Biblioteka

Urednik
IVAN ŠKUNCA

Likovna oprema
IVAN BALAŽEVIĆ

Naslov originala:

Jack Higgins
THE DARK SIDE OF THE ISLAND
 JACK HIGGINS

TAMNA STRANA
OTOKA

S engleskoga prevela
MATEJ JELIČIĆ

»OTOKAR KERŠOVANI«
OPATIJA
A ova za Ruth
 PRVI DIO

DUGI POVRATAK
 1.

Na Kirosu, ništa novo

LOMAX JE LEŽAO na uskom ugrađenom ležaju u zagušljivoj kabini, gol do pojasa,

dok mu se tijelo kupalo u znoju. Nepomično je gledao u mrljama prošarani
oguljeni strop.
Ako se u strop dosta dugo gledalo, pretvarao se u prilično dobar zemljovid
Egejskog arhipelaga. Lomax je pratio svoje putovanje sve od Atene, pa kroz
Ciklade, do šire mrlje koja je predstavljala Kretu, ali tamo gdje je trebalo da bude
Kiros prostiralo se samo široko prostranstvo mora. Tko zna zbog čega, to je u
njemu probudilo Čudan tjeskoban osjećaj i on naglom kretnjom spusti noge na
pod.
Ustane, pljusne vodu u napuknuti umivaonik ispod ogledala kraj ugrađenog
ležaja i ispra znoj s kože. Ramena su mu bila čvrsta, mišićava, koža opaljena
suncem, stas pristao, pa se ružan smežurani ožiljak stare rane od metka s lijeve
strane grudi činio nekako zlokobnim i neumjesnim.
Dok se brisao, iz ogledala ga je gledao stranac. Bio je to čovjek s licem napete
kože preko istaknutih jagodica, tamnih, mrkih očiju što ispituju svijet s nekim
čudnim dalekim izrazom, koji ni on sam nije mogao odgonetnuti.
Dok je posezao za košuljom, vrata kabine se otvore i proviri stjuard: – Za pola
sata stižemo na Kiros, gospodine Lomax – reče na grčkome.
Vrata se nanovo zatvore, a Lomax prvi put postane svjestan da je pomalo
uzbuđen, kao da ga je netko iznutra dotaknuo hladnim prstom. Navuče sako od
grubog lanenog platna i uspne se na palubu.
Dok je stajao uz ogradu gledajući kako se Kiros polako izdiže iz mora,
kapetan Papademos siđe sa zapovjedničkog mosta i stade kraj njega. Bio je to
snažan čovjek, gotovo crn od sunca, lica izbrazdanog borama.
Dok je prinosio šibicu luli, reče: – Pomalo je teško zbog ove vrućine i
izmaglice, ali ako napregnete oči možete u daljini vidjeti Kretu. Kakav pogled, a!
– To je premalo rečeno – odvrati Lomax.
– Bio sam posvuda gdje pomorac može stići – nastavi Papademos, – Na kraju
otkrih da sam putovao u krugu.
– Zar nije tako sa svima nama? – reče Lomax.
Izvadi cigaretu, i Papademos mu je pripali. – Kad se uzme u obzir da ste
Englez, prilično dobro govorite grčki. Bolje od bilo kog stranca kojeg sam čuo.
Jeste li kada bili ovdje?
Lomax kimne glavom: – Davno. Prije potopa.
Na trenutak se učini da je Papademos zbunjen, ali mu se lice odjednom
razvedri: – Ah, sad shvaćam. Bili ste na otocima za vrijeme rata.
– Tako je – potvrdi Lomax. – Uglavnom na Cipru. Surađivao sam s EOKA.
 – Tako? – Papademos zatrese glavom i uozbilji se načas. – Bila su to teška
vremena za sve nas. Stanovništvo ovih otoka nikad neće zaboraviti englesku
pomoć. Jeste li ikad poslije ovamo navraćali?
Lomax odmahne glavom: – Nikad to nisam poželio. U svakom slučaju, uvijek
se činilo da moram nešto važnije obaviti. Znate i sami kako to ide.
– Život nas, prijatelju, hvata za grlo. – Papademos mudro zakima glavom. –
Ali, sedamnaest godina je mnogo vremena. Čovjek se mijenja.
– Svi se mijenjaju – složi se Lomax.
– Možda je sve to tako, ali zašto Kiros? Ja bih se mogao sjetiti i boljih mjesta.
– Htio bih vidjeti neke ljude, ako su još tamo. Htio bih vidjeti jesu li se i oni
promijenili. Poslije toga ću poći na Kretu i na Rod.
– Na Kirosu se ništa ne mijenja. – Papademos pljune u vodu. – Već deset
godina plovim na ovoj pruzi, a oni se prema meni još uvijek ponašaju kao da sam
kužan.
Lomax slegne ramenima. – Možda jednostavno ne vole strance.
Papademos zatrese glavom: – Ne vole oni nikoga. Jeste li sigurni da ste tamo
stekli prijatelje?
– Nadam se.
– I ja se nadam. Jer ako niste... Tamo ćete ubrzo stići i zaglaviti cijelih tjedan
dana dok se ja ne pojavim.
– Pokušat ću sreću.
Papademos istrese pepeo iz lule o ogradu. – Zadržat ćemo se četiri sata. Zašto
se ne biste u čast starih vremena malo ogledali uokolo, a onda sa mnom pošli na
Kretu? U Heraklionu će vam prirediti bolju dobrodošlicu nego ovdje.
Lomax odmahne glavom: – Idućeg tjedna ću sa zadovoljstvom prihvatiti vašu
ponudu, ali ne sada.
– Kako vas volja. – Papademos slegne ramenima i vrati se na zapovjednički
most.

Sad su već plovili uz samu obalu. Nad njima se uzdizao devetsto metara visoki
vrh otoka. Dok je mali parobrod zaobilazio svinuti rt načičkan bijelim kućama, iz
luke je punim jedrima isplovljavao ribarski brod s jednim jarbolom. Prošao je
tako blizu da je Lomax mogao vidjeti dva velika oka naslikana na oba pramčana
boka.
Čovjek za kormilom nemarno domahne, pa i Lomax podiže ruku u znak
pozdrava. Uto oslabi i brujanje strojeva. Brod je smanjivao brzinu da uplovi u
luku.
Na bijelom pješčanom zavoju ležale su na žal izvučene ribarske barke oličene
živim bojama. Kraj njih su u malim skupinama sjedili ribari i krpali mreže, dok
su se u plićaku lovila djeca. Njihovi su glasovi bili nekako prigušeni i daleki.
Lomax se vrati u kabinu i započe pakirati stvari. To nije dugo trajalo.
Završivši, on ostavi platnenu vreću i mali pisaći stroj na ugrađenom ležaju i
nanovo se uputi na palubu.
 Brod je već klizio uz kameno pristanište. Strojevi se zaustaviše. Odjednom
posvuda zavlada neobična, vrela tišina.
Na pristaništu, na suncu, drijemala su tri starca, a tu je sjedio i dječak držeći
u ruci povraz. Uz njega se sklupčao crni pas.
Iz kabine izađe stjuard noseći platnenu vreću i pisaći stroj. Papademos siđe sa
zapovjedničkog mosta. – Ne putujete s mnogo prtljage...
– Jedino tako – potvrdi Lomax. – I što sad? Da jednostavno siđem s broda?
Zar mi nitko neće pregledati isprave?
Papademos slegne ramenima. – Za to se ovdje brine policijski narednik
Kitros. Ubrzo će saznati da ste stigli.
Dva su mornara u međuvremenu postavili mostić. Stjuard siđe prvi. Lomax
stavi naočale za sunce i pođe za njim.
Dok je vadio lisnicu kako bi stjuardu dao napojnicu, bio je svjestan da su se
ona tri starca što sjede nekako uspravila, pa ga znatiželjno promatraju.
Dječak koji je pecao počne namatati povraz. Kad se stjuard vratio na brod,
dječak hitro prijeđe preko pristaništa, a pas za njegovim petama.
Dječaku je bilo oko dvanaest godina. Oči su mu bile smeđe, a lice usko i
pametno. Pulover mu je bio prevelik, a hlače pune zakrpa.
Načas znatiželjno promotri Lomaxa, a onda polako progovori na engleskome:
– Treba li vam dobar hotel, gospodine? Oni se tamo stvarno brinu za američke
turiste.
– Zašto misliš da sam Amerikanac? – upita ga Lomax na grčkome.
– Tamne naočale. Svi Amerikanci nose tamne naočale. – Dječak nagonski
odgovori istim jezikom, a onda mu ruka u čudu pođe prema ustima. – Hej,
gospodine, pa vi govorite grčki jednako tako dobro kao i ja. Kako to?
– Nema veze – reče Lomax. – Kako se zoveš?
– Jani – odgovori dječak. – Jani Melos.
Lomax iz lisnice izvuče novčanicu i diže je uvis. – E pa dobro, Jani Melos.
Ovo je za tebe kad stignemo do hotela gdje se tako dobro brinu za Amerikance.
Najbolje da bude najbolji.
Na Janijevu tamnom licu zablistaše zubi. – Svakako, gospodine. Na otoku je
samo jedan.
Nato uprti platnenu vreću, prihvati pisaći stroj i pohrli naprijed, dok mu je pas
stalno bio za petama. Lomax pođe za njima.
Ništa se nije promijenilo. Ni jedna jedina stvar. Još je tu bio čak i poluukopani
bunker što su ga Nijemci sagradili da brane luku, samo što se beton s vremenom
počeo pomalo runiti. Manjkali su jedino brzi borbeni čamci u luci i nacistička
zastava na gradskoj vijećnici.
Dječak je krenuo između visokih, obijeljenih kuća, sve dalje od obale.
Nekoliko puta prođoše pored ukućana koji sjede na pragu, pa ipak su sve u svemu
ulice bile prazne.
Hotel je zauzimao cijelu jednu stranu maloga popločenog trga. Prekoputa je
bila crkva. Ispred hotela nekoliko drvenih stolova, ali od gostiju ni traga. Lomax
pomisli da će mjesto vjerojatno živnuti na večer.
 Uđe za dječakom u prostranu, također kamenom popločenu dvoranu niska
stropa. Tu je bilo još stolova i stolica, a cijeli jedan ugao zauzimao je bar
prekriven mramornom pločom. Iza njega su na drvenim policama bile poredane
boce.
Jani spusti na pod platnenu vreću i pisaći stroj, pa se izgubi za unutrašnjim
vratima. Poslije žege koja je vladala vani, ovdje je bilo svježo i ugodno. Lomax
se nasloni na bar i pričeka.
Mogao je čuti nerazgovjetne glasove razgovora, a zatim povišeni djevojački
glas pun prijekora: »Uvijek mi lažeš!« Začu se zvuk što prati pljusku. U dvoranu
najprije utrča Jani pognute glave, a odmah za njim mlada djevojka u modroj
haljini s bijelom pregačom.
Ugledavši Lomaxa, ona zastane u mjestu, a dječak dramatičnom kretnjom
pokaza: – Vidi! Jesam li ti rekao.
Djevojci je moglo biti šesnaest-sedamnaest godina. Lice joj je bilo oblo i
ljupko. Brišući o pregaču ruke naprašene brašnom, ona priđe, nanovo zastane
bespomoćno ga gledajući dok joj se rumenilo penjalo u obraze.
Lomax se nasmija. – Sve je u najboljem redu. Govorim grčki.
Na licu joj se odmah ukaza izraz olakšanja. – Morate mi oprostiti. Jani je takav
lažljivac, a zatekao me upravo dok sam mijesila. Čime vas mogu poslužiti?
– Htio bih sobu – reče. – Jani mi je rekao da je ovo najbolji hotel u gradu.
Gledala ga je ne znajući što da kaže, pa Lomax zato ljubazno doda: – Ako
imate ijednu slobodnu sobu, uzimam je!
– Svakako – poče ga uvjeravati. – Malo ste me zatekli, to je sve. Mi često
ugošćujemo turiste na Kirosu. Treba samo da provjetrim madrace i da navučem
posteljinu.
– Ne brinite se – umiri je on. – Nema žurbe.
Potom izvuče iz lisnice novčanicu i pruži je Janiju. Dječak je pažljivo
pregleda. Oči mu se raširiše. Zagleda se čeznutljivo prema otvorenim vratima,
uzdahne i preko volje htjede vratiti novčanicu.
– Mislim, gospodine, da ste se prevarili. To je previše.
Lomax stisne dječakovu šaku preko novčanice: – Recimo da je to predujam
za tvoje usluge. Možda mi još ustrebaš.
Janijevo lice odjednom ozari široki osmijeh: – Znate, gospodine, da mi se
sviđate. Drug ste. Nadam se da ćete dugo ostati na Kirosu. – Nato zvizne psu i
istrča na trg.
Lomax prihvati platnenu vreću i pisaći stroj, pa se okrene djevojci.
– Nemoguć je – reče ona pokazujući mu put dok su ulazili u obijeljeni prolaz.
– Čini se da govori prilično dobro engleski.
Ona kimne glavom. – Pošto su mu se roditelji utopili, živio je na Rodu kod
majčinih rođaka. Pretpostavljam da je tamo naučio engleski od turista.
– Tko se sad brine za njega?
– Živi s bakom nedaleko od luke. Ali, ona ne može mnogo učiniti za njega.
Prestara je.
 Uspeli su se uskim drvenim stubama i zaokrenuli u hodnik koji se po svemu
sudeći protezao dužinom cijele zgrade. Zastala je pred vratima sobe na samom
kraju hodnika i rekla:
– Soba je vrlo jednostavna. Nadam se da razumijete.
On kimne glavom. – To je sve što mi treba.
Otvorila je vrata i prva ušla. Priprosti namještaj sastojao se od mjedenog
kreveta, stalka za umivaonik i starog ormara. Kao posvuda u kući, zidovi su bili
obijeljeni, a drveni pod sjajno ulašten.
Cijela je prostorija bila besprijekorno čista. On priđe prozoru, otvori ga i
pogleda preko krovova prekrivenih crvenim crijepovima. Pod njima se prostirala
luka. – Pa ovo je prekrasno.
Osvrne se i primijeti da se djevojka radosno osmjehuje. – Drago mi je da vam
se sviđa. Koliko ćete se zadržati?
On slegne ramenima. – Dok se brod nanovo ne navrati idućeg tjedna. Možda
i duže. Nisam siguran. Oprostite, kako vam je ime?
Zarumenjela se.
– Ja sam Ana Papas. Da li biste nešto pojeli?
Odmahnuo je glavom. – Ne bih sada, Ana. Možda kasnije.
Ona se u neprilici osmjehne i natraške pođe do vrata. – Sada ću vas ostaviti.
Ako bilo što trebate, bilo što, molim vas zovite me. Bit ću u kuhinji.
Vrata se za njom zatvoriše, a on upali cigaretu i nanovo priđe prozoru.
Nekoliko ribarskih brodova vraćalo se u luku. Odavde je mogao vidjeti i mali
zarđali otočki parobrod privezan uz pristanište. Obrušujući se ponad krovova
zaklikta galeb, i Lomax odjednom osjeti da mu je drago što se vratio.
 2.

Čovjek zvani Alexias

POVADI STVARI IZ VREĆE, umi se i obrija, a onda obuče čistu košulju. Upravo je
navlačio sako kad se začu kucanje na vratima. Pojavi se maleni, proćelav čovjek.
Pod pazuhom mu je bila tvrdo ukoričena prijavna knjiga. Ulizivački se
osmjehivao otkrivajući pokvarene zube.
– Oprostite! Nadam se da ne smetam?
Lomaxu se od prvog trenutka nije svidio, ali se uspije osmjehnuti. – Nipošto.
Samo uđite!
– Ja sam vlasnik, Georgios Papas – predstavi se čovječuljak. – Žao mi je što
me nije bilo kad ste stigli. Izjutra radim u svom masliniku.
– Sve je u redu. Vaša se kći sasvim dobro pobrinula za mene.
– Dobra je to djevojka – reče samodopadno Papas. Stavi prijavnu knjigu na
stol kraj prozora, rasklopi je i iz unutrašnjeg džepa haljetka izvuče nalivpero. –
Ako vam nije teško, upišite se. Znate kako je, sve po zakonu. Našem policijskom
naredniku veoma je stalo do toga.
Lomax sa zanimanjem razgleda knjigu. Posljednji se gost upisao gotovo prije
godinu dana. Uze nalivpero i u određene rubrike zapisa ime i prezime, adresu i
narodnost.
– Čini se da ovdje nemate baš mnogo gostiju.
Papas slegne ramenima. – Kiros je miran otok. Nema ničega što bi moglo
privući pozornost turista, osobito Amerikanaca.
– Ja sam, sasvim slučajno, Englez – reče Lomax. – Možda je moj ukus
jednostavniji.
– Englez! – namršti se Papas.
– Ali, mene je kći uvjeravala da ste Amerikanac.
– To se zabunio onaj dječak koji me dopratio od broda dovde – razjasni
Lomax. – Ja samo živim u Americi. Je li to važno?
– Dakako da nije! – Papasu je očito bilo neugodno. Rasklopi knjigu da vidi
što je Lomax zapisao.
– Hugh Lomax, Kalifornija – promrmlja. – Narodnost Englez. – A onda mu
se cijelo tijelo nekako zgrči.
Lomaxu se načas učini da će se čovjek onesvijestiti, pa ga prihvati za ruku da
ga odvede do stolice, ali se Papas istrgne kao oparen.
Licem mu se razlilo bolesno žutilo i on razrogačenih očiju počne uzmicati
prema vratima.
– Zaboga, čovječe, što vam je? – upita Lomax.
Papas uspije nekako otvoriti vrata jednom rukom, a drugom se mehanički
prekriži. – Majko božja – dahne i šmugne u hodnik.
 Lomax zastane na trenutak, mršteći se, a zatim uze knjigu i pođe za njim.
Kad je ušao u dvoranu s barom, Ana je upravo brisala čaše. Ona uzgleda i
osmjehnu se. – Da vas poslužim nečim?
Lomax odmahne glavom i stavi prijavnu knjigu na bar. – Vaš otac je ovo
nehotice ostavio u mojoj sobi. Htio bih s njime izmijeniti nekoliko riječi, ako je
moguće.
– Nažalost, upravo je izišao – reče ona. – Vidjela sam kako je maloprije prešao
preko trga.
– To može pričekati. Nego, recite, postoji li još uvijek na obali krčma Brodić?
Vlasnik je bio Alexias Pavlo.
– Postoji – odgovori ona. – Svi poznaju Alexiasa. On je ove godine
gradonačelnik Kirosa. – Odjednom joj se na licu pokaza izraz zbunjenosti. – Ali,
kako to da vi znate za Alexiasa i za Brodić?
– Podsjetite me jednom, pa ću vam reći – odvrati on i iziđe na blještavo
sunčano svjetlo.

Dok je prelazio preko trga prema ulici što vodi u luku, iz nje se pojavi Jani i potrča
prema njemu. Dakako, pas je kevkao za njim. Na Janiju žarkocrvena košulja,
kratke kaki-hlače, tenisice. Zaustavi se na nekoliko koraka pred Lomaxom,
podiže ruke i zavrti se oko sebe.
– Zar nisam lijep?
– Što to treba da znači? – upita Lomax. Jani raširi ruke.
– Ako radim za tako bogatog i važnog čovjeka moram izgledati dolično. Ovo
je moja najbolja odjeća.
– Ima smisla – reče Lomax. – Gdje si to dignuo?
– Nisam dignuo – povika Jani uvrijeđeno. – To mi je darovao moj vrlo dobar
prijatelj. Najbolji prijatelj što sam ga ikad imao.
– Dobro, prijatelju – reče Lomax. – Neka bude po tvome!
Pođe nizbrdo oblucima popločenim ulicama prema luci. Jani je kaskao pokraj
njega. – Kamo želite najprije?
– Krčma Brodić.
Dječak razrogači oči. – Nećete vi tamo. To je gadno mjesto. Nije za turiste.
To je za ribare.
– A što bi ti predložio? – upita Lomax.
– Masu toga. S druge strane otoka je rimski hram. Samo moramo unajmiti
barku. Daleko je pješice.
– Ima li još čega?
– Svakako! Na primjer, Ahilova grobnica.
– Znači, tu su ga pokopali.
Jani zakima glavom. – To svi znaju.
– Mora da je dugo trajalo dok su ga dopremili iz Troje.
 Dječak se i ne osvrne na tu opasku. – A možemo posjetiti i manastir svetog
Antuna. Barem ono što je ostalo od njega. Za vrijeme rata su ga digli u zrak.
– Nešto sam načuo o tome – reče Lomax, a lice mu se smrkne.
– Dabome, to znači da bismo se morali penjati na planinu. A vi možda mislite
da je za to prevruće.
– Tako je, a kad je tako, pođimo zato do Brodića.
– Kako vam drago – Jani beznadno slegne ramenima i pođe obalom.

Krčma Brodić nalazila se na uglu uske uličice. Kad su stigli do nje, Jani se
oklijevajući zaustavi pred ulazom, osvrne se, pa će molećivo: – Hajde, gospodine,
da vas odvedem negdje drugdje.
Lomax jednom rukom raskuštra dječaku kosu. – Ne pravi tako zabrinutu facu!
Hoćeš li da ti odam jednu malu tajnu? Bio sam ja već ovdje. Davno. Prije nego
što su i pomišljali na tebe.
Dok ga je dječak začuđeno gledao, on se okrene, siđe kamenim stubama i
zaroni u svježi polumrak Brodića.
Odmah iza ulaznih vrata sjedio je na stolici kraj zida neki mladić. Zavaljen,
ispruženih nogu, tiho je pjevuckao dok su prsti prebirali žice buzukija.
Na sebi je imao crveno-zelenu kariranu košulju brižljivo zavrnutih rukava da
bi se što bolje istakli nabrekli mišići. Gusta kovrčava kosa padala mu je preko
ovratnika.
Nije se potrudio da se skloni. Lomax se, neprepoznatljiv iza tamnih naočala,
na trenutak zagleda u njega, a onda pažljivo prekorači ispružene noge i uđe.
Najprije ugleda kapetana Papademosa, koji je sam sjedio u kutu i pio crno
vino. Lomax podiže ruku u znak pozdrava, ali Papademos namjerno odvrati
pogled.
Lomax tek tada postane svjestan da je tu nešto čudno. U prostoriji je, zajedno
s Papademosom, bilo šestoro ljudi. Četvorica su sjedila zajedno, ali se nije čulo
ni riječi.
Čovjek za barom bio je malen i žilav, a kože tamne kao kordovan. Desnu
stranu lica unakazivala mu je ružna brazgotina, a oko mu je bilo prekriveno crnim
povezom.
Oslonjen na bar, držao je novine i uopće se nije obazirao na Lomaxa.
Neobično je bilo to da su mu ruke podrhtavale kao da je pod nekim strašnim
pritiskom.
Lomax skine naočale za sunce. – Je li tu Alexias Pavlo?
– Tko ga treba? – zapita čovjek promuklim glasom.
– Stari prijatelj – reče Lomax. – Netko iz njegove prošlosti.
Iza njega svirač na buzukiju udari završni, dramatičan akord. Lomax se polako
osvrne i vidje da svi gledaju u njega, čak i Papademos. Iza dovratka virilo je
Janijevo blijedo prestrašeno lice.
 Činilo se da je u teškoj šutnji svima zastao dah. Iza zastora od kuglica, koji je
zastirao pokrajna vrata, pojavi se čovjek.
Mora da je to nekoć bio pravi div, ali je to sada bio samo veliki kostur na
kome visi bijelo odijelo. Polako krene naprijed primjetno šepajući i čvrsto se
oslanjajući o štap. Gusti su mu brkovi bili srebrnosivi.
– Alexias – reče Lomax. – Alexias Pavlo.
Pavlo je sporo micao glavom s jedne na drugu stranu kao da ne vjeruje svojim
vlastitim očima. – Ipak si to ti – prošapta. – Vratio si se poslije toliko godina! Kad
mi je Papas rekao, pomislio sam da je lud. Nijemci su tvrdili da si mrtav.
Zastor se nanovo rastvori i pojavi se Georgios Papas. S lica mu se slijevao
znoj i činilo se da je prestrašen nasmrt.
– Ja sam to, Alexias – reče Lomax pružajući ruku. – Hugh Lomax – zar me se
ne sjećaš?
Pavlo kao da ne primijeti pruženu ruku. – Sjećam se ja tebe, Englezu. – Na
vilici, sa strane, trzao mu se mišić. – Kako bih te mogao zaboraviti! Kako bi te
itko mogao zaboraviti na ovom otoku.
Odjednom mu se lice zgrči od srdžbe i patnje. Otvori usta kao da hoće nešto
reći, ali mu riječ zastane u grlu i on kao izvan sebe podiže štap.
Lomax izbjegne udarac, zgrabi Alexiasa i pritegne mu ruke uz tijelo. Iza njega
s treskom odleti stolica i začu se Janijev uzvik s vrata. Uzvik koji opominje,
Lomax pusti Pavla, ali još dok se okretao smeđa ruka mu tako stisne grlo da
ga je gotovo zadavila. Pokuša podići ruke, ali ga odzad uhvatiše i povukoše
unatrag.
Ona četiri muškarca što su zajedno sjedili držali su ga napola povaljenog
preko svog stola. Papademos ustane kao da će poći prema izlazu, ali svirač na
buzukiju gotovo neprimjetno zanijeka glavom i kapetan nanovo sjedne.
Svirač na buzukiju pažljivo nasloni svoje glazbalo uz zid i pristupi skupini.
Posve mirna izraza na licu zagleda se načas u povaljenog Lomaxa, a onda ga
snažno udari u lice. Premda je to bilo bezizgledno, Lomax pokuša da se oslobodi.
Pavlo odmakne svirača na buzukiju: – Ne, Dimitri! On pripada meni. Podigni
mu glavu da ga dobro promotrim.
Dimitri pograbi Lomaxa za kosu i uspravi ga. Pavlo mu se zagleda u lice i
zakima glavom. – Godine ti nisu naškodile, kapetane Lomax. Dobro izgledaš,
veoma dobro.
Čovječuljak unakažena lica i s povezom preko oka izvuče se iza bara, stade
kraj Pavla i također promotri Lomaxa. Odjednom se sagne i pljune.
Lomax osjeti hladnu pljuvačku na licu, pa u njemu uzavri gnjev.
– Zaboga, Alexias! što sve ovo treba da znači?
– Sve je vrlo jednostavno – reče Pavlo. – Radi se o mojoj osakaćenoj nozi i,
evo, o Nikolijevu licu. Ako ti je draže, tu je Dimitrijev otac i još dvadeset troje
muškaraca i žena koji su umrli u koncentracionom logoru u Fonkiju.
Tek sada je sve počelo dobivati nekakav ludi smisao. – I misliš da sam ja za
to kriv? – upita Lomax s nevjericom.
 – Već odavna si suđen i osuđen – odgovori mu Pavlo. – Preostaje samo da se
izvrši osuda. – Kamena lica pogleda svirača na buzukiju. – Dimitri, daj mi svoj
nož!
Dimitri iz stražnjeg džepa na hlačama izvuče dugi nož na rasklapanje i pruži
ga Pavlu. Pavlo pritisne zaponac. Iskoči petnaest centimetara dugo, kao britva
oštro sječivo.
Lomax se stane divljački otimati, dok je u njemu rasla panika. Posljednjim
očajničkim naporom uspije osloboditi jednu ruku. Okrene se, zabije šaku u
najbliže lice, ali ga začas nanovo prikuju o stol.
Ruka s nožem je podrhtavala, ali je u Pavlovim očima bila ledena odlučnost.
Približi se još za korak, podiže nož, a onda se s vrata začuje glas: – Spusti nož,
Alexias.
Svi se okrenuše, a Lomax osjeti kako popušta stisak oko njegovih ruku.
Nasred ulaza stajao je policijski narednik u iznošenoj i izblijedjeloj
zelenkastosmeđoj uniformi. Ispod pazuha mu je virio Jani.
– Ne miješaj se u ovo, Kitrose! – reče Pavlo.
– Rekao sam ti već da spustiš nož – mirno odgovori Kitros. – Ne bih htio da
to još jednom moram ponoviti.
– Ali, ti ne shvaćaš – reče mu Pavlo. – Ovaj Englez je bio ovdje za vrijeme
rata. Izdao nas je Nijemcima.
– I sad ga ti hoćeš hladnokrvno ubiti – zaključi Kitros.
Mali Nikoli ispruži vatreno obje ruke. – To nije ubojstvo. To je pravda.
– Očito je da se razlikujemo u mišljenju – reče Kitros i pogleda izravno
Lomaxa. – Gospodine Lomax, molim vas da pođete sa mnom.
Lomax zakorakne, ali ga Dimitri zgrabi za ruku. – Ne, on ostaje ovdje! – reče
promuklim glasom.
Kitros otkopča poklopac futrole i izvuče pištolj. U njegovu glasu se osjeti
čelični ton: – Gospodin Lomax će sada poći sa mnom. Bio bih ti zahvalan,
Alexias, ako me poštediš od toga da ustrijelim nekog tvog prijatelja.
Pavlovo lice se zgrči od srdžbe, on se napola okrene i bijesno zabije nož u
drveni stol.
– Dobro, Kitrose. Neka je po tvome, ali potrudi se da bude na brodu kad ovaj
otplovi u četiri sata. Ako ga ne bude, ne odgovaram za ono što se može dogoditi.
Lomax šmugne kraj narednika, uspne se stubama i iziđe na žarko sunce. Na
trenutak nastupi reakcija. Naslonio se na zid. Grudi su mu se s mukom napinjale
dok se borio da povrati dah.
Kitros mu stavi ruku na rame. – Je li s vama sve u redu? Jesu li vas povrijedili?
Lomax odmahne glavom. – Čini se samo da sam malo prestar za ovakvu igru.
– Zar nismo svi, gospodine Lomax? – reče Kitros. – Moj ured je odmah iza
ugla. Bilo bi mi drago da me dopratite do njega.
Kad su pošli, Jani zabrinuto povuče Lomaxa za ruku. – Dozvao sam narednika
radi vas, gospodine Lomax. Jesam li dobro postupio?
Lomax se osmjehne. – Spasio si mi život, sine. Samo to.
 Jani se namršti. – Kažu da ste zao čovjek, gospodine Lomax.
– A što ti misliš? – upita Lomax.
Dječak se odmah razvedri i nasmija. – Meni se čini da niste zli.
– Onda smo i dalje prijatelji?
– Svakako!
Zastali su pred policijskom stanicom, pa ga Lomax pogladi po glavi. – Jani,
ja ću se neko vrijeme zadržati. Vrati se u hotel i pričekaj me.
Jani se nerado okrene, pa Lomax doda: – Sve je u redu! Narednik Kitros me
neće strpati u zatvor.
Dječak dade zviždukom znak psu i potrča duž obale. Lomax siđe kamenim
stubama za Kitrosom.
Narednik uđe prvi u ured u kojem je sav namještaj bio stol, nekoliko drvenih
stolica i iznenađujuće nov zeleni ormar za kartoteku. – Čini se da vas je dječak
veoma zavolio – reče narednik, skine kapu i sjedne za stol. – Šteta što se nećete
duže zadržati. To bi na njega dobro utjecalo.
Lomax privuče stolicu i sjedne. – Prema tome, ja sigurno odlazim, zar ne?
Kitros raširi ruke. – Budite razboriti, gospodine Lomax! Ono u Brodiću moglo
se gadno završiti, a ja vam ne mogu jamčiti da se to neće ponoviti. Alexias Pavlo
je važan čovjek na Kirosu,
– Pa on valjda nije Bog?
Kitros zatrese glavom. – Ne treba biti Bog, pa da unajmi nekoga da vam jedne
tamne noći zabije nož u leđa.
– Znam da je Alexias Pavlo prije sedamnaest godina jedan jedini put ubio
čovjeka – reče Lomax.
Kitros se i ne obazre na tu opasku. – Pokažite mi svoje isprave!
Lomax izvadi isprave iz unutrašnjeg džepa, a narednik ih hitro pregleda. –
Kakva je svrha vašeg posjeta otoku?
Lomax slegne ramenima. – Bio sam tu za vrijeme rata. Poželio sam da nanovo
vidim sva ta mjesta.
– Ali, zašto Kiros, gospodine Lomax? Mora da vas je rat bio zanio na mnoga
mjesta.
– Ovo je slučajno prva luka u kojoj smo pristali na plovidbi iz Atene – reče
Lomax. – Zar to nije samo po sebi razumljivo? Htio sam posjetiti i stare prijatelje
na Kreti i na Rodu. To jest, ako je koji preostao. Nakon posjeta Kirosu, počinjem
se pitati.
– Shvaćam. – Kitros mu vrati isprave. – Čini se da je sve u redu.
– I što sad? – upita Lomax.
– Mislio sam da je sve jasno. Morate otputovati brodom u četiri sata.
– Je li to zapovijed?
Kitros uzdahne. – Gospodine Lomax, zapazio sam da vam je vizu potpisao
ministar osobno. To znači da u Ateni imate ugledne prijatelje.
– S tim svakako morate računati – mrko odvrati Lomax.
 – Stavljate me u nemoguću situaciju – reče Kitros. – Ako vas prinudim da
otputujete, u Ateni ću imati neprilika. A ako ostanete, netko će sigurno pokušati
da vas ubije, pa ću i opet ja izvući kraći kraj.
– Ali ja moram prodrijeti do dna svega ovoga – odvrati Lomax. – To vam je
valjda jasno? Za početak mi možete reći zašto ti ljudi drže da sam ih ja izdao
Nijemcima.
– Sve što znam, znam iz druge ruke – reče Kitros. – Ja sam čovjek s kopna.
Ovdje sam samo dvije godine.
– Pa što onda preporučujete?
Kitros pogleda na ručni sat. – Do polaska broda preostaje vam samo sat i
četvrt. Preporučujem vam da pođete do crkve svete Katarine i da razgovarate s
ocem Ivanom. On je bio tu u ono vrijeme.
Lomax ga začuđeno pogleda. – Mislite na oca Ivana Mikalija? Ali, ja sam ga
upoznao kad sam bio ovdje za vrijeme rata, a tada mora da mu je bilo najmanje
sedamdeset.
– Izvanredan starac.
Lomax ustane i krene prema vratima. – Hvala vam na savjetu. Doviđenja!
– Na pristaništu, u četiri – odgovori mu Kitros. – I zapamtite, gospodine
Lomax, vrijeme radi protiv vas.
Nato privuče arak papira i posegne za perom, a Lomax iziđe i pođe duž obale.
 3.

Dvije svijeće za Sv. Katarinu

CRKVICA JE BILA veoma slabo osvijetljena. Treperile su samo svijeće kraj oltara,
pa se činilo da Sv. Katarina isplovljava iz tame okupana nježnim bijelim svjetlom.
Miris tamjana bio je tako jak da se Lomaxu načas gotovo zavrtjelo u glavi.
Odavno nije bio u crkvi. Ispruži ruku i dotače se u tami hladnog grubog stupa
kako bi se vratio u stvarnost, a onda krene duž crkvene lađe.
Otac Ivan Mikali klečao je pred oltarom zadubljen u molitvu. Njegovo čisto,
gotovo djetinje lice bilo je upravljeno prema nebu. Na svjetlosti svijeća, prema
tamnoj odjeći, brada mu je sjala kao srebro.
Lomax sjedne u jednu od drvenih klupa. Stari se svećenik ubrzo prekriži i
ustane. Okrene se i ugleda Lomaxa, ali se na njemu ne primijeti nikakav osjećaj.
Lomax polako ustane. – Prošlo je mnogo vremena, oče.
– Rekli su mi da si tu – reče otac Ivan.
Lomax slegne ramenima. – U gradićima se vijesti brzo šire.
Stari svećenik potvrdi glavom. – Osobito loše vijesti.
– Zar i vi? – gorko će Lomax. – Sad znam da sam u nevolji.
– Nije na meni da ti sudim – reče otac Ivan. – Ipak, ludo je što si se vratio.
Kad jednom trava preraste grob, ne valja je dirati.
– Sve što želim to je odgovor na nekoliko pitanja – uzvrati Lomax. – Ako mi
vi nećete pomoći, tko će?
Otac Ivan sjedne u jednu od klupa. – Dopusti da najprije ja tebe pitam. Zašto
si se poslije toliko godina vratio na Kiroš?
Lomax slegne ramenima. – Pretpostavljam da sam se prepustio trenutačnom
nagonu.
Ali, bilo je u svemu tome još nešto – mnogo više od toga. Stisne ruke i namršti
se nastojeći to raščistiti u samome sebi.
Nakon stanke, on polako izusti:
– Mislim da sam ovamo došao da nađem nešto.
– Zanimalo bi me da saznam što – reče starac.
Lomax slegne ramenima. – Nisam siguran, zapravo. Možda sebe. Čovjeka
koga sam ovdje izgubio u prošlosti, prije mnogo godina.
– I mislio si da ćeš ga naći ovdje na Kirosu?
– Pa on je tu postojao, oče. Zar ne uviđate? U posljednje dvije-tri godine
počelo mi se događati nešto neobično. Događaji u kojima je sudjelovao onaj
čovjek na ovim otocima prije toliko godina činili su mi se mnogo stvarnijima
negoli kasniji događaji. Svakako važnijima. Ima li to ikakva smisla?
Stari svećenik uzdahne: – Kapetane Lomax, za ove ljude taj čovjek umro je
prije sedamnaest godina. Bilo bi bolje da ga nisi uskrisio.
 – Dobro, oče – reče Lomax. – Držimo se golih činjenica. Posljednji put sam
vidio Kiros s palube brzog borbenog čamca kojim su me nakon zarobljavanja
Nijemci namjeravali prebaciti na Kretu. Što se dogodilo nakon mog odlaska?
– Uhapšeni su svi koji su ti pomagali – reče otac Ivan. – Uključujući i najbliže
rođake. Neki su, na primjer, strijeljani na glavnom trgu, a ostali su otpremljeni u
Grčku, u koncentracioni logor. Samo je nekolicina preživjela zlostavljanje.
– I ljudi misle da sam ja odgovoran? Da sam ih ja izdao?
– Samo po sebi razumljivo. A to sad potvrđuje i činjenica što te Nijemci nisu
strijeljali. Napokon, strijeljali su u pravilu svakog zarobljenog britanskog oficira
koji je u brdima surađivao s pokretom otpora.
– To je smiješno – reče Lomax.
– Bio si teško ranjen, možda pomalo i u bunilu. Ne možeš biti siguran! U
takvom stanju čovjek svašta uradi.
– Ni slučajno – tvrdoglavo odvrati Lomax. – Nisam progovorio, oče. Vjerujte
mi!
Starac uzdahne. – Bolno je što ti ovo trebam reći, ali vidim da moram.
Pukovnik Steiner nije zatajio kako te nagovorio da mu daš potrebne informacije
u zamjenu za život.
Lomax osjeti kao da mu je hladan vjetar prešao preko lica. – Ali, to nije istina
– reče. – Ne može biti. Ja Steineru nisam pod bogom ništa rekao.
– A tko je onda rekao, kapetane Lomax? Nije bilo nikoga drugoga. Znaš, bili
su veoma revni. I mene su uključili.
Lomax ga pogleda s nevjericom. – Vas su uhapsili?
Otac Ivan se blago osmjehne. – O, da. Iskusio sam radosti njihova
koncentraciona logora u Fonkiju.
Lomax prekri lice s obje ruke. – Sve to počinje nalikovati mori na javi. Jeste
li doznali i to da me Alexias Pavlo malo prije pokušao ubiti?
Izraz patnje preleti starčevim licem. – Znači, već je počelo! A nasilje rađa
nasilje. Toga sam se i bojao.
Lomax ustane i nervozno se ushoda crkvenom lađom. Na tren zastane,
zagleda se uprazno dok mu se lice lako mrštilo, a onda se naglo okrene.
– Da sam zaista kriv za taj strašan zločin, zar mislite kako bih se usudio da se
ovdje nanovo pojavim, čak i nakon sedamnaest godina. Poznajem ove otoke i ove
otočane. S njima sam u brdima proveo četiri godine. Oni vjeruju u »oko za oko«,
a imaju najtrajnije pamćenje na svijetu.
– Dobro rečeno – reče otac Ivan. – Ali, na to se može odgovoriti da si se u
ovom položaju našao sasvim nehotice. Da nisi bio svjestan što se dogodilo kao
posljedica tvog čina.
Lomax je stajao gledajući ga s osjećajem neobična beznađa, a onda ga obuze
strašan umor.
Bio je slomljen, ramena su mu se pognula od poraza. – Pa zar nema pomoći,
zaboga?
Stari svećenik ustane. – Vjeruj mi, sine, da ne gajim nikakve gorčine prema
tebi, ali se bojim zla koje bi tvoja prisutnost ovdje mogla izazvati. Mislim da bi
za sve nas bilo bolje kad bi otputovao parobrodom na kojem si ovamo i doplovio.
Još uvijek imaš vremena.
Lomax kimne glavom. – Možda imate pravo.
Otac Ivan promrmlja blagoslov. – Sad moram ići. Moja prisutnost na ulicama
može pomoći da se spriječi nasilje dok budeš odlazio.
Udalji se crkvenom lađom, a Lomax ostane sjediti u klupi s glavom u rukama.
Nije mu više bilo ni do čega. Duh mu je bio umrtvljen. Činilo mu se da ga je
zgrabila neka sila koju ne može nadvladati. Sva ga je snaga napustila. Prignuo se
i naslonio glavom o stup.

Netko je utrčao kroz vrata crkve, a zatim zastao. Potom se začuše odjeci koraka
na kamenim pločama nepravilna oblika kojima je bio popločen crkveni pod.
Najprije je postao svjestan mirisa, čudnog i nekako stranog tome mjestu, kao
što miriše jorgovan osvježen kišom. Zapahne mu nosnice i on naglo uspravi
glavu.
U polumraku je stajala mlada djevojka zabrađena maramom na seljački način.
Teško je disala, kao da je dugo trčala. Stajala je i uporno ga gledala bez riječi.
Usta mu se osušiše i nešto poput straha probudi se u njemu, jer to nije bilo
moguće.
– Katina – izusti promuklim glasom. – Mala Katina Pavlo.
Ona se približi, ispruži ruku da mu dotakne obraz i lice joj postane lice lijepe
zrele žene od trideset i nekoliko godina. Na svjetlu svijeća činilo se da se žari, da
oživljava.
– Nijemci su nas uvjeravali da si mrtav – reče. – Da se brod kojim su te
odvozili na Kretu potopio.
On potvrdi glavom. – Tako je i bilo. Samo, mene su izvukli.
Sjela je kraj njega tako blizu da je kroz lanenu haljinu mogao osjetiti toplinu
njenog bedra.
– Bila sam u jednoj prodavaonici i kupovala namirnice kad sam čula da si
doputovao parobrodom iz Atene. Nisam mogla povjerovati. Trčala sam cijelim
putem.
Čelo joj je bilo vlažno od znoja. On uzme rupčić i nježno joj obriše znoj. –
Nije dobro trčati po ovakvoj vrućini.
Ona se slabašno osmjehne. – Prošlo je sedamnaest godina, a ti još uvijek
postupaš prema meni kao prema djetetu.
– Tren prije sam pomislio da i jesi. Srce mi je poskočilo, ali to je bila samo
varka svijeća.
– Zar sam se tako malo promijenila? – Samo toliko da se proljepšaš.
Nosnice joj se raširiše i nešto zaplamsa u tamnim očima. – Bio si uvijek
najgalantniji muškarac koga sam ikad upoznala.
Načas se činilo da vrijeme nema nikakva značenja: sadašnjost i prošlost
stopile su se u jedno. Na neki čudan način bilo je kao da su njih dvoje već sjedili
ovdje, u maloj crkvi, pri svjetlu svijeća. Kao da je sve što se dogodilo bila nekakva
spirala koja se stalno okreće sama oko sebe.
On je nježno prihvati za ruku i reče: – Kako si doznala da sam ovdje?
– Rekao mi je narednik Kitros. – Oklijevala je. – Čula sam što se dogodilo u
Brodiću. Moraš oprostiti mom stricu. Mislim da s njim više nije sve u redu. Već
godinama živi strašno pateći.
– I drži da sam za sve ja kriv?
Ona ozbiljno kimne glavom. – Bojim se da je tako.
– Zajedno sa svim drugima ovdje, uključujući i oca Ivana. Zašto bi s tobom
trebalo biti drukčije?
– Zato jer ja znam da si se žrtvovao za te ljude – izusti ona mirno.
On se nasmija. To je zazvučalo promuklo i ružno. – Pokušaj to reći Alexiasu
i njegovim prijateljima, pa ćeš vidjeti što će ti se dogoditi.
– Ja sam im rekla – izusti ona. – Onda, davno, ali povjerovao mi je samo jedan
čovjek.
On se namršti. – Tko je to bio?
– Oliver Van Horn.
– Rekli su mi u Ateni da je ostao ovdje poslije rata. Htio sam ga posjetiti. Živi
li još uvijek u vili tamo na rtu?
– Ja mu vodim kućanstvo.
Obrve mu se od iznenađenja podigoše. – Zar se nisi udala?
Ona odmahne glavom. – Ne, nisam.
– Mora da mu je sada već preko šezdeset – reče Lomax razvlačeći riječi.
Desni kut usana joj se jedva primjetno trznu, a u očima joj se nazre nešto kao
podsmijeh. – Nema ničega među nama, ako je to ono što te brine.
– To se mene ne tiče – reče, ali se prvi put nasmija, pa i ona uzvrati smijehom.
– Kako se mještani sada ponašaju prema njemu? Napokon, i za njega se mirne
duše može reći da je pravi Englez.
– Ali ne i za otočane. Pretrpio je kao bilo tko drugi. Sa svima nama i on je bio
uhapšen.
Lomax se namršti. Tek sada mu prvi put pade na pamet ova misao: – A ti,
Katina? Što se s tobom događalo?
Ona slegne ramenima. – Pokupili su me sa svima ostalima.
– U koncentracioni logor u Fonkiju?
Ona odmahne glavom. – Ne, u neki drugi, ali svi su oni bili isti. – Prikloni se
i dotakne mu lice. – Izgledaš stariji. Mnogo stariji. Mislim da si bio veoma
nesretan.
On slegne ramenima. – Sedamnaest godina je mnogo.
– Jesi li oženjen?
Načas je oklijevao, a onda se prepusti. I sam se začudi kako je sada to lako,
kao da govori o nekom daljnjem rođaku ili slučajnom poznaniku koji zapravo nije
važan.
 – Imao sam ženu i kćerkicu. Obje su poginule u Pasadeni prije pet godina, u
automobilskoj nesreći.
Njen se uzdah izgubi u tami. – Znala sam da postoji nešto, samo nisam bila
sigurna. Još uvijek ti se prepoznaje po očima. – Prihvati mu ruku i čvrsto je stisnu.
– Ipak mi reci zašto si se ovamo vratio!
– Kad me otac Ivan to zapitao rekao sam mu da tražim svoje drugo ja –
odgovori. – Onog čovjeka koji je postojao na ovim otocima prije mnogo godina,
ali sad više nisam tako siguran.
– Postoji dublji razlog, zar ne?
On slegne ramenima. – Tko zna? Van Horn mi je jednom rekao da je život
akcija i strast. Ako je to istina, u mom životu već dugo ima vrlo malo i jednoga i
drugoga. Možda sam mislio da ću nešto od toga nanovo dohvatiti.
– I što sada namjeravaš? Otputovati brodom?
– Čini se kako svi žele da upravo to učinim. Alexias je rekao Kitrosu da ne
odgovara za ono što bi se moglo dogoditi ako ostanem.
Ona pogleda na sat. – Preostalo ti je samo dvadeset minuta da se odlučiš.
– Što bi ti htjela da učinim?
Ona slegne ramenima. – Nije na meni da odlučim. To možeš samo ti.
Ona poče ustajati, ali on je uhvati za ruku i nabra čelo. – Želiš li da ostanem?
– Za to treba hrabrosti – reče ona. – Veoma velike hrabrosti.
On se iznenada nasmija.
– Ali ja sam tebi dao svoju hrabrost, već odavno. Zar se ne sjećaš?
Ona kimne glavom. Lice joj je bilo ozbiljno. – Sjećam se.
Još su malo sjedili zajedno gledajući se, a onda ona nježno povuče ruku i
ustane. – Dopusti, samo časak.
Promatrao ju je kako ide prema oltaru. Pokleknula je na jedno koljeno, zatim
ustala, odabrala dvije svijeće i učvrstila ih ispod kipa sv. Katarine. Tek onda kad
ih je upalila uskom svjećicom, on shvati kome su namijenjene. I kao da mu je
neka gruda zastala u grlu prijeteći da ga zadavi.
Ustane i kroz polutamu, zaslijepljen, pođe prema vratima.
 4.

Brončani Ahil

VANI, NA TRGU, bilo je veoma vruće. Stajao je u hladu trijema, pušio i čekao
Katinu.
Jednom se bila pojavila Ana na vratima hotela, s kablicom i krpom, očito s
namjerom da prebriše stolove, ali kad ga je ugledala, hitro se povukla.
Sve je bilo tiho i nekako samotno. Kako je poslijepodne odmicalo, sjene su
bile sve duže i tamnije. Stajao je, cigareta mu je izgarala među prstima, a on je
mrko i uporno promatrao trg, kao da čeka da se nešto dogodi. Iza sebe začuje
lagani pokret, pa se okrene.
Katina ozbiljno uzgleda prema njemu.
Nježno joj se osmjehne. – Davno je to bilo.
Odjednom joj se u očima pojave suze. On je obuhvati oko ramena i privuče k
sebi. Stajali su tako neko vrijeme u svježoj sjeni trijema, a onda ona uzdahne i
lako ga odgurne.
– Moramo ići. Ako misliš uhvatiti onaj brod, vrijeme ti je već gotovo isteklo.
Pošao je za njom niz stube, dok mu se u glavi komešalo. Uto iz ulice što vodi
prema obali na trg istetura Jani.
Odjeća mu je bila poderana, sva prašnjava, a lice umrljano suzama, nije
mogao svladati jecaje. U naručju je držao maloga crnog psa.
Katina je već potrčala prema njemu i kad je Lomax stigao, ona je već klečala
pred dječakom. – Što je, Jani? Što se dogodilo?
On prema njoj ispruži psa kome je glava visjela ustranu. Bilo je očito da mu
je vrat slomljen. Gubica mu je bila prekrivena gustom sitnom pjenom.
– Dimitri – reče.
– Dimitri ga je ubio.
– Ali zašto? – upita Katina.
– Zato što sam pomogao gospodinu Lomaxu – zajeca Jani. – Zato što sam
pomogao gospodinu Lomaxu.
U Lomaxu provali gnjev, pa mu se činilo da plamen što pali prožima cijelo
njegovo biće. On srne naprijed, ali Katina reče: – Hugh!
Kad se osvrnuo, vidjelo se da mu je lice veoma blijedo, a oči tako tamne da
se u njih nije moglo proniknuti.
– Čuvaj se! – reče ona. – Već je odležao dvije godine zbog ubojstva. Kad puši
hašiš, ne zna što radi.
On se okrene i hitro prijeđe preko trga, a čim je zašao u ulicu, počne trčati.
Kad je izbio na obalu, bio je sav promočen znojem, pa su se ljudi okretali i
znatiželjno buljili za njim.
Ovaj put se iz Brodića nije čula glazba. On pohrli niz stube i zaustavi se tek na
pragu krčme.
U prostoriji je bilo oko desetak ljudi koji su sjedili i pili. Nijedan od njih nije
bio ovdje kad je prvi put navratio. Čovjek za barom bio je jedan od onih koji su
ga držali povaljenog preko stola kad su ga izložili Alexiasu. Upravo je lijevao
vino u čašu, pa mu se od zaprepaštenja opusti vilica.
Sve su se glave okrenule prema Lomaxu. On hitro prijeđe od lica do lica, a
potom priđe baru. – Tražim Dimitrija.
Čovjek za barom slegne ramenima. – Zašto mene pitate? Nisam ja njegov
čuvar.
Podiže čašu i počne je brisati prljavom krpom. Lomax se polako okrene i
prijeđe preko prostorije.
Dimitrijev buzuki još uvijek je bio prislonjen uz stolicu gdje ga je ostavio.
Lomax ga prihvati i jednom jedinom silovitom kretnjom smrska o zid.
Okrene se da se suoči s ljudima u prostoriji, ali se nijedan od njih ne pomakne.
– Tražim Dimitrija – reče mirno.
Na trenutak svi su sjedili i šutke ga gledali, onda jedan starac sijede kose i
brkova smeđih od duhana reče: – Na pristaništu je i čeka da otputujete.
Lomax odmah pođe i stepeništem se uspne do vrelog sunčevog svjetla. Pretrči
cestu i krene molom.
Parobrod je bio gotovo spreman da otplovi. Mogao je vidjeti Papademosa gore
na mostu kako se naginje kroz otvoren prozor i dovikuje zapovijedi mornarima
na pristaništu, koji su počeli odvezivati priveze.
Na pristaništu je bilo oko dvadeset petoro ljudi koji su stajali u omanjim
skupinama. Alexias se nagnuo na stup s cigarom u zubima. Kraj njega je stajao
mali Nikoli s unakaženim licem.
Upravo je Nikoli prvi vidio Lomaxa, pa povuče za rukav ljudeskaru. Alexias
odmah nešto reče i sve se glave okrenuše.
Polovica od njih bili su obalni mladi besposličari u svijetlim kariranim
košuljama, valovite kose koja im je pažljivo bila prebačena preko okovratnika.
Pripadali su onom tipu koji se može naći u svakoj zemlji na svijetu. Opasne,
zlobne mlade životinje, koje jedva čekaju da izazovu kakav nered.
Jedan od njih se osvrne i primijeti nešto, pa se svi nasmijaše. Lomax iza njih
ugleda Dimitrija. Oslonio se na motovilo, cigareta mu tinja među usnama, a on
onim svojim nožem djelja komad drveta.
Kad se Lomax približio, gomila se razmakla. On se zaustavi nekoliko metara
od Dimitrija. Svirač na buzukiju pjevušio je zatvorenih usta. Nije se potrudio čak
ni da podigne glavu.
Alexias krene naprijed, a Nikoli uz njega. – Nije pravi čas da tražiš neprilike,
Lomax. Brod polazi za pet minuta.
Lomax se polako okrene i prezirno ga pogleda. – Dat ću ti na znanje kad
budem htio da te čujem. Nekad si bio čovjek, ali sad...
 Kad se okrenuo prema Dimitriju, ovaj posegne za drugim komadom drva, ali
ga Lomax udarcem noge odbaci.
Dimitri polako uzgleda. Oči su mu bile veoma svijetle, a zjenice poput vrška
igle. Još uvijek je pjevušio za sebe, ali mu je mišić na jednoj strani vilice grčevito
podrhtavao.
– Pravi si muškarac s djecom i s psima – reče Lomax tako glasno da su ga svi
mogli čuti. – Kako bi bilo da pokušaš s nekim koji je primjereniji tebi?
Svirač na buzukiju se načas osloni na motovilo, ali već idućeg trenutka krenu
naprijed i njegov nož zapara uvis kao rastaljeno srebro na suncu.
Lomax mu je mogao veoma lako slomiti ruku. Umjesto toga, on se kružnom
kretnjom izmaknu i udari ga po ruci bridom svog dlana. Dimitri krikne, ispusti
nož, a Lomax ga udarcem noge odbaci preko ruba pristaništa u more.
Bio je potpuno hladan i nije osjećao nikakva straha. Činilo se da se vratio i u
njemu prevladao onaj nekadašnji mlađi čovjek. Onaj koga su uvježbavali da
upotrebljava takve metode sve dotle dok mu nisu postale refleksnom radnjom.
Među Dimitrijevim prijateljima začu se prijeteće mrmljanje, no on podiže
ruku i odmahne glavom. Kad je progovorio, glas mu je zvučao tako kao da dopire
od nekud izdaleka. – Slomit ću mu vrat jednako lako kao što sam slomio psu.
Na brodu su svi prestali raditi čekajući što će se dogoditi. Lomax oprezno
pogleda uokolo i vidje kako se ljudi žurno približavaju duž obale, a onda se iz
pokrajne ulice pojavi i stari džip. Naglo se zaustavi i iz njega iskočiše Katina i
Jani.
Galeb zaklikta i obruši se, a Dimitri poleti naprijed i desnom šakom uputi
strahovit udarac.
Lomaxu se činilo da udarac pristiže kao na usporenom filmu. On izmakne i
dopusti da svirač na buzukiju srne kraj njega, a onda ga rubom dlana udari u
bubreg.
Dimitri riknu i padne na ploče pristaništa. Neko vrijeme je ostao na rukama i
koljenima, a kad se digao, balavio je kao životinja.
Nanovo je srnuo naprijed, ali ga Lomax s obje svoje ruke uhvati za ručni
zglob, zavrti ga uokolo i gore, tako da ga je doveo u japanski koštac. Dimitri
nanovo krikne, a Lomax mu, ne popuštajući strahovit zahvat, tresne glavom o
naslagane sanduke okovane željezom.
U gomili se začu uzdah groze. Lomax je odstupio i čekao. Dimitri se
grčevitom kretnjom uhvati za lanac i teškom mukom stane na noge. Kad se
okrenuo, vidjelo se da mu je lice krvava maska. Ruka mu ispusti lanac, on zatetura
i sruši se.
Načas je vladala preneražena šutnja, a tada se začu gnjevni urlik Dimitrijevih
prijatelja. Kad se Lomax okrenuo, oni su već bili poletjeli da se bace na njega.
On zabije šaku u prvo lice, ali ga nečija noga pogodi u goljenicu. Krikne i
presavi se, no tad ga nečije koljeno pogodi u lice, i ploče se počeše podizati prema
njemu.
Zakotura se očajnički, krijući lice ramenima, a genitalije rukama, a tada se od
površine vode glatko odbije zvuk jednog, pa drugog pucnja.
 Činilo se kao da su se u istom trenu zaustavili svi satovi na svijetu. Dimitrijevi
drugovi se i protiv svoje volje povukoše, a Lomax hitro ustane.
Nekoliko koraka od njega stajao je otac Ivan Mikali, a kraj njega Kitros s
pištoljem u jednoj ruci, dok je drugu ruku gurnuo za opasač. Bio je veoma hladan
i potpuno miran.
Lomax je stajao uspravno, ali ga je cijelo tijelo boljelo, dok je u ustima osjećao
okus krvi. Kitros mirno reče: – Kapetane Lomax, brod čeka samo na vas.
Lomax se osvrne i pogleda Alexiasa. Na licu te ljudine moglo se vidjeti nešto
nalik na poštovanje, ali bilo je tu još nečega. Nazirao se mrk izraz začuđenosti,
kao da prvi put nije siguran ni u sebe ni u ono što se događa.
Lomax duboko udahne da razbistri glavu, a onda se okrene, gotovo se očeša
o narednika i krene duž pristaništa dok su mu se ljudi šutke sklanjali na obje
strane.
Odnekud, iz daljine od tisuću kilometara, dopirao je do njega Papademosov
glas koji nešto dovikuje svojim ljudima, a u ušima mu je odzvanjao zveket
sidrenog lanca.
Tu je bila Katina koja ga grli i Jani preblijedjela lica od uzbuđenja. Povela ga
je do džipa, dječak je otvorio vrata, i Lomax se sruči na sjedalo za suvozača.
Katina se uvuče za volan i nagne se da mu obriše krv s lica. – Kako si? – tiho
ga upita.
Osjetio je kako joj ruka drhti, pa je uz smiješak načas zadrža u svojoj ruci. –
Dobro da je Kitros stigao na vrijeme. Pomalo sam već prestar za ovakve igre.
Katina naglo krene raspršujući gomilu, a onda umješno zaokrene džipom u
usku pokrajnu ulicu.
– Kamo ćemo? – upita Lomax.
– U hotel po tvoje stvari. A onda ću te odvesti u vilu. Tako hoće Oliver.
Zaokrenula je prema trgu, a onda zakočila i zaustavila kola ispred hotela.
Htjela je izići, ali joj Lomax položi ruku na mišicu. – Ne ti, samo ja. – Iziđe i
zaobiđe kola. – Treba mi neko vrijeme da o svemu dobro promislim.
Ona ga ozbiljno pogleda. – Neka bude kako ti želiš.
– Hoćeš li povesti Janija?
Ona kimne glavom. – Mislim da bi to bilo dobro.
Lomax se nasmija i provuče prste kroz dječakovu zamršenu kosu. – Naći
ćemo ti drugog psa, Jani.
Krene između stolova i upravo kad je stigao do vrata, ona ga zazva. Kad se
okrenuo, vidje kako ona otkopčava ogrlicu s vrata.
Dobacila mu ju je, rastaljeno zlato na suncu. Lomax je uhvati, naglo je
stisnuvši u ruci, znajući o čemu se radi. – Vraćam ti tvoju hrabrost – reče ona i
odjuri punom brzinom.

Lomax uđe u prohladan polumrak, svjestan da ga Ana prestrašeno gleda s

kuhinjskih vrata. Činilo se da se stepenice uspinju u vječnost.
 Kad je napokon stigao u svoju sobu, vrlo brižljivo zatvori za sobom vrata,
nasloni se na njih i zagleda u svoju stisnutu desnu šaku i u dva kraja zlatna lančića.
Nakon nekog vremena polako rastvori šaku i zagleda se u brončani novčić s
urezanim Ahilovim likom.
Davno je to bilo, pomisli. Davno, davno. Upali cigaretu, priđe krevetu, leže
na leđa i zagleda se duboko u prošlost.
DRUGI DIO

NOĆNIK
 5.

Pod okriljem tame

LOMAXA JE IZ SNA trgnulo nenadano brujanje dizel-motora. Načas je ležao na

ugrađenom ležaju zagledan u čeličnu stijenu, mršteći se i pokušavajući da se sjeti
gdje se zapravo nalazi.
Nakon nekog vremena začu se nekakav neodređeni zvuk, i on se prevali na
bok. U najudaljenijem kutu, u platnenoj ležaljci zavalio se Alexias. Promatrao ga
je.
Grk odmakne cigaretu koja mu je tinjala među usnama i široko se nasmija. –
Znate li, prijatelju, da govorite u snu?
– Samo mi je još to trebalo – reče Lomax. – Imate li možda jednu viška?
Grk kimne glavom i ustane. Bio je to golem čovjek opasna izgleda. Brijanje
bi mu i te kako dobro došlo. Pod kaputom od modra jedrena platna isticala su mu
se silna ramena.
– Možda ipak predugo igrate ovu igru – reče pružajući Lomaxu cigaretu i
paleći šibicu.
– Zar nije tako sa svima nama?
Prije nego što je Grk mogao išta odgovoriti, razmakne se zastor i pojavi
narednik Boyd. Nosio je dvije šalice kave. Pruži jednu Alexiasu, a drugu Lomaxu.
Lomax srkne kavu. Lice mu se gadljivo iskrivi. – Sve ovdje ima okus po
podmornici. Ne znam kako im to uspijeva.
Boyd je bio krupan, pouzdan sjevernjak. Iznad lijevog džepa na prsima, ispod
krila SAS-a, bila mu je uredno prišivena vrpca odlikovanja za hrabrost.
– Upravo smo izronili – reče. – Komandant Swanson mi je rekao da vas
upozorim kako za petnaest minuta moramo biti spremni za polazak.
– Da li je oprema spremna?
Boyd kimne glavom. – Morao sam se nečim zabaviti. Nisam mogao spavati.
Nikad ne mogu spavati u ovakvim okolnostima.
– Kako se osjećate? – upita Lomax.
– Što se tiče ovoga posla? – Boyd slegne ramenima. – Kao i obično. Zašto?
Lomax odmahne glavom.
– Nema posebnog razloga. Samo mi se čini da smo se u posljednje vrijeme
nekako prečesto bavili ovakvim poslovima. I to je sve. Znate, ne možemo trajati
zauvijek.
– Ne može ni rat – odvrati mu Boyd. – U svakom slučaju šanse su fifti-fifti.
Čak i ja znam toliko matematike.
– Nisam siguran – reče Lomax. – Ovo je drukčije. Na Kreti, u onim brdima
čovjek se imao gdje kretati, a Kiros je mali otok.
 – Bili smo mi na malim otocima i prije – odvrati mu Boyd. – Osim toga, evo
ovdje imamo Alexiasa da nas sprovede kuda treba. Bit će sve u redu.
Alexias se nakesi i njegovi bijeli zubi bljesnuše prema tamnoj čekinji njegove
brade.
– Sigurno, sve će ići kao podmazano. Nemate se zbog čega brinuti.
– Tko kaže da se brinem? – Lomax spusti noge na pod. – Pođite obojica da
skupite opremu. Sastat ćemo se gore, za pet minuta.
Kad su otišli, on je još uvijek ostao sjediti na krevetu ispijajući kavu. Bila je
ogavna, ali je jednaki okus imala i cigareta.
Bio je umoran, u tome je bila nevolja. Prokleto umoran, pa je na rubovima sve
postajalo pomalo zamagljeno. Poslije ovoga prijeko mu je potreban odmor. Sve
bi se to sredilo s mjesec dana boravka u Aleksandriji, ali to mu je obećano već
prije godinu dana. Navuče kožuh, dohvati beretku i iziđe.
Prođe kroz kontrolnu kabinu, pa se zavojitim stubama popne na most. Iznad
njega nadvio se kružni svod noći blistavih zvijezda. Udahne duboko svježi zrak
pun soli i odmah se osjeti bolje.
Swanson je noćnim dalekozorom promatrao obalu. Lomax ugasi cigaretu i
primakne mu se. – Kako ide?
– Dosad kao po loju.
Plovili su između gusto razbacanih nazubljenih grebena i otočića.
Lomaxu se ote tih zvižduk. – Čini mi se prilično riskantno.
– Nismo imali mnogo izbora – reče mu Swanson. – Napokon, upravo vi ste
htjeli da se nađete na ovoj strani otoka. Ali, to nam barem pruža neku vrst zaštite
i od njihovih radara. Obavijestili su me da je luka obično prepuna borbenih
čamaca. Hoćete li pogledati?
Lomax prihvati noćni dalekozor. Odjednom, klisure iskočiše iz tame prema
njemu i on ugleda kako se golemi bijeli valovi razbijaju o stijene.
Swanson progovori nekoliko riječi u cijev za vezu, a onda se okrene i zubi mu
bljesnuše u tami. – Nismo više daleko. Kako se osjećate?
– Dobro – odgovori mu Lomax. – Ne trebate se brinuti za nas.
– Dakako, obavili ste već mnogo ovakvih poslova. Moram reći da mi se sviđa
vaš narednik.
– Već smo dvije godine zajedno – reče Lomax. – Kreta, Rod. Posvuda nas je
bilo u Egejskom arhipelagu. Ne znam nikoga koji bi o eksplozivu znao više od
njega. Prije rata bio je miner u jorkširskim rudnicima. Pokušali su ga unaprijediti,
ali od toga nije ništa ispalo.
– Kako se snalazi s jezicima?
– Pobrao je dosta grčkoga i njemačkoga da se može snaći. Ali, to zapravo nije
važno. Ja dobro govorim oba jezika.
– To je zanimljivo – reče Swanson. – Čime ste se bavili prije nego što je sve
ovo izbilo?
– Studijem, novinarstvom, pomalo pisanjem. – Lomax slegne ramenima. –
Zapravo, nisam, ništa započeo kako treba.
 – Rat, rat, prokleti rat – citirao je Swanson. – Znam što mislite. Ja sam bio
student treće godine medicine, a pogledajte me sada.
Sad su već bili blizu obale. On uzgleda prema jedinom otočkom vrhuncu koji
se crnio prema noćnom nebu. – Je li istina da ovdašnji ljudi vjeruju kako je Ahil
pokopan na vrhu ove planine?
Lomax kimne glavom. – Tako kažu. Tamo gore je i manastir sv. Antuna.
– Čini se da poznajete kraj u koji ste se zaputili.
– Ne bi se moglo reći. Zato i jest Alexias s nama. On se tu rodio, tu je i
odrastao. Ovaj posao ne bismo mogli obaviti bez njega.
– Čini se da je to prilično neistesana ljudina – doda Swanson. – Je li dugo s
vama?
Lomax odmahne glavom.
– Surađivao je s borbenom grupom na jugu Krete. Obavještajna služba ga je
iskopala posebno zbog ovog pothvata.
– Kako ćete se izvući kad obavite posao?
– Za to će se pobrinuti specijalna brodska služba. Plovit će grčkim
jedrenjakom i pretvarati se da su ribari. Zadužen je neki Soames.
– Dobro ga poznajem – strese se Swanson. – Bolje biste prošli s Jerriesom.
– Preživjet ćemo – reče Lomax.
– Prošlog tjedna sam u jednom od barova Shephearda razgovarao s nekim
čovjekom koji mi je rekao da tu još živi Oliver Van Horn i da ga Nijemci puštaju
na miru. Je li to istina?
– Koliko ja znam, jest – potvrdi Lomax. – Doselio se ovamo upravo prije rata
ne bi li se izliječio od tuberkuloze. Pretpostavljam da mu ne mogu mnogo
naškoditi, a to što mu dopuštaju da i dalje živi na otoku dobar je propagandni
potez. Jeste li čitali koju njegovu knjigu?
Swanson potvrdi glavom. – Dvije-tri. Prilično nalik na Maughama, s
izvanrednim karakterizacijama.
– Da mi je samo pola njegova talenta – reče Lomax čeznutljivo.
Za sve to vrijeme Swanson je noćnim dalekozorom pozorno promatrao obalu,
a onda se prigne i reče nešto kratko u cijev za vezu.
Podmornica poče usporavati brzinu, a on se okrene Lomaxu i odrešito reče: –
Bojim se da ne možemo dalje. Upravo iskrcavaju vašu opremu u gumeni čamac
kroz prednje grotlo. Dolje vas čekaju vaš narednik i onaj Grk.
– Hvala vam na vožnji! – reče Lomax.
Čvrsto stisne ruku Swansonu, pođe uz ogradu podmornice i siđe niz ljestve u
okruglo grotlo. Gumeni čamac je već bio u moru. Upravo kad je stigao, Boyd
uskoči u čamac, a za njim i Alexias.
Valovi su bili prilično veliki. Tri su mornara psujući držali konopce. Jedan se
od njih okliznuo na sluzavim čeličnim pločama grotla i pao.
Dežurni mornarički podoficir je dodavao Boydu automate a onda mu pruži i
zapakirani primopredajnik. Zatim se okrene Lomaxu. – Da sam na vašem mjestu,
gospodine, ja bih sve ovo dobro privezao. Probijanje kroz ovo mlatanje bit će
pomalo riskantno.
– Nešto tako blago rečeno još nisam čuo – dovikne Boyd.
Lomax provuče ruke kroz remenje teškog svežnja i čvrsto ih pritegne.
– Jeste li spremni, gospodine? – upita podoficir.
– Nikad spremniji, šefe!
Pričeka procjenjujući razdaljinu, pa kad se gumeni čamac uzdignuo na
valovima, uskoči u njega i odmah sjedne. Mornari pustiše konopce i struja
smjesta povuče gumeni čamac koji se poče udaljavati od podmornice prema
obali.

Vjetar je ojačao podižući valove s bijelim krestama. Kad je Lomax posegnuo za

veslom, gumeni čamac se nagne na jednu stranu i voda se preli preko ruba. On
uspostavi ravnotežu i počne veslati.
Kroz zastor morske prašine hridine su se činile još većima. Na njihovu
podnožju valjali su se valovi navaljujući na nazubljene stijene opasna izgleda.
More se stalno prelijevalo preko rubova čamca, Boyd je neprestano kleo, a
Alexias je duboko zaranjao veslom u vodu koristeći se svom svojom golemom
snagom da ne skrenu s pravca. Odjednom ih silan val podiže visoko i Lomax
zapazi da od podnožja hridina nisu udaljeni ni sto metara.
Načas se činilo kao da lebde u visini, a zatim se sjuriše između dvije velike
stijene. Čudesan vrtlog ih zavrti, a onda se začuje prazan zvuk kao da je nešto
pljoštimice udarilo o dno gumenog čamca.
Voda je buknula poput bijele pjene. Morska prašina se uzvinula visoko u noć.
Golemi val ih okrene prema obali i visoko uzdigne iznad grdnog vrha stijene.
Lomax se prevali preko stražnjeg ruba čamca u uzavrelu vodu, zabaulja na
koljenima naslijepo hvatajući zavežljaj s radiom. Upravo kad se domogao
remenja, naleti drugi val i on posrne.
Dok je pokušavao da se uspravi, iz zapjenjenog vala se iskoprca i Boyd.
Pružao je ruku da mu pomogne. Načas se pribiše jedan uz drugog, ali uto preko
grebenja navali još jedan golemi val i sruši ih.
Lomax nagonski ispusti zavežljaj s radiom i ščepa Boyda. Slobodnom rukom
očajnički se hvatao za šljunak dok se val povlačio uz silan zvuk usisavanja.
Jedva se uspravio na noge vukući Boyda za sobom. Uto se pojavi i Alexias.
Voda im je još uvijek dosezala do pasa i pjenila im se oko bokova. Kad se
povukla, sva trojica posrćući pohitaše prema posljednjem nizu nazubljenih
stijena. Časak zatim bili su već sigurni na bijeloj vrpci žala u podnožju hridine.
Lomax se sruši i nasloni na stijenu. Boyd sjedne kraj njega. – Je li sve u redu
s vama, gospodine?
Lomax kimne glavom. – Načas je bilo prilično riskantno.
– Krajnjim sam naporom uspio spasiti oružje – reče mu Boyd. – Bilo je to
prokleto dobra ideja da sve privežemo zajedno.
– Bojim se da je radio izgubljen – doda Lomax.
 U tami se zabijeliše Boydovi zubi. – Nije važno. To će vas očuvati od napasti
da ga upotrijebite kad ne biste smjeli.
Alexias čučnu kraj njih. – Uspio sam uhvatiti gumeni čamac. – Začu se
zvižduk. Alexias je otčepio ventile započeo ga otpuhavati.
– Hvala vam! Veoma ste nam pomogli – reče mu Lomax. – Bilo je mnogo
gadnije nego što sam pretpostavljao da će biti.
Alexias se zagleda u zabijeljene valove što su se prebacivali preko nazubljenih
grebena i slegne ramenima. – Na ovoj strani otoka more je poput žene. Nikad ne
znate kako će se ponašati u idućem trenutku. Kao dječak, plivao sam za toplih
ljetnih noći daleko od ovog žala, a more je bilo nalik na crno ogledalo.
– Osim što smo izgubili radio, ostali smo čitavi, a to je glavno – reče Lomax.
– Koliko ima do imanja vašeg brata?
– Oko tri kilometra, a put nije težak.
– Što prije stignemo, to bolje. – Lomax ustane. – Prema podacima
obavještajne službe svakog sata patrola obilazi čak i ovu stranu otoka.
Pijeskom i kamenjem hitro prekriše čamac, a onda Boyd razdijeli automate.
Odmah krenuše. Alexias je išao prvi, a Lomax na začelju.
Pijesak je bio dubok, pa on jednom posrnu i opsova ispod glasa. Napokon se
nađoše na uskoj stazi koja se kroz guduru strmo uspinjala prema vrhu stjenjaka.
Alexias podiže ruku, oprezno krenu naprijed i proviri preko ruba gudure.
Odmah zatim domahne im i oni prijeđoše visoravan s kratkom sprženom travom
te se počeše uspinjati između zaobljenih stijena gorske kose.
Barem pola sata nisu izgovorili ni riječi, sve dok se nisu popeli na gorski hrbat
i ugledali kuću usred maslinika s malom udolinom ispod nje.
Alexias zastane kako bi odredio pravi smjer, a onda se kroz mrak počne
spuštati nizbrdo ne mareći za stazu koja je krivudala između vinograda na
prezidima.
Kuća je bila u potpunom mraku. Čučnuli su iza ograde. Lomax pogleda na
sat. Bilo je tek devet. On se namršti. – Mora da rano liježu.
Alexias slegne ramenima. – Ovi ljudi teško žive.
– Ako i jest tako – reče Lomax – nemamo izbora i ne možemo riskirati. –
Okrene se Boydu. – Pođite unaokolo do pročelja kuće, a ja ću za svaki slučaj
štititi Alexiasa s ove strane.
Boyd se izgubi u tami. Oni pričekaše nekoliko minuta, pa i sami krenuše.
Lomax klekne na koljeno iza valova za napajanje konja pred štagljem. Alexias
prijeđe preko dvorišta, stane se stubama uspinjati na verandu, oprezno otvori
vrata i uđe.
Negdje u konjušnici zatopta uznemireni konj, a iz daljine se lavežom javi pas.
Nalet vjetra zanese Lomaxu prašinu u lice. On stisne oči i nadlanicom ih obrisa
pitajući se što li se događa u kući.
Odjednom se začu tiha, sablasna škripa. Vrata štaglja se naglo otvore i netko
prigušeno reče na grčkome: – Bacite pušku i podignite ruke!
Bio je to ženski glas. Uzevši u obzir okolnosti, bio je veoma miran. Lomax
prisloni automat o valov i okrenu se prema ženi.
 Cijev sačmarice bila mu je uperena ravno prsa. Tek sada je ustanovio da je to
zapravo samo djevojčica. Njena glava mu je dosizala jedva do ramena.
– Što radite ovdje? – upita ga. – Tko ste vi?
On mirno odgurne cijev sačmarice u stranu.
– To vam nije potrebno. Ja sam prijatelj. Britanski oficir. Tražim čovjeka po
imenu Nikoli Pavlo. Je li kod kuće?
Nagnula se naprijed. U tami se njeno lice naziralo kao bijela mrlja. Kad je
progovorila ton glasa se znatno promijenio. – Ne, nema ga.
– Razumijem – reče Lomax. – Mogu li znati tko ste vi?
– Katina Pavlo, njegova kći.
S verande dopre tihi zvižduk. Lomax dohvati automat. – Uđimo! Mislim da
ćete se iznenaditi.
Pošla je za njim. Prešli su dvorište i počeli se uspinjati stubama prema verandi.
Na vratima je stajao Boyd. – Nema nikoga – reče. – Ali, u sobi za boravak gori
vatra, a svjetiljka je još topla. – Prekide se kad ugleda djevojku. – Tko je to?
– Kći koja pripada ovoj kući – obavijesti ga Lomax. – Skrivala se u štaglju.
Prođe kraj Boyda i uđe u kamenom popločenu kuhinju s obijeljenim
zidovima. Druga vrata vodila su u prostranu, veoma jednostavno namještenu sobu
za boravak. U kaminu je gorjela vatra od cjepanica. Drvene ljestve u kutu vodile
su do poklopca na stropu.
Alexias je upravo palio svjetiljku na stolu usred sobe. Vratio je na mjesto
stakleni cilindar i osvrnuo se. Dugi su trenutak on i djevojka stajali, gledali se, a
onda ona odloži sačmaricu i poleti mu u naručaj.
Podigao ju je s poda i zavrtio. – Katina, moja mala Katina! Kako si porasla! –
Spustio ju je i odmakao za dužinu ruke. – Gdje ti je otac?
Mladenačko joj lice problijedi, koža se napne preko istaknutih jagodica, oči
zasjeniše. Gotovo neprimjetno odmahne glavom kao da ne može ni riječ izustiti.
S Pavlova lica nestane izraza radosti. – Što je, Katina? Reci mi!
Kad je progovorila, glas joj je bio promukao i neprirodan. – Mrtav je – reče.
– Strijeljali su ga prošlog tjedna ispred vijećnice.
Zaplakala je. Teški suhi jecaji potresali su joj krhko tijelo. Alexias je privuče
k sebi i zagleda se nekamo uprazno. Nakon nekog vremena, vukući noge kao
starac, povede je preko sobe u kuhinju i tiho zatvori vrata za sobom.
 6.

Spremnost da se ubije

KAD SE DVADESETAK MINUTA kasnije Alexias vratio u sobu za boravak, Lomax i

Boyd su goli do pojasa sjedili kraj vatre koja glasno plamsala, a odjeća im se
sušila na konopcu koji su sa razapeli.
Grk se sruši na stolicu i automatski izvadi cigaretu. Dok je tako sjedio
netremice zagledan u vatru, s očima punim bola, činilo se da je deset godina
stariji.
Nakon nekog vremena uzdahne: – Moj brat je bio dobar čovjek. Predobar da
tako završi.
Lomax mu pruži vatre. – Što se dogodilo?
– Uhvatili su ga pri pokušaju da u luci onesposobi jedan brzi borbeni čamac.
– Posve sam – zaprepasti se Boyd.
Alexias kimne glavom. – Kiros je mali otok. Ovdje se uopće ne bi mogao
održati nikakav organizirani pokret otpora. Zato sam se prije dvije godine i
prebacio na Kretu. Htio je poći i Nikoli, ali je netko od nas morao ostati. Bilo je
tu imanje, a morao se netko brinuti i o Katini jer joj je majka upravo bila umrla.
– Kako joj je? – upita Lomax.
– Katini? – Alexias slegne ramenima. – Nije to ništa. Samo trenutna slabost.
Hrabra je ona. Već kuha kavu i sprema nam nešto za večeru.
– Što inače kani učiniti – upita Boyd. – Ne može ovdje i dalje sama živjeti.
Još je dijete..
– Živi kod moje žene. Imam krčmu u luci. Zove se Brodić. Katina svakog
dana dolazi ovamo s konjem upregnutim u dvokolicu da se pobrine za imanje dok
ne odluče kako će dalje. Očito se upravo spremala da pođe kad nas je primijetila
kako se spuštamo kroz vinograd.
– Zna li zašto smo ovdje?
Alexias odmahne glavom. – Zasad ne. Reći ću joj kasnije. Mogla bi nam biti
veoma korisna.
– Što mislite, koliko će smrt vašeg brata utjecati na naše planove? – upita
Lomax.
– Veoma malo – odgovori Alexias. – Ali, to znači da ću sad sâm morati stupiti
u vezu s različitim mještanima. Čim večeramo, sići ću u grad s Katinom.
– To bi moglo biti opasno – primijeti Boyd.
Alexias odmahne glavom. – Na Kirosu nema redarstvenog sata, a krčme na
obali su obično prepune još dugo iza ponoći. Nijemci mogu promijeniti mnogo
toga ali ne i naš način života.
Uto se otvore kuhinjska vrata i uđe Katina Nosila je poslužavnik.
 Stavi ga na stol, okrene se i rukom odmakne kovrču s čela. – Nažalost, ima
samo kozjeg sira i maslina, ali kruh je svjež. Strina ga je jutros ispekli prije nego
što sam pošla.
– Meni se sve to čini izvanrednim, ljubavi – reče Joe Boyd, a ona se zarumenje
i hitro nali kavu u četiri vrčića.
Lomax je kraj vatre navlačio košulju i maju kad se okrenuo, ona je stajala
upravo iza njega držeći vrčić s kavom. Sramežljivo se osmjehnula.
– Nažalost, nema šećera.
Lice joj je bilo srcoliko. Čista bijela koža bila joj je čvrsto nategnuta preko
istaknutih jagodica. Ispod očiju isticali su joj se duboki podočnjaci. Crna joj je
kosa bila unazad pritegnuta i nemarno povezana vrpcom. Bilo joj je po prilici
šesnaest-sedamnaest godina, ali se to teško moglo odrediti. Imala je onaj umoran,
prestrašen izgled, koji je u posljednje vrijeme vidio u mnogih ljudi.
On se osmjehne i srkne kavu. – Ipak je dobra. Je li preostalo i za vas?
Ona odmahne glavom. – Strina me čeka s večerom.
Na sebi je imala izblijedjelu pamučnu haljinu s otisnutim uzorkom, koja je
očito bila često prana i krpana, i stara, dva broja veći kaput pritegnut remenom
oko uskog struka.
Lomax ovlaš pređe prstom duž jednog suvratka. – Tvid. Za tu se odjeću ne
može reći da je grčka. Gdje ste nabavili taj kaput?
Ona se zajapuri, a njemu bi odjednom žao, jer je shvatio da je tim riječima na
neki način povrijedio njen ponos. – Ovdje se ne može nabaviti novu odjeću – reče
ona. – Ovaj kaput mi je darovao prijatelj, gospodin Van Horn.
– Zar poznajete Olivera Van Horna? – upita Lomax u čudu.
– Na Kirosu svi poznaju gospodina Van Horna – odvrati ona. – To je sjajan
čovjek.
– Da li još uvijek živi tamo u onoj vili na rtu? – zapita Alexias.
Ona potvrdi glavom. – Nijemci ga ne uznemiravaju. Otkad je umro doktor
Douplos, gospodin Van Horn je zauzeo njegovo mjesto. On je jedini liječnik do
kojeg mogu doći otočani.
– Zaboravio sam da je u mladosti studirao medicinu – reče Lomax. – I po tome
je nalik na Maughama. Ne znam što bih dao da ga upoznam!
– Tko zna, možda i hoćete. – Alexias odreza veliki komad sira. – Katina,
odlučio sam da pođem s tobom u grad. Je li to opasno?
Ona odmahne glavom. – U ovako toploj noći na ulicama će biti mnogo ljudi.
Alexias se obrati Lomaxu: – Vratit ću se rano ujutro. Dotad ću urediti da sve
krene kako treba. Vi i Boyd možete spavati u potkrovlju.
– Idem da upregnem kobilu – upadne Katina. – Tetka Sara će se zabrinuti ako
ne stignem na vrijeme.
Vrata se zatvoriše za njom. Lomax navuče bluzu i posegne za noćnim
dalekozorom. – Ima pravo. Pomoći ću joj, a onda se malo ogledati unaokolo.
Alexias uli sebi još kave i primakne se vatri. Iz kožuha mu se dizala para. –
Bit ću spreman za pet minuta. Samo mi dopustite da se malo osušim.
Boyd je još uvijek navaljivao na sir i kruh kad Lomax prođe kroz kuhinju i iziđe
na verandu. Zatim prijeđe dvorište i zastane na ulazu u štagalj.
Stara petrolejska svjetiljka visjela je na gredi koja je prema svemu sudeći
nosila cijelu građevinu. Pri slabom svjetlu Katina je uprezala kobilu. Kad se
pokrenuo, pod nogama mu zaškripi daska. Ona se smjesta okrene, zgrabi
sačmaricu i prisloni je na ogradu pregratka.
A odmah se i opusti. – Ah, to ste vi, kapetane Lomax!
– Znači, stric vam je rekao kako se zovem.
Ona potvrdi glavom. – Mlađi ste nego što sam zamišljala. Mnogo mlađi.
– Bojim se da ne razumijem.
– Čak i mi na Kirosu čuli smo za Noćnika! – objasni ona – i o svemu onome
što ste učinili na Kreti. Posljednjeg mjeseca u gostionicama se nije pričalo ni o
čemu drugome nego kako ste oteli generala na Rodu i tajno ga prebacili iz Egipta.
Čak ni Nijemci to nisu uspjeli to sačuvati u tajnosti.
– Ne zaboravite da priče rastu pričanjem.
Ona prebaci ormu kobili preko glave i hitro pričvrsti remen. – Vaš grčki je
veoma dobar, previše dobar za otočanina.
On se široko nasmija. – Kao dječak proveo sam pet godina u Ateni. Otac mi
je bio službenik britanske ambasade.
– Ah, tako.
Povela je kobilu iz pregratka, pa Lomax hitro pristupi. – Mogu li pomoći?
Ona kimne glavom. – Dvokolica je tamo u kutu. Možete je dogurati.
Bila su to zaista laka kola na dva kotača, pa ih on primače, a djevojka natraške
privede kobilu između dva duga zakrivljena ruda. On spretno pričvrsti ormu na
jednoj, a ona na drugoj strani.
Kad su to obavili, ona mu se osmjehne. – To ste već i prije radili.
On potvrdi glavom. – Djed mi je bio farmer. Kao dječak i ja sam želio biti
samo to.
– A sada?
On slegne ramenima. – Čini se da su moji prirodni darovi krenuli mnogo
mračnijim putem. Ne vjerujem da će se poslije rata jagmiti za umijećima što sam
ih stekao.
– Ali, ovo što se sada događa uopće se ne broji – reče ona. – Nikome od nas.
Ima jedna naša uzrečica: vrijeme koje se ne pamti. To je ono što je rat – mračni
san koji nema smisla kad dođe jutro!
Bilo je strastvene iskrenosti u njezinu glasu i u mekom, raspršenom svjetlu
svjetiljke, umor i bol su sprani s njezina lica i izgledala je vrlo mlado. Na trenutak
joj je htio reći da život tako često nije onakav kakav bi trebao biti, već kakav jest,
ali nije imao srca.
– Nadajmo se da ste u pravu – rekao je bezvoljno.
Samouvjereno je kimnula. – Da nisam, život bi bio ruglo.
 Zastao je da zapali cigaretu, a zatim je slijedio na repu kolica dok je ona izvela
kobilu van. Noćni je zrak bio topao i mirisao, nebo poput crnog baršunastog
jastuka posutog dijamantima.
Stajali su jedno uz drugo, dodirujući se ramenima, a ona je uzdahnula od
zadovoljstva. – U noći poput ove moguće je nakratko zaboraviti čak i rat. O,
toliko toga bih vam mogla pokazati da su stvari drugačije.
– Da sam engleski turist ravno s atenskog broda? – nasmijao se. –Odakle da
počnemo?
– To je lako –rekla je. – Ahilova grobnica. Posjetili bismo je jednom po
mjesečini, a opet u zoru kada je na planini magla. Život vam ne može pokazati
ništa ljepše.
– Da ste tamo, zadovoljstvo bi bilo zajamčeno – rekao je galantno, okrenuo
se i pogledao u tamni vrh na noćnom nebu. – Gore je manastir svetog Antuna, zar
ne?
Čuo je kako je naglo udahnula i osjeti kako joj se tijelo ukočilo. Okrenula se
i čvrsto se zagledala u njega. – Znači, zbog toga ste došli?
– Ne razumijem – odvrati on.
– Molim vas, gospodine Lomax. Nisam ja glupača. Na otoku svi znaju da su
Nijemci prije tri mjeseca jedan dio manastira pretvorili u radarsku stanicu.
On zaniječe glavom. – Nije to radarska stanica. Radi se o nečemu mnogo
važnijem.
– Tako, dakle – reče ona. – A vi to namjeravate uništiti? Ali, tamo još žive
kaluđeri.
– Da nisu tamo, mi bismo već odavno bombardirali manastir – odvrati on. –
Zato ih Nijemci prisiljavaju da i dalje tamo žive. Tipičan nacistički potez.
Pokušali su to u širim razmjerima i u Italiji, u Monte Cassinu, ali nije uspjelo.
Samostan je izbrisan s lica zemlje.
– Zašto se onda nije tako postupilo i ovdje? – upita ona. – Otkad je život
dvadesetak-tridesetak starih kaluđera postao važan za bilo koju zaraćenu stranu?
– Zato jer ovdje to nije potrebno – reče on začuđen gorčinom u njenom glasu.
– Zato jer je moj način jednostavniji, pa s malo sreće neće nitko stradati.
– Osim vas. To zaboravljate.
On se široko osmjehne. – Odavno sam naučio da to ne uzimam u obzir. Ne
isplati se.
Upravo je htjela odgovoriti, kad on začu slabašan udaljen zvuk i položi joj
ruku na mišicu. – Samo trenutak!
Čekali su, a kad je zvuk ojačao, Katina reče: – To je patrola.
– Koliko ih je? – upita on.
– Obično dvojica, ali katkad i jedan. Na motorkotaču s prikolicom slijede
stazu duž hridina.
Dok je podizao noćni dalekozor i podešavao razdaljinu, zvuk motora je
postajao sve jači. Motorkotač se pojavi iznad doline i zaustavi na njenom rubu.
Prikolica je bila prazna. Lomax je mogao jasno vidjeti nepoznatog vozača s
kacigom sa zaštitnim naočalama, dok je zurio dolje u dolinu.
 Časak kasnije, motor zaurla i započe se spuštati stazom u oblaku prašine.
– Da li obično svraćaju na imanje? – upita Lomax.
Ona zanijeka glavom. – S vremena na vrijeme se zaustave i zatraže da im se
skuha kava, ali to se rijetko događa.
On je uhvati za ruku, pa potrčaše prema kući. Na kuhinjskim vratima dočekaše
ih Alexias i Boyd. Grk je držao u ruci automat. – Nevolja? – reče.
Lomax kimne glavom. – Njemačka patrola. Jedan čovjek na motorkotaču.
Joe Boyd izvuče pištolj iz futrole od mekane kože, pričvršćen pod pazuhom
ispod košulje. Bio je to automat, mauser s gomoljastim SS prigušivačem, veoma
omiljeno oružje među agentima kontrašpijunaže, uspomena na jedan prijašnji
pothvat na Kreti.
– Ne budite ludi – reče Lomax. – Ako ga ubijemo prevrnut će cijeli otok. To
bi sve upropastilo.
– Kapetan Lomax ima pravo – potvrdi Katina.
– Pokupite jednostavno svoje stvari i popnite se u potkrovlje. Kad stigne, reći
ću mu da upravo odlazim.
Nije bilo vremena za raspravljanje. Vratiše se u sobu za boravak, Boyd
uspravi ljestve i podiže poklopac potkrovlja. Lomax i Alexias mu počeše hitro
dodavati zavežljaje i svu ostalu opremu, a Katina ostatke večere i prljavo posuđe
utrpa u kredenc u kutu.
Ugasi svjetiljku, pođe prema kuhinjskim vratima i osvrne se još jednom da
vidi jesu li spremni. Motorkotač je s bukom već stizao u stražnji dio dvorišta.
Lomax kratko kimne glavom i uspne se, pokušavajući da se u vrućem mraku
pridruži Boydu i Alexiasu.
Boyd spusti poklopac, ali uglavi komad drveta, tako da je ostao maleni otvor.
Kroz prorez mogao se vidjeti dio sobe. Kut kamina, veći dio stola, stolica kraj
njega, ali ne i vrata.
Čekali su. Lomax je mislio na djevojku, sjećajući se kakvo joj je bilo lice kad
ga je posljednji put vidio: veoma blijedo, ali neobično smireno. A tad začuše
glasove i vrata se otvoriše. Časak zatim pojavi se i Nijemac.
Bio je krupan gotovo kao Alexias. Crni kožnati kaput, koji mu je sezao do
koljena, bio je prekriven bijelom prašinom. On skine kacigu i zaštitne rukavice,
odloži ih na stol i izvadi cigaretu. Bez kacige je izgledao mlađi. Provuče prste
kroz kratku plavu kosu i zazva Katinu na lošem grčkome.
Lomax nije mogao čuti o čemu govore, ali neoliko časaka kasnije Alexias se
nagne prema njemu i prošapta: – Kuha kavu. Osjećam po mirisu.
Nijemac ustane i nestane s vidika. Očito je pošao do kuhinjskih vrata i
naslonio se na dovratak. Nekoliko trenutaka zatim već se vratio do stola i sjeo.
Sad se pojavi i Katina noseći pliticu.
Kad je posegnula za vrčićem za kavu, Nijemac je uhvati za zglavak, povuče i
okrene. Pokušala se odmaknuti, ne ispuštajući ni glasa, ali je bio prejak za nju.
Samo se jednom nasmijao, Lomax sklopi oči i obrisa znoj s čela.
Kad je otvorio oči, ona je bila napola povaljena na stol, a Nijemac se raskrečio
ležeći na njoj dok su mu ruke prelazile preko njenog mladog tijela.
 Lice joj je bilo smrtno blijedo i činilo se da gleda Lomaxa ravno u oči. Osjećao
je kako mu se grlo suši i čvrsto stisnu desnu šaku. Uto ona vrisne.
Prije nego što se uspio pomaknuti, Alexias rikne kao životinja, s treskom
odbaci poklopac i sruči se niz otvor. Dok se spuštao, desna mu noga oklizne
između dvije prečke, izgubi ravnotežu i svom težinom tresne o pod.
Nijemac se prestrašeno okrene. Načas je preneraženo buljio u Alexiasa na
podu, a onda odgurne Katinu od sebe.
Lomax šmugne kroz otvor i hitro siđe. Nijemac počne užurbano otkopčati
poklopac futrole ali bilo je prekasno. Dok je vadio pištolj, Lomax ga zgrabi za
zapešće, odbaci mu oružje u stranu, a koljenom ga udari među noge.
Nijemac upravo zarokta od boli. Glava mu poleti naprijed, a Lomax ga desnim
laktom oštro udari u vilicu lomeći kost. Nijemac krikne, glava mu se povije
unazad dok je padao na stol. Uto ga Lomax bridom dlana nemilice ošine po grlu.
Stol se s treskom sruši, a Nijemac svali licem prema podu.
Katina je već klečala kraj strica, a Boyd je s mauserom u ruci stajao na
polovici ljestava. Odmah ga vrati u futrolu, siđe i počne pomagati Katini da
posjednu Alexiasa.
Grku se lice iskrivilo od boli, a čelo mu se osulo graškama znoja. – Majko
božja, mislim da je slomljena – prostenja.
Lomax hitro prijeđe preko sobe, pa ga podigoše na stolicu. Ispitujući, Alexias
rukama prijeđe duž noge i naglo se trgne. – Bit će dobro. Slomila se upravo ispod
koljena. Kakva odvratna zbrka!
Katina umalo što ne zaplaka. – Žao mi je – reče. – Učinila sam sve što sam
mogla, ali nije htio otići. Htio je da mu svakako skuham kavu.
Boyd je bio kleknuo kraj Nijemca i sad ustane. – Jedno je sigurno, taj više
neće nikome dodijavati. – Smrknuta lica letimično pogleda Lomaxa. – Zar ne, vi
nikad ništa ne obavljate napola? Za nekoliko sati za ovim ovdje tragat će po
cijelom otoku.
– Onda ga moraju pronaći – ubaci Alexias.
Lomax se okrenuo, mršteći se na licu. – Što misliš?
– Zaboga, daj mi cigaretu – rekao je Grk. – Dovoljno je jednostavno. Oni
patroliraju uz vrh litica na svojim motociklima. Morat će se susresti s gadnom
nesrećom, to je sve.
– Bogami, u pravu je – rekao je Boyd. – To je izlaz.
Lomax je kimnuo. – Jedini način, ali još uvijek postoji prepreka. Vjerojatno
ga neće pronaći do zore. To znači da će ovo biti nezdravo susjedstvo do kraja
noći. U svakom slučaju, Alexiasu treba liječnik. – Okrenuo se Grku. – Koliko je
daleko do Van Hornove kuće?
– Preko oboda planine, ne više od sat vremena ako poznajete stazu.
Lomax se namrštio. – Ako misliš da te ostavimo ovdje, ti si lud. Kad se
Nijemci povuku, moraju pretražiti ovo mjesto.
– Neću biti ovdje – rekao je Alexias. – Bit ću siguran u gradu u Brodiću.
Pomozi mi do kolica i stići ću tamo za pola sata.
– Ali što je sa mnom, ujače? – rekla je Katina.
 Uspio se nasmiješiti i potapšao je po ruci. – Moraš ih odvesti gospodinu Van
Hornu što prije budeš mogla. Uz sreću, možda će se moći vratiti s tobom u Brodić
večeras.
– Čini se da si sve riješio – rekao je Lomax
– Jedino što možemo učiniti upravo je to što on predlaže – reče mu Boyd.
Lomax potvrdi glavom. – Tako i jest. Prije svega, odnesimo ga u dvokolicu.
Što se prije makne s puta i nađe na sigurnom u gradu toliko bolje.
On i Boyd prihvatiše Grka između sebe i izvedoše ga, a Katina privede kobilu
i dvokolicu sve do podnožja stuba. Pomogli su mu da se smjesti na uskom
sjedištu, a on položi ozlijeđenu nogu na jedno rudo.
Boyd uđe u kuću i odmah se vrati s automatom kratke cijevi. Alexias ga gurnu
ispod sjedišta i nasmija im se tako da su mu zubi zasjali u tami.
– Ne brinite. Sve će biti dobro. Osjećam to u žilama. Ovo neće utjecati na
glavni plan, čim sve pokrenem kako treba. Bit ćemo u vezi. – Prihvati uzde i
odveze se u mrak.
Lomax se okrene prema Boydu. – Nemamo mnogo vremena. Iznesimo našeg
prijatelja što brže možemo.
Katina pođe za njima i zastane na vratima promatrajući kako Nijemcu navlače
zaštitne rukavice na ukočene prste i nabijaju kacigu na glavu. Kad su kraj nje
pronosili tijelo, ona okrene lice, ali za nekoliko trenutaka, dok su smještali lešinu
u prikolicu, ona iziđe na verandu.
– Tko će ga iskrcati – zapita Boyd.
– Ja ću – odvrati mu Lomax. – Vi snesite opremu i budite spremni da krenemo
čim se vratimo.
Boyd kimne glavom i potrča uz stube u kuću, a Lomax se obrati Katini: – Žao
mi je, ali morat ćete mi pokazati najbliže prikladno mjesto.
Ona bez riječi krene niz stube. Lomax se uspne na motorkotač i pričeka da
ona sjedne na stražnje sjedalo. Čim je sjela, on pritisnu starter i ubaci u brzinu.

Vozili su se prilično čvrstim putem što vodila iz udoline, a onda mu ona stisne
rame i pokaza kamo da skrene. Krenuo je motorom stazom koja se preko crne
zemlje provlačila kao bijela crta u noći.
Vjetar mu je u lice donosio dobar svjež miris mora, tako da je na usnama
osjećao okus soli. Uto prijeđoše preko male uzvisine i tamna crna hridina ispod
njih nije više bila udaljena ni pedesetak metara.
On ugasi motor, i osvrne se dok je ona silazila. – Je li to tu?
Ona potvrdi glavom. – Ovdje su hridine visoke četrdeset metara. Na njihovom
podnožju je stari mol i spremište za čamce u kojem je moj otac prije rata držao
ribarsku barku. Sad su nam Nijemci zabranili da upotrebljavamo mol.
On izvuče tijelo iz prikolice i položi ga na tlo. Tada stavi motor u prazan hod
i pusti ga da se otkotrlja preko ruba hridine.
 Natovari mrtvog čovjeka na leđa i pođe niz obronak. Načas zastane na rubu i
zagleda se u bijelu crtu valova koji se duboko dolje razbija o stijene, a tada baci
tijelo za motorom i vrati se djevojci.
Stajala je na uzvisini gdje ju je ostavio. Bio je svjestan da ga promatra kroz
tamu.
– Žao mi je što ste morali biti umiješani u sve ovo – reče u neprilici. – Za
svakoga bi ovo bila paklenska noć.
Stajala je mirno, bez riječi. On joj se primače. – Je li vam dobro?
Nato ona brizne u plač. On je nježno obuhvati rukom i privuče k sebi. Nakon
nekog vremena pođoše kroz tamu natrag, prema imanju.
 7.

O akciji i strasti

VILA OLIVERA VAN HORNA bila je smještena na krajnjem vrhu kamenitog rta koji
se poput tankog prsta pružao u tihe vode osamljenog zatona, s ove strane
predbrežja što ga je dijelilo i grada. Bila je to jednokatnica s ravnim krovom usred
nekoliko rali vrta ograđenog visokim zidom.
Spustili su se niz obronak i prešli preko bijele prašnjave vrpce puta i oprezno
se približili. Velika ulazna vrata od kovanog željeza bila su širom otvorena. Ušli
su i Katina ih povede popločenom stazom između maslina.
Vrt je bio prava svetkovina boja, a noćni zrak težak od mirisa cvijeća. Palme
su uzdizale svoje vrškove iznad zida i blago se naklanjale svježem povjetarcu,
dok je na maloj čistini romorila česma u ribnjaku.
Negdje u blizini mogli su čuti žamor glasova pa Katina tiho pođe naprijed i
onda čučne.
Bili su na rubu kružnog automobilskog okretišta ispred glavnog ulaza.
Neposredno ispod stubišta stajao je automobil njemačkog vojnog štaba, a kraj
njega su lijeno postajkivali i pušili dva podoficira u sivim uniformama i sa
svakodnevnim vojničkim kapama na glavi.
Glavna vrata se ubrzo otvoriše i na osvijetljenu verandu iziđoše dva čovjeka.
Prema mnogim fotografijama koje je vidio, Lomax odmah prepozna Van Horna,
mršavog i žilavog u bijelom platnenom odijelu, s podrezanim brkovima i sijedom,
prerano posivjelom kosom.
Drugi čovjek, živa, inteligentna lica bio je njemački štabni oficir, pješadijski
pukovnik, neobično mlad za tako visok čin.
Sišao je stubištem primjetno šepajući. Dok je ulazio u automobil, Van Horn
je još uvijek stajao na verandi, a kad kola krenuše raspršujući šljunak, on podigne
ruku i tek se tada vrati u kuću.
Kad su se vrata zatvorila, Lomax se okrene Katini. – Tko je taj njemački
oficir?
– Pukovnik Steiner. Komandant grada.
– Za moj ukus, čini se da su prokleto preveliki prijatelji – reče Boyd.
Ona odmahne glavom. – Gospodin Van Horn potpuno ovisi o Steineru i o
njegovoj dobroj volji hoće li mu uopće dati sanitetski materijal. Upravo zato
svakog, tjedna i igra s njim šah. – Uspravila se. – Mislim da bi bilo bolje da
pođemo do stražnjeg ulaza.
Pošli su drugom stazom iza ugla zgrade. Katina zastane u grmlju nekoliko
metara od niza niskih stuba što vode do natkrivene terase. Francuski prozor stajao
je otvoren prema noći, zavjese su se podizale na vjetru, svjetlost se prelijevala u
tamu.
 Netko je prilično dobro svirao klavir, staru, prijeratnu numeru Rodgersa i
Harta, nostalgičan i čeznutljiv, nagovještaj ljeta koje je prošlo i sjećanja tek sada.
– Čekajte ovdje! – rekla je Katina.
Prešla je travnjak, popela se uz stube i ušla kroz francuski prozor. Lomax se
naslonio na drvo, s puškomitraljezom nakrivljenim u njegovoj ruci i čekao.
Klavir je stao. Činilo se da je tišina koja je uslijedila trajala zauvijek i mogao
je čuti valove kako se razbijaju po stijenama na plaži ispod. Odjednom se zavjesa
povukla i pojavio se Van Horn.
Prešao je preko terase, nagnuo se preko balustrade i tiho zazvao: – Kapetane
Lomax?
Lomax je izašao iz grmlja, s Boydom za petama, i prešao travnjak.
– Dragi moj prijatelju, drago mi je što te vidim – rekao je Van Horn mirno
kao da pozdravlja starog prijatelja koji stiže na večeru. – Idemo unutra.
Soba je bila velika i udobno namještena, s niskim krovom prekrivenim
velikim gredama. Uz jedan zid stajao je klavir, a na širokom kamenom ognjištu
gorjela je vatra od cjepanica.
Katini nije bilo ni traga, ali u tom su se trenutku otvorila krajnja vrata i ušla
je za njom starica smeđeg naboranog lica i oštrih crnih očiju. Sušila je ruke na
bijeloj pregači koju je nosila preko haljine i radoznalo ih je promatrala.
Van Horn prijeđe preko sobe. Sve troje se brzo nešto dogovoriše na grčkome
i on se vrati.
– Rekao sam Mariji, svojoj kućanici, da vam priredi sobu i nešto za jelo.
Popričat ćemo kad se vratim.
– Idete u grad? – zapita Lomax.
Van Horn potvrdi glavom. – Neću se dugo zadržati. Dakako, Nijemci su mi
već odavno oduzeli kola, ali sam uspio od njih dobiti nekoliko bicikla, radi hitnih
poziva.
– Ima li ovdje još nekoga?
– Tu je samo Marija. Uzgred rečeno, nijema je, ali razumije sve što joj se kaže.
– Okrene se Katini. – Trebalo bi da krenemo, draga.
Katina je bila veoma blijeda i na licu joj se jasno primjećivao umor, ali ona
svejedno pogleda Lomaxa i uspije mu se blijedo osmjehnuti. – Možda ćemo se
vidjeti ujutro.
– Samo onda kad odspavate barem dvanaest sati – reče joj on.
– Ne brinite. Ja ću je na to prinuditi – reče Van Horn, obuhvati je oko ramena
i zajedno napustiše sobu.

Kasnije, kad ih je Marija povela na prvi kat i ostavila u sobi na kraju hodnika,
veoma ugodnoj sobi s dva kreveta, Lomax zastane kraj prozora i zagleda se prema
moru. Osjetio je kako ga preplavljuje umor.
Boyd se svukao do pojasa i počeo prati glavu i ramena u hladnoj vodi. Lomax
je slijedio njegov primjer. Nakon toga osjetio se bolje. Sišli su potom u prizemlje
i slijedili miris kave sve dok nisu stigli u kuhinju gdje im je starica već priredila
večeru, pečene ribe i jaja.
Kasnije su uzeli kavu i vratili se u dnevnu sobu i izvalili se ispred vatre pušeći
cigarete.
– Mislim da mogu podnijeti onoliko koliko mi mogu ponuditi – rekao je Boyd.
– Još jedna cigareta i ja sam za krevet. A ti?
– Čekat ću da se pojavi Van Horn – rekao mu je Lomax. – Vjerojatno će dobiti
poruku od Alexiasa o sutra.
Boyd je ustao i prešao do polica s knjigama koje su bile poredane s jedne
strane sobe. Pregledao je jednu ili dvije i nasmijao se. – Sve od samog velikana,
ukoričeno u zelenu kožu i s autogramom u zlatu.
– Donesi jednu za mene – rekao je Lomax.
Boyd je donio pola tuceta i spustio ih na pod pokraj stolice. Držao je tanak
svezak veličine džepića u istom izdanju i na licu mu je bio izraz stvarnog interesa.
– Ova se zove Preživjeli. Čini se da su to uglavnom pjesme o ratu.
Lomax je kimnuo. – Bio je u rovovima tijekom posljednjeg dijela.
– Mislim da ću je ponijeti sa sobom u krevet – rekao je Boyd. – Vidimo se
kasnije.
Kad je otišao, Lomax je nasumce uzeo roman i listao ga. Bio je to onaj koji je
već čitao, ali kao i uvijek obuzela ga je pripovjedačka vještina. Mora da je prošlo
sat vremena kasnije kada su zavjese bile povučene u stranu i Van Horn je ušao
kroz francuski prozor.
Nosio je izlizani lagani putni kovčeg oguljene kože. Nemarno ga odloži na
divan. – Ah, tu ste. Što je s vašim narednikom?
– Otišao je u krevet sa sveskom vaših ratnih pjesama. Nadam se da nećete
zamjeriti.
– Ne, ako mi ga vrati. Znate, Lomax, čini se da zbog nekog čudnog razloga
većina ljudi drži kako pisci treba da dijele svoje knjige besplatno. – On uzdahne.
– Moj bože, treba izgurati onu uzbrdicu od grada. Nisam više mlad kao što sam
bio.
Oči su mu bile umorne, lice izduženo od napora. Pošao je do vitrine u kutu
sobe, otvorio je te uzeo bocu i dvije čaše.
– Posljednji ostaci džina.
– Ne trošite ga na mene – reče Lomax. – Ja sam, tako reći, samo na prolazu
do glavnih barova Shephearda.
Van Horn se samo široko nasmije i teško zavali u stolicu prekoputa Lomaxa.
– Glupost! Ovo je nešto kao svečana prilika. Nemam često malo kulturnije
društvo.
– Zar se pukovnik Steiner ne broji? – upita Lomax.
Van Horn izvi obrve. – Ne, zaboga. To je čisti posao. Jednom tjedno dopuštam
da me pobijedi u šahu, a onda se on osjeća moralno obaveznim da mi dâ sav
sanitetski materijal koji zatražim.
– Kad smo stigli, vidjeli smo ga kako ulazi u kola – reče Lomax. – Učinilo mi
se da je neobično mlad.
 – Dvadeset sedam – dometne Van Horn. – Teško ranjen kod Staljingrada i
evakuiran neposredno prije nego što su Rusi zatvorili krug. Osim svega
uobičajenog, dobio je viteški križ, a kako znate, oni se time ne razbacuju.
– Sve to budi strahopoštovanje prema njemu – reče Lomax. – Jeste li imali
ikakvih poteškoća kad ste stigli u grad?
Van Horn odmahne glavom. – Alexias je stigao u Brodić samo dvadeset
minuta prije nas. Smjestili su ga u krevet i ja sam pregledao nogu.
– Je li loše?
– Prilično loše. Namjestio sam kost, dao mu sulfa-preparat. Ali, bit će mu
dobro ako bude mirovao tjedan-dva. Sigurno je da neće moći igrati aktivnu ulogu
u vašoj operaciji.
– Da li što poručuje?
– Poručuje samo to kako se nada da će uspjeti sazvati sastanak različitih ljudi
sutra poslijepodne. Katina će nas obavijestiti kada.
– Znači da su i vas uključili?
– Bojim se da je upravo tako. – Nalio je sebi još džina. – Katina me
obavijestila kako ste ovdje da učinite nešto u vezi s radarskom stanicom koju su
postavili na glavnom tornju manastira.
– Nije to radar – reče mu Lomax. – To je spravica koja elektronski izabire cilj.
Svi njihovi avioni i borbeni čamci ne trebaju ništa drugo nego da slijede snop
radiosignala i ne mogu promašiti. U posljednje vrijeme nanijeli su tako mnogo
štete našem brodovlju.
– Ali, zar je sve to toliko važno? Mislio sam da i tako gube rat, osobito od
prošlog mjeseca, nakon iskrcavanja u Normandiji.
– Postoji određena neznatna mogućnost đa u bliskoj budućnosti dođe do
invazije na Kretu pa bi onda ova instalacija na Kirosu mogla biti na smetnju. Ali,
Egejski arhipelag je sada doista sporedno područje, ako je to ono što mislite. Ne
smatram da bi išta što se ovdje događa i za jednu notu moglo utjecati na konačni
ishod rata. – On se kiselo nasmiješi i ispi malo džina. – S druge strane, moraju
nas stalno nečim zapošljavati, zar ne!
– Pa, držim da je to prilično zanimljiva opaska – primijeti Van Horn. – Čime
ste se bavili prije rata?
– Studijem, pomalo novinarstvom – Lomax slegne ramenima. – Ničim
osobitim.
– A onda je došao rat i lako razriješio sve vaše probleme. – On kretnjom glave
pokaza na vrpce odlikovanja na Lomaxovoj bluzi. – S pravom bi se reklo da dosad
niste gubili vrijeme.
– Držim da bi se moglo tako reći.
– Jeste li uživali u tome?
Lomax se osmjehne preko volje. – Da, na svoj način, pomalo uvrnuto.
– Spremnost da se ubije. Veoma važna moć vojnika. – Van Horn uzdahne. –
Čudno je i smiješno kako ista riječ može značiti nešto posve različito. Za mene je
rat značio rovove. Blato i prljavštinu, okrutnost i umiranje u nevjerojatnom
obimu. Cijela je generacija zbrisana. Katkad se osjećam kao anakronizam.
 – A za mene?
– Pristajanje pod okriljem tame, noćna akcija, hajka preko planina. – Van
Horn slegne ramenima. – Za tjedan dana sjedit ćete u glavnom baru Shephearda
i pićem proslavljati još jednu medalju u svojoj zbirci. Bojim se da onog dana kad
rat završi, nećete znati što da radite sa sobom.
– Zaboravili ste spomenuti samo jednu sitnicu – reče Lomax. – Svi oficiri
specijalne službe bivaju automatski strijeljani ako ih zarobe. To je izravna
zapovijed njemačkog generalštaba i na snazi je već dvije godine. To svemu tome
dodaje određeni element rizika.
– Tako i treba da bude – uzvrati Van Horn. – Život je akcija i strast: zato se i
zahtijeva od čovjeka da sudjeluje u strasti i akciji svoga vremena, jer se inače
izlaže opasnosti da ga osude kao da i nije živio. – On se nenadano osmjehne i
nanovo sjedne. – Eto, opet se prepuštam emocijama. To u meni prevladava pisac.
U svakom slučaju, to je prije mene rekao Oliver Wendell Holmes.
– Nadao sam se da ću jednog dana i ja biti pisac – povjeri mu se Lomax. –
Zato mi je i bilo toliko stalo da vas upoznam.
– O oružju i ljudima pjevam, je li? – Van Horn ustane. – Onda ćete nešto
izvući iz ovog rata, barem knjigu. Hajde da popušimo posljednju cigaretu na
sjevernoj terasi. Držim da ćete se složiti.
On pođe naprijed kroz predvorje, a onda prohladnim obijeljenim hodnikom.
Prostorija u koju su ušli bila je neosvijetljena, ali je Lomax mogao vidjeti da je
ovalna i da ima staklene stijene. Van Horn otvori pomična vrata i oni stupiše na
terasu.
Lomax duboko udahne. Terasa je bila izgrađena poput balkona, pa se stjecao
neposredan dojam da plove u prostoru. Tama je bila ispunjena mirisom cvijeća.
Velika kupa noći spuštala se ususret moru, u beskraju su treperile zvijezde.
Dolje, šezdesetak metara nizbrdo, valovi su se lijeno prelijevali preko stijena
stvarajući bijelu gustu pjenu u podnožju hridina. Lomax dahne: – Nikad nisam
vidio nešto nalik na ovo. U ovakvom prebivalištu čovjek ne može odoljeti da ne
piše.
– Tako sam i ja mislio – reče Van Horn. – A onda je došao rat. Zatim je umro
doktor Douplos, pa sam se sjetio da sam se u trenutku mladenačkog zastranjenja
i ja zapravo pripremao na liječničko zvanje. Čini mi se da otada uopće nisam imao
vremena.
– Možda ćete ga imati kad rat završi.
– Tko zna! – Van Horn odmahne glavom. – Dok ovako bivam ovdje i mislim
o ljudskoj gluposti, pitam se hoću li ikad poželjeti da nanovo pišem o čovjeku. U
ovakvim trenucima imam potrebu da pođem i da bacim pogled na svoju zbirku
kako bih samog sebe uvjerio da je život još uvijek vrijedan življenja.
– Vašu zbirku? – upita Lomax. Van Horn kinine glavom.
– Pokazat ću vam je ako želite.
Pošao je ispred Lomaxa, zatvorio pomična vrata i prešao preko sobe.
 Lomax je čuo zvuk prekidača, ali je bio potpuno nepripravan na ono što je
slijedilo. Sa svih se strana niz staklenih vitrina, svaka sa svojom vlastitom
rasvjetom, naglo pojavi i zalebdi u tami.
Ali je njihov sadržaj bilo ono što mu je izmamilo nehotični uzvik divljenja.
Sadržavale su najsjajniju zbirku grčkog lončarstva koju je ikad vidio.
Van Horn prođe kraj njega nestvarna lica u svjetlu najbliže vitrine. – Ovo
ovdje vrijedi više od sto tisuća funti, samo prema komercijalnoj procjeni.
Zapravo, neki od ovih predmeta su neprocjenjive vrijednosti. – Glas mu je
poprimio posebnu toplinu.
Lomax je išao od vitrine do vitrine, pažljivo promatrajući njihov sadržaj.
Konačno se zaustavi pred divnom grčkom amforom za vino koja je bila visoka
barem jedan metar, s crvenim i crnim crtežima živih boja i poslije dvije tisuće
godina.
– Ne može biti originalna i još uvijek čitava.
– Potječe iz grobnice ispod Apolonova hrama na Rodu. Grčka je vlada tamo
obavljala iskapanja neposredno prije rata. – Van Horn se nasmija. – Po svim
pravilima morala bi biti u Ateni, ali sam se ja uspio nagoditi s prilično loše
plaćenim mladim državnim službenikom koji ju je našao.
– To je jedna od najljepših stvari što sam ih ikad vidio – reče Lomax.
– Čovjekov ručni rad, to je jedino što mi još daje nade, premda neću nikad
shvatiti što da se započne s ponečim od onog što su smućkali dvadesetih i
tridesetih godina, pa sad zovu umjetnošću.
– S druge strane, neki od ovih predmeta teško da su reprezentativni. – Lomax
pokaže na vitrinu koja je sadržavala nekoliko najstarijih kretskih kipića,
uglavnom sirovih prikaza Majke zemlje.
Van Horn se smijuljio. – Tu imate pravo.
On ugasi svjetlo te hodnikom pođoše do predvorja. Dok su se uspinjali na prvi
kat, reče: – Znam da nemamo mnogo vremena, ali s ponešto sreće sutra ujuto
moći ćemo duže porazgovarati. Držim da bi sad mogli barem malo odspavati.
Laku noć!
Lomax ode do svoje sobe i prileže na krevet. Slušao je Boydovo duboko
disanje i prisjećao se sinoćnjih zbivanja.
U pamet mu se stalno vraćala Katina Pavlo. Sjećao se kako je bila blijeda i
umorna kad ju je posljednji put vidio. Posljednja svjesna slika bilo je njeno lice
što sja u tami, a neobično je bilo to da mu se smiješila.
 8.

Brodić

IDUĆEG DANA, upravo iza podneva, Katina skrene dvokolicom prema glavnom
trgu Kirosa. U vrelini dana nacistička je zastava visjela poput krpe.
Kraj Katine je sjedio Lomax naslanjajući se na tovar drva za loženje što su ga
vozili, s jednom nogom na rudu, dok mu se druga lijeno njihala.
U jakni od jedrenog platna, poderanim čizmama i otrcanoj kapi od tvida, što
mu ih je ona donijela, bio je nalik na tipičnog seljaka s nekog od planinskih
imanja.
Katina je na glavi imala maramu svezanu na seljački način, a njena haljina od
izblijedjelog cica nije imala rukave, pa je to davalo dojam da su joj ruke veoma
tanke. Otkad su napustili Van Hornovu vilu jedva da je progovorila koju riječ, ali
su joj oči bile bistre, a lice svježe, po čemu se moglo prosuditi da je dobro spavala.
Zauzdala je kobilu kad im je četa vojnika u sivim uniformama presjekla put.
Lomax ih je promatrao s profesionalnim zanimanjem.
– Starci i djeca – reče dok su nanovo kretali. – Već mjesecima povlače svoje
najbolje vojnike iz Grčke i s otoka. To u najmanju ruku pokazuje tko pobjeđuje
u ratu.
Kad su skrenuli prema obali, on se nagne naprijed da što bolje promotri luku.
Sve su živo oličene ribarske barke bile izvučene na trak žala, a ribari su sjedili u
hladu kamenog zida i krpali mreže.
Jedan brzi borbeni čamac je isplovljavao muteći vodu po krmi u gustu bijelu
pjenu i podižući valove koji su namreškali površinu mora u luci.
Još nekoliko brzih borbenih čamaca bilo je privezano uz pristanište. Članovi
posade, goli do pojasa na vrelom suncu, vrijedno su radili, čistili i glačali.
– Je li uvijek ovoliko brzih čamaca u luci? – zapita Lomax.
– Ima ih još ovoliko koji negdje vani patroliraju.
Ona skrene kobilu u usku pokrajnju ulicu na čijem je uglu stajao Brodić.
Lomax skoči s kola i pođe da otvori dvostruka vrata što vode u dvorište na
stražnjoj strani zgrade. Zatim ispod drva izvuče mali vojnički zamotuljak te uđoše
i prođoše obijeljenim hodnikom.
Mogao je čuti mrmor glasova, zveckanja čaša, a onda netko započne svirati
na buzukiju veselu melodiju. Na kraju hodnika, pokraj niza stuba, treperio je
zastor od kuglica. Katina mu dade znak da pričeka, pa uđe.
Kroz zastor je mogao nazrijeti gostionicu. Bila je to prohladna, ugodna
prostorija obijeljenih zidova i zasvođena stropa kao u konobi. Bila je puna ribara.
Činilo se da nema nijednog njemačkog vojnika.
Zastor se razmakne i Katina prođe kroz njega. Slijedila ju je milolika žena
obla lica i svijetloplavih očiju. Bilo joj je blizu četrdeset godina.
 – Ovo je strina Sara – predstavi je Katina. – Drugi su već stigli i čekaju vas u
stričevoj sobi. Gospodin Van Horn je stigao prije deset minuta.
Gospođa Pavlo se samo osmjehne i povede ih uz stubište.
– Čini se da ona sve ovo prima izvanredno mirno – šapne Lomax.
Katina se nasmija. – Udala se za mog strica prije dvadeset godina. Obično
kaže da se svašta može dogoditi, a tako i biva. Veoma ga voli.
Gospođa Pavlo otvori vrata na vrhu stubišta i uđe prva. Sobu je ispunjavao
oblak duhanskog dima. Alexias, s lulom u zubima, ispružio se na velikom
krevetu. U sobi je bilo još ljudi, ali Lomax je poznavao samo Van Horna. Ovaj je
sjedio kraj kreveta i pušio cigaretu u srebrnom usniku.
– Ah, prijatelju Lomax. Čekamo vas – široko se nasmija Alexias. –
Predstavljam ga svima. Noćnik od krvi i mesa.
Odjednom zavlada tišina. Svi se okrenuše da radoznalo promotre Lomaxa, a
on krenu od jednog do drugog dok ih je Alexias upoznavao.
Prema običaju, prvi je bio svećenik, paroh, otac Ivan Mikali, dostojanstven
starac bijele brade, mračan u svojoj tamnoj odjeći. Uopće nije pokazao nikakav
osjećaj i Lomax u njegovu ponašanju osjeti hladnoću.
Idući je bio visok bradat čovjek po imenu Ivan Paros. Bio je nalik na kapetana
ribarskog broda, a ispostavilo se da je, mjesni električar. Kraj njega, u kutu, sjedio
je Alexiasov šurjak Nikoli Aleko. Nizak i nabijen, žarkih plavih očiju, pomagao
je sestri da vodi Brodić.
Posljednji su bili Georgios Samos i Jani Demos. Obojici je bilo nešto preko
dvadeset godina, kosa im je bila gusto kovrčava, lica preplanula, kao da su braća.
– Jeste li donijeli ono što sam tražio? – upita Alexias.
Lomax položi mali vojnički smotak na rub kreveta. – Sve je ovdje.
– Dobro, onda možemo pristupiti poslu.
– Samo tren, Alexias – prekine ga otac Ivan. – Prije nego što išta započnemo,
htio bih kapetanu Lomaxu uputiti nekoliko pitanja.
Odjednom se u zraku osjeti određena napetost i Lomax shvati da je o tome,
što god stari svećenik namjerava potaknuti, već raspravljano i prije njegova
dolaska.
– Radi se o vašoj misiji ovdje, kapetane Lomax – reče on. – Koliko je važna?
Lomax je bio svjestan da ga Van Horn uporno promatra, ali uopće nije
oklijevao. – Veoma važna – reče mirno.
– Kako bi mogla biti važna? – blago zapita otac Ivan. – Nijemci gube rat.
Cijeli svijet zna da je to samo pitanje vremena. Može li uništenje radarske stanice
ili nečeg drugog, što god to bilo, na jednom otočiću Egejskog arhipelaga, imati
ikakav stvarni učinak na krajnji ishod?
– Kad bi se takvo razmišljanje slijedilo do krajnjih logičnih posljedica na
svakom ratnom području, kraj bi mogao biti drukčiji – upozori Lomax. – Smijem
li znati zašto potičete to pitanje?
– Kao svećeniku i parohu, meni je iznad svega stalo do dobrobiti mog stada –
reče otac Ivan. – Oprostite mi što utvrđujem nešto što je očito, ali pošto završite
svoju misiju, vi ćete napustiti Kiros. Mi ćemo, s druge strane, morati ostati da se
suočimo s gnjevom Nijemaca.
– Znam ja to, oče – reče Lomax.
– Jeste li svjesni i toga da onda kad Nijemci otkriju tko je odgovoran za bilo
kakav napad na njih, uhapse također i njihove najbliže rođake, pa ih pošalju na
kopno u koncentracioni logor u Fonkiju. Kad se radilo o Katini, pukovnik Steiner
je učinio iznimku samo zato što smo ga gospodin Van Horn i ja osobno molili da
joj se smiluje jer je još tako mlada. Sada bi to dijete bilo upleteno u nešto daleko
gore.
– Trebalo je da dođete na Kretu, oče – zareža Alexias. – Vidio sam cijela sela
zbrisana represalijama zbog naših uspješnih akcija. Muškarci i žene visili su na
maslinama kao zrelo voće. Ali su Nijemci time postigli samo to da ih narod još
jače zamrzi.
– Podnosimo Nijemce već tri godine, oče – reče mirno Ivan Paros. – Kiros je
mali otok. Sve dosad ovdje nismo mogli bog zna što učiniti. Možda nam je ovo
jedina šansa da i mi nešto, pridonesemo.
Katina se pokrene i klekne na jedno koljeno kraj stolice starog svećenika. –
Ne brinite se za mene. Moj otac je dao svoj život. Kako ja mogu ponuditi manje?
Otac Ivan joj nježno dodirne glavu, a tada se ogleda po prostoriji i kimne
glavom. – Neka tako bude. Očito je da sam ostao u manjini.
Svi su glasno odahnuli. Nikoli Aleko doda Lomaxu čašu crnog vina. – Za naš
pothvat – reče i nasmija se.
Lomax mu nazdravi, a Alexias reče: – Ovako će se to odvijati. Sutra je crkveni
god svetog Antuna. Kao obično, cijeli će otok tog dana biti u slavljeničkom
raspoloženju. Svaki vojnik koji nije na dužnosti bit će u gradu i zabavljati se.
– A što ćemo s kaluđerima?
– Uobičajeno je da većina njih sudjeluje u procesiji. Otac Ivan će se pobrinuti
da ove godine svi sudjeluju. Poći će iz manastira u tri poslijepodne i trebalo bi da
se vrate najkasnije u šest.
– Kakva je situacija u samom manastiru?
– Jedan stražar u stražarskoj kućici kraj glavnog ulaza. Danju su velika vrata
otvorena, ali postoji pokretna brklja. Toranj je s druge strane malog trga.
Stražarnica je u prizemlju.
– Kakva je veza s gradom?
– Telefon, ali tu je Paros koji će u pravom trenutku presjeći žice. On zna što
treba da učini. Radi za njih. Postoji i kratkovalni predajnik u dijelu tornja s
instalacijama. S tim u vezi ne možemo ništa poduzeti.
– Koliko je ljudi na dužnosti?
– Trojica u stražarnici, a četvorica u samim prostorijama s instalacijama.
Uzgred rečeno, to je na petom katu. Do njih se može doći samo zavojitim
kamenim stubištem.
– To zvuči prilično jasno – reče Lomax. – Kako ćemo tamo doprijeti?
 – Tu nastupaju Georgios i Jani. – Alexias kretnjom glave pokaže na mladiće.
– Oni imaju pastirsku kolibu nedaleko od vrha planine. Katina će vas noćas u
određeno vrijeme odvesti tamo.
– Što će se dalje zbivati?
– Svakog popodneva u tri i pol polazi iz grada prema manastiru kamion sa
sljedovanjem. Znate i sami kako su Nijemci uredni i točni. Georgios i Jani će
ovcama zakrčiti put na nekoliko minuta. Na vama je da se pozabavite vozačem.
– I mi ćemo se uvesti kamionom ravno u matnastir? – reče Lomax.
Alexias kimne glavom. – Georgios i Jani bi rado da pođu s vama. Sakrili bi se
u stražnjem dijelu kamiona. Vi ili Boyd mogli biste obući vozačevu uniformu.
– Tako bismo mogli stići u manastir oko tri i četrdeset pet – reče Lomax. –
Koliko će im trebati da iz grada stignu do nas pošto začuju eksploziju?
– Prilično dugo, jer će morati pješačiti – Alexias se široko nasmija. – Kad ste
dolazili iz vile gospodina Van Horna, neposredno prije grada, prešli ste most
iznad duboke gudure. Noćas će Nikoli upotrijebiti eksploziv koji ste donijeli,
kako sam zatražio, i minirati most. Čim čuje eksploziju u manastiru dignut će
most u zrak.
– A to prekida jedini put s ove strane planine – reče Lomax. – Nijemci se neće
moći koristiti svojim vozilima.
– Mislio sam da će vam se ta ideja svidjeti. – Alexias pruži čašu da mu je žena
napuni. – U usporedbi s nekim poslovima koje smo obavili na Kreti, ovo će biti
sasvim lako.
– Osim činjenice da brod koji nas treba izvući neće pristati u zatonu sve do
devet sati – reče Lomax. – To nam pruža mogućnost da se barem pet sati
natjeravamo sa Steinerom koji će prevrnuti otok naglavce.
– Kad smo na Rodu zarobili generala, gonili su nas otokom četiri dana, pa
ipak nas nisu uspjeli uloviti – podsjeti ga Alexias.
– Na Rodu je bilo mjesta za izmicanje – odvrati Lomax. – Vidjet ćemo još
kako će to ići.
– Znači da se u cjelini slažete s planom?
Lomax pođe do prozora i zagleda se preko luke. Lice mu je bilo pomalo
smrknuto. Nakon nekoliko trenutaka okrene se.
– Ne slažem se samo s jednim. Georgios i Jani ne mogu s nama. Neka se čiste
čim zaustave kamion.
Alexias se začuđeno namršti. – Ne razumijem.
– To je posve jednostavno. Boyd i ja možemo sve sami obaviti čim se
domognemo kamiona. U svakom slučaju, namjeravamo poći u svojim
uniformama. Ovaj put bez prerušavanja u seljake.
– Mora da ste ludi! – usklikne Alexias s nevjericom.
– Sklon sam da se složim s vama. – Lomax sam sebi natoči vina. – Ali, to nam
daje malu šansu da Steiner povjeruje kako smo sve to izveli bez ikakve pomoći
lokalnog stanovništva. – Osvrne se svećeniku. – To je sve što mogu učiniti, oče.
– Hvala vam, kapetane Lomax – reče otac Ivan. – Hrabar ste čovjek.
– Ili lud – doda Van Horn.
 – Ispijmo za to! – reče Lomax.
Napola se okrene, podiže čašu, osjetivši odjednom da je lakouman i
neustrašiv. Bio je svjestan da ga Katina uporno gleda i da joj oči blistaju. Prvi put
otkako su se sreli, vratila joj se boja u obraze.
 9.

Hram noći

NOĆ JE BILA TIHA. Jedini zvuk koji se čuo bio je lavež pasa s nekog imanja na
obronku planine već duboko u dolini. Noćno je nebo bilo nevjerojatno lijepo,
prepuno zvijezda što se nižu sve do nebosklona gdje im se ususret tjeskobno
uzdiže planina.
Lomax je sve to promatrao nekoliko minuta i s čuđenjem se pitao zašto nije
sve tako jednostavno i nezamršeno kao ljetna noć. Treba samo da staneš i da
gledaš sve to, i ništa te ne košta, osim malo vremena, a toliko toga ti pruža.
Katina se osvrne da ga pričeka, pa i on pođe. Za nekoliko minuta stigli su do
ruba stjenjaka. U središtu visoravni ležale su pred njima ruševine hrama, gole na
vjetrometini, nagrižene godinama.
Žuti srp mladog mjeseca osvjetljavao je prizor blijedim sjajem, a tamne sjene
prepolovljenih stupova padale su preko podnog mozaika poput širokih željeznih
šipki.
– Ovdje je – reče Katina.
Pošao je za njom. Pod čizmama su zveckale razlabavljene stijene. Zastadoše
ispred velike četvorouglaste grobnice od klesanog mramora. Bila je visoka oko
dva metra. U svaku plohu bio je uklesan sad već napola istrti friz.
– Dakle, to je Ahilova grobnica – reče Lomax.
– Tako kažu. – Ona se okrene i zagleda preko doline prema moru. –
Nevjerojatno je da u ovakvoj noći na kojoj bi trebalo zahvaljivati Bogu, čovjek
može biti zaokupljen mislima na nasilje i smrt.
On klekne na jedno koljeno i sastavi dlanove da pripali cigaretu. Kad je
uzgledao, ona je već bila krenula prema krajnjem rubu visoravni.
Kad se okrenula da se vrati, njega odjednom dotakne strah. Mjesec je bio
točno iza nje i njen lik je na rubovima bio zamućen. Činila se nestvarnom,
eteričnom i krajnje kratkotrajnom, kao da će svaki čas odletjeti. Čim se pokrenula,
čari je nestalo.
Sjela je na stijenu i naslonila se na grobnicu. On čučne kraj nje. – Treba da
što prije pođete. Prošla je ponoć.
Ona potvrdi glavom, a onda se znatiželjno nagne. Košulja mu je bila
raskopčana na vratu, pa se jasno vidio novčić što ga je nosio na zlatnom lančiću.
– Je li to vjerska medaljica? – upita ga.
On odmahne glavom. – To je brončani novčić s Ahilovim likom.
Ona zakima glavom u znak da je odmah shvatila. – Amulet koji donosi sreću.
– Tako nešto. Dobio sam ga od jedne stare vračare u zabitnoj uličici
Aleksandrije neposredno prije nego što sam pošao u svoju prvu akciju. Rekla mi
je da ću se suočiti s velikim opasnostima, ali da ću uvijek biti hrabar dokle god
nosim taj novčić.
– I vi ste joj povjerovali?
On se široko osmjehne. – Ne, zapravo. Ako se dobro sjećam, čak je i Ahil bio
ranjiv kad je došlo do konačnog obračuna.
Ona se načas kolebala, a tada oklijevajući reče: – Kad ste sinoć, na farmi, ubili
onog vojnika, prestrašila me vaša hladnoća. Moj stric Alexias ubija jer mrzi
Nijemce. Zašto vi ubijate?
– Bog zna. Sigurno je da ih ne mrzim. – Slegne ramenima. – Ljudi kao što je
Boyd i kakav sam ja nadareni su za to, upravo tako. Mi to činimo jer treba da se
učini.
– Shvaćam.
Još jednom zavlada šutnja, a potom ona zapita: – Što mislite o sutrašnjem
pothvatu? Hoćete li uspjeti?
– Nikad se ne može unaprijed reći. Uvijek se može dogoditi nešto
nepredviđeno, nešto što nije po planu. Držim da je glavna poteškoća u tome da se
preživi dok nas brod ne pokupi.
– Što namjeravate učiniti?
– Nisam baš siguran. Morat ćemo postupati prema prilikama. Možda ćemo
poći prema vašem imanju i skrivati se negdje u blizini zatona gdje smo pristali.
Oko sedam i pol već se hvata mrak. To će nam itekako pomoći.
– Prije dvije godine moj otac je pokušao uzgajati duhan – reče Katina. – Pod
stajama je iskopao trap. Vrata u podu su u posljednjoj staji i obično su pokrivena
slamom.
– Pretpostavljam da će ih pronaći čim počnu malo bolje pretraživati imanje –
reče on. – Ipak, hvala vam na toj ideji. – Ustao je. – A sad mislim da morate
krenuti.
Zajedno pođoše niz obronak do malog udubljenja u kojem se nalazila
pastirska koliba. Sa sačmaricom preko koljena, Georgios Samos sjedio je
naslonjen na golemi samotan kamen i držao stražu. Veliki crni pas sklupčao se
kraj njega kao da se želi ugrijati.
Georgios podigne ruku na pozdrav, a Lomax i Katina pođoše do ruba
udubljenja i zagledaše se u dolinu.
Bio je očajno svjestan da ima mnogo toga što bi htio reći, ali mu prave riječi
nikako nisu padale na pamet, a onda se ova strana, tajnovita djevojka okrene i
nasmiješi kao da zna što se sve u njemu komeša.
– Hugh Lomax! Uspjet ćete sutra!
Ruke im se dodirnuše, a onda se ona okrene i pođe niz obronak. Gledao je za
njom, ali ona ubrzo nestane u sjenama gudure i tako je bila izgubljena za njega.

Koliba je bila niska stropa, sagrađena od velikih kamenih blokova. Boyd je sjedio
podvinutih nogu na deki kraj vatre i sklapao sportsku vinčesterku duge cijevi.
 On uzgleda prema Lomaxu koji se pojavio na ulazu. – Je li dijete otišlo? –
Lomax kimne glavom, a Boyd nastavi: – Sigurno je da ih na ovim otocima
uzgajaju za hrabrost. – Uglavi dalekozor na njegovo mjesto, prinese pušku uz
rame i igla udari u prazno ležište.
– Prvo što ćete učiniti sutra poslijepodne, kad krenemo, bit će da je ostavite –
reče Lomax. – Može samo smetati kad dođe do gužve.
Boyd s ljubavlju prijeđe nježno rukom preko kundaka. – Možda imate pravo,
ali to je ipak sjajno oružje.
Pažljivo napuni pušku, položi je na deku kraj sebe, a onda otkopča džep bluze
i izvadi tanak svezak uvezan u kožu. Kad ga je rastvorio i kad se nagnuo prema
svjetlu vatre, Lomax ga znatiželjno zapita:
– Što vam je to?
– Van Hornova knjiga ratnih pjesama – uzdahne Boyd. – Nisam se nikad
oduševljavao takvim stvarima, ali njemu moram odati priznanje. Stvarno je
pogodio u crno.
– Onda za vas još ima nade – nasmija se Lomax.
Jani nalije kavu i svakom pruži po jedan ulubljen limeni lončić.
Kasnije, zamotan u deku, Lomax je ležao u kutu zagledan u žeravicu vatre
koja se gasi pitajući se što on zapravo radi ovdje na vrhu planine, na jednom
otočiću Egejskog arhipelaga.
Ali, na to nije bilo odgovora, barem ne takvog koji bi bio zadovoljavajući,
zato se okrene prema zidu i zapadne u nemiran san.
 10.

Vatra na planini

LEŽEĆI U UDUBINI između stijena, dok mu je sunce palilo leđa, Lomax je, unatoč
blejanju ovaca što su odupirući se silazile niz obronak, već nekoliko minuta bio
svjestan da se kamion približava.
Ustane i nasloni se kraj Boyda na veliki osamljeni kamen. Upravo u tom
trenutku, iza obronka planine, dolje u dolini, pojavi se kamion. Odmah zatim opet
nestane s vidika iza goleme kamene naslage.
Lomax se izvuče iz udubine i domahne Georgiosu i Janiju, i oni smjesta
počeše goniti stado niz strminu nemilice gađajući kamenjem zaostale ovce.
Zabadajući pete u sipko tlo, Lomax i Boyd se sjuriše niz kosinu i uskočiše u
jarak. Ovce su promicale oko njih žalosno se glasajući, a Georgios i Jani su vitlali
dugim palicama goneći smetene životinje uz strmi nasip sve dok nisu zakrčile
uski drum.
Lomax je mogao čuti kako kamion počinje usporavati brzinu, pa kimne
glavom Boydu i oni hitro čučnuše ispod nadvinutog dijela tla koje se počelo
odronjavati. Uto kamion prođe mimo njih i zaustavi se.
Vozač ispruži glavu izvan kabine i srdito podviknu Georgiosu koji je bio od
njega udaljen nekoliko metara i koji se uvjerljivo pretvarao da je bespomoćan
usred ovaca koji se oko njega komešaju.
Vozač se još više ispruži kroz prozor i nanovo povika. U tom trenutku Jani je
već bio zaobišao kamion sa stražnje strane i hitro se približio. Njegova duga
palica se podiže i svom snagom padne na nezaštićeni vrat, kao krvnikova sjekira.
Nijemac ne ispusti ni glasa, i kad je mladi pastir posegnuo za kvakom i otvorio
vrata, mrtvo se tijelo svali na tlo.
Lomax i Boyd su već ispuzali iz jarka i trčali prema kamionu. Boyd strpa
svoju beretku u džep bluze zaštitnih boja i stavi na glavu vozačevu sivu vojničku
kapu. Bila mu je za broj manja, ali nabijena na čelo iz daljine je djelovala
dovoljno uvjerljivo.
Uvuče se iza volana, a Lomax se obrati Janiju koji je klečao na koljenu i
pretraživao mrtvačeve džepove. – Bacite ga u jarak i gubite se do sto vragova.
Zapamtite da nemate mnogo vremena.
Georgios Samos je već gonio ovce s druma. Boyd pokrene kamion, a Lomax
uskoči s druge strane u kabinu. Za nekoliko trenutaka oslobodili su se ovaca, a
kad su zašli za drugi greben planine i krenuli kroz duboku guduru njihovo se
glasanje već izgubilo za njima.
Dok je Lomax iz džepa izvlačio Boydov mauzer i provjeravao prigušivač i šaržer
već su izlazili iz gudure. Pred očima im se ukaza manastir.
Bio je živopisno smješten na rubu male visoravni koja je poput plosnate
izbočine štrčala iz planine. Iza manastira je barem sto pedeset metara visoki
kameni zid zatvarao svaki drugi prilaz.
Lomax se ispruži na pod kabine, tako da su mu glava i ramena bili ispod
Boydovih nogu. U desnoj ruci držao je spreman mauzer.
Boyd je vozio prilično brzo. Dok je usporavao, primijeti: – Imamo malo sreće.
Već diže brklju.
– Ipak ćemo se morati pobrinuti za njega.
Boyd kimne glavom. – Točno, sad je na nama red.
On zaustavi kamion, ostavivši da motor i dalje radi, pa otvori vrata. Stražar
dovikne nešto što Lomax nije razumio, te zaobiđe kamion kako bi prišao vratima.
Bio je to veoma nizak četrdesetogodišnjak s ružnim vojničkim čeličnim
naočalima. Puška mu je nemarno visjela preko ramena, a lice mu je bilo
nasmijano.
Lomax mu nije pružio nikakve šanse. Zgrabio ga je za bluzu na grudima,
privukao ga i ustrijelio točno među oči. Povukao se nazad, uvukao tijelo u kabinu,
a Boyd zalupi vratima i prođe kamionom kroz velika ulazna vrata.
Na licu mrtvog čovjeka još uvijek je zaostao sleđen glup osmijeh, ali mu je iz
nosnica i usta tekla krv. Lomax ga odgurne ustranu, a Boyd u polukrugu doveze
kamion pred ulaz tornja i naglo zakoči.
Lomax otvori vrata i s automatom na gotovs priskoči do stepenica tornja i
hitro uđe. Predvorje je bilo prohladno, mračno i veoma tiho. Prve stepenice
zavojitog stubišta bile su samo nekoliko koraka dalje, a kraj njih su se nalazila
vrata stražarnice. Netko se unutra nasmijao, i to je zazvučalo daleko i nekako
nestvarno.
Lomax krene prema vratima, dok ga je Boyd pratio rame uz rame.
Nadlanicom obrisa znoj s obrva i kimne glavom. Boyd tiho otvori vrata i uđoše.
Dva su stražara imali na sebi samo košulje. Sjedili su za stolom i kartali. Treći
je ležao na uskom željeznom poljskom krevetu i čitao neki ilustrirani časopis.
Jedan kartaš opsova i odbaci karte. Drugi se počne smijati, posegne za
kovanicama nasred stola, a tada ugleda Lomaxa i Boyda.
– Ustanite! – reče Lomax na njemačkome. – Radite što vam se kaže, pa ćete
ostati živi.
Oni polako ustanu sklopivši ruke na potiljku. Dva kartaša bili su gotovo
dječaci, međutim, stražar koji je čitao bio je stariji, s licem izbrazdanim ožiljcima
od šrapnela. Promatrao ih je oštro i hladno, ne trepnuvši okom.
Lomax dobaci Boydu: – A sada brzo na stepenice. Ja ću paziti na ovu trojicu.
Boyd krene, a Lomax reče: – Skinite opasače i okrenite se!
Jedan od dječaka se počne tresti, a na to mu čovjek s ožiljcima na licu reče: –
Ne boj se, sine! Neće daleko stići.
– Začepi gubicu i radi što ti se kaže – reče Lomax. – Da smo sebi mogli
priuštiti buku, ti bi već bio mrtav.
 Uto se na stubištu začuje pucnjava. On nagonski pogleda prema vratima, a
čovjek s unakaženim licem nogom snažno gurne stolicu prema njemu i skoči do
zidne vješalice za oružje.
Lomax se okrene i u širokom luku pusti s boka rafal koji čovjeka odbaci prema
zidu i pokosi dječake koji su nesigurni i zaprepašteni još uvijek stajali kraj stola.
Jedan od njih vrisne, u smrtnoj borbi dok je petama udarao o pod. Lomax ga
kratkim rafalom dovrši, okrenu se i potrča u predvorje.
Kad je stigao do podnožja stubišta, iza zavoja iskrsne Boyd. Lice mu je bilo
krvavo na mjestu gdje mu je komadić kamena razrezao obraz.
– Iza zavoja sam nabasao na jednog od njih koji je silazio – reče. – Prokleto
brz i prebrz za mene. Spustio je neku vrst čeličnog poklopca i zakrčio prolaz
prema stubištu koje vodi na prvi kat.
– Prije nego što se i okrenemo, dozvat će ovamo sve vojnike iz grada – reče
Lomax. – A nije predviđeno da Nikoli digne most u zrak prije nego što čuje da je
sve ovo eksplodiralo. Morate ovdje postaviti eksploziv.
Boyd nije gubio vrijeme na raspravu. Odmah dohvati zavežljaj i razveže ga.
Plastični eksploziv koji je namjeravao upotrijebiti već je bio razdijeljen u
pojedine naboje. Lomax mu pomogne da što brže umetne upaljače. Boyd počne
postavljati naboje duž zidova u određenim razmacima. Upravo ih je povezivao
kad se u daljina začuje eksplozija.
Kratko se zagledaše jedan u drugoga, a onda Boyd posve mirna izraza na licu
nastavi započeti posao. Očito je nešto nagnalo Nikolija Aleka da prije vremena
stupi u akciju. Možda je neko vozilo pokušalo prijeći most, pa je shvatio da je
nešto krenulo naopako.
– Je li to dovoljno? – upita Lomax.
Boyd slegne ramenima. – Ovisi o tome kakvi su temelji. U ovom podneblju
je žbuka ovih starih građevina obično u prilično lošem stanju.
On poveže žice s malim detonatorom na baterije i kimne glavom. – Pokrenite
kamion. Čim začujem motor namjestit ću ovu spravicu na trideset sekundi.
Lomax hitro iziđe. Mrtvi stražar je još uvijek bio na podu kabine, a na licu mu
se skupile muhe. Lomax ga izvuče i sjedne za volan. Kad je motor zagrmio i
Lomax ubacivao mjenjač u brzinu, Boyd je već istrčao kroz izlaz i uskočio do
njega.
Lomax je krenuo tako brzo da su bočni kotači poskočili. Dok je sve većom
brzinom prelazio dvorištem netko otvori vatru iz automata s jednog od gornjih
katova, tako da su meci dizali vrtložiće prašine nekoliko metara slijeva. A onda
su već projurili kroz velika ulazna vrata.
Eksplozija je bila strahovita. U vozačkom ogledalu Lomax je u samom
središtu gljive od prašine iznad zidova vidio toranj koji se uzdiže.
Nekoliko časaka stajao je tako, uspavan i prav pravcat, a onda se pričini da se
naglo naginje na jednu stranu. Padao je kao na usporenom filmu, a onda sve brže,
dok se nije izgubio u prašini i dimu.
Boyd se bio nagnuo kroz prozor i sad se okrene sa širokim osmijehom. Obrisa
nadlanicom krv s lica. – Moram vam priznati da sam čas-dva bio pomalo zabrinut.
 – Ja sam još uvijek zabrinut – reče Lomax. – Što prije stignemo s druge strane
planine utoliko bolje.
On se u oblaku prašine sjuri kamionom kroz strmu guduru, ali kad izbiše na
otvoreno, naglo zakoči. Nekoliko stotina metara niže, iza grebena planine, upravo
se pojavio kamion za prijevoz trupa koji im je vozio ususret.
Preostalo im je samo nekoliko sekundi da nešto urade, pa on snažno gurnu
Boyda prema vratima. – Ispadaj – vikne.
Boyd bez riječi prigovora iskoči, a Lomax krene kamionom i ubaci u najveću
brzinu. Trenutak kasnije otvori vrata, pa i sam iskoči.
Činilo se da Nijemci nisu svjesni opasnosti sve do posljednjeg trenutka, a
onda njihov vozač okrene volan tako naglo da se kamion za prijevoz trupa nagnuo
i prevrnuo u jarak upravo kad je kraj njega projurio prazan kamion. Pedesetak
metara dalje prazan kamion prijeđe rub druma i nestane. Uto se iza hrpta planine
pojavi drugi kamion za prijevoz trupa.
Kad se Lomax izvukao iz jarka i krenuo preko druma, prema njemu potrča
desetak vojnika. On klekne na koljeno i pusti dug rafal, koji ih prinudi da potraže
zaklon, a onda prijeđe drum i počne se uspinjati uz obronak.
Dok se dijagonalno kretao, hvatajući zaklon iza velikih stijena, iza njega se
nanovo pojavi rasuti stroj likova u sivim uniformama. Načas zastane, ali jedan
metak podiže prašinu neugodno blizu, pa se on nanovo prigne i krene uzbrdo.
Sad su već bili blizu, veoma blizu. On se oklizne i otkliže metar-dva niz strmi
obronak i začuje iza sebe trijumfalno klicanje poslije koga smjesta uslijedi
eksplozija. Kad je zamro odjek tutnja, više nije čuo zvukove hajke, već krikove
ranjenika i umirućih.
Dok je ustajao, iza stijene, malo dalje na planinskoj uzbrdici iskrsne Boyd.
Ruka mu pođe unatrag i kroz zrak, u luku, poleti ručna bomba. Kad je
eksplodirala, Lomax se nagonski sagne, očajnički se uzvera posljednjih nekoliko
metara i pridruži se Boydu na maloj izbočini.
Okrene se hvatajući dah i nadvije se preko stijene. Pod njima su se preživjeli
vojnici prve skupine još uvijek uspinjali uz obronak, a iza njih se istaknuta hridina
uzdizala sve do vrhunca.
– Trebalo je da Nikoli prije digne onaj most u zrak – reče.
Boyd potvrdi glavom. – Sve ovo počinje smrdjeti.
Slijeva se planinska kosa strmo uzdizala do malog udubljenja gdje se nalazila
pastirska koliba u kojoj su proveli noć. Vojnici iz drugog kamiona za prijevoz
trupa već su uvelike napredovali uz obronak krećući se tako da im presijeku
odstupnicu.
Lomax nije oklijevao. Hitro iskoči i počne se ukoso penjati uz obronak s
Boydom za petama. Meci su počeli muklo udarati na metar dva pod njima, pa mu
je bilo jasno da će već za nekoliko sekundi dohvatiti cilj.
Bilo je prilično teško stalno se uspinjati uz strmu planinsku kosu, pa Boyd
zastane i pusti očajnički rafal kako bi prinudio vojnike da pognu glave. Ali,
Nijemci nisu ni pomišljali na to da hvataju zaklon. Samo su zastali i revno otvorili
vatru. No, odjednom se jedan zavrti oko sebe i padne licem prema zemlji, potom
i drugi. Smjesta se cijela skupina rasprši i svaki dohvati najbliži zaklon.
Netko je pucao na njih iz udubine upravo ispod planinskog grebena, pa Lomax
prebaci automat preko vrata i krene uzbrdo hvatajući se rukama za labavo stijenje
dok je u ustima osjećao okus krvi.
Prevali se preko ruba udubine, a Boyd odmah poslije njega. Katina je ležala
iza okrugle stijene prislanjajući uz rame Boydovu sportsku vinčesterku. U brzom
slijedu ispali još dva metka i pritrči Lomaxu.
– Koga đavola ti radiš ovdje? – upita je on.
– Brinula sam se – reče ona. – Kad sam se jutros probudila, imala sam loš
predosjećaj, pa sam pomislila da dođem i da te pričekam u kolibi. Našla sam
pušku i ostale vaše stvari, a onda se sve ovo počelo zbivati.
Boyd je sjedio leđima naslonjen o stijenu. Zadigao je bluzu zaštitnih boja i
košulju, pa je upravo pritiskao gazu prve pomoći na ružnu rascvjetanu ranu.
Lomax klekne kraj njega na jedno koljeno. – Je li loše?
Boyd se usiljeno osmjehnu. – Ne brinite se za mene. Stegnut ću remen za
jednu rupicu.
Katina je izvirila preko ruba platoa i hitro se povukla. – Veoma su blizu.
– Jasno, treba da krenemo – reče Lomax.
Pružio je Boydu ruku i podigao ga na noge, pa pođoše uz obronak do visoravni
i Ahilove grobnice.
Prišli su do krajnjeg ruba i zagledali se niz planinu prema drugoj strani otoka.
Boydu se lice grčilo od bola, a na čelu su mu izbile velike kapi znoja. On se
beznadno obrati Lomaxu: – Sve je uzalud. Ne mogu se kretati dovoljno brzo.
Samo ću i vas upropastiti.
Lomax se ni ne obazre na njega, već se okrene Katini. – Ja ću ih ovdje zadržati,
a ti ga odvedi što dalje niz planinu. Za deset minuta počet ću trčati i gledat ću da
ih odvučem od vas. Odvedi ga dolje na imanje. Ja ću vam se tamo pridružiti kad
se smrači.
Uzme od nje vinčesterku, a njoj preda Boydov automat. Nije im pružio priliku
da mu se odupru, već se okrene, otrča nazad do krajnjeg ruba visoravni i zauzme
takav položaj iza stijene da može dobro vidjeti kolibu.
Vojnici su se oprezno pojavljivali preko ruba udubine. Lomax je kroz
dalekozor jasno vidio orla na vojnikovoj bluzi, pa povuče obarač.
Kad je trenutak kasnije pogledao preko ramena, bio je sam.
 11.

Bez zamjerke, kapetane Lomax

DOK JE OPREZNO SILAZIO niz planinsku kosu prema imanju, počela je rominjati
kiša, a s mora se gonjena hladnim prstom vjetra valjala magla. Usta su mu bila
suha i činilo mu se da ga boli svaka kost.
Zastane, zakloni se iza jedne masline i odozgo se zagleda u dolinu. Imanje je
ležalo mračno i tiho, zgrade čvrsto ukorijenjene u tlo. Krenuo je nizbrdo i sagnuo
se kraj ograde.
Nakon nekog vremena približi se valovu za napajanje konja, pa jednom rukom
pljusne vodu u lice i ispra usta. Dok se uspravljao, otvoriše se vrata štaglja i pojavi
se Katina.
– Bila sam gore, na sjeniku i čekala te. Već mi se činilo da nikad nećeš stići.
On odmah osjeti da je nešto pošlo po zlu, pa priđe bliže uporno se zagledavši
u nju. – Gdje je Boyd?
Na trenutak zavlada šutnja, a onda ona oklijevajući reče: – U prvoj konjušnici.
Nisam ga mogla dalje odvući.
Nešto u njenom glasu reklo mu je na što će naići, ali on ipak hitro uđe vadeći
džepnu lampu.
Boyd je poleđuške ležao na slami. Oči koje više ne vide bile su mu ponešto
upale, čvrsto stisnute ruke na prsima već hladne i ukočene.
– Bilo mu je dobro sve dok nismo stigli do vrha planine – reče Katina mrtvim
glasom. – A tada je nastalo krvarenje. Nikad nisam vidjela toliko krvi. Trebalo
mi je gotovo cijeli sat da ga dovučem ovamo dolje.
Nato brizne u plač. On odloži vinčesterku i zagrli je. Vitko tijelo potresali su
joj jecaji, pa je on čvršće privuče sebi i nježno pomilova po kosi.
Nakon nekog vremena obuzdala se i odmaknula od njega. – Oprosti. Ponašam
se kao dijete. Treba da kreneš prema zatonu. Nemaš mnogo vremena.
Bio je umoran, umorniji nego ikad za sve te četiri duge godine i činilo se da
ništa više nije važno. Izvadi cigaretu, zapali je i s uzdahom otpuhne dim. Uto
gore, visoko na planinskoj kosi u noćnom zraku odjekne poput urlika lavež psa.
Ona ga naglo pograbi za ruku, a on reče: – Mislio sam da sam ih ostavio dva
kilometra za sobom, kraj potoka. Čini se da sam se prevario.
– Još uvijek ima vremena – reče ona žurno.
On odmahne glavom. – Za tebe, Katina, ne i za mene. Pokušao sam da ih
zavaram i odvedem odavde. Kad započne pucnjava provuci se kroz maslinik i
povuci preko planine. Ostavit ću ti vinčesterku. Može se rastaviti, pa ćeš je lako
sakriti.
– Neću da te ostavim – reče ona.
 On je čvrsto uhvati za ruke. – Otac Ivan je imao pravo. Ja se borim i bježim,
a druge ostavljam da se suoče s posljedicama. Vrijeme je da nešto preuzmem i na
sebe.
– Ali, kakva korist od toga? – reče ona u očajanju.
– Ne znam – odgovori on. – Možda to pomogne ljudima na Kirosu, a možda
i ne pomogne. Bit će dosta ako tebi pomogne.
Ona se nanovo rasplaka s glavom na njegovim prsima. On joj podiže bradu,
poljubi je u usta, a onda je blago odgurne. Naglim pokretom otkine zlatni lančić
s vrata i utisne joj ga u ruku zajedno s novčićem. – Ovo meni više neće trebati.
Namjesti Boyda u sjedeći položaj, sagne se i prebaci ga na rame. Tijelo je bilo
začudno lako. Kad je izišao na kišu, hladne mu kapljice počeše bockati lice dajući
mu novu snagu.
Psi su sad već bili veoma blizu i dok je prelazio preko dvorišta i krenuo stazom
oni su već prešli sljeme planine nad njegovom glavom.
On potrči posrćući i nakon nekog vremena skrene sa staze i krene uz pusti
obronak. Zastane na maloj uzvisini, pažljivo položi Boyda na tlo i skine automat.
Silazili su niz maslinik, i on pusti dug rafal. Psi uzbuđeno zalajaše i on začu
viku, a potom kao odgovor odjekne nekoliko pucnjeva.
Okrene se i potrči, ali ga zbog nečega noge nisu slušale. Posrne i svom
težinom padne na kamen.
Neko je vrijeme ležao napola omamljen, a tada se teškom mukom uspravi na
noge. Zaobišli su imanje i trčali stazom, ljudi i psi što izbezumljeno laju.
On podigne automat i pritisne obarač. Noć propara plamen i štektanje dugog
rafala koji isprazni šaržer.
Odbaci u stranu nekorisno oružje i okrene se da potrči, a onda se kao odgovor,
poput mucanja, začuje paljba automata. Kao da ga je nešto nekoliko puta udarilo
u nogu i on padne ničice s licem prema zemlji.
Sve ga je počelo napuštati, ali je još uvijek bio pri svijesti kad ga je neka ruka
uhvatila za rame i okrenula, a ručna mu lampa osvijetlila lice. Mogao je čuti
uzbuđene glasove vojnika i režanje pasa koje su vukli unazad, a onda se sve
pretvori u besmisleno urlanje i on uroni u tamu.
Postupno se crnilo pretvorila u sivilo i on postane svjestan da netko posve
blizu nešto mirno govori. Rasklopi oči i upravo iznad svoje glave ugleda svjetlo
poput nekog stravičnog oka.
Ležao je na uskom operacijskom stolu i kad se malo pomaknuo razgovor
prestane i popločenim podom odjeknuše hitri koraci. Čovjek koji se nadvio nad
njega bio je očito liječnik u bijelom urednom ogrtaču.
– Samo se opustite – reče mu. – S vama će biti sve u redu.
Kraj njega prođe bolničar noseći pliticu. Liječnik napuni špricu i ubrizga
Lomaxu još jednu injekciju. Kad je završio, otvoriše se vrata i uđe Steiner. Nadvio
se nad operacijski stol.
Na licu mu je bio blijed osmijeh. – Tako je to, dragi Lomax. Još uvijek ste s
nama.
Lomax se namršti pokušavajući da se uspravi. – Otkud znate kako se zovem?
 Bolničarka pritisne nožnu pumpu i jedan se kraj stola automatski podigne,
tako da su se našli licem u lice. Steiner se nasmija: – Imam u uredu vaš dosje, koji
je debeo barem dvadesetak centimetara. Obavještajna služba ga dopunjuje svakog
mjeseca. Doduše, nisam se nadao da ću vas ikada vidjeti na Kirosu. Uzgred
rečeno, dobar ste posao obavili u manastiru. Mogu zamisliti da je vrijedno još
jedne pohvalnice u vašoj vojnoj knjižici.
Izvadi cigaretu iz tanke zlatne kutije, stavi je Lomaxu u usta i pripali. – Kako
se osjećate?
Lomax pogleda prema dolje i vidje da su mu nogavice rasparane. Obje su
noge bile u debelim zavojima. – Kao da ne bi trebalo da sam ovdje.
– Ali jeste – reče Steiner. – Doduše, na svoju nesreću. Od mene se očekuje da
vas strijeljam. Pretpostavljam da ste svijesni toga.
– Barem sam se nauživao – reče Lomax.
– Dakako, malo suradnje bi mi pomoglo da promijenim mišljenje – reče
Steiner. – Na primjer, imena ljudi koji su vam pomogli.
– Nije mi bila potrebna nikakva pomoć domaćih ljudi – odvrati Lomax. –
Imao sam sa sobom pet-šest izvrsnih vojnika.
– To je čudno – reče Steiner. – Dosad smo našli samo vas i mrtvog narednika
koji je bio s vama kad smo vas uhvatili. Kako to objašnjavate?
– Mora da su moji ostali vojnici na vrijeme stigli na sastanak. – Lomax
pogleda na ručni sat nastojeći da mu riječi zvuče uvjerljivo. – Trebalo je da se
ukrcamo na podmornicu u osam sati na drugoj strani otoka. – Blijedo se
osmjehne. – Promašili ste podmornicu, pukovniće.
– Znači, ne možemo se sporazumjeti?
– Nemamo se o čemu sporazumjeti.
– Nekako sam i očekivao da ćete to reći. – Steiner skine rukavice. – Bez
zamjerke, kapetane Lomax. Poštujem hrabrog čovjeka, ali moram obavljati svoju
dužnost.
– Bez zamjerke – reče Lomax.
Nijemac se rukova i iziđe, a Lomax se zavali na jastuk. Činilo se da ništa više
nije važno. Injekcija je počela djelovati i on osjeti kako ga hvata pospanost. Nešto
je bilo čudno i kao da mu se Steiner podsmijevao, a on nije mogao dokučiti zbog
čega. Bolničarka je spustila uzdignut dio stola, pa je opet zurio u svjetlo, a onda
se ubrzo prepusti snu.

Kad se probudio vidje da je na nosilima u bolničkim kolima. Kraj njega su sjedila

dva bolničara u poljskim uniformama. S naporom okrene glavu i namršti se. –
Gdje sam? Što se događa?
Jedan od njih, mladić prijazna lica, ali ozbiljnih očiju ispod vojničke kape,
nagne se prema njemu. – Nemate se zbog čega zabrinjavati. Idete na Kretu. Vašoj
nozi je potrebna posebna operacija.
 Ležao je omamljen, nastojeći da u svemu tome pronađe neki smisao, ali vidje
da se ne može ni na što usredotočiti. Uto se bolnička kola zaustave, vrata se otvore
te ga iznesoše.
Bilo je rano jutro, sivo, zastrto kišom što sipi. Lukom je puhao hladan vjetar.
Trideset-četrdeset ljudi stajalo je u malim skupinama na pristaništu i razgovaralo.
Bili su to uglavnom ribari i dvije-tri žene koje su se vrzle oko njih.
Kad su dva bolničara podigli nosila, ljudi pođoše oprezno naprijed, tako da su
ih stražari morali odbiti kako bi oslobodili put.
Trebalo im je dvije-tri minute da snesu nosila niz ljestve u brzi borbeni čamac
koji ih je čekao. Bolničari ga spustiše na palubu kraj kormilarnice, stadoše kraj
njega, a mornari se požuriše da hitro isplove.
Kad se voda zapjenila za krmom, a čamac odmaknuo od pristaništa, ljudi bez
riječi pođoše naprijed i natisnuše se uz rub mola. Lomax ponešto zamućenim
pogledom prijeđe preko niza blijedih, beznačajnih lica, a onda mu se učini kao da
je Katinino lice upravo skočilo prema njemu.
Spasila se, dakle. Imao je na čemu da bude zahvalan. Na glavi je imala
maramu i izgledala je upravo onako kao i prve noći kad ju je vidio, veoma mlada,
s očima poput sjena na bijelom licu, tako da mu se u grlo popela gruda koja je
prijetila da ga zaguši.
Ležao je na palubi. Lice mu je škropila hladna kiša, otok se gubio u magli,
jedan galeb se obruši prema njegovoj glavi i odleti kroz sivo jutro kao duh
rastanka.
TREĆI DIO

JEKA HAJKE
 12.

Ničemu se ne treba vraćati

KAD SE PROBUDIO, desna mu je šaka još uvijek čvrsto stiskala novčić. Uporno se
zagleda u njega, lice mu se zgrči od zaprepaštenja. Prva je svjesna misao bila
kako ne bi trebalo da lančić bude kod njega, a onda se sjeti.
Prošlost i sadašnjost su se tako zamrsile ih se teško moglo raspoznati. On
odloži lančić na mali noćni ormarić, spusti noge na pod. Sjedio je pokušavajući
da se snađe u svemu tome.
Tko sam ja, mislio je. Noćnik ili Hugh Lomax stanovnik Kalifornije, scenarist
i neka vrst romanopisca? Nije bilo odgovora, barem ne takvog koji je bio
zadovoljavajući. Sam je sebi postao strancem. Ustane i pođe do umivaonika.
U goljenici gdje ga je zahvatila osjećao je potmulu bol, a na desnom mu je
obrazu bila puknuta koža. On skine košulju i ispljuska lice mlakom vodom. Dok
se brisao, začu se kucanje na vratima i uđe Katina.
Glavu je pokrila onom istom svilenom maramom, a na sebi imala istu
žućkastobijelu haljinu. Zatvorila je vrata i osmjehnula se. – Kako se osjećaš?
On se kiselo nasmija. – Prestaro za ulične tučnjave s ljudima upola mlađim
od mene.
Ona otvori njegovu putnu vreću, izvadi i otkopča čistu košulju. – Što si radio?
– Vratio sam se u prošlost – reče on. – Pokušavao sam da u svemu pronađem
nekakav smisao.
– Opasna igra. Kažu da se ničemu ne treba vraćati.
– Počinjem misliti da imaju pravo. Više uopće nisam siguran tko sam ja
zapravo.
– Ti si Hugh Lomax – reče ona i s nevjerojatnim predosjećajem doda: –
Noćnik je već davno umro.
– Nisam siguran – odgovori on. – Danas popodne umalo da nije ubio čovjeka.
Na to ona nije imala što reći, pa on nastavi: – U svemu tome nema nikakve
logike. Nema odgovora. Mogu se osloniti samo na jednu činjenicu u ovom
poludjelom svijetu. Znam da nisam izdao one koji su mi pomogli.
– Znam, Hugh – reče ona. – Ja ti vjerujem, a vjeruje ti i Oliver. Želi te vidjeti.
Drži da može pomoći. Hoćeš li sa mnom poći u vilu?
– Nemam što izgubiti – reče on. – U svakom slučaju, želim ga nanovo vidjeti.
Ona pođe do vrata i otvori ih. – Pričekat ću te dolje. Prije nego što odemo,
želim porazgovarati s Anom.

Odlučio je da se ne brije, pa se brzo odjene. Kad je pet minuta kasnije izišao na

vrelo sunce trga, ona je sjedila za volanom džipa i razgovarla s Kitrosom.
 Kad se Lomax približio, policijski se narednik osvrne i kritički ga promotri. –
Izgledate mnogo bolje nego Dimitri.
– Kako mu je? – upita Lomax.
– Kad sam ga posljednji put vidio imao nekoliko šavova na licu – reče Kitros.
– A nemojte ga potcijeniti. Trebat će više nego jedne batine da ga se položi na
pleća. Načinjen je od željeza, a njegova sposobnost da mrzi je zastrašujuća.
– Treba li da to shvatim kao prijetnju?
Kitros ozbiljno kimne glavom. – Ne hodajte ulicama noću, gospodine Lomax.
Ovdje ima ljudi koji bi vas htjeli ubiti. Ne bih htio da im u tome pomognete.
– Trudit ću se. – Lomax se uspne u džip i Katine. – Ima li još što?
– Po svoj prilici je jedina korist njemačke okupacije to što smo dobili
telefonsku mrežu – reče mu Kitros. – Bilo bi dobro kad biste me mogli
obavještavati o svom kretanju. Ako ne budem u svom uredu, telefonist u centrali
će me već pronaći.
Sklonio se i Katina krene kolima preko trga. Kad su skrenuli u pokrajnu ulicu,
ona zapita. – Hoćeš li ga poslušati?
Lomax kimne glavom. – Zašto ne bih, ako ga to veseli!
Usredotočila se na vožnju spretno provlačeći džip kroz zavojite, uske ulice.
Izvan grada, iznad gudure, vodio je novi most. Njegova čelična mreža zamijenila
je nekadašnju kamenu konstrukciju, ali se na prvi pogled ništa drugo nije
promijenilo.
Zaobli šake da zaštiti plamen od struje vjetra, zapali cigaretu, a onda se napola
okrene da bi mogao promatrati Katinu.
– Gdje je Jani? – upita.
Ona se nasmija. – Ostavila sam ga u kuhinji. Poješće više nego što je težak.
– S kim si ga ostavila? Sa starom Marijom?
Smijeh joj se ugasi na licu. – Marija je već davno umrla u Fonkiju. Odveli su
je kad je uhapšen Oliver.
Zastenjao je. Sjetio se starice i njene ljubaznosti, a onda ga zaokupi druga
misao, pa oklijevajući zapita:
– Što je bilo s tvojom strinom?
– Pokušala je upozoriti strica kad su došli po njega. Ustrijelili su je na
stubama.
– I zbog toga me optužuje? – gorko upita Lomax. Ali, ona ne odgovori, pa
nastaviše vožnju u šutnji.
Kad je zaustavila kola u dvorištu, pred stajama iza vile, bilo je spokojno i
vruće i veoma tiho i ništa se nije promijenilo. Vrijeme je stalo, prošlost i
sadašnjost su se tako stopile da su sve obrubi]ivale nečim pomalo nestvarnim.
Dok ju je pratio hodajući uskom stazom između stabala maslina, taj osjećaj je
još uvijek trajao, a kad su se počeli uspinjati stubama na terasu i dok su ulazili u
kuću, shvatio je da je taj dojam samo ojačao.
 Sve je bilo točno onako kako je bilo prije sedamnaest godina. Veliki kameni
kamin, veliki klavir, pa čak i police s knjigama, tako da je stao i nježno ih
dodirnuo jednom rukom.
Nenadano se zanese, osjećajući da mu se malo muti u glavi, tako da ga Katina
zabrinuto upita: – Je li ti dobro?
On duboko udahne i sabra se. – Nije mi ništa. Samo mi se dok stojim u ovoj
sobi čini da je na neki neobičan način vrijeme za mene izgubilo svako značenje.
Na to se treba priviknuti.
Činilo se da će nešto reći, oklijevala je, a onda se ponešto namrštena čela
okrenula, izišla u predvorje, pa se prohladnim obijeljenim hodnikom uputila
prema sjevernoj terasi.
Ovalnu zastakljenu prostoriju ispunjavalo je raspršeno svjetlo. Tanki zastori
su bili navučeni kao obrana od oštrih zraka sunca. Hornu nije bilo ni traga, ali je
njegova veličanstvena zbirka keramike još uvijek bila tu. Velika crveno-crna
amfora još uvijek je bila najistaknutiji predmet, svečana na svom podnožju u i
sredini prostorije.
Lomax zastane nanovo zadivljen, a onda se namršti i približi joj se. Površina
joj je bila prekrivena mrežom finih linija. Nakon što ju je posljednji put vidio
očito da je bila razbijena u stotine komada, a netko ju je potom marljivo sastavio
i slijepio.
Iza njega odjeknuše koraci i Van Horn reče: – Ako vas zanima, za to mi je
trebalo više od godinu dana.
Lice mu je bilo ponešto mršavije, a kosa i brkovi bijeli poput snijega, ali su se
na tamnom licu isticale veoma modre oči. Kad je Lomax prihvatio pruženu ruku,
stisak je bio neobično čvrst.
– Što se dogodilo? – upita Lomax.
– Amfori? – Van Horn slegne ramenima. – Kad su došli da me uhapse,
Nijemci su bili pomalo grubi. Neobično je to da sam vrativši se poslije rata u
podrumu našao kutiju s komadima. Bilo je to dobro u nekom smislu. Sastavljajući
je imao sam što raditi te prve godine. Morao sam se svega u životu prihvaćati
prilično oprezno.
– Poslije Fonkija? – upita Lomax.
Van Horn kimne glavom. – Pođimo na terasu. Tamo je ugodno kada se
približava večer.
Katina se bila tiho povukla, pa Lomax iziđe za njim. Pred tim prizorom upravo
je zastajao dah. Poput velike narančaste lopte, sunce se spuštalo u susret moru. U
daljini, u vreloj izmaglici blago se blistala Kreta sa svojim planinama.
Lomax se nasloni na betonsku balustradu i zagleda u dubinu. Klisura se
spuštala dobrih šezdeset metara prema dražici u obliku lijevka. S te visine mogao
je jasno vidjeti različite nijanse plave i zelene boje vode zbog tamnih bazaltnih
ploča na raznim dubinama. Devet metara dug motorni čamac nepomično je stajao
kraj kamenog gata koji se pružao u more iz pijeska bijelog poput kosti.
Van Horn sjedne na platnenu stolicu kraj stola na kojem su stajali posuda sa
ledenom vodom, nekoliko boca i mali pisaći stroj.
 Lomax podigne nekoliko listova papira što ih je otpuhnuo povjetarac i vrati
ih na stol. – Čini se da već dugo nisam čitao ništa što ste napisali.
– Dragi moj čovječe, već davno sam rekao sve što sam htio reći. – Van Horn
nalije vodu u dvije čaše. – Znate li da su nam Nijemci dali do znanja da ste mrtvi?
Da brzi borbeni čamac kojim su vas prevozili na Kretu tamo nije ni stigao. Što se
dogodilo?
Lomax sjedne i izvadi cigaretu. – Naletjeli smo na grčki ribarski brod koji nije
smio biti tamo gdje se nalazio, pa je kapetan odlučio da provjeri o čemu se radi.
Na njegovu nesreću pokazalo se da je to vuk u ovčjoj koži, vojna jedinica
specijalne brodske službe koja nas je trebala izvući s Kirosa kad obavimo akciju.
– I tako je brzi borbeni čamac potopljen. Što se nakon toga zbivalo s vama?
– Zapovjednik SBS-a doveo me u Aleksandriju što je brže mogao. Noge su
mi bile u prilično lošem stanju, pa su me avionom prebacili kući, u Englesku, radi
posebnog liječenja. Nisam bio sposoban za aktivnu službu sve do početka 1945.
Ali, u to vrijeme sve se u Evropi odvijalo prilično brzo, pa su odlučili da ću im
moći poslužiti u Njemačkoj.
– Zašto i ne bi? – reče Van Horn. – napokon, Egejski arhipelag nikad i nije
bio i drugo nego sporedno ratno područje. Nisu nikad ni pomišljali da izvrše
invaziju na Kretu. Kada je došao kraj, Nijemci su se jednostavno predali na svim
otocima.
– A planirana invazija na Kretu bila je prilika za cijelu operaciju na Kirosu –
doda Lomax. – Vjerojatno držite da je sve to bilo samo gubljenje vremena.
Van Horn ga pogleda pomalo začuđeno. – Zar sam ikada pokazao da drukčije
mislim? Sve je to ovdje u Egejskom arhipelagu bilo veoma romantično. I vaše
iskrcavanje i vaše ozakonjeno hajdukovanje. Samo, hajde da ne umišljamo sebi
kako je to imalo ikakvog utjecaja na ishod rata.
Slijepa, nerazumna srdžba proplamsa u Lomaxu. – Šteta što Joe Boyd i još
nekolicina koje bih mogao spomenuti nisu tu da vas čuju.
– Mogu vam i ja ponuditi poneko ime – reče mirno Van Horn. – Stara Marija,
Alexiasova žena i još nekoliko. Nedužni ljudi koji su bili samo prisutni i koji
jedva da su i znali o čemu se radi. Fonki je bio dosta gadan, ali što da kažemo o
ženama i mladim djevojkama poput Katine koje su poslane u vojničke bordele u
Grčkoj! One su bile prave žrtve.
Nastavio je govoriti, ali Lomax više ništa nije čuo. Sklopio je oči, usisala ga
je mračna zrakoprazna tišina. Patnja je bila gotovo tjelesna, kao tvrda gruda koja
se penje u grlo prijeteći da ga uguši. Otetura do balustrade i spopadne ga žestoka
mučnina.
Stajao je tako neko vrijeme buljeći dolje u prazno, a onda do njega nanovo
dopriješe zvukovi te postane svjestan da Van Horn stoji kraj njega i pruža mu
čašu.
Dok mu se tekućina paleći slijevala u želudac, Van Horn mirno reče: – Žao
mi je! Držao sam da znate.
– Jedina stvar koju mi je propustila reći –šapnuo je Lomax.
 Van Horn je nježno stavio ruku na njegovo rame, a zatim se vratio na svoju
stolicu, a Lomax je zapalio cigaretu i ostao tamo zureći slijepo u prazno.
Nakon nekog vremena okrenuo se i tiho rekao: – Katina mi kaže da ste vi
jedina osoba koju poznaje i koja vjeruje da vas nisam sve izdao Steineru.
Van Horn si je natočio još jedno piće. – Tako je.
– Smijem li pitati zašto?
Van Horn je slegnuo ramenima. – Recimo samo da se nije činilo da vam je
tako nešto u karakteru.
– I mislite da je to dovoljan razlog?
– Ja sam profesionalni pisac, zapamtite. Ljudi su moj posao.
Lomax je ponovno sjeo za stol. – Recite mi što se dogodilo kad su vas uhitili.
– Došao je prilično službeno, mladi časnik s odredom ljudi i pretražio kuću
ne dajući mi ikakvo objašnjenje. Tada je amfora razbijena. Poslije su me odveli
u stožer da vidim Steinera. Jednostavno je rekao da ima informacije o tome da
sam skrivao tebe i Boyda. Naravno, rekao sam mu da ne znam o čemu govori.
– A kada je prvi put sugerirano da sam mu dao informacije?
– Prvi put sam to čuo otprilike mjesec dana kasnije od jednog od stražara u
gradskom zatvoru.
– Tada vas nisu odmah poslali u Fonchi?
– Ovdje sam ostao u zatvoru tri mjeseca i tek su me onda prebacili tamo.
Većina drugih je već bila ondje kad sam stigao.
– I Alexias?
– On nikada nije bio u Fonkiju. Poslali su ga izravno u atenski zatvor
Gestapoa. Pretpostavljam da su mislili kako će vremenom uspjeti sve istisnuti iz
njega. Znali su da je surađivao s EOK-om na Kreti.
– Ali, zašto su baš vas zadržali u gradskom zatvoru kad su druge već
otpremili?
– To treba zahvaliti Steineru. Znao je da nisam zdrav, a garnizonski liječnik
mu je rekao da u Fonkiju neću izdržati ni tri mjeseca. Držim da je nastojao za
mene učiniti sve što može.
– Zašto? – bez uvijanja upita Lomax.
– Bio sam mu drag, upravo tako. – Van Horn slegne ramenima. – Svakog smo
tjedna igrali šah, sjetite se! Kad su mi trebali lijekovi, kojih je bilo malo, on bi mi
ih nabavio i to je spasilo mnoge živote. Bio je okrutan, čak hladnokrvno okrutan,
ali nije bio loš čovjek.
– Otkuda onda promjena osjećaja poslije tri mjeseca?
– Nisu mu se promijenili. Jednog jutra napustio je otok na brzom borbenom
čamcu jer je morao prisustvovati nekakvoj vojnoj konferenciji na Kreti. Nikad se
više nije ništa čulo o njemu, jednako kao ni o vama. Njegov me nasljednik, čim
je stigao, otpremio u Fonki. Bio sam tamo sve dok se iduće godine Nijemci nisu
predali.
– Onaj garnizonski liječnik se prilično prevario kad je rekao da nećete izdržati
ni tri mjeseca – reče Lomax.
 Njegov izazov bio je nedvouman: visio je među njima kao mač. Nakon šutnje,
Van Horn mirno reče: – Čini mi se kao da sumnjate u istinitost moje priče. Možda
ću vas uvjeriti nečim malo stvarnijim nego što su riječi.
Ustane, raskopča blijedožutu sportsku košulju i okrene se. Od ramena, pa sve
do kraja kralježnice, leđa su mu bila prekrivena izbrazdanim tkivom. Velike
brazgotine su se ukrštale stvarajući ružnu mrežu i mogle su imati samo jedan
uzrok.
On nanovo navuče košulju. – Eh, prizor nije baš ugodan? Pedeset udaraca
bičem zbog toga što sam udario stražara, a to je još blago u usporedbi s onim što
su drugima činili.
– A vi ste i to preživjeli? – reče Lomax oklijevajući.
Van Horn počne zakopčavati košulju. – Pao sam na najniže grane. Bio sam
krajnje ponižen i na kraju snage. Neobično je to, ali kad padneš tako nisko, ispuni
te takva mržnja prema onima koji su te dotle doveli da ti to dâ snage za novi život.
Zakleo sam se da ću živjeti sve dok ne iziđem kroz vrata toga logora. Doduše,
morali su me iznijeti, ali sam barem preživio.
Lomax ustane i ode do balustrade. Stajao je, a pred duševnim očima mu se
nanovo ukazaše ožiljci što uzduž i poprijeko prekrivaju Van Hornova leđa. Mislio
je na one koji su umrli i o Katini i njenoj osobnoj patnji.
Malo potom priđe mu Van Horn i blago reče: – Bojim se da ćete morati negdje
drugdje potražiti svog izdajicu.
– Imate li kakav prijedlog? – upita Lomax.
Van Horn odmahne glavom i uzdahne. – Kad bih nešto i znao, nisam siguran
da bih vam rekao.
Dugim pogledom Lomax se zagleda u to profinjeno lice i u plave oči pune
samilosti, a onda se naglo okrene i vrati u kuću.
 13.

S one strane vremena

STUBAMA JE SIŠAO s terase i krenuo vrtom svjestan njegove svježine nakon vrela
dana. Nebo je na horizontu bilo tamnocrveno, čempresi duž zida su se prema
njemu isticali poput čipke, no upravo iznad njih grimiz je prelazio u tamnomodri
svod na kojem je već sjala osamljena večernja zvijezda.
Mogao je čuti romor česme skrivene negdje među žbunjem. Prošao je kroz
uska vrata i našao se na vrhu hridine.
U taj tren preko hrpta dojuri Jani i zaleti se u njega. Uzgleda u čudu, a onda
se obješenjački nasmija: – O, to ste vi, gospodine Lomax!
– A kamo se ti toliko žuriš? – upita Lomax.
– U kuhinju – dječakov osmijeh postane još širi. – Katina me zamolila da
kažem kuharici neka počne pripremati večeru.
– Je li ona na žalu?
Jani kimne glavom. – Pomogao sam joj da pripremi čamac. Ona i gospodin
Van Horn će u subotu otploviti na Kretu. Katina je rekla da ću moći s njima, ako
budem dobar.
– Pa, potrudi se! – Lomax prođe rukom kroz dječakovu kosu, a Jani se
osmjehnu, pa kroz nadsvođeni prolaz pohrli prema kući.
Prema žalu je vodio niz kamenih stuba koje su krivudale hridinom. Dok je
stigao do podnožja, Lomax se pomalo oznojio. Pošao je gatom i ugledao Katinu
uz obalu na pola puta zavrnuta žala.
Stajala je do koljena u vodi zadignuvši jednom rukom pred sebe skut haljine,
s licem okrenutim prema suncu što zalazi.
U njoj je bilo nečega neukrotivog, nečega vječnog, s korijenjem duboko
zasađenim u ovo drevno tlo. Stajala je, dok su joj se ponosne obline isticale, a
more je razlijevalo narančastu vatru oko njenih bedara.
Okrenula je glavu i vidjela ga, a njemu se osušilo grlo. Kad je shvatio da je
lijepa, gotovo da ga je obuzeo osjećaj otkrića, divljenja.
Osmjehnula se. – Ti i Oliver niste dugo razgovarali.
– Zašto mi nisi rekla, Katina? – reče jednostavno.
Dugo su netremice gledali jedno drugo, a onda ona pregazi pličinu i prijeđe
preko žala do udubine u pijesku obrubljene velikim kamenjem u obliku
potkovice. Cipele i ručnik ležali su na starom putnom pokrivaču. Sjela je i počela
brisati noge.
Lomax čučne kraj nje i upali cigaretu. Nakon trenutaka oklijevanja, ona ga
prihvati za ruku. – Jesi li mi zamjerio?
On joj bez riječi pruži cigaretu, pa su šutjeli dok je ona pušila.
 Nakon nekog vremena ona uzdahne i odbaci opušak. – Što hoćeš da ti kažem?
Da mi je život bio uništen? Da je svaki dan bio muka?
– Zar nije?
– Sve se to dogodilo tako davno te se čini kao da se zbilo nekome drugome –
reče ona. – U svakom slučaju, imala sam sreće. Nakon nekoliko mjeseci ostala
sam u drugom stanju, pa su me potjerali da se snalazim kako znam i umijem.
– A dijete?
– Pobacila sam. – Slegne ramenima. – I tako ne bi preživjelo. U to doba pola
Grčke umiralo je od gladi.
– Žao mi je, Katina – reče. – Nikad nećeš doznati koliko mi je žao.
– Ali, nema ničega za čim bi trebalo da se žali.
– Zar nema? Sjeti se što je rekao otac Ivan onoga dana u Brodiću! Kako ljudi
poput mene uvijek ostavljaju druge da plate njihovu slavu.
Ona odmahne glavom i odlučno reče: – Kriv je samo rat. Jednom sam ti već
rekla da je to bio mračan san u kojem ništa što se događa nema smisla.
– A iz kojeg se neki ljudi nikad ne uspiju probuditi.
– Misliš na mog strica? – uzdahnula je. – Da, bojim se da nikad nije mogao
zaboraviti. Živi previše povučeno, zadubljen u misli.
– Povučeno?
– Na imanju. Zakupio ga je od mene odmah poslije rata. Već godinama
provodi na njemu veći dio vremena, a to nije dobro za njega.
– Morao je zaposliti čuvara i težake koji će raditi u vinogradu.
– Oni su tamo samo danju. Noću je najradije sam.
– A što je s Brodićem?
– Prije mnogo godina udružio se s Nikolijem. Vode ga on i Dimitri Paros.
Lomax se namršti.
– Zašto Dimitri?
– Moj se stric uvijek osjećao odgovornim prema njemu. Njegov otac je jedan
od onih koji su umrli u Fonkiju.
– I svi me mrze – reče on. – Svi osim tebe. Zašto, Katina? Zašto bi ti bila
drukčija?
Ona ustane i s lakoćom mu odgovori: – Nisi mi dao nikakvog povoda da te
mrzim.
Stajala je zagledana u more dok se sunce konačno gubilo za vidokrugom.
Lomax je također ustao i prišao joj iza leđa. – Zašto se nisi nikad udala? – Upita
je tiho. – Djevojka poput tebe sigurno je imala mnogo ponuda.
Ona se okrene veoma polako. U čarobnom narančastom svjetlu što ga je
odražavalo more, mogla je biti Helena koja promatra požar Troje. Nikad nije bila
ljepša.
Oči su joj bile tamne dubine kojima nijedan muškarac neće segnuti do dna.
Kad je prošaptala njegovo ime i pošla korak naprijed, lako su se i prirodno našli
zajedno. Rukama je privukla njegovu glavu, usnama potražila njegove usne.
Podigao ju je na ruke i položio na pokrivač.
 Rasplakala se. Lice joj je bilo vlažno od suza. Bio je svjestan toga. A onda se
učini kao da ih zahvaća silan vjetar i odnosi s one strane vremena.

Kad su kroz vrt krenuli prema kući išli su držeći se za ruke poput djece. Katinina
lanena haljina bila je sva izgužvana i zamrljana slanom vodom, pa se Lomax
nasmijulji i poljubi Katinu u obraz. – Bilo bi dobro da se presvučeš prije večere.
Ne bi valjalo da šokiramo Olivera u njegovoj poodmakloj dobi.
Prošli su kroz sobu za dnevni boravak u predvorje i zastali u podnožju stuba.
– Mislim da ću se istuširati – reče ona. – Vidjet ćemo se za pola sata.
On kimne glavom. – Bit ću na terasi s Van Hornom.
Ovlaš ga je poljubila, okrenula se i otišla, a on je ostao još uvijek osjećajući
njen miris oko sebe i neku neobičnu tugu.
Nakratko je uspio pobjeći iz svijeta mržnje i nasilja u koji je utopljen.
Međutim, ono što je upravo doživio na žalu bio je kratak predosjećaj sreće koju
bi mogao postići samo ako razriješi sedamnaest godina staru zagonetku. Počeo je
sumnjati je li to moguće.

Van Horn je sjedio na terasi u istoj platnenoj stolici pušeći cigaretu i promatrajući
more noćnim dalekozorom.
– Ah, tu ste – reče. – Jeste li uživali u šetnji?
– Pošao sam do žala – odgovori Lomax. – Lijep vam je ono čamac.
Van Horn kimne glavom. – Dobro mi dođe. To znači da mogu preko na Kretu
kad god mi se prohtije. Poštanski brod dolazi ovamo samo jednom tjedno.
– Znam ja to dobro – reče Lomax.
Naslonio se na balustradu i zagledao preko mora što tamni. Nakon nekog
vremena Van Horn blago upita: – Zašto ste se vratili, Lomax, poslije toliko
godina?
Lomax slegne ramenima. – Jednostavno sam držao da će to biti nekakva
promjena.
– Ali, nikad se ništa ne mijenja – reče Van Horn.
Shvativši odmah da Van Horn ima pravo, Lomax se namršti, pokušavajući da
se pomiri s time. Nakon nekoliko trenutaka reče: – Čini se da sam negdje
pogriješio.
– Htjeli ste biti pisac, zar ne?
Lomax potvrdi. – Pa i postao sam. Ne onako veliki romanopisac ili nešto
slično kao što sam zamišljao, ali sam se prilično afirmirao kao scenarist.
– U životu se najteže nauči činiti ustupke.
Lomax se promuklo nasmije. – U mojem slučaju, čini se da je s vremena na
vrijeme upravo život činio ustupke. Došlo je do toga da su mi jutra stalno imala
okus mrtvih jučerašnjih dana. Mislio sam da ću ako se vratim na Egejski
arhipelag, pa neko vrijeme o svemu promislim, uspjeti otkriti gdje sam pogriješio
i nanovo započeti život.
Van Horn uzdahne. – Zar to nije ono što svi želimo, ali nikad ne postignemo.
Ne možemo dvaput učiniti istu grešku. Uvijek činimo nove – blago se nasmiješi.
– Postoji stara grčka poslovica: »Za svaku radost bogovi daju dvije žalosti.«
Moramo prihvatiti život kakav jest, Lomax, pa prema tome i djelovati.
Lomax odmahne glavom. – Odviše fatalistički za moj ukus. Čovjek mora
htjeti da se odupre kad se zbivanja okrenu protiv njega.
– Po svoj prilici vi namjeravate upravo tako postupiti?
Lomax kimne glavom. – Potpuno sam svjestan da sam na neki način moralno
odgovoran jer sam započeo ono što se ovdje dogodilo, ali ja nisam povukao
obarač protiv ovog naroda. Ne znam zašto bih morao nositi križ namjesto onoga
koji je to učinio.
– Ali, nemate ničega otkud bi započeli. Ne znate čak ni to za čim tragate.
– Zapravo je to veoma jednostavno – odvrati Lomax. – Tragam za
pripadnikom osnovne skupine, koji se ne uklapa u sliku. Za osobom koja je očito
imala koristi od svog izdajstva.
– Zar niste pomislili da se možda radilo o slabosti i strahu – Van Horn
odmahne glavom. – Neće ništa od toga biti, Lomax. Svaki pripadnik skupine je
na ovaj ili onaj način propatio. Neki su umrli, drugi su cijeli rat proveli u Fonkiju,
a svi smo zajedno prošli kroz pakao. Uvjeravam vas da se ni prema kome nije
postupalo na poseban način.
– Osim prema Alexiasu – reče Lomax.
– Čini mi se da sam već spomenuo kako su ga otpremili u atenski glavni štab
Gestapoa radi drukčijeg, specijalnog postupka.
– Ali, zašto bi to učinili? – upita Lomax. – Znali su da je surađivao sa mnom
i s EOK-om na Kreti, ali je gotovo nevjerojatno da bi im mogao reći nešto o
ovdašnjoj općoj situaciji i organizaciji što oni već nisu znali. Prema odredbama
Ženevske konvencije imali su potpuno pravo da ga strijeljaju kao špijuna, a ipak
nisu to učinili.
– S druge strane, oni bi redovito smaknuli oficire Specijalne zračne službe kad
bi ih zarobili, a to su propustili učiniti baš u vašem slučaju.
Lomax polako potvrdi glavom.
– To nikada nisam mogao dokučiti. Zašto me Steiner nije dao strijeljati? Nisu
me mogli čuvati za Kretu, jer je opće pravilo bilo da se izvrši javno smaknuće
pred mjesnim stanovništvom, tamo gdje je zarobljenik uhvaćen.
– Kad već tražite nekoga koji se ne uklapa u opću sliku, mogu dodati da je tu
i Katina – reče mirno Van Horn.
Lomax ga začuđeno pogleda. – Zaboga, budite pametni! Znamo dobro što se
tamo dogodilo.
– Za to imamo samo njenu riječ. Ako sumnjičite njenog strica, onda je logično
da i na nju posumnjate. – Lomax se namršti i sjedne na stolicu prekoputa, a Van
Horn nastavi. – Još nešto: čak i onda ako nas je Alexias izdao, to još uvijek ne
objašnjava zašto su Nijemci najprije njega uhapsili.
 To se doista nikako nije slagalo. Lomax duboko uzdahne. – Imate pravo,
dakako.
– Žao mi je – reče blago Van Horn. – Ali, to se moralo reći. Što sad kanite
učiniti?
Lomax ustane. – Još uvijek mislim kako bi trebalo da što prije porazgovaram
s Alexiasom. On je ipak, tako reći, u središtu svega toga.
– Što mislite, hoće li htjeti da se susretne s vama?
– Zašto ne bi? Katina mi je rekla da živi sam na svojem imanju. Ako navratim
tamo, neće imati izlaza, zar ne?
– Dakako, svjesni ste toga kako on možda jedva čeka da se pojavite. Da po
svoj prilici stavljate glavu na kocku.
– To mi se već događalo – mirno reče Lomax.
Van Horn ustane i pođe do balustrade. Načas je stajao zagledan u more, a
onda se okrene. – Ne mogu reći, Lomax, da sve to odobravam. Iskreno govoreći,
držim da to zapravo uopće nije važno. Ali, ako ikako mogu pomoći, pomoći ću.
Za početak, možete posuditi džip.
Lomax odmahne glavom. – Hvala, ali imam vremena da sve to izvedem.
Držim da ću se pješice popeti na planinu.
– Mogu li vas nagovoriti da ostanete na večeri?
– Ne bih rekao. Kao prvo, neću da Katina bude previše umiješana u sve ovo.
Kad bi saznala da namjeravam posjetiti njenog strica, vjerojatno bi pokušala da
me spriječi.
– Što da joj kažem?
Lomax slegne ramenima. – Što god želite. Recite da ću joj se javiti. Da želim
nasamo promisliti o svemu.
Činilo se da ga Van Horn želi odvratiti, pa se Lomax hitro okrene, prođe kroz
kuću i nađe se u vrtu. Dok je išao prema glavnom ulazu, netko ga zazva po imenu
i iz dvorišta se pojavi Jani.
– Zar nećete ostati na večeri?
Lomax zanijeka glavom. – Imam hitnog posla, sine. Nešto što ne može čekati.
Reci Katini da mi je veoma žao.
Janijevo dječačko lice bilo je ozbiljno. – Opet ćete se uvaliti u nevolju,
gospodine Lomax.
Lomax se široko osmjehne. – Redovito je svaki put drukčije. Idi sad u kuću!
Vidjet ćemo se sutra.
Prešao je preko puta i počeo se uspinjati obronkom. Bilo je spokojno,
neobično tiho razdoblje između večeri i noći. Mogao je čuti udaljen lavež pasa.
Iz neke pastirske kolibe povjetarac je donosio vonj dima drva s vatre.
Kad je zastao da predahne, nasloni se na veliku stijenu i zapali cigaretu. Već
je određeno vrijeme bio svjestan da ga netko slijedi, pa se povuče u sjenu i
pričeka. Trenutak zatim začuje se štropot kamenja i pojavi se Jani koji se oprezno
približavao.
Zastao je, očito oklijevajući. Lomax obiđe stijenu i potapša ga po ramenu. –
A kamo si se ti to zaputio?
 Jani se smeteno osmjehnu. – Nisam ništa loše mislio, gospodine Lomax.
Mislio sam da možete opet upasti u neku nevolju kao ono danas poslijepodne.
– E, pa nisi dobro mislio – reče Lomax. – Zna li Katina da si ovdje?
– Da sam joj rekao, i ona bi htjela da dođe.
Lomax ga odlučno okrene i gurne. – Vrati se sad dolje u vilu prije nego što se
počne brinuti gdje si.
Dječak pođe. Jednom je zastao i osvrnuo se, ali Lomax stisne srce i mahnu
mu neka ide. Jani, očito preko volje, zađe u tamnu sjenu gudure. Lomax s
osmijehom na usnama još časak pričeka, a onda se okrene i počne nanovo
uspinjati.

Kad je prešao rub visoravni nedaleko od vrha planine i nanovo ugledao Ahilovu
grobnicu, noć je već bila blizu.
Stajao je u neutješnoj sutonskoj svjetlosti dok je planina gorjela narančastom
vatrom. Pod njim je more bilo crno nad dubinama, a grimizno i sivo uz obalu.
Svjetla vile činila su se veoma udaljenim.
Sva ta ljepota bila je previše za čovjeka. Osjećao se neobično tužnim, lišenim
svih emocija. A onda se vatra na planini ugasi i obavije ga noć. Povjetarac je
šaptao među stupovima hrama i svuda je vladala samo tišina.
Osjeti hladnoću i zadrhta od iskonskog straha. Ovdje, navrh planine, stojeći
među razvalinama jedne drevne rase, bio je suočen s vječnom šutnjom i sa
spoznajom o vlastitoj nevažnosti u općem poretku stvari. Što god čovjek učini,
ništavno je u krajnjoj analizi.
Budući da je tako, mogao je učiniti samo ono što treba da se učini i da se nada
najboljemu. Prešao je preko visoravni i počeo se spuštati prema drugoj strani
otoka.
 14.

Lijepa noć da se umre

DOK JE IZMEĐU MASLINA silazio niz planinu, izišao je mjesec. U vjetru se osjećao
okus soli. Imanje je bilo obavijeno tamom udoline, tiho i spokojno. Nigdje nije
bilo nikakva svjetla. Prignuo se kraj ograde, a zatim oprezno prešao preko
dvorišta.
Ispod verande je stajao star i istrošen kombi, preostao iz ratnih godina.
Dotakao je hladnjak kola. Bio je još topao. Zastao je na trenutak dok mu se lice
lagano mrštilo, a onda se uspne stubištem na verandu i otvori vrata.
Šarke sablasno škripnuše, ali se nije čuo nikakav drugi zvuk. Ušao je u
kuhinju nastojeći da pogledom prodre tamu, ali onda naglo zastane, potpuno
siguran da nije sam.
Noga zastruže po popločenom podu i iz sjene progovori Dimitri Paros: –
Samo uđite, gospodine Lomax! Nadali smo se da ćete doći.
Lomax hitro odstupi za korak, ali ga nešto tako snažno udari usred želuca da
se presavio nadvoje. Pao je na koljena i polako se svalio u stranu.

Upaljena svjetiljka osvjetljavala je prostoriju. Ležao je skupljenih koljena boreći

se za dah. Ruke su mu bile svezane na leđima.
Postao je svjestan glasova koji razgovaraju na grčkome i glasnog smijeha, a
tada ga netko zgrabi za suvratak i podigne na noge.
Osim Dimitrija tu su bila još dva mladića istog kova. Bili su to mladi ribari u
otrcanim haljecima od jedrena platna i u pokrpanim trapericama. Jedan od njih
tresao se od uzbuđenja dok je drugi stalno brisao nadlanicom znoj s čela.
Dimitriju je cijela glava bila u zavojima, a lice zgrčeno od boli. – Umrijet ćete,
Englezu! – reče dok su mu oči bile poput kamena. – Zato što ste svojim prljavim
trikovima načinili budalu od mene pred mojim prijateljima i zato što ste poslali
mog oca u Fonki i u smrt.ž
Lomax je uspio da još jednom udahne zrak u izmučena pluća, ali su mu usta
bila tako zapečena da nije mogao govoriti. Navlaži suhe usne i jedva protisnu:
– Nisam ja ni tvog oca ni bilo koga drugog poslao u smrt. Tvoj otac je bio
hrabar čovjek i ja sam gajio prema njemu samo poštovanje.
Dimitri ga nadlanicom udari po licu. – Niste dostojni da govorite o njemu. –
Zatim se okrene onoj dvojici. – Odvedite ga u kombi!
Odvukli su Lomaxa kroz vrata, strpali ga u kabinu starog kombija i gurnuli na
pod. Jedan od njih sjedne za volan, a Dimitri i onaj drugi zaobiđoše kola do drugih
vrata.
 Lomax se tako okrene da je, kad su se upalili farovi, gledao pravo u Dimitrija.
Svirač na buzukiju izvadi automatsku berettu kakvu su za vrijeme rata
upotrebljavali talijanski oficiri i pruži je drugom čovjeku.
– Ako ti odavde do grada bude stvarao ikakve neprilike, ustrijeli ga.
– Što da radimo kad ga se riješimo? – upita ga sudrug.
– Vratite se pravo na imanje. Čekat ću da čujem dobre vijesti. – Nato se
Dimitri okrene prema Lomaxu. – Žao mi je što vas ne mogu sam ubiti, ali moram
obaviti još jedan posao. Riki i Nikita će se sasvim dobro pobrinuti za vas. Oni
imaju gotovo isto toliko razloga da vas mrze kao i ja.
– To vam nikada neće poći za rukom – reče Lomax.
Dimitri mu pljunu pravo u lice. – To vam je za sreću, Englezu. Trebat će vam.
On odstupi, a Riki se uvuče na sjedalo za suvozača i kombi krene neravnim
tlom dvorišta. Kad su zaokrenuli na stazu, Nikita prebaci mjenjač u najveću
brzinu i grmljavina motora ispuni malu kabinu.
Lomax se okrene i uzgleda. U svjetlu ploče s instrumentima Nikita, s ličnim
kostima koje su se isticale kao na kakvom oštrom reljefu, dok mu je znoj kapao
sa zašiljene brade, činio se gotovo neljudskim.
Riki, koji je pušio cigaretu, odbaci je kroz prozor i zapjeva. Grmljavina
motora je nadvladala glas, tako da su mu se usta otvarala i zatvarala, ali se činilo
kao da ne izlazi nikakav zvuk.
U svemu tome bilo je nečeg nevjerojatnog, nečeg što se doživljava samo u
noćnoj mori, i Lomaxa prvi put zahvati strah. – Čujte me – vikne u očajanju.
Ako ga je itko od dvojice i čuo unatoč urlanju motora, nisu to pokazali. Kombi
poskoči preko ruba druma i Lomax se nanovo skotrlja na lice. U njemu je sve više
rasla panika. Uspije se okrenuti na leđa i povikne koliko ga je grlo nosilo: –
Poslušajte me, zaboga!
Učinak je bio gotovo čudesan. Kombi se zaustavi i istog časa Nikita isključi
motor. Sjedili su i gledali ga bez riječi, čekajući da on progovori, pa Lomax reče:
– To je ludo! Ako me ubijete, ništa nećete dobiti, a uvalit ćete se u nevolju.
– Imate li kakvu bolju ideju? – upita mirno Riki.
– Bogat sam – reče Lomax. – A život mi mnogo vrijedi.
Težina šutnje koja je uslijedila dala mu je do znanja da je rekao nešto što nije
trebalo reći. Nenadano Riki opsova, podigne nogu i spusti je svom snagom na
nezaštićeni vrat. Lomax se počne gušiti, ali nakon nekoliko sekundi pritisak
popusti.
– Jeste li ikad čuli za Georgiosa Samosa? – upita Riki.
Lomax kimne glavom, osjetivši nenadanu hladnoću i shvaćajući što slijedi. –
Poznavao sam pastira koji se tako zvao. Pomogao mi je kad sam bio ovdje za
vrijeme rata.
– Bio nam je stric – reče Riki. – Brat našeg oca. Nijemci su ga gonili po ovoj
planini sve dok ga nisu ustrijelili kao psa.
– Mislite da se to može novcem platiti, Englezu? – upita Nikita.
 Na to Lomax nije mogao ništa reći, ništa što bi oni bili spremni saslušati.
Ležao je bespomoćno dok je Riki izvlačio veliki šareni svileni rubac i njime mu
hitro začepio usta. Nikita nanovo uključi motor i pokrene kola.
Bio je svjestan da su ušli u grad, jer je kombi usporio brzinu kako bi se mogao
probiti kroz uske ulice. Okrenuvši donekle glavu, kroz vjetrobran je mogao vidjeti
krovove kuća.
Pošto se kombi konačno zaustavio i Nikita isključio motor, Riki prvi iskoči iz
kola. Izvukao je Lomaxa i stavio mu berettu pod nos.
– Radite točno što vam se kaže! – reče. – Ne prisiljavajte me da upotrijebim
ovo.
Zaustavili su se na kraju lukobrana, na mjestu koje je bilo najudaljenije od
pristaništa. Bilo je tamno i samotno. Jedini zvuk je dolazio od zapljuskivanja vode
o stupove starog drvenog mosta ispod njih. Kad bi se negdje u daljini otvorila
vrata kavane, glazba i smijeh kao da su dolazili s drugog planeta. Dok su silazili
kamenim stubama prema molu, Lomax zadrhta.
Stari, dvanaest metara dug čamac s dizel-motorom bio je privezan na samom
vrhu mola. Posvuda su ležale i visjele mreže još vlažne od dnevne upotrebe,
zaudarajući po ribi, dok je paluba bila klizava od njihovih ljuski. Dok su mu
vezivali ruke, gurnuše ga na mreže licem prema dolje, a onda Nikita ode do krme
i vrati se s hrpom teških lanaca. Baci ih na palubu tako da su zaštropotali.
Riki preokrene Lomaxa i čučne kraj njega. – To je za vas, Englezu. Znamo za
jedno mjesto udaljeno nekoliko milja. Tamno i spokojno i veoma duboko. Imat
ćete ga samo za sebe.
Potapša Lomaxa po obrazu, ustane i okrene se bratu. – Ja ću izvesti čamac.
Pobrini se za vezove?
Nato ode u kormilarnicu, a Nikita najprije oslobodi vezove na krmi, pa se
uputi prema pramcu. Čim je nestao s vida, Lomax se okrene porebarke i očajnički
počne natezati konopac kojim je bio vezan. Ali, to je bilo samo gubljenje
vremena.
Mol je bio tih i napušten u raspršenom žutom svjetlu jedne jedine svjetiljke.
Nije bilo nikoga da mu pomogne. Tada, negdje u sjeni, prevrnula se limenka i
štropočući zakotrljala palubom.
Dok se Lomax okretao da pogleda iza sebe, Nikita preneražena lica potrči
prema krmi. – Što se to događa, dođavola? – poviče.
Nato se iz mraka izvuče golema crno-bijela mačka i počne mu se trljati o nogu.
On je podigne na ruke i srdačno je protrese. – Stari vraže, natjerala si mi srce
u grlo!
Kad je spustio mačku i okrenuo se, motor zabruja razbijajući tišinu noći i
čamac se počne udaljavati od mola. Nakon nekoliko trenutaka prošli su kraj
svjetla na vrhu pristaništa i krenuli prema otvorenom moru.
S vode se dizala izmaglica, dajući joj neko posebno blistavilo. Nebo osuto
draguljima bilo je čudesno lijepo. Kad je Riki povećao brzinu, njegov brat priđe
ogradi. Stajao je uz nju dopuštajući da mu morska prašina prska u lice.
Dugo je tako stajao, a onda se okrene i zapali cigaretu. Šibica mu je treptala u
skupljenim šakama na trenutak osvijetlivši njegovo koščato lice.
Odbaci šibicu u more i pogleda dolje prema Lomaxu. – Treba da budemo
zahvalni Bogu na ovakvoj noći, Englezu. Lijepa noć da se umre.
Zubi su mu se bjelasali u tami. Počne nešto pjevuckati za sebe, a onda krene
i izgubi se u kormilarnici. Bez obzira što su mu usta bila začepljena, Lomax
potisne uzdah olakšanja. Već neko vrijeme bio je svjestan da mačka nije
prevrnula limenku dok su napuštali mol i da netko čuči u tami iza gomile mreža.
Počne se odguravati prema natrag. Uto nečije ruke počnu odvezivati čvorove
svilene šarene marame i Jani Melos mu prošapta na uho: – Ne uzrujavajte se,
gospodine Lomax. Najprije ćemo skinuti ovo.
Lomax ispljune grudu zgužvane tkanine i duboko udahne svjež slani zrak.
Nije gubio vrijeme na nekorisna pitanja. – Ako imaš nož, najbolje bi bilo da
požuriš, sine. Svakog trena će se vratiti.
Dječak je očito pritisnuo dugme noža kome iskače oštrica, jer se začuo oštar
zvuk. Trenutak potom Lomax je već trljao zglobove. Trgnuo se od boli kad je krv
nanovo počela kolati žilama.
Upravo dok je Jani presijecao konopac kojim su mu bili vezani gležnjevi,
motor je bio isključen i čamac počne lagano usporavati brzinu. Dječak se povuče
u tamu, a Lomax mu tiho reče: – Drži se što dalje od ovoga! Ne bih htio da budeš
povrijeđen.
Začu se glasan smijeh. Nikita iziđe iz kormilarnice i uputi se prema njima.
Čučne kraj Lomaxa i naceri se. – Nije više daleko, Englezu.
Odjednom se ukoči, s lica mu nestane osmijeha i dok se nagibao naprijed,
Lomax ga rubom dlana ošinu po dušniku.
Nikita ispusti strahovit davljenički krik, padne unazad i počne se bolno svijati
palubom hvatajući se rukama za vrat. Uto se iz kormilarnice pojavi Riki s
berettom u ruci. Odmah pripuca, pa Lomax nije imao drugog izbora nego da
preko ograde naglavce skoči u vodu.
Kad se voda sklopila nad njim, on se već okrenuo i zaronio ispod čamca. Uto
mu kobilica broda bolno ogrebe leđa. Izronio je na drugoj strani kraj kratkih
ljestava kakve upotrebljavaju spužvari, pa se uhvati za njih da povrati dah.
Voda je bila neobično hladna, pa se tresao uspinjući se ljestvama. Riki je
stajao leđima okrenut, zureći u more, i dok je Lomax prekoračivao ogradu, iza
gomile mreža pojavi se Jani.
Ruka mu se podigla, na mjesečini oštrica bljesne poput srebra, ali se upravo u
taj čas Riki osvrne, izmakne u stranu, istrgne nož iz dječakove ruke i zavitla ga u
more. Jani počne odstupati i on pođe za njim lica zgrčena od srdžbe, Prijeteći je
ispružio berettu.
 Gotovo dva metra dugo motka sa šiljkom za izvlačenje velikih riba visjela je
na kuki kraj kormilarnice. To je bilo jedino moguće oružje. Lomax je zgrabi i
pohrli naprijed.
– Ovdje sam, Riki – vikne.
Grk se osvrne, vilica mu se opusti od zaprepaštenja, a onda se počne okretati
podižući pištolj. Lomax ne pazeći nasrnu, kuka probije čvrsti kaput od jedrenog
platna i prodre ispod pazuha.
Riki kriknu, smjesta ispusti oružje, posrnu unazad trgajući motku koju je
Lomax čvrsto držao. Riki uspije izvući šiljak iz rane i svali se na hrpu mreža
zavijajući od bola.
Jani zatetura sve do ograde i nasloni se na nju dok mu se dječačko tijelo grčilo.
Lomax podigne berettu i priđe mu. Dječak se okrene brišući usta nadlanicom i
bez uspjeha suzdržavajući suze.
– Mislio sam da ste mrtvi – reče. – Mislio sam da ste potonuli zauvijek.
Lomax ga nježno odgura do kormilarnice. – Uđi i pričekaj me. Neću dugo.
Zatakne berettu za pojas hlača i spusti se u potpalublje. Bilo je mračno i
zagušljivo, ali on ipak uspije pronaći ručnik, pa se vrati na palubu.
Riki je čučao kraj brata koji je ležao veoma mirno s glavom okrenutom u
stranu, dok su mu bjeloočnice svjetlucale u žutoj raspršenoj svjetlosti što je
dopirala iz kormilarnice.
Lomax klekne na koljeno, smota ručnik u debeli svitak i pruži mu ga. – Ako
ovo budeš držao pod pazuhom što čvršće možeš, možda ćeš poživjeti toliko da
vidiš liječnika.
Na svjetlu svjetiljke Rikijevo je lice bilo bolesno-žuto. Buljio je ukočenim
očima. – Mrtav je – reče tupo. – Moj brat je mrtav.
Lomax mu odvoji ruku od tijela i utisnu mu svinuti ručnik pod pazuho. Riki i
ne pokuša da mu se odupre. Samo je sjeo kraj tijela svog brata pritišćući
ozlijeđenu ruku na grudi. Sit svega, Lomax se okrene i pođe u kormilarnicu.
Naslonio se na vrata i sklopio oči. Bilo mu je kao da je potpuno sam.
Preplavila ga je tama obarajući se na njegovo tijelo strahovitim bestežinskim
pritiskom. Bio je izgubljen, osamljen u mraku, naslijepo tražeći svjetlo. Nato mu
neka ruka dotakne mokri rukav. Otvori oči i pogleda dolje prema Janiju.
Dječakovo je lice bilo blijedo i zabrinuto. Lomax ga potapša po obrazu da ga
umiri. – Sve je u redu, Jani. Nisam više tako mlad kao što sam bio, i to je sve.

Ali, nije to bilo ni približno sve. Bilo je mnogo više od toga. Pogleda kroz prozor
na Rikija koji se zgurio kraj bratova tijela i hitro odvrati pogled osjećajući
mučninu.
Dok je pritiskao starter, ruke su mu drhtale. Motor astmatično zakašlje, a onda
zagrmi. Upravio je čamac prema obali u širokom brišućem luku i rekao: – Sad mi
možeš ispričati kako si se uspio stvoriti na čamcu.
 – Namjesto da se vratim u vilu kao što ste mi rekli, pratio sam vas preko
planine do imanja – objasni Jani. – Kad su vas izvukli iz kuće i strpali u kombi,
popeo sam se straga na rezervni kotač.
– Mora da je to bila prilično neugodna vožnja – reče Lomax.
– Moglo je biti i gore. – Dječak slegne ramenima. – Htio sam poći do Kitrosa,
ali vas nisam htio ostaviti. Zbog svjetiljke nisam mogao prijeći preko mola, pa
sam sa žala doplivao do čamca i popeo se na krmu. Onda sam prevrnuo limenku.
– Oklijevao je načas, nesiguran. – Jesam li dobro postupio, gospodine Lomax?
Lomax mu se srdačno osmjehne. – Počinjem se pitati kako sam se dosad
uspijevao snalaziti bez tebe.
Magla što se u spiralama dizala s površine vode postala je ponešto gušća, ali
za nekoliko minuta ugledao je svjetla luke i promijenio kurs.
Dok su prolazili kraj vrha pristaništa, Jani pođe na palubu i već je stajao
spreman s vezom u rukama. Lomax smanji brzinu i isključi motor kad su bili
samo nekoliko metara udaljeni od mola. Nije dobro procijenio razdaljinu, pa
čamac udari bokom o stupove raskolivši drvo. Od udarca zatetura kormilarnicom.
Kad je izišao na palubu, Jani je već bio na molu stručno omatajući vez oko
željezne bitve.
Nakesi se. – Kad ste posljednji put pristajali brodom u luci, gospodine
Lomax?
– Doveo sam nas kamo treba – reče Lomax. – A to je jedino važno. Koliko
ima do policijske stanice?
– Nalazi se odmah iza ugla – reče Jani. – Samo nekoliko minuta. Da li da
dovedem narednika Kitrosa?
Lomax potvrdi glavom. – Čekat ću ovdje.
Muklo bubnjanje odjeknu preko vode dok je dječak pretrčavao daskama mola,
popeo se na obalu i nestao u tami.
Kad se Lomax okrenuo, Riki je bio na nogama. Stajao je raskoračen i gledao
bratovo tijelo čvrsto pritiskajući ozlijeđenu ruku uz grudi.
– Tko je tebe, tvog brata i Dimitrija nahuškao na mene? – upita ga Lomax. –
Je li to bio Alexias Pavlo?
Riki polako uzgleda. Na žutom svjetlu svjetiljke oči su mu bile crne jame, lice
mu se sjalo od znoja, prava maska bola.
Ništa nije rekao, pa ipak se među njima poput živog bića ispriječila mržnja,
tako da Lomax zadršće kao da mu je netko negdje prešao preko groba. S vode se
dizao povjetarac prodirući kroz. njegovu mokru odjeću. Okrene se, prekorači
ogradu i uputi se preko mola.
Kad je stigao do obale pokoleba se. Znao je da bi bilo najrazboritije pričekati
Kitrosa i sve prepustiti njemu. A onda se sjeti Dimitrija koji tamo na imanju čeka
obavijest o njegovoj smrti i obuzme ga srdžba. Uđe u kombi i trenutak kasnije
već je vozio velikom brzinom.
Kad se nizbrdicom dovezao u udolinu i pred kuću imanja, iz tame ga pozdravi
osamljeno svjetlo. Zustavi kola, isključi motor i ostade sjediti promatrajući
verandu. Trenutak potom skoči na tlo i krene uz stubište.
Izvuče berettu iza pasa. Držeći je otkočenu uz desni bok uđe u kuću. U kuhinji
je vladao mrak, ali se ispod vrata što vode u sobu za boravak probijao uski trak
svjetla.
Stajao je svjestan sablasnog muka, apsolutne tišine. Samo se negdje u daljini
čula grmljavina što prijeti. Otvori vrata i tiho ali odlučno uđe u sobu za boravak.
Na ognjištu je pucketala vatra, na stolu u sredini sobe gorjela je svjetiljka
žutim plamenom odgoneći sjene u kutove.
A tada na pokrivaču od ovčje kože zapazi prevrnutu bocu koja je pala sa stola.
Crno se vino razlilo podom poput krvi i doteklo sve do nogu što su se pružale iz
sjene velike stolice s naslonom poput krila, koja je stajala kraj ognjišta.
Zauvijek ukočenim, široko otvorenim očima Dimitri Paros je gledao u strop s
licem smrznutim u poluosmijeh. Ispod brade mu je stršila od roga načinjena ručka
noža koji mu je dugom oštricom kroz nepce prodro u mozak.
U ruci je još uvijek stezao vinsku čašu čija se sadržina prolila na pod kraj
njega. Lomax zatakne berettu za pas i klekne na koljeno.
Nadlanicom je dotaknuo blijedo lice. Bilo je još uvijek toplo. Očito je upravo
umro. Lomax uzdahne i počne ustajati.
Laki dašak mu dotaknu vrat i vrata škripnuše. Poznati glas reče: – Molim te
da budeš veoma miran!
Teško se oslanjajući o štap u prostoriju uđe Alexias Pavlo. U drugoj ruci je
čvrsto držao mauzer. Oduzme Lomaxu berettu i stavi je u džep, a onda pogleda
dolje u Dimitrija.
Kad je nanovo pogledao Lomaxa, lice mu je bilo zamračeno osvetom,
nemilosrdno, isklesano od kamena.
– Sad ću te vidjeti na vješalima, kapetane Lomax.
 15.

U sjeni vješala

ĆELIJA JE BILA MALA i gola, obijeljenih zidova i osvijetljena jednom žaruljom.

Prozor s rešetkama, umivaonik, ugrađen krevet na kome je ležao, i to je bilo sve.
Vrata su bila ojačana željeznim okovima, a kroz uski rešetkasti otvor na
vratima mogao se vidjeti samo mali dio hodnika. Iz pravca ureda dopirao je do
njega prigušeni žamor glasova.
Omotao se pokrivačem ne bi li ublažio oštru hladnoću koja mu je prodirala
kroz vlažnu odjeću i pušio jednu od cigareta što mu ih je dao Kitros.
Kroz rešetke prozora mogao je vidjeti tamnomodro noćno nebo i raspršene
zvijezde. Nanovo se javi udaljena grmljavina. Ustane i priđe prozoru. Daleko
iznad mora, na horizontu zapaluca munja.
U hodniku se začuju koraci. Dok se okretao, Stavrou, ključar, visok, krupan
čovjek u zgužvanoj kaki uniformi, već je otključao vrata.
Lomax odbaci pokrivač na krevet i iziđe u hodnik. – O čemu se radi?
– Narednik razgovara s ocem Ivanom – reče Stavrou. – Prije nego što ode,
stari bi htio porazgovarati s vama.

Ured je bio pun sjena. Jedina rasvjeta bila je svjetiljka sa zelenim sjenilom, koja
je stajala na stolu. Otac Ivan je sjedio za stolom, s rukom na čelu, a Kitros je
stajao kraj prozora. Kad je Lomax zastao na vratima, starac nekako oštro okrene
glavu.
Cijeli dugi trenutak među njima je vladala šutnja, a onda se ovaj s mukom
digne. – Mogu li išta učiniti za vas?
– Držim da ne možete – reče Lomax.
– Narednik Kitros mi je rekao da ste za ovo optužili Alexiasa Pavla – reče
mirno svećenik.
– A vi, kako pretpostavljam, ne smatrate da je za to sposoban – reče Lomax.
– Za ubojstvo? – Otac Ivan slegne ramenima. – U svakom od nas je vrag.
Međutim, Alexias Pavlo je ove večeri, kao i svakog četvrtka već godinama, bio
kod mene. Igrali smo šah sve do devet i pol.
– Ipak je još uvijek imao vremena – reče Lomax tvrdoglavo.
Starac odmahnu glavom. – U to se teško može povjerovati.
U taj tren odjekne udarac kamena o kapke prozora.
– Postaju neugodni – reče Kitros.
Otac Ivan i Lomax također priđu prozoru. Kroz uske proreze kapaka Lomax
ugleda dvadeset do trideset ljudi koji su stajali u malim skupinama. Neki su
razgovarali, a drugi jednostavno gledali prema policijskoj stanici.
 – Što žele? – upita.
– Vas, čini mi se – odgovori mirno Kitros.
– Proći će mnogo vremena prije nego što otok doživi kraj ovih noćašnjih
zbivanja – reče otac Ivan navlačeći ogrtač.
– I, dakako, ja sam za to kriv! – reče Lomax.
– U ovom životu teško je sa sigurnošću utvrditi tko je kriv za bilo što – reče
starac. – Sigurno je samo ovo: dva su čovjeka mrtva. Trebalo je da otplovite onim
brodom, gospodine Lomax. Sada mi je jasno da smo vas morali prinuditi da odete.
Lomax sjedne i uzme cigaretu iz omota na stolu. – Bilo bi to vraški zgodno za
sve vas, oče. Mogli biste i dalje vjerovati kako sam za sve ja kriv. Da čovjek koji
je odgovoran za tolika zla nije nitko od vaših ljudi.
Starac ga pogleda i namršti se pomalo zbunjeno. Na trenutak se činilo da će
progovoriti, ali se onda, očito, predomislio.
Okrene se Kitrosu. – Sada moram ići. Treba još da posjetim roditelje Nikite
Samosa.
– Hvala vam što ste došli, oče – reče Kitros.
– Zapovjedit ću ovim ljudima vani da se vrate kućama – nastavi starac. – Ako
me kasnije budete trebali, ne oklijevajte da me pozovete.
Nanovo se okrene Lomaxu oklijevajući, a onda krene prema vratima.
Kad su se vrata zatvorila za njim, Kitros priđe prozoru. Nakon nekog vremena
zadovoljno progunđa.
– Odlaze li? – upita Lomax.
– Zasad, ali vratit će se.
Stavrou je u sjeni poslovao oko stola i malog kuhala na špirit na kojem je vrila
voda u lončiću. Lomax udahne miris dobre kave. Bila je vrela i odjednom ga
ispuni novim životom, pa s užitkom uzdahne i zapali još jednu cigaretu.
Kitros sjedne s druge strane pisaćeg stola. Utakne tursku cigaretu u
jednostavni srebrni usnik i zapali je. Nagne se unazad, tako da je bio na rubu
svjetlosnog kruga, s licem u sjeni.
– Nešto me zbunjuje – reče. – Dimitri Paros je volio sudjelovati gotovo u
svemu što se događa, pa se ipak odlučio da propusti zadovoljstvo kako bi osobno
uklonio čovjeka koga mrzi. Pitam se zašto.
– Rekao je da mora obaviti neki posao.
– Mora da je to bilo nešto važno.
Kitros otvori ladicu i izvadi berettu i nož kojim je ubijen Dimitri. Bio je to
običan nož s malo zakrivljenom ručkom od roga, s okovom od mjedi. Kitros
palcem pritisne dugme i kao kakvom čarolijom pojavi se dvadesetak centimetara,
duga oštrica.
On je vrati na mjesto i namršti se. – Ne čini li vam se da je to prilično neobičan
način da se probode i ubije čovjeka?
– To je stari komandoski trik – reče Lomax. – Dajte da vam pokažem!
 Uzme nož i ustane držeći ga skrivenog u dlanu desne ruke spuštene niz bok.
Nenadano podigne ruku i oštrica iskoči kao zmijski jezik. Odloži nož na stol s
vrškom unaprijed i nanovo sjedne.
– To je zgodan način da se ubije čovjeka sprijeda i na blizinu. Smrt je
trenutačna, jer oštrica prodre u mozak.
– I to je način na koji je ubijen Dimitri Paros?
– Siguran sam. Na licu mu je još zaostao osmijeh. Mora da ste to i sami
primijetili. Ubio ga je netko koga je on dobro poznavao, pa mi je drago što mogu
naglasiti kako je teško zamisliti da bi se meni osmjehivao.
– Poen za vas – dopusti Kitros. – Samo ja to ne bih nazvao ugodnim
osmijehom.
– Nije bilo ničeg ugodnog u vezi s tim gadom – reče Lomax. – Osim toga, da
sam ga htio ubiti, zašto bih upotrijebio nož kad sam imao berettu.
Kitros uzdahne. – Sve je to zamršeno, gospodine Lomax. Da ste me bar
pričekali na molu! Sve bi moglo biti posve drukčije.
– Povijest mog života! Što sad predstoji?
– Postoje različiti neriješeni problemi. Autopsija, na primjer. Upravo je
obavlja doktor Spanos. Potom ...
Stavrou im priđe mašući ključevima, pa Lomax reče s gorčinom: – Drugim
riječima, ja sam još uvijek prvi na popisu.
– Bojim se da je tako – složi se Kitros.
– Postupajte kako vas volja. Samo ne zaboravite da sam engleski državljanin.
Kitros kimnu glavom. – Javit ću se radiom Kreti. Smjesta će obavijestiti vašu
ambasadu u Ateni. Je li to sve?
– Ne bi bilo zgorega da se presvučem. Odjeća mi je još uvijek prilično vlažna,
a u onoj ćeliji je veoma hladno.
– Vidjet ću što mogu učiniti – reče Kitros. – A sad mi morate oprostiti. Treba
da obavim još mnogo toga.

Stavrou odvede Lomaxa u ćeliju i zaključa vrata. Kad je ovaj otišao, Lomax
prebaci pokrivač preko ramena i sjedne na krevet naslonivši se leđima o zid.
Da je bar pričekao Kitrosa na molu! Ali, sad je već prekasno za takva
razmišljanja. Upao je u mrežu okolnosti koje su govorile protiv njega, pa je sad
već suđen i osuđen.
U hodniku odjeknuše koraci. Kad se okrenuo prema vratima, u rešetkastom
otvoru pojavi se lice. Stavrou otključa vrata i baci na krevet vuneni džemper. –
Evo vam barem nešto da obučete!
Lomax smaknu kaput i dohvati džemper. Dok ga je navlačio preko glave, u
sjeni se začuje kretanje i pojavi se Katina.
Lice joj je bilo veoma blijedo, a oči poput tamnih dubina. Dok su oni bez riječi
stajali u svom vlastitom, samo njihovom svijetu, Stavrou pročisti grlo.
– Samo pet minuta!
 Vrata se zatvoriše, ključ se okrene u bravi i oni ostanu sami. Ona podigne ruku
i nježno mu dotakne lice. – Jesi li dobro? Nisu li te povrijedili?
– Samo nekoliko ogrebotina. Nije spomena vrijedno.
Tek sad primijeti da joj teku suze i privuče je da sjedne na krevet. – Što je,
Katina?
– Pošla sam do Brodića da zamolim strica neka pomogne, ali me nije htio ni
vidjeti. Nikoli i ostali iz njegove bande nasmrt se opijaju. Bilo je užasno.
– Misliš da ćemo s njima imati nevolja?
Ona polako kimne glavom. – Vjerujem da namjeravaju sve srediti na svoj
način, ako ikako budu mogli.
– Jesi li to rekla Kitrosu?
Odmahnula je glavom. – Očito je izišao malo prije nego što sam ovamo stigla.
Lomax polako ustane. Osjeti da mu želucem mili nešto veoma neugodno. –
Sve se to ne čini baš povoljnim, zar ne!
– Vani, na ulici čeka bar četrdeset do pedeset ljudi – reče ona. – A svakog
minuta pristiže ih sve više.
Usta su mu se naglo osušila i on se nanovo gotovo svali na krevet. Uto ona iz
džepa kožuha izvuče automatski pištolj i pruži mu ga. – Bojim se da je prilično
star, ali to je najbolje što sam mogla nabaviti.
On šakom stisne istrošeni držak i namršti se. – Preporučuješ mi da ga
upotrijebim?
– Zar je Dimitri Paros vrijedan da se umre?
U tom trenutku kad je doznao kako i ona vjeruje da je on ubio Parosa, shvati
koliko je beznadan njegov položaj ako ostane.
– Kako to zamišljaš? – upita je. – Čak ako i savladam Stavroua, ne mogu samo
tako izići kroz prednja vrata. Postoji li stražnji izlaz?
– Straga je samo zidom ograđeno dvorište, a iza njega su isto takva dvorišta,
sve dok se ne stigne do uskog prolaza što vodi sve do obale. Čekat ću s džipom
ispred vijećnice.
– Ne zaboravi da je posvuda mrak – reče on. – Moglo bi se dogoditi da
zalutam.
Ona odmahne glavom. – Ali ne s Janijem koji će te voditi. Eno ga vani.
– A što će biti dalje?
– O svemu sam se dogovorila s Oliverom – reče mu mirno. – Ja te samo
moram dovesti do vile. On će pripremiti čamac za plovidbu. Za dvanaest sati
možeš biti u Turskoj. Doista je sve posve jednostavno.
Upravo joj je htio reći da u životu ništa nije tako lako i da ubojica ne može
naći utočište ni na vrhu svijeta, ali nije bilo vremena. U hodniku se začuše koraci,
a onda se ključ okrene u bravi.
Lomax počne ustajati, ali ga Katina uhvati za rukav. – Nemoj ga povrijediti!
– prošapće. – Dobar je čovjek.
On kratko kimne glavom i pričeka držeći automatski pištolj uz bok. Vrata
tresnuše o zid i uđe Stavrou.
 – Žao mi je, Katina – reče – ali sad već moraš otići. Ako te Kitros ovdje
zatekne, nastat će pakao.
U taj tren okrene se prema Lomaxu i nađe se suočen s otvorom cijevi pištolja.
Lice mu je problijedilo, a ramena se spustila. Činilo se da je odjednom ostario za
deset godina.
Nanovo se okrenuo Katini i ogorčeno rekao: – Kučko! Zbog ovoga ću izgubiti
službu.
– Samo radite što vam se kaže i ništa vam se neće dogoditi – reče mu Lomax.
– Skinite kravatu i opasač, pa legnite potrbuške na krevet.
Stavrou protiv volje posluša, a Lomax pruživši pištolj Katini čvrsto mu sveže
zapešća i gležnjeve. Kao čep za usta upotrijebio je njenu maramu.
Izišli su, pa on zaključa ćeliju i pođe za Katinom u ured. Ona zastane pred
vratima i bez riječi uzgleda prema njemu. On joj načas čvrsto stisne ruke i ona
ode.
Zaključao je vrata za njom.

Kad je pogledao kroz proreze kapaka, ugleda gomilu što se u skupinama

natiskivala ulicom. Čuo je glasove i razaznao prijetnje. To je bio začetak
nasilničke rulje. Trebao joj je samo predvodnik, netko koji će smoći toliko
hrabrosti da ih povede unutra. Padne mu na pamet da neće dugo potrajati, pa će
se već netko naći.
Kad je vidio kako se Katina odvozi, pođe hodnikom do stražnjih vrata. Bila
su osigurana s dva zahrđala zasuna. Prilično teško ih je otkračunao, a onda pokuša
otvoriti vrata. Budući da se ni tada nisu pomakla, zatakne automatski pištolj u
stražnji džep hlača i počne iskušavati pet-šest ključeva s koluta. Četvrti ključ se
okrene u bravi, Lomax otvori vrata i oprezno iziđe.
Bilo je veoma tiho. Zastao je na trenutak čekajući da mu se oči priviknu na
tamu prije nego što pođe dalje.
Zid je po svoj prilici bio visok oko tri i pol metra. Zastao je da ga promotri
sve do vrha, ali se uto začuje kako se kamen omaknuo pod obućom, a odmah
zatim kraj njega je već stajao Jani.
– Ovamo, gospodine Lomax – reče. – Tamo u kutu je stara maslina.
– Prava si ljudina! – Lomax mu položi ruku na rame. – Hajdemo! Nemamo
mnogo vremena.
Dječak pođe. Lomax ga je sustopice slijedio. Žbuka između kamenja počela
se već runiti ostavljajući dobra uporišta, pa je Lomax između masline i zida brzo
napredovao. Za nekoliko trenutaka bio je na vrhu.
Dječak se nije zaustavljao sve dok nisu preskočili još nekoliko zidova i
konačno se našli u nekakvom skladištu drvene građe. Prišao je širokim
dvostrukim vratima, otvorio okance i pogledao van. Odmah zatim kimnuo je
glavom i provukao se kroz odškrinuta vrata.
 Nalazili su se u popločenom uskom prolazu koji je vodio između kamenih
zidova. Posvuda je vladao mrak. Tek na pola puta iz zida je stršila jedina ulična
svjetiljka.
Jani se upravo okrenuo i zaustio da nešto kaže, kad se s drugog kraja prolaza
začuje kretanje i neki glas vikne na grčkome: – Bježi! Englez bježi!
Istog časa ispaljena su dva hica, tako brzo da se svakome, osim onom koji ima
uvježban sluh, moglo učiniti da je ispaljen samo jedan hitac. Jani potrči što ga
noge nose, a Lomax iz stražnjeg džepa trgne automatski pištolj da odgovori
vatrom. Povuče obarač, ali pištolj zataji.
Još uvijek stežući u ruci nekorisno oružje, on se okrene i potrči. Oči su mu
bile prikovane uz svjetiljku na pola puta prolaza. Teški koraci po kamenim
pločama iza njega odjekivali su od zidova. Nanovo se začuje hitac i nešto mu
prozuji kraj uha.
Upravo tada Jani je protrčavao ispod svjetiljke.
Osvrnuo se da pogleda unatrag, pa Lomax zavitla automatski pištolj u
svjetiljku. Prolaz odjednom obavije tama. Lomax gurne Janija da nanovo potrči.
Začas stigoše do kraja prolaza. Jedva hvatajući dah, Jani dovikne preko
ramena: – Pazite, gospodine Lomax! Evo nas nanovo na obali. – Usporio je trk i
odmah iza ugla utrčao u raširene ruke kršnog ribara.
Ovaj srdito opsova i uhvati dječaka za košulju. Lomax brzo pritrča, uhvati
ribara za desni zglavak i koristeći se bokom kao polugom pribije ribara uz zid.
– Kidaj, Jani! – žurno mu reče, a Jani šmugne preko ulice i nestane u mraku.
Ribar se otrgne i krene naprijed ispruživši goleme ruke. Lomax hitro odstupi
za korak i udari ga u želudac. Dok je čovjek padao, Lomax postane svjestan
zbrkanih povika, okrene se i vidje da nije ni pedesetak metara udaljen od Brodića.
Pred Brodićem je bio parkiran već prepun, kamion, dok se oko njega skupljalo
još ljudi. Na svjetlu što je prodiralo kroz prozore, posve jasno je vidio kako Nikoli
Aleko gleda prema njemu. Kad su ga prepoznali, gomila odjednom zaurla. Lomax
potrči da spasi goli život.
Skrenuo je u strmu ulicu što vodi prema trgu, okliznuo se o zaobljene ploče,
a za sobom začuje dublji zvuk motora kad je kamion krenuo uzbrdo.
U noćnom zraku su se nadvikivali glasovi koji požuruju vozača, a nekoliko
ljudi je iskočilo i potrčalo za njim, nadajući se da će na uzbrdici biti brži negoli
pretovareni kamion.
Još jednom se okliznuo i pao. U noć se diže urlik nalik na glasan lavež. Digao
se i dotrčao na trg.
Netko pripuca iz sačmarice. Sagnuo se i sačma zafijuka kroz zrak iznad
njegove glave. Uto se pojavi džip i pobočke se poče klizati po vlažnim pločama
kad je Katina naglo zakočila.
Ona ustane, prisloni pušku o rame i ispali četiri metka koji se odbiše od tla
ispred kamiona prinudivši ga da stane, a one koji su bili na nogama da potraže
zaklon.
 Čekala ga je podignuta ovratnika svog kožuha, lica kao da je isklesano od
kamena, držeći vinčesterku s dalekozorom, pušku koju joj je dao na imanju one
davne noći.
Gotovo se srušio na sjedalo za suvozača, a ona mu pruži vinčesterku i mirno
upita:
– Što je s Janijem?
– Upali smo u malu gužvu – izgovori bez daha – ali, s njim je sve u redu.
Zaboga, gubimo se odavde!
Ona uključi motor i veoma brzo krene preko trga. Kad su zašli u uski put što
vodi izvan grada i preko mosta, pojavio se drugi kamion. Lomax na trenutak
ugleda preneraženo, prestravljeno lice vozača prije nego što je okrenuo volan
udarivši vozilom o zid. Put je bio zakrčen.
Katina brzo poveze natraške i nanovo krene preko trga. Drugi je kamion već
savladao uzbrdicu i sad se brzo kretao da zakrči jedini preostali izlaz, drum prema
drugoj strani otoka.
Vozač je u posljednjem trenutku zakočio da izbjegne sudar i Katina krene
džipom tamnom, zavojitom ulicom između kuća, a onda blatnjavim drumom što
vodi prema imanju.
Što god sad da se dogodi, preostao im je samo jedan put kojim mogu stići do
vile. Preko planine i pješke.
 16.

Bijeg prema skloništu

STIGLI SU NA IMANJE dobrih pet minuta prije kamiona. Katina zaustavi džip u
dvorištu, pokraj štaglja. Lomax siđe, prigne se nad valovom i pljusne vodu u lice.
Kad je podigao glavu, primijeti da ga ona pomalo radoznalo gleda.
– Što je? – upita.
– Nekad smo već stajali ovdje – odgovori mu polako.
On kimne glavom. – Sjećam se.
Uzdrhtala je. – Je li to onda ili sad, Hugh?
– Ne znam, Katina – reče ozbiljno. – Možda je na neki čudan način jedno
samo dio drugoga.
Ona posegne i prihvati ga za ruku, a on u tom trenu potpuno sigurno shvati da
je ona ono što je uvijek želio. Poljubi je u usta, a iza njih kamion prijeđe preko
ruba udoline i krene nizbrdo prema imanju.
Prešli su preko dvorišta, sagnuli se iza ograde i kroz maslinik krenuli uz
obronak. Katina je vodila. Bez obzira na mrak, kretala se sigurno poznatim tlom.
U daljini zloslutno, poput topovskog pucnja, odjekne grom. Inače je nad
svime, kao kakav pokrov, visjela čudna, neprirodna tišina. Dolje, u dvorištu,
kamion se zaustavio, motor presta raditi i začuje se tresak vrata.
Katina iziđe iz zaklona maslinika i krene preko pustog obronka. Lomax požuri
za njom. Upravo u taj tren gomila oblaka odvalja se s mjeseca. Odjednom se sve
kupalo u okrutnoj bijeloj svjetlosti.
Kad su ih ugledali, odozdo se začuje nenadani krik. Lomax se okrene i baci
kratak pogled u udolinu. Mogao je sve posve jasno vidjeti, kamion usred dvorišta
i bijela lica ljudi koji gledaju prema gore. Iza njih drugi se kamion već spuštao
stazom prema imanju.
Katina je već prevalila pola puta uz pusti obronak, pa on opusti remen na
vinčesterki, prebaci je preko grudi i požuri za Katinom.
Bio je to neobičan osjećaj da te opet gone. Osjećao je staro, poznato uzbuđenje
koje prožima meso i izoštrava sva osjetila. Zastao je na rubu malog platoa i načas
pogledao prema dolje. Vidio je kako se hajkači već svrstavaju u iskidani lanac i
kreću uz padinu. Neki su od njih nosili svjetiljke, a kad se i drugi kamion
zaustavio, začuje se uzbuđeni lavež pasa.
Odjekne pucanj i metak fijukne u noć izgubivši se u prostoru bez nade da će
pogoditi cilj. Lomax se povuče za korak da ga ne mogu vidjeti.
Katina mu priđe zabrinuta lica. – Kitros ne može biti s njima. On to nikad ne
bi dopustio.
Lomax nadlanicom otare znoj s obrva. – Nema razloga za zabrinutost. Dobro
smo odmakli.
 Ona odmahne glavom. – Ne budi tako siguran! To su uglavnom ratari i pastiri.
Poznaju planinu. Mogu se kretati dvostruko brže negoli mi.
Namjesto da ukoso presiječe strmi obronak, ona pođe ravno prema gore, pa i
Lomax krene za njom. Kosina je postajala sve strmija, tako da je na kraju bila
gotovo okomita, s ponekim čuperkom oštre trave što izbija iz gole stijene.
Stigli su do podnožja izbočine od odronjenog kamenja i škriljevca. Ona
zastane i baci pogled preko ramena. – Možeš li? – upita ga zabrinuto kad joj se
pridružio.
On se uspije osmjehnuti. – Recimo da nisam više tako mlad kao što sam bio.
Nastavila se penjati, polako i sigurno, provjeravajući svaki busen, svaki grm,
svaku stijenu. Lomax ju je slijedio. Nakon nekog vremena zaboravio je ljude koji
ih gone, zaboravio je opasnost i obuzme ga čudna radost.
Jednom se čvrsto oslonio na veliku oblu stijenu i ona se oslobodi ležišta, tako
da se morao brzo baciti u stranu. Stijena odskoči i strovali se niz padinu, dok je
zvuk njene grmljavine odjekivao u noći.
Načas zavlada posvemašnji muk, a onda se odozgo začuje miran Katinin glas:
– Jesi li čitav?
– Zasad jesam – odazva se tiho i nastavi se penjati.
Časak zatim tlo postane ravnije i on se nađe na rubu prostrane visoravni.
Okrene se i uporno zagleda u tamu udoline, ali nije mogao zapaziti ni traga
gonitelja.
Priđe mu Katina. – Pošli su lakšim putem – reče. – Sjećaš li se staze kojom
smo krenuli one prve noći kad sam te odvela u vilu?
– A kuda ćemo sad? – upita Lomax.
Ona se okrene i pokaže golemi kameni zid pred njima s druge strane visoravni.
Zapljuskivala ga je mjesečina, a raspukline i rasjekline širile su se preko njega
poput tamnih prstiju. Lomax tiho zazviždi. – Jesi li sigurna da je to moguće?
Kimnula je glavom. – O da, popela sam se na taj stjenjak nekoliko puta još
dok sam bila djevojčica. Uopće nije tako strašno kao što se čini.
Kad ga je zabrinuto pogledala, on se osmjehne. – Pa i tako nemamo mnogo
izbora, zar ne?
Ona se okrene i pođe preko visoravni birajući put između povelikih stijena.
Kad su stigli do podnožja stjenjaka, Lomax primijeti kako stijena zapravo i nije
okomita nego da se sastoji od ponešto ukošenih velikih kamenih ploča, većinom
polomljenih i prošaranih s tisuću rasjeda.
Katina se odmah počela penjati, pa i Lomax pođe za njom. Pogledao je dolje
tek onda kad se popeo desetak-petnaestak metara. Načas mu se učinilo kao da
lebdi u prostoru i da ga neka divovska ruka nastoji otrgnuti od stijena. Duboko
udahnu i sklopi oči. Kad ih je otvorio, sve je opet bilo u redu.
Iza toga više nije gledao dolje, nego se postojano i snažno penjao. Pet minuta
kasnije uspeo se preko ruba na prostrani izbojak koji je dijelom natkrivala
istaknuta kamena ploča. Katina ga je čekala.
– Je li ti dobro?
 Sad kad se prestao penjati, osjeti kako mu drhte udovi, ali s pouzdanjem
kimne glavom. – Hoćemo li se ovdje zaustaviti?
Ona odmahne. – Nemamo vremena. Čak i ovako, bit ćemo sretni ako
stignemo do hrama prije najboljih penjača koji su krenuli stazom.
Nanovo se počela hitro penjati. Lomax ju je slijedio nastojeći da zaboravi bol
u udovima, usredotočivši se na stjenjak. S mora je dopirao vjetar i prodirao mu
kroz vuneni džemper. Nanovo se začuje tutanj grmljavine, ali ovaj put mnogo
bliže.
Uspeo se preko ruba posljednje goleme istaknute kamene ploče gdje ga je
čekala Katina. Iznad njih se okomito uzdizao tridesetak metara visoki kameni zid.
Lomax iskrivi vrat da ga što bolje promotri dok mu se od hladnog vjetra počeo
sušiti znoj na licu.
Ona se okrene i pokaže mračan otvor poput dimnjaka koji se kroz živu stijenu
uspinjao sve do vrha grebena. – Izgleda gadno, ali to je lakši dio uspona.
Morao se prisiliti da se osmjehne. – Vjerujem ti na riječ.
Pričekao je dok se nije izgubila u tami iznad njega i tek onda pođe za njom.
Prebacio je vinčesterku preko vrata i upotrijebio uobičajenu alpinističku tehniku
pri penjanju. Odupirao se leđima o jednu stijenu, a nogama o drugu i odmarao
svakih pet-šest metara.
Ubrzo je otkrio da se može sasvim dobro penjati, jer je čvrstih uporišta bilo
dovoljno. Deset minuta kasnije prebaci se preko ruba i pridruži se Katini.
Stajali su na ivici glavne visoravni, na vrhu planine. Za leđima im je, udaljen
oko trista metara, bio hram s Ahilovom grobnicom. Ispod njih se na mjesečini,
sve do mora, prostirala cijela južna strana otoka.
Bio je to nevjerojatan prizor, ali Lomax je stalno bio svjestan neprirodne
tišine. S horizonta se brzo kretao taman pokrov postupno zastirući sve više
zvijezda.
Iznad njih odjekne grmljavina, pa Katina reče: – Ubrzo će izbiti oluja. To će
nam biti dobra zaštita dok budemo silazili.
Upravo su krenuli, kad se odnekud zdesna začuo tihi uzvik što ga je do njih
donio vjetar. Lomax se okrenuo baš onda kad su se na najudaljenijem rubu
visoravni pojavila tri čovjeka s dva psa. Nisu bili udaljeni više od dvjesto metara
i jasno su se vidjeli na sjajnoj mjesečini.
On podigne vinčesterku i opali samo jednom. Jedan od pasa poskoči i nestane
preko ruba.
– To će ih nakratko zadržati. – Gurne Katinu naprijed. – Gubimo se odavde!
Pohitali su prema hramu. Katina je trčala ispred njega. Lomax se osvrne i baci
brz pogled nadesno. Tri čovjeka s preostalim psom kretali su se veoma hitro,
uporedo s njima, s očitom namjerom da im presijeku put. Jedan od njih je bio
dobrih pedeset metara ispred svojih drugova i još je uvijek uporno odmicao.
Časak zatim svi su nestali iza male uzvisine.
Lomax je slijedio Katinu između golemih stijena, kližući se i posrćući na
neravnom tlu, a onda se stubama uspne na terasu. Upravo su između stupova
krenuli preko poda popločenog mozaikom, kad se zdesna iz sjene pojavi Nikoli
Aleko i potrča im u susret.
Na licu mu se isticao crni povez preko oka, dok su mu zubi bili divljački
iskešeni. U desnoj ruci stiskao je golemi ribarski nož kome se oštrica mutno
svjetlucala.
Lomax žestoko odgurne Katinu u stranu i presretne Nikolija u trku. Kad se
nož podigao, on ga odbije cijevlju vinčesterke, a kundakom udari po nezaštićenoj
vilici. Aleko bez glasa zatetura unazad, udari u stup i svali se licem prema tlu.

Dok je Lomax silazio niz obronak do udubljenja, začuo se strahovit udar groma.
Počelo je kišiti. Prošao je pokraj kolibe i uputio se za Katinom nesigurnim
nasipom škriljevca i rahle zemlje niz stotinjak metara visoku strmu guduru.
Kad je Katina stigla do pola puta, zastala je i osvrnula se. Upravo u tom
trenutku noga joj se omakne. Očajnički se ukopavala petama u škriljevac i
njegovom površinom kao da prođe mrmorenje. Lomax je nastavio silaziti i ubrzo
su bili nanovo zajedno.
Dotad se kiša pretvorila u pravi prolom oblaka zaglušujući svaki zvuk.
Nagnuo se prema njoj i hrabreći je kimnu glavom, a tad strahovit blijesak munje
učas pretvori noć u dan. Usta su joj se otvorila u bezglasan krik.
Naglo se okrenuo. Na rubu udubljenja, ni dvadesetak metara od njih, stajala
su dva Alekova druga i preostali pas. Istog trena pas se otisne od tla.
Kad je doskočio, Lomax divlje zamahne vinčesterkom i odjednom kao da se
cijela zemlja pokrenula pod njima. Bio je svjestan da Katina vrišti, da pas reži, a
tada se svi počeše klizati niz guduru na golemom valu zemlje i škriljevca.
Ispustio je vinčesterku i s obje se ruke uhvatio za obronak, ali već je bilo
prekasno. Cijeli jedan strahoviti trenutak činilo mu se da ga vjetar nosi kroz tamu
i kišu, a onda se sve počne usporavati na dnu gudure.
Čuo je kako ga Katina zove kroz mrak i otkliže se niz obronak do nje. Stajala
je pokraj goleme osamljene stijene, do koljena u vodi. Zabrinuto posegne za
njom. – Jesi li čitava?
Bacila mu se u naručje i obavila mu ruke oko vrata. – Mislila sam da se nikad
neću zaustaviti.
– Barem smo u prokleto kratko vrijeme prevalili veliki put nizbrdo – reče on.
– Bilo bi dobro da to iskoristimo.
Upravo dok je to izgovarao zasu ih škriljevac i rahla zemlja, a odozgo se
začuje režanje psa. Iskočio je iz tame i uz pljusak doskočio na dva metra od njih.
Lomax odgurne Katinu ustranu i s obje ruke dohvati povelik kamen i svom
snagom ga baci upravo kad se pas spremao na skok. Začuo je jeziv zvuk
drobljenja, lovački pas nekako čudno zacvili i prevalivši se na bok pljusne u vodu.
Lomax odvrati glavu boreći se za dah. Uhvatio je Katinu za mišicu, pa se
preko klizavog kamenja izvukoše iz mlake. Trenutak kasnije već su kroz pljusak
silazili niz padinu.
 17.

Ispovjedaonica

KAD SU STIGLI do vile, Katina je već primjetno šepala, tako da ju je Lomax

pridržavao dok su se izvlačili iz jarka i prelazili put.
Glavna ulazna vrata bila su otvorena, a svjetiljka što visi sa ulaznog svoda
njihala se na vjetru, tako da je pjega svjetla u stalnim razmacima prodirala u tamu
i nanovo se povlačila.
Krenuli su uskom popločenom stazom između maslina. Činilo se da šum kiše
zaglušuje svaki drugi zvuk. Lomax je bio mokar do kože, a tamna kosa slijepila
mu se uz čelo. Svi su ga mišići tako boljeli da je samo s naporom stavljao nogu
pred nogu.
Katina je mogla svaki čas potpuno klonuti. Živci i tetive bili su joj krajnje
napeti. Kad su stigli do ruba maslinika, zateturala je i on je hitro prihvati.
Čvrsto ju je prigrlio i nježno rekao: – Sad smo već blizu. Još samo malo, pa
je sve prošlo.
Uto začuje zvukove klavira, kao što ih je nekad ovdje već čuo, čeznutljive i
sjetne. Još jednom je bio uhvaćen na presjeku između sadašnjice i prošlosti. Dok
je tako stajao na kiši držeći djevojku u naručju, glazba ga je ispunjala čudnom
bolnom tugom.
Francuski prozor je bio pritvoren, samo se dio crvenog baršunastog zastora
nadimao na kiši kad bi ga podigao zapuh vjetra. Katina odmakne zastor i oni uđu.
U velikom kamenom kaminu na vatri su plamtjele cjepanice. Soba je bila
osvijetljena svjetiljkom koja je stajala na klaviru. U toj rasvjeti Van Hornova je
kosa sjala poput srebra.
Na sebi je imao kućnu jaknu od rebraste zelene svile. Skočio je na noge i
krenuo naprijed, dok mu se lice mrštilo.
– Mislio sam da nikad nećete stići. Što se dogodilo?
U taj tren Katina uzdahne i počne padati. Lomax je prihvati, podigne u naručje
i odnese do ležaljke.
Van Horn sjedne do nje, palcem joj zadigne kapak i provjeri bilo. Časak zatim
uzgleda. – Potpuno je iscrpljena. Nalijte konjaka. Tamo je u vitrini ispod polica
za knjige.
Lomax nađe bocu i dvije čaše, pa se vrati. Napuni jednu čašu i pruži je Van
Hornu, a onda nalije piće i sebi.
Tekućina ga je palila dok se slivala u želudac, ali on još jednom napuni čašu.
Promatrao je kako Van Horn podiže Katini glavu i na silu joj otvara usta. Ona se
zagrcne i počne kašljati, ali joj se uto rasklopiše oči.
Pokušala je da ustane. Van Horn joj reče: – Dobro je, draga. Nalaziš se u vili.
 Gledala ga je ukočena pogleda, a tada kao da joj je nešto zaiskrilo u očima. –
Je li čamac spreman?
On kimne glavom, a ona spusti noge na pod. – Zbog čega onda još sjedimo
ovdje?
Pokuša ustati, ali je Lomax blago odgurne na ležaj. – Nema žurbe, Katina –
reče. – Ne više. Nikamo ja ne idem.
Zbunjeno se zagledala u njega dok joj se lice mrštilo. Van Horn progovori: –
Ne budite ludi, Lomax. Čuo sam kako ste optužili Alexiasa da je umorio Dimitrija
Parosa, ali vam ni đavo ne bi mogao pomoći da to dokažete.
Lomax se posluži cigaretom iz srebrne kutije na klaviru, polako je zapali i
otpuhne veliki kolut dima. Osjećao se veoma umornim, a ispod desnog oka
javljao mu se stalan lagani bol.
– Ali ja ne mislim da je Alexias ubio Dimitrija – reče tiho. – Mislim da ste to
učinili vi.
Nanovo se javi grmljavina i snažniji nalet kiše zabubnja o prozor. Izraz Van
Hornova lica uopće se nije promijenio. On mirno reče: – Jeste li potpuno sigurni
u to o čemu govorite?
Katina ustane i pođe naprijed. Na blijedom licu oči su joj bile neobično velike.
– Što time želiš reći, Hugh?
On joj nježno spusti ruke na ramena. – Netko je sinoć pokušao da me ubije u
prolazu iza zatvora. Netko koji je znao da ću izići. A što se tiče automatskog
pištolja što si mi ga dala, zbog nekog neobjašnjivog razloga nije htio opaliti.
Ona uzgleda prema njemu očima u kojima se čitao užas, a on nastavi: – Je li
Van Horn znao da tvoj stric svakog četvrtka navečer igra šah s ocem Ivanom
Mikalijem?
Ona kimne glavom. – Svi su znali.
– Zašto mi onda nije rekao neka ne gubim uzalud vrijeme kad sam ga
obavijestio da namjeravam posjetiti tvog strica.
Ona se polako okrene i zagleda u Van Horna.
Lomax nastavi: – Kad sam stigao na imanje, Dimitri i braća Samos već su me
čekali u tami. Postoji jedino moguće objašnjenje. Dimitri me očekivao jer ga je
netko obavijestio da ću doći. A samo jedna osoba je to znala.
Van Horn se bezbrižno osmjehne. – Zaboga, kako sam mogao na vrijeme stići
do njega? Katina je uzela džip.
Sad mu je Katina odgovorila: – Kad sam došla iz kuhinje, zatekla sam vas
kako telefonom razgovarate s nekim. A svi znaju da Dimitri gotovo svake večeri
radi u Brodiću.
Van Horn zapali cigaretu. Ruka mu je bila mirna, kao da je od kamena. – Još
uvijek ne možete dokazati da sam bio na imanju u doba kad se dogodilo umorstvo.
Nijedna porota na svijetu neće ni načas prihvatiti tvrdnju da čovjek mojih godina
i mog zdravstvenog stanja može iste noći u nekoliko sati dvaput prijeći planinu.
– To me zabrinjavalo neko vrijeme – prizna Lomax. – Sve dok se nisam sjetio
da mi je Katina jednom rekla kako u podnožju hridine nedaleko od imanja postoji
mol. – Pogleda prema njoj. – Što misliš, koliko treba odavde do tamo morskim
putem?
– Dvadeset minuta – reče ona. – Ja sam to često činila. A i Oliver.
Lomax ispitivački pogleda Van Horna. – Možete li jamčiti da čamac ove noći
nije isplovljavao? Uvijek možemo provjeriti.
– Sve to nema smisla – reče Van Horn. – Kakav bih ja motiv mogao imati da
ubijem Dimitrija Parosa?
– Ovo je samo nagađanje, ali bih rekao da je otkrio kako ste vi čovjek
odgovoran za smrt njegova oca – reče Lomax.
Katina naglo ispusti dah kroz zube, što je zazvučalo poput siktanja. Na
trenutak se činilo kao da će se Van Hornova prisebnost pokolebati, ali on nađe
snage da se pribere. – To nije dovoljno uvjerljivo, Lomax. Svi znaju što sam sve
propatio u Fonkiju.
– Dok smo danas poslijepodne o tome raspravljali, rekao sam vam da je po
mojem mišljenju izdajica Alexias Pavlo – reče Lomax. – Naglasili ste da onda
moram razjasniti kako ta da su Nijemci došli najprije po njega. Imam nešto bolje.
Mogu objasniti kako su došli do vas.
– Bojim se da ne znate što govorite – reče Van Horn, ali mu se iz lica izgubila
sva boja, a duboke crte izbrazdaše mu čelo.
– Kad sam prvi put došao u ovu kuću prije sedamnaest godina, Joe Boyd je
posudio svezak vaših ratnih pjesama pod naslovom Preživjeli – reče mu Lomax.
– Bio je povezan u zelenu kožu i s vašim vlastitim zlatnim potpisom, a pripadao
je kompletu vaših sabranih djela.
Prišao je polici za knjige i vratio se s tankim zelenim sveskom. Položio ga je
na stol za kavu. – To je ta knjiga. Primijetio sam je već ranije kad me Katina
dovezla iz hotela da se sastanem s vama. Tek sam večeras shvatio da ne bi smjela
biti ovdje.
– Ne razumijem – reče Katina.
– Mislim da Van Horn razumije. Vidiš, Joe Boyd je zaboravio vratiti knjigu.
Ponio ju je sa sobom u džepu bluze kad je pošao u akciju. Poslije svih tih godina
sjetio, sam se toga tek večeras. Mora da su je Nijemci našli kad su mu pretraživali
odjeću. Pomislio sam da nije čudno što se Steiner nasmijao kad sam mu rekao da
nismo bili ni s kim u vezi na ovom otoku.
Van Horn uzme knjigu i pregleda je. Nakon nekog vremena uzdahne: – Bila
bi šteta da je komplet ostao nepotpun. Poklonio mi ga je moj američki izdavač
neposredno prije rata.
Prijeđe preko sobe do police za knjige, uloži svezak na mjesto, a onda uzme
brušenu bocu i nalije piće. Kad je progovorio, glas mu je zvučao neobično
udaljeno. Bilo je gotovo tako kao da raspravlja o nečemu što se dogodilo nekome
drugom.
– Dakako, imate pravo. Našli su knjigu i Steiner je došao ravno k meni.
Pokušao sam okolišati, ali sve je bilo uzalud.
Katina pođe prema njemu lagano vukući desnu nogu. – Zašto ste im rekli.
 Pokušao se okrenuti, ali ga ona uhvati za mišicu i okrene ga prema sebi. –
Zašto, Olivere?
Slegnuo je ramenima. – Zato jer sam se bojao. Prijetili su mi da će me poslati
u glavni štab Gestapoa u Ateni.
– Je li to bilo sve?
Van Horn odmahne glavom. – Ne. Steiner se zakleo da će uništiti svaki
predmet moje zbirke. Razbio je amforu samo zato da mi pokaže kako se ne šali.
Ona se okrene s izrazom gnušanja na licu. Lomax reče: – Zašto vas je Steiner
zadržao u gradskom zatvoru namjesto da vas s drugima otpremi u Fonki?
– Vaša navodna smrt na putu prema Kreti pružila mu je priliku da vas proglasi
žrtvenim jarcem – objasni mu Van Horn. – Steiner me na osnovi izveštaja o mom
zdravstvenom stanju namjeravao pustiti nakon šest mjeseci.
– Tako da možete nastaviti izdavati svoje prijatelje? – upita Katina.
On se i ne obazre na nju i nastavi: – Na nesreću, Steiner je poginuo, a njegov
nasljednik nije znao ništa o našem dogovoru. Ubrzo nakon što je preuzeo
zapovjedništvo, dao je da me otpreme u Fonki.
– I tako ste osudili svoje prijatelje na zemaljski pakao jer ste se bojali – reče
Katina. – I zbog svoje glupe zbirke.
– Pretrpio sam kao bilo tko drugi – reče on. – Vidjeli ste što su mi učinili,
Lomax. Kad ste mi rekli da sumnjate na Alexiasa i da se namjeravate s njim
razračunati, zahvatila me panika. Znao sam da ste sposobni nešto pronaći, ako
budete dovoljno prekapali unaokolo.
– I tako ste se povezali s Dimitrijem?
Van Horn kimne glavom. – Rekao mi je da će se za sve pobrinuti, ali je uporno
zahtijevao da se vidimo. Kako ste i pretpostavili, pošao sam čamcem. Kad sam
stigao, bio je pijan. Očito je bio zbrojio dva i dva.
– I shvatili ste da vas namjerava ucijeniti?
– Na stolu se nalazio nož za rasijecanje ribe. Pomislio sam da će, ako
upotrijebim taj nož, Kitros zaključiti da je ubojica neki ribar.
– Prilično neobičan način da se probode čovjeka!
Van Horn slegne ramenima. – Taj sam trik naučio u rovovima. Čovjek
zapravo nikad ne zaboravlja kako se to radi. Vi biste to morali znati bolje od
većine ljudi.
Lomax se ne obazre na taj niski udarac. – A što se tiče onoga što se dogodilo
u prolazu iza zatvora? Jesam li imao pravo?
Van Horn kimne glavom. – Kad je Katina stigla u vilu i zatražila od mene
neka pomognem, nisam je mogao samo tako odbiti. Uzgred rečeno, automatski
pištolj koji sam joj dao imao je oštećenu udarnu iglu. Kad se odvezla džipom,
slijedio sam je do grada na starom biciklu koji smo godinama držali u spremištu.
Lomax je osjetio kako ga svladava umor, a bol u glavi bivao je sve jači. – I
tako ste ubili – reče – i prinudili me da i ja ubijem. A zašto, Van Horne? S kojim
ciljem?
– Ne znam – odgovori Van Horn. – Zaista ne znam. Ima li bilo što ikakva
cilja?
 Zavuče ruku u desni džep i izvadi pištolj. Katina ustukne za korak, a Lomax
reče: – Još ubijanja, Van Horne? Ali, nećete se moći zadržati na meni. Što je s
Katinom? Hoćete li i nju ustrijeliti?
– Ne bih rekao – javi se poznati glas. Kroz francuski prozor uđe Kitros, a s
njim rame uz rame i Alexias Pavlo.
Van Horn načas skrene pogled prema njima, a Lomax odgurne Katinu u stranu
i skoči. Bio je prespor. Van Horn opali iz neposredne blizine. Teški metak pogodi
Lomaxa u desno rame i odbaci ga na klavir.
Katina vrisne, a on zamahne rukom prema svjetiljci i sruši je. Sobu obavije
mrak, a on klizne na pod.
 18.

Prah i pepeo

Nekoliko trenutaka vladale su samo tama i zbrka. Lomax je bio svjestan Katinine
blizine. Kad su planula glavna svjetla, Van Hornu i Alexiasu nije bilo ni traga.
Kitros krene od prekidača prema vratima što vode u predvorje, ali ih nije mogao
otvoriti.
Okrenuo se i mirno rekao: – Neće daleko stići. Predvidio sam što se može
dogoditi, pa sam kad smo stigli zaključao glavna vrata, a Stavrou čuva stazu što
vodi prema hridini.
Lomax posegne za rubom klavira da ustane i Katina pohita da mu pomogne.
Rana na ramenu je stalno krvarila. Od izvezenog stolnjačića ona brzo načini
debeli jastučić i ugura ga ispod njegova džempera.
Kitros priđe. – Je li loše?
Lomax odmahne glavom.
– Preživjet ću. Otkad ste na terasi?
– Već dosta dugo. Ali, to i nije važno – osmjehne se Kitros. – Znao sam sve i
prije nego što sam ovamo stigao. Rekao sam vam kako čekam da doktor Spanos
obavi autopsiju. Došao je do veoma zanimljivih zaključaka.
– Ne razumijem – reče Lomax.
– Prvo, Dimitri Paros je ubijen mnogo prije nego što smo pretpostavljali.
Činjenica da mu je tijelo bilo tako blizu vatri usporila je rigor mortis.
– A drugo?
– Dok je padao, ubijenom čoveku se razbio ručni sat. Stao je točno u devet
sati. – Kitros uzdahne. – Morate oprostiti jednostavnom otočkom policajcu što tu
činjenicu nije prije uočio.
– A u devet sati ja sam bio na moru s braćom Samos.
– Dok je Alexias igrao šah s ocem Ivanom.
– Ali, što vas je navelo da posumnjate u Van Horna?
– U prvom redu puka logika – reče Kitros. – Riki Samos je priznao da je netko
obavijestio Dimitrija kako namjeravate poći na imanje, samo nije znao tko. Prema
onome što ste mi ranije rekli to je mogla biti samo jedna osoba. Potom sam
doznao da je Dimitri napustio Brodić čim ga je netko nazvao, a na otoku ima
veoma malo telefona.
– I telefonist se sjetio tko je nazvao?
Kitros kimne glavom. – Zaustavio sam se da povedem Alexiasa, a onda sam
čuo da ste pobjegli iz zatvora. Uto se u policijskoj stanici pojavio i Jani. Bio je
očajan, jer je vjerovao da će vas u planini rastrgati na komade.
– A vi se toga niste bojali? – reče Lomax.
 Kitros dopusti sebi lak osmijeh. – Držao sam da nema straha, kad se uzmu u
obzir vaše nekadašnje dogodovštine na ovom otoku.
– Još nešto na čemu treba zahvaliti Janiju – reče Katina.
Kitros potvrdi glavom. – Dobar je to dječak. Šteta što nema nikoga da se
pobrine za njegov odgoj.
– Mislim da se to može urediti – reče Lomax.
Izvana kroz kišu jasno odjekne pucanj. Alexias uđe s terase. – U vrtu je – reče
promukla glasa.
Kitros otkopča futrolu i izvuče automatski pištolj. – Mislim da bi bilo dobro
da ostanete ovdje.
Potom pođe prema prozoru. Lomax ga je slijedio. Vani su se kišne kapi poput
strelica probijale kroz svjetlo koje se prelijevalo preko terase sve do žbunova, a
dalje je vladao mrak.
Začu se još jedan revolverski hitac, a. potom uslijedi oporo zlokobno štektanje
automatskog pištolja. – Stavrou – reče Kitros, pretrči preko terase i izgubi se u
vrtu.
Kroz kišu dopre slab zvuk mnogih glasova i lavež pasa. Katina dotakne
Lomaxa za rukav i upozori ga na ljude koji se kroz mrak s druge strane puta
spuštaju niz padinu prema vili dok im svjetiljke sjaje u noći kao oči.
U vrtu je sve bilo tiho i Lomax posluša nenadani unutarnji poticaj pa držeći
se za ranjeno rame potrči preko terase i uvuče se među grmlje. Katina ga sustigne.
– To je ludost – prosvjedovala je.
On ne odgovori nego se nastavi oprezno probijati između maslina s kojih je
kapala voda. Iznad njih je s obronka planine dopirala sve glasnija i sve zlosutnija
vika.
Iza jednog stabla im pristupi Kitros. Prije nego što je progovorio, u grmlju s
druge strane vrta začuje se kretanje i automatski pištolj nanovo zaštekta. Stavrou
povika nešto nerazumljivo, a iz grmlja, rukom štiteći lice, istrča Van Horn.
Naglo se osloni o stablo. Stajao je i uporno ih gledao, dok mu se dah uzdizao
u vlažni zrak poput bijele maglice. Na žutom svjetlu svjetiljke koža mu je bila
poput pergamenta. Izgledao je staro, umorno i pobijeđeno.
Okrenuo se i automobilskom stazom posrćući krenuo prema glavnom ulazu.
Kad je stigao do njega, gomila ljudi se sjurila s obronka i preplavila put.
Lomax i Katina su zastali. Uto ih dostiže Alexias i stane iza njih. Vladala je
neobična tišina. Kao da su ljudi s one strane vrata shvatili da se događa nešto
izvanredno.
Ispod stabala se pojavi Stavrou i stane. Cijev njegova automatskog pištolja
bila je upravljena prema glavnim vratima.
Kitros mu kimne glavom, a sam pođe naprijed. Kad je stao, noge su mu bile
ponešto raskoračene, a pištolj spušten uz bok.
– Bacite revolver, gospodine Van Horne! – reče. – Neka nitko više ne strada
zbog svega ovoga!
 Van Horn počne dizati revolver, gotovo kao na usporenom filmu, dok mu se
prst stezao na obaraču. Istog časa Kitros naglo podiže oružje i opali. Teški metak
odbaci Van Horna na vrata, a gomila se žurno rasprši.
Van Horn posegne unazad, lijevom rukom grčevito uhvati željeznu šipku da
se održi na nogama i veoma promišljeno nanovo podigne revolver. Kitros ga
pogodi s još dva metka.
Gomila ispusti strašan urlik, a Van Horn sklizne na tlo s obje ruke pritišćući
želudac dok ga je život napuštao.
Pogleda prema Lomaxu koji je prišao i pokuša nešto reći, ali trenutak zatim
počne se gušiti i na usta mu svijetlim mlazom pokulja krv.
Gomila iza vrata je stajala tiho na kiši još uvijek ne shvaćajući što se zbiva i
očekujući da joj to netko objasni. Alexias prođe pokraj Lomaxa. Činio se starim
i umornim, kao da je odjednom život postao pretežak za njega. Pokušao je naći
riječi, ali ih nije našao, pa pođe prema vratima.
Kitros ih otključa i Alexias izađe među ljude. Sad im je već mirno govorio.
Narednik klekne na koljeno kraj Van Horna i pretraži tijelo. Trenutak zatim
uzgleda i smireno reče: – Ne trebate se nizašto okrivljavati, gospodine Lomax.
Ovaj čovjek je htio da umre. Prinudio me da ga ubijem.
Lomax je stajao pritiskajući rame i osjećajući kako mu krv nadire kroz prste,
a svjetiljka nad vratima počne rasti do golemih razmjera. Okrenuo se i stazom za
automobile krenuo prema vili.
Prednja su vrata bila širom otvorena u noć. On prođe predvorjem, pa kroz uski
obijeljeni prolaz i nađe se u prostranoj zastakljenoj prostoriji s Van Hornovom
zbirkom keramike.
Činilo se da staklene vitrine vise u noći uokrug velike crveno-crne amfore što
bestjelesno lebdi u tami.
Stajao je, uporno ju je promatrao, dok mu se lice orosilo znojem, a tada se u
njemu podiže grč slijepe nerazumne srdžbe. Naglo krene prema njoj i zdravom
rukom je gurne s postolja tako da se rasprsla na podu u tisuće komada. Zbog
nekog neobjašnjivog razloga nije mogao doći do daha, preplavi ga noć i suhi
jecaji stadoše mu kidati grlo.
Izišao je na balkon. Katina je već bila kraj njega i on slomljeno reče: – Prah i
pepeo, Katina. Prah i pepeo.
– Znam, Hugh – odvratila je jednostavno.
Stajao je kraj ograde i promatrao ljepotu. Kiša je prestala. U vlažnom zraku
osjećala se svježina mokre zemlje. Bio je živ.
Nakon nekog vremena nepovrijeđenom rukom obgrli je oko ramena i vrate se
u kuću.

Železni & kokica