijed!”
Tegovim licem polako se proširio osmijeh. To što si je Taraza
dopustila ovakav ispad u njegovoj nazočnosti govorilo je mnogo. To
sigurno ne bi učinila pred ljudima nedostojnih njenog povjerenja. A
svakako si ne bi dopustila takvo iskazivanje osjećaja pred osobom koju
je držala tek podređenom.
Taraza se malo zavali u stolcu i osmjehne mu se. “U redu”, reče
ona. “Malo si se zabavio. Patrin mi je rekao da ću te jako oneraspoložiti
pozovem li te natrag u službu. Ali, uvjeravam te, presudan si za naše
planove.”
“Kakve planove, Vrhovna majko?”
“Na Gammu odgajamo golu Duncana Idahoa. Ima gotovo šest
godina i spreman je za vojničku obuku.”
Tegove oči se jedva primjetno rašire.
“Bit će to naporna dužnost”, reče Taraza, “ali želim da što prije
preuzmeš njegovu obuku i zaštitu.”
“Moja sličnost s Vojvodom Atreidom”, reče Teg. “Iskoristit ćete
me za vraćanje njegovih prvobitnih sjećanja.”
“Da, tijekom osam do deset godina.”
“Tako dugo!” Teg odmahne glavom. “Zašto baš Gammu?”
“Po našem nalogu, Bene Tleilaxi su promijenili njegovo prana-
bindu naslijeđe. Njegovi refleksi će biti ravni refleksima bilo koga
rođenog u naše vrijeme. Gammu… prvi Duncan Idaho rođen je i
odgojen tamo.
Zbog promjena u njegovom staničnom naslijeđu moramo i sve
ostalo, koliko je god moguće, približiti prvobitnim uvjetima.”
“Zašto to činite?” Ovo je rekao tonom mentatske svijesti koja
prikuplja podatke.
“Na Rakisu je otkriveno jedno žensko dijete sposobno nadzirati
crve. Bit će posla i za našeg golu tamo.”
“Sparit ćete ih?”
“Ne trebam te kao mentata. Trebaju nam tvoje vojničke
sposobnosti i sličnost s prvim Letom. Znat ćeš, kad dođe vrijeme,
obnoviti njegova izvorna sjećanja.”
“Znači, stvarno me želite vratiti na posao kao Majstora oružja?”
“Držiš li to poniženjem za čovjeka koji je bio naš vrhovni
bashar?”
“Vrhovna majko, ti zapovijedaš, a ja moram slušati. Ali neću se
toga prihvatiti bez prava potpunog nadzora nad čitavim sustavom
obrane Gammu.”
“To je već sređeno, Milese.”
“Ti si stvarno uvijek znala kako razmišljam.”
“I uvijek sam potpuno vjerovala u tvoju odanost.”
Teg se odgurnuo od stola, zastao na trenutak razmišljajući, a
onda reče: “Tko će me izvještavati?”
“Bellonda iz Arhive, isto kao nekoć. Dobit ćeš šifru za sigurnu
razmjenu poruka između nas.”
“Ja ću ti dati popis ljudi”, reče Teg. “Starih suboraca i nekih od
njihove djece. Neka budu svi na Gammu kad stignem.”
“Ne vjeruješ da bi netko od njih mogao odbiti?”
Njegov pogled je govorio: Ne budi luda!
Taraza se prigušeno nasmije i pomisli: Postoji nešto što smo
dobro naučili od prvih Atreida – kako stvoriti zapovjednike najveće
požrtvovnosti i odanosti.
“Patrin će obaviti novačenje”, reče Teg. “Znam da neće
prihvatiti čin, ali treba mu osigurati punu plaću i beneficije pukovnikova
posilnog”
“Naravno, bit će ti vraćen čin vrhovnog bashara” reče ona. “Mi
ćemo…”
“Ne. Imate Burzmalija. Ne treba nam slabljenje njegova
položaja ponovnim postavljanjem njegova starog zapovjednika iznad
njega.” Promatrala ga je trenutak, a onda reče: “Još nismo ovlastili
Burzmalija kao…”
“Znam. Moji stari prijatelji me iscrpno izvješćuju o politici
Sestrinstva. Ali, mi oboje, Vrhovna majko, znamo da je to samo pitanje
vremena. Burzmali je najbolji.”
S time se mogla suglasiti. Bilo je to nešto više od mentatske
procjene. Bila je to Tegova procjena. No jedna druga misao ju je
pogodila.
“Znači da si znao i za našu raspravu na Savjetu!” reče ona
prijekorno. “A pustio si me…”
“Vrhovna majko, kad bih vjerovao da ćete stvoriti novo
čudovište na Rakisu, rekao bih to. Vi vjerujete mojim odlukama; ja
vašim.”
“Prokletstvo, Milese, predugo smo bili razdvojeni.” Taraza je
ustala. “Već i sama spoznaja da se vraćaš u zapregu smiruje me.”
“Zaprega”, reče on. “Da. Ponovno me postavljate za bashara na
posebnom zadatku. Tako neće biti blesavih pitanja kad vijest stigne do
Burzmalija.”
Taraza ispod odore izvuče svežanj ridulijanskog papira i preda
ga Tegu. “Ovo sam već potpisala. Sam unesi tekst o svom ponovnom
postavljenju. Sve ostale ovlasti su tu, dokumenti za prijevoz i tako dalje.
Ove naredbe ti izdajem ja osobno. Slušat ćeš samo mene. Ti si moj
bashar, razumiješ li?”
“A zar to nisam uvijek i bio?” upita on.
“Sada je to mnogo važnije nego ikad. Čuvaj tog golu i dobro ga
uči. On je tvoja odgovornost. A ja ću te podržavati, protiv bilo koga.”
“Čujem da Schwangyu zapovijeda na Gammu”
“Bilo koga, rekoh, Miles. Ne vjeruj Schwangyui.”
“Razumijem. Hoćeš li ručati s nama. Moja kći…”
“Žao mi je, Milese, ali moram se hitno vratiti. Odmah ti šaljem
Bellondu.”
Teg ju je ispratio do vrata, malo se pošalio sa svojim negdašnjim
učenicima iz njene pratnje i pričekao da odu. Oklopljeno površinsko
vozilo čekalo ih je upaljenog motora; jedan od novijih modela očito
dopremljen s njima. Taj mu je prizor izazvao osjećaj neugode.
Hitnost!
Taraza je osobno došla: Vrhovna majka kao kurir! Bila je
svjesna što će mu to otkriti. Uz tako dobro poznavanje ponašanja
Sestrinstva, to što se upravo dogodilo, bilo mu je pravo otkriće.
Rasprava na Savjetu Bene Gesserita otišla je mnogo dalje i od onog što
su mu njegovi izvjestitelji prenijeli.
“Ti si moj bashar.”
Teg je letimice pregledao svežanj ovlasti i dokumenata koje mu
je Taraza ostavila. Na njima je već bio njen pečat i potpis. Povjerenje na
koje je to ukazivalo pridodalo se nekim stvarima koje je naslutio; sve je
to pojačalo njegov nemir.
“Ne vjeruj Schwangyui.”
Gurnuo je papire u džep i krenuo pronaći Patrina. Morao je
Patrinu dati upute i umiriti ga. Morat će se dogovoriti koga će pozvati u
pomoć pri obavljanju ove zadaće. Stao je u sebi nabrajati pojedina
imena. Bit će to opasna dužnost. U obzir su dolazili samo najbolji ljudi.
K vragu! Sve u svezi s imanjem morat će preuzeti Firus i Dimela.
Koliko samo pojedinosti! Dok je polagano hodao kroz kuću, osjetio je
ubrzane otkucaje srca.
Prolazeći pokraj kućnog čuvara, jednog od svojih starih vojnika,
Teg se zaustavi: “Martine, otkaži sve moje sastanke za danas. Pronađi
mi kćer i reci joj neka odmah dođe u moju radnu sobu.”
Vijest se proširila kućom, pa i imanjem. Sluge i obitelj, znajući
da je Vrhovna časna majka upravo u četiri oka razgovarala s njim,
odmah su postavili zaštitnu zavjesu štiteći ga od bezveznih ometanja.
Njegova najstarija kći Dimela grubo ga je prekinula kad joj je pokušao
nabrojiti pojedinosti neophodne za nastavak projekta na imanju.
“Oče, nisam dijete!”
Nalazili su se u malom staklenom vrtu, povezanim s njegovom
radnom sobom. Ostaci Tegovog ručka ležali su na rubu lončarskog
stola. Patrinova bilježnica stajala je oslonjena na zid iza pladnja s jelom.
Teg oštro pogleda svoju kćer. Dimelina vanjština ga je
zadovoljavala, ali ne i visina. Previše mršava za ljepoticu, no dobro se
udala. Dimela i Firus imali su troje lijepe djece.
“Gdje je Firus?” upita Teg.
“Otišao je pogledati presađivanje na Južnom imanju.”
“Oh, da. Patrin mi je to već rekao.”
Teg se osmjehne. Uvijek mu je bilo drago što je Dimela odbila
ponudu Sestrinstva i, odlučivši se udati za Firusa, rođenog Lernaeušana,
i ostala uz njega.
“Jedino znam da te pozivaju ponovno na dužnost”, reče Dimela.
“Radi li se o opasnoj zadaći?”
“Znaš, ponekad govoriš baš poput majke”, odgovori Teg.
“Dakle, opasno je! Proklete bile, zar nisi već dovoljno učinio za
njih?”
“Očito nisam.”
Okrenula se i otišla čim se Patrin pojavio na ulazu staklenika s
druge strane. Čuo je kako nešto govori Patrinu dok su se mimoilazili.
“Što je stariji to i sam više sliči nekoj časnoj majci!”
A što je drugo mogla i očekivati? pitao se Teg. Kao sin jedne
časne majke, i oca nevažnog službenika CHOAM-a, rastao je u obitelji
koja je živjela po taktu Sestrinstva. Postalo mu je to jasno još kao
dječaku, kad je očeva privrženost CHOAM-ovoj međuplanetnoj
trgovinskoj mreži trenutno nestala nakon što mu je majka prigovorila.
Ova je kuća bila kuća njegove majke sve do njene smrti, nepunu
godinu nakon očeve. Oznake njenog ukusa bile su posvuda oko njega.
Patrin se zaustavi ispred njega. “Vratio sam se po svoju
bilježnicu. Jesi li dodao koje ime?”
“Nekoliko. Zato odmah kreni na posao.”
“Svakako!” Patrinovo lice na trenutak poprimi strogi izraz i on
krene natrag istim putem kojim je došao, lupkajući bilježnicom po nozi.
I on to osjeća, pomisli Teg.
Ponovno pogleda oko sebe. Ova kuća je i dalje bila kuća njegove
majke. Čak i nakon svih ovih godina koje je ovdje proživio i podignuo
svoju obitelj. Da, on je sagradio ovaj staklenik, ali radna soba bila je
njena privatna odaja.
Janet Roxbrough od lernaeuskih Roxbrougha. Kućni namještaj,
ukrasi, sve je to i dalje odavalo njen duh. Taraza je to vidjela. On i
njegova žena promijenili su poneki vanjski predmet, ali je cjelokupnost
ostala u duhu Janet Roxbrough. Nije bilo dvojbi glede postojanja krvi
Ribogovornica u toj lozi. Kakva je ona dragocjenost bila Sestrinstvu! To
što se udala za Loschy Tega i čitav život provela ovdje, bila je pravo
čudo. Nešto neprihvatljivo onima koji nisu znali kako se rasplodni
planovi Sestrinstva ostvaruju tijekom naraštaja.
Ponovno su to učinile, pomisli Teg. Pustile su me na prividnom
miru tijekom svih ovih godina samo zbog ovog trenutka.
5.
Nije li religija tijekom svih tih tisućljeća polagala isključivo
pravo na stvaralaštvo?
Tleilaxovo pitanje iz ‘Muad’Dibovih govora’
Zrak na Tleilaxu bio je kristalno čist, potpuno nepokretan,
dijelom od jutarnje hladnoće, a dijelom od zastrašujuće pritajenosti kao
da je život ovdje u gradu Bandalongu nešto očekivao – život pohlepan i
predosjećajući, nepokretan dok ne bi dobio njegov znak. A Mahai,
Tylwyth Waff, Gospodar nad gospodarima, uživao je u ovim trenutcima
više nego u bilo kojem drugom dijelu dana. Grad je sada, dok ga je
promatrao kroz otvoren prozor, bio njegov. Bandalong je mogao
oživjeti samo na njegovu naredbu. Tako se je, barem, uvjeravao. Strah
koji se osjećao tamo vani bio je posljedica njegove stege nad svakom
pojavom koja je mogla iskrsnuti iz tog vrtložnog rezervoara života;
civilizacije Tleilaxa, začete ovdje, a zatim nadaleko rasprostranjene
širenjem svojih moći.
Tisućljećima je njegov narod čekao ovaj trenutak. Waff se sada
naslađivao prispjelim trenutkom. Kroza sva teška vremena tijekom
vladavine Leta II (ne Boga-cara, već Božjeg poslanika), tijekom
vremena gladi i Raspršenja, kroz sve bolne poraze od manje vrijednih
stvorenja, kroza sve te patnje Bene Tleilaxi su strpljivo gradili svoje
snage za ovaj trenutak.
Nastupio je naš trenutak. Oh, Proroče!
Promatrao je grad rasprostrt ispod njegovog visokog prozora kao
simbol, naglašenu oznaku na stranici tleilaškog plana. Ostali tleilaški
planeti, ostali veliki gradovi, uzajamno ovisno povezani i svi
jednodušno privrženi njegovom Bogu i gradu, čekali su znak za kojeg
su svi znali da uskoro mora stići. Ujedinjene snage Liceigrača i
Masheikha nagomilale su golemu energiju pripremajući se za kozmički
skok. Tisućljeća čekanja bili su na izmaku.
Waff je o tome razmišljao kao o ‘dugom početku’.
Da. Kimnuo je potvrdno glavom promatrajući šćućureni grad.
Od samog početka, od sićušnog sjemena jedne zamisli, vođe Bene
Tleilaxa su shvatile i prihvatile sve rizike plana, plana tako dugoročnog
i rastegnutog, tako zaobilaznog i profinjenog. Morali su prebroditi
razdoblja, znali su to, u kojima su se nalazili na rubu propasti, podnositi
gorke gubitke, podčinjenost i poniženja. Sve to, i još mnogo toga više,
iskorišteno je za izgradnju posebne predodžbe o Tleilaxima. Tijekom
milenija, te lažne slike stvorile su mit.
Zli, odvratni, prljavi Tleilaxi! Glupi Tleilaxi! Predvidivi
Tleilaxi! Plahoviti Tleilaxi!
Čak su i prorokove sljedbenice bile žrtve tog mita. Zarobljena
Ribogovornica stajala je u ovoj istoj sobi i vikala na gospodara Tleilaxa:
“Dugotrajno lažno predstavljanje prerasta u stvarnost. Zaista ste zli!”
Tada su je ubili, a Prorok nije ništa poduzeo.
Kako li su samo svi ti strani svjetovi i narodi loše shvaćali
suzdržanost Tleilaxa. Plahoviti! Neka ponovno razmisle o tome nakon
što Bene Tleilaxi pokažu da su tisućljećima bili sposobni čekati na svoj
uspon.
Spannungsbogen!
Waff prevali ovu drevnu riječ preko usana: Napetost luka!
Nategni luk koliko god možeš prije nego ispustiš strijelu. Ova će strijela
prodrijeti duboko!
“Masheikhi su čekali duže od ostalih”, promrmlja Waff. Sada,
kad je bio potpuno sam u svojoj utvrđenoj kuli, usudio se izustiti tu
riječ: ‘Masheikhi’.
S izlaskom sunca zablistaše vrhovi krovova ispod njega. Mogao
je čuti komešanje gradskog života. Kroz prozor je ulazio zrak ispunjen
oštrim tleilaškim mirisima. Waff duboko udahne i zatvori prozor.
Osjećao se kao preporođen nakon ovih trenutaka samotnog
promatranja. Udaljivši se od prozora, odjenuo je svečanu bijelu khilat
odoru kojoj su se klanjali svi ujedinjeni, zbog svoje uvjetovanosti.
Odora mu je od glave do pete prekrivala kratko tijelo, što mu je stvaralo
dojam zatvorenosti u oklopu.
“Božji oklop!”
“Mi smo narod Yaghista”, još je prošle noći podsjetio svoje
savjetnike. “Sve ostalo je pješadija. Mi smo stvarali mit o našoj slabosti
i lošim običajima tijekom svih tih tisućljeća samo s jednim ciljem. Čak i
Bene Gesserit vjeruje u to!”
Sjedeći u dubokoj sagri bez prozora, u okrilju ne-prostorije,
njegovih devet savjetnika složno se osmjehnulo u tihom procjenjivanju
njegovih riječi. Po pravu ghufrana, znali su. Postupak temeljem kojeg su
Tleilaxi odlučivali o vlastitoj sudbini uvijek je bio kehl sa svojim
pravom.
Bilo je propisano da čak i Waff, najmoćniji među svim
Tleilaxima, ne može napustiti svoj svijet, i biti ponovno prihvaćen, ne
padne li ničice pred ghufranom, moleći za oproštaj zbog dodira koje je
imao s nezamislivim grijesima stranaca. Odlaskom među powindahe
čak su se i najmoćniji mogli zablatiti. Khasadari, nadzornici Tleilaxovih
granica i čuvari selamlika od žena, mogli su posumnjati čak i u Waffa.
Da, on je bio izuzetan čovjek i khel, ali je to morao dokazati svaki put
kad bi se nakon napuštanja domovine vraćao, pa čak i svaki puta kad bi
ulazio u selamlik podijeliti svoju spermu.
Waff priđe duguljastom zrcalu i procjeni sebe i svoju odoru.
Znao je da sa svojih jedva metar i pol visine powindahima izgleda kao
patuljak. Oči, kosa i koža bili su u nijansama sivog, sve zajedno podloga
za ovalno lice sićušnih usta i nizom oštrih zuba. Bilo koji Liceigrač
mogao je oponašati njegove crte i držanje tijela, mogao je po naredbi
nekog Masheikha preuzeti njegovo obličje, ali ne bi mogao prevariti ni
nekog Masheikha ili khasadra. Jedino bi mogao prevariti nekog
powindaha.
Osim Bene Gesserita!
Lice mu se smrači pri toj pomisli. No, dobro, te se vještice tek
trebaju suočiti s novim Liceigračima.
Nijedan drugi narod nije toliko usavršio genetski jezik kao mi,
Bene Tleilaxi, hrabrio se. S punim pravom možemo ga nazvati jezikom
Boga. Jer sam Bog nam je dao ovu golemu moć.
Waff ode do vrata, i zastane, očekujući jutarnje zvono.
Jednostavno je nemoguće, pomislio je, opisati bogatstvo emocija koje je
sada osjećao. Vrijeme mu se otkrilo. Nije se pitao zašto su pravu
Prorokovu poruku čuli samo Bene Tleilaxi. Bilo je to Božje djelo, a u
tome je Prorok bio Ruka Božja, vrijedan poštovanja kao Božji poslanik.
Pripremio si ih za nas, oh Proroče.
A gola na Gammu, taj gola u ovo vrijeme, bio je vrijedan
cjelokupnoga čekanja.
Javi se jutarnje zvono i Waff izađe u dvoranu, istodobno s
drugim pojavama odjevenim u bijelo, te krene prema istočnom balkonu
pozdraviti sunce. Kao Mahai i Abdl svoga naroda, mogao se sada
poistovjetiti sa svim Tleilaxima.
Mi smo zakoniti sljedbenici Šerijata, zadnji te vrste u svemiru.
Nigdje izvan tajnih prostorija svoje malik-braće nije mogao
otkriti takvo tajno razmišljanje, ali je znao da se ono sada zbiva o svim
mislima oko njega, i da je djelovanje tih razmišljanja podjednako
vidljivo kod Masheikha, Domela i Liceigrača. Paradoks rodovskih veza
i osjećaj društvenog identiteta koji je širio kehl od Masheikha pa sve do
najnižih Domela, po Waffu nije bio protuslovan.
Radimo za istoga Boga.
Liceigrači u obličju Domela pokloniše se i otvoriše vrata
balkona. Izlazeći na sunčanu svjetlost okružen svojim brojnim
suradnicima, Waff se osmjehne prepoznavši Liceigrače. A, ipak ,
Domeli! Bila je to lažna rasa, jer Liceigrači nisu bili vrsta. Oni su bili
tvorevina, alat, baš kao što je i gola na Gammu bio alat, potpuno
oblikovan na jeziku Boga poznatom jedino Masheikhima.
Tiskajući se s ostalima oko sebe, Waff naklonom pozdravi
sunce. Ispustio je Abdl poklič i čuo njegov odjek u bezbroj glasova iz
najudaljenijih krajeva grada.
“Sunce nije Bog!” viknuo je.
Ne, sunce je bilo samo simbol božje beskrajne moći i milosti, još
jedna tvorevina, još jedan alat. Pročišćenih osjećaja prolaskom kroz
ghufran prethodne noći i okrijepljen jutarnjim obredom, Waff je mogao
sada razmišljati o posjetu powindahima i nedavnom povratku, za što mu
je ghufran i trebao. Ostali vjernici otvoriše mu prolaz i on se vrati natrag
u unutrašnje hodnike. Ubrzo je zašao u pokretni prolaz koji ga je doveo
do pokretnog vrta gdje je imao zakazan sastanak sa svojim savjetnicima.
Bio je to uspješan upad među powindahe, pomisli on.
Svaki puta kad bi napuštao unutrašnje svjetove Bene Tleilaxa,
Waff se osjećao kao na lashkaru, ratnom pohodu sa svrhom završne
osvete koju je njegov narod potajno nazivao Bodal (uvijek se piše
velikim slovima i uvijek je prva stvar koju treba potvrditi u ghufranu ili
kehlu). Ovaj je zadnji lashkar bio izuzetno uspješan.
Waff se pojavi u središnjem vrtu obasjanom svjetlom reflektora
s prizmama na okolnim krovovima. Mali vodoskok plesao je svoju
vizualnu fugu u srcu pošljunčanog kruga. Niska ograda od bijelih oblica
na jednoj je strani opkoljavala brižno ošišani travnjak, prostor jedva
dovoljan da zrak oko vodoskoka bude vlažan, ali ipak ne toliko mali da
bi pljuskanje vode moglo ometati razgovor u pola glasa. Oko toga
travnatoga pojasa bilo je raspoređeno deset uskih klupa od prastare
plastike – devet u polukrugu nasuprot jedne malo po strani.
Zastavši na rubu travnjaka, Waff se ogleda oko sebe čudeći se
što nikada ranije nije osjetio tako snažno zadovoljstvo gledajući to
mjesto.
Tamnoplava boja klupa bila je boja samog materijala. Stoljeća
uporabe istrošila su klupe stvorivši blage obline na rukohvatima i
bezbroj oštećenja, ali boja je ostala jednaka na istrošenim kao i na
ostalim mjestima. Osim na desetoj klupi gdje je netko, koristeći
kiselinski sprej, ispisao slogan iz neke zaboravljene političke kampanje.
Iako je Waff mogao dati izbrisati taj natpis, ili zamijeniti klupu,
zabavljalo ga je zadržati je takvom, kao podsjetnik na sitnu vremensku
šalu.
‘Podržimo politiku navodnjavanja’
Riječi su bile blijedo-žute od kiseline.
Waffu je više puta palo napamet da neki ljudi uvijek pronađu
način za pisanje po svakakvim površinama. On nije dijelio njihovu
potrebu za ostavljanjem svojih riječi drugima na vidjelo, jer je smatrao
da su riječi same po sebi dovoljno snažne kad su stvorene. One su
snažne tek kad su oblikovane prema poruci koju nose i izravno
namijenjene onome na koga će utjecati. U ostalim slučajevima, šutnja je
bolja. Doduše, neke riječi mogu slučajno biti snažne, ali oprezan razum
izbjegava slučajnosti.
Waff sjedne nasuprot svojih devet savjetnika ponavljajući u
glavi riječi koje će morati izreći. Dokument koji je donio sa zadnjeg
lashkara, što je zapravo bio pravi razlog njegovog izleta, nije se mogao
pojaviti u bolji trenutak. Njegova oznaka i riječi nosili su snažnu poruku
Tleilaxima.
Iz unutrašnjeg džepa izvuče tanak snop ridulijanskog kristala.
Nije mu promaknula pojačana pažnja njegovih savjetnika: devet lica
sličnih njegovom, Masheikhi najdubljeg kehla. Na svim licima vidjelo
se očekivanje. Pročitali su ovaj dokument na kehlu: ‘Atreidski proglas’.
Probdjeli su noć razmišljajući o poruci toga proglasa. Sada se
naposljetku trebalo suočiti s riječima. Waff stavi dokument u krilo.
“Predlažem da ove riječi proširimo na sve strane”, reče Waff.
“Neizmijenjene?” Bio je to Mirlat, savjetnik, najbliži gola
pretvorbi od svih njih. Mirlat je nedvojbeno nastojao postati Abdl i
Mahai. Waff se usredotočio na savjetnikovu široku čeljust čija je
hrskavica rasla stoljećima kao vidljivi znak njegove velike starosti.
“Točno takve kakve su došle u naše ruke”, reče Waff.
“Opasno”, reče Mirlat.
Waff okrene glavu nadesno, pa su savjetnici mogli vidjeti njegov
dječji profil ocrtan na pozadini s vodoskokom. Ruka božja je desno od
mene! Nebo iznad njega bio sjajni karneol, kao da je Bandalong,
najstariji tleilaški grad, sagrađen ispod jednog od onih divovskih
umjetnih pokrivača podignutih za zaštitu pionira na surovim planetima.
Kad se ponovno okrenuo svojim savjetnicima, crte lica su mu bile
blage.
“Nije opasno za nas”, odgovori Waff.
“Ovisno o shvaćanju” nastavi Mirlat.
“Poslušajmo i druga mišljenja”, predloži Waff. “Moramo li se
bojati Ixijanaca i Ribogovornica? Zaista, ne. Oni su naši, iako to ne
znaju”
Waff pričeka da im se ove riječi urežu u svijest; svi su znali da
novi Liceigrači sjede u najvišim savjetima Ixijanaca i Ribogovornica,
odnosno, da ta zamjena tamo nije bila otkrivena.
“Ceh neće udariti na nas, niti će nam se suprotstaviti, budući da
smo im jedini siguran dobavljač melangea”, nastavi Waff.
“A što ćemo s onim Uvaženim Priležnicama, povratnicama iz
Raspršenja?” upita Mirlat.
“Pozabavit ćemo se s njima čim se ukaže potreba”, odgovori
Waff. U tome će nam pomoći potomci naših ljudi, dobrovoljno otisnutih
u Raspršenje.”
“Trenutak stvarno izgleda povoljan”, promrmlja jedan drugi
savjetnik.
Bio je to Torg Mlađi, prepozna Waff. Dobro. Jedan glas je
osiguran.
“Bene Gesserit”, prasne Mirlat.
“Vjerujem da će Uvažene Priležnice ukloniti te vještice s našeg
puta”, reče Waff. “Već reže jedne na druge poput životinja u špilji.”
“A što ako je otkriven autor tog proglasa?” upita Mirlat. “Što
onda?”
Nekoliko savjetnika odobravajući kimne glavama. Waff ih je već
uočio: njih treba pridobiti.
“Opasno je sada se zvati Atreid”, reče.
“Osim možda na Gammu”, odgovori Mirlat. “A potpis Atreida je
na ovom dokumentu.”
Kako čudno? pomisli Waff. To što su CHOAM-ovi predstavnici
na powindah skupu odveli Waffa s unutrašnjih planeta Tleilaxa govorilo
je samo po sebi vrlo mnogo. Ali CHOAM-ovi ljudi su većinom bili
potajni ateisti i sa sumnjom su gledali na sve vjere, a Atreidi su sigurno
bili vrlo jaka vjerska snaga. CHOAM-ove brige bile su gotovo opipljive.
Waff je sada ponovno razmotrio CHOAM-ovu reakciju.
“Tako mu njegove bezbožničke duše, taj CHOAM-ov najamnik
je u pravu”, uporno je nastojao Mirlat. “Ovaj dokument je podmukao.”
Morat ću se pozabaviti Mirlatom, pomisli Waff. Uzeo je proglas
s krila i glasno pročitao prvi red:
“U početku bijaše riječ, a ta riječ bijaše Bog.”
“Izravno iz Narančaste Katoličke Biblije”, reče Mirlat. Glave
ponovno kimnuše izražavajući zabrinuto slaganje.
Waff brzim osmijehom pokaže vrhove svojih očnjaka. “Želiš li
to reći da među powindahima neki sumnjaju u postojanje Šerijata i
Masheikha?”
Osjećao se dobro nakon ovih izgovorenih riječi, podsjećajući
ostale da su jedino ovdje u najužem krugu Tleilaxa stare riječi i stari
jezik očuvani u nepromijenjenom obliku. Je li se Mirlat, ili bilo tko
drugi, bojao da Atreidove riječi mogu srušiti Šerijat?
Waff je postavio to pitanje i ugledao zabrinuta, smrknuta lica.
“Vjeruje li itko među vama”, upita Waff, “da neki powindah zna kako
mi koristimo jezik Boga?”
Evo! Neka razmisle o tome! Svaki među njima ovdje budio se s
vremena na vrijeme u tijelu gole. Ovaj je Savjet bio svjedok tjelesnog
kontinuiteta kakav nijedan drugi narod nikada nije ostvario. Isti ovaj
Mirlat svojim je očima vidio Proroka. Scytale je razgovarao s
Muad’Dibom! Naučivši kako se tijelo može obnoviti, a sjećanja
ponovno vratiti, oni su saželi tu moć u vladu čiju su snagu morali
ograničiti, jer bi se u suprotnom raspala na sve strane. Samo su još one
vještice imale slično skladište iskustva odakle su mogle crpiti snagu, ali
su ga oprezno i bojažljivo koristile, užasnute mogućnošću nastanka još
jednog Kwisatz Haderacha!
Waff podsjeti svoje savjetnike na sve to i nastavi: “Naposljetku
je došao trenutak za akciju.”
Budući da se nitko nije suprotstavio, Waff nastavi: “Ovaj
proglas je djelo jednog autora. Sve analize se o tome slažu. Mirlate?”
“Pisala ga je jedna osoba, nedvojbeno pravi Atreid”, složi se
Mirlat. “Svi na skupu powindaha su to potvrdili”, reče Waff. “Čak se
suglasio i jedan Cehov navigator trećeg stupnja.”
“Ali ta je osoba stvorila nešto što potiče neprijateljstvo između
različitih naroda”, usprotivi se Mirlat.
“Jesmo li ikada dovodili u pitanje atreidski dar za izazivanje
razdora?” upita Waff. “Kad su mi powindahi pokazali ovaj dokument,
znao sam – Bog nam je dao znak.”
“A one vještice i dalje negiraju autorstvo?” žurno upita Torg
Mlađi. Kako li samo nađe pravi trenutak, pomisli Waff.
“Ovim proglasom su sve vjere powindaha dovedene u pitanje “,
reče Waff. “Sve vjere, osim naše, ostaju lebdjeti nad paklom.”
“Baš u tome i jest problem!” upadne Mirlat.
“Ali to znamo samo mi”, odgovori Waff. “Tko još danas uopće
sumnja u postojanje Šerijata?”
“Ceh” dobaci Mirlat.
“Dosad nisu, niti će ikad o tome govoriti. Znaju kakav bi bio naš
odgovor.”
Waff podigne svežanj papira s krila i ponovno započne naglas
čitati: “Sile koje ne možemo shvatiti šire se našim svemirom. Sjene tih
sila vidimo kad se pojavljuju na rubovima pristupačnim našim
osjetilima, ali ih ne razumijemo.”
“Taj je Atreid, pišući to, znao za Šerijat” promrmlja Mirlat.
Waff nastavi čitati kao da nije čuo tu primjedbu:
“Za razumijevanje su potrebne riječi. No neke stvari se ne mogu
svesti na riječi. A neke druge stvari se mogu doživjeti samo bez riječi.”
Kao da se radi o svetoj relikviji, Waff spusti dokument u krilo.
Zatim progovori tako tiho da su se njegovi slušatelji morali nagnuti
prema njemu, a poneki i rukom pomoći ušima: “Ovo nam govori da je
naš svemir čaroban. Govori da su svi samovoljni oblici prolazni i
podložni čarobnim promjenama. Do takvog tumačenja dovela nas je
znanost, kao što nas je, također, odvela na stazu s koje ne možemo
odstupiti.” Nekoliko trenutaka je zastao očekujući djelovanje tih riječi, a
onda nastavi: “Niti jedan rakiški svećenik Podijeljenog boga, ili bilo
koji drugi powindaški šarlatan, ne može to prihvatiti. Jedino mi znamo,
jer naš Bog je čaroban Bog, čiji jezik govorimo”
“Optužit će nas za autorstvo”, ponovno se usprotivi Mirlat.
Izgovarajući to, Mirlat je odmahnuo glavom. “Ne, ne! Shvaćam.
Shvaćam što želiš reći.”
Waff je šutio. Mogao je vidjeti kako svaki od njih razmišlja o
njihovom Sufi podrijetlu, prisjećajući se Velikog vjerovanja i Zensuni
ekumenizma odakle su proizašli Bene Tleilaxi. Ljudi toga kehla
poznavali su bogomdane podatke o svom podrijetlu, ali su se tijekom
naraštaja tajanstvenosti uvjerili da nijedan powindah ne zna o tome
ništa.
Riječi su tiho plovile kroz njihovu svijest. “Pretpostavka
temeljena na razumijevanju sadrži vjerovanje u neku apsolutnu
podlogu iz koje sve stvari izniču poput biljki iz sjemenki”
Znajući da su i njegovi savjetnici prizvali taj katekizam iz
Velikog vjerovanja, Waff ih podsjeti na Zensuni upozorenje.
“Iza takvih pretpostavki leži vjerovanje u riječi o kojima
powindahi nikada ne dvoje. Samo Šerijati preispituju, a mi to činimo
tiho.” Savjetnici kimnuše u znak odobravanja.
Waff malo pogne glavu i nastavi: “Govorkanja o postojanju
pojava koje se ne mogu opisati riječima, potresa svemir u kojem su
riječi najviše vjerovanje”
“Powindaški otrov!” viknuše savjetnici.
Sad ih je imao sve na svojoj strani i Waff ih poželi do kraja
potući upitavši: “Što je bit vjerovanja Sufi-Zensunija?”
Nisu mogli to izgovoriti, ali se svi usredotoče na to: Za
postizanje s’torija ne treba nikakvo razumijevanje. S’tori postoji bez
riječi, čak i bez imena.
U trenu svi podignu glave i izmijene značajne poglede. Mirlat
preuzme na sebe izgovaranje zakletve Tleilaxa:
“Mogu reći Bog, ali to nije moj Bog. To je samo zvuk, ništa
snažniji od bilo kojeg drugog zvuka.”
“Sada vidim”, reče Waff, “da svi osjećate moć koja nam je ovim
dokumentom dospjela u ruke. Milijuni milijuna preslika već kruži među
powindahima”
“Tko to čini?” upita Mirlat.
“Je li to važno”, odgovori Waff. “Neka ih powindahi progone,
istražujući im podrijetlo, pokušavajući ih zabraniti, propovijedajući
protiv njih. Sa svakim takvim postupkom powindahi samo ubrizgavaju
novu snagu tim riječima.”
“Zar ne bismo i mi trebali propovijedati protiv tih riječi?” upita
Mirlat.
“Jedino ako to okolnosti budu zahtijevale”, odgovori Waff.
“Pogledajte.” Pljesnuo je papirima po koljenima. “Powindahi se suzili
svoju svijest na najužu svrhovitost; u tome je njihova slabost. Moramo
osigurati kruženje ovog proglasa na što širem prostoru.”
“Čarobnost našega Boga naš je jedini most”, odgovore uglas
savjetnici.
Svi su se vratili, zamijeti Waff, u sredinu sigurnosti svoje vjere.
To je bilo lako postići. Nijedan Masheikh nije imao u sebi powindašku
cmizdravu glupost: “U tvojoj beskrajnoj milosti, Bože, zašto baš ja?” U
jednoj rečenici powindahi su prizivali beskraj i poricali ga, ni jednog
trenutka ne uočavajući vlastitu glupost.
“Scytale” pozove Waff
Najmlađi među savjetnicima, potpuno dječjeg lica, revno ustane
sa svog propisanog mjesta na samom kraju s lijeve strane.
“Naoružaj vjerne”, zapovijedi Waff.
“Čudim se da nam je neki Atreid poklonio takvo oružje”, reče
Mirlat.
“Zašto Atreidi uvijek uspijevaju postaviti ideal koji pridobiva
milijarde odanih sljedbenika?”
“Ne radi se o Atreidu, već o Bogu”, objasni Waff. Podigne ruke i
izgovori zaključne obredne riječi: “Masheikhi su se sreli u kehlu i
osjetili nazočnost Boga.”
Zatim sklopi oči i pričeka da ostali odu. Masheikhi Kako li je
samo dobro oslovljavati se na kehlu, govoriti jezikom Islamiyata, kojim
nijedan Tleilax nije govorio izvan svojih tajnih savjeta; čak ni Liceigrači
nisu govorili njime. Nigdje u Wekht Jandole, čak ni u najudaljenijim
krajevima Tleilax Yaghiste, nije živio nijedan powindah koji je znao tu
tajnu.
Yaghist, pomisli Waff, ustajući s klupe. Yaghist, zemlja
nepokorenih. Učini mu se da gotovo može osjetiti kako dokument
treperi u njegovoj ruci. Ovaj atreidski proglas je bio upravo ono što će
mase powindaha slijediti do svoje propasti.
6.
Nekih dana to je melange; nekih dana to je gorko smeće.
Rakiški aforizam
Te treće godine života sa svećenicima na Rakisu, djevojčica
Sheeana ležala je opružena na vrhu neke visoke zavojite dine. Buljila je
u jutarnju daljinu odakle se moglo čuti tutnjavo struganje. Svjetlost je
bila sablasno srebrnasta i navlačila je nad obzor koprenu izmaglice.
Noćna hladnoća još je ležala na pijesku.
Znala je da je svećenici promatraju iz sigurnosti svoga tornja
opasanog vodom nekih dva kilometra iza nje, ali to je nije brinulo.
Podrhtavanje pijeska ispod njenog tijela tražilo je njenu punu pažnju.
Ovaj je veliki, pomisli ona. Najmanje trideset metara.
Prekrasno velik.
Sivo pustinjsko odijelo, mekano i glatko, prianjalo joj je uz
tijelo. Bilo je bez onih zakrpa na starinskim ručno izrađenim odijelima
koje je nosila dok je svećenici nisu uzeli k sebi. Bila je zahvalna zbog
odličnog pustinjskog odijela i debele, purpurno-bijele odore koja ga je
prekrivala, ali je prvenstveno bila uzbuđena što se sada nalazi na ovome
mjestu. U takvim trenucima ispunjavalo ju je nešto bogato i opasno.
Svećenici nisu shvaćali što se ovdje događa. Znala je to. Bili su
kukavice. Bacivši ponovno pogled preko ramena prema udaljenom
tornju, ugleda svjetlucanje sunca na lećama dalekozora.
Mogla si je jasno zamisliti to što su svećenici vidjeli kroz svoje
špijunske dalekozore: tek prerano sazrelo dijete od jedanaest
standardnih godina, vižljasto i tamnoputo, smeđe kose prošarane
zrakama sunca.
Promatraju me kako činim to što se oni ne usuđuju. Gledaju
me kako stojim Shaitanu na putu. Na pijesku djelujem vrlo mala, a
Shaitan vrlo velik. Sad već mogu vidjeti i njega.
Po struganju pijeska znala je da će i sama uskoro ugledati
divovskog crva. O čudovištu koje se približavalo, Sheeana nije
razmišljala kao o Shai-Huludu, Bogu pijeska, stvorenju kome su
svećenici pjevali molitve svako jutro, klanjajući se biseru svijesti Leta
II. što je ležao zatvoren u svakom od ovih mnogobrojnih vladara
pustinje. Razmišljala je o crvima uglavnom kao o onima koji su me
poštedjeli, ili kao o Shaitanu.
Sada su pripadali njoj.
Bio je to odnos koji je započeo prije više od tri godine, u doba
njenog osmog rođendana, mjeseca igata prema starom kalendaru. Njeno
selo bilo je siromašno pionirsko naselje podignuto daleko izvan sigurnih
prepreka qanata i kružnih kanala oko Tvrđave. Takve pionirske
nastambe bile su zaštićene tek vlažnim rovovima. Shaitan je izbjegavao
vodu, ali bi u obliku pješčane pastrve ubrzo upio svu vlagu. Dragocjena
vlaga prikupljena u vjetrenim zamkama morala se svakodnevno trošiti,
kako bi se prepreka obnovila. Njeno selo bilo je tek jadna gomila
straćara i šupa s dvije male zamke za vjetar, dovoljno za vodu za piće,
ali samo s povremenim viškovima dovoljnim za stvaranje prepreke
crvu.
Toga jutra – vrlo sličnog ovom jutru u kojem se noćna hladna
uvlačila u nosnice i pluća, a obzor bio sužen sablasnom izmaglicom –
većina seoske djece se raštrkala pustinjom u potrazi za komadićima i
djelićima melangea koje je Shaitan ponekad na svom putu ostavljao za
sobom. Prethodne noći čuli su topot dva velika crva u neposrednoj
blizini. Prodajom melangea, čak i po najnovijim sniženim cijenama,
mogle su se kupiti pečene opeke za gradnju treće zamke za vjetar.
Sva ta djeca nisu tražila samo začin već i znakove koji bi otkrili
jedno od starih siečkih uporišta Slobodnjaka. Sada su postojali samo
ostaci takvih mjesta, ali su i kamene prepreke povećavale sigurnost od
Shaitana. Uz to, vjerovalo se da neki od preostalih sieča sadrže
izgubljene zalihe melangea. Svaki seljanin je sanjao o takvom otkriću.
Sheeana je, odjevena u svoje pokrpano pustinjsko odijelo i
pohabanu odoru, krenula sama na sjeveroistok, prema udaljenom
zadimljenom humku zraka koji je zakrivao veliki grad Keen s njegovim
obiljem vlage što se kretala uvis s povjetarcem zagrijanim suncem.
Skupljanje komadića melangea u pijesku uglavnom je bila
sposobnost koncentracije na nos. Bio je to oblik koncentracije koji je
ostavljao budnim tek djeliće svijesti, spremne za uzbunu ako bi osjetili
struganje pijeska koje je naviještalo približavanje Shaitana. Noćni
miševi tumarali su uokolo neritmičkim hodom koji se miješao s
prirodnim zvucima pustinje.
U prvi mah Sheeana nije čula vrištanje. Ono se sasvim utopilo u
skakutavo trenje pijeska nošenog vjetrom preko barracana koji su
skrivali selo od njenog pogleda. Zvuk se naposljetku polagano probio
do njene svijesti i privukao njenu pažnju.
Vrisak mnogih glasova!
Sheeana odbaci pustinjsku opreznost nasumičnog hoda. Krećući
se koliko su je njene dječje noge nosile, popela se uza strmu stranu
barracana i pogledala prema tom zastrašujućem zvuku. Stigla je na
vrijeme kako bi vidjela što je to prekinulo zadnje krikove.
Vjetar i pješčane pastrve isušili su široki luk prepreke na
udaljenijem kraju sela. Mogla je raspoznati jarugu po razlici u boji.
Divlji crv probio se kroz taj otvor. Kružio je unutar preostale vlažnosti.
Divovska usta obrubljena plamenom zahvaćala su ljude i straćare u
krugu koji se brzo sužavao.
Sheeana ugleda kako se zadnji preživjeli zbijaju u sredini tog
razaranja, prostor već očišćen od grubih koliba, s razbacanim ostacima
zamke za vjetar. Još dok je promatrala, neki od tih ljudi pokušavali su se
probiti do pustinje. Među izbezumljenim bjeguncima Sheeana prepozna
i svoga oca. Nitko nije pobjegao. Velika usta su ih sve progutala prije
negoli su se okrenula sravnivanju ostatka sela s pijeskom.
Ostao je tek dimeći pijesak i ništa više od tog jadnog sela koje se
usudilo prisvojiti komadić Shaitanovog imanja. Mjesto gdje se nalazilo
selo nije više imalo nikakvu naznaku ljudskog prebivališta, baš kao da
ovdje nikad nitko nije živio.
Sheeana grozničavo udahne, uvlačeći zrak kroz nos čuvajući
vlagu svoga tijela, kao što bi to svako dobro pustinjsko dijete učinilo.
Prelazila je pogledom preko obzora tražeći drugu djecu, ali Shaitanov
trag je ostavio velike tragove i petlje posvuda oko udaljenijeg kraja sela.
Na vidiku nije bilo nikog živog. Viknula je, ispuštajući visoki krik koji
se širio daleko kroz suhi zrak. Nije bilo nikakvog odziva.
Sama.
Kretala se kao u transu duž grebena dine koja se pružala prema
nekadašnjem njenom selu. Kad mu se približila, nosnice joj ispuni
snažan zadah cimeta, nošen vjetrom koji je još zasipao pijeskom vrhove
dina. Tada je shvatila što se dogodilo. Selo je, na nesreću, bilo
podignuto iznad predzačinskog cvjetanja. Kad je golema zaliha duboko
ispod pijeska sazrjela i počela se širiti u rasprskavanju melangea,
Shaitan je došao. Svako dijete je znalo da Shaitan ne može odoljeti tom
cvjetanju začina.
Srdžba i neobuzdani očaj započeli su zahvaćati Sheeanu.
Nesvjesno je jurnula niz dinu prema Shaitanu, trčeći za crvom koji se
vraćao preko suhog jarka gdje se probio u selo. Ne razmišljajući,
pojurila je duž njegovog repa, popela se i potrčala naprijed preko
grebenastih leđa. Čučnula je na grbi iznad usta i započela udarati šakom
po tvrdoj površini.
Crv zastane.
Njena srditost se odjednom pretvori u strah i Sheeana prekine
udaranje. Tek tada je shvatila da je cijelo vrijeme vrištala. Uhvati je
užasan osjećaj osamljene izloženosti. Nije uopće znala kako je ovamo
dospjela. Znala je samo gdje se nalazi i to je ispuni samrtnim strahom.
Crv je nepokretan ležao na pijesku.
Nije znala što bi učinila. Svakog trenutka crv se mogao prevrnuti
i zdrobiti je. Ili je mogao uroniti u pijesak ostavljajući je na površini
kako bi je zagrabio kad poželi.
Iznenada, dugotrajan drhtaj prođe cijelom dužinom crva, od repa
sve do mjesta iza njegovih usta gdje se nalazila Sheeana. Crv se pokrene
naprijed. Napravio je široki luk i ubrzavajući krenuo na sjeveroistok.
Sheeana se nagne naprijed i zgrabi prednje rubove kružnog
režnja na leđima crva. Bojala se da bi svakog trenutka mogao skliznuti
pod pijesak. Što bi tada mogla učiniti? Ali Shaitan nije zaronio. Kako su
minute protjecale, a brzo putovanje preko dina nastavljalo se bez i
najmanjeg odstupanja s pravca, Sheeanin je razum počeo ponovno
normalno djelovati. Ovo jahanje joj nije bila potpuna nepoznanica.
Svećenici Podijeljenog boga su to zabranili, ali povijesti, i pisane i
usmene, tvrdile su da su Slobodnjaci u stara vremena ovako jahali. Oni
su stajali uspravno na Shaitanovim leđima, oslanjajući se na tanke
motke koje su se završavale kukama. Svećenici su izdali proglas prema
kojem se to događalo prije nego što je Leto II. podijelio svoju svijest s
pustinjskim Bogom. Sada nije bilo dopušteno ništa što bi ponizilo
razasute djeliće Leta II.
Brzinom koja ju je zaprepastila, crv je nosio Sheeanu prema
obrisu Keena zasjenjenog sumaglicom. Veliki grad ležao je poput
optičke varke na izvrnutom obzoru. Sheeanina pohabana odora šibala je
tanku površinu njenog pokrpanog pustinjskog odijela. Boljeli su je prsti
kojima se držala za prednje rubove divovskog prstena. Zadah cimeta,
spaljenog kamena i ozona, nastao oslobađanjem topline crva, zapuhnuo
bi je pri svakoj promjeni vjetra.
Keen je ispred nje počeo poprimati jasne obrise.
Svećenici će me vidjeti i bit će ljuti, pomisli ona.
Opazila je niske građevine od opeke koje su označavale prvu
liniju qanata i, iza njih, okružujuće površinske akvadukte koji su sličili
savijenoj cijevi. Iznad tih građevina uzdizali su se zidovi s terasastima
vrtovima i visokim obrisima divovskih vjetrobrana te kompleks
hramova s vlastitim vodenim preprekama.
Čitav dan hoda preko otvorenog pijeska prijeđen za nešto više
od jednog sata!
Njeni roditelji i susjedi iz sela više puta putovali su ovamo radi
trgovine i sudjelovanja u plesu, ali im se Sheeana tek dva puta pridružila
u tome. Sjećala se uglavnom plesa i nasilja koje bi nakon toga uslijedilo.
Veličina Keena ispunjavala ju je strahopoštovanjem. Tako mnogo
zgrada! Toliko ljudi! Shaitan nije mogao ugroziti jedno takvo mjesto.
Ali crv je hrlio ravno naprijed, kao da je namjeravao preskoči i
qanat i akvadukt. Sheeana nije skidala pogled s grada koji je sve više
rastao ispred nje. Očaranost naposljetku svlada strah u njoj. Shaitan se
nije mislio zaustaviti.
Ali crv je naposljetku stao.
Cjevasta površina otvora qanata ležala je najviše pedeset metara
od njegovih razjapljenih usta iz kojih je mogla namirisati vruća cimetna
isparavanja i čuti duboku tutnjavu Shaitanove unutrašnje peći.
Naposljetku shvati da se putovanje završilo. Sheeana polagano
odmakne ruke s režnja. Ustala je, očekujući da će crv svakog trenutka
ponovno krenuti. Međutim, Shaitan je mirovao. Oprezno se krećući,
sklizne s njegovih leđa i spusti se na pijesak, zastavši na trenutak. Hoće
li se sada pomaknuti? Nesvjesno je poželjela jurnuti prema qanatu, ali ju
je crv opčinio. Klizajući se i upadajući nogama u uzburkani pijesak,
Sheeana zaobiđe njegovo tijelo, stane ispred njega i zagleda se u ta
zastrašujuća usta. U okviru kristalnih zuba plameni jezici su se valjali
naprijed-nazad. Zapahne je oštar zadah isparavanja začina.
Ludost tog trenutka kad se sjurila niz dinu i uzjahala crva
ponovno zgrozi Sheeanu. “Proklet bio, Shaitane!” poviče, mašući
šakom prema strašnim ustima. “Što smo ti mi skrivili?”
Bile su to riječi koje je čula od majke kad je jednom prigodom
bio uništen vrt s krumpirom. Nijedan dio Sheeanine svijesti nikada nije
dovodio u pitanje to ime, Shaitan, niti srdžbu njene majke. Ona je
pripadala najsiromašnijim slojevima rakiške gomile i bila je svjesna
toga. Njen narod je prvenstveno vjerovao u postojanje Shaitana, a tek
zatim u Shai-Huluda. Crvi su bili crvi, a često i mnogo gore od toga.
Nije bilo pravde na otvorenom pijesku. Tamo je jedino vrebala
opasnost. Možda su siromaštvo i strah od svećenika natjerali njen narod
na život među opasnim dinama, no čak su se i oni kretali s istom
ustrajnošću svojstvenom Slobodnjacima.
Međutim, ovog puta je Shaitan pobijedio.
U Sheeaninu svijest se probije pomisao da stoji na stazi smrti.
Njene misli, koje još nisu bile potpuno uobličene, govorile su jedino da
je učinila glupost. Mnogo kasnije, kad su pouke Sestrinstva zaokružile
njenu svijest, shvatit će da je njom zavladao užasan strah od
usamljenosti. Željela je da je Shaitan odnese među njene mrtve.
Ispod crva začuje se škripa.
Sheeana priguši krik.
U početku polagano, a zatim sve brže, crv uzmakne nekoliko
metara, a onda se okrene i pojuri pokraj tragova u obliku malih
usporednih nasipa koje je ostavio dolazeći iz pustinje. Zvuk struganja
njegovog kretanja uskoro nestane u daljini. Međutim, Sheeana
odjednom postade svjesna jednog drugog zvuka. Pogleda prema nebu.
Zaglušivao ju je tvok-tvok svećeničkog ornitoptera, čija je sjena dijelom
prešla preko nje. Letjelica je blistala na jutarnjem svjetlu, dok je pratila
crva u dubinu pustinje.
Sheeana tada osjeti strah koji joj je bio mnogo poznatiji.
Svećenici!
Nije skidala pogled s ‘toptera. Lebdio je neko vrijeme u daljini, a
onda se vratio i nježno spustio na pijesak koji je crv nabio u
neposrednoj blizini. Mogla je nanjušiti ‘topterovo mazivo i odvratan,
prodoran miris goriva. Stvar je izgledala poput divovskog kukca
priljubljenog uz pijesak, spremnog skočiti na nju.
Poklopac se naglo otvori.
Sheeana se isprsi i odlučno stane. Znala je što je sada očekuje.
Bježanjem ništa ne bi mogla postići. Jedino su svećenici koristili
‘toptere. Oni su mogli posvuda ići i sve vidjeti.
Pojaviše se dva bogato odjevena svećenika, u odorama zlatne i
bijele boje sa šarama purpurnih nijansa, i potrčaše prema njoj preko
pijeska. Kleknuli su tako blizu Sheeane da je mogla osjetiti njihov znoj i
mošusni zadah melangeovog tamjana koji se širio iz njihove odjeće. Bili
su mladi, ali slični svim svećenicima kojih se sjećala: mekih crta lica,
njegovanih ruku, ravnodušni prema vlazi koju su gubili. Nijedan nije
nosio pustinjsko odijelo ispod svoje odore.
Onaj s lijeva, čije su oči bile u visini Sheeane, naposljetku
progovori:
“Dijete Shai-Huluda, vidjeli smo kako te je Otac doveo iz svojih
krajeva.”
Sheeana nije shvaćala te riječi. Svećenici su bili ljudi kojih se
trebalo bojati. Njeni roditelji, i svi odrasli koje je poznavala, utuvili su
joj to u glavu i riječju i djelima. Svećenici su imali ornitoptere.
Žrtvovali bi te Shaitanu zbog najmanjeg prekršaja, samo zbog svog
svećeničkog hira. Njen narod je znao za mnoge takve primjere.
Sheeana uzmakne od tih ljudi koji su klečali i pogleda uokolo.
Kamo bi mogla pobjeći?
Taj koji je i malo prije progovorio podigne ruku u znak molbe.
“Ostani s nama.”
“Vi ste loši!” prasne Sheeana iz dubine srca.
Oba svećenika padnu ničice na pijesak.
Daleko na gradskim tornjevima sunčeva svjetlost bljeskala je
odbijajući se od objektiva dalekozora. Sheeana ih je vidjela. Poznavala
je to.
U gradovima su te svećenici uvijek promatrali. Kad ugledaš
bljesak, znak ti je da moraš biti neupadljiv, ‘biti dobar’.
Sheeana stisne šake smirujući njihovo drhtanje. Pogledala je
nalijevo i nadesno, da bi joj se oči konačno zaustavile na ležećim
svećenicima. Ovdje nešto nije u redu.
Glava priljubljenih uz pijesak, oba svećenika su u iščekivanju
drhtala od straha. Nijedan nije ispuštao ni glasa od sebe.
Sheeana nije znala što bi učinila. Svijest osmogodišnjakinje nije
mogla upiti svu silu prethodnih doživljaja. Znala je da je Shaitan odnio
njene roditelje i sve susjede. Vidjela je to svojim očima. No Shaitan ju
je donio ovamo, odbivši progutati je svojim strašnim ognjenim ustima.
Bila je pošteđena.
Tu riječ je razumjela. Pošteđena. Objasnili su joj je kad je učila jednu plesnu
pjesmu.
“Shai-Hulude poštedi nas!
Ukloni Shaitana…”
Polagano, ne želeći uzbuniti svećenike, Sheeana započne gegave
aritmične pokrete tog plesa. Kad je upamćena glazba uskrsla u njoj,
rastvori šake i mahnuvši raširi ruke. Podizala je noge u svečanim
kretnjama. Okretala je tijelo, najprije polagano, a zatim sve brže rastom
plesnog zanosa. Dugačkom smeđom kosom vitlala je oko lica.
Dva svećenika se ohrabriše i podignu glave. Ovo čudno dijete
izvodilo je Ples! Prepoznali su pokrete: Ples udobrovoljenja. Tražila je
od Shai-Huluda oprost za svoj narod. Tražila je od Boga da njima
oprosti!
Okrenuli su glave, pogledali jedan drugoga, a onda se složno
podigli na koljena. Započeli su bojažljivo pljeskati rukama, kako ne bi
omeli plesačicu. Ruke su im pljeskale ritmično, dok su pjevali stare
riječi:
“Naši očevi su jeli manu u pustinji,
na mjestima plamtećih vatri
koja su pohodili vihori!”
Pažnja svećenika potpuno je bila okrenuta djetetu. Vidjeli su
vižljasto stvorenje, vretenastih mišića, tankih ruku i nogu. Odora i
pješčano odijelo bili su pohabani i pokrpani kao u najsiromašnijih.
Jagodice su joj bile visoke i ispupčene, stvarajući sjene po maslinastoj
koži. Zapazili su njene tamne oči, a u njenoj kosi sunce je izvuklo
crvenkaste pruge. U crtama lica bilo je oštrine koja je dolazila od male
potrošnje vode – uski nos i brada, široko čelo, široka tanka usta i dugi
vrat. Izgledala je poput portreta Slobodnjaka u najsvetijem od svetišta:
Dar-es Balatu. Pa naravno! Shai-Huludovo dijete je baš tako i moralo
izgledati.
A plesala je dobro. Nikakav brzo ponavljani ritam nije ni
najmanje utjecao na njene kretnje. Postojao je određeni ritam, ali je to
bio zadivljujuće dugačak takt, čiji su razmaci iznosili najmanje sto
koraka. Bilo je gotovo podne kad se iscrpljena srušila na pijesak.
Svećenici ustadoše i pogledaše prema pustinji kamo je Shai-
Hulud nestao. Tupkanje plesačičinih nogu nije ga dozvalo natrag. Bilo
im je oprošteno.
Tako je započeo Sheeanin novi život.
Nakon toga doživljaja stariji svećenici su više dana raspravljali o
njoj u svojim odajama. Naposljetku su svoj spor i izvješća iznijeli pred
Velikog svećenika, Hedleya Tueka. On i šest svećenika-savjetnika
okupili su se istog poslijepodneva u dvorani Malog saziva. Mural Leta
II., ljudsko lice na golemu tijelu crva, blagonaklono ih je promatrao
odozgo.
Tuek je sjeo na obnovljenu kamenu klupu donesenu iz sieča
Vjetroviti prolaz. Vjerovalo se da je Muad’Dib osobno sjedio na toj
klupi. Na jednoj od nogu još je postojala rezbarija u obliku atreidskog
jastreba.
Njegovi savjetnici zaposjeli su nasuprotne malene suvremene
klupe.
Visoki svećenik bio je upečatljiva pojava, svilaste sijede kose,
glatko začešljane do ramena. Bio je to prikladan okvir za četvrtasto lice
širokih, punih usana i masivne brade. Tuekove oči zadržale su izvornu
jasnoću bjeloočnica koje su okruživale tamnoplave zjenice. Kosmate,
nepodšišane sijede obrve zasjenjivale su mu oči.
Savjetnici su tvorili šaroliku gomilu. Svi su bili izdanci starih
svećeničkih obitelji. Svaki od njih je duboko u srcu vjerovao da bi sve
bilo bolje kad bi on sjedio na Tuekovoj klupi.
Koščati Stiros suhonjava lica nastupio je kao službeni tumač
stavova opozicije. “Ona nije ništa više od jadnog pustinjskog siročeta
koje je jahalo Shai-Huluda. To je zabranjeno, pa je kazna neizbježna.”
Drugi su odmah povisili glas. “Ne, Stirose! Nemaš pravo. Ona
nije stajala na leđima Shai-Huluda kao Slobodnjaci. Nije imala
Tvorčeve kuke ili…”
Stiros ih je pokušao nadglasati.
Tuek je vidio da su zašli u slijepu ulicu: trojica protiv trojice uz
Umphruda, debelog hedonista, zagovornika opreznog prihvaćanja
“Nije imala mogućnost upravljati Shai-Huludovim kretanjem”,
ušao je u raspravu Umphrud. “Svi smo vidjeli kako se bez straha
spustila na pijesak i razgovarala s njim”
Da, svi su to vidjeli, izravno toga trenutka ili na holografiji koju
je jedan snalažljivi promatrač uspio snimiti. Pustinjsko siroče ili ne, ona
se suočila sa Shai-Huludom i razgovarala s njim. A Shai-Hulud je nije
progutao. Nije, dakako. Božji crv se povukao na njenu zapovijed i vratio
u pustinju.
“Stavit ćemo je na kušnju”, reče Tuek.
Rano sljedećeg jutra, ornitopter, kojim su upravljala ona dva
svećenika što su je dovela iz pustinje, odvezao je Sheeanu daleko od
pogleda stanovnika Keena. Svećenici su je spustili na vrh jedne dine i
zabili u pijesak točnu kopiju slobodnjačkog udarača. Kad su osigurač
udarača oslobodili, tresak snažnih udara počeo se širiti pustinjom –
prastaro dozivanje Shai-Huluda. Svećenici su odjurili u svoj ‘topter i
vinuli se visoko iznad dina, dok je Sheeana ostala sama tek nekih
dvadesetak metara od udarača, potpuno svladana najjačim strahovima
koje je ikad osjetila.
Pojaviše se dva crva. Nisu bili baš najveći koje su svećenici
dotad vidjeli: bili su dugački nešto manje od trideset metara. Jedan od
njih je ušutkao udarač progutavši ga. Zatim su složno krenuli kružnim
usporednim putanjama i zaustavili se jedan uz drugoga nekih šest
metara daleko od Sheeane.
Ona je stajala pokorno, stisnutih šaka uz bokove. Evo što su
svećenici činili. Prinosili žrtve Shaitanu.
Dva svećenika su kao začarani promatrali scenu iz svog letećeg
‘toptera. Njihovi objektivi prenosili su scenu jednako očaranim
promatračima u odajama Visokog svećenika u Keenu. Svi su oni i ranije
svjedočili ovakvim događajima. Bila je to uobičajena kazna, zgodan
način za uklanjanje prekršitelja među stanovništvom, ili iz redova
svećenika, kao i utiranje puta za prisvajanje nekih novih konkubina.
Međutim, nikada ranije nisu imali prigodu vidjeti usamljeno dijete kao
žrtvu. I to kakvo dijete!
Božji crvi započeše lagano puzati naprijed. Ponovno su se
zaustavili stigavši na samo tri metra od Sheeane.
Prepuštena sudbini, Sheeana nije htjela bježati. Uskoro će,
pomislila je, biti sa svojim roditeljima i prijateljima. Kako je vrijeme
odmicalo, a crvi ostajali nepomični, strah je u njoj ustupio mjesto
srdžbi. Zli svećenici ostavili su je ovdje! Mogla je čuti njihov ‘topter
iznad sebe. Vreli zadah začina od crva ispunjavao je zrak oko nje.
Odjednom je podigla desnu ruku i uperila je prema ‘topteru.
“Naprijed, pojedite me! To je ono što oni žele!”
Svećenici nisu mogli čuti njene riječi, ali je gesta bio
prepoznatljiva: mogli su je vidjeti kako razgovara s dva Božja Crva. Prst
koji je pokazivao na njih nije slutio na dobro.
Crvi se nisu micali.
Sheeana spusti ruku. “Ubili ste mi majku i oca i sve moje
prijatelje!” optuživala ih je. Zatim korakne naprijed i zamahne šakom
prema njima.
Crvi se povukoše održavajući istu udaljenost.
“Ako me ne želite, vratite se odakle ste došli!” Mahnula je u
smjeru pustinje.
Poslušno su uzmaknuli, a onda se, kao jedan, okrenuše.
Svećenici u ‘topteru su ih pratili sve dok nisu skliznuli pod
pijesak nakon više od kilometra udaljenosti. Tek tada su se vratili puni
straha i strepnje. Pokupili su Shai-Huludovo dijete i odvezli je u Keen.
Veleposlanstvo Bene Gesserita u Keenu do sumraka je dobila
potpuno izvješće. Prije sljedećeg jutra vijest je bila na putu za Kapitol.
Naposljetku se dogodilo!
7.
Problem određenih vrsta ratova (a budite sigurni da je Tiranin
to znao, budući da to sadrže njegove pouke) je što uništavaju svaku
moralnu pristojnost kod osjetljivih ljudi. Takva vrsta ratova vratit će
preživjele iz redova poraženih među nevino stanovništvo koje nije
sposobno čak ni zamisliti što takvi vojnici-povratnici mogu učiniti.
‘Učenje o Zlatnoj stazi’, Arhive Bene Gesserita
Jedno od ranih sjećanja Milesa Tega odnosilo se na ručak s
njegovim roditeljima i mlađim bratom, Sabinom. U to doba Teg je imao
tek sedam godina, ali su događaji neizbrisivo zapisani u njegovu
sjećanju: blagovaona na Lernaeusu, raznobojno ukrašena svježe
ubranim cvijećem; prigušena svjetlost žućkastog sunca razlivena kroz
antičke zastore. Svijetloplavi pribor za ručanje i blistavo srebro
uljepšavali su stol. Posluga akolita bila je uvijek pri ruci, jer, iako je
njegova majka morala biti neprekidno na nekom posebnom zadatku,
njene dužnosti učiteljice Bene Gesserita nisu se smjele zapustiti.
Janet Roxbrough-Teg, koščata žena koja je po izgledu bila
predodređena za život velike dame, prelazila je pogledom s jednog na
drugi kraj stola, pazeći da raspored stolnog pribora nema i najmanju
pogrešku u postavljanju. Loschy Teg, Milesov otac, uvijek je to
promatrao blagonaklono. Bio je to mršav čovjek visokog čela i tako
uskog lica da se činilo da su mu tamne oči izbočene postrance. Njegova
crna kosa savršeno se slagala s plavom kosom njegove žene.
Na pozadini prigušenih zvukova ručanja i jakog mirisa začinjene
edu juhe, majka je podučavala oca kako da se nosi s nekim nametljivim
Slobodnim trgovcem. Kad je izgovorila riječ ‘Tleilaxi’, Miles je
napregnuo uši. Njegovo obrazovanje tek je dotaknulo Bene Tleilaxe.
Čak je i četverogodišnji Sabin, koji je mnogo godina kasnije
stradao kao žrtva nekog trovača na Romou, slušao što je bolje znao.
Sabin je obožavao svoga brata, gledajući u njemu junaka. Sve što bi
pobuđivalo Milesovu pažnju, zanimalo je i Sabina. Oba dječaka slušala
su šuteći.
“Tog čovjeka podmetnuli su Tleilaxi”, reče gospa Janet.
“Osjećam to u njegovu glasu.”
“Ne sumnjam u tvoju sposobnost otkrivanja takvih stvari, draga
moja”, prihvati Loschy Teg. “Ali što mogu učiniti? Ima ispravne
vjerodajnice i želi kupiti…”
“Narudžba riže ovog trenutka nije važna. Nikad ne uzimaj
zdravo za gotovo da je ono što neki Liceigrač traži stvarno to što doista
želi.”
“Siguran sam da on nije Liceigrač. On…”
“Loschy! Znam da si zahvaljujući meni dobro svladao tu
vještinu i sada možeš prepoznati Liceigrača. Slažem se da Slobodan
trgovac nije jedan od njih. Liceigrači su ostali na letjelici. Znaju da sam
ja ovdje.”
“Znaju da te ne mogu prevariti. Da, ali…”
“Strategija Tleilaxa je uvijek zapredena u čitavu mrežu
strategija, od kojih svaka može biti ona prava. To su naučili od nas.”
“Moja draga, ako se bavimo Tleilaxima, a ja ne dovodim u
pitanje tvoje procjene, onda to odmah postaje pitanje melangea.”
Gospa Janet nježno kimne. Zaista, čak je i Miles znao za vezu
između Tleilaxa i začina. A baš je to bila jedna od stvari koje su ga
očaravale kod Tleilaxa. Na svaki miligram melangea proizvedenog na
Rakisu, tankovi Bene Tleilaxa su proizvodili tone. Uporaba melangea
rasla je prateći novu ponudu, pa je čak i svemirski Ceh klečao pred
takvom moći.
“Ali riža…”, usudi se Loschy Teg.
“Moj dragi mužu, Bene Tleilaxima ne treba toliko pongi riže u
našem sektoru. Traže ga zbog preprodaje. Moramo otkriti kome zapravo
ta riža treba.”
“Želiš da odugovlačim”, upita je on.
“Točno. Ti si izvrstan baš u tome što nam sada treba. Ne pruži
tom Slobodnom trgovcu mogućnost odabira da ili ne. Svatko školovan
od Liceigrača uvažit će takvu lukavost.”
“Namamit ćemo Liceigrače na izlazak iz letjelice, dok se ti ne
raspitaš na drugom mjestu.”
Gospa Janet se osmjehne. “Divan si kad tako pogađaš moje
misli.” Njih dvoje izmijeniše pogled pun razumijevanja.
“On ne može otići drugom opskrbljivaču u ovom sektoru”,
nastavi Loschy Teg.
“Željet će izbjeći idem ne-idem sučeljavanje”, prihvati gospa
Janet. “Odugovlači, odugovlači i ponovno odugovlači. Moraš izvući
Liceigrače iz letjelice.”
“Oni će to svakako shvatiti.”
“Da, dragi moj, i tu je opasnost. Moraš se s njima sastajati
isključivo na svom bunjištu i uvijek sa svojom stražom u blizini.”
Miles Teg se sjećao da je njegov otac stvarno natjerao Liceigrače
na izlazak iz letjelice. Majka je odvela Milesa do aparata za
promatranje, kroz koji je promatrao sobu bakarnih zidova gdje je njegov
otac zaključio pogodbu koja je dobila CHOAM-ove najviše pohvale i
bogatu premiju.
Bili su to prvi Liceigrači koje je Teg vidio: dvojica omanjih
muškaraca, sličnih poput blizanaca. Imali su ovalna lica gotovo bez
brade, prćaste nosove, sićušna usta, crne oči kao dugmad i kratko
podšišanu bijelu kosu koja im je stršila s glave poput čekinja. Obojica
su bili jednako odjeveni kao i Slobodni trgovac – u crne tunike i hlače.
“Privid, Milese”, rekla mu je majka. “Privid je njihov način.
Oblikovanje privida za postizanje stvarnih ciljeva – to je način
tleilaškog djelovanja.”
“Kao mađioničar u Zimskoj predstavi?” upitao je Miles,
netremice gledajući u aparat i scenu s pojavama poput dječjih igračaka.
“Sasvim slično”, složila se njegova majka. Dok je govorila i ona
je gledala u aparat, ali je jednu ruku zaštitnički obavila oko sinovih
ramena.
“Promatraš zlo, Milese. Prouči ga pažljivo. Lica koja vidiš mogu
se u trenu izmijeniti. Mogu postati viši i teži. Mogu toliko oponašati
tvoga oca da bih jedino ja mogla prepoznati zamjenu.”
Milesova usta su oblikovala jedno bezglasno ‘O’. Zurio je u
aparat slušajući objašnjenja svoga oca kako je cijena CHOAM-ove riže
ponovno alarmantno porasla.
“A najgore je od svega”, rekla mu je majka, “što neki od novih
Liceigrača mogu, dodirom tijela žrtve, upiti ponešto žrtvinih sjećanja.”
“Oni čitaju svijest?” Miles podigne oči prema majci.
“Ne baš to. Vjerojatno uzimaju otisak sjećanja, gotovo kao u
holofoto procesu. Ali još ne znaju da mi sve to znamo.”
Miles je shvatio. O ovome nije smio razgovarati ni s kim, čak ni
s ocem ili majkom. Ona ga je učila tajnim načinima ponašanja Bene
Gesserita. Pažljivo je promatrao pojave na ekranu.
Liceigrači nisu odavali nikakve osjećaje dok su slušali njegova
oca, ali se činilo da im oči blistaju pojačanim sjajem.
“Kako su postali tako zli?” upitao je Miles.
“Oni su zajednička stvorenja, odgajana da se ne poistovjećuju ni
s jednim oblikom ili licem. Obličje u kojem se sada predstavljaju
namijenjeno je mojim očima. Znaju da ih promatram. Odmaraju se u
svom prirodnom zajedničkom obliku. Zapamti ga dobro.”
Miles nagne glavu na stranu budno proučavajući Liceigrače.
Izgledali su potpuno prazno i besplodno.
“Oni nemaju osjećaj vlastitog ega” objasni mu majka. “Imaju
samo nagon za samoodržanjem, osim ako im nije naređeno da umru za
svoje gospodare.”
“Bi li to učinili?”
“Učinili su to već mnogo puta.”
“Tko su njihovi gospodari?”
“Ljudi koji rijetko napuštaju planete Bene Tleilaxa.”
“Imaju li oni djecu?”
“Liceigrači nemaju. Oni su hibridi, besplodni. Ali njihovi
gospodari mogu se razmnožavati. Pokušali smo s njih nekoliko, ali su
im potomci čudni. Nekoliko žena je rodilo, no čak ni tada nismo uspjeli
istražiti njihova Druga sjećanja.”
Miles se namršti. Znao je da mu je majka bila Bene Gesserit.
Znao je da časne majke imaju zadivljujući rezervoar Drugih sjećanja,
koja su se protezala unatrag kroz sve milenije postojanja Sestrinstva.
Znao je čak i ponešto o rasplodnom programu Bene Gesserita. Časne
majke su odabirale posebne muškarce i rađale djecu s njima.
“Kako izgledaju žene Tleilaxa?” upita Miles.
Bilo je to pitanje koje je svjedočilo o dobrom zapažanju i gospa
Janet osjeti zapljuskivanje vala ponosa. Da, gotovo je sigurno da pokraj
sebe ima budućeg mentata. Gospodarice rasplođivanja imale su pravo
glede genetskog potencijala Loschy Tega.
“Nitko izvan njihovih planeta nikad nije spomenuo da je vidio
ženu Tleilaxa”, odgovori gospa Janet.
“Postoje li one uopće ili se radi samo o posudama?”
“Postoje.”
“Ima li žena Liceigrača?”
“Oni, po volji, mogu biti muško ili žensko. Promatraj ih
pažljivo. Znaju što tvoj otac čini i to ih ljuti.”
“Hoće li pokušati povrijediti mog oca?”
“Ne usuđuju se. Poduzeli smo sve mjere sigurnosti i oni to znaju.
Pogledaj kako onaj lijevi steže čeljusti. To je jedan od njihovih znakova
ljutnje…”
“Rekla si da su oni zaje… zajednička stvorenja.”
“Poput društvenih kukaca, Milese. Oni nemaju spoznaje o sebi.
Bez vlastitih osjećaja, oni su izvan svake moralnosti. Ne treba vjerovati
ničemu što kažu ili učine.”
Miles se naježi.
“Nikada nismo uspjeli kod njih otkriti neki etički kod”, reče
gospa
Janet. “Oni su tijelo pretvoreno u automat. Nemaju vlastitu
osobnost, nikoga ne poštuju, čak ni onoga kome vjeruju. Odgajani su
jedino za bespogovornu poslušnost svojim gospodarima.”
“Znači, naređeno im je da dođu ovamo i kupe rižu.”
“Tako je. Rekli su im da je nabave, ali u ovom sektoru ne postoji
drugo mjesto gdje bi to mogli učiniti.”
“Moraju je kupiti od oca?”
“On je njihov jedini izvor. Upravo ga ovog trenutka isplaćuju
melangeom. Vidiš li?”
Miles je vidio kako narančasto-smeđe začinske priznanice
prelaze iz ruke u ruku – čitav pozamašni bunt koji je jedan od
Liceigrača izvadio iz kutije na podu.
“Cijena je visoka, daleko viša nego što su to mogli predvidjeti”,
reče gospa Janet. “Bit će to trag koji se lako može slijediti.”
“Zašto?”
“Netko će bankrotirati kupujući ovu isporuku. Vjerujemo da
znamo tko je kupac. Ma tko to bio, saznat ćemo. Tada će nam biti jasno
o kakvoj se trgovini zapravo radi.”
Gospa Janet je zatim počela objašnjavati i ukazivati na
prepoznatljive nepodudarnosti koje su Liceigrača odavale uvježbanim
očima i ušima. Bili su to suptilni znaci, ali ih je Miles smjesta uočio.
Majka mu je tada spomenula svoje uvjerenje da bi on mogao postati
mentat… a možda i više od toga.
Ubrzo nakon njegovog trinaestog rođendana, Milesa Tega su
poslali na više školovanje u tvrđavu Bene Gesserita na Lampadasu, gdje
je majčina procjena bila potvrđena. Primila je sljedeću poruku.
“Podarila si nam ratnika-mentata kojem smo se nadale.”
Teg nije vidio tu poruku sve dok nije sređivao stvari svoje majke
nakon njene smrti. Te riječi ispisane na malom listu ridulijan kristala, s
oznakom Kapitola pri dnu, ispunile su ga neobičnim osjećajem
izbačenosti iz vremena. Sjećanja su ga odjednom bacila na Lampadas,
gdje je njegova ljubav-strahopoštovanje koju je osjećao prema majci
spretno bila preusmjerena na Sestrinstvo, što je i bila izvorna namjera.
Shvatio je to tek tijekom kasnijih mentatskih vježbi, ali ga je to još jače
vezalo uz Bene Gesserit. Potvrdilo se vjerovanje da Sestrinstvo mora
biti jedna od njegovih snaga. Već je znao da je Bene Gesserit jedna od
najmoćnijih sila u njegovom svemiru – najmanje ravna svemirskom
Cehu, nadmoćna Savjetu Ribogovornica koje su naslijedile jezgru
atreidskog carstva, daleko jača od CHOAM-a i na neki način ravnoteža
proizvodima Ixa i Bene Tleilaxa. Određeno mjerilo dalekosežnog
autoriteta Sestrinstva moglo se izvesti i iz toga što su one održale
autoritet unatoč tleilaškom melangeu proizvedenom u rezervoarima,
koji je razbio rakiški monopol na začin, baš kao što su ixijanske
navigacijske sprave ukinule Cehov monopol na svemirska putovanja.
Već sada je Miles Teg izvrsno poznavao povijest. Cehovi
navigatori više nisu bili jedini koji su mogli provlačiti letjelicu kroz
nabore svemira – u ovoj galaktici jedan tren, a sljedećeg trenutaka već u
nekoj drugoj.
Škole Sestrinstva malo su mu uskraćivale, otkrivajući mu po
prvi put njegovo atreidsko podrijetlo. To otkriće je bilo neophodno zbog
provjera kojima je bio podvrgnut. Očito su provjeravali njegovu
sposobnost predviđanja. Je li i on mogao, poput Cehovih navigatora,
otkriti smrtonosne prepreke? Nije uspio u tome. Zatim su ga iskušali s
ne-prostorijama i ne-brodovima. Bio je jednako slijep za te naprave kao
i ostatak ljudskog roda. Međutim, za ovu provjeru dali su mu povećane
doze začina i on je osjetio buđenje svoga istinskoga bića.
“Razum na svom početku”, nazvala je to sestra koja ga je
podučavala kad je zatražio objašnjenje tog čudnog osjećaja.
Nakon nekog vremena, svemir je, dok ga je promatrao kroz novu
svijest, djelovao čarobno. Svijest mu je najprije bila krug, a zatim
globus. Uporno stabilni oblici postali su prolazni. Bez ikakvog
upozorenja upadao je u zanos, sve dok ga sestre nisu naučile
samokontroli. Upoznale su ga sa životopisima svetaca i mistika i
prisilile ga da i jednom i drugom rukom slobodno nacrta krug slijedeći
liniju svoje svijesti.
Do kraja školovanja svijest mu je opet uspostavila vezu s
uobičajenim značenjima, ali ga ono sjećanje na magiju nikada nije
napustilo. Otkrio je da je taj osjećaj izvor snage u najtežim trenucima.
Nakon što se prihvatio dužnosti golinog učitelja, Teg je otkrio da
je njegovo magijsko sjećanje sve prisutnije u njemu. Posebno mu je
koristilo pri prvom razgovoru sa Schwangyu u Keepu na Gamu. Sastali
su se u radnoj sobi časne majke, prostoriji sjajnih metalnih zidova,
punoj brojnih instrumenata od kojih je većina nosila pečat Ixa. Čak je i
stolac u kojem je ona sjedila, dok je jutarnje sunce dopiralo kroz prozor
iza nje pa joj je lice bilo jedva zamjetno, čak je i taj stolac bio jedna od
onih ixijanskih samooblikujućih stvarčica.
Morao je sjesti u pasonaslonjač, iako je bio siguran da je znala
koliko mu je odbojna uporaba bilo kakvog živog oblika u tako
ponižavajuću svrhu.
“Odabran si, jer si ista djedova pojava” rekla mu je Schwangyu.
Sjajna sunčeva svjetlost stvarala je koronu oko njene zakukuljene glave.
Smišljeno! “Tvoja mudrost će steći dječakovu ljubav i poštovanje.”
“Ne znam kako bih mogao postati očinska figura.”
“Prema Tarazi, imaš upravo ona svojstva koja ona traži. Znam
za tvoje časne i slavne ožiljke i njihovu vrijednost za nas.”
To je samo potvrdilo njegovu prethodnu mentatsku
pretpostavku. Pripremale su to odavno. One odgajaju za to. Ja sam za
to odgajan. Ja sam dio njihovih širih planova.
Odgovorio je samo: “Taraza očekuje da taj dječak postane
savršen ratnik kad ponovno stekne svoju istinsku osobnost.”
Schwangyu je na trenutak naprosto zurila u njega, a onda je
rekla: “Ne smiješ odgovoriti ni na jedno njegovo pitanje o golama,
pokaže li zanimanje za to. Nemoj čak ni koristiti tu riječ, sve dok ti ne
dopustim. Pripremit ćemo ti sve podatke o goli, potrebne za obavljanje
tvoje dužnosti.”
Hladno birajući svoje riječi kako bi ih što bolje naglasio, Teg je
odvratio: “Možda časna majka nije dobro obaviještena o mojem dobrom
poznavanju tleilaških gola. Susretao sam Tleilaxe u borbi.”
“Misliš da znaš dovoljno o nizovima Idahoa?”
“Idahoi su bili na glasu kao sjajni vojni stratezi”, odgovorio je
Teg. “Onda možda veliki bashar nije upoznat s ostalim osobinama
našega gole.”
Nije bilo dvojbi o podrugljivosti u njenom glasu; i još nečega:
slabo skrivene ljubomore i velike srdžbe. Tega je majka naučila
načinima čitanja kroz povremene maske, zabranjenom znanju koje je on
uvijek skrivao. Pretvarao se da je razočaran i slegnuo ramenima.
Međutim, očito je Schwangyu znala da je on Tarazin bashar.
Granice su bile povučene.
“Po nalogu Bene Gesserita”, rekla je Schwangyu, “Tleilaxi su
unijeli značajne promjene u sadašnji niz Idahoa. Njegov mišićno-
živčani sustav je osuvremenjen.”
“Bez promijenjene izvorne osobnosti?” Teg ju je to blago upitao,
radoznao kako daleko će ona otići u otkrivanju.
“On je gola, a ne klon!”
“Shvaćam.”
“Zaista? Nužna je brižna prana-bindu obuka na svim
stupnjevima.”
“Taraza je izdala precizne naredbe”, napomenuo je Teg. “I svi
ćemo ih provoditi.”
Schwangyu se nagnula naprijed ne skrivajući bijes: “Od tebe se
traži obučavanje gole, čija je uloga u određenim planovima vrlo opasna
po sve nas. Mislim da ni izdaleka ne shvaćaš što moraš obučiti!”
Što moraš obučiti; pomisli Teg: ne koga. Ovo gola dijete nikada neće biti tko
za Schwangyu ili bilo koga tko se suprotstavljao Tarazi.
Možda nikome gola ni ne treba biti tko, sve dok ponovno ne stekne svoju
izvornu osobnost, sve dok se čvrsto ne smjesti u identitet prvog
Duncana Idahoa.
Teg je jasno vidio da je Schwangyu imala nešto više od obične
rezerviranosti prema projektu s golama. Ona je bila aktivni protivnik,
baš kao što ga je Taraza upozorila. Schwangyu je bila neprijatelj, a
Tarazine naredbe izričite.
“Štitit ćeš to dijete od svake opasnosti.”
8.
Prošlo je deset tisuća godina otkad je Leto II. započeo na
Rakisu svoju pretvorbu od ljudskog stvorenja u pješčanog crva, a
povjesničari se još spore oko njegovih pobuda. Je li ga na to tjerala
želja za dugim životom? Živio je više od deset puta dulje od običnog
ljudskog vijeka u trajanju od tri stotine standardnih godina – ali,
razmotrite cijenu koju je platio. Ili se možda radilo o privlačnosti
moći? Nazvan je Tiraninom zbog mnogih razloga, ali što mu je
donijela moć od svega što bi neki čovjek poželio? Je li možda htio
spasiti čovječanstvo od samoga sebe? Kao odgovor na ovo pitanje
imamo jedino njegove riječi o njegovoj Zlatnoj stazi i ja ne mogu
prihvatiti samodostupne zapise iz Dar-es-Balata. Radi li se možda o
nekim drugim zadovoljstvima, koja bi jedino mogla rasvijetliti njegova
iskustva? Bez boljih dokaza, ovo pitanje ostaje otvoreno. Jedino
možemo reći: “Učinio je to!” Jer sama fizička činjenica je neosporna.
‘Preobrazba Leta II’ završetak govora Gausa Andauda
povodom desettisućite godišnjice.
Waff je znao da je ponovno na lashkaru. Ovaj put ulog nije
mogao biti veći. Jedna Uvažena Priležnica iz Raspršenja zahtijevala je
susret s njim. Powindah nad powindasima. Potomci Tleilaxa iz
Raspršenja prenijeli su mu sve što su mogli o tim groznim ženama.
“Strašnije su čak i od časnih majki Bene Gesserita” rekli su.
I daleko brojnije, podsjeti se Waff.
Nije potpuno vjerovao ni tim povratnicima potomaka s Tleilaxa.
Naglasak im je bio čudan, ponašanje još čudnije, a privrženost obredima
dvojbena. Kako bi ih mogli ponovno primiti u Veliki Kehl? Koji bi ih
mogući obred uspio očistiti nakon svih tih vjekova? Malo je bilo
vjerojatno da su tijekom generacija očuvali tajnu Tleilaxa.
Više nisu bili malik braća, no ipak su bili jedini izvor podataka o
tim izgubljenim povratnicima. A kakva li su samo otkrića donijeli!
Otkrića koja su bila ugrađena u gole Duncana Idahoa – bilo je to
vrijedno svih rizika od zagađivanja powindaškim zlom.
Za mjesto susreta s Uvaženom Priležnicom odabrao je jednu
ixijansku ne-letjelicu – što se moglo smatrati neutralnim mjestom – koja
se nalazila u niskoj stazi oko zajednički odabranog divovskog plinskog
planeta u nekom opustošenom sunčevom sustavu Starog carstva. Sam
Prorok je osobno iscrpio i zadnja bogatstva toga sustava. Novi
Liceigrači su se u obličju Iksijanaca nalazili među posadom ne-letjelice,
no Waff se ipak znojio zbog tog prvog susreta. Ako su te Uvažene
Priležnice stvarno bile strašnije od vještica Bene Gesserita, hoće li
otkriti zamjenu Ixijanaca Liceigračima?
Izbor lokacije susreta i dogovori o njemu izazivali su napetost
kod Tleilaxa. Je li sigurnost bila potpuna? Hrabrio se da ima dva
zapečaćena oružja, koja nikada nisu viđena izvan Tleilaxovih srednjih
planeta. Ta su oružja bila mukotrpan rezultat dugotrajnih napora
njegovih pronalazača: dva sitna bacača strelica skrivena u njegovim
rukavima. Godinama je vježbao njihovu uporabu, sve dok zamah
rukavima i izbacivanje otrovnih strelica nisu postali gotovo refleksni
postupak.
“Uvažena Priležnica”, nazivala je samu sebe. Nisu mu se sviđali
prijedlozi iz benegesseritskih izvora. “Uvažene Priležnice!” Samo su to
mogle reći.
Waffovi izvori su govorili da su Uvažene Priležnice odbijale
svaku povezanost s Bene Gesseritom. Ali tko bi tome mogao
povjerovati?
Zidovi sobe, predviđene za susret, bili su pomno obloženi
bakrom, što je osiguravalo zaštitu od ixijanskih špijunskih aparata. Ali
tko zna kakve su aparature, mimo ixijanskog znanja, mogli izumiti ljudi
iz Raspršenja.
Waff kolebljivim korakom uđe u sobu. Uvažena Priležnica već
je bila tamo i sjedila u kožnom visećem stolcu.
“Oslovljavat ćeš me poput svih drugih”, reče mu umjesto
pozdrava. “Uvažena Priležnica.”
Naklonio se, jer su ga upozorili da to svakako treba učiniti.
“Uvažena Priležnice.”
Ni traga skrivenih moći u njenom glasu. Tih kontraalt s gornjim
tonovima koji su naglašavali prijezir. Izgledala je poput nekog
ostarjelog atletičara ili akrobata, usporenog i umirovljenog, ali koji je i
dalje održavao napetost mišića i ponešto svoje vještine. Lice joj je bilo
zategnuto – koža na glavi istaknutih jagodica. Usta tankih usnica
odavala su dojam bahatosti dok je izgovarala svaku riječ kao da je
upućuje biću nižeg reda.
“Pa, uđi i sjedni!” dobaci mu, mahnuvši prema visećem stolcu
nasuprot sebe.
Waff začuje šištavo zatvaranje ulaznog otvora iza svojih leđa.
Bio je sam s njom! Nedvojbeno je imala detektor. Vidio je njegovu žicu
spojenu s njenim lijevim uhom. Njegovi bacači strelica bili su
zapečaćeni i ‘isprani’ protiv detektora, a zatim držani na nekoliko
Kelvina u radijacijskoj kupki tijekom pet standardnih godina, što bi ih
trebalo učiniti nevidljivima za detektore. Je li to bilo dovoljno?
Polagano se spustio u ponuđeni stolac.
Oči Uvažene Priležnice bile su prekrivene kontaktnim lećama
narančaste boje, što im je davalo divlji izgled. Sve zajedno je djelovalo
zastrašujuće. A tek odjeća! Crvene tajice ispod tamnog plašta. Površina
plašta bila je ukrašena nekakvom sedefastom tkaninom koja je tvorila
čudne arabeske i zmajolike šare. Sjedila je u stolcu kao na tronu, a ruke,
s noktima poput pandža, počivale su na naslonima.
Waff se osvrne po prostoriji. Njegovi ljudi pregledali su ovo
mjesto zajedno s ixijanskim radnicima za tehničko održavanje i
predstavnicima Uvažene Priležnice.
Učinili smo najbolje što smo mogli, pomisli i pokuša se opustiti.
Uvažena Priležnica se nasmije.
Waff ju je netremice promatrao trudeći se ostati spokojan koliko
mu je to hrabrost dopuštala. “Sad me odmjeravate”, optužujući joj se
obrati. “Sami sebe uvjeravate kako vam na raspolaganju stoje
neizmjerna sredstva koja možete uporabiti protiv mene, nježnim i
grubim instrumentima za provedbu vaših naredbi.”
“Ne razgovaraj sa mnom takvim tonom.” Izgovorila je to tiho i
ravnim glasom, ali s toliko zlobe da se Waff gotovo trgnuo.
Zurio je u vretenast mišić ženine noge, u tu zagasito crvenu
tkaninu tajice koja se prelijevala na koži kao da je njen organski dio.
Vrijeme njihovog susreta bilo je odabrano tako da za oboje pada
usred prijepodneva, s time da je usput bilo usklađeno buđenje.
Međutim, Waff se osjećao sav polomljen i u nepovoljnom položaju. Što
ako su priče njegovih doušnika bile istinite? Sigurno je naoružana.
Nasmiješila mu se veselo.
“Pokušavate me uplašiti”, reče Waff.
“I uspijevam.”
Val srdžbe preplavi Waffa. Trudio se ne pokazati to u glasu.
“Došao sam na vaš poziv’’
“Nadam se da se nisi došao sukobljavati, jer bi svakako izvukao
deblji kraj”, odgovori ona.
“Došao sam sklopiti savezništvo”, napomene on. Pritom se
pitao: Što želi od nas? Nedvojbeno smo im zbog nečega potrebni.
“Kakav bismo to savez mi mogli sklopiti?” upita ona. “Zar biste
vi gradili nove građevine na splavi koja se raspada? Ha! Sporazumi se
mogu prekršiti i to se često događa.”
“Što je zalog naše pogodbe?” upita on.
“Pogodbe? Ja se ne pogađam. Mene zanima gola kojeg ste
stvorili za one vještice.” Njen ton nije ništa odavao, ali Waffovo srce
ipak zakuca jače na ovo pitanje.
U jednom od njegovih životnih gola, Waffa je obučavao mentat
odmetnik. Sposobnosti mentata bile su izvan njegovih mogućnosti, a
osim toga, razmišljanje zahtijeva riječi. Morali su ubiti tog powindaha
mentata, ali je samo iskustvo sadržavalo neke vrijednosti. Waff si je
dopustio osjećaj ogavnosti sjećajući se toga, ali je ipak prizvao u svijest
te vrijednosti.
Napadni i upij podatke koje taj napad izazove!
“Ništa mi ne nudite u zamjenu!” reče on prilično glasno.
“Naknada je moj slobodni izbor”, odgovori ona mirno.
Waff je prezrivo pogleda. “Igrate li se vi to sa mnom?”
Pokazala je bijele zube, divlje se cereći. “Ne bi preživio moju
igru, niti bi to poželio.”
“Pa sam zato prisiljen biti ovisan o vašoj dobroj volji!”
“Ovisnost?” Riječ je izašla iz njenih usta kao da joj se gadi.
“Zašto prodajete te gole vješticama, pa ih zatim ubijate?”
Waff stisne usne i zanijemi.
“Izmijenili ste ovoga golu na neki način, a ipak mu ostavili
mogućnost ponovnog stjecanja njegovih izvornih sjećanja”, podsjeti ga
ona.
“Vrlo mnogo znate!” odbrusi Waff. To zapravo nije bila poruga i
nadao se da nije ništa otkrila. Špijuni! Imala je špijune među
vješticama! Je li i u domovini Tleilaxa postojao izdajnik?
“Na Rakisu živi jedna djevojčica od posebne važnosti za planove
onih vještica”, reče Uvažena Priležnica.
“Otkud to znate?”
“Vještice ne mogu učiniti ni korak, a da mi to ne doznamo!
Pomišljate na špijune, ali ne možete ni zamisliti koliko će daleko naše
ruke dosegnuti!”
Waff je bio užasnut. Je li mu mogla čitati misli? Ili je to nešto
drugo stvoreno u Raspršenju? Neka divlja sposobnost stečena tamo gdje
se prvobitno ljudsko sjeme nije moglo održati?
“Jeste li izmijenili toga golu?” upita ona odrješito.
Glas!
Waffa je mentat-učitelj naoružao protiv tog sredstva, ali je ipak
zamalo ispljunuo odgovor. Ova Uvažena Priležnica imala je ponešto od
moći vještica! Vrlo neočekivano došlo je to od nje. Takve stvari si
mogao očekivati od neke časne majke i zato si bio pripravan. Trebalo
mu je nekoliko trenutaka da se sabere. Skupio je šake ispod brade.
“Raspolažete zanimljivim sredstvima”, primijeti ona.
Waffovo lice poprimi mangupski izgled. Znao je kako može
izgledati umirujuće vragoljasto.
Napad!
“Znamo koliko ste naučili od Bene Gesserita”, započne on.
Izraz bijesa preleti preko njenog lica i isti tren nestane. “One nas
ničemu nisu naučile!”
Waff ugodi glas šaljivo molećivo, pa reče laskajući: “Jasno, ovo
nije pogađanje.”
“Zar nije?” Djelovala je donekle iznenađeno.
Waff spusti ruke. “Ma dajte, Uvažena Priležnice. Zainteresirani
ste za toga golu. Govorite o stvarima na Rakisu. Za što nas vi
smatrate?”
“Za bezvrijedne. Svakim trenutkom postajete sve manje
vrijedni.”
Waff u njenom odgovoru osjeti djelovanje najhladnijeg logičkog
stroja. Nije tu bilo ni traga nazočnosti mentata, već nečeg jezovitijeg.
Sposobna me je ubiti ovdje na licu mjesta!
Gdje su joj oružja? Treba li joj uopće oružje? Nije mu se sviđao
izgled tih vretenastih mišića, žuljevitih ruku i lovački odsjaj u njenim
narančastim očima. Je li na neki način mogla naslutiti (ili čak znati) za
bacače strelica u njegovim rukavima?
“Suočeni smo s problemom koji se ne može riješiti logičkim
putem”, nastavi ona.
Waff je zgranuto zurio u nju. To je mogao reći samo neki
Zensuni gospodar. Sam je to sebi bio rekao u više prigoda.
“Vjerojatno nikad nisi razmotrio jednu takvu mogućnost”,
nastavi ona podbadati.
Kao da su joj ove riječi svukle masku s lica, Waff odjednom
prozre proračunanu osobu iza svih tih namještenih držanja. Zar ga
smatrala nekim teturavim slijepcem dostojnim jedino omalovažavanja?
Skupio je u glasu što je više mogao kolebljive začuđenosti i
upitao: “A kako se takav problem može riješiti?”
“To će odrediti prirodan razvoj događaja”, odgovori ona.
Waff je nastavi netremice promatrati, praveći se zbunjen. Njene
riječi nisu mirisale na otkriće. Ipak, neke stvari su se nazirale! Zato reče
samo: “Vaše riječi me ostavljaju u nedoumici.”
“Ljudski rod je postao beskrajan”, nastavi ona. “To je istinski
dar Raspršenja.”
Waff je nastojao prikriti nemir koji su zadnje riječi pokrenule u
njemu. “Beskrajni svemiri, beskrajno vrijeme – sve se može dogoditi”,
reče on.
“Ah, mali bistri čovječuljče”, nasmiješi se ona. “Kako je moguće
pristati na sve mogućnosti? To nije logično.”
Zvučala je, pomisli Waff, kao jedan od onih drevnih vođa
Butlerijanskog Džihada, koji je pokušao osloboditi čovječanstvo
mehaničkih mozgova. Ova Uvažena Priležnica bila je čudno zastarjela.
“Naši predci su tražili odgovor uz pomoć računala”, usudi se on.
Neka pokuša ovo!
“Već znaš da računalima nedostaje beskrajan kapacitet zapisa”,
reče ona.
Njene riječi ga ponovno zbune. Je li stvarno mogla čitati misli?
Je li ovo bio neki oblik preslikavanja svijesti? Ono što su Tleilaxi radili
s Liceigračima i golama, možda su mogli i drugi. Usredotočio je svijest
i usmjerio je na Ixijance, na njihove zle naprave. Powindaške naprave!
Uvažena Priležnica se osvrne po sobi. “Griješimo li što
vjerujemo Ixijancima?” upita ga.
Waff zadrži dah.
“Mislim da im ne vjerujete potpuno”, podbode ga ona. “Hajde,
hajde, mali čovječe. Nudim ti svoju dobru volju.”
Waff je sa zakašnjenjem počeo slutiti da se ona pokušava
ponašati prijateljski i iskreno prema njemu. Nedvojbeno je napustila
ranije stajalište srdite nadmoći. Njegovi doušnici među Izgubljenima
prenijeli su mu da su Uvažene Priležnice donosile odluke putem seksa,
slično kao i Bene Gesserit. Zar pokušava biti zavodljiva? Ali ona je
jasno shvaćala i obrazložila slabost logike.
Bilo je to vrlo zbunjujuće!
“Vrtimo se u krugu”, reče on.
“Sasvim suprotno. Krugovi zatvaraju. Krugovi ograničavaju.
Čovječanstvo nije više ograničeno svemirom u kojem mora rasti.”
Evo, ponovno je krenula! On progovori suho: “Govori se da ono
što ne možeš nadzirati, moraš prihvatiti.”
Nagnula se naprijed, prikovavši svoje narančaste oči za njegovo
lice. “Prihvaćaš li ti mogućnost konačne propasti Bene Tleilaxa?”
“Da je tako, ne bih sada bio ovdje.”
“Kad logika više ne pomaže, moraju se rabiti drugi alati.”
Waff se naceri. “To zvuči logično.”
“Ne izruguj mi se! Kako se usuđuješ!”
Waff podigne obrambeno ruke i reče umirujućim tonom: “Koje
bi alate Uvažena Priležnica predložila?”
“Energiju!”
Njen odgovor ga iznenadi. “Energiju? U kojem obliku i koliko?”
“Tražiš logične odgovore”, predbaci mu ona.
Waff žalosno shvati da ona, unatoč svega, nije Zensuni. Uvažena
Priležnica se samo igrala riječima na rubu ne-logike, kružeći oko nje, ali
je logika bila njeno oruđe.
“Trulež se iz jezgre širi prema van na sve strane”, napomene on.
Činilo se kao da je prečula njegovu ispitivačku tvrdnju. “Postoji
neiskorištena energija u dubinama svakog čovjeka kojeg se udostojimo
dotaknuti”, reče ona. Ispružila je koščati prst do na nekoliko milimetara
od njegovog nosa.
Waff se povuče dublje u stolac sve dok ona ne spusti ruku.
Zatim je upita: “Zar to nije ono što su rekle prije nego što su stvorile
svog Kwisatz Haderacha?”
“One su izgubile nadzor nad sobom i nad njim” odbrusi ona
podrugljivo.
Ponovno je, pomisli Waff, uporabila logiku u razmišljanju o ne-
logici. Koliko li mu je samo toga rekla u ovih nekoliko previda. Površno
je mogao zamisliti vjerojatnu povijest ovih Uvaženih Priležnica. Jedna
od prirodnih časnih majki, pripadnica Slobodnjaka s Rakisa, otišla je u
Raspršenje. Tijekom i neposredno nakon Vremena gladi najrazličitiji
ljudi bježali su u ne-letjelicama. Jedna ne-letjelica posijala je negdje tu
divlju vješticu i njene ideje. To sjeme se vratilo u obliku ove žene-lovca
narančastih očiju.
Ona ponovno nasrne Glasom, pitajući: “Što ste učinili s tim
golom?”
Ovog puta Waff je bio spreman i samo slegne ramenima. Ova
Uvažena Priležnica se mora ukloniti ili, ako je moguće, ubiti. Saznao je
dosta od nje, ali nije mogao utvrditi koliko je ona uz pomoć svojih
neprepoznatljivih talenata istodobno saznala od njega.
One su seksualna čudovišta, prenijeli su mu njegovi izvještači.
One porobljavaju muškarce snagom spolnosti.
“Kako malo znaš o radostima koje ti mogu pružiti”, reče ona.
Glas joj se poput biča uvijao oko njega. Kako li samo primamljivo!
Kako zavodljivo!
Braneći se, Waff nastavi: “Recite mi zašto…”
“Nemam ti potrebe bilo što reći!”
“Onda se niste došli nagoditi.” Glas mu je zvučao tužno. Ne-
letjelice su stvarno posijale trulež u drugim svemirima. Waff osjeti na
plećima breme nužnosti. Što ako je nije u stanju ubiti?
“Kako se usuđuješ jednoj Uvaženoj Priležnici predlagati
nagodbu?” uzvikne ona. “Znaj, mi određujemo cijenu!”
“Ne poznajem vaše načine, Uvažena Priležnice”, reče Waff. “Ali
osjećam u vašim riječima da sam vas nečim uvrijedio.”
“Isprika je prihvaćena.”
Nije to bila isprika! Zurio je u nju praznim pogledom. Iz njenog ponašanja
mogli su se izvesti mnogi zaključci. Na temelju svog
tisućljetnog iskustva Waff započne razmatrati što je to ovdje saznao.
Ovo žensko biće iz Raspršenja došlo je k njemu radi jednog bitnog
podatka. Znači, nije imala drugi izvor podataka. Osjećao je očaj u njoj.
Dobro skriven, ali nedvosmisleno prisutan. Trebala joj je potvrda ili
pobijanje nečega čega se bojala.
Kako je samo, sjedeći ovdje s pandžastim rukama nehajno
položenim na naslone stolca, sličila ptici grabljivici! Trulež iz jezgre širi
se prema van na sve strane. Malo prije je to rekao, a ona nije čula.
Jasno, atomsko čovječanstvo nastavlja eksploziju u svojim raspršenim
Raspršenjima. Ljudi koje je ova Uvažena Priležnica predstavljala nisu
znali slijediti ne-letjelice. Jasno, u tome je stvar. Ona je lovila ne-
letjelice baš kao što su to činile i Benegesseritkinje.
“Tražite način za poništavanje nevidljivosti ne-letjelica” reče on.
Ova tvrdnja ju je očito uzdrmala. Nije to očekivala od
vragoljastog čovječuljka koji je sjedio nasuprot nje. Primijetio je kako joj
strah, zatim srdžba i na kraju odlučnost prelaze preko lica prije nego
što je uspjela navući svoju masku grabljivice. Ipak, znala je. Znala je da
je shvatio.
“To, dakle, radite s vašim golom”, naposljetku reče ona.
“To je ono što vještice Bene Gesserita žele učiniti uz njegovu
pomoć”, slaže Waff.
“Podcijenila sam te”, prizna ona. “Jesi li i ti jednako pogriješio
sa mnom?”
“Ne bih rekao, Uvažena Priležnice. Rasplodni program, čiji ste
vi proizvod, očito je vrlo opasan. Mislim da biste me mogli udariti
nogom i usmrtiti prije nego što trepnem. Vještice nisu u istoj ligi s
vama.”
Zadovoljan osmijeh omekša joj lice. “Hoće li Tleilaxi biti naše
revne sluge ili sužnjevi?”
Nije pokušao sakriti uvrijeđenost. “Znači, nudite nam ropstvo?”
“To je jedan od izbora za vas”
Sad ju je imao! Bahatost je bila njena slabost. On tobože
pokorno upita: “Što biste mi naredili da učinim?”
“Povest ćeš kući dvije mlade Uvažene Priležnice kao gošće. One
se trebaju pariti s vama i… naučiti našim načinima ekstaze.”
Waff dvaput polagano udahne i izdahne.
“Jeste li neplodni?” upita ga.
“Samo su naši Liceigrači hibridi.” To je već znala. Bilo je to
svima poznato.
“Nazivaš se Gospodarom” reče ona, “pa ipak nisi zagospodario
sobom.”
Više nego ti, kučko od Uvažene Priležnice! Osim toga, nazivam
se i Masheikhom, što je činjenica koja bi te mogla i uništiti.
“Te dvije Uvažene Priležnice koje šaljem s tobom pregledat će
sve tleilaško i vratit će mi se s izvješćem”, reče ona.
On uzdahne, kao pomiren sa sudbinom. “Jesu li te dvije mlade
žene zgodne?”
“Uvažene Priležnice!” ispravi ga ona grubo.
“Je li to jedino ime koje koristite?”
“Njihovo je pravo, a ne tvoje, reći svoja imena, odluče li tako.”
Nagnula se na bok i lupnula koščatim zglobom po podu. Metal joj
zasvjetluca u ruci. Imala je mogućnost probiti zaštitni omotač ove
prostorije.
Otvor se raskrili i uđoše dvije žene odjevene vrlo slično starijoj
Uvaženoj Priležnici. Njihovi tamni plaštevi bili su manje ukrašeni, a i
obje su bile mlade. Waff ih je netremice promatrao. Jesu li obje bile…
Trudio se zatomiti ushićenje, ali je znao da ne uspijeva. Nema veze.
Ova starija će pomisliti da se on divi ljepoti mlađih žena. Po znacima
poznatim jedino Gospodarima, vidio je da je jedna od pridošlica novi
Liceigrač. Bila je izvršena uspješna zamjena, a Raspršeni je nisu uspjeli
otkriti! Tleilaxi su uspješno preskočili preponu! Upita se, bi li i bile isto
tako slijepe za nove gole?
“Pokazao si razumnu suglasnost glede ovoga, pa ćeš biti
nagrađen”, reče stara Uvažena Priležnica.
“Uviđam vaše moći, Uvažena Priležnice”, odgovori on. To je
bila istina. Naklonio je glavu sakrivajući odlučnost, znajući da je inače
ne bi mogao sakriti od njenih očiju.
Ona pokaže rukom pridošlice. “Ove dvije će ti se pridružiti. I
najmanja njihova želja je naredba za tebe. Odnosit ćeš se prema njima s
počastima i poštovanjem.”
“Svakako, Uvažena Priležnice.” Držeći i dalje pognutu glavu,
naglo je podignuo obje ruke kao znak pozdrava ili podčinjenosti.
Strelice fijuknuše iz oba rukava. U trenutku kada je izbacio strelice,
Waff naglo zabaci tijelo u stranu. Ipak, pokret mu nije bio dovoljno
hitar. Stara Uvažena Priležnica zamahnula je nogom i zakvačila ga po
lijevoj butini, odbacivši ga zajedno sa stolcem unatrag.
Ipak, bilo je to zadnje što je stara Uvažena Priležnica učinila u
životu. Strelica iz lijevog rukava pogodila ju je u zadnji dio vrata, ušavši
kroz otvorena usta, razjapljena od iznenađenja. Otrov joj je presjekao
krik. Druga strelica pogodila je pridošlicu koja nije bila Liceigrač u
desno oko. Njegov Liceigrač, munjevitim udarcem u vrat, spriječio je
bilo kakav krik upozorenja.
Dva mrtva tijela srušiše se na pod.
Waff se s bolnim izrazom na licu izvuče iz stolca i ustane. U
butini mu je tuklo. Samo koji milimetar više i polomila bi mu butnu
kost. Shvatio je da njena reakcija nije došla iz centralnog živčanog
sustava. Kao kod nekih kukaca, napad je mogao biti pokrenut od strane
odgovarajućeg mišićnog sustava. Morat će istražiti ovo dostignuće.
Liceigrač koji mu se maločas našao pri ruci osluškivao je pokraj
raskriljenog otvora. Koraknuo je u stranu propuštajući unutra drugog
Liceigrača, u liku ixijanskog stražara.
Waff započne masirati ozlijeđenu butinu dok su njegovi
Liceigrači razodijevali mrtve žene. Onaj koji je imitirao Ixijanca
prislonio je glavu na glavu stare Uvažene Priležnice. Nakon toga stvari
su se brzo razvijale. Na kraju nije više bilo ixijanskog stražara, već
samo vjerne kopije stare Uvažene Priležnice i njene sluge, mlađe
Uvažene Priležnice. Ušao je još jedan lažni Ixijanac i umnožio drugu
mladu Uvaženu Priležnicu. Tamo gdje su bila mrtva tijela ubrzo je ostao
samo pepeo. Nova Uvažena Priležnica skupi pepeo u vreću i sakrije je
ispod odjeće.
Waff brižljivo pretraži prostoriju. Pomisao na posljedice
mogućeg otkrića, natjera ga na jezu. Ovakva silovitost kakvoj je ovdje
svjedočio, očito je potjecala od strašnih moći. Te moći moraju ispitati.
On zadrži Liceigrača koji je glumio staru ženu.
“Uzeo si njen otisak?”
“Da, gospodaru. Njena buduća sjećanja bila su još živa kada sam
je kopirao.”
“Prenesi ih.” On pokaže na Liceigrača u liku ixijanskog stražara.
Dodirnuli su se čelima i nakon nekoliko otkucaja srca razdvojili.
“Obavljeno je”, reče starija.
“Koliko smo uspješnih kopija ovih Uvaženih Priležnica ukupno
načinili?”
“Četiri, gospodaru.”
“I nijedna nije otkrivena?”
“Nijedna, gospodaru.”
“Ta četvorica moraju otići u unutrašnjost područja Uvaženih
Priležnica i saznati sve što moramo znati o njima. Jedan od te četvorice
mora se zatim vratiti i prenijeti nam što ste saznali.”
“To je nemoguće, gospodaru.”
“Nemoguće?”
“Prekinule su vezu sa svojim izvorom. To je njihov način,
gospodaru. One su bile nova jedinica, samoorganizirana na Gammu.”
“Ali, sigurno bismo mogli…”
“Oprostite, gospodaru. Koordinate njihovog mjesta u Raspršenju
bile su zapisane jedino u stazama ne-letjelica koje su, međutim,
izbrisane”
“Tragovi su im potpuno zatrti.” U glasu mu se osjećala
poraženost. “Potpuno, gospodaru.”
Katastrofa! Morao se prisiliti i suzbiti pomisao o iznenadnom
grozničavom izbacivanju strelica. “Ne smiju saznati što smo ovdje
učinili”, promrmlja.
“Od nas neće saznati, gospodaru.”
“Kakve su sposobnosti razvile? Kakve moći? Brzo!”
“One su ono što bi se moglo očekivati od neke časne majke
Bene Gesserita, ali bez njenih sjećanja pojačanih melangeom.”
“Siguran si u ovo zadnje?”
“Nema ni najmanjeg traga o tome. Kao što znate, gospodaru,
mi…”
“Da, da. Znam.” On ih rukom ušutka. “Ali ona stara je bila tako
bahata, tako…”
“Oprostite, gospodaru, ali nalazimo se u vremenskoj stisci. Te
Uvažene Priležnice su usavršile zadovoljstva seksa daleko više nego što
je to bilo kome dosad pošlo za rukom.”
“Istina je, dakle, ono što su naši obavještajci izvijestili.”
“Vratile su se prvobitnoj tantri i razvile vlastite načine spolnog
poticanja, gospodaru. Na tome temelje obožavanje svojih sljedbenika.”
“Obožavanje.” Nježno je šapnuo tu riječ. “Jesu li nadmoćne
rasplodnim interesima Sestrinstva?”
“Uvažene Priležnice vjeruju u to, gospodaru. Hoćete li da
pokažem…”
“Ne.” Zadnje otkriće je uvjetovalo da se oslobodi one
vragoljaste maske i ponovno uspostavi izgled nadmoćnog gospodara.
Liceigrači pokorno spustiše glave. Izraz zadovoljstva proleti Waffovim
licem. Tleilaxi koji su se vraćali iz Raspršenja vjerno su ih izvijestili!
Jednostavnim otiskivanjem svijesti potvrdilo se postojanje novog oružja
njegovih ljudi!
“Kakve su vaše naredbe, gospodaru?”
Waff ponovno vrati na lice svoju vragoljastu masku. “Istražit
ćemo sve to tek kad se vratimo u srce Tleilaxa, u Bandalong. U
međuvremenu, čak ni jedan Gospodar ne izdaje naredbe nekoj Uvaženoj
Priležnici. Vi ste moji gospodari, sve dok se ne oslobodimo radoznalih
očiju.”
“Svakako, gospodaru. Hoću li sada prenijeti vaše naredbe
ostalima vani?”
“Da, a evo mojih naredbi: ova ne-letjelica se ne smije nikada
vratiti na Gammu. Mora nestati bez traga. Bez preživjelih.”
“Bit će tako, gospodaru.”
9.
U tehnologiji je, kao i u mnogim drugim djelatnostima,
karakteristična težnja ulagača za izbjegavanje rizika. Ako je moguće,
isključuje se svaka neizvjesnost. Glavna ulaganja slijede to pravilo,
budući da ljudi općenito više naginju predvidljivom. Malo je onih koji
shvaćaju da takvo ponašanje može biti razorno, kako su gruba
ograničenja koja se tako postavljaju promjenama pa time čitave
naraštaje stvaraju kobno ranjivim u odnosu na strašne načine
poigravanja našeg svemira.
‘Procjena Ixa’ Arhive Bene Gesserita
Tog jutra, dan nakon provjere u pustinji, Sheeana se probudila u
svećeničkoj zgradi, u krevetu okruženom ljudima u bijelim odorama.
Svećenici i svećenice!
“Probudila se”, reče jedna svećenica.
Sheeanu uhvati strah. Zgrabila je pokrivače i prinijela ih licu,
zureći u ova napeta lica. Jesu li je naumili ponovno ostaviti samu u
pustinji? Spavala je iscrpljeno u najmekšoj postelji s najčistijom
posteljinom koje je u svojih osam godina vidjela, ali je znala da sve što
svećenici čine može imati dvostruko značenje. Njima se nije moglo
vjerovati!
“Jesi li dobro spavala?” upita svećenica koja je prva progovorila.
Bila je to starija, sjedokosa žena, lica uokvirenog bijelom kapuljačom
ukrašenom purpurom. Staračke oči bile su vodnjikave, ali oprezne.
Blijedo-plave. Nos joj je sličio na izokrenuti klin postavljen iznad usta i
izbočene brade.
“Hoćeš li razgovarati s nama?” pokušavala je i dalje ta žena. “Ja
sam Canija, tvoja noćna čuvarica. Sjećaš li se. Stavila sam te u
postelju.” Barem joj je ton glasa bio umirujući. Sheeana se sjedne i
pažljivije pogleda te ljude. Bili su uplašeni! Nos pustinjskog djeteta
mogao je otkriti znakove feromona. Sheeani je to bila jednostavna,
iskrena spoznaja: taj miris je jednak strahu.
“Htjeli ste me ozlijediti”, reče ona. “Zašto ste to učinili?”
Ljudi oko nje zabrinuto izmijenjaše poglede.
Sheeanin strah se raspline. Naslutila je novu situaciju, a
jučerašnje iskušenje u pustinji označilo je još veću promjenu. Sjetila se
pokornosti ove starije žene… Canija? Gotovo je puzala prethodne noći.
S vremenom će Sheeana spoznati da svaka osoba koja preživi odluku o
smrti postiže novu emocionalnu ravnotežu. Strah je bio prolazan. Ovo
novo stanje bilo je zanimljivo.
Canijin glas je podrhtavao dok je odgovarala: “Iskreno, Božje
dijete, nismo te namjeravali ugroziti.”
Sheeana poravna pokrivače na krilu. “Moje ime je Sheeana.”
Bila je to pustinjska pristojnost. Canija se već bila predstavila. “Tko su
ovi ostali?”
“Udaljit ćemo ih ako ne želiš da oni… Sheeana” Canija pokaže
rukom na ženu rumenog lica koja je stajala slijeva u odori vrlo sličnoj
njenoj. “Sve osim Alose, naravno. Ona je tvoja dnevna čuvarica.”
Alosa se nakloni u znak predstavljanja.
Sheeana je netremice promatrala to lice nabreklo od vodene
masnoće, njegove krupne crte u nimbusu paperjaste plave kose.
Skrenuvši naglo pažnju, Sheeana potraži pogledom muškarce u ovoj
skupini. Napeto su je promatrali otežalih očnih kapaka. Poneki su imali
izgled drhtavog opreza. Miris straha bio je jak.
Svećenici!
“Udalji ih.” Sheeana pokaže rukom na svećenike. “Oni su
haram!” Bila je to teška riječ za ološ, najniži od svih izraza za neko
najveće zlo.
Svećenici ustuknuše, zabezeknuti.
“Odlazite!” naredi Canija. Nije se moglo pogriješiti glede izraza
zluradosti na njenom licu. Canija nije bila svrstana u skupinu podlaca.
Ali ovi svećenici jasno su stajali među onima koji su označeni kao
haram! Vjerojatno su počinili nešto gnusno kad je Bog poslao dijete-
svećenicu da ih kazni. Canija je lako mogla povjerovati u to. Jer
svećenici su se rijetko ponašali prema njoj kako je to ona zasluživala.
Povlačeći se unatraške i klanjajući se, svećenici poput kažnjenih
pasa napustiše Sheeaninu odaju. Među onima koji su izašli u hodnik bio
je i jedan povjesničar, imenom Dromind, tamnoput čovjek uvijek
zaposlenog uma, čija je osobina bila da se obrušava na ideje kao kljun
ptice strvinara na komadić mesa. Kad su se vrata sobe zatvorila za
njima, Dromind objasni svojim preplašenim supatnicima da je ime
Sheeana suvremen oblik drevnog imena Siona.
“Svi znate Sionino mjesto u povijesti”, reče on. “Služila je u
njegovoj pretvorbi od ljudskog lika do Podijeljenog boga.”
Stiros, naborani stariji svećenik tamnih usana i blijedih, blistavih
očiju, pogleda upitno Drominda. “Usmene predaje tvrde da mu je Siona
poslužila kao oruđe u pretvaranju od Jednog u Mnoštvo. Sheeana.
Misliš li…”
“Ne zaboravimo Hadi-Benottov prijevod Bogovih vlastitih
svetih riječi”, upadne jedan drugi svećenik. “Shai-Hulud je mnogo puta
spominjao Sionu.”
“Ne uvijek blagonaklono”, podsjeti ih Stiros. “Sjetite se njenog
punog imena: Siona Ibn Fund al-Seyefa Atreid.”
“Atreid”, šapne treći svećenik.
“Moramo je pažljivo proučiti”, reče Dromind.
Neki mladi akolit-glasnik hitao je hodnikom prema ovoj skupini
i kad stigne do njih započne razgledavati lica sve dok nije ugledao
Stirosa. “Stirose”, reče glasnik, “morate odmah napustiti hodnik”
“Zašto?” Bio je to nečiji ogorčen glas, koji je dopro iz gomile
odbačenih svećenika.
“Trebate se pojaviti u odajama Visokog svećenika”, objasni
glasnik.
“Po čijoj naredbi?” upita Stiros.
“To je naredio osobno Visoki svećenik Tuek”, reče glasnik.
“Slušali su razgovor.” Neodređeno je mahnuo rukom u smjeru odakle je
došao.
Svi iz skupine u hodniku shvatiše. Prostorije su se mogle
oblikovati za prijenos glasova na druga mjesta. Uvijek je bilo onih koji
su prisluškivali.
“Što su čuli?” upita Stiros. Njegov starački glas je lagano
podrhtavao.
“Upitala je jesu li njene odaje najbolje. One se spremaju preseliti
je i ne smije se nikako dogoditi da zatekne nekoga od vas ovdje.”
“Ali što moramo učiniti?”, upita Stiros.
“Proučimo je”, ponovno će Dromind.
Hodnik je za tren bio ispražnjen, i svi se baciše na proučavanje
Sheeane. Obrazac, ovdje nastao, ostavit će pečat na životima svih njih
tijekom sljedećih godina. Aktivnost koja se razvila oko nje proizvela je
promjene koje su se osjetile i u najudaljenijim krajevima pod utjecajem
Podijeljenoga boga. I te dvije riječi su potakle tu promjenu: “Proučimo
je.”
Kako je bila naivna, mislili su svećenici. Kako neobično naivna.
No, znala je čitati i pokazala je silno zanimanje za svete knjige koje je
pronašla u Tuekovoj biblioteci. Sada u njenim vlastitim odajama.
Sve je bilo u znaku udobrovoljavanja Sheeane, od najvišeg pa do
najnižeg. Tuek se preselio u odaje svoga glavnoga pomoćnika i tako je
lančani proces pokrenut naniže. Krojači su već čekali Sheeanu i uzeli joj
mjeru. Skrojili su joj najljepše pustinjsko odijelo. Dobila je nove odore
u zlatnoj i bijeloj svećeničkoj boji, ukrašene grimizom.
Ljudi su počeli izbjegavati povjesničara-lokutora Drominda. On
je opsjedao svoje nevoljne kolege, izlažući im predaje o prvoj Sioni, kao
da je to nešto značajno govorilo o sadašnjoj nositeljici tog drevnog
imena.
“Siona je bila žena svetoga Duncana Idahoa”, podsjećao je
Dromind svakoga tko je bio voljan slušati. “Njihovih potomaka ima
posvuda.”
“Stvarno? Oprostite što vas ne mogu više slušati, ali imam vrlo
hitan posao.”
U početku je Tuek bio poprilično strpljiv s Dromindom. Predaja
je bilo zanimljiva, a pouke u njoj očite. “Bog nam je poslao novu
Sionu”, reče Tuek. “Sve bi trebalo biti jasno.”
Dromind je otišao i vratio se s novim poslasticama iz prošlosti.
“Zapisi iz Dar-es-Balata sada otkrivaju jedno novo značenje”, obrati se
Dromind svom Visokom svećeniku. “Zar ne bismo trebali obaviti nove
provjere i usporedbe ovog djeteta?”
Dromind je uhvatio Visokog svećenika odmah nakon doručka.
Ostaci Tuekovog obroka još su stajali na stolu na terasi. Kroz otvoren
prozor mogli su, gore u Sheeaninim odajama, čuti kretanje.
Tuek upozoravajući stavi kažiprst na usne i prigušeno progovori.
“Sveto dijete odlazi u pustinju po svom izboru.” Otišao je do karte na
zidu i pokazao prstom područje jugozapadno od Keena. “Taj je dio očito
zanima, ili… trebam li možda reći, doziva.”
“Rekli su mi da često koristi rječnike”, reče Dromind. “To
nikako ne može biti…”
“Ona nas iskušava”, reče Tuek. “Nemoj se zavaravati.”
“Ali gospodaru, ona Caniji i Alhosi postavlja sasvim djetinjasta
pitanja.
“Dvojiš li možda o mojim procjenama, Drominde?”
Dromind sa zakašnjenjem shvati da je prekoračio granice
pristojnosti. Umuknuo je, ali je izraz njegovog lica odavao mnoga
potisnuta pitanja.
“Bog nam ju je poslao da iskorijeni zlo koje se uvuklo u redove
pomazanika”, reče Tuek. “Idi! Pomoli se i upitaj se je li se to zlo možda
naselilo u tebi.”
Kad je Dromind otišao, Tuek pozove svoga vjernoga
pomoćnika. “Gdje je sveto dijete?”
“Otišla je u pustinju, gospodaru, na razgovor sa svojim Ocem.”
“Na jugozapad?”
“Da, gospodaru.”
“Drominda treba odvesti daleko na istok i ostaviti na pijesku.
Postavite veći broj udarača, kako se sigurno nikad ne bi vratio.”
“Dromind, gospodaru?”
“Dromind.”
Čak i nakon što je Dromind predan ustima Boga, svećenici su
nastavili slijediti njegov prvi nalog. Proučavali su Sheeanu.
Sheeana je, također, proučavala.
Postupno, toliko postupno da nije mogla zapaziti prijelomnu
točku, ona je spoznala svoju golemu moć nad svima u okruženju. U
početku je to bila igra, neprekidan Dan djeteta u kojoj su odrasli skakali
ispuniti svaki dječji hir. Pokazalo se da nijedan hir nije bio pretežak.
Ako bi zatražila neko rijetko voće za svoj stol?
To bi joj voće poslužili na zlatnom pladnju.
Ako bi zapazila neko dijete dolje na prepunim ulicama i
poželjela ga kao pratitelja u igri?
To bi joj dijete u najkraćem roku doveli u njene odaje u hramu.
Kad bi strah i zabezeknutost minuli, takvo dijete bi se ponekad i
uključilo u neku igru, koju su svećenici i svećenice napeto promatrali.
Bezazleno skakanje po krovnom vrtu, šaptavi hihot – sve je bilo
predmet dubokih analiza. Sheeani je strahopoštovanje te djece bilo
opterećenje. Rijetko je ponovno pozivala isto dijete, želeći uvijek
saznati nove stvari od novih prijatelja.
Svećenici se nisu uspijevali suglasiti glede nevinosti takvih
susreta. Sheeanine pratitelje u igri podvrgavali su zastrašujućem
ispitivanju sve dok Sheeana to nije otkrila i razbjesnila se na svoje
čuvare.
Vijest o Sheeani se neizbježno raširila po čitavom Rakisu i izvan
planeta. Izvješća Sestrinstva su se gomilala. Godine su prolazile u
svojevrsnom uzvišenom postupku – hranjenju Sheeanine radoznalosti.
Bila je to radoznalost koja se činila bezgraničnom. Nitko među njenim
neposrednim starateljima nije to promatrao kao obrazovanje. Sheeana je
podučavala svećenike Rakisa, a oni su podučavali nju. Bene Gesserit je,
međutim, odmah zamijetio takav oblik Sheeaninog života i pažljivo ga
pratio.
“U dobrim je rukama. Neka ostane tamo sve dok ne bude
spremna za nas”, naredila je Taraza. “Držite obrambene snage u stalnoj
pripravnosti i pobrinite se da redovno dobivam izvješća.”
Sheeana nikome nije otkrila svoje stvarno podrijetlo niti što je
Shaitan učinio njenoj obitelji i susjedima. Bila je to osobna stvar između
Shaitana i nje. Svoju šutnju je smatrala cijenom za svoju poštedu.
Neke stvari su Sheeani pomalo gubile značaj. Rjeđe je odlazila
na izlete u pustinju. Radoznalost je i dalje postojala, ali očito se
objašnjenje Shaitanovog ponašanja prema njoj nije moglo naći na
otvorenomu pijesku. Iako je znala da se na Rakisu nalaze i
veleposlanstva drugih sila, špijuni Bene Gesserita među njenim
starateljima pobrinuli su se da se kod nje ne probudi preveliko
zanimanje za Sestrinstvo. Za sputavanje takvog zanimanja davani su joj
umirujući odgovori, sukladni Sheeaninim zahtjevima.
Tarazina poruka njenim izvještačima na Rakisu bila je
neposredna i jasna: “Naraštaji priprema postali su godine pročišćavanja.
Krenut ćemo samo u pogodnom trenutku. Nema više nikakvih dvojbi –
to dijete je ono pravo.”
10.
Prema mojoj procjeni, reformatori su izazvali više patnji nego
bilo koja druga snaga u povijesti čovječanstva. Pokažite mi nekog tko
govori ‘Nešto se mora učiniti!’ i ja ću vam otkriti glavu punu loših
namjera koje nemaju drugog oduška. To čemu zauvijek moramo
stremiti jest iznalaženje prirodnog toka i uskladiti kretanje s njim.
Časna majka Taraza, zabilješka o razgovoru,
BG dosje GSXXMAT 9
Tmurno nebo se razvedravalo uzdizanjem sunca na Gammu, što
je širilo mirise trava i okolnih šuma, oslobođenih i zgusnutih u jutarnjoj
vlazi.
Duncan Idaho je stajao pokraj Zabranjenog prozora udišući te
mirise. Jutros mu je Patrin rekao: “Imaš petnaest godina. Moraš se
početi ponašati kao mladić. Više nisi dijete.”
“Je li mi danas rođendan?”
Nalazili su se u Duncanovoj spavaćoj sobi, gdje ga je Patrin
upravo probudio donijevši mu čašu limunovog soka.
“Ne znam kad ti je rođendan.”
“Imaju li gole rođendane?”
Patrin je šutio. Razgovarati s golom o golama bilo je zabranjeno.
“Schwangyu mi je rekla da ti ne možeš odgovoriti na to pitanje”,
primijeti Duncan.
Očito zbunjen, Patrin odgovori: “Bashar ti je poručio da su
ovoga jutra satovi tvoje obuke odgođeni. Preporučio ti je vježbanje
nogu i koljena dok te ne pozovu.”
“Radio sam te vježbe jučer.”
“Ja ti samo prenosim basharove naredbe.” Patrin uzme praznu
čašu i ostavi Duncana samog.
Duncan se hitro odjene. Očekivat će ga za doručak u
blagovaonici. Prokleti bili! Nije mario za njihov doručak. Što je bashar
smislio? Zašto nije mogao na vrijeme započeti s nastavom? Vježbe za
noge i koljena! Tek toliko da ga zaposli, jer je Teg dobio neku
neočekivanu zadaću. Ljutit, Duncan se uputi Zabranjenim smjerom do
Zabranjenog prozora. Neka prokleti stražari budu kažnjeni!
Osjetio je kako mu mirisi koji su dopirali kroz otvoren prozor
bude sjećanja, ali ta sjećanja što su vrebala po rubovima njegove svijesti
nije uspijevao smjestiti na pravo mjesto. Znao je da se radi o sjećanjima.
Doživljavao je to kao nešto zastrašujuće, ali magnetski privlačno –
poput hodanja duž ruba litice ili otvorenog prkosnog suprotstavljanja
Schwangyui. Nikada nije hodao rubom litice niti se prkosno
suprotstavio Schwangyui, ali si je to mogao zamisliti. I samo gledanje
holo-fotografije staze na rubu litice u filmskoj knjizi bilo je dovoljno da
mu se stegne sve u želucu. Što se tiče Schwangyue, često je zamišljao
svoju srditu neposlušnost i nanovo proživljavao istu tjelesnu reakciju.
Još netko je u mojoj svijesti, razmišljao je.
Ne samo u njegovoj svijesti – i u njegovom tijelu. Mogao je
osjetiti druga iskustva kao da se tek probudio, svjestan da je sanjao, ali
nesposoban sjetiti se sna. Ta prividna iskustva tražila su znanje koje,
osjećao je to, nije mogao imati.
Pa ipak ga je imao.
Mogao je imenovati pojedino drveće čiji su mirisi dopirali
izvana, iako se njihova imena nisu nalazila u datotekama biblioteke.
Zabranjen prozor bio je zabranjen, jer se nalazio na vanjskom
zidu Tvrđave i mogao se otvoriti. Bio je često, baš kao i sada, otvoren
zbog provjetravanja. Do prozora se iz njegove sobe moglo doći
prolaskom preko ograde balkona i spuštanjem kroz ventilacijsku cijev
skladišta. Naučio je to izvoditi bez ostavljanja i najmanjeg traga bilo na
ogradi, u skladištu ili u cijevi. Još kao sasvim malom, postalo mu je
jasno da su učenici Bene Gesserit sposobni uočiti izuzetno teško
zamjetne znakove. I sam je mogao prepoznati neke od tih znakova,
zahvaljujući Tegovoj i Lucillinoj poduci.
Stojeći dobrano u sjenama gornjeg hodnika, Duncan se
usredotoči na valovite padine šume koja se penjala do stjenovitih
vrhova. Šuma je djelovala neodoljivo. Vrhovi iza nje bili su očaravajući.
Lako se moglo zamisliti da nitko od ljudi nikada nije kročilo u to
područje. Kako bi se bilo dobro izgubiti tamo, biti samo svoj, ne mareći
za bilo kog drugog u sebi. Biti stranac tamo.
Duncan se s uzdahom okrene i istim tajnim putem vrati u svoju
sobu. Tek kad se našao u sigurnosti sobe dopustio si je naslađivanje
spoznajom kako je to ponovno učinio. Nitko ovoga puta neće biti
kažnjen zbog tog njegovog opasnog pothvata.
Kazne i patnja koje su poput aure lebdjeli oko njemu zabranjenih
mjesta, jedino su uspjele kod Duncana razviti izuzetnu opreznost pri
kršenju pravila.
Nije htio razmišljati o boli koju bi mu Schwangyu nanijela kad
bi ga otkrila kod Zabranjenog prozora. Čak i najgora bol, međutim, ne
bi ga natjerala na plač, govorio je sam sebi. Nikada nije zaplakao, čak ni
na njene najpodlije trikove. On joj je jednostavno uzvraćao uporan
pogled, mrzeći je, ali prihvaćajući njenu pouku. Po njemu,
Schwangyuina pouka bila je neposredna: svladaj sposobnost
neprimjetnog, nevidljivog i nečujnog kretanja, ne ostavljaj nikakav trag.
Duncan sjedne na svoj poljski krevet i zamišljeno se zagleda u
prazan zid ispred sebe. Jednom, dok je tako zurio u taj isti zid, pojavila
mu se jedna slika – slika mlade žene s kosom boje svijetlog jantara i
ljupko zaobljenih crta lica. Pogledala ga je sa zida i nasmiješila se. Usne
su joj se bezglasno pomicale. Duncan je, međutim, već bio svladao
čitanje s usana pa je razgovijetno rastumačio riječi.
“Duncane, moj mali Duncane.”
Zar je to bila njegova majka? pitao se. Njegova prava majka?
Čak su i gole negdje u prošlosti morale imati pravu majku.
Izgubljena u vremenu prije akslotl posude živjela je žena koja ga je
rodila… i voljela. Da, voljela ga jer je bio njeno dijete. Ako je to lice na
zidu bila njegova majka, kako je njena slika pronašla put dovde? Nije
mogao prepoznati lice, ali je želio da je to njegova majka.
Ovaj doživljaj ga je uplašilo, no strah nije otjerao želju za
ponovnim doživljajem. Tko god bila ta mlada žena, njena prolazna
nazočnost ga je mučila. Onaj stranac u njemu poznavao je tu mladu
ženu. Bio je siguran u to. Ponekad je poželio da on bude taj stranac
samo na tren – dovoljno dugo da prikupi sva ta skrivena sjećanja – ali se
bojao te želje. Mislio je da će izgubiti svoje stvarno biće, prodre li
stranac u njegovu svijest.
Bi li to bilo poput smrti? pitao se.
Duncan je nazočio smrti prije negoli je napunio šest godina.
Njegovi čuvari odbili su napad uljeza, pri čemu je jedan čuvar poginuo.
Ubijena su i četiri uljeza. Duncan je promatrao kako donose pet leševa u
Tvrđavu – mlitavih mišića, s rukama koje su se vukle po tlu. Nešto
bitno iščezlo je iz njih. Ništa nije ostalo što bi prizivalo sjećanja –
vlastita ili strana.
Onu petoricu odnijeli su nekamo u dubinu Tvrđave. Čuo je
kasnije od jednog čuvara da su četiri uljeza napunjena ‘sherom’. Bio je
to prvi susret sa spoznajom o ixijanskoj sondi.
“Ixijanska sonda može upasti čak i u mozak mrtve osobe”,
objasnila mu je Geasa. ‘Shera je droga koja te štiti od te sonde. Stanice
će ti biti potpuno mrtve prije nego što prestane djelovanje droge.”
Sposobnost slušanja reklo je Duncanu da su uljezi iskorišteni i
za istraživanja na druge načine. Te druge načine mu nisu objasnili, ali je
on slutio da se mora raditi o tajnim poslovima Bene Gesserita.
Vjerojatno su oživljavale mrtve i izvlačile podatke iz bezvoljnog tijela.
Duncan je zamišljao te mišiće bez osobnosti kako se ponašaju po volji
opakog promatrača.
Taj promatrač je uvijek bila Schwangyu.
Takve slike ispunjavale su Duncanovu svijest, unatoč svih
mogućih nastojanja njegovih učiteljica da rasprše ludosti koje je
izmišljala neupućenost’ Učiteljice su ga učile da su takve fantastične
laži vrijedne jedino za strašenje neposvećenih Bene Gesseritom. Duncan
nije prihvaćao da je jedan od posvećenih. Promatrajući neku časnu
majku, uvijek bi pomislio: Ja nisam jedan od njih!
U posljednje vrijeme najupornija je bila Lucilla. “Vjera je izvor
energije”, govorila je. “Moraš spoznati tu energiju. Možeš je usmjeriti
na ispunjenje svojih ciljeva.”
Njihovih ciljeva, a ne mojih, mislio je.
Promišljao je vlastite ciljeve i u mašti zamišljao kako pobjeđuje
Sestrinstvo, a posebno Schwangyu. Osjećao je da su te maštarije
zapravo podsvjesna stvarnost koja je djelovala na njega s mjesta gdje se
skrivao onaj stranac. Ali naučio je kimati glavom i stvarati dojam da i
njega, također, takva vjerska naivnost zabavlja.
Lucilla je otkrila tu podijeljenost u njemu i rekla Schwangyui:
“On vjeruje da se mističnih sila treba bojati i, po mogućnosti,
izbjegavati ih. Dok god bude u to vjerovao neće uspjeti naučiti uporabu
bitnosti našeg znanja.”
Sastale su se radi nečeg što je Schwangyu nazivala redovnim
ocjenjivačkim sastankom’; njih dvije same u Schwangyuinoj radnoj
sobi. Bilo je to neposredno nakon završetka lagane večere. Zvuci
Tvrđave oko njih govorili su o smjeni – započinjale su noćne ophodnje,
dok je osoblje koje je završavalo dužnost uživalo u jednom od svojih
kratkih predaha. Schwangyuina radna soba nije bila izolirana od takvih
zvukova, što je bio rezultat namjerne domišljatosti obnovitelja u službi
Sestrinstva. Školovana osjetila časne majke mogla su otkriti mnoge
stvari u zvucima oko nje.
Schwangyu se osjećala sve više izgubljeno u tim ocjenjivačkim
sastancima! Bilo je sve očitije da Lucillu nisu mogle pridobiti pristalice
suprotstavljanja Tarazi. A isto tako, Lucilla je bila otporna na smišljena
manipuliranja časne majke. Najstrašnije od svega bilo je to što su Lucila
i Teg međusobno izmjenjivali spoznaje o mentalnim sposobnostima
ovoga gole. Strašno opasno. Kao dodatak svim problemima, Schwangyu
je sve više i više poštovala Lucillu.
“On vjeruje da se koristimo tajnim silama u primjeni naših
sposobnosti” reče Lucilla. “Kako je mogao stvoriti tako nastranu
zamisao?” Schwangyu osjeti da ju je ovo pitanje dovelo u nezgodan
položaj. Lucilla je već znala da se to radi zbog omekšanja gole. Lucilla
je znala reći: ‘ Neposlušnost je zločin protiv našeg Sestrinstva!’
“Ako želi naše znanje, od tebe će ga svakako dobiti” primijeti
Schwangyu. Bez obzira na opasnosti, to je, sa Schwangyuinog
stanovišta, svakako bila istina.
“Njegova želja za znanjem moje je najbolje mjerilo”, reče
Lucilla, “ali obje znamo da to nije dovoljno.” U Lucillinom glasu nije
bilo prijekora, ali Schwangyu je ipak osjećala njegovu stalnu nazočnost.
Prokleta bila! Pokušava me pridobiti! pomisli Schwangyu.
Nekoliko odgovora vrzmalo se po Schwangyuinoj svijesti:
Nisam odbila provesti naredbe. Uh! Odvratna isprika! “Prema goli se
postupa u skladu s uobičajenim načinom obuke Bene Gesserita.”
Neodgovarajuće i lažno. A ovaj gola nije tek običan objekt obrazovanja.
U njemu su postojale dubine koje su bile ravne onima neke potencijalne
časne majke. U tome je i bio problem.
“Pogriješila sam u nečemu”, reče Schwangyu.
Evo! Bio je to dvosjekli odgovor koji bi druga časna majka
mogla uvažiti.
“Nisi pogriješila kad si ga oštetila”, odgovori Lucilla.
“Ali nisam predvidjela da neka druga časna majka može otkriti
ta previranja u njemu”, reče Schwangyu.
“On želi naše moći kako bi pobjegao od nas” objasni Lucilla.
“Stalno razmišlja: Jednoga dana znat ću koliko i one i pobijedit ću. ”
Budući da Schwangyu nije ništa odgovorila, Lucilla nastavi:
“Lukavo. A pobjegne li, morat ćemo ga uhvatiti i same uništiti”
Schwangyu se nasmiješi.
“Ne namjeravam ponoviti tvoju pogrešku”, reče Lucilla.
“Otvoreno ti govorim, jer znam da ćeš to i sama u svakom slučaju
spoznati. Sada shvaćam zašto je Taraza poslala Utiskivačicu jednom
mladom goli.” Schwangyuin osmijeh iščezne. “Što ti činiš?”
“Vežem ga uza sebe jednako kako to vežemo sve naše
akolitkinje uz njihove učiteljice. Postupam s njim iskreno i odano kao s
jednim od nas.”
“Ali on je muško!”
“Tek toliko da će začinska agonija to zanijekati, ništa više od
toga. Mislim da ide u tom smjeru”
“A kad dođe vrijeme za zadnji korak utiskivanja?” upita
Schwangyu. “Da, to će biti osjetljivo. Ti vjeruješ da će ga to uništiti. To
je, uostalom, i bio tvoj plan.”
“Lucilla, Sestrinstvo nije jednodušno suglasno slijediti Tarazine
zamisli s ovim golom. To, svakako, znaš.”
Bio je to Schwangyuin najsnažniji razlog, a i to što ga je čuvala
za ovaj trenutak govorilo je mnogo. Strah od stvaranja novog Kwisatz
Haderacha bio je duboko usađen, a dugogodišnja neslaganja glede toga
u Bene Gesseritu razmjerno jaka.
“On je primitivne genetske loze i nije odgajan za Kwisatz
Haderacha”, reče Lucilla.
“Ali Tleilaxi su petljali po njegovom genetskom naslijeđu!”
“Da, prema našim spoznajama. Ubrzali su njegove živčane i
mišićne reakcije.”
“A je li to sve što su učinili?” upita Schwangyu.
“Vidjela si nacrte stanica” podsjeti je Lucilla.
“Kad bismo znale činiti to što znaju Tleilaxi, tad nam oni ne bi
trebali”, reče Schwangyu. “Imale bismo vlastite axolotl posude.”
“Misliš da su nam podvalili?” upita je Lucilla.
“Devet mjeseci je bio kod njih bez ikakvog našeg nadzora!”
“Naslušala sam se svih tih razloga”, primijeti Lucilla.
Schwangyu odmahne rukama u znak predaje. “Ako je tako, onda
je potpuno tvoj, Časna majko. No, i posljedice idu na tvoju dušu. No, nećeš
me maknuti s ovog položaja bez obzira što će stajati u tvom
izvješću Kapitolu.”
“Maknuti tebe? Ne, nikako. Ne želim da tvoja klika pošalje
nekoga koga ne poznajemo.”
“Postoji granica do koje mogu podnositi uvrede”, reče
Schwangyu.
“A postoji i granica do koje će Taraza trpjeti tvoje izdajničko
ponašanje”, odgovori Lucilla.
“Dobijemo li novog Paula Atreida ili, ne daj Bože, novog
Tiranina, bit će to Tarazino djelo”, zaključi Schwangyu. “Prenesi joj što
sam rekla” Lucilla ustane. “Možda bi i ti, isto tako, morala znati da mi
je Taraza ostavila punu slobodu odlučivanja o tome koliko ću melangea
davati ovom goli. Već sam počela povećavati njegove doze.”
Schwangyu tresne objema šakama po klupi. “Prokleti bili svi vi!
Još ćete nas uništiti!”
11.
Tajna Tleilaxa mora biti u njihovoj spermi. Naše provjere
dokazuju da njihova sperma ne donosi napredak u izravnom
genetskom smislu. Javljaju se prekidi. Svaki Tleilax kojeg smo
ispitivali ima svoju unutrašnju osobnost skrivenu od nas. Oni su
prirodno imuni na ixijansku provjeru. Tajanstvenost na najdubljoj
razini njihov je najjači oklop i najjače oružje.
Analiza Bene Gesserita,
Šifra Arhive BTXX44LWOR
Tog jutra, četvrte godine Sheeaninog boravka u svećeničkom
svetištu, izvješća doušnika izazvala su rasplamsavanje posebnog
zanimanja među promatračima Bene Gesserita na Rakisu.
“Bila je na krovu, kažeš?” upita majka zapovjednica rakiške
Tvrđave. Tamalane, zapovjednica, prije je služila na Gammu i znala je
više od većine ostalih kakvom se to spajanju Sestrinstvo ovdje nadalo.
Doušnikovo izvješće prekinulo je Tamalanin doručak od limunovog
kompota s dodatkom melangea. Doušnica je mirno stajala pokraj stola
dok je Tamalane nastavila s obrokom nakon što je ponovno pročitala
izvješće. “Da, na krovu, časna majko” reče doušnica.
Tamalane pogleda prema doušnici. Bila je to Kipuna,
domorotkinja s Rakisa, akolitkinja pripremana za obavljanje osjetljivih
lokalnih dužnosti. Gutajući zalogaj kompota, Tamalane reče: “‘ Vratite
ih!’ Jesu li to točne njene riječi?”
Kipuna kratko kimne. Shvatila je pitanje. Zar je Sheeana rekla to
što joj je već prije naređeno?
Tamalane se vrati proučavanju izvješća, tražeći osjetljive
naznake. Bilo joj je drago što su poslali baš Kipunu. Tamalane je
cijenila sposobnost ove rakiške žene. Kipuna je imala nježne, oble crte
lica i kovrčavu kosu kakva se često sretala kod pripadnika rakiške
svećeničke klase, ali ne i kovrčav mozak ispod te kose.
“Sheeana je bila ljuta”, nastavi Kipuna. “Topter je prošao blizu
vrha krova i ona je unutra sasvim jasno raspoznala dva okovana
zatvorenika. Znala je da ih vode da umru u pustinji.”
Tamalane spusti izvješće i osmjehne se. “Pa je naredila da joj ih
vrate. Smatram izbor njenih riječi očaravajućim.”
“Vratite ih?” upita Kipuna. “Po meni je to jednostavna naredba.
Što je tu očaravajuće?”
Tamalane se divila neposrednosti zanimanja ove akolitkinje.
Rijetko kad je Kipuna propuštala prigodu za spoznavanje djelovanja
svijesti prave časne majke.
“Ne zanima me taj dio njenog ispada” reče Tamalane. Na to se
nagne nad izvješće i glasno pročita: “Vi ste Shaitanove sluge, a ne sluge
slugu.” Tamalane podigne pogled prema Kipuni. “Vidjela si to i čula
svojim očima i ušima?”
“Da, časna majko. Zato je i ocijenjeno važnim da vas osobno
izvijestim, ako biste imali još kakvih pitanja.”
“Još ga zove Shaitan”, primijeti Tamalane. “Kako ih to mora
ljutiti. No, sam Tiranin je rekao: ‘Zvat će me Shaitan’”
“Vidjela sam izvješća iz riznica pronađenih u Dar-es-Balatu”,
reče Kipuna.
“Nisu odugovlačili s vraćanjem te dvojice zatvorenika?” upita
Tamalane.
“Obavili su to brzinom potrebnom za prijenos poruke do
‘toptera, časna majko. Vratili su ih za nekoliko minuta.”
“Znači, cijelo vrijeme su je promatrali i osluškivali. Dobro. Je li
Sheeana bilo čime pokazala da poznaje tu dvojicu zatvorenika? Je li
između njih tada izmijenjena bilo kakva poruka?”
“Sigurna sam, oni su stranci za nju, časna majko. Dva obična
čovjeka iz nižih slojeva, poprilično prljavo i sirotinjski odjevena.
Zaudarali su po prljavštini onih koliba na periferiji.”
“Sheeana je naredila da im skinu okove, a zatim je razgovarala s
tom neopranom dvojicom. A sada, čujmo njene riječi: Što je rekla?”
“‘Vi ste moj narod’.”
“Krasno, predivno”, reče Tamalane. “Zatim je naredila da ih
odvedu, da ih okupaju i, prije nego ih oslobode, daju im novu odjeću.
Reci mi njenim riječima što je bilo dalje?”
“Pozvala je Tueka, koji je došao s tri savjetnika-pomoćnika. Bila
je to… gotovo svađa.”
“Uđi u memorijski trans, molim” reče Tamalane. “Ponovi mi
razgovor.
Kipuna sklopi oči, duboko udahne i utone u memorijski trans. Pa
nastavi: “Sheeana kaže: ‘Ne sviđa mi se kad hranite Shaitana mojim
ljudima’
Savjetnik Stiros odgovara: ‘Oni su žrtvovani Shai-Huludu!’
Sheeana uzvikuje: ‘Shaitanu’ Zatim bijesno udara nogama po podu.
Tuek se nagne: ‘Dosta, Stirose. Ne želim čuti više ni riječi protivljenja.’
Sheeana ih pita: ‘Kad ćete shvatiti?’ Stiros pokušava nešto reći, ali ga
Tuek ušutkuje pogledom i kaže: ‘Shvatili smo, sveto dijete! Sheeana
zatim nastavlja: ‘Želim…’”
“Dosta” reče Tamalane i nastavi: “Vrati se na svoje mjesto,
Kipuna. Obavila si sjajan posao, zaista, sjajan.”
“Hvala, časna majko.”
“Svećenici će biti zgroženi”, primijeti Tamalane. “Sheeanina
želja je za njih naredba, jer Tuek joj vjeruje. Prestat će koristiti crve kao
sredstvo kažnjavanja.”
“Ona dva zatvorenika…”, započne Kipuna.
“Da, vrlo bistro od tebe. Ta dva zatvorenika će pričati što im se
dogodilo. Priča će biti svakako preuveličana. Ljudi će početi govoriti da
ih Sheeana štiti od svećenika.”
“Zar to nije upravo ono što ona i čini, časna majko?”
“Ahhh, ali razmotri izbor koji na taj način ostaje svećenicima.
Oni će razviti druge oblike kažnjavanja – bičevanja i neka uskraćivanja.
Smanjenjem straha od Shaitana, zbog Sione, pojačat će se strah od
svećenika.” Tijekom sljedeća dva mjeseca Tamalanina izvješća
Kapitolu sadržavala su potvrdu njenih vlastitih riječi.
“Loši obroci, posebno oskudno dijeljenje vode, postali su glavni
oblik kazne”, izvještavala je Tamalane. “Glasine nezadovoljstva stigle
su i do najudaljenijih područja Rakisa, a uskoro će se proširiti i na
mnoge druge okolne planete.”
Tamalane je brižno razmotrila moguće posljedice svoga
izvješća. Njega će vidjeti mnoge oči, uključujući i neke koje nisu bile
naklonjene Tarazi. Bilo koja časna majka mogla je zamisliti što se,
zapravo, događalo na Rakisu. Mnogi su na Rakisu vidjeli Sheeanin
dolazak na divljem crvu iz pustinje. Pokušaj svećenika da sve oviju
velom tajne bio je onemogućen već u samom početku. Nezadovoljena
radoznalost težila je stvaranju vlastitih odgovora. Nagađanja su često
bila opasnija od istine.
Prethodna izvješća govorila su o djeci koju su dovodili kako bi
se igrala sa Sheeanom. Višestruko dopunjavane priče o takvoj djeci bile
su ponavljane uz daljnja iskrivljavanja, a i ta iskrivljavanja bila su revno
dostavljana Kapitolu. Ona dva zatvorenika, vraćena na ulice u novim
odijelima, samo su doprinosila mitu koji je rastao. Sestrinstvo,
umjetnice u stvaranju mitologije, imale su na Rakisu spremnu energiju
koju je samo trebalo pametno pojačati i usmjeriti.
“Nahranile smo kod stanovništva želju za ispunjenjem
vjerovanja”, izvijestila je Tamalane. Razmišljala je o tim frazama koje
je izmislio Bene Gesserit dok je završavala svoj zadnji zalogaj.
“Sheeana je to što smo dugo čekale.”
Bila je to prejednostavna tvrdnja da bi se njena važnost mogla
proširiti bez neprihvatljivih iskrivljenja.
“Shai-Huludovo dijete došlo je kazniti svećenike!”
Međutim, to je već bilo nešto složenije. Nekoliko svećenika je
izgubilo život u mračnim ulicama, što je bila posljedica burnog
nezadovoljstva stanovništva. To je potaklo pojačanu budnost organa
reda među svećenicima, čije su daljnje posljedice bile predvidive
nepravde nanošene stanovništvu.
Tamalane je na svećeničku delegaciju, koja je dočekala Sheeanu,
gledala kao na rezultat nemira između Tuekovih savjetnika. Njih
sedmorica, predvođeni Stirosom, upali su tijekom Sheeaninog doručka s
jednim djetetom s ulice. Znajući to, Tamalane je bila potpuno spremna,
osiguravši tajni zapis o događaju u kojem su školovanom oku časne
majke sve riječi bile čujne, svaki izraz vidljiv, a misli sasvim jasne.
“Mi smo ga žrtvovali Shai-Huludu” pobunio se Stiros.
“Tuek ti je već naglasio, ne svađaj se sa mnom oko toga”, rekla
je Sheeana.
Kako li su se samo svećenice smijale zbunjenosti Stirosa i
ostalih svećenika!
“Ili Shai-Hulud…” započeo je Stiros.
“Shaitan!” ispravila ga je Sheeana, a u njenom izrazu lica lako se
dalo pročitati: Znaju li ti glupi svećenici uopće nešto?
“Ali mi smo uvijek mislili…”
“Niste bili u pravu!” Sheeana je tresnula nogom u pod.
Stiros se pretvarao da mu treba poduka: “Moramo li vjerovati da
je i Shai-Hulud, Podijeljeni bog, Shaitan?”
Kakva li je on totalna budala, pomisli Tamalane. Čak ga i
djevojka u pubertetu može zbuniti, baš kao što je to i Sheeana
nastavljala činiti.
“Svako dijete s ulice zna to gotovo istog trena kad prohoda!”
dreknula je Sheeana.
Stiros je lukavo rekao: “Otkud znaš što se zbiva u glavama djece
s ulice?”
“Ti si znao, budući da sumnjaš u mene!” optužila ga je Sheeana.
Bio je to odgovor koji je naučila često koristiti, znajući da će stići do
Tueka i izazvati problem.
I Stiros je to vrlo dobro znao. Čekao je oborenih očiju dok mu je
Sheeana, govoreći vrlo strpljivo, kao da nekom djetetu, pripovijeda
basnu, objašnjavala da i bog i vrag, ili pak obojica istodobno, mogu biti
dio pustinjskog crva. Jedino čovjekovo pravo je prihvaćati tu stvarnost.
Ljudima nije dopušteno odlučivati o takvim stvarima.
Stiros je slao ljude u pustinju zbog propovijedanja takve hereze.
Njegov izraz lica (koji je tako pomno zabilježen u analizama Bene
Gesserita) govorio je da su takve luđačke zamisli uvijek potjecale iz
blata, s dna rakiške rulje. Ali sada! Morao je pristati na Tuekovu upornu
tvrdnju da je Sheeana govorila evanđeosku istinu!
Gledajući u zabilješke, Tamalane je razmišljala kako je lonac baš
dobro zakipio. To je i prenijela Kapitolu. Dvojbe su razdirale Stirosa:
dvojbe na sve strane, osim glede stanovništva i njegove odanosti
Sheeani. Doušnici blisku Tueku govorili su da je čak i on počeo dvojiti
o mudrosti svoje odluke o likvidaciji povjesničara-lokutora Drominda.
“Je li Dromind imao pravo kad je sumnjao u nju?” pitao je Tuek
svoje pristalice.
“Nemoguće!” odgovarale su ulizice.
A što su drugo i mogli reći? Visoki svećenik nije mogao
pogriješiti u takvim odlukama. Bog to ne bi dopustio. Sheeana ga je,
ipak, očito zbunjivala. Gurnula je odluke mnogih bivših visokih
svećenika u strašan ponor. Posvuda su bila nužna nova tumačenja.
Stiros je nastavljao pritiskati Tueka: “Što mi, zapravo, znamo o
njoj?”
Tamalane je imala potpuni uvid u najsvježije rasprave glede
toga. Stiros i Tuek su nasamo raspravljali do kasno u noć; samo njih
dvojica (tako su mislili) u Tuekovim odajama, udobno zavaljeni u
blijedoplave pasonaslonjače, s kompotom bogatim melangeom
nadomak ruke. Tamalanine holofotografije tog sastanka pokazivale su
žutu sjajnu kuglu koja je lebdjela na svojim suspenzorima tik iznad njih
dvojice, prigušenog svjetla da ne bi opterećivala njihove umorne oči.
“Možda ono, kad smo je prvi put ostavili u pustinji s udaračem,
nije bila dobra provjera”, započne Stiros.
Bila je to lukava izjava. Tuek je bio poznat po svojoj
jednostavnoj svijesti. “Nije bila dobra provjera? Što želiš time reći?”
“Možda Bog ipak traži od nas neke drukčije provjere.”
“Vidio si svojim očima! Mnogo puta je razgovarala s Bogom u
pustinji!”
“Da!” Stiros je gotovo poskočio. Jasno, bio je to odgovor koji je
priželjkivao. “Ako ona može ostati neozlijeđena u nazočnosti Boga,
možda je sposobna podučiti to isto i druge.”
“Sjećaš se njenog bijesa kad smo joj to predložili?”
“Možda joj nismo dobro pristupili.”
“Stirose! Što ako to dijete ima pravo? Mi služimo Podijeljenom
bogu. Dugo i ozbiljno razmišljam o tome. Zašto bi se Bog podijelio?
Nije li to konačna Božja provjera?”
Izraz na Stirosovom licu govorio je da je to baš ona vrsta
mentalne gimnastike koje se njegova frakcija bojala. Pokušao je
odvratiti Visokog svećenika, ali se Tuek nije dao skrenuti s
jednosmjernog puta koji se strmoglavljuje u metafiziku.
“Konačna provjera”, ostao je Tuek pri svojem. “Vidjeti dobro u
zlu i zlo u dobru”
Izraz Stirosova lica mogao se opisati samo kao užas. Tuek je bio
Božji vrhovni pomazanik. Nijedan svećenik nije smio u to ni
posumnjati! To što bi se sada moglo zbiti, ako Tuek javno objavi takvo
mišljenje, moglo bi uzdrmati same temelje svećeničkog autoriteta! Zato
je bilo razumljivo što se Stiros upitao nije li došao trenutak da premjesti
svog visokog svećenika.
“Nikada mi ne bi palo na pamet da bih se mogao upustiti u
rasprave o tako dubokim idejama s mojim visokim svećenikom”
nastavio je Stiros. “Ali možda bih mogao iznijeti prijedlog koji bi
razriješio mnoge dvojbe.”
“Hajde, predloži”, složi se Tuek.
“U njenu odjeću bi se mogli ugraditi vrlo nježni instrumenti.
Tako bismo mogli čuti što razgovara s…”
“I Bog ne bi znao što smo učinili?”
“Takva pomisao mi nikada nije pala na pamet!”
“Neću joj naređivati odlaske u pustinju”, usprotivio se Tuek.
“A ako to bude njena odluka?” Stirosovo lice govorilo je kako se
iz petnih žila nastoji dodvoriti. “Mnogo puta je to učinila.”
“Odavno već nije. Čini se kao da je izgubila potrebu
savjetovanja s Bogom.”
“Zar je ne bismo mogli navesti na to?” Stiros je bio uporan.
“Kako?”
“Sheeana, kad ćeš ponovno razgovarati s Ocem? Zar ne želiš
ponovno biti u Njegovoj nazočnosti?”
“To više zvuči kao poticanje nego kao nagovaranje.”
“Samo predlažem…”
“Ovo sveto dijete nije glupo! Ona razgovara s Bogom, Stirose.
Bog bi nas mogao teško kazniti zbog takvih pretpostavki.”
“Zar je Bog nije spustio među nas da bismo je proučili?”
nastavljao je Stiros.
To je, prema Tuekovom mišljenju, bilo preblizu Dromindovoj
herezi. Zloguko je pogledao Stirosa.
“Samo hoću reći”, brzo je dodao Stiros, “da je Bog sigurno htio
da mi učimo od nje.”
Tuek si je to rekao već više puta, nikada ne uspjevši u svojim
riječima čuti čudan odjek Dromindovih riječi.
“Nju ni po koju cijenu ne treba poticati i provjeravati” zaključio
je Tuek
“Tako mi neba!” uzviknuo je Stiros. “Bit ću duh svetog opreza. I
o svemu što naučim od svetog djeteta odmah ću vas izvijestiti.”
Tuek je samo kimnuo. Imao je vlastite načine da se uvjeri govori
li Stiros istinu.
O poticajima i provjerama koji su uslijedili, Tamalane i njeni
pouzdanici odmah su obavijestili Kapitol.
“Sheeana djeluje zamišljeno”, izvijestila je Tamalane.
Za časne majke na Rakisu, i ostale obavještavane, taj zamišljen
izgled imao je jasno obrazloženje. Sheeanini predci bili su odavno
mrtvi. Stirosova nametanja izazivala su kod djeteta čežnju za domom.
Sheeana je mudro šutjela, ali bilo je jasno da mnogo razmišlja o svom
životu u naseljeničkom selu. Unatoč svih strahova i opasnosti, to su joj
očito bila sretna vremena. Sjećala se smijeha, čeprkanja po pijesku, lova
škorpiona u pukotinama seoskih straćara, njuškanja djelića začina među
dinama. Na temelju Sheeaninih ponavljanih putovanja na isto područje,
Sestrinstvo je razmjerno točno moglo odredi položaj nestalog sela i
naslutiti što se s njim moglo dogoditi.
Sheeana je često zurila u jednu od Tuekovih starih karti na zidu
svoje sobe.
Kao što je Tamalane i očekivala, Sheeana je jednog jutra zabola
prst na mjesto na karti kamo je već više puta odlazila. “Odvedite me
tamo”, naredila je Sheeana svojim čuvarima.
Pozvan je ‘topter.
Dok su svećenici žudno osluškivali kako ‘topter lebdi visoko
iznad njih, Sheeana se još jednom suočila sa svojim nepobjedivim
protivnikom u pijesku. Tamalane i njeni svećenici uključili su se u
svećenički prijenos, požudno promatrajući događanja.
Tamo u pustinji između dina, kamo je Sheeana tražila da je
spuste, ništa, čak ni najmanji trag, nije ostao od sela. Međutim, ovog
puta je upotrijebila udarač. Još jedan od Stirosovih lukavih prijedloga
udružen s brižljivim uputama o uporabi tog prastarog sredstva za
prizivanje Podijeljenog boga.
Crv je došao.
Tamalane je promatrala prizor na vlastitom relejnom projektoru,
razmišljajući o crvu samo kao o osrednjem čudovištu. Sheeana je stajala
svega nekih tri metra ispred razjapljenih usta. Promatrači su
razgovijetno mogli čuti plamsanje vatri u unutrašnjosti crva.
“Hoćeš li mi reći zašto si to učinio?” upitala je Sheeana.
Nije ustuknula od njegova vreloga daha. Pijesak je pucketao
ispod čudovišta, no ona nijednim znakom nije pokazivala da to čuje.
“Odgovori mi!” naredila je Sheeana.
Nikakav glas nije potekao od crva, ali se činilo da Sheeana
osluškuje držeći glavu nagnutu na stranu.
“Onda se vrati odakle si došao”, naredila mu je. Mahnula je crvu
neka ide.
Crv se pokorno povukao i vratio pod pijesak.
Svećenici su danima raspravljali o tom kratkom susretu, dok ih
je Sestrinstvo gotovo veselo špijuniralo. Sheeanu nisu mogli podvrći
ispitu, a da ona ne zna da je prisluškuju. Kao i do tada, odbila je reći
bilo što o svom posjetu pustinji.
Stiros je produžio sa svojim lukavim poticanjima. Ishod je bio
upravo onakav kakav je Sestrinstvo očekivalo. Bez ikakvog upozorenja,
Sheeana bi se nekog dana probudila i rekla: “Danas ću poći u pustinju.”
Ponekad je koristila udarač, a ponekad ga je prizivala plesom.
Daleko na pijesku, izvan vidika Tvrđave ili bilo kojeg drugog
naseljenog mjesta, crvi su joj dolazili. Sheeana bi sama stajala ispred
crva i razgovarala s njim, dok su ostali slušali. Tamalane je smatrala da
su prikupljeni zapisi, koji su prolazili kroz njene ruke na putu do
Kapitola, jednostavno očaravajući.
“Trebala bih te mrziti!”
Kakav li je samo metež to izazvalo među svećenicima! Tuek je
htio sazvati otvorenu raspravu: “Bismo li svi trebali mrziti Podijeljenog
boga i u isti mah ga voljeti?”
Stiros je jedva spriječio taj prijedlog tvrdeći da božje želje nikad
nisu iskazane u jasnom obliku.
A jednom je Sheeana upitala jednog od svojih divovskih
posjetitelja: “Hoćeš li mi dopustiti da te ponovno zajašem?”
Kad se približila crv je ustuknuo i nije joj dopustio da se popne.
Drugom prigodom je upitala: “Moram li ostati sa svećenicima?”
Tog istog crva napala je mnoštvom pitanja, a među njima i
sljedeće: “Kamo odlaze ljudi kad ih pojedeš?”
“Zašto su ljudi neiskreni prema meni?”
“Bih li trebala kazniti loše svećenike?”
Tamalane se nasmijala ovom zadnjem pitanju, razmišljajući na
zbrku koju će ono stvoriti među Tuekovim ljudima. Njene uhode
pravodobno su je izvijestile o užasu koji je zahvatio svećenike.
“Kako joj je On odgovorio?” pitao je Tuek. “Je li itko čuo
Bogov odgovor?”
“Možda se On obraća izravno njenoj duši”, usudio se primijetiti
jedan savjetnik.
“To je!” Tuek se grčevito uhvatio za ovo tumačenje. “Moramo je
upitati što joj je Bog odgovorio.”
Sheeana je odbila bilo kakvu raspravu o tome.
“Ona ima prilično jasnu procjenu vlastitih moći”, izvijestila je
Tamalane. “Ne odlazi prečesto u pustinju, unatoč Stirosovim
poticanjima. Kao što smo mogle očekivati, privlačnost takvih izleta je
nestala. Strah i ushićenje, dok sasvim ne izblijede, još će je neko
vrijeme vući tamo. Međutim, naučila je djelotvornu naredbu: ‘Odlazi!’”
Sestrinstvo je ovo označilo kao važan trenutak u razvoju
događanja. Znajući da joj se čak i Podijeljeni bog pokorava, teško bi
neki svećenik ili svećenica mogli dovesti u pitanje njeno pravo na
izričaj takve naredbe.
“Svećenici grade kule u pustinji”, izvještavala je Tamalane.
“Potrebna su im sigurna mjesta odakle bi promatrali Sheeanu kad tamo
odlazi.” Sestrinstvo je predvidjelo takav potez, pa je čak i samo potaklo
ubrzanje tih projekata. Svaka kula imala je vlastitu zamku za vjetar,
osoblje za njeno održavanje, vodene prepreke, vrhove i ostale elemente
civilizacije. Svaka je predstavljala malu zajednicu, a sve zajedno širile
su utvrđena područja Rakisa sve dublje u predjele kojima su dotad
vladali crvi.
Naseljenička sela više nisu bila nužda i ovakva promjena
pripisana je Sheeaninoj zasluzi.
“Ona je naša svećenica”, govorilo je stanovništvo.
Tuek i njegovi savjetnici bili su kao na iglama: Shaitan i Shai-
Hulud su jedno te isto tijelo? Stiros je danonoćno živio u strahu da bi Tuek
mogao javno izreći tu činjenicu. Stirosovi savjetodavci
naposljetku su odbacili prijedlog o Tuekovom odstranjenju. Jedan drugi
prijedlog – da svećenica Sheeana doživi koban udes – užasnuo je sve pa
ga je čak i Stiros smatrao previše opasnim.
“Čak i ako uklonimo ovaj trn u oku, Bog bi nas mogao posjetiti
na još strašniji način”, rekao je. Pritom je upozorio: “Najstarije knjige
kažu da će nas predvoditi neko malo dijete.”
Stiros je bio samo jedan među onima koji su Sheeanu promatrali
kao nešto ne sasvim smrtno. Bilo je primjetno da su je svi koji su stalno
bili oko nje, uključujući Caniju, zavoljeli. Bila je tako domišljata, tako
bistra i odgovorna.
Mnogi su zapazili da je ta sve veća sklonost prema Sheeani
dotaknula čak i samog Tueka.
Sestrinstvo je odmah uočavalo ljude dotaknute tom moći. Bene
Gesserit je imao ime za taj drevni običaj: širenje obožavanja. Tamalane je
prenosila vijesti o dubokim promjenama što se događaju na Rakisu,
posebno od trenutka kad su se ljudi širom planeta počeli moliti Sheeani
umjesto Shaitanu ili čak Shai-Huludu.
“Ljudi primjećuju Sheeaninu brigu za najslabije”, izvještavala je
Tamalane. “To je poznati uzorak. Sve ide po planu. Kad ćete poslati
toga golu?”
12.
Vanjska površina balona uvijek je veća od središta te proklete
stvari! To je cijeli smisao Raspršenja!
Odgovor Bene Gesserita na prijedlog Ixa
da se pošalju novi istraživački brodovi
među Izgubljene.
Jedan od bržih svjetlosnih brodova Sestrinstva prebacio je
Milesa Tega do Cehovog transportera koji je kružio oko Gammu. Nije
mu bilo drago što baš sada mora napustiti Tvrđavu, ali ta je zadaća bila
prioritet. Intuitivno je osjećao da s čitavim pothvatom nešto nije u redu.
Sa svojih tri stotine godina iskustva, Teg je naučio vjerovati intuiciji. Na
Gammu se stvari nisu dobro razvijale. Svaka ophodnja, svako izvješće
udaljenih senzora, priopćenja Patrinovih špijuna u gradovima – sve je
pospješivalo vatru Tegovog nemira.
Teg je na svoj mentatski način osjetio tu preraspodjelu snaga
oko Tvrđave i unutar nje. Međutim, naredba da joj se javi na Cehov
transporter, spreman za bitku, došla je od same Taraze s nepogrešivom
kripto-ispravom.
Dok se svjetlosni brod uzdizao, Teg se pripremao za borbu.
Obavio je sve pripreme koje je mogao obaviti. Lucilla je upozorena.
Vjerovao je Lucilli. Što se tiče Schwangyu, bila je to druga stvar.
Odlučno je namjeravao s Tarazom raspraviti o nekoliko bitnih promjena
u gamuškoj Tvrđavi. Međutim, prvo je morao pobijediti u još jednoj
bitci. Nije nimalo dvojio u to da je pred njim borba.
Dok je svjetlosni brod pristajao, Teg pogleda ulaz letjelice i
ugleda divovski simbol Ixa unutar Cehovog ukrasnog natpisa na tamnoj
strani transportera. Ovu letjelicu Ceh je pretvorio u ixijanski
mehanizam, zamjenjujući tradicionalne navigatore strojevima. Na
letjelici je sigurno bilo ixijanskih tehničara koji su održavali opremu.
Ali tu se morao nalaziti i jedan pravi Cehov navigator. Ceh nikada nije
sasvim vjerovao strojevima, čak i dok se hvalio ovim preuređenim
transporterima koji su zapravo bili svojevrsna poruka Tleilaxima i
Rakijancima.
Pogledajte: nije nam više potreban vaš melange!
To je bila poruka onog divovskog simbola Ixa na boku
svemirskog broda.
Teg osjeti blagi trzaj pristanišnih sidra i duboko udahne
smirujući se. Osjećao se kao i uvijek pred bitku: ispražnjen od svih
lažnih snova. Bila je to pogreška. Razgovori nisu urodili plodom i sada
je preostao krvavi boj… osim ne uspiju li sve to prevladati na neki drugi
način. Bitke su u sadašnja vremena rijetko bile masovne, ali smrt je,
ipak, bila posvuda prisutna. To ga je navelo na pomisao o još češćoj
pogrešci.
Ne možemo li miroljubivo uskladiti naše razlike, ne možemo
biti ljudi.
Teg je to jednom rekao u pregovorima, stojeći stisnutih šaka
naslonjenih na stol i naginjući se prema tri nepopustljiva lica nasuprot
sebe – dva muškarca i žena – koji su zastupali zajedničke interese
Ribogovornica i Ixijanaca. Njih troje se bilo svrstalo protiv konzorcija
koji je podupirao Ceh i koji se suprotstavio CHOAM-u: prepirka preko
pet planetarnih tržišta. Tu su bili uključeni i interesi Bene Gesserita, jer
su oni podržavali Tvrđavu i ostale misije na svakom planetu i koji bi
sigurno bili uništeni u svakom neprijateljskom napadu unutar te
prepirke. Sestrinstvo se nametnulo kao zainteresirani sudac, pokazujući
već od početka da će se suprotstaviti svakoj uporabi oružja.
Prepoznajući taj uzorak, Teg je postrojio šesnaest svojih osobno
školovanih legija u brodsku ne-prostoriju, pripremljenih za trenutno
djelovanje na njegov znak.
Uzbuđenost je rasla tijekom pregovora pa Teg nije nikako
mogao biti siguran mogu li njegova rječitost ili prijetnja nasiljem
njegovih jedinica izboriti kompromisnu nagodbu. Kompromis su
prihvatile dvije njegove legije na svakom od pet planeta, nadzirući
dogovor. Dva njegova namjesnika su bila ubijena nožem pa je bio
prisiljen smaknuti devet civila prije nego je smirio stanje; sitno
prolijevanje krvi nasuprot mogućnosti velikog sukoba.
Kasnije je Sestrinstvo analiziralo cijelu situaciju i zaključilo da
je Tegov ugled bio odlučujući za smirivanje svađe i prihvaćanje
kompromisa. Teg je prihvatio tu frazu kao još jedan simptom strahovite
snage kojom se može nježno balansirati kad su im sukobi
suprotstavljeni. To što snaga učini, bio je zadnji pijun u nekim
udaljenim pregovorima. A svi postupci Sestrinstva, kojima je namjera
bilo zadržavanje monopola i oblikovanje cijena, mogli su se protumačiti
kao konfrontacija.
Čim se iskrcao sa svjetlosnog broda, Teg protrese glavu
rješavajući se razmišljanja o starim događajima. Sve je to prastara
povijest, događaji prije njegovog odlaska u mirovinu, povijest prije
gole.
Neki čuvar s nepogrešivim obilježjima Ixijanca odveo je Tega u
prostoriju gdje ga je čekala Taraza. Duž hodnika i zračnih cijevi koje su
ga nosile prema Tarazi, Teg je motrio na oznake, potvrde tajnog
upozorenja u poruci Vrhovne majke. Sve je izgledalo mirno i obično –
čuvar se ponašao prema basharu s dužnim poštovanjem. “Bio sam
zapovjednik Tirega na Andioyu” rekao je čuvar spominjući jedan spor
koji je ubrzo bio u bitku u kojoj je Teg pobijedio.
Stigli su do jednog ovalnog propusta u zidu običnog hodnika.
Propust se rastvori i Teg uđe u prostoriju bijelih zidova i ugodne
veličine – stolci s remenima, niski postrani stol, sjajne kugle ugođene na
žutu svjetlost. Ploča otvora sklizne u svoje zatvarače uz poprilično
bučan udar, ostavivši njegovoga vodiča u hodniku.
Neka benegesseritska akolitkinja razmakne tanku zavjesu koja je
skrivala prolaz desno od Tega. Jedva primjetno kimne u tom smjeru.
Vidjeli su ga, Tarazu će izvijestiti.
Teg suspregne drhtanje u nožnim mišića.
Napad?
Očito nije pogrešno shvatio Tarazino tajno upozorenje. Jesu li
mu pripreme odgovarajuće? Lijevo od njega nalazio jedan crni stolac s
remenjem, dugačak stol ispred njega i još jedan stolac na drugom kraju
stola. Teg krene do te strane sobe i čekajući zastane leđima okrenut
zidu. Na vrhu svojih čizama opazio je ostatke tamne prašine s Gammua.
Čudan miris u ovoj sobi. On pažljivo onjuši. Shere. Jesu li se
Taraza i njeni ljudi naoružali protiv ixijanske sonde? Teg je uzeo svoju
redovnu kapsulu shere prije ukrcavanja na svjetlosni brod. U njegovoj
glavi bilo je previše znanja da bi ga neprijatelju smio prepustiti. To što
je Taraza ostavila miris shere oko svojih odaja značilo je nešto drugo:
bila je to poruka promatraču čija se nazočnost nije mogla spriječiti.
Taraza uđe u prostoriju kroz tanku zavjesu. Teg pomisli kako
izgleda umorno. To mu se učini značajno, jer su sestre mogle skrivati
umor gotovo do trenutka pada u nesvijest. Je li stvarno posustala ili je to
bila još jedna poruka namijenjena skrivenim promatračima.
Zastavši čim je ušla u sobu, Taraza promotri Tega. Bashar
izgleda mnogo starije nego kad sam ga zadnji put vidjela, pomisli
Taraza. Dužnost na Gammu učinila je svoje, ali ta ju spoznaja umiri.
Dakle, Teg je predano obavljao svoj posao.
“Tvoj hitar odziv je hvale vrijedan, Milese”, reče ona.
Hvale vrijedan! Njihov dogovoreni izraz za: ‘ Potajno nas
promatra neki opasan neprijatelj.’
Teg kimne i istodobno pogleda prema zastorima odakle je
Taraza došla.
Taraza se osmjehne i uđe u unutrašnjost sobe. Ni traga o
melangeškom ciklusu kod Tega, primijeti ona. Tegove poodmakle
godine uvijek su izazivale sumnju okrjepljuje li se začinom. Kod njega
ništa nije otkrivalo makar i najmanji trag prepuštanja začinu, čemu su
katkad bili skloni i najjači kad bi osjetili približavanje kraja. Teg je
odjenuo svoj stari kaput odore visokog bashara, ali bez zlatnih oznaka
na ramenima i ovratniku. Bio je to znak koji je odmah prepoznala.
Poručivao joj je: ‘Sjeti se kako sam ih zaradio, služeći te. Ni ovoga puta
te nisam iznevjerio.’
Oči koje su je proučavale odavale su uravnoteženost; nije im
mogao promaći ni najmanji trag ispitivanja. Čitava njegova pojava
govorila je o unutrašnjem miru. Sve je to bilo u dubokom neskladu s
onim što se, po njenom znanju, moralo ovog trenutka događati u njemu.
Čekao je samo na njen znak.
“Moramo u prvoj prigodi probuditi našeg golu”, reče ona.
Mahnula mu je rukom ušutkujući ga, budući da je zaustio nešto
odgovoriti. “Vidjela sam Lucillina izvješća i znam da je još premlad.
No, od nas se traži akcija.”
Shvatio je da je ovaj govor namijenjen promatračima. Može li se
vjerovati tim riječima?
“Naređujem ti da ga probudiš”, reče ona i pritom savije lijevi
ručni zglob kao znak da se radi o njihovom tajnom jeziku.
Dakle, bila je istina! Teg brzo pogleda prema zastorima koji su
skrivali prolaz kroz koji je Taraza ušla. Tko je tamo prisluškivao?
Usredotočio je svoje mentatske sposobnosti na problem.
Nedostajali su mu neki dijelovi, ali to ga nije zaustavilo. Svaki mentat je
mogao djelovati i bez pojedinih dijelova, raspolaže li s dovoljno
podataka za stvaranje uzorka. Ponekad je bio dovoljan i najpovršniji
obris. Iz njega se dao spoznati skriveni oblik, a temeljem toga mogao je
uklopiti dijelove koji su nedostajali i dobiti cjelinu. Uostalom, mentati
su rijetko kad raspolagali sa svim podacima koje bi poželjeli, ali on je
bio izvježban naslutiti uzorke, prepoznavati sustave i cjeline. Teg se tog
trenutka podsjeti na svoje izrazito vojno školovanje: obučavaj regruta da
vježba oružje, da ispravno uperi oružje.
Taraza ga je usmjeravala. Njegova procjena situacije bila je
potvrđena.
“Uslijedit će očajnički pokušaji zarobljavanja ili ubojstva našeg
gole prije nego ga probudiš”, reče ona.
Prepoznao je njen ton: hladno analitičko podastiranje podataka
mentatu. Znači, shvatila je da se on nalazi u mentatskom stanju.
Mentatski istraživački uzorak valjao se njegovom svijesti. Prvo,
postojao je plan Sestrinstva s ovim golom, njemu najvećim dijelom
nepoznat, ali se na neki način vrtio oko nazočnosti mlade žene na
Rakisu, koja je (tako se govorilo) mogla zapovijedati crvima. Gola
Idahoa: očaravajuća osoba koja je u sebi imala nešto od onoga zbog
čega su ga Tiranin i Tleilaxi obnavljali bezbroj puta. Duncani po
narudžbi! Kakvu je uslugu taj gola pružao kad ga Tiranin nije htio
ostaviti na miru među mrtvima? A Tleilaxi: oni su izdvajali Duncana
Idahoa iz svojih axolotl posuda tisućama godina, pa čak i nakon
Tiraninove smrti. Tleilaxi su prodali ovoga golu Sestrinstvu dvanaest
puta, a Sestrinstvo im je to plaćalo u najtvrđoj valuti: melangeom iz
vlastitih dragocjenih zaliha. Zašto su Tleilaxi prihvatili plaćanje u
nečemu što su i sami tako obilno proizvodili? Očito: žele iscrpiti zalihe
Sestrinstva. Bio je to poseban oblik pohlepe. Tleilaxi su kupovali
prevlast – igra osvajanja moći.
Usredotočio se na Vrhovnu majku koja je mirno čekala.
“Tleilaxi ubijaju gole da bi nadzirali naš odabir trenutka”, reče on.
Taraza kimne, ali ništa ne odgovori. Dakle, ima tu još nečega.
Ponovno je utonuo u mentatsko stanje.
Bene Gesserit je bio važno tržište za Tleilaxov melange, iako ne
i jedini izvor, jer je ponešto dolazilo i s Rakisa, ali važno svakako, vrlo
važno. Nije imalo smisla da se Tleilaxi odreknu tako značajnog tržišta,
osim ako nisu imali spremno neko još značajnije.
Tko je još mogao naći svoj interes u aktivnostima Bene
Gesserita? Bez ikakvih dvojbi Ixijanci. Ali Ixijanci nisu bili bogzna
kakvo tržište za melange. Nazočnost Ixa na ovoj letjelici govorilo je o
njihovoj neovisnosti. Budući da su Ixijanci i Ribogovornice zaključili
zajednički sporazum, i Ribogovornice su se mogle isključiti iz obrasca
potrage.
Koja je, onda, velika sila, ili skupina sila, u ovom svemiru
imala…
Teg zaledi ovu pomisao kao da je povukao kočnice za poniranje
‘toptera, dopuštajući svijesti slobodan let, dok je istodobno pretraživao
ostale mogućnosti.
Ne u ovom svemiru.
Uzorak je poprimio oblik. Bogatstvo. Gammu je preuzeo novu
ulogu u njegovim mentatskim proračunima. Gammu su davno uništili
Harkonneni, ostavivši ga poput raspadajuće lešine koju su Danijanci
vratili u život. Bilo je, međutim, razdoblja kad su čak i nade na Gammu
znale zgasnuti. Bez nada nije bilo ni snova. Uspinjući se iz te svojevrsne
septičke jame, stanovništvo je kod sebe razvilo tek najosnovniji
pragmatizam. Ako djeluje, dobro je.
Bogatstvo.
Prigodom prvog obilaska planeta uočio je veliki broj banaka.
Bile su čak i označene; poneke kao trezori Bene Gesserita. Gammu je
služio kao uporište za manipulaciju golemim bogatstvom. Banke koje je
tada posjetio, proučavajući mogućnost njihovog korištenja za hitno
uspostavljanje veze, vratiše mu se u svijest u punom svjetlu. Shvatio je
da to mjesto nije bilo ograničeno samo na planetarne poslove. Bila je to
bankarska banka.
Ne samo bogatstvo, već BOGATSTVO.
U Tegovoj svijesti nije se oblikovao Prvi Uzorak, ali se našlo
dovoljno toga za Probnu Projekciju. Ne bogatstvo iz ovog svemira.
Ljudi iz Raspršenja.
Cijelo to mentatsko proučavanje nije trajalo duže od nekoliko
sekundi. Teg potpuno opusti mišiće i živce, ponovno pogleda Tarazu i
krupnim koracima priđe zaklonjenom ulazu. Zapazio je da ga Taraza
nijednim migom nije upozorila da to ne čini. Razmaknuvši zastore, Teg
se suoči s čovjekom gotovo svoje visine, u odjeći vojničkog kroja sa
sićušnim prekriženim kopljima na ovratniku – lice je bilo grubo, čeljust
široka, oči zelene. Imao je izgled iznenađene spremnosti: jedna ruka
počivala je iznad dobrano ispupčena džepa, očito skrivajući neko oružje.
Teg se osmjehne čovjeku, naglo spusti zastore i vrati se Tarazi.
“Promatraju nas ljudi iz Raspršenja”, reče.
Taraza se opusti. Tegov postupak bio je vrijedan pamćenja.
Zastori se, škripnuvši, hitro razmaknuše. Visoki stranac uđe i
zastane dva koraka od Tega. Ledeni izraz bijesa okivao mu je lice.
“Upozorio sam te da mu ne kažeš!” Glas je imao boju hrapavog
baritona, Tegu potpuno novog naglaska.
“A ja sam te upozorila na sposobnosti ovog mentata bashara”,
odgovori Taraza. Izraz odvratnosti prijeđe preko njenog lica.
Čovjek ustukne, a nagovještaj straha pokaže mu se na licu.
“Uvažena Priležnice, ja… “
“Nemoj me ni slučajno tako oslovljavati!” Tarazino tijelo se
napne u borbeni stav, kakav Teg nikada dosad nije imao prigodu vidjeti.
Čovjek nježno nakloni glavu. “Draga gospo, ne nadzireš ti ovdje
situaciju. Moram te podsjetiti na moje naredbe…”
Teg je dovoljno čuo. “Ona ovdje nadzire situaciju preko mene”,
reče on. “Prije nego što sam došao ovamo, poduzeo sam neke zaštitne
korake. Ovo…” Osvrnuo se uokolo i ponovno pogledao uljeza, čije lice
je sada ukazivalo na oprez, “… nije ne-letjelica. U ovom trenutku dva
monitora naših ne-letjelica drže vas na oku.”
“Nemate izglede preživjeti!” zareži čovjek.
Teg se blagonaklono osmjehne. “Nitko na ovoj letjelici nema
izglede preživjeti.” Stisnuo je čeljust da bi potaknuo živčani signal i
aktivirao sićušni brojač pulsa u svojoj glavi. Brojač oblikuje grafičke
signale na pozadini njegovih vizualnih centara. “Pritom baš i nemaš
mnogo vremena za donošenje odluke.”
“Objasni mu kako si znao da to moraš učiniti”, umiješa se
Taraza. “Vrhovna majka i ja imamo vlastita sredstva komuniciranja”,
reče Teg. “Osim toga, nije me trebala upozoravati. Njen poziv bio je
dovoljan. Vrhovna majka na Cehovom transporteru u ova vremena?
Nemoguće!”
“Slijepa ulica”, promumlja čovjek.
“Možda”, reče Teg. “Ali ni Ceh ni Ix ne bi riskirali izložiti se
totalnom napadu snaga Bene Gesserita pod zapovjedništvom vođe kojeg
sam ja odgojio. Mislim na bashara Burzmalija. Vaše uporište je upravo
razbijeno i nestalo.”
“Ništa od toga nisam mu rekla”, reče Taraza. “Upravo si
svjedočio dostignuću mentata bashara kojem dvojim da ima ravna u
tvom svemiru. Razmisli o tome padne li ti na pamet napasti Burzmalija,
čovjeka kojeg je školovao ovaj mentat.”
Uljez prijeđe obamrlim pogledom preko Taraze do Tega i
ponovno do Taraze.
“Evo što je izlaz iz naše prividno slijepe ulice”, reče Teg.
“Vrhovna majka Taraza i njena pratnja odlaze sa mnom. Moraš trenutno
odlučiti. Vrijeme ističe.”
“Blefirate.” U njegovim riječima nije bilo snage.
Teg se okrene prema Tarazi i nakloni. “Bila je velika čast služiti
vas, časna Vrhovna majko. Opraštam se s vama.”
“Možda nas smrt neće razdvojiti”, reče Taraza. Bio je to
tradicionalan pozdrav časne majke sebi ravnoj sestri.
“Odlazite!” Čovjek grubih crta jurne do zastrtog ulaza u hodnik i
raskrilivši ga otkrije dvojicu ixijanskih stražara na čijim je licima lebdio
izraz iznenađenja. On im grubim glasom naredi: “Odvedite ih na njihov
svjetlosni brod.”
I dalje opušten i miran, Teg reče: “Pozovite svoje osoblje,
Vrhovna majko.” Zatim se obrati čovjeku koji je stajao pokraj otvora.
“Previše cijeniš svoju kožu da bi bio dobar vojnik. Nijedan od mojih
ljudi ne bi napravio ovakvu pogrešku.”
“Na ovoj letjelici su i prave Uvažene Priležnice” zaškrguće
čovjek zubima. “Zakleo sam se da ću ih štititi.”
Teg napravi grimasu i okrene se prema Tarazi koja je izvodila
svoje ljude iz susjedne prostorije: dvije časne majke i četiri akolitkinje.
Teg prepozna jednu od časnih majki: Darwi Odrade. Viđao ju je i ranije,
izdaleka, ali njeno ovalno lice i divne oči stvarno su bile očaravajuće:
tako slična Lucilli.
“Imamo li vremena za upoznavanje?” upita Taraza.
“Svakako, Vrhovna majko.”
Teg kimne i rukuje se sa svakom ženom koju mu Taraza
predstavi. Kad su otišle, Teg se okrene prema strancu u odori. “Uvijek
treba voditi računa o pristojnosti”, reče Teg. “Inače bismo bili niža
stvorenja.” Tek kad su se našli u svjetlosnom brodu i kad Taraza sjedne
uz njega, sa svojom pratnjom u blizini, Teg joj postavi neizbježno
pitanje. “Kako su vas zarobili?”
Brod se spuštao prema planetu. Ekran ispred Tega je pokazivao
da je letjelica s oznakom Ixa poslušala njegovu naredbu da ostane u
stazi sve dok njegova skupina ne stigne u siguran položaj iza granica
obrambenog sustava planeta.
Prije nego je Taraza mogla odgovoriti, Odrade se nagne preko
ograde sjedala koje ju je odvajalo od njih i reče: “Opozvala sam
basharevu naredbu za uništenje onog Cehovog broda, majko.”
Teg naglo okrene glavu i oštro pogleda Odrade. “Ali oni su vas
zarobili, i…” Smrkne se. “Kako ste znali da ću ja…”
“Milese!”
Tarazin glas bio je bespogovorno prijekoran. On se žalosno
osmjehne. Da, poznavala ga je jednako dobro kao i on samoga sebe… i
bolje u nekim pogledima.
“Nisu nas tek tako zarobili, Milese”, reče Taraza. “Dopustile
smo im to. Ja sam, tobože, pratila Dar na putu za Rakis. Napustile smo
našu ne-letjelicu na Raskrižju i zatražili najbrži Cehov transporter. Svi u
mom Savjetu, uključujući i Burzmalija, suglasili su se da će ovi uljezi iz
Raspršenja zaposjesti transporter i odvesti nas do tebe, namjeravajući
saznati sve dijelove projekta s golom.”
Teg je bio zaprepašten. Kakav rizik!
“Znali smo da ćeš nas spasiti”, reče Taraza. “Burzmali je bio
spreman ako ti ne uspiješ.”
“Taj Cehov brod koji ste poštedjeli”, započne Teg, “pozvat će
pomoć i napasti naše…”
“Neće napasti Gammu”, prekine ga Taraza. “Previše raznih
snaga iz Raspršenja okupljeno je na Gammu. Neće se usuditi odstraniti
toliko njih”
“Volio bih biti tako siguran u to kako ste izgleda vi”, neodlučno
će Teg.
“Budi siguran u to, Milese. Osim toga postoje i drugi razlozi za
neuništavanje Cehova broda. Ustanovili smo da Ix i Ceh ulaze u
savezništvo. To je loše za posao, a neophodan im je svaki posao koji
mogu dobiti.”
“Osim ako nemaju važnije kupce koji im nude veće zarade!”
“Ahhh, Milese.” Progovorila je vidno zamišljenim glasom. “Mi,
današnje, stvarno činimo sve da stvari zadobiju mirniji tok, da dođu u
ravnotežu. Znaš to.”
Teg je prihvatio ovo kao istinu, ali ga zaokupi taj izraz
‘današnje’… Ta riječ imala je u sebi prizvuk podvlačenja računa na
samrti. Prije nego je uspio bilo što upitati u svezi s tim, Taraza produži:
“Nastojimo i najburnije situacije srediti izvan bojnog polja.
Moram priznati da takav stav moramo zahvaliti Tiraninu. Ne vjerujem
da si ikada o sebi razmišljao kao o proizvodu Tiraninovog uvjetovanja,
Milese, ali ti to bez dvojbe jesi.”
Teg to prihvati bez pogovora. Bio je to čimbenik u cjelokupnom
širenju ljudskog društva. Nijedan mentat to, kao podatak, nije mogao
zanemariti.
“Ta vrlina koju imaš, Milese, bila je to što nas je, kao prvo,
odvelo k tebi”, reče Taraza. “Povremeno znaš biti prokleto nametljiv, ali
ni na trenutak te ne bismo željeli drukčijeg”
Prema istančanim natruhama u tonu i stavu, Teg shvati da
Taraza ne govori samo njemu, već riječi upućuje i svojoj pratnji.
“Možeš li zamisliti, Milese, kako je izluđujuće čuti da
podjednako žestoko osporavaš obje strane jedne odluke? Ali tvoj
simpatico je snažno oružje. Kako su se samo neki od naših neprijatelja
užasnuli otkrivši da si im se suprotstavio tamo gdje nije postojala ni
najmanja dvojba da ćeš se pojaviti!”
Teg stisne usne u stegnut osmijeh. Prešao je pogledom preko
žena s druge strane pregrade. Zašto je Taraza upućivala te riječi ovakvoj
skupini? Izgledalo je da se Darwi Odrade odmara sklopljenih očiju.
Nekoliko ostalih su ćaskale. Ništa od svega toga nije Tega navodilo na
neki zaključak. Čak su i benegesseritske akolitkinje mogle slijediti više
misli istodobno. Ponovno je obratio pažnju na Tarazu.
“Ti zaista osjećaš stvari kako ih i neprijatelj osjeća”, reče Taraza.
“To želim reći. Dakako, kad si u tom mentalnom okviru, za tebe ne
postoji nijedan neprijatelj.”
“Da, ne postoji!”
“Nemoj pogrešno shvatiti moje riječi, Milese. Nikada nismo
dvojile o tvojoj odanosti. Ali je neobjašnjivo kako nas uspijevaš
natjerati da stvari vidimo na, za nas, jedini mogući način. Ima trenutaka
kad si ti naše oči.”
Teg opazi da je Darwi Odrade otvorila oči i promatra ga. Bila je
to divna žena. U njenoj pojavi bilo je nečeg uznemiravajućeg. Kao i
Lucilla, podsjećala ga je na nekog iz njegove prošlosti. Ali prije nego
što je Teg mogao popratiti ovu misao, Taraza ponovno progovori:
“Je li ovaj gola sposoban održavati ravnotežu između
suprotstavljenih snaga?” upita ga.
“On bi mogao biti mentat”, reče Teg.
“Bio je već mentat u jednom od prethodnih otjelovljenja,
Milese.”
“Zar stvarno želite da se probudi ovako mlad?”
“To je neophodno, Milese. Sudbonosno neophodno.”
13.
Nema CHOAM-a? Sasvim jednostavno: oni zanemaruju
podatak da krupnije trgovačke sile čekaju na granicama njihove
djelatnosti, snage koje ih mogu progutati kao što slig guta otpad. To je
prava prijetnja Raspršenja – njima i svima nama.
Zapisnik benegesseritskog Koncila,
Arhive: SXX900CH’
Odrade je tek dijelom svoje svijesti pratila razgovor između
Tega i Taraze. Njihov svjetlosni brod bio je malen, a putnički prostor
skučen. Znala je da će uporabiti atmosferu za usporavanje spuštanja pa
se pripremila za bacakanje. Na ovakvoj letjelici pilot će štedjeti
suspenzore, brižno čuvajući energiju.
Koristila je te trenutke kao što je i dosad koristila čitavo to
vrijeme za pripremu za predstojeće nužnosti. Vrijeme je pritiskalo:
progonio ju je poseban kalendar. Pogledala je u kalendar prije odlaska iz
Kapitola i, kao što joj se često događalo, bila uhvaćena u zamku
nepromjenjivosti vremena i njegovog jezika: sekunde, minute, sati, dani,
tjedni, godine… Točnije, standardne godine. Nepromjenjivost baš i nije
bio najbolji izraz za tu pojavu. Neprikosnovenost odgovara biše.
Tradicija. Nikad ne narušavaj tradiciju. Usporedbe su joj se čvrsto
usadile u svijest, prastari tijek vremena nametnut planetima koji nije
otkucavao prema primitivnom ljudskom satu. Tjedan je iznosio sedam
dana. Sedam! Kako li je snažan ostao taj broj. Mističan. Poput neke
dragocjenosti bio je zatvoren u Narančastu Katoličku Bibliju. Gospodin
je stvorio svijet u šest dana, ‘a sedmog se odmarao’.
Blago njemu! pomisli Odrade. Trebali bismo se svi odmarati
nakon velikih napora.
Odrade malo okrene glavu i pogleda Tega preko pregrade. Nije
imao pojma koliko je brojnih sjećanja imala o njemu. Mogla je vidjeti
kakav su trag ostavile godine na tom snažnom licu. Zamijetila je kako je
poduka gole iscrpljivala njegovu energiju. To dijete u Tvrđavi na
Gammu moralo je biti poput spužve koja upija sve oko sebe.
Milese Tegu, znaš li uopće da te iskorištavamo? pitala se.
Bila je to pomisao koja ju je uvijek činila slabom; ali ipak joj u
svojoj svijesti gotovo prkosno dopusti ostanak. Kako bi lako bilo voljeti
tog starog čovjeka! Ne kao supruga, jasno… ali, ipak, voljeti ga. Mogla
je u sebi osjetiti upozoravajuće znakove svojih obveza, prepoznavši ih
istančanom oštricom svojih benegesseritskih sposobnosti. Ljubav,
prokleta ljubav, oslabljujuća ljubav.
Odrade je osjetila iste takve upozoravajuće znakove kad je
morala zavesti svog prvog muškarca. Čudan osjećaj. Godine
benegesseritskog uvjetovanja stvorile su je opreznom glede toga.
Nijedna od njenih proktorica nije joj dopuštala uživanje u toj
nedvojbenoj toplini, a s vremenom je i saznala razloge koji su stajali iza
takvog brižnog izdvajanja. Ali tada su je poslale gospodarice
rasplođivanja naredivši joj da se potpuno približi određenom pojedincu i
dopusti mu da uđe u nju. U njenoj svijesti ležali su svi klinički podaci i
mogla je pratiti spolno uzbuđenje partnera čak i kad je prodirao u nju.
Naposljetku, ona je bila brižno pripremljena za tu ulogu uz pomoć
muškaraca koje su gospodarice rasplođivanja odabirale i posebnom
brigom uvjetovale baš za takvu vrstu obuke.
Odrade uzdahne i odmakne pogled s Tega, sklapajući oči u
zanosu sjećanja. Muškarci za obuku nikada nisu dopuštali da njihovi
osjećaji izazovu razuzdanost kod učenica. Neophodna slaba točka
spolnog obrazovanja.
To prvo zavođenje na koje su je poslali izgledalo je ovako: bila
je potpuno nepripremljena za pohotnu ekstazu istodobnog orgazma,
uzajamnost i sudjelovanje staro koliko i čovječanstvo… čak i starije! A
tek te sile sposobne pomutiti razum! Izraz lica njenog muškog partnera,
slatki poljubac, njegovo potpuno napuštanje svih samozaštitnih
suzdržanosti, neopreznost i vrhunska ranjivost. Nijedan muškarac za
obuku nikada to nije učinio! Očajnički se uhvatila za benegesseritske
poduke. Kroz te pouke vidjela je na licu tog čovjeka njegovu osobnost,
osjetila tu osobnost u svojim najdubljim žilicama. Samo na trenutak si je
dopustila jednako odgovoriti, doživjevši novu visinu ekstaze. Nijedna
od njenih učiteljica nije čak ni spomenula mogućnost nečeg takvog.
Toga trenutka je shvatila što se dogodilo gospi Jessici i ostalim
benegesseritskim pogreškama.
Taj osjećaj je bio ljubav!
Njegova snaga ju je uplašila (gospodarice rasplođivanja su znale
da će se to dogoditi) i ona je poduzela promišljeno benegesseritsko
uvjetovanje, dopuštajući da maska zadovoljstva prekrije onaj kratak
prirodan izraz na njenom licu, upuštajući se u promišljeno milovanje
tamo gdje bi prirodno milovanje bilo jednostavnije (ali manje
djelotvorno).
Muškarac je reagirao kako se i očekivalo – glupo. I počela ga je
smatrati glupanom.
Njeno drugo zavođenje bilo je lakše. Mogla je, međutim, još
prizvati u svijest crte onog prvog partnera i činila je to uz osjećaj
bešćutnog čuđenja. Ponekad bi joj se pred očima pojavljivao sam od
sebe njegov lik i nije odmah uspijevala utvrditi razlog tome.
Sjećanja na ostale muškarce kojima su je slali na začeće bila su
drukčija. Njihove likove morala je tražiti po svojoj prošlosti. Zvučna
sjećanja tih doživljaja nisu bili duboki. Ne kao s prvim!
Tako je opasna moć ljubavi!
Pomislimo samo na teškoće koje je tijekom milenija ta skrivena
sila stvarala Bene Gesseritu. Gospa Jessica i njena ljubav prema
Vojvodi bio je samo jedan primjer između nebrojenih drugih. Ljubav je
smračivala razum i sputavala sestre u obnavljanju njihovih dužnosti.
Ljubav se mogla podnositi tek tamo gdje nije prouzročila neposredna i
očita razaranja ili tamo gdje je služila višim ciljevima Bene Gesserita. U
svemu ostalom trebalo ju je izbjegavati.
Međutim, uvijek je bila predmet zabrinutog motrenja.
Odrade otvori oči i ponovno pogleda prema Tegu i Tarazi.
Vrhovna majka sada je prešla na novu temu. Kako li je samo Tarazin
glas povremeno znao biti razdražujući! Odrade ponovno sklopi oči i
započne slušati razgovor, vezana uz ta dva glasa nekom sponom svoje
svijesti koju nije mogla izbjeći.
“Vrlo mali broj ljudi shvaća koliki dio infrastrukture u jednoj
civilizaciji čini infrastrukturu ovisnosti”, reče Taraza. “Proučile smo to
poprilično dobro.”
Ljubav je neka vrsta infrastrukture ovisnosti, pomisli Odrade.
Zašto se Taraza odlučila za ovaj predmet razgovora baš ovog trenutka?
Vrhovna majka je rijetko bilo što radila bez dubokih pobuda.
“Infrastruktura ovisnosti je pojam koji uključuje sve stvari
neophodne za opstanak ljudske populacije u postojećem ili povećanom
broju”, nastavi Taraza.
“Melange?” upita Teg.
“Svakako, ali većina ljudi razmišlja o začinu govoreći: ‘Lijepo je
što ga možemo imati i što nam može omogućiti duži život od onog
naših predaka!”
“Uz uvjet da su dovoljno bogati.” Odrade osjeti žalac u
Tegovom glasu.
“Sve dok ne postoji samo jedna sila koja nadzire cjelokupno
tržište, većina ljudi će ga imati dovoljno”, odgovori Taraza.
“Učio sam o ekonomiji sjedeći majci uz koljeno”, reče Teg.
“Hrana, voda, zrak koji dišemo, životni prostor nezagađen otrovima –
postoji puno vrsta novca, a vrijednosti im se mijenjaju od slučaja do
slučaja.”
Slušajući ga, Odrade gotovo suglasno kimne. Njegov odgovor
bio je gotovo kao i njen. Ne skreći razgovor na očito, Taraza! Prijeđi
na stvar.
“Htjela bih te prisjetiti svega čemu te je tvoja majka
podučavala”, objasni naposljetku Taraza. Kako joj je glas odjednom
postao blag! A onda se Tarazin glas naglo promijeni i ona prasne:
“Hidraulička tiranija!”
Dobro je izvela ovo prebacivanje važnosti, pomisli Odrade.
Podaci su potekli iz sjećanja poput vode iz slavine iznenada otvorene do
kraja. Hidraulička tiranija: centralizirani nadzor neke važne energije kao što
su voda, elektricitet, gorivo, lijekovi, melange. Pokori se sili
koja nadzire izvor ili će ti dotok energije biti zatvoren pa umireš!
Taraza ponovno uzme riječ: “Postoji i drugi važan pojam s
kojim te je, sigurna sam, majka upoznala – ključni balvan.”
Sad Odrade postane vrlo radoznala. Ovaj razgovor je Taraza
usmjerila na nešto značajno. Ključni balvan: stvarno prastari pojam, iz doba
prije suspenzora, kad su drvosječe slali oborena stabla niz rijeke
do glavnih gradilišta. Ponekad bi balvani zakrčili rijeku i tada bi pozvali
stručnjaka da pronađe balvan, ključni balvan, čijim bi se uklanjanjem
razmrsila blokada.
“Tiranin je bio jedan takav ključni balvan”, doda Taraza. On je
istodobno stvorio blokadu i razmrsio je.”
Svjetlosni brod započne snažno podrhtavati, stigavši u prve
slojeve Gammuove atmosfere. Odrade je nekoliko sekundi osjećala
zategnutost remenja za vezanje, no ubrzo je kretanje letjelice postalo
ravnomjernije. Razgovor je za to vrijeme prekinut, ali sada Taraza
nastavi:
“U pozadini tih takozvanih prirodnih ovisnosti stoje neke vjere
temeljene na psihološkom utjecaju. Možda čak i fizičke nužnosti imaju
takav podzemni učinak.”
“To Missionaria Protectiva vrlo dobro shvaća”, nadoveže Teg.
Ponovno Odrade u njegovom glasu osjeti podzemnu struju duboke
ogorčenosti. To je morala zamijetiti i Taraza. Što je to radila? Mogla je
oslabiti Tega!
“Ah, da”, reče Taraza. “Naša Missionaria Protectiva. Ljudima
zaista osjećaju snažnu potrebu da njihov način vjerovanja bude ‘istinsko
vjerovanje’. Pruža li ti to zadovoljstvo ili osjećaj sigurnosti i ako je ugrađeno
u tvoj način vjerovanja, kakvu li samo snažnu ovisnost tada
stvara!” Taraza ponovno utone u šutnju, budući da je svjetlosni brod
ponovno prolazio kroz novu atmosfersku trešnju.
“Voljela bih kad bi koristio suspenzore”, požali se Taraza.
“Štedi gorivo”, objasni Teg. “Manje ovisnosti.”
Taraza se prigušeno nasmije. “Oh, da, Milese. Dobro si svladao
gradivo. Vidim ruku tvoje majke u tome. Dovraga s majkom kad se
dijete razvije u pogrešnom smjeru”
“Smatraš me djetetom?” upita on.
“Smatram te nekim tko je imao prvi neposredan susret s
makinacijama tih samozvanih Uvaženih Priležnica.”
Dakle, o tome se radi! pomisli Odrade. Zaprepaštena, shvati da
su Tarazine riječi bile namijenjene širem cilju od samog Tega.
Ona govori meni!
“Te Uvažene Priležnice, kako same sebe nazivaju”, nastavi
Taraza, “spojile su spolnu pomamu i obožavanje. Dvojim da su uopće
procijenile opasnosti.”
Odrade otvori oči i pogleda preko pregrade u Vrhovnu majku.
Tarazin pogled bio je prikovan za Tega; lice joj je imalo nečitljiv izraz,
osim očiju koje su plamtjele zbog potrebe da je on shvati.
“Opasnosti”, ponovi Taraza. “Masu ljudi ima nepogrešiv
identitet jedinstva. Mogu biti jedno jedinstvo. Mogu djelovati kao jedan
organizam.”
“To je govorio i Tiranin”, primijeti Teg.
“To je Tiranin i pokazao! Manipulirao je skupnom dušom.
Postoje vremena, Milese, kad opstanak zahtijeva uvažavanje duše. Kao
što znaš, duše uvijek traže odušak.”
“Zar uvažavanje duše nije u naše doba izašlo iz mode?” upita
Teg. Odradi se nije dopao podrugljiv ton njegova glasa; istodobno
primijeti da je to izazvalo odgovarajuću ljutnju i kod Taraze.
“Misliš da govorim o modama u vjeri?” upita Taraza. Njen visok
glas bio je sada oštar. “Oboje znamo da se religije mogu stvarati!
Govorim o ovim Uvaženim Priležnicama koje oponašaju neke od naših
načina, a nemaju ništa od naše dublje svijesti. I one se usuđuju smještati
u središte obožavanja!”
“Ono što je Bene Gesserit uvijek izbjegavao”, reče on. “Moja
majka je govorila da su obožavatelji i obožavani uvijek ujedinjeni
vjerom.”
“Ali mogu biti i razdvojeni!”
Odrade opazi kako Teg odjednom tone u mentatsko stanje;
pogled mu je bio prazan, a crte lica spokojne. Sada je djelomice shvatila
što Taraza čini. Mentat romanski jaše, s jednom nogom na svakom
konju. Svaka noga oslonjena je na različitu stvarnost, dok ga
istraživački obrazac tjera naprijed. Krećući se prema jedinstvenom
cilju, on mora zajahati različite stvarnosti.
Naposljetku, Teg zamišljeno progovori ravnim mentatskim
glasom: “Razdvojene snage borit će se za premoć.”
Tarazi se otme zadovoljan uzdah, gotovo osjetan u svom
prirodnom odušku.
“Infrastruktura ovisnosti”, reče ona. “Te žene iz Raspršenja bi
htjele nadzirati podijeljene snage, sve te snage koje žestoko nastoje
preuzeti vodstvo. Kad je govorio o Uvaženim Priležnicama, onaj vojnik
je izražavao i strahopoštovanje i mržnju. To si sigurno osjetio u njegovu
glasu, Milese. Znam da te je majka to dobro naučila.”
“Osjetio sam.” Teg se ponovno usredotoči na Tarazu, slušajući
pažljivo svaku riječ, baš kao i Odrade.
“Ovisnosti”, reče Taraza. “Kako jednostavne mogu biti i kako
složene. Uzmimo, primjerice, kvarenje zuba.”
“Kvarenje zuba?” Teg se našao izbačen iz svog mentatskog
kolosijeka i Odrade je, uvidjevši to, shvatila da je njegova reakcija bila
baš to što je Taraza željela. Taraza se na profinjen način poigravala
svojim mentatskim basharom.
A ja bih to trebala gledati i izvući pouku iz toga, pomisli
Odrade.
“Kvarenje zuba”, ponovi Taraza. “Jednostavan usadak kod
rođenja sprječava tu vrstu propadanja kod većine ljudi. Pa ipak, zube
moramo prati i na druge načine se brinuti o njima. To nam izgleda
potpuno prirodno i rijetko razmišljamo o tome. Na sredstva koja rabimo
gledamo kao na obične dijelove naše okoline. Pa ipak, ta sredstva,
materijal od kojih su napravljena, instruktori za njegu zuba i suk
monitori, međusobno su čvrsto povezani i uvjetovani.”
“Mentatu ne treba objašnjavati međusobne ovisnosti”, usprotivi
se Teg. U njegovu glasu i dalje je bilo radoznalosti, ali sada i
neospornih prizvuka negodovanja.
“Da”, složi se Taraza. “To je prirodni okoliš mentatskog
razmišljanja.”
“Zašto onda stalno skrećeš razgovor na to?”
“Mentate, razmisli o svemu što znaš o Uvaženim Priležnicama i
reci mi: koja je njihova mana?”
Teg odgovori bez oklijevanja: “One mogu opstati jedino ako
povećavaju ovisnost onih koji ih podržavaju. To je slijepa ulica svih
odanih poroku.”
“Točno. A opasnost?”
“Mogu povući u propast veliki dio čovječanstva.”
“To je bio i Tiraninov problem, Milese. I, sigurna sam, toga je
bio svjestan. A sada me poslušaj. I ti, Dar.” Taraza okrene glavu prema
pregradi i susretne Odradin upiljen pogled. “Slušajte me oboje. Mi,
Bene Gesseritkinje, puštamo vrlo snažne… elemente u struju
čovječanstva. Oni mogu izazvati zastoj. I sigurno će izazvati i neku
štetu. A mi…” Svjetlosni brod ponovno uđe u atmosfersku turbulenciju.
Razgovor postane nemoguć i svi se čvrsto uhvate za svoja sjedala,
slušajući tutnjavu i škripanje oko sebe. Kad su smetnje prestale, Taraza
nastavi povišenim glasom:
“Preživimo li ovaj prokleti stroj i stignemo li na Gammu,
Milese, moraš se naći s Dar u četiri oka. Već si vidio Atreidski proglas.
Ona će ti ispričati sve o njemu i pripremiti te. To je sve.”
Teg se okrene i pogleda Odrade. Crte njenog lica izazovu
ponovno mreškanje u njegovom sjećanju: upadljiva sličnost s Lucillom,
ali bilo je tu i nečeg drugog. On potisne tu pomisao. Atreidski proglas?
Pročitao ga je, jer mu ga je dala Taraza i naredila da to učini. Pripremiti
me? Za što?
Odrade opazi upitan pogled na Tegovom licu. Sada je shvatila
Tarazine pobude. Naredbe Vrhovne majke poprimile su novo značenje,
kao i riječi iz samog proglasa:
“Baš kao što je svemir stvoren učešćem svijesti, tako i proroci
među ljudima imaju tu izvornu sposobnost stvaranja. To je bila
najdublje neshvaćena sposobnost tog atreidskog kopileta, sposobnost
koju je on prenio na svog sina, Tiranina.”
Odrade je poznavala te riječi s autorskom bliskošću, ali su joj se
sada vratile kao da ih nikada prije nije susrela.
Prokleta bila, Tar! pomisli Odrade. A što ako griješiš?
14.
Na kvantnoj razini, naš svemir se može vidjeti kao neodredivo
mjesto, predvidivo na statistički način jedino uz primjenu dovoljno
velikih brojeva. Između tog svemira i nekog razmjerno predvidivog, u
kojem se prolaz nekog planeta može vremenski odrediti unutar
pikosekunde, u igru ulaze druge sile. U srednjem svemiru, u kojem
svakodnevno živimo, glavna sila je ono u što vjerujete. Vaša
vjerovanja određuju odvijanje dnevnih događaja. Vjeruje li nas
dovoljno u nešto, možemo to učiniti postojećim. Uređenje vjerovanja
stvara filtar kojim se kaos prosijava u red.
‘Analiza Tiranina’ Tarazin dosje: BG Arhive
Tegove misli bile su potpuno zbrkane kad se vratio na Gammu s
Cehova broda. Sišao je sa svjetlosnog broda na crno obojen rub uzletišta
u Tvrđavi i ogledao se uokolo kao da se tu prvi put našao. Bilo je
gotovo podne. Prošlo je tako je malo vremena, a toliko toga se
promijenilo.
Kako daleko će Bene Gesserit ići u pružanju bitnih poduka? –
pitao se. Taraza ga je izbacila iz njegova uobičajena mentatskog
procesa. Osjećao je da je čitav događaj na Cehovom brodu bio odigran
samo za njega. Bio je uzdrman i skrenut sa svojih predviđanja. Kako li
mu je čudno izgledao Gammu dok je kroz špalir stražara išao prema
ulaznim otvorima.
Teg je vidio mnoge planete i upoznao se s njihovim običajima i
načinima utjecanja na njihove stanovnike. Neki planeti su imali veliko
žuto sunce koje je lebdjelo u blizini i održavalo žive stvari toplim,
omogućavajući im razvoj i rast. Neki planeti imali su mala svjetlucava
sunca daleko na tamnom nebu i njihova svjetlost jedva je dopirala do
tla. Postojale su mnogobrojne varijacije unutar, pa i izvan, ovog
raspona. Gammu je bio žutozelena varijacija s danom od 31,27
standardnih sati i 2,6 standardnih godina. Teg je sve dosad mislio da
poznaje Gammu.
Kad su ga Harkonneni morali napustiti, kolonisti preostali nakon
Raspršenja došli su iz Danijanske skupine, nazvali su ga Halleckovim
imenom. U to doba bili su poznati kao Caladanijanci, ali protok milenija
uvijek je uzrokovao skraćivanje naziva.
Teg zastane na prolazu kroz zaštitni zid koji je s pristaništa
vodio dolje u Tvrđavu. Taraza i njena pratnja zaostali su za njim. Vidio
je kako Taraza nešto žustro govori Odradi.
Atreidski proglas, pomislio je.
Čak je i na Gammu vrlo malo ljudi pripadalo Harkonnenima ili
Atreidima, iako su ovdje genotipovi bili vidljivi – posebno su
prevladavali atreidski: oni dugački šiljati nosovi, visoka čela i putena
usta. Često su ti dijelovi bili razbacani – usta na jednom licu, prodorne
oči na nekom drugom i bezbroj kombinacija. Međutim, ponekad ih je
pojedina osoba imala sve na okupu i tada je kod nje bio vidljiv ponos,
ona unutrašnja spoznaja:
Ja sam jedan od njih!
Domoroci s Gammu su to znali prepoznati i odmicali bi im se s
puta; međutim, tek ih je nekoliko zasluživalo takvu čast.
U osnovi svega bilo je ono što su Harkonneni ostavili za sobom
– genetske linije čiji je trag išao do pradavnih vremena Grka, Pathana i
Mameluka, sjene prastarih predaja čija imena je znalo tek njih nekoliko
izvan kruga profesionalnih povjesničara ili onih benegesseritskog
obrazovanja.
Taraza i njena pratnja dostigoše Tega. Čuo ju je kako govori
Odradi: “Moraš reći Milesu sve o tome.”
Vrlo dobro, reći će mi, pomislio je. Skrenuo je i krenuo pokraj
unutrašnjih stražara prema dugačkom hodniku ispod betonskih bunkera
koji su vodili u središnji dio Tvrđave.
Proklete! pomislio je. Što su zapravo radile ovdje na Gammu?
Na ovom planetu mogla su se uočiti brojna obilježja nazočnosti
Bene Gesserita: genetsko dotjerivanje za učvršćenje odabrane crte i, tu i
tamo, vidljivi naglasci na zavodljivim očima kod žena.
Teg otpozdravi natporučnici straže ne skrećući pogled.
Zavodljive oči, da. Zamijetio je to ubrzo nakon dolaska u golinu Tvrđavu, a
posebno tijekom prvog inspekcijskog obilaska planeta.
Također je samog sebe vidio u mnogim likovima i prisjećao se stvari
koje mu je stari Patrin toliko puta spomenuo.
“Izgledaš poput čovjeka s Gammu, bashare.”
Zavodljive oči! Imala ih je i ona natporučnica koju je malo prije
sreo. Ona i Lucilla po tome su bile slične. Pomisli kako, pri zavođenju,
malo ljudi poklanja veću pažnju očima. Za dostizanje te razine, potreban
je bio odgoj u okrilju Bene Gesserita. Velike grudi kod žena i snažne
slabine kod muškarca (onaj zategnuti, mišićav izgled zadnjice) bili su
po prirodi važni u spolnom sjedinjenju. Ali bez očiju, ostatak nije bio
previše vrijedan. Oči su bile bitne. Prava ljepota očiju može te privući,
potopiti te u sebe i u takvom nesvjesnom stanju odjednom bi ti se penis
našao čvrsto stegnut u vagini.
Zapazio je Lucilline oči čim je stigao na Gammu i ponašao se
oprezno. Nije bilo dvojbi glede načina na koji je Sestrinstvo koristilo
njene nadarenosti.
Sada je Lucilla bila ovdje, čekajući ih u središnjoj prostoriji za
pregled i dekontaminaciju. Kratko je javila rukom da je s golom sve u
redu. Teg se opusti, očekujući kako će proći susret Lucille i Odrade.
Dvije žene su, unatoč razlike u godinama, imale upadljivo slične crte.
Međutim, tijela su im bila potpuno drukčija: Lucillino znatno čvršće u
usporedbi s Odradinim gipkim oblicima.
Ona natporučnica straže zavodljivih očiju priđe Tegu sa strane i
nagne inu se sasvim blizu. “Schwangyu je upravo saznala koga ste
doveli sa sobom” reče mu, mahnuvši glavom prema Tarazi. “Ahhh, evo
je, stiže.”
Schwangyu je upravo izlazila iz cjevastog dizala i uputila se
prema Tarazi, ljutito pogledavši usput Tega.
Taraza te želi iznenaditi, pomisli on. Svi znamo zašto.
“Ne izgledaš sretna što me vidiš”, reče Taraza okrenuvši se
Schwangyui.
“Ja sam iznenađena, Vrhovna majko”, odgovori Schwangyu.
“Nisam imala pojma.” Ponovno pogleda Tega sa zlobnim izrazom u
očima.
Odrade i Lucilla prekinuše uzajamno ispitivanje. “Slušala sam o
tome, jasno”, reče Odrade, “ali je zapanjujuće suočiti se sa samom
sobom u liku druge osobe.”
“Upozorila sam te”, reče Taraza.
“Kakve su vaše naredbe, Vrhovna majko?” upita Schwangyu.
Bilo je to najviše što je mogla pitati glede cilja Tarazina posjeta.
“Htjela bih razgovarati nasamo s Lucillom” reče Taraza.
“Pripremili smo vam odaje”, ponudi Schwangyu.
“Ne treba”, reče Taraza. “Ne ostajem dugo ovdje. Miles je već
sredio sve što je trebalo oko odlaska. Dužnosti traže moju nazočnost u
Kapitolu. Lucilla i ja ćemo razgovarati vani u dvorištu.” Taraza stavi
prst na obraz. “Oh da, i željela bih na trenutak potajno pogledati golu.
Lucilla to zasigurno može urediti.”
“Sasvim dobro podnosi pojačanu obuku” reče Lucilla dok su
njih dvije odlazile prema cjevastom dizalu.
Teg prebaci pažnju na Odrade, primjećujući, dok mu je pogled
prelazio preko Schwangyuinog lica, žestinu njene ljutnje. Iznenada mu
padne na pamet da u pozadini ove sličnosti sigurno stoji neka svrha
Bene Gesserita. Da, svakako – Lucilla je bila Utiskivačica!
Schwangyu je već savladala srditost. Radoznalo je gledala
Odrade. “Baš sam se spremala ručati, sestro”, reče joj. “Želiš li mi se
pridružiti?”
“Moram u četiri oka porazgovarati nekoliko riječi s basharom”,
odgovori Odrade. “Ako je to u redu, možda bismo mogli ostati
porazgovarati ovdje? Gola me ne smije vidjeti.”
Schwangyu se namrgodi, ne pokušavajući prikriti uznemirenost
koju je Odrade u njoj izazivala. U Kapitolu su znali gdje leži opasnost!
Ali nitko… nitko je neće ukloniti s ovog mjesta promatračkog
zapovjedništva. I opozicija ima svoja prava!
Njene misli bile su jasne čak i Tegu. Dobro je zapazio stegnutost
Schwangyuinih leđa kad je odlazila od njih.
“Zlo je kad sestra udari na sestru”, primijeti Odrade.
Teg naznači rukom svojoj natporučnici straže da isprazni
prostor. U četiri oka, rekla je Odrade. Bit će u četiri oka. Zatim se okrene
Odradi: “Ovo je moj teritorij. Ovdje nas neće motriti doušnici, a
nema ni nikakvih drugih nadzornih sredstava.”
“I ja tako mislim”, reče Odrade.
“Tamo je soba za osoblje.” Teg mahne glavom nalijevo.
“Namještena, pa čak i s pasonaslonjačima, ako vam je drago.”
“Mrzim kad me pokušavaju tetošiti”, reče ona. “Zar ne bismo
mogli razgovarati ovdje?” Uhvati Tega pod ruku. “Možda bismo mogli
malo prošetati. Ukočila sam se sjedeći u onom svjetlosnom brodu.”
“Što mi to imate reći?” upita on dok su hodali.
“Moja sjećanja nisu više selektivno pročišćena”, napomene ona.
“Još uvijek su sva prisutna, iako, prirodno, jedino po ženskoj liniji.”
“Tako?” Teg napući usne. To nije bio uvod kakav je očekivao.
Odrade mu se više činila osobom koja bi se odlučila za neposredan
pristup.
“Taraza je rekla da ste čitali Atreidski proglas. Dobro. Znate i
sami, to će izazvati nemir u mnogim krugovima.”
“Schwangyu je već to učinila klevetama; govoreći protiv ‘vas
Atreida’”.
Odrade ga je netremice promatrala svečanog izraza lica. Kao što
su sva izvješća svjedočila, Teg je i dalje bio osoba vrijedna poštovanja,
no ona je to već znala i bez izvješća.
“Oboje smo Atreidi, i vi i ja”, reče Odrade.
U Tegu naraste oprez.
“Vaša majka vam je to podrobno objasnila”, nastavi Odrade,
“kad ste se za prve školske praznike vratili u Lernaeus.”
Teg zastane i oštro je pogleda. Otkud je to mogla znati? Po
njegovom sjećanju, nikada se nije ni sreo ni razgovarao s ovom Darwi
Odrade. Je li bio predmetom posebnih rasprava u Kapitolu? Šutio je,
tjerajući je da sama nastavi razgovor.
“Prepričat ću razgovor između jednog čovjeka i moje vlastite
majke”, reče Odrade. “Oni su u krevetu i čovjek kaže: ‘Postao sam otac
nekoliko djece kad sam prvi put utekao čvrstim vezama Bene Gesserita,
u doba kad sam se smatrao neovisnom osobom, slobodan pristupiti u
vojnu službu i boriti se gdje to odaberem?’
Teg nije ne pokušao sakriti iznenađenje. To su bile njegove
vlastite riječi! Mentatsko sjećanje govorilo mu je da ih je Odrade citirala
točno, poput mehaničkog zapisivača. Čak i ton!
“Trebam li još?” upita ga, budući da je on i dalje buljio u nju.
“Dobro. Čovjek kaže: ‘Bilo je to, naravno, prije nego što su me poslali
na mentatsku obuku. Kako mi je to otvorilo oči! Nikada nisam bio izvan
dohvata Sestrinstva, ni na trenutak! Nikada nisam bio slobodna osoba.’”
“Čak ni kad sam izgovarao te riječi”, doda Teg.
“Tako je.” Pritiskom na rame ona ga potakne na nastavak šetnje
kroz prostoriju. “Sva vaša djeca pripala su Bene Gesseritu. Sestrinstvo
ne dopušta rizik da naš genotip zaluta u divlje zalihe gena.”
“Neka moje tijelo ode Shaitanu, samo nek’ njihov dragocjeni
genotip ostane pod zaštitom Sestrinstva”, reče on.
“Pod mojom zaštitom”, reče Odrade. “Ja sam jedna od tvojih
kćeri.” Ponovno ju je morao zaustaviti.
“Vjerojatno znaš tko mi je bila majka”, napomene ona. Kad je
htio odgovoriti, ona podigne ruku ušutkavajući ga. “Imena nisu
potrebna.” Teg je proučavao Odradine crte lica, uočavajući
prepoznatljiva znamenja. Majka i kći odgovarale su jedna drugoj. Ali
što je s Lucillom?
Kao da je čula njegovo pitanje, Odrade nastavi: “Lucilla je iz
paralelne uzgojne linije. Zaista je izvanredno, zar ne, što se sve brižno
usklađenim križanjem može postići?”
Teg se nakašlje. Nije imao nikakvih osjećaja povezanosti prema
novootkrivenoj kćeri. Prvenstveno su riječi i drugi važni znaci njenog
ponašanja tražili njegovu pažnju.
“Ovo nije neslužben razgovor” reče on. “Je li to sve što si mi
željela otkriti? Mislio sam da je Vrhovna majka rekla…”
“Ima još toga” složi se Odrade. Onaj Proglas – ja sam njegov
autor. Napisala sam ga po Tarazinoj naredbi, slijedeći njene podrobne
upute.”
Teg se osvrne po velikoj dvorani kao da se želi uvjeriti da ih
nitko ne prisluškuje. Zatim prigušeno progovori: “A Tleilaxi ga
rasprostranjuju širom i poprijeko!”
“Baš kao što smo se i nadale.”
“Zašto mi sve to govoriš? Taraza je rekla da me trebaš pripremiti
za…
“Doći će vrijeme kad ćeš morati saznati potankosti o našem
cilju. Taraza želi da tada samostalno odlučiš, da stvarno postaneš
slobodna osoba.”
Još dok je izgovarala zadnje riječi Odrade zapazi mentatski sjaj
u njegovim očima.
Teg duboko uzdahne. Ovisnosti i ključni balvan! Imao je
mentatski osjećaj o postojanju nekog golemog obrasca, gotovo na
dohvat svojih nagomilanih podataka. Na trenutak nije čak ni uzeo u
obzir da je nekakav oblik dječje odanosti potaknuo sva ta otkrića. U
svakom benegesseritskom odgoju bio je vidljiv fundamentalistički,
dogmatski i ritualni smisao, unatoč svih napora za sprječavanje toga.
Odrade, ta kćerka iz njegove prošlosti, bila je potpuna časna majka,
izuzetnih moći mišićne i živčane kontrole ‘potpunih sjećanja po ženskoj
liniji’! Bila je jedna od posebnih! Poznavala je trikove nasilja koje je
rijetko tko ikada naslutio. Pa ipak, ta sličnost, ta bit, bila je tu i mentat ju je
uvijek zapažao.
Što ona zapravo želi?
Potvrdu njegovog očinstva? Već je imala sve potvrde koje su joj
mogle trebati.
Promatrajući je sada, način na koji je tako strpljivo čekala
sređivanje njegovih misli, Tegu padne na pamet kako se često, s dosta
istine, spominjalo da časne majke više ne pripadaju potpuno ljudskom
rodu. One su se, nekako, kretale izvan glavnog toka, možda usporedno s
njim, a zbog svojih ciljeva tek povremeno uranjajući u njega, ali uvijek
udaljene od običnih ljudi. Same su se udaljile. Bilo je to prepoznatljivo
obilježje časne majke, osjećaj izuzetnog identiteta koji ih je postavljao
bliže već davno umrlom Tiraninu nego ljudskom rodu iz kojeg su
potekle.
Manipulacija. To je njihovo obilježje. Manipulirale su svim i
svačim.
“Zadaća mi je biti oči Bene Gesserita”, reče Teg. “Taraza
očekuje od mene da donesem ljudsku odluku za sve vas.”
Očito zadovoljna, Odrade mu stisne nadlakticu. “Kakvog li oca
imam!”
“Imaš li zaista oca?” upita je on i ispriča joj to o čemu je upravo
razmišljao – o tome kako Bene Gesserit iskače iz ljudskog roda.
“Iz ljudskog roda”, reče ona. “Kakva čudna zamisao. Jesu li i
Cehovi navigatori izvan svoje prvobitne ljudskosti?”
Razmišljao je o tome. Cehovi navigatori udaljili su se od glavnih
odlika ljudskog bića. Budući da su se rađali u svemiru i provodili svoje
živote u rezervoarima ispunjenim plinovitim melangeom, njihov
prvobitni oblik bio je izmijenjen, a udovi i organi izduženi i drugačije
povezani. No, mladi navigator u doba razmnožavanja mogao se križati s
normalnom partnericom. Glede toga nije bilo nikakvih dvojbi. Oni su
postali ne-ljudi, ali ne na benegesseritski način.
“Navigatori nisu vašeg mentalnog sklopa”, reče on. “Oni
razmišljaju na ljudski način. Upravljanje letjelicom kroz svemir, čak i
uz sposobnost predviđanja sigurnog puta, ljudima je prihvatljivo
ponašanje.”
“Ti ne prihvaćaš naše ponašanje?”
“Tek toliko koliko mogu, ali negdje u svom razvoju vi ste
napustile izvornost. Možete, vjerujem, svjesno djelovati, čak to može i
izgledati ljudski. Evo i sada na taj način držiš moju desnu ruku, kao da
si mi stvarno kći.”
“Ja jesam tvoja kći, ali me iznenađuje što tako loše misliš o
nama.”
“Sasvim suprotno: osjećam strahopoštovanje prema vama.”
“Prema vlastitoj kćeri?”
“Prema bilo kojoj časnoj majci.”
“Po tvojem mišljenju postojim samo zato da bih manipulirala
nižim stvorenjima?”
“Mislim da se više ne osjećaš kao pravo ljudsko biće. U tebi
postoji provalija; nešto ti nedostaje, nešto što si odbacila. Više nisi jedna
od nas.
“Hvala ti”, reče Odrade. “Taraza mi je napomenula da nećeš
oklijevati reći mi istinu u lice, iako sam to i sama znala.”
“Za što si me pripremila?”
“Znat ćeš kada se to dogodi; to je sve što ti mogu reći… sve što
mi je dopušteno reći.”
Opet manipulacija! pomisli on. Proklete bile!
Odrade se nakašlje. Činilo se da će još nešto reći, ali ostade
nijema i povede Tega polukružno, a zatim natrag kroz dvoranu.
Unatoč toga što je znala što će Teg reći, njegove su je riječi
zaboljele.
Htjela mu je reći da je ona jedna od onih koje se još osjećaju
ljudski, no njegovu procjenu Sestrinstva nije mogla poreći.
Mi smo naučene odbijati ljubav. Možemo je oponašati, ali
svaka od nas ju je sposobna trenutno presjeći.
Iza njih se začuju neki zvukovi. Oni zastanu i okrenu se. Lucilla
i Taraza pojaviše se iz cjevastog dizala, dokono razgovarajući o svojim
dojmovima o goli.
“Potpuno si u pravu što se prema njemu ponašaš kao s nekom od
nas”, reče Taraza.
Tegu ovo ne promakne, ali ne reče ništa, čekajući s Odrade
njihov dolazak.
On zna, pomisli Odrade. Neće me ništa pitati o mojoj majci.
Nije bilo povezivanja ni pravog utiskivanja. Da, on nedvojbeno zna.
Odrade sklopi oči i sjećanje je iznenadi, stvorivši samo od sebe
sliku. Zauzimala je zid Tarazine dnevne sobe. Ixijansko sredstvo štitilo
je tu sliku najfinijim hermetički zatvorenim okvirom, iza nevidljive
navlake od plaza. Odrade se često zaustavljala ispred te slike, osjećajući
svaki put da bi gotovo mogla pružiti ruku i stvarno dotaknuti prastaro
platno s takvom lukavom ixijanskom zaštitom.
Kolibe u Cordevilleu.
Umjetnikov način rada i njegovo ime također su bili ispisani na
sjajnoj ploči ispod slike: Vincent van Gogh.
Stvar je potjecala iz tako davnih vremena da su samo rijetki
ostaci poput ove slike, mogli prenijeti fizički dojam kroz vjekove.
Pokušala je zamisliti sva putovanja koja je ova slika proživjela, niz
slučajnosti koje su je netaknutu donijele u Tarazinu sobu.
Ixijanci su bili na vrhuncu svojih sposobnosti očuvanja i
restauracije. Promatrač je mogao dotaknuti jednu tamnu točku u donjem
lijevom kutu okvira. Odmah bi osjetio genijalnost ne samo umjetnika,
već i Ixijanca koji je restaurirao i očuvao ovo djelo. I njegovo ime
nalazilo se na okviru: Martin Buro. Dodirnuta ljudskim prstom, točka bi
postajala osjetilni projektor, bezopasan izdanak tehnologije koja je
proizvela ixijansku sondu. Buro nije samo restaurirao sliku već i slikara
– Van Goghove osjećaje – vezane za svaki potez kista. Sve je bilo
uhvaćeno u potezima kista, ostavljenim ovdje ljudskim pokretom.
Odrade je toliko puta stajala pred njom, zaokupljena čitavim
prizorom, pomalo već vjerujući da bi i sama mogla ponoviti sliku.
Prizivajući taj doživljaj, tako blizak Tegovoj optužbi, odjednom
shvati zašto je njeno sjećanje stalno iznova oživljavalo tu sliku, zašto ju
je ta slika još očaravala. U kratkim trenucima dok bi promatrala prizor,
uvijek se osjećala savršeno ljudski, svjesna koliba kao boravišta stvarnih
ljudi, svjesna na nekakav potpuni način životnog lanca koji se zaustavio
u osobi ludog Vincenta van Gogha, zaustavio se i ostao zabilježen.
Taraza i Lucilla su zastale dva koraka ispred Tega i Odrade. U
Tarazinom dahu osjećao se zadah češnjaka.
“Ostale smo malo prezalogajiti” reče Taraza. “Biste li i vi željeli
nešto?”
Bilo je to baš ono pogrešno pitanje. Odrade spusti ruku s Tegove
nadlaktice. Naglo se okrenula i rukavom obrisala suze. Kad je ponovno
pogledala Tega, ugledala je iznenađenje na njegovu licu. Da, pomislila
je, to su bile prave suze!
“Po mojem mišljenju ovdje smo učinile sve što smo mogle”,
reče Taraza. “Vrijeme je da kreneš za Rakis, Dar”
“Zadnji trenutak”, odgovori Odrade.
15.
Život ne može naći razlog za njihovo podupiranje, on ne može
biti izvor pristojnih uzajamnih obzira, osim ako svatko od nas ne
odluči udahnuti im takva svojstva.
Chenoeh: ‘Razgovori s Letom II.’
Hadley Tuek, visoki svećenik Podijeljenog boga, sve je više bio
gnjevan na Stirosa. Iako je Stiros bio prestar za bilo kakva nadanja o
mjestu na klupi visokih svećenika, imao je sinove, unuke i brojne
nećake pa je prenio svoje ambicije na obitelj. Stiros, taj ciničan čovjek.
Predstavljao je utjecajnu frakciju unutar svećenstva, takozvanu
znanstvenu zajednicu čiji je utjecaj bio podmukao i posvuda prisutan.
Njihovo skretanje opasno se približilo herezi.
Tuek se sjeti kako su se mnogi visoki svećenici nesretnim
slučajem izgubili u pustinji. Stiros i njegovi klika bili su sposobni izazvati
takav nesretan slučaj.
U Tvrđavi je bilo popodne i Stiros je upravo otišao, očito
potišten. Zatražio je da Tuek ode u pustinju i osobno nazoči
Sheeaninom predstojećem pothvatu. Naslućujući svrhu poziva, Tuek je
odbio.
Došlo je do neobične rasprave, pune aluzija i maglovitih
pozivanja na račun Sheeaninog ponašanja, kao i gorljivih napada na
Bene Gesserit. Stiros je oduvijek sumnjao u Sestrinstvo, odmah je
pokazao odbojnost prema novoj zapovjednici tvrđave Bene Gesserita na
Rakisu, onoj… kako se ono zvala? Oh, da, Odrade. Čudno ime, ali sestre
su si odabirale čudna imena. To je bilo njihovo pravo. Sam Bog nije
nikada ništa bitno rekao protiv Bene Gesserita. Protiv pojedinih sestara
jest, no Sestrinstvo je ipak nedvojbeno sudjelovalo u Božjoj svetoj
viziji.
Tueku se nije sviđao ni način kako je Stiros govorio o Sheeani.
Cinično. Naposljetku je Tuek uspio ušutkati Stirosa izjavama izrečenim
ovdje u svetištu za visokim oltarom i ispod slika Podijeljenog boga.
Prizme, prijenosnici snopova svjetla, zabijali su tanke sjajne klinove u
lelujavi dim tinjajućeg melangea duž dvostrukog niza visokih stupova
koji su vodili do oltara. Tuek je znao da s ovog mjesta njegove riječi
odlaze izravno Bogu.
“Bog djeluje putem naše najnovije Sione” rekao je Tuek Stirosu,
zapažajući zbunjenost na licu starog savjetnika. “Sheeana je živi
podsjetnik na Sionu, to ljudsko sredstvo koje prenosi Njega i Njegove
sadašnje Podijeljenosti.”
Stiros se razbjesnio i izrekao stvari koje se ne bi usudio izreći
pred punim Savjetom. Previše se oslanjao na svoje dugo druženje s
Tuekom.
“Kažem ti da ona sjedi ovdje okružena odraslima koji se trude
opravdati pred njom i…”
“Pred Bogom!” Tuek nije mogao dopustiti izostavljanje te riječi.
Nagnuvši se sasvim do visokog svećenika, Stiros grmećim
glasom nastavi: “Ona se nalazi u središtu obrazovnog sustava otvorenog
svemu što joj mašta poželi. Ništa joj ne uskraćujemo!”
“Niti bismo smjeli!”
Stiros je nastavio kao da Tuek ništa nije rekao: “Cania joj je
nabavila zapise iz Dar-es-Balata!”
“Ja sam Knjiga sudbine”, započne Tuek, navodeći izravne Božje
riječi zgrnute u Dar-es-Balatu.
“Točno! I ona pomno sluša svaku riječ!”
“Zašto te to uznemiruje?” upitao je Tuek najspokojnijim glasom.
“Mi ne provjeravamo njeno znanje. Ona provjerava naše!”
“Vjerojatno Bog to želi.”
Nije bilo dvojbe glede ogorčene srdžbe na Stirosovom licu. Tuek
je to primijetio i sada je čekao da stari savjetnik iznese nove dokaze.
Izvori takvih dokaza bili su, doduše, obilni. Tuek to nije poricao. No,
bitno je bilo tumačenje. Zato je visoki svećenik uvijek morao biti zadnji
tumač. Unatoč (ili možda baš zbog toga) svoga načina tumačenja
povijesti, svećenstvo je podosta znalo zašto je Bog odlučio prebivati na
Rakisu. Raspolagali su samim Dar-es-Balatom i svim njegovim
sadržajima – najranijom poznatom ne-prostorijom u svemiru. Tijekom
milenija, dok je Shai-Hulud pretvarao zeleni planet Arrakis u pustinjski
Rakis, Dar-es-Balat je čekao ispod pijeska. Svećenstvu je tu svetu
riznicu otkrio sam Božji glas. Njegove pisane riječi, pa čak i
holofotografije. Sve je bilo objašnjeno i oni su znali da na pustinjskoj
površini Rakisa ponovno oživljava prvobitni oblik planeta, onako kako
je izgledao u početku kad je bio jedini izvor svetoga začina.
“Ona se raspituje za Njegovu obitelj” nastavljao je Stiros. “Zašto
mora ispitivati o…”
“Provjerava nas. Jesmo li ih stavili na prava mjesta? Časnu
majku Jessicu, njena sina, Muad’Diba, i njegova sina Leta II., to sveto
Nebesko trojstvo.”
“Leto III.” promrmljao je Stiros. “A što je s onim Letom koji je
umro od ruku Sardaukara? Što ćemo s njim?”
“Oprezno, Stirose”, upozorio ga je Tuek. “Ti znaš da je moj
pradjed postavio to pitanje za ovom istom klupom. Naš Podijeljeni bog
dijelom je reinkarniran u Njemu, ostajući u nebesima da bi ishodio
Prevlast. Taj dio Njega postao je bezimen, baš kao što prava bit Boga
uvijek mora biti!”
“Oh?”
Tueku nije promaknuo grozan cinizam u glasu ovoga starca.
Činilo se kao da Stirosove riječi podrhtavaju u zraku zasićenom
isparavanjima, izazivajući strašnu osvetu.
“Zašto onda ispituje kako se naš Leto pretvorio u Podijeljenog
boga?” nastavljao je Stiros.
Zar Stiros dovodi u pitanje Svetu Pretvorbu? Tuek je bio
zaprepašten. Ipak, samo je rekao: “S vremenom će nas ona
prosvijetliti.”
“Vjerojatno je naša slabašna objašnjenja užasavaju”, rugao se
Stiros.
“Ideš predaleko, Stirose!”
“Stvarno? Ne vjeruješ valjda da prosvjetljuje njeno ispitivanje
kako to pješčane pastrve zarobljavaju najveći dio vode Rakisa i
ponovno stvaraju pustinju?”
Tuek je nastojao zatomiti rastući bijes u sebi. Stiros je
predstavljao utjecajnu frakciju u svećenstvu, ali ovaj ton i njegove riječi
izvlačili su ponovno na površinu pitanja na koja su visoki svećenici
odavno odgovorili. Pretvorba Leta II. stvorila je bezbrojne pješčane
pastrve, a svaka od njih nosila je u sebi dio njega. Od pješčane pastrve
do Podijeljenog boga: taj slijed je bio poznat i obožavan. Dovoditi to u
pitanje značilo je nijekanje Boga.
“Sjediš ovdje i ništa ne poduzimaš!” optužio ga je Stiros. “Mi
smo pijuni…”
“Dosta!” Tuek je čuo sve što je želio od starčevog cinizma.
Prikupivši sve svoje dostojanstvo, Tuek progovori riječima božjim:
“Tvoj Gospod vrlo dobro zna što je u tvom srcu. Tvoja duša
danas govori protiv tebe. Ne treba mi nikakav svjedok. Ti ne slušaš
svoju dušu, već svoju srdžbu i svoj bijes.”
Stiros se razočaran povukao.
Nakon ozbiljnog razmišljanja, Tuek se odjene u odgovarajuću
odjeću bijele, zlatne i purpurne boje. Krenuo je posjetiti Sheeanu.
Sheeana se nalazila u krovnom vrtu na vrhu središnjeg
svećeničkog zdanja, u društvu Canie i dvije druge žene – mlade
svećenice po imenu Baldik, koja je bila u Tuekovoj osobnoj službi, i
jedne akolitkinje po imenu Kipuna, koja se po Tuekovu ukusu ponašala
previše slično nekoj časnoj majci. Sestrinstvo je i ovdje daleko imalo
svoje doušnike, no Tuek nije želio biti svjestan toga. Kipuna je preuzela
znatan dio Sheeaninog tjelesnog odgoja i između tog djeteta i
akolitkinje-svećenice razvila se bliskost koja je kod Canie izazivala
ljubomoru. Međutim, čak se ni Cania nije mogla usprotiviti Sheeaninim
naredbama.
Njih četiri su stajale pokraj kamene klupe, gotovo u sjeni tornja
za provjetravanje. Kipuna je držala Sheeaninu desnu ruku igrajući se
djevojčičinim prstima. Tuek je zapazio da je Sheeana znatno narasla.
Već šest godina je živjela u njihovom okrilju. Mogao je vidjeti zametke
grudi gdje bubre ispod odjeće. Na krovu nije bilo ni daška vjetra i zrak
je za Tuekova pluća bio težak.
Tuek se osvrne po vrtu provjeravajući nisu li njegove sigurnosne
mjere zanemarene. Nikada se nije moglo znati odakle vreba opasnost.
Četvorica Tuekovih osobnih čuvara, dobro, ali neprimjetno, naoružani,
pokrivala su krov stojeći na jednakim udaljenostima – svaki u jednom
kutu. Ograda oko vrta bila je visoka pa su iznad nje izvirivale samo
glave čuvara. Jedina zgrada koja je nadvisivala svećenički toranj bila je
prva zamka za vjetar, nekih tisuću metara zapadno.
Unatoč vidljivim dokazima da su njegove naredbe glede
sigurnosti provedene u djelo, Tuek je naslućivao opasnost. Je li ga to
Bog upozoravao? Tuek je usto bio uznemiren i Stirosovim cinizmom. Je
li je pogriješio što je Stirosu dopustio toliku slobodu u ponašanju?
Sheeana je primijetila Tuekovo približavanje pa je prekinula te
neobične vježbe razgibavanja prstiju koje je radila po Kipuninim
uputama. S nedvojbeno znalačkim strpljenjem, djevojčica je šutke
stajala očiju prikovanih za visokog svećenika, prisilivši i svoje pratilje
da se okrenu i pogledaju u tom smjeru.
Sheeani Tuek nije djelovao strašno. Prije bi se moglo reći da joj
se taj starac sviđao, iako su neka njegova pitanja bila tako dosadna. A
tek njegovi odgovori! Sasvim je slučajno otkrila pitanje koje je Tueka
najviše uznemiravalo.
“Zašto?”
Neki među svećenicima-čuvarima glasno su protumačili njeno
pitanje u smislu: “Zašto vjerujete u to?” Sheeana je to odmah usvojila i
otad sva njena ispitivanja Tueka i ostalih imala su nepromijenjen oblik;
“Zašto vjerujete u to?”
Tuek zastane nekih dva koraka od Sheeane i nakloni se. “Dobar
dan, Sheeana.” Nervozno je trljao vrat po ovratniku odjeće. Sunce mu je
peklo ramena i on se pitao zašto je ovo dijete voljelo tako često dolaziti
ovamo.
Sheeana je uporno, ispitivački, promatrala Tueka. Znala je da ga
taj pogled zbunjuje.
Tuek se nakašlje. Kad god bi ga Sheeana tako gledala, on se
pitao: Gleda li me to Bog kroz njene oči?
Cania prva progovori: “Sheeana je danas pitala za
Ribogovornice.”
Tuek odgovori svojim najblažim glasom: “Bogova osobna sveta
vojska.”
“Sve same žene?” upita Sheeana. Izgovorila je te riječi kao da
nije mogla povjerovati u to. Za one s dna rakiškog društva,
Ribogovornice su bile ime iz prastarih predaja, narod prognan u Doba
gladi.
Provjerava me, pomisli Tuek. Ribogovornice. Sadašnje
nositeljice tog imena imale su tek bijedno maleno trgovačko-doušničko
predstavništvo na Rakisu, sastavljeno od muškaraca i žena. Njihovo
drevno porijeklo nije imalo značaja za njihove tekuće poslovanje, koje
se uglavnom svodilo na djelovanje kao produžena ruka Ixa.
“Muškarci su uvijek služili Ribogovornicama kao savjetnici”,
odgovori Tuek. Pažljivo je promatrao kako će Sheeana reagirati.
“To znači da su uvijek postojali Duncani Idahoi”, reče Cania.
“Da, da, svakako: Duncani.” Tuek pokuša izbjeći mrštenje. Ta
žena je uvijek ovako upadala u riječ! Tuek nije volio da ga podsjećaju
na taj oblik Božje povijesne nazočnosti na Rakisu. Gola, koji se uvijek
ponovno vraćao, i njegov položaj u svetoj vojsci tražili su od Bene
Tleilaxa određeno uvažavanje. No, nije se moglo zanemariti to što su
Ribogovornice štitile Duncane od opasnosti, djelujući po Božjem
nalogu. Duncani su bili sveti, ali kao posebna vrsta. Prema samim
Božjim svjedočenjima, on je svojom rukom ubio nekolicinu Duncana,
prenijevši ih izravno na nebo.
“Kipuna mi je govorila o Bene Gesseritu”, prekine ga Sheeana u
razmišljanju.
Kako misli ovog djeteta lete uokolo!
Tuek se nakašlje, svjestan dvojnosti svoga stava prema časnim
majkama. Časnost je bila namijenjena onima koji su bili Voljeni od
Boga, kao sveta Chenoeh. Prvi visoki svećenik logično je zaključio da
je Hwi Noree, Božja nevjesta, bila tajna časna majka. Uvažavajući te
posebne okolnosti, svećenstvo je osjećalo razdražujuću odgovornost
prema Bene Gesseritu, što se ponajviše iskazivalo kroz prodaju
melangea Sestrinstvu po smiješno niskim cijenama u odnosu na
Tleilaxove.
Sheeana nastavi svojim najnevinijim glasom: “Reci mi nešto o
Bene Gesseritu, Hedley.”
Tuek oštro odmjeri odrasle osobe oko Sheeane, loveći osmijeh
na njihovim licima. Nije znao kako bi se ponašao prema Sheeani kad ga
je ovako oslovljavala – njegovim pravim imenom. U jednom pogledu,
to je bilo ponižavajuće. U drugom, pak, ukazivala mu je čast ovakvom
intimnošću.
Bog me bolno iskušava, pomisli on.
“Jesu li časne majke dobre?” upita Sheeana.
Tuek uzdahne. Svi zapisi su potvrđivali da je Bog bio ponešto
suzdržan glede Sestrinstva. Bogove riječi su brižno ispitali i naposljetku
podvrgnuli tumačenju visokog svećenika. Bog nije dopustio Sestrinstvu
da ugrozi njegovu Zlatnu stazu. To je bilo sasvim jasno.
“Mnoge od njih su dobre”, reče Tuek.
“Gdje se nalazi najbliža časna majka?” upita Sheeana.
“U veleposlanstvu Sestrinstva, ovdje u Tvrđavi”, reče Tuek.
“Poznaješ li je?”
“Ima mnogo časnih majki u njihovoj Tvrđavi”, reče on
neodređeno.
“Što je to Tvrđava?”
“Tako one nazivaju svoj dom ovdje.”
“Samo jedna između njih snosi punu odgovornost. Poznaješ li
je?”
“Znao sam njenu prethodnicu, Tamalane, no sada imamo novu.
Tek je stigla. Ime joj je Odrade.”
“Smiješno ime.”
I Tuek je mislio isto, no samo reče: “Jedan od naših povjesničara
tvrdi da je to oblik imena Atreid.”
Sheeana razmisli o tome. Atreidi! To je bila obitelj koja je
stvorila Shaitana. Prije Atreida postojali su samo Slobodnjaci i Shai-
Hulud. Usmene predaje koje je njen narod sačuvao unatoč svih
svećeničkih zabrana, opjevale su začetke najvažnijih ljudi na Rakisu.
Sheeana je čula ta imena tijekom mnogih noći u selu.
‘ Muad’Dib je začetak Tiranina! ’
‘ Tiranin je začetak Shaitana! ’
Sheeana nije bila raspoložena za istjerivanje istine razgovarajući
s Tuekom. Osim toga, danas je izgledao umoran. Jednostavno je rekla:
“Dovedi mi tu časnu majku Odrade”
Kipuna rukom sakrije zloban osmjeh.
Tuek ustukne, zabezeknut.
Kako je mogao ispuniti takav zahtjev? Čak ni rakiško svećenstvo
nije zapovijedalo Bene Gesseritu! Što ako ga Sestrinstvo odbije? Može
li im za uslugu ponudi dar u obliku melangea? To bi mogle protumačiti
kao znak slabosti. Časne majke bi se mogle početi cjenjkati! Nije bilo
tvrđih trgovaca od hladnookih časnih majki Sestrinstva. A po svemu
sudeći, ova nova, Odrade, bit će jedna od najgorih.
Sve ove misli proletjele su u trenu Tuekovom svijesti.
Cania upadne, omogućujući Tueku drukčiji pristup. “Možda bi
Kipuna mogla prenijeti Sheeanin poziv”, reče.
Tuek prostrjeli pogledom mladu akolitkinju-svećenicu. Da!
Mnogi su smatrali (i očito Cania među njima) da je Kipuna uhoda Bene
Gesserita. Dakako, na Rakisu je svatko uhodio za nekoga. Tuek kimne
Kipuni, uputivši joj svoj najumilniji osmijeh.
“Poznaješ li neku od časnih majki, Kipuna?”
“Poznajem neke, moj gospodaru visoki svećeniče” odgovori
Kipuna.
Barem još iskazuje dužno poštovanje!
“Odlično” prihvati Tuek. “Možeš li onda ovaj dražesni Sheeanin
poziv proslijediti veleposlanstvu Sestrinstva?”
“Učinit ću sve što je u moći moje malenkosti, moj gospodaru
visoki svećeniče.”
“Uvjeren sam u to!”
Kipuna se okrene prema Sheeani puna ponosa, spoznaja uspjeha
rasla je u njoj. Bilo je smiješno lagano potaknuti Sheeanin zahtjev,
zahvaljujući tehnici koju je naučila od Sestrinstva. Kipuna se osmjehne i
otvori usta želeći nešto reći. Međutim, neki pokret na ogradi nekih
četrdeset metara iza Sheeane privuče njenu pažnju. Tamo je na sunčevoj
svjetlosti nešto bljesnulo. Nešto malo i…
Prigušeno kriknuvši, Kipuna zgrabi Sheeanu, gurne je u naručje
iznenađenog Tueka i poviče: “Bježite!” Istog trenutka jurne prema sjaju
koji se približavao velikom brzinom – sićušnom tragaču za kojim se
vukla siga žica velike dužine.
U mlađim danima Tuek je bio spretan u igri s loptom. On
nagonski prihvati Sheeanu, oklijevajući tek na trenutak dok i sam nije
ugledao opasnost. Okrenuvši se s djevojčicom koja se migoljila i opirala
u njegovim rukama, Tuek jurne kroz otvorena vrata stubišta tornja. Čuo
je kako se vrata zalupiše za njim i Canijine brze korake za petama.
“Što je to? Što je to?” Sheeana je vičući udarala šakama po
Tuekovim prsima.
“Šuti, Sheeana! Šuti!” Tuek zastane na prvom odmorištu.
Odavde su cjevasto i suspenzorsko dizalo vodili do središta zgrade.
Cania zastane pokraj Tueka, glasno dašćući u tijesnoj prostoriji.
“Ubilo je Kipunu i dva vaša čuvara” jedva izgovori Cania.
“Presjeklo ih! Vidjela sam. Sačuvaj nas Bože!”
Tuekove misli bile su kao u vrtlogu. I cjevasti i suspenzorski
sustav spuštanja bile su zapravo rupe za crva koje su se kružno protezale
kroz toranj. U njima se mogla izvesti sabotaža. Ovaj napad na krovu
možda je tek jedan od dijelova daleko složenije zavjere.
“Pusti me!” drekne Sheeana. “Što se događa?”
Tuek je spusti na pod, ali joj jednu ruku čvrsto zadrža u svojoj.
Nadnio se nad nju. “Sheeana, draga, netko nas pokušava ozlijediti.”
Sheeanina usta se uobličiše u jedno bezglasno ‘O’, a zatim reče:
“Ozlijedili su Kipunu?”
Tuek pogleda prema krovnim vratima. Čuje li se to gore
ornitopter? Stiros! Zavjerenici su vrlo lako mogli odnijeti tri ranjene
osobe u pustinju!
Cania je u međuvremenu došla do daha. “Čujem ‘topter” reče.
“Zar se ne bismo trebali maknuti odavde?”
“Sići ćemo stubama”, reče Tuek.
“Ali…”
“Učini kako sam rekao!”
Čvrsto držeći Sheeaninu ruku, Tuek ih povede do sljedećeg
odmorišta. Osim otvora za cijev i suspenzor, ovo odmorište je imalo
vrata na širok zavojit hodnik. Svega nekoliko koraka iza tih vrata
nalazio se ulaz u Sheeanine odaje, koje su nekoć pripadale Tueku. On
ponovno zastane, oklijevajući.
“Nešto se događa na krovu”, šapne Cania.
Tuek pogleda prestrašeno dijete koje je šutjelo. Ruka joj se
znojila.
Da, gore na krovu je bio nekakav metež – povici, šištanje bacača
plamena, puno jurnjave na sve strane. Krovna vrata, sada izvan njihova
vidika, otvoriše se s treskom. To natjera Tueka na brzu odluku. Naglo je
otvorio vrata hodnika i uletio u ruke zbijene skupine žena u crnim
odorama. Stajale su zajedno u obliku klina. S ispraznim osjećajem
poraza, Tuek prepozna ženu na vrhu tog klina: Odrade.
Netko mu otrgne Sheeanu, gurnuvši je među crno odjevene
pojave. Prije nego su se Tuek i Cania uspjeli usprotiviti, nečije ruke im
zatvore usta. Neke druge ruke ih zatim vezaše i gurnuše prema zidu
hodnika. Jedan dio pojava u odorama prođe kroz ulaz i krene uza stube.
“Djevojčica je sigurna i to je jedino važno ovog trenutka” šapne
Odrade. Ona pogleda Tueka ravno u oči. “Ne protivi se.” Ruka se
odmakne s njegovih usta. Koristeći Glas, ona nastavi: “Reci mi što se
dogodilo na krovu!”
Tuek bez razmišljanja posluša. “Tragač koji je vukao dugačku
siga-žicu. Došao je preko ograde. Kipuna ga je vidjela i…”
“Gdje je Kipuna?”
“Mrtva je. Cania je vidjela svojim očima.” Tuek kratko opiše
Kipunin hrabar juriš prema svjetlosti.
Kipuna mrtva! pomisli Odrade. Zatomila je snažan, ljutit osjećaj gubitka.
Kakva šteta! Tako hrabra smrt zaslužila je divljenje, ali kakav
gubitak! Sestrinstvu su uvijek trebali takva hrabrost i odanost, ali isto
tako i genetsko bogatstvo koje je Kipuna predstavljala. Izgubljeno je,
oduzele su ga te nespretne budale!
Na Odradin znak, ruke oslobodiše i Caniji usta. “Reci mi što si
točno vidjela?” zatraži Odrade.
“Tragač je omotao siga žicu oko Kipuninog vrata i…” Cania
slegne ramenima.
Tup udar eksplozije izazove podrhtavanje iznad njih, a zatim
zavlada tišina. Odrade mahne rukom. Žene u odorama raširile su se duž
hodnika, nestajući u tišini s vidika iza zavoja. Samo su Odrade i još
dvije druge hladnooke napetih izraza lica ostale uz Tueka i Caniu. Od
Sheeane nije bilo ni traga.
“Ixijanci su ovdje umiješali prste”, reče Odrade.
Tuek se složio s njenim mišljenjem. Toliko siga-žice… “Kamo
ste odveli djevojčicu?” upitao je.
“Pod našom je zaštitom”, odgovori Odrade. “Budite mirni.”
Nagnula je glavu osluškujući.
Jedna žena u odori dotrči iza zavoja hodnika i šapne Odradi
nešto na uho. Odrade se suzdržano osmjehne.
“Gotovo je”, reče Odrade. “Idemo do Sheeane.”
Sheeana je sjedila u plavom stolcu s mekim jastucima, u glavnoj
prostoriji svojih odaja. Žene u crnim odorama rasporedile su se
zaštitnički iza nje. Tueku se činilo da se djevojčica potpuno oporavila
od tog iznenadnog napada i bježanja, ali su joj oči blistale od uzbuđenja
i još nepostavljenih pitanja. Sheeanina pažnja bila je usmjerena na nešto
zdesna od Tueka. On stane, pogleda u tom smjeru, a od onoga što je
vidio zastane mu dah.
Golo muško truplo ležalo je uza zid u neobičnom, savijenom
položaju, glave tako izokrenute da mu se brada nalazila straga oslonjena
na lijevo rame. Otvorene oči zurile su ispunjene prazninom smrti.
Stiros!
Zgužvani ostaci Stirosove odjeće, nasilno strgnute s njega, ležali
su u neurednoj gomili pokraj stopala trupla.
Tuek pogleda Odrade.
“On je bio umiješan u to”, reče ona. “S Ixijancima su bili
Liceigrači.”
Tueku zastane knedl u grlu.
Cania se progura pokraj njega i priđe truplu. Tuek joj nije mogao
vidjeti lice, ali ga Canijina nazočnost podsjeti da je između Stirosa i nje
bilo nečeg u njihovim mlađim danima. Tuek se nagonski odmakne i
čvrsto stane između nje i djeteta koje je sjedilo.
Cania stane uz truplo i gurne ga nogom. Zatim se okrene sa
zlobnim izrazom lica prema Tueku. “Morala sam se uvjeriti je li stvarno
mrtav”, reče.
Odrade pogleda jednu od pratilja. “Ukloni truplo.” Zatim
pogleda Sheeanu. Tek je sada Odrade mogla pažljivo pogledati to dijete,
prvi put otkad je povela jurišni odred da bi spriječila napad na zgrade
hrama.
Iza Odradinih leđa javi se Tuek. “Časna majko, možete li, molim
vas, objasniti što…”
Odrade ga prekine ni ne okrenuvši se. “Kasnije.”
Sheeanin izraz lica potakne Tueka da nastavi: “Mislio sam da ste
časna majka!”
Odrade samo odmahne glavom. Kakvo očaravajuće dijete.
Odrade se osjećala jednako kao kad bi stajala ispred prastare umjetničke
slike u Tarazinim odajama. Nešto od one vatre unijete u to umjetničko
djelo nadahnulo bi Odrade. Divlje nadahnuće! To je bila poruka ludog
Van Gogha. Kaos se pretvorio u veličanstven red. Nije li baš to bio dio
šifre Sestrinstva?
Ovo dijete je moje platno, pomisli Odrade. Osjetila je kako joj
ruka treperi, osjećajući drevni kist. Nosnice joj se raširiše na miris ulja i
boja.
“Ostavite me nasamo sa Sheeanom” naredi Odrade. “Svi izađite
van.”
Tuek se htjede usprotiviti, ali odustane kad ga jedna od
Odradinih pratilja u odori zgrabi za ruku. Odrade je zurila u njega.
“Bene Gesserit vam je služio i ranije”, reče. “Ovog puta smo ti
spasile život.”
Držeći Tueka za ruku, žena ga povuče van.
“Odgovori mu na pitanja”, reče Odrade. “Ali učini to na nekom
drugom mjestu.”
Cania korakne prema Sheeani. “Ovo dijete je moja…”
“Odlazi!” vikne Odrade naredbu ispunjenu svim moćima Glasa.
Cania se sledi.
“Umalo si je prepustila tupavoj gomili zavjerenika!” reče
Odrade netremice gledajući Caniju. “Razmotrit ćemo hoćeš li još uopće
dobiti neku prigodu sresti Sheeanu.”
Suze navališe iz Canijinih očiju, no Odradina osuda bila je
nepovratna. Okrenuvši se, Cania ode s ostalima.
Odrade ponovno prebaci pažnju na djevojčicu koja ju je napeto
promatrala.
“Dugo smo te čekale”, reče Odrade. “Ovim budalama nećemo
više dopustiti da te izgube.”
16.
Zakon uvijek bira strane temeljem prinudne moći. Moralnost i
pravne profinjenosti malo znače kad se postavi pravo pitanje: Tko je
jači?
Zapisnik Savjeta Bene Gesserita,
Arhive: XOX232
Odmah nakon što su Taraza i njena pratnja napustili Gammu,
Teg se bacio na posao. Morao je provesti nova pravila u Tvrđavi, s
ciljem zadržavanja Schwangyu podalje od gole. Bila je to Tarazina
naredba.
“Može promatrati sve što želi. Ali nište ne smije dodirivati.”
Unatoč vremenskog tjesnaca, Teg se zatekao kako u ovom
ludom trenutku zuri u prazno, mučen poplavom zabrinutosti. Spašavanje
Tarazine skupine na Cehovom brodu i Odradino čudno otkriće nisu se
uklapali ni u jedan raspored podataka koje je on oblikovao.
Ovisnosti… ključni balvan…
Teg se našao u svojoj radnoj sobi pred zaslonom s rasporedom
zadaća; u podatke je trebalo unijeti promjene, no, na trenutak, Teg nije
imao pojma ni o vremenu ni o podacima. Trebalo mu je nekoliko
trenutaka da se sabere.
Bila je sredina prijepodneva. Taraza i njena pratnja otišle su prije
dva dana. Bio je sam. Da, Patrin je preuzeo na sebe današnju
Duncanovu obuku, omogućivši mu tako da se posveti donošenju
zapovjednih odluka.
Tegu se radna soba u kojoj se nalazio učini nekako tuđom. Pa,
ipak, dok je promatrao pojedine njene dijelove, svaka stvar mu je
izgledala poznata. Ovdje se nalazila njegova vlastita konzola s
podacima. Kaput odore bio je uredno prebačen preko naslona stolca
pokraj njega. Pokušao je utonuti u mentatsko stanje, ali je odmah
spoznao da mu mozak to odbija. Još od dana školovanja nije mu se to
dogodilo.
Dani školovanja.
A sada su ga Taraza i Odrade vratili u neki oblik školovanja.
Samoškolovanja.
Pomalo odsutan, osjeti kako mu sjećanje izbacuje na površinu
razgovore koje je nekoć vodio s Tarazom. Kako li mu je samo blisko
bilo to što mu se sada događalo – to što je u ovim trenucima uhvaćen u
zamku vlastitih sjećanja.
I on i Taraza bili su prilično umorni nakon odlučivanja i
provođenja postupaka za sprječavanje krvavog sukoba – slučaj
Barandiko. Gledano sada iz povijesnog odmaka, to nije bilo više od
običnog treptaja, ali u to doba tražilo je njihove cjelokupne udružene
snage.
Nakon potpisivanja sporazuma, Taraza ga je pozvala u malu
gostinjsku sobu pokraj svojih odaja na vlastitoj ne-letjelici. Govorila je
neslužbeno, diveći se njegovoj mudrosti i načinu na koji je predvidio
slabosti koje su dovele do kompromisa.
Bili su neprekidno budni i aktivni nekih trideset sati, pa je Teg
bio sretan što je mogao sjesti, dok je Taraza vrtjela brojeve na napravi
za posluživanje hrane i pića. Naprava im je spremno izbacila dvije
visoke čaše s kremastim, tamnim napitkom. Teg je prepoznao miris još
dok mu je dodavala čašu. Bilo je to sredstvo za brzo obnavljanje snage,
okrjepljenje koje su sestre Bene Gesserita rijetko nudile nekom stranom.
Ali Taraza ga više nije smatrala strancem.
Nagnuvši glavu, Teg je otpio dugi gutljaj tog pića gledajući u
ukrašeni strop Tarazine gostinjske sobe. Ova ne-letjelica je spadala u
stare modele i bila je sagrađena u doba kad se više pazilo na
ukrašavanje – sudeći po duboko urezanim vijencima i baroknim
figurama izdubljenim na svakoj slobodnoj površini.
Okus pića vratio ga je u djetinjstvo, u doba obilnog opijanja
melangeom…
“Majka mi je to pripremila kad god sam bio previše napet”,
rekao je, promatrajući čašu u svojoj ruci. Već je počeo osjećati kako se
umirujuća snaga širi njegovim tijelom.
Taraza je ispijala svoje piće sjedeći u pasonaslonjaču nasuprot
njega, u čupavom bijelom komadu živog namještaja koji joj se
prilagođavao lakoćom duge navike. Tegu je ponudila klasičan zeleni
tapecirani stolac, ali je zapazila brzi pogled kojim je prešao preko
pasonaslonjača i nasmiješila mu se.
“Ukusi se razlikuju, Milese.” Srknula je napitak i uzdahnula.
“Bože, baš je bilo naporno, ali napravili smo dobar posao. Bilo je
trenutaka kad je izgledalo da će stvari krenuti vrlo lošim putem”
Njeno opuštanje ga je nekako dirnulo. Bez poze, bez
pripremljene maske koja bi ih razdvajala i ukazivala na uloge u
hijerarhiji Bene Gesserita. Bila je očito prijateljski raspoložena, čak i
bez tragova zavođenja. Dakle, to je bilo upravo ovako kako je izgledalo
– onako kako se to moglo reći za bilo koji susret s nekom časnom
majkom.
Teg je s oduševljenjem shvatio da je postao sposoban pročitati
Alma Mavis Tarazu, čak i kad je preuzela jednu od svojih maski.
“Majka te je naučila više nego što smo joj naredili”, rekla je
Taraza. “Trebale bismo provoditi naredbe Vrhovne majke potpuno
odano. To i činimo, osim kad se ne slažemo.”
Teg se osmjehnuo i srknuo poveći gutljaj pića.
“Čudno je”, nastavljala je Taraza, “ali dok smo se krvili u onom
malom neizvjesnom sukobu, uhvatila sam se kako se prema tebi
odnosim jednako kako bih to činila s nekom od svojih sestara.”
Teg je osjećao kako mu piće grije želudac. Smirilo mu je svrbež
u nosnicama. Odložio je praznu čašu na pokrajnji stol i rekao,
promatrajući je: “Moja najstarija kći…”
“Vjerojatno Dimela. Trebao si nam je ostaviti, Milese.”
“To nije bila moja odluka.”
“Ali jedna tvoja riječ…” Taraza je malo slegnula ramenima. “No,
to je već prošlost. Što je s Dimelom?”
“Ona zapravo misli da sam vrlo često previše sličan vama.”
“Previše?”
“Ona mi je iskreno odana, Vrhovna majko. Ona, zapravo, ne
shvaća naš odnos, i…”
“Kakav je naš odnos?”
“Vi zapovijedate, a ja se pokoravam.”
Taraza ga je pogledala preko čaše. Zatim ju je spustila i rekla:
“Da, ti stvarno nikad nisi bio heretik, Milese. Možda… jednoga dana…”
Upao joj je u riječ, želeći skrenuti Tarazu s takvih misli. “Dimela
misli da dugotrajno uzimanje melangea mnoge ljude učini sličnim
vama.”
“Tako? Nije li čudno, Milese, da jedan gerijatrijski napitak može
imati toliko nuspojava?”
“Ne smatram to čudnim.”
“Pa, jasno, ne smatraš.” Iskapila je čašu i odložila je. “Mislila
sam na to kako je osjetno produženje života uzrokovalo kod nekih ljudi,
a posebno kod tebe, produbljeno poznavanje ljudske prirode.”
“Živimo duže i gledamo više.”
“Mislim da to nije tako jednostavno. Neki ljudi nikad ništa ne
zapaze. Život im se tek događa. Provedu ga u nečemu što je tek malo
više od neke vrste tupog trajanja, te srdito i ozlojeđeno odbijaju sve što
bi ih moglo izvesti iz tog lažnog spokojstva.”
“Kad se radi o začinu, nikada nisam mogao povući prihvatljivu
crtu ravnoteže”, odgovorio je, misleći na uobičajeni mentatski proces
izbora podataka.
Taraza je kimnula. Očito je sama imala isti problem. “Mi iz
Sestrinstva nastojimo biti jednosmjernije od mentata. Imamo rutinu koja
nas izvlači iz toga, ali uvjeti ustraju.”
“I naši predci su dugo imali taj problem” podsjetio ju je.
“Prije začina je bilo drukčije.”
“A živjeli su tako kratko.”
“Pedeset, sto godina; nama to možda ne izgleda mnogo, ali
ipak…”
“Jesu li gomilali više iskustava tijekom tog raspoloživog
vremena?”
“Oh, povremeno su bili pomamni.”
Shvatio je da mu nudi svoja znanja iz Drugih sjećanja. Ovo nije
bilo prvi put što je sudjelovao u takvom prastarom znanju. Majka mu je
povremeno prikazivala ta sjećanja, ali uvijek kao dio poduke. Što je to
Taraza sada činila? Učila ga nečemu?
“Melange je čudovište s mnogo ruku.”
“Poželiš li ponekad da ga nikad nismo otkrili?”
“Bene Gesserit ne bi postojao bez njega.”
“Niti Ceh.”
“Ne bi bilo ni Tiranina ni Muad’Diba. Začin jednom rukom daje,
a svim preostalim rukama uzima.”
“Kali,” reče on.
Ona se nasmije na njegovo podsjećanje na pretpovijesnu božicu
smrti s mnogo ruku i bezbroj načina za stvaranje agonije.
“Kali, točno”, potvrdi ona.
“Koja ruka drži to što mi želimo?” upitao je. “Zar to nije vječno
pitanje?”
“Ti si stvarno neobičan, znaš Milese? Mentati se vrlo rijetko
upuštaju u filozofiju. Mislim da je to jedan od temelja tvoje snage. Ti
stvarno možeš sumnjati u mene.”
Slegnuo je ramenima. Ovo skretanje razgovora ga je zbunilo.
“Nisi raspoložen”, nastavila je. “Ali se, u svakom slučaju, čvrsto
držiš svojih dvojbi. Filozofu je sumnja potrebna.”
“Zensuni mi jamči to.”
“Svi mistici se slažu o tome, Milese. Nikad ne podcjenjuj snagu
sumnje. Vrlo uvjerljivo. S’tori u istoj ruci drži i dvojbu i sigurnost.”
Zaista sasvim iznenađen, upitao je: “Provode li časne majke
Zensuni obrede?” Nikad ranije nije čak ni pomislio na to.
“Samo jednom”, odgovorila mu je. “Mi postižemo jedan
uzvišeni, potpuni oblik s’torija. On se uvuče u svaku stanicu.”
“Začinska agonija”. Nije se mogao suzdržati.
“Bila sam sigurna da ti je majka rekla. Ali očito ti nikada nije
objasnila sličnost sa Zensunijem.”
Teg je progutao knedl. Očaravajuće. Pružila mu je novu
spoznaju o Bene Gesseritu. To je promijenilo čitavo shvaćanje,
uključujući i ono o rođenoj majci. Bile su udaljene od njega na
nedostižnom mjestu, do kojeg nikada nije mogao doprijeti. Mogle su ga
povremeno smatrati družbenikom, ali on nikad nije mogao ući u njihov
bliski krug. Mogao je oponašati i ništa više. Nikada neće biti poput
Tiranina ili Muad’Diba.
“Proricanje” naglo je izrekla Taraza.
Ta je riječ preusmjerila njegovu pažnju. Promijenila je predmet
razgovora ne mijenjajući ga.
“Razmišljao sam o Muad’Dibu” rekao je naglo kao da se
ispričava.
“Vjeruješ li da je proricao budućnost?”
“Tako govori mentatsko učenje.”
“Osjećam dvojbu u tvom glasu, Milese. Je li je proricao ili
stvarao? Proricanje može biti smrtonosno. Ljudi koji u proročanstvu
traže budućnost zapravo žele znati kakva će biti cijena kitovog krzna
iduće godine ili nešto slično banalno. Nitko stvarno ne želi imati život
predvidiv u svakom trenutku.”
“Bez iznenađenja.”
“Točno. Kad bi sve unaprijed znao, život bi ti postao
nepodnošljivo dosadan.”
“Misliš li da je Muad’Dibov život bio dosadan?”
“I Tiraninov isto tako. Mislimo da su čitav svoj život uporno
nastojali raskinuti lance koje su sami stvorili.”
“Ali oni su vjerovali…”
“Sjeti se svojih filozofskih dvojbi, Milese. Čuvaj se! Svijest
onoga koji vjeruje miruje, ne uspijeva se širiti prema van, u
neograničeni, beskrajni svemir.”
Teg je trenutak sjedio šuteći. Ponovno je osjetio umor koji je
piće izbrisalo iz njegove svijesti, ali je također osjetio kako mu se misli
mute zbog nametanja novih pojmova. Bile su to stvari za koje su mu
govorili da slabe mentata; ipak, osjećao je da ga osnažuju.
Ona me podučava, pomislio je. Negdje je tu pouka.
Kao da je to razmišljanje bilo prenijeto u njegovu svijest i
ocrtano u njemu vatrom, postao je svjestan da je sva njegova mentatska
pažnja usmjerena na Zensuni upozorenje, na koje su svakom studentu-
početniku skrenuli pažnju još u mentatskoj školi.
Svojim vjerovanjem u zrnatu pojedinačnost niječeš svaki
pokret – evolucijski i retrogradni. Vjerovanje učvršćuje zrnati svemir i
uzrok je trajanja svemira. Ničemu ne dopušta mijenjanje, jer na taj
način nestaje tvoj ne-gibajući svemir. On se kreće sam od sebe i kad se
ti ne krećeš. Razvija se izvan tebe i više ti nije dostupan.
“A najčudnije od svega” nastavila je Taraza utonuvši u sklad s
raspoloženjem koje je stvorila, “je to što znanstvenici na Ixu ne mogu
shvatiti koliko njihova vlastita vjerovanja vladaju njihovim svemirom.”
Teg je zurio u nju, šuteći i prihvaćajući to.
“Ixijanska vjerovanja vrlo su podložna odabiru načina kako će
promatrati svoj svemir. Njihov svemir ne djeluje sam od sebe, već se
ponaša u skladu s vrstama eksperimenata za koje se odluče.”
Trgnuvši se, Teg se prene iz svojih sjećanja i shvati da se nalazi
u Tvrđavi na Gammu. Još je sjedio u poznatom stolcu u svojoj radnoj
sobi. Letimičan pogled po sobi potvrdi mu da ništa nije pomaknuto s
mjesta gdje je i prije bilo. Prošlo je svega nekoliko minuta, pa ipak i
soba i stvari u njoj nisu mu više bili strani. Bio je uronio u mentatsko
stanje i ponovno izronio iz njega. Obnovljen.
Miris i okus napitka koji mu je Taraza tako davno ponudila još
su mu dražili jezik i nos. Znao je da samo jednim mentatskim treptajem
može ponovno prizvati čitav prizor – prigušeno svjetlo zasjenjenih
sjajnih kugli, tvrdoću stolca ispod sebe, zvukove njihovih glasova. Sve
je bilo tu, spremno za ponovno doživljavanje, zamrznuto u vremenskoj
kapsuli zasebnog sjećanja.
Prizivanje tog starog sjećanja stvorilo je čaroban svemir u kojem
su sve njegove sposobnosti bile pojačane iznad svih njegovih
najneumjerenijih očekivanja. U tom čarobnom svemiru nisu postojali
nikakvi atomi, već samo valovi i strašne kretnje posvuda uokolo. Morao
je odbaciti sve prepreke, stvorene vjerovanjem i shvaćanjem. To je bio
prividni svemir. Mogao je vidjeti kroz njega, bez ikakvog pomoćnog
platna na kojem bi projicirao njegove oblike. Čarobni svemir sveo ga je
na jezgru djelotvorne mašte, gdje su njegove vlastite sposobnosti
stvaranja slika bile jedino platno na kojem se svaka projekcija mogla
vidjeti.
Evo! Ja sam oboje – i glumac i glumljena osoba!
Radna soba oko Tega treperila je unutar i izvan njegove osjetilne
stvarnosti. Osjetio je kako mu se svijest sužava na njen najmanji učinak,
a ipak je taj učinak ispunjavao cijeli njegov svemir. Bio je otvoren
prema beskraju.
Taraza je to namjerno učinila! pomisli iznenada. Ojačala me!
Osjeti strahopoštovanje. Sada je shvaćao da je i njegova kći
Odrade bila uronjena u tu moć kako bi Tarazi stvorila Atreidski proglas.
Sada su i njegove vlastite mentatske moći bile su uklopljene u taj veći
plan.
Taraza je od njega zatražila zastrašujući pothvat. Potreba za
nečim takvim bila mu je izazov, ali ga je u isti tren i plašila. Jer, to je
sasvim lako moglo značiti kraj Sestrinstva.
17.
Temeljno pravilo je sljedeće: nikad ne podupiri slabosti; uvijek
potiči snagu.
Načelo Bene Gesserita
Otkad ti ovdje možeš naređivati svećenicima?” upita Sheeana.
“Ovo je njihovo mjesto.”
Odrade neodređeno odgovori, ali odabere riječi koje odgovaraju
znanju koje je Sheeana već imala: “Svećenici su slobodnjačkog
podrijetla. Uvijek je negdje u njihovoj blizini bilo časnih majki. Osim
toga, dijete, i ti im također naređuješ.”
“To je nešto drugo.”
Odrade suspregne osmijeh.
Prošlo je nešto više od tri sata otkad je njen jurišni odred razbio
napad na zgradu hrama. Odrade je, u međuvremenu, uspostavila
zapovjedni centar u Sheeaninim odajama, obavljajući neophodne
poslove oko procjene štete i pripremanja osvete, pri čemu je stalno
izazivala i promatrala Sheeanu.
Istodobnost zbivanja.
Odrade se osvrne po prostoriji koju je odabrala za zapovjedni
centar. Komadići Stirosove rastrgane odjeće još su ležali uza zid ispred
nje. Nesretan slučaj. Soba je bila neobično oblikovana. Nisu postojala dva
paralelna zida. Ona onjuši. I dalje se osjećao preostali miris ozona
od tražila pomoću kojih je njeno osoblje osiguralo izdvojenost ovih
prostorija.
Zašto ovakav neobični oblik? Zgrada je bila stara, prepravljana i
dograđivana više puta, ali to nije objašnjavalo izgled ove sobe. Ugodno
grubo tkanje od kremaste gipsane žbuke po zidovima i stropu. Bogati
zastori od začinskih vlakana visjeli su uz dvoja vrata. Bilo je predvečer i
sunčevo svjetlo prolaskom kroz rešetke roleta stvaralo je točkaste pruge
na zidu nasuprot prozora. Srebrnasto žute sjajne kugle lebdjele su blizu
stropa, ugođene na odgovarajuće sunčevo svjetlo. Prigušeni zvuci
dopirali su kroz ventilatore ispod prozora. Nježne šare narančastih
tepiha i sivih pločica svjedočile su o bogatstvu i sigurnosti, ali se
Odrade unatoč toga nije osjećala sigurno.
Neka visoka časna majka pojavi se iz susjedne sobe – centra za
vezu. “Majko zapovjednice” reče ona, “poruke smo poslale Cehu, Ixu i
Bene Tleilaxima.”
Odrade tek odsutno odgovori: “Zahvaljujem.”
Izvjestiteljica se vrati svojim dužnostima.
“Što to radiš?” upita Sheeana.
“Proučavam nešto.”
Odrade zamišljeno stisne usnice. Njihovi vodiči kroz zgrade
unutar hrama proveli su ih labirintima hodnika i stuba. Usput su između
stupova mogle zapaziti vrtove. Zatim su ušle u izvrstan ixijanski
suspenzorski sustav cijevi koji ih je bešumno dovezao do jednog drugog
hodnika; zatim opet stube, još jedan zavojit hodnik i… naposljetku ova
soba.
Odrade ponovno prođe pogledom po prostoriji.
“Zašto proučavaš ovu sobu?” upita Sheeana.
“Budi tiho, dijete!”
Soba je bila u obliku nepravilnog poliedra s kraćom lijevom
stranom. Dugačka je bila oko trideset metara, a pola toga na najširem
dijelu. Tu se nalazilo mnoštvo niskih ležaja i stolaca različitih stupnjeva
udobnosti. Sheeana je poput neke kraljice sjedila u sjajnom žutom
stolcu sa širokim mekim naslonima za ruke. Nije bilo nijednog
pasonaslonjača. Posvuda obilje meke, plave i žute tkanine. Odrade
prikuje pogled za bijele rešetke ventilatora iznad umjetničke slike
planina na širem dijelu zida. Svježa struja zraka dopirala je kroz
ventilatore ispod prozora i širila se prema ventilatoru iznad slike.
“Ovo je bila Hadleyeva soba”, reče Sheeana.
“Zašto si ga uznemirivala oslovljavajući ga imenom, dijete?”
“Zar mu je to smetalo?”
“Ne igraj se riječima sa mnom, dijete! Znaš i sama da mu to
smeta i zato si to i činila.”
“Zašto onda pitaš?”
Odrade prijeđe preko toga, nastavljajući brižno proučavati
prostoriju. Zid nasuprot slike stajao je pod kosim kutom u odnosu na
vanjski zid. Shvatila je. Pametno! Soba je bila tako građena da bi svatko tko
se nalazi iznad ovog visokog ventilatora mogao čuti i šapat.
Slika je nedvojbeno prekrivala još jedan zračni prolaz koji je provodio
zvukove iz sobe. Nikakvo njuškalo ili neki drugi instrument ne bi
mogao otkriti ovakav trik. Ništa nije moglo pokrenuti onaj ‘biip’
špijunskom oku ili uhu. Samo su oprezna osjetila nekog osposobljenog
za lukavstva mogla to iščeprkati.
Rukom je pozvala akolitkinju koja je čekala. Odradini prsti
zatrepere tihim govorom: Otkrij tko prisluškuje iza onog ventilatora.
Kimnula je prema ventilatoru iznad slike. “Ostavi ga neka nastavi.
Moramo saznati koga izvješćuje.”
“Kako si znala kad trebaš doći i spasiti me?” ponovno se javi
Sheeana. Djevojčica je imala ugodan glas, ali mu je potrebna vježba,
pomisli Odrade. U njemu se, međutim, osjećala nepokolebljivost koja se
mogla oblikovati u snažno sredstvo.
“Odgovori mi!” naredi Sheeana.
Zapovjednički ton iznenadi Odrade, potaknuvši nagli val srdžbe
koji je na silu morala zatomiti. To odmah treba početi ispravljati!
“Smiri se dijete”, reče Odrade. Izrekla je to u određenom tenoru
i opazila da djeluje.
Ali Sheeana ju je ponovno iznenadila: “To je druga vrsta Glasa.
Pokušavaš me smiriti. Kipuna mi je govorila o Glasu.”
Odrade se okrene i pogleda Sheeanu. Sheeanina prva žalost je
prošla, ali je u njoj još bilo ljutnje kad je spomenula Kipunu.
“Razmišljam o osveti za taj napad”, reče Odrade. “Zašto me
prekidaš? Vjerovala sam da ih i ti želiš kazniti.”
“Što ćete im učiniti? Reci mi! Što ćete učiniti?”
Neobično osvetoljubivo dijete, pomisli Odrade. I to treba
obuzdati. Mržnja je jednako opasna kao i ljubav. Sposobnost za mržnju
naličje je sposobnosti za suprotno.
Odrade reče: “Poslali smo Cehu, Ixu i Bene Tleilaxima poruku
koju uvijek šaljemo kad smo bijesne. Samo tri riječi: ‘Platit ćete to?’
“Kako će platiti?”
“Pravedna kazna Bene Gesserita upravo se oblikuje. Osjetit će
posljedice svog postupka.”
“Ali, što ćete im učiniti?”
“Možda ćeš vremenom saznati. Možda ćeš čak saznati kako
smišljamo našu kaznu. Za sada ne moraš više znati.”
Mrzovoljnost se pojavi na Sheeaninom licu. Onda reče: “Nisi
čak ni srdita. Ljuta. Jesi li to htjela reći?”
“Ne budi nestrpljiva, dijete! Postoje stvari koje još ne
razumiješ.” Časna majka iz sobe za vezu ponovno uđe, baci pogled na
Sheeanu i okrene se Odrade: “Kapitol je potvrdio prijem vašeg izvješća.
Odobrava protuudar.”
“Budući da je časna majka – izvjestiteljica – i dalje stajala kao
ukočena, Odrade je upita: “Ima li još nešto?”
Munjevit pogled prema Sheeani svjedočio je o njenom
sustezanju. Odrade podigne desni dlan, naznačujući prelazak na
bezglasni razgovor.
Časna majka je odmah reagirala. Prsti joj započnu plesati s
nesputanim uzbuđenjem: “Tarazina poruka – Tleilaxi su stožerni
element. Žele natjerati Ceh da skupo plaća melange. Uskratite im
rakiške zalihe. Udarite zajedno Ceh i Ix. Oni će se prenapregnuti,
suočeni s razarajućom konkurencijom iz Raspršenja. Za sada
zanemarite Ribogovornice. One se drže Ixa. Gospodar nad
gospodarima odgovorio nam je sa Tleilaxa. Ide na Rakis. Postavite
mu klopku. ”
Odrade se blijedo osmjehne, potvrđujući poruku. Promatrala je
kako žena izlazi iz sobe. Ne samo da se Kapitol suglasio s djelovanjima
poduzetim na Rakisu već je zapanjujućom brzinom smišljena
odgovarajuća kazna Bene Gesserita. Očito su Taraza i njene savjetnice
predvidjele ovaj trenutak.
Odrade odahne. Poruka Kapitolu bila je jezgrovita: kratak prikaz
napada, popis gubitaka Sestrinstva, identifikacija napadača i potvrdna
opaska namijenjena Tarazi da je Odrade već prenijela potrebno
upozorenje krivcima: “Platit ćete to.”
Da, ti glupi napadači sada su znali da su dirnuli u osinje
gnijezdo. To će izazvati strah – bitan dio kazne.
Sheeana se promeškolji u stolcu. Njen izraz je govorio da će se
sada ponovno pokušati približiti. “Jedna od tvojih je rekla da su tamo
bili Liceigrači.” Pokazala je glavom prema krovu.
To je dijete golem rezervoar neznanja, pomisli Odrade. Tu
prazninu treba ispuniti. Liceigrači! Odrade je razmišljala o leševima koje su
ispitali. Tleilaxi su naposljetku poslali u akciju svoje nove
Liceigrače. Bilo je to, nedvojbeno, iskušavanje Bene Gesserita. Ove
nove je bilo vrlo teško otkriti. Ipak, i dalje su imali onaj karakterističan
miris svojih jedinstvenih feromona. Odrade je uključila i ovaj podatak u
svoje izvješće Kapitolu.
Sada je problem bio ovu spoznaju Bene Gesserita sačuvati
tajnom. Odrade pozove akolitkinju-glasnicu. Pokazujući joj migom
prema ventilatoru, Odrade joj prenese prstima: “Ubijte te koji
prisluškuju!”
“Zanima te Glas, dijete”, reče zatim Odrade okrenuvši se
Sheeani koja je sjedila u stolcu. “Šutnja je najdragocjeniji pribor
učenja.”
“Ali, bih li ja mogla naučiti Glas? Želim ga naučiti.”
“Govorim ti da šutiš i učiš uz pomoć šutnje.”
“Naređujem ti, nauči me koristiti Glas!”
Odrade razmisli o Kipuninim izvješćima. Sheeana je pomoću
Glasa već mogla uspješno nadzirati većinu svih oko sebe. Djevojčica je
to sama naučila. Srednja razina Glasa za ograničenu skupinu slušatelja.
Vjersko praznovjerje vjerojatno je doprinosilo tom strahu, ali Sheeanina
vještina ugađanja visine i tona Glasa pokazivala je određenu, mada
nesvjesnu, sposobnost odabira.
Pravi način odgovora Sheeani bio je očit, Odrade je to znala.
Poštenje. Bio je to najmoćniji mamac, a služio je mnogim svrhama.
“Ovdje sam da bih te naučila mnogim stvarima”, reče Odrade,
“ali ne po tvojoj zapovijedi.”
“Meni se svatko pokorava!” uzvikne Sheeana.
Jedva je u pubertetu, a već se ponaša kao aristokrat, pomisli
Odrade. Bog zna što će ispasti od tog našeg posla. Što će biti od nje?
Sheeana sklizne iz stolca i ustane gledajući Odrade s upitnim
izrazom lica. Djevojčičine oči bile su u ravnini Odradinih ramena.
Moglo se očekivati da će biti otmjena zapovjedna pojava. Ako preživi.
“Odgovaraš samo na neka moja pitanja” reče Sheeana. “Rekla si
da ste me čekali, ali ne želiš mi to objasniti. Zašto mi se ne pokoravaš?”
“Budalasto pitanje, dijete.”
“Zašto me neprekidno zoveš dijete?”
“Zar nisi dijete?”
“Dobivam mjesečnicu.”
“Ali još si dijete.”
“Svećenici mi se pokoravaju.”
“Boje te se.”
Ti ne?
Ne, ja ne.
“Odlično! Postaje dosadno kad te se ljudi jedino boje.”
“Svećenici misle da si stigla od Boga.”
“Zar ti ne misliš tako? Mi… “. Odrade je prekine, budući da je
upravo ušla jedna akolitkinja-glasnica. Njeni prsti zatrepere u
bezglasnom razgovoru: “Prisluškivala su četiri svećenika. Ubijeni su.
Svi su bili Tuekovi podanici!’
Odrade odmahom ruke otpusti glasnicu.
“Ona govori prstima”, reče Sheeana. “Kako to čini?”
“Postavljaš previše pogrešnih pitanja, dijete. A nisi mi još rekla
zašto bih te trebala smatrati Božjim oruđem.”
“Shaitan me je poštedio. Hodam pustinjom, i kada se Shaitan
pojavi, razgovaram s njim.”
“Zašto ga zoveš Shaitan, a ne Shai-Hulud?”
“Svi mi postavljaju to glupo pitanje!”
“Daj mi onda glupi odgovor.”
Tužan izraz prekrije Sheeanino lice. “Zbog načina na koji smo se
sreli.”
“A kako ste se sreli?”
Sheeana nagne glavu na stranu i na trenutak pogleda prema
Odradi, a onda reče: “To je tajna.”
“A ti znaš čuvati tajnu?”
Sheeana se isprsi i kimne, ali Odrade zapazi nesigurnost te
kretnje. Ovo dijete je znalo kad ga se dovede u nemoguć položaj!
“Izvrsno!” prihvati Odrade. “Čuvanje tajni je jedno od
najvažnijih učenja časnih majki. Drago mi je što se nećemo morati
mučiti s tim.”
“Ja želim sve naučiti.”
Kakva neobuzdanost u glasu. Vrlo slab nadzor osjećaja.
“Moraš me svemu naučiti!” nastavljala je Sheeana.
Vrijeme je za bič! pomisli Odrade. Sheeana je dovoljno rekla i
pokazala, pa je čak i akolitkinja petog stupnja mogla biti sigurna da će
je nadzirati u ovom trenutku.
Upotrijebivši punu moć Glasa, Odrade nastavi: “Da mi se više
nisi obratila takvim tonom, dijete! Ne ako želiš naučiti bilo što!”
Sheeana se ukoči. Više od minute proživljavala je to što joj se
dogodilo, a onda se opusti. Zatim se osmjehne i reče s toplim,
otvorenim izrazom lica: “Oh, tako mi je drago što si stigla! Strašno sam
se dosađivala u zadnje vrijeme.”
18.
Ništa nije složenije od ljudskog uma.
Leto II.: ‘Zapisi iz Dar-es-Balata’
Do pojave noći na Gammu, koja je često na ovoj geografskoj
širini vrlo brzo padala, nedostajalo je još dva sata. Gomilajući oblaci
bacali su sjenu na Tvrđavu. Po Lucillinoj zapovijedi, Duncan se vratio u
dvorište proći program intenzivnih vježbi po vlastitom izboru.
Lucilla ga je promatrala s parapeta, odakle ga je i prvi put
vidjela.
Duncan je vježbao gimnastičke premete osmostruke borbe Bene
Gesserita, bacajući se po travi, praveći kolute, skačući s jedne strane na
drugu, skačući u zrak i hitro bacajući se na tlo.
Bio je to dobar prikaz nasumičnog izbjegavanja napada, pomisli
Lucilla. Nije uspijevala zamijetiti u njegovim pokretima nikakav
predvidiv uzorak, a brzina izvedbe bila je vrtoglava. Imao je gotovo
šesnaest standardnih godina i već se približavao razini ostvarenja svoje
prana-bindu nadarenosti.
Brižno kontrolirani pokreti njegovih vježbi otkrivali su tako
mnogo! Brzo je pristao, kad mu je prvi put zapovjedila, na te večernje
vježbe. Prvi korak uputa dobivenih od Taraze bio je ostvaren. Gola ju je
zavolio. Nije bilo dvojbe. Ona mu je predstavljala majku. To je
postignuto bez ozbiljnog slabljenja njegove osobnosti, iako su Tegove
zebnje bile probuđene.
Moja sjena je na ovom goli, ali on nije ni ponizan ni ovisan
sljedbenik, ponovno se uvjeravala. Teg je neosnovano zabrinut.
Baš tog jutra, rekla je Tegu: “Gdje god to njegove snage traže,
on se nastavlja slobodno izražavati.”
Trebao ga je sada vidjeti, pomisli. Pokreti u ovim novim
vježbama uglavnom su bili rezultat Duncanovog promišljanja.
Lucilla zatomi uzdah divljenja zbog posebno okretnog skoka
kojim se Duncan vinuo gotovo do sredine dvorišta. Gola je razvio
živčano-mišićnu ravnotežu koja je, vremenom, mogla dostići razinu
psihološke ravnoteže koja bi bila barem jednaka Tegovoj. Kulturni
utjecaj nekog takvog dostignuća bio bi vrijedan strahopoštovanja.
Posebno, uzmu li se u obzir svi oni koji su nagonski bili odani Tegu, a
preko njega i Sestrinstvu.
Mnogo toga moramo zahvaliti Tiraninu, pomisli ona.
Prije Leta II. nijedan od širom rasprostranjenih sustava kulturnog
uređenja nikada nije trajao dovoljno dugo da bi se čak približio
ravnoteži koju je Bene Gesserit smatrao idealnom. Baš je ta ravnoteža –
spuštanje duž oštrice mača – očaravala Lucillu. Bio je to razlog zašto se tako
bezrezervno posvetila projektu čiju potpunu zamisao nije znala,
ali koji je od nje tražio provedbu koja joj se nagonski činila odvratnom.
Duncan je tako mlad!
Sljedeće što je Sestrinstvo tražilo od nje, Taraza joj je posebno
naznačila: spolni biljeg. Još malo prije, ovog jutra, Lucilla je stajala gola
ispred zrcala, oblikujući držanje i pokrete lica i tijela koje je
namjeravala upotrijebiti za provedbu Tarazina naređenja. U lažnoj
mirnoći, Lucilla je u zrcalu vidjela kako njeno lice poprima sličnost s
licima pretpovijesnih božica ljubavi – izražene putenosti i obećavajuće
mekoće u koju bi se izazvani muškarac rado bacio.
Tijekom svog školovanja Lucilla je vidjela kipove iz Prvog
vremena, male kamene figure žena sa širokim bedrima i izbočenim
grudima koje su osiguravale obilje mlijeka za dojenčad. Po želji, Lucilla
je mogla zadobiti mladalački izgled po uzoru na te prastare oblike.
U dvorištu ispod nje, Duncan je na trenutak zastao i činilo se kao
da smišlja sljedeće pokrete. Zatim je odmahnuo glavom, visoko skočio,
prevrnuo se u zraku i poput gazele doskočio na jednu nogu, kojom se
odbacilo u bočni okret sličniji plesu nego borbi.
Spolni biljeg.
Tajna spola uopće nije bila tajna, pomisli ona. Njegovi korijeni
bili su spojeni sa samim životom. Prirodno, to objašnjava zašto joj je
prvo zavođenje po naredbi Sestrinstva usadilo u sjećanje lice muškarca.
Gospodarica rasplođivanja joj je rekla da se to može očekivati i neka se
ne uzbuđuje zbog toga. Ali Lucilla je tada shvatila da je spolni biljeg
mač s dvije oštrice. Možeš naučiti spuštati se duž oštrice, ali se ipak
možeš porezati. Ponekad, kad bi se taj muški lik iz njenog prvog
zavođenja nepozvan vratio u njenu svijest, Lucilla se osjećala zbunjeno.
To sjećanje se ponavljalo vrlo često na vrhuncu intimnih trenutaka,
sileći je da ga uz velike napore zatomljuje.
“Na taj način se osnažuješ” uvjeravala ju je gospodarica
rasplođivanja.
Pa ipak, bilo je trenutaka kad je osjećala da je obezvrijedila
nešto što bi bilo bolje zauvijek ostaviti obavijeno velom misterije.
Lucillu uhvati osjećaj gorčine zbog toga što je morala učiniti.
Ovakva predvečerja, kad je promatrala Duncanove vježbe, bila su joj
najomiljenije doba dana. Mladićev mišićni razvoj pokazivao je sasvim
primjetan napredak – uključujući rast osjetljivih mišića i živčanih veza –
sva ona prana-bindu čuda po kojima je Sestrinstvo bilo nadaleko
poznato. Sljedeći korak, u kojem je ona imala glavnu ulogu, bio je već
na pragu i više se nije mogla prepuštati zadivljenom promatranju svoga
štićenika.
Znala je da će se uskoro pojaviti Miles Teg. Duncanova obuka
ponovno će se preseliti u vježbaonicu, gdje su ga očekivala po život
opasna oružja.
Teg.
Lucilla i dalje nije znala što bi mislila o njemu. Više puta je
osjetila je da je on privlači na poseban način, što je odmah prepoznala.
Utiskivačica je imala određenu slobodu u izboru svojih rasplodnih
partnera, pod uvjetom da se prethodno nije s njima sparivala ili joj je to
naredbom zabranjeno. Teg je bio star, ali su izvješća o njegovom
zdravstvenom stanju spominjala da bi još mogao biti spolno sposoban.
Ne bi, jasno, mogla zadržati to dijete, ali ona je već naučila izaći na kraj
s takvim problemima.
Zašto ne? upita samu sebe.
Njen plan je bio vrlo jednostavan. Završiti s utiskivanjem, a
onda, nakon što izloži svoju namjeru Tarazi, zanijeti sa strašnim
Milesom Tegom. Praktično, već je pokušala uvodno zavođenje, no Teg
nije podlegao. Njegov mentatski cinizam zaustavio ju je tog
poslijepodneva u garderobi oružarnice.
“Moji plodni dani su istekli, Lucilla. Sestrinstvo bi trebalo biti
zadovoljno s onim što sam mu već dao.”
Teg, odjeven tek u crni triko za vježbanje, upravo je ručnikom
obrisao oznojeno lice i bacio ga u košaru za rublje. Ne gledajući je,
progovori: “Možeš li biti tako ljubazna i ostaviti me sada na miru?”
Dakle, prozreo je njenu predigru!
Znajući s kim ima posla, mogla je to i predvidjeti. Lucilla je bila
sigurna da ga je još mogla zavesti. Nijedna časna majka njene
školovanosti nije mogla ne uspjeti, čak ni s mentatom Tegovih
nepobitnih moći.
Lucilla je trenutak neodlučno stajala, dok joj je svijest
automatski planirala kako će nadmudri Tega nakon ovog prvog
odbijanja. Nešto ju je zaustavilo. Ni ljutnja zbog odbijanja, pa ni daleka
mogućnost da bi on zaista mogao biti dokaz koji je dovodio u pitanje
njena lukavstva. Ponos i njegov mogući krah (uvijek je postojala ta
mogućnost) nisu su imali veze s tim.
Dostojanstvo.
U Tegu je bilo spokojnog dostojanstva i ona je dobro znala što
su njegova hrabrost i junaštvo već dali Sestrinstvu. Budući da nije bila
sasvim sigurna u svoje pobude, Lucilla ga je ostavila na miru. Možda je
presudna bila ta duboka zahvalnost koju je Sestrinstvo osjećalo prema
njemu. Zavesti sada Tega bilo bi ponižavajuće, ne samo za njega nego i
za nju. Nije se mogla prisiliti na takav čin, ne bez neposredne naredbe
pretpostavljene.
Dok je stajala na parapetu, neke od tih sjećanja zamagljivale su
joj osjetila. Nekakva kretnja mogla se uočiti na ulazu u Oružarnicu.
Tamo se mogla nazrijeti Tegova pojava. Lucilla pojača oštrinu svojih
osjetila i usredotoči se na Duncana. Gola je prekinuo zadano premetanje
po travnjaku. Stajao je mirno, duboko dišući, pažnje usmjerene gore
prema Lucilli. Vidjela mu je oznojeno lice i tamne mrlje znoja na
njegovom svijetloplavom jednodijelnom odjelu.
Nagnuvši se preko ograde, Lucilla mu dovikne: “Bilo je vrlo
dobro, Duncane. Sutra ću te početi podučavati još nekim
kombinacijama udaraca stopalo-šaka.”
Izustila je ove riječi bez cenzuriranja i odmah postala svjesna
njihovog izvora. Bile su namijenjene Tegu dolje u sjenovitom ulazu, a
ne goli. Htjela je reći Milesu: “Vidiš! Nisi jedini koji ga uči kako će
izbjeći smrtnu opasnost.”
Lucilla tog trenutka shvati da je Teg prodro dublje u njenu
podsvijest negoli je to smjela dopustiti. Uputila je ljutit pogled prema
visokoj pojavi koja se pojavljivala iz zasjenjenog ulaza. Duncan je već
trčao prema basharu.
Istog trenutka kad se usredotočila na Tega, njeni
najelementarniji benegesseritski nagoni potaknuše munjevitu reakciju.
Tek je kasnije je utvrdila stupnjeve njene reakcije: “Nešto nije u redu!
Opasnost! Teg nije Teg!” međutim, u bljesku reakcije nijedna od ovih faza
nije poprimila zaseban oblik. Reagirala je tako što je skupila svu
jačinu Glasa i viknula:
“Duncane! Lezi!”
Duncan se baci na travu, očiju prikovanih za Tegovu pojavu koja
je izlazila iz Oružarnice: čovjek je u rukama držao kopneni model
laserskog pištolja.
Liceigrač! zaključi Lucilla. Samo ga je njena hiperpozornost
otkrila. Jedan od novih!
“Liceigrač”, poviče Lucilla.
Duncan se baci u stranu i odskoči uvis, okrenuvši se u zraku oko
svoje duže osi najmanje metar iznad tla. Brzina njegovih pokreta
zapanji i samu Lucillu. Nije još vidjela nijedno ljudsko biće koje bi se
moglo tako brzo kretati. Prvi hitac laserskog pištolja zasječe ispod
Duncana, koji je, činilo se, lebdio u zraku.
Lucilla priskoči do ograde i spusti se na prozorski prag nižeg
kata. Prije nego što se zaustavila posegnula je desnom rukom i napipala
izbočinu oluka koji se, sjećala se, tamo nalazio. Nagnuvši se u stranu,
spusti se na prozorski prag sljedećeg kata. Očaj ju je gonio naprijed,
iako je znala da će zakasniti.
Nešto je prasnulo na zidu iznad nje. Vidjela je liniju topljenja
koja je sjekla zid prema njoj. Ona se nagne ulijevo i migoljeći se spusti
na travnjak. U bljesku trenutka, dok je dodirivala nogama tlo, pogled joj
obuhvati scenu oko nje.
Duncan je jurio prema napadaču ponavljajući kretnje iz svoje
praktične obuke. Brzina tih pokreta!
Lucilla opazi neodlučnost na licu lažnog Tega.
Jurnula je prema Liceigraču, osjećajući misli tog stvorenja: Njih
dvoje protiv mene!
Propast je, ipak, bila neizbježna; Lucilla je to znala. Bilo je
dovoljno da Liceigrač prebaci regulator svog oružja na puni zračni snop
za male udaljenosti. Mogao je izrešetati zrak ispred sebe. Ništa ne bi
moglo probiti takvu obranu. Dok je mozgala tražeći neki način da porazi
napadača, iznenada ugleda kako se na prsima lažnog Tega pojavljuje
crveni dim. Linija crvene boje brzo se širila naviše pod kosim kutom
kroz mišiće ruke koja je držala laserski pištolj. Ruka otpadne kao da je
dio nekakvog trošnog kipa. Ramena otpadoše s torza u mlazu krvi.
Pojava se skljoka, raspadajući se u mješavini crvenog dima i
rasprskavajuće krvi, mrveći se u sitne komadiće na stubama crno-plave
boje prošarane crvenom.
Zaustavivši se, Lucilla nanjuši prepoznatljive hormone
Liceigrača. Duncan priđe i stane uz nju. Zurio je pokraj mrtvog
Liceigrača u mračni hodnik gdje su se nazirali nekakvi pokreti.
Još jedan Teg se pojavi iza ovog mrtvog. Lucilla prepozna
stvarnost: Tega osobno.
“Ovo je bashar” reče Duncan.
Lucillom prođe val zadovoljstva što je Duncan tako dobro
savladao zadaću identifikacije: kako prepoznati svoje prijatelje, čak i
kad im vidi tek djeliće. Ona mu pokaže na mrtvog Liceigrača: “Pomiriši
ga.”
Duncan duboko udahne. “Da, osjetio sam ga. Nije baš bio
posebno dobra kopija. Vidio sam što je i prepoznao ga, gotovo istog
trenutka kad i ti.”
Teg uđe u dvorište noseći težak laserski pištolj oslonjen na lijevu
ruku. Desnom je čvrsto držao kundak i obarač. Prošao je pogledom po
dvorištu, zatim ga usmjerio na Duncana i naposljetku na Lucillu.
“Uvedi Duncana”, reče Teg.
Bila je to naredba zapovjednika koja se oslanjala isključivo na
nadmoćnu spoznaju svega što treba učiniti u izvanrednim, hitnim
slučajevima. Lucilla ga posluša bez pogovora.
Duncan je šutio dok ga je vodila za ruku pokraj krvave hrpe
mesa koja je nekoć bila onaj Liceigrač, a zatim u Oružarnicu. Kad su
stigli unutra, on još jednom pogleda na tu sprženu gomilu i upita: “Tko
ga je pustio unutra?”
A ne: “Kako je ušao?” To joj nije promaknulo. Duncan je već
bio sposoban kroz manje važne okolnosti shvatiti srce problema.
Teg je hodao ispred njih prema svojim odajama. Zastao je na
vratima, pogledao unutra i rukom pozvao Lucillu i Duncana neka uđu.
U Tegovoj spavaćoj sobi osjećao se jak zadah sprženog mesa, a
koluti dima širili su miris pougljenjenog pečenja, Lucilli posebno
odvratnog: pečeno ljudsko meso. Neka pojava u jednoj od Tegovih
odora ležala je licem prema podu, kamo je pala s njegovog kreveta.
Teg vrhom čizme prevrne leš, otkrivši mu lice: zureće oči,
otvorene zelene boje. Lucilla prepozna jednog od stražara s prednjeg
dijela kružne obrane, jednog od onih koji su u Tvrđavu došli sa
Schwangyuom – barem su tako govorila izvješća.
“Njihov udarni čovjek” reče Teg. “Patrin se pobrinuo za njega, a
odjenuli smo ga u jednu od mojih odora. Bilo je to dovoljno za
zavaravanje Liceigrača, jer im nismo dopustili da mu vide lice prije
nego smo ih napali. Nisu imali vremena načiniti zapis sjećanja.”
“Znao si za ovo?” Lucilla je bila zaprepaštena.
“Bellonda me je na vrijeme podrobno upoznala s njihovim
planom.”
Lucilla odmah shvati dublji značaj tog što je Teg rekao. Zatomi
nagli val srdžbe. “Kako si mogao dopustiti da jedan od njih dospije u
dvorište?”
Teg odgovori blagim glasom: “Morali smo vrlo brzo djelovati
ovdje. Morao sam odlučiti, što se naposljetku pokazalo ispravnim.”
Nije ni pokušala sakriti bijes: “Izbor – ostaviti Duncana da se
sam brani?”
“Prepustiti ga tvojoj brizi ili dopustiti ostalim napadačima da se
utvrde unutra. Patrin i ja smo imali grdne muke dok nismo očistili ovo
krilo. Imali smo pune ruke posla” Teg okrzne pogledom Duncana.
“Progurao je to vrlo dobro, zahvaljujući našoj obuci.”
“Ta… ta stvar ga je gotovo dohvatila.”
“Lucilla!” Teg odmahne glavom. “Sve sam proračunao. Vas
dvoje ste mogli izdržati barem minutu. Znao sam da ćeš prepriječiti put
toj stvari i žrtvovati se da bi spasila Duncana. Dakle, još dvadesetak
sekundi.”
Budući da Lucilla nije ništa odgovorila, Teg reče: “Učinila bi.”
Lucilla ne porekne ni ovoga puta. Sada se, međutim, prisjećala
nevjerojatne brzine kojom se Duncan kretao, vrtoglavih skretanja u
njegovom napadu.
“Borbene odluke”, reče Teg, gledajući Lucillu.
Naposljetku je prihvatila. Kao i obično, Teg je ispravno odlučio.
Međutim bila je svjesna da će morati stupiti u vezu s Tarazom. Prana-
bindu ubrzanje kod ovog gole otišlo je mnogo dalje od svih njenih
očekivanja. Međutim, Teg odjednom ustane u punoj pripravnosti,
pogleda prikovanog za ulaz iza nje. Lucilla se okrene. Tamo je stajala
Schwangyu, a iza nje Patrin s teškim laserskim oružjem preko ruke.
Njegova cijev, zapazi u trenu Lucilla, bila je uperena na Schwangyu.
“Zahtijevala je”, reče Patrin. Na licu starog pomoćnika očitovao
se ljutit izraz. Duboke bore pokraj usta spuštale su se naniže.
“Vidi se trag tijela odvučenih u južni bunker”, reče Schwangyu.
“Tvoji me ljudi ne puštaju tamo da provjerim. Zapovijedam ti da
smjesta povučeš svoje naredbe.”
“Ne, dok moja ekipa za raščišćavanje ne obavi posao”, reče Teg.
“Oni još ubijaju ljude uokolo! Mogu to čuti.” U Schwangyuinom
glasu nazirala se oštrica zlobe. Netremice je gledala Lucillu.
“Tamo, također, ispitujemo ljude”, reče Teg.
Schwangyu skrene pogled na Tega. “Ako je ovdje preopasno,
onda ćemo odvesti ovog… ovo dijete u moje odaje. I to odmah!”
“Nećemo to učiniti”, reče Teg. Glas mu je bio tih, ali odlučan.
Schwangyu se ukoči od nezadovoljstva. Patrinovi zglobovi na
kundaku poblijede. Schwangyu sijevne očima mimo oružja i podigne ih
prema Lucillinom odmjeravajućem pogledu.
Teg to dopusti tek trenutak, a onda reče: “Lucilla, odvedi
Duncana u moju dnevnu sobu.” On mahne glavom prema vratima iza
sebe.
Lucilla posluša, hotimično postavivši svoje tijelo između
Schwangyue i Duncana.
Kada su se našli iza zatvorenih vrata, Duncan reče: “Umalo me
nije nazvala golom. Stvarno je uznemirena.”
“Schwangyu je dopustila da nekoliko stvari promakne njenoj
straži” reče Lucilla.
Ona se osvrne po Tegovoj dnevnoj sobi. Prvi put je vidjela taj
dio njegovih odaja: basharovo unutrašnje svetište. Podsjetilo ju je na
njene odaje: ista mješavina urednosti i slučajnog nereda. Svitci za
čitanje ležali su u neredu na malom stolu pokraj jednog starinskog
stolca, tapeciranog tkaninom blijede sive boje. Na rukavu kaputa
primjećivala se pažljivo pokrpana rupa.
Dakle, sam si krpa odjeću.
Bio je to pogled na slavnog Milesa Tega koji nije očekivala. Da
je razmišljala o tome, pomislila bi da takve poslove obavlja Patrin.
“Schwangyu je pustila napadače unutra, zar ne?” upita naglo
Duncan.
“Njeni ljudi su to učinili.” Lucilla nije skrivala bijes. “Otišla je
predaleko. Savez s Tleilaxima.”
“Hoće li je Patrin ubiti?”
“Ne znam, a i ne zanima me!”
S one strane vrata Schwangyu progovori jakim i sasvim
razgovijetnim glasom. “Hoćemo li sada samo ovako stajati i čekati,
bashare?”
“Možeš otići kad god poželiš.” Bio je to Teg.
“Ali ne mogu u južni tunel!”
Schwangyuin glas je odavao drskost. Lucilla je znala da je
starica to činila hotimice. Kakav je imala plan? Teg sada mora biti jako
oprezan. Malo prije je pokazao pamet otkrivajući Lucilli neke pukotine
u Schwangyuinoj kontroli, ali još nisu proniknuli i u Schwangyuina
pomoćna sredstva. Lucilla se upita nije li trebala ostaviti Duncana ovdje
i priteći upomoć Tegu.
Teg nastavi: “Možeš sada ići, ali savjetujem ti, ne vraćaj se u
svoje odaje.”
“A zašto ne?” Schwangyu je zvučala iznenađeno, istinski
iznenađeno, nesposobna to dobro prikriti.
“Samo trenutak”, reče Teg.
Lucilla zastane svjesna pucnjave u daljini. Začuo se jak tutanj
eksplozije negdje u blizini, a zatim još jedan ponešto dalje. S izbočenog
ruba iznad vrata Tegove dnevne sobe zaspe ih prašina.
“Što je to bilo?” ponovno će Schwangyu prejakim glasom.
Lucilla se pomakne između Duncana i zida prema hodniku.
“Onaj prvi udar sam očekivao od njih”, začuje se Teg. “Drugi je,
bojim se, bilo ono što oni uopće nisu očekivali.”
Zvižduk u blizini bio je dovoljno jak da zagluši nešto što je
Schwangyu rekla.
“To je to, bashare!” Bio je to Patrin.
“Što se to događa?” upita Schwangyu.
“Ona prva eksplozija, draga časna majko, to su vaši napadači
uništili vaše odaje. Drugom eksplozijom mi smo uništili napadače”
“Upravo sam dobio znak, bashare!” ponovno će Patrin. “Sve
smo ih sredili. Prispjeli su zrakoplovom iz jedne ne-letjelice, baš kao što
si i očekivao!”
“Brod?” Tegov glas je bio pun srdite znatiželje.
“Uništen istog trenutka kad je prošao kroz svemirski prijevoj.
Nema preživjelih.”
“Vi, budale!” vrisne Schwangyu. “Znate li što ste učinili?”
“Izvršavam naredbu o zaštiti ovog dječaka od svakog napada”,
odbrusi Teg. “Usput, zar niste trebali biti ovog trenutka u svojim
odajama?”
“Što?”
“Kad su digli u zrak vaše odaje, vi ste im bili cilj. Tleilaxi su
vrlo opasni, časna majko.”
“Ne vjerujem ti!”
“Predlažem vam da odete i pogledate. Patrine, pusti je neka
prođe.” Slušajući, Lucilla je čula neizgovorenu prepirku. Ovdje se više
vjerovalo mentatu basharu nego časnoj majci i Schwangyu je to znala.
Sigurno je bila očajna. Ipak, možda ne vjeruje. Njenu svijest je sada
sigurno zaokupljala spoznaja da su i Teg i Lucilla otkrili njeno
suučesništvo u napadu. Nije mogla znati koliko je ostalih bilo svjesno
toga. Patrin je, dakako, znao.
Duncan je netremice gledao zatvorena vrata, s glavom blago
nagnutom na stranu. Na njegovom se licu čitala radoznalost, kao da je
vidio kroz vrata i zapravo tamo promatrao ljude.
Schwangyu progovori najbrižnije nadziranim glasom. “Ne
vjerujem da su moje odaje uništene.” Znala je da Lucilla prisluškuje.
“Samo se na jedan način možete uvjeriti u to”, reče Teg.
Pametno! pomisli Lucilla. Schwangyu se nije mogla odlučiti sve
dok se ne uvjeri da su se Tleilaxi ponijeli izdajnički.
“U tom slučaju pričekate me ovdje! To je naredba!” Lucilla
začuje šuštanje Schwangyuine odore dok je časna majka odlazila.
Vrlo slab nadzor osjećaja, pomisli Lucilla. Međutim, to je
otkrilo o Tegu nešto jednako uznemirujuće. On je to učinio! Izbacio jednu
časnu majku iz ravnoteže.
Vrata ispred Duncana širom se otvoriše. U dovratku je stajao
Teg s rukom na zasunu. “Brzo!” reče Teg. “Moramo napustiti Tvrđavu
prije nego se ona vrati.”
“Napustiti Tvrđavu?” Lucilla se nije ni trudila prikriti
zabezeknutost.
“Brzo, kažem ti! Patrin nam je pripremio odstupnicu”
“Ali, ja moram…”
“Ti ne moraš ništa! Kreni odmah ovakva kakva jesi. Slijedi me
ili ću te morati prisiliti.”
“Stvarno misliš da možeš preuzeti…” Lucilla umukne. Pred njom
je stajao jedan novi Teg i znala je da on ne bi izrekao ovakvu prijetnju
da je nije spreman ispuniti.
“Odlično”, reče ona. Uzela je Duncana za ruku i krenula za
Tegom.
Patrin je stajao u hodniku, gledajući na desnu stranu. “Otišla je”,
reče starac. Pogledao je Tega. “Znaš li što radiš, bashare?”
“Pat!”
Lucilla nikad ranije nije čula da je Teg uporabio deminutiv
imena svog posilnog.
Patrin se osmjehne pokazujući dva niza blistavih zuba. “Oprosti,
bashare. To je od uzbuđenja, znaš. Prepuštam ti stvar. Ja imam svoju
ulogu ovdje.”
Teg mahne Lucilli i Duncanu da krenu hodnikom desno.
Poslušala ga je i čula njegove korake za petama. Duncanova ruka se
znojila u njenoj. On je oslobodi i započne hodati usporedo s njom, ne
osvrćući se.
Dvojica Tegovih ljudi stražarila su pokraj suspenzorskog dizala
na kraju hodnika. On im se obrati: “Nikoga nema za nama.”
Odgovoriše mu uglas: “Tako je, basharu.”
Ušavši u dizalo s Duncanom i Tegom, Lucilla shvati da je
odabrala stranu u svađi, čiji tijek nije potpuno razumjela. Mogla je
osjetiti snagu politike Sestrinstva kao brzu struju vode koja je
navaljivala posvuda oko nje. Obično je taj pokret bio sličan blagom valu
što zapljuskuje obalu, ali sada je naslutila golem rušilački val koji je
prijetio da će se svom snagom stropoštati na nju.
Kad su stigli u predvorje južnog bunkera, Duncan progovori.
“Trebali bismo svi biti naoružani”, reče.
“Bit ćemo vrlo brzo”, reče Teg. “Nadam se da si spreman ubiti
svakoga tko nas pokuša zaustaviti.”
19.
Značajno je sljedeće: nijedna žena Bene Tleilaxa nikad nije
viđena izvan zaštite njihovih središnjih planeta. (Bastardni Liceigrači
koji oponašaju žene, nisu uzeti u obzir u ovoj analizi. Oni se ne mogu
razmnožavati.) Tleilaxi odvajaju svoje žene kako ih se mi ne bismo
dočepali. To je naš osnovni zaključak. Najvjerojatnije gospodari
Tleilaxa isto tako kriju svoje najvažnije tajne.
Analiza Bene Gesserita,
Arhive: XOXTM99… 041’
Naposljetku smo se sreli”, reče Taraza.
Gledala je netremice preko dva metra slobodnog prostora
između svog stolca i stolca Tylwytha Waffa. Analitičari su je uvjeravali
da je on Gospodar gospodara Tleilaxa. Kako je ovakva patuljasta
spodoba mogla imati takvu golemu moć? Ipak, ponovno se podsjetila da
u ovom slučaju treba odbaciti sve predrasude o izgledu.
“Malo tko bi povjerovao da je to uopće moguće”, odgovori
mirno Waff.
Ima piskav, slabašan glas, primijeti Taraza; još nešto za što treba
imati drukčija mjerila.
Taraza je znala da joj sada potreban dvostruki oprez.
Sjedili su na neutralnom terenu Cehove ne-letjelice, s
monitorima Bene Gesserita i Tleilaxa pričvršćenim za trup Cehovog
broda poput ptica lešinara za neku lešinu. (Ceh je bio kukavički obuzet
smirivanjem Bene Gesserita. “Platit ćete. ” Ceh je znao značenje toga. I ranije
je bilo sličnih naplaćivanja.) Mala ovalna prostorija u kojoj su se
sastali imala je uobičajene bakarne zidove i bila osigurana protiv
prisluškivanja. No Taraza nijednog trenutka nije povjerovala u to.
Također je pretpostavljala da se veze između Ceha i Tleilaxa, temeljene
na melangeu, i dalje odvijaju punom snagom.
Waff se nije ni pokušao zavaravati glede Taraze. Ta je žena bila
daleko opasnija od svake Uvažene Priležnice. Ako bi ubio Tarazu, nju
bi smjesta zamijenili nekom isto tako opasnom, nekom koja bi
raspolagala svim bitnim dijelovima podataka koje je imala sadašnja
Vrhovna majka.
“Ove nove Liceigrače smatramo vrlo zanimljivima”, reče
Taraza.
Waff i nehotice napravi grimasu. Da, daleko opasnija od
Uvaženih Priležnica, koje još nisu okrivile Tleilaxe za gubitak čitave
jedne ne-letjelice.
Taraza pogleda na malu digitalnu uru s dva lica na niskom
pokrajnjem stolu desno od sebe, gdje su je oboje mogli lako vidjeti. Lice
okrenuto Waffu bilo je ugođeno u skladu s njegovim internim
vremenom. Nije joj promaklo da su dvije kazaljke internog vremena
bile sinkronizirane unutar deset sekunda prema nekoj proizvoljnoj
sredini poslijepodneva. Bila je to jedna od stvari ugovorenih za ovaj
susret, gdje su čak i položaj stolaca i razmak između njih bili točno
utvrđeni prethodnim pregovorima.
Njih dvoje bili su sami u sobi. Ovalan prostor oko njih bio je šest
metara dugačak i oko tri metra širok. Sjedili su u jednakim stolcima s
remenjem čiji je drveni okvir bio povezan drvenim klinovima koji su
istodobno služili kao učvršćivači narančaste tkanine; ni komadić metala
ili kakvog drugog stranog materijala ni na jednom od njih. Od ostalog
namještaja tu je bio samo taj pokrajnji stol s urom. Stol je bio od tanke
crne plohe plaza na tri vretenaste drvene noge. Svaki od glavnih
učesnika sastanka bio je brižno pretražen. Svaki je došao u pratnji tri
čuvara iz osobnog osiguranja, koji su čekali s vanjske strane jedinog
ulaza u ovu prostoriju. Taraza nije smatrala da će Tleilaxi pokušati
obaviti zamjenu Liceigračima – ne u sadašnjim okolnostima.
“Platit ćete.”
Tleilaxi su također bili potpuno svjesni svoje ranjivosti,
pogotovo sada kad su znali da časna majka može prepoznati nove
Liceigrače.
Waff se nakašlje, što je bio još jedan pokazatelj njegove
napetosti. “Ne očekujem da ćemo se uspjeti sporazumjeti”, reče on.
“Zašto ste onda došli?”
“Tražim objašnjenje za one čudne poruke koje smo primili od
vas iz Tvrđave na Rakisu. Za što vam to trebamo platiti?”
“Molim vas, sir Waff, okanite se tih blesavih pretvaranja u ovoj
sobi. Postoje činjenice koje oboje znamo i koje ne možemo zanemariti.”
“Kao na primjer?”
“Nikada nam niste omogućili oplođivanje neke benetleilaške
žene” Pritom je pomislila: Neka se znoji glede toga! To što Bene
Gesserit nije raspolagao linijom Tleilaxovih Drugih sjećanja za svoja
istraživanja bilo je prokleto mučno i Waff je to znao.
Waff je mrko pogleda. “Sigurno ne mislite da bih se cjenkao oko
života…” On ušuti i odmahne glavom. “Ne mogu vjerovati da je to
naplata koju biste tražili.”
Budući da Taraza nije ništa odgovorila, Waff nelagodno nastavi:
“Onaj glupi napad na rakiški hram na svoju ruku su poduzeli ljudi koji
su tamo službovali. Kažnjeni su.”
Očekivani početni potez broj tri, pomisli Taraza.
Sudjelovala je na brojnim analitičkim raspravama pred ovaj
sastanak, ako su se uopće mogle zvati raspravama. Analiza je tu bilo
napretek. Vrlo malo se znalo o ovom gospodaru Tleilaxa, ovom
Tylwythu Waffu. Do nekih vrlo važnih razjašnjenja došlo se
izvođenjem zaključaka (ako se to pokaže ispravnim). Problem je bio u
tome što su neki od najzanimljivijih podataka došli iz nepouzdanih
izvora. Međutim, jedna važna činjenica je bila nedvojbena: patuljasta
pojava koja je sjedila nasuprot nje bila je smrtno opasna.
Waffo v početni potez broj tri zaokupio je njenu pažnju. Bilo je
vrijeme da mu odgovori. Taraza se znalački osmjehne.
“To je baš ona vrsta laži koju smo očekivali od vas”, reče ona.
“Počinjemo li s uvredama?” U njegovom glasu nije bilo žara.
“Vi ste postavili okvire. I moram vas upozoriti da s nama nećete
moći postupati tako kako ste to postupili s onim kurvama iz
Raspršenja.”
Waffov ledeni pogled pozivao je Tarazu na upuštanje u izazovnu
igru. Pretpostavke Sestrinstva, temeljene djelomice na nestanku
ixijanskog broda za sastanke bile su točne. Zadržavajući isti osmijeh,
nastavila je povlačiti proizvoljnu crtu zaključivanja kao da je riječ o
poznatoj činjenici. “Vjerujem”, reče ona, “te bi kurve voljele saznati da
su među njima i Liceigrači.”
Waff je jedva zatomljivao bijes. Te proklete vještice! Saznale
su! Nekako su saznale! Njegovi savjetnici bili su vrlo sumnjičavi glede ovog
sastanka. Jedna značajna manjina preporučivala mu je neka ne ide.
Vještice su bile tako… tako vražje. A tek njihove osvete!
Vrijeme je da mu skrenem pažnju na Gammu, pomisli Taraza.
Treba ga izbaciti iz ravnoteže. Zato nastavi: “Čak i kad zavedete neku od nas,
kao što ste to učinili sa Schwangyuom na Gammu, ne možete
saznati ništa vrijedno!”
Waff plane: “Ona nas je namislila… iznajmiti nas kao kakvu
bandu ubojica! Samo smo joj očitali lekciju!”
Ahh, izbija njegov ponos, pomisli Taraza. Zanimljivo. Treba
istražiti dublji smisao moralne strukture koja stoji iza takvog ponosa.
“Nikada niste stvarno uspjeli prodrijeti u naše redove”, ponovno
ga podbode Taraza.
“Ni vi među Tleilaxe!” Waff je nekako uspio izreći ovu
samohvalu s prihvatljivom mirnoćom. Treba mu vremena da razmisli!
Da napravi plan!
“Možda biste željeli saznati cijenu naše šutnje”, predloži Taraza.
Shvativši kameni izraz Waffovog lica kao suglasnost, ona nastavi: “Kao
prvo, podijelit ćete s nama sve što ste saznali o tim kurvama rođenim u
Raspršenju – onima koje se nazivaju Uvaženim Priležnicama.”
Waff se naježi. Mnogo toga je potvrđeno ubijanjem Uvaženih
Priležnica. Spolne zamršenosti! Samo je najjača psiha mogla odoljeti
uplitanju u takve pomame. Snaga takvog sredstva bila je strašna! Mora
li to podijeliti s ovim vješticama?
“Sve što ste naučili od njih”, ponovi zahtjev Taraza.
“Zašto ih nazivate kurvama?”
“Pokušavaju nas oponašati, pa ipak se prodaju za moć i rugaju se
svemu što mi predstavljamo. Uvažene Priležnice!”
“Brojem vas nadmašuju – barem tisuću puta. Vidjeli smo
dokaze.”
“Jedna od nas mogla bi ih sve poraziti”, mirno odgovori Taraza.
Waff je šuteći sjedio i promatrao je. Je li ovo bilo tek prazno
hvalisanje? Čovjek nikada nije mogao biti siguran kad su u pitanju
vještice Bene Gesserita. One su činile stvari. Tamna strana
čarobnjačkog svemira pripadala je njima. Ove vještice su već više puta
pogazile Šerijat. Zar je Božja volja da istinski vjernici moraju proći kroz
još jedno iskušenje?
Taraza dopusti da se tišina produži, produbljujući napetost.
Osjetila je Waffov nemir. To je podsjeti na skup Sestrinstva koji je
prethodio ovom susretu, kao neka vrsta pripreme za njega. Bellonda je
postavila prividno jednostavno pitanje:
“Što mi stvarno znamo o Tleilaxima?”
Taraza je gotovo mogla osjetiti odgovor koji se ponavljao u
svakoj glavi oko skupštinskog stola u Kapitolu: Vjerojatno znamo sa
sigurnošću tek ono što oni žele da znamo.
Nijedna od njenih analitičarki nije mogla izbjeći dvojbu da su
Tleilaxi hotimice stvorili lažnu sliku o sebi. Inteligencija Tleilaxa
morala se mjeriti u svjetlu toga što su jedino oni raspolagali tajnom
axolotl posuda. Je li to bio sretan slučaj, kao što je netko spomenuo?
Kako to onda tijekom svih tih tisućljeća nitko drugi nije uspio ostvariti
isto dostignuće?
Gole.
Jesu li Tleilaxi koristili gola proces za postizanje svoje vrste
besmrtnosti? Mogla je zamijetiti sugestivne nagovještaje u Waffovim
postupcima… ništa određeno, ali vrlo sumnjivo.
Na skupu u Kapitolu, Bellonda se stalno vraćala na njihove
osnovne sumnje, navaljujući na njih: “Sve to… sve to, kažem vam! Sve
u našim arhivama može biti krmivo pogodno jedino za hranu sligova.”
Ova aluzija izazvala je jezu kod nekih opuštenih časnih majki
oko stola.
Sligovi!
Ti spori puzavi mješanci između divovskih puževa golaća i
svinja davali su meso za pripremanje nekih najskupljih jela u njihovom
svemiru, ali su sama stvorenja utjelovljivala sve što je Sestrinstvo
smatralo odvratnim kod Tleilaxa. Sligovi su bili prvo što je Bene Tleilax
ponudio za razmjenu – proizvodi uzgojeni u njihovim posudama,
stvoreni uz pomoć spiralne jezgre iz koje je čitav život poprimao svoje
oblike. To što ih je Bene Tleilax stvorio, doprinosilo je auri bestidnosti
oko stvorenja čija su mnogobrojna usta neprekidno mljela gotovo svaki
otpad, brzo ga pretvarajući u izmet koji nije samo zaudarao po svinjcu,
već je bio i sluzav.
“Najslađe meso s ove strane raja”, navela je Bellonda riječi
CHOAM-ove reklame.
“A dolazi nam od bestidnosti”, dodala je Taraza.
Bestidnost
Taraza je razmišljala o tome dok je netremice promatrala Waffa.
Zašto bi ljudi izgrađivali oko sebe masku bestidnosti? Waffov plamsaj
ponosa nije se uklapao u tu sliku.
Waff se tiho nakašlje prekrivši lice rukom: osjetio je pritisak
šavova koji su skrivali dva snažna izbacivača strjelica. Manjina među
njegovim savjetnicima savjetovala mu je: “Kao i s Uvaženim
Priležnicama, pobjednik u susretu s Bene Gesseritom bit će onaj koji
ima najtajnije podatke o tom drugom. Smrt protivnika jamči uspjeh.”
Mogao bih je ubiti, ali što zatim?
Vani kod ulaza su još tri časne majke. Taraza je nedvojbeno
imala spreman znak, za trenutku kad bi se ulaz otvorio. Bez tog znaka
sigurno bi došlo do nasilja i obračuna. Ni na trenutak nije povjerovao da
bi čak i njegovi novi Liceigrači mogli izaći na kraj s tim časnim
majkama. Vještice su sigurno bile u punoj pripravnosti. Sigurno bi
odmah raspoznale prirodu Waffovih čuvara.
“Podijelit ćemo”, reče Waff. Priznanje koje su ove riječi
sadržavale teško mu je padalo, ali nije imao izbora. Tarazina samohvala
o sposobnostima Bene Gesserita možda je bila neumjerena, ali je on
osjetio da u njemu ipak ima istine. Međutim, nije imao nikakvih iluzija
glede onoga što će se dogoditi kad Uvažene Priležnice saznaju što se
stvarno dogodilo s njihovim izaslanicama. Krivnja za nestalu ne-
letjelicu još se nije mogla prebaciti na Tleilaxe. Brodovi su iščezavali.
Međutim, smišljeno ubojstvo bilo je druga stvar. Uvažene Priležnice će
sigurno nastojati uništiti tako drskog protivnika. Makar kao primjer
ostalima. Barem su tako govorili Tleilaxi koji su se vratili iz Raspršenja.
Sada, kad je konačno vidio Uvažene Priležnice, Waff nije imao razloga
sumnjati u te priče.
Taraza nastavi: “Druga točka dnevnog reda ovog sastanka je naš
gola.”
Waff se promeškolji u svojem stolcu i osmjeli se uputiti osmijeh
složen od prijateljstva i oblikovanih pokreta lica kao potvrdu svog
opuštanja. On je to pažljivo vježbao pod vodstvom powindahova
mentata i nadao se (čak i molio) da je sada dobar trenutak za to.
Taraza je zamijetila to pretvaranje i protumačila si: još jedan
znak Tleilaxove slabosti Osjetila je još dublju odbojnost prema
Waffovim sićušnim očima, okruglom licu prćastoga nosa i preoštrih
zuba.
“Ubijate naše gole da biste nadzirali razvoj projekta u kojem ne
sudjelujete, osim u jednoj stavci”, optuži ga Taraza.
Waff neuspješno pokuša zadržati sve reakcije dalje od svog lica.
Njegov pogled je nesvjesno zvjerao lijevo-desno. Zar zaista ništa nije
skriveno od ovih vražjih vještica? A nije smio ni zanemariti mogućnost
da Bene Gesserit ima svog doušnika u središtu Tleilaxa. Kako bi, inače,
mogle sve to znati?
Drhtećim glasom, Waff započne: “Uvjeravam vas, časna
vrhovna majko, da gole…”
“Nemojte me u ništa uvjeravati! Mi se same uvjeravamo.”
Taraza sažalno odmahne glavom. “Osim toga, mislite li da ne znamo da
nam prodajete lošu robu?”
Waff se hitro usprotivi: “Gola ispunjava sve zahtjeve navedene u
vašem ugovoru!”
Taraza ponovno odmahne glavom. Ovaj sitni gospodar Tleilaxa
nije imao pojma o tome što je ovdje otkrivao. “Pohranili ste vlastiti plan
u njegovu psihu”, reče Taraza. “Upozoravam vas, sir Waff, da ako vaše
promjene ometu našu zamisao, ranit ćemo vas dublje nego što uopće možete
zamisliti.”
Waff prođe rukom preko lica, osjećajući kako mu se znoj skuplja
na čelu. Proklete vještice! Ali ni ova nije znala sve. Tleilaxi koji su se
vratili iz Raspršenja, kao i Uvažene Priležnice koje je ona tako gorko
klevetala, snabdjeli su Tleilaxe oružjem sa spolnim punjenjem koje neće
s njima podijeliti, bez obzira na obećanja izrečena ovdje!
Taraza šuteći odmjeri Waffovu reakciju i odluči se na jednu
hrabru laž. “Kad smo zarobili vaš ixijanski brod za sastanke, vaši novi
Liceigrači nisu umrli dovoljno brzo. I puno smo toga naučili.”
Waff se ukoči u stolcu.
Pogodak! pomisli Taraza. Waff je bio zaprepašten. Šokirala ga
je unatoč svih tih snažnih skrivanja. Ta smjela laž otvorila je pravu
aveniju otkrića i potvrde jednog gotovo neviđenog prijedloga njenih
savjetnica. Sada se više nije činio tako neviđenim: “Tleilaxi
namjeravaju proizvesti potpunu prana-bindu imitaciju”, rekla je jedna od
njenih savjetnica.
“Potpunu?”
Ova zamisao je zaprepastila sve sestre na skupu.
Podrazumijevala, je oblik mentalne kopije koja je nadilazila već poznati
otisak sjećanja.
Savjetnica, sestra Hesterion iz Arhiva, došla je na skup
oboružana dobro sređenim popisom dokaznog materijala. “Već znamo
da to što ixijanska sonda čini mehanički Tleilaxi izvode sa živcima i
mišićima. Sljedeći korak je očit.”
Vidjevši Waffovu reakciju na njenu drsku laž, Taraza ga nastavi
pažljivo promatrati. Upravo sada je bio najopasniji.
Izraz bijesa prođe Waffovim licem. To što su vještice znale bilo
je preopasno! Ni najmanje nije dvojio o Tarazinoj tvrdnji. Moram je
ubiti, bez obzira na posljedice po mene! Moramo ih sve poubijati.
Izrodi. To je njihova riječ i ona ih savršeno opisuje.
Taraza ispravno protumači njegov izraz. Zato brzo progovori:
“Od nas vam ne prijeti nikakva opasnost sve dok ne ugrozite naše
planove. Vaša vjera, vaš način života, potpuno su vaša stvar.”
Waff je oklijevao, ne zbog toga što je Taraza rekla, već zbog
razmišljanja o njenim moćima. Što je još znala? Treba li, ipak, ostati u
podređenom položaju? Nakon odbijanja čvršćeg saveza s Uvaženim
Priležnicama. I s tako bliskim izgledima za prevlast nakon svih tih
milenija? Osjećao je kako ga hvata užas. Naposljetku, manjina među
njegovim savjetnicima bila je u pravu: “Ne može biti veza između naših
naroda. Svaki sporazum sa snagama powindaha nije ništa drugo nego
savez zasnovan na zlu. ”
Taraza je i dalje osjećala potencijalno neprijateljstvo u njemu. Je
li ga previše izazivala? Pripremila se za obranu. Nehotično trzanje
njegovih ramena pobudi njenu spremnost. Oružje mu se nalazi u
rukavima! Nisu smjele podcijeniti sposobnosti Tleilaxa. Njena njuškala
nisu ništa otkrila.
“Znamo za oružja koja nosite”, reče ona. Sama od sebe
nametnula se još jedna drska laž. “Ako sada napravite pogrešku, kurve
će, osim ostalog, saznati i način na koji koristite ta oružja.”
Waff triput brzo udahne. Kad je napokon progovorio, vidjelo se
da je preuzeo nadzor nad sobom. “Ne želimo biti sateliti Bene
Gesserita!” Taraza odgovori umirujuće ravnim glasom: “Ni riječju ni
djelom nisam vam spomenula takvu ulogu.”
Očekivala je. Nije bilo nikakve promjene u Waffovom izrazu,
baš ni najmanjeg pomaka u netremičnom pogledu uperenom u nju.
“Ugrožavate nas”, promrmlja Waff. “Tražite da s vama dijelimo
sve…”
“Pa podijelite!” prasne ona. “Ne dijeli se s partnerom koga ne
smatrate sebi ravnim.”
“A što biste vi podijelili s nama?” upita on.
Odgovorila mu je glasom punim pokude kojim bi se obratila
nekakvom djetetu: “Sir Waff, upitajte se, sebe kao vladajućeg člana
vaše oligarhije, zašto ste zapravo došli na ovaj sastanak?”
Waff joj odgovori glasom kojim je još čvrsto vladao: “A zašto
ste vi, Vrhovna majko Bene Gesserita, došli ovamo?”
Ona mu blago odgovori: “Da se osnažimo.”
“Niste mi još rekli što biste vi podijelili”, reče on optužujućim
glasom.”I dalje se nadate prevlasti.”
Taraza ga nastavi pažljivo promatrati. Rijetko je kad osjetila
takav zatomljen bijes kod nekog čovjeka. “Recite mi otvoreno što
želite?” reče ona.
“I vi ćete mi to dati iz puke velikodušnosti!”
“Cjenjkat ću se.”
“Gdje je bilo cjenkanje kada ste mi naredili… NAREDILI MI!
Da…”
“Došli ste ovamo čvrsto odlučni prekršiti svaki sporazum do
kojeg dođemo”, prekine ga ona. “Stalno ste se pokušavali cjenjkati!
Sjedite nasuprot nekog tko je voljan cjenkati se s vama, a vi uspijevate
samo…”
“Cjenkanje?” Waffovo sjećanje se vrati na bijes koji je ta riječ
izazvala kod one Uvažene Priležnice.
“Tako sam rekla”, potvrdi Taraza. “Cjenkanje.”
Nešto poput osmijeha javi se u kutovima Waffovih usana.
“Vjerujete da sam ovlašten za cjenkanje s vama?
“Pažljivo, sir Waff” upozori ga ona. “Imate pune ovlasti. One se
očituju i u toj konačnoj slobodi da sasvim uništite protivnika.” Brzo je
pogledala prema njegovim rukavima.
Waff uzdahne. Kakva zbrka. Ona je bila powindah! Kako se
može cjenkati s nekim powindahom?
“Imamo problem nerješiv racionalnim sredstvima”, nastavi
Taraza.
Waff sakrije iznenađenje. To su bile iste riječi koje je uporabila i
ona Uvažena Priležnica! Započeo je grozničavo razmišljati o značaju te
podudarnosti. Nisu li možda i Uvažene Priležnice sklopile savez?
Tarazina ogorčenost navodila je na drukčiji zaključak, ali tko bi mogao
vjerovati tim vješticama?
Waff se ponovno upita, usudi li se žrtvovati da bi uklonio ovu
vješticu. Čemu bi to poslužilo? Ostale među njima sigurno su znale sve
što i ona. To bi samo ubrzalo propast. Vještice su bile u unutrašnjem
dosluhu – no i to je, ponovno, mogla biti tek još jedna prijevara.
“Tražite da podijelimo nešto s vama”, reče Taraza. “Što ako vam
ponudimo jednu od naših najcjenjenijih ljudskih loza?”
Nije bilo pogreške glede buđenja Waffovog zanimanja.
On je upita: “Zašto bismo se zbog takvih stvari obraćali vama?
Imamo naše posude i možemo gotovo posvuda uzimati genetske
uzorke.”
“Uzorke čega?” upita ona.
Waff uzdahne. Nikada ne možeš izbjeći toj britkosti Bene
Gesserita. Bilo je to kao udarac mača. Nagađao je da joj je otkrio stvari
koje su dovele do ovog predmeta razgovora. Šteta je već nastala.
Ispravno je zaključila (ili su joj to doušnici javili!) da je Tleilaxe, s
obzirom na njihovo profinjenije znanje najintimnijeg jezika života, malo
zanimao divlji Fond ljudskih gena. Nikada se nije isplatilo podcijeniti ni
Bene Gesserit ni proizvode njihovih programa rasplođivanja. I sam Bog
zna da su one stvorile Muad’Diba i Propovjednika!
“Što biste još tražile u zamjenu za to?” upita je naglas.
“Naposljetku smo došli do cjenkanja!” reče Taraza. “Oboje,
naravno, znamo da nudim rasplodne majke iz loze Atreida.” Pritom je
pomislila: Neka se samo nada tome! One će izgledati kao Atreidi, ali to
neće biti!
Waff osjeti kako mu se puls ubrzava. Zar je to moguće? Je li
mogla uopće zamisliti što su Tleilaxi mogli naučiti iz ispitivanja jednog
takvog izvora materijala?
“Ali željele bismo dobiti prve primjerke njihovih izdanaka”, reče
Taraza.
“Ne!”
“Onda, alternativne prve primjerke?”
“Možda.”
“Što to znači – možda?” Ona se nagne prema njemu. Waffova
žestina govorila joj je da se nalazi na vrućem tragu.
“Što biste još tražili od nas?”
“Naše rasplodne majke moraju imati slobodan pristup vašim
genetskim laboratorijima.”
“Jeste li vi lude?” On ogorčeno odmahne glavom. Zar zaista
misli da bi Tleilaxi tek tako odali svoje najjače oružje?
“Onda ćemo prihvatiti jednu potpuno funkcionalnu axolotl
posudu.”
Waff je samo zurio u nju.
Taraza slegne ramenima. “Morala sam pokušati.”
“Pretpostavljao sam to.”
Taraza se zavali u stolac i započne pretresati u svijesti što je sve
ovdje saznala. Waffova reakcija na onu Zensuni probu bila je
zanimljiva. “Problem nerješiv racionalnim sredstvima.” Te riječi su izazvale
jedva zamjetan učinak kod njega. Činilo se kao da se digao s
nekog mjesta unutar sebe, s upitnim izrazom u očima. Bože nas
sačuvaj! Je li Waff tajni Zensuni?
To je morala ispitati bez obzira na opasnost. Odradi se moraju
osigurati sve moguće pogodnosti na Rakisu.
“Možda smo za sada učinili sve što smo mogli”, reče Taraza.
“Ima vremena za završetak našeg cjenkanja. Sam Bog u svojoj
beskrajnoj milosti podario nam je beskrajni svemir u kojem se sve može
dogoditi.”
Waff pljesne rukama ne razmišljajući. “Dar iznenađenja je
najveći od svih darova”, reče on.
Ne samo Zensuni pomisli Taraza. I sufi. Sufi! Počela je mijenjati svoj pogled
na Tleilaxe. Kako dugo to oni nose zatvoreno u
sebi?
“Vrijeme se ne računa”, reče Taraza, ispipavajući. “Dovoljno je
pogledati u bilo koji krug.”
“Sunca su krugovi” reče Waff. “Svaki svemir je jedan krug.”
Zadržao je dah očekujući njen odgovor.
“Krugovi su okruženja” reče Taraza birajući ispravan odgovor iz
svojih Drugih sjećanja. “Sve što okružuje i ograničava mora se izvrgnuti
beskraju.”
Waff podigne ruke, a onda ih ponovno spusti u krilo. Ramena su
mu izgubila ponešto od one napete ukočenosti. “Zašto sve to niste rekli
na početku?” upita je on.
Moram biti vrlo oprezna, podsjeti se Taraza. Priznanje, prisutno
u Waffovim riječima i ponašanju, zahtijevalo je pažljivo razmatranje.
“To što se dogodilo između nas ništa ne otkriva dok god ne
budemo govorili otvorenije”, reče ona. “Čak i tada, rabit ćemo tek
riječi.”
Waff je proučavao njeno lice, pokušavajući na toj
benegesseritskoj maski pročitati nekakvu potvrdu sadržaja njenih riječi i
ponašanja. Ona je bila powindah, prisjeti se. Powindahima se nikada ne
može vjerovati… ali ako je sudjelovala u Velikom vjerovanju…
“Nije li Bog poslao svoga propovjednika na Rakis da bi nas
tamo stavio na kušnju i poučio nas?” upita on.
Taraza započne duboko kopati po svojim Drugim sjećanjima.
Propovjednik na Rakisu? Muad’Dib? Ne… to nije u skladu s
vjerovanjima sufija ni Zensunija u… Tiranin! Sklopila je usne u liniju
osmjeha. “Ono što se ne može kontrolirati mora se prihvatiti”, reče ona.
“To je sigurno Božji uradak” odgovori Waff.
Taraza je dovoljno vidjela i čula. Missionaria Protectiva ju je
svojedobno uvela u sve poznate religije. Druga sjećanja su osnažila to
znanje i popunila ga. Odjednom je osjetila je veliku potrebu za sigurnim
odlaskom iz ove sobe. Mora upozoriti Odrade!
“Mogu li nešto predložiti?” upita Taraza.
Waff ljubazno kimne.
“Možda postoji mnogo dublja povezanost između nas nego što
smo uopće mislili”, reče ona. “Nudim vam gostoprimstvo naše Tvrđave
na Rakisu i službu naše tamošnje zapovjednice.”
“Atreida?”
“Ne”, slaže Taraza. “Ali ja ću, naravno, zapovjediti našoj
rasplodnoj odabranici da vam bude na usluzi.”
“A ja ću prikupiti stvari koje ste tražili zauzvrat”, reče on. “Zašto
ćemo cjenkanje dovršiti na Rakisu?”
“Nije li to pravo mjesto?” upita ona. “Što može biti loše u
Propovjednikovu domu?”
Waff se zavali u stolcu, ruku opuštenih na krilu. Taraza je
sigurno znala ispravne odgovore. Bilo je to otkriće koje nikad ne bi
očekivao.
Taraza ustane. “Svatko od nas osobno sluša Boga”, reče ona.
A zajedno u kehlu, pomisli on. Podignuo je pogled prema njoj,
podsjećajući se da je ona powindah. A njima se ne smije vjerovati.
Oprez! Naposljetku, ova žena je benegesseritska vještica. Bile su poznate po
oblikovanju vjera za svoje ciljeve. Powindah!
Taraza ode do ulaza, otvori vrata i dade znak svom osiguranju.
Još jednom se okrene prema Waffu koji je i dalje sjedio. Nije prozreo
naš pravi plan, pomisli ona. Žena koju ćemo mu poslali mora biti vrlo
brižno odabrana. Nikada ne smije posumnjati da je dio našeg mamca.
Waffova patuljasta pojava bila je staložena dok je gledao za
njom.
Kako umiljato izgleda, pomisli Taraza. Ipak dao se uhvatiti u
klopku! Savez između Sestrinstva i Tleilaxa nudio je nove privlačnosti.
Ali pod našim uvjetima!
“Do Rakisa”, reče ona.
20.
Kakvo je socijalno naslijeđe otpuhalo Raspršenje? Jako dobro
poznajemo ta vremena. Poznajemo i mentalne i fizičke okolnosti.
Izgubljeni su odnijeli sa sobom svijest ograničenu uglavnom na
ljudsku snagu i željeznariju. Očajnički im je trebao prostor u koji bi se
širili, tjerani mitom o slobodi. Većina nije shvatila dublju Tiraninovu
pouku da nasilje postavlja vlastite granice. Raspršenje je bio divlji i
nasumičan pokretu koji je tumačen kao rast (širenje). Bio je potican
dubokim strahom (često nesvjesnim) od zaostajanja i smrti.
‘Raspršenje’: Analiza Bene Gesserita
Odrade je ležala na boku, ispružena duž ruba lučnog prozora.
Obraz joj je nježno dodirivao topli plaz kroz koji je mogla vidjeti veliki
trg u Tvrđavi. Leđa su joj bila poduprta crvenim jastukom koji je
mirisao na melange, kao i mnoge stvari ovdje na Rakisu. Iza nje nalazile
su se tri sobe, male ali djelotvorne, dobrim dijelom preseljene iz
benegesseritskog Hrama i Tvrđave. To preseljenje bilo je dio zahtjeva u
sporazumu Sestrinstva sa svećenicima.
“Sheeanu treba bolje čuvati”, odlučno je naglasila Odrade.
“Ona ne može biti štićenica isključivo Sestrinstva”, primijetio je
Tuek.
“Niti svećenstva”, odvratila je Odrade.
Šest katova ispod Odradinog prozora rasprostirao se u slabo
organiziranom redu golemi bazar koji je zauzimao gotovo čitav Veliki
trg. Srebrnožuto svjetlo sunca na zalazu kupalo je scenu sjajem, ističući
svijetle boje baldahina koji su bacali dugačke sjene po neravnom tlu.
Tamo gdje su raspršene gomile ljudi miljele oko pokrpanih kišobrana i
zbrke redova lončarije, svjetlo je u zraku otkrivalo zrakaste tragove
prašine.
Veliki trg zapravo i nije bio trg. Prostirao se oko bazara čitav
kilometar u smjeru Odradinog prozora i gotovo dva puta toliko lijevo i
desno – divovski pravokutnik natrpane zemlje i starog kamenja koje se
mrvilo u oštru prašinu pod nogama dnevnih prodavatelja, koji su
prkosili žeđi nadajući se sklapanju neke dobre pogodbe.
Približavanjem večeri, dolje je počinjala druga vrsta aktivnosti –
pristizalo je sve više ljudi u čijim pokretima je bilo više živosti i žurbe.
Odrade nagne glavu pokušavajući bolje promotriti tlo u blizini
njene zgrade. Neki od trgovaca, čiji su se dućani nalazili odmah ispod
njenog prozora, odlutali su do obližnjih četvrti. Uskoro će se vratiti,
nakon obroka i kratke sieste, spremni do kraja iskoristiti povoljnije doba
kad su ljudi na otvorenome mogli udisati zrak koji im nije palio grlo.
Sheeana je kasnila, primijeti Odrade. Svećenici se nisu usuđivali
više otezati. Sada su, sigurno, grozničavo radili, zasipajući Sheeanu
pitanjima, spominjući joj da je ona Božji osobni poslanik poslan
Njegovoj crkvi. Lukavo su podsjećali Sheeanu na mnoge zakletve koje
će Odrade morati poništiti i učiniti ih smiješnim, prije negoli takve
trivijalnosti ukalupi u ispravnu perspektivu.
Odrade povije leđa i provede tihu minutu u malim vježbama za
opuštanje napetosti. Morala je priznati određenu sklonost prema
Sheeani. Djevojčičine misli bit će sada u pravom kaosu. Sheeana je
znala vrlo malo, ili gotovo ništa, o tome što može očekivati kad se
jednom potpuno nađe pod starateljstvom časne majke. Postojala je čak
sumnja da je njen mladi razum već pretrpan mitovima i drugim
dezinformacijama.
Kao što je bio i moj, pomisli Odrade.
U takvom trenutku nije mogla izbjeći sjećanja. Njena
neposredna zadaća bila je jasna: egzorcizam, ne samo na Sheeani nego i
na sebi.
U njenim sjećanjima uskrsnu uvijek prisutne misli jedne časne
majke: Odrade, pet godina stara, udobna kuća na Gammu. Put uz
njen dom obrubljivao je to što bi se moglo nazvati gospodskim kućama
srednje klase u priobalnim gradovima planeta – niske jednokatnice na
širokim ulicama. Kuće su se protezale sve do zakrivljene obale mora,
gdje su bile znatno šire nego duž ulica. A na samoj morskoj obali
postajale su sve skuplje i manje škrte glede svakog kvadratnog metra.
Odradino benegesseritski izbrušeno sjećanje kotrljalo se kroz tu
udaljenu kuću, obuhvaćalo njene stanare, ulicu, društvo u igri. Ona
osjeti stezanje u grudima, što joj je govorilo da su takva sjećanja vezana
za nedavne događaje.
Bene Gesserit u dječjim jaslicama na Al Danabovom umjetnom
svijetu, jednom od sigurnih planeta Sestrinstva (kasnije je saznala da su
jednom prigodom razmatrale mogućnost pretvaranja čitavoga planeta u
ne-prostoriju. Međutim, cijena energetskih zahtjeva omela je taj plan).
Jaslice su bile pravi slap raznolikosti za dijete naviklo na
gamušku udobnost i prijateljstva. Obrazovanje Bene Gesserita
uključivalo je i intenzivno vježbanje. Redovno su je upozoravali neka se
ne nada da će bez tih prolaza kroz mnogo boli i česta razdoblja prividno
beznadnih mišićnih vježbi postati potpuna časna majka.
Neke od njenih kolegica su pokleknule još u toj fazi. Odustale
su, da bi kasnije postale bolničarke, sluškinje, radnice, povremene
rasplodnice. Ispunjavale su niže dužnosti gdje god je to Sestrinstvo
tražilo. Bilo je trenutaka kad je Odrade s čežnjom razmišljala da taj
promašaj možda i ne znači loš život – manje odgovornosti, manji
ciljevi. To je bilo prije negoli je uskrsnula iz Prvobitnih vježbi.
Smatrala sam to izranjanjem, pobjedničkim završetkom.
Isplivala sam na drugu stranu.
Da bi se ponovno našla uronjena u nove i znatno oštrije zahtjeve.
Odrade sjedne na rub svog rakiškog prozora i odgurne jastuk u
stranu. Okrenula je leđa bazaru. Tamo je postajalo sve bučnije. Prokleti
svećenici! Produžili su otezanje do krajnjih granica!
Moram razmišljati o vlastitom djetinjstvu, jer će mi to pomoći u
radu sa Sheeanom, pomisli. Istog trena podsmjehne se vlastitoj
slabosti. Još jedno ispričavanje!
Da bi postale časne majke, nekim pripravnicama je trebalo
barem pedeset godina. To je bilo utemeljeno u njima tijekom
Drugostupanjskih vježbi: učenje strpljenju. Odrade je rano pokazala
sklonost prema ozbiljnijim znanjima. Procjenjivalo se da bi mogla
postati jedna od benegesseritskih mentata i vjerojatno arhivistkinja. Ta
zamisao je otpala kad se otkrilo da njene nadarenosti teže u smjerovima
koji se više isplate. Usmjerili su je zatim na znatno osjetljivije dužnosti
u Kapitolu.
Sigurnost.
Taj nesputani talent se među Atreidima često na taj način
iskorištavao. Briga oko detalja bila je jedna od bitnih Odradinih
karakteristika. Znala je da njene sestre mogu predvidjeti neke od njenih
poteza, jer su je jednostavno poznavale duboko u dušu. Taraza je to
redovito uspijevala. Odrade je jednom kriomice čula objašnjenje iz
Tarazinih usta.
“Odradina osobnost se izvrsno oslikava u njenom ispunjavanju
dužnosti.”
Kapitolom je kolala šala: “Kamo Odrade ide kad ne radi? Ide
raditi.”
Na Kapitolu se nije trebala stavljati maska koju bi časna majka
spontano navlačila izlazeći van. Mogla je pokazivati trenutne osjećaje,
otvoreno se pozabaviti svojim i tuđim pogreškama, osjećati se tužno ili
ogorčeno, pa ponekad čak i sretno. Muškarci su bili uvijek na
raspolaganju – ne za rasplod, već za povremenu utjehu. Svi ti muškarci
na benegesseritskom Kapitolu bili su prilično šarmantni, a nekoliko
između njih bilo je čak i iskreno u tome. Naravno, za njima je vladala
velika potražnja.
Osjećaji.
Prepoznavanje je vijugalo kroz Odradinu svijest.
I tako stigoh do toga, kao što se to i prije uvijek događalo.
Odrade je osjećala na leđima toplinu večernjeg sunčevog svjetla.
Znala je gdje joj se nalazilo tijelo, ali joj je razum bio otvoren za
predstojeći susret sa Sheeanom.
Ljubav!
Bilo je to tako lako i tako opasno.
Ovog trenutka je zavidjela Stacionarnim majkama, majkama
koje su dobile dopuštenje za doživotni zajednički život sa svojim
rasplodnim partnerom. Miles Teg je potekao iz jedne takve zajednice.
Druga sjećanja su joj govorila kako je to izgledalo s gospom Jessicom i
Vojvodom. Čak se i Muad’Dib odlučio za takav oblik sparivanja.
Nije to za mene.
Odrade osjeti gorku ljubomoru što joj nije bio dopušten takav
život. Kakve su bile prednosti života u koji su je uveli?
“Život bez ljubavi omogućuje potpunije posvećivanje
Sestrinstvu. Osiguravamo vlastite oblike podrške posvećenima. Ne brini
za spolna zadovoljstva. Ona su ti dostupna kad god osjetiš potrebu za
njima.”
Sa šarmantnim muškarcima!
Još od dana gospe Jessice, pa tijekom Tiraninovih vremena i
nakon toga, mnoge stvari su se izmijenile… uključujući i Bene Gesserit.
Svaka časna majka je to znala.
Dubok uzdah prostruji Odradinim grudima. Osvrne se preko
ramena prema bazaru. Od Sheeane još ni traga.
Ne smijem zavoljeti to dijete!
I učinila je to. Znala je da izvodi mnemoničku igru po propisima
Bene Gesserita. Okrenula se i sjela na rub skrštenih nogu. Bilo je to
promatračko mjesto s kojeg se vidio bazar i ostalo iznad krovova grada i
njegove udoline. Onih nekoliko preostalih brdašaca južno odavde bili
su, znala je to, preostali dio onoga što je nekoć predstavljalo zaštitni zid
Dine – visoki bedemi temeljnog kamenja koje je razvalio Muad’Dib sa
svojim legijama na leđima crva.
Vruć zrak uzdizao se s tla iza qanata i kanala koji su štitili
Tvrđavu od upada novih crva. Odrade se nježno osmjehne. Svećenici
nisu smatrali čudnim što su svoju zajednicu okružili rovovima koji su
sprječavali upad Podijeljenog boga među njih.
Obožavamo te, Bože, ali nemoj nas uznemirivati. Ovo je naša
vjera, naš grad. Vidiš, ovo mjesto više ne zovemo Arrakeen. Sada je to
Keen. Ovaj planet više nije Dina ili Arrakis. Sada je to Rakis. Bože,
drži se podalje. Ti si prošlost, a prošlost je smutnja.
Odrade je zurila u ta udaljena brda, treperava od vrućine. Druga
sjećanja su joj omogućavala dozivanje slike drevnog pejzaža. Poznavala
je prošlost.
Budu li svećenici još odugovlačili s dovođenjem Sheeane,
kaznit ću ih.
Vrućina se i dalje širila bazarom ispod nje, zadržana u zgradama
na tlu i debelim zidovima koji su okruživali Veliki trg. Širenje topline
bilo je pojačano dimom mnogih malih vatri koje su plamsale u okolnim
zgradama i među živahnim gomilama, zaklonjenim šatorima raštrkanim
po bazaru. Bio je vruć dan, znatno iznad trideset osam stupnjeva.
Međutim, ova zgrada je bila sjedište Ribogovornica u davna vremena i
hlađena je uz pomoć ixijanskog postrojenja s bazenima za izvjetravanje
na krovu.
Ovdje će nam biti udobno.
A bit će i sigurno, barem koliko su benegesseritske zaštitne
mjere to mogle provesti. Časne majke krstarile su ovim hodnicima.
Svećenici su imali svoje predstavnike u zgradi, ali nijedan od njih nije
smio zaći tamo gdje to Odrade nije naznačila. Sheeana će ih viđati tek s
vremena na vrijeme, ali samo u prigodama kad to Odrade dopusti.
Kreće se, pomisli Odrade. Tarazin plan napreduje.
U Odradinoj svijesti još je bilo svježe sjećanje na zadnji
razgovor s Kapitolom. To što je otkriveno o Tleilaxima ispunilo je
Odrade uzbuđenjem koje je ona brižno zatomljivala. Taj Waff, gospodar
Tleilaxa, bit će predmet zadivljujućeg proučavanja.
Zensuni! I Sufi!
“Ritualni način života zaleđen tisućljećima”, rekla je Taraza.
Međutim, u Tarazinom izvješću stajala je neizrečena i jedna
druga poruka. Taraza mi je poklonila potpuno povjerenje. Odrade osjeti
kako joj iz ove spoznaje navire nova snaga.
Sheeana je oslonac. Mi smo poluga. Naša snaga će poteći iz
mnogih izvora.
Odrade se opusti. Znala je da Sheeana neće dopustiti
svećenicima da je još dugo zadržavaju. Odradino strpljenje je podnosilo
napade prenaglih prosudbi. To bi moglo biti loše za Sheeanu.
Odrade i Sheeana su postale zavjerenice. Bio je to prvi korak Za
Sheeanu je to bila zabavna igra. Ona je rođena i odgajana da ne vjeruje
svećenicima. I naposljetku je bilo je lijepo imati u tome jednog
saveznika!
Nekakvo zbivanje uskomešao je ljude baš ispod Odradinog
prozora. Ona radoznalo pogleda dolje. Pet golih muškaraca stvorilo je
krug držeći se za ruke. Njihova odjeća i pustinjska zaštitna odjela ležala
su na gomili sa strane pod budnim okom neke mlade tamnopute
djevojke u dugačkoj tamnoj haljini od začinskih vlakana. Kosa joj je
bila povezana crvenom vrpcom.
Plesači!
Odrade je pročitala mnoga izvješća o toj pojavi, ali otkad je
došla ovamo prvi put to vidi svojim očima. Među promatračima se
zapažao trio visokih svećenika-čuvara u žutim kacigama s visokim
perjanicama. Čuvari su imali kratke haljetke koji nisu sputavali noge, a
svaki je nosio i palicu obloženu metalom.
Kako su plesači kružili, gomila je, što se moglo očekivati,
postajala sve nemirnija. Uskoro će započeti vikati i nastat će veliko
komešanje. Pucat će i glave. Poteći će krv. Ljudi će vrištati i bježati na
sve strane. Na kraju će se sve stišati i bez službene intervencije. Neki će
otići smijući se. A svećenici-čuvari se neće miješati.
Besmisleno bezumlje toga plesa i njegove posljedice vjekovima
su fascinirali Bene Gesserit. Sada je to privuklo Odradinu napregnutu
pažnju. Prenošenje tog obreda kroz naraštaje pratila je i Missionaria
Protectiva. Rakijanci su to zvali ‘Ples odvođenja’. Imali su i druga
imena za njega, a najznačajnije je bilo ‘Siaynoq’. Taj ples je bio ostatak
Tiraninovog najvećeg obreda, trenutka spajanja s njegovim
Ribogovornicama.
Odrade je prepoznavala i poštivala energiju sadržanu u tom
obredu. Nijedna časna majka nije smjela propustiti pogledati taj
događaj. Uzaludno trošenje snage pri njemu, ipak ju je uznemirivalo.
Takve stvari je trebalo nadzirati i usmjeravati. Taj je obred vapio za
korisnom namjenom. Za sada je to bilo samo golo rasipanje snaga, koje
su se, ako bi ostale neispucane, mogle pokazati razornim za svećenike.
Sladak miris voća dospije do Odradinog nosa. Ona dublje
udahne i pogleda prema otvorima za provjetravanje pokraj svog
prozora; toplina gomile i zagrijano tlo stvarali su uzlaznu struju. To
strujanje zraka donosilo je mirise odozdo, kroz ixijanske otvore. Odrade
prisloni čelo i nos na plaz da bi mogla pogledati ravno dolje. Ah!
Plesači ili gomila prevrtali su tezge trgovaca. Plesači su gazili voće.
Istisnuta žuta kaša prskala im je po nogama sve do butina.
Odrade među promatračima prepozna trgovca voćem, poznato
izbrazdano lice koje je više puta vidjela za tezgama pokraj ulaza u njenu
zgradu. Djelovao je kao da ne mari zbog svoga gubitka. Kao i ostalima
oko njega, pažnja mu je bila prikovana za plesače. Pet golih muškaraca
kretalo se visoko podižući noge u neritmičnoj i prividno nepovezanoj
izvedbi koja se periodično vraćala ponavljanom uzorku – tri plesača s
obje noge na tlu, a ostala dvojica podignuta visoko na rukama svojih
suplesača.
Odrade je to prepoznala. Odnosilo se na drevni slobodnjački
način hodanja po pijesku. Taj čudan ples bio je fosil, s korijenima u
nužnosti da se svaki čovjek ovako kreće ne odajući crvu znakove svoje
nazočnosti.
Na velikom pravokutniku bazara, ljudi su se počeli tiskati bliže
plesačima poskakujući uvis poput dječjih igračaka kako bi se uzdigli
iznad gomile i vidjeli pet golih muškaraca.
Tog trenutka Odrade ugleda Sheeaninu pratnju kako se kreće
podalje na desnoj strani gdje se jedna široka ulica ulijevala u trg.
Simboli životinjskih tragova na zgradi govorili su da je ta široka ulica
predstavljala Božji put. Povijesna svijest je tumačila da je tom ulicom
Leto II. dolazio u Grad iz svog Sareera, opasanog visokim zidovima
tamo daleko na jugu. Sa smislom za pojedinosti, još su se mogli
raspoznati neki oblici i obrisi koji su tvorili Tiraninov grad Onn,
festivalsko središte sagrađeno oko još drevnijeg grada Arrakeena. Onn
je uništio mnoge oznake Arrakeena, no neke su ulice opstale: neke
zgrade od velike važnosti nisu mogle biti zamijenjene. Zgrade su
neminovno određivale ulice.
Sheeanina pratnja zastane na mjestu gdje se ulica širila u bazar.
Naprijed su išli čuvari sa žutim kacigama, raščišćavajući prolaz svojim
palicama. Čuvari su bili visoki: spuštena na zemlju, dva metra dugačka
palica dosezala je do ramena najnižem između njih. Čak i u najvećem
metežu nije se moglo dogoditi da ne zapazite svećenika-čuvara, a
Sheeanini zaštitnici bili su najviši među visokima.
Ponovno su krenuli, vodeći svoju skupinu prema Odrade. Sa
svakim korakom odjeća im se rastvarala otkrivajući glatko sivilo
najboljih pustinjskih odijela. Hodali su ravno naprijed, njih petnaest u
plitkom klinu koji se sve više zabadao u guste grozdove tezgi.
Iza čuvara išla je prorijeđena skupina svećenika sa Sheeanom u
sredini. Odrade je na mahove u okrilju pratnje uspijevala uočiti
Sheeaninu izrazitu pojavu, kosu prošaranu suncem i ponosno uzdignuto
lice.
Međutim, Odradinu pažnju privukli su svećenici sa žutim
kacigama. Iz svakog njihovog pokreta izbijala je grubost, uvjetovana
kod njih još u ranom djetinjstvu. Znali su svoju vrijednost – bili su nešto
više od običnog naroda. A običan narod je reagirao baš kako se moglo
očekivati – praveći prolaz Sheeaninoj pratnji.
Sve je bilo izvedeno tako prirodno da je Odrade mogla
prepoznati prastari način ponašanja, kao da je promatrala još jedan
ritualni ples koji se milenijima nije promijenio.
Kao što je često činila, Odrade je tog trenutka razmišljala o sebi
kao o arheologu: ne kao o onom koji je ispitivao istrošeno staro
kamenje, već prije kao o osobi koja se usredotočila na ono na što je
svećenstvo često usmjeravalo svoju svijest: kako su ljudi nosili u sebi
svoju prošlost. Ovdje je bio očit Tiraninov nacrt. Sheeanino
približavanje bilo je u skladu s nacrtom koji je stvorio sam Bogocar.
Ispod Odradinog prozora petorica golih muškaraca nastavljalo je
ples. Odrade primijeti da je među promatračima zavladalo novo
raspoloženje. I bez okretanja glave prema falangi koja se približavala,
promatrači ispod Odrade bili su ih svjesni.
Životinje uvijek znaju kad stižu pastiri.
Sada je uznemirenost gomile poprimila brži puls. Nisu se željeli
odreći svog kaosa! Jedna gruda zemlje poleti s ruba gomile i padne na
tlo pokraj plesača. Petorica muškaraca nisu izgubili korak slijedeći svoj
prošireni uzorak, ali su povećali brzinu. Dužina nizova između
ponavljanja svjedočila je o izvrsnom pamćenju.
Još jedna gruda zemlje doleti iz gužve i pogodi jednog plesača u
rame. Međutim, nijedan od petorice ni ne posrne.
Rulja započne vrištati i pjevati. Netko je izvikivao kletve.
Pjevanje ubrzo preraste u pljeskanje rukama, koje je bilo u
neskladu s pokretima plesača.
I unatoč toga, uzorak se nije mijenjao.
Pjevanje gomile poprimi oštar ritam, ponavljani koraci s
odjekom su se odbijali od zidova Velikog trga. Pokušavali su razbiti
ritam plesača. Odrade je osjetila dubok značaj događanja koje se
odigravalo ispod nje.
Sheeanina pratnja je prešla više od pola puta preko bazara.
Kretala se kroz šire prolaze između tezgi i već je skrenula prema
Odrade. Gomila je bila najgušća nekih pedesetak metara ispred
svećenika-čuvara. Čuvari su napredovali jednakim korakom, ne
obazirući se na one koji su jurišali sa strane. Ispod žutih kaciga oči su
im bile uperene ravno naprijed, gledajući iznad gomile. Nijedan od njih
nije pokazao ni najmanji vanjski znak da je primjećivao rulju ili plesače,
ili bilo kakvu drugu prepreku koja bi mu smetala.
Rulja odjednom prekine s pjevanjem, kao da im je neki
nevidljivi dirigent rukom dao znak da zašute. Ona petorica su
nastavljala plesati. Tišina ispod Odrade bila je nabijena takvom silom da
joj se dlake na vratu nakostriješiše. Neposredno ispod Odrade, ona
trojica svećenika-čuvara među promatračima okrenuše se kao jedan i
izgubiše s vidika ušavši u njenu zgradu.
Iz dubine gomile jedna žena nešto prokune.
Plesači nisu ničim pokazali da su je čuli.
Rulja krene naprijed, progutavši barem pola prostora koji ju je
dijelio od plesača. Djevojka koja je čuvala pustinjska odijela i odjeću
plesača više se nije mogla vidjeti.
Sheeanina falanga išla je naprijed, sa svećenicima i svojom
mladom štićenicom na repu kolone.
Tučnjava započne s Odradine desne strane. Tamo su ljudi počeli
mlatiti jedni druge, a još nekoliko gruda zemlje poleti u luku prema
petorici plesača. Rulja ponovno započne pjevati, ubrzavajući ritam.
Istog trenutka zadnji se dio gomile rastvori ispred čuvara.
Promatrači nisu skidali oči s plesača, nisu zastali doprinositi rastućem
metežu, ali je prolaz kroz njihove redove bio otvoren.
Potpuno obuzeta, Odrade je zurila prema dolje. Mnoge stvari su
se istodobno događale: borba prsa u prsa, neprekidno pjevanje,
neumoljivo napredovanje čuvara.
Opkoljena sa svih strana svećenicama, mogla se vidjeti Sheeana
kako pogledava s jedne na drugu stranu, pokušavajući vidjeti uzbuđenje
oko sebe.
Netko iz gomile podigne batinu i započne njome mlatiti ljude
oko sebe; ali nitko nije ugrozio čuvare niti bilo kojeg drugog člana
Sheeanine pratnje.
Plesači su nastavili plesati u sve užem krugu promatrača. Svi
zajedno tiskali su se sve bliže Odradinoj zgradi, pa je morala pritisnuti
glavu na plaz i pod oštrim kutom gledati dolje.
Čuvari su vodili Sheeaninu pratnju naprijed stazom koja se širila
usred tog meteža. Svećenice se nisu obazirale ni lijevo ni desno. Čuvari
sa žutim kacigama zurili su ravno naprijed.
Prezir je preslaba riječ za odnos koji je dolje pokazan, pomisli
Odrade. A ne bi bilo ispravno ni reći da je uznemirena rulja ignorirala
pratnju koja se približavala. Svaka strana bila je svjesna one druge, ali
su obje postojale u različitim svjetovima, vodeći računa o strogim
pravilima te podvojenosti. Jedino je Sheeana zanemarivala nepisani
protokol, i dižući se na prste pokušavala vidjeti ponešto preko tijela koja
su je štitila.
Baš ispod Odrade rulja se valovito bacila naprijed. Gomila
preplavi plesače; bili su odbačeni u stranu poput brodova zahvaćenih
divovskim valom. Odrade na trenutak ugleda dijelove golih tijela koja
su prelazila iz ruke u ruku kroz vrišteći kaos. Samo uz najnapetiju
pažnju Odrade je mogla raspoznati glasove koji su dopirali do nje.
Bilo je to bezumlje.
Nijedan od plesača nije preživio. Jesu li ih ubili! Je li to bila
žrtva? Analize Sestrinstva još nisu ni započele obrađivati taj fenomen.
Žute kacige odmaknu se na stranu ispod Odrade, otvarajući put
Sheeani i svećenicama prema ulazu u zgradu, a zatim zatvoriše redove.
Okrenuli su se i postavili obrambeni luk oko ulaza u zgradu. Palice su
držali vodoravno, preklopivši ih u visini struka.
Metež iza njih počeo je jenjavati. Nije se mogao vidjeti ni jedan
od onih plesača, ali bilo je povrijeđenih, ležećih ljudi po tlu i drugih koji
su teturali. Mogle su se uočiti krvave glave.
Sheeana i svećenice bile su izvan Odradinog vidokruga, sada već
u zgradi. Odrade sjedne na krevet, pokušavajući sabrati to što je upravo
vidjela.
Nevjerojatno.
Ama baš nijedno od izvješća Sestrinstva ili holofotografskih
zabilješki nije uspio makar približno predstaviti to što se dogodilo! Dio
toga bili su mirisi – prašina, znoj, velika koncentracija ljudskih
feromona. Odrade duboko udahne. Osjetila je unutrašnje podrhtavanje.
Rulja se raspršila u pojedince koji su šetali bazarom. Vidjela je neke
kako plaču. Neki su psovali. Neki su se smijali.
Vrata iza Odrade širom se otvore. Sheeana uđe, smijući se.
Odrade se okrene i, prije negoli je Sheeana ušla i zatvorila vrata, opazi u
hodniku neke od svojih čuvara i neke svećenice.
Djevojčičine tamnosmeđe oči blistale su od uzbuđenja. Njeno
usko lice, već pomalo omekšano oblinama koje će se potpuno razviti
kad odraste, bilo je napeto od nabijenih osjećaja. Sve su te napetosti
nestale kad je ugledala Odrade.
Vrlo dobro, pomisli Odrade zapazivši to. Lekcija broj jedan o
vezivanju je započela.
“Jesi li vidjela plesače?” upita Sheeana, okrećući se i skačući po
podu sve do ispred Odrade. “Zar nisu bili lijepi! Ja mislim, vrlo su
lijepi! Canija nije željela da ih gledam. Rekla je da je za mene opasno
sudjelovati u Siaynoqu. Ali mene to nimalo ne brine. Shaitan nikad ne
bi pojeo te plesače.”
S iznenadnim istakanjem svijesti koje je ranije doživjela jedino
tijekom zajedničke agonije, Odrade spozna cjelokupni uzorak događanja
koja je upravo promatrala na Velikom trgu. Trebale su joj samo
Sheeanine riječi i njena nazočnost pa da joj sve postane sasvim jasno.
Jezik!
Duboko unutar kolektivne svijesti ti ljudi su nosili, potpuno
nesvjesno, jezik kojim su im se mogle prenijeti poruke koje nisu željeli
čuti. Plesači su govorili tim jezikom. Sheeana ga je govorila. To
prenošenje se sastojalo od glasovnih tonova, pokreta i feromona,
složena i profinjena kombinacija koja se razvijala jednako poput svih
drugih jezika.
Iz potrebe.
Odrade se nasmiješi sretnoj djevojčici koja je stajala ispred nje.
Sada je Odrade znala kako će Tleilaxe uhvatiti u zamku. A znala je više
i o Tarazinom planu.
Prvom prigodom moram odvesti Sheeanu u pustinju. Jedino
ćemo pričekati dolazak gospodara Tleilaxa, tog Waffa. Povest ćemo ga
sa sobom!
21.
Sloboda i neovisnost su složeni pojmovi. Oni sežu u prošlost
sve do vjerskih zamisli slobodne volje i odnose se na mističnog
vladara, sadržanog u svim apsolutnim monarsima. Bez apsolutnih
monarha, koji su bili slika starih bogova i vladali zahvaljujući
vjerovanju i vjerskom zadovoljavanju, sloboda i neovisnost nikada ne
bi stekli svoju sadašnju važnost. Ti ideali svoje postojanje duguju
minulim primjerima ugnjetavanja. A sile koje su održale takve ideje
raspast će se ako se ne obnove kroz dramatične pouke ili nova
ugnjetavanja. Ovo je najosnovniji ključ moga života.
Leto II., Bogocar Dine: ‘Zapisi iz Dar-es-Balata’
Nalazili su se u gustim šumama, nekih tridesetak kilometara
sjeveroistočno od Tvrđave na Gammu. Dok se sunce spuštalo iza
visoravni na zapadu, Teg im je zapovjedio da čekaju zaklonjeni
pokrivačem za zaštitu života.
“Večeras ćemo krenuti u novom smjeru”, rekao je.
Prošle su već tri noći otkad ih je odveo kroz tamu okruženu
drvećem, uz majstorsko dokazivanje mentatskog pamćenja, pri čemu je
svaki korak bio točno utvrđen duž staze koju mu je Patrin postavio.
“Ukočila sam se od tog stalnog sjedenja”, požali se Lucilla. “A
slijedi još jedna hladna noć.”
Teg smota pokrivač za zaštitu života i stavi ga na vrh svoje
naprtnjače. “Vas dvoje možete malo prošetati uokolo”, reče. “Ali
odavde nećemo krenuti dok se potpuno ne smrači.”
Sjeo je na deblo crnogorice gustih grana, pa je iz zaštite tih
dubljih sjena pratio pogledom Lucillu i Duncana koji su krenuli prema
proplanku. Tamo njih dvoje zastanu na trenutak, drhteći dok se
posljednja dnevna toplina gubila u hladnoj noći. Da, večeras će ponovno
biti hladno, pomisli Teg, ali neće baš imati puno vremena o tome
razmišljati.
Neočekivano.
Schwangyu nikako nije mogla očekivati da su još tako blizu
Tvrđave i da još hodaju.
Taraza je trebala biti puno jasnija u svojim upozorenjima glede
Schwangyu, pomisli Teg. Schwangyuina naglost i otvorena
neposlušnost u odnosu na Vrhovnu majku prkosila je tradiciji.
Mentatska logika nije prihvaćala takvu situaciju bez dodatnih podataka.
U sjećanju mu iskrsne jedna izreka iz školskih dana, jedan od
onih upozoravajućih aforizama pomoću kojih je mentat trebao
zauzdavati svoju logiku.
Osigura li mu se trag logike, uz postavljanje Ocamove oštrice s
besprijekorno iznesenim pojedinostima, može se dogoditi da će mentat
slijediti logiku sve do vlastitog uništenja.
Dakle, logika može zatajiti.
Misli mu se vrate na Tarazino ponašanje na Cehovom brodu i
neposredno nakon toga. Željela mi je dati do znanja da moram
djelovati potpuno samostalno. Moram spoznati problem na svoj način,
a ne na njen.
Stoga je opasnost od Schwangyue morala biti stvarna opasnost,
koju će on otkriti, suočiti se sa njom i razriješiti je na vlastiti način.
Međutim, Taraza nije znala što će se zbog svega toga dogoditi
Patrinu.
Tarazu zapravo nije uopće briga što će se dogoditi Patrinu. Ili
meni. Ili Lucilli.
Ali što je s golom ?
Taraza se mora brinuti za njega!
Nije bilo logično da bi ona… Teg odbaci taj pravac razmišljanja.
Taraza nije htjela da on postupa logično. Željela je baš to što je on i
činio, kako je uvijek postupao kad je bilo gusto.
Neočekivano.
U svemu tome bila je sadržana neka vrsta logike, ali je bacala
učesnike iz sigurnosti gnijezda u kaos.
U kojem moramo uspostaviti vlastiti red.
Duboka bol izbije u njegovoj svijesti. Patrin! Proklet bio,
Patrine! Ti si znao, a ja nisam! Što ću ja bez tebe?
Gotovo je mogao čuti odgovor starog pomoćnika, onaj prigušeni
službeni glas koji je Patrin uvijek koristio kad je korio svog
zapovjednika.
“Učinit ćeš najbolje što možeš, bashare. ”
Najhladnokrvnije razmišljanje o budućnosti govorilo je Tegu da
nikad više neće vidjeti Patrina živog niti čuti starčev stvarni glas. Pa
ipak… taj glas je ostao. Osoba je i dalje živjela u sjećanju.
“Zar ne bismo trebali poći?”
Bila je to Lucilla koja je stajala nasuprot mjesta gdje je sjedio
ispod drveta. Duncan je čekao pokraj nje. Oboje su već imali naprtnjače
na leđima.
Dok je tako razmišljajući sjedio, noć se već spustila. Snažna
zvjezdana svjetlost stvarala je nejasne obrise na proplanku. Teg ustane,
uzme svoj ruksak i, saginjući se kako bi izbjegao niske grane, izađe na
proplanak. Duncan mu pomogne staviti naprtnjaču na ramena.
“Schwangyu će na kraju shvatiti gdje smo”, reče Lucilla. “Njeni
tragači će krenuti u potjeru za nama. Znaš li to?”
“Neće, sve dok budu slijedili lažan trag i dok ne dođu do
njegova kraja”, reče Teg. “Hajdemo.”
Poveo ih je putem prema zapadu, kroz prolaz između drveća.
Tri noći ih je vodio duž te trase koju je nazivao ‘stazom
Patrinovih sjećanja’. Hodajući ove četvrte noći, Teg je proklinjao sam
sebe što nije razmislio o logičnim posljedicama Patrinova ponašanja.
Shvaćao sam dubine njegove odanosti, ali nisam mogao
domisliti njen potpuno očit ishod. Bili smo zajedno toliko godina.
Mislio sam da poznajem njegov um kao što poznajem svoj. Patrine,
proklet bio! Nisi trebao umrijeti!
Ipak, priznao si je, bilo je to neophodno. Patrin je to vidio.
Mentat si to nije dopustio. Logika je mogla biti slijepa, kao i bilo koja
druga sposobnost.
Kao što su to često govorile i pokazivale.
Dakle, hodamo. Schwangyu to ne očekuje.
Teg je morao priznati kako mu je ovo putovanje divljim
krajevima Gammu otvorilo sasvim novu perspektivu. Čitavo ovo
područje bila je prepušteno bujanju biljnog života tijekom Vremena
gladi i Raspršenja. Kasnije su obavljene nove sadnje, ali uglavnom
nasumce. Tajni tragovi i osobni orijentiri vodili su ih danas ovuda. Teg
je zamišljao Patrina kao mladića koji upoznaje ovo područje – te
stjenovite strmine vidljive pri zvjezdanoj svjetlosti kroz prolaz u drveću,
te šiljaste izbočine, te staze između divovskih stabala.
“Očekivat će da se pokušavamo domoći neke ne-letjelice”,
složili su se on i Patrin, kratko se dogovarajući o svome planu. “Taj
mamac mora odvesti tragače u pogrešnom smjeru.”
Ali Patrin nije rekao da će on biti taj mamac.
Teg proguta slinu.
Duncan nije mogao biti zaštićen u Tvrđavi, opravdavao se.
Bila je to istina.
Lucilla se živčano ponašala tijekom prvog dana ispod štita života
koji je onemogućavao zračnim tragačima da ih otkriju s pomoću svojih
instrumenata.
“Moramo stupiti u vezu s Tarazom!”
“Kad to bude moguće.”
“Što ako ti se nešto dogodi? Moram znati sve o tvom planu
bijega.”
“Ako mi se nešto dogodi, ti nećeš moći slijediti Patrinovu stazu.
Nemam je vremena utisnuti u tvoje sjećanje.”
Duncan tog dana gotovo nije sudjelovao u razgovoru. Šuteći ih
je promatrao, ili dremuckao, budeći se u grču ili s ljutitim izrazom u
očima.
Drugog dana ispod zaštitnog pokrivača, Duncan iznenada upita
Tega: “Zašto me žele ubiti?”
“Žele uništiti plan Sestrinstva s tobom”, odgovori Teg.
Duncan se zapilji u Lucillu. “Kakav je to plan?”
Budući da Lucilla nije odgovarala, Duncan nastavi: “Ona zna.
Zna, budući da bih trebao ovisiti o njoj. Trebao bih je voljeti!”
Teg ocijeni da je Lucilla poprilično dobro zatomila svoj poraz.
Njen plan s ovim golom očito je bio poremećen; čitav lanac postupaka
bio je potrgan ovim bijegom.
Duncanovo ponašanje otkrilo je još jednu mogućnost: je li ovaj
gola latentni Istinozborac? I kakve dodatne mogućnosti su lukavi
Tleilaxi ugradili u njega?
Druge večeri njihovog boravka u divljini, Lucilla je bila puna
optužbi: “Taraza ti je zapovjedila da vratiš njegova prvobitna sjećanja?
Kako ćeš to izvesti ovdje?”
“Kad stignemo u svetište.”
Duncan je te noći bio šutljiv i neobično pripravan. U njemu se
osjećala neka nova životna snaga. Čuo je!
Ništa se ne smije dogoditi Tegu, razmišljao je Duncan. Bez
obzira gdje je i kakvo je to svetište, Teg tamo mora sigurno stići. Tada
ću saznati!
Duncan nije bio siguran što će saznati, ali je sada duboko
vjerovao da će to biti korisno. Ova divljina je vjerojatno vodila do tog
cilja. Prisjećao se kako je s Tvrđave požudno gledao prema ovim
divljim krajevima i kako je razmišljao da bi ovdje mogao biti slobodan.
Taj osjećaj netaknute slobode sada je nestao. Divljina je bila samo staza
prema nečem važnijem.
Lucilla, krećući se na repu kolone, silila se ostati mirna, budna i
prihvaćati to što nije mogla promijeniti. Dio njene svijesti držao se
čvrsto Tarazinih naredba:
“Budi blizu gole i kad kucne trenutak, ispuni svoju dužnost.”
Korak po korak, Tegovo tijelo premjeravalo je kilometre. Ovo je
bila četvrta noć. Patrin je proračunao da ih četiri noći dijeli od njihovog
cilja.
I to kakvog cilja!
Plan bijega u izvanrednim situacijama temeljio se na otkriću
jedne od mnogih tajni Gammu na koje je Patrin naišao ovdje još kao
mladić. Patrinove riječi uskrsnu u Tegovom pamćenju: “Izgovarajući se
izviđanjem, vratio sam se na to mjesto prije dva dana. Nedirnuto je. Još
uvijek sam jedina osoba koja je bila tamo.”
“Kako možeš biti siguran u to?”
“Poduzeo sam neke mjere opreza kad sam prije mnogo godina
napustio Gammu; postavio sam neke stvari koje bi druga osoba
poremetila. Ništa nije narušeno.”
“Harkonnenska ne-kugla?”
“Vrlo stara, ali prostorije su i dalje nedirnute i djelotvorne.”
“Što je s hranom, vodom… “
“Sve što bi ti moglo zatrebati, ili što poželiš, tamo ti je
pohranjeno u spremnicama s nultom entropijom u središtu.”
Teg i Patrin su napravili svoj plan, nadajući se da nikad neće
morati koristiti tu rupčagu kao sklonište. Čuvali su tajnu o njoj, a Patrin
je ponavljao Tegu tajni put do svog otkrića iz djetinjstva.
Popiknuvši se o neki korijen, iza Tega zastenje Lucilla.
Trebao sam je upozoriti, pomisli Teg. Duncan ga je očito
slijedio po zvuku. No Lucilla je sigurno bila previše zaokupljena svojim
mislima.
Njena zamjetna sličnost u licu s Darwi Odrade nije slučajna, reče
Teg sam sebi. Kad su onda u Tvrđavi te dvije žene stajale jedna pokraj
druge, uočio je razlike koje su bile rezultat različite starosti. Lucillina
mladost pokazivala se u višku potkožnog sala, u zaobljenosti lica. Ali
glasovi! Boja, naglasak, trikovi atonalne modulacije, zajedničko
obilježje govornog načina Bene Gesserita. Bilo ih je gotovo nemoguće
raspoznati u mraku.
Sa svojim poznavanjem Bene Gesserita, Teg je bio siguran da to
nije slučajno. Poznajući sklonost Sestrinstva za udvostručavanjem i
utrostručavanjem svojih dragocjenih genetskih linija radi zaštite
ulaganja, vjerojatno se radilo o zajedničkom rodovskom izvoru.
Atreidi, svi mi, pomisli on.
Taraza mu nije otkrila svoj plan s golom, ali već i to što se sam
nalazio unutar toga plana omogućavala je Tegu pristup njegovim sve
jasnijim oblicima. Nije još mogao povezati čitav oblik, ali je već
naslućivao njegovu cjelinu.
Naraštaj za naraštajem, Sestrinstvo je trgovalo s Tleilaxima
kupujući gole Idahoa i odgajalo ih ovdje na Gammu, da bi ih
naposljetku ubili. Tijekom tog vremena čekao se pravi trenutak. Bilo je
to poput jezive igre koja je stigla u svoju grozničavu fazu, jer se na
Rakisu pojavila neka djevojčica sposobna zapovijedati crvima.
Sam Gammu morao je biti dio tog plana. Caladanska obilježja
ležala su posvuda uokolo. Danijanske profinjenosti nagomilane preko
svirepih, starih načina života. Nije samo ovdašnje stanovništvo proizišlo
iz danijanskog svetišta gdje je Tiraninova baka, gospa Jessica, provela
svoj život.
Teg je registrirao neka takva obilježja, kako očita tako i
prikrivena, još tijekom svog prvog izviđačkog obilaska Gammu.
Bogatstvo!
Znaci su bili tu, trebalo ih je samo uočiti. Krstarilo je njihovim
svemirom krećući se poput amebe, spremne uvući se bilo kamo gdje se
moglo ulagati. Teg je znao da se na Gammu nalazilo bogatstvo iz
Raspršenja. Tako veliko bogatstvo da je malo tko mogao pretpostaviti
(ili čak zamisliti) njegovu veličinu i moć.
Odjednom naglo zastane. Fizički oblici okoliša, u koji su stigli,
pobudili su njegovu punu pažnju. Ispred njega bio je neki ispupčeni rub
gole stijene, s prepoznatljivim obilježjima koje je Patrin usadio u
njegovo pamćenje. Taj je prolaz bio jedan od opasnijih.
“Ovdje nema špilja ili gustog raslinja koje bi te moglo sakriti.
Drži pokrivač spremnim.”
Teg skine štit života s naprtnjače i stavi ga preko ruke. Zatim
naznači pokret. Tamno tkanje zaštitnog materijala šuškalo je stružući po
njegovom tijelu.
Lucilla je postala manje od broja, pomisli on. Žudjela je za onim
Gospa ispred svog imena. Gospa Lucilla. Nedvojbeno joj je to lijepo zvučalo.
Otkad su Velike kuće iskrsnule iz mraka što ga je nametnula
Tiraninova Zlatna staza, svega je nekoliko časnih majki steklo tu titulu.
Lucilla, zavodnica-Utiskivačica.
Sve takve žene pripadnice Sestrinstva bile su posvećene u tajne
seksa. Tegova rođena majka uputila ga je u djelotvornost toga sustava,
šaljući ga kod brižno odabranih lokalnih žena, još dok je bio sasvim
mlad, kako bi mogao prepoznati znakove potrebe bilo kod sebe ili kod
tih žena. Takva obuka bila je zabranjena izvan nadzora Kapitola, ali
Tegova majka je bila jedan od heretika u Sestrinstvu.
“Ovo će ti trebati, Milese.”
Nedvojbeno je imala sposobnost predviđanja. Naoružala ga je
protiv Utiskivačica koje su bile obučene za pojačano učvršćivanje
nesvjesnih veza – muškaraca sa ženama – preko orgazma.
Lucilla i Duncan. Njeno obilježavanje moglo bi obilježiti i nju.
Teg je gotovo čuo kako su dijelovi učinili klik sklapajući se u
njegovoj svijesti. Što je onda s tom mladom ženom na Rakisu? Hoće li
Lucilla svog učenika, nakon obavljenog obilježavanja, naučiti tehnici
zavođenja, i njome ga naoružati, da bi on uhvatio u zamku tu ženu koja
je zapovijedala crvima?
Još nemam dovoljno podataka za prvi proračun.
Na kraju opasnog prolaza kroza stijene, Teg zastane. Odložio je
prekrivač i zatvorio naprtnjaču, a Duncan i Lucilla ostali su čekati u
neposrednoj blizini. Teg uzdahne. Taj prekrivač ga je uvijek brinuo.
Nije imao ni odbojnu moć pravog borbenog štita i, pogodi li ga laserska
zraka, prouzročena vatra mogla bi biti kobna.
Opasne igračke!
Teg je oduvijek tako razvrstavao oružja i mehaničke sprave.
Bolje se bilo osloniti na svoj razum, svoje tijelo i pet stavova Bene
Gesserita, kako ga je to učila njegova majka.
Rabi instrumente samo onda kad su ti oni stvarno zatrebaju za
pojačanje tijela: to je bilo učenje Bene Gesserita.
“Zašto smo stali?” šapne Lucilla.
“Osluškujem noć”, reče Teg.
Duncan, lica sablasno zamagljenog pri svjetlosti zvijezda
propuštenoj kroz grane drveća, zurio je u Tega. Tegove crte lica su ga
smirile. Smještene su negdje u nepristupačnom sjećanju, pomisli
Duncan. Tome čovjeku mogu vjerovati.
Lucilla je pretpostavila da su stali samo zato što je Tegovom
starom tijelu bio potreban predah, no nije to mogla izreći. Teg je rekao
da njegov plan bijega uključuje i Duncanovo prebacivanje na Rakis.
Vrlo dobro. Ovoga trenutka samo je to bilo važno.
Već je zamislila da to svetište, koje se nalazilo negdje ispred
njih, mora imati ne-letjelicu ili ne-prostoriju. Sve ostalo ne bi bilo
dovoljno. Patrin je na neki način bio ključ toga. A i nekoliko Tegovih
primjedbi označilo je Patrina tvorcem staze njihova bijega.
Ona je prva shvatila da će Patrin morati platiti njihov bijeg. On
je bio najslabija karika. Ostao je tamo straga gdje ga je Schwangyu
mogla zarobiti. Zarobljavanje mamca bilo je neizbježno. Samo bi
budala mogla pretpostavljati da časna majka Schwangyuinih
sposobnosti neće moći iznuditi tajnu od običnog muškarca. Schwangyu
neće ni trebati posegnuti za teškim uvjeravanjima. Profinjenost glasa i
oni bolni oblici ispitivanja koji su ostali monopol Sestrinstva – kutija
boli i pritisak na živčane završetke – bilo je sve što joj je trebalo.
Lucilli je tog trena postao jasan oblik koji će Patrinova odanost
poprimiti. Kako je Teg mogao biti tako slijep?
Ljubav!
Ta duga i na povjerenju temeljena veza između dva muškarca.
Schwangyu će djelovati hitro i svirepo. Patrin je to znao. Teg nije uzeo
u obzir vlastito znanje.
Duncanov glas trgne je iz ovih misli.
“Topter! Iza nas.”
“Brzo!” Teg izvuče prekrivač iz naprtnjače i baci ga preko njih.
Šćućurili su se u tami zasićenoj mirisima zemlje, osluškujući kako
ornitopter prelijeće iznad njih. Nije se zaustavio, niti vratio. Čim su
postali sigurni da nisu otkriveni, Teg ih ponovno povede stazom
Patrinova sjećanja.
“Bio je to tragač”, reče Lucilla. “Počeli su sumnjati… ili je
Patrin…”
“Čuvaj snagu za hodanje”, odsječe Teg.
Nije ga željela opterećivati. Oboje su znali da je Patrin mrtav.
Rasprava o tome bila je suvišna.
Ovaj mentat zahvaća duboko, reče u sebi Lucilla.
Teg je bio sin časne majke, a ta ga je majka naučila stvarima
izvan dopuštenih granica još prije negoli ga je Sestrinstvo preuzelo u
svoje manipulativne ruke. Ovdje nije bio samo taj gola nepoznatih
sposobnosti.
Put ih je skretao naprijed pa nazad, stazom divljači koja se
penjala kroz gustu šumu uza strmo brdo. Zvjezdana svjetlost se ovdje
nije mogla probiti kroz drveće. Samo ih je zadivljujuće mentatovo
pamćenje zadržavalo na stazi.
Lucilla je hodala nečujno. Osluškivala je Tegove pokrete i
prema njima se ravnala.
Kako je Duncan šutljiv, pomislila je. Kako se zatvorio u sebe.
Pokoravao se naredbama. Poslušno je išao kamo god ih je Teg vodio.
Osjetila je dubinu Duncanove poslušnosti. Držao se svojih namjera. Bio
je poslušan, jer mu je tako odgovaralo – za sada. Schwangyuina pobuna
usadila je u golu neku divlju neovisnost. A kakve su tek stvari Tleilaxi
usadili u njega?
Teg se zaustavi na nekoj zaravni ispod visokog drveća, hvatajući
dah. Lucilla ga je mogla čuti kako duboko diše. To je još jednom
podsjeti da je mentat vrlo star čovjek, prestar za ovakve napore. Tiho je
progovorila:
“Jesi li dobro Milese?”
“Reći ću ti kad ne budem.”
“Koliko još ima?” upita Duncan.
“Još samo malo.”
Odmah zatim ponovno je krenuo kroz noć. “Moramo požuriti”,
reče. “Onaj sedlasti greben je zadnja točka.”
Sada, kad je prihvatio Patrinovu smrt kao činjenicu, Tegove
misli poput magnetne igle skrenuše se na Schwangyu i tome što je ona
morala proživljavati. Schwangyu je sigurno osjećala kako se oko nje
ruši njen svijet. Bjegunci su imali prednost od četiri noći! Ljudi, koji
ovako mogu zavarati jednu časnu majku, sposobni su učiniti svašta!
Jasno, bjegunci su dosad već napustili planet. Ne-letjelica. Ali, što ako…
Schwangyuine misli bile su prepune tih… “što ako”
Patrin je bio krhka veza, ali Patrin je bio dobro obučen za
lomljenje krhkih veza, obučen od strane pravog majstora – Milesa Tega.
Teg odbaci vlažnost s očiju brzim trzajem glave. Neposredna
potreba tražila je tu jezgru unutrašnjeg poštovanja koje nije mogao
izbjeći. Teg nikada nije znao lagati, čak ni samom sebi. Već u sasvim
ranoj fazi obuke shvatio je da su majka i ostali uključeni u njegov odgoj
uvjetovali u njemu dubok osjećaj osobnog poštenja.
Privrženost kodeksu časti.
Sam kodeks, kad je prepoznao njegove obrise u sebi, privlačio je
Tegovu punu pažnju. Počelo je sa spoznajom da svi ljudi nisu stvoreni
jednaki, da imaju različite naslijeđene sposobnosti i da prolaze kroz
različite događaje tijekom života. To je oblikovalo ljude različitih
dostignuća i različitih vrijednosti.
Rano je shvatio da se mora, želi li slijediti taj kodeks, uključiti
izravno u tijek raspoznatljivih hijerarhija, prihvaćajući spoznaju da će
možda doći trenutak kad se više neće moći razvijati.
Uvjetovanje tog kodeksa bilo je duboko. Nikada nije uspio
otkriti njegove najdublje korijene. Očito je bio vezan za nešto istinsko u
njegovoj ljudskoj prirodi. To je golemom snagom određivalo granice
ponašanja onima iznad, kao i onima ispod u hijerarhijskoj piramidi.
Ključ razmjene: odanost
Odanost se širila gore i dolje, smještajući se gdje god bi pronašla
zaslužnu privrženost. Takve odanosti, Teg je to znao, bile su čvrsto
zaključane u njemu. Nije uopće dvojio hoće li ga Taraza uvijek
podržati, osim u situacijama koje bi tražile njegovu žrtvu za opstanak
Sestrinstva. Što je, samo po sebi, bilo u redu. To je bila najdublja točka
odanosti svih njih.
Ja sam Tarazin bashar. To govori kodeks.
A to je bio kodeks koji je ubio Patrina.
Nadam se da nisi umro u mukama, stari prijatelju.
Teg ponovno zastane ispod drveća. Izvadivši nož iz čizme,
urezao je malu oznaku na stablu pokraj sebe.
“Što to radiš?” upita Lucilla.
“Ovo je tajni znak”, odgovori Teg. “Samo ljudi koje sam učio
prepoznaju ga. I Taraza, naravno.”
“Ali zašto ti…”
“Objasnit ću ti kasnije.”
Teg ponovno krene naprijed, zastane kod nekog drugog stabla i
načini sličnu oznaku, nešto što je neka životinja mogla napraviti
pandžom, nešto što se uklapa u prirodne oblike ove divljine.
Kad je ponovno krenuo, shvatio je naposljetku što će s Lucillom.
Njene planove s Duncanom mora spriječiti. Sve Tegove mentatske
projekcije vezane za Duncanovu sigurnost i zdravlje zahtijevale su to.
Buđenje Duncanovih sjećanja iz doba prije negoli je postao gola moraju
biti ispred bilo kakvog Lucillinog obilježavanja. Neće biti lako spriječiti
je – to mu je bilo jasno. Trebao je veći lažljivac negoli je to Teg ikada
bio da bi se zavarala neka časna majka.
To mora izgledati kao slučajnost, rezultat prirodnih okolnosti.
Lucilla ni u jednom trenutku ne smije posumnjati da joj se suprotstavlja.
Teg je imao malo iluzija o uspjehu protiv jedne potpuno pripravne časne
majke u skučenim prostorijama. Najbolje bi bilo ubiti je. Vjerojatno bi
to mogao učiniti. Ali posljedice! Tarazu nikad ne bi mogao uvjeriti da
taj krvavi postupak shvati kao provođenje njenih naredbi.
Ne, morat će pričekati pogodni trenutak, čekati, motriti i
osluškivati.
Izbili su na maleni otvoreni prostor s visokom preprekom od
vulkanskih stijena ravno ispred njih. Patuljasto grmlje i trnovito nisko
drveće raslo je odmah uza stijene, slično tamnim mrljama pri
osvjetljenju zvijezda.
Teg ugleda tamnije obrise uskog otvora ispod grmlja.
“Ovdje je ulaz” reče.
“Osjeća se miris pepela”, reče Lucilla. “Nešto je ovdje gorjelo”.
“Dovde je stigao mamac”, odgovori Teg. “Ostavio je
pougljenjeni prostor odmah tu dolje s lijeve strane – oponašajući
tragove plamena pri uzlijetanju ne-letjelice.”
Čulo se kako je Lucilla brzo udahnula. Vrlo drsko! Ako bi
Schwangyu odlučila poslati tragača sa sposobnošću predviđanja u
potragu za Duncanovim tragovima (jer među njima jedino Duncan nije
u svom naslijeđu imao Sionine krvi koja bi ga zaštitila od toga), svi bi
znaci ukazivali da su došli ovim putem i odletjeli s planeta ne-
letjelicom… ako…
“Kamo nas vodiš?” upita ona.
“U Harkonnenovu ne-kuglu” reče Teg. “Ovdje je već
tisućljećima, a sada je naša.”
22.
Sasvim prirodno, vlastodršci žele spriječiti divlja istraživanja.
Nesputano traganje za znanjem bilježi dugu povijest stvaranja
nepoželjne konkurencije. Moćnici žele sigurnu liniju istraživanja koja
će razviti samo one proizvode i ideje koje oni mogu nadzirati i, što je
najvažnije, koje će omogućiti da veći dio dobiti pripadne unutrašnjim
ulagačima. Na nesreću, proizvoljan svemir pun relativnih
promjenjivosti ne omogućuje neku takvu ‘sigurnu liniju istraživanja’.
‘Procjena Ixa’, Arhive Bene Gesserita
Hedley Tuek, visoki svećenik i službeni vladar Rakisa nije se
osjećao sposobnim ispuniti zahtjeve koje su mu upravo nametnuli.
Prašnjavo-maglovita noć prekrivala je grad u Tvrđavi, ali ovdje
u njegovoj prijamnoj dvorani blistanje mnogih sjajnih kugli otjeralo je
sjene. Međutim, čak i ovdje u srcu Dvora mogao se čuti vjetar, udaljeno
zavijanje jedne od povremenih oluja na planetu.
Prijamna soba bila je prostorija nepravilnog oblika, sedam
metara duga i četiri metra široka na najširem kraju. Suprotan kraj je bio
gotovo neprimjetno uži. Strop je također bio blago nakošen u tom
smjeru. Tapiserije od začinskih vlakana i vješta nijansiranja svijetložute
i sive boje prikrivale su ove nepravilnosti. Jedna od tapiserija prekrivala
je sabirni rog koji je i najtiše zvukove prenosio slušateljima izvan ove
sobe.
U toj prijamnoj dvorani uz Tueka se nalazila samo još Darwi
Odrade, nova zapovjednica benegesseritske Tvrđave na Rakisu. Njih
dvoje sjedilo je okrenuto jedno prema drugom, a dijelio ih je uski
prostor zacrtan mekim zelenim jastucima.
Tuek pokuša sakriti grč. Taj napor stisnuo je njegove inače
poštovanja vrijedne crte lica u prozirnu masku. S puno pažnje se
pripremao za večerašnji susret. Stilisti su prilagodili odoru njegovoj
visokoj i prilično snažnoj pojavi. Zlatne sandale prekrivale su mu
dugačka stopala. Pustinjsko odijelo ispod odore služilo je više za
pokazivanje: nije imalo crpke ni hvatače vlage te nije zahtijevalo
neudobna i dugotrajna prilagođavanja. Njegova svilenasta dugačka kosa
bila je brižno počešljana, tako da mu je dopirala do ramena i tvorila
zgodan okvir za četvrtasto lice, širokih punih usta i snažne brade. Oči su
odjednom poprimile blagonakloni izgled, izraz njegova djeda kojeg je
sada oponašao. Tako je izgledao kad je ulazio u prijamnu sobu na susret
s Odrade. Osjećao se snažan u svakom pogledu, ali sada se odjednom
osjetio golim i očerupanim.
On je stvarno poprilično praznoglav tip, pomisli Odrade.
Tuek je razmišljao: Ne mogu s njom raspravljati o tom
užasnom Proglasu! Pogotovo ne sada kad u drugoj sobi naš razgovor
slušaju gospodar Tleilaxa i ostali Liceigrači Što mi je bilo da sam
pristao na to?
“To je hereza, čista i najobičnija hereza” reče Tuek.
“Ali vi ste samo jedna od vjera između mnogih”, odgovori
Odrade.
“A s povratkom ljudi iz Raspršenja, širenje raskola i različitih
vjerovanja…
“Naša vjera je jedina ispravna!” uzvikne Tuek.
Odrade prikrije osmijeh. Rekao je to u pravi trenutak. Waff ga je
sigurno čuo. Navoditi Tueka bilo je izuzetno lako. Ako je Sestrinstvo u
pravu glede Waffa, Tuekove riječi će razbjesniti gospodara Tleilaxa.
Odrade nastavi dubokim, zloslutnim glasom. “Taj Proglas
postavlja pitanja na koja moraju svi odgovoriti, kako vjernici, tako i
nevjernici.”
“Kakve sve to ima veze sa svetim djetetom?” upita Tuek. “Rekla
si da se moramo sastati zbog zabrinjavajućih…”
“Svakako! Ne pokušavaj tvrditi da ne znaš za postojanje brojnih
ljudi koji počinju obožavati Sheeanu. Proglas obuhvaća…”
“Proglas! Proglas! To je heretički dokument koji treba uništiti.
Što se tiče Sheeane, ona mora postati isključivo naša briga!”
“Ne”, reče Odrade blagim glasom.
Kako li je samo uzrujan, pomisli. Njegov ukočeni vrat jedva se
pomicao kad je okretao glavu s jedne na drugu stranu. Ti su pokreti
ukazivali na zidnu tapiseriju desno od Odrade, kao da je Tuekova glava
emitirala svjetleću zraku koja je naznačivala baš tu tapiseriju. Kako li je
samo ovaj visoki svećenik proziran čovjek! Mogao je isto tako
jednostavno reći da ih Waff prisluškuje negdje iza te tapiserije.
“Prvo je moraš odvesti s Rakisa”, reče Tuek.
“Ona ostaje ovdje”, reče Odrade. “Baš kao što smo ti obećale.”
“Zašto onda ne bi…”
“Dosta s tim! Sheeana je jasno izrazila svoje želje i sigurna sam
da su ti prenijeli njene riječi. Ona želi postati časna majka.”
“Ona je već…”
“Gospodaru Tuek! Ne pokušavaj se pretvarati preda mnom. Ona
je iznijela svoje želje i mi smo sretne što joj možemo izaći u susret.
Zašto bi ti onda prigovarao? Časne majke su služile Podijeljenoga boga
u doba Slobodnjaka. Zašto ne bi i sada?”
“Vi znate navesti ljude da izjave stvari koje nisu željeli” optuži
je Tuek. “O ovome nismo trebali raspravljati nasamo. Moji savjetnici…”
“Tvoji savjetnici bi samo zamutili naš razgovor. To što Atreidski
proglas sadrži…”
“Hoću razgovarati samo o Sheeani!” Tuek ustane, zauzevši stav
koji je po njegovu mišljenju pristojao nesalomljivom visokom
svećeniku.
“O njoj i razgovaramo”, odgovori Odrade.
“Tada mi dopusti da iznesem naš stav: tražimo nazočnost više
naših ljudi u njenoj pratnji. Nju treba čuvati od svih…”
“Onako kako ste je čuvali na onom krovu?” prekine ga Odrade.
“Časna majko Odrade, ovo je sveti Rakis! Ti ovdje nemaš nikakva
prava osim onih koje smo ti mi odobrili!”
“Prava? Sheeana je postala meta, da, meta mnogih ambicija, a ti
želiš raspravljati o pravima.”
“Moje dužnosti kao visokog svećenika su jasne. Sveta crkva
Podijeljenoga boga će…”
“Gospodaru Tuek! S velikim naporom se pokušavam pridržavati
potrebne pristojnosti. To što radim je za obostranu dobrobit. Sva
djelovanja koja smo poduzele…”
“Djelovanja? Kakva djelovanja?” Tuek ispusti i ove riječi uz
promuklo graktanje. Te grozne vještice iz Bene Gesserita! Iza njega
Tleilaxi, a ispred njega časna majka! Tuek se osjećao poput lopte u
nekoj strašnoj igri koja je skakala naprijed-natrag između zastrašujućih
energija. Mirni Rakis, sigurno mjesto njegove ugodne svakodnevice,
nestao je, a on je ubačen u arenu čija pravila nije uopće shvatio.
“Pozvala sam bashara Milesa Tega”, reče Odrade. “To je sve.
Njegova prethodnica treba uskoro stići. Pojačat ćemo obranu vašeg
planeta.”
“Kako se usuđujete poduzimati…”
“Ništa ne poduzimamo. Na zahtjev tvoga oca, Tegovi ljudi su
reorganizirali vašu obranu. Sporazum temeljem kojeg je to učinjeno
sadrži, na izričit zahtjev tvoga oca, klauzulu koja nas obvezuje na
povremeni nadzor”
Tuek je ošamućen sjedio bez riječi. Waff, taj zloslutni mali
Tleilax, čuo je to sve. Bit će sukoba! Tleilaxi su željeli sklopiti tajni
sporazum o uređenju cijena začina. Sigurno neće dopustiti da se Bene
Gesserit umiješa u to.
Odrade je spomenula Tuekovog oca i Tuek sada poželi da
njegov davno preminuli otac sjedi ovdje. Tvrd čovjek. On bi znao izaći na
kraj s ovim suprotstavljenim silama. Uvijek se vrlo dobro znao nositi
s Tleilaxima. Tuek se prisjeti kako je prisluškivao (baš kao što to sada
Waff čini) jednog tleilaškog izaslanika po imenu Wose… i jednog
drugog, po imenu Pook. Ledden Pook. Kakva čudna imena.
Tuekove zbrkane misli iznenada izbace jedno drugo ime. Odrade
ga je upravo spomenula: Teg! Zar je to staro čudovište još aktivno?
Odrade ponovno progovori. Tuek pokuša progutati slinu dok se
naginjao naprijed, nastojeći usredotočiti pažnju.
“I Teg će također provjeriti obrambene mjere na samom planetu.
Nakon onog fijaska na krovu…”
“Službeno zabranjujem ovakvo miješanje u naše unutrašnje
poslove”, uzvikne Tuek. “Za to nema potrebe. Naši svećenici-čuvari su
dovoljni za…
“Dovoljni?” Odrade žalosno odmahne glavom. “Kakve li
neodgovarajuće riječi s obzirom na nove okolnosti na Rakisu.”
“Kakve nove okolnosti?” U Tuekovom glasu sada se jasno
osjećao strah.
Odrade je jednostavno sjedila i zurila u njega.
Tuek pokuša nekako srediti svoje misli. Je li mogla znati da ih
tamo straga slušaju Tleilaxi? Nemoguće! Drhtavo je udahnuo zrak. Što
znači to s obranom Rakisa? Obrana je bila odlična, umirivao se. Imali su
najbolje ixijanske monitore i ne-letjelice. Što je još važnije, svim
neovisnim snagama bilo je stalo da Rakis ostane podjednako neovisan
kao još jedan izvor začina.
Svima je bilo stalo osim Tleilaxima s njihovom prokletom
pretjeranom proizvodnjom melangea iz axolotl posuda!
Bila je to razorna pomisao. Gospodar Tleilaxa čuo je svaku riječ
izgovorenu u ovoj prijamnoj dvorani!
Tuek prizove Shai-Huluda, Podijeljenoga boga, da ga zaštiti. Taj
grozni mali čovjek tamo straga napomenuo je da istodobno govori u ime
Ixa i Ribogovornica. Predočio mu je dokumente. Jesu li to bile te ‘nove
okolnosti’ o kojima je Odrade govorila? Ništa nije moglo zadugo ostati
skriveno od tih vještica!
Visoki svećenik nije mogao obuzdati drhtaj na pomisao o Waffu:
ta mala okrugla glava, te siktave oči; prćasti nos i ti oštri zubi kad se
suho smijao. Waff je izgledao kao nešto povećano dijete dok vas ne bi
pogledao u oči i progovorio svojim piskavim glasom. Tuek se prisjetio
da se i njegov otac žalio na te glasove: “Tleilaxi govore takve užasne
stvari tim svojim dječjim glasovima!”
Odrade se promeškolji na jastuku. Razmišljala je o Waffu koji je
slušao negdje straga. Je li dovoljno čuo? Njeni vlastiti tajni prisluškivači
sigurno su si sada postavljali isto pitanje. Časne majke su uvijek nanovo
ponavljale ta verbalna nadmetanja, tragajući za unapređenjima i novim
prednostima Sestrinstva.
Waff je čuo dovoljno, reče Odrade u sebi. Vrijeme je za
promjenu igre. Zato se obrati Tueku svojim najotvorenijim tonom:
“Gospodaru Tuek, netko važan sluša sve to što ovdje govorimo. Je li
pristojno da neka takva osoba potajno sluša?”
Tuek sklopi oči. Ona zna!
Otvorio je oči i susreo Odradin netremičan pogled koji mu ništa
nije govorio. Izgledala je kao netko tko je čitavu vječnost mogao čekati
njegov odgovor.
“Pristojno? Ja… ja…”
“Pozovi tajnog slušatelja neka sjedne s nama”, reče Odrade.
Tuek prođe rukom preko svog vlažnog čela. Njegov otac i
njegov djed, koji su također bili visoki svećenici, imali su ritualne
odgovore za većinu potreba, ali ne i za trenutak poput ovog. Pozvati
Tleilaxa da sjedi ovdje? U ovoj prostoriji s… Tuek se odjednom prisjeti
da mu se nije sviđao miris gospodara Tleilaxa. Njegov otac se
svojedobno žalio na to: “Zaudaraju na neku odvratnu hranu!”
Odrade ustane. “Više volim gledati onoga tko sluša moje riječi”,
reče. “Trebam li sama poći pozvati skrivenog slušatelja…”
“Molim te!” Tuek je ostao sjediti, ali je podignuo ruku
zaustavljajući je. “Nisam imao izbora. Došao je s dokumentima
Ribogovornica i Ixijanaca. Rekao je da će nam pomoći vratiti Sheeanu
pod našu…”
“Pomoći vam?” Odrade spusti pogled na svećenika koji se
znojio s izrazom lica koji je pobuđivao sažaljenje. I on je zamislio da
vlada Rakisom?
“On je pripadnik Bene Tleilaxa”, reče umorno Tuek. “Zove se
Waff i…”
“Znam kako se zove i zašto je ovdje, gospodaru Tuek. Jedino me
čudi što si mu dopustio da špijunira…”
“To nije špijuniranje. Mi smo pregovarali. Hoću reći, pojavile su
se nove snage kojima moramo prilagoditi našu…”
“Nove snage? Oh, da, one kurve iz Raspršenja. Je li Waff doveo
neku od njih sa sobom?”
Prije negoli je Tuek stigao odgovoriti, otvoriše se jedna
pokrajnja vrata prijamne dvorane. Waff uđe u pravi trenutak u pratnji
dva Liceigrača.
Rečeno mu je neka ne dovodi Liceigrače! pomisli Odrade.
“Samo vi!” reče Odrade pokazujući prstom. “Ovi drugi nisu bili
pozvani, zar ne, gospodaru Tuek?”
Tuek s mukom ustane na noge, svjestan Odradine blizine i
prisjećajući se svih onih jezivih priča o fizičkoj vještini časnih majki.
Nazočnost Liceigrača povećavala je njegovu zbunjenost. Uvijek su u
njemu pobuđivali strašne sumnje.
Okrenuvši se prema vratima i pokušavši na svom licu stvoriti
izraz pozivanja, Tuek reče: “Samo… veleposlanik Waff, molim.”
Tuek je jedva izgovorio te riječi. Bilo je gore od strašnog!
Osjećao se potpuno razgolićen pred tim ljudima.
Odrade pokaže na jastuk pokraj sebe. “Vi ste Waff? Molim vas
priđite i sjednite.”
Waff joj kimne kao da je nikada prije nije vidio. Kakva
pristojnost! Dao je znak svojim Liceigračima da ostanu vani, prišao je
pokazanom jastuku, ali je ostao stajati pokraj njega.
Odrade zamijeti kako malim Tleilaxom prolazi struja napetosti.
Nešto poput gunđanja zatreperilo mu je na usnama. I dalje je imao ona
oružja u rukavima. Je li namjeravao pogaziti njihov sporazum?
Odrade je znala da je došlo vrijeme da se Waffove sumnje
obnove u njihovoj punoj snazi, pa i više. Počet će osjećati da ga je
Taraza, manevrirajući, namamila u klopku. Waff je želio svoju
rasplodnu majku. Zadah njegovih feromona odavao je njegove najdublje
strahove. Usto, u glavi su mu se vrzmale misli o njegovom dijelu
sporazuma – ili barem, o obliku tog sporazuma. Taraza nije očekivala da će
Waff s njima zaista podijeliti sve znanje koje je stekao
proučavanjem Uvaženih Priležnica.
“Gospodar Tuek mi je rekao da ste… ah, pregovarali” reče
Odrade. Neka zapamti tu riječ! Waff je znao gdje se stvarni pregovori moraju
zaključiti. Dok je govorila, Odrade se spustila na koljena, a
zatim na jastuk, ali su joj noge ostale u položaju koji joj je omogućavao
odskok s bilo kog smjera Waffovog mogućeg napada.
Waff prođe pogledom preko nje i pogleda jastuk koji mu je
pokazala. Spusti se lagano na njega, no ruke mu ostadoše na koljenima,
s rukavima usmjerenim na Tueka.
Što to radi? pitala se Odrade. Waffovi pokreti su govorili da se drži nekog
svog plana.
“Pokušavala sam”, nastavi ona, “ visokom svećeniku ukazati na
važnost Atreidskog proglasa za naše zajedničke…”
“Atreidski”, upadne Tuek. Gotovo se srušio na svoj jastuk. “Ne
može biti atreidski.”
“Vrlo uvjerljiv proglas”, primijeti Waff pojačavajući Tuekove
očite strahove.
Barem je ovo išlo po planu, pomisli Odrade. Ali samo reče:
“Obećanje s’torija ne može se zanemariti. Mnogi ljudi izjednačavaju
s’tori s nazočnošću njegova boga.”
Waff joj uputi iznenađen i ljutit pogled.
“Veleposlanik Waff kaže da je taj dokument uzbunio Ixijance i
Ribogovornice, ali ja sam ga ponovno uvjerio da…”
“Mislim da možemo zanemariti Ribogovornice”, prekine ga
Odrade. “One posvuda čuju božje glasove.”
Waff prepozna licemjerje u njenim riječima. Je li ga to ona
prezirala? Bila je, jasno, u pravu glede Ribogovornica. One su se
potpuno udaljile od svojih starijih pobožnosti i očuvale su vrlo malo
utjecaja. No, bez obzira na sve to, ono na što su ipak utjecale bilo je pod
nadzorom novih Liceigrača koji su ih sada predvodili.
Tuek se pokuša nasmiješiti Waffu. “Rekli ste da biste nam
pomogli…”
“O tome ćemo kasnije”, prekine ga Odrade. Bilo je važno da
Tuekovu pažnju održi vezanu za taj dokument koji ga je toliko
uznemirivao. Zato je parafrazirala jedno mjesto u Proglasu: “Tvoja volja
i tvoja vjera, tvoj sustav vjerovanja – vladali su tvojim svemirom.”
Tuek odmah prepozna riječi. Čitao je taj jezivi dokument.
Proglas je govorio da su Bog i sva njegova dijela tek ljudsko
stvaralaštvo. Pitao se kako bi trebao odgovoriti. Nijedan visoki svećenik
nije smio propustiti odgovoriti na takav izazov.
Ali prije no što je Tuek uspio naći riječi, Waff susretne Odradin
pogled i odgovori na način za koji je znao da će ga ona ispravno
protumačiti. S Odrade nije moglo biti drukčije.
“Zabluda predviđanja”, reče Waff. “Zove li se tako u tom
dokumentu? Govori li se na tom mjestu da razum vjernika stagnira?”
“Točno!” upadne Tuek. Bio je zahvalan zbog Tleilaxove
intervencije. Baš je u tome bila srž te opasne hereze!
Waff ga ni ne pogleda; nastavljao je zuriti u Odrade. Jesu li
mislile da je njihov plan nedokučiv? Pa neka se sada suoče s još većom
silom. Ona je bila sigurna da je tako jaka! Ali one nisu mogle nikako
znati kako je Svemoćni čuvao budućnost Šerijata!
Međutim, Tuek kao se nije znao zaustaviti. “Proglas dovodi u
pitanje sve što držimo svetim! A i širi se na sve strane!”
“Zahvaljujući Tleilaxima”, dobaci Odrade.
Waff podigne rukave, usmjerujući oružje prema Tueku.
Oklijevao je samo zato što je vidio da je Odrade prepoznala dio
njegovih namjera.
Tuek započne lutati pogledom s jednoga na drugo. Jesu li te
Odradine optužbe bile točne? Ili je to tek još jedan od trikova Bene
Gesserita?
Odradi ne promakne Waffovo oklijevanje i pokuša pogodi
njegov uzrok. Pretraživala je svijest za odgovorom o njegovim
pobudama. Kakvu bi prednost Tleilaxi stekli ubiju li Tueka? Waff je,
očito, namjeravao visokog svećenika zamijeniti jednim od svojih
Liceigrača. Ali što bi time dobio?
Nastojeći dobiti na vremenu, Odrade nastavi: “Trebali biste biti
vrlo oprezni, veleposlaniče Waff!’
“Kad je oprez upravljao velikim nužnostima?” upita Waff.
Tuek ustane i teškim korakom krene na jednu stranu, kršeći
ruke. “Molim vas! Ovo su sveta mjesta. Grijeh je raspravljati o herezi,
ako je ne namjeravamo uništiti.” Spusti pogled na Waffa. “To nije
istina, zar ne? Vi niste autori tog užasnog dokumenta?”
“Nije naše djelo”, složi se Waff. Proklet bio taj kicoški
svećenik! Tuek se sasvim odmaknuo u stranu i ponovno je predstavljao
pokretnu metu.
“Znao sam to!” uzvikne Tuek, koračajući između Waffa i
Odrade.
Odrade nije skidala pogled s Waffa. Namjeravao je počiniti
ubojstvo! Bila je sigurna u to.
Tuek ponovno progovori iza njenih leđa. “Ne znate koliko
griješite glede nas, časna majko. Veleposlanik Waff je predložio da
osnujemo kartel za melange. Objasnio sam mu da naša cijena za vas
mora ostati nepromijenjena, jer je jedna od vas bila pramajka Boga.”
Waff je pognuo glavu i čekao. Svećenik će ponovno ući u vidno
polje. Bog neće dopustiti promašaj.
Tuek je stajao iza Odrade i gledao dolje u Waffa. Tijelom mu
prođe drhtaj. Tleilaxi su bili tako… tako odvratni i amoralni. Nije im se
moglo vjerovati. Kako bi se uopće moglo prihvatiti Waffovo negiranje.
Ne prestajući razmišljati o Waffu, Odrade reče: “Gospodaru
Tuek, nisu li vam privlačni izgledi za povećani dobitak?” Vidjela je
kako se Waffova desna ruka malo pomaknula i da sada stoji gotovo
uperena u nju. Njegove namjere su postale potpuno jasne.
“Moj gospodaru Tuek”, nastavi Odrade, “ovaj nas Tleilax
namjerava ubiti.”
Na njene riječi Waff trgne obje ruke prema gore, pokušavajući
ciljati u dvije razdvojene i teške mete. Međutim, prije nego što su
njegovi mišići reagirali, Odrade se baci u zaklon. Začula je slabašan
fijuk bacača strelica, ali nije osjetila ubod. Podigne lijevu ruku i zada
oštar udarac koji slomi Waffovu desnu šaku. Desnom nogom mu
istodobno slomi lijevu ruku.
Waff vrisne.
Nije mogao ni pretpostaviti da jedna Benegesseritkinja može biti
tako brza. Bilo je to gotovo ravno onome što je vidio kod Uvažene
Priležnice na ixijanskom zbornom brodu. Čak i kroz svu svoju bol
shvatio je da o tome mora izvijestiti. Časne majke su se u nuždi mogle
koristiti i sinoptičkim kontraudarima.
Vrata iza Odrade se treskom otvoriše i Waffovi Liceigrači
nahrupiše unutra. Ali Odrade se već našla Waffu iza leđa s objema
rukama na njegovom grlu. “Stanite ili je mrtav!” poviče.
Dvojica Liceigrača se slediše.
Waff se koprcao pod njenim rukama.
“Budi miran”, naredi mu ona. Pogledala je prema Tueku, koji je
ležao opružen na podu desno od nje. Jedna strelica je pogodila cilj.
“Waff je ubio visokog svećenika”, reče Odrade, javljajući to
svojim tajnim slušateljima.
Dva Liceigrača nastavljala su buljiti u nju. Bilo je lako uočiti
njihovu neodlučnost. Također je shvatila da nitko od njih ne shvaća
kako su to pali u ruke Bene Gesserita. Bene Tleilaxi su stvarno bili
uhvaćeni u klopku!
Odrade se ponovno obrati Liceigračima. “Uzmite ovo tijelo,
iznesite ga u hodnik i zatvorite vrata. Vaš gospodar je učinio glupost.
Trebat će vas kasnije.” Onda se okrene Waffu: “Ovog trenutka ja sam ti
potrebnija nego tvoji Liceigrači. Reci im da odu.”
“Idite”, naredi im Waff piskavim glasom.
Budući da su Liceigrači nastavili buljiti u nju, Odrade ih
upozori: “Ako odmah ne odete, ubit ću ga, a onda ću ubiti i vas
dvojicu.”
“Učinite to”, vrisne Waff
Liceigrači to shvatiše kao naredbu svoga gospodara. Odrade je
istodobno osjetila i nešto drugo u Waffovom glasu. Očito ga je trebalo
odgovoriti od samoubilačkih namjera.
Kad su naposljetku ostali sami, Odrade ukloni iskorištena oružja
iz njegovih rukava i stavi ih u svoj džep. Kasnije će ih morati podrobno
ispitati. Za njegove slomljene kosti malo je toga mogla učiniti – morala
ga je nakratko onesvijestiti i namjestiti ih. Načinila je improvizirane
udlage od jastuka i istrganih traka zelene tkanine s namještaja visokog
svećenika.
Waff se brzo probudio. Jauknuo je kad je pogledao prema
Odrade.
“Ti i ja smo sada saveznici”, reče Odrade. “Stvari koje su se
dogodile u ovoj prostoriji čuli su neki od mojih ljudi i predstavnici
frakcije koja želi zamijeniti Tueka jednim od svojih članova.”
Bilo je to prebrzo za Waffa. Trebalo mu je nekoliko trenutaka
dok je shvatio što mu je rekla. Svijest mu se, ipak, usredotoči na
najvažniju stvar.
Saveznici?
“Pretpostavljam da s Tuekom nije bilo lako pregovarati”, objasni
mu ona. “Ponudiš mu očite olakšice, a on se neprekidno dvoumi. Ubivši
ga, učinio si uslugu nekim svećenicima.”
“Oni sada slušaju?” procvili Waff.
“Jasno. Porazgovarajmo sada o tvom prijedlogu o monopolu na
začin. Zadnji neprežaljeni visoki svećenik je rekao da si to spominjao.
Pogledajmo sada, mogu li ja zaključiti što iz tvoje ponude.”
“Moje ruke”, zastenje Waff.
“Još si živ”, reče ona. “Zahvaljujući mojoj mudrosti. Mogla sam
te ubiti.”
On okrenu glavu od nje. “Bilo bi bolje”.
“Ne za Bene Tleilaxe, a sigurno ne i za moje Sestrinstvo”, reče
ona. “Da vidim. Obećao si da ćeš Rakisu osigurati mnogo novih žetelica
za začin i to onih zračnih, koji pustinju samo dotiču glavom svojih
usisivača.
“Prisluškivala si!” optuži je on.
“Ne. Vrlo privlačan prijedlog, budući da sam sigurna da ih
Ixijanci besplatno daju iz vlastitih pobuda. Moram li nastaviti?”
“Rekla si da smo saveznici.”
“Monopol će natjerati Ceh da kupuje više ixijanskih
navigacijskih strojeva”, objasni ona. “Tako ćete Ceh gurnuti u svoje
čeljusti koje će ih slomiti.”
Waff podigne glavu i bijesno je pogleda. Ali taj pokret izazove
bol u njegovim slomljenim rukama i on zastenje. Unatoč boli, pažljivo
je promatrao Odrade kroz gotovo sklopljene vjeđe. Jesu li te vještice
zaista vjerovale da je to doseg plana Tleilaxa? Jedva se usuđivao nadati
u takvu zabludu Bene Gesserita.
“Jasno, to nije vaš glavni plan”, primijeti Odrade.
Waffove oči se širom otvore. Čitala mu je misli! “Ja sam
obeščašćen”, reče on. “Kad si mi poštedjela život, poštedjela si
beskorisnu stvar.” Ponovno je utonuo u stolac.
Odrade udahne. Vrijeme je za uporabu rezultata kapitolskih
analiza. Nagnula se do Waffa i šapnula mu na uho: “Još si potreban Šerijatu.”
Waff uzdahne.
Odrade ustane. Ovaj uzdah je rekao sve. Analize su potvrđene.
“Misliš da u ljudima Raspršenja imaš bolje saveznike?” upita
ona. “Uvažene Priležnice i ostale hetere te sorte. Pitam te: sklapa li slig
savez sa svojim smećem?”
Waff je dotad čuo postavljanje tog pitanja jedino u kehlu.
Blijedog lica, disao je kratkim udisajima. Što su te njene riječi značile?
On se prisili zanemariti bol u rukama. Saveznici, rekla je. Znala je za Šerijat!
Kako li je mogla znati?
Savezništvo s powindaškim vješticama? U Waffovu svijest se
uvuče nemir. Bol u rukama privremeno je odbačena u stranu. Kako li se
samo krhko osjećao ovog trenutka! Odjednom, pri korijenu jezika osjeti
gorki okus žuči.
“Ahhh”, reče Odrade. “Jesi li čuo? Svećenik Krutansik i njegova
Frakcija stigli su do naših vrata. Predložit će ti da jedan od tvojih
Liceigrača preuzme lik pokojnog Hedleyja Tueka. Svako drugo
ponašanje bi prouzročilo previše zbrke. Krutansik je prilično mudar
čovjek koji se sve dosad držao u pozadini. Njegov ujak Stiros dobro ga
je pripremio.”
“Što tvoje Sestrinstvo dobiva od tog saveza s nama?”
naposljetku uspije izustiti Waff
Odrade se osmjehne. Sada je mogla govoriti istinu. To je uvijek
bilo mnogo lakše, a često je predstavljalo i najsnažniji dokaz.
“Naš opstanak je ugrožen burom koja se kuha među
Raspršenima”, odgovori ona. “A i opstanak Tleilaxa, također.
Najdalekosežnija stvar u našim željama je kraj onih koji čuvaju Veliko
vjerovanje.”
Waff se smrzne. Otvoreno je to rekla! Odmah je shvatio. Nije joj
važno što su to drugi čuli? Jasno, oni nisu mogli shvatiti što se skrivalo
iza njenih riječi.
“Naše rasplodne majke su spremne za vas”, reče Odrade.
Netremice ga je gledala u oči i rukom načinila kretnju Zensunni
svećenika.
Waff osjeti kako mu se stijena odlomila sa srca. Neočekivana,
nezamisliva, nevjerojatna stvar bila je stvarna! nisu bile powindahi!
Ipak će cijeli svemir slijediti Bene Tleilaxe u Pravoj vjeri! Bog neće
dopustiti nešto drugo, a posebno ne ovdje na Prorokovom planetu.
23.
Birokracija uništava poduzetnost. Birokrati rijetko što više
mrze od inovacije, pogotovo inovacije koja daje bolje rezultate od
starih uhodanih načina. Unaprjeđenja sve one na vrhu gomile uvijek
učine glupim. A tko uživa u tome da izgleda glup?
‘Vodič za pokušaje i pogreške u vladanju’,
Arhive Bene Gesserita
Izvješća, sažetci i razbacane zanimljive vijesti ležale su u
nizovima po dugačkom stolu za kojim je sjedila Taraza. S izuzetkom
noćne straže i neophodnih službi, cijeli je Kapitol spavao. Tek su
poznati zvuci tehničkog održavanja postrojenja prodirali u njene
privatne odaje. Dvije sjajne kugle lebdjele su iznad njenog stola,
kupajući žutim svjetlom tamnu drvenu površinu i redove ridulijanskog
papira. Prozor iza njenog stola sličio je tamnom zrcalu u kome se
oslikavala čitava soba.
Arhive!
Holoprojektor je treperio, neprekidno radeći iznad plohe stola –
oblikujući nove i nove cjeline i dijelove iz datoteka koje je prizivala.
Taraza nije imala baš povjerenja u arhivare, svjesna pritom svoje
podvojenosti, budući da je shvaćala duboku potrebu za podacima. No,
Kapitolova dokumentacija mogla se prepoznavati jedino kao šuma
skraćenica, posebnih oznaka, šifriranih odlomaka i fusnota. Takva građa
često je zahtijevala pomoć mentata, koji bi je mogao prevesti ili, što je
bilo užasno u trenucima velikog umora, kopanja po Drugim sjećanjima.
Naravno, svi arhivari su bili mentati, ali to Tarazu nije umirivalo.
Arhivskim zapisima se nikada nije moglo pristupiti neposredno. Većina
tumačenja koja su proizlazila iz tog izvora morala su se prihvatiti
vjerujući na riječ onima koji su ih pribavili ili ste se (dovraga) morali
osloniti i na mehaničku pretragu uz pomoć holosustava. Ovo je
dužnosnicima davalo više moći nego što im je Taraza bila spremna
dopustiti.
Ovisnosti!
Taraza je mrzila ovisnost. To je bilo žalosno priznanje koje ju je
podsjećalo da se vrlo malo situacija razvija baš onako kako ste ih
zamislili. Čak su i najbolje mentatske projekcije bile pune pogrešaka…
promatrano u dovoljno dugom vremenskom razmaku.
Pa ipak, svaki je pothvat Sestrinstva tražio konzultiranje arhiva i
prividno beskonačne analize. Trebalo je to obavljati čak i za najobičniju
trgovinu. To ju je često razdraživalo. Treba li osnovati ovu skupinu?
Ima li smisla potpisati taj sporazum?
Tijekom sastanka uvijek bi nastupio trenutak kad je morala
donositi sljedeću odluku:
“Prihvaća se analiza arhivistkinje Hesterion.”
Ili što je nerijetko bio slučaj: “Arhivističino izvješće odbačeno;
beznačajno.”
Taraza se nagne naprijed proučavajući holoprojekciju: “Moguć
rasplodni plan za subjekta Waffa”.
Brzo je pregledala brojeve; plan gena iz staničnog uzorka koji
joj je Odrade dostavila. Struganje noktom rijetko bi pribavilo dovoljno
građe za sigurnu analizu, ali Odrade je ovoga puta bila potpuno uspješna
u tome, izgovarajući se da namješta slomljene kosti toga čovjeka.
Pogledavši podatke Taraza odmahne glavom. Potomci će zasigurno biti
slični svim prethodnim pokušajima Bene Gesserita s Tleilaxima: žene
će biti imune na ispitivanje pamćenja; muškarci, jamačno, u
neprobojnom i odbojnom kaosu.
Taraza se zavali u stolcu i uzdahne. Kad je došla do podataka o
rasplođivanju, silno unakrsno provjeravanje počelo je posrtati.
Službeno, to je bio ‘Skup nasljednih primjerenosti’; SNP za arhivare.
Među sestrama su ti podatci bili uglavnom poznati kao ‘Datoteka
pastuha’ kojoj je, iako je bila precizna, manjkao osjećaj za pojedinosti
sređene po odgovarajućim arhivskim poglavljima. Zatražila je da se
Waffova projekcija izvede na tri stotine naraštaja, što je bila lagana i
brza zadaća, dovoljna za sve praktične potrebe. Tri stotine genetskih
glavnih linija (kao kod Tega, njegovih srodnika, polubraće i
polusestara) pokazali su se pouzdanim tijekom milenija. Instinkt joj je
govorio da bi bilo uzaludno trošiti više vremena na Waffove projekcije.
Umor svlada Tarazu. Uhvativši rukama glavu, osloni ih na
trenutak na stol, osjećajući hladnoću drveta.
Što ako sam u krivu glede Rakisa ?
Tvrdnje opozicije nisu se mogle gurnuti u prašinu arhiva.
Prokleta ova ovisnost o računalima! Sestrinstvo je držalo svoje glavne
linije u računalima još u doba Zabranjenih dana nakon Butlerijanskog
Džihada i njegovog neobuzdanog razaranja strojeva koji misle. Ali u
ova ‘prosvjetljenija vremena’ nije više bilo privrženosti istraživanju
nesvjesnih pobuda koje su stajale u temelju te prastare razarajuće orgije.
Ponekad donosimo vrlo odgovorne odluke iz nesvjesnih
razloga. Svjesna pretraga arhiva ili Drugih sjećanja ne pruža nikakve
garancije.
Taraza pomakne jednu ruku i pljesne njome po površini stola.
Nije se voljela pogađati s arhivisticama koje su je zasipale odgovorima
na njena pitanja. Bila je to ohola skupinu puna tajnih šala. Čula je kako
uspoređuju svoj SNP rad s uzgojem stoke, kulturama na
poljoprivrednim dobrima i uredom za trkaće životinje. Dovraga i
njihove šale! U ovom trenutku prava odluka bila je daleko važnija
negoli su to one uopće mogle zamisliti. Te poslušne sestre, koje su samo
izvršavale naredbe, nisu imale Tarazinu odgovornost.
Podignula je glavu i pogledala preko sobe u nišu s bistom sestre
Chenoeh, jedne od onih koje su pripadale dalekoj povijesti i koje su se
susretale i razgovarale s Tiraninom.
Ti si znala, pomisli Taraza. Nikad nisi bila časna majka, ali si
ipak znala. Tvoja izvješća to dokazuju. Kako si uspjela donositi prave
odluke?
Odradino traženje vojne pomoći zahtijevalo je hitan odgovor.
Vremenski tjesnac je bio strašan. No, nestankom Tega, Lucille i gole,
morao se hitno primijeniti plan za izvanredne okolnosti.
Prokleti Teg!
Ponovno njegovo neočekivano ponašanje. Naravno, nije mogao
ostaviti golu u opasnosti. Schwangyuina akcija je bila predvidiva.
Što je Teg učinio? Je li se sklonio u Ysai ili neki drugi veći grad
na Gammu? Ne. Kad bi to bio slučaj, Teg bi se dosad već javio uz
pomoć neke od tajnih veza koje su njih dvoje već prije pripremili. Imao
je potpun popis tih veza i osobno je provjerio neke od njih.
Očito, Teg nije previše vjerovao u te veze. Zapazio je nešto
tijekom svog inspekcijskog pohoda što joj nije prenio preko Bellonde.
Morat će pozvati Burzmalija i dati mu, naravno, tek osnovne
upute. Burzmalija je obučio osobno Teg pa je bio najbolji: prvi kandidat
za vrhovnog bashara. Burzmalija mora poslati na Gammu.
Igram se pogađanja, pomisli Taraza.
Ali ako je Teg otišao u neko sklonište, na Gammu je vjerojatno
započela potjera. Potjera mora što prije završiti. Da, Burzmali mora na
Gammu. Rakis treba pričekati. U ovom potezu je očito bilo neke
privlačnosti. Ceh neće biti uzbuđen. Međutim, Tleilaxi i oni iz
Raspršenja će sigurno zagristi mamac. Ako Odrade nije uspjela
namamiti u klopku onog Tleilaxa… ne, Odrade nije mogla zatajiti. Iako
je to bilo gotovo sigurno.
Neočekivano.
Vidiš, Milese? Naučila sam nešto od tebe!
Ipak, ništa od svega toga nije odvratilo opozicijske snage unutar
Sestrinstva.
Taraza položi oba dlana na stol i snažno ih pritisne, kao da
pokušava na taj način osjetiti raspoloženje žena u Kapitolu, onih
Schwangyuinih pristalica. Glasno suprotstavljanje, ali to je dosad u
pravilu značilo da se priprema udar.
Što mi je činiti?
Vjerovalo se da Vrhovna majka nije nikad neodlučna u
trenucima krize. Ali veza s Tleilaxima izbacila je iz ravnoteže njihove
podatke. Neke od Odradinih preporuka činile su se očitim i već su bile
prenesene. Do te točke plan je bio uvjerljiv i jednostavan.
Odvesti Waffa u pustinju daleko od radoznalih očiju. Izmisliti in
extremis situaciju i vjerska iskustva potekla iz toga na stari i pouzdani
način koji je postavljala Missionaria Protectiva. Provjeriti koriste li
Tleilaxi gola proces za postizavanje svoje vrste besmrtnosti. Odrade je
bila potpuno sposobna provesti sav taj izmijenjeni plan. Međutim
mnogo toga je ovisilo i od toj mladoj ženi, Sheeani.
I sam crv je nepoznanica.
Taraza se podsjeti da današnji crv nije onaj isti prvobitni crv s
Rakisa. Unatoč Sheeaninom potvrđenom vladanju nad njima, oni su bili
nepredvidivi. Kao što bi Arhive rekle o njima: nije bilo zapisa na
trakama. Taraza uopće nije dvojila o točnosti Odradinih zaključaka o
Rakijancima i njihovim plesovima. To je bila značajna prednost.
Jezik.
Ali mi ga ne govorimo. To je bilo loše.
Večeras moram odlučiti!
Taraza pošalje svoju površinsku svijest na lutanje unatrag duž
neprekinute linije vrhovnih majki, svih onih ženskih sjećanja sadržanih
u krhkoj svijesti nje same i još dvije druge – Bellonde i Hesperion. Bio
je to mukotrpan trag kroz Druga sjećanja, a ona je bila preumorna da bi
ga slijedila. I baš na samom kraju tog traga nalazilo se zapažanje o
Muad’Dibu, tom atreidskom kopiletu, koji je dvaput uzdrmao ovaj
svemir – jednom vladajući Carstvom uz pomoć hordi svojih
Slobodnjaka, a zatim okotivši Tiranina.
Izgubimo li ponovno, to bi mogao biti naš kraj, pomisli. Mogle
bi nas progutati te žene iz Raspršenja, taj okot iz pakla.
Alternativa se nametala sama od sebe: to žensko dijete s Rakisa
mogle bi skloniti u jezgru Sestrinstva da proživi svoj vijek negdje na
samom rubu dohvata ne-letjelice. Nečasni uzmak.
Toliko je toga ovisilo o Tegu. Je li naposljetku iznevjerio
Sestrinstvo ili je pronašao neočekivan način za skrivanje gole?
Moram pronaći način za odugovlačenje svega, pomisli Taraza.
Moramo osigurati Tegu dovoljno vremena da stupi vezu s nama.
Odrade će morati rastegnuti plan na Rakisu.
Bilo je to opasno, ali se moralo učiniti.
Taraza ukočenim pokretima ustane iz pasostolca i krene prema
zamračenom prozoru s druge strane. Planet Kapitol ležao je u tami
osjenčanoj svjetlošću zvijezda. Utočište: planet Kapitol. Takvi planeti
nisu više imali čak ni imena: samo brojeve negdje u Arhivima. Ovaj
planet bio je u vlasti Bene Gesserita četrnaest stotina godina, ali i to se
moralo smatrati privremenim. Taraza pomisli na ne-letjelice koje su
stražarile gore u stazi: Tegov produbljeni obrambeni sustav. Pa ipak,
Kapitol je ostao ranjiv.
Problem je imao i svoje ime: ‘Slučajno otkriće’.
Bio je to vječiti rast. Tamo u Raspršenju ljudska se vrsta širila
geometrijskom progresijom, vrveći preko neograničenog prostora.
Tiraninova Zlatna staza bila je, naposljetku, osigurana. Je li bilo stvarno
tako? Dakako, atreidski crv je planirao nešto više od običnog opstanka
vrste.
Učinio nam je nešto što još nismo otkrile – ni nakon svih tih
tisućljeća. Mislim da znam što je učinio. Ipak, moja opozicija misli
drukčije.
Svakoj časnoj majci nikada nije bilo lako razmišljati o ropstvu
koje su podnosile pod Letom II., dok je on tri i pol tisuće godina bičem
natjeravao svoje carstvo duž Zlatne staze.
Posrćemo, sjećajući se tih vremena.
Opazivši svoj odraz u tamnom plazu prozora, Taraza se zagleda
u sebe. Bilo je to smrknuto lice s lako zamjetnim izrazom umora.
Imam sva prava biti umorna i smrknuta!
Znala je da ju je obuka hotimice kanalizirala u smjeru negativnih
uzoraka. U tome je bila njena obrambena sposobnost i njena snaga.
Ostajala je hladna u svim međuljudskim odnosima, pa čak i u
zavođenjima koja je poduzimala po nalogu rasplodnih gazdarica. Taraza
je bila vječiti vragov odvjetnik i to je postala prevladavajuća snaga u
čitavom Sestrinstvu, prirodna posljedica njenog izbora za Vrhovnu
majku. U takvim okolnostima opozicija se lako razvijala.
Kao što sufiji kažu: Trulež u središtu se uvijek širi prema van.
Međutim, jedno nisu rekli – neke truleži su plemenite i vrijedne.
Ponovno su je umirili pouzdaniji podaci: Raspršenje je tijekom
ljudskih seoba prihvatilo Tiraninovu pouku, promijenilo ju na nepoznate
načine, ali u osnovi ipak prepoznatljivu. Vremenom će se pronaći način
za poništavanje nevidljivosti ne-letjelica. Taraza nije vjerovala da su
ljudi iz Raspršenja to otkrili – barem ne oni koji su se skrivali na
mjestima gdje su se okotili.
Nije bilo nikakvog apsolutno sigurnog prolaza kroz te
međusobno suprotstavljene sile, ali je bila sigurna da se Sestrinstvo
naoružalo najbolje što je moglo. Problem je bio sličan onom s kojim su
bili suočeni Cehovi navigatori, kad provlačeći svoje brodove kroz
nabore svemira pokušavaju izbjeći sudare ili klopke.
Klopke su bile ključ, a upravo je Odrade Tleilaxima postavila
klopku Sestrinstva.
Kad god bi Taraza pomislila na Odrade, što se često događalo u
ovo krizno vrijeme, njihovo dugo druženje je dobivalo potvrdu. Bilo je
to kao da gleda u izblijedjelu tapiseriju na kojoj su neki obrisi ostali
svijetli. Najblistavije od svega, što je Odradi osiguravalo položaj sasvim
blizu zapovjedništvu Sestrinstva, bila je ta njena sposobnost
odbacivanja pojedinosti i zahvaćanje same biti sukoba. Bio je to oblik
onog prokletog atreidskog dara za predviđanje, koji je potajno djelovao
i u njoj. Uporaba tog skrivenog talenta izazivala je najveći dio opozicije
i predstavljao je argument kome je Taraza morala priznati najveću
važnost. On je djelovao duboko ispod površine, a njegovi skriveni
pokreti bili su naznačeni tek povremenom uzburkanošću – i u tome je bio
problem!
“Iskoristimo je, ali budimo je spremni ukloniti”, zalagala se
Taraza. “Uvijek ćemo imati većinu njenih potomaka.”
Taraza je znala da se može osloniti na Lucillu… ako je Lucilla
uopće uspjela pronaći negdje neko sklonište zajedno s Tegom i golom.
Moguće ubojice bile su prisutne, jasno, i na Rakisu. Možda će to oružje
uskoro morati upotrijebiti.
Iznenada osjeti neki unutrašnji nemir. Druga sjećanja su
zagovarala najveću moguću pažnju. Nikada više ne smiju izgubiti
nadzor nad rasplodnim linijama! Da, ako bi Odrade izbjegla pokušaju
uklanjanja, bila bi zauvijek otuđena. Odrade je bila potpuna časna
majka, a sigurno su još neke takve ostale u Raspršenju – ne među
Uvaženim Priležnicama, prema znanju Sestrinstva, ali… ipak…
Nikada više! Bio je to borbeni moto. Nikada ponovno novi
Kwisatz Haderach ili novi Tiranin.
Nadzirati roditelje. Nadzirati njihove potomke.
Časne majke nisu umirale umiranjem svoga tijela. One su
ponirale sve dublje i dublje u živu jezgru Bene Gesserita, sve dok i
njihove slučajne upute, pa čak i nesvjesna zapažanja, ne bi postala dio
kontinuiteta Sestrinstva.
Ne smiju pogriješiti glede Odrade!
Ponašanje prema Odradi tražilo je posebno prilagođavanje i
naglašenu pažnju. Odrade si je dopuštala određene ograničene sklonosti,
‘blagu toplinu’ kako je to ona nazivala, tvrdeći da osjećaji osiguravaju
dragocjenu unutrašnju spoznaju ako ne ovladaju tobom. Taraza je na tu
‘blagu toplinu’ gledala kao na put do Odradinog srca, ranjiv otvor.
Znam što misliš o meni Dar, s tvojom blagom toplinom prema
staroj prijateljici iz školskih dana. Misliš da sam potencijalna
opasnost za Sestrinstvo ali da uz pomoć opreznih prijatelja mogu biti
spašena od same sebe.
Taraza je znala da neke od njenih savjetnica dijele Odradino
mišljenje. Šutke su slušale i suzdržavale se od procjena. Većina njih je i
dalje slijedila upute Vrhovne majke, ali su mnoge znale za Odradin
divlji talent i prepoznavale Odradine dvojbe. Samo je jedno držalo
većinu sestara poslušnima i Taraza se glede toga nije dala zavaravati.
Svaka Vrhovna majka je djelovala na temelju duboke odanosti
Sestrinstvu. Ništa nije smjelo ugroziti kontinuitet Bene Gesserita, pa čak
ni ona sama. Na svoj precizan i strog način prosuđivanja, Taraza je
razmotrila svoj odnos prema kontinuiranom postojanju Sestrinstva.
Očito nije bilo neposredne potrebe za uklanjanje Odrade. Pa
ipak, Odrade je bila tako blizu samom središtu plana s golom da je malo
toga moglo izmaći njenom profinjenom zapažanju. Mnogo toga, što joj
nisu otkrili, postat će joj jasno. Atreidski proglas bio je gotovo poput
kocke. Odrade, čiji se izbor za autora Proglasa prirodno nametnuo,
mogla je pišući dokument jedino postići dublju unutrašnju spoznaju
same sebe, ali su riječi same po sebi bile najveća moguća prepreka
otkriću.
Waff će to uvažiti, znala je Taraza.
Okrenuvši se od tamnog prozora, Taraza se vrati do svog
pasonaslonjača. Trenutak ključne odluke – ići ili ne ići – mogao se
odgoditi; međutim, trebalo je poduzeti posredne korake. Sastavila je u
svijesti obrazac poruke i provjerila ga dok je pozivala Burzmalija.
Basharov najomiljeniji učenik morat će krenuti u akciju, ali ne u skladu
s Odradinim željama.
Poruka Odradi bila je u osnovi jednostavna:
“Pomoć je na putu. Ti si na pozornici, Dar. Samostalno prosuđuj
o svemu što se tiče Sheeanine sigurnosti. U svim ostalim stvarima, koje
nisu u neskladu s mojim naredbama, sprovodi naš plan.”
Tako. To je bilo to. Odrade je imala njene upute, bitne
čimbenike koje će prihvatiti kao plan, unatoč toga što će biti svjesna
nepotpunosti načina provedbe. Odrade će poslušati. Ono ‘Dar’ je bilo
kao milovanje, pomisli Taraza. Dar i Tar. Prolaz do Odradine
ograničene topline neće biti dobro zaštićen iz Dar-i-Tar smjera.
24.
Dugačak stol s desne strane postavljen je za gozbu na kojoj se
nudi pečeni pustinjski kunić u umaku od cepede. Na ostalim
pladnjevima, gledano od udaljenog kraja stola u smjeru kretanja
kazaljke na satu, nalaze se aplomage sirian, chukka pod staklom, kava
s melangeom (obratite pažnju na krestu atreidskog sokola na posudi),
pot-a-oie i, u jednoj balutskoj kristalnoj boci pjenušavo kaladansko
vino. Obratite pažnju na drevni detektor otrova skriven u svijećnjaku.
Dar-es-Balat, opis na jednoj muzejskoj pločici
Teg pronađe Duncana u sićušnoj kupoli za jelo, pokraj ne-
loptaste jarko osvijetljene kuhinje. Zastavši u prolazu koji je vodio do
kupole, Teg pomno promotri Duncana: nakon ovih osam dana
provedenih ovdje, momak se izgleda naposljetku oporavio od čudnog
bijesa što ga je uhvatio kad su ušli u prolaznu cijev kugle.
Prošli su kroz neku plitku špilju punu mošusnog zadaha lokalnog
medvjeda. Stijena na dnu jazbine nije bila stijena, iako bi kao takva
prošla i najpažljivija ispitivanja. Neznatnu izbočinu na toj stijeni trebalo je
povući, ako ste za nju znali ili slučajno nabasali na njen tajni kod. Taj
kružno-spiralni pokret otvarao je cijeli stražnji zid špilje.
Prilazna cijev, koja se automatski jarko osvijetlila čim su
zatvorili vrata za sobom, bila je ukrašena harkonnenskim grifonima po
zidovima i stropu. Zamišljajući kako je morao izgledati mladi Patrin kad
je prvi put nabasao na ovo mjesto (Šok! Strahopoštovanje!
Oduševljenje!), Teg je propustio zapaziti Duncanovu reakciju sve dok snažno
gunđanje nije ispunilo sav taj ograničen prostor.
Duncan je stajao i gunđao (gotovo ječao), stisnutih šaka, pogleda
prikovanog za jednog harkonnenskog grifona koji se kočoperio duž
desnog zida. Bijes i zbunjenost borili su se za prevlast na njegovom licu.
Podignuo je obje šake i lupio njima po uzdignutom obrisu, raskrvavivši
ih.
“Prokleti nek’ su u najdubljoj jami pakla!” viknuo je.
Bila je to čudno zrela psovka za jednog mladića.
Izgovorivši te riječi, istog trena Duncan se ponovno započne
nekontrolirano tresti. Lucilla ga obgrli jednom rukom i započne ga
milovati po vratu, umirujuće, gotovo senzualno, sve dok se nije smirio.
“Zašto sam to učinio?” prošapće Duncan.
“Saznat ćeš kad ti se vrate izvorna sjećanja”, odgovori ona.
“Harkonneni”, šapne Duncan i krv mu oblije lice. Pogleda
Lucillu. “Zašto ih toliko mrzim?”
“Riječi to ne mogu objasniti”, napomene ona. “Morat ćeš
pričekati sjećanja.”
“Ne želim sjećanja!” Duncan prostrijeli Tega zbunjenim
pogledom. “Da! Da, želim ih!”
Kasnije, kad je u kupoli za jelo pogledao prema Tegu,
Duncanovo sjećanje se vratilo na taj trenutak.
“Kada, Bashare?”
“Uskoro.”
Teg odmjeri prostoriju. Duncan je sjedio sam za samočistećim
stolom, sa šalicom smeđe tekućine ispred sebe. Teg je prepoznao miris:
jedna od mnogih začinskih mješavina iz nulentropijskih spremnika.
Spremnici su bili riznica egzotičnih namirnica, odjeće, oružja i drugih
artefakata – muzej čija se vrijednost nije mogla procijeniti. Posvuda po
kugli se nalazio tanak sloj prašine, ali namirnice, u njoj uskladištene,
nisu se kvarile. Svaki komadić hrane bio je začinjen posvuda prisutnim
melangeom, čija količina nije bila dovoljna za stvaranje ovisnosti kod
čovjeka, osim ako baš niste proždrljivac. Čak je i konzervirano voće
bilo posuto začinom.
Smeđa tekućina u Duncanovoj šalici bila je jedna od tvari koje je
Lucilla kušala i za koju je tvrdila da ih može održavati na životu. Teg
nije točno znao kako to časne majke postižu, ali i njegova majka je to
mogla činiti. Samo jedan zalogaj bio im je dovoljan za prepoznavanje
od čega se jelo ili piće sastoje.
Pogled bačen na ukrašenu uru postavljenu u zidu na zatvorenom
kraju kupole naznači Tegu da je proteklo više vremena nego što je
mislio, da su duboko zašli u treći sat njihovog neočekivano slobodnog
poslijepodneva. Duncan bi se trebao još nalaziti na brižno uređenom
podiju za složene vježbe, ali obojica su primijetili da se Lucilla uputila u
više dijelove kugle; Teg je ugledao priliku za razgovor njih dvojice
nasamo.
Privukavši stolac, Teg se smjesti sa suprotne strane stola.
Duncan mu se požali: “Mrzim ove ure!”
“Ti ovdje sve mrziš”, odgovori Teg, ali ipak po drugi put
pogleda na uru. Bio je to još jedan antikvitet, okrugli brojčanik s dvije
slične kazaljke i digitalnim brojačem sekunda. Dvije kazaljke
predstavljale su priapean – gole ljudske pojave: krupnog muškarca s
golemim falusom i sitnu ženu široko raširenih nogu. Svaki put kad bi se
te dvije kazaljke srele, muškarac bi prodirao u ženu.
“Vulgarno”, složi se Teg. On pokaže na Duncanovo piće: “Sviđa
li ti se to?”
“Nije loše, gospodine. Lucilla kaže da ga trebam piti poslije
vježbanja.
“Majka mi je pripremala neko slično piće za okrjepu nakon
velikih napora”, složi se Teg. Nagne se naprijed i udahne zrak
prisjećajući se okusa koji mu je ostajao u ustima, zasitnog melangea u
nosnicama. “Gospodine, kako dugo još moramo ovdje ostati?” upita
Duncan. “Dok nas ne pronađu pravi ljudi ili dok ne budemo sigurni da
nas neće pronaći.”
“Ali… odsječeni ovdje unutra, kako ćemo znati?”
“Kad prosudim da je došlo vrijeme, uzet ću zaštitni pokrivač i
započet ću vani stražariti.”
“Mrzim ovo mjesto!”
“Očito. Ali zar nisi ništa naučio o strpljenju?”
Duncan napravi grimasu. “Gospodine, zašto me sprečavate da
budem nasamo s Lucillom?”
Teg, koji je upravo počeo izdisati zrak dok je Duncan govorio,
nastavi to činiti sasvim polagano, a onda nakon kratke stanke ponovno
udahne. On zna, pomisli. Ako Duncan zna, onda to i Lucilla mora znati!
“Ne vjerujem da Lucilla zna što radite, gospodine”, nastavi
Duncan, “ali to postaje očito.” Osvrne se oko sebe. “Da joj ovo mjesto
nije toliko zaokupilo pažnju… Kamo li je samo nestala?”
“Vjerojatno je gore u biblioteci.”
“Biblioteci!”
“Slažem se da je primitivna, ali je, također, i očaravajuća.” Teg
podigne pogled prema spiralnoj rezbariji na obližnjem kuhinjskom
stropu. Došao je trenutak odluke. Nije mogao računati da će Lucilla još
dugo biti zabavljena drugim stvarima. Doduše, Teg je dijelio njenu
očaranost. Lako se moglo izgubiti u ovim čudesima. Cjelokupan
kompleks ne-kugle, nekih dvije stotine metara u promjeru, predstavljao
je fosil koga vrijeme nije dodirnulo još od Tiraninova doba.
Kada je govorila o tome, Lucillin glas postajao je promukao i
pomalo šaptav. “Tiranin je, jasno, morao znati za ovo mjesto.”
Tegova mentatska svijest istog je trenutka uronila u tu opasku.
Zašto je Tiranin dopustio obitelji Harkonnen da potroši toliki dio svog
preostalog bogatstva na jedan takav pothvat?
Možda baš zato – da ih iscijedi.
Cijena mita i cehovskog prijevoza iz ixijanskih tvornica morala
je biti astronomska.
“Je li Tiranin znao da ćemo mi jednoga dana zatrebati ovo
mjesto?” upitala je Lucilla.
Ne izbjegavajući priznati proročanske moći Leta II., koje je on
tako često pokazivao, Teg se složi.
Gledajući sada u Duncana nasuprot sebe, Teg osjeti kako mu se
kostriješe dlačice na vratu. Bilo je nečeg sablasnog u svezi s ovim
harkonnenskim skrovištem, kao da je sam Tiranin možda bio ovdje. Što
se zbilo s Harkonnenima koji su ga sagradili? Teg i Lucilla nisu našli
baš nikakvih tragova koji bi navještavali zašto je kugla bila napuštena.
Nijedno od njih nije moglo tumarati kroz ne-kuglu, a da pritom
ne osjeti oštar zadah povijesti. Tega su cijelo vrijeme zbunjivala pitanja
bez odgovora.
I Lucilla je spomenula nešto u tom smislu.
“Kamo li su otišli? Nema ničeg u mojim Drugim sjećanjima na
što bih se mogla osloniti.”
“Možda ih je Tiranin izmamio van i pobio?”
“Vraćam se u biblioteku. Možda ću danas nešto pronaći”
Tijekom prva dva dana boravka ovdje, Lucilla i Teg su podrobno
ispitali kuglu. Tih i mrzovoljan, Duncan se vukao za njima kao da se
boji ostati sam. Svako novo otkriće ispunilo bi ih strahopoštovanjem ili
zapanjilo.
Dvadeset jedan kostur očuvan u prozirnom prolazu uzduž zida
blizu središta! Strašni promatrači svih onih koji su ovuda prolazili na
putu prema strojarnicama i nulentropijskim spremnicima.
Patrin je upozorio Tega na kosture. Na jednom od svojih prvih
mladenačkih istraživanja kugle, Patrin je pronašao zapise u kojima je
stajalo da su mrtvaci bili tehničari koji su sagradili to mjesto, a koje su
Harkonneni pobili kako bi sačuvali tajnu.
Sve u svemu, kugla je bila zadivljujuće dostignuće, zatvoren
prostor izvan dosega vremena, odsječen od svega vanjskog. Nakon svih
tih milenija, njeni strojevi bez trenja još su stvarali mimičku projekciju
koju ni najmoderniji uređaji nisu mogli razlikovati od pozadine što se
sastojala od prljavštine i stijena.
“Sestrinstvo mora dobiti ovo mjesto netaknuto!” neprestano je
ponavljala Lucilla. “To je prava riznica! Čak su vodili i zapise o
obiteljskom rasplođivanju!”
To nije bilo sve što su Harkonneni ovdje sačuvali. Tega su stalno
nanovo odbijali istančanost i vulgarnost gotovo svega u kugli. Poput
one ure! Odjeća, uređaji za održavanje sredine, za obrazovanje i zabavu
– u svaku stvar bio je utisnut taj harkonnenski poriv za nametanje
njihovog neodoljivog osjećaja nadmoći nad svim ostalim ljudima i nad
svim pravilima.
Teg ponovno zamisli Patrina kao mladića, možda ne starijeg od
ovog gole, na ovome mjestu. Što je navelo Patrina da tu tajnu čuva
samo za sebe, da je tolike godine ne otkrije čak ni vlastitoj ženi? Patrin
nikada nije spomenuo razloge njegove šutnje, ali Teg je stvorio vlastite
zaključke. Nesretno djetinjstvo. Potreba za vlastitim tajnim mjestom.
Prijatelji koji nisu bili prijatelji, već samo ljudi koji su vrebali priliku da
mu se narugaju. Nikom od tih svojih kolega nije mogao dopustiti da
podijeli s njim jedno takvo čudo. Bilo je njegovo! Bilo je to više od
nekog mjesta osamljene sigurnosti. Predstavljalo je Patrinov privatni
znak pobjede.
“Proveo sam, bashare, mnoge sretne sate ondje. Sve još radi.
Zapisi su drevni ali odlični kad uspijete shvatiti dijalekt Mnogo je
znanja na tome mjestu. Shvatit ćete kad stignete tamo. Shvatit ćete
mnoge stvari o kojima vam nikada nisam govorio.”
Na drevnom podiju za vježbanje bili su vidljivi tragovi
Patrinovog čestog korištenja. Zamijenio je kodiranje oružja nekih
automata na Tegu prepoznatljiv način. Mjerači vremena svjedočili su o
satima provedenim u mučenju mišića složenim vježbama. Ova je kugla
objašnjavala sve one Patrinove osobine kojima se Teg uvijek divio.
Ovdje su se brusile prirodne osobine.
Međutim, automati ne-kugle bili su posebna stvar.
Većina njih predstavljala je prkos drevnim zabranama protiv
ovakvih uređaja. I više od toga: neki su bile napravljeni zbog
zadovoljstva, što je potvrđivalo i najgnusnije priče koje je Teg čuo o
Harkonnenima. Bol kao zadovoljstvo! Na svoj način, te su stvari
objašnjavale čist i nepokolebljiv moral koji je Patrin ponio s Gammu.
Gnušanje stvara vlastite uzorke.
Duncan otpije poveći gutljaj pića i zagleda se u Tega preko ruba
šalice.
“Zašto si sišao ovamo, unatoč mojeg zahtjeva da završiš zadnju
rundu vježbi?” upita Teg.
“Vježbanje nema smisla.” Duncan spusti šalicu.
Evo, Taraza, pogriješila si, pomisli Teg. Težnja za potpunom
neovisnošću javila se u njemu prije nego što si predvidjela.
A isto tako, Duncan je prestao govoriti svom basharu gospodine.
“Odbijaš me slušati?”
“Nije, baš tako.”
“Pa što onda, zapravo, radiš?”
“Moram saznati! ”
“Nećeš me baš previše voljeti kad budeš znao.”
Duncan pogleda zbunjeno. “Gospodine?”
Ahhh, ‘gospodine’ se vratilo!
“Pripremao sam te za određene vrste vrlo jake boli”, reče Teg.
“To je trebalo učiniti prije nego što ti se vrate izvorna sjećanja.”
“Boli, gospodine?”
“Ne znamo nikakav drugi način za vraćanje pravog Duncana
Idahoa – onog koji je umro.”
“Gospodine, ako to možete učiniti, bit ću vam više nego
zahvalan”
“To sada kažeš. Ali tada ćeš me možda vidjeti samo kao još
jedan od bičeva u rukama onih koji su te vratili u život.”
“Zar nije bolje znati, gospodine?”
Teg vanjskim dijelom ruke zakloni usta. “Budeš li me mrzio…
neću ti to moći predbaciti.”
“Gospodine, da ste na mome mjestu, zar biste se tako osjećali?”
Duncanov stav, boja glasa, izraz lica… sve je naglašavalo drhtavu
zbunjenost.
Dosad je dobro, pomisli Teg. Postupni koraci su izvedeni s
preciznošću koja je zahtijevala pažljivo objašnjenje svakog golinog
odgovora. Duncan je sada bio nesiguran. Želio je nešto i bojao se toga.
“Ja sam tvoj učitelj, ne otac!” naglasi Teg.
Duncan ustukne, grubo upitavši: “Zar mi niste prijatelj?”
Dvosmjerna ulica. Pravi Duncan Idaho morat će sam odgovoriti na to
pitanje.
Duncanov pogled postane zamagljen. “Hoću li se sjećati ovoga
mjesta, Tvrđave, Schwangyuje i…”
“Svega. Neko vrijeme lomit će se kroz dvostruko sjećanje u
perspektivi, ali sve ćeš upamtiti.”
Preko mladog lica prođe sjena cinizma, a kad je progovorio u
glasu mu se osjećala ogorčenost. “Znači, vi i ja postat ćemo drugovi.”
Pravim basharskim zapovjednim glasom, Teg hladnokrvno
nastavi precizno slijediti upute za ponovno buđenje.
“Nisam baš zainteresiran da ti postanem drug.” On istraživački
pogleda Duncana. “Jednog dana možda ćeš postati bashar. Po mom
uvjerenju, imaš prave osobine. Ali dotad ću ja već dugo biti mrtav.”
“Vi se družite samo s basharima?”
“Patrin je bio moj drug, a nikada se nije uzdigao iznad
desetnika.” Duncan se zagleda u svoju praznu šalicu, pa u Tega. “Zašto
niste naručili ništa za piće? I vi ste naporno vježbali tamo gore.”
Oštroumno pitanje. Ne treba podcjenjivati ovu mladost. Zna da
je međusobno dijeljenje hrane jedan od najstarijih obreda združivanja.
“Miris tvoga pića bio mi je dovoljan”, odgovori Teg. “Stara
sjećanja. Sad mi nisu potrebna.”
“Zašto ste onda sišli ovamo dolje?”
Evo ih, otkrivaju se u mladićevom glasu – nada i strah. Htio je
da Teg nešto reče.
“Želio sam pažljivo ocijeniti kamo su te ta tvoja vježbanja
odvela”, reče Teg. “Morao sam sići ovamo i pogledati te.”
“Zašto tako pažljivo?”
Nada i strah! Došlo je vrijeme za udarac u žarište.
“Nikada ranije nisam uvježbavao nekog golu.”
Gola. Ta riječ zastane u zraku između njih, miješajući se s
kuhinjskim mirisima koje filtri nisu uklonili. Gola. Bila je povezana s
mirisom začina iz Duncanove prazne šalice.
Duncan se šutke nagne naprijed strogog izraza lica. Tegu padne
na pamet Lucillina primjedba: “Zna koristiti šutnju.”
Kad je postalo jasno da Teg neće podrobnije objasniti to što je
rekao, Duncan se razočarano povuče. Lijevi kut usta mu se opusti, što
mu je dalo tužan izgled čovjeka koga nešto grize iznutra. Sve se pomalo
slagalo u njemu, baš kako je i trebalo.
“Nisi sišao ovamo da bi bio sam”, reče Teg. “Došao si se ovamo
sakriti. Još se skrivaš tamo unutra i vjeruješ da te nitko nikada neće
pronaći.
Duncan rukom zakloni usta. Bio je to znak koji je Teg čekao.
Upute vezane za taj trenutak bile su jasne: “Gola želi da mu se probude
izvorna sjećanja, ali ih se jako boji. To je najveća prepreka koju
morate prebroditi” “Skini ruku s usta!” naredi Teg.
Duncan odvoji ruku kao da se opekao. Zurio je u Tega poput
ulovljene životinje.
“Govori istinu”, upozoravale su Tegove upute, “U ovom
trenutku sva mu osjetila plamte; gola će ti zavirivati u srce.”
“Želim da znaš”, nastavi Teg, “da mi se gadi to što bih po
naređenju Sestrinstva morao učiniti”
Duncan je izgledao kao da se uvukao u samoga sebe. “Što su
vam to naredili?”
“Vještine kojima sam te trebao naučiti nisu savršene”
“Nisu savršene?”
“Jedan njihov dio sastojao se od opsežnog treninga; to je
intelektualni dio. Što se toga tiče, promaknut si u zapovjednika satnije.”
“Više nego što je bio Patrin?”
“A zašto bi ti morao biti bolji od Patrina?”
“Zar on nije bio vaš drug?”
“Da, bio je.”
“Rekli ste da nikada nije napredovao iznad desetnika!”
“Patrin je bio potpuno sposoban za preuzimanje zapovjedništva i
nad čitavom multiplanetnom vojskom. Bio je taktički čarobnjak, čiju
sam mudrost rabio u mnogim prigodama.”
“Ali rekli ste da on nikada…”
“To je bio njegov izbor. Niski rang omogućavao mu je
svagdašnje dodire koji su nam obojici mnogo puta koristili.”
“Zapovjednik satnije?” Duncanov glas bio je jedva nešto jači od
šapta. Zurio je u površinu stola.
“Intelektualno si sposoban shvatiti posao, pomalo si nagao, ali
iskustvo to obično izgladi. Tvoja sposobnost rukovanja oružjem nadilazi
tvoje godine.”
Još ne gledajući u Tega, Duncan upita: “Koliko mi je godina…
gospodine?”
Baš kako su upute upozoravale: Gola će obilaziti oko središnjeg
pitanja kao mačka oko vruće kaše. “Koliko mi je godina?” Kolika je
starost nekog gole?
Teg odgovori hladnim, optužujućim glasom: “Ako baš želiš
saznati tvoje gola-godine, zašto to ne pitaš?”
“Koli… o koliko se godina radi, gospodine?”
U mladićevom glasu bilo je toliko jada da Teg osjeti kako mu se
u kutovima očiju javljaju suze. Na to su ga također upozorile. ‘ Ne
pokazuj previše sažaljenja! ’ Izvuče se, nakašljavši se. Zatim reče: “To je
pitanje na koje samo ti možeš odgovoriti.”
Upute su bile jasne: “Vrati razgovor na njega! Neka ostane
fokusiran na sebe unutra. Emocionalna bol isto je tako važna za ovaj
proces kao i fizička”
Duboki uzdah protrese Duncana. On čvrsto zaklopi oči. Kad je
Teg bio sjeo za stol, Duncan je pomislio: Je li ovo taj trenutak? Hoće li
to sada učiniti? Ali Tegov optužujući ton, verbalni napadi, bili su potpuno
neočekivani. A sada je, pak, Teg zvučao pokroviteljski.
Ponaša se pokroviteljski prema meni!
Ciničan bijes proključa u Duncanu. Smatra li ga Teg budalom
koju može prevariti najjednostavnijim trikom – položajem
zapovjednika? Boja glasa i držanje sami po sebi mogu podjarmiti tuđu
volju. Doduše, Duncan u tom pokroviteljskom držanju osjetio još nešto:
jezgru od plastičelika koja neće biti probijena. Integritet… svrha. I
Duncan je primijetio naviranje suza, gestu za izgovor.
Otvorivši oči i pogledavši ravno u Tega, Duncan reče: “Ne
namjeravam biti nepristojan, nezahvalan ili grub, gospodine. Ali ne
mogu dalje bez odgovora.”
Tegove upute bile su jasne: “Znat ćete kad golu uhvati očaj.
Nijedan gola ga neće pokušati sakriti. To je urođeno njihovoj psihi.
Prepoznat ćeš ga u glasu i držanju.”
Duncan je gotovo stigao do kritične točke. Sada je tišina išla na
ruku Tegu. Navući Duncana da postavlja pitanja, da sam odredi svoj
smjer.
Duncan reče: “Jeste li znali da sam jednom pomišljao ubiti
Schwangyu?”
Teg otvori usta i zatvori ih ne ispustivši zvuka. Tišina! Ali
momak je bio ozbiljan!
“Bojao sam je se”, nastavi Duncan. “Ne sviđa mi se kad se
nečega bojim.” On spusti pogled. “Jednom ste mi rekli da mrzimo samo
ono što nam predstavlja stvarnu opasnost”
“Približit će se i povući, približiti i ponovno povući. Čekajte
dok ne uroni.”
“Ne mrzim vas”, reče Duncan, pogledavši ponovno Tega.
“Zamjerio sam vam kad ste mi u lice rekli da sam gola. Ali Lucilla ima
pravo: zbog istine nikada ne treba zamjerati, čak i kad zaboli.”
Teg protrlja usne. Želio je progovoriti, ali još nije nastupilo
vrijeme uranjanja.
“Zar niste iznenađeni što sam razmišljao ubiti Schwangyu?”
upita Duncan.
Teg ostane nepomičan. Čak i pomak glave mogao bi biti shvaćen
kao odgovor.
“Razmišljao sam o tome da joj ulijem nešto u piće”, reče
Duncan. “Ali tako rade kukavice, a ja nisam kukavica. Bilo što da
jesam, ali to nisam.” Teg ostane nijemo nepomičan.
“Mislim da je vama, bashare, stvarno stalo do toga što se događa
sa mnom”, nastavi Duncan. “Upravo ste rekli: nikada nećemo biti
drugovi. Preživim li, nadmašit ću vas. Tada… tada će biti kasno da
postanemo drugovi. Govorili ste istinu.”
Teg nije mogao obuzdati svoj duboki uzdah karakterističan za
mentatsko razmišljanje: ne izbjegavaj znakove napetosti u goli. Negdje
nedavno, možda upravo u ovoj kupoli, mladić je prestao biti mladić i
postao muškarac. To razmišljanje rastuži Tega. Zbilo se tako brzo!
Između ta dva stanja nije bilo uobičajenog odrastanja.
“Lucilli, zapravo, nije stalo do toga što se sa mnom zbiva, onako
kako je vama”, reče Duncan. “Ona jednostavno slijedi upute one
Vrhovne majke, Taraze.”
Još ne! upozori se Teg, vlažeći si usne jezikom.
“Ometate Lucilline naredbe”, reče Duncan. “Što to ona mora
učiniti? Trenutak je napokon nastupio. “A što ti misliš, što bi ona trebala
učiniti?” upita Teg.
“Ne znam!”
“Pravi Duncan Idaho bi znao”
“Ali vi znate! Zašto mi nećete reći?”
“Ja ti moram samo pomoći vratiti izvorna sjećanja.”
“Učinite onda to!”
“Zapravo to možeš učiniti jedino ti sam.”
“Ne znam kako!”
Teg se pomakne na rub stolca, primakavši se, ali ništa ne reče.
Točka uranjanja? Osjećao je da nešto nedostaje u Duncanovom očaju.
“Znate da mogu čitati s usana, gospodine”, reče Duncan. Jednom
sam otišao u opservatorij u Tvrđavi. Od tamo sam vidio Lucillu i
Schwangyu kako dolje razgovaraju. Schwangyu je rekla: ‘Neka te ne
brine što je tako mlad! Imaš svoje naredbe!”’
Ponovno zašutjevši iz opreza, Teg uzvrati Duncanu pogled. To
potajno skitanje po Tvrđavi, uhođenje, potraga za znanjem, bilo je
slično Duncanu. A i sada, dok je lutao po vlastitom sjećanju, nije
shvatio da i dalje uhodi i traga… ali na drukčiji način.
“Ne vjerujem da me mora ubiti”, reče Duncan. “Vi znate što ona
mora učiniti, jer je sprječavate u tome.” Duncan lupi šakom po stolu.
“Odgovorite mi, prokleti bili!”
Ahhhh, potpuni očaj!
“Mogu ti samo reći da se njene namjere protive mojim
naredbama. Sama Taraza mi je naredila da te osnažim i čuvam, kako ti
se ništa loše ne bi dogodilo.”
“Rekli ste da je moj trening bio… ne bez mene!”
“To je bilo potrebno. Trebalo te je pripremiti za tvoja izvorna
sjećanja.”
“Što moram učiniti?”
“To već znaš.”
“Govorim vam, ne znam! Molim vas, podučite me!”
“Ti mnoge stvari radiš, iako te njima nitko nije učio. Jesmo li te
učili neposluhu?”
“Molim vas, pomozite mi!” Bio je to krik očajnika.
Teg prisilno ostane ledeno nepristupačan. “Dovraga, a što drugo
upravo radim?”
Duncan stisne obje šake i lupi njima po stolu od čega mu šalica
poskoči. Zagleda se u Tega. Iznenada, čudan izraz mu prijeđe preko
lica…
“Tko ste vi?” prošapće Duncan.
Ključno pitanje!
Tegov glas poput biča ošine žrtvu koja mu je odjednom
ostavljena na milost i nemilost: “Što ti misliš – tko sam?”
Izgled krajnjeg očaja iskrivi Duncanove crte lica. Boreći se za
zrak, uspio je samo promucati: “Vi ste…”
“Duncane! Prekini s tim glupostima!” Teg skoči na noge i
pogleda ga odozgo prividno bijesan.
“Vi ste…”
Tegova desna ruka poleti u brzom luku. Otvorenim dlanom udari
Duncana po obrazu. “Kako se usuđuješ otkazati poslušnost?” Lijeva
ruka sijevne naprijed i zada novi gromovit udarac. “Kako se usuđuješ?”
Duncan je reagirao tako munjevito da Teg osjeti trenutak
potpunog šoka, kao da ga je udarila struja. Kakva brzina! Iako se Duncanov
napad sastojao od raznorodnih elemenata, bio je izveden u
jednom zamahu: skok u zrak, obje noge na stolcu, zaljuljani stolac,
kretanje iskorišteno za udarac desnom šakom po Tegovim osjetljivim
ramenim živcima.
Odgovorivši uvježbanim instinktima, Teg skoči u stranu i
lijevom nogom ispruženom preko stola mlatne Duncana u prepone. Teg
još nije sasvim izmakao napadu. Rub Duncanove šake nastavi se kretati
nadolje i pogodi Tegovu ispruženu nogu ispod koljena. Cijela noga mu
obamre.
Duncan otpuže preko stola, pokušavajući skliznuti unatrag, iako
je primio udarac koji ga je trebao onesposobiti. Teg se osloni lijevom
rukom o stol, a drugom pljoštimice udari Duncana po donjem dijelu
kralježnice, po neksusu koji mu je u zadnjih nekoliko dana bio oslabljen
namjerno odabranim vježbanjima.
Duncan zastenje kad paralizirajuća agonija prođe njegovim
tijelom. Netko drugi ostao bi nepokretan, vrištao bi, ali Duncan je samo
stenjao dok je nastojao dohvatiti Tega, nastavivši napad.
Nemilosrdno, jer je to trenutak zahtijevao, Teg je nastavljao
izazivati sve veću bol kod svoje žrtve, nastojeći da Duncan svaki put
vidi napadačevo lice u trenutku najveće boli.
“Promatraj mu oči!” upozoravale su upute. I Bellonda ga je,
pobliže mu objašnjavajući postupak, upozorila: “Izgledat će kao da
gleda kroz tebe, ali zvat će te Leto”
Mnogo kasnije, Teg je imao teškoća kada se želio prisjetiti svake
pojedinosti postupka za ponovno buđenje kojeg se pridržavao. Znao je
da je nastavio postupati kako mu je bilo naređeno, ali je njegovo
sjećanje odlutalo ostavivši oslobođeno tijelo da samo ispuni zadane mu
naredbe. Čudno, njegovo varljivo sjećanje požurilo je u jednu drugu
neposlušnost: pobuna na Cerbolu, on, sredovječan, ali već bashar
zavidne reputacije. Bio je odjenuo svoju najbolju odoru, ali nije stavio
odličja (bila je to odmjerena gesta) i pojavio se na podnevnoj žegi
bitkom preoranih cerbolskih polja. Potpuno nenaoružan na putu
pobunjenika koji su napredovali.
Mnogi među napadačima dugovali su mu život. Većina njih
nekoć su mu bili najodaniji saveznici. Sada su bili divlje neposlušni. A
Tegova nazočnost na putu kojim su napredovali, tim je vojnicima
govorila: “Neću nositi odličja koje svjedoče o tome što sam učinio za
vas kada smo bili drugovi. Neću predstavljati ništa što bi me moglo
označiti da sam jedan od vas. Nosim samo odoru koja vam govori da
sam još bashar. Ubijte me ako ste spremni otići tako daleko u svojoj
neposlušnosti.
Kad je većina napadača odbacila oružje i stupila naprijed, neki
od njihovih zapovjednika spustili su se na koljena pred svojim starim
basharom i on im prigovori: “Preda mnom se nikada niste morali
klanjati ili spuštati na koljena! Vaši novi vođe su vas naučili lošim
navikama.” Kasnije je rekao pobunjenicima da se slaže s pojedinim
njihovim pritužbama. Cerbol je bio gadno zloupotrebljavan. Također ih
je upozorio:
“Jedna od najopasnijih stvari u svemiru je priprost narod s
opravdanim pritužbama. Međutim, ni to nije ni približno tako opasno
kao obaviješteno i inteligentno društvo s pritužbama. Štetu koju
osvetoljubiva inteligencija može učiniti ne možete čak ni zamisliti.
Tiranin bi izgledao kao blagonakloni otac u usporedbi s tim što ste vi
namjeravali provesti!”
Jasno, sve je to, u određenom benegesseritskom kontekstu, bila
istina koja mu je malo pomogla u ovoj zadaći s Duncanom Idahom,
golom – izazivanju psihičke i fizičke agonije kod gotovo bespomoćne
žrtve.
Najlakše mu se bilo sjetiti pogleda Duncanovih očiju. One nisu
mijenjale žarište; zurile su izravno u Tegovo lice, čak i u trenutku
zadnjeg vriska:
“Proklet bio Leto, što to radiš?”
Nazvao me je Letom.
Teg odskoči dva koraka unatrag. Osjećao je žmarce i bol u
lijevoj nozi gdje ga je Duncan udario. Shvati da dašće i da je na kraju
snage. Bio je prestar za ovakve napore, a to što je upravo učinio natjera
ga da se osjeti prljavim. Doduše, postupak ponovnog buđenja bio je
potpuno određen u njegovoj svijesti. Znao je da su gole nekoć budili
nesvjesno ih uvjetujući na pokušaj ubojstva neke voljene osobe. Golina
psiha, na taj način razbijena i natjerana na ponovno oblikovanje,
zauvijek bi ostajala sa psihičkim ožiljcima. Ova nova tehnika ostavljala
je ožiljke samo na provoditelju tog postupka.
Polagano, krećući se protiv volje mišića i živaca ošamućenih od
agonije, Duncan sklizne unatrag sa stola i zastane naslonivši se na
stolac, drhteći i zureći u Tega.
Tegove upute su glasile: “Moraš stajati potpuno mirno. Ne miči
se. Dopusti mu da te promatra, ako to baš želi”
Teg je nepomično stajao kako mu je bilo rečeno. Sjećanje na
pobunu na Cerbolu mu je nestalo iz pamćenja: znao je što je onda učinio
i što je sada napravio. Na neki način, postojala je sličnost između ta dva
događaja. Pobunjenicima nije prenio nikakve krajnje istine (ako takvo
nešto i postoji); tek toliko koliko je bilo potrebno da ih namami natrag u
stado. Bol i njezine predvidljive posljedice. “To je za tvoje vlastito
dobro.”
Ali, zar je zaista bilo dobro to što su učinili tom goli, Duncanu
Idahu?
Teg se pitao što se događa u Duncanovoj svijesti. Tegu su
objasnili koliko su znali o tim trenucima, ali sada je vidio da te riječi
nisu bile primjerene. Duncanove oči i lice samo su govorili o
unutrašnjoj uzburkanosti – užasne grimase usta i obraza, pogled koji je
lutao tamo-amo.
Polagano, osjetljivo u svojoj sporosti, Duncanovo lice se smiri.
Tijelo mu se nastavljalo tresti. Osjećao je otkucaje svoga tijela kao nešto
udaljeno, bolove i probadanja kao nešto što je trpio netko drugi.
Doduše, on se nalazio ovdje, baš u ovom trenutku – koji god da je to
trenutak bio i gdje god da se to mjesto nalazilo. Sjećanja mu se neće
zaplesti. Odjednom osjeti da ne pripada ovome mjestu, da mu je tijelo
premalo, neodgovarajuće za njegovo predgolsko postojanje. Sada je
probadanje i izvrtanje svijesti bilo unutrašnje.
Tegovi instruktori su rekli: Njegova sjećanja iz prijašnjih
razdoblja bit će filtrirana ograničenjima postavljenim kad je postao
gola. Jedan dio izvornih sjećanja vraćat će mu se u valovima. Druga
će se javljati sporije. Doduše., neće se zaplitati u tu mrežu, sve dok se
ne prisjeti prvobitnog trenutka smrti? Bellonda je tada objasnila Tegu
poznate pojedinosti o tom kobnom trenutku.
“Sardaukar”, šapne Duncan. Prođe pogledom unaokolo preko
harkonnenskih simbola koji su obilježavali ne-kuglu. “Careve najbolje
trupe odjevene u harkonnenske odore!” Vučja grimasa iskrivi mu usta.
“Kako li su samo to morali mrziti!”
Teg ostane oprezno nijem.
“Ubili su me”, reče Duncan. Bila je to ravnodušna, bezosjećajna
izjava, još više obeshrabrujuća zbog jasnoće izgovaranja. Nekontrolirani
drhtaj prođe njime, a zatim se smiri. “Najmanje ih je desetak u toj maloj
prostoriji.” Tad pogleda ravno u Tega. “Jedan od njih probio se do mene
poput mesarske sjekire i bacio mi se na glavu.” Oklijevao je, grlo mu se
stezalo. Pogled mu je ostao prikovan za Tega. “Jesam li Paulu
omogućio bijeg?”
“Na sva mu pitanja odgovaraj iskreno.”
“Pobjegao je.”
Sad su stigli do odlučnog trenutka. Otkud Tleilaxima Idahove
stanice? Testovi Sestrinstva dokazali su njihovu originalnost, ali dvojbe
su ostale. Tleilaxi su s ovim golom učinili nešto po svome. Njegova
sjećanja mogla bi im to otkriti.
“Harkonneni…” započne Duncan. Njegova sjećanja iz Tvrđave
su se počela zaplitati. “Oh, daa!” Protrese ga žestok smijeh. Ispusti strastven
pobjednički poklič upućen davno mrtvom barunu Vladimiru
Harkonnenu: “Vratio sam ti, Barune! Da, učinio sam to za sve one koje
si uništio!”
“Sjećaš li se Tvrđave i onoga što smo te učili?” upita Teg.
Zbunjeno mrštenje izbrazda Duncanovo čelo dubokim borama.
Emocionalna bol borila se s njegovom fizičkom boli. Potvrdno kimne
na Tegovo pitanje. Postojala su dva života, jedan ispred kojeg se
ispriječila axolotl posuda i drugi… drugi… Duncan je osjećao da nije
cjelovit. Nešto je ostalo potisnuto u njemu. Ponovno buđenje nije bilo
dovršeno. Ljutito pogleda Tega. Je li postojalo još nešto? Teg je bio
okrutan. Potrebno okrutan? Je li to način koji je trebalo vratiti golu u
prvobitno stanje?
“Ja…” Duncan odmahne glavom poput neke velike ranjene
životinje pred lovcem.
“Jesu li ti se vratila sva sjećanja?” navaljivao je Teg.
“Sva? Oh, da. Sjećam se Gammu kad je bila Giedi Jedan –
naftom i krvlju natopljena paklena rupa Carstva! Da, zaista, bashare.
Bio sam marljiv učenik. Zapovjednik puka!” Ponovno se nasmijao,
zabacivši glavu na čudno zreli način, neprimjeren tom mladom tijelu.
Teg osjeti iznenadnu plimu dubokog zadovoljstva, mnogo dublju
od pukog olakšanja. Odigralo se baš onako kako su mu opisali.
“Mrziš li me?” upita.
“Mrzim li vas? Nisam li rekao da ću vam biti zahvalan?”
Odjednom Duncan podigne ruke i zagleda se u njih. Zatim spusti
pogled na svoje mladenačko tijelo. “Kakav izazov!” promrmlja. Spusti
zatim ruke i usredotoči se na Tegovo lice, slijedeći karakteristične crte.
“Atreidi”, reče on. “Svi ste vi tako prokleto slični!”
“Ne svi”, reče Teg.
“Ne govorim o vanjštini, bashare.” Pogled mu izgubi žarište.
“Pitao sam koliko mi je godina.” Nastupi duga tišina, a zatim: “Bogovi
tame! Prošlo je toliko vremena!”
Teg sad izgovori ono što je još morao: “Sestrinstvo te treba.”
“U ovom nezrelom tijelu? Što bih trebao učiniti?”
“To zaista ne znam, Duncane. Tijelo će sazreti i vjerujem da će ti
časna majka sve objasniti.”
“Lucilla?”
Iznenada, Duncan podigne pogled prema ukrašenom stropu, pa
prema kupoli i njenoj baroknoj uri. Prisjetio se dolaska ovamo s Tegom
i Lucillom. Mjesto je bilo isto, ali nekako drukčije. “Harkonneni” šapne
ponovno. Prijeteći pogleda Tega. “Znate li koliko su članova moje
obitelji Harkonneni mučili i ubili?”
“Jedna od Tarazinih arhivistkinja izvijestila me o tome.”
“Izviješće? Mislite da to riječi mogu opisati?”
“Ne. Ali to je jedini odgovor koji ti mogu dati.”
“Prokleti da ste, bashare. Zašto vi Atreidi uvijek morate biti tako
iskreni i časni?”
“Vjerojatno je to naše naslijeđe.”
“Tu ste potpuno u pravu.” Glas je bio Lucillin i stigao je iza
Tega.
Teg se ne osvrne. Koliko je toga čula? Kako dugo je stajala
tamo? Lucilla priđe i stane uz Tega, ali pažnja joj je bila usredotočena
na Duncana. “Vidim, obavili ste posao, Miles.”
“Tarazine naredbe doslovno su provedene”, odgovori Teg.
“Bili ste vrlo mudri, Miles”, reče ona. “Mnogo mudriji nego što
sam pretpostavljala da možete biti. Vašu majku je trebalo oštro kazniti
zbog svega što vas je naučila.”
“Ahhh, Lucilla zavodnica” reče Duncan. On okrzne pogledom
Tega, a zatim ponovno prebaci pažnju na Lucillu. “Da, sada mogu
odgovoriti na moje drugo pitanje – što ona treba obaviti.”
“Zovu ih Utiskivačicama”, reče Teg.
“Miles”, reče Lucilla, “ako ste mi otežali zadaću i ne mogu je
obaviti, naredit ću da vas ispeku na ražnju.”
Emocionalna obojenost njenog glasa natjera Tega na drhtaj.
Znao je da je njena prijetnja tek metafora, ali to što je prijetnja nudila
bilo je stvarno.
“Gozba s kažnjavanjem” reče Duncan. “Kakve li ljepote!”
Teg se okrene Duncanu: “Nema ničeg romantičnog u ovome što
smo ti učinili, Duncane. Pomogao sam Bene Gesseritu u mnogim
slučajevima iz kojih sam izašao osjećajući se prljavim, ali nikada nisam
bio prljaviji nego sada.”
“Tišina!” naredi Lucilla. U naređenju se osjećala sva jačina
Glasa.
Teg pusti da Glas prostruji kroz i pokraj njega, kako ga je to
majka naučila, a tada reče: “Za sve nas koji smo iskreno odani
Sestrinstvu postoji samo jedna briga: opstanak Bene Gesserita. Ne
opstanak neke određene jedinke, već samog Sestrinstva. Prijevare,
nepoštenje – to su prazne riječi kad se radi o opstanku Sestrinstva.”
“Prokleta bila ta tvoja majka, Miles!” Lucilla mu je dala
kompliment ne skrivajući bijes.
Duncan se zagleda u Lucillu. Tko je ona? Lucilla? Osjeti kako
mu se osjećaji komešaju. Lucilla nije bila ista osoba… uopće nije bila
ista, pa ipak… komadići i djelići bili su isti. Njen glas. Njene crte.
Iznenada, on ponovno ugleda lice žene koje je na trenutak opazio na
zidu prostorije u Tvrđavi.
“Duncane, moj dragi Duncane! ”
Suze krenu iz Duncanovih očiju. Njegova vlastita majka – još
jedna harkonnenska žrtva. Mučena… tko zna što još? Njen ‘dragi
Duncan’ nikada je više nije vidio.
“Bogovi, želio bih sada imati ovdje jednog od njih kojeg bih
mogao ubiti”, promrmlja Duncan.
Ponovno se usredotoči na Lucillu. Suze su zamaglile njene crte
lica i omogućile mu lakšu usporedbu. Lucillino lice miješalo se s licem
gospe Jessice, voljene žene Leta Atreida. Duncan pogleda Tega, pa opet
Lucillu, otirući suze iz očiju dok se okretao. Lice iz sjećanja raspline se
u lice prave Lucille koja je stajala pred njim. Slična… ali nikada
istovjetna. Utiskivačica.
Mogao je pogoditi što to znači. U njemu se probudi istinska
žestina Duncana Idaha. “Moje dijete želiš u utrobi, Utiskivačice? Znam
da vas bezrazložno ne zovu majkama.”
Lucilla samo ledeno odgovori: “O tome ćemo drugi put.”
“Porazgovarajmo o tome na primjerenom mjestu” reče Duncan.
“Možda ću ti otpjevati neku pjesmu. Ne onako dobro kako bi to učinio
stari Gurney Halleck, ali dovoljno dobro kao predigru za malo vježbanja
po krevetu.”
“To ti je zabavno?” upita ona.
“Zabavno? Ne, ali sjetio sam se Gurneya. Reci mi, bashare, jeste
li i njega vratili iz mrtvih?”
“Ne, koliko znam” odgovori Teg.
“Ahhh, bio jednom jedan pjevač!” nastavi Duncan. “Mogao bi
vas ubiti dok pjeva, ne pogriješivši nijednu notu.”
Ne odustajući od svoga ledenoga držanja, Lucilla reče: “Mi iz
reda Bene Gesserita naučile smo izbjegavati glazbu. Ona budi previše
zbunjujućih osjećaja. Osjećajnih sjećanja, naravno.”
To ga je trebalo prestrašiti, podsjetiti ga na sva ona druga
sjećanja i na snagu Bene Gesserita, ali Duncan se samo još glasnije
nasmije.
“Kakva sramota”, reče. “Propuštate toliko toga u životu.” I
započne pjevušiti stari Halleckov refren:
“Smotra, prijatelji smotra davno izbrisanih postrojbi…”
Misli mu odlutaše daleko, obuzete bogatim, novim mirisom tih
ponovno rođenih trenutaka i on opet osjeti žestoki udar nečeg snažnog
što je ostalo potisnuto u njemu. Što god to bilo, bilo je divlje i ticalo se
Lucille, Utiskivačice. U mašti ju je vidio mrtvu, tijela preplavljenog
krvlju.
25.
Ljudi uvijek žele nešto više od trenutne radosti ili onog dubljeg
osjećaja kojeg zovu srećom. To je jedna od tajni pomoću kojih
oblikujemo ispunjavanje naših planova. Nešto više uvijek znači
povećanu moć nad ljudima koji ne je znaju imenovati ili (što je češći
slučaj) čak ni ne naslućuju da takvo što postoji. Većina ljudi samo
nesvjesno reagira na takve skrivene sile. Znači, trebamo samo stvoriti
nekakvo proračunano nešto više, opisati ga i uobličiti i ljudi će nas
slijediti.
Vodeće tajne Bene Gesserita
Odrade i Sheeana, s nijemim Waffom koji im je odmicao oko
dvadeset koraka, spuštale su se putem, obrubljenim korovom, uz neko
dvorište u kojem se nalazilo skladište začina. Svi su odjenuli nove
pustinjske odore i svjetlucavu zaštitu. U mrežastu sivu ogradu od
nulplaza koja je ograđivala dvorište pokraj njih, bile su upletene vlati
trave i zrele mahune pamuka. Promatrajući mahune pune sjemenki,
Odrade je razmišljala o njima kao o životu koji se pokušava probiti
unatoč neumoljivom zahvatu ljudi.
Iza njih su se blokovi kuća podignutih oko Dar-es-Balata pekli
na suncu ranog poslijepodneva. Topli suhi zrak palio joj je grlo kad bi
brzo disala. Odrade se osjećala omamljeno i ratovala je sama sa sobom.
Mučila ju je žeđ. Hodala je kao da balansira na rubu provalije. Situacija
koju je stvorila po Tarazinoj naredbi mogla bi eksplodirati svakoga
trenutka. Kako je samo krhka!
Tri sile su balansirale, ne može se reći da su podržavale jedna
drugu, već su ih samo održavali motivi koji su u trenutku mogli
izmijeniti i razvrći čitav savez. Vojnici koje je poslala Taraza nisu je
umirili. Gdje je bio Teg? Gdje Burzmali? Naposljetku, gdje je gola?
Trebao je već biti ovdje. Zašto su joj zapovjedili da odugovlači stvar?
Današnji pothvat sigurno će usporiti stvar! Iako je dobila Tarazin
blagoslov, Odrade je smatrala da ovaj odlazak u pustinju kod crva može
trajno odložiti sve. A bio je tu i Waff. Preživi li, hoće li će mu preostati
ijedan djelić koji će moći pokupiti?
Unatoč njezi koja mu je pružena zacjeljujućim zavojima iz
najboljih brzoobnavljajućih pojačivača Sestrinstva, Waff je tvrdio da ga
ruke još uvijek bole na mjestima gdje mu ih je Odrade polomila. Nije se
žalio, samo je to tek povremeno spominjao. Činilo se da prihvaća njihov
krhki savez, čak i izmjene koje su značile uključivanje svećeničke klike
s Rakisa. Nedvojbeno se uvjerio da je jedan od njegovih osobnih
Liceigrača zavladao Visokom svećeničkom ložom prerušen u Tueka.
Waff je od Bene Gesserit odlučno zahtijevao svoje ‘majke za
razmnožavanje’ i do tada odbijao predati svoj ulog u nagodbi.
“Radi se tek o malom odlaganju dok Sestrinstvo ponovno ne
razmotri sporazum”, objasnila je Odrade. “U međuvremenu… “
Danas je stiglo to u međuvremenu.
Odrade odbaci zle slutnje i započne uživati u pothvatu. Opčinilo
ju je Waffovo ponašanje, posebno njegova reakcija na susret sa
Sheeanom: potpuno otvoreno izraženo strahopoštovanje i ne baš mala
zavist.
Ljubimica njegova Proroka.
Odrade pogleda postrance na djevojčicu koja je pokorno hodala
pokraj nje. Morao je postojati neki stvarni utjecaj koji je utkao ove
događaje u benegesseritski plan.
Odrade je uzbudio prodor Sestrinstva u stvarnost tleilaškog
ponašanja. Waffova fanatična prava vjera oblikovala se sve jasnije kroz
svaki njegov novi odgovor. Bila je sretna zbog same nazočnosti ovdje,
što joj se pružila prigoda za proučavanje Gospodara Tleilaxa u vjerskom
okruženju. Svaki kamenčić pod Waffovim nogama odavao je djelić
cjelokupnog ponašanja, što je ona s lakoćom prepoznavala, jer je bila
školovana za taj posao.
Trebali smo pretpostaviti, pomisli Odrade. Postupci naše
vlastite Missionariae Protective trebali su nam objasniti kako je to
Tleilaxima uspjelo: čuvajući za sebe, odbijajući svako nametanje
tijekom svih tih mučnih tisućljeća.
Pokazalo se da nisu kopirali organiziranost Bene Gesserita. A
koja je to druga sila mogla učiniti nešto slično? Bila je to vjera. Veliko
vjerovanje!
Osim ako Tleilaxi ne koriste svoj gola-sustav kao neku vrstu
besmrtnosti.
Možda Taraza ima pravo. Reinkarnirani Gospodari Tleilaxa ne
bi bili poput časnih majki – ne bi imali Druga sjećanja, već samo
vlastita. Ali, produžena!
Zadivljujuće!
Odrade pogleda ispred sebe u Waffova leđa. Mučno. Izgleda da
mu je to postalo normalno. Sjeti se da je Sheeanu nazvao ‘Alyama’. Još
jedna jezična potvrda Waffovog Velikog vjerovanja. Riječ je značila
‘blagoslovljena’. Tleilaxi nisu samo očuvali drevni jezik, već su se
njime služili u njegovom izvornom obliku.
Zar Waff nije znao da nešto takvo mogu učiniti tek snažne sile
poput vjere?
Imamo u šaci korijene tvoje opsesije, Waffe! Ne razlikuju se
mnogo od nekih koje smo same stvorile. Mi znamo iskoristiti takve
stvari u vlastite svrhe.
Tarazina poruka zaplamsa u Odradinoj svijesti: “Plan Tleilaxa je
proziran: prevlast. Ljudski svemir treba biti pretvoren u tleilaški svemir.
Ne mogu se nadati ostvarenju toga cilja bez pomoći Raspršenih. Ergo.”
Zaključak Vrhovne majke nije se mogao zanijekati. Čak se u
njega uklapala i suprotnost koja je izazvala raskol i prijetila uzdrmati
Sestrinstvo. Ali pomisao na masu Raspršenih, njihov broj koji se
eksponencijalno povećava, izazvao je kod Odrade tek jedan osjećaj:
očaj.
Tako nas je malo u usporedbi s njima.
Sheeana zastane i podigne jedan oblutak. Trenutak ga je
promatrala, a zatim ga baci u ogradu pokraj njih. Oblutak prođe kroz
mrežu ne dodirnuvši je.
Odrade preuzme veću vlast nad sobom. Škripa njihovih nogu po
raspršenom pijesku nanesenom na ovaj rijetko korišteni put učini joj se
odjednom preglasnom. Vretenasti nasip, što je preko prstenastog qanata
i jarka Dar-es-Balata vodio van, ležao je nekih dvije stotine koraka
ispred njih na kraju ovoga uskoga puta.
Sheeana progovori: “Radim ovo jer ste vi tako naredili, majko.
Ali još mi nije jasno zašto.”
Jer to je kušnja namijenjena Waffu, a preko njega,
preoblikovanju Tleilaxa!
“To je pokazivanje”, reče Odrade.
To je bilo točno. Nije bilo sasvim točno, ali je moglo poslužiti.
Sheeana je hodala pognute glave, pogleda uprtog u svaki dio tla
na koji bi zakoračila. Je li to bio način na koji se uvijek približavala
svom Shaitanu? pitala se Odrade. Zamišljena i nepristupačna?
Odrade začuje slab lupetav zvuk iznad i iza sebe. Stizali su
budni ornitopteri. Neće se sasvim približiti, ali mnoge oči promatrat će
ovo pokazivanje.
“Plesat ću”, reče Sheeana. “To obično dozove velikog.”
Odrade osjeti kako joj srce brže zakuca. Hoće li ‘veliki’ nastaviti
slušati Sheeanu unatoč nazočnosti dvoje pratitelja?
Ovo je samoubilačka glupost!
Moralo se ići do kraja: Tarazina naredba.
Odrade pogleda ograđeno dvorište skladišta začina pokraj njih.
Mjesto joj se učini čudno poznatim. Više nego déjà vu. Unutrašnja
sigurnost koja je primala poruke od Drugih sjećanja poruči joj da je ovo
mjesto ostalo gotovo nepromijenjeno još od davnih vremena. Izgled
silosa za začin u dvorištu bio je isto tako star kao i Rakis: ovalni
rezervoari na visokim nogama, poput kukaca od metala i plaza koji kao
da na štulama čekaju svoj plijen. Pretpostavljala je da je nesvjesna
poruka prvobitnih dizajnera trebalo glasiti: melange je oboje: i blagodat
i propast.
Ispod silosa i pokraj blatnjavih zidova zgrada širila se pjeskovita
pustoš na kojoj ništa nije smjelo rasti; amebasta ruka Dar-es-Balata koja
je dosizala gotovo do ruba qanata. Tiraninova dugo skrivena ne-kugla
stvorila je jednu plodnu vjersku zajednicu koja je većinu svojih
aktivnosti skrivala iza zidova bez prozora i ispod zemlje.
Tajno djelovanje naših nesvjesnih želja!
Sheeana ponovno progovori: “Tuek se promijenio.”
Odrade primijeti kako se Waffova glava naglo podigne. Čuo je.
Razmišljat će: Možemo li bilo što sakriti pred Prorokovim glasnikom.
Previše ljudi već zna da je jedan Liceigrač preuzeo obličje
Tueka, mislila je Odrade. Svećenička klika je, jasno, vjerovala kako
iznad Tleilaxa rasprostire dovoljno veliku mrežu u koju će se uhvatiti ne
samo Bene Tleilaxi već i samo Sestrinstvo.
Odrade nanjuši oštre zadahe kemikalija korištenih za uništavanje
korova u dvorištu skladišta začina. Mirisi je natjeraše da ponovno
posveti pažnju sadašnjosti. Ovdje vani se nije usuđivala upustiti u
mentalna lutanja! Bilo bi vrlo lako uhvatiti Sestrinstvo u njegovu
vlastitu zamku.
Sheeana se saplete i prigušeno krikne, više iz bijesa negoli se
stvarno ozlijedila. Waff se naglo okrene i pogleda u Sheeanu, a zatim se
ponovno usredotoči na put. Bilo mu je jasno da se dijete samo
popiknulo na pukotinu na putu. Nanesen pijesak skrivao je pukotine na
putu. Međutim, prekrasna građa nasipa ispred njega pokazala se
neoštećenom. Nedovoljno čvrsta da podnese nekog od Prorokovih
nasljednika, ali više nego dovoljno čvrsta za prijelaz nekog hodočasnika
koji se preko njega uputio u pustinju.
Waff je sebe uglavnom smatrao hodočasnikom.
Došao sam kao prosjak u zemlju tvoga glasnika, bože.
Pomalo je dvojio glede Odrade. Časna majka ga je dovela
ovamo kako bi iz njega izvukla sve što zna prije negoli ga ubije. Uz
božju pomoć, još je mogu iznenaditi. Znao je da je njegovo tijelo otporno na
ixijansku sondu, iako ona očito nije nosila sa sobom neki
tako nezgrapan uređaj. Waffa je jedino uljuljavala u sigurnost snaga
njegove vlastite volje i povjerenje u božju milost.
A što ako su nam pružile ruku iz časnih pobuda?
I to će biti božje djelo.
Savez s Bene Gesseritom, čvrsti nadzor nad Rakisom: kakav li je
to samo san bio! Konačno ujedinjenje šerijatskog nasljednika i
benegesseritskih misionarki.
Kad je Sheeana ponovno izgubila korak i ponovno se požalila,
Odrade joj dobaci: “Ne nameći se, dijete!”
Odrade primijeti da se Waffova ramena na to ukočiše. Nije mu
se sviđalo što se netko tako odlučno obraća njegovoj ‘blagoslovljenoj’.
Bilo je hrabrosti u tom čovječuljku. Odrade u tome prepozna snagu
fanatizma. Čak i da crv dođe i ubije ga, Waff ne bi pobjegao. Vjera u
božju volju odvela bi ga ravno u smrt – osim ako se ne poljulja njegova
vjerska sigurnost.
Odrade zatomi osmijeh. Mogla je slijediti tijek njegovih misli:
bog će uskoro objaviti svoj cilj.
Ali Waff je razmišljao o svojim stanicama koje su rasle i
polagano se obnavljale u Bandalongu. Što god da se ovdje dogodilo,
njegove stanice nastavit će za Bene Tleilaxe… i za boga – serijski
stvarati Waffove koji će uvijek služiti Velikom vjerovanju.
“Znate, mogu namirisati Shaitana”, reče Sheeana.
“Već sada?” Odrade pogleda prema nasipu ispred njih. Waff je
već napravio nekoliko koraka po izbočenoj površini.
“Ne, tek kad dođe”, dobaci Sheeana.
“Jasno da možeš, dijete. Svatko bi to mogao.”
“Mogu ga namirisati iz velike daljine.”
Odrade duboko udahne kroz nos, razvrstavajući mirise iz okoline
od spaljenog kremena: slabi zadah melangea… ozona, nečeg jako
kiselog. Kretnjom pokaže Sheeani da će prije nje zakoračiti na nasip.
Waff je održavao razmak od dvadeset koraka. Nasip je uranjao u
pustinju nekih šezdesetak metara ispred njega.
Prvom prigodom ispitat ću pijesak, pomisli Odrade. To će mi
otkriti mnoge stvari.
Čim se popela na nasip podignut preko jarka s vodom, ona
pogleda prema jugozapadu prema niskoj prepreci uzduž obzora.
Iznenada se suoči s nametnutim Drugim sjećanjem. U njemu nije bilo
pukotina stvarne vizije, ali ipak ga je prepoznala – tu mješavinu zrcalnih
slika iz njenih najdubljih unutrašnjih izvora.
Dovraga! pomisli. Ne sada.
Nije bilo uzmaka. Takve smetnje javljaju se s određenom
svrhom i polažu neodložno pravo na njenu svijest.
Upozorenje!
Ona škiljavo pogleda prema obzoru, dopuštajući Drugim
sjećanjima izbijanje u prvi plan: davna visoka prepreka u daljini… ljudi
koji se kreću po njenom vrhu. Bio je tamo u tom udaljenom sjećanju
neki čaroban most, nestvaran i divan. Povezivao je jedan dio nestale
prepreke s drugim njenim dijelom i ona je znala, iako je nije vidjela, da
rijeka teče ispod tog davno nestalog mosta. Idahova rijeka! Sada je
nametnuta vizija oživjela: predmeti su padali s mosta. Bili su predaleko
da bi ih mogla raspoznati, ali je već prikupila sve pojedinosti potrebne
za ovu zamišljenu viziju. S užasom i zanosom prepoznala je prizor.
Čarobni most se rušio! Padao je u rijeku ispod sebe.
Ta vizija nije bila slika nekog slučajnog uništavanja. Bilo je to
klasično nasilje ponijeto u mnogim sjećanjima, koje je stiglo do nje u
trenucima začinske agonije, pa je Odrade mogla razvrstati domišljato
uskladištene dijelove vizije: tisuće njihovih predaka promatralo je u
mašti rekonstrukciju tog prizora. To nije bilo stvarno vizualno sjećanje,
već skup preciznih izvješća.
Dakle, to se tu dogodilo!
Odrade zastane i dopusti tim slikovnim vizijama zadržavanje
svojoj svijesti. Upozorenje! Otkriveno je nešto opasno. Nije pokušala ulaziti
u smisao upozorenja. Kad bi to učinila, mogla se raspasti u zbrci
čiji svaki dio može biti onaj pravi: znala je, nestalo bi izvorne
sigurnosti.
Ta stvar tamo vani zauzela je svoje mjesto u atreidskoj povijesti.
Leto II., Tiranin, pao je s tog čarobnog mosta i poginuo. Veliki crv
Rakisa, Tiranin, Božanski car glavom i bradom, pao je s tog mosta
tijekom svog svadbenog putovanja.
Tamo! Baš tamo u Idahovoj rijeci ispod uništenog mosta,
Tiranin je uronio u vlastitu agoniju. I baš tamo je započeo pretvorbu u
kojoj je rođen Podijeljeni bog – sve je to tamo začeto.
Zašto bi to upozoravalo?
Most i rijeka nestali su iz ove zemlje. Visoki zid koji je opasivao
Tiraninovu suhozemlju Sareer stradao je od zuba vremena i u obliku
isprekidane linije ležao je na obzoru koji je treperio na vrućini.
Ako bi crv sada došao sa svojim zametnutim biserom
Tiraninovog vječno uspavanog sjećanja, bi li to sjećanje bilo opasno?
Upravo to je tvrdila Tarazina opozicija u Sestrinstvu.
“Njega će probuditi!”
Taraza i njene savjetnice odbacivale su čak i samu mogućnost
izvodljivosti nečeg takvog.
Pa ipak, truba iz Odradinih Drugih sjećanja nije se smjela
zanemariti.
“Časna majko, zašto smo stale?”
Odrade osjeti kako joj se svijest lelujavo vraća u trenutnu
stvarnost koja je zahtijevala njenu pažnju. Tamo vani, u toj
upozoravajućoj viziji, počinjao je beskonačan Tiraninov san, ali ometali
su ga i neki drugi snovi. Pred njom je stajala Sheeana, zbunjenog izraza
lica.
“Promatrala sam ono tamo”, pokaže Odrade. “Znaš, Sheeana,
tamo je začet Shai-Hulud.”
Waff se zaustavio na kraju nasipa, na korak do dosega pijeska
udaljen nekih četrdesetak koraka od Odrade i Sheeane. Odradin glas
ukopao ga je na mjestu, ali se nije okrenuo. Odrade je mogla osjetiti
nezadovoljstvo u njegovom držanju. Waffu se nije sviđao čak ni
najmanji cinizam ako bi se odnosio na njegovog Proroka. Uvijek je
predbacivao časnim majkama ciničnost. Posebno glede religije. Još nije
bio spreman prihvatiti da dugo prezirani Bene Gesserit, izvor njihovog
straha, možda prihvaća njegovo Veliko vjerovanje. To će morati
pažljivo obraditi – kako je to uvijek bio slučaj s Missionariom
Protectivom.
“Govore da je ovdje nekoć tekla jedna velika rijeka”, primijeti
Sheeana.
Odrade zamijeti veselu podrugljivost u Sheeaninom glasu. Dijete
je brzo učilo!
Waff se okrene i mrko ih pogleda. I on je to uočio. Što li je sada
mislio o Sheeani?
Odrade je jednu ruku držala na Sheeaninom ramenu, dok je
drugom pokazivala. “Evo, tamo se nalazio most. Na tom je mjestu veliki
zid Sareera bio otvoren kako bi se omogućilo protjecanje Idahove
rijeke. Iznad otvora nalazio se most.”
Sheeana uzdahne. “Prava rijeka”, šapne.
“Nije jarak, a prevelika je za kanal”, reče Odrade.
“Nikad nisam vidjela rijeku”, uzdahne Sheeana.
“Tu su uronili Shai-Huluda u rijeku”, reče Odrade. Ona pokaže
lijevo. “Tamo preko, s te strane, više kilometara u tom smjeru, bio je
podignuo svoju palaču”
“Tamo nema ničega osim pijeska”, primijeti Sheeana.
“Palača je razorena u Doba gladi”, reče Odrade. “Ljudi su mislili
da se u njoj nalazi skrivena zaliha začina. Jasno, nisu bili u pravu. Bio je
prepametan za takvo nešto.”
Sheeana se nagne prema Odrade i šapne: “Ipak negdje postoji
veliko bogatstvo u začinu. Pjesme govore o tome. Čula sam mnogo
puta. Moj… rekao je da se nalazi u špilji.”
Odrade se nasmiješi. Sheeana se očito pozivala na Usmene
predaje. Gotovo je rekla “Moj otac…” misleći pritom na svog pravog
oca koji je našao smrt u ovoj pustinji. Odrade je tu priču odavno
izmamila od djevojčice.
I dalje šapućući tik uz Odradino uho, Sheeana reče: “Zašto je taj
čovječuljak s nama? Ne sviđa mi se.”
“Mora nazočiti pokazivanju”, reče Odrade.
Waff je baš tog trenutka sišao s nasipa na prvu meku strminu
slobodnog pijeska. Kretao se pažljivo, ali bez zamjetnog oklijevanja.
Čim se našao na pijesku, on se okrene, tako da su mu se vidjele oči koje
su blistale na vrelom suncu, te ravno pogleda u Sheeanu, pa u Odrade.
Još ne može zatomiti zavist kad pogleda Sheeanu, pomisli
Odrade. Što misli koje će velike stvari ovdje otkriti? Bit će obnovljen. A
tek prestiž! Sheeana rukom zakloni oči i započne proučavati pustinju.
“Shaitan voli toplinu”, primijeti Sheeana. “Kad je toplo, ljudi se
kriju unutra, a to je vrijeme kad Shaitan dolazi.”
Ne Shai-Hulud, pomisli Odrade. Shaitan! Točno si predvidio,
Tiranine. Što si još znao o našim vremenima?
Zar se Tiranin zaista nalazi uspavan tamo vani u svim tim
svojim crvolikim potomcima?
Nijedna analiza koje je Odrade proučila nije mogla objasniti što
je natjeralo jednog čovjeka u simbiozu s tim prvobitnim crvom Rakisa.
Što se događalo u njegovoj svijesti tijekom milenijima dugog razdoblja
te užasne preobrazbe? Je li barem nešto od toga, makar i najmanji dio,
očuvan u današnjim rakiškim crvima?
“Blizu je, majko”, reče Sheeana. “Osjećate li zadah?”
Waff je zabrinuto zurio u Sheeanu.
Odrade duboko uzdahne: sve jači miris cimeta, s oštrijim
zadahom kremena. Vatra, sumpor – nagomilani kristali pakla velikog
crva. Ona zastane, zahvati prstima malo pijeska i stavi ga na jezik.
Cjelokupno naslijeđe bilo je ovdje: Dina iz Drugih sjećanja i Rakis
današnjih dana.
Sheeana pokaže malo lijevo od sebe, ravno prema laganom
povjetarcu koji je dolazio iz pustinje. “Tamo. Moramo požuriti.”
Ne čekajući dopuštenje od Odrade, Sheeana lagano potrči niz
nasip, prođe pokraj Waffa i nađe se na prvoj dini. Tamo zastane,
očekujući da joj se pridruže Odrade i Waff. S vrha ove dine povede ih
na drugu, dok im je pijesak otežavao prolazak, pa dalje duž jednog
zavojitog barakana uz pramenove prašine koji su poskakivali stižući s
njegova prijevoja. Uskoro je vodom omeđena sigurnost Dar-es-Balata
ostala iza njih gotovo cijeli kilometar.
Sheeana ponovno zastane.
Waff se dahtavo ukoči iza nje. Znoj mu je blistao iznad obrva,
na granici gdje mu je završavala kapuljača pustinjskog odijela.
Odrade stane korak iza Waffa. Duboko i umirujuće udisala je
zrak dok je stojeći pokraj Waffa buljila u predio koji je zaokupio
Sheeaninu pažnju.
Žestoka pješčana plima tekla je pustinjom ispred dine na kojoj
su stajali, nošena olujnim vjetrom. Odmah zatim pojavi se kamena
podloga u obliku neke dugačke uske ulice od divovskih gromada koje
su ležale razbacane i preokrenute kao da je neki ludi Prometej razorio
nekakvo zdanje. Kroz taj divlji labirint pijesak je tekao poput rijeke,
ostavljajući svoj potpis u obliku dubokih brazda i žljebova, da bi se
zatim našao na niskoj strmini i gubio u novim dinama.
“Tamo dolje”, reče Sheeana, pokazujući na cestu od kamene
podloge. Spustila se niz njihovu dinu, kližući se i puzeći kroz pijesak
koji se slijevao. Zaustavila se na dnu pokraj gromade, barem dva puta
više od nje.
Waff i Odrade zastanu tik iza nje.
Klizava površina još jednog divovskog barakana sinusoidnog
oblika, poput leđa kita, podigne se prema srebrnoplavom nebu iznad
njih.
Odrade je iskoristila stanku za povrat ravnoteže kisika. Ta luda
trka iscrpila im je tijela. Primijetila je Waffovo crvenilo lica i teško
disanje. Kremeno-cimetni zadah bio je zagušljiv u tom ograđenom
prolazu. Waff kihne i protrlja nos gornjom stranom šake. Sheeana se
izdigne na vrh jedne cipele i odmjeri deset koraka duž kamenog puta.
Stavila je jednu nogu na kamenit obronak vanjske dine i dignula obje
ruke prema nebu. U početku polagano, a zatim sve brže, započela je
plesati penjući se po pijesku.
Odrade je prepoznala te prastare pokrete, gotovo nepromijenjene
od doba Slobodnjaka: Klanjanje Shai-Huludu. Naravno, Sheeana će
reći da je ples posvetila Shaitanu. To nije bio sasvim isti ples koji je
Odrade gledala na Velikom trgu u Keenu. Sheeana nije ni pokušavala
zatomiti ritam u svojim pokretima. Svaki je korak punom snagom
udarao u pijesak.
Zvuci ‘toptera postali su glasniji iznad njihovih glava.
“Poslušajte!” poviče Sheeana, ne prekidajući ples.
Nije ih upozoravala na ‘toptere. Odrade okrene glavu kako bi s
oba uha bolje čula neki novi zvuk koji se nametao u tom labirintu od
isprevrtanog kamenja.
Piskavo šištanje, podzemno i prigušeno pijeskom – postajalo je
sve jače i to iznenađujuće brzo. Bilo je u njemu topline, jer je i
povjetarac koji je strujao niz njihovu kamenu aveniju postao topliji.
Šištanje je prerastalo u sve jaču riku. Iznenada, kristalima obrubljena
provalija jednih divovskih usta izdigne se iznad dine upravo nad
Sheeanom.
“Shaitan!” poviče Sheeana, ne prekidajući ritam svoga plesa.
“Evo me, Shaitane!”
Odrade je buljila gore u to plamenom osjenčano ždrijelo. U glavi
je odmah odmjerila to što je mogla vidjeti – najmanje šezdeset metara
dužine! “Jedan od većih”, pomislila je. Što će sada učiniti? Nema
nikakve nade za bijeg. Sada se potpuno prepušteni na milost tom
čudovištu… i Sheeaninoj moći nad njim.
Čim je nadvisio dinu, crv spusti svoja usta prema Sheeani.
Pijesak se u obliku kaskada rasporedio oko njenih nogu pa je morala
prekinuti svoj ples. Miris cimeta ispuni kameni tjesnac. Crv se zaustavi
iznad njih.
“Božji glasnik”, uzdahne Waff.
Toplina je osušila znoj na Odradinom otkrivenom licu i uključila
automatsku izolaciju njenog pustinjskog odijela čiji je učinak već počela
osjećati. Ona duboko udahne, raspoređujući u mislima sastojke što su
dolazili iz tog cimetnog napada. Zrak oko njih bio je oštar od ozona i
nakratko obogaćen kisikom. Dok su joj sva osjetila bila napregnuta,
Odrade je skladištila dojmove.
Ako preživim, pomislila je.
Da, ovo je bio vrijedan podatak. Mogao bi nastupiti dan kad će
ga drugi iskoristiti.
Sheeana izađe natraške iz nabacanog pijeska na ogoljelu stijenu.
Ponovno je započela plesati, krećući se sve brže, zabacujući glavu pri
svakom okretu. Kosa joj je udarala po obrazima, a svaki put kad bi se u
plesu našla licem u lice s crvom, viknula bi: “Shaitane!”
Pažljivo, poput djeteta na nepoznatom tlu, crv još jednom krene
naprijed. Skliznuvši preko vrha dine, sklupča se na golemoj stijeni i
pokaže svoja ogoljena usta dva koraka do Sheeane.
Kad se zaustavio, Odrade postane svjesna duboke grmljavine iz
crvove peći. Nije mogla odvojiti pogled od odsjaja brojnih narančastih
plamenova unutar tog stvorenja. Bila je to špilja tajanstvene vatre.
Sheeana prestane plesati. Podboči se i zagleda u čudovište koje
je prizvala.
Odrade je disala u određenim vremenskim razmacima, što je
predstavljalo nadzirano prikupljanje svih moći kojima je raspolagala
neka časna majka. Ako je ovo kraj – dobro, provela je Tarazine naredbe.
Neka Vrhovna majka prikupi ostale podatke od promatrača koji su se
nalazili iznad njih.
“Bok, Shaitane”, reče Sheeana. “Dovela sam sa sobom jednu
časnu majku i jednog Tleilaxa.”
Waff se baci na koljena i pokloni.
Odrade sklizne pokraj njega kako bi stala uz Sheeanu.
Sheeana je duboko disala. Lice joj je bilo rumeno.
Odrade je čula pucketanje njihovih prerađenih pustinjskih
odijela. Topao, cimetno osušeni zrak oko njih bio je nabijen zvucima
ovog susreta koje je sve nadjačavao mrmor plamenova unutar
nepokretnog crva.
Waff se popne do Odrade pogleda prikovanog za crva. Izgledao
je kao da je u transu.
“Ovdje sam”, šapne on.
Odrade ga u sebi opsuje. Svaki neopravdani zvuk mogao je
natjerati tu beštiju na njih. Doduše, znala je o čemu Waff razmišlja.
Nijedan drugi Tleilax nikada nije stajao tako blizu potomka njihovog
Proroka. Čak ni svećenicima s Rakisa to nije nikada uspjelo!
Sheeana iznenada spusti desnu ruku. “Približi se, Shaitane!”
vikne ona.
Crv započne spuštati svoja razjapljena usta dok cijela plamena
špilja ne ispuni kameni prolaz ispred njih.
Glasom jedva čujnim, Sheeana reče: “Vidite li, majko, Shaitan
me sluša?”
Odrade je mogla osjetiti silu kojom Sheeana vlada crvom,
udarce tajnog jezika između djeteta i čudovišta. Bilo je strašno.
Glasom preraslim u besramnu arogantnost, Sheeana nastavi:
“Zamolit ću Shaitana dopuštenje da ga zajašemo!” Uspne se uz klizavu
površinu dine pokraj crva.
Istog trena velika usta se podignu slijedeći njene pokrete.
“Ostani tako!” vikne Sheeana. Crv se zaustavi.
Ne naređuju njemu njene riječi, pomisli Odrade. Već nešto
drugo… nešto drugo…
“Majko, dođite sa mnom”, pozove Sheeana.
Gurajući Waffa ispred sebe, Odrade posluša. Popeli su se uz
pješčanu padinu iza Sheeane. Potisnuti pijesak slijevao se prema dolje i
gomilao u prolazu pokraj crva. Ispred njih crvov zašiljeni rep vijugao je
duž vrha dine. Sheeana ih povede do samog vrha stvorenja, putem preko
pijeska. Zatim zgrabi prednji rub prstena koji se odvajao od naborane
površine i popne se na svoju pustinjsku beštiju.
Mnogo sporije slijedili su je Odrade i Waff. Topla površina crva
Odradi je djelovala neorganskog podrijetla, nešto kao ixijanski artefakt.
Sheeana doskakuta naprijed duž leđa i sjedne skrštenih nogu tik
iza njegovih usta, odakle su stršili debeli i široki prsteni.
“Tako”, reče Sheeana. Nagne se naprijed i zavuče ruku pod rub
prstena i nježno ga podižući otkrije ružičastu mekoću ispod njega.
Waff je istog trena posluša, no Odrade se kretala više oprezno,
spremajući dojmove. Površina prstena bila je čvrsta poput plastmreže i
prekrivena sićušnim oblogama. Odrade prstima ispita mekoću ispod
prednjeg ruba. Lagano je pulsirala. Cijela površina oko njih lagano se
podizala i spuštala u gotovo neprimjetnom ritmu. Odrade je kod svakog
pokreta čula jedva primjetno struganje.
Sheeana udari po površini crva iza sebe.
“Shaitane, kreni!” naredi.
Crv se ni ne pomakne.
“Molim te, Shaitane”, moljakala je Sheeana.
Odrade osjeti očaj u Sheeaninom glasu. Dijete je toliko
vjerovalo svom Shaitanu, ali Odrade je znala da je djevojčici jahanje
bilo dopušteno samo prvi put. Odrade je znala cijelu priču – od želje da
ga vidi mrtvog do zbrke sa svećenicima – ali ništa od toga joj nije
govorilo što će se zbiti sljedećeg trenutka.
Iznenada, crv se pomakne. Naglo se uzdignuo, povio nalijevo i,
izvivši se na malom prostoru, izašao iz kamenog prolaza te krenuo u
otvorenu pustinju udaljujući se od Dar-es-Balata.
“Mi idemo s Bogom!” poviče Waff.
Zvuk njegovog glasa zaprepasti Odrade. Koje li neobuzdanosti!
Osjetila je snagu njegove vjere. Štektanje ornitoptera, koji su ih pratili,
dolazilo je iz visine. Vjetar, podignut njihovim prolaskom, šibao je
pokraj Odrade pun ozona i toplih mirisa iz peči koje je izazvalo
užurbamo kretanje nemani.
Odrade pogleda preko ramena na ‘toptere, razmišljajući kako bi
se neprijatelji mogli lako riješiti tog djeteta koje im je zadavalo tolike
muke, i jedne isto takve časne majke i jednog prezrenog Tleilaxa – sve
se to moglo postići u nekom vrlo povoljnom trenutku u otvorenoj
pustinji. Znala je da bi to svećenička klika mogla pokušati, u nadi da ih
Odradini čuvari u ‘topterima neće stići spriječiti u tome.
Hoće li ih znatiželja i strah zadržati?
Odrade prizna da i nju samu muči snažna znatiželja.
Kamo nas to stvorenje vodi?
Jedino je bilo sigurno da se ne kreću prema Keenu. Ona podigne
glavu i virne pokraj Sheeane. Ravno ispred njih na obzoru ležao je taj
nazupčani usjek od razbacanog kamenja iz predaje, to mjesto gdje se
Tiranin razbio pri padu sa svog čarobnog mosta.
Mjesto upozorenja iz Drugih sjećanja.
Iznenadno otkriće ukoči Odradinu svijest. Shvatila je
upozorenje. Tiranin je umro na mjestu koje je sam odabrao. Mnoge
smrti ostavile su svoje otiske na tome mjestu, ali njegov je najveći.
Tiranin je vrlo svrhovito odabrao put svog hodočašća. Sheeana nije
uputila svoga crva prema tom mjestu. Krenuo je onamo po vlastitoj
volji. Magnet Tiraninovog beskonačnog sna vukao ga je tamo gdje je taj
san i započeo.
26.
Upitali jednog stanovnika suhozemlje što je važnije – jedan
litarjon vode ili golem bazen vode? Stanovnik suhozemlje razmišljao
je jedan trenutak, a zatim odgovorio: “Važniji je litarjon. Nijedan
čovjek ne može sam imati veliki bazen vode. A litarjon možete sakriti
ispod ogrtača i pobjeći s njim. To neće nitko znati.”
‘Šale s drevne Dine’, arhivi Bene Gesserita
U dvorani za vježbanje unutar ne-kugle trajao je dugi trening;
Duncan je u pokretnom kavezu vježbao, duboko uvjeren da će se ova
neobična serija vježbi nastavljati sve dok njegovo novo tijelo ne usvoji
sedam središnjih položaja potrebnih da se u bitci odgovori na napad iz
osam smjerova. Njegovo zeleno jednodijelno odijelo bilo je tamno od
znoja. Samo na ovoj lekciji zadržali su se dvadeset dana!
Teg je poznavao drevnu tradiciju koju je Duncan ovdje oživio,
ali znao ju je pod drukčijim imenima i u drukčijem slijedu. Prije isteka
petog dana rada, Teg je počeo sumnjati u nadmoćnost suvremenih
metoda. Sada je bio siguran da je Duncan radio nešto sasvim novo – da
je pomiješao staro s onim što je naučio u Tvrđavi.
Teg sjedne za svoju upravljačku konzolu kao promatrač i
učesnik. Konzole, putem kojih se upravljalo opasnim skrivenim
snagama u ovoj vježbi, zahtijevale su od Tega mentalnu prilagodbu, ali
on se sada osjećao blizak njima pa je vodio napad s lakoćom, često čak
nadahnuto.
Lucilla, u kojoj je lagano kipjelo, povremeno bi zavirila u
dvoranu. Promatrala bi, a zatim odlazila bez riječi. Teg nije znao što
Duncan poduzima u svezi s Utiskivačicom, ali činilo se da se probuđeni
gola igra skrivača sa svojom zavodnicom. Teg je znao da ona neće dopustiti
da se to odugovlačenje oduži, ali glede toga ništa nije mogao
poduzeti. Duncan nije bio više ‘premlad’ za Utiskivačicu. To mlado
tijelo imalo je zreli mozak iskusnog muškarca sposobnog za samostalno
donošenje odluka.
Duncan i Teg proveli su u vježbaoni čitavo jutro, iskoristivši tek
jedan predah. Danas su se Duncanove sposobnosti popele na novu
razinu, a napredovao je i dalje.
Sjedeći na neobičnom sjedalu u kavezu konzole, Teg je tako
oblikovao napadačke sile da su stvorile jedan složen manevar,
napadajući slijeva, zdesna i odozgo.
Harkonnenska oružarnica bila je bogata svim mogućim
egzotičnim oružjima i uređajima za vježbanje, od kojih je Teg neke
poznavao samo iz povijesnih opisa. Duncanu očito nijedno nije bilo
nepoznato, zbog čega mu se Teg divio. Lovci-tragači, čiji je cilj bio
probijanje štitnika sile, bili su dio skrivenog sustava koji su sada
koristili.
“Oni automatski usporavaju kako bi prošli kroz štitnike”,
objasnio je Duncan svojim mlado-starim glasom. “Jasno, udare li
prebrzo, štitnik će odbiti udarac.”
“Štitnici ovog tipa gotovo su izašli iz uporabe”, reče Teg.
“Nekoliko društava zadržalo ih je u nekim sportovima, ali inače…”
Duncan zada munjevit protuudarac kojim obori tri lovca-tragača
na pod, toliko ih oštetivši da će im trebati pomoć službe za održavanje u
ne-kugli. On otvori kavez i isključi sustav ostavljajući ga u praznom
hodu, pa priđe Tegu. Disao je duboko, ali ipak lako. Teg se osvrne i
ugleda tek djelić Lucillinog ogrtača dok se ona udaljavala.
“Ovo je slično dvoboju”, primijeti Duncan. “Ona se pokušava
probiti kroz moju stražu, a ja zadajem protuudarce.”
“Čuvaj se”, reče Teg. “Ona je prava časna majka.”
“Svojedobno sam ih poznavao nekoliko, bashare.”
Teg se ponovno zbuni. Upozorili su ga da će se morati
prilagoditi ovom novom Duncanu Idahou, ali nije se baš sasvim
pripremio na neprestane zahtjeve koje će to prilagođavanje nametati
njegovom razumu. Upravo sada je pogled Duncanovih očiju bio
zbunjujući.
“Naša pravila su se malo izmijenila, bashare”, nadoveže Duncan.
Podigne ručnik s poda i obriše si lice.
“Nisam siguran mogu li te više čemu naučiti”, prizna Teg.
Doduše, želio je da Duncan prihvati njegovo upozorenje glede Lucille.
Zar si je Duncan umislio da su časne majke iz tih drevnih dana jednake
današnjim ženama? Teg je smatrao da to nikako nije isto. Kao i sav
ostali život, i Sestrinstvo se razvijalo i mijenjalo.
Jasno mu je bilo da je Duncan odredio svoje mjesto u Tarazinim
spletkama. Duncan nije samo dobivao na vremenu. Vježbao je tijelo za
neki osoban, poseban cilj, a stvorio je i vlastito mišljenje o Bene
Gesseritu.
Tu je prosudbu donio na temelju nedovoljno podataka,
sumorno pomisli Teg.
Duncan ispusti ručnik i na trenutak ostane zagledan u njega.
“Prepusti meni procjenu možeš li me još čemu naučiti, bashare” Zatim
se okrene i škiljeći pogleda Tega koji je još sjedio u kavezu.
Teg duboko uzdahne. Osjetio je slab zadah ozona koji je stizao
iz ove dugovječne harkonnenske opreme koja je otkucavala čekajući
Duncanov povratak u akciju. A zadah golina znoja bio je uglavnom
oštar.
Duncan kihne.
Teg puhne kroz nos, prepoznavši sveprisutnu prašinu koju su
podizali svojim vježbanjem. Povremeno se prije mogla osjetiti u ustima
nego omirisati. Lužnata je. Osim nje osjećao se samo još miomiris iz
pročistača zraka i regeneratora kisika. U sustav je bila ugrađena i neka
cvjetna aroma, ali Teg nije mogao prepoznati cvijet. Tijekom njihovog
jednomjesečnog boravka kugla je poprimila ljudske mirise što su se
lagano uvukli u izvorni sklop – znoj, mirise iz kuhinje, nikada dovoljno
potisnutu trpkost prerade otpada. Tega su ti podsjetnici na njihovu
nazočnost čudno vrijeđali. Uhvati se kako njuška i osluškuje zvukove
koji bi mu otkrili nametljivce – nešto više od odjeka njihovih vlastitih
koraka i prigušene lupe metala iz područja kuhinje.
Prekine ga Duncanov glas: “Čudan si ti čovjek, bashare.”
“Kako to misliš?”
“U tome si sličan vojvodi Letu. Sličnost lica je sudbina. On je
bio nešto niži od tebe, ali sličnost…” Tu odmahne glavom, razmišljajući
o benegesseritskim zamislima koje su se skrivale iza genetskih obilježja
na Tegovom licu – jastrebov pogled, bore, postojanje nečeg unutrašnjeg,
sigurnost u moralnu nadmoć.
Koliko moralan i koliko nadmoćan?
Prema zapisima koje je vidio u Tvrđavi (a Duncan je bio siguran
da su tamo ostavljeni kako bi ih on pronašao), Tegova čast bila je
gotovo opći pojam u cjelokupnom ljudskom društvu ovoga doba. U
bitci kod Markona neprijatelju je bilo dovoljno već to što je pred sobom
imao osobno Tega pa da smjesta zatraži primirje. Je li to bilo točno?
Duncan pogleda Tega u kavezu konzole i postavi mu to pitanje.
“Ugled može biti dobro oružje”, odgovori Teg. “Često spriječi
prolijevanje krvi.”
“Zašto si krenuo na frontu kod Arbelougha na čelu svojih
trupa?” upita Duncan.
Na Tegu se primijeti iznenađenje. “Gdje si to saznao?”
“U Tvrđavi. Mogao si poginuti. Čemu bi to koristilo?”
Teg se sjeti da ovo mlado tijelo koje se nadnosi nad njim ima
nepoznato znanje, koje vjerojatno usmjerava Duncanovu želju za novim
spoznajama. Pretpostavljao je da se u tom nepoznatom području kriju
najveće vrijednosti za Sestrinstvo.
“Trpjeli smo teške gubitke kod Arbelougha tijekom zadnja dva
dana”, odgovori napokon Teg. “Pogriješio sam u procjeni
neprijateljskog straha i fanatizma.”
“Ali rizik od…”
“Moja nazočnost na frontu mojim je ljudima govorila: ‘Riskiram
s vama’
“Zapisi u Tvrđavi kažu da su Arbelogh bili zloupotrijebili
Liceigrači. Patrin mi je rekao da ste stavili veto kad su vaši pomoćnici
zatražili da naredite čišćenje tog planeta, njegovo steriliziranje i…”
“Ti nisi bio tamo, Duncane.”
“Pokušavam biti. Znači, poštedjeli ste svoje neprijatelje unatoč
svim savjetima.”
“Osim Liceigrača.”
“Tada ste nenaoružani prošli kroz neprijateljske redove i to prije
negoli su položili oružje.”
“Da bih ih uvjerio da ih nećemo prevariti.”
“To je bilo jako opasno.”
“Je li? Mnogi od njih su nam se pridružili u konačnom napadu
na Kroinin, gdje smo slomili antisestrinske snage.”
Duncan je uporno buljio u Tega. Ovaj stari bashar nije samo
svojom pojavom podsjećao na vojvodu Leta, već je, također, imao istu
atreidsku karizmu: bio je legendarna pojava čak i među svojim bivšim
neprijateljima. Teg je rekao da je Atreid podrijetlom od Ghanime, ali u
njemu je moralo biti i nečeg više. Duncana preplaše putovi
benegesseritske sposobnosti nadziranog razmnožavanja.
“Vratimo se sada vježbanju”, reče Duncan.
“Ne uništavaj se”
“Zaboravljaš, bashare, ja se sjećam jednog jednako tako mladog
tijela, i to baš ovdje na Giedi Jedan”
“Gammu!”
“Novo ime mu dobro pristaje, ali moje tijelo još se sjeća
originala. Znam da su me zbog toga i poslali ovamo.”
Normalno da zna, pomisli Teg.
Prikupivši novu snagu tijekom ovog kratkog odmora, Teg uvede
jedan još neupotrijebljeni element u napad i pošalje jednu iznenadnu
goruću strijelu prema lijevoj strani Duncanovog tijela.
Kako li je samo lako Duncan odbio taj napad!
Izveo je čudnu mješavinu pet različitih položaja, kao da je svaki
od njih pronašao neposredno prije same uporabe.
“Svaki napad je pero koje lebdi na beskrajnoj stazi”, reče
Duncan. U glasu mu se nije osjećao napor. “Kad se pero približi, samo
ga skrenem i uklonim.”
Dok je to govorio odbije izmijenjeni napad i skladno uzvrati
udarac.
Tegova mentatska logika pratila mu je pokrete do točaka koje je
smatrao opasnim. Ovisnost i čvrsta logika!
Duncan se spremao za napad krećući se ispred njega, radije
odmjeravajući svoje pokrete nego uzvraćajući. Teg je bio prisiljen
koristiti sve svoje sposobnosti, dok su sile štitnika gorjele i svjetlucale
duž poda. Duncanova napregnuta pojava u pokretnom kavezu plesala je
u prostoru između njih. Nijedan od Tegovih lovaca-tragača ili brojača
gorućih strjelica nije ni dodirnuo tu pojavu u pokretu. Duncan je bio
tren iznad, tren ispod njih, kao da se uopće nije bojao stvarnih bolova
koje bi mu ta oružja mogla nanijeti.
Duncan ponovno poveća brzinu svog napada.
Bolna strijela krene Tegovom rukom – od prstiju na kontrolama
pa sve do ramena.
Uz oštar povik Duncan isključi opremu. “Oprosti, bashare!
Odlično si se branio, ali bojim se da su te godine porazile.”
Ponovno Duncan prijeđe preko podija i stane iznad Tega.
“To je tek neznatna bol, čiji je zadaća da me podsjeti na onu
koju sam ja tebi nanio”, reče Teg. Zatim protrlja ukočenu ruku.
“Krivo je trenutno uzbuđenje”, odgovori Duncan. “Danas smo
dosta učinili.”
“Ne baš”, reče Teg. “Nije dovoljno jačati samo tvoje mišiće.”
Kod ovih Tegovih riječi Duncan osjeti kako mu se čitavo tijelo
buni. On doživi neuhvatljivi dodir one nedovršene stvari koju ponovno
buđenje nije uspjelo potaknuti. Nešto čuči u meni, pomisli Duncan.
Slično zategnutoj opruzi koja čeka oslobođenje.
“Što bi ti još učinio?” upita Duncan. Glas mu je zvučao
promuklo.
“Radi se o tvom opstanku”, odgovori Teg. “Sve ovo činimo
kako bi ostao nepovrijeđen i sigurno stigao na Rakis.”
“Zbog nekih benegesseritskih razloga, koje po tvom tvrđenju ne
znaš!”
“Nisu mi poznati, Duncane.”
“Ali ti si mentat.”
“Mentatima su potrebni podaci za stvaranje zaključaka”
“Vjeruješ li da Lucilla zna?”
“Nisam siguran, ali moram te ponovno upozoriti na nju. Ona ima
naredbu da te dovede na Rakis već pripremljenog za to što moraš tamo
učiniti.”
“Moram?” Duncan kratko protrese glavom. “Nisam li ja svoj
čovjek, s pravom donošenja vlastitih odluka? Što mislite, da ste
probudili nekog prokletog Liceigrača sposobnog jedino za izvršavanje
naredbi?”
“Pokušavaš li mi to reći da nećeš ići na Rakis?”
“Govorim da ću sam odlučivati kad saznam što moram učiniti.
Ja nisam plaćeni ubojica.”
“Misliš li da ja jesam, Duncane?”
“Mislim da si častan čovjek, netko koga treba cijeniti. Ipak mi
dopusti da imam vlastita mjerila o dužnosti i časti.”
“Pružena ti je još jedna prigoda za život…”
“Ali ti nisi moj otac, a Lucilla mi nije majka. Utiskivačica? Za
što me se nada pripremiti? ”
“Moglo bi se dogoditi da ni ona to ne zna, Duncane. Poput
mene, možda i ona poznaje tek dio plana. Poznajući način djelovanja
Sestrinstva, to je čak vrlo vjerojatno.”
“Znači, vas dvoje me trebate samo uvježbati i isporučiti na
Arrakis. Evo paketa koji ste naručili!”
“Ovaj svemir se jako razlikuje od onoga u kojem si prvobitno
rođen”, napomene Teg. “Kao i u tvoje vrijeme, još je na snazi Velika
konvencija koja zabranjuje atomsko, ali i pseudoatomsko oružje zbog
interakcije obrambenih štitova i laserskih pištolja. Još govorimo da su
podli napadi zabranjeni. Uokolo su razbacani listovi papira na koje smo
stavili svoje potpise i…”
“Ne-brodovi su izmijenili opravdanost svih tih ugovora” prekine
ga Duncan. “Po mom mišljenju, u Tvrđavi sam dobro proučio povijest.
Reci mi, bashare, zašto je Paulov sin tražio od Tleilaxa da ga
snabdijevaju mojim golama, stotinama mojih gola! Tijekom svih tih
tisuća godina?”
“Paulov sin?”
“Zapisi u tvrđavi zovu ga božanskim carom. Ti ga zoveš
Tiraninom,”
“Oh. Najvjerojatnije ne znamo zašto je to činio. Možda je
čeznuo za nekim iz…”
“Vratili ste me samo zato da bih se suprotstavio crvu!” uzvikne
Duncan.
Zar to činimo! upitao se Teg. Razmišljao je o toj mogućnosti
više puta, ali to je bila samo mogućnost, a ne i plan. Čak i da je tako, u
Tarazinoj zamisli mora postojati još nešto. Teg je to osjećao svakim
vlaknom svog mentatskog iskustva. Je li Lucilla znala? Teg se nije
zavaravao da iz jedne savršene časne majke može izvući nešto takvo.
Ne… morat će dobiti na vremenu, čekati, promatrati i slušati. Na neki
način to je bilo to što je i Duncan Idaho naumio. A taj put je bio opasan,
jer se nije uklapao u Lucilline namjere.
Teg odmahne glavom. “Stvarno ne znam, Duncane.”
“Ti slijediš naredbe.”
“Jer sam se zakleo Sestrinstvu.”
“Prijevare, nepoštenje – to su prazne riječi kad se radi o
opstanku Sestrinstva.” Duncan je navodio njegove vlastite riječi s
primjesom sarkazma.
“Da, rekao sam to”, složi se Teg.
“Sada ti vjerujem, jer si to rekao”, reče Duncan. “Ali Lucilli ne vjerujem.”
Teg spusti bradu na grudi. Opasno… opasno…
Mnogo sporije nego ikada ranije, Teg odbaci takve misli, prođe
kroz proces čišćenja svijesti usredotočivši se na potrebe koje mu je
Taraza nametnula.
“Ti si moj bashar.”
Duncan je na trenutak proučavao bashara. Na starčevom licu
uočavale su se bore od umora. Odjednom se sjeti koliko je Tegu godina,
upitavši se jesu li ljudi poput Tega ikada pali u iskušenje potražiti
Tleilaxe i postati gole. Vjerojatno nisu. Znali su da bi mogli postati
igračke u rukama Tleilaxa.
Ova misao preplavi Duncanovu svijest i natjera ga na tako
napadnu ukočenost da Teg, podignuvši pogled, to odmah primijeti.
“Nešto nije u redu?”
“Tleilaxi su mi nešto učinili, nešto što još nije izbilo na
površinu” promuklo reče Duncan.
“Toga smo se i bojale!” Te riječi izgovorila je Lucilla stojeći na
vratima iza Tega. Krenula je naprijed i zaustavila se dva koraka od
Duncana. “Slušala sam. Vas dvojica ste pravi izvor podataka.”
Teg započne užurbano govoriti nadajući se zatomiti bijes koji je
osjetio u njoj. “Danas je savladao sedam položaja.”
“Udara poput vatre”, reče Lucilla, “ali ne zaboravite da mi iz
Sestrinstva tečemo poput vode i ispunjavamo svaku pukotinu.” Odozgo
pogleda u Tega. “Zar ne vidite da je naš gola nadrastao položaje?”
“Bez čvrstog položaja nema ni stava”, primijeti Duncan.
Teg oštro pogleda Duncana koji je stajao visoko podignute
glave, glatkog čela i bistrih očiju dok je Tegu uzvraćao pogled. Duncan
je kroz to kratko vrijeme, od trenutka kad su mu probuđena izvorna
sjećanja, iznenađujuće brzo odrastao.
“Proklet bio Milese!” promrmlja Lucilla.
Teg nije ispuštao iz vida Duncana. Činilo se da cijelo mladićevo
tijelo buja nekom novom snagom. Uočio je neku odlučnost koje ranije
nije bilo.
Duncan vrati pažnju na Lucillu. “Zar ne pomišljaš da nećeš moći
obaviti svoju zadaću?”
“Svakako ne”, reče ona. “Još si muško.”
A pomislila je: Da, to mlado tijelo vjerojatno gori od sokova
stvaranja. Zaista, hormonalne baklje su netaknute i osjetljive na
podražaje. Doduše, njegov sadašnji stav i način na koji ju je gledao, natjera je
da podigne svoju svijest na nove razine, za koje je trebala
određena snaga.
“Što su ti Tleilaxi učinili?” upita ona.
Duncanov odgovor je bio drzak, iako toga nije bio svjestan: “Oh,
velika Utiskivačice, kad bih znao, rekao bih vam.”
“Misliš da je ovo igra?” upita ona.
“Ja ne znam što je ovo!”
“Do sad već mnogi znaju da nismo na Rakisu, kamo smo trebali
odletjeti”, spomene ona.
“A Gammu vrvi od ljudi koji su se vratili iz Raspršenja”, reče
Teg. “Oni ovdje mogu iskušati mnoge mogućnosti, jer su vrlo brojni.”
“Tko bi i pomislio da postoji neka izgubljena ne-kugla iz
harkonnenskih dana?” upita Duncan.
“Svatko tko je doveo u vezu Rakis i Dar-es-Balat”, odgovori
spremno Teg.
“Ako misliš da je ovo igra, uzmi u obzir i njenu nužnost”, dobaci
mu Lucilla. Tu se naglo okrene, kako bi se obratila Tegu. “A ti nisi
poslušao Tarazu!”
“Griješiš! Učinio sam točno što mi je naredila. Ja sam njen
bashar, a ti zaboravljaš da me ona dobro poznaje.”
S grubošću koja ju je zaprepastila i natjerala na šutnju,
rafiniranost Tarazinih poteza utisne se u Lucillu…
Mi smo pijuni!
Kako li je samo mudro Taraza uvijek pokretala svoje pijune.
Lucilla se nije osjećala poniženom, shvaćajući da je i ona samo pijun.
To je bila spoznaja koju svaka časna majka Sestrinstva stječe odgojem i
vježbom. Čak je i Teg to znao. Ne ponižena, ne. To što ih je okruživalo
poveća se u Lucillinoj svijesti. Uplašile su je Tegove riječi. Kako li je
samo plitak bio njen prethodni pogled na sile u koje su bili upleteni.
Kao da je vidjela tek površinu uzburkane rijeke u kojoj su se nalazile
unutrašnje struje. Međutim, sada je protjecanje osjećala posvuda oko
sebe, kao i obeshrabrujuću spoznaju.
Pijuni i postoje zato da bi bili žrtvovani.
27.
Vašim vjerovanjem u singularnost, u usitnjeno savršenstvo, vi
poričete razvoj, čak i razvoj evolucije! Dok zadržavate usitnjeni svemir
u svojoj svijesti slijepi ste za razvoj. Kada se stvari promijene, vaš
savršeni svemir nestaje, prestaje biti dostupan vašim
samoograničenim spoznajama. Svemir je izašao iz vašeg dosega.
Prva verzija ‘Atreidskog proglasa’,
Arhive Bene Gesserita
Taraza stisne rukama sljepoočnice, pokrivši dlanovima uši i
započne ih pritiskati. Čak su i njeni prsti mogli osjetiti umor točno tu
između ruku – iscrpljenost. Tek jedan treptaj kapaka i zapala je u
odmarajući trans. Ruke stisnute uz glavu bile su jedina osjetilna žarišta
svijesti.
Sto otkucaja srca. Tu vježbu je redovno provodila još iz
djetinjstva kad ju je naučila; bila je to jedna od prvih benegesseritskih
vještina koju je usvojila. Točno sto otkucaja srca. Nakon svih tih godina
vježbanja, tijelo joj ih je moglo automatski odbrojiti svojim
podsvjesnim metronomom.
Otvorivši ponovno oči kod stotog otkucaja, osjeti se bolje.
Nadala se da će pred sobom imati barem još dva sata rada, prije negoli
je umor ponovno svlada. Tih stotinu otkucaja srca produžili su joj
godine života provedene bez spavanja.
Doduše, dok je večeras razmišljala o tom starom triku, sjećanje
joj se u valovima vratilo unatrag. Našla se uhvaćena u vlastitom
djetinjstvu, u spavaonici sa sestrom redaricom koja je noću obilazila
spavaonice provjeravajući spavaju li sve djevojke u krevetima kako je
propisano.
Sestra Baram, Noćni redar.
Taraza se već godinama nije sjetila tog imena: Sestra Baram bila
je niska i debela, časna majka koja to nije uspjela postati. Medicinske
sestre i Suk-liječnici pronašli su nešto što na prvi pogled nije bilo
vidljivo. Sestri Baram nikada nije bilo dopušteno da iskuša začinsku
agoniju. Nije skrivala to što je znala o svom nedostatku. Otkriven je dok
je još bila u pubertetu: povremeni živčani napadi koji su se javljali dok
je tonula u san. Bili su simptom nečeg dubljeg, zbog čega su je
sterilizirali. Zbog tih napada Baram nije mogla spavati. Obilazak
prostorija bilo je logično zaduženje.
Baram je imala i druge slabosti koje njeni pretpostavljeni nisu
otkrili. Odlazak djece, koja nisu mogla zaspati, u kupaonicu bio je česti
povod za prigušeni razgovor s Baram. Na naivna pitanja djeca su
uglavnom dobivala naivne odgovore, no ponekad bi Baram otkrila i
korisna znanja. I upravo je ona naučila Tarazu trik o odmaranju.
Jedna od starijih djevojčica pronašla je jednog jutra sestru Baram
mrtvu u kupaonici. Napadi kod Noćne redarice bili su simptomi kobnog
oštećenja, nečeg vrlo važnog za Gospodarice uzgoja i njihove
beskonačne zapise.
Budući da Bene Gesserit nije predviđao da učenice ‘budu
upoznate s pojedinačnim smrtima’ do akilotskog doba, sestra Baram
bila je prva mrtva osoba koju je Taraza vidjela. Tijelo sestre Baram bilo
je pronađeno djelomice zavučeno ispod lavaboa, s desnim obrazom na
podnim pločicama i s lijevom rukom stegnutom za odvodnu cijev ispod
slivnika. Pokušavala se uspraviti nakon što je pala i smrt ju je zatekla u
tom pokušaju, izloživši je u zadnjem pokretu kao nekog kukca
uhvaćenog u jantaru.
Kad su sestru Baram okrenuli da bi je odnijeli, Taraza je
ugledala crveni otisak na mjestu gdje je obraz bio priljubljen uz pod.
Dnevna redarica objasnila joj je s gotovo znanstvenom ravnodušnošću
način na koji nastaju ovakvi otisci. Svako iskustvo moglo se tim
potencijalnim časnim majkama predočiti odgojnim i kasnije ugraditi u
njihove akilotske ‘Razgovore sa smrti’.
Post mortem bljedilo.
Dok je sjedila za svojim stolom u Kapitolu, toliko godina nakon
tog događaja, Taraza je bila prisiljena uporabiti svoje pažljivo odabrane
moći usredotočenja za odbacivanje tog sjećanja i pripremu za posao
rasprostrt pred njom. Toliko lekcija. Sjećanje ispunjeno strahotama.
Toliko je života u njemu uskladišteno. Pogled bačen na posao koji ju je
čekao, uvjeri je da je živa. Treba raditi. Trebali su je. Zato hitro prione
na posao.
Prokleta nek’ je potreba goline obuke na Gammu!
Ali ovaj gola je to tražio. Poznavanje tla pod nogama bilo je
važnije od obnavljanja izvorne osobe.
I Rakis!
Odradine odluke nisu se mogle mijenjati čak kad bi i sve smrtno
zakomplicirale.
A Miles Teg! Zar je stvarno pronašao rupu za bijeg? Ona
ponovno razmotri situaciju razmišljajući o tome je li došlo vrijeme da
zaigra igru predviđanja. Toliko opasnosti! A među Tleilaxima je
podignuta uzbuna, jer im je navješteno da će možda zatrebati zamjena
za njihovog golu.
“Pripremite ga za isporuku.”
Mudro je postupila kad je poslala Burzmalija u arenu na
Gammu. Ako je Miles stvarno pronašao sklonište… ako se sada
namjerava pojaviti, trebat će mu sva raspoloživa pomoć. Okrene se
problemu Rakisa. Tu budalu Tueka trebalo je pažljivije nadzirati. Kako
dugo ga može zamjenjivati neki Liceigrač? Doduše, Odrade nije
pogriješila u izboru poprišta. Dovela je Tleilaxe u nemoguć položaj.
Liceigrač bi se mogao odati i uvaliti Bene Tleilaxe u kaljužu omrznutih.
Igra unutar benegesseritskog plana postala je vrlo škakljiva. Već
naraštajima mahali su pred očima svećenstva s Rakisa mamcem saveza
s Bene Tleilaxima. Ali, sada! Tleilaxi moraju povjerovati da su oni
odabrani umjesto svećenika. Odradin tročlani savez pruža mogućnosti
svećenicima da vjeruju kako će svaka časna majka prihvatiti Zakletvu
podložnosti Podijeljenom bogu. Svećeničko vijeće zamucalo bi od
uzbuđenja na tu mogućnost. Tleilaxi su, jasno, u tome vidjeli svoju
šansu za stjecanje monopola nad melangeom, da naposljetku nadziru
jedini izvor koji još nije u njihovim rukama.
Kucanje na vratima najavi Tarazi dolazak akilotkinje s čajem. Ta
naredba je uvijek vrijedila kad je Vrhovna majka radila do kasnih sati.
Taraza baci pogled na stolni krono, ixijanski uređaj toliko točan da bi
tijekom jednog vijeka odstupao tek jednu sekundu: 01:23:11 iza ponoći.
Ona pozove akilotkinju neka uđe. Djevojka, plavuša hladnih
prodornih očiju, uđe i nagne se nad stol stavljajući sadržaj pladnja pred
Tarazu.
Taraza nije obraćala pažnju na djevojku, nastavljajući buljiti u
posao koji ju je čekao na stolu. Toliko je toga morala učiniti. Posao je
bio važniji od sna. Ali glava ju je boljela i ona osjeti izdajničku
vrtoglavicu poput osjećaja koji čovjek ima kad je ošamućen, što je
značilo da će joj čaj malo pomoći. Ona se dovede u stanje mentalnog
izgladnjivanja, što je morala pravilno izvesti, jer inače ne bi mogla čak
ni ustati. Ramena i leđa joj se ukočiše.
Akilotkinja krene, ali je Taraza rukom zaustavi. “Izmasiraj mi
leđa, sestro, molim te”
Akilotkine uvježbane ruke lagano su izvodile kružne pokrete po
Tarazinim leđima. Dobra djevojka. Taraza se nasmiješi na ovu pomisao.
Naravno, dobra je. Nijedno manje vrijedno stvorenje ne bi moglo biti
dodijeljeno Vrhovnoj majci.
Kad je djevojka otišla, Taraza ostane tiho sjediti zadubljena u
misli. Tako malo vremena. Nerado je odvajala i najmanji trenutak za san,
iako ga nije mogla sasvim izbjeći. Naposljetku, i tijelo traži svoje.
Već je prešla granicu lakog oporavljanja. Ne obrativši pažnju na čaj
ostavljen pokraj nje, Taraza ustane i uputi se niz hodnik do svoje
sićušne prostorije za spavanje. Noćnoj čuvarici naredi da je probudi u
jedanaest sati i smiri se potpuno odjevena na tvrdom poljskom krevetu.
U tišini ugodi svoje disanje, odvoji osjetila da na njih ne utječu
smetnje i zapadne u međustanje.
San joj nije dolazio.
Izredala je svoj cjelokupni repertoar za ovakve slučajeve, ali san
ju je i dalje zaobilazio.
Dugo je ležala, dok naposljetku nije shvatila uzaludnost svakog
truda oko pokušaja prisiljavanja same sebe na spavanje bilo kojom od
tehnika što su joj stajale na raspolaganju. Prvo će međustanje morati
učiniti svoje. U međuvremenu je njena svijest nastavila ključati.
Nikada nije mislila da glavni problem predstavlja svećenstvo s
Rakisa. Budući da su bili uhvaćeni u mrežu vjere, svećenicima se moglo
upravljati samo putem nje. Oni su u Bene Gesseritu uglavnom vidjeli
moć koja je mogla ojačati njihovu dogmu. Neka i dalje tako misle. Bio
je to mamac koji će ih zaslijepiti.
Neka je proklet taj Miles Teg! Tri mjeseca ni glasa od njega, kao
ni povoljnog izvješća od Burzmalija. Sprženo tlo, znakovi uzlijetanja
ne-brodova. Kamo li je Teg mogao otići? Gola je možda mrtav. Teg
nikada ranije nije učinio nešto slično. Stari pouzdanko. Zato ga je i
odabrala. Zato, zbog njegovih vojničkih vještina i sličnosti sa starim
vojvodom Letom – sve su to stvari koje su one pripremile u njemu.
Teg i Lucilla. Izvrstan tim.
Ako nije mrtav, možda bi se gola mogao nalaziti izvan njihovog
dohvata? Da ga se nisu domogli Tleilaxi? Napadači Raspršenih? Sve je
bilo moguće. Stari pouzdanko. Tišina. Je li njegova šutnja zapravo
poruka? Radi li se o tome, što je pokušavao poručiti?
Kao i Schwangyuina, i Patrinova smrt i događaji na Gammu bili
su obavijeni velom zavjere. Zar je moguće da je Teg netko koga su
neprijatelji Sestrinstva već odavno podmetnuli? Nemoguće! Njegova
vlastita obitelj bila je dokaz protiv takvih dvojbi. Njegova kći, koja se
nalazila u obiteljskoj kući, bila je zbunjena kao i ostali.
Već tri mjeseca ni riječi.
Oprez. Upozorila je Tega na krajnji oprez dok štiti golu. Teg je
vidio veliku opasnost na Gammu. Schwangyuina izvješća su to
razjasnila.
Kamo su Teg i Lucilla mogli odvesti golu?
Gdje su nabavili ne-brod? Zavjera?
Tarazina svijest nastavi kružiti oko njenih dubokih dvojbi. Je li
to Odradino djelo? Tko je još kovao zavjeru s Odrade? Lucilla? Odrade
i Lucilla se prije tog kratkog susreta na Gammu nikada ranije nisu srele.
Ili, možda, jesu? Tko je bio blizak s Odrade i mogao širiti zajedničke
ideje otežale od šaptanja? U Lucillinu odanost nitko nikada nije
posumnjao. Obje su postupale savršeno, točno po naputcima. Ali tako bi
se ponašali i zavjerenici.
Činjenice! Taraza je žudjela za činjenicama. Krevet pod njom
zašušti i prekine izdvojenost koju su narušile brige i zvuci njenih
vlastitih pokreta. Taraza se pomirljivo dovede ponovno u stanje
opuštanja.
Opuštanje, a zatim san.
Brodovi Raspršenih lepršali su kroz Tarazinu umorom
zamagljenu maštu. Izgubljeni su se vratili u svojim bezbrojnim ne-
brodovima. Je li kod njih Teg pronašao brod? Tu mogućnost su ispitali
na najdiskretniji mogući način, kako na Gammuu tako i na drugim
mjestima. Pokušala je brojati zamišljene brodove, ali se oni odbiše
kretati u redu, što je bilo neophodno za zapadanje u san. Ne pomaknuvši
se Taraza se počela vraćati u punu budnost.
Pokušala je otkriti nešto u dubini svoje svijesti. Umor je
pregradio tu stazu sporazumijevanja – ona sjedne u krevetu potpuno
budna.
Tleilaxi su surađivali s Raspršenima koji su se vratili. S tim
bludnim Uvaženim Priležnicama i s Bene Tleilaxima koji su došli s
njima. Taraza nasluti jedan jedini plan iza tih događaja. Izgubljeni se
nisu vratili iz puke znatiželje, radi otkrivanja svojih korijena.
Zajednička želja za ponovnim ujedinjenjem cjelokupnog čovječanstva
nije bila sama po sebi dovoljna da ih dovede natrag. Očito su Uvažene
Priležnice došle sa snovima o porobljavanju.
Što ako Tleilaxi, koji su bili poslani među Raspršene, nisu sa
sobom ponijeli tajnu axolotl posuda? Što onda? Melange.
Narančastooke kurve očito su koristile neprimjerenu razmjenu.
Raspršeni možda nisu riješili tajnu tleilaških posuda. Znali su za njihovo
postojanje i pokušali su ih preraditi. Ako nisu uspjeli – melange!
Započne istraživati taj plan.
Izgubljeni su ostali bez pravog melangea koji su njihovi predci
ponijeli kad su odlazili u Raspršenje. Koji izvori su im preostali? Crvi
Rakisa i originalni Bene Tleilaxi. Kurve se ne bi usudile otkriti svoje
prave namjere. Njihovi predci su vjerovali da se crvi ne mogu preseliti.
Zar je moguće da su Izgubljeni pronašli planet pogodan za crve? Jasno,
i to je bilo moguće. Možda su se počeli cjenjkati s Tleilaxima kako bi
im odvratili pažnju. Njihova prava meta trebao bi biti Rakis. Ili je
možda naličje prava strana.
Prenosivo bogatstvo.
Vidjela je Tegova izvješća o bogatstvu koje se skupilo na
Gammu. Neki od vraćenih imali su kovani novac, a neki čipove za
pregovaranje.
I to je bilo sve što se moglo saznati o bankarskim kretanjima.
Doduše, koja bi to veća valuta od začina mogla biti u optjecaju?
Bogatstvo. Jasno, to je bilo ono pravo. I bez obzira na vrstu čipova,
cjenjkanje je započelo.
Taraza odjednom postane svjesna glasova ispred vrata.
Akilotkinja, čuvarica sna, prepirala se s nekim. Glasovi su bili tihi, ali
Taraza je dovoljno čula da se dovede u stanje pune svijesti.
“Naručila je buđenje za kasno ujutro”, bunila se njena čuvarica
sna. Netko drugi šapne: “Zahtijevala je izvješće istog trena čim se
vratim.”
“Kažem vam, jako je umorna. Potreban joj je…”
“Treba je slušati! Recite joj da sam se vratio!”
Taraza sjedne i prebaci noge preko ruba poljskog kreveta.
Stopalima napipa pod. Bogovi! Kako li je samo bole koljena. Boljelo ju
je i to što nije mogla raspoznati šapat nametljivca, osobu koja se
prepirala s njenom stražaricom.
Čiji povratak sam… Burzmali!
“Budna sam”, javi se Taraza.
Vrata se otvoriše i čuvarica sna proviri glavu. “Vrhovna majko,
Burzmali se vratio s Gammu.”
“Odmah ga uvedi!” Taraza upali sjajnu kuglu uz uzglavlje
poljskog kreveta. Njena žuta svjetlost otjera tamu iz prostorije.
Burzmali uđe i zatvori za sobom vrata. Iako mu to nitko nije
naredio, on dodirne prekidač za razdvajanje zvukova na vratima i na taj
način ukloni svu vanjsku buku.
Privatnost? Znači, vijesti su loše.
Ona pogleda Burzmalija. Bio je to nizak, vitak momak s izrazito
trokutastim licem koje se sužavalo u koščatu bradu. Plava kosa
prekrivala mu je čelo. Široko razmaknute zelene oči bile su budne i
oprezne. Izgledao je premlad za odgovornosti koje sa sobom nosi
mjesto bashara, ali Teg je kod Arbelougha bio još mlađi. Prokletstvo,
starimo. Prisilno se opusti znajući da je Teg odgojio ovog čovjeka i potpuno
mu vjerovao. “Reci mi loše vijesti” reče Taraza.
Burzmali se nakašlje. “Još nema nikakvog znaka od bashara i
njegove družine na Gammu, Vrhovna majko.” Glas mu je bio dubok,
muški.
A to nije ono najgore, pomisli Taraza. Na Burzmaliju je jasno
uočavala znakove nervoze.
“Hajde, reci mi sve”, naredi ona. “Očito si završio s
pretraživanjem ruševina Tvrđave”
“Nema preživjelih”, reče on. “Napadači su uništeni”
“Tleilaxi.”
“Vjerojatno.”
“Nisi siguran?”
“Napadači su koristili onaj novi ixijanski eksploziv, 12-Uri. Ja…
ja mislim da su ga uporabili kako bi nas naveli na pogrešan trag.
Također, u Schwangyuinoj lubanji smo pronašli mehaničkim putem
napravljene otrove za ispiranje mozga.”
“Što je s Patrinom?”
“Schwangyuino izvješće bilo je točno. Raznio je sam sebe u tom
brodu-mamcu. Identificirali su ga po ostacima dva prsta i jednog
očuvanog oka. Od njega nije ostao nijedan drugi dovoljno veliki dio koji
bi se mogao ispitati.”
“Ali ti si sumnjičav! Da čujem zašto!”
“Schwangyu je ostavila poruku koju jedino mi možemo
pročitati.”
“Oštećenja na namještaju?”
“Da, Vrhovna majko, i…”
“Znači, znala je da će je napasti i imala je vremena za poruku.
Vidjela sam tvoje prethodno izvješće o pustoši koja je ostala nakon
napada.”
“Bio je brz i stvarno nezadrživ. Napadači se nisu trudili uzeti
zarobljenike.”
“Što je rekla?”
“Kurve.”
Taraza se pokuša oduprijeti šoku, iako je očekivala da će čuti tu
riječ. Napor, uložen da bi ostala mirna, gotovo je iscrpio svu njenu
snagu. Ovo je bilo jako loše. Taraza si dopusti duboki uzdah.
Schwangyuino protivljenje trajalo je do kraja. Ali, onda, naslutivši
nesreću, donijela je pravilnu odluku. Znajući da će umrijeti i da joj se
prije toga neće ukazati prigoda za prijenos života iz svojih sjećanja
nekoj drugoj časnoj majci, ponovno se odlučila na najdublju odanost.
Ako nisi u stanju ništa drugo učiniti, naoružaj znanjem svoje sestre i
izigraj neprijatelja. Znači, Uvažene Priležnice su se aktivirale!
“Ispričaj mi o tvojoj potrazi za golom”, naredi Taraza.
“Nismo bili prvi koji smo radili u tom području, Vrhovna majko.
Naišli smo na dosta naknadno spaljenog drveća, stijena i šipražja.”
“To je onda bio ne-brod?”
“Tragovi ne-broda.”
Taraza kimne samoj sebi. Tiha poruka Starog pouzdanka?
“Jesi li dovoljno pažljivo si istražio to područje?”
“Nadlijetao sam je na rutinskom proputovanju iz jednog u drugo
mjesto.”
Taraza pokaže Burzmaliju neka sjedne na stolac uz podnožje
njenog poljskog kreveta. “Sjedni i opusti se. Htjela bih od tebe čuti neka
nagađanja.”
Burzmali pažljivo sjedne na stolac. “Nagađanja?”
“Ti si bio njegov najomiljeniji učenik. Pokušaj zamisliti da si
Miles Teg. Znaš da moraš izvesti golu iz Tvrđave. Nikome oko sebe ne
vjeruješ potpuno, čak ni Lucilli. Što ćeš učiniti?”
“Nešto neočekivano, naravno.”
“Jasno.”
Burzmali protrlja svoju šiljastu bradu. Nakon kraće šutnje,
nastavi: “Vjerujem Patrinu. Potpuno mu vjerujem.”
“U redu, ti i Patrin. Što činiš?”
“Patrin je rođen na Gammu.”
“I sama sam o tome razmišljala”, reče ona.
Burzmali se zagleda u pod ispred sebe. “Patrin i ja ćemo
napraviti plan za slučaj nužde i prije nego što se ukaže potreba za njim.
Uvijek se pripremim za rješavanje nekog problema na više načina.”
“Vrlo dobro. A sada – plan. Što činiš?”
“Zašto se Patrin ubio?” upita Burzmali.
“Siguran si da je baš to učinio?”
“Vidjeli ste izvješća. Schwangyu i nekoliko drugih bili su
sigurni u to. Slažem se s njima. Patrin je bio dovoljno odan da to učini
za svoga bashara.”
“Za tebe! Ti si sada Miles Teg. Kakav plan ste ti i Patrin
skovali?”
“Ja ne bih namjerno poslao Patrina u sigurnu smrt.”
“Osim u slučaju?”
“Patrin je to učinio na svoju ruku. Možda, ako je plan bio
njegov, a ne… moj. Možda je to učinio da bi me zaštitio, kako bi se
osigurao da nitko neće otkriti plan.”
“Kako je Patrin uopće mogao doći do ne-broda bez našeg
znanja?”
“Patrin je bio domorodac s Gammu. Njegova obitelj potječe još
iz dana Giede Jedan.”
Taraza zatvori oči i okrene glavu od Burzmalija. Znači i
Burzmali je slijedio iste naslućene tragove koje je i ona ispitivala.
Znamo Patrinovo podrijetlo. Što je značilo to povezivanje s Gammu?
Njen razum odbije razmišljati. Eto do čega dolazi kad si dopusti toliki
umor! Ponovno pogleda u Burzmalija.
“Je li Patrin pronašao način tajnog stupanja u vezu s obitelji i
starim prijateljima?”
“Ispitali smo svaku vezu koju smo mogli pronaći”
“Osloni se na to; niste ih sve slijedili.”
Burzmali slegne ramenima. “Svakako, nismo. Nisam išao na tu
pretpostavku.”
Taraza duboko uzdahne. “Vrati se na Gammu. Povedi sa sobom
svu pomoć koju naša služba sigurno može odvojiti. Reci Bellondi da
sam osobno to naredila. Moraš ubaciti agente u sve tokove života.
Pronađi sve koje je Patrin poznavao. Što je s preživjelim članovima
njegove obitelji? Prijateljima? Iščeprkaj ih.”
“To će uzburkati duhove, bez obzira koliko mi pažljivi bili. I
drugi će saznati”
“Tu nema pomoći. Hej, Burzmali!”
Već je bio na nogama. “Da, Vrhovna majko?”
“Što se tiče ostalih tragača: moraš biti stalno ispred njih.”
“Smijem li koristiti cehovog navigatora?”
“Ne!”
“Kako onda…”
“Burzmali, a što ako su Miles, Lucilla i naš gola još na
Gammu?”
“Već sam vam rekao da ne prihvaćam ideju prema kojoj su
napustili planet u ne-brodu!”
Nastala je poduža stanka tijekom koje je Taraza proučavala tog
čovjeka uz podnožje svog poljskog kreveta. Obučio ga je Miles Teg.
Bio je basharov najomiljeniji učenik. Što je to Burzmalijev izvježbani
osjećaj navještavao?
Ona tihim glasom prošapće: “Da?”
“Gammu je bio Gieda Jedan, harkonnensko leglo.”
“Što ti to govori?”
“Oni su bili bogati, Vrhovna majko. Jako bogati.”
“Pa?”
“Dovoljno bogati da tajno postave neku ne-prostoriju… čak
možda i neku veliku ne-kuglu.”
“O tome ne postoje nikakvi zapisi! Ix nije nikad čak ni
neodređeno dao naslutiti nešto takvo. Oni nisu obavljali ispitivanja na
Gammu, od…”
“Mito, kupovina preko posrednika, mnogobrojni prelasci iz ruke
u ruku”, nastavi Burzmali. “Vremena gladi bila su vrlo nemirna, a
prethodili su im mileniji Tiraninove vladavine.”
“Tijekom kojih su Harkonneni držali pognute glave ili ih gubili.
No, priznajem, takvo nešto je moguće.”
“Zapisi su možda izgubljeni”, spomene Burzmali.
“Mi ih nismo izgubili, a nisu to učinile ni ostale vlade koje su se
održale. Što bi trebalo značiti ovo nagađanje?”
“Patrin.”
“Ahhhh.”
On započne brzo govoriti: “Da je ikada nešto slično otkriveno,
domorodac s Gammu mogao bi to znati.”
“Koliko ljudi bi to moglo znati? Vjeruješ li da bi uspjeli sačuvati
jednu takvu tajnu… Da! Shvaćam što misliš. Ako je to bila tajna
Patrinove obitelji…”
“Nisam se usudio nikoga od njih bilo što pitati u svezi s tim.”
“Jasno! Gdje bi mogao tražiti… a da ne pobudiš…”
“Tamo na planini gdje su nađeni tragovi ne-broda.”
“Znači, morat ćeš osobno tamo otići!”
“Što je vrlo teško sakriti od uhoda”, složi se on. “Osim ako ne
pođem s malom pratnjom s prividno drugim ciljem.”
“Kakvim drugim ciljem?”
“Postaviti spomen ploču u znak sjećanja na mog starog bashara.”
“Dajući tako svima do znanja da ga smatramo mrtvim? Tako
je!”
“Već ste zatražili od Tleilaxa zamjenu za našeg golu.”
“To je bila puka predostrožnost i nije u svezi s… Burzmali, ovo
je vrlo, vrlo opasno. Ne vjerujem da možemo zavesti tu vrstu ljudi koja
će vas promatrati na Gammu.”
“Moja tuga i tuga ljudi koje ću povesti sa sobom bit će
dramatična i vrlo uvjerljiva.”
“To što je nekome uvjerljivo nije nužno uvjerljivo i pažljivom
promatraču.”
“Zar ne vjerujete u moju odanost i odanost ljudi koje ću povesti
sa sobom?”
Taraza stisne usne dok je razmišljala. Podsjetila je samu sebe da
je pouzdana odanost nešto što su usavršili oponašajući atreidski model.
Način stvaranja potpuno požrtvovnih ljudi. Burzmali i Teg bili su
izvrstan primjer.
“Moglo bi uspjeti”, složi se Taraza. Zurila je razmišljajući u
Burzmalija. Tegov najomiljeniji učenik mogao bi biti u pravu!
“Idem”, reče Burzmali. Okrene se i pođe.
“Čekaj, trenutak”, reče Taraza.
Burzmali se okrene. “Napunite se sherom, svi vi. A ako vas
uhvate Liceigrači – ovi novi – morate spaliti vlastite glave ili ih potpuno
razmrskati. Poduzmi sve potrebno glede toga.”
Iznenadno otrežnjenje na Burzmalijevom licu umiri Tarazu. Na
trenutak se ponosio sobom. Dobro je što mu je ponos splasnuo. Ne
smije biti nesmotren.
28.
Već dugo znamo da se na predmete koje istražujemo dodirom
može utjecati izborom – kako svjesnim tako i nesvjesnim. To je
dokazana činjenica, koja od nas ne traži vjerovanje da neka sila izlazi
iz nas i dodiruje svemir. Tvrdim da postoji poučna veza između
uvjerenja i onoga što smatramo ‘stvarnim’. Sve naše prosudbe
opterećene su teškim bremenom uvjerenja naslijeđenih od predaka, a
kojima smo mi iz Bene Gesserita podložnije od ostalih. Nije dovoljno
što smo toga svjesne i što se toga čuvamo. Uvijek moramo voditi
računa o alternativnim tumačenjima.
Vrhovna majka Taraza: rasprava na Savjetu
Ovdje će nam Bog suditi”, likovao je Waff.
Činio je to u nepredvidivim trenucima tijekom ove duge vožnje
kroz pustinju. Sheeana kao da to nije primjećivala, no Waffov glas i
primjedbe počeli su umarati Odrade.
Rakiško sunce već je bilo nisko na zapadu, ali crv, koji ih je
nosio, nije pokazivao znakove umora dok je jezdio preko drevnog
Sareera prema ostacima nasipa Tiraninovog zida-prepreke.
Zašto u ovom smjeru? pitala se Odrade.
Nijedan odgovor nije je zadovoljavao. Doduše, fanatizam i
obnovljena opasnost koja im je prijetila od Waffa zahtijevali su trenutni
odgovor. Ona se sjeti šerijatskog stiha koji ga je po njenom mišljenju
zanio. “Neka Bog presudi, a ne ljudi.”
Waff se naljuti zbog podrugljiva tona njena glasa. Pogledao je
prema obzoru ispred njih, a zatim gore prema ‘topterima koji su ih
pratili. “Ljudi moraju obavljati posao umjesto Boga”, promrmlja on.
Odrade nište ne odgovori. Waff je bio zaveden u svojim
sumnjama i sada će se pitati prihvaćaju li zaista te benegesseritske
vještice Veliko vjerovanje?
Misli joj ponovno urone u pitanja bez odgovora, pretražujući po
svemu što je znala o rakiškim crvima. Osobna sjećanja i Druga sjećanja
izbacila su jednu sliku. Mogla si je dočarati odjevene Slobodnjake na
crvima koji su bili čak i veći od ovoga; svaki jahač naginjao se unatrag
oslanjajući se o jednu dugačku motku, s kukom na kraju, koja se
zabadala u prstenaste kolute crva poput njenih ruku koje sada stežu ovaj
prsten. Na obrazima je osjećala vjetar, a oko nogu joj se omotala odora.
To jahanje i sve ostalo ujedinile su se u dugu intimnost.
Prošlo je mnogo vremena otkad je neki Atreid ovako jahao.
Je li se ključ njihova odredišta nalazio u Dar-es-Balatu? Kako bi
to bilo moguće? Bilo je tako toplo, a razum joj je istraživao buduće
događaje koji su se mogli dogoditi tijekom ove pustolovine u pustinji.
Nije bila dovoljno oprezna.
Kao i sve ostale zajednice na Rakisu, i Dar-es-Balat se povlačio
iz svojih predgrađa tijekom žege ranoga poslijepodneva. Odrade se sjeti
kako ju je žuljalo njeno novo pustinjsko odijelo dok je čekala u sjeni
zgrada blizu zapadnih granica Dar-es-Balata. Čekala je da odvojene
pratnje dovedu Sheeanu i Waffa iz osiguranih zgrada kamo ih je
smjestila.
Kakav li je samo izazovni cilj stvorila! Trebalo se uvjeriti u
stvarnu pokornost Rakisa. Benegesseritske pratnje namjerno su kasnile.
Odrade zatomi taj unutarnji osjet okoliša. To je ne iznenadi.
Tijekom najtoplijeg dijela dana stanovnici Rakisa uvijek su se povlačili
iz grada prženog suncem.
A postojala je i njena vlastita zapovijed: “Očistite naš put prema
pustinji. Ne želimo naletjeti na gradska njuškala!”
Zbog doba dana, mješovite tragalačke ekipe nisu imale baš
mnogo posla provodeći njenu zapovijed. Zar je bilo važno što se većina
ljudi u to doba zavukla u svoje palače ili kolibe? Najlogičnije je da sjede
daleko od vrućine pijuckajući što si mogu priuštiti. Izvrsna danianska
vina u palačama, rashlađena i poslužena u kristalu iz Predota ili
Lunduriasa. A u kolibama – jeftino začinsko pivo u teškim vrčevima. I
toplu vodu iz začepljenih litarjona.
Jednom je Sheeana spomenula s radosnom naivnošću: “Pij, pij,
pij! To je sve što oni tada čine. Ja više volim pivo, ali svećenici mi daju
vino.”
Odrade je razljutila pomisao na davanje opijata djetetu. “Daju ti
vino?”
“Pomiješano s vodom, baš kako volim.”
To ju je izravno svrstalo među djecu najniže rakiške klase. U
barakama ljudi svoju djecu napajaju razvodnjenim pivom.
Sve što zamućuje svijest izazivalo je gorčinu kod Časnih majki.
Odrade istisne pitanje: “Nisi li od toga bila pospana ili nesigurna?”
“Oh, ne! Uvijek smo dodavali meloxy.”
Naravno, začinski oksidans bio je u općoj uporabi na Rakisu kao
i na mnogim drugim planetima starog Carstva. Priuštiti su si ga mogli
čak i najsiromašniji rakiški slojevi. Odrade je osjećala odbojnost prema
tomu, bilo gdje se pojavljivalo, i oštro govorila Sheeani kad bi se našli u
sigurnom području unutar Velikog četverokuta. Rabeći Glas poput biča,
Odrade je pretvorila djetetovu radosnu naivnost u gorku lekciju.
Sa sviješću u novo naučenom niskom transu, Sheeana je morala
satima poluglasno izgovarati:
“Moj razum i moje tijelo su dragocjeni alati! Moj razum i moje
tijelo su dragocjeni alati!…”
Ako bi cijelo vrijeme Sheeana bila usredotočena, mogla bi
preuzeti nadzor nad tim alatima postane li jednom Časna majka –
zadobiti moć nad opijatima bez potrebe za meloxyjem, moć nad
mišićima i živcima koju ostali jedva mogu i zamisliti.
Odrade je to dobro znala. Misli su odnijele njena vlastita
razmišljanja natrag do pune svijesti gdje je jahala na vrhu divljeg crva,
Sheeana ispred nje, a Waff s druge strane. Sheana bi sada trebala biti u
srednjem transu, učeći strpljivost kako joj je Odrade naredila. Zašto ja
nisam strpljiva? čudila se Odrade. Strašno se znojila. Zaštitna odjeća joj se
zalijepila za kožu, a njeni džepovi za hvatanje vlage izbili su prema
van, puneći se.
Preživi li Sheeana začinsku agoniju, kakva li će Časna majka
postati!
“Shaitan voli toplinu”, iznenada reče Sheeana.
Žitelji Rakisa sklanjali su se sa žege, a to je bilo doba kad su crvi
izlazili. Je li to možda značajna činjenica, koja je objašnjavala zašto ih
je ovaj crv nosio u određenom smjeru?
Moja svijest poskakuje uokolo poput dječje lopte!
Što li to je značilo što su se stanovnici Rakisa skrivali od sunca
dok su mali Tleilax, jedna časna majka i jedna divlja djevojčica jurili
preko pustinje na leđima crva? To je bio drevni običaj na Rakisu. U
njemu nije bilo ničeg iznenađujućeg. Doduše, drevni Slobodnjaci su bili
uglavnom noćni ljudi. Njihovi suvremeni nasljednici više su ovisili o
zaklonu koji ih je štitio od najjačeg sunca.
Kako sigurno su se svećenici osjećali iza svojih obrambenih
jaraka!
Svaki je stanovnik gradskog središta na Rakisu znao da se tamo
vani nalazi qanat, muljeviti vodeni tok u sjenovitom mraku, umjetno
skrenut u uske kanale čije se isparavanje ponovno hvatalo u zamke za
vjetrove.
“Štite nas naše molitve” govorili su, ali su dobro znali što ih je
štitilo.
“Njegova sveta nazočnost viđena je u pustinji.”
Taj tren Waff započne govoriti: “Ja hodočastim u ime Boga!”
“A Bog dobro zna što je u tvom srcu”, reče Odrade, računajući
da će ga time odmah ušutkati.
Waff grubo okrene glavu od nje, što je dovoljno govorilo. Moj
Bog zna! Ali zna li tvoj? Sakrio sam svoj izraz lica od tebe!
Bio je poput Rakijanca u strahu od “Njegove svete nazočnosti”
Svećenici su rijetko govorili o crvima u množini. To je bio Shai-
Hulud ili, kao u Sheeaninom primjeru, Shaitan.
Sveti crv.
Podijeljeni bog.
Odrade ponovno pogleda prstenaste kolute crva ispred sebe. I
ovdje je!
Ona pomisli na svećenike koji su se nalazili među promatračima
u ‘topterima iznad njih. Kako li su samo voljeli uhoditi druge! Osjećala
je u Dar-es-Balatu kako je promatraju s leđa dok je čekala dolazak
Sheeane i Waffa. Oči iza visokih rešetaka skrivenih balkona. Oči koje
zure kroz uske prozore u debelim zidovima. Oči skrivene iza plaz-zrcala
ili oči koje promatraju iz sjena.
Odrade se prisiljavala da se ne osvrće na opasnosti dok je pratila
tijek vremena pomoću kretanja linija sjena na zidu iznad nje: bila je to
sigurna ura u ovoj zemlji gdje je malo tko mjerio vrijeme drukčije nego
kretanjem sunca.
Napetost je rasla, pojačana potrebom za bezbrižnim držanjem.
Hoće li napasti? Hoće li se to usuditi učiniti kada već znaju da je
poduzela vlastite mjere opreza? Kako li su samo svećenici bili ljuti što
su se morali pridružiti Tleilaxima u ovom tajnom trijumviratu! Njenim
Časnim majkama, svećenicama iz Tvrđave, nije se sviđala ta opasna
zagrižljivost svećenika.
“Dopusti da jedna od nas bude mamac!”
Odrade je bila nepokolebljiva: “Ne bi povjerovali. Sumnja bi ih
zadržala po strani. Osim toga, sigurno će poslati Albertusa.”
I tako je Odrade sada čekala u dvorištu Dar-es-Balata,
zaklonjena zelenilom u udubljenju gdje je stajala, gledajući gore u
sunčanu crtu koja se popela šest katova u visinu – iza čipkaste ograde na
svakom balkonu: zelene biljke, svijetlocrveni, narančasti i plavi cvjetovi
i trokut srebrnkastog neba iznad tih naslaga.
I skrivene oči.
Kretanje kod širokih uličnih vrata s njene desne strane! U
dvorištu se pojavi jedno jedino stvorenje u svećeničkoj zlatno-purpurno-
bijeloj odori. Proučavala ga je tražeći znakove koji bi joj potvrdili da je
to možda još jedan od Tleilaxovih Liceigrača proširio njihov utjecaj,
preoblikovavši se u Albertusa. Ali pred njom je bio čovjek, svećenik
kojeg je poznavala: Albertus, poglavar Dar-es-Balata.
Kao što smo i očekivale.
Albertus se približavao kroz široki atrij i preko dvorišta vidljivo
dostojanstven. Jesu li se to u njegovom držanju nazirali opasni
predznaci? Hoće li dati znak svojim ubojicama? Ona okrzne pogledom
nizove balkona: mala treperava kretanja na višim razinama. Svećenik
koji se približavao nije bio sam.
No nisam ni ja!
Albertus je zastao dva koraka od Odrade i podignuo pogled
prema njoj s mjesta koje mu je dotad zaokupljalo pažnju – sa zamršenih
zlatnih i purpurnih crteža popločanog poda dvorišta.
Ima krhke kosti, pomisli Odrade.
Ničim nije pokazala da ga je prepoznala. Albertus je bio jedan
od onih koji su znali da je glavni svećenik zamijenjen preoblikovanim
Liceigračem.
Albertus se nakašlje i drhtavo udahne.
Krhke kosti! Krhko tijelo!
Iako ju je ta pomisao zabavljala, nije smanjila njenu zabrinutost.
Časne majke uvijek primijete takve stvari. Traže tragove uzgoja. Ako je
i obavljen bilo kakav odabir u Albertusovoj lozi, izveden je s dosta
pogrešaka, elemenata koje će Sestrinstvo nastojati ispraviti kod
njegovih nasljednika pokaže li se vrijedan uzgoja. Jasno, to će biti
razmotreno. Albertus se uzdigao na važan položaj i to je postigao tiho,
ali bez zastoja, pa se mora razmotriti postoji li u njemu vrijedan
genetski materijal. Doduše, Albertus je bijedno obrazovan. Akilotkinja
prve godine mogla bi s njim izaći na kraj. Uvjetovanje među rakiškim
svećenstvom bilo se poprilično izrodilo od doba starih Ribogovornica.
“Što ćeš ti ovdje?” upita Odrade, glasom koji se mogao
protumačiti i kao optužba i kao pitanje.
Albertus zadršće. “Donosim vam poruku od vaših ljudi, časna
majko.”
“Daje čujem!”
“Došlo je do malog zastoja, nešto u svezi s putem kojeg je
poznavalo previše ljudi.”
To je barem bila dogovorena priča za serviranje svećenicima. Ali
s Albertusova lica mogle su se pročitati još neke stvari. Tajne njemu
povjerene nisu bile pohranjene na sigurno mjesto.
“Gotovo žalim što nisam naredila tvoje ubojstvo”, reče Odrade.
Albertus ustukne cijela dva koraka. Pogled mu je postao prazan
kao da je umro baš tu, njoj naočigled. Prepoznala je tu reakciju.
Albertus je ušao u pravo stanje otkrivanja, u kojem strah steže mošnje.
Znao je da ga ova užasna časna majka Odrade može osuditi na smrt bez
razloga ili ga čak ubiti vlastitim rukama. Ništa što kaže ili učini neće
promaknuti njenom užasnom pomnom ispitivanju.
“Razmišljao si hoćeš li me ubiti i uništiti naš Toranj u Keenu”
optuži ga Odrade.
Albertus se divlje tresao. “Zašto govoriš takve stvari, časna
majko?” U glasu mu se nazirala kuknjava koja ga je odavala.
“Ne pokušavaj poricati”, zagalami ona. “Pitam se koliko je još
osoba osim mene shvatilo da te može lako pročitati? A trebao bi biti
čuvar tajni. Zato nemoj hodati uokolo sa svim našim tajnama ispisanim
na licu!”
Albertus padne na koljena. Ona na trenutak pomisli da će početi
puzati.
“Poslali su me vaši ljudi!”
“A ti si bio presretan što ćeš doći kako bi se uvjerio postoji li
mogućnost da me ubiješ.”
“Zašto bismo mi…”
“Šuti! Ne sviđa vam se što mi nadziremo Sheeanu. Bojite se
Tleilaxa. Stvari su izmakle iz vaših svećeničkih ruku i pokrenuti su
događaji koji vas užasavaju.”
“Časna majko! A što da radimo? Što da radimo?”
“Slušat ćete nas! I više od toga, slušat ćete Sheeanu! Bojite se
naše današnje pustolovine? Trebali bi se bojati većih stvari.”
Ona tobože obeshrabreno odmahne glavom, svjesna kakav je sve
to dojam ostavilo na jadnog Albertusa. On se pogrbi pod težinom njene
ljutnje.
“Diži se, ustani!” naredi ona. “I ne zaboravi da si svećenik i da
kao takav moraš govoriti istinu!”
Albertus se spotičući uspravi i dalje držeći pognutu glavu.
Mogla je primijetiti kako mu tijelo odgovara na donesenu odluku da
prestane lagati. Kakvom li mu se samo to presudom moralo činiti!
Pokoran prema časnoj majci koja mu je očito čitala misli, sada je morao
biti pokoran i prema svojoj vjeri. Mora se suočiti s najvećim
paradoksom svih vjera:
Bogzna!
“Nemoj ništa skrivati od mene, od Sheeane i Boga”, reče
Odrade.
“Oprosti mi, časna majko”
“Da ti oprostim? Praštanje nije u mojoj moći pa to nemoj ni
tražiti od mene. Ti si svećenik!”
On podigne pogled prema Odradinom licu.
Paradoks ga je naposljetku potpuno slomio. Bog je sigurno ovdje
nazočan! Bog je obično bio daleko i suočenja su se mogla odgađati.
Sutra je novi dan života. Svakako jest. Čovjek ga može prihvatiti ako si
dopusti nekoliko sitnih grijehova, možda laž ili dvije. Samo za sada.
Možda i jedan veliki grijeh, ako su iskušenja bila velika. Bogovi bi
trebali imati više razumijevanja za velike grješnike. Ostalo bi vremena
za iskupljenje.
Odrade je zurila u Albertusa analizirajućim okom Missionariae
Protective.
Ahh, Albertuse, pomisli ona. Naišao si na ljudsko biće koje zna
sve o stvarima koje si držao tajnama što ih dijeliš samo sa svojim
bogom.
Za Albertusa se njegovo sadašnje stanje nije previše razlikovalo
od smrti i one najviše pokornosti u odnosu na konačni sud njegova
boga. To je sigurno bio dobar opis nesvjesnog načina na koji je Albertus
dopustio raspad svoga nadzora volje. Svi njegovi vjerski strahovi bili su
prizvani u sjećanje i usmjereni prema jednoj časnoj majci.
Vrlo suhim tonom, čak se ni ne posluživši Glasom, Odrade reče:
“Ovu farsu treba odmah prekinuti.”
Albertus pokuša progutati slinu. Znao je da ne smije lagati.
Možda je poznavao daleke mogućnosti laganja, ali to bi bilo beskorisno.
Zato pokorno podigne pogled prema Odradinom čelu na kojem je rub
kape njenog pustinjskog odijela bio čvrsto navučen preko obrva.
Progovori tek nešto čujnije od šapta:
“Časna majko, osjećamo se kao žrtve. Vi i Tleilax idete u
pustinju s našom Sheeanom. Oboje ćete od nje učiti, a…” Ramena mu se
opustiše. “Zašto vodite Tleilaxa?”
“To Sheeana želi”, slaže Odrade.
Albertus otvori usta, pa ih zatvori ne progovorivši. Mogla je
vidjeti kako ga preplavljuje prihvaćanje.
“Vratit ćeš se svojima s mojim upozorenjem”, naredi Odrade.
“Opstanak Rakisa i vašeg svećenstva ovisi samo o tome budete li me
dobro slušali. Nećete nam ni najmanje smetati! A što se tiče djetinjastih
zavjera koje ste kovali protiv nas – Sheeana nam otkriva svaku vašu
pokvarenu zamisao!”
Tada je Albertus iznenadi. Odmahnuo je glavom i suho
zahihotao. Odrade je već primijetila da su mnogi od ovih svećenika
uživali u propasti, ali nije pretpostavljala da bi ih zabavljale njihove
vlastite pogreške.
“Mislim da ti je smijeh plitak”, reče ona.
Albertus slegne ramenima i djelomice opet navuče masku na
lice. Odrade je vidjela kod njega nekoliko takvih maski. Fasade!
Stavljao ih je u slojevima. A daleko ispod sve te zaštite nalazio se netko
zabrinut, netko koga je ovdje ogoljela do krajnjih mogućih granica. Ovi
su se svećenici znali opasno izgubiti u opširnim objašnjenjima – doduše
tek pritisnuti gomilom pitanja.
Moram izvući na površinu tog zabrinutog, pomisli Odrade.
Presječe ga kad je počeo govoriti.
“Dosta! Pričekaj me da se vratim iz pustinje. Za sada si moj
glasnik. Prenesi točno moju poruku i bit ćeš nagrađen kako nisi ni
sanjao. Ako, pak, iznevjeriš, ostavit ćemo te na milost i nemilost
Shaitanu!”
Odrade je promatrala Albertusa kako trčkarajući napušta
dvorište pogrbljenih ramena, glave zabačene naprijed kao da nije mogao
dočekati da stigne na mjesto s kojega će njegovi moći čuti njegov glas.
Sve u svemu, pomisli ona, dobro je prošlo. Sračunati rizik, vrlo
opasan po nju osobno. Bila je sigurna da su se na balkonima iznad nje
nalazili ubojice koji su čekali na Albertusov znak. A strah koji je sada
odavde ponio sa sobom je nešto s čim se Bene Gesserit prisno upoznao
tijekom tisućljeća manipulacija. Žestoko zarazan, poput neke pošasti.
Sestre učiteljice nazivale su to ‘usmjerenom histerijom’. Bila je
usmjerena (bolje rečeno namijenjena) u srce svećenstva na Rakisu.
Mogli su računati s tim, posebno sada kad se u igru uvodi i pojačanje.
Svećenici će se predati. Sada se trebalo bojati tek onih nekoliko imunih
heretika.
29.
Ovo je svemir koji nadahnjuje strahom: nema atoma, već su
posvuda uokolo valovi i kretanja. Ovdje se odbacuje svako vjerovanje
koje je prepreka razumijevanju. Odstranjuje se čak i samo
razumijevanje. Ovaj svemir se ne može vidjeti čuti niti otkriti bilo
kojim pouzdanim zapažanjem. On je potpuna praznina gdje se ne
pojavljuju nikakvi unaprijed postavljeni zasloni za stvaranje oblika.
Ovdje imate samo jednu svijest – zaslon tri mudraca: maštu. Ovdje
učite što je humanost Sami stvarate poredak, divne oblike i sustave,
oblikujete kaos.
‘Atreidski proglas’, Arhive Bene Gesserita
To što radiš preopasno je”, reče Teg. “Naređeno mi je da te
zaštitim i osnažim. Ne mogu ti dopustiti nastavak toga.”
Teg i Duncan stajali su u dugačkom, drvetom obloženom
prolazu nadomak vježbaonice u ne-kugli. Prema njihovoj proizvoljnoj
uri bilo je kasno poslijepodne i Lucilla se upravo bijesno udaljila nakon
još jednog burnog sukoba.
U zadnje vrijeme svaki susret Duncana i Lucille pretvarao se u
bitku. Baš je sada stajala ukočeno na vratima vježbaonice, ali tu njenu
ukočenost svakako su ublažavale njene obline i zavodničke kretnje očite
obojici muškaraca.
“Prestani, Lucilla!” naredi Duncan.
Samo joj se po glasu dala naslutiti srditost: “Što misliš, kako
dugo ću još čekati da provedem svoje naredbe?”
“Dok mi ti ili netko drugi ne kažete to što ja…”
“Taraza od tebe očekuje nešto o čemu ovdje nitko ništa ne zna!”
napomene Lucilla.
Teg pokuša smiriti situaciju: “Molim vas! Zar nije dovoljno što
je Duncan sve bolji u svojim vještinama? Za nekoliko dana počet ću
vani stražariti. Možemo…”
“Možeš li se prestati miješati u moje poslove!” odbrusi Lucilla.
Zatim se okrene i udalji.
Kad je u tom trenutku primijetio čvrstu odlučnost na
Duncanovom licu, nešto se mahnito počne komešati u njemu. Osjetio je
teret potreba koje im je nametnuo ovaj njihov izdvojeni položaj. Njegov
intelekt, taj veličanstveno izoštreni mentatski uređaj, ovdje je bio
zaštićen od mentalne zbrke na koju se vani naviknuo. Vjerovao je da bi
mu sve postalo jasno samo kad bi mogao stišati svoju svijest i dovesti je
u stanje mirovanja.
“Zašto zadržavaš dah, bashare?”
Duncanov glas presječe Tega. Morao je uporabiti krajnju snagu
volje kako bi se vratio normalnom disanju. Osjećao je uzbuđenja to
dvoje kompanjona u ne-kugli kao oseku i strujanje privremeno odvojene
od drugih sila.
Druge sile.
Mentatska svijest se može ponašati kao idiot u nazočnosti drugih
sila koje se šire po svemiru. U svemiru možda postoje ljudi čiji su životi
natopljeni silama koje on ne može ni zamisliti. Pred takvim silama on bi
bio iver kojeg nose divlje struje.
Tko bi mogao zaroniti u takvu zbrku i izroniti nedirnut?
“Što bi Lucilla mogla učiniti ako joj se nastavim odupirati?”
upita Duncan.
“Je li ikad uporabila Glas u razgovoru s tobom?” upita Teg.
Vlastiti glas izgledao mu je dalek.
“Jednom.”
“Odolio si?” Nejasno iznenađenje pritaji se negdje u Tegu.
“To me je naučio sam Paul Muad’Dib.”
“Može te paralizirati i…”
“Mislim da njene naredbe zabranjuju nasilje.”
“Što je nasilje, Duncane?”
“Idem se istuširati, bashare. Hoćete li i vi?”
“Za nekoliko minuta.” Teg duboko udahne, osjetivši se nadomak
potpune iscrpljenosti. Ovo poslijepodne provedeno u vježbaonici i
događaji nakon toga, potpuno su ga slomili. Gledao je kako se Duncan
udaljava. Gdje se nalazila Lucilla? Kakav je bio njen plan? Kako dugo
je mogla čekati? To je bilo središnje pitanje, a ne-kugla je na neobičan
način naglašavala njihovu izoliranost iz vremena.
Ponovno je osjetio tu oseku i strujanje koji su utjecali na njihova
tri života. Moram razgovarati s Lucillom! Kamo je otišla! U
biblioteku? Ne! Prvo moram nešto drugo učiniti
Lucilla je sjedila u prostoriji koju je odabrala za sebe. Bio je to
mali prostor s ukrašenim krevetom umetnutim u zid. Napadni i
profinjeni znakovi oko nje govorili su da je to bila odaja najomiljenije
harkonnenske hetere. Pastelno plavo s naglascima tamnije plavog
naglašavalo je tkanine u sjeni. Unatoč baroknih rezbarija na krevetu,
niši i stropu… (Lucilla preleti pogledom po sobi)… i na svakom
uporabljivom priboru, sama soba bi nestala iz njene svijesti čim bi se u
njoj opustila. Zavalila se u krevetu i zatvorila oči pred spolno napadnim
obličjima na stropu niše.
Moram se pozabaviti Tegom.
To mora tako izvesti da ne izazove Tarazin bijes i ne oslabi golu.
Teg je u mnogo čemu bio problem za sebe, posebno zbog načina na koji
njegovi mentalni procesi mogu uranjati i izranjati iz dubljih izvora
bliskih pripadnicama Bene Gesserita.
Jasno, za sve to je kriva časna majka koja ga je rodila!
Svaka takva majka nešto prenese na svoje dijete. Počelo je u
utrobi i vjerojatno nije prestalo ni kad su se naposljetku razdvojili.
Nikada nije prošao sveobuhvatnu pretvorbu koji stvara izrode… ne, to
ne. Ali on ima profinjene i stvarne moći. Sva djeca časnih majki nauče
stvari koje drugi ne mogu naučiti.
Teg je točno znao kako je Lucilla gledala na ljubav u svim
njenim oblicima. Vidjela mu je to na licu još onda u njegovim odajama
u Tvrđavi.
“Proračunata vještica!”
Mogao je to slobodno i glasno izgovoriti.
Sjeti se da mu se tada dobroćudno i nadmoćno osmjehnula. U
tim mislima je osjećala neku skrivenu simpatiju prema Tegu. Negdje u
njoj, unatoč svim brižnim benegesseritskim školovanjima, postojale su
pukotine u njenom oklopu. Učiteljice su je mnogo puta upozoravale na
njih.
“Da bi mogla potaknuti pravu ljubav moraš je osjećati, ali tek
privremeno. Jednom je sasvim dovoljno!”
Tegovo reagiranje na Duncana Idahoa mnogo je govorilo. Tega
je i privlačio i odbijao njihov mladi štićenik.
Kao i mene.
Možda je pogriješila što nije zavela Tega.
Tijekom njene spolne obuke učili su je da iz spolnog odnosa
crpi, a ne da gubi snagu u njemu; njene učiteljice naglašavale su analize
i povijesne usporedbe od kojih su se mnoge nalazile u Drugim
sjećanjima Vrhovne časne majke.
Lucilla usredotoči svoje misli na Tegovu muškost. Dok je to
radila, osjeti kako joj žena u njoj javlja da joj tijelo želi Tega uza se i
želi doseći spolni vrhunac – spremna za trenutak tajne.
U Lucillinu svijest se uvuče nježna ugoda. Ne orgazam. Ne
znanstveni naziv! Bilo je to najčišće benegesseritsko licemjerje:
trenutak tajne, najveća specijalnost Utiskivačice. Taj pojam bio je potreban
za uranjanje u benegesseritski kontinuitet. Naučila je duboko
vjerovati u njegovu dvojnost: znanstveno poznavanje koje su im pružale
Gospodarice rasploda, ali s druge strane, trenutak tajne koji je zbunjivao
cjelokupno znanje. Povijest i znanost Bene Gesserita tvrde da želja za
rađanjem mora ostati nepovratno zakopana u duši. Ne može se ukloniti
bez uništenja vrste.
Zaštitna mreža.
Lucilla sada zgusne sve svoje spolne snage uza sebe, kako to
samo neka benegesseritska Utiskivačica može. Sve svoje misli
usredotočila je na Duncana. Da, sada je već vjerojatno pod tušem i
razmišlja o večernjoj vježbi sa svojom učiteljicom časnom majkom.
Uskoro ću krenuti do svog učenika, pomisli. Moram mu održati
važnu lekciju ili on neće biti potpuno pripremljen za Rakis.
To su bile Tarazine upute.
Duncan se vrati u žarište Lucillinih misli. To je bilo gotovo isto
kao da ga je golog promatrala ispod tuša.
Kako malo shvaća što sve treba naučiti!
Duncan je sjedio sam u kabini za odijevanje kod tuševa uz
vježbaonicu. Zapao je u duboku žalost koju je donijela bol od sjećanja
na stare rane, a koju ovo mlado tijelo nikada nije osjetilo.
Neke stvari se nikada ne mijenjaju! Sestrinstvo je opet igralo
svoje prastare igre.
On pogleda uvis i uokolo po ovom tamnom harkonnenskom
mjestu. Po zidovima i stropu bile su izrezbarene slikarije, a po
pločicama na podu čudni crteži. Čudovišta i divna ljudska tijela
izmiješana preko već opisanih linija. Samo ih je treptaj pažnje odvajao
jedne od drugih.
Duncan spusti pogled na svoje tijelo, koje su mu stvorili Tleilaxi
i njihove axolotl posude. Još se s vremena na vrijeme čudno osjećao. U
zadnjem trenutku svoga života, prije nego što je postao gola, bio je
čovjek s mnogobrojnim iskustvima odrasle osobe – borio se s gomilom
Sardaukara, osiguravajući svom mladom vojvodi mogućnost bijega.
Njegov vojvoda! Paul tada nije bio mnogo stariji od ovoga
sadašnjeg tijela. Doduše, bio je uvjetovan baš kako su to Atreidi
oduvijek bili: odanost i čast iznad svega.
Na isti način su uvjetovali i mene, nakon što su me spasili od
Harkonnena.
Nešto u njemu nije moglo zaboraviti taj drevni dug. Znao je i
zašto. Mogao je u općim crtama prikazati proces kojim je to bilo
ukopano u njega.
A tu je i ostalo.
Duncan pogleda popločani pod. Duž zaštitne pregrade kabine
nalazile su se pločicama ispisane riječi. Bio je to zapis koji je jedan
njegov dio prepoznao kao drevnu stvar iz starih harkonnenovskih
vremena, dok je drugi njegov dio u tome raspoznao dobro poznati
Galach.
“ČISTOĆA SLATKA ČISTOĆA JASNA ČISTOĆA PRAVA
ČISTOĆA”
Drevni natpis ponavljao se po obodu prostorije, kao da su same
riječi mogle stvoriti nešto što je prema Duncanovom sjećanju bilo strano
Harkonnenima.
Iznad vrata koja su vodila do tuševa stajao je još jedan natpis:
“ISPOVIJEDI SVOJE SRCE I PRONAĐI ČISTOĆU”
Vjerski savjet u jednoj harkonnenovskoj utvrdi? Jesu li se
Harkonneni izmijenili u vjekovima nakon njegove smrti? Duncan je
teško mogao u to povjerovati. Vjerojatno su graditelji smatrali te riječi
pogodnima.
Prije nego što je čuo, osjetio je da je Lucilla ušla u prostoriju i da
stoji iza njega. Duncan ustane i pričvrsti zatvarače na tunici izvađenoj iz
nulentropskih spremnika koju je ugodio po sebi (ali tek nakon što je
poskidao s nje sva harkonnenska obilježja!).
Ne okrenuvši se, reče: “Što je sad, Lucilla?”
Ona pogladi tkaninu tunike duž njegove lijeve ruke.
“Harkonneni su imali dobar ukus.”
Duncan tiho progovori: “Lucilla, ako me ikada više takneš bez
mog odobrenja, pokušat ću te ubiti. Pokušat ću to svim srcem, pa ćeš ti,
vrlo vjerojatno, morati ubiti mene.”
Ona se povuče.
Zagledao joj se u oči: “Nisam ja nikakav pastuh za vještice!”
“Zar misliš da to želimo od tebe?”
“Nitko mi nije rekao što želite od mene, ali vaši postupci su
dovoljno jasni!”
Stajao je održavajući ravnotežu na nogama. Ono neprobuđeno u
njemu komešalo se i ubrzavalo mu puls.
Lucilla ga je pažljivo promatrala. Proklet bio taj Miles Teg! Nije očekivala
toliki otpor. Nije smjela sumnjati u Duncanovu iskrenost.
Same riječi više nisu koristile. Bio je imun na Glas.
Istina.
Preostalo joj je još samo to oružje.
“Duncane, ja ne znam točno što Taraza očekuje od tebe na
Rakisu. Mogu nagađati, ali ta nagađanja ne moraju biti točna.”
“Nagađaj, onda.”
“Na Rakisu postoji jedna djevojčica, od nekih dvanaest-trinaest
godina. Zove se Sheeana. Crvi na Rakisu je slušaju. Sestrinstvo mora na
neki način za sebe sačuvati taj talent.”
“Što bih ja mogao…”
“Kada bih znala, vjeruj mi, rekla bih ti to sada.”
U njenom glasu prepoznao je iskrenost koja nije izazvana
očajem. “Kakve veze s tim ima tvoj talent?” upita on.
“To samo Taraza i njene savjetnice znaju.”
“Žele nešto čime će mi vezati ruke, nešto od čega ne mogu
pobjeći!” Lucilla je već i sama došla do tog zaključka, ali nije očekivala
da će ga on tako brzo nazrijeti. Duncanovo mladalačko lice skrivalo je
razum koji je djelovao na njoj nedostupne načine. Lucilline misli
pristizale su jedna drugu.
“Tko ovlada crvima može obnoviti staru vjeru”
Bio je to Tegov glas koji je stigao od vrata iza Lucille.
Nisam čula njegov dolazak!
Ona se okrene. Teg je stajao tamo, a preko lijeve ruke nemarno
je držao jednu od drevnih harkonnenskih laserskih pušaka, cijevi
uperene u nju.
“Samo se želim osigurati da ćeš me saslušati”, reče on.
“Otkad prisluškuješ?”
Izraz lica nije mu se izmijenio pod njenim ljutitim pogledom.
“Od trenutka kad si priznala da ne znaš što Taraza želi od
Duncana”, odgovori Teg. “Ne znam ni ja. Ali mogu obaviti nekoliko
mentatskih procjena – ništa sigurno, ali sve su vrlo rječite. Upozori me
ako griješim.”
“U svezi s čim?”
On pogleda Duncana. “Jedna od stvari koje su ti zapovjeđene
jest učiniti ga neodoljivim većini žena”
Lucilla pokuša sakriti svoju razočaranost. Taraza ju je upozorila
neka to što duže skriva od Tega. Shvatila je da to sada više nije moguće.
Teg ju je pročitao koristeći se prokletim sposobnostima koje je u njega
usadila njegova prokleta majka!
“Velika energija je okupljena i usmjerena na Rakis”, nastavi
Teg. Odlučno pogleda Duncana. “Bez obzira što su Tleilaxi pohranili u
njemu, on u svojim genima nosi pečat drevnog ljudskog roda. Je li to
treba Gospodaricama rasploda?”
“Prokleti benegesseritski pastuh!” reče Duncan.
“Što namjeravaš učiniti s tim oružjem?” upita Lucilla.
Tu pokaže glavom prema drevnoj laserskoj pušci u Tegovim
rukama.
“S ovim? Nisam je čak ni napunio.” On spusti lasersku pušku, a
zatim je odloži u kut pokraj sebe.
“Milese Tegu, bit ćeš kažnjen!” zaškrguće Lucilla.
“To će morati pričekati”, reče on. “Vani se gotovo smračilo.
Izašao sam prekriven štitnikom života. Burzmali je bio ovdje. Ostavio je
znak kojim me izvješćuje da je pročitao poruku koju sam urezao u
stabla kako to čine i životinje.”
U Duncanovim očima pojavi se odsjaj budnosti.
“Što ćeš poduzeti?” upita Lucilla.
“Ostavio sam nove znakove, ugovorivši sastanak. A sada svi
idemo u biblioteku. Proučit ćemo karte. Zapamtit ćemo ih. Trebamo
barem znati gdje se nalazimo kad dođe do bježanja.”
Ona ga udostoji kratkim klimanjem glave.
Duncan je tek djelićem svijesti primijetio njen pokret. Svijest mu
je već odlutala naprijed prema drevnoj opremi u Harkonnenovoj
biblioteci. On je i Lucilli i Tegu pokazao kako će je pravilno koristiti,
prisjetivši se jedne drevne karte Giedi Jedan iz doba kad ne-kugla još
nije ni bila sagrađena.
Koristeći Duncanova sjećanja iz doba prije nego što je postao
gola, i svoje suvremeno poznavanje planeta, Teg je pokušao
osuvremeniti kartu.
“Šumska stražarska postaja postala je ‘Benegesseritska
Tvrđava’.”
“Jedan njen dio činio je Harkonnenovu lovačku kućicu”, reče
Duncan. “Lovili su ljude kao divljač, uzgojene u posebnim uvjetima za
tu svrhu.”
Do Tegovog vremena nestalo je gradova. Neki su opstali, ali su
promijenili imena. ‘Ysai’, najbliža metropola, na izvornoj karti zvao se
‘Barunija’.
Duncanove oči duboko uroniše u sjećanja. “Tamo su me mučili.”
Kad je Teg iscrpio sve što je znao o planetu, mnogo je toga
ostalo nepoznato, ali česti su bili i benegesseritski zavojiti simboli koji
su obilježavali mjesta za koja su Tarazini ljudi rekli Tegu da mu mogu
pružiti privremeno utočište.
Ta mjesta je Teg želio zapamtiti.
Kad ih je poveo prema biblioteci, Teg reče: “Uništit ću kartu kad
je upamtimo. Nikada se ne zna tko može pronaći ovo mjesto i proučiti
je.” Lucilla prođe pokraj njega. “O tome ti razmišljaj, Milese!” reče.
Teg vikne za njom, povlačeći se: “Mentat ti kaže da sam učinio
samo ono što se od mene tražilo.”
Ona odgovori, ne osvrnuvši se: “Koje li logike!”
30.
Ova prostorija rekonstruira djelić pustinje Dine. Pješčani
gusjeničar pred vama potječe iz doba Atreida. Oko njega se nalaze,
krenete li u smjeru kazaljke na satu s vaše lijeve strane, jedna mala
žetelica, laki jednopreg, primitivni stroj za preradu začina i ostala
pomoćna oprema. Na svakoj postaji istaknuto je objašnjenje. Obratite
pažnju na citat iznad zaslona: “JER ONI ĆE ISPITATI MORSKA
PROSTRANSTVA I BOGATSTVO PIJESKA.” Ovaj drevni citat često
je ponavljao slavni Gourney Halleck.
Uputa iz Muzeja u Dar-es-Balatu
Crv nije usporio svoje ustrajno napredovanje sve do pred sam
sumrak. Odrade je do tada potrošila sva svoja pitanja na koja još nije
dobila odgovore. Kako je Sheeana upravljala crvima? Odrade je znala
da će se njene sestre-čuvarice, tamo gore u ‘topterima koji su ih u stopu
pratili, umoriti postavljajući si ta ista pitanja – plus još jedno.
Zašto Odrade ne prekine to jahanje?
Mogle bi čak početi i nagađati: Ne poziva nas da se umiješamo,
jer bi to moglo uznemiriti beštiju. Ne vjeruje da bismo uspjele ugrabiti
njeno društvo s njegovih leđa.
Istina je bila mnogo jednostavnija: bile su znatiželjne.
Šuštavo kretanje crva moglo se usporediti s valjanjem lađe koja
prkosi moru. Drugim riječima, suhi kremeni zadah pregrijanog pijeska
zapuhivao bi ih nošen vjetrom. Sada se oko njih prostirala samo
otvorena pustinja, kilometar za kilometrom nizale su se dine, velike
poput leđa nekog kita i pravilno raspoređene kao valovi po oceanu.
Waff je šutio već duže vrijeme. Onako mali i šćućuren sličio je
reprodukciji Odradinog položaja; pažnja mu je bila usmjerena ravno
naprijed, a lice bezizražajno. Najčešće je izjavljivao:
“Kad kucne sudnji trenutak, Bog čuva vjernike!”
Odrade je u njemu vidjela potvrdu tvrdnje da dovoljno snažan
fanatizam može potrajati vjekovima. U ovom Tleilaxu preživjeli su
Zensuni i stari Sufi. To je podsjeti na nekog smrtonosnog mikroba koji
je tijekom svih tih milenija bio uspavan, čekajući odgovarajućeg
gostoprimca koji će hraniti njegovu zaraznost.
Što će se zbiti s tim što sam usadila u rakiško svećenstvo? upita se. Sveta
Sheeana bila je sigurnost.
Sheeana je sjedila na jednom od prstena svog Shaitana,
zadignute odore koja joj je pokrivala mršave noge ispod koljena. Prsten
je stezala s obje ruke između nogu.
Ranije je rekla da ju je crv na prvoj vožnji odveo ravno u grad
Keen. Zašto tamo? Je li ju crv jednostavno odnio do njenih
sunarodnjaka?
No taj crv ispod njih sigurno je imao drugi cilj. Budući da
Sheeanu nisu više ispitivali, Odrade joj je naredila da šuti i uvježbava
tihi trans. To će joj, naposljetku, osigurati jednostavno dozivanje i
najmanje sitnice ovog iskustva iz njenog sjećanja. Ako je postojao neki
skriveni jezik između Sheeane i crva, moći će to kasnije otkriti.
Odrade se zagleda u obzor. Ostaci temelja drevnog zida koji je
opasivao Sareer nalazili su se svega nekoliko kilometara ispred njih.
Njihove dugačke sjene pružale su se preko dina, potvrđujući Odradi da
su ostaci viši nego što je u prvi trenutak i pretpostavljala. Sada je to već
bila jedna uništena i izlomljena linija s velikim gromadama razasutim
duž osnove. Tjesnac u koji se Tiranin strmoglavio sa svog mosta u
Idahovu rijeku ležao je s njihove desne strane, barem tri kilometra izvan
njihova puta. Tamo sada nije protjecala nikakva rijeka.
Pokraj nje se pokrene Waff. “Odazivam se pozivu tvom, bože”,
reče. “Taj što se moli na ovom svetom mjestu je Waff od Entia!”
Odrade ga pogleda ispod oka, ne pokrenuvši glavu. Entio?
Njena Druga sjećanja znala su za Entia, vođu plemena iz velikog
Zensuni lutanja, iz doba prije Dine. Što je to? Kakva to još drevna
sjećanja ti Tleilaxi održavaju na životu?
Sheeana prekine svoju šutnju. “Shaitan usporava.”
Ostaci drevnog zida prepriječili su im put. Uzdizali su se
najmanje pedeset metara iznad najviših dina. Crv je blago skrenuo
nadesno i prošao između dvije divovske gromade koje su ih nadvisivale.
Zatim se zaustavio. Dugačka izbrazdana leđa stala su paralelno s
jednim, uglavnom nedirnutim, dijelom temelja zida.
Sheeana ustane i pogleda prepreku.
“Kakvo je to mjesto?” upita Waff. Svojim glasom nadjačao je
zvuk ‘toptera koji su im kružili iznad glava.
Odrade popusti svoj zamarajući stisak i započne micati prste.
Ostala je klečati, dok je proučavala okolicu pokraj njih. Sjene
razbacanih gromada izvlačile su oštre linije po gomilicama pijeska i
manjem stijenju. Gledano izbliza, s nekih dvadesetak metara, u drevnom
temelju zida su se vidjele pukotine i rascjepi, tamni otvori.
Waff je stajao i masirao ruke.
“Zašto nas je doveo ovamo?” upita. Glas mu je bio pomalo
plačljiv.
Crv se trgne.
“Shaitan želi da siđemo”, objavi Sheeana.
Kako to ona zna? upita se Odrade. Crvov pokret nije ih natjerao
čak ni da se uhvate. Mogao je to biti neki refleksni pokret, uvjetovan
dugim putovanjem.
Ali Sheeana se okrene licem prema temelju drevnog zida, sjedne
na zaobljeni dio crva i sklizne dolje. U blagom čučnju dočeka se na
mekani pijesak.
Odrade i Waff su se pomakli naprijed i započeli promatrati
Sheeanu kako s mukom hoda kroz pijesak prema prednjem dijelu crva.
Tamo se Sheeana podboči i suoči s razjapljenim ustima. Skriveni
plamenovi poigravali su na tom mladom licu narančastim svjetlom.
“Shaitane, zašto smo došli ovamo?” upita Sheeana.
Crv se ponovno trgne.
“Želi da i vi siđete”, dovikne Sheeana.
Waff pogleda Odrade. “Ako ti je bog smrt namijenio, On te
dovede do mjesta umiranja tvoga.”
Odrade mu uzvrati parafrazom stiha iz Šerijata: “Slušaj glasnika
božjeg u svemu.”
Waff uzdahne. Na licu mu se jasno očitavala dvojba. Ali ipak se
okrene i prvi siđe s crva, skočivši nešto prije Odrade. Krenuli su
Sheeaninim primjerom i nađoše se ispred stvorenja. Odrade, čije je
svako osjetilo bilo budno, usredotoči pogled na Sheeanu.
Ispred razjapljenih usta bilo je mnogo toplije. Poznati zadah
melangea ispuni zrak oko njih.
“Evo nas, bože”, reče Waff.
Odrade se već prilično umorila od njegovog vjerskog straha pa
prijeđe pogledom po okolici – razmrskanom stijenju, erodiranoj
prepreci koja se pružala u tamno nebo, pijesku koji se prelijevao preko
kamenja i laganom huku vječnih vatri unutar crva.
A gdje smo mi to? upita se Odrade. Koja je posebnost ovoga
mjesta da ih je crv doveo baš ovamo?
Četiri ‘toptera iz pratnje prođoše u redu iznad njih. Zvuk krilnih
lopatica i šištanje mlaznica istog trena prigušiše tutanj u unutrašnjosti
crva.
Trebam li ih pozvati da se spuste? upita se Odrade. Za to joj
treba tek pokret ruke. Umjesto toga, ona podigne obje ruke dajući znak
promatračima neka ostanu u zraku.
Na pijesku se sada osjećala večernja svježina. Odrade se strese i
prilagodi svoj metabolizam novim uvjetima. Bila je sigurna da ih crv
neće progutati dok god je Sheeana pokraj njih.
Sheeana okrene leđa crvu. “Želi da ostanemo ovdje” reče.
Kao da su njene riječi za njega bile naredba, crv okrene glavu od
njih i sklizne među visoke, razbacane divovske gromade. Mogli su
sasvim dobro čuti kako ubrzava natrag prema pustinji.
Odrade se okrene licem prema temelju drevnog zida. Uskoro će
se nad njima nadviti tama, ali još je bilo dovoljno svijetlo, jer u pustinji
sumrak dugo traje, pa je postojala mogućnost da će ugledati objašnjenje
za njihov dolazak ovamo. Neka visoka pukotina u stijeni zida s njene
desne strane učini joj se jednako dobrom za ispitivanje kao i ostala.
Odvojivši dio pažnje na zvukove koje je Waff ispuštao, Odrade se
započne penjati pjeskovitim obronkom prema tamnom otvoru. Sheeana
ju je pratila u korak.
“Majko, što ćemo ovdje?”
Odrade zatrese glavom. Čula je Waffa kako ih slijedi.
Pukotina koja se nalazila ravno ispred nje bila je neka mračna
rupa koja je vodila u tamu. Odrade se zaustavi i zadrži Sheeanu pokraj
sebe. Procijenila je otvor oko metar širokim i nekih četiri puta toliko
visokim. Rubovi stijene bili su čudno glatki, kao da ih je zagladila
ljudska ruka. Pijesak se nagomilao u otvoru. Svjetlost zalazećeg sunca
što se odbijala od pijeska kupala je jednu stranu otvora u plimi zlata.
Waff progovori iza njih: “Kakvo je to mjesto?”
“Ima mnogo starih špilja”, reče Sheeana. “Slobodnjaci su u
špiljama skrivali začin.” Ona duboko udahne kroz nos. “Majko, osjećaš
li miris?”
Odrade se složi s njom da se ovdje vrlo jasno osjeća miris
melangea.
Waff prođe pokraj Odrade i uđe u pukotinu. Unutra se okrene i
pogleda nagore u zidove koji su se spajali pod pravim kutom iznad
njega. Okrenut licem prema Odrade i Sheeani, on krene natraške dublje
kroz otvor, pažnje usmjerene na zidove. Odrade i Sheeana krenuše bliže
njemu. Uz iznenadno šuštanje pijeska koji se sipa, Waff im nestane s
vidika. Istog trena pijesak oko Odrade i Sheeane sklizne u pukotinu,
povukavši ih obje sa sobom. Odrade zgrabi Sheeaninu ruku.
“Majko!” zaviče Sheeana.
Zvuk se odbije od nevidljivih kamenih zidova dok su klizile niz
neku dugačku pješčanu padinu u zagonetnu tamu. Pijesak ih zaustavi u
završnoj plimi blagog kretanja. Odrade, u pijesku do koljena, se uspravi
i povuče Sheeanu za sobom na neku čvrstu površinu.
Sheeana zausti nešto reći, ali Odrade reče: “Tiho! Slušaj!”
Slijeva se čuo neki reski zvuk.
“Waffe?”
“Upao sam do struka.” U glasu mu se osjećao užas.
Odrade sarkastično dobaci: “Vjerojatno je bog to htio. Polagano
se izvuci. Ovdje nam se pod nogama, izgleda, nalazi stijena. Samo
polagano! Ne treba nam još jedno otklizavanje.”
Kad su joj se oči priviknule na tamu, Odrade pogleda uz
pješčanu padinu niz koju su otklizali. Otvor kroz koji su ušli, bio je tek
udaljeni prorez zagasitog zlata daleko iznad njih.
“Majko”, šapne Sheeana. “Bojim se.”
“Izgovori molitvu protiv straha”, naredi Odrade. “I budi mirna.
Naši prijatelji znaju da smo ovdje. Pomoći će i izvući nas van.”
“Bog nas je doveo na ovo mjesto”, reče Waff.
Odrade ništa ne odgovori. Tek u tišini napući usne i ispusti
prodoran zvižduk, osluškujući eho. Uši su joj govorile da se nalaze u
nekoj velikoj prostoriji, s niskim preprekama iza njih. Ona okrene leđa
uskoj pukotini i ponovno zazviždi.
Niska prepreka bila je udaljena nekih stotinu metara.
Odrade izvuče svoju ruku iz Sheeanine. “Molim te, ostani ovdje.
Waffe?”
“Čujem ‘toptere”, reče on.
“Svi ih čujemo”, odreže Odrade. “Spuštaju se. Uskoro ćemo
dobiti pomoć. U međuvremenu, ostani gdje si i budi miran. Treba mi
tišina.” Zviždeći i osluškujući eho, hodajući vrlo pažljivo, Odrade se
probijala dublje u tamu. Njena ispružena ruka napipa uskoro neravnu
površinu neke stijene. Ona krene duž nje. Dopirala joj je otprilike do
visine struka. Iza nje nije mogla ništa osjetiti. Eho njenih zvižduka
rekao joj da se straga nalazi manji, djelomice ograđeni prostor.
Daleko iznad njih začuje se jedan glas: “Časna majko! Jeste li
tamo?” Odrade se okrene, stavi šake uz usta i poviče: “Natrag! Upali
smo u duboku špilju. Donesite osvjetljenje i neki dugačak konop.”
Neka sićušna daleka pojava skloni se s udaljenog otvora.
Svjetlost odozgo postajala je sve slabija. Ona spusti ruke s usta i
progovori u tamu.
“Sheeana! Waffe! Krenite prema meni, napravite otprilike deset
koraka i stanite.”
“Gdje smo mi to, majko?” upita Sheeana.
“Budi strpljiva, dijete.”
Waff se javi dubokim mrmljanjem. Odrade prepozna drevne
islamske riječi. Molio je. Waff je odustao od svojih pokušaja skrivanja
svoga podrijetla. Dobro. Svaki vjernik za nju je bila tek posuda koju
treba napuniti slatkišima Missionariae Protective.
U međuvremenu, mogućnosti ovog mjesta kamo ih je crv doveo,
uzbuđivale su Odrade. S jednom rukom na kamenoj prepreci ona je
započne ispitivati, krećući se ulijevo. Vrh je mjestimice bio gladak.
Cijela prepreka bila je nagnuta prema unutra. Druga sjećanja ponudiše
joj sasvim iznenada sliku:
Bazen za hvatanje!
To je bio slobodnjački bazen-spremište vode. Odrade duboko
udahne, tražeći vlagu. Zrak je bio kremeno suh.
Snažno svjetlo iz pukotine započne se spuštati tjerajući tamu.
Kroz otvor im se javi glas koji Odrade prepozna kao glas jedne od
sestara.
“Vidimo vas.”
Odrade se udalji od niske prepreke i okrene se, zureći uokolo.
Waff i Sheeana stajali su udaljeni nekih šezdesetak metara,
razgledavajući okolinu. Prostorija je bila u obliku nepravilnog kruga,
promjera nekih dvije stotine metara. Stijena kupole uzdizala se visoko
iznad njih. Ona ispita nisku prepreku pokraj sebe: da, bio je to
slobodnjački bazen za čuvanje vode. Zapazi malo kameno uzvišenje,
poput otoka u sredini, gdje se mogao držati uhvaćeni crv spreman za
bacanje u vodu. Druga sjećanja prizvaše joj tu smrt u agoniji i
previjanju, tijekom koje je nastajao začinski otrov što je u davnini
pokretao slobodnjačke orgije.
Jedan niski luk uokvirivao je još veću tamu na udaljenoj strani
bazena. Tamo je mogla nazrijeti slivnik kojim je dovođena voda iz
zamki za vjetar. Straga bi morali postojati još neki bazeni za skupljanje,
čitav jedan kompleks namijenjen očuvanju vlage koja je predstavljala
bogatstvo jednog drevnog plemena. Sada je znala ime ovog mjesta.
“Sieč Tabr”, šapne.
Te su riječi pokrenule bujicu korisnih sjećanja. Ovo je bilo
Stilgarovo mjesto u doba Muad’Diba. Zašto nas je ovaj crv doveo u
sieč Tabr?
Jedan crv odnio je Sheeanu u grad Keen. Možda zato da i drugi
saznaju za nju. A što je onda treba saznati o ovome mjestu? Ima li u toj
tami otraga ljudi? Odrade nije primala osjetilne znakove života iz tog
smjera.
Njena sestra kod otvora prekine to razmišljanje: “Morali smo
zatražiti slanje konopa iz Dar-es-Balata! Ljudi iz muzeja misle da je ovo
vjerojatno sieč Tabr! Mislili su da je uništen!”
“Spusti svjetiljku da ga mogu istražiti”, poviče Odrade.
“Svećenici zahtijevaju da ovo mjesto ostane nedirnuto!”
“Spusti mi svjetiljku!” bila je uporna Odrade.
Uskoro se jedan tamni predmet skotrlja niz pješčanu padinu,
povukavši za sobom gomilu pijeska. Odrade posla Sheeanu da je brzo
donese. Pritisak na prekidač bio je dovoljan da svijetli snop započne
probadati tamni lučni prolaz iza bazena za prikupljanje. Da, tamo ima
još bazena. A pokraj njih nalazilo se usko stubište usječeno u stijeni.
Stube su vodile prema gore, zavijale i gubile se s vidika.
Odrade se sagne i šapne Sheeani u uho. “Pažljivo promatraj
Waffa. Ako krene za nama, zovi me.”
“Da, majko. Kuda ćemo?”
“Moram razgledati ovo mjesto. Ja sam ovamo dovedena s nekim
ciljem.” Ona povisi glas i obrati se Waffu: “Waffe, molim te, pričekaj
konop.”
“Što ste to šaptale?” upita on. “Zašto moram čekati? Što radite?”
“Molila sam”, reče Odrade. “Sada moram sama nastaviti ovo
hodočašće.
Zašto sama?
Ona odgovori na staroislamskom: “Tako je zapisano.”
To ga je zaustavilo!
Odrade si je krčila put brzim koracima prema kamenim stubama.
Sheeana, žureći se uz Odrade, reče: “Moramo ljudima reći za
ovo mjesto. Stare slobodnjačke špilje sigurno su utočište pred
Shaitanom.”
“Smiri se, dijete”, reče Odrade. Ona usmjeri svjetlo gore prema
stubištu. Zavijalo je kroza stijenu, skrećući pri vrhu oštro nadesno.
Stane, oklijevajući. Ponovno je osjetila neko upozorenje na opasnost,
kao i u početku ove pustolovine, ali ovog puta osjećaj je bio mnogo jači.
Bio je gotovo opipljiv unutar nje same.
Što se nalazi tamo gore?
“Pričekaj ovdje, Sheeana”, reče Odrade. “Ne dopusti Waffu da
me prati.”
“Kako ga ja mogu zaustaviti?” Sheeana pogleda sa strahom
unatrag preko prostorije mjesto gdje je Waff stajao.
“Reci mu da je takva božja volja. Reci to ovako…” Odrade se
nagne do Sheeane i ponovi te riječi na Waffovom drevnom jeziku, a
zatim: “Nemoj reći ništa više. Ne sklanjaj mu se s puta i ponovi ih ako
pokuša proći.”
Sheeana je nijemo ponovila riječi. Odrade shvati da ih je
upamtila. Djevojčica je bila brza.
“On te se boji”, reče Odrade. “I neće ti pokušati nanijeti zlo.”
“Da, majko.” Sheeana se okrene, prekriži ruke preko grudi i
pogleda preko prostorije u Waffa.
Usmjerivši svjetlo ispred sebe, Odrade se popne kamenim
stubama. Sieč Tabr. Kakvo si nam iznenađenje ovdje ostavio, stari
crve?
U nekom dugačkom niskom prolazu na vrhu stubišta Odrade
naiđe na prva pustinjska mumificirana tijela. Bilo ih je pet, dva
muškarca i tri žene, bez prepoznatljivih ostataka odjeće na njima. Bili su
potpuno goli i prepušteni suhom pustinjskom zraku radi očuvanja.
Gubitak tekućine prouzročio je čvrsto priljubljivanje kože i mesa uz
kosti. Tijela su bila poredana uzduž stijene s nogama ispruženim preko
prolaza. Odrade je morala preskakati preko tih užasnih prepreka.
Svako je tijelo obasjala svjetlom lampe dok je prolazila pokraj
njega. Sva su bila probodena na gotovo isti način. Duboki rez nožem
protezao se odozdo nagore, nešto ispod luka prsne kosti.
Ritualno ubijanje?
Osušeno naborano meso bilo je strgnuto s ubodnog mjesta,
ostavivši za sobom tamnu mrlju koja ga je obilježavala. Odrade je znala
da ova tijela nisu iz slobodnjačkih vremena. Slobodnjački posmrtni
destilatori pretvarali su tijela u pepeo, kako bi iz njih izvukli svu
tjelesnu vodu.
Probijala se naprijed sa svojom svjetiljkom i povremeno
zastajkivala gledajući gdje se nalazi. Otkriće tijela još je više pojačalo
njen osjećaj opasnosti. Trebala sam ponijeti oružje. Ali to bi pobudilo
Waffovu sumnju.
Snagu tog unutrašnjeg upozorenja nije mogla izbjeći. Ovaj
ostatak od sieča Tabr bio je opasan.
Snop njene svjetiljke otkrije još jedno stubište na kraju prolaza.
Oprezno se kretala naprijed. Pri prvom koraku okrene ispitujući snop
naviše. Plitke stube. Gore, još malo više, nova stijena – tamo se nalazio
neki širi prostor. Okrene se i prošara svjetlom gore-dolje po tom
prolazu. Kameni zidovi bili su prošarani krhotinama i spaljenim
mjestima. Ponovno pogleda uza stubište.
Što se nalazi tamo gore?
Osjećaj opasnosti bio je vrlo snažan.
Korak po korak, uz često zastajkivanje, Odrade se penjala. Izbila
je u jedan veći prolaz probijen kroz domorodačku stijenu. Pozdravila su
je nova tijela. Ta su bila ostavljena u neredu, onako kako ih je smrt
zatekla. Ponovno su to bila mumificirana tijela bez odjeće. Ležala su
razbacana duž ovog šireg prolaza – bilo ih je dvadeset. Probijala se,
zaobilazeći ih. Neka su bila probodena, kao i onih pet na nižoj razini.
Neka su bila rasporena, raskomadana, spaljena laserskim zracima.
Jednom je bila odrubljena glava, a lubanja s kožom ležala je uza zid
prolaza poput lopte zaostale nakon neke užasne igre.
Ovaj novi prolaz išao je ravno naprijed pokraj otvora koji su
vodili u male odaje s obje strane. Obasjavajući ih svojom svjetiljkom, u
tim malim prostorijama nije ugledala ništa vrijedno: nekoliko
razbacanih niti začinskog vlakna, male gomile rastopljene stijene,
mjestimice mjehuri na podovima, zidovima i stropovima nastali
paljenjem.
Kakvo li se to nasilje ovdje dogodilo?
U pojedinim prostorijama na podu su se mogle vidjeti sugestivne
mrlje. Prolivena krv? U kutu jedne prostorije nalazila se hrpica smeđe
odjeće. Otpaci istrgnutih vlakana skupljali su se pod Odradinim
nogama.
Bilo je prašine. Posvuda je bilo prašine. Oblačići prašine dizali
su se ispod njenih nogu dok je hodala.
Prolaz je završavao lukom koji se nastavljao dubokom
galerijom. Ona posvijetli prema drugom kraju galerije: neka golema
prostorija, mnogo veća od one ispod. Njen zakrivljen strop bio je tako
visok da je, bila je sigurna, zadirao u kameni temelj velikog zida.
Široke, plitke stube vodile su naniže s izbočine do poda te prostorije.
Oklijevajući, Odrade se spusti niza stube do poda. Svjetiljkom je šarala
uokolo. Bilo je novih prolaza koji su izlazili iz te velike prostorije. Neki
su bili zatvoreni kamenjem, a pojedino je kamenje bilo izbijeno i
ostavljeno razbacano po galeriji i golemom podu.
Odrade onjuši zrak. U njemu se nedvojbeno osjećao miris
melangea koji je prenosila prašina što ju je podizala svojim nogama.
Opasnost je predstavljala neku vrstu svjetionika. Morala je saznati kamo
će je taj svjetionik odvesti.
Doduše, sada je znala gdje se nalazi. Ovo je bila velika prostorija
za okupljanje sieča Tabr, mjesto nebrojenih začinskih orgija
Slobodnjaka i plemenskih zborova. Tu je predsjedavao Naib Stilgar.
Gourney Halleck je bio ovdje. I gospa Jessica. Paul Muad’Dib. Chani,
Ghanimina majka. Ovdje je Muad’Dib obučavao svoje borce. Prvi
Duncan Idaho je bio ovdje… i prvi Idaho gola.
Zašto smo dovedeni ovamo? U čemu je opasnost?
Ovdje je, upravo ovdje! Mogla ju je osjetiti.
Tiranin je na ovom mjestu sakrio zalihu začina. Zapisi Bene
Gesserita govore da je zaliha ispunjavala čitavu ovu prostoriju sve do
stropa, kao i mnoge okolne prolaze.
Odrade se okretala, prateći pogledom snop svjetiljke. Tamo
preko puta nalazila se galerija Naiba. A tamo, malo uvučena, kraljevska
galerija na koju je polagao pravo Muad’Dib.
A ondje je lučni prolaz kroz koji sam ušla.
Ona okrene svjetlo prema podu, zamjećujući mjesta koja su
tragači izrovali i spalili stijene tražeći preostali dio Tiraninove
nevjerojatne zalihe. Najveći dio tog melangea uzele su Ribogovornice,
jer je to skriveno mjesto pronašao Idaho, gola, priležnik slavne Sione.
Zapisi kažu da su kasniji tragači pronašli još tajnih skrovišta iza lažnih
zidova i podova. Postojalo je mnogo vjerodostojnih izvješća i potvrda
za to u Drugim sjećanjima. U Vremenima gladi ovdje je dolazilo do
žestokih obračuna između očajnih tragača. To bi moglo objasniti ona
tijela. Mnogi su se borili samo za mogućnost istraživanja sieča Tabr.
Kao što su je naučili, Odrade pokuša iskoristiti opasnost koju je
osjećala kao vodiča. Je li se zarazno isparavanje davnog nasilja još
držalo ovog kamenja nakon svih tih milenija? Međutim, to nije bilo to
upozorenje. Njeno upozorenje bilo je nešto sadašnje. Odrade lijevom
nogom nagazi neravno mjesto na podu. Svjetlo joj otkrije neku tamnu
crtu u prašini. Razgrne nogom prašinu i otkrije neko slovo, a zatim
cijelu riječ spaljenu pisanim slovima.
Odrade najprije pročita riječ u sebi, a zatim naglas.
“Arafel.”
Znala je tu riječ. Časne majke iz Tiraninovog vremena utisnule
su je u svijest Bene Gesserita, prateći njene korijene od najranijih
izvora.
“Arafel: oblak tame na kraju svemira.”
Odrade osjeti sve jače stezanje upozorenja na opasnost.
Usredotočilo se sada na tu jednu riječ.
“Tiraninov sveti sud” – tako su svećenici nazivali tu riječ.
“Oblak tame svetog suda!”
Ona krene pogledom uzduž te riječi, zureći u nju, te na njenom
kraju primijeti nastavak koji se završavao strelicom. Pogleda u smjeru te
strelice. Još je netko zamijetio strelicu i zasjekao galeriju prema kojoj je
ona pokazivala. Odrade ode tamo gdje je tragačev spaljivač ostavio na
podu tamno udubljenje od otopljene stijene. S galerije su se udaljavali
potočići istopljenog kamena, kao prsti na ruci, a svaki prst je polazio iz
jedne duboke rupe izdubljene u stijeni galerije.
Sagnuvši se, Odrade osvijetli i zaviri u svaku rupu: ništa.
Osjećala je uzbuđenje lovca na blago koje u sebi nosi strah upozorenja.
Razmjer bogatstva koje je nekoć bilo pohranjeno u ovoj prostoriji
pokolebalo bi i samu maštu. U najgorim danima staroga doba, ručna
torba puna začina bila je dovoljna za kupnju planeta. A Ribogovornice
su spiskale to blago, izgubivši ga u svađama, pogubnim procjenama i na
obične gluposti, previše beznačajne za povijesno bilježenje. Bile su
sretne što su mogle prihvatiti savez s Ixom kad su Tleilaxi razbili njihov
monopol nad melangeom.
Jesu li tragači sve pronašli? Tiranin je bio nadmoćno pametan.
Arafel.
Na kraju svemira.
Zar on to šalje poruku kroz eone današnjem Bene Gesseritu?
Strop nad njenom glavom bila je gotovo savršena polukugla.
Znala je da joj je namjena bila predstavljanje noćnog neba viđenog s
ulaza u sieč Tabr. Već u doba Liet-Kynesa, prvog ovdašnjeg
planetologa, na tom stropu više nije bilo prvobitno nacrtanih zvijezda;
izgubile su se u sićušnim kamenim krhotinama koje su otpadale iz
pukotina i u svakodnevnim ljuštenjima izazvanim životom ispod
kupole.
Odrade započne užurbano disati. Nikada nije jače osjećala
opasnost. U njoj je plamtio svjetionik za opasnost! Žureći se, ona sitnim
koracima krene ravno na suprotnu stranu od stubišta kojim se spustila
ovamo. Tamo se okrene i posegne u svoju svijest za Drugim sjećanjima
koja su joj mogla opisati ovo mjesto. Pristizala su polagano, probijajući
se uz osjećaj propasti koji joj se ugnijezdilo u srcu. Polagano smjesti
drevna sjećanja preko prizora koji se pružao pred njom.
Djelići odbijenog sjaja!
Druga sjećanja ih smjestiše na njihova prava mjesta: pokazivači
zvijezda na davno nestalom nebu, a tamo! Srebrno-žuti polukrug
arrakeenskog sunca na obzoru. Prepoznala ga je kao zalazak.
Dan Slobodnjaka počinjao je navečer.
Arafel
Držeći svjetiljku uperenu u tu oznaku zalaska sunca, ona se
popne natrag uza stube i po galeriji krene oko prostorije točno do mjesta
kojeg je vidjela u Drugim sjećanjima.
Ništa nije ostalo od tog drevnog sunčanog luka.
Na mjestu gdje se on nalazio, tragači su prekopali zid. Kameni
mjehuri svjetlucali su gdje god je spaljivač prošao zidom. Nikakve
pukotine nisu se pokazale na izvornoj stijeni.
Prema stezanju koje je osjetila u grudima, Odrade je znala da
balansira na rubu opasnog otkrića. Svjetionik ju je doveo dovde!
Arafel… na kraju svemira. S one strane sunca na zalasku.
Prođe snopom lijevo i desno. S lijeve strane otvarao se još jedan
prolaz. Kamenje koje ga je zatvaralo ležalo je razbacano po galeriji.
Dok joj je srce divlje udaralo, Odrade sklizne kroz otvor i pronađe
kratak hodnik koji je na kraju bio zatvoren istopljenim kamenom. Desno
od nje, točno iza mjesta gdje se nekoć nalazio označivač zalaska sunca,
ona pronađe neku malu prostoriju u kojoj je zrak bio težak od melangea.
Odrade uđe u prostoriju i ugleda nove znakove rovanja i paljenja po
zidovima i stropu. Ovdje ju je osjećaj opasnosti već tištao. U sebi izreče
molitvu protiv straha, dok je snopom svjetla prelazila preko prostorije.
Mjesto je bilo gotovo četvrtasto, s rubovima dugačkim nekih dva metra.
Strop je bio manje od pola metra iznad njene glave. Začin joj se uvlačio
u nosnice. Ona kihne i dok je treptala ugleda neko malo svjetlije mjesto
na podu pokraj praga.
Novi znak drevne potrage?
Sagnuvši se gotovo do samog poda i osvjetljavajući svjetiljkom
pod oštrim kutom, ona shvati da je u prvi trenutak ugledala tek sjenu
nečeg, kiselinom duboko urezanog, u kamenu. Veći dio prekrivala je
prašina. Brzo klekne i ukloni prašinu. Bilo je to vrlo tanko i duboko
urezano u stijenu. Bez obzira što bilo, namjena mu je bila trajnost.
Zadnja poruka neke izgubljene časne majke? To je bila poznata
benegesseritska vještina. Ona pritisne svojim osjetljivim vrhovima
prstiju urezano mjesto i započne obnavljati njegov trag u svojoj svijesti.
Odjednom shvati što on predstavlja: riječ – ispisanu na drevnom
chakobsa jeziku – ‘Ovdje’.
To nije bilo neko obično ‘ovdje’, koje bi označavalo neko
obično mjesto, već naglašeno i snažno ‘ovdje’ koje je govorilo:
“Pronašla si me!” Njeno srce, udarajući kao ludo, dalo je svemu tome
još veći značaj.
Odrade odloži svjetiljku na pod uz desno koljeno i započne
prstima ispitivati prag pokraj te drevne poruke. Obrađeni kamen je na
prvi pogled izgledao netaknut, ali njeni prsti otkriju sićušnu prazninu.
Ona je pritisne, savije, okrene, promjeni kut pritiska nekoliko puta i
krene iz početka.
Ništa.
Oslonivši se na pete, Odrade započne promišljati situaciju.
“Ovdje.”
Osjećaj koji ju je na nešto upozoravao, još se više pojača. Mogla
ga je osjetiti kao pritisak koji joj smeta pri disanju.
Povukavši se malo, ona povuče za sobom i svjetiljku pa legne na
pod kako bi izbliza mogla ispitati temelj praga. Ovdje! Može li zamisliti neki
alat uz tu riječ i podignuti prag. Ne… alat nije bio naznačen. Sve je
to mirisalo na Tiranina, a ne na neku časnu majku. Zatim pokuša
odgurnuti prag u stranu. Ništa se ne pokrene.
Osjetivši napetost i opasnost, pojačane razočarenjem, Odrade
ustane i gurne nogom prag pokraj ugravirane riječi. Prag se pokrene!
Nešto zastruže po pijesku iznad njene glave.
Odrade se odmakne unatrag, izbjegavajući pijesak koji započne
u valovima padati na pod ispred nje. Malu prostoriju ispuni potmula
tutnjava. Kamenje ispod njenih nogu je podrhtavalo. Pod se ispred nje
uruši prema vratima, otvarajući prostor ispod vrata i zida.
Odrade je ponovno morala krenuti naprijed, u nepoznato.
Svjetiljka joj ispadne i njena svjetlost nastavi šarati uokolo. Ona ugleda
humke tamno crvenkaste boje ispred sebe. Miris cimeta ispuni joj
nosnice.
Pala je pokraj svjetiljke na jedan meki humak melangea. Otvor
kroz koji je upala nalazio se nekih pet metara iznad nje. Ona zgrabi
svjetiljku. Uperivši snop, ugleda široko stubište usječeno u stijenu
pokraj otvora. Na pročelju stuba bilo je nešto ispisano, ali ona je bila
svjesna samo toga da postoji izlaz. Prvobitna panika je splasnula, ali ju
je osjećaj opasnosti gotovo ostavio bez daha, preuzevši nadzor pokreta
njenih grudnih mišića.
Ona okrene snop svjetlosti nalijevo, pa nadesno, preko mjesta na
koje je upala. Bila je to neka dugačka soba koja se nalazila točno ispod
prolaza kojim je došla iz one velike prostorije. Čitavom dužinom bila je
ispunjena melangeom!
Odrade pregleda strop pod snopom svjetla i shvati zašto nijedan
tragač koji je lupkao po podu prolaza nije otkrio ovu prostoriju.
Iskrižani podupirači prenosili su svaki zvuk duboko u kamene zidove.
Svatko tko bi gore lupkao dobivao bi se samo odjek čvrste stijene.
Odrade ponovno pogleda melange oko sebe. Čak i pri današnjim
niskim cijenama, za što su krivi Tleilaxovi lonci, znala je da stoji na
pravom bogatstvu. Ova zaliha bi morala težiti mnogo tona.
Je li to ta opasnost?
Unutrašnji osjećaj koji ju je na nešto upozoravao i dalje je bio
snažan. Tiraninov melange nije bilo to čega se trebala bojati. Trijumfirat
će pravedno podijeliti ovu hrpetinu. Jedan poen u planu s golom.
Ostala je neka druga opasnost. Nije smjela izbjegavati
upozorenje.
Ponovno posvijetli preko nagomilanog melangea. Pažnju joj
privuče dio zida iznad začina. Ponovno riječi! Opet na chakobsa jeziku,
ispisana pomoću rezača, divnim pisanim slovima, stajala je još jedna
poruka:
“NEKA ČASNA MAJKA PROČITAT ĆE MOJE RIJEČI!”
Nešto ledeno joj se uvuče u utrobu. Ona krene sa svjetiljkom
udesno, orući kroz carski otkup melangea. Poruka se nastavljala:
“VAMA OSTAVLJAM U NASLJEDSTVO SVOJ STRAH I
USAMLJENOST. UVJERAVAM VAS DA ĆE TIJELO I DUŠU
BENE GESSERITA SNAĆI ISTA SUDBINA KAO I SVA DRUGA
TIJELA I SVE DRUGE DUŠE.
Sljedeći odlomak poruke nastavljao se dalje desno. Ona se
probije kroz prezasićeni melange i stane ga čitati.
“ŠTO PREDSTAVLJA OPSTANAK AKO NE OPSTANE
CJELOVIT? UPITAJTE TO BENE TLEILAXE. ŠTO AKO VIŠE NE
ČUJETE ŽIVOTNU GLAZBU? SJEĆANJA NISU DOVOLJNA,
OSIM AKO VAS NE VODE PREMA UZVIŠENIM CILJEVIMA!”
Bilo je još toga na tom uskom zadnjem zidu ove dugačke
prostorije. Odrade se spoticala kroz melange, a zatim klekne kako bi
mogla čitati:
“ZAŠTO VAŠE SESTRINSTVO NIJE SAGRADILO ZLATNU
STAZU? ZNALI STE POTREBU ZA NJOM. VAŠA POGREŠKA
OSUDILA ME JE, MENE BOŽANSKOG CARA; NA MILENIJE
OSOBNOG OČAJA.”
Riječi ‘božanski car’ nisu bile ispisane na chakobsa jeziku, već
na islamskom, na kojem su otvoreno objašnjavale smisao, savršeno
jasan svakom tko je govorio taj jezik:
“Vaš bog i vaš car, jer ste me vi takvim učinili.”
Odrade se kruto nasmiješi. To će Waffa natjerati u vjersko
ludilo! Što bude dalje otišao, to će lakše biti uzdrmati njegovu sigurnost.
Nije dvojila oko ispravnosti Tiraninove optužbe, kao ni u
mogućnost ostvarenja njegove pretpostavke da će Sestrinstvo skončati.
Osjećaj opasnosti nepogrešivo ju je doveo na ovo mjesto. Međutim, tu
se radilo o još nečemu. Crvi Rakisa još su se kretali po Tiraninovom
drevnom taktu. Možda on sniva svoj beskonačni san, ali nakazan život,
po jedan biser u svakom crvu kao njegov podsjetnik, nastavlja se baš
onako kako je to Tiranin predvidio.
Što je on to svojedobno rekao Sestrinstvu? Ona prizove u
sjećanje njegove riječi:
“Kad mene više ne bude, moraju me zvati Shaitanom, carem
Gehenne. Kotač se mora i dalje okretati duž Zlatne staze.”
Da – na to je Taraza mislila. “Pa zar ne vidite? Obični ljudi s
Rakisa zovu ga Shaitanom već više od tisuću godina! ”
Znači Taraza je to znala. Znala je, a nikada nije vidjela ove
riječi.
Shvaćam tvoj plan, Taraza. A sada mi je jasan i teret straha
koji si sve ove godine nosila u sebi. Mogu osjetiti svaki njegov dio
jednako kao i ti.
Odrade je znala da je ovaj upozoravajući osjećaj neće napustiti
dok god bude živa, ili dok Sestrinstvo ne nestane, ili dok opasnost ne
bude uklonjena.
Odrade podigne svjetiljku, ustane i započne se probijati kroz
melange do širokog stubišta koje je vodilo s tog mjesta. Kod stubišta
ustukne. U svaku stubu bile su upisane nove riječi. Drhteći, ona ih
započne čitati, od dna prema otvoru na vrhu.
“MOJE RIJEČI SU VAŠA PROŠLOST,
MOJA PITANJA SU JEDNOSTAVNA:
S KIM ULAZITE U SAVEZ?
SA SAMOOBOŽAVATELJIMA TLEILAXIMA?
S BIROKRACIJOM MOJIH RIBOGOVORNICA?
S CEHOM KOJI LUTA SVEMIROM?
S HARKONNENIMA KOJI PRINOSE KRVAVE ŽRTVE?
S DOGMATSKIM SMRADOM KOJEG STE SAME
STVORILE?
KAKO ĆETE DOČEKATI SVOJ KRAJ?
ZAR TEK KAO TAJNO DRUŠTVO?”
Odrade se uspinjala prolazeći pokraj tih pitanja i čitajući ih po
drugi put. Uzvišeni smisao? Kako je to oduvijek krhka stvar! I kako ga je
samo lako izopačiti! Tamo se nalazila moć, uronjena u stotinu
opasnosti. Sve je bilo objašnjeno na zidovima i stubama te prostorije.
Taraza je znala i bez objašnjenja. Sve što je Tiranin htio reći bilo je:
“Pridružite mi se!”
Kad se pojavila u maloj sobi, nakon što je pronašla neku usku
galeriju duž koje se mogla prebaciti do vrata, Odrade pogleda dolje na
blago koje je pronašla. Strese glavom čudeći se Tarazinoj mudrosti.
Znači, Sestrinstvo je moglo tako završiti. Tarazin plan bio je jasan, svi
njegovi dijelovi su se uklapali. Ništa nije bilo sigurno. Bogatstvo i moć
na kraju se sve svodilo na isto. Uzvišeni plan počeo se odvijati i mora
ga se provesti do kraja, pa makar to bio i kraj Sestrinstva.
Kakvo smo samo jadno oružje odabrale!
Djevojčicu koja čeka u dubokoj prostoriji ispod pustinje, tu
djevojčicu i golu koji se priprema na Gammu.
Sada govorim tvojim jezikom, stari crve. To je jezik bez riječi,
ali sada znam njegov smisao.
31.
Naši su očevi jeli manu u pustinji.
Na užarenom mjestu koje su pohodili vihori.
Gospodaru, spasi nas te užasne zemlje!
Spasi nas, oh-h-h-h, spasi nas
Te suhe i žedne zemlje.
Pjesma Gourneya Hallecka,
Muzej u Dar-es-Balatu
Teg i Duncan, obojica teško naoružani, izrone zajedno s
Lucillom iz ne-kugle u najhladnije doba noći. Zvijezde nad njihovim
glavama podsjećale su na glavice pribadača, a zrak je bio potpuno miran
dok ga oni nisu uzburkali.
U Tegovim nosnicama prevladavao je slabi zadah ustajalog
snijega. Taj je zadah natapao svaki udah, a kad bi ispuštali zrak, debeli
oblačići pare rasplinjavali su im se oko lica.
Zbog hladnoće Duncanu započnu suziti oči. Dok su se
pripremali za napuštanje ne-kugle intenzivno je mislio na starog
Gourneyja, preko čijeg obraza se protezala brazgotina od
Harkonnenovog inkvine biča. Razmišljao je o tome kako bi mu sada
dobro došli prijatelji na koje bi se mogao osloniti. Lucilli nije baš
previše vjerovao, a Teg je bio star, da star. Duncan je mogao vidjeti
Tegove oči kako svjetlucaju pri svjetlosti zvijezda.
Prebacivši jednu tešku pradavnu lasersku pušku preko lijevog
ramena, Duncan zavuče šake duboko u džepove u potrazi za toplinom.
Zaboravio je kako ovaj planet može biti hladan. Lucilli izgleda nije
smetala hladnoća; očito je crpila toplinu iz nekog od svojih
benegesseritskih trikova.
Dok ju je promatrao, Duncan shvati da nikada nije baš previše
vjerovao vješticama, čak ni gospi Jessici. Bilo je lako misliti o njima
kao o izdajicama, osobama bez bilo kakve odanosti osim prema
vlastitom Sestrinstvu. A poznavale su i tako mnogo prokletih trikova!
Doduše, Lucilla ga je prestala zavoditi. Shvatila je da je vrlo ozbiljno
mislio ono što je rekao. Mogao je osjetiti kako u njoj ključa bijes. Neka
samo ključa!
Teg je stajao potpuno miran, pažnja mu je bila usredotočena na
okolinu; osluškivao je. Je li se trebao osloniti samo na jedan plan, taj
koji su smislili on i Burzmali? Povratka nije bilo. Zar je moguće da je
prošlo tek osam dana otkad su ga dogovorili? Činilo mu se da je prošlo
znatno više vremena unatoč gužve koju su imali oko priprema.
Pogledom okrzne Duncana i Lucillu. Duncan je ponio tešku
harkonnensku lasersku pušku, model s dugom cijevi. Čak su i dodatne
patrone bile teške. Lucilla je odbila ponijeti bilo kakvo oružje, osim
jednog malog laserskog pištolja koji je smjestila u steznik. Imao je samo
jedan metak. Igračka za ubojice.
“Mi iz Sestrinstva smo obučene ući u bitku oboružane tek
svojim vještinama”, rekla je. “Za nas je poniženje kad moramo mijenjati
taj zakon.”
Doduše, imala je noževe u koricama pričvršćenim za članke na
nogama. Teg ih je vidio. Pretpostavljao je da su otrovni.
Teg odmjeri težinu dugačkog oružja u svojim rukama: moderne
borbene laserske puške koju je ponio iz Tvrđave. Prebačena preko
ramena visjela mu je još jedna puška slična Duncanovoj.
Moram se osloniti na Burzmalija, ponavljao je Teg u sebi. Ja
sam ga obučio; poznajem njegove kvalitete. Ako on tvrdi da treba
vjerovati tim novim saveznicima, onda im zaista treba vjerovati.
Burzmali je očito bio presretan što je svog starog zapovjednika
pronašao živog i zdravog.
Ali od njihovog zadnjeg susreta pao je snijeg i pokrio sve oko
njih, napravio od okoline tabulu rasu na kojoj će ostati ispisani svi tragovi.
Nisu računali na taj snijeg. Postoje li među tim Nadglednicima
vremena izdajnici?
Teg se strese. Zrak je bio hladan. Sličio je hladnoći
izvanplanetnog prostora, prazan i prohodan za svjetlosti zvijezda koja je
stizala do šumskog proplanka gdje su se nalazili. Slabo svjetlo jasno se
odbijalo od tla prekrivenog snijegom i od bijelih pahulja koje su
prekrivale stijene. Tamni obrisi četinjača i bezlisne grančice listopadnog
drveća razotkrivale su tek svoje bjelinom rasplinute rubove. Sve drugo
bilo je u najdubljoj sjeni.
Lucilla puhne u prste i nagne se Tegu kako bi mu nešto šapnula:
“Zar ne bi trebao već biti ovdje?”
Znao je da to nije bilo to što je ona zapravo htjela saznati. “Može
li se vjerovati Burzmaliju? ” To ju je zapravo zanimalo. Ponavljala je to
pitanje, iznoseći ga na ovaj ili onaj način, još otkad joj je prije osam
dana Teg iznio plan.
Mogao je samo reći: “Ulog je moj život.”
I naši životi!
Teg također nije volio da mu se nesigurnosti nagomilavaju, ali
svi planovi su se oslanjali samo na vještinu onih koji su ih provodili u
djelo.
“Ti si navaljivala da izađemo i nastavimo za Rakis” podsjeti je
on. Nadao se da ona vidi njegov osmijeh kojim je želio prikriti žalac u
svojim riječima.
To Lucillu nije smirilo. Teg još nikada nije sreo nijednu časnu
majku koja je bila tako očito nervozna. Bila bi još nervoznija da zna tko
su im novi saveznici! Jasno, treba uzeti u obzir i to da nije do kraja
ispunila zadaću dobivenu od Taraze. To joj mora strašno zagorčavati
život!
“Zakleli smo se da ćemo štititi golu”, podsjeti ga ona.
“I Burzmali se na to zakleo.”
Teg pogleda Duncana koji je nepomično stajao između njih.
Duncan nije pokazao nikakvo zanimanje za njihovu raspravu niti je
pokazivao neku nervozu. Drevna smirenost činila je njegove crte lica
nepokretnim. Osluškivao je noć, shvati Teg, čineći ono što su u ovom
trenutku trebali svi troje raditi. Na mladom licu zrcalila se čudna
bezvremenska zrelost.
Ako su mi ikada bili potrebni prijatelji kojima mogu vjerovati,
onda je to sada! mislio je Duncan. Svijest mu je u traganju odlutala na Giedi
Jedan iz doba prije nego što je postao gola. Ovo je bila prava
‘harkonnenska noć’. Sigurni u svojim toplim štitnicima, lakim oklopima
sa suspenzorima, Harkonneni su uživali u lovovima tijekom ovakvih
noći. Ranjeni bjegunac mogao je umrijeti od hladnoće. Harkonneni su
to znali! Proklete im bile duše!
Kao što se moglo i očekivati, Lucilla privuče Duncanovu pažnju
pogledom koji je govorio: “Nas čeka još jedan neobavljen posao”
Duncan podigne lice prema mjesečini želeći biti siguran da ona
može vidjeti njegov osmijeh, uvredljiv i poznat izraz koji je Lucillu
svaki put natjerao da se ukoči. On s ramena skine tešku lasersku pušku i
provjeri je. Primijetila je spiralnu rezbariju na kundaku i uzduž cijevi.
Bila je vrlo stara, ali je još izgledala opasnom. Duncan je položi preko
lijeve ruke, desnu stavi na dršku, a prst na okidač, baš kao što je i Teg
nosio svoje moderno oružje.
Lucilla okrene leđa svojim suputnicima i započne osjetilima
ispitivati padinu brda ispod njih. Čim se pomakla, posvuda uokolo
začuju se erupcije zvukova. Ispunili su noć – snažan prasak grmljavine s
desne strane, zatim tišina, još jedan prasak iz podnožja padine. Tišina. S
vrha padine! Sa svih strana!
Na prvi zvuk svi troje čučnuše u zaklon između stijena ispred
ulaza u špilju ne-kugle.
Zvukovi se nisu mogli lako raspoznati: buka koja se nametala
bila je dijelom mehaničke prirode, a dijelom od cičanja, jaukanja i
šištanja. Podzemno bubnjanje povremeno je izazivalo podrhtavanje tla.
Teg odmah raspozna zvukove. Malo dalje od njih vodila se
bitka. Mogao je čuti u pozadini šištanje spaljivača, a na dalekom nebu
vidjeti kopljaste zrake oklopljenih laserskih topova.
Nešto im zasvijetli iznad glava ostavljajući za sobom plave i
crvene iskre. Ponovno pa ponovno! Tlo je podrhtavalo. Teg udahne kroz
nos: spaljena kiselina i trag bijelog luka.
Ne-brodovi! Mnogo njih!
Spuštali su se u dolinu ispod drevne ne-kugle.
“Natrag unutra!” naredi Teg.
Dok je još govorio, shvatio je da je kasno. Ljudi su im se
približavali sa svih strana. Teg podigne svoju dugačku lasersku pušku i
uperi je niz padinu prema mjestu odakle je dopirala najveća buka i
prema najbližem vidljivom kretanju. Tamo dolje čuli su se povici
mnogih ljudi. Slobodne sjajne kugle kretale su se zaklonjene između
drveća, a pustili su i tragači, tko god to bio. Treperava svjetlost
napredovala je uz padinu nošena hladnim povjetarcem. Tamne pojave
kretale su se uz to pokretno osvjetljenje.
“Liceigrači”, progunđa Teg, prepoznavši napadače. Ta pokretna
svjetla izaći će izvan zaklona drveća za nekoliko sekundi, a njemu će
dospjeti na nišan za manje od minute!
“Izdaja!” šapne Lucilla.
Glasan uzvik začuje se s brda iznad njih: “Bashare!” Mnogo
glasova!
Burzmali? upita se Teg. On pogleda unatrag u tom smjeru, a
zatim dolje prema Liceigračima koji su neprestance nadirali. Nije bilo
vremena za razmišljanje. Nagne se prema Lucilli. “To je Burzmali iznad
nas. Povedi Duncana i trči!”
“Ali, što ako…”
“To vam je jedina šansa!”
“Ti, budalo!” optuži ga ona, iako je već krenula poslušati.
Tegovo: “Jesam!” nije joj smanjilo strah. Tako stvari završavaju
kad ovisiš o tuđim planovima!
Duncan je mislio o nečem drugom. Shvatio je što je Teg
namislio – žrtvovati se da bi njih dvoje mogli pobjeći. Duncan je
oklijevao, promatrajući napadače koji su napredovali ispod njih.
Primijetivši njegovo oklijevanje, Teg se zadere: “Ovo je ratna
naredba! Ja sam tvoj zapovjednik!”
Lucilla nikada ranije nije čula nekog muškarca da se tako dobro
služi Glasom. Začuđeno zine u Tega.
Duncan je pred sobom vidio samo lice starog vojvode koji mu je
govorio da posluša. To je bilo previše. Zgrabi Lucillu za ruku, ali prije
nego li ju je gurnuo uz padinu reče: “Kad se izvučemo, otvorit ćemo
vatru da ti omogućimo povlačenje!”
Teg ništa ne odgovori. Čučnuo je uz jednu snijegom prekrivenu
stijenu nakon što su Lucilla i Duncan otpuzali. Znao je da se mora što
skuplje prodati. Ali u tome mora ostati još nešto: Nešto neočekivano.
Konačni potpis starog bashara.
Napadači su nadirali sve brže, uzbuđeno se dovikujući.
Ugodivši lasersku pušku na maksimalan snop, Teg pritisne
okidač. Pobješnjeli luk sukne preko padine ispod njega. Drveće bukne i
započne se rušiti. Ljudi započeše vriskati. Ovo oružje neće moći još
dugo raditi pri ovakvom naponu, ali, dok traje, pokolj će biti strašan.
U iznenadnoj tišini koja je nastupila nakon tog prvog naleta, Teg
se preseli iza druge stijene koja ga je zaklanjala slijeva i ponovno ispali
novo goruće koplje niz tamnu padinu. Svega je nekoliko pokretnih
sjajnih kugli ostalo čitavo nakon prvog pogubnog napada koji je izazvao
pad drveća i komadanje tijela.
Njegov drugi napad bio je popraćen novim jaucima. On se
okrene i otpuže preko stijena na drugu stranu špilje koja je vodila u ne-
kuglu. Odavde uputi ubitačnu vatru niz suprotnu padinu. Novi jauci.
Novi plamenovi i još srušenog drveća.
Nitko mu ne uzvrati vatrom.
Žele nas žive!
Tleilaxi su bili spremni žrtvovati golemi broj Liceigrača da bi
njegova laserska puška ostala bez energije!
Teg pomakne kopču starog Harkonnenovog oružja na pogodnije
mjesto na ramenu, spremajući se za akciju. Zatim izvadi gotovo praznu
patronu iz svoje moderne laserske puške, stavi novu i položi oružje
preko stijene. Sumnjao je da će imati vremena za ponovno punjenje
ovog drugog oružja. Neka oni tamo dolje misle da je ostao bez
rezervnih patrona. A kao zadnje sredstvo za pojasom je imao dva
harkonnenska ručna pištolja. Bit će to snažno oružje u borbi izbliza.
Neka netko od gospodara Tleilaxa, od onih koji su zapovjedili ovo
krvoproliće, neka samo priđe!
Teg pažljivo podigne svoju dugačku lasersku pušku sa stijene i
krene natraške prema višim stijenama, otpuzavši prvo nalijevo, pa onda
desno. Dva puta je zastao da bi očistio padine ispod sebe kratkim
rafalima, praveći se da štedi streljivo. Nije imalo smisla skrivati
kretanje. Sigurno su ga već pronašli pomoću tragača života, a ostavljao
je i tragove u snijegu.
Neočekivano! Može li ih uvući u stupicu?
Još dalje iznad prilaza špilji za ne-kuglu, pronašao je neko veće
ulegnuće u stijenama čije je dno bilo prekriveno snijegom. Upao je
unutra diveći se preglednosti koju mu je osiguravao taj položaj. Na
brzinu ga je proučio: leđa su mu štitile visoke litice, a s tri ostale strane
okruživao ga je brisani prostor. On pažljivo podigne glavu i pokuša
nešto vidjeti uz padinu iznad zaklona od stijena.
Tamo je vladala tišina.
Je li ono dozivanje došlo od Burzmalijevih ljudi? Čak i ako jest,
nije mogao biti siguran jesu li Duncan i Lucilla u takvim uvjetima
uspjeli pobjeći. Sada je sve ovisilo o Burzmaliju.
Je li on baš tako sposoban kako sam oduvijek vjerovao?
Nije imao vremena za razmatranje mogućnosti, kao ni vremena
za promjenu bilo kojeg elementa ove situacije. Ušli su u bitku. Obvezao
se. Teg duboko udahne i zagleda se niz padinu preko stijena.
Da, oporavili su se i ponovno krenuli naprijed. Ovoga puta bez
izdajničkih sjajnih kugli i u tišini. Nisu se više čuli povici ohrabrenja.
Teg položi dugačku lasersku pušku na jednu stijenu ispred sebe i pošalje
gorući luk slijeva nadesno u jednom jedinom dugačkom rafalu,
dopustivši da na kraju oslabi kao da je patrona na izmaku.
Otkopčavši staro harkonnensko oružje, on ga pripremi i pričeka
u tišini. Očekivat će da pobjegne uzbrdo. Čučne iza stijena što su ga
zaklanjale, nadajući se da iznad njega ima dovoljno kretanja koja će
zbuniti tragače života. Još je čuo ljude ispod sebe na vatrom uništenoj
padini. Teg je odbrojavao u sebi, odmjeravajući udaljenost, znajući iz
dugog iskustva koliko vremena treba napadačima da stignu na nišan.
Pažljivo je osluškivao ne bi li čuo još jedan zvuk koji mu je bio poznat
iz ranijih susreta s Tleilaxima: oštro izdavanje naredbi piskutavim
glasovima.
Evo ih!
Vođe su bile raštrkane dalje niz padinu nego što je zamislio.
Strašljivci! Teg ugodi staru lasersku pušku na maksimalni snop i
iznenada ustane u svojoj zaštitničkoj kolijevci od stijena.
Pri osvjetljenju plamtećeg drveća i žbunja, ugledao je Liceigrače
koji su napredovali u luku. Piskutave naredbe dopirale su iza
prethodnice, dosta izvan dometa titrajućeg narančastog svjetla.
Ciljajući iznad glava najbližih napadača, Teg nanišani prostor
iza meteža nastalog zbog vatre i povuče okidač: dva duga rafala,
naprijed i naprijed. Odmah se iznenadio rušilačkom snagom koju je
imalo to drevno oružje. To je oružje očito bilo proizvod najvećeg
majstorstva, ali se u ne-kugli nije moglo ispitati.
Ovoga puta jauci su bili drukčiji: piskutavi i bijesni.
Teg malo spusti oružje i raščisti neposrednu blizinu padine od
Liceigrača, dopustivši im da osjete punu snagu snopa i otkrivši im da sa
sobom ima više od jednog oružja. Naprijed-natrag šarao je smrtonosnim
lukom, pruživši napadačima dovoljno vremena da vide kako se naboj
naposljetku istrošio.
Tako! Jednom su bili uvučeni i sad će biti oprezniji. Možda još
ima izgleda pridružiti se Duncanu i Lucilli. Misleći na to, Teg se okrene
i izvuče iz zaklona preko padine. Kod petog koraka pomisli da je naletio
na užareni zid. Svijest mu je imala dovoljno vremena da shvati što se
dogodilo: udar ošamućivača pogodio ga je ravno u lice i grudi. Došao je
s padine iznad njega, iz smjera kamo je poslao Duncana i Lucillu.
Mrzovolja ga ispuni dok je tonuo u tamu.
I drugi mogu učiniti nešto neočekivano!
32.
Sve uređene vjere suočavaju se s jednim jednostavnim
problemom, jednom osjetljivom točkom kroz koju mi možemo
prodrijeti i preobratiti ih onako kako nama odgovara: kako razlikovati
oholost od objavljenja?
Missionaria Protectiva: ‘Središnja učenja’
Odrade je pomno pazila da ne pogleda prema hladnom zelenom
četverokutu ispod sebe na kojem je sjedila Sheeana s jednom od sestara
učiteljica. Sestra učiteljica bila je najbolja, najpogodnija za ovu etapu u
Sheeaninom obrazovanju. Taraza ih je sve brižno odabrala.
Nastavljamo provoditi tvoj plan, pomisli Odrade. Jesi li
predvidjela, Vrhovna majko, i način na koji jedno takvo slučajno
otkriće do kojeg smo došli ovdje na Rakisu može utjecati na nas?
No, je li i to bilo slučajno?
Odrade pogleda preko nižih krovova do sestrinskog središnjeg
utvrđenja na Rakisu. Tamo vani, na blještavom popodnevnom suncu,
pržile su se pločice duginih boja.
Sve je to naše.
Znali su da je ovo najveće veleposlanstvo koje su svećenici
dopustili u svom svetom gradu Keenu. A njena nazočnost u ovom
benegesseritskom utvrđenju kosilo se s njenim dogovorom s Tuekom.
Ali to je bilo prije otkrića u sieču Tabr. Osim toga, Tuek zapravo više
nije ni postojao. Tuek koji je hodao zemljištem oko crkve, bio je
Liceigrač koji je proživljavao šaradu temeljenu na pretpostavkama.
Odrade ponovo skrene svoje misli na Waffa koji je s dvije sestre
stražarice stajao iza nje, čekajući blizu vrata ovog visokog svetišta s
prekrasnim pogledom kroz prozore od zaštitnog plaza i upečatljivim
crnim namještajem, u koji se bilo koja časna majka u svečanom ruhu
mogla tako uklopiti da posjetitelj vidi tek osvijetljene obrise njenog lica.
Je li dobro procijenila Waffa? Sve je bilo provedeno točno po
učenju Missionariae Protective. Je li dovoljno otvorila pukotinu u
njegovom psihičkom oklopu? Uskoro bi trebao progovoriti. Tada će
znati.
Waff je tamo straga stajao dosta mirno. Mogla je vidjeti njegov
lik u plazu. Ničim nije pokazivao da shvaća da su te dvije visoke,
tamnokose sestre, svaka s jedne njegove strane, ovdje radi sprečavanja
svakog njegovog eventualnog ispada. Ali svakako je znao.
Moje čuvarice, ne njegove.
Stajao je pognute glave, skrivajući od nje lice, ali znala je da je
nesiguran. To je bilo očito. Dvojbe mogu biti poput neke izgladnjele
životinje, a ona je već dobro pothranila te njegove gladne dvojbe. Bio je
potpuno siguran da je pustolovina u pustinji bila izuzetna prigoda za
njegovo ubojstvo. Sada su mu njegova Zensuni i Sufi uvjerenja govorila
da ga je tamo spasila božja volja.
Doduše, sada je sigurno ponovno razmatrao svoj dogovor s Bene
Gesseritom i naposljetku shvatio kakvu je sramotu nanio svome narodu
i koliko je strašno ugrozio svoju ljubljenu civilizaciju Tleilaxa. Da,
njegova samouvjerenost bila je poljuljana, ali samo su oči Bene
Gesserita to bilježile. Uskoro će kucnuti trenutak za ponovnu izgradnju
njegove svijesti prema shemi koja će biti podložnija potrebama
Sestrinstva. Zato, neka još malo izgara.
Odrade ponovno obrati pažnju na okolinu, pothranjujući
neizvjesnost odgađanja. Bene Gesserit je odabrao baš ovo mjesto za
veleposlanstvo zbog znatnih građevinskih radova koji su izmijenili čitav
sjeveroistočni dio starog grada. Ovdje se moglo graditi i provoditi
izmjene prema vlastitim željama i potrebama. Drevne građevine
predviđene za lagan ulazak pješice, široke trake za službena kola i
mjestimični trgovi na kojima su se mogli okupljati ornitopteri – sve je to
bilo izmijenjeno.
Treba držati korak s vremenom.
Ove nove zgrade bile su podignute mnogo bliže avenijama s
posađenim zelenilom, čije se visoko egzotično drveće razmetalo
količinom potrošene vode. ‘Topteri su bili protjerani na krovove
pojedinih zgrada. Prolazi za pješake prianjali su uz uska uzdignuća
pripojena zgradama. Na nove zgrade bila su izvana postavljena dizala
koja su se pokretala na ubačeni novčić, ključem ili, za određene osobe,
prislanjanjem dlana na za to određeno mjesto, a njihova sjajna
energetska polja bila su sakrivena tamnosmeđim i nejasnim zastorima.
Dizala su predstavljala kralježnicu tamnijih boja na ravnomjernom
sivilu plaskrita i plaza. Ljudi, koji su se nejasno naslućivali u tim
cijevima, podsjećali su na prljavštinu što se kreće gore-dolje u inače
čistim mehaničkim kobasicama.
Sve u ime modernizacije.
Waff se pokrene iza nje i nakašlje se.
Odrade se ne okrene. Dvije sestre čuvarice znale su što ona želi
postići, pa nisu dale ni znaka od sebe. Waffova sve veća nervoza bila je
samo potvrda da sve ide svojim tokom.
Ali Odrade baš nije bila uvjerena da sve ide onako kako bi
moralo.
To što je vidjela kroz prozor protumačila je samo kao još jedan
uznemirujući vanjski znak ovog uznemirujućeg planeta. Sjetila se da se
Tueku nije sviđala ova modernizacija njegova grada. Tvrdio je da treba
pronaći neki način za zaustavljanje takve gradnje i očuvati stara
obilježja okoliša. Njegova zamjena u liku Liceigrača nastavila se je
zalagati za to.
Kako li je samo ovaj novi Liceigrač bio sličan samom Tueku.
Jesu li ovi novi Liceigrači razmišljali svojom glavom ili su samo igrali
uloge koje su im namijenili njihovi gospodari? Jesu li i ti novi bili
neplodni? Koliko li se ti Liceigrači razlikuju od pravog čovjeka?
Odrade su brinule stvari u svezi s prijevarom.
Lažni Tuekovi savjetnici, ti koji su do guše bili upetljani u nešto
o čemu su mislili kao o ‘tleilaškoj zavjeri’ govorili su o javnoj podršci
modernizaciji i otvoreno su likovali što konačno čine ono što žele.
Albertus je redovno podnosio Odradi izvješća. Svako novo izvješće sve
ju je više zabrinjavalo. Brinula ju je čak i očita Albertusova podložnost.
“Jasno, savjetnici nisu mislili na javnu podršku”, rekao je
Albertus.
S time se mogla samo suglasiti. Ponašanje savjetnika
upozoravalo je da uživaju snažnu podršku srednjeg svećenstva,
skorojevića koji su se usuđivali zbijati šale na račun Podijeljenog boga
na zabavama preko vikenda… onih kojima je dobro došlo što je Odrade
pronašla zalihe u sieču Tabr.
Devedeset tisuća dugačkih tona! Polugodišnja žetva iz pustinja
Rakisa. Čak bi i jedna trećina predstavljala značajan uteg u cjenjkanju
pri uspostavljanju novih ravnoteža.
Da te barem nikada nisam srela., Albertuse.
Željela je u njemu obnoviti onoga kojem je stalo. To što je
stvarno učinila, lako je mogao prepoznati svatko imalo obučen na način
kako je to tražila Missionaria Protectiva.
Puzeći ulizica!
Sada uopće nije bilo važno to što je njegovu podložnost izazvala
potpuna uvjerenost da je ona u svetoj vezi sa Sheeanom. Odrade nikada
ranije nije razmišljala da učenje Missionariae Protective lako uništava
ljudsku neovisnost. Naravno, to je bio svakidašnji cilj: Učini od njih
sljedbenike, ovisne o našim potrebama.
Tiraninove riječi pronađene u tajnoj prostoriji nisu u njoj
zapalile samo strah za budućnost Sestrinstva.
“U nasljedstvo vam ostavljam svoj strah i usamljenost.”
Iz te milenijske udaljenosti usadio je u nju dvojbe jednakom
sigurnošću s kojom ih je ona usadila u Waffa.
Vidjela je Tiraninova pitanja kao da su ispisana blještavim
svjetlom u njenom unutrašnjem oku.
S KIM ULAZITE U SAVEZ?
Zar nismo ništa više od nekog tajnog društva? Kako ćemo
dočekati kraj? U dogmatskom smradu koji smo same stvorile?
Tiraninove riječi su ostale kao vatrom urezane u njenu svijest.
Gdje je taj ‘uzvišeni cilj’ u tome što Sestrinstvo čini? Odrade je gotovo
mogla čuti Tarazin podrugljiv odgovor na svako takvo pitanje.
“Opstanak, Dar! To je jedini uzvišeni cilj koji nam treba.
Opstanak! Čak je i Tiranin to znao! ”
Možda je čak i Tuek to znao. A što mu je to na kraju donijelo?
Odrade je osjećala simpatiju prema bivšem Visokom svećeniku;
ta simpatija ju je proganjala. Tuek je bio odličan primjer što neka čvrsto
povezana obitelj može učiniti. Čak je i njegovo ime predstavljalo
rješenje: na ovom planetu nije se mijenjalo još od doba Atreida. Predak-
osnivač bio je krijumčar, povjerenik prvog Leta. Tuek je potekao iz
obitelji koja se čvrsto držala svojih korijena, govoreći: “Ima nešto
vrijedno u našoj obitelji što treba sačuvati.” Primjer koji je davao
potomcima nije se istrošio ni na nekoj časnoj majci.
Ali, Tueku, ti nisi uspio.
Ovi moderni blokovi, koji su se vidjeli kroz njen prozor,
predstavljali su potvrdu tog neuspjeha – mito za one slojeve u rakijskom
društvu koji su stjecali sve veću vlast, slojeve koje je Sestrinstvo tako
dugo podupiralo i jačalo. Tuek je to vidio kao navještenje onog dana
kad će politički biti preslab za sprječavanje svega što sa sobom donosi
takva vrsta modernizacije:
Kraći i burniji obred.
Nove pjesme na suvremeniji način.
Promjene u plesu. (“Tradicionalni plesovi predugo traju!”)
Prvenstveno, manje odlazaka u opasnu pustinju za mlade
postulate iz moćnih obitelji.
Odrade uzdahne i pogleda unatrag prema Waffu. Mali Tleilax
grizao je donju usnu. Dobro!
Proklet bio, Albertuse! Pozdravila bih tvoju pobunu!
Iza zatvorenih vrata hrama već se razgovaralo o prelaznom
razdoblju za Visoko svećenstvo. Novi stanovnici Rakisa govorili su o
potrebi ‘hvatanja koraka s vremenom’ A htjeli su reći: “Dajte nam više
moći!”
Oduvijek je bilo tako, pomisli s gorčinom Odrade. Čak i u Bene
Gesseritu.
No nije mogla izbjeći pomisao: jadni Tuek.
Albertus je izvijestio da je Tuek, neposredno prije smrti i
zamjene Liceigračem, upozorio svoje srodnike da možda neće moći
održati obiteljski nadzor nad Visokim svećenstvom nakon njegove
smrti. Tuek je bio oštroumniji i domišljatiji nego što su to njegovi
neprijatelji očekivali. Njegova obitelj već je utjerivala dugove i tako
skupljala sredstva koja će joj pomoći u očuvanju moći.
A Liceigrač koji je zamijenio Tueka mnogo toga je otkrivao
svojom mimikom. Tuekova obitelj još nije saznala za zamjenu i čovjek
bi gotovo mogao povjerovati da pravi Visoki svećenik i nije bio
zamijenjen – Liceigrač je bio tako dobar. Promatranje toga Liceigrača
na djelu otkrivalo je mnogo toga opreznim časnim majkama. To je,
jasno, bila jedna od stvari zbog kojih se sada Waff vrpoljio.
Odrade se iznenada okrene i zakorači prema gospodaru Tleilaxa.
Vrijeme je da ga napadnem!
Zastala je dva koraka od Waffa i pogledala ga s visine. Waff joj
prkosno uzvrati pogled.
“Imao si dovoljno vremena za razmišljanje o svom položaju”,
započne ga optuživati. “Zašto šutiš?”
“Svom položaju? Zar misliš da ste nam pružile mogućnosti
izbora?”
“Čovjek je tek kamenčić bačen u bazen”, nastavi ona citirati
njegova vlastita uvjerenja.
Waff drhtavo udahne. Izgovarala je prave riječi, ali što se
skrivalo iza njih? One više nisu zvučale kako bi trebale zvučati, jer su
dolazile iz usta jedne powindah žene.
Budući da Waff nije ništa odgovorio, Odrade nastavi citiranje:
“A ako je čovjek tek kamenčić, onda ni sva njegova djela ne mogu biti
ništa više od toga.”
Nekontrolirani drhtaj potrese Odrade, što njene budne sestre
čuvarice natjera na izraz pažljivo skrivenog iznenađenja. Taj drhtaj nije
bio predviđen.
Zašto u ovom trenutku mislim na Tiraninove riječi? pitala se
Odrade.
TIJELO I DUŠU BENE GESSERITA SNAĆI ĆE ISTA
SUDBINA KAO I SVA DRUGA TIJELA I SVE DRUGE DUŠE.
Taj njegov žalac duboko se u nju zabio.
Kako sam postala tako ranjiva? Odgovor joj se najednom sam
nametnuo: Atreidski proglas!
Sastavljanje tih riječi pod Tarazinim budnim nadzorom
otvorilo je u meni duboku pukotinu.
Je li to možda i bio Tarazin cilj: učiniti Odrade ranjivijom?
Otkud je Taraza mogla znati što ću pronaći ovdje na Rakisu? Osim što
nije nikad pokazivala sposobnost predviđanja, Vrhovna je uvijek
nastojala izbjeći taj talent i kod drugih. U rijetkim prigodama, kad je
Taraza zatražila od same Odrade nešto takvo, uvježbanom oku sestara
nije moglo promaknuti njeno neodobravanje takvih stvari.
Ipak me ona učinila ranjivom.
Zar se to slučajno dogodilo?
Odrade utone u brzo ponavljanje molitve protiv straha, što
potraje tek nekoliko treptaja oka, ali Waff je tijekom toga očito donio
odluku.
“Želite nam se nametnuti”, reče on. “Ali ne znate kakve smo
moći sačuvali za neki takav trenutak.” On zavrne rukave pokazujući
mjesta gdje su mu se ranije nalazili bacači strelica. “Ovo su tek igračke
u usporedbi s našim pravim oružjem.”
“Sestrinstvo nije nikada dvojilo o tome”, odgovori Odrade.
“Hoćemo li se međusobno žestoko sukobiti?” upita on.
“Vi morate odlučiti”, odgovori ona.
“Zašto izazivate nasilje?”
“Ima onih koji bi željeli vidjeti Bene Gesserit i Bene Tleilax
kako dave jedni druge”, prizna Odrade. “Naši neprijatelji bi uživali da
stupe na scenu i pokupe ono što ostane nakon što mi jedni druge
dovoljno oslabimo.”
“Zagovarate sporazum, a ne dopuštate mome narodu pregovore!
Možda vas vaša Vrhovna majka nije ovlastila za pregovaranje!”
Kako li joj je samo privlačno izgledalo prepustiti ponovno sve to
Tarazi – što je Taraza, uostalom, i željela. Odrade pogleda sestre
čuvarice. Njihova lica bile su maske koje ništa nisu odavale. Što su one
zapravo znale? Hoće li shvatiti bude li postupala suprotno Tarazinim
naredbama?
“Jeste li ili niste ste ovlašteni za to?” bio je uporan Waff.
Uzvišeni cilj, pomisli Odrade. Svakako, Tiraninova Zlatna
staza potvrdila je barem jednu kvalitetu toga cilja.
Odrade se odluči za stvaralačku istinu. “Ovlaštena sam”, reče.
Njene vlastite riječi učine tu izjavu istinitom. Proglasivši se ovlaštenom,
onemogućila je Tarazi da to porekne. Doduše, Odrade je znala da su je
njene vlastite riječi obvezale na smjer koji se oštro razlikovao od
dosljednih koraka Tarazinog plana.
Neovisna akcija. Baš ono što je ona željela od Albertusa.
U središtu sam zbivanja i znam što treba.
Odrade pogleda čuvarice. “Ostanite ovdje, molim vas, i
osigurajte da nas nitko ne uznemirava.” A Waffu reče: “Mi bismo se
mogli udobnije smjestiti.” Pokaže na dva stolca za ljuljanje postavljena
pod pravim kutom u dva različita kraja prostorije.
Prije negoli je nastavila razgovor, Odrade pričeka da se smjeste.
“Tražimo od vas određeni stupanj iskrenosti koji diplomacija rijetko
dopušta. Previše je padova na kocki da bismo se mogli upuštati u
prozirna okolišanja.”
Waff je čudno pogleda pa reče: “Znamo da postoji razdor u
vašim najvišim vijećima. Dobili smo vrlo profinjene ponude. Je li ovo
dio…”
“Ja sam odana Sestrinstvu”, reče ona. “Čak i one koje su vam
nudile takvo nešto dijele tu odanost.”
“Je li to još jedan od vaših trikova…”
“Nema trikova!”
“Kad se posluje s Bene Gesseritom uvijek treba računati na
trikove”, optuži je on.
“Čega se to bojiš u svezi s nama? Reci.”
“Možda sam previše toga od vas naučio da biste me ostavili na
životu.
“Zar ja to isto ne bih mogla reći za tebe?” upita ona. “Tko još
zna za našu tajnu sklonost? To nije nikakvo žensko powindah
naklapanje!”
Odvažila se izgovoriti tu riječ uz pomalo iskazanu uznemirenost,
ali učinak nije mogao biti rječitiji. Waff je bio vidljivo uzdrman.
Oporavljao se dugu minutu. Doduše, sumnje su ostale, jer ih je baš ona
u njega usadila.
“Što riječi dokazuju?” upita on. “Možete zadržati za sebe to što
ste od mene saznale i mom narodu ne dati ništa. Još nad nama vitlate
bičem.”
“Ja ne nosim oružje u svojim rukavima”, primijeti Odrade.
“Ali imate znanje koje nas može uništiti!” On se osvrne na sestre
čuvarice.
“One su dio mog arsenala”, složi se Odrade. “Želiš li da ih
udaljim?”
“I iz njihove svijesti sve što su ovdje čule”, reče on. Ponovno je
oprezno pogledao prema Odrade. “Bilo bi najbolje da vi sve zajedno
izbrišete svoja sjećanja!”
Odrade se potrudi da joj glas zvuči što razumnije: “Što bismo
dobile time što bismo razotkrile vaš misionarski žar prije nego li ste
spremni za pokret? Bismo li imale koristi od uništenja vašeg ugleda,
otkrivajući mjesta na koja ste postavili svoje nove Liceigrače? Oh, da,
znamo za Ix i Ribogovornice. Kad smo uspjele proučiti vaše nove
Liceigrače, bacile smo se u potragu za njima”
“Vidite!” Glas mu je bio opasno oštar.
“Ne vidim drugog načina za dokazivanje naše dobronamjernosti
osim otkrivanja nečeg što je jednako tako razorno po nas”, reče Odrade.
Waff ostane bez riječi.
“Prenijet ćemo rakiške crve na bezbrojne planete Raspršenih”,
reče ona. “Što bi svećenstvo s Rakisa učinilo kada bi im to otkrio?”
Sestre čuvarice su je promatrale gotovo ne skrivajući da ih sve to
zabavlja. Mislile su da laže.
“Nisam poveo čuvare sa sobom”, reče Waff. “Kad samo jedna
osoba zna neku opasnu stvar, lako ju je ušutkati za sva vremena.”
Ona podigne svoje prazne rukave.
On pogleda čuvarice.
“Dobro”, reče Odrade. Pogleda prema sestrama i dade im
neprimjetan znak rukom da je sve u redu. “Sestre, molim vas, pričekajte
vani.”
Kad su se vrata za njima zatvorila, Waff ponovno postane
sumnjičav. “Moji ljudi nisu pretražili ovo mjesto. Što znam kakve sve
stvari za snimanje skrivate ovdje?”
Odrade prijeđe na islamski. “Onda bismo možda trebali
razgovarati drugim jezikom, nekim koji je samo nama poznat.”
Waffove oči zasvjetlucaše. On odgovori na istom jeziku:
“Dobro! Prihvatit ću to. Tražim da mi kažete koji je pravi uzrok razdora
u… Bene Gesseritu.”
Odrade si dopusti osmijeh. Prelaskom na drugi jezik promijenila
se Waffova cjelokupna osobnost, cijelo njegovo ponašanje. Ponašao se
upravo prema njenom očekivanju. Nijedna od njegovih sumnji nije se
ponovo javila dok su govorili tim jezikom!
Ona mu odgovori istim povjerenjem: “Neke budale se boje da
bismo mogle stvoriti novog Kwisatz Haderacha! O tome raspravlja
nekoliko mojih sestara.”
“Više ne postoji potreba za nekom takvom osobom”, primijeti
Waff. “Taj koji se može nalaziti na više mjesta istodobno, postojao je i
nestao. Došao je da bi stvorio Proroka.”
“Bog ne bi dva puta poslao istu poruku” reče ona.
Waff je to čuo više puta na islamskom. Više nije smatrao
čudnim što jedna žena izgovara takve riječi. Jezik i poznate mu riječi
bili su dovoljni.
“Je li je Schwangyuina smrt vratila jedinstvo u Sestrinstvo?”
upita on.
“Imamo zajedničkog neprijatelja” primijeti Odrade.
“Uvažene Priležnice?”
“Mudro ste postupili što ste neke ubili i proučili.”
Waff se nagne naprijed potpuno ponesen poznatim jezikom i
tijekom razgovora. “One vladaju pomoću seksa!” vikne on.
“Zadivljujućim tehnikama pretjeranih orgazama! Mi…” Prekasno mu je
sinulo tko sjedi preko puta njega i sluša sve to.
“Znamo mi te tehnike” smiri ga Odrade. “Zanimljivo bi ih bilo
usporediti, ali razlozi zašto nikada nismo pokušale zadobiti moć služeći
se takvim sredstvima potpuno su jasni. Te kurve, međutim, dovoljno su
glupe da naprave takvu pogrešku!”
“Pogrešku?” Waff je očito bio zbunjen.
“Drže uzde u svojim rukama!” povikne ona. “S porastom moći
vjerojatno raste i njihova vlast nad njom. To će uništiti sve što je
postignuto svojim vlastitim zamahom!”
“Moć, uvijek ta moć”, promrmlja Waff. A onda mu sine nova
misao. “Želite reći da je i Prorok tako pao?”
“On je znao što radi”, odgovori ona. “Tisućljeća nametnutog
mira koje su zamijenila Vremena gladi i Raspršeni. Poruka stvorena od
konkretnih događaja. Ne zaboravite! On nije uništio Bene Tleilax, a ni
Bene Gesserit.”
“Što se nadate postići savezom naša dva naroda?” upita Waff.
“Nada je jedna stvar, a opstanak druga”, odgovori ona.
“Uvijek taj pragmatizam”, uzdahne Waff. “A neke između vas
se boje da biste na Rakisu mogle ponovno stvoriti Proroka, čije bi moći
bile nedodirljive?”
“Zar vam to već nisam rekla?” Islamski jezik bio je posebno
upečatljiv u ovakvom upitnom obliku. Teret dokaza svalio se na Waffa.
“Znači, one sumnjaju da je božja ruka imala prste u stvaranju
Kwisatz Haderacha”, reče on. “A sumnjaju li i u Proroka?”
“Pa dobro, položimo karte na stol”, reče Odrade i započne s
ostvarenjem zamišljene varke: “Schwangyu i one koje su je podržavale
odrekle su se Velikog vjerovanja. Uopće se ne ljutimo na Bene Tleilax
što ste ih pobili. Poštedjeli ste nas problema.”
Waff to prihvati ne trepnuvši. To je bilo baš ono što se s obzirom
na okolnosti moglo i očekivati. Bilo mu je jasno da je ovdje otkrio
mnogo toga što nije trebao, ali bilo je još stvari koje Bene Gesserit nije
znao. A što li je tek on samo saznao!
Tada ga Odrade sasvim dotuče, rekavši: “Waffe, ako vjeruješ da
su vam se vaši potomci Raspršenih vratili nepromijenjeni, onda si
potpuno blesav.”
Šutio je.
“Svi dijelovi su prošli kroz tvoje ruke”, reče ona. “Vaši potomci
pripadaju kurvama Raspršenih. A ako vjeruješ da će bilo tko od njih
poštovati bilo kakav sporazum, onda je tvoja glupost neopisiva!”
Waffove reakcije joj potvrde da ga je uhvatila. Dijelovi su se
uklapali. Govorila mu je istinu kad je bilo neophodno. Njegove sumnje
bile su preusmjerene: sada su bile uperene protiv Raspršenih. A sve je to
učinjeno na njegovom vlastitom jeziku.
Pokušao je progovoriti, ali mu se grlo stisnulo, pa ga je najprije
morao protrljati da bi mu se vratio govor. “Što mogu učiniti?”
“Pa, to je barem jasno. Izgubljeni nas promatraju kao nešto što
treba osvojiti, kao i mnoge stvari prije toga. Oni to shvaćaju kao veliko
pospremanje. Jednostavna mudrost.”
“Njih je tako mnogo.”
“Ako se ne ujedinimo i stvorimo zajednički plan da ih porazimo,
progutat će nas poput sliga što guta svoju večeru.”
“Ne možemo se pokoriti powindaškoj prljavštini! Bog to neće
dopustiti!”
“Pokoriti? Tko predlaže pokoravanje?”
“Bene Gesserit uvijek koristi taj drevni izgovor: Ako ih ne
možeš pobijediti, ti im se onda pridruži’”
Odrade se mračno nasmiješi. “Bog vama neće dopustiti
pokoravanje? Zar onda namećeš da će On to nama dopustiti?”
“A kakav je onda vaš plan? Što čete učiniti protiv njihove
brojnosti?”
“Ono što zapravo i vi namjeravate: preobratiti ih. Na vaš zahtjev,
Sestrinstvo će poduprijeti pravu vjeru.”
Waff je sjedio skamenjen u tišini. Znači, poznaje bit tleilaškog
plana. A je li znala i način na koji Tleilaxi namjeravaju to izvesti?
Odrade je zurila u njega, otvoreno razmišljajući. Zgrabi zvijer za
stopala ako moraš, pomisli ona. Što ako je procjena analitičarki
Sestrinstva bila pogrešna? U tom slučaju bi ovi pregovori ispali
smiješni. A bio je prisutan i taj pogled u dubini Waffovih očiju, taj
nagovještaj starije mudrosti… mnogo starije od njegova tijela. Govorila
je samopouzdano, iako se baš i nije tako osjećala.
“S golama iz vaših lonaca uspjeli ste mnogo postići, a i cijeli
postupak uspjeli ste sačuvati samo za sebe; a to je nešto za što bi vam
drugi mnogo platili.”
Njene riječi bile su dovoljno zagonetne (jesu li i ostali slušali?),
ali Waff nijednog trenutka nije posumnjao da Bene Gesserit zna čak i za
tu stvar.
“Hoćete li tražiti udio u tome?” upita on. Riječi su mu zapinjale
u suhom grlu.
“Sve! Sve ćemo dijeliti.”
“Kakav bi bio vaš doprinos u toj velikoj podjeli?”
“Zatraži!”
“Sve vaše zabilješke o uzgajanju.”
“Tvoje su.”
“Gospodarice razmnožavanja po našem izboru.”
“Imenuj ih.”
Waff uzdahne. To je bilo znatno više nego što je ponudila
Vrhovna majka. Bilo je to kao da mu se u svijesti rascvjetava neki novi
svijet. Jasno, imala je pravo što se tiče Uzvišenih Priležnica… i tleilaških
povratnika iz Raspršenja. On im nikada nije potpuno vjerovao. Nikada!
“Normalno, tražit ćete neograničenu opskrbu melangeom”, reče on.
“Naravno.”
Zurio je u nju, ne mogavši povjerovati u veličinu svoje dobre
sreće. Axolotl posude ponudit će besmrtnost samo onima koji prigrle
Veliko vjerovanje. Nitko se neće usuditi napasti i pokušati prigrabiti
nešto za što zna da bi to Tleilaxi prije uništili nego izgubili. A sada!
Zadobio je usluge najmoćnije i najdugovječnije poznate misionarske
sile. U to je svakako bio umiješan prst božji. Waff, prvo prestrašen, a
sada nadahnut, nježno se obrati Odrade.
“A kako vi, časna majko, nazivate našu pogodbu?”
“Uzvišenim ciljem”, odgovori ona. “Poznate su ti Prorokove
riječi iz sieča Tabr. Sumnjaš li u njih?”
“Nipošto! Ali… postoji još nešto: što namjeravate s golom
Duncana Idaha i djevojčicom Sheeanom?”
“Spolno ćemo ih povezati, naravno. A njihovi potomci će u naše
ime govoriti svim Prorokovim nasljednicima.”
“Na svim planetima na koje ih budete poveli?”
“Na svim tim planetima”, složi se ona,
Waff se zavali u stolac. Imam te, časna majko! pomisli. Mi
ćemo upravljati ovim savezom, a ne vi. Gola uopće nije vaš: on je naš.
Odrade primijeti sjenku rezerviranosti u Waffovim očima; znala
je da je stavila na kocku točno toliko koliko je smjela. Daljnje riskiranje
pobudilo bi sumnju. Bilo što se dogodilo, ona je Sestrinstvo uputila u
ovom smjeru. Taraza sada više nije mogla izbjeći ovaj savez.
Waff podigne ramena; bio je to čudno mladalački pokret otežan
drevnom inteligencijom koja je izvirivala iz njegovih očiju. “Ahhh, da,
još nešto”, reče on, ponašajući se u svemu kao Gospodar gospodara koji
govori svojim jezikom i naređuje svima koji mogu to čuti. “Hoćete li
nam također pomoći proširiti ovaj… taj Atreidski proglas?”
“Zašto da ne. Sama sam ga napisala.”
Waff se iznenada nagne naprijed. “Vi?”
“Niste valjda mislili da to može učini netko bez takvih
sposobnosti?”
On kimne, uvjeren u to bez daljnje rasprave. To je bilo gorivo za
misao koja mu je upravo pala napamet, poanta u njihovom savezu:
moćni umovi časnih majki savjetovat će Tleilaxe u svemu! Kakve veze
ima što su brojčano slabije od onih kurvi iz Raspršenja? Tko bi mogao
nadmašiti jednu takvu kombinaciju mudrosti i nesavladivog oružja?
“Naslov proglasa je također punovažan” reče Odrade. “Ja sam
zakoniti potomak Atreida.”
“Hoćete li vi biti jedna od naših žena za razmnožavanje?”
ohrabri se on.
“Gotovo da sam izašla iz doba za razmnožavanje, ali ako
zatražite, vaša sam!”
33.
Sjećam se prijatelja iz ratova koje su svi osim nas zaboravili.
Svi su oni pokopani u ranama koje smo zadobili.
Te rane su sva ona bolna mjesta gdje smo se borili.
Ostavimo borbe za nama, jer mi ih nismo tražili.
Puno smo toga dali, a što smo za to dobili?
Pjesma Raspršenih
Burzmali je temeljio svoje planove na onom najboljem što je
naučio od svoga bashara, savjetujući se sam sa sobom oko
mnogobrojnih mogućnosti i odstupnica. To je bila zapovjednikova
povlastica! Budući da su to potrebe tražile, upoznao se svime dostupnim
o tom području.
U doba starog carstva, pa čak i pod Muad’Dibom, područje oko
Tvrđave na Gammu bilo je pošumljena visoravan iznad uljevitih taloga
koji su prijetili prekriti Harkonnenovu zemlju. Tu su Harkonneni
uzgajali neke od najboljih pilingitama, stabla stabilne vrijednosti koje su
najveći bogataši oduvijek cijenili. Od najstarijih vremena znalci su se
više voljeli okružiti dobrim drvom nego masovno proizvedenim
umjetnim materijalima, poznatim tada kao polastine, polaz i pormabat
(kasnije: tine, laz i bat). Još iz doba starog carstva potječe pogrdan izraz
kojim se opisuju sitni bogataši i manje obitelji, izraz nastao na temelju
poznavanja vrijednosti rijetkog drva.
‘On je trostruki P’ govorili su, želeći reći da se takva osoba
okružila jeftinim kopijama napravljenih od tih deklasiranih materija.
Čak i kad su neki izrazito bogati morali uporabiti jedan od tri bijedna P-
a, kad god je bilo moguće prikrivali bi ga kao ‘jedini P’ pilingitam.
Burzmali je sve to znao, pa i više od toga, kad je poslao svoje
ljude u potragu za strateški smještenim pilingitamom u blizini ne-kugle.
To je drveće imalo mnoge kvalitete zbog kojih su ga majstori-umjetnici
posebno voljeli: tek posječeno stablo moglo se rabiti kao meko drvo;
osušeno i odstajalo trajalo bi kao tvrdo drvo. Upijalo je mnoge pigmente
pa bi na kraju izgledalo poput mramora. Što je još važnije, pilingitam je
bilo fungicidno drvo i nijedan poznati kukac nikada ga nije smatrao
primamljivim za jelo. Naposljetku, bio je otporan na vatru, a stariji
primjerci živog stabla puštali su izdanke iz povećane i prazne sredine.
“Učinit ćemo nešto neočekivano”, rekao je Burzmali svojim
tragačima.
Tijekom svog prvog nadlijetanja ovog područja, zapazio je
izrazito zelenilo lišća pilingitama. Šume na ovom planetu bile su
iskorištene i na razne načine uništene tijekom gladnih godina, ali
poštovanja vrijedni ‘jedini P-ovi’ još su rasli između zimzelenog i
tvrdog drveća, ponovno zasađenog po naredbi Sestrinstva.
Burzmalijevi tragači pronašli su jedan takav ‘jedini P’ koji je
gospodario izbočinom iznad ne-kugle. Svojim lišćem natkrilio je prostor
od gotovo tri hektara. Tijekom poslijepodneva tog kritičnoga dana,
Burzmali je postavio mamce na određenoj udaljenosti i prokopao tunel
od nekog plitkog ulegnuća do prostrane jezgre ovog pilingitama. Tu si
je uredio zapovjedno mjesto i postavio sve potrebno za uzmak.
“Drvo je živi oblik”, objasnio je svojim ljudima. “Zaklonit će
nas od tragača.”
Neočekivano.
Burzmali nikad u svojim planovima nije pretpostavio da će sve
njegove akcije proći neprimijećene. Zato je tako rasporedio svoje snage
da udarce ne prima samo na jednom mjestu.
Kad je napad započeo, uvjerio se da se sve odvija baš kako je i
predvidio. Očekivao je da će se napadači osloniti na svoju brojnost, kao
što su to učinili i pri napadu na Tvrđavu. Analitičarke Sestrinstva
uvjeravale su ga da im najveća opasnost prijeti od snaga Raspršenih –
potomaka Tleilaxa koje su odgojile divlje i brutalne žene koje su sebe
nazivale Uvaženim Priležnicama. On je to smatrao prevelikim
samopouzdanjem, a ne hrabrošću. Prava hrabrost bila je dio arsenala
svakog učenika kojeg je obučavao bashar Miles Teg. Također mu je
pomoglo i to što se mogao osloniti na Tega koji će improvizirati u
granicama plana.
Pomoću svojih releja, Burzmali je pratio puzeći bijeg Duncana i
Lucille. Konjanici s kom-kacigama i noćnim lećama stvarali su veliku
zbrku na položajima-mamcima, dok su Burzmali i njegove odabrane
pričuvne snage pazili na napadače, ne odajući ničim svoj položaj.
Tegovo kretanje bilo je lako pratiti – trebao je samo slijediti njegove
žestoke odgovore upućene napadačima.
Burzmali je s odobravanjem primijetio da Lucilla nije ni trenutka
oklijevala kad je čula pojačavanje zvukova bitke. Međutim, Duncan je
pokušao ostati i gotovo je uništio plan. Ali Lucilla je spasila plan,
ubovši Duncana u osjećajni živac i promumljavši: “Ne možeš mu
pomoći!”
Čim je jasno začuo njen glas kroz pojačalo na kacigi, Burzmali u
sebi opsuje. I drugi će je čuti. Doduše, oni su je nedvojbeno već pratili.
Burzmali izda naredbu ispod praga čujnosti preko mikrofona
ugrađenog u vrat i spremi se napustiti svoj položaj. Pažnju je uglavnom
prebacio na približavanje Lucille i Duncana. Prođe li sve po planu,
njegovi ljudi će ih dovesti ovamo, a prema položajima-mamcima
nastavit će bježati dva slično odjevena vojnika bez kaciga.
U međuvremenu, Teg je sijajući užas stvarao dimnu stazu kojom
bi i neko površinsko vozilo moglo umaći.
Jedan od pomoćnika prekine Burzmalija u razmišljanju: “Dva
napadača se približavaju basharu s leđa!”
Burzmali mahne čovjeku neka se skloni. Malo nade je polagao u
Tegove šanse. Sve se moralo podrediti spašavanju gole. Dok je
promatrao, cijelo je vrijeme mislio:
Hajde! Trčite! Trčite, prokleti bili!
Lucilla je isto to mislila dok je požurivala Duncana, krećući se
tik iza njega kako bi ga štitila odostraga. Prikupila je sve svoje snage za
najveći otpor. U ovom trenutku do punog su izražaja došli njen odgoj i
obuka. Nikad se ne predaj! Predati se, značilo je prepustiti svoju svijest
životima iz sjećanja neke sestre ili zaboravu. Čak se i Schwangyu na
kraju iskupila pruživši otpor i umrijevši na benegesseritski način, ne
predavši se do samog kraja. Barem im je tako javio Teg. Lucilla je,
okupivši svoje nebrojene živote, pomislila: Ni ja ne smijem manje
učiniti!
Slijedila je Duncana do nekog plitkog ulegnuća, pokraj debla
divovskog pilingitama; a tada su iz tame izronili neki ljudi koji su ih
namjeravali odvući do stabla; gotovo je nasrnula na njih poput kakvog
bersekera, ali ju je spriječio glas na chakobsa jeziku šapnuvši joj na uho:
“Prijatelji!” Oklijevala je jedan otkucaj srca, što je bilo dovoljno da
ugleda mamce kako nastavljaju bježati izašavši iz ulegnuća. To joj je na
najrječitiji mogući način objasnilo plan i otkrilo identitet ljudi koji su ih
držali stisnute uz tlo intenzivnog mirisa po lišću. Kad su Duncana
ugurali ispred nje u tunel do divovskog stabla, a zatim ih počeli
požurivati na chakobsa jeziku, Lucilla shvati da je u ušla u stupicu
pripremljenu tipično za Tegovu hrabrost.
I Duncan je to shvatio. Na paklenskom otvoru tunela on ju je
prepoznao po mirisu i otkucao joj je na ruci poruku starim atreidskim
borbenim jezikom.
“Pusti ih neka nas vode.”
Način na koji joj je prenio poruku na trenutak ju je zbunio, ali
ubrzo je shvatila da je kao gola morao poznavati taj način ophođenja.
Ljudi oko njih bez riječi odložiše Duncanovu drevnu nezgrapnu
lasersku pušku i gurnuše bjegunce kroz otvor nekog vozila koje nije
poznavala. U tami je na kratko zatreperilo crveno svjetlo.
Burzmali javi svojim ljudima ispod praga čujnosti: “Evo ih,
kreću!”
S položaja-mamaca krenulo je dvadeset osam površinskih vozila
i jedanaest klepetavih ‘toptera. Prava diverzija, pomisli Burzmali.
Po tlaku u ušima Lucilla shvati da su sva vrata zatvorena.
Crveno svjetlo ponovno zatreperi i ugasi se.
Eksploziv raznese golemo drvo što ih je okruživalo, a njihovo
vozilo, koje se sada moglo prepoznati kao površinsko vozilo, jurne uvis
na suspenzorima i potisnicima. Lucilla je mogla pratiti kretanje tek
promatrajući odbljeske vatri i iskrivljene skupine zvijezda koje su se
vidjele kroz ovalni plaz. Suspenzorsko polje oko njih činilo je kretanje
jezovitim i zamjetnim tek očima. Sjedili su u plast-čeličnim sjedalima
dok je njihovo vozilo u cik-cak liniji prelijetalo obronak iznad Tegovog
položaja. Putnici u vozilu nisu osjetili nijednu od tih divljih promjena
smjerova kretanja. Oko njih su postojale samo razigrane mrlje drveća i
šikara, djelomice u plamenu, da bi ih odmah zatim okružile zvijezde.
Slijepo su se držali preostalih šumskih vrhova koje Tegova
laserska puška nije stigla spaliti! Lucilla se tek sada ponadala da će se i
on možda izvući. Iznenada se njihovo vozilo trgne i pređe u lagani let.
Vidljive zvijezde, koje su uokvirivali sićušni ovali plaza, odjednom se
prevale, a zatim ih zakloni neka tamna prepreka. U vozilu se ponovno
vrati ravnoteža i pojavi nejasno svjetlo. Lucilla ugleda Burzmalija kako
otvara vrata lijevo od nje.
“Van!” vikne on. “Nemamo ni trenutka za bacanje!”
Prateći Duncana, Lucilla ispuže kroz otvor na vlažnu zemlju.
Burzmali je snažno lupi po leđima, zgrabi Duncana za ruku i započne ih
odvlačiti od vozila. “Brzo! Ovamo!” Zalete se kroz visoko žbunje do
nekog uske asfaltirane ceste. Burzmali, koji ih je sada oboje držao,
započne ih požurivati preko ceste, a zatim ih gurne potrbuške u neki
jarak. Rasprostre preko njih zaštitni pokrivač pa podigne glavu i
pogleda natrag u smjeru odakle su došli.
Lucilla proviri pokraj njega i ugleda svjetlost zvijezda na padini.
Osjetila je kako i Duncan zuri uz nju.
Daleko uz padinu, njihovo površinsko vozilo započne ubrzavati;
njegove modificirane ispušne mlaznice ocrtavale su se nasuprot
zvijezda. Uzdiglo se u crvenoj perjanici i krenulo uvis. Iznenada, skrene
udesno.
“Naše?” prošapće Duncan.
Da.
“Kako je uspjelo uzletjeti, bez…”
“Kroz jedan napušteni tunel akvadukta”, šapne Burzmali.
“Vozilo je bilo programirano za automatski nastavak puta.” I dalje je
zurio u udaljenu crvenu perjanicu. Odjednom, iz udaljenog crvenog
traga sukne divovski prasak plavog svjetla. Neposredno nakon pojave
svjetla uslijedi i tupi udar.
“Ahhh” odahne Burzmali.
Duncan reče prigušeno: “Trebaju pretpostaviti da ste
preopteretili motor.”
Burzmali zabezeknuto pogleda prema tom mladom licu,
sablasno sivom na mjesečini.
“Duncan Idaho je bio jedan od najboljih pilota u atreidskoj
službi”, reče Lucilla. Ovaj tajni djelić znanja poslužio je svrsi. Burzmali
istog trena shvati da nije puki vodič tim bjeguncima. Njegovi štićenici
imali su osobine koje su se, ako se za to ukaže potreba, mogle dobro
iskoristiti.
Plave i crvene iskre bljeskale su po nebu blizu eksplozije
modificiranog površinskog vozila. Ne-brodovi su njušili tu udaljenu
kuglu toplih plinova. Što će njuškala odlučiti? Iskre nestanu iznad
prijevoja brda osvijetljenog svjetlom zvijezda.
Začuvši korake na putu, Duncan tako hitro izvuče ručni pištolj
da i sama Lucilla zine od iznenađenja. Ona stavi ruku na njegovu, želeći
ga zaustaviti, ali je on strese sa sebe. Zar nije primijetio da se Burzmali
ne uzbuđuje zbog ovog upada?
Neki ih glas tiho pozove s ceste iznad njih: “Slijedite me.
Požurite.”
Govornik, jedna pokretna mrlja tame, skoči k njima i krene dalje
kroz prolaz u grmlju koje se protezalo uzduž ceste. Tamne mrlje na
snijegom pokrivenoj padini s druge strane zaštitnog grmlja pretvore se u
desetak naoružanih pojava. Njih petoro okružiše Duncana i Lucillu i
započnu ih požurivati uzduž snijegom prekrivenog puta pokraj grmlja.
Ostali iz naoružane skupine otrčaše, ne skrivajući se, preko snježne
padine do tamne linije drveća.
Nakon stotinjak koraka, pet nijemih pojava postroje se u nizu,
dvojica naprijed, trojica straga, a bjegunci ostanu zaklonjeni između
njih, s Burzmalijem na čelu i Lucillom tik iza Duncana. Uskoro su stigli
do neke pukotine među tamnim kamenjem i zaustave se ispod neke
izbočine, osluškujući zvukove novih modificiranih površinskih vozila
koja su uzlijetala iza njih.
“Mamci iznad mamaca” šapne Burzmali. “Zatrpali smo ih
mamcima. Znaju da moramo panično bježati. A mi ćemo skriveni
čekati u blizini. Kasnije ćemo polako nastaviti… pješice.”
“Neočekivano”, šapne Lucilla.
“A Teg?” Duncan se tiho javi.
Burzmali se nagne do Duncanova lijeva uha: “Mislim da su ga
se dočepali.” Burzmalijev šapat odavao je pravu duboku tugu.
Jedan od njihovih tamnih pratitelja reče: “Sada brzo. Tamo
dolje.”
Protjerali su ih kroz neku usku pukotinu. U blizini se začuje
pucketanje i neke ruke ih povuku u zatvoreni prostor. Pucketanje je
dopiralo posvuda iza njih.
“Neka netko pričvrsti ta vrata”, začuje se.
Obasja ih svjetlost.
Duncan i Lucilla zurili su uokolo osvrćući se po nekoj velikoj,
bogato namještenoj prostoriji, očito usječenoj u stijenu. Pod su pokriva
li mekani tepisi – tkani u crvenim i zlatnim tonovima sa šarom neke
pojave u zelenkastom tonu. Na stolu blizu Burzmalija ležala je gomila
odjeće u neredu. On je prigušenim glasom razgovarao s jednim članom
njihove pratnje: svjetlokosim muškarcem visokog čela i prodornih
zelenih očiju.
Lucilla je pomno slušala. Riječi su bile razumljive i odnosile su
se na raspored stražara, ali naglasak kojim je govorio zelenooki čovjek
nikad ranije nije čula; sličio je valjanju suglasnika i samoglasnika koji
naglo naviru.
“Je li ovo ne-prostorija?” upita ona.
“Ne.” Odgovorio joj je čovjek iza nje, jednako naglašavajući
riječi. “Štite nas alge.”
Nije se okrenula prema govorniku, već je pogledala prema
svijetlo-zelenim debelim algama na stropu i zidovima. Vidjelo se tek
nekoliko tamnih mrlja blizu poda.
Burzmali prekine razgovor. “Ovdje smo sigurni. Alge su
posebno uzgajane za ovakvu prigodu. Skeneri će zabilježiti tek
prisutnost biljnog života, ali ne i onoga što alge skrivaju.”
Lucilla se okrene na peti, sumirajući pojedinosti prostorije:
Harkonnenski grifon urezan u kristalni stol, egzotične presvlake na
stolcima i ležajevima. Oružje nagomilano uz jedan zid sastojalo se od
dva reda dugometnih laserskih pušaka kakve ranije nikada nije vidjela.
Svaka je cijev završavala u obliku zvona i preko okidača je imala
izrezbarenog kovrčavog zlatnog čuvara.
Burzmali nastavi razgovarati sa zelenookim čovjekom.
Razgovarali su načinu prerušavanja. Slušala ih je tek djelićem svijesti
proučavajući dva člana njihove pratnje koji su se zadržali u prostoriji.
Ostala trojica iz pratnje izašli su jedan za drugim kroz prolaz pokraj
naslaganog oružja, kroz otvor prekriven nekom debelom zavjesom od
svjetlucavih srebrnastih niti.
Primijetila je da Duncan pažljivo prati njihov razgovor, ruke
položene na mali laserski pištolj zataknut za pojas.
Raspršeni? pitala se Lucilla. Kome su odani?
Ona nemarno priđe Duncanu i koristeći se jezikom prstiju
prenese mu svoje sumnje. Oboje pogledaše Burzmalija. Izdaja?
Lucilla se vrati svom proučavanju prostorije. Jesu li ih
promatrale neke nevidljive oči?
Prostor je osvjetljavalo devet svjetlećih kugli, stvarajući vlastite
otoke jarkog osvjetljenja. Sva svjetlost je bila uglavnom okrenuta prema
mjestu blizu kojeg je Burzmali razgovarao sa zelenookim muškarcem.
Dio svjetlosti stizao je izravno iz pokretnih kugli koje su bile ugođene
na intenzivnu zlatnu boju, a dio znatno mekše boje odbijao se od algi.
Rezultat toga je bio nedostatak bilo kakvih tamnih sjena, čak i ispod
namještaja.
Svjetlucave srebrnaste niti na unutrašnjim vratima se razdvoje i
u sobu uđe neka starica. Lucilla je pogleda. Starica je imala izbrazdano
lice, tamno poput starog ružinog drveta. Crte su joj bile oštre, a
uokvirivala ih je raspuštena sijeda kosa koja joj je dopirala gotovo do
ramena. Bila je odjevena u dugačku crnu odoru ukrašenu zlatnim nitima
u obliku mitoloških zmajeva. Žena stane iza jednog kauča i stavi svoje
čvornate ruke na naslon.
Burzmali i njegov partner prekinu razgovor.
Lucillin pogled pređe sa starice na njenu vlastitu odjeću. Osim
zlatnih zmajeva, odore su bile sličnog kroja s kapuljačama nabranim na
ramenima. Razlikovale su se samo s oblikom zmaja na bočnom prorezu
i po načinu na koji su se otvarale sprijeda.
Budući da je žena i dalje šutjela, Lucilla pogleda Burzmalija
tražeći od njega objašnjenje. Burzmali joj otvoreno uzvrati pogled.
Starica nastavi i dalje nijemo proučavati Lucillu.
Jačina te pažnje ispuni Lucillu nemirom. Vidjela je da je i
Duncan to osjetio. I dalje je držao ruku na malom laserskom pištolju.
Duga tišina potraje dok su je te oči proučavale i pojača njenu neugodu.
Bilo je nečeg gotovo benegesseritskog u načinu na koji je starica stajala
i promatrala.
Duncan prekine tišinu, upitavši Burzmalija: “Tko je ona?”
“Ja sam osoba koja će vam spasiti kožu”, reče starica. Glas joj je
bio slab i praskav, ali naglasak je bio isti kao kod muškaraca.
Druga sjećanja ponude Lucilli sugestivnu usporedbu za staričinu
odoru: slična je odori nekadašnjih žena za zabavu.
Lucilla gotovo zatrese glavom. Ova žena je sigurno prestara za
takvu ulogu. A i oblik mitskih zmajeva razlikovao se od onih koje je
ponudilo sjećanje. Lucilla ponovno pogleda staričino lice: oči su bile
vodnjikave od starosti. Neka suha krasta smjestila se na dodiru kapaka i
kanala pokraj nosa. Bila je prestara za ženu koja služi za zabavu.
Starica se obrati Burzmaliju. “Mislim da će odgovarati.” Zatim
započne skidati svoju odoru sa zmajevima, a onda se reče Lucilli: “Ovo
je za tebe. Nosi je s poštovanjem. Ubili smo da bismo ti je nabavili.”
“Koga ste ubili?” upita Lucilla.
“Jednu postulatkinju Uvaženih Priležnica!” Iz staričinog
promuklog glasa izbijao je ponos.
“Zašto trebam odjenuti tu odoru?” upita Lucilla.
“Zamijenit ćemo odore”, odgovori starica.
“Ne bez objašnjenja.” Lucilla odbije prihvatiti ponuđenu odoru.
Burzmali joj priđe jedan korak. “Možete joj vjerovati.”
“Ja sam prijatelj tvojih prijatelja”, reče starica. Ona mahne
odorom ispred Lucille. “Evo, uzmi je.”
Lucilla se okrene Burzmaliju. “Moram znati vaš plan.”
“Oboje ga moramo znati”, reče Duncan. “Tko zahtjeva od nas da
vjerujemo tim ljudima?”
“Teg”, odgovori Burzmali. “I ja.” Zatim pogleda staricu. “Možeš
im iznijeti plan, Sirafa. Imamo vremena.”
“Nosit ćete ovu odoru dok budete pratili Burzmalija u Ysai”,
reče Sirafa.
Sirafa, pomisli Lucilla. To ime je gotovo zvučalo poput neke
linearne varijante benegesseritskog imena.
Sirafa je proučavala Duncana. “Da, on je još premlad. Njega
ćemo prerušiti i dovesti posebno.”
“Ne!” vikne Lucilla. “Ja ga moram čuvati!”
“Ponašate se glupo”, prigovori Sirafa. “Tražit će ženu koja
izgleda poput vas i koja se kreće u društvu nekoga sličnog ovom
mladiću. Neće tražiti ženu za zabavu Uvaženih Priležnica i njenim
noćnim pratiteljem… niti nekog tleilaškog gospodara s njegovom
pratnjom.”
Lucilla jezikom navlaži usne. Sirafa je govorila povjerljivo i
uvjerljivo poput neke kućne proktorice.
Sirafa prebaci odoru sa zmajevima preko naslona kauča. Stajala
je samo u trikou koji joj je prianjao uz gipko, podatno i lijepo zaobljeno
tijelo. Tijelo je izgledalo mnogo mlađe od lica. Kad ju je Lucilla
pogledala, Sirafa prođe dlanovima preko čela i obraza povukavši ih
unatrag. Bore se izravnaše i pojavi se jedno mlađe lice.
Liceigrač?
Lucilla je napregnuto zurila u ženu. Drugih pokazatelja koji bi
ukazivali na Liceigrača nije bilo. Ipak…
“Skini odoru!” zapovjedi Sirafa. Glas joj je sada zvučao mlađe i
još odrješitije.
“Poslušaj je”, pridruži joj se Burzmali. “Sirafa će zauzeti tvoje
mjesto, kao jedan u nizu mamaca. To je jedini način da se probijemo.”
“Probijemo, kamo?” upita Duncan.
“Do ne-broda” reče Burzmali.
“A kamo će nas on odvesti?” upita Lucilla.
“U sigurnost”, reče Burzmali. “Imat ćemo shere, ali više ne
mogu reći. Čak se i shere s vremenom istroše.”
“Kako ćete me uspjeti prerušiti u Tleilaxa?” upita Duncan.
“Vjeruj nam, uspjet ćemo reče Burzmali. Cijelo vrijeme je
pomno promatrao Lucillu. “Časna majko?”
“Ne dopuštate mi izbora”, odgovori Lucilla. Ona otpusti kopče i
skine odoru. Izvuče i mali ručni pištolj iz steznika i baci ga na kauč.
Njen triko bio je svijetlosiv, što Sirafi ne promakne, kao ni noževi u
koricama obavijenim oko članaka.
“Ponekad nosimo crno rublje”, objasni Lucilla kad se uvuče u
odoru sa zmajevima. Tkanina je na prvi pogled izgledala teška, ali je
zapravo bila laka za nošenje. Počela se okretati u njoj, isprobavajući
kako se širi oko nje i prianja joj uz tijelo gotovo kao da je za nju
sašivena. Na vratu ju je nešto greblo. Ona ispruži ruku i prstom pređe
preko tog grubog mjesta.
“Tu ju je pogodila strelica”, reče Sirafa. “Brzo smo je uklonili,
ali kiselina je ostavila mali trag na tkanini. Ne vidi se golim okom.”
“Kako ti se čini?” upita Burzmali Sirafu.
“Vrlo dobro. Ali morat ću je uputiti u još neke stvari. Ne smije
načiniti nikakvu grešku, ili će vas oboje zgrabiti dok se ni ne snađete!”
Sirafa pljesne rukama pojačavajući značenje svojih riječi.
Gdje li sam vidjela taj pokret? upita se Lucilla.
Duncan straga dodirne prstima Lucillinu ruku, otkucavši na
tajnom jeziku: “Taj pljesak rukama! Svojstven je za Giedi Jedan”
Lucilli to potvrdiše i Druga sjećanja. Pripada li ova žena nekom
izdvojenom društvu koje je održavalo drevni način života?
“Momak bi sada morao krenuti”, reče Sirafa. Ona dade znak
dvojici preostalih članova pratnje. “Odvedite ga.”
“Ovo mi se ne sviđa”, ponovno se usprotivi Lucilla.
“Nemamo izbora”, promrmlja Burzmali.
Lucilli je preostalo tek suglasiti se s njim. Znala je da se
Burzmali zakleo na odanost Sestrinstvu, i na to se oslanjala. A Duncan
nije dijete, prisjeti se. Njegove prana-bindu reakcije uvježbali su stari
bashar i ona sama. Gola je imao osobine koje je malo ljudi izvan Bene
Gesserita mogao steći. Nijemo je promatrala kako Duncan s dvojicom
muškaraca prolazi kroz treperavu zavjesu.
Kad su otišli, Sirafa zaobiđe kauč i stane pred Lucillu stavivši
ruke na bokove. Pogledi im se sretnu.
Burzmali se nakašlje i pokaže na neurednu gomilu odjeće na
stolu pokraj sebe.
Sirafino lice, posebno njene oči, prisiljavale su čovjeka na
pokoravanje. Imala je svijetlozelene oči s jasnim točkicama. Nisu bile
zaklonjene lećama ili bilo čime drugim.
“Izgledaš baš onako kako treba”, reče Sirafa. “Ne zaboravi da si
posebna vrsta žena za zabavu i da je Burzmali tvoja mušterija. Obični
ljudi vam se neće nametati.”
Lucilli ne promakne skrivena aluzija u tome. “A ima i onih koji
bi mogli biti nametljivi?”
“Sada se na Gammu nalaze veleposlanstva velikih vjera”,
objasni Sirafa. “Za neke od njih nisi nikada ni čula. Potječu od onih koje
nazivate Raspršenima.”
“A kako ih vi nazivate?”
“Tragačima.” Sirafa pomirljivo podigne ruku. “Ne moraš se
bojati! Imamo zajedničkog neprijatelja.”
“Uvažene Priležnice?”
Sirafa okrene glavu u stranu i pljune na pod: “Pogledaj me,
Benegesseritko! Odgojena sam za njihovo ubijanje! To je moja jedina
dužnost i cilj!”
Birajući riječi, Lucilla progovori: “Prema onome što znamo, u
tome si sigurno dobra.”
“U nekim stvarima sam možda bolja i od tebe. Slušaj me dobro!
Ti si stručnjak za seks? Shvaćaš li?”
“Zašto bi se svećenici pleli u to?”
“Zovete ih svećenicima? Pa… da. Ne bi se uplitali ni iz jednog
razloga koji ti može pasti na pamet. Ali seks zbog zadovoljstva,
neprijatelj vjere, ha?”
“Ne prihvaćaj nikakvu zamjenu za svetu radost”, spomene
Lucilla. “Neka te Tantrus štiti, ženo! Među Tragačima ima raznih
svećenika. Ima onih kojima ne smeta što netko nudi trenutnu ekstazu,
umjesto one obećane na drugome svijetu.”
Lucilla se gotovo nasmiješi. Misli li ova samozvana ubojica
Uvaženih Priležnica da može dijeliti savjete o vjerama jednoj časnoj
majci?
“Ovdje ima ljudi koji uokolo hodaju prerušeni u svećenike”, reče
Sirafa. “Vrlo su opasni. Najopasniji su sljedbenici Tantrusa, koji
smatraju da je seks jedini način štovanja njihova boga.”
“Kako ću ih prepoznati?” Sirafa u Lucillinom glasu raspozna
otvorenost i gađenje.
“To nije tvoja briga. Ne smiješ ni jednog trenutka svojim
ponašanjem otkriti da si ih prepoznala. Tvoja jedina zadaća je odrediti
cijenu. Morala bi tražiti pedeset solara.”
“Nisi mi rekla zašto bi se oni umiješali?” Lucilla pogledom
okrzne Burzmalija. Odložio je gornju odjeću i upravo je skidao bojnu
odoru. Ponovno pogleda Sirafu.
“Neki se još pozivaju na drevni ugovor koji im daje pravo
raskinuti tvoju pogodbu s Burzmalijem. Radi provjere.”
“Sada slušaj pažljivo”, reče Burzmali. “Ovo je važno.”
Sirafa nastavi: “Burzmali će biti odjeven kao radnik na polju.
Nijedna druga odjeća ne bi mogla prikriti futrole za oružje. Zvat ćeš ga
Skar, što je ovdje vrlo često ime.”
“Kako da se ponašam ako nas presretnu svećenici?”
Sirafa iz pojasa izvuče malu vrećicu i preda je Lucilli, koja je
odvagne držeći je u ruci. “Unutra je dvjesto osamdeset tri solara. Ako se
neko predstavi kao teolog… Upamti! Teolog!”
“Kako bih to mogla zaboraviti?” reče Lucilla gotovo
podrugljivo, ali se Sirafa ne osvrne na to.
“Ako se netko takav umiješa, vratit ćeš Burzmaliju pedeset
solara i ispričati mu se. U vrećici se također nalazi tvoja iskaznica, na
kojoj piše da si žena za zabavu imenom Pira. Reci svoje ime, želim čuti
kako ga izgovaraš.”
“Pira.”
“Ne! Jače naglasi ‘a?’
“Pira!”
“To bi već moglo proći. A sada me vrlo pažljivo slušaj. Ti i
Burzmali naći ćete se tamo negdje na ulici u kasne sate. Normalno, za
pretpostaviti je da si već imala mušterije prije njega. To mora biti
dokazivo. Sjećaš se… da, bit ćeš s Burzmalijem prije nego što krenete
odavde. Jesi li shvatila?”
“Koje li obzirnosti!” reče Lucilla.
Sirafa to prihvati kao pristojnost i nasmiješi se, ali vrlo usiljeno.
Reakcije su joj tako čudne!
“Samo još nešto”, reče Lucilla. “Budem li morala zabavljati
nekog teologa, kako ću kasnije pronaći Burzmalija?”
“Skara!”
“Da! Kako ću pronaći Skara?”
“Čekat će te negdje u blizini kamo god pođeš. Skar će ti
pristupiti kad se pojaviš.”
“Dobro. Ako nas neki teolog zaustavi, Skaru vraćam stotinu
solara i…”
“Pedeset!”
“Ne, Sirafa.” Lucilla lagano odmahne glavom. “Kad ga ja
zabavim, teologu će biti jasno da je pedeset solara premalo.”
Sirafa napući usta i pogleda Burzmalija koji je stajao pokraj
Lucille. “Upozorio si me na nju, ali nisam pretpostavljala da…”
Tek malo se posluživši Glasom, Lucilla reče: “Ništa ti nemoj
pretpostavljati dok ti ja to izričito ne dopustim!”
Sirafa se namršti. Glas ju je očito zaprepastio, ali kad je nastavila
ton joj je i dalje bio bahat. “Znači li to da ti ne trebaju objašnjenja o
spolnim tehnikama?”
“Pretpostavka ti je točna”, odvrati Lucilla.
“I ne trebam ti objasniti da te odora na tebi obilježava kao
majstoricu petog stupnja Hormu reda?”
Sada je došao red da se Lucilla namršti. “Što ako pokažem
posebnosti koje nadilaze taj peti stupanj?”
“Ahhh” reče Sirafa. “Znači, nastavit ćeš slušati to što govorim?”
Lucilla kratko kimne.
“Dobro”, reče Sirafa. “Mogu li pretpostaviti da vladaš stezanjem
vagine?”
“Da.”
“U bilo kom položaju?”
“Mogu upravljati svakim mišićem svoga tijela!”
Sirafa pogleda u Burzmalija koji je i dalje stajao uz Lucillu.
“Istina?”
Burzmali slegne ramenima: “Ne bi to inače tvrdila.”
Sirafa se zamišljeno zagleda u vrh Lucilline brade. “To će
vjerojatno otežati stvar.”
“A ja vjerujem da nisi u pravu”, reče Lucilla. “Sposobnosti koje
sam naučila obično nisu na prodaju. Njihov cilj je nešto drugo.”
“Da, sigurna sam u to”, reče Sirafa. “Ali spolna spretnost je…”
“Spretnost!” Lucilla si dopusti izraziti bijes jedne časne majke
punim Glasom. Nije joj bilo važno što je baš to Sirafa možda i željela
postići, trebalo joj je pokazati gdje joj je mjesto! “Spretnost, kažeš?
Mogu čak i nadzirati temperaturu spolovila. Znam, i mogu, uzbuditi
pedeset jednu erogenu zonu. Ja…”
“Pedeset jednu? Ali, ima ih samo…”
“Pedeset jednu!” odbrusi Lucilla. “I onome što zatim slijedi, plus
dvije tisuće osam kombinacija, Što dalje čini, u kombinaciji s dvjesto
pet spolnih položaja…”
“Dvjesto pet?” Sirafa je bila potpuno zbunjena. “Sigurno ne
misliš…”
“Još više, zapravo, brojiš li i manje varijacije. Ja sam
Utiskivačica, što znači da vladam s tri stotine koraka u pojačavanju
orgazma!”
Sirafa se nakašlje i ovlaži usta jezikom. “Onda te moram
upozoriti da se savladavaš. Nemoj do kraja otkrivati svoje sposobnosti
i…” Ona ponovno pogleda Burzmalija. “Zašto me nisi upozorio?”
Jesam.
Lucilla po njegovom glasu jasno shvati da ga sve ovo zabavlja,
ali se ne okrene da bi se u to i uvjerila.
Sirafa udahne i dvaput duboko izdahne. “Ako te bilo što pitaju u
svezi s tim, objasni im da se spremaš za polaganje ispita za daljnje
napredovanje. To bi moglo zadovoljiti sumnjivce.”
“A ako me upitaju kakav je to ispit?”
“Oh, to je barem lako. Tajanstveno se nasmiješi i šuti.”
“Što ako me započnu ispitivati nešto o tom Hormu redu?”
“Zaprijeti da ćeš znatiželjnika prijaviti svojim pretpostavljenima.
Trebali bi odmah prestati zapitkivati.”
“A što ako ne prestanu?”
Sirafa slegne ramenima. “Izmisli što god hoćeš. Tvoje okolišanje
trebalo bi čak zabaviti i Istinozborca.”
Lucillino lice bilo je potpuno mirno dok je razmišljala o svom
položaju. Čula je i Burzmalija – Skara! – kako se kreće iza njenih leđa.
Nije vidjela nekih ozbiljnijih poteškoća u provedbi tog lukavstva.
Možda se čak pokaže kao zabavna međuigra, koju će kasnije moći
ispričati u Kapitolu. Sirafa se, primijeti ona, osmjehivala Burz – Skari!
Lucilla se okrene i pogleda mušteriju.
Burzmali je stajao gol, dok su njegovo odijelo za bitku i kaciga
bili uredno složeni pokraj male gomile grube odjeće.
“Vidim da Skar nema ništa protiv vaših priprema za ovu
pustolovinu”, reče Sirafa. Pokaže rukom na njegov ukrućen penis.
“Ostavljam vas.”
Lucilla začuje kako Sirafa odlazi kroz treperavu zavjesu. U
Lucilline misli započne se uvlačiti gorka istina:
“Na njegovom mjestu trebao bi biti gola!”
34.
Zaborav je tvoja sudbina. U svim drevnim životnim lekcijama,
neprestano se dobiva pa gubi te opet ponovno dobiva pa gubi.
Leto II., glas iz Dar-es-Balata
U ime našeg reda i njegovog nesalomljivog Sestrinstva, ovaj
zapis je procijenjen kao vjerodostojan i vrijedan ulaska u kapitolske
kronike.”
Taraza je s gađenjem zurila u riječi ispisane na projekciji
zaslona. Jutarnje svjetlo obojilo je projekciju zbrkom žutih odsjaja, zbog
čega su ispisane riječi djelovale nejasno i tajanstveno.
Ljutitim pokretom Taraza se odgurne od projekcijskog stola,
ustane i krene do južnog prozora. Dan je tek svanuo i sjene u dvorištu
bile su još dugačke.
Trebam li osobno otići tamo?
Ta pomisao izazove u njoj unutrašnji otpor. Ove prostorije su
tako… tako sigurne. To je bilo glupo, a čega je i ona bila svjesna. Bene
Gesserit je boravio ovdje više od tisuću četiri stotine godina, pa ipak je
planet Kapitol još uvijek smatran tek kao privremeno boravište.
Stavi lijevu ruku na glatki okvir prozora. Svi njeni prozori bili su
tako postavljeni da se kroz njih vidi drevna okolina. Prostorija – njena
veličina, namještaj, boje – sve je oslikavalo arhitekte i graditelje čija je
jedina misao bila pružiti ovdašnjim stanarima osjećaj sigurnosti.
Taraza pokuša uroniti u taj osjećaj sigurnosti, ali ne uspije.
Dokazi s kojima se upravo suočila ostavili su u ovoj prostoriji
određenu gorčinu, iako su riječi bile izgovorene što je moguće obzirnije.
Njene savjetnice su bile tvrdoglave (složile su se bez ikakve ograde) i to
je nije čudilo.
Da se pretvorimo u misionarke? I to za Tleilaxe?
Tarazin nefokusirani pogled padne na maleni kipić Quintinius
Violete Chenoeh u niši pokraj prozora. I, ne prvi put, Taraza pomisli
kako je čudno da mnogi iz Sestrinstva uzimaju Chenoeh kao svoj uzor u
začinskoj agoniji.
I sama sam to činila.
Chenoeh je umrla u začinskoj agoniji, nikad ne postavši časna
majka.
Ali ona je osobno poznavala Tiranina. Njeno oduševljenje
Letom II. izbija iz svakog njenog izvješća.
Ona dodirne upravljačku pločicu pokraj prozora i otvori ga. U
prostoriju se odmah uvuče topli povjetarac pun mirisa proljetnih
cvjetova iz jabučnjaka. Sestrinstvo se ponosilo uzgojem voća, ovdje u
središtu moći, otkud se upravljalo svim ostalim uporištima. Boljih
voćnjaka nije bilo ni u jednoj od tvrđava i kapitolskih ureda koji su tkali
benegesseritsku mrežu preko većine planeta nastanjenih ljudima tijekom
starog carstva.
“Znat ćeš kakve su po njihovom voću”, pomisli ona. Poneke od
starih vjera još uspijevaju stvarati mudrost.
S ovog visokog prozora Taraza je mogla vidjeti čitav južni niz
zgrada Kapitola. Sjena obližnje promatračke kule povukla je dugačku
neravnu crtu preko krovova i dvorišta.
Taraza je bila svjesna da je ovo iznenađujuće mala prostorija za
tako veliku moć. S druge strane prstena voćnjaka i vrtova prostirala se
pravilna šahovska ploča koju su stvorila privatna prebivališta i okolne
plantaže. Na tim povlaštenim imanjima stanovale su sestre koje su se
povukle, kao i odabrane odane obitelji. Zapadnu granicu tvorile su
pilasto nazubljene planine čiji su se vrhovi često bjelasali pod snijegom.
Astrodrom je ležao dvadeset kilometara prema istoku. Posvuda oko ove
kapitolske jezgre prostirale su se otvorene ravnice, pašnjaci posebne
vrste stoke, tako osjetljive na nepoznate mirise da bi, i pri
najbezazlenijem ulasku ljudi koji nisu imali lokalni miris, kretala u
divlji stampedo. Najbliže domove i njihove ograde od osjetljivih biljaka
podignuo je prvi bashar oblikujući ih tako da nitko neprimijećen ne
može proći kroz isprepletene kanale u razini tla ni danju ni noću. Sve je
to izgledalo neplanski i kao slučajno nabacano, ali u svemu je ipak
postojao strogi plan. A to je baš ono što je u pravom smislu
predstavljalo Sestrinstvo – i Taraza je toga bila svjesna.
Začuvši kako se netko nakašljava iza nje, Taraza se sjeti da je
jedna od najglasnijih u Vijeću ostala strpljivo čekati kod otvorenih
vrata.
Čekati moju odluku.
Tamo je časna majka Bellonda zatražila da Odrade bude odmah
ubijena! Odluka nije donesena.
Ovog puta si to stvarno učinila, Dar. Očekivala sam tu tvoju
divlju neovisnost. Čak sam je i priželjkivala. Ali, ovo!
Bellonda, stara, debela, rumenih obraza, ledenog pogleda i
cijenjena zbog svoje prirodne naglosti, tražila je da Odrade osude kao
izdajicu.
“Tiranin bi je odmah zdrobio!” bila je uporna Bellonda.
Zar smo samo to od njega naučile? pitala se Taraza.
Bellonda je tumačila da Odrade nije samo Atreid, već i Corrino.
Veliki broj njenih predaka bili su carevi, vice-namjesnici i moćni
upravitelji.
A sve je to dokazivalo glad za moći
“Njeni predci su preživjeli Salusu Secundus!” stalno je
ponavljala Bellonda. “Zar nas ničemu nisu naučila naša iskustva u
odabiru?”
Naučili smo kako stvoriti Odrade, pomisli Taraza.
Budući da je preživjela začinsku agoniju, Odrade su namjerno
poslali na Al Dhanab, ekvivalent Salusi Secundus, kako bi obuku prošla
na planetu neprestanih iskušenja: visokih stijena i suhih klanaca, toplih i
ledenih vjetrova, u atmosferi s premalo i previše vlage. Taj su planet
smatrali pogodnim za obuku svih koje će sudbina možda jednog dana
odvesti na Rakis. Svi koji bi se odande vratili bili su vrlo žilavi. A jedna
od najžilavijih postala je visoka, gipka i mišićava Odrade.
Kako razriješiti ovu situaciju?
Taraza pogleda natrag unutar sobe prema titrajućoj projekciji. Ta
soba, zatreba li, može obaviti samouništenje. Benegesseritsko sigurno
mjesto. Pokazuje sve svoje sjajne sitnice ako je čovjek dobro pogleda.
Mogla bi svjedočiti o neposrednim povlasticama moći. Taraza je uživala
što joj njen položaj to dopušta.
Kako ću sada zadržati tu moć?
Mnogo puta je Odrade stajala baš ovdje u sobi uvjeravajući
Vrhovnu majku. Ni jedna druga časna majka, čak ni Bellonda, nije se
ovdje usudila tako žestoko nastupati. Baš ovdje, u prostoru posebno
oblikovanom za sprječavanje ispada.
Ovdje je opasno mirno.
Najnovija Odradina poruka potkrijepila je tu pomisao. Bilo
kakav mir, čak i Tiraninov milenij tlake, zrači lažnom aurom koja može
biti pogubna za sve koji previše u taj mir vjeruju. To je ujedno bila i
snaga i slabost u Bellondinoj raspravi.
Taraza okrene pogled prema Bellondi koja je čekala na vratima.
Predebela je! Razmeće se time pred svima nama!
“Više ne možemo eliminirati Odrade, kao što ne možemo ni
golu”, rekla je.
Bellondin glas bio je prigušen i ravnomjeran: “Oboje su sada
preopasni za nas. Zar ne shvaćaš da ti Odrade ruši ugled tumačeći ovako
riječi iz sieča Tabr!”
“Ruši li mi Tiraninova poruka ugled, Bel?”
“Znaš vrlo dobro što ja mislim. Bene Tleilaxi ne razlikuju dobro
od zla.”
“Prestani skakati s teme na temu, Bel. Misli ti lete poput kukca
oko cvijeta. Što ti to u tome svemu smeta?”
“Tleilaxi! Napravili su tog golu za svoje ciljeve. A Odrade sada
zahtijeva od nas…”
“Ponavljaš se, Bel.”
“Tleilaxi koriste prečace. Njihovo shvaćanje genetike ne poklapa
se s našim. Takvo razmišljanje nije svojstveno ljudima. Oni stvaraju
čudovišta.”
“Zar to zaista čine?”
Bellonda uđe u sobu, obiđe stol i stane blizu Taraze, zaklonivši
od pogleda Vrhovne majke nišu s Chenoehinim kipićem.
“Suglasna sam s povezivanjem sa svećenicima s Rakisa, ali ne i
sa savezom s Tleilaxima.” Bellondina odjeća zašušti kad ona zamahne
stisnutom šakom.
“Bel! Visoki svećenik je sada jedan od Liceigrača. Misliš li o
savezu s njim?”
Bellonda ljutito odmahne glavom. “Ima tisuće onih koji vjeruju
u Shai-Huluda! Svuda ih možete naći. Što će oni misliti o nama ako se
naša uloga u prijevari ikada javno objavi?”
“I sama znaš da nije baš tako, Bel! Pobrinuli smo se da samo
Tleilaxi izvuku kraći kraj. Što se toga tiče, Odrade je u pravu.”
“Nije točno! Uđemo li u savez s njima, i mi ćemo izvući kraći
kraj. Bit ćemo prisiljene služiti tleilaškom društvu. Bit će to još gore od
naše duge podređenosti Tiraninu.”
Taraza zapazi opasno sijevanje u Bellondinim očima. Njena
reakcija bila je razumljiva. Nijedna časna majka nije mogla pomisliti na
ropstvo kroz koje su prošle tijekom vladavine božanskog cara, a da je
pritom ne obuzmu, u najboljem slučaju, tek obeshrabrujući osjećaji. Iz
dana u dan trpjele su udarce protiv svoje volje, nesigurne u opstanak
Bene Gesserita.
“Vjeruješ li da smo si stupanjem u jedan tako glupi savez
osigurale trajnu opskrbu začinom?” upita Bellonda.
Razgovor se stalno vrti oko istog, shvati Taraza. Bez melangea i
začinske agonije, nema ni časnih majki. Kurve iz Raspršenja sigurno
imaju i melange kao jedan od svojih ciljeva; sam začin kao i način kako
ga Bene Gesserit rabi.
Taraza se vrati do stola i utone u svoj pasonaslonjač, zavalivši se
u njega dok se sjedalo oblikovalo prema njenim oblinama. To je i bio
problem. Samo benegesseritski problem. Iako je cijelo vrijeme
provodilo istraživanja ispitivanja, Sestrinstvo nikada nije pronašlo
zamjenu za začin. Cehu je začin trebao za oblikovanje svojih navigatora
kroz začinski trans, ali oni su bili zamjenjivi ixijanskom mašinerijom. Ix
i njegovi pomoćnici nadmetali su se na cehovskom tržištu. Oni su imali
alternativu.
Mi je nemamo.
Bellonda prijeđe s druge strane Tarazinog stola, položi obje ruke
na glatku površinu i nagne se naprijed kako bi se s visine gledala u
Vrhovnu majku.
“Mi još ni izdaleka ne znamo što su Tleilaxi učinili našem goli!”
“Odrade će to saznati.”
“To nije dovoljan razlog za oprost njene izdaje!”
Taraza nastavi tihim glasom: “Naraštajima smo čekale ovaj
trenutak, a ti bi sada tek tako prekinula provođenje plana.” Lagano lupi
dlanom po stolu.
“Dragocjeni plan Rakis nije više naš plan”, reče Bellonda.
“Možda nikada nije ni bio.”
Usredotočivši sve svoje važne mentalne moći na to, Taraza
započne preispitivati dublji smisao ove poznate dileme. Tijekom upravo
završene prepirke u Vijeću često su je potezale.
Je li gola nacrt što je pokrenuo Tiranin? Ako jest, što onda one
mogu poduzeti glede toga? Što bi morale poduzeti?
Dok su raspravljale, svima je bilo na pameti izvješće manjine.
Schwangyu je bila mrtva, ali njena zavjera je preživjela, i sada im se
izgleda pridružila i Bellonda. Je li Sestrinstvo samo sebe opasno
zasljepljivalo? Odradino izvješće o toj skrivenoj poruci na Rakisu
moglo se protumačiti kao zloslutno upozorenje. Odrade je to i naglasila,
objasnivši im da joj je kao vodič poslužio njen unutrašnji osjećaj
opasnosti. Nijedna časna majka ne može olako prijeći preko nekog
takvog događaja.
Bellonda se ispravi i prekriži ruke na grudima. “Nikada se ne
možemo do kraja osloboditi utjecaja koji su u nas ugradili učitelji u
djetinjstvu, kao ni primjera koji su nas oblikovali, zar ne?”
Ovakav argument nije bio uobičajen za benegesseritske
rasprave. Previše je podsjećao na njihovu vlastitu posebnu ranjivost.
Mi smo tajne aristokratkinje i naše potomstvo će naslijediti
moć. Da, tu smo ranjive, za što je Miles Teg najbolji primjer.
Bellonda pronađe običan stolac i sjedne kako bi bila oči u oči s
Tarazom. “Tijekom Raspršenja”, nastavi, “ostale smo bez nekih
dvadesetak posto onih koje smo smatrale našim pogreškama,”
“Kako mogu biti pogreške ako nam se sada vraćaju?”
“Tiranin je svakako znao da će se to dogoditi!”
“Raspršenje je bio njegov cilj, Bel. To je bila njegova Zlatna
staza, način za opstanak ljudskog roda!”
“Znamo njegove osjećaje prema Tleilaxima, pa ipak ih nije
istrijebio. Imao je prigodu, ali to nije učinio.”
“Želio je osigurati raznolikost.”
Bellonda udari šakom po stolu. “A u tome je, nedvojbeno,
potpuno uspio!”
“Toliko puta smo se vraćali na to, Bel, ali ja ipak ne vidim
mogućnost da izbjegnemo to što je Odrade učinila.”
“Podložnost!”
“To ne. Jesmo li ikada bile potpuno podložne bilo kojem caru do
Tiranina? Čak ni Muad’Dibu!”
“Još smo u Tiraninovoj zamci”, optuživala je Bellonda. “Reci
mi, zašto su Tleilaxi nastavili obnavljati njegovog omiljenog golu?
Prošla su tisućljeća, a taj gola još izlazi iz njihovih lonaca poput lutke na
žici.”
“Misliš li da Tleilaxi još uvijek rade prema tajnoj Tiraninovoj
naredbi? Ako je to točno, onda govoriš u korist Odrade. Ona nam je
stvorila zadivljujuće uvjete za provjeru toga”
“Nije on ništa slično naredio! Jednostavno je Bene Tleilaxima
baš toga golu učinio vrlo privlačnim.”
“A ne i nama?”
“Vrhovna majko, kucnuo je trenutak da se izvučemo iz
Tiraninove zamke, i to izravno.”
“O tome ću ja odlučiti, Bel. Još sam sklona opreznom savezu.”
“Tada nam bar dopusti da ubijemo golu. Sheeana može imati
djecu. Mogle bismo…”
“To nije, niti je ikada bio, tek običan plan za razmnožavanje!”
“Mogao bi biti. Što ako si u krivu glede moći u pozadini
atreidskog proročanstva?”
“Svi tvoji prijedlozi vode udaljavanju od Rakisa i Tleilaxa, Bel.”
“Sestrinstvo bi moglo stvoriti pedeset naraštaja sa sadašnjim
zalihama začina. Opskrbljene smo više nego dovoljno.”
“Misliš li da je pedeset naraštaja dugo razdoblje, Bel? Zar ne
shvaćaš da baš zbog te svoje osobine ne sjediš na mome mjestu?”
Bellonda se odgurne od stola i stolac oštro zapara po podu.
Taraza shvati da je nije uvjerila. Bellondi više nije mogla vjerovati.
Možda će baš ona morati umrijeti. Gdje se u tome nazirao uzvišeni cilj?
“Ovo nas nikuda ne vodi”, reče Taraza. “Ostavi me.”
Ostavši sama, Taraza ponovno razmotri Odradinu poruku. Bila
je zloslutna. Bilo je razumljivo zašto su Bellonda i ostale tako žestoko
reagirale. A to je ukazivalo na opasan nedostatak samokontrole.
Još nije vrijeme za pisanje posljednje želje i testamenta
Sestrinstva.
Na neki čudan način, Odrade i Bellondu povezivao je isti strah,
ali one su došle do različitih odluka našavši se u stupici toga stanja.
Način Odradinog tumačenja poruke utisnute u rakiške stijene slao je
čudno upozorenje:
I to će, također; proći.
Je li nam došao kraj, hoće li nas uništiti grabežljive horde
Raspršenih?
Ali tajna axolotl posuda bila je sada Sestrinstvu na dohvat ruke.
Ovladamo li time, ništa nas ne može zaustaviti!
Taraza preleti pogledom preko sitnica u svojoj sobi. Ovdje se još
osjećala snaga Bene Gesserita. Kapitol je ostao sakriven iza
obrambenog jarka od ne-brodova, njegov položaj nigdje nije bio
zapisan, osim u svijesti njenih vlastitih ljudi. Nevidljivost.
Privremena nevidljivost! Nesretni slučajevi se događaju.
Taraza izravna ramena. Poduzmi sve mjere osiguranja, ali
nemoj živjeti u njihovoj sjeni, stalno se skrivajući. Molitva protiv straha
mogla je poslužiti kod izbjegavanja sjena.
Da je bilo tko drugi osim Odrade poslao tu upozoravajuću
poruku, s uznemirujućim navještenjima da Tiranin još upravlja svojom
Zlatnom stazom, ona bi bila daleko manje užasna.
Ta prokleta atreidska nadarenost!
“Ništa više od tajnog društva?”
Od bijesa, Taraza zaškrguće zubima.
“Sjećanja nisu dovoljna, osim ako vas ne pozivaju prema
uzvišenim ciljevima!”
A što ako je istina da Sestrinstvo više ne čuje životnu glazbu?
Proklet bio! Tiranin ih je još uvijek mogao dohvatiti.
Što nam to pokušava reći? Njegova Zlatna staza sigurno nije u
opasnosti. Raspršeni su se za to pobrinuli. Ljudski rod raširio je svoju
vrstu u bezbroj smjerova, poput bodlji na leđima nekog ježa.
Je li imao viziju povratka Raspršenih? Zar je moguće da je
predvidio tu trnovitu mrlju na kraju svoje Zlatne staze?
Znao je da ćemo posumnjati u njegove moći. Znao je!
Taraza pomisli na sve brojnija izvješća o Raspršenima koji su se
vraćali tražeći svoje korijene. Zadivljujuća raznovrsnost ljudi i
artefakata praćena zadivljujućim stupnjem tajanstvenosti i jasnim
dokazima zavjere. Ne-brodovi čudnog izgleda, oružja i artefakti takve
izrade da čovjeku zastane dah. Razni narodi i razni običaji.
Neki zbunjujuće primitivni. Barem na površini.
A željeli su mnogo više od melangea. Taraza je prepoznala taj
čudni oblik misticizma koji je Raspršene natjerao na povratak. “Želimo
vaše drevne tajne! ”
Poruka Uvaženih Priležnica također je bila jasna: “Uzet ćemo
sve što želimo.”
Odrade dobro drži uzde u rukama, pomisli Taraza. Imala je
Sheeanu. Uskoro, uspije li Burzmali, imat će i golu. Ima tleilaškog
Gospodara. Mogla bi imati i sam Rakis!
Samo kad ne bi bila Atreid!
Taraza ponovno pogleda projekciju riječi koja je još plesala
iznad njenog stola: usporedba ovog novog Duncana Idaha s onima prije
pogubljenim. Svaki novi gola neznatno se razlikovao od prethodnog. To
je bilo potpuno jasno. Tleilaxi su nešto poboljšavali. Ali što? Nije li se
ključ možda skrivao u ovim novim Liceigračima? Tleilaxi su očito
tragali za Liceigračem kojeg će biti nemoguće otkriti, mimičarom čija
će mimika biti dovedena do savršenstva, oponašateljem oblika koji će
ne samo imitirati površinska sjećanja svojih žrtava već i najdublje misli
i identitet. Bio je to oblik besmrtnosti čak i primamljiviji od ovoga što
gospodari Tleilaxa sada koriste. To je sigurno bio razlogom zašto slijede
taj smjer.
Njene vlastite analize slagale su se s većinom analiza njenih
savjetnica: takav mimičar postao bi imitirana osoba. Odradino izvješće
o Liceigraču-Tueku bilo je vrlo značajno. Čak ni gospodari Tleilaxa
možda neće moći razviti nekog takvog Liceigrača iz njegovog
imitiranog oblika i načina ponašanja.
I njegova uvjerenja.
Prokleta Odrade! Stjerala je svoje sestre u kut. Morale su je
slijediti i ona je to znala!
Otkud je ona to mogla znati? Je li to opet zasluga one divlje
nadarenosti?
Ne mogu raditi naslijepo. Moram saznati.
Taraza se podvrgne dobro poznatom režimu za vraćanje
smirenosti. Nije se usudila donositi odluke dok je bila bijesna. Pomagao
joj je dugi pogled na Chenoehin kipić. Ustavši iz pasonaslonjača, Taraza
se vrati svom najomiljenijem prozoru.
Često ju je smirivao pogled na ovu okolinu, praćenje promjena u
daljini ovisnih o dnevnom kretanju sunčeva svjetla i vremenskih
promjena kojima se na ovom planetu dobro upravljalo.
Uhvati je glad.
Danas ću jesti s akolitkinjama i redovnicama.
Ponekad bi joj pomoglo kad bi oko sebe okupila mlade i
podsjetila se na nepromjenjivost obreda prehrane, dnevnog reda – jutro,
podne, večer. To je bilo nešto u što se mogla pouzdati. Uživala je
promatrajući svoj narod. Bili su poput plime i oseke govoreći o dubljim
stvarima, o nevidljivim silama i većim snagama koje opstaju, jer je
Bene Gesserit pronašao načine uključivanja u to trajanje.
Ove misli vrate Tarazi ravnotežu. Pitanja puna prigovora može
privremeno ostaviti po strani. Mislila je na njih ne uzbuđujući se.
Odrade i Tiranin bili su nedvojbeno u pravu: bez uzvišenog cilja
nismo ništa.
Ipak nije mogla zanemariti to što je odlučujuće odluke na Rakisu
donosila osoba koja je patila od ponavljajućih atreidskih mana. Odrade
je oduvijek pokazivala tipične atreidske slabosti. Bila je vrlo popustljiva
prema zabludjelim akolitkinjama. Iz takvog ponašanja rađa se
naklonost!
A naklonosti mogu biti opasne i zamagljuju razum.
Ovako oslabljenim osobama trebalo je izbiti stečenu
kolebljivost. Tada su pozivane sposobnije sestre da zabludjele
akolitkinje uzmu u svoje ruke i izliječe ih od tih slabosti. Jasno,
Odradino ponašanje otkrivalo je kod akolitkinja te mane. To se mora
priznati. Možda je i Odrade na taj način razmišljala.
Kad bi tako razmišljala, u Tarazinom bi se shvaćanju pokrenulo
nešto domišljato i moćno. Morala je otjerati duboki osjećaj
usamljenosti. Nagrizao ju je. I sjeta može zamagliti razum, isto kao
naklonost… ili, čak, ljubav. Taraza i njene budne sestre iz sjećanja
pripisivale su takve emocionalne odgovore svijesti o prolaznosti.
Morala se suočiti s time da će jednog dana biti tek gomila sjećanja u
nečijem tuđem živom tijelu.
Sjećanja i slučajna otkrića, znala je to, učinila su je ranjivom. I
to baš tada kad bi joj trebala svaka imalo upotrebljiva sposobnost!
Ali još nisam mrtva.
Znala je kako će se oporaviti. Znala je i posljedice toga. Uvijek
nakon ovakvih napadaja sjete, čvršće bi se hvatala za život i njegove
ciljeve. Odradino ponašanje, otkrivajući njene mane, predstavljalo je
Vrhovnoj majci izvor snage.
Odrade je to znala. Taraza se namrgođeno nasmije, naposljetku
shvativši. Vrhovna majka bi uvijek pojačala svoju vlast nad časnim
majkama kad bi se obranila od napada sjete. Drugi su to zamijetili, ali
samo je Odrade znala za unutrašnji bijes.
Evo!
Taraza shvati da se suočila s bolnim sjemenjem svoga
razočarenja.
Odrade je više puta jasno prepoznala što se skriva u ponašanju
Vrhovne majke. Strašni bijesni krik protiv navika da drugi iskorištavaju
njen život Snaga tog potisnutog bijesa bila je zastrašujuća, iako se on
nikada nije mogao izraziti dajući si oduška. Taj bijes ne smije nikada
sagorjeti. Kako je to samo bolno! Bol se samo pojačavala, jer je Odrade
toga bila svjesna.
Jasno, takve stvari čine baš to što i trebaju činiti. To što je
benegesseritski red nametao svojim članicama razvijalo je neku vrstu
mišića u svijesti. Nastali su slojevi žuljeva koji nikome izvana nisu bili
vidljivi. Ljubav je bila jedna od najopasnijih snaga u svemiru. Morale su
se zaštiti od nje. Ni jedna časna majka nikada nije mogla pripadati samo
sebi, čak ni u službi Bene Gesserita.
Simulacija: Igramo neophodnu ulogu koja će nas spasiti. Bene
Gesserit će opstati!
Kako dugo će ovaj put biti ponizni? Sljedećih tri i pol tisuće
godina? Prokleto bilo sve to! Ali i to će biti privremeno.
Taraza okrene leđa prozoru i okrjepljujućem pogledu kroz njega.
Stvarno se osjetila okrijepljenom. Kroz nju je prostrujala nova snaga.
Dobila je dovoljno snage za nadvladavanje tog nagrizajućeg opiranja
koje ju je sputavalo pri donošenju važnih odluka.
Ići ću na Rakis.
Više nije mogla zaobilaziti izvor svog opiranja.
Možda ću morati učiniti to što Bellonda želi.
35.
Ljude pokreće njihovo vlastito preživljavanje, opstanak vrste i
opstanak životne sredine. Tijekom života redoslijed važnosti se
mijenja. Koje su stvari bitne u određenoj životnoj dobi? Vrijeme?
Probava? Je li njoj ili njemu zaista stalo? Sve te različite gladi koje
tijelo može osjetiti i koje se nada zadovoljiti. Što bi još moglo biti
važno?
Riječi Leta II. upućene Hwi Noree;
njegov glas: Dar-es-Balat
Miles Teg se probudi u tami i shvati da ga nose na
suspenzorskoj nosiljci. Po njihovom slabom energetskom sjaju mogao
je prepoznati sićušne suspenzorske žaruljice koje su se ljuljale oko
njega.
Usta su mu bila začepljena, ruke čvrsto vezane na leđima, ali oči
slobodne.
Znači, nije ih briga to što vidim.
Nije mogao reći tko su oni. Poskakujuće kretanje tamnih obrisa
oko njega ukazivalo je na kretanje niz neravan teren. Neki utrti put?
Nosiljka se glatko kretala na svojim suspenzorima. Mogao je osjetiti
slabašno zujanje suspenzora kad se društvo zaustavilo radi dogovora
oko promjene puta, jer je ovuda prolaz bio otežan.
Tu i tamo, kad bi naišli na neku prepreku, ugledao bi treperenje
svjetla ispred njih. Uskoro su ušli u neko osvijetljeno područje i
zaustavili se. Ugledao je jednu jedinu sjajnu kuglu, privezanu za motku
nekih tri metra iznad tla, kako se lagano njiše na prohladnom
povjetarcu. Pri njenom žutom sjaju on ugleda neku daščaru usred
blatnjave čistine i mnoge tragove u utabanom snijegu. Oko čistine vidio
je grmlje i nekoliko preostalih stabala. Netko prođe preko njegovog lica
ručnom svjetiljkom koja je bacala jači snop. Nitko nije izgovorio ni
jednu riječ, ali Teg je vidio ruku koja je pokazivala prema daščari.
Rijetko je viđao neku tako trošnu građevinu. Činilo se da će se srušiti i
pri najmanjem dodiru. Mogao se okladiti da strop prokišnjava.
Družina se ponovno pokrenula, uputivši se prema daščari.
Proučavao je svoju pratnju pri nejasnoj svjetlosti – lica umotana do
očiju u plašteve koji su im skrivali usta i brade. Kosa im je bila
pokrivena kapuljačama. Prostrana odjeća im je prikrivala pojedinosti
tijela, naznačujući tek ruke i noge.
Sjajna kugla pričvršćena za motku se ugasi.
Na daščari se otvoriše vrata kroz koja se izlije blistavi sjaj preko
čistine. Pratnja ga ugura unutra i ostavi. Čuo je kako se za njim
zatvaraju vrata.
Unutrašnje osvjetljenje ga zaslijepi nakon tame iz koje je ušao.
Teg započne žmirkati dok mu se oči nisu privikle na promjenu. Osjetio
se čudno strano, pa se osvrne oko sebe. Očekivao je da unutrašnjost
daščare bude jednaka vanjskom izgledu, ali prostorija je bila uredna i
gotovo bez namještaja – samo tri stolca, mali stol i… on oštro udahne:
jedna ixijanska sonda! Zar nisu osjetili shere u njegovu dahu?
Ako su već takve neznalice, neka slobodno uporabe sondu. Za
njega će to biti agonija, ali iz njegove svijesti neće ništa izvući.
Nešto škljocne iza njega i on začuje nekakvo kretanje. Troje
ljudi pojavi mu se u vidokrugu i rasporedi se oko podnožja nosiljke.
Nijemo su zurili u njega. Teg ih započne odmjeravati. Onaj slijeva je
nosio tamno jednodijelno odijelo otvorenih revera. Muškarac. Imao je
četvrtasto lice kakvo je Teg sretao kod nekih domorodaca s Gammu –
male, sjajne oči zurile su ravno u njega. Bilo je to lice inkvizitora, osobe
koju nije mogla dirnuti ničija agonija. Harkonneni su svojedobno
okupili dosta takvih. Jednostrani tipovi koji su mogli nanositi bol bez i
najmanje promjene svog izraza lica.
Drugi, koji je stajao kod Tegovih nogu, bio je odjeven u
nezgrapnu tamnosivu odjeću sličnu odjeći članova pratnje, ali kapuljača
mu je bila zabačena unatrag i otkrivala jedno ugodno lice i gustu sijedu
kosu. S lica mu se ništa nije moglo pročitati, a i odjeća je malo toga
otkrivala. Nije se moglo otkriti radi li se o muškarcu ili ženi. Teg se
potrudi zapamtiti to lice: široko čelo, četvrtasta brada, velike zelene oči
iznad poput noža oštrog nosa; sićušna skupljena i izražavala su
odvratnost.
Treći član ove skupine najduže zaokupi Tegovu pažnju: visok, u
dobro skrojenom jednodijelnom odijelu preko čega je nosio raskopčan
crni prsluk. Pristajao mu je savršeno. Odjeća je bila skupa. Nije nosio
odlikovanja ili oznake čina. Bio je muškarac, o tome nije bilo dvojbe.
Čovjek je pokazivao dosadu i Teg ga po tome zapamti. Usko, oholo
lice, smeđe oči, tanke usne. Dosađivao se, strašno dosađivao! Sve ovo
ovdje bilo je neopravdano trošenje njegovog dragocjenog vremena.
Imao je neodložne poslove negdje drugdje i ostala dvojica,
njemu podređeni, moraju to shvatiti.
On je, pomisli Teg, službeni promatrač.
Tog koji se dosađivao poslao je gospodar ovog mjesta kao
promatrača i izvjestitelja o tome što će ovdje vidjeti. Gdje li mu je
aktovka? Ahhh, da: evo je tamo, oslonjena na zid iza njega. Takve
aktovke bile su poput obilježja za tu vrstu službenika. Tijekom svog
izviđačkog obilaska, Teg je viđao te ljude na ulicama Ysaija i ostalih
gradova na Gammu. Male, tanke aktovke. Što je službenik bio važniji,
to mu je aktovka bila manja. U aktovku ovoga ovdje jedva bi moglo
stati nekoliko navojnica za podatke i tek sićušno kom-oko. On se nikada
nije odvajao od oka koje ga je povezivalo s njegovim pretpostavljenima.
Tanka aktovka: ovaj ovdje tip bio je visoko rangirani službenik.
Teg se uhvati u razmišljanju što bi promatrač odgovorio, ako bi
ga kojim slučajem upitao: “Što ćete im reći o mom spokoju?”
Odgovor je već bio ispisan na tom licu punom dosade. On ne bi
čak ni odgovorio. Nije bio ovdje za davanje odgovora. Kada on krene,
pomisli Teg, hodat će dugačkim koracima. Pažnja će mu biti
usredotočena u daljinu gdje ga, samo on zna kakve, moći čekaju.
Prislonit će aktovku uz nogu kako ne bi zaboravio na svoju važnost i
kako bi privukao pažnju ostale dvojice svojim obilježjem moći.
Nezgrapna pojava kod Tegovih nogu progovori prisilnim
glasom, nedvojbeno ženskim, sudeći prema treperavim tonovima.
“Vidite kako se drži i kako nas promatra? Tišina ga neće slomiti.
Rekla sam vam to prije nego što smo ušli. Rasipate naše vrijeme, a
nemamo ga baš na bacanje, za bavljenjem takvim besmislicama.”
Teg se zagleda u nju. Bilo je nečeg neodređeno poznatog u
njenom glasu. Imao je ponešto od treperavosti koja se mogla sresti u
glasu neke časne majke. Zar je to moguće?
Tip tmurnog lica domorodca s Gammu, kimne. “U pravu si,
Materly. Ali ja ne zapovijedam ovdje.”
Materly? razmišljao je Teg. Ime ili titula?
Oboje njih pogledaše u službenika. On se okrene i sagne do
svoje aktovke. Izvadi iz nje jedno malo kom-oko i ostade tamo stajati
zaklanjajući ekran od svojih pratitelja i Tega. ‘Oko zasvijetli zelenim
sjajem, koji promatračevo lice bolesno oboji. Nestane njegovog važnog
izgleda. Nijemo je pomicao usne, oblikujući riječi samo za nekoga tko
ih je putem ‘oka mogao vidjeti.
Teg ničim nije pokazao da zna čitati s usana. Svatko tko je
prošao benegesseritsku školu može čitati s usana iz gotovo svakog kuta
odakle su one vidljive. Taj čovjek govorio je jednom verzijom
starogalaškog jezika.
“Ovo je sigurno bashar Teg” reče on. “Identificirao sam ga”
Zelena svjetlost poigravala je na licu službenika dok je zurio u
oko. Tko god bio na vezi s njim živo se kretao, ako je ta svjetlost nešto
značila.
Službenikove usne se ponovno bezglasno pokrenu: “Nitko od
nas ne dvoji da je uvjetovan protiv boli, a miriše i na shere. On će…”
Zašuti kad zelena svjetlost ponovno zatitra na njegovom licu.
“Ja ne pravim ustupke.” Usne su mu pažljivo oblikovale riječi na
starogalaškom. “I sami znate da ćemo dati sve od sebe, ali
preporučujem da sve snage usmjerite na presretanje gole.”
Zelena svjetlost se ugasi.
Službenik zakači oko za pojas, okrene se prema svojim
pratiteljima i kimne im glavom.
“T-sonda”, reče žena.
Zaljuljaše sondu iznad Tegove glave.
Nazvala ju je T-sondom, pomisli Teg. Pogleda prema kapuljači,
dok su mu je navlačili. Na njoj nije bilo ixijanskih oznaka.
Teg doživi čudan osjećaj déjà vu. Osjećao se kao da se njegovo
sadašnje zatočenje dogodilo već mnogo puta ranije. Nije bilo nikakvog
déjà vu slučaja, već je to bilo duboko prepoznavanje poznatog:
zatočenik i ispitivači – ovo troje… sonda. Osjećao se ispražnjenim.
Otkud mu je taj trenutak poznat? Nikada nije osobno uporabio neku
sondu, ali je podrobno ispitao njihovu uporabu. Bene Gesserit je često
koristio bol, ali se uglavnom oslanjao na Istinozborke. Čak i više od
toga, Sestrinstvo je vjerovalo da bi ih pojedina oprema mogle učiniti
previše ovisnima o Ixu. To bi značilo priznavanje slabosti, znak da ne
mogu bez takvih prijezira vrijednih sredstava. Teg je čak sumnjao da je
taj stav donekle bio posljedica Butlerijanskog džihada, pobune protiv
strojeva koji mogu kopirati smisao ljudskih misli i sjećanja.
Déjà vu!
Mentatska logika ga je pitala: otkud mi je poznat ovaj trenutak?
Znao je da nikada ranije nije bio zatvorenik. Ovo je predstavljalo vrlo
smiješnu zamjenu uloga. Veliki bashar Teg zarobljenik? Mogao se
gotovo nasmijati. Ali duboki osjećaj bliskosti je ostao.
Njegovi uzničari su mu namjestili kapuljaču točno iznad glave i
započeli oslobađati meduzine kontakte jedan po jedan, pričvršćujući mu
ih na lubanju. Službenik je promatrao postupke svojih kolega, a na
njegovom, i inače bezosjećajnom, licu zamjećivali su se neznatni
znakovi nestrpljenja.
Teg promotri sva tri lica. Koje će od njih igrati ulogu prijatelja?
Ahhh, da: ona koju zovu Materly. Zadivljujuće. Je li ona možda bila
neka vrsta Uvažene Priležnice? Nitko joj se nije klanjao, što bi se moglo
očekivati prema onome što je Teg čuo o tim Izgubljenim povratnicima.
Doduše, ovo su bili Raspršeni – osim možda muškarca
četvrtastog lica u smeđem jednodijelnom odijelu. Teg je pažljivo
proučavao ženu: ta zamršena sijeda kosa, taj spokoj u široko
razmaknutim zelenim očima, blago izbočena brada koja je odavala
čvrstu i pouzdanu osobu. Odgovarala joj je uloga prijatelja ? Materlyno
lice moralo se poštovati – odavalo je osobu kojoj se može vjerovati.
Doduše, Teg je u njoj otkrio i sklonost prema uzmicanju. Ona će
pažljivo vrebati na pravi trenutak da se umiješa. Nedvojbeno je prošla
benegesseritsku školu.
Ili su je obučile Uvažene Priležnice.
Završili su s priključenjem kontakata. Domorodački tip zaljulja
konzolu sonde i postavi je tako da su svi troje mogli vidjeti ekran. Ali
ne i Teg.
Žena mu odčepi usta, potvrdivši njegovu pretpostavku. Ona će
predstavljati izvor zadovoljstva. On započne kružiti jezikom po ustima
pokušavajući vratiti osjet okusa. Lice i prsa još su mu bili pomalo
ukočeni od pogotka ošamućivača koji ga je oborio. Prije koliko vremena
se to dogodilo? Ako se moglo vjerovati bezglasnim riječima službenika,
Duncan je pobjegao.
Domoradački tip pogleda u promatrača.
“Možeš početi, Yar”, reče službenik.
Yar? Teg započne pretraživati po sjećanju. Čudno ime. Gotovo
zvuči kao tleilaško. Yar nije bio Liceigrač… niti gospodar Tleilaxa. Za
jedne je bio prekrupan, a za pripadnost drugima nije bilo nikakvih
znakova. Budući da je prošao benegesseritsku obuku, Teg je bio siguran
u to.
Yar dodirne upravljačku konzolu sonde.
Teg se začuje kako rokće od bolova. Nije bio pripremljen za
toliku bol. Vjerojatno su već na početku uključili svoju vražju spravu na
maksimum. Bez ikakvih dvojbi! Znali su da je mentat. Mentat se može
udaljiti od određenih potreba tijela. Ali ovo je stvarno bilo mučno. Nije
mogao uzmaknuti. Cijelo tijelo mu se treslo u agoniji i zaprijetila mu je
opasnost gubljenja svijesti. Bi li ga shere mogao zaštiti od ovog?
Bol se postupno smanjivala i naposljetku nestala, a za njom je
ostalo tek drhtavo sjećanje.
Ponovno!
Iznenada se sjeti da je začinska agonija kroz koju prolaze časne
majke vjerojatno slična ovome. Sigurno, jer veća bol ne može postojati.
Borio se da šuti, ali čuo se je kako gunđa, stenje. Sve sposobnosti koje
je ikada stekao, kao mentat ili kao Bene Gesserit, bile su uvučene u igru,
s namjerom da ga zaštite od želje da govori, da moli za poštedu, da
obeća da će im sve reći samo ako prestanu.
Agonija još jednom oslabi, a zatim ga ponovno u naletu
preplavi.
“Dosta!” Bila je to žena. Teg se pokuša sjetiti njenog imena.
Materly?
Yar progovori mrzovoljnim glasom: “Toliko je pun shere da će
ga štititi barem godinu dana.” Pokaže na konzolu. “Prazna.”
Teg je u kratkim razmacima uvlačio zrak. Agonija! Nastavila je
rasti unatoč Materlyjinom zahtjevu.
“Rekla sam, dosta!” odbrusi Materly.
Gotovo iskreno, pomisli Teg. Osjetio je kako mu se bol
smanjuje, povlači, izvlačeći mu iz tijela sve živce zajedno s nitima duge
agonije kroz koju je prošao.
“Ne postupamo ispravno”, reče Materly. “Ovaj čovjek ovdje
je…”
“Poput svakog drugog čovjeka”, završi rečenicu Yar. “Da
priključim poseban vod za njegov penis?”
“Ne dok sam ja ovdje!” reče Materly.
Teg osjeti da ga je gotovo pridobila svojom iskrenošću. Zadnja
nit agonije napusti mu tijelo i on ostane ležati osjećajući se kao da je
privremeno udaljen s površine koja ga je pridržavala. Déjà vu je i dalje
bio prisutan. On je bio, i nije bio ovdje. On je nekoć bio ovdje, a i nije.
“Neće im se sviđati, ako ne uspijemo”, reče Yar. “Jesi li se
spremna suočiti s njima ako pretrpiš još jedan neuspjeh?”
Materly odsječno odmahne glavom. Zatim se nagne kako bi joj
Teg mogao vidjeti lice kroz meduzinu zbrku sondinih kontakata.
“Bashare, jako žalim što ti ovo činimo. Vjerujte mi. To nije moja
zamisao. Molim vas, sve mi se ovo gadi. Recite nam to što nas zanima i
olakšajte si položaj.”
Teg se osmjehne. Bila je dobra! Zatim pogleda službenog
promatrača. “Recite svojim gospodarima umjesto mene. Ona odlično
igra ovu ulogu.”
Službenikovo lice potamne od navale krvi. On se namršti.
“Podesi na maksimum, Yar.” Glas mu je bio izvrstan tenor bez tragova
velikih vježbi koje su se, primjerice, osjećale u Materlyjinom glasu.
“Molim vas”, reče Materly. Ona se uspravi, ali nastavi pratiti
Tegov pogled.
Benegesseritske učiteljice uvijek su govorile Tegu: “Promatraj
oči! Prati kako mijenjaju žarište. Kad žarište izlazi van, svijest se
povlači unutra.”
On namjerno usredotoči svoj pogled na vrh njenog nosa. Lice joj
nije bilo ružno. Prije bi se moglo reći da je izražajno. Pitao se kakvo li
se tijelo skriva ispod te nezgrapne odjeće.
“Yar!” Bio je to službenik.
Yar nešto ugodi na konzoli i pritisne dugme.
Agonija koja sada preplavi Tega potvrdi mu da je prijašnja
razina stvarno bila slabija. S novom boli nastupi i čudna jasnoća. Teg
shvati da gotovo može zakloniti svoju svijest od ovog nametanja. Svu tu
bol trpio je sada netko drugi. Pronašao je sklonište u kojem ga je malo
toga moglo dodirnuti. Bol je bila prisutna. Agonija također. Dobivao je
izvješća o tim osjećajima. Jasno, djelomičnu zaslugu za to imao je
shere. Znao je to i bio je zahvalan.
Trgne ga Materlyn glas: “Mislim da ga gubimo. Bolje smanji.”
Odgovorio joj je neki drugi glas, ali zvuk zamre i prije nego što
je uspio razumjeti riječi. Iznenada shvati da nema sidro za vlastitu
svijest. Mirovanje! Vjerovao je da čuje svoje srce kako u strahu
užurbano kuca, ali nije bio siguran. Sve je predstavljalo mirovanje,
duboki mir iza čega nije bilo ničega.
Jesam li još živ?
Zatim raspozna još jedan otkucaj srca, ali nije bio siguran je li to
srce njegovo. Dum-dum! Dum-dum! Bio je to osjećaj kretanja bez
zvuka. Nije mogao odrediti njegov izvor.
Što se to događa sa mnom?
Riječi ispisane briljantnom bjelinom na crnoj pozadini
poigravale su mu ispred vidnih centara.
“Vratio sam na jednu trećinu.”
“Ostani na tome. Provjeri možemo li ga možda pročitati preko
fizičkih reakcija.”
“Može li nas još čuti?”
Svjesno ne.
Ni u jednoj Tegovoj uputi nije stajalo da sonda može obavljati
svoj vražji posao u nazočnosti shere. Ali oni su ovo nazvali T-sondom.
Mogu li tjelesne reakcije osigurati rješenje za potisnute misli? Gdje se
to može otkrivati fizičkim sredstvima?
Riječi ponovno zaplešu pred Tegovim centrima za vid: “Je li još
odvojen?”
“Potpuno.”
“Uvjeri se u to. Pojačaj malo.”
Teg pokuša uzdići svijest iznad svojih strahovanja.
Moram zadržati nadzor!
Što bi njegovo tijelo moglo otkriti ne bude li u bilo kakvoj vezi s
njim? Mogao je zamisliti što to oni poduzimaju i njegova svijest je
bilježila paniku koju tijelo nije moglo osjetiti.
Odvojite subjekt Ne dopustite mu da bilo gdje smjesti svoju
osobnost.
Tko je to rekao? Netko jest. Déjà vu se vrati u punoj snazi.
Ja sam mentat, podsjeti se on. Moje središte je moja svijest i
polje njenog djelovanja. Imao je iskustva i sjećanja na koja se središte može
osloniti.
Bol se vrati. Zvukovi. Glasno! Preglasno!
“Ponovno čuje.” To je bio Yar.
“Kako je to moguće?” Službenikov tenor.
“Možda si stavio preslabo.” Materly.
Teg pokuša otvoriti oči. Kapci ga nisu slušali. Tada se sjeti.
Nazvali su je T-sondom. To nije bio ixijanski uređaj, već nešto što je
pripadalo Raspršenima. Mogao je odredi mjesta na kojima je ovladavao
njegovim mišićima i osjećajima. Kao da je neka druga osoba bila u
njegovom tijelu, prisvajajući njegov vlastit način reagiranja. Dopustio si
je slijediti način na koji ga je ovaj stroj zaposjedao. Bio je to vražji
uređaj! Mogao mu je zapovjediti da trepće, ispušta vjetrove, dahće,
obavi veliku i malu nuždu – bilo što. Mogao je izdavati naredbe njegovu
tijelu, kao da on sam nema moć razmišljanja. Bio je sveden na ulogu
promatrača.
Zapuhnu ga mirisi – odvratni mirisi. On se ne bi na to namrštio,
ali mislio je na mrštenje. To je bilo dovoljno. Te mirise izmamila je
sonda. Bavila se njegovim osjetilima, proučavajući ih.
“Jesi li prikupio dovoljno da ga pročitaš?” Ponovno službenikov
tenor.
“Još nas čuje!” Yar.
“Prokleti bili svi mentati!” Materly.
“Dit, Dat, Dot”, reče Teg, navevši imena lutaka iz zimske
predstave koju je gledao davno u djetinjstvu, na dalekom Lernesu.
“On govori!” Službenik.
Teg osjeti kako mu stroj blokira svijest. Yar je nešto poslovao
oko konzole. Ipak, Teg je znao da je to što mu je javila njegova
mentatska logika jako važno: ovo troje su bili lutke. Važni su bili samo
gospodari lutaka. Način na koji su se lutke kretale svjedočio je o tome
što su radili njihovi gospodari.
Sonda ga nastavi preuzimati. Unatoč uporabljenoj energiji, Teg
je osjećao da se njegova svijest drži s njom na ravnoj nozi. Ona je
proučavala njega, a on je proučavao nju.
Sada je shvatio. Čitav spektar njegovih osjećaja mogao se
prekopirati u ovu T-sondu i identificirati, pohraniti za Yara koji ih je
kasnije mogao po potrebi prizvati. U Tegu je postojao organski lanac
odgovora. Stroj ih je mogao slijediti, kao da stvara njegova dvojnika.
Shere i njegov mentatski otpor skretali su tragače s njegovih sjećanja, ali sve
ostalo se moglo prekopirati.
Neće razmišljati kao ja, uvjeravao je sam sebe.
Stroj ne bi bio isto što i njegov život i tijelo. Ne bi imao Tegova
sjećanja i Tegova iskustva. Nije ga rodila žena. Nikad nije prošao kroz
porođajni kanal i pojavio se u ovom zaprepašćujućem svemiru.
Dio Tegove svijesti posveti se jednoj oznaci u sjećanju,
prenijevši mu da to zapažanje otkriva nešto o goli.
Duncan je bio odliven iz axolotl posude.
Tegu se ta misao javi zajedno s oštrim ugrizom kiseline na
jeziku.
Ponovno T-sonda!
Teg si dopusti lutanje kroz višestruku simultanu svijest. Pratio je
djelovanje T-sonde, nastavljao istraživati zaključke o goli i tijekom
cijelog vremena osluškivao Dit, Dat, Dot. Tri lutke bile su čudno tihe.
Da, čekale su da njihova T-sonda obavi zadaću.
Gola: Duncan je bio nastavak nastao od stanica koje je rodila
žena zatrudnjela od strane muškarca.
Stroj i gola!
Zaključak: stroj ne može sudjelovati u doživljaju rađanja, osim
na potpuno posredan način koji će sasvim sigurno propustiti osobne
razlike.
Baš tako kako je sada propuštala druge stvari u njemu.
T-sonda je ponavljala mirise. Sa svakim izvedenim mirisom
sjećanja su otkrivala svoju nazočnost u Tegovoj svijesti. Osjetio je
veliku brzinu kojom je T-sonda radila, ali je njegova vlastita svijest
živjela izvan te neoprezne brze pretrage koja ga je mogla zadržati u
ovakvim izazvanim sjećanjima tek toliko dugo koliko je on to želio.
Tako!
Ovo je sada bio topli vosak koji je prolio po ruci kad mu je bilo
svega četrnaest godina i dok je još bio učenik u benegesseritskoj školi.
On se sjeti škole i laboratorija, kao da ovog trenutka boravi upravo
tamo. Škola je pripojena Kapitolu. Kao što je i ovdje bilo potvrđeno.
Teg je znao da njegovim žilama teče Sionina krv. Nijedno proročanstvo
ga nije moglo tamo slijediti.
Vidio je laboratorij i osjetio miris voska – mješavinu umjetnih
ulja i prirodnog proizvoda pčela, koje su držale neuspjele sestre i njihovi
pomoćnici. On skrene svoja sjećanja na trenutke u kojima je promatrao
pčele i ljude na njihovom radu u voćnjacima s jabukama.
Djelovanje benegesseritske društvene strukture izgledalo je vrlo
složeno samo ako se ne uzmu u obzir potrebe: hrana, odjeća, grijanje,
veze, učenja, zaštita od neprijatelja (jedan podskup nagona za
opstankom). Za shvaćanje benegesseritskog opstanka, prethodno treba
obaviti određene prilagodbe. One nisu stvarale potomstvo zbog ljudske
vrste općenito. Bez neprovjerenih rasnih uplitanja! Stvarale su
potomstvo za širenje vlastite moći, produžetak Bene Gesserita, vjerujući
da su se time dovoljno odužile čovječanstvu. Možda i jesu. Motivacija
za stvaranje potomstva postala je duboka, a Sestrinstvo je bilo temeljito.
Na njega navali jedan novi miris.
Prepoznao je miris svoje mokre vunene odjeće poslije povratka
na zapovjedno mjesto nakon bitke kod Ponciarda. Miris mu ispuni nos i
izmami ozon iz uređaja na zapovjednom mjestu, kao i znoj kod ostalih
prisutnih. Vuna! Sestrinstvo je oduvijek smatralo pomalo čudnim to što je
više volio prirodne tkanine, a izbjegavao sintetiku brzo proizvedenu u
zarobljenim tvornicama.
A nije više mario ni za pasonaslonjače.
Ne sviđa mi se miris tlake ni u kakvom obliku.
Jesu li ove lutke – Dit, Dat, Dot – znale kakvu tlaku čine?
Mentatska logika zareži na njega. Zar vunene tkanine nisu
također potjecale iz zarobljenih tvornica?
To je bilo nešto drugo.
Jedan njegov dio tvrdio je suprotno. Sintetika je mogla trajati
gotovo beskonačno. Kako je samo dugo ležala u nulentropskim
spremnicima u harkonnenovskoj ne-kugli!
“Ja ipak više volim vunu i pamuk!”
Pa neka bude tako!
“Zašto mi se prirodne tkanine više sviđaju?”
To je atreidska predrasuda. Naslijedio si je.
On odbaci mirise i svu pažnju usredotoči na nametljivo kretanje
sonde. Uskoro zaključi da može predvidjeti što će ona učiniti. Bio je to
jedan novi mišić. Dopustio si je njegovo gibanje dok je nastavljao
ispitivati izazvane osjećaje tražeći vrijedna zapažanja.
Sjedim ispred vrata svoje majke na Lerneusu.
Teg odmakne dio svoje svijesti i započne promatrati scenu:
jedanaest godina. Razgovara s malom benegesseritskom akilotkinjom
koja je bila dio pratnje Nekog Važnog. Akilotkinja je sićušna, crveno-
plave kose i lutkastog lica, prćastog nosa i zeleno-sivih očiju. Netko
Važan je neka jako stara časna majka u crnoj odori. Nestala je s
Tegovom majkom kroz obližnja vrata. Akilotkinja, imenom Carlana,
isprobava svoje prve naučene vještine na mladom sinu kućanstva.
Još prije nego što je Carlana izgovorila dvadesetak riječi, Miles
Teg je prepoznao o čemu se radi. Pokušavala je iz njega izvući neki
podatak! To je bila jedna od prvih, vrlo dobro prikrivenih lekcija koje je
dobio od svoje majke. Naposljetku, uvijek je bilo ljudi koji su mogli
pokušati izvući od dječaka nešto o kućanstvu neke časne majke,
nadajući se nekom vrijednom podatku koji bi se mogao dobro prodati.
Uvijek je postojalo tržište podataka o časnim majkama.
Majka mu je to ovako objasnila: “Procijeniš ispitivača i
prilagodiš svoje odgovore prema njegovim osjetljivim mjestima.” Jasno,
to ne bi prošlo kod bilo koje časne majke, ali kad se radi o akilotkinji,
posebno ovoj ovdje, onda nema problema!
Za Carlanu je izveo prizor čednog opiranja. Ona je imala vrlo
visoko mišljenje o svojim dražima. Dopustio joj je da svlada njegovo
opiranje, nakon odgovarajućeg pokazivanja svojih snaga. Servirao joj je
pregršt laži koje će joj, ako ih ikada ponovi pred Nekim Važnim iza tih
vrata, sigurno donijeti oštar ukor ako ne i nešto mnogo bolnije.
Dit, Dat, Dot najave: “Mislim da ga sada imamo”
Teg prepozna Yarov glas, koji je istrgnuo iz sjećanja. “Prilagodi
svoje odgovore prema osjetljivim mjestima” Teg začuje te riječi
izgovorene majčinim glasom.
Lutke.
Gospodari lutaka.
Službenik progovara: “Upitajte simulaciju kamo su odveli golu.”
Tišina, a zatim tiho mrmljanje.
“Ništa ne dobivam” Yar.
Tegu jako smetaju njihovi glasovi. Sili oči na otvaranje, unatoč
suprotnim naredbama koja stižu od sonde.
“Pogledajte”, kaže Yar.
Tri para očiju zagleda se u Tega. Kako se samo polagano kreću.
Dit, Dat, Dot: oči trepću… trepću… barem minuta prođe između dva
treptaja. Yar dohvaća nešto na konzoli. Njegovim prstima trebat će
barem tjedan za dosizanje svog odredišta.
Teg ispituje vezove na rukama i nogama. Običan konop! Ne
žureći, on obavija prste oko čvorova. Oni se olabavljuju, u početku
sasvim malo, a zatim se razvezuju. Prelazi na kaiševe kojima je
privezan za nosiljku. Ovo je već lakše: obične brave na izvlačenje.
Yarova ruka nije prošla još ni četvrtinu puta do konzole.
Treptaj… treptaj… treptaj…
Tri para očiju pokazuje neznatno iznenađenje.
Teg se oslobađa meduzinih čvorova u obliku sondinih kontakata.
Pop-pop-pop! Hvataljke lete na sve strane. Iznenađen je što primjećuje lagani
početak krvarenja na gornjoj strani desne šake kojom je usput
očešao jedan od kontakata sonde.
Mentatska projekcija: krećem se opasnom brzinom.
Više se ne nalazi na nosiljci. Službenik polagano, vrlo polagano
poseže prema nabreklom džepu sa strane. Tegova šaka lomi službeniku
vrat. Više nikada neće dotaknuti taj mali laserski pištolj koji je uvijek
nosio u džepu. Yarova ispružena ruka još nije prošla ni trećinu puta do
konzole. Doduše, u njegovim očima nedvosmisleno se zamjećuje
iznenađenje. Teg sumnja da taj čovjek uopće vidi šaku koja mu lomi
vrat. Materly se kreće nešto brže. Njeno lijevo stopalo zahvaća mjesto
gdje se Teg nalazio tek djelić sekunde ranije. Ipak, i to je sporo! Materly
zabacuje glavu i otkriva vrat za Tegovu šaku.
Kako samo sporo padaju na pod!
Osjeti znoj koji lijeva iz njega, ali nema vremena brinuti o tome.
Znao sam za svaki njihov pokret prije negoli bi ga napravili!
Što se to sa mnom dogodilo?
Mentatski zaključak: agonija koju sam doživio pod sondom
podigla je moje sposobnosti na novu razinu.
Osjetio je strašnu glad što mu naznači da je utrošio mnogo
energije. On potisne taj osjećaj, osjetivši povratak u normalni tijek
vremena. Tri tupa udarca: pad tijela na pod.
Teg započne ispitivati sondinu konzolu. I stvarno, nije bila
ixijanska. Doduše, imala je slične upravljače. On brisanjem isprazni
sustav za spremanje podataka.
Sobna svjetla?
Upravljanje njima je pokraj vrata s vanjske strane. On pogasi
svjetla i tri puta duboko udahne. U noć je nahrupila vrtložna mrlja, sva u
pokretu.
Ljudi koji su ga doveli ovamo, umotani u svoju nezgrapnu
odjeću koja ih je štitila od zimske hladnoće, jedva su se imali vremena
okrenuti prema tom čudnom zvuku prije negoli ih je vrtložna mrlja
porušila.
Ovaj put se Teg vratio u normalan tijek vremena brže nego
prošli put. Svjetlost zvijezda pokazala mu je na trag koji je vodio niz
padinu kroz gusto žbunje. Okliznuo se i počeo klizati po blatu
pomiješanim sa snijegom dok nije uspio održati ravnotežu, predviđajući
kakvo se tlo prostire ispod njega. Svaki korak završavao je točno tamo
gdje je po njegovom znanju morao završiti. Uskoro se našao na čistini
koja je gledala preko neke ravnice.
Ugledao je svjetlost nekoga grada i jedan veliki crni pravokutnik
u blizini njegova središta. Prepoznao je mjesto: Ysai. Tamo su se
nalazili gospodari Lutaka.
Slobodan sam!
36.
Postojao je čovjek koji je svakoga dana sjedio i gledao kroz
uski okomiti otvor u visokoj drvenoj ogradi na kojoj je manjkala jedna
jedina daska. Svakog dana, s druge strane ograde, a pokraj tog uskog
otvora, prolazio je divlji pustinjski magarac – prvo nos, zatim glava,
prednje noge, dugačka smeđa leđa, zadnje noge i naposljetku rep.
Jednoga dana čovjek skoči na noge užarenih očiju zbog otkrića do
koga je upravo došao i poviče svima koji su ga mogli čuti: “To je
očito! Nos je uzrok repu!”
Priče skrivene mudrosti,
iz Usmene povijesti Rakisa
Otkad je stigla na Rakis, Odrade se nekoliko puta uhvatila kako
razmišlja o tom drevnom platnu koje je zauzimalo istaknuto mjesto na
jednom od zidova u Tarazinim odajama u Kapitolu. Kad bi je sjećanje
preplavilo, osjećala bi kako je prsti svrbe od dodira kista. Nosnice su joj
se širile od izvedenih mirisa ulja i boja. Njeni osjeti nasrtali su na
platno. Svaki put nakon ovog sjećanja, Odrade bi ostajala shrvana
sumnjama je li i Sheeana tek njeno platno.
Tko koga ovdje crta?
Jutros se opet dogodilo. Tama je još vladala izvan potkrovlja
rakiške Tvrđave gdje se smjestila sa Sheeanom: jedna akilotkinja tiho je
ušla probuditi Odrade i najaviti joj da će Taraza uskoro stići. Odrade
pogleda prema nejasno osvijetljenom licu tamnokose akilotkinje i to
platno iz sjećanja istog trena navali u njenu svijest.
Koja od nas zapravo stvara onu drugu?
“Ostavi Sheeanu neka još malo odspava”, reče Odrade prije
negoli je otpustila akilotkinju.
“Hoćete li doručkovati prije dolaska Vrhovne majke?” upita
akilotkinja.
“Pričekat ćemo i vidjeti što želi Taraza.”
Ustavši, Odrade se na brzinu spremi i odjene svoju najbolju crnu
odoru. Zatim krene prema istočnom prozoru svoje jednostavne odaje u
potkrovlju i pogleda u smjeru astrodroma. Tamo je mnoštvo pokretnih
svjetala obasjavalo prašnjavo nebo. Uključi sve sjajne kugle u odaji,
pokušavajući ublažiti vanjski prizor. Kugle se pretvoriše u zlatne
zvjezdane eksplozije na debelom zaštitnom plazu prozora. Tamna
površina odbijala je također i nejasne obrise njenih vlastitih crta lica,
jasno naglašavajući umor na njemu.
Znala sam da će doći, pomisli Odrade.
Još dok je oblikovala tu pomisao, rakiško sunce pojavi se iznad
prašinom zamagljenog obzora poput neke bačene narančaste dječje
lopte. Gotovo istodobno poraste i temperatura; tu pojavu često su
spominjali mnogi promatrači na Rakisu. Odrade se okrene od prozora
baš u trenutku otvaranja vrata predvorja.
Taraza uđe šuškajući odorom. Nečija ruka zatvori za njom vrata,
ostavljajući njih dvije same. Vrhovna majka krene prema Odrade ne
skidajući crnu kapuljaču koja joj je uokvirivala lice. To baš nije bio
umirujući prizor.
Primijetivši Odradinu uznemirenost, Taraza zaigra na tu kartu.
“Pa, Dar, mislim da smo se naposljetku srele kao stranci.”
Učinak Tarazinih riječi zabezekne Odrade. Točno je protumačila
prijetnju, ali strah ju je napustio iscurivši poput vode iz vrča. Prvi put u
životu Odrade prepozna neposredan trenutak prelaska preko crte koja ih
je razdvajala. Mislila je da je to bila crta čije je postojanje naslućivalo
tek nekoliko sestara. Kad ju je prešla, shvatila je da je oduvijek znala za
njeno postojanje: bilo je to mjesto na kojem je mogla ući u prazninu i
slobodno lebdjeti. Više nije bila ranjiva. Mogla je biti ubijena, ali ne i
poražena.
“Znači, više nema Dar i Tar”, primijeti Odrade.
Taraza osjeti jasnoću i nesputanost u Odradinom glasu i
protumači ih kao izraz povjerenja. “Možda nikada i nije bilo Dar i Tar”,
odgovori ledenim glasom. “Vidim da vjeruješ da si bila strašno
pametna”
Bitka je započela, pomisli Odrade. Ali ja nisam na putanji
njenog napada.
Reče: “Alternative za savez s Tleilaxima nisu prihvatljive.
Posebno sada kada sam shvatila što to ti želiš postići za nas.”
Taraza iznenada osjeti umor. Bio je to dugačak put unatoč
skokovima kroz prostor koje je radio njen ne-brod. Tijelo je uvijek
znalo kada bi mu se izmijenio uobičajeni ritam. Ona odabere jedan
mekani kauč i sjedne zadovoljno uzdahnuvši zbog luksuzne udobnosti.
Odrade je primijetila umor Vrhovne majke i istog trena osjetila
simpatiju prema njoj. Odjednom su bile tek dvije časne majke s istim
problemima.
Taraza je to očito osjetila. Potapšala je jastuk pokraj sebe i
pričekala da se Odrade smjesti.
“Moramo očuvati Sestrinstvo”, reče Taraza. “To je jedino
važno”
“Naravno.”
Taraza zalijepi svoj istraživački pogled na Odradino poznato
lice. Da, i Odrade je umorna. “Ti si ovdje bila u neposrednom dodiru s
narodom i problemima”, reče Taraza. “Želim… ne, Dar, trebam čuti tvoje
viđenje stvari.”
“Po svemu sudeći Tleilaxi su spremni na potpunu suradnju”,
reče Odrade, “ali nešto prešućuju. Počela sam si postavljati neka vrlo
uznemirujuća pitanja.”
“Kao na primjer?”
“Što ako axolotl posude nisu… posude?”
“Kako to misliš?”
“Waff se ponaša slično obitelji koja pokušava zatajiti
deformirano dijete ili nekog ludog ujaka. Kunem ti se, uvijek mu je
neugodno kad započnemo razgovor o posudama.”
“Što bi one mogle…”
“Surogatne majke”
“One bi trebale biti…” Taraza zašuti, zbunjena mogućnostima
koje je ovo pitanje otvaralo.
“Je li ikada netko vidio neku tleilašku ženu?” upita naglo
Odrade. Tarazina svijest bila je puna prigovora: “Točan kemijski
nadzor, potreba za ograničavanje varijabli…” Ona zbaci kapuljaču i
rastrese kosu. “U pravu si: sve moramo ispitati. Iako je to… to je
užasno.”
“Još nam nije rekao svu istinu o našem goli.”
“Što je rekao?”
“Ništa više od onoga što sam ti već javila: postoji odstupanje od
izvornog Duncana Idahoa i spoja svih prana-bindu zahtjeva koje smo
naveli.”
“To ne objašnjava zašto su ubili, ili pokušali ubiti, naše
prethodno kupljene primjerke.”
“Kune se svetom zakletvom Velikog vjerovanja da su to učinili
zbog srama što jedanaest prethodnih gola nije ispunilo očekivanja.”
“Otkud su mogli znati? Nagovješćuje li on mogućnost da imaju
uhode među…”
“Kune se da nemaju. Optužila sam ga za to, a on je rekao da bi
uspješan gola sigurno unio vidljivu zbrku među nas.”
“Kakvu vidljivu zbrku? Što on to…”
“Ne želi reći. Svaki put se vraća na tvrdnju da su oni ispunili
svoje obveze iz ugovora. Gdje je gola, Tar?”
“Što… oh. Na Gammu.”
“Čujem šaputanja kako…”
“Burzmali čvrsto vlada situacijom.” Taraza stisne usne, nadajući
se da je to istina. Najnovije izvješće glede toga nije bilo baš uvjerljivo.
“Očito ste raspravljale o potrebi umorstva gole” reče Odrade.
“Ne samo gole!”
Odrade se nasmiješi: “Znači, istina je. Bellonda želi da zauvijek
nestanem.”
“Kako si…”
“Ponekad prijateljstvo može biti korisno, Tar”
“Gaziš po opasnom tlu, časna majko Odrade.”
“Ali se ne spotičem, Vrhovna majko Taraza. Pomno razmišljam
o svemu što mi je Waff otkrio o tim Uvaženim Priležnicama.”
“Reci mi neka svoja razmišljanja.” U Tarazinom glasu osjećala
se neumoljiva odlučnost na nešto.
“Shvatimo to”, reče Odrade. “Prerasle su spolne vještine naših
Utiskivačica.”
“Kurve!”
“Da, koriste svoje vještine na način koji će se na kraju pokazati
pogubnim i po njih i po druge. Zaslijepljene su vlastitom moći.”
“Je li to glavni doseg tvog pomnog razmišljanja?”
“Reci mi, Tar, zašto su napale i razorile našu Tvrđavu na
Gammu?”
“Očito su se željele dočepati našeg gole Idahoa, zarobiti ili ubiti
ga.”
“Zašto im je to tako važno?”
“Što pokušavaš reći?” upita Taraza.
“Nisu li možda kurve postupale na temelju izvješća koje su
dobile od Tleilaxa? Tar, što ako je ta tajna koju su Waffovi ljudi unijeli
u našeg golu nešto što će od njega stvoriti muškog ekvivalenta
Uvaženih Priležnica?” Taraza prinese ruku ustima i brzo je spusti,
shvativši koliko je ta gesta otkrivala. Bilo je prekasno. Nije važno. Još
su postojale dvije časne majke na istoj strani.
Odrade reče: “A po našoj zapovjedi, Lucilla ga mora učiniti
neodoljivim za većinu žena.”
“Kako već dugo Tleilaxi petljaju s tim kurvama?” upita Taraza.
Odrade slegne ramenima. “Ovo je bolje pitanje: kako dugo petljaju s
vlastitim Izgubljenima koji su se vratili iz Raspršenja. Jedan Tleilax
može u razgovoru otkriti drugom Tleilaxu mnoge tajne.”
“Odličan hitac”, reče Taraza. “Što misliš kolika je vjerojatnost
toga?”
“Znaš jednako dobro kao i ja. To bi objasnilo mnoge stvari.”
Taraza ogorčeno progovori: “Što sad misliš o svom savezu s
Tleilaxima?”
“Da je potrebniji nego ikada. Moramo biti u toku. Moramo se
nalaziti tamo odakle ćemo moći utjecati na sve koji se nadmeću.”
“Izrodi!” odbrusi Taraza.
“Molim?”
“Ovaj gola je poput uređaja za zapisivanje u ljudskom obliku.
Ubacili su nam ga u redove. Dočepaju li ga se Tleilaxi, imat će im što
ispričati.”
“Taktički to ne bi bilo dobro.”
“Ali tipično za njih!”
“Slažem se, postoje i druge implikacije u našoj sadašnjoj
situaciji”, reče Odrade. “Ti argumenti samo govore da ne smijemo ubiti
golu dok ga same ne ispitamo.”
“Tada može biti prekasno! Neka je proklet tvoj savez, Dar! Dala
si im mogućnost da nas drže u šaci… kao i nama da njih držimo u šaci –
i nitko od nas se ne usuđuje pustiti ono drugo.”
“Nije li to savršen savez?”
Taraza uzdahne. “Kad im moramo omogućiti pristup našim
zapisima o razmnožavanju?”
“Uskoro. Waff navaljuje.”
“Hoćemo li tada vidjeti njihove axolotl… posude?”
“To je, jasno, poluga koju koristim. Čvrsto je obećao.”
“Sve dublje i dublje posežemo jedni drugima u džepove”,
gunđala je Taraza.
Odrade odgovori sasvim nevinim glasom: “Savršen savez, kao
što sam već rekla.”
“Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo”, mrmljala je Taraza. “A
Teg je probudio golina izvorna sjećanja!”
“A je li Lucilla…”
“Ne znam!” Taraza se namršti na Odrade i opširno je izvijesti o
najnovijim izvješćima s Gammu: Teg i njegova družina su pronađeni, u
najkraćim crtama dano je izvješće o njima, ali ništa od Lucille; planira
se njihovo oslobađanje.
Vlastite riječi stvoriše u Tarazinoj svijesti uznemirujuću sliku.
Što je taj gola? Oduvijek je znala da Duncani Idahoi nisu bili obične
gole. Koji je živac ovoga puta bio pojačan, koja sposobnost mišića, a tu
je još i ta nepoznanica koju su Tleilaxi umetnuli – sve je to podsjećalo
na držanje zapaljene toljage. Znaš da ti toljaga može pomoći pri
opstanku, ali se plamenovi približavaju zastrašujućom brzinom.
Odrade progovori zamišljeno: “Jesi li ikada pokušala zamisliti
kako je goli kad ga iznenada probude u obnovljenom tijelu?”
“Što? Što ti…”
“Kad shvati da je rezultat stanica jednog leša”, reče Odrade. “On
se sjeća vlastite smrti.”
“Idahoi nikada nisu bili obični ljudi”, reče Taraza.
“Isto se može reći i za gospodare Tleilaxa”
“Što pokušavaš reći?”
Odrade protrlja čelo, zastavši na trenutak sređujući misli. Bilo je
jako teško razgovarati s nekim tko je odbijao naklonost, s nekim tko se
hranio iz jezgre stvorene od gnjeva. Taraza nije imala… simpatico. Nije
mogla prihvatiti tuđe tijelo ili osjećaje osim kao vježbu iz logike.
“Golino buđenje mora biti potresan doživljaj”, reče Odrade
spuštajući ruku. “Opstaju samo oni koji se mogu brzo mentalno
oporaviti.”
“Pretpostavljamo da su gospodari Tleilaxa mnogo više od onoga
što po izgledu jesu.”
“A Duncani Idahoi?”
“Naravno, i oni. Zašto bi ih inače Tiranin nastavljao kupovati od
Tleilaxa?”
Odrade shvati da je rasprava beskorisna. Zato reče: “Idahoi su
bili vrlo odani Atreidima, a ne smijemo zaboraviti da sam i ja Atreid.”
“Misliš da će se vjernost ovog Idahoa vezati uz tebe?”
“Posebno nakon što Lucilla…”
“To bi moglo biti preopasno!”
Odrade se zavali u kut kauča. Taraza je željela biti sigurna. A
životi serijskih gola podsjećali su na melange, imajući drukčiji okus,
ovisno o okolini. Kako mogu biti sigurni u svoga golu?
“Tleilaxi su bili umiješani u sile koje su stvorile našeg Kwisatz
Haderacha”, promrmlja Taraza.
“Vjeruješ da je to razlog zašto žele naše zapise o
razmnožavanju?”
“Ne znam! Prokleta bila, Dar! Zar ne vidiš što si učinila?”
“Po mome, nisam imala izbora”, reče Odrade.
Taraza se ledeno nasmiješi. Odradina predstava bila je cijelo
vrijeme savršena, ali trebalo joj je pokazati gdje joj je mjesto.
“Vjeruješ li da bih i ja isto tako postupila?” upita Taraza.
Ona još ne shvaća što se sa mnom dogodilo, pomisli Odrade.
Taraza je očekivala da će njena prilagodljiva Dar slobodno postupiti, ali
jačina te neovisnosti potresla je Visoki savjet. Taraza odbija prihvatiti
svoj udio u tome.
“Uobičajena vježba” reče Odrade.
Te riječi pogode Tarazu kao da joj je netko opalio pljusku.
Jedino su je mukotrpne vježbe, kroz koje je prošla tijekom života kod
Bene Gesserita, zadržale da ne nasrne na Odrade.
Uobičajena vježba!
Koliko si je samo puta Taraza priznala da je ovo izvor smetnji,
stalni poticaj za njen brižno skrivani bijes? Odrade je to često slušala.
Sada je Odrade navodila riječi same Vrhovne majke: “Opasne su
navike koje se ne mijenjaju”, reče Odrade. “Čak si i ti, Vrhovna majko,
mislila da znaš granice unutar kojih ću djelovati. Bila sam poput
Bellonde. Prije nego što bi Bellonda i progovorila, ti si znala što će ona
reći.”
“Jesmo li pogriješile što te nismo postavile iznad mene?” upita
Taraza. Rekla je to iz potpune odanosti.
“Ne, Vrhovna majko. Hodamo krhkom stazom, ali obje vidimo
put kojim moramo proći.”
“Gdje je sada Waff?” upita Taraza.
“Spava i dobro ga čuvaju.”
“Pozovi Sheeanu. Moramo odlučiti hoćemo li prekinuti s tim
dijelom plana.”
“I pokupimo naše hrpe?”
“Kako ti kažeš, Dar”
Sheeana je još bila pospana i trljala je oči kad se pojavila u
zajedničkoj prostoriji, ali se očito prije toga umila i odjenula čistu bijelu
odoru. Kosa joj je još bila nepočešljana.
Taraza i Odrade stajale su blizu prozora koji je gledao na istok,
leđima okrenute prema svjetlu.
“Vrhovna majko, ovo je Sheeana”, predstavi je Odrade.
Sheeana se odmah razbudi i isprsi. Mnogo toga je čula o ovoj
moćnoj ženi, ovoj Tarazi, koja je upravljala Sestrinstvom iz nekog
udaljenog skloništa koje se zove Kapitol. Jarko svjetlo dopiralo je kroz
prozor iza dviju žena, zasljepljujući Sheeani pogled i zbunjujući je.
Ostavljalo je lica časnih majki djelomice u sjeni, a crne obrise njihovih
pojava potpuno nejasnim na tom blještavilu.
Instruktori akilotkinja pripremali su je za ovaj susret. “Stoj u
stavu mirno pred Vrhovnom majkom i govori s dužnim poštovanjem.
Odgovaraj samo kad te ona nešto pita.”
Sheeana je stajala ukočeno, kako joj je bilo objašnjeno.
“Rekli su mi da bi mogla postati jedna od nas”, reče napokon
Taraza.
Obje žene su zamijetile kakav dojam je to ostavilo na djevojčicu.
Dosad je Sheeana već postala svjesna kakve sve sposobnosti ima
neka časna majka. Snažna zraka istine bila je usmjerena na nju. Počela
je već grabiti iz tog golemog tijela znanja koje je Sestrinstvo sakupilo
tijekom tisućljeća. Saznala je za selektivni prijenos sjećanja, naučila
ponešto o načinu djelovanja Drugih sjećanja, o začinskoj agoniji. A pred
njom je sada stajala najmoćnija časna majka od koje se ništa ne može
sakriti.
Budući da Sheeana nije odgovorila, Taraza je upita: “Zar nemaš
ništa reći, dijete?”
“Što se tu može reći, Vrhovna majko? Vi ste sve rekli!”
Taraza pogleda pronicljivo Odrade. “Imaš li još kakvo malo
iznenađenje za mene, Dar?”
“Rekla sam ti da je izuzetna” odgovori Odrade.
Taraza ponovno skrene pažnju na Sheeanu. “Ponosiš li se tim
mišljenjem, dijete?”
“Bojim ga se, Vrhovna majko”
Koliko joj je uspijevalo, Sheeanino lice je i dalje bilo
nepomično, ali ipak je lakše počela disati. Izreci samo najveću istinu
koju možeš osjetiti, podsjeti se. Sada su joj te upozoravajuće riječi koje joj je
rekla jedna od učiteljica imale više smisla. Pogled joj je bio
pomalo nemiran i uperen u pod točno ispred dvije žene, što joj je
omogućilo izbjegavanje najvećeg blještavila sunca. Još je osjećala
prebrzo kucanje srca i znala je da će časne majke to otkriti. Odrade joj
je mnogo puta dokazala tu svoju sposobnost.
Odrade upita: “Sheeana, shvaćaš li što ti je rekla?”
“Vrhovna majka želi znati jesam li potpuno predana
Sestrinstvu”, odgovori Sheeana.
Odrade pogleda u Tarazu i slegne ramenima. O tome više nisu
imale što razgovarati. Tako je kad čovjek pripada nekoj obitelji, kao što
su one pripadale Bene Gesseritu.
Taraza je nastavila nijemo proučavati Sheeanu. Bio je to težak
pogled koji je Sheeanu iscrpljivao, ali znala je da mora ostati mirna i
omogućiti to vatreno ispitivanje.
Odrade potisne sažaljenje koje se javilo u njoj. Sheeana je po
mnogo čemu sličila njoj kad je bila djevojčica. Imala je taj okrugao
razum koji se širio cijelom površinom, poput balona koji se napuhava.
Sjeti se kako su se njene učiteljice divile tome, ali oprezno, baš kao što
je i Taraza sada bila oprezna. Odrade je uočila taj oprez, još dok je bila
mlađa nego Sheeana sada, i uopće nije dvojila vidi li ga i Sheeana sada.
Razum treba koristiti.
“Mmmmm”, promumlja Taraza.
Odrade je mrmljanje unutrašnjih odraza Vrhovne majke čula kao
dio jednog vrlo sličnog tijeka. Odradina osobna sjećanja vrate se
unatrag. Sestre, koje bi Odrade donosile hranu kad bi se zadržala učiti
kasno u noć, uvijek su zastajkivale i pogledavale je na poseban način,
baš kako su sada cijelo vrijeme motrile i nadzirale Sheeanu. Odrade je
od najranijeg doba znala za te posebne načine promatranja. To je,
naposljetku, bio jedan od najvećih mamaca Bene Gesserita. Čovjek želi
imati te tajne sposobnosti. Sheeana je sasvim sigurno imala tu želju. Bio
je to san svake postulantkinje.
Kad bi takve stvari barem i meni bile dostupne!
Naposljetku Taraza progovori: “Što to ti, po svome mišljenju,
želiš od nas, dijete?”
“Iste one stvari koje ste vi poželjele kad ste bili moje dobi,
Vrhovna majko.”
Odrade zatomi osmijeh. Sheeanin divlji osjećaj neovisnosti
skliznulo je malo u drskost i Taraza je to sigurno uočila.
“Vjeruješ li da je ispravno tako iskoristiti dar života?” upita
Taraza.
“To je jedini način za koji znam, Vrhovna majko.”
“Cijenim tvoju iskrenost, ali budi pažljiva kad se koristiš
njome”, reče Taraza.
“Da, Vrhovna majko.”
“Ti si već dosta toga dobila od nas, a dobit ćeš još više”, reče
Taraza. “Nemoj to zaboraviti. Naši darovi nisu jeftini.”
Sheeana ni ne sanja čime će sve platiti naše darove, pomisli
Odrade.
Sestrinstvo nikada ne dopušta svojim pristupnicama zaboraviti
što mu duguju i da to moraju platiti. Ne plaća se ljubavlju. Ljubav je
opasna, a Sheeana je već to uočila. Dar života? Odrade započne drhtati pa se
nakašlje, skrivajući to.
Jesam li živa? Možda sam i umrla kad su me odveli od mame
Sibije. U toj kući sam bila živa, a jesam li živjela nakon što su me
sestre odvele?
Taraza ponovno progovori: “Sada nas možeš napustiti,
Sheeana.”
Sheeana se okrene oko sebe i napusti prostoriju, ali Odrade
primijeti prije toga prigušeni osmijeh na tom mladom licu. Sheeana je
znala da je položila ispit kod Vrhovne majke.
Kad su se vrata za Sheeanom zatvorila, Taraza reče: “Spomenula
si njenu prirodnu sposobnost ovladavanja Glasom. Primijetila sam to,
jasno. Nevjerojatno!”
“Dobro ga je obuzdala”, reče Odrade. “Naučila je, i ne iskušava
ga na nama.”
“Što smo to dobile, Dar?”
“Možda jednog dana Vrhovnu majku izuzetnih sposobnosti”
“Ne previše izuzetnih?”
“Za to se tek moramo pobrinuti”
“Vjeruješ li da je sposobna ubiti za nas?”
Odrade je bila užasnuta i nije to skrivala. “Sada?”
“Da, naravno.”
“Golu?”
“Teg to ne bi učinio”, reče Taraza. “Dvojim bi li to čak i Lucilla
učinila. Iz njihovih izvješća jasno se vidi da svakoga može okovati
snažnim vezama… naklonosti.”
“Čak i nekoga poput mene?”
“Ni Schwangyu nije bila potpuno imuna.”
“Gdje se u nekom takvom postupku nazire uzvišeni cilj?” upita
Odrade. “Zar to nije Tiraninovo upozorenje…”
“On? Ubio je mnogo puta!”
“I platio za to.”
“Plaćamo za sve što uzmemo, Dar.”
“Čak i za život?”
“Nikada nemoj ni trenutka zaboraviti, Dar, da svaka Vrhovna
majka može donijeti bilo kakvu odluku koja će osigurati opstanak
Sestrinstva!”
“Neka ti bude”, reče Odrade. “Uzmi što želiš i plati za to.”
Odgovor je bio točan, ali je pojačao jednu novu snagu koju je
Odrade osjetila u sebi; slobodno odgovarati na svoj način u okviru
novog svemira. Gdje su se te misli začele? Možda je krivo njeno
atreidsko naslijeđe? Nije se pokušavala zavaravati kako je ono poteklo
iz odluke da nikada više neće slijediti tuđe moralno vodstvo već svoje
vlastito. Ova unutrašnja stabilnost koja joj je sada služila kao oslonac,
nije bila tek puka moralnost, niti razmetanje hrabrošću. To dvoje nikada
nije bilo dovoljno.
“Vrlo si slična svome ocu”, reče Taraza. “Hrabrost se obično
nasljeđuje od majki, ali ovog puta je, po mome mišljenju, za to zaslužan
otac.”
“Miles Teg je nevjerojatno hrabar, ali mislim da previše
pojednostavljuješ stvari”, primijeti Odrade.
“Možda. Što se tebe tiče, uvijek sam bila u pravu, Dar, čak i
onda kada smo bile učenice postulantkinje.”
“Ona zna!” pomisli Odrade.
“Ne treba objašnjavati”, reče Odrade. A pritom pomisli: To je
posljedica mog rođenja ovakve kakva jesam, načina na koji sam
školovana i oblikovana… načina na koji smo obje bile: Dar i Tar.
“Postoji nešto u atreidskoj lozi što nismo do kraja ispitale”,
nastavi Taraza.
“Bez genetskih slučajnosti?”
“Ponekad se pitam je li nam se, još od Tiranina, bilo što slučajno
dogodilo”, odgovori Taraza.
“Je li to on u svojem skloništu protegnuo i pogledao preko
milenija da bi spoznao baš ovaj trenutak?”
“Kako dugo ćeš još posezati za korijenima?” upita Taraza.
Odrade odgovori: “Što se stvarno događa kad Vrhovna majka
naredi Gospodarici rasploda: ‘Ta i ta se treba oploditi s tim i tim?’”
Taraza se ledeno nasmiješi.
Odrade iznenada osjeti kao da se nalazi na prijevoju nekog vala,
dok ju je svijest čitavu gurala preko njega u to novo carstvo. Taraza želi
da se pobunim! Želi me za protivnika!
“Želiš li sada vidjeti Waffa?” upita Odrade.
“Najprije želim čuti što ti misliš o njemu?”
“On u nama gleda glavno oruđe kojim će ostvariti tleilašku
dominaciju! Mi smo božji dar za njegov narod.”
“Dugo su čekali na to”, složi se Taraza. “Svi su se oni tijekom
nebrojenih eona vrlo pažljivo skrivali!”
“Vrijeme promatraju kao i mi”, prizna Taraza. “Nisu glupi.”
“To nam je skrenulo pažnju s načina kako stvarno koriste svoj
gola-proces”, reče Odrade. “Tko bi mogao povjerovati da glupi ljudi
mogu činiti takve stvari?”
“Što su stvorili?” upita Taraza. “Samo prikaz zle gluposti?”
“Ako dovoljno dugo postupaš kao glupan, i ti ćeš takvim
postati”, zaključi Odrade. “Usavrši mimikriju svojih Liceigrača, i…”
“Bilo što se dogodi, moramo ih kazniti”, reče Taraza. “To mi je
sasvim jasno. Neka ga dovedu ovamo.”
Odrade izda naredbu, a dok su čekale da se Waff pojavi, Taraza
reče: “Tijek goline obuke postao je nedosljedan, čak i prije bijega iz
Tvrđave na Gammu. Pretekao je svoje učitelje i posegnuo za stvarima
koje samo mi naslućujemo, a sve je to činio zabrinjavajuće ubrzano.
Tko zna što je od njega dosad nastalo?”
37.
Povjesničari imaju veliku moć, a neki od njih to i znaju. Oni
ponovno stvaraju prošlost, mijenjajući je kako bi odgovarala njihovim
vlastitim tumačenjima. Pa tako mijenjaju i budućnost.
Leto II., njegov glas, Dar-es-Balat
Duncan je u svitanje slijedio svog vodiča privezan za
kažnjeničku hvataljku. Čovjek je možda izgledao star, ali bio je brz
poput gazele i činilo se da ne zna za umor.
Tek prije nekoliko trenutaka skinuli su noćne naočale. Duncanu
je bilo drago što ih je skinuo. Izvan vidokruga naočala, sve oko njega je
bilo crno pri nejasnom osvjetljenju zvijezda koje se probijalo kroz guste
grane. Kao da izvan tog vidokruga naočala nije postojao svijet. Prizor s
obje strane titravo se pojavljivao – jednog trenutka bila je to gomila
žutog žbunja, zatim dva srebrna hrastova stabla, pa neki kameni zid s
vratima od plasčelika usječenim u njega i svjetlucavim plavetnilom
protupožarnog osiguranja, pa luk mosta građenog od lokalnog kamenja
zelenog i crnog temelja. Nakon toga slijedio je lučni ulaz od uglačanog
bijelog kamena. Sve te građevine izgledale su vrlo stare, skupe i ručno
održavane.
Duncan nije imao pojma gdje se nalazi. Ništa ga ovdje nije
podsjećalo na davne prošle dane na Giedi Jedan.
Zora je otkrila da slijede životinjsku stazu zaklonjenu drvećem
koja je vodila uzbrdo. Uspon je postao strm. Povremeno su pogledavali
na lijevu stranu na kojoj se otkrivala ravnica. Teška magla stražarila je
na nebu skrivajući daljine i okružujući ih dok su se penjali. Njihov svijet
postupno je postajao sve manji dok je gubio vezu s velikim svemirom.
Tijekom kratkog odmora, koji su iskoristili za osluškivanje, a ne
za odmor, Duncan započne proučavati okolinu zahvaćenu maglom.
Osjećao se izbačenim, iščupanim iz svemira koji ima nebo i otvorena
prostranstva što ga povezuju s drugim planetima.
Njegova maskirna odjeća bila je jednostavna: tleilaški topli
ogrtač i jastučići za obraze koji su mu obuhvaćali lice. Crnu kovrčavu
kosu izravnali su mu s pomoću neke kemikalije i zagrijavanja. Zatim su
je pješčano plavo obojili i sakrili pod tamnu stražarsku kapu. Obrijali su
mu sve dlake s genitalija. Jedva se prepoznao u zrcalo pred koje su ga
postavili.
Prljavi Tleilaxi!
Umjetnica koja je izvela ovu pretvorbu bila je starica sjajnih
sivo-zelenih očiju. “Sada si jedan od gospodara Tleilaxa” rekla je.
Zoveš se Wose. Vodič će te odvesti na sljedeću lokaciju. Sretnete li
nekog nepoznatog, ponašat ćeš se prema njemu kao prema Liceigraču.
Inače, slušaj ono što ti naredi.”
Izveli su ga van iz kompleksa špilja duž nekog krivudavog
prolaza čiji su zidovi i strop bili prekriveni debelim slojem mošusnih
zelenih algi. Iz prolaza su ga gurnuli u svježu, tamnu noć osvijetljenu
zvijezdama i u ruke nekog nevidljivog čovjeka – neke nezgrapne pojave
u postavljenoj odjeći.
Glas iza Duncana jedva čujno šapne: “Evo ga, Ambitorm.
Sprovedi
Vodič mu tada reče, naglašavajući samoglasnike: “Kreni za
mnom.” On pričvrsti povez za Duncanov pojas, ugodi naočale za noć i
okrene se. Duncan osjeti trzaj i oni krenuše.
Duncan je odmah shvatio namjenu poveza. Nije mu bila uloga
održavanje malog razmaka. Pomoću noćnih naočala jasno je mogao
vidjeti tog Ambitorma. Ne, konop je za slučaj opasnosti. Nije trebalo
izgovarati naredbe.
Dobar dio noći proveli su prelazeći preko malih, ledom
obrubljenih vodenih tokova u nekoj ravnici. Samo povremeno je
svjetlost mladih mjeseca planeta prodirala kroz zaštitno raslinje.
Naposljetku su izbili na vrh nekog niskog brežuljka s kojeg se na
mjesečini vidjelo grmoliko prostranstvo, posrebreno snježnim
pokrivačem. Krenuli su se tamo dolje. Žbunje, otprilike dva puta više od
vodiča, zaklanjalo je blatnjave životinjske staze stvarajući tunele tek
nešto veće od onog iz kojeg su krenuli na ovo putovanje. Ovdje je bilo
toplije, a toplina je dolazila od hrpa komposta. Gotovo nikakva svjetlost
nije dopirala do tla, poroznog od gnjile vegetacije. Duncan je udisao taj
miris gljiva i gnjilog biljnog života. Kroz noćne naočale gledao je
prividno beskonačan niz istog gustog raslinja s obje strane. Konop koji
ga je spajao s Ambitormom bio je slabašna spona s tuđim svijetom.
Ambitorm je odbio svaki razgovor. Rekao je ‘Da’, kad je
Duncan zatražio potvrđuje li dobro čuo njegovo ime i dodao: “Šuti.”
Za Duncana je čitava noć bila uznemiravajuće hodanje. Nije
volio biti prepušten vlastitim mislima. Sjećanja na Giedi Jedan nisu ga
napuštala. Ovo mjesto nije bilo slično ni jednom kojeg se sjećao iz svoje
mladosti, prije nego što je postao gola. Pitao se kako je Ambitorm
naučio kretati se ovuda i kako je zapamtio put. Životinjske jame bile su
međusobno vrlo slične.
Tijekom ujednačenog, užurbanog hoda, Duncanove misli imale
su dovoljno vremena za lutanje.
“Moram li Sestrinstvu dopustiti da me iskoristi? Što im
dugujem?”
Sjetio se i Tega, njegovog zadnjeg plemenitog postupka što je
njemu i Lucilli omogućio bijeg.
Ja sam isto to učinio za Paula i Jessicu.
To ga je povezivalo s Tegom i ispunjavalo ga dubokom boli.
Teg je bio odan Sestrinstvu. Je li on tim svojim zadnjim hrabrim
postupkom kupio moju odanost?
Prokleti bili svi Atreidi!
Noćašnji napor pojačao je Duncanovu bliskost s novim tijelom.
Kako li je samo ovo tijelo bilo mlado! Jedan mali bljesak pamćenja i
mogao je spoznati zadnje sjećanje prije nego što je postao gola: mogao
je osjetiti udarac sardaukarske oštrice u glavu – zasljepljujuću
eksploziju boli i svjetla. Spoznaja o vlastitoj sigurnoj smrti i od tada…
pa sve do onog trenutka s Tegom u Harkonnenovoj ne-kugli – ništa.
Dar drugog života. Je li to nešto više ili nešto manje od dara?
Atreidi su, kao obično, tražili od njega novu ratu u otplati duga.
Neko vrijeme, neposredno prije svitanja, Ambitorm ga je vodio
šljapkajući uzduž nekog potoka čija je ledena hladnoća prodrla u
Duncanove nepromočive i postavljene čizme, dio tleilaške nošnje.
Vodeni tok zrcalio je žbunjem zaklonjenu srebrnu svjetlost planetovog
predjutarnjega mjeseca koji je zalazio pred njima.
Dnevna svjetlost ih je zatekla kako izbijaju na širi, drvećem
zaklonjeni životinjski put koji je vodio uz neko strmo brdo. Ovaj prolaz
uskoro je prerastao u neku usku kamenu izbočinu ispod vrha grebena od
oštrih gromada. Ambitorm ga povede u zaklon od mrtvog, smeđeg
grmlja, čiji su vrhovi bili prljavi od snijega nanesenog vjetrom. On
otkopča konop pričvršćen za Duncanov pojas. Ravno ispred njih
nalazila se neka plitka udubina, ne baš prava špilja, ali Duncan je odmah
procijenio dovoljno prostrana za kakav-takav zaklon, osim ako bi se
podigao jaki vjetar preko žbunja iza njih. Na njenom podu nije bilo
snijega.
Ambitorm krene do stražnje strane udubine i pažljivo ukloni
naslagu ledene prljavštine i nekoliko plosnatih kamena koji su skrivali
neku malu jamu. Iz nje izvadi okrugli crni predmet i započne nešto
poslovati oko njega.
Duncan čučne ispod nadstrešnice i započne proučavati svog
vodiča. Ambitorm je imao tanjurasto lice, tena poput tamnosmeđe kože.
Da, to bi mogle biti crte Liceigrača. Duboke bore bile su mu usječene u
kutovima smeđih očiju. Bore su se širile i iz kutova tankih usana, a
prekrivale su i široko čelo. Protezale su se uz plosnati nos i
produbljivale udubinu na širokoj bradi. Cijelo lice mu je bilo, jednom
riječju, potpuno izbrazdano staračkim borama.
Iz crnog predmeta ispred Ambitorma započnu se širiti
primamljivi mirisi.
“Ovdje ćemo jesti i malo se odmoriti prije nastavka dalje”, reče
Ambitorm.
Govorio je starogalaškim jezikom s grlenim naglaskom koji
Duncan nikada ranije nije čuo, čudno naglašavajući granične
samoglasnike. Je li Ambitorm bio jedan od Raspršenih ili domorodac s
Gammu? Bilo je očito da je došlo do mnogih jezičnih odmaka od
vremena Muad’Dibove Dine. Duncan je primijetio da su svi iz Tvrđave
na Gammu, uključujući i Tega i Lucillu, govorili galach različit od
onoga koji je on naučio kao dijete, prije nego što je postao gola.
“Ambitorme”, prekine tišinu Duncan. “Je li tvoje ime uobičajeno
na Gammu?”
“Zvat ćeš me Tormsa”, reče vodič.
“Je li to neki nadimak?”
“Tako ćeš me zvati.”
“Zašto su te onda oni ljudi zvali Ambitorm?”
“Tako sam im se predstavio.”
“Ali zašto bi…”
“Živio si pod Harkonnenima i nisi naučio zašto se mijenja
identitet?”
Duncan zašuti. Je li to bilo to? Novo prerušavanje? Ambi…
Tormsa nije izmijenio svoj izgled. Tormsa. A je li to tleilaško ime?
Vodič pruži Duncanu šalicu iz koje se pušilo. “Ovo piće će ti
vratiti snagu, Wose. Ispij ga brzo. Ugrijat će te.”
Duncan s obje ruke obuhvati šalicu. Wose. Wose i Tormsa.
Gospodar Tleilaxa i njegov suputnik Liceigrač.
Duncan podigne šalicu prema Tormsi drevnom gestom
atreidskih ratnih drugova, a zatim je prinese ustima. Toplo! Tekućina ga
je grijala dok ju je gutao. Imala je pomalo slatkasti okus, koji je
vjerojatno potjecao od nekog povrća. Puhao je i pio dok nije iskapio
šalicu do dna oponašajući Tormsu.
Čudno je što ne sumnjam na neki otrov ili drogu, pomisli
Duncan. Ali Tormsa, i oni ostali od prošle noći, nosili su nešto
basharevo u sebi. Gesta ratnih drugova došla je sama po sebi.
“Zašto ovako riskiraš svoj život?” upita Duncan.
“Poznaješ bashara i još pitaš.”
Duncan posramljen zašuti.
Tormsa se nagne naprijed i ponovno sakrije Duncanovu šalicu.
Uskoro su svi dokazi njihovog doručka ležali skriveni ispod stijena i
prašine.
Ova hrana bila je dokaz da je sve to već bilo pažljivo
isplanirano, pomisli Duncan. Okrene se i sjedne podvukavši noge na
hladnom tlu. S druge strane zaklona od grmlja još se nazirala magla.
Dok ju je promatrao, magla se započela dizati, otkrivajući jasne obrise
nekog grada na dalekom suprotnom kraju doline.
Tormsa sjedne uz njega. “To je jako stari grad”, započne.
“Harkonnenovo mjesto. Pogledaj.” On pruži Duncanu mali monoskop.
“Tamo ćemo se zaputiti večeras.”
Duncan prinese monoskop lijevom oku i pokuša izoštriti uljnu
leću. Nije poznavao upravljačke dijelove, jer nisu nimalo bili slični
onima koje su mu pokazali u Tvrđavi. On ga odmakne s oka i započne
ga pregledavati.
“Ixijanski” upita on.
“Ne. Sami smo ga napravili.” Tormsa ispruži šaku i pokaže na
dvije tipke koje su stršile iz crne cijevi. “Polagano, brzo. Gurni lijevo
želiš li udaljavanje, a desno za približavanje.”
Duncan ponovno stavi skop na oko.
Tko su to mi koji su napravili tu stvar
Bio je dovoljan tek lagani dodir brze tipke da mu se u vidnom
polju otvori prizor. Sićušne točkice kretale su se u gradu. Ljudi! On
prebaci na povećanje. Ljudi su postali male lutke. Duncan pokuša prema
njima odrediti veličine i shvati da je grad na rubu doline bio golem… i
udaljeniji nego što je mislio. U središtu grada nalazila se neka
jednostavna četvrtasta građevina, čiji se vrh gubio u oblacima. Bila je
divovska.
Koliko nas je nestalo u toj crnoj paklenoj rupi i nikada se više
nije vratilo?
“Devet stotina pedeset katova”, reče Tormsa primijetivši što
promatra Duncan. “Četrdeset pet kilometara dugačka, trideset
kilometara široka. Sva od plasčelika i zaštitnog plaza.”
“Znam.” Duncan spusti skop i vrati ga Tormsi. “Zvali su ga
Barunija”
“Ysai”, reče Tormsa.
“Tako ga sada zovu”, odgovori Duncan. “Ja za njega imam neka
druga imena.”
Duncan duboko udahne, pokušavajući smiriti staru mržnju. Ti
ljudi su sada svi mrtvi. Samo je zgrada ostala. I sjećanja. Pomno je
razgledao grad oko te goleme građevine. Mjesto je podsjećalo na
rastegnuti labirint. Zelene površine ležale su razbacane uokolo, svaka
iza visokih zidova. Zasebne rezidencije s privatnim parkovima, rekao je
Teg. Monoskop mu je otkrio stražare koji su hodali po vrhovima zidova.
Tormsa pljune na tlo ispred njega. “Harkonnenovo mjesto.”
“Gradili su tako velike građevine da bi se ljudi osjećali
sićušnim”, reče Duncan.
Tormsa kimne. “Ako si sićušan, onda si i nemoćan.”
Vodič je postao gotovo razgovorljiv, pomisli Duncan.
Povremeno tijekom noći Duncan se opirao naredbi o šutnji i pokušavao
započeti razgovor.
“Koje životinje su napravile ove prolaze?”
To je bilo logično pitati te ljude koji se kreću duž tih očito
životinjskih staza na kojima se još osjećao i ustajao zadah tih životinja.
“Šuti!” odbrusio mu je Tormsa.
Kasnije je Duncan pitao zašto nisu mogli pobjeći u nekom
vozilu. Čak bi i površinsko vozilo bilo bolje od ovog zamornog marša
preko tla na kome je jedan put bio isti poput svih drugih.
Tormsa je zastao na nekoj točki obasjanoj mjesečinom i
pogledao u Duncana kao da se pita nije li njegov štićenik iznenada
izgubio razum.
“Vozila bi nas mogla slijediti!”
“Zar nas nitko ne može slijediti dok idemo pješice?”
“Ti koji bi nas htjeli slijediti, također bi morali pješačiti. Ovdje
bi bili ubijeni. Oni to znaju.”
Kakvo čudno mjesto! Kako primitivno mjesto.
U zaklonu benegesseritske Tvrđave Duncan nije shvatio prirodu
planeta koji ga okružuje. Kasnije, u ne-kugli, bio je odvojen od
vanjskog svijeta. Imao je sjećanja iz vremena prije nego što je postao
gola i sadašnja, otkad je gola, ali kako li su samo bila nedovoljna! Kad
je sada o tome razmišljao, shvatio je da je bilo pojedinih napomena za
takvo nešto. Očito je na Gammu postojao osnovni nadzor vremena. A
Teg je govorio da su monitori u stazi koji štite planet od napada među
najboljim.
Sve je davano na zaštitu, a prokleto malo na udobnost! Što se
toga tiče, ovaj planet je sličio Arrakisu.
Rakisu, ispravi sam sebe.
Teg. Je li starac preživio? Jesu li ga zarobili? Što je značilo biti
zarobljen ovdje i u ovo doba? U starim harkonnenovskim danima to je
značilo surovo ropstvo. Burzmali i Lucilla… On pogleda prema Tormsi.
“Hoćemo li se sastati s Burzmalijem i Lucillom u gradu?”
“Ako se probiju.”
Duncan pogleda svoju odjeću. Je li dovoljno dobro prerušen?
Gospodar Tleilaxa i njegov pratitelj? Ljudi će, normalno, pomisliti da je
pratitelj Liceigrač. Liceigrači su bili opasni.
Vrećaste hlače bile su od nekog materijala koji Duncan nikad
prije nije vidio. Pod rukom su djelovale kao od vune, ali osjećao je da su
od neke umjetne tkanine. Kad je pljunuo na njih, slina se nije prilijepila,
a nisu ni mirisale na vunu. Pod prstima je osjetio jednolikost građe, što
nije slučaj ni s jednim prirodnim materijalom. Dugačke, mekane čizme i
stražarska kapa bili su istog tkanja. Odjeća je bila komotna i zadebljana
posvuda osim na člancima. Nije bila prošivena. Bila je slojevita, što se
vjerojatno postiglo nekim trikom tijekom proizvodnje, jer se između
slojeva zadržavao zrak. Bila je šarena – zeleno-siva, što je ovdje bila
izvrsna kamuflaža.
Tormsa je bio odjeven u sličnu odjeću.
“Kako dugo ćemo ovdje čekati?” upita Duncan.
Tormsa zatrese glavom tražeći tišinu. Vodič je sada sjedio
rukama obuhvativši koljena, na koja je naslonio glavu, očiju uprtih
preko ravnice.
Tijekom noćnog putovanja Duncan se uvjerio o nevjerojatnoj
udobnosti odjeće. Osim kad su ono jednom gazili kroz vodu, stopala su
mu stalno bila topla, ali ne i pretopla. U hlačama, košulji i jakni bilo je
dovoljno prostora za slobodno okretanje. Nigdje ga ništa nije greblo.
“Tko radi ovakvu odjeću?” upita Duncan.
“Mi je radimo”, progunđa Tormsa. “Šuti.”
Duncan pomisli da se ovo baš i ne razlikuje od onih dana koje je
proveo u sestrinskoj Tvrđavi prije ponovnog buđenja. Tormsa je
govorio: “To ne moraš znati.”
Uskoro Tormsa ispruži noge i uspravi se. Kao da se prije toga
odmarao. Zatim pogleda u Duncana. “Prijatelji iz grada nam daju znak
da se iznad nas nalaze tragači.”
Topteri?
“Da.”
“Što ćemo sada?”
“Moraš me samo oponašati i to je sve.”
Ti samo sjediš.
“Za sada. Uskoro ćemo sići u dolinu.”
“Ali kako…”
“Kad prelaziš preko terena poput ovoga, postaješ jedna od
ovdašnjih životinja. Pogledaj tragove i uoči kako one hodaju i kako leže
odmarajući se.”
“Zar tragači ne mogu uočiti razliku između…”
“Ako životinje brste, i ti se praviš da brstiš. Ako naiđu tragači,
nastavljaš činiti to što si činio, to jest ponašaš se kako bi se svaka
životinja ponašala. Tragači će biti visoko u zraku. To je sreća. Ne mogu
razlučiti životinju od čovjeka dok se ne spuste.”
“Zar neće…”
“Uzdaju se u svoje strojeve i kretanja koja vide. Lete previsoko.
Na taj način brže obave potragu. Uzdaju se u vlastitu pamet kad se radi
o praćenju uređaja i uočavanju razlike između životinja i ljudi.”
“Znači, samo će proći iznad nas ako pomisle da smo divlje
životinje.
“Posumnjaju li, očitat će nas i drugi put. Ne smijemo promijeniti
način pokreta nakon što nas jednom očitaju.”
Bio je to dug govor za inače šutljiva Tormsa. Sada je pažljivo
proučavao Duncana. “Jesi li razumio?”
“Kako ću znati da nas očitavaju?”
“Osjetit ćeš bockanje u utrobi. U želucu će ti se pjenušati kao da
si popio neko piće koje čovjek ne bi trebao piti.”
Duncan kimne. “Ixijanski skeneri.”
“Neka te ne zabrinjavaju” reče Tormsa. “Ovdašnje životinje su
navikle na njih. Ponekad zastanu, ali tek na trenutak, a zatim odlaze
dalje kao da se ništa nije dogodilo. Što je, što se njih tiče, i istina. Samo
se nama može dogoditi nekakvo zlo.”
Tormsa uskoro ustane. “Sada ćemo krenuti u dolinu. Prati me na
maloj udaljenosti. Čini samo ono što i ja, ništa drugo.”
Duncan se priključi svojem vodiču. Kretao se iza njega. Ubrzo
su se našli iza zaštitnog drveća. Tijekom noćnog hodanja Duncanu se
događalo da na trenutak prihvati svoje mjesto u planovima ostalih.
Novo strpljenje polagano mu je preuzimalo svijest. Bilo je u tome nekog
uzbuđenja koje je poticalo znatiželju.
U što se pretvorio svemir od vremena Atreida? Gammu. Kakvo
čudno mjesto je postala ta Giedi Jedan.
Polagano, ali značajno, stvari su postajale jasnije i svaka nova
sitnica otvarala je pogled prema nečem višem što je trebalo saznati.
Mogao je osjetiti oblikovanje uzorka. Jednog dana, pomisli, postojat će
jedan jedini uzorak i on će tada saznati zašto su ga vratili iz mrtvih.
Da, stvar je u otvaranju vrata, pomisli. Otvoriš jedna vrata, a ona
te propuste u prostoriju s više vrata. Izabereš jedna od vrata u toj novoj
prostoriji i ispitaš što su ti ona otkrila. Ponekad ćeš, možda, morati
otvoriti sva vrata, ali što ih više otvoriš to postaješ sigurniji koja su
sljedeća na redu. Naposljetku, otvorit će se vrata koja će ti otkriti neko
poznato mjesto. Tada ćeš moći reći: “Ah, da, to sve objašnjava.”
“Dolaze tragači”, reče Tormsa. “Sada smo životinje na paši.” On
posegne za grmom koji su skenirali i otkine jedan komad.
Duncan učini isto.
38.
‘Moram vladati uz pomoć oka i pandži – kao što to čini sokol
među manjim pticama.’
Atreidska izjava, (Ref: BG Arhive)
U osvit dana Teg je izašao ispod vjetrobrana pokraj glavne ceste
gdje se sakrio. To je zapravo bila široka, ravna državna cesta – gredama
ograđena i bez biljaka. Teg je procijeni na otprilike deset traka i vrlo
pogodnu za vozila i pješake. U ovo doba njome su se kretali uglavnom
pješaci.
Uspio je otresti gotovo svu prašinu s odjeće i ponovno provjerio
je li skinuo sve oznake ranga. Sjeda kosa nije mu bila baš uredna kao
obično, jer je umjesto češlja mogao koristiti samo prste.
Promet na cesti tekao je u smjeru grada Ysaija udaljenog više
kilometara preko doline. Jutro je bilo vedro. Blagi vjetrić puhao mu je u
lice, nastavljajući dalje prema moru koje se nalazilo negdje daleko iza
njega.
Tijekom noći vratio je osjetljivu ravnotežu sa svojom novom
svijesti. U njegovoj Drugoj viziji bljeskalo je: poznavanje toga što će se
tek dogoditi, svijest o tome kamo mora spustiti nogu pri sljedećem
koraku. Iza svega ovoga krio se povratni okidač koji ga je, znao je to,
mogao razlomiti u nejasne odgovore kojima se tijelo neće moći
prilagoditi. Razum to nije mogao objasniti… Osjećao je da nesigurno
hoda po oštrici noža.
Koliko god se trudio, nije mogao shvatiti što se to dogodilo s
njim dok je bio pod T-sondom. Je li to bilo slično onome što časne
majke dožive tijekom začinske agonije? Ali on nije doživio navalu
Drugih sjećanja iz svoje prošlosti. Nije vjerovao da bi sestre mogle
postići to što je njemu pošlo za rukom. Dvostruka vizija, koja mu je
govorila što može očekivati od svakog pokreta u dohvatu njegovih
osjetila, vjerojatno je predstavljala novu vrstu istine.
Učiteljice, koje su pripremale Tega za mentata, uvijek su ga
uvjeravale u postojanje oblika žive istine koja se ne može dokazati
navođenjem običnih činjenica. Govorile su da se ona ponekad nalazi u
bajkama i poeziji i da često prkosi željama.
“Mentatu je najteže prihvatiti neko takvo iskustvo”, govorile su.
Teg se uvijek pomalo rezervirano odnosio prema tom stavu, ali
sada ga je morao prihvatiti. T-sonda ga je gurnula preko praga u jednu
novu stvarnost.
Nije znao reći zašto je baš taj trenutak izabrao za izlazak iz
skrovišta, osim što mu je odgovaralo da se baš sada uklopi u rijeku
ljudi.
Tu rijeku ljudi na cesti uglavnom su stvorili prodavači na tržnici,
vukući za sobom velike košare povrća i voća. Košare su bile poduprte
jeftinim suspenzorima. Shvativši da je u njima hrana, Teg osjeti oštru
bol zbog gladi; međutim, istog trena prestane misliti na to. Tijekom
svoje duge službe kod Bene Gesserita upoznao je mnoge primitivne
planete, pa je sada ove ljude poistovjećivao sa seljacima koji za sobom
vuku natovarene životinje. Promatrao ih je kao čudnu mješavinu
drevnog i modernog – seljaci hodaju, a njihovi proizvodi lebde iza njih
poduprti vrlo jednostavnim tehnološkim uređajima. Da nije bilo
suspenzora, ovaj prizor se ne bi previše razlikovao od prizora iz
najstarije prošlosti ljudskoga roda. Tegleća marva je ostajala tegleća
marva, pa makar sišla i s pokretne trake u nekoj ixijanskoj tvornici.
Koristeći se novostečenom Drugom vizijom, Teg odabere
jednog od seljaka, zdepastog, tamnoputog čovjeka oštrih crta lica i
žuljevitih ruku. Čovjek je hodao s prkosnim osjećajem svoje
neovisnosti. Vukao je osam velikih košara natovarenih dinjama grube
kore. Kad je korak uskladio sa seljakovim, njihov miris natjera Tegu
slinu na usta. Hodao je nekoliko minuta bez riječi, a zatim se ohrabri i
upita: “Je li ovo najbolji put za Ysai?”
“Dugačak je to put”, reče čovjek. Glas mu je bio dubok i u
njemu se osjećao oprez.
Teg pogleda unatrag prema natovarenim košarama.
Seljak postrance odmjeri Tega. “Idemo do Tržnog centra. Odatle
naše proizvode drugi odnose u Ysai.”
Dok su razgovarali, seljak je Tega odveo (gotovo odgurao) do
ruba ceste. Još tri seljaka im se približiše i okružiše Tega i njegovog
pratitelja pa su ih visoke košare sakrile od ostalih ljudi u prometu.
Teg se ukoči. Što su to namjeravali? Doduše, nije osjećao
nikakvu prijetnju. Dvostruka vizija nije ga upozoravala ni na kakvo
nasilje do koga bi trebalo doći u neposrednoj blizini.
Neko teško vozilo projuri pokraj njih i udalji se. Teg njegov
prolazak zapazi jedino po zadahu ispušnih plinova i vjetru koji je
zapahnuo košare, buci jakog motora i iznenadnoj napetosti koju je
osjetio kod svojih pratitelja. Visoke košare potpuno su zaklonile vozilo
koje je prošlo.
“Tražili smo vas, bashare, da bismo vas zaštitili”, reče seljak
pokraj njega. “Mnogi su u potrazi za vama, ali ovdje među nama nema
nijednog od njih.”
Teg zabezeknuto pogleda u čovjeka.
“Služili smo s vama kod Renditaija”, objasni seljak. Teg proguta
slinu. Renditai? Trebao mu je trenutak da se prisjeti – bio je to jedan od
manjih okršaja u njegovoj dugoj povijesti sukoba i pregovaranja.
“Žao mi je, ali ne znam vaše ime” prizna Teg.
“Budite sretni što ne znate naša imena. Bolje je tako.”
“Zahvalan sam vam.”
“Ovo je tek vraćanje duga, bashare. Drago nam je što nam se
pružila prigoda za to.”
“Moram stići do Ysaija”, reče Teg.
“Tamo je opasno.”
“Posvuda je opasno.”
“Pretpostavili smo da ćete krenuti tamo. Uskoro će nas netko
stići, i vi ćete nastaviti put u tajnosti. Ahhh, evo ga, dolazi. Mi vas ovdje
nismo vidjeli, bashare. Ovdje niste bili.”
Jedan od seljaka koji su ih okružili preuzme vuču tovara svoga
druga, tegleći sada za sobom dva reda košara, dok je farmer, kojem je
Teg prvo pristupio, požurivao Tega da prođe ispod konopa za vuču
usmjeravajući ga prema nekom tamnom vozilu. Teg ugleda sjajni
plasčelik i plaz dok je vozilo samo neznatno usporilo da ga pokupi.
Vrata se iza njega treskom zatvoriše i on se nađe na mekanom
tapeciranom sjedalu, sam, u zadnjem dijelu vozila. Vozilo ponovno
ubrza i već za trenutak prestigne seljake koji su hodali. Prozori oko
njega bili su zatamnjeni, pa je samo nazirao predio kroz koji su
prolazili. Vozač je bio tek neki obris u sjeni.
Prvi put od svog zarobljavanja, mogao se odmoriti na nekom
toplom i udobnom mjestu i to ga gotovo uljuljka u san. Nije osjećao
nikakvu prijetnju. Tijelo ga je još boljelo od nametnutih napora i
proživljenih agonija pod T-sondom.
No, zaključio da mora ostati budan i oprezan. Vozač se nagne u
stranu i progovori preko ramena, ne okrenuvši se: “Traže vas već dva
dana, bashare. Neki misle da ste već napustili planet.”
Dva dana?
Kao posljedica udara ošamućivača, i svega drugog što su radili s
njim, bio je dugo u nesvijesti. To je bio još jedan od uzroka zašto je
sada bio tako gladan. Pokušao je u centru za vid stvoriti tjelesnu
vremensku snimku, ali je samo zatreptao – kao što je, uostalom, i činio
svaki put kad bi ga pokušao aktivirati od vremena T-sonde. Njegov
osjećaj za vrijeme, kao i sve što ide uz to, iz temelja se promijenilo.
Neki misle da je napustio Gammu.
Teg nije pitao tko ga to traži. U napadu i mučenju, koje se
dogodilo nakon toga, sudjelovali su Tleilaxi i Raspršeni.
Teg pogleda po svom vozilu. Bilo je to jedno od onih divnih
starih površinskih vozila iz doba prije Raspršenja, na kojima su se
primjećivali tragovi najfinije izrade. Nikada ranije nije se vozio ni u
jednom od njih, ali čuo je da ih još ima. Obnavljači su ih skupljali i
dotjerivali, prerađivali, a što god uradili to je vozilima vraćalo drevnu
vrijednost. Tegu su rekli da se takva vozila često mogu naći napuštena
na čudnim mjestima – u starim srušenim zgradama, u podzemnim
kanalima, zaključana u spremištima za strojeve na usamljenim farmama.
Vozač se ponovno malo nagne u stranu i progovori preko
ramena: “Imate li adresu kamo biste željeli otići u Ysaiju, bashare?”
Teg prizove u sjećanje mjesta za kontakte koja su mu naglasili
pri njegovom ponovnom obilasku Gammu, i reče jednu adresu vozaču:
“Znate li gdje je to?”
“To je, bashare, mjesto gdje se ljudi uglavnom okupljaju radi
pića. Čuo sam da tamo poslužuju i dobru hranu i da tamo svatko može
ući ako je pri novcu”
Ne znajući zašto je izabrao baš to mjesto, Teg reče: “Iskušat
ćemo sreću.” Nije smatrao potrebnim objašnjavati vozaču da na toj
adresi postoje i privatne blagovaonice.
Spominjanje hrane ponovno mu izazove oštre grčeve. Tegove
ruke započele su se tresti i trebalo mu je nekoliko minuta da se smiri.
Shvatio je da su ga napori od prošle noći gotovo dotukli. On znatiželjno
pregleda unutrašnjost kola, pitajući se ne nalazi li se tu negdje skrivena
hrana ili piće. Vozilo je bilo vrlo brižljivo obnovljeno, ali nigdje ne
zapazi nikakav tajni pregradak.
Znao je da u pojedinim četvrtima ovakva vozila uopće nisu bila
rijetka i uglavnom su svjedočila o bogatstvu vlasnika. Čija su ova bila?
Vozačeva sigurno nisu. On je po svemu sličio unajmljenom
profesionalcu. Ako je stigla poruka sa zahtjevom za kola, onda i drugi
znaju gdje se Teg nalazi.
“Hoće li nas zaustaviti i pretraživati?” upita Teg.
“Ne ova kola, bashare. Ona su vlasništvo Planetne banke na
Gammu.”
Teg to prihvati bez riječi. Ta banka bila je jedno od njegovih
mjesta za sastanke. Tijekom jednog od svojih ranijih obilazaka pažljivo
je ispitao ključne ogranke. To ga podsjeti na njegovu dužnost zaštite
gole.
“Moji drugovi”, ohrabri se Teg. “Jesu li…”
“Nisam ovlašten za to, bashare. Ne mogu vam reći.”
“Mogu li nekako poslati poruku…”
“Kad se nađemo na sigurnijem, bashare.”
Jasno.
Teg se zavali u jastuke i započne razgledavati okolinu. Ova
površinska vozila napravljena su od mnogo plaza i gotovo neuništivog
plasčelika. Druge stvari su propadale tijekom vremena – presvlake,
elektronika, suspenzorske instalacije, toplinske oplate turbogeneratora.
Otpadale su i naljepnice, što god da se poduzelo za njihovo očuvanje.
Međutim, obnavljači su ovo vozilo obnovili tako dobro da se činilo da
je tek izašlo iz tvornice – posvuda se sjajio metal, a presvlake na
sjedištima su se oblikovale prema njegovom tijelu tek uz neznatno
nabiranje. A tek miris: taj neodređeni miris novog; mješavina sjaja i
otmjenih tkanina s tek neznatnim tragom ozona iz elektronike u
ravnomjernom radu. Doduše, nigdje se nije osjećao miris hrane.
“Koliko još imamo do Ysaija?” upita Teg.
“Još pola sata, bashare. Trebamo li se zbog nečega požuriti? Ne
želim privlačiti…”
“Jako sam gladan.”
Vozač pogleda lijevo i desno. Oko njih nije bilo seljaka. Cesta je
bila gotovo prazna, osim što su se njome kretale dvije teške transportne
kapsule sa svojim traktorima držeći se desne ruba i neki veliki kamion
koji je prenosio automatsku beračicu voća.
“Opasno je dugo se zadržavati”, reče vozač. “Ali znam mjesto
gdje biste mogli na brzinu pojesti tanjur juhe.”
“Bilo što bi mi dobro došlo. Nisam jeo dva dana, a bilo je vrlo
naporno.”
Stigli su do nekog križanja i vozač skrene lijevo na usku cestu
koja je vodila kroz visoku, rijetko zasađenu crnogoricu. Uskoro je
prešao na odvojak između drveća. Na kraju tog odvojka nalazila se
niska zgrada od tamnog kamena i s krovom od crnog plaza. Prozori su
bili uski i blistali su od mlaznica za zaštitu protiv vatre.
Vozač reče: “Samo trenutak, gospodine” i izađe. Teg mu sada po
prvi put uspije vidjeti lice: vrlo usko s dugačkim nosom i tankim
usnama. Vidljivi tragovi kirurškog zahvata krasili su mu obraze. Oči su
mu srebrnasto sjale – znak da su umjetne. Vozač se okrene i uđe u kuću.
Kad se vratio, uslužno otvori Tegova vrata. “Molim vas požurite,
gospodine. Unutra vam već griju juhu. Rekao sam da ste bankar. Ne
morate platiti.” Tlo pod nogama je bilo zaleđeno. Teg se morao malo
sagnuti da bi prošao kroz vrata. Našao se u nekom mračnom hodniku
obloženom drvetom i na čijem se kraju nalazila neka dobro osvijetljena
prostorija. Miris hrane, koji se odande širio, privlačio ga je kao magnet.
Ruke mu ponovno započnu drhtati. Jedan mali stol bio je postavljen
pokraj prozora s pogledom na ograđen i pokriven vrt. Kameni zid koji
ga je opasivao bio je gotovo sav zaklonjen grmovima punih crvenih
cvjetova. Čitavo to mjesto obasjavao je žuti toploplaz, kupajući ga u
umjetnoj ljetnoj svjetlosti. Teg zahvalno utone u jedini stolac za stolom.
Ugledao je bijeli laneni stolnjak s reljefnim rubom. I samo jednu žlicu
za juhu.
Vrata s njegove desne strane zaškripe i unutra uđe neka zdepasta
pojava noseći zdjelu iz koje se dizala para. Na trenutak zastane kad
ugleda Tega, a zatim prinese zdjelu stolu i stavi je ispred njega.
Uznemiren zbog tog oklijevanja, Teg se prisili zaboraviti na izazovnu
aromu koja mu se uvlačila u nos i svu svoju pažnju usredotoči na tog
čovjeka.
“Juha je dobra, gospodine. Sam sam je pripremio.”
Glas je bio umjetan. Teg zamijeti ožiljke na bradi. Taj je čovjek
sličio na neko prastaro mehaničko biće – glava, gotovo bez vrata
nasađena na široka ramena, ruke nekako čudno spojene u ramenima i
laktima, a noge su se savijale samo u kukovima. Sada je nepomično
stajao, ali ušao je gegavo što je značilo da mu je gotovo čitavo tijelo
umjetno. Nije mogao izbjeći bolan pogled u njegovim očima.
“Znam da baš nisam lijep, gospodine”, zakriješti čovjek.
“Uništen sam u eksploziji Alajory.”
Teg nije imao pojma što bi mogla biti ta eksplozija Alajory, ali
očito je trebao znati. ‘Biti uništen bila je, međutim, zanimljiva optužba
sudbine.
“Pitao sam se, poznajem li vas”, reče Teg.
“Ovdje nitko nikoga ne poznaje”, odgovori čovjek. “Pojedite
juhu” On pokaže gore prema spiralnom vršku nepokretnog njuškala čije
su sjajne žaruljice pokazivale da očitava okolinu i ne nalazi nikakav
otrov. ‘Hrana je ovdje sigurna.’
Teg pogleda u tamnosmeđu tekućinu u svom tanjuru. U njoj su
se mogli vidjeti komadi čvrstog mesa. Dohvati žlicu. Drhtava ruka tek
ju je u drugom pokušaju uspjela uhvatiti, ali je iz nje prolio veći dio
tekućine prije negoli ju je uspio podići tek milimetar.
Nečija sigurna ruka uhvati Tegov zglob i umjetni glas nježno
progovori uz njegovo uho: “Ne znam što su vam učinili, bashare. Ali
ovdje vam nitko neće nauditi, osim preko mene mrtvog.
“Znaš tko sam?”
“Mnogi bi umrli za vas, bashare. Moj sin živi zahvaljujući vama.
Teg dopusti da mu čovjek pomogne. Jedino je trebao otvarati
usta i progutati sadržaj žlice. Tekućina je bila hranljiva, topla i
smirujuća. Uskoro mu se ruka smirila i on pokaže čovjeku da mu
oslobodi zglob.
“Još, gospodine?”
Teg tek sada shvati da je ispraznio tanjur. Htio je potvrdno
odgovoriti, ali vozač je naglasio da se požuri.
“Hvala, ali moram ići.”
“Ovdje niste bili”, reče čovjek jednostavno.
Kad su se ponovno vratili na glavnu cestu, Teg se zavali u
jastuke u vozilu i započne razmišljati o čudnom smislu toga što je
uništeni čovjek rekao. Uporabio je iste riječi kao i seljak: ‘Ovdje niste
bili.’ To je zvučalo poput neke zajedničke izreke i istodobno je govorilo
ponešto o promjenama na Gammu od vremena kad je Teg posjetio to
mjesto.
Uskoro su stigli do predgrađa Ysaija i Teg se zamisli ne bi li se
trebao prerušiti. Uništeni ga je lako prepoznao.
“Gdje me Uvažene Priležnice sada traže?” upita Teg.
“Posvuda, bashare. Ne možemo vam jamčiti sigurnost, ali
poduzeli smo određene korake. Javit ću gdje sam vas iskrcao.”
“Govore li zašto me love?”
“One nikada ništa ne objašnjavaju, bashare”
“Kako dugo su već na Gammu?”
“Predugo, gospodine. Od mog djetinjstva, a kod Renditaija sam
bio već odrastao.”
Barem stotinu godina, pomisli Teg. Dovoljno da oko sebe
okupe veliku silu… ako se moglo vjerovati Tarazinim strahovima.
A on im je vjerovao.
“Ne vjerujem nikome na koga su te kurve mogle utjecati”, rekla
je Taraza.
Ipak, Teg nije osjećao nikakvu neposrednu opasnost. Mogao se
samo zaokupiti tajanstvenošću koja ga je sada okruživala. Nije nastojao
saznati više pojedinosti.
Već su dobro zašli u Ysai kad je kroz povremene pukotine
između zidova, koji su opasivali velike privatne rezidencije, ugledao
golemu crnu građevinu drevnog Harkonnenovog sjedišta Barunije. Kola
su skrenula u neku ulicu s malim poslovnim zdanjima: jeftine zgrade
podignute uglavnom od zbrinutih otpadaka materijala koji su jasno
pokazivali svoje podrijetlo jadnom raznolikošću i nedostižnim
koloritom. Sjajni natpisi tvrdili su da je roba unutar njih najbolja, a
usluge bolje od onih koje se mogu dobiti na drugim mjestima.
Zbog toga se Ysai sigurno nije pokvario ili čak izrodio. Ovdašnji
razvoj prerastao je u nešto što se više nije moglo nazvati ni ružnim.
Netko je odlučio ovo mjesto učini ogavnim. To je objašnjenje za većinu
stvari koje je vidio u gradu.
Vrijeme ovdje nije stalo – nazadovalo je. Ovo nije bio moderan
grad pun svijetlih transportnih kapsula i odvojenih, korisnicima
prilagođenih, zgrada. Ovo je bio proizvoljna zbrka, drevna zdanja
pridodana drevnim zdanjima; poneka su bila podignuta prema volji
pojedinaca, a druga, opet, projektirana prema nekoj davno zaboravljenoj
potrebi. Sve što je bilo u svezi s Ysaijem stapalo se jedno u drugo, a
čitava ta zbrka ipak je uspijevala ne zapasti u kaos. Teg je znao da ga je
održala drevna struktura državnih cesta duž kojih se ova zbrka okupila.
Kaos je bio zaokružen, iako uzorak koji se zamjećivao na ulicama nije
svjedočio o nekom sveopćem planu. Ulice su se sastajale i križale pod
čudnim kutovima, rijetko kad pod pravim. Promatrano iz zraka, ovo
mjesto je bilo tek neki ludi pokrivač na kojem je samo divovski crni
pravokutnik drevne Barunije govorio o nekom suvislom planu. Ostalo je
predstavljalo pravu arhitektonsku pobunu.
Teg jednog trenutka shvati da ovo mjesto predstavlja laž
premazanu drugim lažima, utemeljenim na prethodnim lažima –
mješavinu kroz koju možda nitko nikada neće stići do korisne istine.
Čitav Gammu bio je takav. Gdje je začeta takva ludost? Jesu li to
Harkonneni stvorili?
“Stigli smo, gospodine.”
Vozač ga doveze do ograde ispred neke zgrade bez prozora, od
ravnog crnog plasčelika i jednim jedinim vratima u razini tla. Zdanje
nije bilo sagrađeno od otpadaka. Teg prepozna mjesto: spiralna jama
koju je sam odabrao. U Tegovoj Drugoj viziji zatreperi nešto
neodređeno, ali on ne osjeti neposrednu opasnost. Vozač otvori Tegova
vrata i odmakne se u stranu.
“U ovo doba ovdje nema baš neke velike aktivnosti, gospodine.
Stići ću brzo.”
Ne osvrnuvši se, Teg krene preko uskog pločnika i uđe u zgradu
– u neko malo, jarko osvijetljeno predvorje od poliranog bijelog plaza
gdje ga je jedino pozdravila skupina kom-očiju. On zaroni u cijev za
podizanje i pritisne zapamćene koordinate. Znao je da ova cijev pod
određenim kutom prolazi kroz zgradu do zadnjeg dijela pedeset sedmog
kata gdje su se nalazili neki prozori. Sjećao se privatne blagovaone
tamnocrvenih tonova i teškog smeđeg namještaja, kao i jedne oštroumne
žene vidljivih znakova benegesseritske obuke, ali koja nije bila časna
majka.
Cijev ga je dovezla do prostorije koje se sjećao, ali tamo ga nije
nitko dočekao. Teg pogleda čvrsti smeđi namještaj. Iza debelih
kestenjastih draperija uzduž suprotnog zida bila su skrivena četiri
prozora.
Znao je da njegov dolazak nije prošao nezamijećen. Strpljivo je
čekao koristeći svoju novostečenu Drugu viziju za predviđanje
opasnosti. Ništa nije navještavalo napad. Zastane pokraj otvora cijevi i
ponovno se ogleda po prostoriji.
Teg je imao teoriju o odnosima između prostorija i prozora –
broj prozora, njihov položaj, veličinu, visinu iznad poda, odnos veličine
prostorije i veličine prozora, nagib prostorije, zaklonjenost prozora sa
zavjesama ili draperijama, i sve to mentatski posloženo, postavljao bi
nasuprot znanju o toj prostoriji. Prostorije su se mogle urediti za potrebe
određene hijerarhije čiji je uzorak bilo vrlo brižno određen. Kad bi
iskrsnula nepredviđena situacija, ove nijanse više ne bi važile, ali su
inače ostajale na snazi.
Nepostojanje prozora iznad tla u prostoriji bila je određena
poruka. Ako su u nekoj takvoj prostoriji stanovali ljudi, to nije uvijek
značilo da im je glavni cilj osiguravanje tajnosti. Viđao je nepogrešive
znakove da su prozori učionica u skolastičkim zdanjima zapravo
označavali povlačenje od vanjskog svijeta i vrlo izraženu odbojnost
prema djeci.
Međutim, ova prostorija je bila nešto drugo: uvjetovana tajnost,
kao i potreba za povremenim nadziranjem vanjskog svijeta. Zaštitna
tajnost po potrebi. Uvjerio se u to kad je došao do drugog kraja prostorije i
malo povukao u stranu jednu od draperija. Prozori su bili od
trostrukog zaštitnog plaza. Tako! Motrenje vanjskog svijeta moglo je
izazvati napad. Barem je tako mislio čovjek koji je naredio ovakvu
zaštitu prostorije.
Teg ponovno odmakne draperiju u stranu, bacivši još jedan
pogled u kut prozora. Teleskopski reflektori s prizmama povećavali su
prizor uzduž graničnog zida s obje strane, kao i od krova do tla.
Dobro!
Tijekom svog prethodnog boravka ovdje nije je imao prigodu
podrobniji upoznati, pa je sadašnja procjena bila još laskavija od
prvobitne. Bila je to stvarno vrlo zanimljiva prostorija. Teg spusti
draperiju i okrene se baš u trenutku kad je neki visoki muškarac izašao
iz otvora cijevi.
Tegu njegova dvostruka vizija omogući stvaranje pouzdane
pretpostavke glede tog čovjeka. Sa sobom je donio neku skrivenu
opasnost. Pridošlica je bio vojnik od glave do pete – o čemu je
svjedočilo njegovo držanje i hitro zapažanje pojedinosti, svojstveno
samo školovanim i iskusnim časnicima. Bilo je još nečeg u njegovom
ponašanju što natjera Tega da se ukoči. Bio je to izdajnik! Plaćenik koji
je uvijek na strani boljeg platiše.
“Prokletstvo, kako su se to ophodili s vama”, pozdravi on Tega.
Glas mu je bio duboki bariton, s primjesom nesvjesne arogancije koja je
govorila o osobnoj moći. Naglasak, sličan njegovom, Teg nikada prije
nije čuo. To je bio jedan od Raspršenih! Bashar, ili nešto slično, pomisli
Teg.
Pa ipak, ništa nije nagovještavalo trenutni napad.
Budući da Teg nije odgovorio, čovjek nastavi: “Oh, oprostite: ja
sam Muzzafar. Jafa Muzzafar, pokrajinski zapovjednik snaga Dura.”
Teg nikada nije čuo za snage Dura.
Pitanja preplave Tegovu svijest, ali ih on zadrži za sebe. Sve što
bi ovdje rekao moglo bi se protumačiti kao slabost.
Gdje su ljudi s kojima se ranije ovdje susreo? Zašto sam
odabrao ovo mjesto? Odluku je donio potpuno uvjeren u njenu
ispravnost.
“Molim vas, raskomotite se”, ponovno mu se obrati Muzzafar,
pokazujući na mali kauč ispred kojeg se nalazio niski stol za
posluživanje. “Uvjeravam vas, ništa od svega toga što vam se dogodilo
nije poteklo od mene. Pokušao sam sve prekinuti kad sam doznao, ali vi
ste već… napustili mjesto događaja.”
Sada u Muzzafarovom glasu Teg primijeti još nešto: oprez
temeljen na strahu. Znači, ovaj čovjek je čuo što se zbilo u daščari, do
kakvog je obračuna tamo došlo, ili je posjetio to mjesto.
“Prokleto pametno s vaše strane”, reče Muzzafar. “To što ste
pričekali da se vaši uzničari usredotoče na pokušavanje izvlačenja
podataka od vas, pa ih tek onda napali. Jesu li išta saznali?”
Teg nijemo odmahne glavom. Bio je na rubu nesvjesnog
odgovora na napad, ali ovdje nije osjećao nikakvu neposrednu opasnost.
Što su to ti Raspršeni namjeravali? U svakom slučaju, Muzzafar i
njegovi ljudi pogrešno su protumačili događaje koji su se odigrali u
prostoriji s T-sondom. To je bilo očito.
“Molim vas, sjednite” reče Muzzafar.
Teg sjedne na ponuđeno mjesto.
Muzzafar se smesti u duboki stolac nasuprot Tegu, malo
nagnutom prema stolu za posluživanje. Muzzafar je bio oprezan. Bio je
spreman na napad.
Teg je sa zanimanjem proučavao čovjeka. Muzzafar mu nije
otkrio svoj pravi čin – rekao je samo da je zapovjednik. Bio je to visok
čovjek širokog crvenog lica i velikog nosa. Njegove sivo-zelene oči
uvijek su, kad bi jedan od njih govorio, bile usredotočene nešto malo iza
Tegovog desnog ramena. Teg je nekoć poznavao jednog špijuna koji je
to isto činio.
“Pa, onda”, nastavi Muzzafar, “mnogo sam čitao i slušao o vama
otkad sam ovdje.”
Teg ga nastavi nijemo proučavati. Muzzafarova kosa bila je
kratko ošišana, a iznad lijevog oka, preko lubanje, imao je ružičasti
ožiljak dug nekih tri milimetra. Nosio je raskopčani svijetlozeleni sako,
boja je podsjećala na žbunje, odgovarajuće hlače – to nije bila baš prava
odora – zračio je urednošću što je govorilo o navici da bude dotjeran. I
cipele su to potvrđivale. Teg pomisli kako bi se vjerojatno mogao i
vidjeti na njihovoj svijetlosmeđoj površini – ako bi se dovoljno sagnuo.
“Nikada se, naravno, nisam nadao osobnom susretu s vama” reče
Muzzafar. “Smatram to velikom čašću.”
“Znam malo o vama; samo to da upravljate snagama
Raspršenih”, reče Teg.
“Hmmmm! Tu se nema baš mnogo toga za reći, stvarno.”
Tega još jednom uhvate grčevi zbog gladi. Pogled mu odluta
prema tipki pokraj otvora cijevi kojom se, sjećao se, pozivao konobar.
Ovdje su ljudi obavljali poslove koji su obično prepuštani automatima,
što je bio izgovor za okupljanje većeg broja ljudi sile i održavanje
njihove pripravnosti.
Pogrešno protumačivši Tegovo zanimanje za otvor cijevi,
Muzzafar reče: “Molim vas, ne razmišljajte o odlasku. Moj liječnik će
vas uskoro doći pregledati. Trebao bi stići svakog trena. Bio bih vam
zahvalan kada biste ga na miru pričekali.”
“Samo sam mislio naručiti nešto za jelo”, reče Teg.
“Savjetujem vam, pričekajte dok vas liječnik ne pregleda.
Ošamućivači ponekad znaju ostaviti gadne posljedice.”
“Znači, znate za to.”
“Znam za čitav pakleni fijasko. S vama i vašim Burzmalijem
treba ozbiljno računati.”
Prije nego što je Teg stigao odgovoriti, otvor na cijevi propusti
nekog visokog muškarca u jednodijelnom crvenom odjelu s jaknom,
čovjeka tako mršavog da je odjeća visjela i lepršala oko njega.
Utetovirani dijamant, znak Suk-liječnika, bio mu je utisnut visoko na
čelu, ali znak je bio narančast, a ne uobičajeno crn. Liječnikove oči bile
su zaklonjene sjajnom narančastom navlakom koja je skrivala njihovu
prirodnu boju.
Je li on nekakav ovisnik? upita se Teg. Oko sebe nije osjetio
miris poznatih narkotika, čak ni melangea. Doduše, oko liječnika se
širio nekakav kiseli miris sličan voćnom.
“Stigao si, Solitz!” dovikne Muzzafar. Zatim pokaže na Tega.
“Pažljivo ga skeniraj. Prekjučer ga je pogodio ošamućivač.”
Solitz izvadi prepoznatljiv suk-skener, toliki da se mogao držati
u jednoj ruci. Njegovo polje za ispitivanje tiho je zujalo.
“Znači, vi ste Suk-liječnik”, obrati mu se Teg, zajedljivo
promatrajući narančasti žig na čelu.
“Da, bashare. Prošao sam kroz najbolju obuku i uvjetovanje u
našoj drevnoj tradiciji.”
“Nikada nisam vidio znak prepoznavanja u toj boji”, reče Teg.
Liječnik prođe skenerom oko Tegove glave. “Boja utetoviranog
znaka nije važna, bashare. Važno je ono što se nalazi iza njega.” On
spusti skener do Tegovih ramena, pa zatim skrene niz tijelo.
Teg pričeka prestanak zujanja.
Liječnik zakorači unatrag i okrene se Muzzafaru: “Potpuno je u
redu, ratni maršale. Zadivljujuće u redu, uzmu li se u obzir njegove
godine, ali hitno mora nešto pojesti.”
“Da… pa, to smo znači obavili, Solitz. Pobrini se za ostalo.
Bashar je naš gost.”
“Naručit ću obrok koji će odgovarati njegovim potrebama”, reče
Solitz. “Jedite polagano, bashare.” Žustro se okrene, od čega mu
zalepršaše jakna i hlače. Sljedećeg trenutka proguta ga otvor cijevi.
“Ratni maršal?” upita Teg.
“Jedna od obnovljenih drevnih titula u Duru” odgovori nehajno
Muzzafar.
“Dur?” dopusti si pitanje Teg.
“Baš sam glup!” Muzzafar izvadi neku malu kutiju iz džepa na
sakou i iz nje tanak smotuljak. Teg prepozna holostat sličan onome koji
je i sam nosio sa sobom tijekom dugog službovanja – slike kuće i
obitelji. Muzzafar položi holostat na stol između njih i pritisne
kontrolnu tipku.
Iznad površine stola oživi umanjena slika u boji gustog zelenog
prostranstva prašume.
“Dom”, reče Muzzafar. “Građevinski grm je tamo u sredini.” On
pokaže prstom na jedno mjesto u projekciji. “Ovo je prvi koji me je
ikada poslušao. Ljudi su mi se smijali što sam prvi grm odabrao na
takav način i što sam se odmah vezao za njega.”
Građevinski grm?
“Znam, poprilično je tanak”, reče Muzzafar, odmaknuvši prst s
projekcije. “Nije baš neka zaštita. Morao sam se nekoliko puta braniti
tijekom prvih mjeseci koje sam proveo s njim. Ipak, postao mi je jako
drag. Oni, znate, reagiraju na to. Sada je to najbolji dom u svim
Dubokim dolinama, tako mi vječnog kamena Dura!”
Muzzafar se zagleda u Tegov zbunjeni izraz. “Dovraga! Jasno,
vi nemate građevinskih grmova. Oprostite mi na mom brzopletom
neznanju. Vidite, mnogo toga možemo naučiti jedan od drugoga.”
“Vi to nazivate domom”, reče Teg.
“Oh, da. Kad jednom nauče slušati, jasno uz pravilno
usmjeravanje, građevinski grmovi izrastu u veličanstvene palače. I to za
svega četiri do pet standarda.”
Standarda, pomisli Teg. Znači, Izgubljeni su još koristili
standardne godine.
Otvor na cijevi zazviždi i neka mlada žena u plavoj odori
posluge uđe natraške u prostoriju vukući na suspenzorima kapsulu za
zagrijavanje i smjesti je blizu stola ispred Tega. Odjeća joj je bila
jednaka odjeći poslužiteljica koje je vidio na svom prvom obilasku, ali
mu je njeno ugodno, okruglo lice, koje se na trenutak okrenula prema
njemu, bilo nepoznato. Glava joj je bila depilirana, pa je predstavljala
površinu prošaranu izbočenim venama. Imala je vodnjikave plave oči, a
u njenom držanju naslućivalo se nešto zastrašujuće. Otvorila je kapsulu
za zagrijavanje i mirisi začinjene hrane zapahnu Tegov nos.
Teg postane oprezan, ali ne osjeti neku neposrednu opasnost.
Mogao se je vidjeti kako mirno jede hranu.
Mlada žena postavi na stol ispred njega red zdjela i uredno složi
pribor za jelo.
“Nemamo njuškalo, ali kušat ću hranu ako želite”, napomene
Muzzafar.
“Ne treba”, reče Teg. Znao je da će to potaknuti fazna pitanja, ali
osjećaji su mu govorili da će ga smatrati Istinozborcem. Teg prikuje
pogled za hranu. Bez ikakve odgode, on se nagne naprijed i započne
jesti.
Iako je dobro znao što je to mentatska glad, iznenadile su ga
vlastite reakcije. Koristeći mozak na mentatski način, unosio je kalorije
u zapanjujućim količinama, ali na to ga je tjerala nova potreba. Osjećao
je da nad njegovim reakcijama bdije njegov vlastiti opstanak. Ova glad
je nadilazila sva prijašnja iskustva. Juha koju je pojeo uz određeni oprez
u kući uništenog čovjeka nije u njemu izazvala tako snažnu reakciju.
Suk-liječnik je dobro odabrao, pomisli Teg. Ova je hrana
odabrana temeljem rezultata dobivenih od skenera.
Mlada žena nastavljala je donositi zdjele iz kapsula za
zagrijavanje hrane koje su neprestano pristizale kroz razjapljeni otvor
cijevi.
Teg je morao usred obroka ustati i isprazniti crijeva u obližnjoj
kupaonici, gdje ga, znao je, skriveno kom-oko drži pod prismotrom.
Sudeći prema svojim fizičkim reakcijama, znao je da se brzina rada
njegovog probavnog sustava ubrzala do razine tjelesnih potreba. Kad se
vratio za stol, bio je gladan kao da prije toga još nije ništa pojeo.
Žena, koja ga je posluživala, počela je pokazivati iznenađenje, a
zatim oprez. Ipak je nastavljala na njegovo traženje i dalje donositi
hranu.
Muzzafar je sve to zadivljeno promatrao, ne rekavši ništa.
Teg napokon osjeti okrjepljujući učinak hrane i pravilno
pogođenu kaloričnu vrijednost koju je Suk-liječnik naručio. Doduše,
očito nisu mislili na količinu. Djevojka je ispunjavala njegove zahtjeve
kao u nekoj vrsti škole.
Muzzafar naposljetku progovori: “Moram li spomenuti da
nikada dosad nisam vidio nekoga tko je toliko pojeo u jednom obroku.
Ne shvaćam kako ste to uspjeli. Niti zašto.”
Teg se zavali, naposljetku zadovoljan, ali i svjestan da je
potaknuo pitanja na koja nije mogao odgovoriti, a da pritom ne laže.
“Mentatska posla”, slaže Teg. “Prošao sam kroz velike napore.”
“Zadivljujuće”, reče Muzzafar i ustane.
Budući da i Teg htio ustati, Muzzafar mu dade znak neka ostane
gdje je. “Nema potrebe. Spremili smo vam sobu odmah do ove
prostorije. Tako je sigurnije”
Mlada žena se nečujno udalji s praznim kapsulama za
zagrijavanje.
Teg ponovno započne proučavati Muzzafara. Tijekom obroka na
njemu se dogodila neka promjena. Muzzafar ga je sada promatrao
hladnim, odmjerenim pogledom.
“Imate ugrađen komunikator”, reče Teg. “Primili ste nove
naredbe.”
“Ne bih savjetovao vašim prijateljima napad na ovo mjesto”,
reče Muzzafar.
“Vjerujete li da to namjeravam?”
“A što namjeravate, bashare?”
Teg se osmjehne.
“Vrlo dobro” Muzzafarov pogled izgubi žarište dok je slušao
svoj komunikator. Kad je pažnju ponovno prebacio na Tega, gledao ga
je pogledom grabežljivca. Teg osjeti kako se bori s tim pogledom i
shvati da još netko ulazi u sobu. Ratni maršal je o tom obrtu situacije
razmišljao kao o nečem vrlo opasnom po gosta koga je pozvao na
večeru, ali Teg nije nazirao ništa što je moglo ugroziti njegove nove
sposobnosti.
“Smatrate me zatvorenikom”, reče Teg.
“Tako mi vječnog kamena Dura, bashare! Niste takvi kakvim
sam vas zamišljao!”
“Kakvim me zamišlja Uvažena Priležnica koja upravo dolazi?”
upita Teg.
“Bashare, upozoravam vas: s njom nemojte razgovarati takvim
tonom. Nemate pojma što bi vam se moglo dogoditi.
“Dogodit će mi se jedna Uvažena Priležnica”, reče Teg.
“Želim vam da je preživite!”
Muzzafar se okrene i udalji kroz otvor cijevi. Teg pogleda za
njim. Mogao je vidjeti treperenje Druge vizije poput nekog trepćućeg
svjetla oko otvora cijevi. Uvažena Priležnica nalazila se u blizini, ali još
nije bila spremna ući u ovu prostoriju. Najprije će se posavjetovati s
Muzzafarom. Međutim, ratni maršal toj opasnoj ženi neće moći reći
ništa stvarno korisno.
39.
Sjećanje nikada ne obnavlja stvarnost. Ono je samo
preuređuje. Sva ta preuređenja mijenjaju original postajući na taj
način vanjski okviri za preporuke koje neizbježno brzo propadaju.
Mentatski priručnik
Lucilla i Burzmali ušli su u Ysai s juga i to u četvrt gdje je
stanovala niža klasa, a ulične svjetiljke su rijetke. Samo je jedan sat bio
do ponoći, a u ovoj četvrti ljudi su se još tiskali po ulicama. Neki su
hodali tiho, neki su brbljali obuzeti drogom, a neki su samo promatrali
očekujući da se nešto dogodi. Okupljali su se po kutovima, privlačili
Lucillinu pažnju dok je prolazila i ostavljali na nju dubok dojam.
Burzmali ju je požurivao, poput neke nestrpljive mušterije kojoj
se žurilo ostati nasamo s njom. Lucilla je i dalje ispod oka promatrala
ljude.
Što to oni ovdje rade? Ti muškarci koji čekaju u dovratcima: što
to oni čekaju? Dok su Lucilla i Burzmali prolazili ispred nekog širokog
prolaza, njime prođoše radnici u teškim pregačama. Oko njih se širio
oštar zadah kanalnog mulja i znoja. Radnici, među kojima je bio jednak
broj muškaraca i žena, bili su visoki, krupni i snažnih mišića. Lucilla se
nije mogla dosjetiti čime bi se oni mogli baviti, ali svi su međusobno
bili vrlo slični – što je naposljetku natjera da sama sebi prizna gotovo
nikakvo poznavanje Gammu.
Radnici su kašljali i pljuvali po ulici dok su odlazili u noć.
Rješavaju se nekog zagađenja?
Burzmali se primakne Lucilli i šapne joj u uho: “Ovi radnici su
bordanosi.”
Ona se ohrabri okrenuti se, da bi ih još jednom pogledala dok su
se udaljavali prema nekoj bočnoj ulici. Bordanosi? Ahhh, da: ljudi školovani
i odgajani za rad s kompresijskom mašinerijom koja je kao
pogon koristila otpadne plinove. Odgajani su da se ne obaziru na
smradove i da razvijaju mišiće ramena i ruku. Burzmali je povede iza
ugla, sklonivši je na taj način iz vidokruga bordanosa.
Iz jednog tamnog dovratka pokraj kojeg su prošli, pojavi se
petoro djece i krene za Lucillom i Burzmalijem. Lucilla primijeti da u
rukama stežu neke sitne predmete. Bili su čudno napeti. Iznenada,
Burzmali zastane i okrene se. Djeca također stanu i zagledaju se u njega.
Lucilla shvati da su ih djeca namjeravala napasti.
Burzmali pljesne rukama i nakloni se djeci, rekavši: “Guldur!”
Kad ju je nakon toga Burzmali nastavio voditi ulicama, djeca ih
više nisu slijedila.
“Kamenovali bi nas”, reče on.
“Zašto?”
“To su djeca iz sekte sljedbenika Guldura – ovdašnje ime za
Tiranina.”
Lucilla se osvrne, ali djece više nije bilo. Otišli su potražiti novu
žrtvu.
Burzmali ju je odveo iza još jednog ugla. Našli su se u ulici
preplavljenoj sitnim trgovcima koji su svoju robu prodavali izlažući je
na pokretnim tezgama – hranu, odjeću, sitni alat i noževe. Jednolični
uzvici kojima su trgovci privlačili kupce ispunjavali su ulicu. Njihovi
glasovi najavljivali su kraj radnog dana – lažna iskričavost tih glasova
skrivala je u sebi nadu da će se stari snovi ispuniti, kao i spoznaju da im
se životi neće izmijeniti. Lucilla se sjeti da su ljudi iz ovih ulica slijedili
prolazan san, da ispunjenje tog sna za kojim su tragali nije bilo ništa
stvarno već samo obećani mit u koji su bili uvučeni, nešto poput trkaćih
životinja utreniranih za jurnjavu za mamcem što im izmiče po
beskonačnom ovalnom utrkivalištu.
U ulici točno ispred njih, neka zdepasta pojava u debelo
podstavljenom kaputu tiho se prepirala s trgovcem koji je nudio pletenu
košaru punu tamnocrvenih kuglica nekog slatko-kiselog voća. Posvuda
ako njih osjećao se jak miris voća. Trgovac se žalio: “Ti bi ukrao hranu
i mojoj djeci iz usta!”
Zdepasta pojava progovori vrlo piskutavo, od čijeg se akcenta
Lucilla sledi: “I ja imam djecu!”
Lucilla se s mukom svladavala.
Kad su se udaljili iz trgovačke ulice, ona šapne Burzmaliju: “Taj
čovjek tamo u teškom kaputu – to je gospodar Tleilaxa!”
“Nemoguće”, usprotivi se Burzmali. “Previsok je.”
“Dvojica su, jedan je stajao na ramenima drugog.”
Sigurna sir “Sigurna sam.”
“Vidio sam dosta takvih otkad smo stigli ovamo, ali nije mi palo
na pamet.”
“Na ovim ulicama ima mnogo tragača”, reče ona.
Lucilla shvati da je baš i nije previše briga za svakodnevni život
lakomih stanovnika ovog lakomog planeta. Više nije vjerovala u to što
su joj ponudili kao odgovor na pitanje zašto je golu trebalo dovesti
ovamo. Od svih planeta na kojima je dragocjeni gola mogao odrasti,
zašto je Sestrinstvo odabralo baš ovaj? Ili, je li gola stvarno bio
dragocjen? Nije li on možda bio samo mamac?
Gotovo preprečujući ulaz u jednu pokrajnju aleju, stajao je neki
čovjek igrajući se s visokim uređajem s kružnim svijetlima.
“Oživi!” vikao je. “Oživi!”
Lucilla uspori korak promatrajući nekog prolaznika koji je
prolazeći alejom dao vlasniku novčić, a zatim se sagnuo do udubljenog
bazena koji se presijavao od svjetlosti. Vlasnik uzvrati Lucilli pogled.
Ona pred sobom ugleda čovjeka uskog tamnog lica svojstvenog
kaladanskim primitivcima, nasađenog na tijelo tek neznatno više od
tijela dvojice gospodara Tleilaxa. Dok je ubirao novac od mušterije, na
njegovom licu pojavio se izraz zadovoljstva.
Mušterija ubrzo izvuče glavu iz bazena, strese se i napusti aleju
lagano posrćući staklastih očiju.
Lucilla lako prepozna uređaj. Korisnici su ga zvali hipnogong, a
bio je zabranjen na većini civiliziranih svjetova.
Zatim su stigli do neke šire pokrajnje ulice s kutnim vratima na
zgradi koja se nalazila preko puta njih. Posvuda uokolo bilo je pješaka;
nijednog vozila na vidiku. Na prvoj stubi kutnih vrata sjedio je neki
visoki muškarac, koljena priljubljenih uz bradu. Dugačke ruke bile su
mu prekrižene oko koljena, a šake tankih prstiju čvrsto spojene. Nosio
je crni šešir širokog oboda koji mu je zaklanjao lice od uličnih svjetala,
ali dva tračka svjetla ispod sjene tog oboda Lucilli su govorile da takvog
čovjeka nikada ranije nije srela. To je bilo biće o kojem je i Bene
Gesserit imao tek nejasne spoznaje.
Burzmali pričeka da se udalje od pojave na stubištu pa onda
ugasi njenu znatiželju.
“Futar”, šapne. “Tako se nazivaju. Ovdje na Gammu pojavili su
se tek nedavno.”
“Tleilaški eksperiment”, započela je nagađati Lucilla. A u sebi je
pomislila: pogreška koja se vratila iz Raspršenja. “Što li oni rade ovdje?”
upita.
“Trgovačka kolonija, tako nam barem tvrde ovdašnji
domorodci.”
“Valjda ne vjeruješ u to? To su križanci lovačkih životinja i
ljudi.”
“Ahhh, evo nas”, reče Burzmali.
On povede Lucillu kroz neka uska vrata do nejasno osvijetljene
prostorije gdje se jelo. Lucilla je znala da je i ovo dio skrivanja: čini ono
što čine i ostali iz ove četvrti, ali njoj se ovdje baš i nije jelo – ako se o
hrani trebalo prosuditi po prisutnim mirisima.
Vladala je gužva, ali dok su oni ulazili prostorija se već počela
prazniti.
“Ovo mjesto nam je posebno preporučeno”, reče Burzmali dok
su ulazili u jedan meha-utor, čekajući na projekciju jelovnika.
Lucilla je promatrala mušterije koje su izlazile. Nagađala je da
su to noćni radnici iz obližnjih tvornica i kancelarija. Izgledali su
zabrinuto, žurili se, vjerojatno se bojeći onoga što bi ih moglo pogoditi
ako zakasne.
Kako li sam samo bila izdvojena od svega tamo u Tvrđavi,
pomisli ona. Nije joj se sviđalo to što je počela spoznavati o Gammu. A
kakvo li je tek ogavno mjesto ova krčma! Tronošci ispred šanka s njene
desne strane bili su izgrebeni i izguljeni. Površina stola ispred nje bila je
ribana i trljana oštrim čistačima sve dok se više za njeno održavanje nije
mogao koristiti vaku-čistač kojeg je mogla vidjeti blizu svog lijevog
lakta. Nigdje nije bilo ni naznake barem najjeftinijeg sonika za
održavanje čistoće. U ogrebotinama na stolu zamjećivali su se ostaci
hrane i ostali znakovi propadanja. Lucilla se strese. Nikako nije mogla
riješiti osjećaja da je velika pogreška što se odvojila od gole.
Onda primijeti da se projekcija jelovnika već pojavila i da je
Burzmali čita.
“Naručit ću i za tebe”, reče on.
Burzmali joj je time htio dati do znanja kako ne želi da ona učini
nešto pogrešno, odabravši nešto što bi žena iz reda Hormu možda
izbjegavala.
Ljutilo ju je što se osjećala ovisna o nekome. Ona je bila časna
majka! Bila je odgojena da svaku situaciju preuzme u svoje ruke, da
bude gospodar vlastite sudbine. Kako li je sve to bilo zamorno! Pokaže
prljavi prozor lijevo od sebe, kroz koji se moglo vidjeti ljudi kako
prolaze uskom ulicom.
“Propuštam mušterije dok se ovdje zadržavamo, Skar.”
Tako! To je pravo ponašanje.
Burzmali gotovo odahne. Naposljetku! pomisli. Ponovno se
počela ponašati kao časna majka. Nije mogao shvatiti njen apstraktni
stav, način na koji je promatrala grad i njegove ljude.
Dva mliječna pića iskliznu kroz prorez na stol. Burzmali svoje
ispije jednim gutljajem. Lucilla je svoje okusila prvo vrhom jezika,
određujući pritom sastav. Imitacija razvodnjene kave sa sokom od
orahova začina.
Burzmali joj je dizanjem brade dao znak za brzo ispijanje. Ona
posluša, zatomljujući grimasu zbog kemijskih začina. Burzmalijeva
pažnja bila je usredotočena na nešto iznad njenog desnog ramena, ali se
ona nije usuđivala pogledati u tom smjeru. To bi odskakalo od običaja.
“Hajdemo.” On spusti novčić na stol i požuri s njom na ulicu.
Smiješio se poput kakve nestrpljive mušterije, ali u očima mu se vidjela
zabrinutost.
Sada je na ulici bilo manje gužve. Manje ljudi. Vrata u sjeni
naglašavala su dublji smisao prijetnje. Lucilla se sjeti da bi trebala
predstavljati moćni ceh, čije su članice bile imune na slike nasilja
obično prisutne u siromašnim ulicama. Nekoliko ljudi skloni joj se s puta,
nakon što su ljubomorno zapazili zmajeve na njenoj odori.
Burzmali zastane kod jednih vrata.
Ničim se nisu razlikovala od ostalih u ulici. Bila su malo
uvučena i tako visoka da su djelovala uža nego što su zapravo bila. Ulaz
je bio osiguran nekom starinskom svjetlosnom zrakom. Očito još
nijedan od novijih izuma nije prodro u tu sirotinjsku četvrt. To su
potvrđivale i same ulice: bile su građene za površinska vozila. Nije
vjerovala da se na čitavom tom području nalazi makar tek jedna uređena
krovna površina. Nikakvo lepetanje niti ‘topteri nisu se čuli ni vidjeli.
Doduše, bilo je glazbe – tihog šaptanja koje je podsjećalo na semutu.
Nešto novo u drogiranju semutom? Ovo bi moglo biti područje kamo
odlaze ovisnici kad se žele otrijezniti.
Lucilla pogleda prema pročelju zgrade, dok je Burzmali otišao
ispred nje i najavio njihov dolazak prekinuvši zraku na vratima.
Na pročelju zgrade nije bilo nijednog prozora. Samo se tu i tamo
nazirao slabi bljesak površinskih kom-očiju u prigušenom odsjaju
drevnog plasčelika. Primijetila je da su to staromodne kom-oči, mnogo
veće od suvremenih.
Vrata na nečujnim šarkama, duboko u sjeni, otvoriše se prema
unutra.
“Ovuda”, reče Burzmali, vrativši se po nju i povede je unutra
držeći je za lakat.
Uđoše u neki nejasno osvijetljen hodnik koji je zaudarao po
egzotičnoj hrani i na gorka isparavanja. Ona jedan trenutak utroši na
prepoznavanje pojedinih mirisa koji joj nadraže nosnice. Jasno se
osjećao miris cimeta, koji je uvijek mogla prepoznati. Da, i semuta.
Osjetila je mirise zagorjele riže i higet soli. Ovdje je netko kuhao nešto
drugo. Tu su se spravljali eksplozivi. Padne joj na pamet da bi o tome
trebala izvijestiti Burzmalija, ali se predomisli. To nije trebao znati, a u
ovom skučenom prostoru netko bi ih mogao čuti.
Burzmali je povede gore sjenovitim stubištem čijom se
nagnutom osnovicom provlačila neka nejasna sjajna traka. Na vrhu, iza
naslaga boje na zidu, on pronađe skriveni prekidač. Kad ga je pritisnuo
nije se začuo nikakav zvuk, ali je Lucilla osjetila promjenu u kretanju
posvuda oko njih. Tišina. Bila je to nova vrsta tišine u njenom iskustvu,
šćućureno pripremanje za bijeg ili napad.
Na stubištu je bilo hladno i ona se strese, ali ne od zime. Iza
vrata koja su se nalazila pokraj skrivenog prekidača začuše se koraci.
Neka sjedokosa starica u žutom radnom odijelu otvori vrata i
pogleda ih ispod svojih gustih obrva.
“To si ti”, reče ona podrhtavajućim glasom. Odmakne se u
stranu, propuštajući ih.
Lucilla brzo promotri sobu čim je čula da su se vrata iza njih
zatvorila. Netko slabijeg zapažanja mogao bi pomisliti da je ovo neka
bijedna soba; međutim, to je bila umjetno stvorena bijeda. Ispod se
nazirala kvaliteta. Bijeda je bila tek još jedna u nizu maski; zato što je
ovo mjesto, po svemu sudeći, bilo uređeno za neku osobu određenih
zahtjeva: ovo pripada ovamo i nigdje drugdje! To stoji tamo i tamo
mora ostati! Namještaj i sitnice djelovali su pohabano, ali to onom tko
je ovdje živio nije smetalo. Soba je ovako bila ugodnija. To je bila takva
vrsta sobe.
Čija je to soba? Staričina? Ona se s mukom kretala prema nekim
vratima lijevo od njih.
“Neka nas nitko ne uznemirava do jutra”, reče Burzmali.
Starica zastane i okrene se.
Lucilla je započne proučavati. Pretvara li se i ona da je stara?
Ne, nije. Stvarno je bila u poodmakloj dobi. Pokreti su joj bili
neuravnoteženi – vrat joj je podrhtavao, tijelo slabo ju je i odavalo; tu
slabost nikako nije mogla spriječiti.
“Čak i ako se radi o nekom važnom?” upita starica svojim
drhtavim glasom.
Treptala je očima dok je govorila. Usta su joj se tek neznatno
pomicala, tek toliko da stvore potrebne glasove, pa je riječi izgovarala
kao da ih izvlači odnekud iz dubine. Ramena su joj bila povijena od
mnogo godina provedenih na nekom poslu, gdje joj je tijelo stalno
trebalo biti u tom položaju, pa se sada više nisu mogla dovoljno ispraviti
za ravno gledanje Burzmalija u oči. Zurila je prema gore, ispod obrva,
čudno, kradomice.
“Koju to važnu osobu očekuješ?” upita Burzmali.
Starica slegne ramenima, kao da treba dosta vremena za
razumijevanje pitanja.
“Va-ž-ni ljudi dolaze ovamo”, reče ona.
Lucilla prepozna neke njene tjelesne osobine i izlane se,
smatrajući da Burzmali to mora saznati:
“Ona je s Rakisa!”
Staričin čudan pogled upućen naviše zaustavi se na Lucilli.
Drevni glas reče: “Bila sam svećenica, Hormu gospo.”
“Jasno, s Rakisa je”, reče Burzmali. Njegov glas je upozori da
prekine s daljnjim pitanjima.
“Neću vam nanijeti zlo”, reče starica drhtavim glasom.
“Služite li još uvijek Podijeljenom bogu?”
Ponovno je starica dugo oklijevala prije odgovora.
“Mnogi služe Velikom Gulduru” reče.
Lucilla stisne usne i ponovno pogleda po sobi. Starica je izgubila
na važnosti koju je uživala. “Drago mi je što vas ne moram ubiti”, reče
Lucilla.
Staričina čeljust se opusti parodirajući iznenađenje dok joj je
slina kapala s usna.
Je li i ona potomak Slobodnjaka? Lucilla si dopusti dugi drhtaj,
izraz svog gnušanja. Ova prosjačka mrvica odbačenih i napuštenih ljudi
potomak je naroda koji je nekoć hodao uspravan i ponosan, naroda koji
je hrabro umirao. A ova će umrijeti drhteći.
“Molim vas, vjerujte mi”, zadrhti ponovno starica i napusti sobu.
“Zašto si takva?” upita Burzmali. Oni će nas prebaciti na Rakis!”
Jedva ga je i pogledala, jer je prepoznala strah u njegovom
pitanju. Strah za nju.
Ali ja nisam ostavila traga u njemu, pomisli ona.
Sa zaprepaštenjem je shvatila da je Burzmali naslutio mržnju u
njoj. Mrzim ih! pomisli ona. Mrzim ljude ovog planeta!
To je bio opasan osjećaj za jednu časnu majku. Još je plamtio u
njoj. Ovaj planet ju je promijenio kako to ona nije željela. Nije htjela
prihvatiti da nešto takvo postoji. Intelektualno shvaćanje bila je jedna
stvar; a iskustvo nešto sasvim drugo.
Prokleti bili!
Ali oni su već bili prokleti.
U prsima ju je boljelo. Razočaranje! Tu novu spoznaju nije
mogla izbjeći. Što se dogodilo s tim ljudima?
Ljudima?
Vanjski oklop je bio prisutan, ali ih čovjek više nije mogao
nazvati živim u pravom smislu te riječi. Opasnim, da. Nadasve opasnim.
“Moramo se odmoriti kad nam se za to pruži mogućnost”, reče
Burzmali.
“Ne moram zaraditi svoj novac?” upita ona.
Burzmali problijedi. “To što smo učinili bilo je neophodno!
Imali smo sreće i nitko nas nije zaustavio, ali se i to moglo dogoditi!”
“A je li ovo mjesto sigurno?”
“Toliko koliko sam ga uspio takvim učiniti. Sve prisutne sam
vlastoručno skenirao, ili su to učinili moji ljudi.”
Lucilla pronađe neki stari kauč koji je mirisao na stare parfeme i
smjesti se na njemu namjeravajući iz sebe izbaciti osjećaje opasne
mržnje. Tamo gdje uđe mržnja, lako se može uvući i ljubav! Čula je
Burzmalija kako se smješta na jastucima nasuprot obližnjeg zida.
Uskoro je počeo duboko disati, no Lucilla nije mogla zaspati. I dalje je
osjećala naviranje gomile sjećanja što su ih naprijed gurali drugi koji su
dijelili njena spremljena unutrašnja razmišljanja. Iznenada joj unutrašnja
vizija na trenutak predstavi jednu ulicu i lica, ljude koji su se kretali po
jasnom sunčevom svijetlu. Trebalo joj je dosta da shvati kako sve to
promatra iz nekog čudnog kuta – netko je ljulja u naručju. Znala je da je
to jedno od njenih vlastitih sjećanja. Mogla je jasno raspoznati osobu
koja ju je držala, mogla je osjetiti tople otkucaje srca uz topao obraz.
Lucilla osjeti sol vlastitih suza.
Naposljetku je shvatila da ju je Gammu dirnuo dublje od bilo
čega doživljenog još od prvih dana školovanja kod Bene Gesserita.
40.
Skriveno iza čvrstih prepreka srce se pretvara u led.
Darwi Odrade, rasprava na Savjetu
Bili su skupina puna žestoke napetosti: Taraza (s tajnim
oklopom ispod odore stalno je razmišljala o ostalim mjerama opreza
koje je poduzela), Odrade (sigurna da može doći do obračuna i
zabrinuta zbog toga), Sheeana (dobro obaviještena o svemu što bi se
ovdje moglo dogoditi, te zaklonjena iza tri majke čuvarice koje su je
pratile u korak poput živog oklopa), Waff (zabrinut zbog mogućnosti da
mu je neka tajanstvena benegesseritska smicalica zamaglila razum),
lažni Tuek (nije se ni trudio kriti kako svakog trena može planuti) i
devet Tuekovih savjetnika s Rakisa (srdito su tražili vlast za sebe ili za
svoju obitelj).
Osim njih, uz Tarazu je stajalo još pet akilotkinja, koje je
Sestrinstvo odgajalo i obučilo za fizičko obračunavanje. Waff je stigao s
istim brojem novih Liceigrača.
Okupili su se u potkrovlju muzeja Dar-es-Balata. Bila je to
dugačka prostorija sa zidom od plaza okrenutim prema zapadu na
čipkasto zelenilo vrta na krovu. Njena unutrašnjost je bila puna mekanih
kauča i ukrašena umjetničkim zaslonima iz Tiraninove ne-prostorije.
Odrade se nije slagala sa zahtjevom da i Sheeana bude nazočna, ali
Taraza je ostala nepopustljiva. Djevojčičin utjecaj na Waffa i pojedine
svećenike davao je Bene Gesseritu veliku prednost.
Preko dugačkog zida s prozorima nalazili su se dolban zasloni
koji su zadržavali najjači sjaj sunca i kad bi ono bilo na zalasku. To što
je prostorija okrenuta prema zapadu, Odradi je nešto govorila. Prozori
su gledali na zemlju sumraka u kojoj se odmarao Shai-Hulud. Bila je to
prostorija okrenuta na prošlost, na smrt.
Divila se dolbanima ispred sebe. Imali su oblik plosnatih ili
crnih rebara, deset molekula širokih, koji su se okretali u prozirnoj
tekućoj sredini. Bili su to najbolji ixijanski dolbani koji su se automatski
uključivali i propuštali unaprijed ugođenu količinu svjetla, bez da
pritom ometaju pogled. Odrade je znala da su ih umjetnici i drevni
trgovci više voljeli od polarizirajućih sustava, jer su propuštali čitav
spektar raspoloživa svjetla. To što su ovdje bili postavljeni, govorilo je
o namjeni ove prostorije – bila je to kutija za najveće blago Boga-cara.
Da – tamo se nalazila halja što ju je nosila žena koja mu je trebala
postati ženom.
Na jednom kraju prostorije bijesno su se međusobno svađali
svećenički savjetnici, ne mareći zbog nazočnosti lažnog Tueka. Taraza
je stajala u blizini i slušala. Izraz njenog lica nedvosmisleno je
pokazivao da svećenike smatra budalama.
Nedaleko od širokih ulaznih vrata stajao je Waff sa svojom
svitom Liceigrača. Pažnja mu je lutala od Sheeane do Odrade, od
Odrade do Taraze, a samo povremeno bi je prebacio na svećenike u
svađi. Svaki Waffov pokret otkrivao je njegovu nesigurnost. Hoće li ga
Bene Gesserit stvarno podržati? Mogu li zajedničkim snagama mirnim
putem nadvladati rakišku opoziciju?
Sheeana sa svojim čuvaricama stane pokraj Odrade. Odrade je
opazila da se na djevojčinom tijelu još ističu žilavi mišići, ali se to
pomalo popunjavalo i mišići su dobivali benegesseritske odlike. Visoko
uzdignute jagodice ispod maslinaste kože postale su mekše, smeđe oči
vodenkastije, ali u kosi su joj se i dalje presijavali crveni pramenovi.
Pažnja koju je pridavala svećenicima u svađi, jasno je govorila o dobroj
procjeni svega što joj je bilo rečeno u uputama.
“Hoće li se stvarno boriti?” šapne ona.
“Slušaj što govore”, reče Odrade.
“Što će učiniti Vrhovna majka?”
“Pažljivo je promatraj.”
Obje pogledaše Tarazu okruženu svojim mišićavim
akilotkinjama. Taraza se, po svemu sudeći, zabavljala promatrajući
svećenike.
Skupina s Rakisa započela je svoju raspravu još vani, u vrtu na
krovu. Kada su se sjene izdužile, prenijeli su je unutra. Ljutito su frktali,
s vremena na vrijeme nešto bi promrmljali, a zatim bi povisili glasove.
Zar nisu zamijetili kako ih lažni Tuek promatra?
Odrade ponovno pažljivo pogleda obzor koji se vidio s druge
strane krovnog vrta: tamo vani u pustinji nije se nazirao nikakav drugi
znak života. Kamo god bi se iz Dar-es-Balata pogledalo – vidio bi se
samo prazan pijesak. Ovdje rođeni i odrasli ljudi imaju drukčije poglede
na život i u drukčijem svjetlu vide svoj planet od većine ovih
svećeničkih savjetnika. Ovo nije bio Rakis zelenih pojasa i
navodnjavanih oaza kojima su bili bogati viši predjeli i koji su, poput
cvjetnih prstiju, ulazili u dugačke pustinjske trake. Od Dar-es-Balata
protezala se središnja pustinja u obliku širokog pojasa koji je opasivao
cijeli planet.
“Dosta sam se naslušao tih gluposti!” plane lažni Tuek. Grubo je
odgurnuo jednog od savjetnika u stranu i ušao u središte kruga koji su
oblikovali članovi skupine u svađi, osvrćući se oko sebe i pogledavajući
svako lice pojedinačno. “Jeste li svi poludjeli?”
Jedan od svećenika (bio je to, oh, bože, stari Albertus) pogleda
preko prostorije u Waffa i dovikne mu: “Sir Waff! Možete li, molim
vas, smiriti svoga Liceigrača?”
Waff je trenutak oklijevao, a zatim se, s pratnjom koja se nije
odvajala od njega, uputi prema onima što su se prepirali. Lažni Tuek se
okrene i uperi prst u Waffa: “Ti! Ostani gdje si! Neću dopustiti nikakvo
miješanje od strane Tleilaxa! Shvatio sam tvoju zavjeru!”
Dok je tobožnji Tuek govorio, Odrade je promatrala Waffa.
Iznenađenje! Gospodaru Bene Tleilaxa nikada se ranije nijedan sluga
nije ovako obratio. Kakav šok! Lice mu se zgrčilo od bijesa. Mrmljanje
slično buci kakvu stvaraju pobjesnjeli kukci stigne iz njegovih usta; bili
su oblikovani; znači, radilo se o nekom jeziku. Liceigrači iz njegove
pratnje se slede, ali lažni Tuek jednostavno ponovno prebaci pažnju na
svoje savjetnike.
Waff prestane mrmljati. Zaprepaštenje! Njegov Liceigrač Tuek
ne želi slušati! Krene prema svećenicima. Lažni Tuek to primijeti i
ponovno prema njemu ispruži ruku s uperenim drhtavim prstom.
“Rekao sam ti, ne miješaj se u ovo! Možda me možeš ukloniti,
ali mi nećeš natovariti svoju tleilašku prljavštinu!”
To je upalilo. Shvatio je. Bacio je brz pogled prema Tarazi i
primijetio da to sve skupa nju zabavlja, što je bila nova potvrda da je
situacija u kojoj se našao stvarno neugodna. Sada je u imao novu metu
za smirenje svoga bijesa.
“Znala si!”
“Pretpostavljala sam.”
“Ti… ti…”
“Predobro ste ga oblikovali”, reče Taraza. “To je vaše djelo.”
Svećenici su istog trena zaboravili ovaj kratki razgovor,
nastavljajući galamiti na lažnog Tueka, naređujući mu neka zašuti i
odmakne se, nazivajući ga prokletim Liceigračem!
Odrade je pomno promatrala objekt tog napada. Kako duboko je
bio usađen otisak? Je li stvarno vjerovao da je pravi Tuek?
U trenutku kad je zavlada iznenadna tišina, tobožnji Tuek se
dostojanstveno isprsi i prezirno pogleda svoje optužitelje. “Svi me
poznajete”, reče. “Svi vi znate koliko sam godina služio Podijeljenom
bogu, koji je Jedan bog. Poći ću sada k njemu ako vi, koji kujete
zavjeru, to želite, ali upamtite jedno: on zna što vam je u srcima!”
Svećenici, svi kao jedan, pogledaše u Waffa. Nitko od njih nije
vidio da Liceigrač zamjenjuje njihovog Visokog svećenika. Nije bilo
tijela. Jedini dokaz bile su glasine koje su mogle biti i lažne. Zatečeni,
njih nekoliko pogleda u Odrade. Njen je glas bio jedan od onih koji su
ih uvjeravali u nešto takvo.
I Waff je gledao u Odrade.
Ona se nasmiješi i obrati gospodaru Tleilaxa. “Našim bi
ciljevima sada koristilo da visoko svećenstvo ne prijeđe u druge ruke”,
reče ona.
Waff istog trena shvati kakvu korist za sebe može izvući iz toga.
To je bio klin između svećenika i Bene Gesserita. Ovim je možda bio
otklonjen jedan od najopasnijih utjecaja koje je Sestrinstvo imalo na
Tleilaxe.
“To odgovara i mojim ciljevima”, reče on.
Budući da su svećenici ponovno u bijesu povisili glasove,
Taraza se javi, postavivši ključno pitanje: “Tko će od vas razvrgnuti naš
sporazum?.
Tuek odgurne u stranu dvojicu svojih savjetnika i krene preko
prostorije prema Vrhovnoj majci. Zaustavio se tek korak od nje.
“Kakva je to sada igra?” upita on.
“Podržavamo vas protiv tih koji bi vas zamijenili”, reče ona.
“Bene Tleilaxi nam se u tome pridružuju. Na taj način dokazujemo da i
o nama ovisi imenovanje Visokog svećenika.”
Nekoliko svećeničkih glasova u isti mah postavi pitanje: “Je li
on Liceigrač ili nije?”
Taraza smireno pogleda čovjeka ispred sebe: “Jesi li ti
Liceigrač?”
“Jasno, nisam!”
Taraza pogleda Odrade, koja reče: “Izgleda, došlo je do
pogreške.”
Odrade izdvoji Albertusa između ostalih svećenika i razmjeni s
njim pogled. “Sheeana”, reče, “što će sada poduzeti crkva Podijeljenog
boga?”
Kako su je uputile, Sheeana izađe iz kruga koji su stvorile njene
čuvarice i progovori rabeći pravu boju glasa kojoj su je naučili:
“Nastavit će služiti boga!”
“Izgleda da smo završili posao zbog kojeg smo se sastali”, reče
Taraza. “Ako tebi, Visoki svećeniče Tuek, treba zaštita, odred naših
čuvarica čeka u hodniku. Tvoje su, želiš li to.”
Vidjeli su da prihvaća i razumije. Postao je pripadnik Bene
Gesserita. Nije se sjećao svoga podrijetla; nije se sjećao da je Liceigrač.
Kad su se svećenici i Tuek udaljili, Waff reče Tarazi jednu
jedinu riječ i to na islamskom: “Objasni!”
Taraza se odvoji od svoje straže, tobože se otkrivajući za mogući
napad. To je bio proračunat pokret koji su raspravile pred Sheeanom.
Taraza odgovori na istom jeziku: “Popuštamo pritisak na Bene
Tleilaxe.”
Čekali su da on odvaže njene riječi. Taraza se sjeti imena kojim
su Tleilaxi sebe nazivali: može se prevesti kao ‘neimenovani’. Taj se
naziv često koristio za bogove.
Ovaj bog očito nije to otkriće proširio na svoje oponašatelje
među Ixijancima i Ribogovornicama. Waffa su čekali novi šokovi.
Doduše, djelovao je poprilično zbunjeno.
Našao pred mnogim pitanjima bez odgovora. Nije bio
zadovoljan izvješćima koje je dobio s Gammu. Sada je igrao opasnu
dvostruku igru. Je li i Sestrinstvo igralo sličnu igru? Izgubljeni Tleilaxi
ne smiju ostati po strani prije nego što provedu napad Uvaženih
Priležnica. I sama Taraza je upozorila na to. Je li stari bashar na Gammu
još bio sila na koju je trebalo računati?
Upita je to.
Taraza mu odgovori protupitanjem: “Na koji ste način izmijenili
našeg golu? Što se nadate time postići?” Bila je gotovo sigurna da već
zna. Ali trebalo je naglasiti tobožnje neznanje.
Waff bi joj najradije rekao: “Smrt svim Benegesseritkinjama!”
Bile su preopasne. Ipak, njihova vrijednost nije za podcjenjivanje.
Utone u mrzovoljnu šutnju, promatrajući časne majke mračnim
pogledom koji je njegove patuljaste crte lica činio još djetinjastijim.
Nestrpljivo dijete, pomisli Taraza. Upozorila se ponovno na
opasnost podcjenjivanja Waffa. Razbiješ li tleilaško jaje, unutra ćeš naći
samo novo jaje – i tako u beskonačnost! Sve se vraćalo natrag na
Odradine sumnje o svađi koja ih je mogla lako povući u krvavi obračun.
Jesu li im Tleilaxi zaista otkrili sve što su saznali od kurvi i ostalih
izgubljenih? Je li gola tek potencijalno tleilaško oružje?
Taraza ga odluči još jednom podrobno ispitati, koristeći za
napad ‘Analize broj devet’ njenog Savjeta. Nastavivši na islamskom,
reče: “Želiš li uprljati svoju čast u zemlji Proroka? Nisi otvoreno
sudjelovao u diobi iako si to obećao.”
“Rekli smo vam da spolni…”
“Ne dijeliš sve” prekine ga ona. “Znamo da je to zbog gole.”
Lako je čitala njegove reakcije. Bio je poput životinje satjerane u
kut. A takve životinje su vrlo opasne. Jednom je vidjela lovačkog psa,
mješanca, divlje stvorenje smežuranog repa porijeklom od drevnih
ljubimaca s Dana, kojeg je gomila mladeži satjerala u kut. Životinja je
neočekivano žestoko jurnula na svoje progonitelje, probijajući si prolaz
prema slobodi. Dva mladića bila su osakaćena za cijeli život, a samo je
jedan prošao bez povreda! Waff je upravo sada bio poput te životinje.
Mogla je vidjeti kako mu šake žude za oružjem, ali Tleilaxi i Bene
Gesseriti pomno su pregledali jedni druge prije ulaska ovamo. Bila je
sigurna da nemaju oružja. Ipak…
Podgrijavajući neizvjesnost, kao obično, Waff progovori:
“Mislite da nisam svjestan na koji način želite ovladati nama!”
“A ovdje je i trulež koju sa sobom nose Raspršeni”, nastavi ona.
“Trulež u središtu.”
Waffovo držanje se promijeni. Nije mogao zanemariti dublju
implikaciju benegesseritske misli. Sije li to ona razdor?
“Prorok je usadio lokator koji otkucava u svijesti svakog
čovjeka, bio on iz Raspršenih ili ne”, reče Taraza. “Vratio nam ih je
zajedno s nedirnutom truleži.”
Waff stisne zube. Što je to radila? Na trenutak suludo pomisli da
ga je Sestrinstvo opteretilo nekom tajnom drogom u zraku. Znale su stvari
koje su drugima bile nedostupne. Njegov pogled lutao je od
Taraze do Odrade, pa natrag na Tarazu. Znao je da je star i da je prošao
kroz mnoštvo ponovnih buđenja kao gola, ali i to da nije bio star i na
način Bene Gesserita. One su stvarno bile stare! Rijetko kad bi izgledale
stare, ali bile su starije nego što se usuđivao i pomisliti.
Tarazu su mučile slične misli. U Waffovim očima ugledala je
bljesak dublje svijesti. Potreba je otvorila nova vrata razuma. Koliko
duboko su Tleilaxi išli? Njegove oči bile su tako stare! Uhvatio ju je
osjećaj da su mozgovi gospodara Tleilaxa ranije bili nešto drugo – sada
su poput holo-zapisa iz kojeg su izbrisani svi osjećaji koji čovjeka čine
slabim. U njemu je naslutila nepovjerenje prema osjećajima, koje je i
sama osjećala. Je li to spona koja ih je mogla ujediniti?
Tropizam običnih misli.
“Kažeš da popuštaš stisak kojim nas držiš?”, progunđa Waff,
“ali ja osjećam tvoje prste oko svoga grla.”
“Onda i nas netko drži za gušu”, reče ona. “Neki od vaših
Izgubljenih su vam se vratili. Nama se iz Raspršenja nije vratila nijedna
časna majka.”
“Rekla si da znaš sve o…”
“Imamo i druge načine dobivanja podataka. Što misliš, što se
dogodilo s časnim majkama koje smo poslale u Raspršenje?”
“Neka nesreća?” On odmahne glavom. Ovo je bio sasvim novi
podatak. Nijedan od Tleilaxa koji su se vratili nije to spomenuo.
Proturječnost mu je hranila dvojbe. Kome vjerovati?
“Bile su zavedene”, reče Taraza.
Kad je Odrade prvi put čula Vrhovnu majku kako izgovara ovu
općenitu sumnju, osjetila je golemu moć koju je u sebi nosila ta
Tarazina jednostavna izjava. Odrade se užasne. Poznavala je izvore,
nepredvidive planove, improvizirane načine kojima se neka časna majka
mogla koristiti u svladavanju prepreka. Postoji li Nešto Izvan što bi
moglo to zaustaviti?
Budući da Waff nije odgovarao, Taraza nastavi: “Došao si k
nama uprljanih ruku.”
“Usuđuješ se to reći?” uzvikne Waff “Ti, koja i dalje prazniš
naše izvore novca kako te je to naučila basharova majka?”
“Znale smo da možete podnijeti te gubitke, dobijete li sredstva
od Raspršenih”, odgovori Taraza.
Waff drhtavo udahne. Tako znači, Bene Gesserit je znao čak i to.
Djelomice je naslućivao kako su to otkrile. Pa, trebao bi pronaći način
za ponovno ovladavanje lažnim Tuekom. Rakis je bila cijena koju su
Raspršeni, zapravo, i tražili, a Tleilaxi su je još uvijek mogli platiti.
Taraza priđe još bliže Waffu, sama i ranjiva. Nije joj promakla
napetost među njenim čuvaricama. Sheeana se približi malen korak
Vrhovnoj majci, ali je Odrade odvuče natrag.
Odrade je motrila na Vrhovnu majku, a ne na moguće napadače.
Zar su Tleilaxi stvarno vjerovali da će im Bene Gesserit služiti? Nije
bilo dvojbi, Taraza je ispitivala dubinu tog vjerovanja. I to na
islamskom. Izgledala je tako usamljena, tako udaljena od svojih
čuvarica, a tako blizu Waffu i njegovim ljudima. Kamo će Waffa sada
odvesti njegove očite sumnje?
Taraza zadrhti.
Odrade je to primijetila. Taraza je bila neobično mršava, poput
nekog djeteta, i nikada se nije uspijevala nimalo udebljati. Zato je bila
izrazito osjetljiva na temperaturne promjene; uopće nije podnosila
hladnoću, ali Odrade nije osjetila nikakvu promjenu temperature u
prostoriji. Taraza je u tom trenutku nešto opasno odlučila, toliko opasno
da ju je tijelo izdalo. Naravno, ta odluka nije bila opasna po nju, već po
Sestrinstvo. To je bio najstrašniji benegesseritski zločin: izdaja vlastitog
reda.
“U svemu ćemo vam služiti osim u jednome” reče Taraza.
“Nikada nećemo postati prihvatni spremnici za gole!”
Waff problijedi.
Taraza nastavi: “Nijedna od nas nije niti će ikada postati…” tu
napravi stanku, “… axolotl posuda.”
Waff podigne desnu ruku i njome napravi pokret poznat svakoj
časnoj majci: znak za Liceigrače da napadnu.
Taraza pokaže na njegovu uzdignutu ruku. “Završiš li tu kretnju,
Tleilaxi će sve izgubiti. Glasnik boga…” Taraza kimne preko ramena
prema Sheeani “… okrenut će vam leđa i riječi Proroka pretvorit će se u
vašim ustima u prašinu.”
Te riječi izgovorene na islamskom dotukle su Waffa. On spusti
ruku, ali nastavi mrko promatrati Tarazu.
“Moja veleposlanica ti je obećala da ćemo dijeliti sve što
znamo”, nastavi Taraza. “Složio si se s tim. Božji glasnik sluša ušima
Proroka! A što izvire iz Abdla od Tleilaxa?”
Waffova ramena se opustiše.
Taraza mu okrene leđa. Bio je to lukav pokret, ali i ona i ostale
nazočne časne majke znale su da joj sada ne prijeti nikakva opasnost.
Pogledavši preko prostorije u Odrade, Taraza si dopusti osmijeh, jer je
znala da će ga Odrade pravilno protumačiti. Došlo je vrijeme za malo
benegesseritskog kažnjavanja.
“Tleilaxi žele Atreide za razmnožavanje”, nastavi Taraza.
“Dajem vam Darwi Odrade. Dobit ćete ih još.”
Waff je odlučio. “Možda mnogo toga znate o Uvaženim
Priležnicama” reče on, ali vi…”
“Kurve!” vikne Taraza ponovno se okrenuvši prema njemu.
“Kako želite. Ima nešto u svezi s njima što, iz vaših se riječi
naslućuje, ne znate. Potvrdit ću našu pogodbu otkrivši vam o čemu se
radi. One mogu proširiti uzbuđenje razine orgazma na cijelo tijelo
muškarca. One izvlače iz muškarca potpunu osjetilnu suradnju. Stvaraju
se umnoženi valovi orgazama koje žene mogu produžavati… tijekom
neograničenog razdoblja.”
“Potpuna suradnja.” Taraza nije ni pokušala prikriti svoje
zaprepaštenje.
I Odrade je slušala kao u šoku, primijetivši da to osjećaj dijele i
sve nazočne sestre, pa čak i akolitkinje. Činilo se da jedino Sheeana ne
shvaća.
“Kažem vam, Vrhovna majko Taraza” reče Waff sa zlobnim
osmjehom na licu, “mi smo to ponovili s našim ljudima. Čak i sa
mnom! U bijesu sam naveo Liceigrača koji je glumio ulogu… žene, na
samouništenje. Nitko… tvrdim vam, nitko drugi ne može na takav način
utjecati na mene!”
“Kako utjecati?”
“Da se radilo o jednoj od tih… tih kurvi, kako ih vi nazivate,
učinio bih sve što bi od mene zatražila.” On se strese. “Jedva sam
smogao snage da… uništim…” Tu odmahne glavom zbunjen sjećanjima.
“Spasio me je bijes.”
Taraza pokuša progutati slinu kroz suho grlo.
“Kako…”
“Kako im to uspijeva? Uspijeva im sasvim dobro! Prije nego što
s vama podijelim to znanje, upozoravam vas: pokuša li ikada neka od
vas uporabiti tu moć na nekom od nas, nastupit će krvavi obračun!
Uvjetovali smo naš domel i sve naše ljude da krenu ubijati sve časne
majke koje mogu pronaći, već i na najmanju naznaku da s pomoću te
sile želite ovladati nama!”
“Nijedna od nas neće se poslužiti time, ali ne zbog vaše prijetnje.
Sprječava nas spoznaja da bi i nas same to uništilo. Vaš krvavi obračun
bio bi nepotreban.”
“Oh? Zašto to onda ne uništi i te… te kurve?”
“Uništava ih! A uništava i svakoga koga one dotaknu!”
“Mene nije uništilo!”
“Bog te štiti, moj Abdle”, reče Taraza. “Kao što On štiti i ostale
svoje vjernike.”
Uvjeren u to, Waff prođe pogledom po prostoriji, a zatim
ponovno pogleda Tarazu. “Neka svi saznaju da sam ispunio taj zavjet u
zemlji Prorokovoj. One to čine ovako… Uostalom…” On mahne rukom
prema dvojici Liceigrača stražara. “Pokazat ćemo kako.”
Mnogo kasnije, kad je ostala sama u svojoj sobi u potkrovlju,
Odrade se pitala je li bilo pametno što su i Sheeani dopustili
promatranje cijele predstave. Pa, zašto ne? Sheeana se već obvezala
Sestrinstvu. A da su je udaljili, pobudili bi Waffove sumnje.
Dok je promatrala predstavu Liceigrača, Sheeana se zamjetno
osjetilno uzbudila. Proktorice će morati za Sheeanu pozvati svoje muške
pomagače ranije nego što je to uobičajeno. Što će Sheeana onda učiniti?
Hoće li iskušati ovo novo znanje na muškarcima? Da bi to spriječile,
morat će je uvjetovati da se suzdrži! Mora naučiti da je to i za nju
opasno.
Nazočne sestre i akolitkinje zadržale su dobar samonadzor,
zapisujući to što su naučile duboko u sjećanje. Sheeanina obuka mora se
graditi na tom iskustvu. Ostale su već ovladale tim vječnim silama.
Liceigrači-promatrači ostali su nedokučivi, ali na Waffu se imalo
što zamijetiti. Rekao je da će uništiti prikazivače, ali što će prvo učiniti?
Hoće li pasti u iskušenje? Kakve su mu misli prolazile glavom dok je
promatrao kako se muškarac Liceigrač previja u ekstazi od koje se gubi
razum?
Predstava je na neki način podsjetila Odrade na rakiški ples koji
je vidjela na Velikom trgu u Keenu. Promatran u kratkim razdobljima,
ples je bio namjerno aritmičan, ali napredovanje je stvaralo ritam u
jednom dužem razdoblju, koje se ponavljalo svakih dvije stotine…
koraka. Plesači su razvukli ritam do zavidnog stupnja.
Kao i Liceigrači-prikazivači u svojoj predstavi.
Siaynoq je prerastao u spolnu vlast nad milijardama u
Raspršenju!
Odrade je razmišljala o plesu, o njegovom razvučenom ritmu
nakon kojeg je slijedilo kaotično divljanje. Sjajno usmjeravanje energije
Siaynoqa pretvorilo se u jednu drugu razmjenu. Razmišljala je o
Sheeaninom uzbuđenom odgovoru na njenu letimičnu primjedbu o tom
plesu na Velikom trgu. Odrade se sjeti da je upitala Sheeanu:
“U čemu to oni tamo sudjeluju?”
“To su plesači, glupačo!”
Nije smjela dopustiti Sheeani takvo odgovaranje. “Upozorila
sam te, ne rabi taj ton, Sheeana. Želiš li možda odmah saznati što jedna
časna majka može učiniti da bi te kaznila?”
Riječi su plesale poput sablasnih poruka u Odradinoj svijesti dok
je promatrala tamu koja se spuštala s druge strane zidova potkrovlja u
Dar-es-Balatu. Osjetila je kako je hvata strašna usamljenost. Svi ostali
su odavno napustili prostoriju.
Ostaju samo kažnjeni!
Kako li je oštroumna bila Sheeana u toj prostoriji iznad Velikog
trga, a njena svijest puna pitanja. “Zašto uvijek govoriš o nanošenju boli
i kažnjavanju?”
“Moraš naučiti biti poslušna. Kako ćeš vladati drugima, ne
možeš li sama sebe nadzirati?”
“Ta pouka mi se ne sviđa.”
“Nikome od nas se ne sviđa baš previše… sve dok kasnije kroz
iskustvo ne shvatimo njenu vrijednost.”
Taj odgovor je dugo mučio Sheeaninu svijest, što je i bio cilj. Na
kraju joj je otkrila sve što je znala o plesu.
“Neki od plesača pobjegnu. Drugi odlaze ravno Shaitanu.
Svećenici kažu da oni idu Shai-Huludu.”
“Što je s onima koji prežive?”
“Kad se oporave, moraju se pridružiti velikom plesu u pustinji.
Ako se Shaitan pojavi, onda umiru. Ako se, pak, ne pojavi, budu
nagrađeni.”
Odrade je shvatila smisao. Više joj nisu trebali daljnji podatci,
iako je imala još mnogo toga za reći. Kako li je samo Sheeanin glas bio
prepun gorčine!
“Dobivaju novac, mjesto na tržnici, sve takve nekakve nagrade.
Svećenici im govore da su se naposljetku pokazali kao ljudska bića.”
“Zar oni koji ne uspiju nisu ljudska bića?”
Sheeana je dugo šutjela, zadubljena u misli. Odrade je, doduše,
sasvim jasno shvaćala odakle to dolazi: ispit Sestrinstva za provjeru
ljudskosti! Sheeana je već krenula putem prihvaćanja humanijeg dijela
Sestrinstva, kojim se nekoć i sama Odrade kretala. Kako li je samo
nježno izgledalo to prihvaćanje u usporedbi s ostalim bolima!
Pri nejasnom svjetlu u potkrovlju muzeja, Odrade podigne desnu
ruku, započne je pregledavati i prisjećati se Kutije agonije i gom-
jabbara na svome vratu – spremnog da je ubije, ustukne li ili vikne.
Ni Sheeana nije kriknula. Ali ona je znala odgovor na Odradino
pitanje još mnogo prije Kutije agonije.
“Oni jesu ljudska bića, ali drukčija.”
Odrade glasno progovori u pravnoj prostoriji sa zaslonima
uzetim iz Tiraninove ne-prostorije.
“Što si nam to učinio, Leto? Zar si ti samo Shaitan koji nam se
obraća? Na kakvu ćeš nas sada diobu natjerati?”
Zar će fosilni ples postati fosilni seks?
“S kime razgovaraš, majko?”
Bio je to Sheeanin glas, koji je došao iz otvorenih vrata na
drugom kraju prostorije. Njena siva postulantska odora vidjela se tamo
kao nejasan obris, postajući sve jasnija dok se približavala.
“Vrhovna majka me je poslala po tebe”, reče Sheeana, zastavši
blizu Odrade.
“Razgovarala sam sama sa sobom”, reče Odrade. Pogleda u
čudno mirnu djevojčicu, sjetivši se kako je bila vrlo uzbuđena u
trenutku postavljanja joj ključnog pitanja.
“Želiš li biti časna majka?”
“Zašto razgovaraš sama sa sobom, majko?” U Sheeaninom glasu
osjećala se zabrinutost. Proktorice učenja imat će pune ruke posla dok
ne otklone te osjećaje.
“Sjetila sam se trenutka kada sam te pitala želiš li biti časna
majka” reče Odrade. “To je potaknulo druge misli.”
“Rekla si da se moram prepustiti vašem usmjeravanju u svim
stvarima, ništa ne skrivajući i u svemu vas slušajući.”
“A ti si upitala: ‘Je li to sve?”’
“Nisam baš mnogo znala, zar ne? Ni sada ne znam baš mnogo.”
“Nitko od nas ne zna, dijete. Osim ako se svi zajedno uhvatimo
u ples. A Shaitan će sigurno doći, ako i najbeznačajniji između nas
iznevjeri.”
41.
Kad se dva stranca sretnu, moraju biti vrlo susretljivi žele li
prebroditi razlike u običajima i naobrazbi.
Gospa Jessica; iz ‘Mudrosti Arrakisa’
I zadnja zelenkasta pruga svjetlosti nestane s obzora prije negoli
je Burzmali dao znak za pokret. Kad su stigli do suprotne strane Ysaija i
obodnog puta koji ih je trebao dovesti do Duncana, već je pao mrak.
Nebo su prekrivali oblaci s kojih se odbijala svjetlost grada prema
urbanim potleušicama prema kojima su ih uputili njihovi vodiči.
Ti vodiči su brinuli Lucillu. Pojavljivali su se iz pokrajnjih ulica
i na iznenada otvaranim vratima da bi im šaptom prenijeli nove upute.
Preveliki broj ljudi je znao za par bjegunaca i mjesto njihovog
sastanka!
Uspjela se oduprijeti mržnji koju je osjećala, ali posljedica toga
bilo je duboko nepovjerenje prema svakoj osobi koju bi ugledala. Sve
joj je teže bilo glumiti ulogu žene za zabavu koja se kreće u društvu
svoje mušterije.
Na dijelu ceste predviđenom za kretanje pješaka bilo je
rastopljenog snijega koji su tu nanijela uglavnom površinska kola u
prolazu. Lucilli su se smrznula stopala već nakon prijeđenih jedva pola
kilometra, te je morala trošiti unutrašnju energiju kako bi ubrzala
krvotok u nogama.
Burzmali je hodao tiho, oborene glave, očito zaokupljen
vlastitim brigama. Lucilla se nije zavaravala. Čuo je svaki zvuk u
blizini, vidio svako vozilo koje se približavalo. Svaki put kad bi naišlo
koje površinsko vozilo grubo bi je gurnuo s ceste. Kola bi projurila
pokraj njih lebdeći na suspenzorima, a blato bi pljusnulo ispod njihovih
rubova i zasulo grmlje uzduž ceste. Burzmali bi je držao priljubljenu uz
tlo pokraj sebe, u snijegu, sve dok ne bi bio siguran da su se kola
udaljila iz vidnog i čujnog polja. Oni u vozilu nisu baš mogli previše
toga čuti osim vlastite glasne tutnjave.
Hodali su dobra dva sata prije nego što je Burzmali zastao i
dobro promotrio cestu ispred njih. Njihovo odredište bila je jedna
zajednica na periferiji, za koju su im rekli da je potpuno sigurna! Lucilla
nije baš previše vjerovala tim tvrdnjama. Nijedno mjesto na Gammu
nije bilo potpuno sigurno’
Žuta svjetla sjajila su odozdo prema oblacima ispred njih,
označavajući mjesto gdje se nalazila ta zajednica. Probijajući se kroz
bljuzgavicu, naišli su na neki tunel koji je vodio ispod obodne ceste, a
zatim su krenuli uz niski brežuljak pretvoren u neku vrstu voćnjaka.
Grane su pri tom nejasnom svjetlu izgledale kao ukočene.
Lucilla pogleda uvis. Oblaci su se prorjeđivali. Gammu je imao
više malih mjeseca – tvrđava ne-brodova. Neke od njih postavio je Teg,
ali ona je primijetila i čitav niz novih koje su se u stražarenju pridružili
prvima. Izgledali su otprilike četiri puta veći od najblistavijih zvijezda i
često su se kretali u parovima, pa je njihova odbijena svjetlost bila
korisna, ali i neujednačena zbog brzog kretanja – penjali su se u nebo,
prelazili njime i spuštali se ispod obzora za svega nekoliko sati. Kroz
otvor u oblacima primijeti niz od šest takvih mjeseca i upita se nisu li i
oni dio Tegovog obrambenog sustava.
Istog trena započne razmišljati o slabostima svojstvenih
opsadnom načinu razmišljanja karakterističnom za takve obrane. Što se
toga tiče, Teg je bio u pravu. Pokretljivost je bila ključna za vojni
uspjeh, ali nije baš bila sigurna je li pritom mislio na pješačenje.
Nije se bilo lako sakriti na padini bijeloj od snijega i Lucilla je
osjećala Burzmalijevu živčanost. Što mogu učiniti, naiđe li netko?
Odavde, nalijevo i prema dolje, vodio je neki usjek pokriven snijegom,
zatvarajući oštar kut u odnosu na zajednicu. To nije bio put, pomisli,
možda bi mogla biti neka staza.
“Ovuda dolje”, reče Burzmali povevši je u usjek.
Snijeg im je dopirao do listova.
“Nadam se da tim ljudima možemo vjerovati”, reče ona.
“Oni mrze Uvažene Priležnice”, odgovori on. “To mi je
dovoljno.”
“Bolje po njih ako je gola već tamo!” Zadržala je za sebe oštriji
odgovor, ali ne mogavši se suzdržati do kraja, nastavi: “Meni nije
dovoljna njihova mržnja.”
Uvijek je bolje očekivati najgore, pomisli ona.
Doduše, došla je do umirujućeg zaključka što se tiče Burzmalija.
Bio je poput Tega. Nijedan od njih nije slijedio tragove koji završavaju
u slijepoj ulici – ako su to ikako mogli izbjeći. Naslućivala je da se čak i
sada oko njih nalaze pomoćne jedinice sakrivene u žbunju.
Snijegom prekriveni put završavao je na popločanoj stazi koja je
blago skretala prema unutra i koju je sustav za grijanje održavao suhom.
Otopljeni snijeg slijevao se u kanal duž sredine puta. Lucilla je
već napravila nekoliko koraka po putu prije nego je shvatila što je on
ranije bio – magžlijeb. Bila je to drevna magnetska transportna baza
koja je nekoć prenosila namirnice ili sirovine do neke tvornice iz doba
prije Raspršenja.
“Ovdje postaje strmije” upozori je Burzmali. “Postoje usječene
stube, ali budi pažljiva. Nisu baš visoke.”
Uskoro su stigli do kraja magžlijeba. Završavao je kod nekog
oronulog zida podignutog od lokalne cigle na temeljima od plasčelika.
Slaba svjetlost na nebu koje se vedrilo otkrivala je primitivnu izradu
cigli… bila je to tipična građevina iz Vremena gladi. Zid je bio
isprepleten vinovom lozom i pjegavim gljivama. Raslinje nije moglo
prikriti pukotine u ciglama i neuspjele pokušaje popravka tih pukotina
žbukom. Samo jedan red uskih prozora gledao je prema mjestu gdje se
magžlijeb pojavljivao iz gomile žbunja i korijenja. Tri prozora svijetlila
su električnim plavetnilom i kroz njih se primjećivalo neko unutrašnje
kretanje praćeno slabim pucketanjem. “Ovo je u stara vremena bila
tvornica”, primijeti Burzmali.
“Imam i oči i sjećanja”, odbrusi Lucilla. Zar je ovo gunđalo
smatralo da je ona potpuno bez inteligencije?
Nešto zloslutno zapucketa s njihove lijeve strane. Iznad nekih
prikrivenih podrumskih vrata podigne se dio busenja i korijenja,
propraćeno sjajem žutog svjetla uperenog prema gore.
“Brzo!” Burzmali je natjera na brzi bijeg preko debelog raslinja i
niza stube koje su otkrila podignuta vrata. Vrata se za njima uz tresak
zatvore, a njih okruži lupa postrojenja.
Lucilla se našla u nekoj prostranoj prostoriji niskog stropa.
Svjetlost je dopirala iz dugačkih redova modernih sjajnih kugli
nanizanih uzduž teških plasčeličnih nosača iznad njihovih glava. Pod je
bio čist pa su na njemu bile vidljive ogrebotine i urezi preostali od
negdašnje aktivnosti i označavali gdje su se nekoć davno nalazila
postrojenja. Daleko na suprotnoj strani primijetila je neko kretanje.
Približavala im se jedna mlada žena u nekoj verziji Lucilline odore sa
zmajevima.
Lucilla onjuši zrak. U prostoriji se osjećao zadah kiseline i
primjesa nečeg prljavog.
“Ovo je bila Harkonnenova tvornica”, reče Burzmali. “Pitam se
što li su ovdje proizvodili?”
Mlada žena se zaustavi ispred Lucille. Imala je vitak stas i
izgledala je vrlo elegantno, što su otkrivali njeni pokreti ispod
priljubljene odore. Lice joj je zračilo unutrašnjim sjajem. To je značilo
da vježba i da je dobrog zdravlja. Doduše, njene krupne zelene oči tvrdo
su i ledeno odmjeravale sve što vide.
“Znači, poslali su još jednu od nas u nadzor ovoga mjesta”, reče
ona.
Lucilla ispruži ruku ušutkavajući Burzmalija koji se spremao
odgovoriti. Ova žena nije bila to za što se izdavala. Kao što nisam ni ja!
Lucilla pažljivo odabere riječi: “Izgleda da se već međusobno
prepoznajemo.
Mlada žena se nasmiješi. “Promatrala sam vas kako se
približavate. Nisam mogla vjerovati svojim očima.” Ona okrzne
Burzmalija podrugljivim pogledom. “Ovo bi ti trebala biti mušterija?”
“I vodič”, reče Lucilla. Primijetila je Burzmalijevu zbunjenost i
molila se da ne postavi neko pogrešno pitanje. Ta mlada žena bila je
opasnost!
“Zar nas ne očekujete?” upita Burzmali.
“Ahhh, evo i govori”, reče mlada žena smijući se. Smijeh joj je
bio hladan kao i pogled.
“Više bih volio kad mi se ne biste obraćali poput nekoj stvari”,
reče Burzmali.
“Ološ s Gammu nazivam kako želim”, odbrusi mlada žena. “Ne
tiče me se što bi ti više volio!”
“Kako si me nazvala?” Burzmali je bio umoran i bijes je u
njemu izbio zbog ovog neočekivanog napada.
“Nazivat ću te kako god želim, ološe!”
Burzmaliju je bilo svega dosta. Prije no što ga je Lucilla uspjela
zaustaviti, on tiho zareži i pokuša mladoj ženi zadati težak udarac.
Udarac nije pogodio zamišljeni cilj.
Lucilla je zadivljeno promatrala ženu kako se saginje
izbjegavajući napad, hvata Burzmalija za rukav kao što bi netko uhvatio
komad tkanine što vijori na vjetru i jednom zasljepljujuće brzom
piruetom, u čijoj se brzini gotovo izgubila njena pristojnost, šalje
Burzmalija na pod. Žena zastane napola čučeći na jednoj nozi, dok joj je
druga bila spremna zadati novi udarac.
“Sada ću ga ubiti”, reče.
Lucilla, koja nije znala što bi se sljedećeg trenutka moglo
dogoditi, zabaci tijelo u stranu, jedva izbjegavši njeno iznenada
izbačeno stopalo, i uzvrati joj standardnim benegesseritskim sabardom
koji obori mladu ženu na leđa, napola presavijenu od udarca što ju je
pogodio u želudac.
“Prijedlog da ubiješ mog vodiča se ne usvaja, ti, već kako ti je
ime”, reče Lucilla.
Mlada žena se borila za zrak, a onda, dašćući nakon svake riječi,
odgovori: “Zovu me Murbella, Velika Uvažena Priležnice. Posramljena
sam, jer si me pobijedila jednim vrlo jednostavnim napadom. Zašto si to
učinila?”
“Trebala ti je lekcija”, odgovori Lucilla.
“Tek sam zaređena, Velika Uvažena Priležnice. Molim te,
oprosti mi. Zahvaljujem ti na odličnoj lekciji i zahvaljivat ću ti svaki put
kad budem rabila tvoj udarac koji sam upravo pohranila u sjećanje.”
Ona pogne glavu, zatim lako skoči na noge s vragolastim sjajem na licu.
Lucilla je upita svojim najledenijim glasom: “Znaš li tko sam
ja?” Krajičkom oka vidjela je Burzmalija kako bolno polagano ustaje na
noge. Ostao je po strani, promatrajući žene, ali lice mu je plamtjelo od
bijesa.
“Prema pokazanoj sposobnosti da mi očitaš lekciju, razabirem
što si, Velika Uvažena Priležnice. Jesi li mi oprostila?” S Murbellinog
lica nestalo je vragolastog sjaja. Stajala je pognute glave.
“Oprošteno ti je. Dolazi li ne-brod?”
“Tako ovdje govore. Spremni smo ga dočekati.” Murbella
okrzne Burzmalija pogledom.
“Još mi može koristiti i treba mi kao pratnja” reče Lucilla.
“Vrlo dobro, Velika Uvažena Priležnice. Uključuje li tvoj
oproštaj i tvoje ime?”
“Ne!”
Murbella uzdahne. “Zarobili smo golu”, reče. “Došao je s juga
prerušen u Tleilaxa. Upravo sam ga se spremala odvesti u krevet kad ste
naišli.”
Burzmali došepa do njih. Lucilla spozna da je shvatio u kakvoj
su opasnosti. Ovo potpuno ‘sigurno mjesto’ zauzeli su neprijatelji. Ali
neprijatelji nisu još gotovo ništa saznali.
“Je li gola povrijeđen?” upita Burzmali.
“Još govori”, odgovori Murbella. “Vrlo čudno.”
“Ti nećeš odvesti golu u krevet”, reče Lucilla. “On spada u moja
posebna zaduženja!”
“Pošteno, Velika Uvažena Priležnice. Ali ja sam ga prva
obilježila: već je djelomice zaveden.”
Ponovno se bešćutno i neobuzdano nasmije, što zaprepasti
Lucillu. “Ovuda. S tog mjesta možete promatrati.”
42.
Umri na Caladanu!
Drevna zdravica
Duncan se pokuša sjetiti gdje se nalazi. Znao je da je Tormsa
mrtav. Krv je šiknula iz Tormsinih očiju. Da, toga se jasno sjećao. Ušli
su u neku mračnu zgradu i odjednom je posvuda oko njih bljesnulo
svjetlo. Osjeti da ga boli zatiljak. Od udarca? Pokušao se pokrenuti, ali
ga mišići nisu htjeli poslušati.
Sjećao se da je sjedio na rubu neke široke čistine. U tijeku je bila
igra s loptom – neobične lopte odskakivale su i letjele bez nekog
određenog smisla. Igrači su bili mladići u svakodnevnoj odjeći s… Giedi
Jedan!
“Vježbaju da postanu starci”, reče. Sjećao se, da, samo je to
rekao.
Njegova pratilja, neka lijepa mlada žena, pogleda ga ne
shvativši.
“Samo bi se starci trebali igrati vani”, reče on.
“Oh?”
Na to pitanje nije mogao odgovoriti. Ušutkala ga je
najjednostavnijom mogućom gestom.
I sljedećeg trenutka me izdala Harkonnenima!
Znači, to je ipak bilo sjećanje iz doba prije nego što je postao
gola.
Gola!
Sjetio se benegesseritske tvrđave na Gammu. Njene biblioteke:
holoslike i putoslike atreidskog vojvode Leta I. Tegova sličnost nije bila
slučajna: bio je malo viši, ali je inače sve ostalo bilo gotovo isto –
duguljasto, mršavo lice, orlovski nos, slavna atreidska karizma…
Teg!
Sjetio se zadnjeg požrtvovnog poteza starog bashara one noći na
Gammu.
Gdje sam sada?
Ovamo ga je doveo Tormsa. Išli su duž nekog zaraslog puta kroz
predgrađe Ysaija. Barunije. Snijeg je počeo padati još prije negoli su po tom
putu prošli dvije stotine metara. Bio je mokar i hvatao se na njih.
Hladan, prijezira vrijedan snijeg koji ih je natjerao na cvokotanje već
nakon samo jedne minute. Zastali su i navukli kapuljače i zakopčali
podstavljene jakne. Tada im je bilo bolje. Uskoro će se spustiti noć. Bit
će mnogo hladnije.
“Tamo naprijed ima neka vrsta zaklona”, rekao je Tormsa. “U
njemu ćemo čekati spuštanje mraka.”
Budući da Duncan nije ništa odgovorio, Tormsa je dodao:
“Nećemo se moći ugrijati, ali barem ćemo biti suhi”
Duncan je ugledao sive obrise spomenutog mjesta nekih tri
stotine koraka od njih. Uzdizalo se uvis kao dva kata neke kuće iznad
prljavog snijega. Odmah je prepoznao mjesto: harkonnenska vanjska
stražarnica. Ovdje su promatrači prebrojavali (i ponekad ubijali) ljude
koji su prolazili. Bila je sagrađena od domorodačkog blata koje su na
jednostavan način pretvorili u goleme cigle – prvo bi oblikovali manje
blatne cigle, a zatim ispekli pomoću širokopojasnog spaljivača kakve su
Harkonneni inače rabili pri rastjerivanju gomile.
Kad su došli do nje, Duncan ugleda ostatke cjeloplošnog
obrambenog štitnika s otvorima za paljbu okrenutim prema svima koji
se približavaju. Netko je već davno prije uništio taj sustav. Iskrivljene
rupe u plošnoj mreži bile su djelomice obrasle grmljem. Ali otvori za
paljbu ostali su slobodni. Oh, da – kako bi oni unutra mogli vidjeti tko
im se približava.
Tormsa je zastao i oslušnuo, pažljivo ispitujući okolinu.
Duncan se zagledao u stražarnicu. Dobro ih se sjećao. Ovo što se
sada nalazilo ispred njega bila je stvar koja je poput nekog
deformiranog raslinja iznikla iz prvobitnog cjevastog sjemenja. Površina
je bila toliko spržena da je djelovala staklasto. Izrasline i izbočine
ukazivale su na mjesta koja su bila izložena najvećoj vrućini. Erozija je
tijekom eona ostavila na njoj svoj trag, ali izvorni oblik je ostao
nedirnut. Podignuo je pogled i prepoznao dio starog suspenzorskog
sustava dizala. Netko je na balkonu provizorno postavio čekrk s
dizalicom.
Znači, otvor u cjeloplošnom štitniku bio je nedavno napravljen.
Tormsa je nestao u tom otvoru.
I kao kad netko okrene prekidač i Duncanovo sjećanje – vizija se
izmijeni. Nalazio se u biblioteci ne-kugle s Tegom. Projektor im je
prikazivao suvremeni Ysaji. Pojam suvremen čudno mu je zvučao.
Barunija je bila suvremeni grad, ako se pod suvremenošću smatra
tehnološka udobnost koja je u skladu s normama vremena. Prijevoz
ljudi i materijala obavljao se u visinama, uglavnom na snopovima
suspenzorskih zraka. Nije bilo otvora u razini tla. Baš je to objašnjavao
Tegu.
Nacrt je bio fizički pretvoren u grad, gdje je svaki kvadratni
metar okomitog i vodoravnog prostora bio iskorišten za stvari koje nisu
bile povezane s kretanjem namirnica i ljudi. Otvori za navodeće zrake
trebali su biti tek toliko veliki da se univerzalne transportne kapsule
mogu uhvatiti na oba kraja.
Teg je rekao: “Idealan oblik bio bi cjevast, s ravnim vrhom za
‘toptere.”
“Harkonneni su više voljeli kvadrate i pravokutnike.”
A to je bilo točno.
Duncan se jasno sjećao Barunije, što ga je natjeralo na drhtaj.
Kroz nju su se provlačile suspenzorske staze u obliku rupa za crve –
neke su bile ravne, neke savijene, a neke su se dizale uvis pod oštrim
kutovima… gore, dolje, na stranu. Osim u slučajevima potpunih
pravokutnika, koji su bili harkonnenovski hir, Barunija je bila sagrađena
prema jednom posebnom kriteriju stanovanja: maksimum izgradnje uz
minimum potrošnje materijala.
“Ravni vrh bio je jedini prostor okrenut ljudima u cijeloj toj
prokletoj stvari!” Sjetio se da je i to rekao i Tegu i Lucilli.
Gore na vrhu nalazili su se nadstrešnice, stražarske kuće po svim
rubovima, na ‘topterskim platformama, na svim ulazima odozdo, oko
svih parkova. Ljudi koji su živjeli na vrhu mogli su zaboraviti na gomile
tijela koja su živjela u neposrednoj blizini, tik ispod njih. Do vrha nisu
smjeli doprijeti ni mirisi ni buka tog meteža. Sluge su se morale okupati
i odjenuti sanitetsku odjeću prije nego što bi se ovdje pojavili.
Teg je imao pitanje: “Zašto je ta masa ljudi pristajala živjeti pod
takvom tlakom?”
Odgovor je bio očit i on mu ga je objasnio. Vani je bilo opasno.
Gradski upravljači su vanjski svijet prikazivali još opasnijim nego što je
on to zapravo bio. Osim toga, tek je njih nekoliko znalo nešto malo o
boljem životu vani. Jedini bolji život, za koji su oni čuli, odvijao se na
vrhu. A jedini put do tamo bila je potpuna poslušnost.
“To će se dogoditi i ti glede toga ništa ne možeš učiniti!”
Bubnjao je neki drugi glas u Duncanovoj glavi. Jasno ga je čuo.
Paul!
Kako je to bilo čudno, pomisli Duncan. To proricanje je bilo
jednako arogantno kao i arogancija najkrhkije mentatske logike.
Nikada ranije nisam pomislio da je Paul arogantan.
Duncan je zurio u vlastito lice u zrcalu. Dijelom svoje svijesti
shvatio je da je ovo sjećanje iz vremena prije nego što je postao gola.
Iznenada, pred njim se stvori neko drugo zrcalo, u kojem je vidio svoje
lice, ali izmijenjeno. To tamnoputo okruglo lice postojalo je sve grublje
– baš kakvo bi i njegovo moglo postati kad sazrije. Zagleda se u vlastite
oči.
Da, bile su to njegove oči. Jednom je čuo kako netko opisuje
njegove oči kao spiljske otvore. Bile su nad visokim jagodicama duboko
usađene ispod obrva. Rekli su mu da je teško odrediti njihovu boju: jesu
li tamnoplave ili tamnozelene, osim kad bi osvjetljenje bilo dobro.
To mu je rekla neka žena. Nije je se mogao sjetiti. Pokušao je
ispružiti ruke i dodirnuti kosu, ali one ga nisu poslušale. Sjetio se da mu
je kosa obojena. Tko je to učinio? Neka starica. Kosa mu više nije bila
kapa od tamnih kovrča.
Vojvoda Leto zurio je u njega s dovratka dnevne sobe na
Caladanu.
“Sada ćemo jesti”, rekao je Vojvoda. Bila je to kraljevska
naredba iz koje je aroganciju odnio profinjeni osmijeh što je govorio:
“Netko je i to morao reći.”
Što se događa s mojim razumom?
Sjetio se da je slijedio Tormsu do mjesta gdje ih je, prema
Tormsinoj tvrdnji, trebao čekati ne-brod.
Bila je to neka velika zgrada koja se uzdizala u noć. Ispod veće
građevine nalazilo se nekoliko manjih vanjskih zgrada. Činile su se
naseljenim. U njima su se mogli čuti glasovi i zvukovi strojeva. Na
uskim prozorima nije se pojavilo nijedno lice. Nijedna vrata se nisu
otvorila. Dok su prolazili pokraj većih zgrada, Duncan je osjetio miris
jela. Podsjetilo ga je to da su toga dana pojeli samo suhe trake kože koje
je Tormsa zvao ‘hranom za put’.
Ušli su u mračnu zgradu.
Svjetlost je buknula.
Tormsine su oči eksplodirale u krvi.
Tama.
Duncan je pogledao ženino lice. I ranije je viđao slična lica:
jedinstvena neuhvatljiva slika preuzeta iz neke duže holo-sekvence.
Gdje je to bilo? Gdje je to vidio? Lice je bilo gotovo ovalno, tek
neznatno prošireno na namrštenom čelu, što je kvarilo njegove gotovo
savršene crte.
Ona progovori: “Zovem se Murbella. Toga se nećeš sjećati, ali
to ti kažem sada, ovog trenutka dok te obilježavam. Odabrala sam te.”
Sjećam te se, Murbella.
Zelene oči bile su širom otvorene ispod lučnih obrva, pa joj je
lice bilo podijeljeno na srednji dio kamo su spadali brada i mala usta
koja treba kasnije ispitati. Bila su punih usnica za koje je znao da se
napuće tijekom sna.
Zelene oči zabulje se u njegove. Kakav ledeni pogled. U njemu
se skrivala moć.
Nešto dodirne njegov obraz.
On otvori oči. To nije bilo sjećanje! Ovo se sada događalo!
Murbella! Bila je ovdje, pa ga je napustila. Sada se vratila.
Sjetio se da se probudio gol na nekoj mekoj površini… jastuku za
spavanje. Prepoznao ga je pod rukama. Murbella se skidala iznad njega,
dok su ga njene zelene oči intenzivno promatrale. Počela ga je
istodobno dirati na mnogim mjestima. Iz usta joj je dopiralo nježno
mumljanje.
Osjetio je brzu erekciju, gotovo bolnu u svojoj ukočenosti.
Nije se mogao oduprijeti. Njene ruke klizile su preko njegova
tijela. Njen jezik. Mumljanje! Po cijelom tijelu šetale su njene usne.
Bradavice njenih grudi lagano su mu prelazile preko obraza, prsa. Kad
joj je uhvatio pogled, prepoznao je u njemu svjesnu namjeru.
Murbella se vratila i sve započela ispočetka!
Preko njenog desnog ramena ugledao je prostrani prozor od
plaza, a iza te prepreke Lucillu i Burzmalja. Je li to san? Burzmali je
priljubio dlanove uz plaz. Lucilla je stajala prekriženih ruku, s
mješavinom bijesa i znatiželje na licu. Murbella mu promrmlja u desno
uho: “Moje ruke su kao vatra”
Tijelom je zakrivala lica iza plaza. Osjećao je plamen gdje god
bi ga dodirnula.
Iznenada, plamen mu zahvati svijest. Skrivena mjesta u njoj
ožive. Pred očima su mu prolazile crvene kapsule poput niza sjajnih
kobasica. Osjetio je kako gori. Eno jedne pune kapsule; uzbuđenje mu
se širilo kroz svijest. Te kapsule! Prepoznao ih je! To je bio on… bile
su…
Svi Duncani Idahoi, original i niz gola okupiše mu se u svijesti.
Podsjećali su na mahune koje prskaju i odriču svako drugo postojanje
osim vlastitog. Vidio je sebe kako leži smrvljen ispod jednog velikog
crva s ljudskim licem.
“Proklet bio, Leto!”
Smrvljen, smrvljen, smrvljen… stalno i ponovno.
Pao je proboden sardaukarskim mačem. Bol je eksplodirala u
blistavo sijevanje koje je progutala tama.
Poginuo je u ‘topteru koji se srušio. Pao je proboden nožem
ubojice Ribogovornice. Umirao je, umirao, umirao.
I ponovno živio.
Poplavila su ga tolika sjećanja da se začudio kako ih je uspio sva
očuvati. Nježnost koju je osjetio držeći tek rođenu kćer u naručju.
Mošusni miris neke vatrene žene. Raznovrsni okusi danijanskog
izvrsnog vina. Naporno lupanje srca pri vježbanju na parteru.
Axolotl posude!
Sjećao se kako se pojavljuje stalno nanovo: snažnog svjetla i
nježnih mehaničkih ruku. Ruke su ga okretale i on je, nejasnim
pogledom novorođenčeta, vidio veliko brdo ženskog tijela… nakazno u
svojoj nepokretnosti zbog debljine… Labirint tamnih cijevi povezivao je
njeno tijelo s golemim metalnim kontejnerima.
Axolotl posuda?
Dahtao je zahvaćen nizom sjećanja koja su se u valovima
slijevala u njega. Svi ti životi! Svi ti životi!
Sada se sjećao što su Tleilaxi usadili u njega, uronili mu u
svijest, to što je čekalo na ovaj trenutak kad ga je trebala zavesti jedna
benegesseritska Utiskivačica.
Ovo je bila Murbella, a ona nije bila pripadnica Bene Gesserita.
Doduše, ona je bila ovdje, na dohvat ruke, pa je tleilaški usadak
preuzeo na sebe brigu oko njegovih reakcija.
Duncan je nježno mrmljao i dodirivao je s takvom spretnošću da
je to zaprepastilo Murbellu. Ne bi trebao toliko sudjelovati! Ne ovako!
Desnom rukom dražio joj je usmine vagine dok joj je lijevom gladio
donje kralješke. Istodobno njegove usne su nježno prelazile preko
njenog nosa, zatim se spuštale do njenih usana, te nastavile prema
lijevom pazuhu.
A tijekom cijelog vremena nježno je mrmljao u ritmu koji je
pulsirao njenim tijelom, uključivao je… slabio joj volju…
Pokušala se odvojiti od njega čim je počeo kod nje izazivati
češće odgovore.
Kako je znao da me treba dodirivati baš na tom mjestu i baš tog
trenutka? I ovdje! I ovdje! Oh, sveta Durova stijeno, odakle on to
zna?
Duncan primijeti kako joj grudi bubre, a nosnice se skupljaju.
Vidio je kako joj se bradavice ukrućuju i oko njih se stvara tamni obruč.
Zamrmljala je i široko razmaknula noge.
Velika Uvažena Priležnice, pomozi mi!
Jedina Uvažena Priležnica koje se mogla sjetiti bila je na
sigurnom i od ove prostorije dijelila su je zabravljena vrata i prepreka
od plaza.
Murbellu preplavi očajnička energija. Odgovarala je na jedini
način koji je poznavala: dodirom, milovanjem, koristeći se svim
oblicima tehnike koju je tako brižljivo izučavala tijekom dugih godina
svoga šegrtovanja.
Na sve to što bi učinila, Duncan je spremno odgovarao nekim
neobuzdanim, stimulativnim protupokretom. Murbella shvati da više ne
može upravljati svojim odgovorima. Odgovarala je automatski, crpeći
znanje iz izvora koji je bio dublji od onog stvorenog njenom obukom.
Osjetila je kako se u njoj stežu vaginalni mišići. Osjetila je u njoj navalu
vlage. Kad je Duncan prodro u nju, začula se kako stenje. Njene ruke,
noge, čitavo njeno tijelo kretalo se u suglasju s oba sustava – dobro
uvježbanim automatizmom i vrlo duboko uronjenom svijesti o
drukčijim potrebama.
Kako li je uspio učiniti to od mene?
Valovi pomamnih kontrakcija krenuše od glatkih mišića
zdjelice. Osjetila je njegov istodobni odgovor i vrlo snažan mlaz
ejakulacije. To je još više pojačalo njene odgovore. Pomamno pulsiranje
nasrne iz kontrakcija njene vagine… van… van. Ekstaza joj je razorila
sve osjećaje. Iza očnih kapaka blještalo joj je sjajno svjetlo. Svaki mišić
podrhtavao joj je u ekstazi kakvu nije ni sanjala da može doživjeti.
Valovi ponovno izbiju van.
Ponovno i ponovno.
Tada izgubi njihov broj.
Kada je Duncan mumljao i ona je mumljala i valovi su ponovno
nadirali.
I ponovno…
Nije bila svjesna protoka vremena, ni okoline, već samo ovog
uranjanja u tu beskonačnu ekstazu.
Istodobno je željela da ekstaza vječno potraje, ali i da prestane.
Ovo se ne bi smjelo događati jednoj ženi! Uvažena Priležnica to ne bi
smjela osjetiti. Takvim osjećajima vladalo se muškarcima!
Duncan izroni iz sustava odgovora koje su ugradili u njega. Još
je nešto bilo što je morao obaviti. Nije se mogao sjetiti o čemu se radi.
Lucilla?
Zamišljao ju je mrtvu pred sobom. Ali ova žena nije bila Lucilla;
ovo je bila… ovo je bila Murbella.
U njemu je ostalo još vrlo malo snage. Dignuo se s Murbelle i
uspio se zadržati na koljenima. Njene ruke su se uzbuđeno pokretale, ali
on nije mogao shvatiti zašto.
Murbella pokuša odgurnuti Duncana od sebe, ali njega nije bilo.
Istog trena je otvorila oči.
Duncan je klečao nad njom. Nije imala pojma koliko je vremena
prošlo. Pokušala je skupiti snagu i ustati, ali nije uspjela. Polako joj se
vraćala sposobnost rasuđivanja.
Zagledala se u Duncanove oči, shvativši tog trenutka tko je taj
muškarac. Muškarac? Bio je to samo mladić. Ali činio je stvari…
stvari… Sve
Uvažene Priležnice bile su upozorene. Postojao je gola kojeg su
Tleilaxi naoružali zabranjenim znanjem. Tog golu treba ubiti!
U njene mišiće nahrupi malo snage. Podigne se na lakte. Boreći
se za zrak, pokušala se otkotrljati od njega, ali samo padne natrag na
meku površinu.
Svetog mu Durovog kamena! Ovaj muškarac ne smije živjeti!
Bio je gola, a mogao je činiti stvari dopuštene samo Uvaženim
Priležnicama. Istodobno je željela nasrnuti na njega i ponovno ga
povući na sebe. Ekstaza! Znala je da bi u tom trenutku učinila sve što bi
od nje zatražio. Učinila bi to za njega.
Ne! Moram ga ubiti!
Ona se ponovno podigne na lakte i uspije sjesti. Zamućeno
pogleda prozor iza kojeg je zatvorila Veliku Uvaženu Priležnicu i
vodiča. Još su tamo stajali i promatrali ih. Lice muškarca bilo je
rumeno. Lice Velike Uvažene Priležnice bilo je nepokretno, kao sam
Durov kamen.
Kako može tako mirno stajati nakon svega što je ovdje vidjela?
Velika Uvažena Priležnica mora ubiti golu!
Murbella dade znak ženi iza plaza i otkotrlja se do zaključanih
vrata koja su se nalazila pokraj jastuka za spavanje. Jedva je uspjela
otključati i otvoriti vrata prije nego što je ponovno pala. Pogledala je
prema mladiću koji je klečao. Znoj se presijavao na njegovom tijelu.
Njegovom divnom tijelu…
Ne!
Očaj je natjera da se ponovno spusti na pod. Prvo je klečala i tek
je snagom volje uspjela ustati. Vraćala joj se snaga, ali koljena su joj i
dalje klecala dok je posrtala oko podnožja ležaja.
Učinit ću to sama bez razmišljanja. Moram to učiniti.
Tijelo joj se klatilo s jedne na drugu stranu. Pokušala je vratiti
ravnotežu i usmjeriti udarac prema njegovom vratu.
Taj udarac dobro je naučila tijekom dugih vježbi. Njime bi mu bi
trebala zdrobiti grkljan. Žrtva bi se trenutno ugušila.
Duncan s lakoćom izbjegne udarac, ali bio je spor… spor.
Murbella gotovo padne pokraj njega, ali je zadržaše ruke Velike
Uvažene Priležnice.
“Ubij ga”, zadašće Murbella. Na njega su nas upozorili. On je
taj!
Murbella osjeti nečije ruke na vratu, nečije prste kako pomamno
stišću spletove živaca ispod ušiju.
Zadnje što je Murbella čula prije nego što se onesvijestila bile su
riječi Velike Uvažene Priležnice: “Nećemo ga ubiti. Ovaj gola ide na
Rakis.”
43.
Između jedinki istoga roda dolazi do najgoreg mogućeg
suparništva. Vrsta razara potrebe. Rast ograničava svaku i najmanje
prisutnu potrebu. I najmanji povoljni uvjet nadzire stopu rasta.
(Zakon minimuma)
Iz ‘Arrakiških pouka’
Zgrada se nalazila malo podalje od široke avenije iza zaklona od
drveća i brižno održavanih cvjetnih živica. Živice su stvarale labirint s
bijelim stupovima čovječje visine koji su dijelili zasađena područja.
Svako vozilo koje je ulazilo ili izlazilo smjelo se kretati tek puzećom
brzinom. Tegova vojnička svijest sve je to pomno zabilježila dok ga je
oklopljeno površinsko vozilo nosilo prema vratima. Ratni maršal
Muzzafar, koji se uz njega jedini nalazio u zadnjem dijelu vozila, shvati
što to Teg zapaža te reče:
“Odozgo nas štiti sustav uzdužnog snopa”
Vojnik u maskirnoj odori, i s dugačkom laserskom puškom
prebačenom preko ramena, otvori vrata i ukoči se kad ugleda
Muzzafara.
Teg krene za njim. Prepoznao je ovo mjesto. Bila je to jedna od
‘sigurnih’ adresa koje mu je nabavila benegesseritska služba sigurnosti.
Očito je podatak koji je imalo Sestrinstvo bio zastario. Doduše,
odnedavno zastario, jer Muzzafar ničim nije pokazao da bi Teg trebao
znati za ovo mjesto.
Dok su išli prema vratima, Teg primijeti da je još jedan zaštitni
sustav, koji je uočio pri svom prvom obilasku Ysaija, ostao netaknut.
Sastojao se od stupova unutar prepreka od drveća i živica koji su se tek
neznatno razlikovali. Ti stupovi bili su skenlaseri kojima se upravljalo
iz jedne od prostorija u zgradi. Konektori u obliku dijamanata
‘očitavali’ su područje između njih i zgrade. Na najmanji dodir tipke u
stražarskoj prostoriji skenlaseri bi izrezali na komade sve živo što bi se
našlo u njihovom vidokrugu.
Muzzafar zastane na vratima i pogleda Tega. “Uvažena
Priležnica koju ćete ovdje sresti najmoćnija je od svih koje su došle
ovamo. Zadovoljava se samo potpunom pokornošću.”
“Treba li to shvatiti kao upozorenje?”
“Bio sam siguran da ćete shvatiti. Oslovljavajte je samo s
Uvažena Priležnice. Nikako drukčije. Ulazimo. Bio sam tako slobodan i
nabavio vam novu odoru.”
Prostoriju, u koju ga je Muzzafar uveo, Teg nije vidio tijekom
svog zadnjeg posjeta. Bila je mala i natrpana crno obloženim kutijama
koje su otkucavale; za njih dvojicu preostalo je malo prostora. Mjesto je
osvjetljavala jedna jedina žuta sjajna kugla. Muzzafar se smesti u kut,
dok je Teg skidao kruto i izgužvano jednodijelno odijelo koje nije
promijenio otkad je napustio ne-kuglu.
“Oprostite što vam ne mogu ponuditi i kupanje”, reče Muzzafar.
“Ne smijemo odugovlačiti. Postala je nestrpljiva.”
Promijenivši odijelo, Teg kao da je postao nova osoba. Crna
odora bila je baš onakva na kakvu je naviknuo; čak su i oznake čina bile
istovjetne. Znači, pred Uvaženom Priležnicom trebao se pojaviti bashar
Sestrinstva. Zanimljivo. Ponovno se potpuno osjećao kao bashar, iako
ga taj snažni osjećaj nikada nije ni napustilo. Doduše, odora ga je
upotpunila i obilježila kao bashara. U ovoj odori nije trebao posebno
isticati tko je.
“Tako je već bolje”, primijeti Muzzafar dok je izvodio Tega u
ulazni hodnik i kretao prema vratima kojih se Teg sjećao. Da, ovdje je
sreo sigurne veze. Tada je i uočio način rada sobnih uređaja koji izgleda
nisu bili zamijenjeni. Nizovi mikroskopskih kom-očiju obrubljivali su
strop i zidove, zaklonjeni srebrnim vodovima za lebdeće sjajne kugle.
Promatrani ne vidi promatrače, pomisli Teg. A promatrači
imaju milijardu očiju.
Njegova dvostruka vizija govorila mu je da ga ovdje očekuje
opasnost, ali ne i trenutni napad.
Ova prostorija, oko pet metara dugačka i četiri metra široka, bila
je mjesto za sastanke na visokoj razini. Kao protuvrijednost novcu,
ovdje se nije izlagala roba. Ljudi su ovdje viđali samo prenosive
ekvivalente svega što je važilo kao valuta – možda melange ili savršeno
oblo so-kamenje veličine očne jabučice, koje je odjednom postajalo
sjajno i meko ili je zračilo, mijenjajući dugine boje ovisno o svjetlosti
što je padala na njega ili o tijelu što ga je dodirivalo. Ovo je bilo mjesto
gdje su se danikin melangea ili smotana vrećica so-kamenja primali kao
nešto prirodno. Cijena nekog planeta mogla se ovdje promijeniti tek
kimanjem glave, treptajem oka ili mrmljanjem. Ovdje nikad neće biti
viđen novčanik s novcem. Najsličnije tome mogli bi biti tanki kovčežići
od transluksa, iz čije bi unutrašnjosti, dobro zaštićenoj od otrova, izlazili
još tanji listovi ridulijanskog kristala s vrlo velikim ispisanim brojevima
i podacima koji se nisu mogli krivotvoriti.
“Ovo je banka”, reče Teg.
“Što?” Muzzafar je zurio u zatvorena vrata na suprotnom zidu.
“Oh, da. Uskoro će stići.”
“Ona nas, jasno, sada već promatra.”
Muzzafar ništa ne odgovori, ali bio je smrknut.
Teg se osvrne oko sebe. Je li se nešto promijenilo od njegovog
prošlog posjeta? Nije primijetio nikakve značajne promjene. Pitao se,
mijenjaju li se svetišta poput ovog uopće tijekom eona. Na podu se
nalazio vlažan tepih, mekan i bijeli poput trbuha krznatog kita.
Svjetlucao je lažnom vlagom, koju je samo stručno oko moglo otkriti.
Golo stopalo na njemu (ovo mjesto nikad nije vidjelo golo stopalo)
osjećalo bi tek neko suho milovanje.
U sredini prostorije nalazio se uski stol dugačak oko dva metra.
Ploča mu je bila najmanje dvadeset milimetara debela. Teg je
naslućivao da je od palisandrovine s Daniana. Duboka smeđa površina
bila je tako uglačana da je njen sjaj upijao sliku, a duboko ispod same
površine nazirale su se žile slične riječnim tokovima. Oko stola su se
nalazila samo četiri admiralska stolca – umjetnički rad od istog drveta
kao i stol, sa sjedištima i naslonima presvučenim lyrovom kožom u
nijansi uglačanog drveta.
Samo četiri stolca. Više bi bilo previše. Prošli put nije iskušao
nijedan od njih, a nije sjeo ni sada, mada je znao s čime bi se njegovo
tijelo tamo susrelo – s udobnošću gotovo ravnoj onoj koju su pružali
prezreni pasonaslonjači. Jasno, nisu se s njima mogli mjeriti glede
mekoće i prilagođavanja tjelesnim oblinama. Prevelika udobnost može
čovjeka u takvom stolcu uljuljati na opuštanje. Ova prostorija i njen
namještaj jasno su poručivali: “Osjećaj se udobno, ali ostani budan”
Tegu padne na pamet da čovjek koji se nađe na ovome mjestu
mora biti ne samo razuman, već da mu i leđa moraju biti zaštićena. To
je zaključio još pri prethodnom posjetu i mišljenje nije promijenio.
Nije bilo prozora, osim onih viđenih izvana i na kojima su
plesale trake svijetla – energetske prepreke koje su služile za odbijanje
napasnika i onemogućavanje bijega. Teg je znao da su takve prepreke
same po sebi opasne, ali bilo je važno i to što su dokazivale. Energija
potrebna za njihovo napajanje bila bi dovoljna za opskrbu strujom
nekog velikog grada tijekom života najdugovječnijeg stanovnika.
To rasipanje bogatstva nije bilo slučajno.
Vrata koja je Muzzafar promatrao otvoriše se meko škljocnuvši.
Opasnost!
Neka žena u svjetlucavoj zlatnoj odori dostojanstveno uđe u
prostoriju. Tkanina se prelijevala u crvenožutim nijansama.
Ona je stara!
Teg nije očekivao tako staru ženu. Lice joj je bilo poput neke
naborane maske. Oči duboko usađene i ledeno zelene. Nos joj je sličio
produženom kljunu čija je sjena dodirivala tanke usne i slijedila oštri
kut brade. Crna okrugla kapica gotovo joj je prekrivala sijedu kosu.
Muzzafar se nakloni.
“Ostavi nas”, reče ona.
On se udalji bez riječi kroz vrata na koja je ona ušla. Kad su se
vrata za njim zatvorila, Teg joj reče: “Uvažena Priležnice.”
“Dakle, vi vjerujete da je ovo banka” U glasu joj se osjećalo
lagano podrhtavanje.
“Naravno.”
“Ovdje se radi o prebacivanju velikih suma prodajom moći”,
reče ona. “Ne govorim o sili koja pokreće tvornice, već o moći koja
vlada ljudima”
“A za to uvijek postoje čudni nazivi kao što su vlada, društvo ili
civilizacija”, odgovori Teg.
“Pretpostavljala sam da ste vrlo inteligentni”, reče ona.
Zatim izvuče jedan od stolaca i sjedne, ali ne naznači Tegu da bi
i on to mogao učiniti. “Sebe smatram bankarom. To me pošteđuje
mnogih zbrkanih, bijednih i preopširnih obrazloženja” Teg ništa ne
odgovori. Vjerojatno nije ni trebao učiniti nešto takvo. Nastavio ju je
proučavati.
“Zašto me tako promatrate?” upita ona.
“Nisam vas zamišljao tako starom” odgovori on.
“He, he, he. Imamo mi za vas mnoga iznenađenja, bashare.
Kasnije će možda neka mlada Uvažena Priležnica promrmljati svoje
ime dok vas bude obilježavala. Zahvalite Duru, dogodi li se to”
On kimne, ne shvativši baš potpuno što je rekla.
“Ova zgrada je također stara”, reče ona. “Promatrala sam vas
dok ste ulazili. Iznenađuje li vas i to? Ili možda ne?”
“Ne.”
“Ova zgrada se nije značajnije promijenila nekoliko tisuća
godina. Građena je od materijala koji će još dugo potrajati.”
On pogledom okrzne stol.
“Oh, ne mislim na drvo. Ispod njega su polastin, polza i
pormabat. Tri ‘p’ koji nikada ne iznevjere kad ih nužda zatreba.”
Teg je i dalje šutio.
“Nužda”, reče ona. “Imate li kakvih primjedbi na nužnosti koje
su vas snašle?”
“Moje primjedbe nisu važne”, odgovori on. Što to smjera?
Jasno, proučava ga. Kao i on nju.
“Smatrate li da je ikada bilo primjedbi na ono što ste činili?”
“Nedvojbeno.”
“Vi ste po prirodi zapovjednik, bashare. Vjerujem da ćete nam
biti vrlo koristan.”
“Oduvijek smatram da sam najkorisniji sam sebi.”
“Bashare! Pogledajte me u oči!”
On je posluša i primijeti kako joj se na bjeloočnicama pojavljuju
sitne narančaste pjege. Osjećaj opasnosti bio je vrlo snažan.
“Budete li ikada opazili da su mi oči potpuno narančaste, čuvajte
se!” reče ona. “To će značiti da ste me uvrijedili više nego što to mogu
dopustiti.”
On kimne potvrdno.
“Sviđa mi se što možete zapovijedati, ali ne meni! Dobri ste za
zapovijedanje šljamu i to je jedina uloga koju možemo dati takvima
poput vas.”
“Šljamu?”
Ona nehajno odmahne rukom. “Onima vani. Poznajete ih. Nisu
baš previše radoznali. Nikakva važna pitanja nikada ne dopru do
njihove svijesti.”
“Pretpostavljao sam da tako mislite.”
“Radimo na tome da tako i ostane”, složi se ona. “Sve što dopre
do njih već je prošlo kroz gusti filtar koji ne propušta ništa što nema
trenutnu vrijednost za opstanak.”
“Bez važnih pitanja”, bočne je on.
“Uvrijeđeni ste, ali nema veze”, reče ona. “Onima vani važna
pitanja su: ‘Hoću li danas jesti?’ ‘Hoću li noćas imati siguran zaklon
koji neće napasti lopovi ili gamad?‘ Luksuz? Luksuz je imati drogu ili
pripadnika suprotnog spola, koji može neko vrijeme zauzdavati zvijer.”
A ta zvijer si ti, pomisli on.
“Nešto vremena sam utrošila na vas, bashare, jer znam da nam
možete biti mnogo korisniji nego Muzzafar. A on je stvarno vrijedan.
Baš ga ovog trenutka nagrađujemo što vas je doveo sposobnog za
prihvaćanje.”
Budući da je Teg i dalje šutio, ona zahihoće. “Ne smatrate se
sposobnim prihvaćati?”
Teg ostane šutjeti. Zar su mu u hranu stavili neku drogu? Vidio
je treperenje u udvostručenoj viziji, ali je iz nje nestao napad nakon
povlačenja narančastih pjega iz očiju Uvažene Priležnice. Doduše,
trebalo je izbjegavati njene noge. One su bile ubojito oružje.
“Jedini je problem što vi o šljamu imate pogrešno mišljenje”,
nastavi ona. “Srećom, oni sami sebe bezgranično ograničavaju. Negdje
u dubini svoje najdublje svijesti oni su toga svjesni, ali ne mogu gubiti
vrijeme na bilo što drugo, što nije neposredno povezano s opstankom”
“Ne mogu postati bolji?” upita on.
“Ne smiju postati bolji! Oh, da, nastojimo njihov samorazvoj
smatrati njihovim velikim hirom. Jasno, od toga nikada nema ništa.”
“Još jedan luksuz koji im je zabranjen”, reče on.
“Nije luksuz! Nepostojanje! Ono mora biti zatvoreno za sva
vremena iza prepreke koju volimo nazivati zaštitničkim neznanjem.”
“To što ne znaš, ne može te povrijediti”
“Bashare, ne sviđa mi se vaš ton.”
Narančaste pjege ponovno zaiskre u njenim očima. Međutim,
predosjećaj napada iščezne čim ona ponovno zahihoće. “To čega se
čuvate, suprotno je onome-što-ne-znate. Podučavamo ih da novo znanje može
biti opasno. Jasno vam je što iz toga proizlazi: svako novo znanje
znači ne-opstanak!”
Vrata iza Uvažene Priležnice se otvore, propuštajući Muzzafara.
Bio je to neki drugi Muzzafar; lice mu je sijalo, a oči blistale. On
ukočeno stane iza stolca Uvažene Priležnice.
“Jednog dana ću i vama moći dopustiti da ovako stojite iza
mene”, reče ona. “Ja to mogu učiniti.”
Što li su učinile Muzzafaru? upitao se Teg. Čovjek je izgledao
kao drogiran.
“Vidite da imam moć?” upita ona.
On se nakašlje. “To je očito.”
“Ne zaboravite, ja sam bankar. Upravo smo obavili uplatu na
račun našeg vjernog Muzzafara. Jesi li nam zahvalan, Muzzafare?”
“Jesam, Uvažena Priležnice.” Glas mu je bio hrapav.
“Sigurno u glavnim crtama shvaćate o kakvoj je vrsti sile riječ,
bashare”, reče ona. “Bene Gesseritkinje su vas dobro obučile. Dosta su
talentirane, ali, bojim se, nisu talentirane kao što smo mi.”
“A meni su rekli da ste jako brojne”, reče on.
“Ključ nije u našoj brojnosti, bashare. Sila koju mi imamo može
se tako usmjeriti da i mali broj može njome upravljati.”
Ona je poput neke časne majke, pomisli on. Daje odgovore koji
ne otkrivaju mnogo.
“Zapravo”, nastavi ona, “sila poput ove naše može postati
sastavni dio opstanka mnogih ljudi. Tada bi nam za vladanje bila
dovoljna i sama prijetnja da naša naklonost može prestati.” Pogleda
preko ramena. “Muzzafare, bi li želio izgubiti našu naklonost?”
“Ne, Uvažena Priležnice.” Doslovno se stresao!
“Pronašli ste neku novu drogu”, primijeti Teg.
Njen smijeh bio je spontan, glasan i gotovo razuzdan. “Ne,
bashare! Imamo staru.”
“Stvorit ćete od mene ovisnika?”
“Poput svih onih kojima vladamo, bashare, i vi imate mogućnost
izbora: smrt ili pokornost.”
“To je stvarno stari izbor”, složi se on. U čemu je bila
neposredna prijetnja? Nije mogao osjetiti napad. Upravo suprotno.
Njegova dvostruka vizija prikazala mu je izlomljene bljeskove vrlo
osjetilnih prizvuka. Zar su se nadali da mogu nešto utisnuti?
Ona mu se nasmiješi; izraz lica bio joj je rječit, ali ispod te
rječitosti skrivalo se nešto ledeno.
“Hoće li nam služiti, Muzzafare?”
“Sigurno hoće, Uvažena Priležnice.”
Teg se namršti dok je razmišljao. Bilo je nekog velikog zla u
svezi s ovim parom. Prkosili su svakoj moralnosti temeljem kojih je
gradio svoje ponašanje. Bilo mu je drago podsjetiti se da nijedno od to
dvoje ništa nije znalo o čudnoj stvari koja mu je ubrzala reakcije.
Po svemu sudeći, uživali su u njegovoj zbunjenoj neugodi.
Teg se malo smiri, shvativši da nijedno od tih dvoje nije stvarno
uživalo u životu. Jasno je to u njima nazirao očima kojima ga je
Sestrinstvo naučilo promatrati. Uvažene Priležnice i Muzzafar
zaboravili su, ili, još vjerojatnije, napustili su sve što je poticalo
opstanak ljudskih bića sposobnih za radost. Oni vjerojatno više ne mogu
pronaći užitka u svojim vlastitim tijelima. Njihova egzistencija mora biti
egzistencija voajera, vječnih promatrača koji se cijelo vrijeme
podsjećaju kako je ranije bilo, prije nego što su se počeli pretvarati u
ovo što su sada – ma što to bilo. Čak i kad bi se duboko uvalili u
obavljanje nečega što im je nekoć pričinjavalo zadovoljstvo, morali bi
svaki put posegnuti za novim krajnostima kako bi dotaknuli makar
granice vlastitih sjećanja.
Osmijeh Uvažene Priležnice postane širi, otkrivši niz sjajnih
bijelih zuba. “Pogledaj ga, Muzzafare. On ni ne sanja što mi sve
možemo učiniti.”
Teg je ovo čuo, ali i vidio očima školovanim kod Bene
Gesserita. Nijedan tračak naivnosti nije preostao kod ovo dvoje. Njih
ništa nije moglo iznenaditi. Za njih ništa nije moglo biti potpuno novo.
Pa ipak, kovali su zavjere i izmišljali, nadajući se uzbuđenju kojeg su se
sjećali. Naravno, znali su da se to neće dogoditi, ali nadali su se izvući
iz tog iskustva još više uspaljenog bijesa koji će im poslužiti kao temelj
za oblikovanje novog pokušaja dosezanja nedohvatljivog. To je bio
njihov način razmišljanja.
Teg im vrati osmijeh, koristeći se punim umijećem koje je
stekao kod Bene Gesserita. Bio je to osmijeh pun sažaljenja i pravog
zadovoljstva zbog vlastitog postojanja. Znao je da je to najveća uvreda
koju im može uputiti i vidio je da je pogodila cilj. Muzzafar ga mrko
pogleda. Oči Uvažene Priležnice postale su prvo narančaste od bijesa,
da bi se zatim raširile u iznenađenju, a tada, sasvim polagano, u njima se
započne očitavati zadovoljstvo. Ovo nije očekivala! Bilo je to za nju
nešto novo!
“Muzzafare”, reče ona dok joj se narančasta boja povlačila iz
očiju, “dovedi Uvaženu Priležnicu koja je odabrana za obilježavanje
našeg bashara.”
Dvostruka vizija upozori Tega na neposrednu opasnost i on
naposljetku shvati. Mogao je osjetiti kako se svijest o njegovoj vlastitoj
budućnosti širi prema van, poput valova, dok sila raste u njemu.
Nastavljala se divlja promjena u njegovoj unutrašnjosti! Osjećao je kako
se energija širi. S njom je došlo shvaćanje i mogućnost izbora. On se
ugleda kako divlja kroz ovu zgradu u obliku vrtloga, ostavlja za sobom
razbacana tijela (među njima Muzzafara i Uvaženu Priležnicu) te čitav
ovaj kompleks koji je nakon njegovog odlaska sličio na klaonicu.
Moram li to učiniti? upita se on.
Svatko koga ubije, tražit će nove žrtve. Doduše, znao je
neophodnost svega toga, i to da je naposljetku shvatio Tiraninov plan.
Bol koju je vidio da će doživjeti, zamalo ga nije natjerala na urlik, ali se
nekako uspio suzdržati.
“Da, dovedite mi tu Uvaženu Priležnicu”, reče on, svjestan da će
to biti jedna manje i koju neće kasnije morati tražiti na nekom drugom
mjestu u zgradi kako bi je ubio. Kao prvo, mora zauzeti prostoriju iz
koje se upravljalo skenlaserima.
44.
Oh, ti koji znaš koliko mi ovdje patimo, ne zaboravi nas u
svojim molitvama.
Znak iznad Arrakeenskog astrodroma
(Povijesni zapisi: Dar-es-Balat)’
Taraza je promatrala sneno lepršanje cvjetnih latica prema
srebrnastom rakiškom jutarnjem nebu. Nebo se prelijevalo u opalskom
sjaju koji, unatoč svim svojim pripremama, nije predvidjela. Rakis je
bio pun iznenađenja. Tu se, na rubu krovnog vrta u Dar-es-Balatu,
snažno osjećao miris naranče, nadjačavajući sve ostale mirise.
Nikada ne budi sigurna da si proniknula u dubine nekog
mjesta… ili nekog ljudskog bića, podsjeti se ona.
Razgovor su prije nekoliko minuta završili vani, ali eho
izgovorenih misli još je odzvanjao uokolo. I svi su se složili da je došlo
vrijeme za prelazak s riječi na djelo. Uskoro će Sheeana za njih ‘plesati
pred crvom’ i još jednom pokazati svoju nadmoć.
Waff i jedan novi predstavnik svećenstva nazočit će tom svetom
događaju, ali Taraza je bila sigurna da nitko od njih nije znao pravi
značaj toga. Waff se, jasno, dosađivao dok mu je pogled lutao uokolo.
Još se nije mogao osloboditi nepovjerenja prema svemu što je vidio ili
čuo, a to je druge smetalo. Čudna je bila ta mješavina nepovjerenja i
straha što se nalazi na Rakisu. Branio se bijesom prema svima, tvrdeći
da ovdje vladaju budale.
Odrade se vrati iz prostorije za sastanke i stane pokraj Taraze.
“Vrlo sam zabrinuta zbog izvješća s Gammu”, reče Taraza.
“Donosiš li što novo?”
“Ne. Stvari su očito tamo još kaotične.”
“Reci mi, Dar, što misliš, što bismo trebale učiniti?”
“Stalno mi se motaju po glavi Tiraninove riječi upućene
Chenoeh: ‘Bene Gesserit je jako blizu onoga što bi trebao biti, a ipak
vrlo daleko od toga’.”
Taraza pokaže prema otvorenoj pustinji s druge strane
muzejskog gradskog qanata. “On je još uvijek tamo vani, Dar. Sigurna
sam u to.” Taraza se okrene, kako bi se suočila s Odrade. “I Sheeana
razgovara s njim.”
“On je izrekao tolike laži” reče Odrade.
“Nije lagao glede vlastite pretvorbe. Sjeti se što je rekao. ‘Svaki
dio koji potječe od mene, nosit će u sebi i dio moje svijesti, izgubljen i
bespomoćan – bisere mene samog koji će se slijepo kretati u pijesku,
zauvijek uhvaćeni u beskonačnom snu.’”
“Ne vjeruješ baš previše u moć tog sna?” upita Odrade.
“Moramo obnoviti Tiraninovu zamisao! Do najmanjih
pojedinosti!” Odrade uzdahne, ali ostane šutjeti.
“Nikada nemoj podcjenjivati snagu neke ideje”, reče Taraza.
“Atreidi su uvijek bili filozofi što se vladavine tiče. A filozofija je
opasna, jer potiče stvaranje novih ideja.”
Odrade je i dalje šutjela.
“Crv to sve nosi u sebi, Dar! Sve sile koje je pokrenuo još su u
njemu.”
“Pokušavaš li to, Tar, uvjeriti mene ili sebe?”
“Kažnjavam te, Dar. Baš kao što nas sve Tiranin još uvijek
kažnjava.”
“Jer nismo to što bismo trebale biti? Ahh, evo Sheeane i ostalih.”
“Jezik crva, Dar. To je najvažnija stvar.”
“Ako ti tako kažeš, Vrhovna majko.”
Taraza ljutito pogleda Odrade, koja krene pozdraviti pridošlice.
Odrade je bila uznemirujuće potištena.
Doduše, Sheeanina nazočnost je podsjetila Tarazu na cilj kojem
je težila. Prošle noći Sheeana je prikazala svoj ples, izvevši ga u velikoj
sali muzeja ispred pozadine od tapiserija; bio je to egzotičan ples
izveden ispred egzotične začinske draperije na kojoj su bili prikazani
pustinja i crvi. Izgledalo je kao da je i ona dio te draperije, slika
projektirana iz stiliziranih dina i njihovih najdetaljnije izrađenih
progonjenih crva. Taraza se sjetila vijorenja Sheeanine smeđe kose u
vrtoglavom plesu, njenog njihanja u nejasnom luku. Svjetlo sa strane
naglašavalo je crvenkastu nijanse njene kose. Oči su joj bile zatvorene,
ali to nije bilo opušteno lice. Njena vatrena puna usta, širenje nosnica i
izbačena brada odavali su uzbuđenje. U njenim pokretima vidjela se
unutrašnja složenost bujne mladosti.
Ples je njezin jezik, pomisli Taraza. Odrade ima pravo.
Gledajući je, mi ćemo ga naučiti.
Waff je ovog jutra izgledao nekako povučeno. Teško je bilo
odrediti gledaju li njegove tmurne oči prema van ili prema unutra.
S Waffom je bilo Tulushan, tamnoput i zgodan Rakijanac kojeg
su svećenici izabrali za svoga predstavnika na današnjem ‘svetom
događaju’. Taraza ga je upoznala tijekom prikazivanja plesa i otkrila da
Tulushan na neki neobičan način nikada nema potrebu reći ‘ali’, iako je
ta riječ ipak uvijek bila prisutna u svemu što bi izgovorio. Savršeni
birokrat. Bio je u pravu što nije očekivao viši položaj, jer će uskoro
doživjeti veliko iznenađenje. Ta spoznaja nije u njoj izazvala nikakvo
sažaljenje. Tulushan je bio mladić mekih crta lica, previše običan za
tako odgovoran položaj. Jasno, u njemu je bilo dosta toga što se nije
vidjelo na prvi pogled. Ali i manje od toga.
Waff krene na kraj vrta, ostavivši Odrade i Sheeanu s
Tulushanom.
Gubitak mladog svećenika je podnošljiv. To je uglavnom i
objašnjavalo zašto je baš on bio odabran za ovu pustolovinu. I govorilo
joj je da je postigla propisanu razinu na kojoj se moglo očekivati nasilje.
Doduše, Taraza nije vjerovala da bi se neka svećenička zavjera usudila
nanijeti zlo Sheeani.
Bit ćemo stalno blizu Sheeane.
Imali su vrlo naporan tjedan otkad su nazočili prikazivanju
spolnog savršenstva kurvi. Bio je to i jako uznemirujući tjedan. Odrade
je bila zaposlena oko Sheeane. Tarazi bi bilo draže da je mogla tu
zamornu zadaću oko odgoja prepustiti Lucilli, ali čovjek se mora
zadovoljiti i onim što ima pri ruci, a Odrade je očito bila najpodobnija
osoba za takav odgoj na čitavom Rakisu.
Taraza pogleda unatrag prema pustinji. Čekali su na ‘toptere iz
Keena s njihovim teretom – vrlo uvaženim promatračima. VUP-ovci još
nisu kasnili, ali su se žurili, što je uvijek slučaj kod takvih ljudi.
Sheeana je, izgleda, dobro napredovala u svom spolnom odgoju,
iako Taraza nije imala baš neko dobro mišljenje o muškim učiteljima
kojima je Sestrinstvo raspolagalo na Rakisu. Prve noći koju je ovdje
provela, pozvala je jednog slugu muškarca. Kasnije je ocijenila da je
uložila previše truda za ono malo radosti i zaborava što joj je on donio.
A što je trebala zaboraviti? Zaboraviti je značilo biti slab.
Nikada ne zaboravljaj!
Doduše, to je ono što su kurve radile. Trgovale su zaboravom.
Uopće nisu bile svjesne Tiraninovog neprekidnog utjecaja koji je poput
kliješta stezao sudbinu ljudi, niti potrebe za njegovim prekidom.
Taraza je prijašnjeg dana tajno prisluškivala događanja između
Sheeane i Odrade.
Zašto sam prisluškivala?
Djevojčica i njena učiteljica bile su tada baš ovdje u krovnom
vrtu; sjedile su jedna nasuprot druge na klupama, a jedan pokretni
ixijanski prigušivač prekrivao je njihove riječi za svakoga bez
kodiranog prevoditelja. Prigušivač su pridržavali suspenzori pa je lebdio
iznad njih poput nekog čudnog kišobrana, poput crnog diska koji je
emitirao smetnje što su prekrivale pokrete njihovih usana i zvuk
glasova.
Tarazi, koja je stajala u dugačkoj prostoriji za sastanke sa
sićušnim prevoditeljem u lijevom uhu, nastava je sličila na neko
jednako takvo iskrivljeno sjećanje.
Kad su mene učili o tim stvarima, mi nismo znale to što te
kurve Raspršenih mogu.
“Zašto svi spominju složenost seksa?” upita Sheeana. “Muškarac
kojeg si sinoć poslala neprestano je to ponavljao.”
“Mnogi vjeruju da to shvaćaju, Sheeana. Možda to nitko nikada
nije shvatio, jer takvi razgovori obično postavljaju veće zahtjeve pred
razum nego tijelo.”
“Zašto ne smijem uporabiti ništa od onoga što su nam pokazali
Liceigrači?”
“Sheeana, složenost se skriva unutar složenosti. Spolni nagoni su
ljude tjerali i na velika i na loša djela. Govorimo o ‘spolnoj snazi’,
‘spolnoj energiji’ i ostalome kao ‘velikom žaru žudnje’. Ne poričem
značaj tih stvari. No, nas sada zanima sila, sila tako jaka da može
uništiti i tebe i sve što smatraš vrijednim.”
“To baš pokušavam shvatiti. U čemu kurve griješe?”
“One zanemaruju vrste u njihovom djelovanju, Sheeana. Mislim
da to već možeš osjetiti. Tiranin je to sigurno znao. Zar je njegova
Zlatna staza bila nešto drugo nego vizija djelovanja spolnih sila na
stalnom obnavljanju ljudskoga roda?”
“Zar kurve ne stvaraju?”
“One uglavnom pokušavaju pomoću te sile vladati svjetovima”
“I u tome, izgleda, i uspijevaju.”
“Oh, ali kakve protusile time izazivaju?”
“Ne razumijem.”
“Znaš za Glas i kako njime možeš vladati nekim ljudima?”
“Da, ali ne svima.”
“Točno. Civilizacija koja je tijekom dugog razdoblja podvrgnuta
Glasu razvija načine za prilagodbu toj sili, onemogućujući tako onima
koji se koriste Glasom manipuliranje njima.”
“Znači, postoje ljudi koji se mogu oduprijeti kurvama?”
“Nailazimo na nepogrešive znakove toga. I to je jedan od
razloga zašto smo ovdje na Rakisu.”
“Hoće li kurve doći ovamo?”
“Bojim se, hoće. Žele ovladati jezgrom Starog carstva, jer
vjeruju da će nas lako pokoriti”
“Zar se ne bojiš da bi mogle i pobijediti?”
“Neće pobijediti, Sheeana. Budi sigurna. One nam čine uslugu.”
“Kako?”
Sheeanin glas odzvanjao je u Tarazinoj svijesti, koja je bila u
šoku zbog Odradinih riječi. Koliko je Odrade znala? Sljedećeg trenutka
Taraza shvati i upita se bi li lekcija bila isto tako razumljiva i djevojčici.
“Jezgra je statična, Sheeana. Već se tisućama godina nalazimo
gotovo na mrtvoj točki. Život i kretanje nalaze se ‘tamo vani’ kod
Raspršenih koji se odupiru kurvama. Bilo što učinili, moramo
poduprijeti taj otpor.”
Zvuk ‘toptera u dolasku trgne Tarazu iz sanjarenja i prisjećanja.
Pristizali su VUP-ovci iz Keena. Još su bili dosta daleko, ali zvuk se
kroz čisti zrak nadaleko širi.
Dok je promatrala nebo očekujući ugledati ‘toptere, Taraza je
morala priznati Odradin način podučavanja dobrim. ‘Topteri su očito
dolazili u niskom letu i to s druge strane zgrade. To je bio pogrešan
smjer, ali možda su odveli VUP-ovce na kratki obilazak preko ostataka
Tiraninovog zida. Mnogi ljudi su htjeli vidjeti to mjesto gdje je Odrade
pronašla začinsko blago.
Sheeana, Odrade, Waff i Tulushan vratili su se u dugačku
prostoriju za sastanke. I oni su čuli ‘toptere. Sheeana je s nestrpljenjem
očekivala trenutak kad će moći pokazati svoju moć nad crvima. Taraza
je oklijevala. Zvuk ‘toptera u dolasku bio je dubok, kao da nose neki
veliki teret. Zar su bili pretovareni? Koliko su to promatrača zapravo
dovodili?
Prvi ‘topter se uzdignuo iznad krova potkrovlja i Taraza ugleda
naoružanu pilotsku kabinu. Odmah je shvatila da se radi o izdaji, čak i
prije negoli je prva zraka sijevnula iz stroja presjekavši joj noge ispod
koljena. Tupo se srušila na jedno drvo u posudi, ostavši bez nogu. Nova
zraka jurne prema njoj, presjekavši je koso preko boka. ‘Topter preleti
preko nje iznenada zagrmjevši potisnim mlaznicama i nagnuvši se ode
nalijevo.
Taraza se uhvati za drvo zatomljujući agoniju. Uglavnom je
uspjela zaustaviti krvarenje iz zadobivenih rana, ali bol je bila strašna.
Doduše, ne tolika kakvu je proživjela tijekom začinske agonije, sjeti se
ona. To joj je pomoglo, ali bila je svjesna približavanju kraja. Sad je već
mogla čuti uzvike i brojne zvukove napada posvuda oko muzeja.
Pobijedila sam! pomisli Taraza.
Odrade je istrčala iz potkrovlja i nagnula se nad Tarazom. Nisu
izgovorile nijednu riječ, ali Odrade pokaže da je razumjela, prislonivši
svoje čelo na Tarazinu sljepoočnicu. Bila je to vjekovima star postupak
Bene Gesserita. Taraza započne prelijevati svoj život u Odrade – Druga
sjećanja, nadanja, strahovanja… sve.
Jedna od njih još je mogla pobjeći.
Sheeana ih je promatrala iz potkrovlja, gdje je po naredbi morala
čekati. Znala je što se događa tamo vani na krovnom vrtu. To je bila
najveća tajna Bene Gesserita i toga je bila svjesna svaka postulantkinja.
Kad je započeo napad, Waff i Tulushan su već bili izašli iz
prostorije i nisu se vratili.
Sheeana se naježi, shvativši sve to.
Iznenada, Odrade ustane i trčeći se vrati do nje. Pogled joj je bio
divlji, ali kretala se s određenim ciljem. Skačući uvis hvatala je sjajne
kugle i skupljala ih na gomilu hvatajući ih za njihove preklopne krajeve.
Zatim je nekoliko svežanja tutnula Sheeani u ruku, a Sheeana odmah
osjeti kako joj tijelo postaje lakše i podiže se pomoću suspenzorskih
polja kugli. Sakupivši još nekoliko svežnjeva podalje od ovih prvih,
Odrade požuri do užeg kraja prostorije gdje je jedna rešetka u zidu
označavala to što je tražila. Uz Sheeaninu pomoć ona podigne rešetke iz
šarka i otkrije duboki ventilacijski kanal. Svjetlost iz skupljenih sjajnih
kugli padne na grube zidove s unutrašnje strane.
“Drži kugle blizu sebe da bi nastao maksimalni učinak polja’,
objasni je Odrade. “Odgurni ih od sebe kad se poželiš spustiti.
Ulazimo.”
Sheeana stegne konope znojnom rukom i skoči preko ruba.
Osjetila je kako pada, te u strahu privuče kugle što je više mogla.
Svjetlost koja je dopirala odozgo potvrdi joj da je Odrade slijedi.
Stigavši na dno, ušle su u prostoriju s crpkama gdje su šumili
mnogi ventilatori stvarajući pozadinu zvukovima napada koji se odvijao
vani.
“Moramo stići do ne-prostorije, a odande u pustinju”, reče
Odrade. “Svi ovi strojni sustavi su povezani. Pronaći ćemo prolaz.”
“Je li mrtva?” šapne Sheeana.
“Da.”
“Jadna Vrhovna majka.”
“Sada sam ja Vrhovna majka, Sheeana. Barem privremeno.”
Ona pokaže prema gore. “To su nas kurve napale. Moramo požuriti.”
45.
Svijet je za one koji u njemu žive. Tko su oni?
Prkosili smo tami da stignemo do bijelog i toplog.
Bila je vjetar kad mi je vjetar smetao.
Živ u podne, stopio sam se s njezinim oblikom.
Tko se u duhovno iz tjelesnog uzdiže, poznaje taj pad:
Riječ nadmašuje svijet i svjetlost je sve.
Theodore Roethke
(Povijesna pitanja: Dar-es-Balat)
Tegu je trebala svjesna odluka da se pretvori u oluju.
Naposljetku je shvatio prirodu prijetnje Uvaženih Priležnica. Ta se
spoznaja prilagodila zamagljenim zahtjevima koje mu je nametala nova
mentatska svijest, stečena istodobno s pretjeranom brzinom.
Na užasnu prijetnju trebalo je odgovoriti strahovitim
protumjerama. Krv je prskala po njemu dok se kretao kroz glavnu
zgradu ubijajući svakoga na koga bi putem naišao.
Kako je to naučio od svojih benegesseritskih učiteljica, veliki
problem čovječanstva je način upravljanja rađanjem. Mogao je čak čuti
glas svoje prve učiteljice dok je kroz zgradu sijao smrt.
“O tome možeš razmišljati samo kao o spolnosti, ali mi više
volimo jednostavniji pojam: rađanje. On ima mnoge oblike i ogranke, a
nedvojbeno ima i neograničenu energiju. Osjećaj nazvan ‘ljubav’ tek je
jedan oblik toga.”
Teg slomi vrat čovjeku koji je ukočeno stajao ispred njega i
naposljetku pronađe prostoriju za upravljanje obranom zgrade. U njoj je
sjedio samo jedan čovjek čija je desna ruka već gotovo dodirivala crveni
ključ na upravljačkoj tabli ispred njega.
Jednim udarcem lijeve ruke, Teg gotovo otkine čovjeku glavu.
Tijelo u usporenom padu krene unatrag, dok je krv šiknula iz
razjapljenog vrata.
Sestrinstvo je u pravu što ih naziva kurvama!
Manipulira li se golemom energijom rađanja, čovječanstvo se
može nagovoriti na bilo što. Ljudi se mogu natjerati na stvari za koje
nikada ne bi ni pomislili da su moguće. Jedna od njegovih učiteljica
ovako je to objasnila:
“Ta energija mora imati odušak. Sputaš li je, postaje čudno
opasna. A ako je preusmjeriš, uništit će sve što joj se nađe na putu. To je
najveća tajna svih vjera.”
Teg je bio svjestan da je za njim u zgradi ostalo više od četrdeset
trupala. Zadnji nesretnik bio je vojnik u maskirnoj odori koji je stajao na
otvorenim vratima i očito se spremao ući.
Dok je jurio pokraj prividno nepokretnih ljudi i vozila, Tegova
ubrzana svijest imala je vremena razmisliti o ovome što je ostavio iza
sebe. Pitao se, tješi li ga berem to što se u trenutku smrti na licu
Uvažene Priležnice pokazalo iznenađenje. Je li mogao sam sebi čestitati
što Muzzafar više nikada neće vidjeti svoj dom od oblikovanog grmlja?
Doduše, neophodnost toga što je upravo učinio tijekom tih
nekoliko otkucaja srca bila je vrlo jasna svakome koga su obučile Bene
Gesseritkinje. Teg je dobro poznavao njihovu povijest. Postojalo je
mnogo rajskih planeta u Starom carstvu, a vjerojatno ih je bilo još više
među Raspršenima. Ljudi su se uvijek doimali sposobnima za glupo
eksperimentiranje. Stanovnici na takvim planetima uglavnom ljenčare.
Na brzinu i mudro napravljene analize objašnjavale su da je za to kriva
tamošnja blaga klima. Znao je da je to glupost. To je zato što se tamo
lako oslobađala spolna energija. Pustite misionare Podijeljenog boga ili
neku drugu sektu da uđe u neki od ovih rajeva i ubrzo ćete imati
neviđeno nasilje.
“Mi iz Sestrinstva to znamo”, rekla je jedna od Tegovih
učiteljica. “Više puta zapalili smo taj detonator svojom Missionariom
Protectivom.”
Teg nije prestao trčati dok se nije našao u nekoj uličici pet
kilometara udaljenom od klaonice, stožera Uvažene Priležnice. Znao je
da je prošlo vrlo malo vremena, ali postojalo je još nešto znatno važnije
o čemu je morao voditi računa. Nije pobio sve koji su se nalazili u toj
zgradi. Iza njega su ostale oči koje su znale što je on u stanju učiniti.
Vidjele su ga kako je ubio Uvaženu Priležnicu. Vidjele su Muzzafara
kako umire na njegovim rukama. Ostavljena tijela i usporeno
ponavljanje zapisa sve će objasniti.
Teg se nasloni na zid. Koža lijevog dlana bila mu je oderana.
Vratio se u normalno stanje dok je promatrao istjecanje krvi iz rane.
Bila je gotovo crna.
Zar imam višak kisika u krvi?
Teško je disao, ali manje negoli bi se moglo očekivati nakon
tolikih napora.
Što se to dogodilo sa mnom?
Znao je da je to povezano s njegovim atreidskim naslijeđem.
Krize su ga prebacile u novu dimenziju ljudskih mogućnosti. Kakva god
ta pretvorba bila, bila je vrlo duboka. Sada je mogao spoznati mnoge
potrebe. Ljudi pokraj kojih je prolazio, jureći dovde uličicom, sličili su
mu na kipove.
Hoću li ikada o njima razmišljati kao o šljamu?
Znao je, to bi se moglo dogoditi jedino ako to on sam dopusti.
Ali iskušenje je bilo veliko i on osjeti nakratko samilost prema
Uvaženoj Priležnici. Veliko iskušenje bacilo ih je među njihov vlastiti
šljam.
Što sada učiniti?
Pred njim se otvori glavni pravac. Ovdje u Ysaiju sigurno postoji
neki čovjek koji je poznavao sve koji bi Tegu mogli zatrebati. Teg se
osvrne po uličici. Da, taj čovjek je bio blizu.
Teg osjeti miris cvijeća i trave koji je dolazio iz dna uličice. On
krene za mirisom, uvjeren da će ga odvesti tamo gdje se trebao naći i da
ga tamo ne očekuje nikakav neprijateljski napad. Nastupilo je
privremeno zatišje.
Ubrzo je stigao do izvora mirisa. Bila su to neka umjetna vrata
označena plavom ceradom s ispisanim dvjema riječima na suvremenom
galachu ‘Osobna služba’.
Teg uđe i odmah shvati gdje se nalazi. Takvo nešto moglo se
vidjeti posvuda u Starom carstvu: prehrambeni restorani porijeklom još
iz drevnih vremena, a koji su izbjegavali uvesti automate i u kuhinji i na
stolovima. Većina njih bili su povlaštene nastambe. Prijatelj je prijatelju
otkrivao najnovija ‘otkrića’, zahtijevajući da glas o njima ne širi dalje.
“Ne bih želio da se zbog gužve pokvare.” Ta ideja oduvijek je
zabavljala Tega. Glas o takvim mjestima širio se pod plaštem tajne.
Iz kuhinje u dnu dopirali su mirisi jela od kojih je voda navirala
na usta. Prošao je konobar koji je na pladnju nosio jelo čiji su mirisi
obećavali ukusan obrok.
Trenutak zatim priđe mu neka mlada žena u kratkoj crnoj haljini
s bijelom pregačom. “Ovuda, gospodine. Upravo smo postavili jedan
stol u kutu.”
Pridržala mu je stolac, a on se smjesti leđima okrenut zidu.
“Brzo će vas netko poslužiti, gospodine. Dodala mu je list jeftinog
presavijenog debljeg papira. “Naš jelovnik je ispisan. To vam neće
smetati, nadam se.”
Promatrao ju je dok je odlazila. Konobar, kojeg je prije vidio,
sada se vraćao prema kuhinji. Pladanj je bio prazan.
Tega su noge dovele ovamo kao da se kretao nekim unaprijed
određenim tragom. A tu negdje, u njegovoj neposrednoj blizini, večerao
je čovjek koji mu je bio potreban.
Konobar zastane popričati s čovjekom za koga je Teg znao da će
imati odlučujući utjecaj na događanja koja će se ovdje uskoro zbiti. Njih
dvojica su se zajedno smijali. Teg preleti ispitujućim pogledom preko
prostorije; samo su još tri stola bila zauzeta. Neka starija žena sjedila je
za stolom u suprotnom kutu i grickala neku smrznutu poslasticu. Teg
pomisli kako je njena odjeća vjerojatno zadnji modni krik – pripijena
kratka crvena odora s dubokim izrezom i odgovarajuće cipele. Jedan
mladi par sjedio je za stolom desno od njega. Nisu primjećivali nikog
osim jedno drugo. Blizu vrata neki postariji muškarac, u uskoj,
staromodnoj smeđoj tunici, polagano je jeo iz zdjele pune zelenog
povrća. On je vidio samo hranu.
Čovjek u razgovoru s konobarom glasno se smijao. Teg se
zagleda u konobarov zatiljak. Čuperci plave kose padali su mu na vrat
poput izlomljenih strukova uvenule trave. Ispod čuperaka kose vidio se
izlizani ovratnik. Teg spusti pogled. Konobarove cipele imale su
istrošene pete. Rub njegovog crnog prsluka bio je pokrpan. Je li ovdje
bila propisana štednja? Štednja ili neka druga vrsta ekonomske tlake?
Mirisi iz kuhinje nisu ukazivali ni na kakvo škrtarenje. Pribor za jelo bio
je sjajan i čist. Posude nisu bile oštećene. Ali prugasti crvenobijeli
stolnjak bio je pokrpan na nekoliko mjesta, i to vrlo pažljivo, kako bi se
očuvalo prvobitno stanje.
Teg još jednom promotri ostale goste. Činili su se imućnim.
Ovdje nije bilo gladnih. Teg tada shvati. Ovo nije bilo tek jedno od
povlaštenih mjesta otvorenih isključivo u tu svrhu. Iza tog uređenja krila
se neka bistra svrha. Mlađi službenici na početku karijere otkrili su da je
ovakva vrsta restorana jako zgodna za uspješne poslovne razgovore s
budućim mušterijama ili za podilaženje pretpostavljenima. Hrana bi
trebala biti odlična, a obroci obilni. Teg shvati da su ga instinkti doveli
na pravo mjesto. Zato pažnju posveti jelovniku, dopustivši naposljetku
da mu glad zaokupi misli. Osjećao je gotovo jednaku glad poput one
koja je zaprepastila pokojnog ratnog maršala Muzzafara.
Konobar se stvori pokraj njega s pladnjem na kojem se nalazila
mala otvorena kutija i lončić iz kojeg se širio miris masti za rane.
“Vidim da ste ozlijedili ruku, bashare”, reče čovjek. Spusti
pladanj na stol. “Dopustite li, zamotat ću vam ranu prije nego naručite
jelo”
Teg podigne ozlijeđenu ruku i započne promatrati konobarovu
spretnu obradu.
“Poznajete me?” upita Teg.
“Da, gospodine. Nakon onoga što sam čuo ne mogu se načuditi
što vas vidim u cijeloj odori. Evo, gotovo je.” On završi s previjanjem.
“Što ste to čuli?” upita Teg tihim glasom.
“Da su vas se dočepale Uvažene Priležnice.”
“Baš sam pobio neke od njih i mnoge njihove…, kako da ih
nazovem?”
Čovjek problijedi, ali glas mu je bio odlučan. “Sluge bi bila
dobar izraz, gospodine.”
“Bili ste kod Renditaija, zar ne?” reče Teg.
“Da, gospodine. Mnogi od nas su se kasnije ovdje nastanili.”
“Trebam obilnu hranu, ali je ne mogu platiti”, reče Teg.
“Nikome tko je bio kod Renditaija ne treba vaš novac, bashare.
Znaju li da ste krenuli ovuda?”
“Ne vjerujem.”
“Ovdje su sada samo stalni gosti. Nitko od njih vas neće izdati.
Pokušat ću vas upozoriti pojavi li se netko opasan. Što biste jeli?”
“Obilje hrane. Izbor prepuštam vama. Neka bude dva puta više
ugljikohidrata nego proteina. Bez stimulansa.”
“Što mislite pod obiljem, gospodine?”
“Donosite hranu dok vam ne kažem da prestanete… ili dok ne
budete napokon smatrali da sam prekoračio vašu velikodušnost.”
“Bez obzira kako izgleda, ovo nije siromašna gostiona,
gospodine. Napojnice koje ovdje dobivam obogatile su me.”
Dobro sam procijenio, pomisli Teg. Štednja je ovdje tek
prividna. Konobar se udalji i ponovno započne razgovarati s čovjekom
za stolom u sredini prostorije. Nakon što je konobar otišao u kuhinju,
Teg započne otvoreno proučavati čovjeka za stolom. Da, to je taj kojeg
je tražio. Pažnju je posvetio večeri koja se sastojala od tanjura punog
neke začinjene salate.
Na tom čovjeku se jasno vidi da o njemu ne brine ženska ruka,
pomisli Teg. Ovratnik mu je podvijen, naramenice zapetljane. Mrlje
umaka od zelenog povrća krasile su mu lijevi rukav. Bio je dešnjak, ali
dok je jeo lijeva ruka mu je ležala na stolu pa je preko nje kapala hrana.
Rubovi hlača bili su mu izlizani. Porub jedne nogavice djelomice se
otparao, pa se vukao preko pete. Čarape, različite – jedna plava, druga
žuta. Činilo se da mu ništa od toga me smeta. Ni majka, niti neka druga
žena, nikada ga nisu zaustavile na vratima rekavši mu neka se uredi.
Čitava njegova pojava govorila je:
“To što vidite najbolje je što vam mogu pokazati.”
Čovjek iznenada podigne pogled i trgne se kao da je nešto
skrivio. Proleti svojim smeđim očima preko prostorije, zaustavivši kod
svakog pojedinca, kao da traži nekog posebno. Završivši s tim, ponovno
se usredotoči na jelo.
Konobar se vrati s bistrom juhom u kojoj su se mogli vidjeti
komadi jaja i nekog zelenog povrća.
“Ovo je tek toliko dok ne stigne ostalo, gospodine”, reče on.
“Jeste li izravno došli ovamo nakon Renditaija?” upita Teg.
“Da, gospodine. Ali služio sam s vama i kod Aclinea.”
“Šezdeset sedma s Gammu”, reče Teg.
“Da, gospodine!”
“Tada smo spasili mnoge živote”, reče Teg. “Njihovih i naših.”
Budući da Teg još nije počeo jesti, konobar ga prilično hladno
upita: “Želite li ‘njuškalo’, gospodine?”
“Ne, dok me vi služite”, odgovori Teg. Iskreno je to rekao, ali
osjećao se pomalo kao prevarant, jer mu je njegova dvostruka vizija
govorila da hranu može sigurno jesti.
Konobar se zadovoljno udalji.
“Samo trenutak”, reče Teg.
“Da, gospodine?”
“Onaj čovjek za središnjim stolom. Je li i on jedan od vaših
redovnih gostiju?”
“Profesor Delnay? Oh, da, gospodine.”
“Delnay; Da, tako sam i mislio.”
“On je, gospodine, profesor vojnih znanosti. I vojne povijesti.”
“Znam. Kad dođe vrijeme za desert, molim vas zamolite
profesora Delnaya da mi se pridruži?”
“Da mu kažem tko ste gospodine?”
“Mislite da on to već ne zna?”
“Vjerojatno zna, gospodine, ali ipak…”
“Oprezan treba biti gdje je potrebno”, reče Teg. “Donesite mi
hranu.” Profesor se počeo zanimati za Tega još mnogo prije nego što
mu je konobar prenio poziv. Profesorove prve riječi, čim je sjeo
nasuprot Tega, bile su: “To je bio najupečatljiviji gastronomski događaj
kojeg sam ikada vidio. Zar zaista možete pojesti još i desert?”
“Barem još dva ili tri”, odgovori Teg.
“Sjajno!”
Teg stavi u usta punu žlicu medom zaslađene poslastice.
Progutavši desert samo reče: “Ovo mjesto je pravi dragulj.”
“Čuvam ga kao oči u glavi”, suglasi se Delnay. “Spomenuo sam
ga tek nekolicini najbližih prijatelja. Čemu mogu zahvaliti što ste me
pozvali za svoj stol?”
“Je li vas je ikad… oh, obilježila neka Uvažena Priležnica?”
“Gospodari pakla, ne! Nisam ja toliko važan.”
“Želio sam vas zamoliti da stavite život na kocku, Delnaye.”
“Na koji način?” Bez oklijevanja. To je bilo ohrabrujuće.
“U Ysaiju postoji mjesto gdje se okupljaju moji stari vojnici.
Želim tamo otići i sresti se s njima. Sa što više njih.”
“Hodajući ulicama ovako, odjeven u svečanu odoru?”
“Odjeven onako kako vama bude zgodno.”
Delnay prinese prst donjoj usni i zavali se u stolcu kako bi
mogao bolje promotriti Tega. “Neće vas biti baš lako prerušiti, znate.
Međutim, ima načina.”
Tad zamišljeno kimne. “Da.” Zatim se nasmiješi. “No, bojim se,
neće vam se sviđati?”
“Što ste smislili?”
“Malo popunjavanja i neke izmjene. Provest ćemo vas ulicama
kao nadzornika bordana. Zaudarat ćete po kanalizaciji, jasno. I morat
ćete se pretvarati da to ne zamjećujete.”
“Zašto mislite da će to uspjeti?” upita Teg.
“Jer će noćas biti oluje. To je uobičajeno u ovo doba godine.
Ispuštaju vlagu za sljedeću ljetinu na otvorenome. A i zbog akumulacija
za zagrijana polja.”
“Ne shvaćam vaš način razmišljanja, ali kad pojedem još jednu
od ovih poslastica, možemo krenuti”, reče Teg.
“Sviđat će vam se mjesto kamo se sklanjamo od oluje”, reče
Delnay. “Znate, baš sam lud što se u ovo upuštam. Ali ovdašnji gazda
mi je rekao da vam moram pomoći ili se ovdje više ne trebam
pojavljivati.” Delnay ga je poveo na mjesto sastanka tek sat nakon
smrkavanja. Teg, odjeven u kožu i zamjetno šepajući, morao je uložiti
veliki napor kako ne bi obraćao pažnju na vlastiti zadah. Delnayevi
prijatelji oblijepili su Tega blatom, a potom ga oprali šmrkom. Sušenje
na zraku vratilo mu je većinu neugodnih mirisa.
Na zaslonu daljinske meteorološke stanice na vratima
sastajališta, Tega pročita da je tijekom proteklog sata vanjska
temperatura pala za petnaest stupnjeva. Delnay krene ispred njega i
požuri u jednu pretrpanu prostoriju u kojoj je vladala velika buka i čuo
se zvuk kucanja čaša. Teg zastane na vratima proučavajući izvješće
meteorološke stanice. Vidio je da je brzina vjetra trideset čvorova.
Barometarski tlak bio je nizak. Pogleda znak iznad stanice:
‘Na usluzi našim korisnicima’
Vjerojatno su bili uslužni i kod šanka. Gosti su pri izlasku mogli
saznati stanje vremena i vratiti se u toplo i među prijatelje koje su
ostavili unutra.
Na velikom kutnom ognjištu na suprotnom kraja bara gorjela je
prava vatra. Aromatično drvo.
Delnay se vrati, nabravši nos zbog zadaha koji se širio oko Tega
i povede ga, zaobišavši gomilu, u stražnju prostoriju kroz koju su zatim
stigli do privatne kupaonice. Tegova odora – očišćena i izglačana –
ležala je prebačena preko stolca.
“Bit ću kod ognjišta u kutu”, reče Delnay.
“Zar svečana odora?” upita Teg.
“Opasno je samo vani na ulici”, reče Delnay Zatim se vrati
putem kojim su došli.
Teg se uskoro pojavi i prokrči si put do ognjišta kroz skupine
ljudi koje su jedna za drugom prekidale razgovor, čim bi ga ljudi
prepoznali. Kroz prostoriju se prošire šaputavi komentari. “Stari bashar,
osobno.”
“Oh, da, to je Teg. Služio sam s njim, stvarno. Prepoznao bih to
lice i stas bilo gdje.”
Najviše gostiju okupilo se oko atavističke topline ognjišta. Tamo
se osjećao jaki zadah mokre odjeće i pića.
Znači, oluja je mnoge otjerala u bar? Teg započne promatrati
prekaljena vojnička lica posvuda ako sebe, razmišljajući da ovo baš i
nije uobičajeno okupljanje, bez obzira što mu Delnay govorio. Doduše,
ti ljudi su se međusobno poznavali i očekivali su se ovdje susretati u
ovo vrijeme.
Delnay je sjedio na jednoj od klupa u kutu kraj ognjišta, držeći u
ruci čašu jantarnog pića.
“Proširili ste glas glede sastanka ovdje”, reče Teg.
“Zar to niste željeli, bashare?”
“Tko ste vi, Delnay?”
“Imam zimsku farmu nekoliko kilometra južno odavde i
nekoliko prijatelja, bankara, koji mi povremeno posude površinsko
vozilo. Želite li točnije, ja sam poput svih ostalih u ovoj prostoriji –
netko tko želi da mu se Uvažene Priležnice skinu s vrata”
Neki čovjek iza Tega upita: “Zar ste zaista danas pobili stotinu
njihovih, bashare?”
Teg suho odgovori i ne okrenuvši se: “Broj je preuveličan. Mogu
li dobiti piće, molim vas?”
Budući da je bio viši od većine prisutnih, Teg je s visine
pregledavao prostoriju dok mu je netko otišao donijeti čašu. Kada su mu
je predali u ruku, shvatio je da su mu donijeli očekivani tamnoplavi
danijanski Marinete. Ovi stari vojnici poznavali su njegov ukus.
U prostoriji se nastavilo piti, ali mnogo sporije. Čekali su da im
on kaže što želi.
Teg pomisli kako u ovakvoj noći i sama priroda pojačava
ljudsku težnju za druženjem. Složni pokraj vatre u dnu špilje, plemenski
momci! Ne prijeti nam nikakva opasnost, posebno sada kad životinje
mogu vidjeti našu vatru. Koliko se sličnih skupova održavalo na
Gammu u nekoj ovakvoj noći? pitao se, pijuckajući. Loše vrijeme
izvrsno skriva kretanja koja okupljeni momci žele sakriti. A, također,
vrijeme može i određene ljude, koji bi inače trebali biti vani, zadržati
unutra.
Prepoznao je nekoliko lica iz prošlosti – časnike i obične vojnike
– bila je to miješana gomila. Nekih od njih sjećao se po dobru: bili su to
povjerljivi ljudi. Neki od njih noćas će umrijeti.
Razina buke počela se povećavati kad su se ljudi u njegovoj
nazočnosti naposljetku opustili. Nitko nije požurivao objašnjenje glede
ovog sastanka. Čak su i to znali o njemu. Teg je sam određivao
raspored.
Znao je da su zvukovi razgovora i smijeha tipični za ovakva
okupljanja, još od prapovijesnog doba kad su se ljudi okupljali radi
uzajamne zaštite. Lupa stakla, iznenadan prasak smijeha, nekoliko tihih
hihotanja. To su bili oni svjesni svoje moći. Tiho hihotanje govorilo je
da se čovjek može zabavljati, bez izigravanja budale od sebe. Delnay je
pripadao onima koji se tiho hihoću.
Teg pogleda naviše i opazi da je strop od greda postavljen
tradicionalno nisko. To je ograđenom prostoru davalo izduženiji i
intimniji izgled. Vodilo se računa o ljudskoj psihologiji. To je primijetio
na mnogim mjestima na ovom planetu. Sve je bilo podređeno
prigušivanju neprimjerenih misli. Neka se osjećaju ugodno i sigurno.
Jasno, oni se nisu tako osjećali, ali nisu trebali biti toga svjesni.
Teg je još nekoliko minuta promatrao kako vješti konobari
raznose piće: tamno lokalno pivo i neka skupa uvozna pića.
Raspoređene duž šanka i po slabo osvijetljenim stolovima nalazile su se
posude pune hrskavo ispečenog i jako slanog povrća. Taj očiti pokušaj
izazivanja kod posjetitelja što veće žeđi nikoga nije vrijeđao. U takvom
poslu takvi pokušaji su bili razumljivi. Jasno, i pivo je bilo prilično
zasoljeno. Oduvijek je bilo. Pivari su znali kako izazvati žeđ.
Pojedine skupine postajale su sve glasnije. Piće je počelo
djelovati na svoj drevni magični način. Bakhus je bio nazočan! Teg je
znao da bi, dopusti li se ovom skupu nastavak u istom duhu, u ovoj
prostoriji do krešenda došlo kasno u noći i zatim bi se, postupno, vrlo
postupno, razina buke počela smanjivati. Netko bi otišao provjeriti
stanje na vremenskoj stanici na ulaznim vratima. Ovisni o tome što bi
tamo vidio, mjesto se moglo u tren isprazniti ili bi se ljudi još neko
vrijeme nastavili utišavati. Tada se sjetio da negdje iza vrata postoji
poluga kojom se moglo promijeniti stanje na vremenskoj stanici.
Vlasnici ovog bara sigurno ne bi propustili takvu mogućnost za
stjecanje profita.
Namamiti ih unutra i zadržati na bilo koji način kojem se neće
usprotiviti.
Ljudi koji su stajali iza ove institucije mogli su se spetljati s
Uvaženim Priležnicama, bez da okom trepnu.
Teg odloži piće i vikne: “Možete li mi posvetiti malo pažnje,
molim vas?”
Tišina.
Čak su i konobari prekinuli svoj posao.
“Neka neki od vas pripaze na vrata”, reče Teg. “Nitko ne smije
ući niti izaći dok ja to ne dopustim. I stražnja vrata, molim vas.”
Čim je ova njegova naredba provedena, on pažljivo pogleda po
prostoriji birajući one za koje su mu njegova dvostruka vizija i staro
vojničko iskustvo tvrdili da su najpovjerljiviji. Bilo mu je potpuno jasno
što mora učiniti. Burzmali, Lucilla i Duncan nalazili su se na rubu
njegove nove vizije i jasno je spoznao njihove potrebe.
“Vjerujem da se vrlo brzo možete naoružati”, reče.
“Došli smo spremni, bashare”, poviče netko s drugog kraja
prostorije. Teg je po glasu osjetio da je čovjek pripit, ali i povišenog
adrenalina, što je za ove ljude bilo vrlo važno.
“Zarobit ćemo jedan ne-brod”, reče Teg.
Zatekao ih je. Nijedan drugi ostatak civilizacije nije bio toliko
čuvan. Ti brodovi su slijetali na sletne staze, i na neka druga mjesta, i
odmah odlazili. Njihova oklopljena površina bila je načičkana oružjem.
Posade su neprestano čuvale ranjiva mjesta. Varka je mogla uspjeti, ali
otvoreni napad nije imao izgleda za uspjeh. Ali ovdje, u ovoj prostoriji,
Teg je stekao novu svijest ponesen potrebom i nagonom divljih gena iz
svog atreidskog naslijeđa. Jasno je vidio položaje ne-brodova na
Gammu i oko njega. Sjajne točke naseljavale su njegovu viziju i, poput
niti koje su vodile od jednog do drugog mjehura, njegova dvostruka
vizija spoznala je put kroz taj labirint.
Oh, ali ja ne želim poći, pomisli on.
Ne bi trebao odbaciti stvar što ga vodi.
“Točnije, zarobit ćemo brod Raspršenih”, reče. “Oni imaju
najbolje. Ti, ti, ti i ti”, pokaže on, izdvajajući pojedince. “Ostat ćete
ovdje i pobrinuti se da nitko ne izađe i poveže se s bilo kim izvana.
Mislim da će vas napasti. Izdržite koliko god budete mogli. Vi ostali
uzmite oružje i krenite sa mnom.”
46.
Pravda? Koga briga za pravdu? Sami stvaramo svoju pravdu.
Stvaramo je ovdje na Arrakisu – pobijediti ili umrijeti. Ne rugajmo se
pravdi sve dok imamo oružje i slobodu koje možemo uporabiti.
Leto I.: Arhive Bene Gesserita
Ne-brod je u niskom letu preletio iznad pijeska na Rakisu.
Prolazeći, podignuo je vrtloge prašine koji su ga zaklanjali dok se
spuštao uništavajući dine. Srebrnasto-žuto sunce zalazilo je za obzor
uznemirujući ga vražjom vrućinom dugog toplog dana. Ne-brod se uz
tresak naposljetku spusti. Nazočnost te svjetlucave čelične kugle moglo
se otkriti golim okom i uhom, ali ne i predviđanjem ili nekim
dalekometnim uređajem. Tega dvostruka vizija uvjeri da neželjeni
pogledi nisu zamijetili njegov dolazak.
“Želim ovdje naoružane ‘toptere i oklopna kola za najviše deset
minuta”, reče on.
Ljudi iza njega krenu u akciju.
“Jeste li sigurni da su ovdje, bashare?” Glas je pripadao ortaku iz
bara na Gammu, provjerenom časniku iz bitke kod Redentaija koji više
nije pokazivao ushićenje iz mladih dana. On je vidio svoje prijatelje
kako umiru na Gammu. Kao što je bio slučaj i s većinom ostalih
preživjelih koji su stigli ovamo, i on je ostavio obitelj čiju sudbinu nije
znao. U glasu mu se osjećao tračak gorčine, kao da se sam pokušavao
uvjeriti da je u tu pustolovinu uvučen prijevarom.
“Uskoro će biti ovdje”, reče Teg. “Stići će jašući na crvu.”
“Kako to znate?”
“Sve je isplanirano.”
Teg zatvori oči. Nisu mu trebale za praćenje zbivanja oko njega.
Sve je to bilo slično mnogim zapovjedničkim položajima na kojima je
ranije bio: ovalna prostorija s uređajima, ljudi koji su njima upravljali i
časnici koji čekaju zapovijedi.
“Kakvo je ovo mjesto?” upita netko.
“To kamenje sjeverno od nas”, reče Teg. “Vidite? Nekoć su to
bile visoke stijene. Zvali su ih zamkama za vjetrove. Tamo se nalazio
slobodnjački sieč, koji je sada tek nešto više od špilje. U njoj danas živi
tek nekoliko rakiških pionirskih naseljenika.”
“Slobodnjaci” šapne netko. “Bogovi! Želim vidjeti tog crva kad
dolazi. Nisam se nadao da ću ikada vidjeti nešto slično.”
“Još jedan od vaših neočekivanih dokaza, ha?” upita časnik koji
je bio sve ogorčeniji.
Što bi on tek rekao kad bih otkrio svoje nove sposobnosti? upita se Teg.
Mogao bi pomisliti da sam skrivao ciljeve koji ne bi prošli
podrobno ispitivanje. I bio bi u pravu. Taj čovjek je na pragu
otkrivanja svega. Hoće li mi ostati vjeran otvore li mu se potpuno oči?
Teg odmahne glavom. Časnik ne bi imao izbora. Svi oni sada mogu
birati samo između borbe i smrti.
To je istina, pomisli Teg, da, proces izazivanja sukoba povlači za
sobom i zamazivanje očiju širokim masama. Kako li je samo lako upasti
u zamku ponašanja Uvaženih Priležnica.
Šljam!
Zamazivanje očiju nije bilo baš tako mučno kako su neki mislili.
Većina ljudi je željela imati nekog vođu. I onaj časnik straga želio je to
isto. Duboki plemenski nagoni (snažne nesvjesne motivacije) to su
objašnjavali. Sasvim je prirodna reakcija, kad započnete shvaćati kako
je s vama lako upravljati, traženje žrtvenog jarca. Taj časnik iza njega
upravo je sada htio pronaći svog žrtvenog jarca.
“Burzmali vas želi vidjeti”, reče netko Tegu slijeva.
“Ne sada”, odgovori Teg.
Burzmali je mogao čekati. Uskoro će preuzeti zapovijedanje. U
međuvremenu, bio je smetnja. Kasnije će imati dovoljno vremena da se
opasno približi ulozi žrtvenog jarca.
Kako li je samo bilo lako naći žrtvene jarce i kako su ih samo
spremno dočekivali! To se posebno potvrđivalo kad bi jedina druga
mogućnost bila da sam ispadneš kriv, ili glup, ili oboje. Teg je želio
svima oko sebe reći:
“Čuvajte se da vam ne zamazujemo oči! Tako ćete uvijek otkriti
kakve su nam prave namjere!”
Časnik za vezu lijevo od Tega nastavi:
“I ona časna majka je sada s Burzmalijem. Uporno traži da ih
primite.”
“Recite Burzmaliju neka se vrati i ostane uz Duncana”, odgovori
Teg. “Neka obiđe i Murbellu i provjeri čuvaju li je dobro. Lucilla može
ući.”
Tako mora biti, pomisli.
Lucillu su sve više izjedale dvojbe je li kod njega došlo do nekih
promjena. Svaka časna majka sigurno će primijetiti razliku.
Lucilla se uvuče unutra, namjerno šušteći odorom, naglašavajući
svoju odlučnost. Bila je ljuta, ali je to dobro skrivala.
“Milese, tražim objašnjenje”
Dobar početak, pomisli on. “Čega?” upita.
“Zašto jednostavno nismo krenuli u…”
“Zato što Uvažene Priležnice i njihovi prijatelji Tleilaxi iz
Raspršenja drže većinu centara na Rakisu.”
“Otkud… odakle ti to…”
“Znaš li da su ubili Tarazu?” upita on.
To je zaustavi, ali ne za dugo. “Milese, inzistiram, reci mi…”
“Nemamo dovoljno vremena” reče on. “Vaš položaj će otkriti
sljedeći prolaz satelita.”
“Ali obrana Rakisa…”
“Ranjiva je kao i svaka druga obrana kad postane statična”, reče
on. “Tu dolje su obitelji branitelja. Zarobiš li obitelji, zavladao si
braniteljima.
“Zašto smo tu vani, u…”
“Da bismo pokupili Odrade i tu djevojčicu koja je s njom. Oh,
da, i njihovog crva.”
“Što ćemo s…”
“Odrade će sigurno znati što će učiniti s crvom. Znaš, ona je
sada tvoja Vrhovna majka.”
“Znači, ti ćeš nas brzo odvesti u…”
“Sami ćete se odvesti! Moji ljudi i ja pripremit ćemo diverziju.”
To je izazvalo muklu tišinu u cijeloj zapovjednoj prostoriji.
Diverzija, pomisli Teg. Kakva neodgovarajuća riječ.
Otpor, na koji je mislio, izazvat će histeriju među Uvaženim
Priležnicama, posebno nakon što budu saznale da je gola bio ovdje.
Neće samo krenuti u protunapad, već će vjerojatno pribjeći i
sterilizaciji. Najveći dio Rakisa pretvorit će u sprženu ruševinu.
Postojala je vrlo mala mogućnost preživljavanja bilo kojeg ljudskog
bića, crva ili pješčane pastrve.
“Uvažene Priležnice su bezuspješno pokušavale pronaći i
uhvatiti nekog crva”, reče on. “Stvarno ne razumijem kako mogu biti
tako slijepe i ne shvaćaju da ćete premjestiti jednog od njih.”
“Premjestiti?” Lucilla je zapinjala u govoru. Teg je tek u rijetkim
prigodama mogao vidjeti neku časnu majku tako zbunjenu. Pokušala je
povezati sve to što je upravo rekao. Već je ranije zamijetio kod
Sestrinstva određene mentatske sposobnosti. Svaki mentat mogao je
doći do ograničenih spoznaja i bez dovoljnog broja podataka. Mislio je
da će moći biti već daleko izvan njenog dohvata (ili dohvata bilo koje
druge časne majke) kad ona međusobno poveže te podatke. Tada će
nastati otimačina za njegova nasljednika. Pokupit će Dimelu za
razmnožavanje. I Odrade. Ni ona im neće izbjeći.
“Dakle, ovdje smo u opasnosti”, promuca naposljetku Lucilla.
“Da, pomalo. Problem Uvaženih Priležnica je što su prebogate.
Prave pogreške svih bogataša.”
“Pokvarene kurve!” vikne ona.
“Predlažem, kreni do ulaznih vrata”, reče on. “Odrade će uskoro
stići.”
Udaljila se bez ijedne riječi.
“Ratna oprema je iznesena i pregrupirana”, javi hitro časnik za
vezu.
“Javite Burzmaliju neka bude spreman preuzeti ovdje
zapovjedništvo”, reče Teg. “Mi ostali uskoro izlazimo.”
“Očekujete li da vam se svi pridružimo?” Bio je to onaj koji je
tražio žrtvenog jarca.
“Ja izlazim”, reče Teg. “Izaći ću sam, bude li to potrebno. Neka
mi se pridruže samo oni koji to žele.”
Nakon ovoga, pomisli, svi će poći. Pritisak jednakih u časti malo
je tko shvaćao izvan ljudi odgojenih od Bene Gesserita. U zapovjednoj
prostoriji nastupi tišina koju je remetilo jedino slabo zujanje i
pucketanje uređaja. Teg započne razmišljati o ‘pokvarenim kurvama’.
Nije bilo pravedno nazivati ih pokvarenima. Ponekad su
najbogatiji postajali pokvareni. To je proizlazilo iz vjerovanja da novac
(moć) može kupiti sve i sva. A zašto ne bi smjeli vjerovati u to?
Svakodnevno su bili svjedoci toga. Lako je bilo vjerovati u
bezuvjetnost.
Nadaj se vječnom proljeću i svemu pripadajućem!
To je bilo poput još jedne vjere. Novac će moći kupiti
nemoguće.
Tada nastupa pokvarenost.
S Uvaženim Priležnicama nije bilo tako. One su na neki način,
bile s druge strane pokvarenosti. Prebrodile su je, jasno je to prepoznao.
Ali sada su se upustile u nešto što je bilo daleko od pokvarenosti, pa se
Teg upita želi li zaista saznati što je to.
Spoznaja o tome već je bila tu, iako tek u njegovoj novoj
svijesti. Ni jedna od njih ne bi ni trenutak oklijevala pretvoriti čitav
jedan planet u pakao, ako bi joj to donijelo osobnu korist. Ili ako bi
isplata bila u obliku nekog zamišljenog zadovoljstva. Ili ako bi joj taj
pakao produžio život makar i samo nekoliko dana ili sati.
Ako se to može nazvati životom.
Što ih je činilo sretnim? Što zadovoljnim? Sličile su ovisnicima
o semuti. Bez obzira što ih je to usrećivalo, svaki sljedeći put morale su
dobiti veću dozu.
I one su to znale!
Kako li su samo morale divljati u sebi! Uhvaćene u takvu
zamku! Sve su vidjele i ništa od toga ih nije zadovoljavalo – nije bilo
dovoljno dobro niti dovoljno loše. Potpuno su izgubile sposobnost
suzdržavanja.
Doduše, bile su opasne. A možda i on u nečemu griješi: možda
se više nisu sjećale kako je bilo prije nego što su podlegle pretvorbi od
tog čudnog oštrog stimulansa koji im je obojio zjenice narančasto.
Sjećanja na sjećanje mogu nestati. Svaki mentat bio je vrlo osjetljiv na
tu manu u samome sebi.
“Stigao je crv!”
Bio je to časnik za vezu.
Teg se okrene u stolcu i zagleda u projekciju, minijaturni holo
koji je prikazivao vanjsku panoramu u smjeru jugozapada. Crv, na
kojem su se nazirale dvije sićušne točke – njegovi putnici – bio je
udaljena traka u vijugavom kretanju.
“Kad stignu ovamo, dovedite samo Odrade”, reče on.
“Sheeana… tako se zove djevojčica… neka ostane pomoći smjestiti crva
u spremnik. Nju će poslušati. Pobrinite se da Burzmali bude u blizini.
Nećemo imati vremena za primopredaju dužnosti.”
Kad je Odrade ušla u zapovjednu prostoriju još je teško disala i
širila oko sebe zadah pustinje, smjesu melangea, kremena i ljudskog
znoja. Teg je sjedio u svom stolcu i odmarao se. Oči su mu bile i dalje
zatvorene.
Odrade pomisli da je uhvatila bashara pri njemu nesvojstvenom
odmaranju, gotovo zamišljenog. On tada otvori oči i ona zamijeti
promjenu koju je Lucilla uspjela tijek nagovijestiti – kao i nekoliko
riječi o golinoj promjeni. Što se dogodilo s Tegom? On kao da joj je
pozirao, nudeći joj pogled u sebe. Brada mu je bila čvrsta i pomalo
podignuta, što se obično događalo kad bi nešto promatrao. Usko lice,
izbrazdano staračkim borama, nije izgubilo ništa od svoje budnosti.
Dugački tanki nos, tako svojstven obiteljima Corrino i Atreid, još se
više produžio tijekom godina. Ali sijeda kosa još je bila gusta, a mala
kvrga na čelu i dalje je privlačila promatračev pogled…
A njegove oči!
“Kako si znao da nas trebaš ovdje čekati?” upita Odrade.
“Nismo imale pojma kamo nas crv nosi.”
“Ovdje u središnjoj pustinji postoji tek nekoliko naseljenih
mjesta”, odgovori on. “Kockao sam se. I to, izgleda, uspješno.”
Kockao se? Poznavala je taj mentatski izraz, ali ga nikada nije
uspjela shvatiti.
Teg ustane. “Uzmi ovaj brod i kreni na mjesto koje najbolje
poznaješ”, reče.
Kapitol? Gotovo glasno je to izgovorila, ali se sjetila da nisu
sami, da su ovdje i nepoznati vojnici koje je Teg okupio. Tko su oni?
Lucillino kratko objašnjenje nije je zadovoljilo.
“Malo smo izmijenili Tarazin plan”, nastavi Teg. “Gola ne
ostaje. Mora krenuti s tobom.”
Shvatila je. Trebat će im nove sposobnosti Duncana Idahoa za
suprotstavljanje kurvama. On više nije bio samo mamac za uništenje
Rakisa.
“On, jasno, neće moći napustiti svoje sklonište u ne-brodu”, reče
Teg.
Ona kimne. Duncan nije bio zaštićen od potrage proroka… poput
Cehovih navigatora.
“Bashare!” Bio je to časnik za vezu. “Jedan satelit nas je otkrio!”
“U redu, prašinari!” vikne Teg. “Svi van! Dovedite Burzmalija
ovamo.
Otvor na zadnjem djelu prostorije se otvori. Burzmali jurne
unutra. “Bashare, što mi…”
“Nemamo vremena! Preuzmi!” Teg ustane iz zapovjednog stolca
i pokaže Burzmaliju neka sjedne u njega. “Odrade će ti reći kamo
trebate stići”. Natjeran porivom, za koji je znao da je djelomice
posljedica želje za osvetom, Teg zgrabi Odrade za lijevu ruku, privuče
je i poljubi u obraz: “Učini to što moraš, kćeri”, šapne. “Taj crv u
spremniku može uskoro postati jedini u svemiru”
Odrade tada shvati: Teg je do kraja shvatio Tarazin plan i
namjeravao je do kraja provesti naredbu svoje Vrhovne majke.
“Učini to što moraš.” Sve je govorilo sve.
47.
Nismo se suočili s nečim novim, već samo s prepoznatim
odnosom između svijesti i stvari što omogućava dublje razumijevanje
sposobnosti predviđanja. Proročanstvo oblikuje projekciju
unutrašnjeg svemira kako bi iz neshvatljivih sila stvorilo nove vanjske
mogućnosti. Ne treba shvaćati te sile prije njihove uporabe za
oblikovanje fizičkog svemira. Drevni metalurzi nisu trebali poznavati
molekularne i submolekularne složenosti čelika, bronce, bakra, zlata
ili kositra. Izmislili su mistične sile za opis nepoznatog, dok su i dalje
kovali i rukovali čekićima.
Vrhovna majka Taraza: Rasprava na Savjetu
Iz drevne građevine u kojoj je Sestrinstvo skrivalo svoj Kapitol,
arhive i dužnosnike presvete uprave, nisu noću dopirali baš zvukovi.
Šum je više sličio signalima. Tijekom mnogih godina koje je provela
ovdje, Odrade ih je naučila raspoznavati. Poseban zvuk koji je sada
čula, to napeto pucketanje, dolazio je od drvene grede u podu,
nezamijenjene nekih osam stotina godina. Noću se stezala i ispuštala
zvukove.
Imala je i Tarazina sjećanja koja su proširivala njeno poznavanje
takvih signala. Sjećanja se još nisu potpuno integrirala; bilo je premalo
vremena. Odrade je ovdje u Tarazinoj staroj radnoj sobi iskoristila tih
nekoliko slobodnih trenutaka za nastavljanje te integracije.
Dar i Tar – naposljetku jedna. i Komentar potpuno istovjetan s
Tarazom.
Čeprkati po Drugim sjećanjima značilo je postojati na nekoliko
razina istodobno, od kojih su neke bile vrlo duboke, ali Taraza je ostala
blizu površine. Odrade si dopusti dublje zaranjanje u višestruka
postojanja. Uskoro se prepoznala po disanju; međutim, bila je nekako
daleko, a drugi su tražili od nje da uroni u vizije koje sve obuhvaćaju,
baš sve, ubrajajući tu i mirise, dodire, osjećaje… sve originale, još
netaknute u njenoj vlastitoj svijesti.
Nije sigurno sanjati tuđe snove.
Ponovno Taraza.
Taraza, koja se vrlo opasno igrala s budućnošću cjelokupnog
Sestrinstva, dobro je balansirala! Kako je samo pažljivo odabrala
trenutak kad će među kurve pustiti glasinu da su Tleilaxi usadili u golu
neke opasne osobine. Napad na tvrđavu na Gammu bila je potvrda da je
glasina pala na pravo mjesta. Doduše, brutalnost tog napada upozorila je
Tarazu da joj je preostalo malo vremena. Kurve su sigurno odmah
krenule u prikupljanje snaga koja će do temelja uništiti Gammu… samo
da bi ubile golu.
Toliko je toga ovisilo o Tegu.
Među vlastitim Drugim sjećanjima ugledala je i bashara: oca,
kojeg zapravo nikada nije upoznala.
Čak ga nisam upoznala ni na samome kraju.
Kopanje po Drugim sjećanjima moglo ju je oslabiti, ali nije
uspjela izbjeći zahtjev tog uvijek primamljivog skladišta.
Sjeti se Tiraninovih riječi: “Užasno područje moje prošlosti!
Odgovori izlijeću poput uplašenog jata, zatamnjujući nebo mojih
neizbježnih sjećanja.”
Odrade se poput plivača održavala na površini.
Vjerojatno će me zamijeniti, pomisli Odrade. Možda će me i
psovati. Bellonda se sigurno nije dobrovoljno složila s ovom
promjenom na vrhu. Nije važno. Opstanak Sestrinstva morao bi im biti
jedino važan.
Odrade isplovi iz Drugih sjećanja i podigne pogled
namjeravajući ga zaustaviti na zasjenjenoj niši u kojoj se pri slabom
osvjetljenju sjajnih kugli nazirala bista jedne žene. Bista je ostala
neodređen lik među sjenama, ali Odrade je dobro poznavala to lice:
Chenoeh, zaštitni znak Kapitola.
“Ali, za miloga boga…”
Svaka sestra koja je prošla kroz začinsku agoniju (što Chenoeh
nije) rekla je ili pomislila istu stvar, ali što je to zapravo značilo?
Pažljivi odgoj i pažljiva obuka stvarali su uspješne pojedince u
dovoljnom broju. Gdje je tu bila božja ruka? Crv, kojeg su donijele s
Rakisa, sigurno nije bio bog. Zar se nazočnost boga osjećala samo u
uspjesima Sestrinstva?
Postala sam žrtva težnji vlastite Misionarie Protective.
Znala je da su se u ovoj prostoriji slična razmišljanja i pitanja
čula već bezbroj puta. Uzalud! Još uvijek se nije mogla odlučiti da
ukloni taj zaštitnički kipić iz niše u kojoj je tako dugo mirovao.
Nisam praznovjerna, rekla je sama sebi. Mogla bih to sigurno.
No, radi se o tradiciji. Takve stvari imaju svima nama dobro poznatu
vrijednost.
Jedno je sigurno, moja bista nikada neće biti tako štovana.
Mislila je na Waffa i njegove Liceigrače koji su zajedno s
Milesom Tegom našli smrt u užasnom razaranju Rakisa. Nije bilo
vrijedno baviti se krvavim uništenjem koje se tako često pojavljivalo u
Starom carstvu. Bolje je razmisliti o užasu odmazde stvorenom potpuno
pogrešnim nasiljem Uvaženih Priležnica.
Teg je znao.
Na nedavnoj sjednici Savjeta, zaključenoj zbog umora, nisu
donijele nikakve zaključke. Odrade je bila sretna što im je uspjela
skrenuti pažnju na nekoliko neodložnih stvari, a koje su i inače voljele.
Na kazne: to ih je neko vrijeme zabavilo. Kao umirenje, iz
arhivskih analiza izvučeni su povijesni presedani. Sve skupine ljudi
povezanih s Uvaženim Priležnicama, trebali su snaći novi udarci.
Ix se nedvojbeno htio proširiti. Nisu imali ni najpovršniju
procjenu hoće li ih smlaviti konkurencija iz Raspršenja.
Ceh će biti odgurnut u stranu i prisiljen papreno plaćati melange
i postrojenja. Ceh i Ix bit će zajedno odbačeni i zajedno će pasti.
Najmanje je trebalo voditi računa o Ribogovornicama. Kao
priljepci Ixa, već su pomalo pripadale prošlosti koju će ljudi napustiti.
A Bene Tleilaxi? Ah, da, Tleilaxi. Waff je podlegao Uvaženim
Priležnicama. To nikada nije priznao, ali bilo je očito. “Samo jednom i
to s jednim od mojih Liceigrača.”
Odrade se mračno osmjehne, sjetivši se gorkog poljupca svog
oca.
Napravit ću još jednu nišu, pomisli. Naručit ću još jednu bistu:
Milesa Tega, Velikog heretika!
Doduše, Lucilline dvojbe glede Tega bile su uznemirujuće. Je li
on pred kraj mogao proricati i vidjeti ne-brodove? Pa, Gospodarice
razmnažanja mogle bi ispitati te sumnje.
“Utaborile smo se!” optužila je Bellonda.
Svima je bilo jasno značenje tih riječi: povukle su se u Tvrđavu
tijekom duge noći kurvi.
Odrade shvati da nije baš marila za Bellondu, za njen način
povremenog smijanja isticanjem tih širokih tupih zuba.
Dugo su pretresale o Sheeaninim uzorcima stanica. ‘Sionin
pokus’ je dokazao. Imala je pretke koji su je štitili od predviđanja pa je
mogla napustiti ne-brod.
Duncan je bio nepoznanica.
Odrade usredotoči misli na golu, vani u prizemljenom ne-brodu.
Ustavši, uputi se do tamnog prozora i zagleda se prema udaljenom
sletištu.
Smiju li riskirati i pustiti Duncana izvan zaštitnog okrilja tog
broda? Proučavanje stanica potvrdilo je da je on mješavina mnogih
Idahoa gola – od kojih su neki bili Sionini potomci. A što je s mrljom od
originala?
Ne. Mora ostati unutra.
A što s Murbellom – trudnom Murbellom? Obeščašćenom
Uvaženom Priležnicom.
“Tleilaxi su me zamislili kao ubojicu Utiskivačica”, rekao je
Duncan.
“Hoćeš li pokušati ubiti kurvu?” pitala je Lucilla.
“Ona nije Utiskivačica”, odgovorio je Duncan.
Savjet je nadugačko raspravio prirodu moguće veze između
Duncana i Murbelle. Lucilla je tvrdila da nije bilo nikakve veze, već su
njih dvoje oprezni protivnici.
“Nemojmo riskirati njihovim spajanjem.”
Doduše, natprosječne sposobnosti kurvi morat će potanko
ispitati. Možda bi mogli riskirati jedan susret između Duncana i
Murbelle u ne-brodu. Jasno, uza sav mogući oprez.
Na kraju je razmišljala o crvu u spremištu na ne-brodu… crvu
kojem se bližio trenutak pretvorbe. Jedan mali, zemljom ograđen, dio
bazena čekao je na njega. U pravom trenutku Sheeana će ga namamiti u
kupku od melangea i vode. Pješčane pastrve, koje će pritom nastati,
moći će započeti svoj drugu pretvorbu.
Imao si pravo, oče. Sve je tako jednostavno kad se jasno
spozna.
Nije imalo svrhe tražiti pješčani planet za crve. Pješčane pastrve
stvorit će vlastitu prirodnu sredinu za Shai-Huluda. Nije bilo ugodno
razmišljati o Kapitolovom planetu kao o nepreglednoj pustoši, ali to se
moralo učiniti.
“Posljednja volja i testament Milesa Tega”, što je on unio u
submolekulni skladišni sustav ne-broda, nisu mogli zanemariti. Čak se i
Bellonda složila s tim.
Kapitolu je trebala revizija svih njegovih povijesnih zapisa.
Zbog svega što je Teg saznao o Izgubljenima – kurvama Raspršenih –
trebale su se unijeti izmjene.
“Rijetko se saznaju imena bogatih i stvarno moćnih. Znaju se su
samo njihovi predstavnici. Politička arena pravi neke izuzetke, ali ne
otkriva cjelokupnu strukturu moći.
Mentat filozof zagrizao je duboko u sve čega su se prihvatile, a
njegovi zaključci nisu se slagali s onima na koje su se oslanjale arhive
pri donošenju ‘naših neprikosnovenih zaključaka’.
Znale smo mi to, Milese, samo se nikada nismo s tim suočile.
Nekoliko sljedećih naraštaja kopat ćemo, sve mi, po svojim Drugim
sjećanjima.
Ne može se potpuno vjerovati nepromjenjivim sustavima
čuvanja podataka.
“Uništite li većinu kopija, vrijeme će se pobrinuti za ostale.”
Kako li su se samo arhivarice razbjesnile kad su čule tu
basharevu izjavu!
“Pisanje povijesti je uglavnom proces skretanja pažnje s
osnovnog. Većina povijesnih dokumenata skreće pažnju sa zbivanja
koja su tajno utjecala na zabilježene događaje.”
To je oborilo Bellondu. Shvatila je to na svoj način, jer je
priznala: “Mali broj povijesti kojima je uspjelo izbjeći takve
ograničavajuće procese nestao je u mraku vjekova.”
Teg je naveo neke od tih procesa: “Uništenje što većeg broja
kopija, ismijavanje izvješća koja previše otkrivaju, njihovo izostavljanje
iz nastavnih planova u centrima za obuku, provjeravanje jesu li i negdje
drugdje navedeni i, u pojedinim slučajevima, eliminacija autora.”
Da i ne spominjem procese žrtvenih jaraca u kojima su gubili
glavu brojni glasnici koji su donijeli neugodne vijesti, pomisli Odrade.
Sjetila se nekog drevnog vladara kojem je uvijek pri ruci bio štap s
oštrim čeličnim šiljkom s kojim je ubijao glasnike koji bi mu donijeli
loše vijesti.
“Imamo dobru bazu podataka temeljem kojih možemo izgraditi
bolje razumijevanje naše prošlosti”, uvjeravala je Odrade. “Oduvijek
smo znale da je ulog u sukobima zapravo utvrđivanje prava nad
bogatstvom ili njegovim ekvivalentima.”
Možda to i nije bio pravi ‘uzvišeni cilj’, ali poslužit će neko
vrijeme.
Izbjegavam glavno pitanje, pomisli ona.
Nešto se mora učiniti s Duncanom Idahom, i svi su to znali.
Uzdahnuvši, Odrade pozove ‘topter i pripremi se za kratki izlet
do ne-broda.
Duncanov zatvor je barem udoban, pomisli Odrade ušavši. To su
bile prostorije zapovjednika broda, koje je zadnji koristio Miles Teg. Tu
je još bilo tragova njegove nazočnosti – mali holostatski projektor s
prikazom njegova doma na Larnasu; raskošna stara kuća, dugačka
tratina, rijeka. A na stoliću uz krevet ostao je njegov pribor za šivanje.
Gola je sjedio u stolcu za ljuljanje, zureći u projekciju. Kad je
Odrade ušla, on ravnodušno podigne pogled.
“Jednostavno ste ga ostavili da umre, zar ne?” upita Duncan.
“Činimo ono što moramo”, odgovori ona. “Provodila sam
njegove naredbe.”
“Znam zašto ste došli”, reče Duncan. “Nećete me uvjeriti. Nisam
ja nikakav prokleti pastuh za vas vještice. Shvaćate li?”
Odrade popravi odoru i sjedne na rub kreveta, licem okrenuta
prema Duncanu. “Jesi li proučio zapis koji nam je ostavio moj otac?”
upita ona.
“Vaš otac?”
“Miles Teg je bio moj otac. Povjerit ću ti njegove zadnje riječi.
Do kraja je tamo predstavljao naše oči. Morao je vidjeti smrt na Rakisu.
‘Razum u svom začetku shvatio je ovisnosti i ključnu logiku.”
Budući da ju je Duncan zbunjeno pogledao, ona objasni:
“Predugo smo bile zarobljene u Tiraninovom labirintu proročanstava.”
Opazila je njegov mačji pokret kad je ustao iz stolca, što je
dokazivalo njegovu dobru obučenost za napad.
“Nemaš nikakvih izgleda da živ pobjegneš s ovoga broda” reče
ona.
“Znaš li zašto.”
“Siona.”
“Opasan si nam, ali ipak ne bismo htjele da živiš beskorisno.”
“Ipak, neću se pariti za vas, a posebno ne s tim malim
zanovijetalom s Rakisa.”
Odrade se nasmiješi, upitavši se što bi Sheeana rekla na ovakav
opis. “To ti je smiješno?” upita Duncan.
“Baš i nije. Ali imamo i Murbellino dijete. Vjerojatno ćemo se
morati zadovoljiti njime.”
“Razgovarao sam s Murbellom preko komunikatora”, reče
Duncan. “Vjeruje da će postati časna majka, da ćete je primiti u redove
Bene Gesserita.”
“Zašto ne? Njene stanice prošle su Sionin test. Vjerojatno će biti
vrhunska sestra.”
“Zar vas je stvarno navukla?”
“Hoćeš reći – zar nismo primijetile da ona misli ostati s nama
samo dok ne sazna naše tajne, a zatim pobjeći? Znamo mi to, Duncane.”
“Ali vjerujete da vam ne može pobjeći?”
“Kad ih jednom dobijemo, Duncane, mi ih, zapravo, nikada ne
gubimo.”
“Zar niste izgubile gospu Jessicu?”
“Na kraju nam se vratila.”
“Koji je cilj tvog posjeta?”
“Mislim da zaslužuješ objašnjenje plana Vrhovne majke. Cilj mu
je bio uništenje Rakisa. Zapravo je željela uništiti gotovo sve crve.”
“Veliki bogovi podzemlja! Zašto?”
“Oni su bili proročka sila koja nas je sputavala. Biseri
Tiraninove svijesti samo su pojačavali tu vezu. On nije prorokovao
događaje, on ih je stvarao”
Duncan pokaže prema spremištu broda. “Što je s…”
“Onim tamo? Ostao je samo jedan. Dok se on dovoljno ne
razmnoži, čovječanstvo će već otići svojim putem ne obazirući se na
njega. Dotad ćemo biti previše brojni i bavit ćemo se različitim stvarima
po vlastitom izboru. Nikada više nijedna druga sila neće upravljati svim
našim budućnostima.”
Ona ustane.
Budući da Duncan ne odgovori, ona nastavi: “U okviru
nametnutih ograničenja, čiju neophodnost shvaćaš, vidim, molim te,
razmisli o tome kakav život želiš. Obećavam, pomoći ću ti koliko god
budem mogla.”
“Zašto biste to učinili?”
“Zato što su te voljeli moji predci. Zato što te je moj otac volio.”
“Ljubav? Vi vještice niste sposobne osjetiti ljubav!”
Gotovo čitavu minutu je provela zureći dolje u njega. Uz
korijen, primijeti ona, ispod ove obojene, počela mu je izbijati tamna
kosa, ponovno kovrčava, posebno na vratu.
“Osjećam to što osjećam”, reče ona. “I tvoja voda je naša,
Duncane Idaho.”
Opazila je da ga je slobodnjačko upozorenje pogodilo, a zatim se
okrenula i izašla iz odaje praćena stražaricama.
Prije napuštanja broda, vratila se do spremišta i pogledala
mirnog crva koji je ležao na krevetu od rakiškog pijeska. Zarobljenika je
promatrala s nekih dvije stotine metara visine. Dok je to činila, nijemo
se smijala, a društvo joj je pravila Taraza koja se sve više integrirala s
njom.
Bile smo u pravu, a Schwangyu i njeni pristaše nisu. Znale
smo da želi izaći iz igre. Morao je to poželjeti nakon svega što je
učinio.
Progovorila je naglas nježnim šaptom, za sebe, a jednako i za
obližnje promatrače koji su pazili na trenutak kad će u tom crvu
započeti pretvorba.
“Sada znamo tvoj jezik”, reče ona.
To nije bio jezik riječi, već pokretno i plešuće prilagođavanje
pokretnom i plešućem svemiru. Taj je jezik samo govorni, ne može se
prevoditi. Da bi ga razumio, čovjek mora imati iskustva, a čak i tada se
smisao naočigled mijenja. ‘Uzvišeni cilj’ je ipak bio nepredvidivi
doživljaj. Ali kad je oborila pogled na neobrađeno i na toplinu otporno
sklonište crva iz rakiške pustinje, znala je što vidi: vidljivi dokaz
uzvišenog cilja. Ona mu tiho dovikne: “Hej! Stari crve! Jesi li sve baš
tako zamislio?” Odgovora nije bilo, ali ona ga nije ni očekivala.
KRAJ PETE KNJIGE
Chita(m) 10/2012