PRVA BOŠNJAČKA GIMANZIJA

SARAJEVO

Motiv propagande u djelu „Grobnica za Borisa Davidoviča“

Učenik:
Tarik Agić; IV2

Sarajevo, februar 2024.

 U zbirci priča „Grobnica za Borisa Davidoviča“ ili „Sedam poglavlja jedne zajedničke
povesti“, Kiš svaku priču, tj. poglavlje posvećuje nekome. Tako imamo priču posvećenu
Mirku Kovaču, Borislavu Pekiću, Karlu Štajneru, i drugima; no priča „Grobnica za Borisa
Davidoviča“ posvećena je uspomeni Leonida Šejke. Kako bismo bolje razumijeli djelo,
trebali bismo znati kome je ono posvećeno.

Leonid Šejka je srpski arhitekta i slikar. Rođen 1932., a umro 1970. u Beogradu, smatran je
najznačajnijim srpskim umjetnikom druge polovine dvadesetog stoljeća. Jedan je od osnivača
umjetničke grupe „Medijala“, a njegova djela ponajviše pripadaju nadrealizmu (Леонид
Шејка, 2024). No, nasuprot navedenim činjenicima, malo prisniji opis njegovog lika i djela
dao nam je upravo Danilo Kiš (1970) u dnevnom listu „Politika“, a povodom smrti Šejke:
„Učenik Berđajeva i egzistencijalista, on je išao kroz život kao mudrac, kao stari mudraci:
pomiren sa smrću i izmiren sa životom: imajući u svom kratkom i bogatom životu kao jedinu
prtljagu svoje duhovno bogatstvo, svoju umetničku savest i svoju beskrajnu dobrotu
mudraca.“ Iz ovih riječi uočavamo da je Šejka bio ispred svog vremena, egzistencijalista, a
mogli bismo reći i revolucionar. Možda je Kiš baš zbog toga odlučio posvetiti upravo ovu
priču njemu, te pokušao napraviti paralelu između njega i Novskog. Bilo kako bilo, zasigurno
možemo reći da je Kiš imao zaista visoko mišljenje o Šejki.

No, za razliku od Šejke, koji je zlatnim slovima ispisan u historiji, protagonistu priče
„Grobnica za Borisa Davidoviča“ ipak je nagrizao zub vremena. Tako se na samom početku
priče postavlja pitanje da li je historija uopšte zapamtila lik i djelo Borisa Davidoviča
Novskog. Navodi se kako njegovog imena uopšte nema u „Granatovoj enciklopediji i njenom
aneksu među dvesta četrdeset i šest autorizovanih biografija i autobiografija velikana i
pratilaca revolucije“ (Kiš, 1988). Kako to da neko ko je čitav svoj život podredio ideji
revolucije, neko ko je ostao dosljedan toj ideji, na kraju biva zaboravljen?

Kroz primjer Novskog, Kiš nas u potpunosti upoznaje sa sociopolitičkim kontekstom tog
vremena. Tortura kroz koju on prolazi pravo je ogledalo tadašnjeg totalitarnog režima. No,
zastrašujuća je činjenica da se donekle možemo poistovjetiti sa tom torturom. U 21. stoljeću,
nakon UN-ovih deklaracija o ljudskim pravima, te nakon brojnih drugih konvencija,
svakodnevno smo svjedoci gušenja ljudskih sloboda. Svjedoci smo brojnih ratova u svijetu
koji krše načela Ženevske konvencije, no zemlje potpisnice se ne obaziru pretjerano na to.
Svjedoci smo i gušenja drugih ljudskih sloboda, a naročito putem medija.

2
 Meni je oduvijek naročito interesantan pojam propagande. Propaganda je sistemski
pokušaj oblikovanja percepcije, te manipuliranja ponašanjem pojedinca, a u svrhu reakcije
koju propagandisti žele postići (Propaganda, 2023). Iako mnogi propagandu vežu za prvi
svjetski rat i regrutaciju vojnika, kao i promociju političkih kampanja, propaganda je pojam
mnogo stariji od masmedija. Stari Grci su svoja vjerska, društvena i politička vjerovanja širili
kroz teatar, igre i različite vjerske festivale. Propaganda je prisutna od davnina, a usudio bih
se reći da je danas prisutna više nego ikad, možda upakovana na ljepši način. Sa razvojem
psihologije, razvile su se i tehnike manipulacije, koje su do te mjere suptilne da ih često
nismo ni svjesni. Naravno, iz same definicije možemo zaključiti da je propaganda alat vlasti,
a ne pojedinca. Vlast na taj način pridobija pristalice i stiče moć. Propaganda je nevjerovatan
alat, a pojedinci su ranjivi pred autoritetom.

Koliko su pojedinci poslušni prema zahtjevima autoriteta, pokazao nam je Milgramov

eksperiment1. Jedan od najpoznatijih eksperimenata iz psihologije pokazao nam je tužnu, ali
realnu sliku društva. Naime, eksperiment se sastoji iz toga da učitelj postavlja pitanja, a
učenik odgovara na ista. Međutim, svaki pogrešan odgovor se kažnjava elektrošokom.
Elektrošokovi su poredani od slabijeg ka jačem, te nakon svakog pogrešnog odgovora napon
se povećava. Učitelj i učenik su odvojeni zidom, te su učenici zapravo glumci koji ne bivaju
povrijeđeni, već svojim kricima prave iluziju učiteljima, tj. učesnicima eksperimenta da im
elektrošokovi nanose veliku bol. Kada vidi da se učesnici kolebaju da li da nastave, autoritet
im naređuje da nastave sa ispitivanjem. Rezultati Milgramove studije otkrili su nam da su
ljudi izuzetno poslušni pred naredbama autoriteta. Čak 63% učesnika nastavilo je sa
elektrošokovima do samog kraja, usprskos jecajima i kricima učenika. Ovaj eksperiment nam
je pokazao kako društvena situacija može uzrokovati na ljudsko ponašanje, a čak nam je
donekle i dao objašnjenje za brojne nacističke vojnike koji su svoje monstruozne zločine
opravdavali riječima da su „slušali uputstva nadređenih“ (Tekić, 2019).

No, naravno da takva opravdanja nijedan sud nije prihvatio. Izvršitelji i naredbodavci nose
podjednak teret zločina, te ni za jednog, ni za drugog ne postoje opravdanja.

Da je Fedjukin učestvovao na Milgramovom eksperimentu, zasigurno da bi išao do kraja. On

je karikatura takvog razmišljanja. Stajati na putu vlasti, boriti se protiv autoriteta, imati
mišljenje koje se ne uklapa u kalup društva, za Fedjukina je bilo bezobrazno. On je bio
(raz)očaran smjelosti Novskog da ima neku svoju istinu koja nije identična istini sistema.

1
Stanley Milgram – američki psiholog, najpoznatiji zbog svog eksperimenta o poslušnosti sprovedenog tokom
1960-ih godina, na univerzitetu Yale

3
Ono što je izazivalo njegov bes i njegovu lojalnu mržnju, to bejaše upravo ta bolećiva
sebičnost optuženih, njihova patološka potreba da dokažu svoju nevinost, svoju sopstvenu
malu istinu, to neurotično vrćenje u krugu takozvanih činjenica obuhvaćenih meridijanima
svoje tvrde lobanje, a da ta njihova slepa istina nije u stanju da se stavi u sistem jedne više
vrednosti, jedne više pravde, koja traži da joj se prinesu žrtve i koja ne vodi i ne sme da vodi
računa o ljudskim slabostima. (Kiš, 1988:87)

Kiš upotrebom silnih pridjeva u ovom citatu dočarava apsurd ovakvog razmišljanja. On
ismijava potrebu ljudi da se priklone nekom višem sistemu, pa makar bili i pijuni.

Pored propagande, ova priča se bavi i pisanjem i prekrajanjem historije (što je također
svojevrsna propaganda). Kroz čitav tok priče odzvanja poruka: „Historiju pišu pobjednici!“
Sami nedostatak podataka o Novskom, njihova luda hronologija ili lažni podaci poput godina
rođenja, govore nam kako se ponašalo prema onima koji se suprotstave režimu. Da je takva
adaptirana historija bila nešto očekivano, ponajbolje nam govori citat: „Novski oteže istragu,
pokušavajući da u dokument svog priznanja, bez sumnje jedini koji će ostati posle njegove
smrti, unese neke formulacije koje bi mogle ne samo da ublaže njegov konačan pad nego i da
budućem istraživaču došapnu, kroz vešto spletena protivurečja i preterivanja, da celo zdanje
tog priznanja počiva na laži isceđenoj bez sumnje torturom.“ (Kiš, 1988:86) I sam Novski je
svjestan da je sjećanje na njega uslovljeno onime što režim želi.

Iz perspektive nekoga ko se bavi egzaktnim naukama, postavio bih pitanje: kakva je to

historija onda nauka? Kako to da se pri zapisivanju historijskih činjenica možemo osloniti na
nečije riječi, ako znamo da su ljudi pristrasni i subjektivni? Koliko se još tajnih poruka krije
na kojekakvim priznanjima i historijskim aktima, gdje nam pisac želi reći nešto potpuno
drugo?

Oduvijek mi je bila čudna pojava da isti historijski događaj dva čovjeka posmatraju drugačije.
Pa, možda historiju ipak ne pišu pobjednici, ali zasigurno da pišu oni kojima mi biramo da
vjerujemo.

Bilo kako bilo, historija je tužna. Tužna je jer svodi ljude, sa svim njihovim
emocijama i krvlju i mesom, na obične činjenice. Izjednačava ljudske živote sa javnim
životom i tako oni postaju samo dio historije. Historija je tužna jer nas svodi na ilustracije,

4
kratke anegdote i brojeve. To je vrijedilo i za Novskog. Iako mu nisu mogli ustanoviti godinu
rođenja, za datum smrti su se ipak jednoglasno dogovorili. I za njegovu ostavštinu od
nekoliko cigareta i četkice za zube. Njegovi podvizi su zauvijek zamazani ili čak u potpunosti
precrtani crnom olovkom režima, a sveden je na jednu senzacionalističku vijest u
londonskom Tajmsu, krajem juna 1956. godine.

5
LITERATURA

Kiš, D., Grobnica za Borisa Davidoviča, Sarajevo, Svjetlost, 1988., 128 str.
Kiš, D., (1970). 'Smrt Leonida Šejke', Politika, 17. decembar. 12. Dostupno na:
http://www.danilokis.org/leonid_sejka.htm (datum pristupa: 28. februar 2024.)
'Леонид Шејка' (2024). Wikipedia. dostupno na:
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9B%D0%B5%D0%BE%D0%BD
%D0%B8%D0%B4_%D0%A8%D0%B5%D1%98%D0%BA%D0%B0 (datum
uređivanja: 13. januar 2024.)
'Propaganda' (2024). Wikipedia. Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Propaganda
(datum uređivanja: 25. januar 2023.)
Tekić, I., „Milgramov eksperiment: Koliko su ljudi okrutni?“ (internet) dostupno na:
https://geek.hr/znanost/clanak/milgramov-eksperiment/ (datum objave: 1. decembar
2019.)