FILOZOFSKI FAKULTET

U ZAGREBU

Odsjek: Povijest

Seminarski rad

Zoroastrizam u Herodotu

Profesor: Student:

Prof. Jelena Marohnić Stjepan Krešimir Bertić

Zagreb, studeni 2021

Kao tema rada za ovaj seminarski rad uzeta je usporedba zoroastrizma kako ga je Herodot
opisivao te kako su ga opisivali ljudi u modernom vremenom, kao i u svetoj knjizi
zoroastrizma: avesti, a kao istraživačko pitanje uzeta je dostojnost Herodotovih teza o
Zoroastrizmu. Herodot kao pisac glavnog izvora za ovaj seminarski rad je živio u 5. stoljeću
prije krista, te se rodio u Halikarnasu. Još se naziva i ocem povijesti zbog njegovog iznimnog
doprinosa za spoznaju antičkih vremena. Kao njegovo jedino i najvažnije djelo ističemo
„Povijest“ gdje je opisivao Antičku Grčku te ratove u antičko doba.1 Ova tema mi se doimala
zanimljivom radi same pomisli o tome kako je Herodot mogao pisati o zoroastrizmu ako je
bio iz Grčke što bi značilo da on nije bio jako izložen Perzijskoj vjeri, o čemu ću u zaključku
reći nekakvu tezu o njegovom proučavanju zoroastrizma. Herodot o zoroastrizmu piše
usputno, radi lakšeg razumijevanja Perzijskih običaja. Dan danas nemamo puno izvornih
referenca na zoroastrizam zato što je dosta knjiga i djela uništeno tokom osvajanja Muslimana
koji su srušili Sasanidsko kraljevstvo, nakon čega su pretvorili Perziju u muslimansku državu
zbog čega sam odlučio uzeti avestu kao najvjerniji izvor. Avesta se pisala u razdoblju od 1500
– 1000 godine prije Krista, ali pošto je kao što je već navedeno većina zoroastrijanskih djela
spaljeno i uništeno postoje samo veoma šturi opisi o staroj avesti, također postoji nova avesta
koja je očuvana tek putem usmene predaje tokom Sasanidskog kraljevstva ili šahanata., a
tretira se navodno kao stara avesta sa dodatnim objašnjenjima.2 Kao drugi izvor uzeo sam
Pahlavijske tekstove što je u pojednostavljenom smislu avesta, ali na moderniziranom
iranskom jeziku, također to znači da je i nadopunjena te se smatra jednom od najnovijih
pisanih verzija aveste, što ne znači puno jer je Pahlavi avesta pisana već u desetom stoljeću. 3

O zoroastrizmu najviše možemo pročitati i naučiti iz aveste jer je avesta religijska knjiga
zoroastrizma koju je napisao sam Zoroaster, u toj knjizi se nalaze mnogi odlomci, slično kao i
u Bibliji. Najvažniji dio za ovaj seminar je dio koji se zove „Himne“ ili „Gatha-Ba-Maani“.
U tome dijelu Zoroaster piše svoje molitve i govori Perzijancima kako da dostignu vječan mir
uz „Nepobjedivo Sunce“ ili Ormusa. Prema tome dijelu možemo izučiti običaje te zakone
koje su Perzijanci poštivali. Za zoroastrizam znamo da je dualistička religija u kojoj
upravljaju zlo i dobro, ili Ahura Mazda (Ormus) i Ahriman. Ahura Mazda je božanska figura
koja je poimana kao dobra sila u svijetu, a Ahriman je zla sila. Ahura Mazda je često prikazan

1
Blažina, Boris. Povijest.hr, „Herodot – Otac povijesti“ (https://povijest.hr/vazneosobe/herodot-otac-povijesti/)
2
Mark, Joshua John. World History Encyclopedia, „Avesta“ (https://www.worldhistory.org/Avesta/)
3
Hoffman, Karl. Encyclopaedia Iranica, „Avestan Language“ (https://iranicaonline.org/articles/avestan-
language)
u simbolu „Faravahar“ što je krilati prikaz Ahura Mazde, a za konkretno značenje riječi se ne
zna.4 Taj krilati prikaz demonstrira Ormusa kao nadnaravno biće kojem bi se trebali klanjati
svi ljudi prema Zoroasteru, te je zato i napravio spomenute „Himne“ kao molitve i kao
poniznost prema Ormusu. Također je bitno spomenuti da su Perzijanci poštivali i Ahrimana
kao boga zla te su vjerovali da svijet treba biti u balansu uvijek, ali bi to trebala biti uvijek
vječna borba između dobra i zla, tako je često prikazan neki perzijski vladar kako se bori
protiv Ahrimana, a Ahriman je oslikan kao bik kao primjer najjače životinje, što bi trebalo
značiti da je veoma teško odbiti zlo od sebe, no da će vladar učiniti sve po volji Ahura Mazde
tjst. prema volji dobra. U perzijskoj mitologiji također postoji i mitološko biće zvano Aždaja.
Prema perzijskoj vjeri vjeruje se da će ta mitološka životinja jednog dana progutati sunce, to
jest kada bude smak svijeta nestati će sunce, a pošto je sunce poimano kao Ormus, te sunce
daje život, života više neće biti. Ove spoznaje će biti kritične u razumijevanju mojih
zaključaka te shvaćanja zoroastrizma i izvora navedenih u fusnotama u cijelosti. Herodot
zoroastrizam opisuje skoro pa samo u prvoj knjizi, gdje piše većinom o običajima Perzijanaca
koje je on poimao kao zakone vjere, tako na primjer možemo vidjeti kako Herodot opisuje da
Perzijanci ubijaju sve osim pasa5 što zoroastrizam nije nalagao. Nadalje nam opisuje kako je
najveći grijeh u Perzijanaca dug i krađa što se po perzijancima poklapalo skupa zato što je
njihova izreka bila tko je dužan taj sigurno mora i lagati.6 Ovo je zanimljivo zato što u avesti
u dijelu koji se zove „Gâthâ-bâ-maâni“ što znači „Himne“ se govori da Perzijanci poštuju
očuvanje bogatstva kao i tvorca Ormusa,7 što bi se tumačilo kao da Perzijanci misle da je
Ormus svima dao onoliko koliko zaslužuju te da zavist potječe na laži i krađu, te se kao
Zoroastrijanci oni moraju držati podalje od zavisti te nikada ne uzeti više nego što im je
potrebno.8 Tako na primjer Herodot opisuje da je guba bila također dana od Ormusa te da je
čovjek koji ju dobio zgriješio nešto u životu protiv sunca.9 U Herodotovom prepričavanju
dolazimo do jedne nesigurnosti koja dovodi do teze da Herodot nije imao nikakav doticaj sa
običajem pokapanja mrtvaca u zoroastrizmu. Ovo se zaključuje na temelju toga da Herodot
sam kaže da se nejasno govori ili potajno priča da se leševe Perzijanaca kada umru ne pokapa
nego ih trgaju ptice ili psi.10 Perzijanci ovo nikada nisu činili jer su poštivali duše iznad svega
te su uvijek tvrdili da je tijelo samo materijalno, ali se duša vraća Ormusu. Perzijanci su leš

4
Boyce, Mary. Encyclopaedia Iranica, „Fravaši“ (https://iranicaonline.org/articles/fravasi-)
5
Herodot, 140
6
Herodot, 138
7
Kanga Edalji Kavasji. Ervad, Gâthâ-bâ-maâni, 3
8
Gâthâ-bâ-maâni, 21, 5
9
Herodot, 138
10
Herodot, 140
dizali na strukture koje su se zvale tornjevi tišine. Ove strukture su bile izrađene od kamena te
nisu imale krova, a to su bila ogromna zoroastrijanska groblja koja su imala mnoštvo katova
tako da se nakon svakog popunjenog kata radi novi. Ovo se radilo da se ne zagade sveti
elementi vatre, vode i zemlje sa nečim materijalnim kao tijelo bez duše. 11 Ono što bi oni
učinili je to da bi leš premazali voskom kako Herodot tvrdi te bi ga ostavili u jednoj kamenoj
rupi u tornju tišine. Kada bi se sa leša skinio vosak onda bi zatvorili rupu jer bi gesta skidanja
voska suncem bio znak da je leš dotaknut od strane Ormusa koji je bio poiman kao
nepobjedivo sunce te da je prihvaćen kao vrijedan zato što su se svi zoroastrijanci nadali da će
im nakon smrti Ormus upravljati životom.12 Herodot još spominje da Perzijanci ne pljuju u
vodu niti mokre u nju.13 To je zato što je kao što je već prije rečeno zoroastrijancima voda
sveti element, te nešto načiniti protiv nje bi bilo prizivanje bijesa Ormusa te donošenje lošeg
uma ili ti loše sreće do kraja života. Ovakva pojava se zove Angra Mainyu, a kontra pojava se
zove Spenta Mainyu.14 Perzijanci su uvijek ustrajali za pomilovanje Spenta Mainye, ali su
također poštivali i prosudbu njihovih svećenika, koji su se nazivali „zaatari“ kojima su
pripomagali ritualni pjevači „hotari.“15Na ideji toga nam Herodot također spominje da su
Perzijanci poštivali i prihvaćali tuđe običaje.16 Tako na primjer možemo vidjeti na
najvažnijem simbolu zoroastrizma „Faravaharu“(Što je prikaz Ahura Mazde kao krilatog
sunca) da su Perzijanci simbol načinili tako što su Ormusa obukli u perzijsku i međansku
odjeću te su stavili ogledalo u sredinu kao prikaz da je svaki čovjek napravljen na njegovu
sliku te da nije bitno da li je čovjek u međanskoj ili perzijskoj odjeći, dokle god poštiva
zoroastrizam kao religiju, Ormus daje svima šansu i svi su jednaki pod nebeskim suncem17.
Tako su i Perzijanci uvijek bili spremni uzeti neke običaje i tradicije ukoliko su oni bolji od
njihovih, tako nam Herodot kaže da su voljeli međansku odjeću koja im je bila ljepša te da su
stavljali na sebe često egipatske oklope, nešto što je također spomenuo je i prihvaćanje raznih
tjelesnih užitaka kao na primjer vođenje ljubavi sa dječacima. Nadalje nam govori Herodot o
tome kako je kod njih apsolutno neprirodno i zabranjeno da se familija ubija međusobno, te
nam govori da su bili puno manje okrutni sa svojim robovima nego Grci, zato što se prema
Perzijancima nalagalo da se uvijek prvo promisli o načinjenom krivičnom djelu pa se tek onda

11
Stausberg, Michael, Archaeological evidence of Zoroastrian funerary practices, Zoroastrian rituals in context,
Huff. Dietrich(Denvers,Brill,2004),593
12
Gâthâ-bâ-maâni, 45, 3
13
Herodot, 138
14
Gâthâ-bâ-maâni, 32, 4
15
Foot Moore, George, 1929. History of religions 1. China, Japan, Egypt, Babylonia, Assyria, India, Persia,
Greece, Rome, Charles Scribner’s sons, New York.
16
Herodot, 135
17
Gâthâ-bâ-maâni, 42, 2
svome bijesu da oduška.18 Ovaj običaj je povezan i objašnjen u avesti kroz tekstove zvani
pahlavijski tekstovi puno kasnije dok su se pokušavali razumiti preostali dijelovi aveste
poslije osvajanja Rašiduna( Muslimana). U pahlavijskim tekstovima piše da se nikada ne
surađuje sa čovjekom koji ne poštuje svojega oca i majku te sa kojim su oni razočarani, jer se
prema tome misli da je sin počinio nekakav strašan grijeh prema svojoj obitelji ili da je
darovan sa duhom Angra Mainye, što je još prije objašnjeno da je duh sa zlom namjerom.19
Također nam Herodot opisuje da su se djeca pripremala od pete godine za jahanje, gađanje
lukom i govorenju istine.20 Iz ovoga se zaključuje da su se po perzijanskim običajima i po
Herodotovim pisanjima djeca obučavala od vrlo male dobi za ratnike, te je ovo bio jedan od
razloga zašto je Perzija gotovo uvijek imala najveću vojsku, jer su prihvaćali sve ljude, voljeli
su tuđe običaje te su obučavali svakog i odnosili se koliko toliko pravedno prema grešnicima.
Također sam Zoroaster potječe na uklanjanje neprijatelja i za totalnu predanost nepobjedivom
suncu jer je Zoroaster predviđao da ako se ovi običaji ne nastave, cijela Perzijska država i
religija će propasti( što se i desilo kasnije muslimanskim osvajanjima). Tako su Perzijanci
kako kod Herodota tako i kod Zoroastera uvijek bili borbeni narod te su uvijek bili strogo
protiv bilo kojih ljudi koji bi narušili Zoroasterov zakon o apsolutnom poštivanju religije i
države. Tako na primjer imamo grupu ljudi zvanu „Društva muškaraca“ protiv kojih se sam
prorok Zoroaster borio i navodio na totalno neprihvaćanje bilo kakvih običaja za koje se oni
zalažu, a najgori prema Zoroasteru je bio prinošenje goveda kao žrtava.21 Po svemu sudeći
Herodotu se sviđalo puno Perzijskih običaja za koje je čuo, tako dosta svojih objašnjenje
počinje sa „Moram pohvaliti“.

Zoroastrizam kao religija je utjecala na Perziju i Ahamenidsko kraljevstvo u velikom dijelu,

samim prikazom religije kao nekakvog običaja Perzijanci su dobili nekakva moralna načela te
vodilju u smislu Aveste kojom su se služili za vođenje države, kao i proroka Zoroastera koji
im je, prema mojem mišljenju, bio vodilja najviše za ratnu obuku te ratnu pripravnost koju
sam objasnio prije na primjeru nezadovoljstva protiv „Društva Muškaraca“, Herodot ovo
vjerovatno nije znao, ali je načuo o običajima od Perzijanaca ili Grka koje je upoznao, tako na
primjeru za pokapanje perzijanaca vidimo jedan primjer njegove nesigurnosti.Takve običaje
on navjerojatnije nije znao prema avesti, ali ih je kasnije zapisao u svoje pisano dijelo
„Povijest“, ali Herodot nam kroz cijelu knjigu ne nameće svoje stavove te nam samo
18
Herodot, 137
19
Zaehner. Robert Charles, The Teachings of the Magi, London, 1956, 94
20
Herodot, 136
21
Boyce, Mary, 1975. A history of Zoroastrianism, Brill, Leiden
prepričava nešto što je on, prema mojem mišljenju, čuo od običnih ljudi koji su bili Perzijanci,
ali ne nužno i zoroastrijanci. Kao vjera zoroastrizam je veoma šturo opisan kod Herodota te se
tema Perzijske religije doticala veoma rijetko( kao što je već navedeno samo u prvoj knjizi i
to na 9 poglavlja)22, što je začuđujuće jer je zoroastrizam pun interesantnih obreda koje će
kasnije čak i kršćanstvo preuzeti(kao na primjer koncept dobre i zle sile) , a zoroastrizam kao
religija će prestati biti važna dolaženjem Rašidunskog Kalifata te rušenjem posljednjeg
perzijskog kraljevstva koje je bilo zoroastrijansko, Sasanidsko kraljevstvo.23

LITERATURA:

Herodot, Povijest

Aladić. Dubravko, Povijest zoroastrizma do egzodusa u Indiju

(https://hrcak.srce.hr/file/272022) (Pristup 6. 1. 2022.)

Zaehner. Robert Charles, The Teachings of the Magi, (London, 1956.)

Boyce, Mary, A history of Zoroastrianism, (Brill, Leiden, 1975.)

Stausberg, Michael, Archaeological evidence of Zoroastrian funerary practices, Zoroastrian

rituals in context, Huff. Dietrich (Denvers,Brill,2004),
(https://books.google.hr/books?
id=sNqmDwAAQBAJ&pg=PA593&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false) (Pristup 6.
1. 2022.)

22
Herodot, Povijest, 131 – 140
23
Daryaee, Touraj. „Sasanian Persian; The Rise and Fall of an Empire“, (London, I.B. Tauris, 2009.)
 Foot Moore, George. „History of religions 1. China, Japan, Egypt, Babylonia, Assyria, India,
Persia, Greece, Rome“ (New York. Journal of the Royal Asiatic Society, 1913.)

Kanga Edalji Kavasji. Ervad, Gatha-Ba-Maani

(http://www.avesta.org/kanga/kanga_gathas.pdf) Pristup 6. 1. 2022.

Blažina, Boris. Povijest.hr, „Herodot – Otac povijesti“

(https://povijest.hr/vazneosobe/herodot-otac-povijesti/)

Daryaee, Touraj. „Sasanian Persian; The Rise and Fall of an Empire“, (London, I.B. Tauris, 2009.)