„Definicija poezije“ – Boris Pasternak

 https://kerchtt.ru/bs/boris-pasternak-opredelenie-opredelenie-poezii-
analiz-stihotvoreniya-borisa-pasternaka-analiz-st/
 Pjesnik je siguran da se samo u poeziji mogu pronaći upravo one riječi koje
će pomoći da se otkrije sva ljepota svijeta.
 Takođe, u analizi Pasternakovih „Definicija poezije“ potrebno je govoriti o
slici Univerzuma. Važno je napomenuti da pjesnik ovu riječ piše malim
slovom. Čovjek je dio svijeta koji ga okružuje i neraskidivo je povezan sa
svijetom. Sve slike koje je stvorio Pasternak odlikuju se svjetlinom boja i
izražajnošću, koje privlače više pažnje na linije čitatelja.
 Pribjegavao je omiljenoj tehnici simbolista - aliteraciji. U nekim redovima
dolazi do porasta kotrljajućeg zvuka "P", dok se u drugim stvara zvučni
efekat zbog šištanja i zvižduka suglasnika. Još jednu melodičnost riječi daju
personifikacije i poređenja. Boris Leonidovič je takođe koristio anaforu: reč
"ovo" se ponavlja nekoliko puta u delu. Ova tehnika daje dodatnu
ekspresivnost slikama. Predivno pojačavaju melodičnost
teksta personifikacije i poređenja: "svod je bio ispunjen johom", "zvijezde u
lice bi se smijale", "noći je tako važno pronaći".
 Ovde je očigledno uticaj simbolizam koja je dominirala ruskom
književnošću srebrnog doba. Međutim, primjetne su i klice futurizam- trend
kojem je Pasternak bio blizak u to vrijeme.
 U pjesmi je dosta kontrasta: Figaro i vrt, nebeski svod i jova, odnosno
visoko je neodvojivo od niskog. U svakom trenutku mogu promijeniti
mjesto. Ovo je književni okvir filozofskog koncepta jedinstva i borbe
suprotnosti. Takav je finale pesme, gde se Pasternakov univerzum
ispostavlja kao gluvo mesto.
 Sva četiri prva reda slikaju sliku letnja noć i slavuji koji se guše od žara,
ovdje se koristi sljedeće tematski vokabular - zviždanje, škljocanje, noć,
dvoboj slavuja. Ispada da u prvoj strofi pjesnik pokušava da izrazi svoje
razumijevanje poezije kroz sliku raspjevanog slavuja. Zapravo, pjevanje
slavuja je veliko čudo, u kojem je zapanjujuće kako mehanički skup zvukova
stvara takav sklad, slatki zanos u duši da se u jednom trenutku priroda i
čovjek stapaju u jedinstvenu cjelinu: osobu sa poštovanjem sluša malu pticu
 koja mu je dala jednu tajnu postojanja. Za B. Pasternaka poezija je isti
napor, fizička iscrpljenost zarad rađanja velike harmonije.

 U drugoj strofi, lanac predikatskih metafora ("slatki mrtvi grašak", "Suze

univerzuma u lopaticama», „pada kao grad”) naslikaj sliku cijepanja
mahuna graška, koje su poput razbacanih perli, poput zvukova veselog
Mocarta puštenog u divljinu... Činilo bi se da je neka čudna slika odabrana
da definira poeziju. Ali kako tačno! Izraz "slatki mrtvi grašak" budi
asocijacije na ljeto, djetinjstvo, kada ruke posežu za tajanstvenom
mahunom, stisnu je i odatle siju slatke zelene kuglice. Uz pomoć ovakvih
asocijacija, pjesnik nastoji prenijeti tajnu pisanja poezije: one u njemu dugo
sazrijevaju pod utjecajem nekih njemu nepoznatih kosmičkih energija.
Skupljaju se iz tragova utisaka iz djetinjstva, a onda odjednom linije brzo
napuštaju matericu koja ih je rodila i kotrljaju se u vijekove.

 Tako je, da bi definisao poeziju, B. Pasternak dao dve slike, od kojih svaka,
crtajući opštu sliku, donosi nešto svoje, specifično.

 Posebno treba istaći ulogu anaforične zamjenice Ovo in ovu pesmu.

Ponavlja se u svakoj rečenici prve dvije strofe, dajući im određenu
dinamiku. osim toga, Ovo daje svakoj liniji ritmičku jasnoću, izraženu u
obaveznom podizanju glasa na početku svakog reda. Time Ovo doprinosi
realizaciji pesnikovog stava prema percepciji svakog reda odvojeno. Takvo
ponavljanje zasnovano na daktilnoj stopi čini tekst energičnim, zarazno
aktivnim, ekonomičnim u smislu izražajnih sredstava.