Aharon Appelfeld-ivotna pria

Stranice pred vama ulomci su promiljanja i sjeanja. Pamenje je varljivo i izbirljivo: dri se onoga ega se eli drati. Ne elim rei da biljei samo dobre i ugodne stvari. Kao i snovi, pamenje iz itkoga tijeka dogaaja odabire odreene pojedinosti - katkada siune, naizgled beznaajne detalje - te ih pohranjuje u svojim dubinama, da bi ih u nekom trenutku izvuklo na povrinu. Kao i snovi, pamenje nastoji zbivanjima pridati neko znaenje. Od djetinjstva osjeam daje pamenje iva i uzavrela zaliha iz koje se napaja moje bie. Jo dijete, sjeo bih i predoio sebi ljetne praznike kod djeda i bake na selu. Satima sam tako sjedio uz prozor i zamiljao putovanje dotamo. Sve ega sam se sjeao s prethodnih praznika vraalo mi se posve ivo. Sjeanje i mata katkada se udrue. Tijekom onih dugo zatomljivanih godina kao da su se nadmetali. Sjeanja su bila opipljiva, gotovo kao da su tvarna. Mata je imala krila. Sjeanja su me odvlaila k poznatome, dok je mata plovila prema nepoznatome. Sjeanja su me uvijek ispunjavala zadovoljstvom i mirom. Mata me nosila s jednog mjesta na drugo, no naposljetku bi me preplavila tjeskobom. S vremenom sam shvatio da neki ljudi ive samo zahvaljujui mati. Moj je ujak Herbert bio takav. Naslijedio je nemalo bogatstvo, ali sve je protratio jer je ivio u svijetu mate i zavrio je kao puki siromah. Kada sam ga bolje upoznao, ve je bio siromaan i preivljavao je zahvaljujui blagonaklonosti roaka, no ni u neimatini nije prestao sanjariti. Zagledao bi se nekamo daleko iza vas i uvijek je govorio o budunosti, kao da sadanjosti ili prolosti nema. Nevjerojatno je kako jasna mogu biti ak i najudaljenija i najskrivenija moja sjeanja na djetinjstvo, posebice na Karpate i na iroke ravnice to se proteu u njihovu podnoju. Za posljednjih prijeratnih praznika pogledom smo gutali te planine i

nizine, s bojaljivom enjom, kao da su moji roditelji znali da su to posljednji praznici i da e se nakon toga ivot pretvoriti u pakao. Kada je izbio Drugi svjetski rat, imao sam sedam godina. Vremenski je slijed poremeen: nije vie bilo ljeta i zime, nije bilo dugih posjeta baki i djedu na selu. Na je ivot stijeten u skuen sobiak. Neko smo vrijeme proveli u getu, no potkraj jeseni istjerani smo odande. Tjednima smo putovali i naposljetku zavrili u logoru, iz kojega sam uspio pobjei. Za rata ja nisam bio ja, nego maleno stvorenje sa svojom jazbinom, zapravo s nekoliko jazbina. Misli i osjeaji bili su potisnuti. Zapravo, povremeno bi iz moje nutrine izbilo bolno pitanje - zato sam ostao sam - no takva bi se razmiljanja rasplinula zajedno s maglom u umi, a ivotinja u meni vratila bi se i obavila me svojim krznom. Malo se ega sjeam iz ratnih godina, kao da ih nije bilo est u nizu. Istina je da neke slike povremeno izrone iz guste magle: tamna prilika, sprena ruka, poderana cipela. Te slike, katkada silovite poput plamenog praska, zaas nestanu, kao da odbijaju razotkriti se, i onda je tu opet isti onaj crni tunel koji zovemo ratom. To su granice svjesnoga sjeanja. Ali dlanovi, tabani, lea i koljena pamte vie od sjeanja. Da sam znao iz njih crpiti, shrvalo bi me to to bih vidio. Bio sam povremeno sposoban oslukivati svoje tijelo, i tada bih napisao nekoliko poglavlja, ali i to su tek djelii pulsirajue tame koja e zauvijek ostati skrivena u meni. Nakon rata nekoliko sam mjeseci proveo na talijanskoj obali, a onda sam neko vrijeme boravio na obalama Jugoslavije. Bili su to mjeseci udesnoga zaborava. More, sunce i pijesak zibali su nas i smirivali sve dok ne bi pao mrak, a naveer bismo sjeli uz vatru, pekli ribu i pili kavu. Plaama su se potucali raznorazni ljudi izali iz rata: glazbenici, ongleri, operni pjevai, glumci, sumorne gatare, verceri i lopovi. U tom arolikom drutvu bilo je i malih zabavljaa, od samo est ili sedam godina, koje su posvojili pokvareni impresariji i povlaili ih od nemila do nedraga. Predstave su se odravale svake veeri, katkada i dvije zaredom. A onda je zaborav sagradio svoje duboko ukopane podrume i ubrzo smo ih ponijeli sa sobom u Palestinu. Kada smo stigli onamo, zaborav je u svima nama ve rairio svoje korijenje. U tom je smislu Izrael bio svojevrstan nastavak Italije. Zaborav je tu naao plodno tlo. Naravno, tadanja je ideologija pomogla u tome i potaknula potiskivanje sjeanja, ali nalog da se podigne zid nije doao samo izvana. Katkada bi se ono to sam vidio tijekom rata probilo iz zazidanih podruma sjeanja, zahtijevajui svoje pravo na postojanje. No nije imalo dovoljno snage da srui potpornje zaborava i elju za ivotom. Sam bi ivot tada rekao: Zaboravi! Uklopi se! Kibuci i razna naselja za mlade bili su pravi rasadnici zaborava. Godinama sam ostao duboko uronjen u dremljiv zaborav. Moj se ivot odvijao na povrini. Naviknuo sam se na tijesne i pljesnive podrume u svojoj nutrini. Dodue, i dalje sam ih se bojao. inilo mi se, i to ne bez razloga, da su mrane spodobe to su se komeale u njima sve jae i da e jednoga dana, kada im tamo postane pretijesno, izbiti na povrinu. I doista, povremeno je dolazilo do takvih erupcija, no mo potiskivanja bi ih suzbila i podrum je bio ponovno zapeaen. Koliko je to potrajalo - taj odmak, ta podjela na ovdje i ondje, gore i dolje? Povijest te borbe na ovim je stranicama i protee se u iroku rasponu: sjeanje i zaborav, kaos i osjeaj nemoi sjedne strane te udnja za smislenim ivotom s druge. Ova knjiga ne postavlja pitanja i ne daje odgovore na njih. Ove su stranice prikaz borbe, da se posluim Kafkinim rijeima. Sva su lica due zdruena u toj borbi: sjeanja na roditeljski dom, na vrletnu idilinu ljepotu Karpata, na djeda i baku, kao i toliko svjetla to se tada ulilo u moju duu. Nakon toga doao je rat sa svojim razaranjima i s oiljcima koje je ostavio. I, naposljetku, dugi niz godina u Izraelu: obraivanje zemlje, uenje jezika, prevladavanje mladenakih smutnja, studij i knjievni poeci. Ova knjiga nije rezime, nego pokuaj (moda ak oajniki pokuaj) da povezem razliite dijelove svoga ivota i privedem ih natrag njihovim izvoritima. itatelj od ove ivotne prie ne bi trebao oekivati sustavan i precizan prikaz. Podruja su to moga ivota koja su isprepletena u sjeanju i jo su iva i uzburkana. Mnoga su izgubljena, mnoga nagrizena zaboravom. Isprva se inilo da je preostalo vrlo malo, pa ipak, kada sam poeo slagati dijelove jedan za drugim, uvidio sam da su s godinama ne samo poprimili cjelovitost, nego su stekli tovie i odreeni smisao. IVOTNA PRIA 1. Gdje poinje moje sjeanje? ini mi se katkada da je poelo tek kada su mi bile etiri godine, kada sam prvi put otputovao s majkom i ocem na praznike u sjenovi-te, vlane ume

Karpata. No ponekad pomislim da je sjeanje propupalo u meni i prije toga, u mojoj sobi, uz dvostruko prozorsko okno ukraeno papirnatim cvjetovima. Snijei, i meke pahulje polako padaju u pramenovima s neba, posve tiho, gotovo neujno. Satima sjedim i zadivljeno promatram, sve dok se ne stopim s bijelom bujicom i ne utonem u san. Jasnije sjeanje povezano je s jednom rijeju, dugakom, koju je bilo teko izgovoriti: Erdbeeren, to na njemakom znai "jagode". Proljee je. Moja majka stoji uz otvoren prozor. Ja sam se popeo na stolac kraj nje i, iznenada, iz pokrajnje uliice, pojavila se mlada Ukrajinka. Na glavi nosi veliku okruglu koaru od vrbova prua, punu jagoda. "Erdbeerenl" doziva moja majka. Ali ne zove djevojku, nego mog oca, koji je u vrtu iza kue, mnogo blie djevojci. Otac je zaustavi, ona spusti koaru s glave i razmijene nekoliko rijei. Otac se smije, vadi novanicu iz depa jakne i prua je djevojci, a ona mu zauzvrat daje koaru sa svim jagodama. Otac se penje stubama i ulazi u kuu. Sada se koara moe vidjeti izbliza: nije 11 duboka, ali je vrlo iroka; jagode su sitne, crvene i jo snano miriu na umu. arko elim pruiti ruku i zagrabiti punu aku iz koare, ali znam da se to ne smije i suzdravam se. No moja majka razumije; uzme punu aku jagoda iz koare, opere ih i stavi ih pred mene u zdjelici. Od sree sam bez daha. Sad poinje ritual: malene plodove majka posipa eerom u prahu, dodaje vrhnje i svima posluuje tu poslasticu. Suvino je traiti jo jednu porciju: majka samo grabi i grabi, a mi se sladimo s velikim tekom, kao da emo pojesti sve jagode. Ali nema bojazni, koara je jo puna, pa i ako nastavimo jesti cijelu no, nee se isprazniti. "teta to nemamo goste", kae majka. Moj se otac prigueno smije, poput urotnika. I sutradan uivamo u preobilnim porcijama, premda nekako rastreseno i ne vie onako pohlepno. Preostale jagode majka sprema u smonicu. Poslije sam svojim oima vidio kako su predi-vni plodovi postali sivkasti i smeurali se; ostatak dana, rastuio bih se svaki put kad bih se toga sjetio. No pletena je koara od prua jo neko vrijeme ostala u naoj kui i svaki put kad bih je pogledao sjetio sam se kako je djelovala poput crvene krune na glavi mlade ukrajinske seljanke. Jasnije se sjeam i etnja obalom rijeke, puteljcima uz polja i travnatim livadama. Vidim kako se uspinjemo uz brijeg, sjedimo na njegovu vrhu i gledamo uokolo. Moji roditelji malo govore i pozorno sluaju. Na majci je to oitije: kada slua, njezine su velike oi irom otvorene, kao da nastoje upiti sve oko sebe. I kod kue se vie uti nego to se govori. Iz tih davnih dana u sjeanju mi nije ostala nijedna izgovorena reenica - samo majin pogled. 12 Bio je tako ispunjen blagou i njenom brinou da to dandanas osjeam. Naa je kua prostrana, s mnogo soba. Jedan balkon gleda na ulicu, a drugi na park. Zavjese su dugake, povlae se po parketu. Kada ih slukinja mijenja, miris tirke ispuni cijelu kuu. No od zavjesa drai mi je pod zapravo sag koji prekriva pod. Na njegovu cvjetnom uzorku gradim ulice i kue od drvenih kocaka i nastanjujem ih plianim medvjediima i kositrenim psiima. Sag je debeo i mek, a ja ostajem satima uronjen u nj, pretvarajui se da putujem vlakom, prelazim kontinente i naposljetku stiem u djedovo selo. Kad doe ljeto, otputovat emo u djedovo selo, i sama pomisao na to omamljuje, dok naviru sjeanja na prethodne praznike. No slike su u mom pamenju otad postale tako maglovite da su vie nalik na san. Ipak, jedna je rije ostala, a to je mestameh - "vjerojatno". udna je to i nerazumljiva rije, ali baka je ponavlja nekoliko puta na dan. esto sam zaustio da pitam to znai ta udna rije, ali na kraju nisam izgovorio pitanje. S majkom govorim njemaki. Ponekad mi se ini daje majci neugodno zbog toga kako govore djed i baka i da bi joj bilo drae da ne sluam njihov jezik. Svejedno, skupim hrabrosti da pitam: "Kojim to jezikom govore djed i baka?" "To je jidi", majka mi ape na uho. Dani su na selu dugi, proteu se duboko u bijelu no. Na selu nema sagova, samo rogoina. ak je i u gostinskoj sobi samo takva prostirka. Rogoina pod nogama isputa opor, utav zvuk. Majka sjedi pored mene i ree lubenicu. U selu nema restorana ni kina; dokasna sjedimo

13 u dvoritu i promatramo zalazak sunca, koji traje sve do ponoi. Trudim se da ne zadrijemam, ali na koncu zaspim. Dani su ovdje ispunjeni sitnim arolijama. Tri romska glazbenika iznenada uu u dvorite i na violinama zasvi-raju tunu melodiju. Baka se ne ljuti; dobro ih poznaje i puta ih da sviraju. Od njihove sam svirke sve tuniji i tuniji, zaplakao bih. Majka mi priskae u pomo i moli Rome da prestanu, ali odbijaju. "Ne prekidajte nas! To je ciganska molitva!" "Ali dijete se boji", preklinje moja majka. "Nema se ega bojati, nismo mi avli." Majka im naposljetku da novanicu i oni prestanu. Jedan od Roma hoe se popeti k nama i nastoji biti ljubazan prema meni, ali majka ga zadrava podalje. Tek to su Romi otili iz stranjeg dvorita, pojavi se dimnjaar. Visok ovjek, trupa posve omotana debelim crnim icama, odmah se baca na posao. Cijelo mu je lice aavo, a kad stoji uz dimnjak izgleda kao demon iz pria brae Grimm koje mi majka ita prije spavanja. elim uputiti majku u tu tajnu, ali oklijevam. Predveer se krave vraaju s ispae. Mukanje i praina ispunjavaju zrak sjetom, no ubrzo je rastjera veernji ritual ukuhavanja voa. Pekmez od ljiva, od kruaka i ljiva, od vianja: svakom pekmezu pripada odreeno doba noi. Baka iz kuhinje donese velik bakreni lonac i stavi ga na vatru u vrtu, naloenu jo u sumrak. Bakreni lonac sada se presijava u zlatnim odsjajima. Kuhanje traje najvei dio noi. Baka kua i mijea, dodaje lovorovo lie, a na kraju stavi preda me topli pekmez na tanjuriu. Slatki okus, koji sam tako eljno iekivao, ovaj me put ne veseli. Strah da e ovoj noi doi kraj i da emo se ujutro morati popeti na kola kako bismo se vratili u 14 grad, taj strah sada raste u meni i ne da. mi da uivam. Primam majku za ruku i ljubim je, ljubim je i ljubim, sve dok, opijen nonim mirisima, ne zaspim na rogoini. Na selu sam s majkom. Otac ostaje u gradu zbog posla i, kad se iznenada pojavi, nekako mije dalek. S majkom odlazim etati livadama uz rijeku, zapravo uz jedan pritok rijeke Prut. Voda sporo protjee, njezina bistrina zasljepljuje, a stopala tonu u meko tlo. Ljeti se dani proteu lijeno, beskonano. Znam broji-ti do etrdeset, crtati cvijee, a za dan ili dva znat u napisati svoje ime velikim slovima. Majka se ne odvaja od mene ni na tren. Njezina je blizina tako udesna da me ve i asak bez nje rastui. Katkada je, posve neoekivano, ponem ispitivati o Bogu ili o tome kako sam se rodio. Majci je tada nelagodno i ini mi se da crveni. Jednom mi je rekla: "Bog je na nebu i sve zna." Ushien sam odgovorom kao da sam dobio aroban dar. No majini su odgovori uglavnom kratki, kao da jednostavno mora ispuniti neku obvezu. Katkada ustrajem u ispitivanju, ali to je ne ini nita raz-govorljivijom. Za razliku od moje majke, baka je krupna i snana ena, i kad poloi ruke na velik drveni stol, prekrije ga. Kada govori i opisuje neto, jasno je da voli to to opisuje: povre u vrtu, na primjer, ili vonjak iza tale. Teko je pojmiti daje baka mamina majka. Pored nje moja majka izgleda kao blijeda sjena. Baka esto kori ker jer nije pojela do kraja svoju juhu ili je na tanjuru ostavila komad sloenca od povra. Baka ima svoja vrsta uvjerenja o svemu: kako treba uzgajati povre, kada brati ljive, tko je estit ovjek, a tko nije. Kada je o djeci rije, jo je nepokolebljivija: djeca bi trebala u krevet prije mraka, a 15 ne u devet. Majka, naprotiv, ne vidi nita loe u tome da dijete zaspi na rogoini. Baka nije uvijek odrjeita. Ponekad zamiri, kao da tone u vlastito krupno tijelo, i pria mojoj majci o prolim vremenima. Ne razumijem nita od onoga to govori, ali uivam sluajui je. Kada me uzme u naruje i podigne visoko iznad svoje glave, osjeam se krhko poput novoroeneta. Djed je visok i mrav i uglavnom utljiv. Rano ujutro odlazi na molitvu, a kad se vrati, stol je pretrpan povrem, sirom i jajima na oko. Djedova nam prisutnost svima nalae tiinu. Ne gleda u nas i mi ne gledamo u njega, ali izraz mu se lica smeka pred sabat. Baka mu izglaa bijelu koulju i poemo u sinagogu. etnja do sinagoge duga je i puna uda. Konj se ukoio, zapanjen, a pored njega je

djevojica otprilike moje visine. I ona stoji i bulji. Nedaleko od njih, drijebe se valja po travi. Snano, oblo stvorenje lei nauznak maui nogama po zraku kao da gaje netko sruio i bacaka se, kao to ja to ponekad inim. A onda, kako bi svima pokazalo da mu nije nita, ustaje. Deseci pari oiju - konja, ovaca i koza - zapanjeno prate svaki pokret drebeta i blistaju od sree to se opet osovilo na noge. Djed utke koraa, no njegova utnja ne plai. Brzo hodamo, ali stanemo svakih nekoliko minuta. A meni se na trenutak uini da mi eli pokazati neto i rei mi kako se to zove, kako to moj otac ini. U krivu sam. Djed nastavlja dalje u tiini, a to to mu se omaklo s usana zatomljeno je i nerazumljivo, no zatim izgovori nekoliko rijei koje uspijevam shvatiti. "Bog," kae, "on je gore na nebu i niega se ne treba bojati." Od samih rijei jo su jasnije kretnje kojima su popraene. Djedova je sinagoga malena i sagraena od drva. Na danjem svjetlu nalik je kapelici uz cestu, ali dua je i bez kipova i zavjetnih natpisa na proelju. Ulazna su vrata niska i djed se mora sagnuti da ue. Idem za njim. Unutra nas eka iznenaenje: mnotvo je zlatnih svijea zabodeno u dva korita ispunjena pijeskom, bacaju raspreno, blago svjetlo i iz njih se iri miris voska. Molitve su jedva ujne. Djed moli sklopljenih oiju, dok mu na elu treperi svjetlo svijea. Svi su udubljeni u molitvu, osim mene. Iz nekog sam se razloga iznenada sjetio grada, mokrih ulica poslije kie. Ljeti se iznenada srui pljusak i otac me tada vue za sobom uskim uliicama, s trga na trg. Otac ne ide u sinagogu; njega oduevljava ljepota prirode, on voli neobine graevine, crkve, kapelice, ali i kavane u kojima posluuju kavu u finim porculanskim alicama. Djed prekida moje sanjarenje. Saginje se i pokazuje mi molitvenik, velika crna slova propinju se s poutjelih stranica. Svaki je pokret ovdje odmjeren i tajnovit. Nita ne razumijem. Na trenutak mi se ini da se lavovi iznad zavjetne krinje spremaju na skok. Molitve se izgovaraju aptom. Jedan glas povremeno nadglasa druge i onda ih povede. Ovo je kua Boja, i ljudi dolaze ovamo ne bi li osjetili Njegovu prisutnost. Samo ja ne znam kako da Mu se obratim. Da znam itati iz molitvenika, i ja bih imao pristup udima i otajstvima, no zasad se moram prikrivati kako se pred Bogom ne bi razotkrilo moje neznanje. ovjek koji vodi molitvu ne prestaje itati, no pritom preskae neke dijelove, i izvija se lijevo i desno. Najblii je zavjetnoj krinji, nastoji utjecati na Boga; i ostali podiu glave, svoju volju pokoravaju volji Bojoj. Za to vrijeme, svijee zabijene u korita s pijeskom dogorijevaju, a onda mukarci skidaju svoje molitvene alove, dok im oi sjaje tihim uenjem, kao da sada shvaaju neto to prije nisu. Izlazak iz sinagoge dugo traje. Prvi odlaze starci, a za njima i ostali. Jedva ekam da budem vani, gdje je zrak svje i ljudi razgovaraju jedni s drugima, a ne s Bogom. Vraamo se kui. Djed pjevui molitvu, ali sada zvui drukije, oputenije. Svjetlo sa zvjezdanog neba razlijeva se po nama. Djed kae da u sinagogu treba uriti, ali da se iz nje vraa polako. Ne razumijem zato, ali nita ne pitam. To znam otprije: djed ne voli ni pitanja niti objanjenja. Svaki put kad postavim pitanje, zavlada tiina, na odgovore treba dugo ekati, a i kad ih doekam, posve su kratki. To mi vie ne smeta. Nauio sam takoer utjeti i oslukivati jedva ujne zvukove oko sebe. Za razliku od grada, ovdje je zvukova mnogo, ali tihi su, premda tamu ponekad propara ptije krijetanje. Hodamo oko sat vremena, a kada se primaknemo kui, baka nam dolazi ususret; i ona je u bijelom. Majka i ja u svakodnevnoj smo odjei. Kidu i blagdanska veera tihi su poput molitve; tu smo samo nas etvero, da primimo Gospodina i sabat. Iz nekog razloga majka je za stolom uoi sabata uvijek sjetna. ini mi se katkada da se neko znala obraati Bogu na svom jeziku, poput djeda i bake, ali zbog nekog nesporazuma izmeu nje i Njega zaboravila je jezik. Veer uoi sabata, obuzme je ta tuga. Nakon veere odetamo do potoka. Djed i baka idu naprijed, mi za njima. Nou se taj rijeni rukavac ini irim. Tama tone, i nad nama se rastvara bijelo nebo, polako se raskriljuje. Rairim prste i osjeam kako bjelina struji ravno u moje dlanove. 18 I "Mama", kaem. "Stoje, duo?"

Rijei koje sam traio ne bih li opisao svoj osjeaj izmiu mi. Ostavi bez rijei, sjednem irom otvorenih oiju i pustim da bijela no struji u mene. Molitve u petak samo su priprema za molitve na sabat, kada traju satima. Djed se sav zadubio u molitvenik, a ja sjedim kraj njega i vidim Boga kako dolazi i zauzima mjesto izmeu lavova na zavjetnoj krinji. udno mi je to se djed ne uzbuuje zbog neega tako velianstvenog i zadivljujueg. "Djede..." ne mogu se vie suzdrati. Djed stavi prst na usta i ne da mi da postavim pitanje. Nakon nekog vremena dva se ovjeka primaknu krinji, a Bog, koji je sjedio izmeu lavova, nestane. To se dogodi tako naglo kao da nikada i nije bio tamo. Ona su dva ovjeuljka zbog toga nezadovoljna: otvaraju krinju. Sada je irom otvorena i molitve se ulijevaju ravno u nju. U tom sveanom trenutku, ao mije to se ne znam moliti. Dvoje djece otprilike moje dobi ve stoje i mole kao odrasli. Oni ve znaju kako se treba obratiti Bogu, samo ja ostajem nijem. Preplavljuje me tuga zbog te nijemosti, svakim je trenom sve vea, i sjetim se gradskog parka u kojem ponekad sjedim s ocem. U tom se parku ne dogaaju uda. Ljudi utke sjede na klupama. Shvaam da ute jer se ne znaju moliti, i ta me misao prizove k svijesti. Upravo se u tom trenutku svitak Tore vadi iz krinje i podie visoko. Svi su pogledi na Tori i trnci mi prolaze leima. itanje iz Tore s bime, uzvienja usred sinagoge - to je poput tajne u tajni. Sada mi se ini, kada zavri to aputanje tajni, svi e ti ljudi nestati i ja u ostati sam, 19 licem u lice s Bogom, koji prebiva u zavjetnoj krinji. etiri ovjeka postave se oko Tore i obraaju joj se kao da se Boga moe dodirnuti u tom svitku pergamenta. Na tren me obuzme uenje jer se Bog, koji je beskrajno velik, stisnuo na tom malenom podiju. Nakon toga smotaju Toru i zapjevaju u nevjerojatnu zanosu. etiri mukarca na bimi podiu glas, kao da ele ponititi sebe same. Kada pjesma zavri, Tora se podie uvis i vraa u zavjetnu krinju. krinja se zatvara, a vezeni pokrov paroheta sputa se preko nje. Uini mi se daje sve to bio samo san i da e me otac, kada se probudim, odvesti daleko od te arolije, da emo se vratiti u grad, na njegove iroke ulice i raskrija, i u na dom, koji toliko volim. "Zato ne izae?" djed mi aptom nudi slobodu. Vani sam, stojim uz dva visoka stabla i osjeam da sam bio daleko od samoga sebe, od vlastitih snova, da sam zaao u tue zamiljaje i daje dobro to sam otiao i vratio se sebi samom, pod stabla ije se teke sjene razlijevaju tlom. Svrnem pogled natrag na sinagogu. Graevina je tako krhka da je pitanje bi li se odrala na svojim klimavim temeljima da nije brljana kojim je obrasla. Iznenada me obuzme uasan, nepoznat strah - strah da e svaki as iz sinagoge izai ljudi, zgrabiti me i odvui me unutra. Taj je strah tako opipljiv da osjeam prste stranaca kako se steu oko mene i zabijaju u kou; osjeam ak i duboke ogrebotine. "Tata!" Krik se prolomi iz mojih usta i ja potrim. Nakon nekog vremena strah me naputa i ja se vraam drveu na ulazu u sinagogu. Molitve su sada tihe i ulazim. Djed je utonuo u molitvu i ne primjeuje da sam se vratio. Stojim kraj njega i promatram zavjetnu krinju, 20 koja kao daje zarobljena pod tekim vezenim pokrovom. Pokuavam uhvatiti barem jednu od rijei kojima se ljudi obraaju Bogu, ali ne uspijevam. Sada je jasno: nijem sam. Svi apuu, ulau napor, samo meni manjkaju rijei. Upirem pogled, premda me oi bole. Ja od Boga nikada nita neu moi zatraiti jer ne poznajem Njegov jezik. Ni moji roditelji ne poznaju Njegov jezik. Otac mi je jednom ve rekao: "Nemamo nita do ono to vidimo svojim oima." Tada nisam razumio, ali sada mi se ini da sam naslutio to to znai. Molitve su zavrile, iako je meni to promaklo. Posljednja je molitva izgovorena u snanu zanosu, kao da sve poinje ispoetka. No tu je kraj, i ljudi koji su molili ustaju. Prilazi mi starac i pita kako se zovem. Bojim se i vrsto se drim za djedov kaput. Starac zuri u mene i nita me drugo ne pita. Tada se iznose medenjaci i aice s piem, a blagoslovi lebde zrakom

pomijeani s mirisom alkohola. Nakon toga polazimo kui, stazom okruenom zelenilom. Sunce sja, stada pasu na livadama. Krajolik me podsjea na drugu vrstu mira, negdje drugdje, ali ne znam gdje. Prelazimo panjake i ulazimo u rijetku umu. Nailazimo na nekoliko naputenih kua. Tama vreba kroz njihova razjapljena vrata. Putem sreemo ukrajinskog seljaka, djedova poznanika. Razgovaraju, a ja ne razumijem ni rije. Zatim stojimo na vrhu brijega, a polja kukuruza ispod nas uzburkana su. Dok se primiemo kui, vidim kako moja majka, odjevena u bijelo, stoji na ulazu. ini mi se da e mi svaki as poletjeti ususret. I u pravu sam. Hitrim pokretom, kao da nije moja majka nego mlada Ukrajinka, potri prema nama. Nekoliko trenutaka potom u njezinu sam naruju. Stojimo zajedno u visokoj travi. 21 Popodne sjedimo u dvoritu, a baka nam nosi kifle i jagode s tuenim vrhnjem. Mama je prekrasna, rasputene kose koja joj pada po ramenima, dok se svjetlo presijava na njezinoj dugakoj haljini od popelina, a ja, najdubljim dijelom svoga bia, kaem: odsada e tako biti. Pa ipak, i dok me preplavljuje ta skrovita radost, tuga me stee oko srca, tako blago da je jedva osjeam, no polako, gotovo neprimjetno, iri se mojom nutrinom. Briznem u pla, a majka, koja je tako vedra, privija me u svoje naruje. No ja sam zarobljen u svojoj tuzi i strahu i odbijam utjehu. Potresa me grevit pla, i znam da je to posljednje ljeto na selu, da e svjetlo uskoro nestati i tama e zaviti prozore. I tako te veeri, na sabat, otac dolazi i donosi sa sobom gradsku uurbanost. Majka nabrzinu pakira stvari u kovege, a baka iznosi koaru punu staklenki zimnice prekrivenih bijelom gazom, pa koaru crvenih jabuka i dvije boce likera od treanja koji je sama napravila. Koija je udobna, ali u njoj nema mjesta za sve to i koija jedva uspijeva ugurati te dragocjene darove u mraan prostor ispod sjedala. Djed stoji uz vrata kao da je otrgnut od svijeta u kojemu je dotad bio. Iz oiju mu zrai sumorno beznae. Njeno grli moju majku. Koija se kree galopom kako bismo stigli na posljednji vlak. U vlaku opet imam napadaj plaa, a majka me pokuava na sve naine umiriti, no suze mi se slijevaju na koulju. Otac gubi strpljenje i eli znati zato plaem. Premda je moja tuga beskrajna, a bol otra, ne nalazim rijei objanjenja. Oeva ljutnja raste. Na kraju se vie ne moe suzdrati i kae: "Ako ne prestane plakati, pljusnut u te. Pet ti je godina, a djeak s pet godina ne bi trebao plakati bez razloga." 22 Ovaj put otac, koji se gotovo nikada nije ljutio i uvijek bi se sjetio donijeti mi darove s putovanja, djeluje tako zastraujue da moje suze naposljetku presue. Ali majka, koja razumije moju bol, grli me i privija k sebi. Klonem joj u krilo i zaspim. 23 2. Majin stric Felix bio je visok, snaan i utljiv ovjek. Imao je imanje koje se prostiralo preko irokih polja, panjaka i uma. Imao je ak i vlastito jezero. Kua se nalazila u samom srcu imanja, okruena gostinskim kuama, gospodarskim zgradama i nastambama za poslugu. Posjeivao sam ga s majkom u proljee i ljeti, a ostali bismo kod njega tjedan ili dva. Na prvi je pogled djelovao vrlo svjetovno, no knjinica mu je bila puna nabone literature, i bilo je tu i rijetkih prvih izdanja. Prije nego to bi otvorio knjigu na hebrejskom, na glavu bi stavio jarmul-ku. Dvaju se vjerskih propisa strogo pridravao cijeli svoj ivot, svakodnevno: molitve i uenja jedne stranice Tal-muda dnevno. Kada bi na sebe stavio molitveni al i tefi-lin, njegov izgled slobodoumna ovjeka rasplinuo bi se u trenu. Udubljen u molitvu, izgledao je ba kao poboan idov. I nain na koji je uio stranice iz Talmuda bio je nain pobonog idova, uz jednolian pjev. No drao je to toliko za sebe daje tek aica ljudi znala, i nije pokazivao vidljivih znakova pobonosti. Oblaio se poput veine velikih zemljoposjednika, nosio je odijelo, bijelu koulju i kravatu koja je pristajala uz odijelo. No, za razliku od veine zemljoposjednika, on je imao profinjen ukus. Nje24

eova je odjea odisala nenapadnom otmjenou, koja je svejedno odmah upadala u oi. Govorio je mnogo jezika i trudio se pravilno izgovarati. Njegov je njemaki bio besprijekoran, a njegove lanke o poljoprivredi objavljivali su ne samo u Cernovcima nego i u Lavovu i Krakovu, a hvalili su ih zbog preciznosti jezika i jasnoe stila. Stric Felix po zanimanju je bio agronom, no njegova je naobrazba prelazila granice struke. itava je polica bila ispunjena filozofskim tekstovima, druga je bila posveena jezikoslovlju, a nekoliko polica knjievnosti; posebna je pria bila njegova zbirka knjiga o poljodjelstvu, koje sam oboavao listati. U njima sam nalazio slike njiva, vonjaka, ivotinja, uma. Stric Felix doputao mi je da uzimam knjige iz njegove biblioteke, jer znao je da ne kidam listove i da paljivo okreem stranice. inilo mi se katkada da su mu konji najvea ljubav. Na imanju je bila tala puna vatrenih, snanih jahaih konja, o kojima su se brinula dva konjuara. Premda vie nije bio mlad, stric Felix mogao je uzjahati bez iije pomoi. Nekoliko su me puta njegovi konjuari podigli na konja, pa sam jahao sa stricem. Bojao sam se, no strah je bio pomijean s toliko uitka da bi ubrzo nestao. Jahali smo preko polja i livada, sve do ume. Duboko u umi nalazilo se jezero. Bilo je doista veliko, no predveer kao da se povlailo u sebe, nedokuivo, a zbog sutona to je treperio na njegovoj mranoj povrini izgledalo je poput golema oka strane zvijeri. U povratku, moja bi nas majka doekala veselim pozdravom. Bile su mi etiri godine, moda etiri i pol. Nisam esto viao strievu enu Reginu. Taje bole-ljiva ena veinu dana provodila odmarajui se u svojoj sobi. Slukinja koja se brinula o njoj bila joj je slina kao 25 da su sestre. Razlika je bila u tome stoje strina Regina leala u krevetu, dok ju je slukinja danonono odano njegovala. Strinina prostrana soba odisala je neim velebnim i zastraujuim, moda zbog tame koja je ondje vladala ak i za vruih ljetnih dana. Jedva bih koju rije progovorio s njom. Pogledala bi me, ali me nikada nita nije pitala. Kao da joj je um otupio od boli, ili me moda u svom bunilu nije ni vidjela. Strina Regina dobro je poznavala francusku knjievnost i u mladosti je napisala knjiicu o Stendhalu. Moja je majka nije voljela, ali cijenila ju je zbog njezine naobrazbe. Ponos i radost strica Felixa bile su slike koje je nabavio u Beu i Parizu - izmeu ostaloga, jedan Modigliani, jedna Matisseova grafika i nekoliko prekrasnih akvarela. Slike su se savreno slagale s profinjenim pokustvom. Imuni idovi iz te generacije pretrpavali su svoje kue skupim i glomaznim namjetajem; na zidove su vjeali sentimentalna ulja; njihove su primae sobe bile zaguene vazama i prepariranim ivotinjama, a podovi su bili prekriveni debelim i uglavnom neukusnim sagovima. Stric Felix i predobro je poznavao takve imune Zidove, njihovu pohlepu i gramzivost, a kad je bio dobre volje, imitirao ih je. Posebno je volio oponaati lo njemaki kakav su govorili, njihovu neukost o idovskim uenjima, neukus u odijevanju i nimalo uglaeno ponaanje. Rugao se i tome kako se odnose prema svojim suprugama. Osjeao je prema njima odbojnost i klonio ih se. Stric Felix nije imao djece. Kada su bili mladi, on i strina Regina posvojili su malog Ukrajinca i predano se posvetili njegovu odgoju. Djeak je sa sedam godina pobjegao i vratio se u svoje selo k ludoj majci. Odbio je vratiti se pooimu i pomajci. Stalno sam zapitkivao mamu o malom Ukrajincu. Majka mi je poneto 26 ispriala, ali nije ulazila u pojedinosti. Iz nekog sam se razloga poistovjetio s djeakom i zamiljao njegov bijeg iz strieve kue u majinu kolibu. Dolazili smo ponekad i zimi. U zimskim su se mjesecima oblaci nadvijali nad imanjem i neprekidno je snijeilo. Volio sam sjediti uz upaljenu pe, oslukivati pucketanje drva. Ljeti su dani bili dugi i protezali se duboko u no, no zimi su bili kratki poput daka povjetarca. Kratkotrajno je danje svjetlo bilo sivkasto i blijedo ak i u podne. Veeri na imanju strica Felixa bile su ispunjene sitnim obrocima. U etiri sata pio se aj i uz njega se posluivao kola od kruke ukraen trenjama, a u sedam, velianstvena veera. Odugovlaili smo s jelom, ispunjeni tiinom

to nas je okruivala. U domu strica Felixa malo se govorilo i rijetko svaalo; nikada se nisu pretresale uplje prie. Veeri su se uglavnom provodile uz knjigu ili glazbu. Bio sam u mnogim tihim kuama, no tiina u domu strica Felixa bila je sasvim posebna: ta je tiina izvirala iz samoga prostora i obavijala vas ugodnom brinou. Strina Regina ustala bi kadikad iz svoje bolesnike postelje i dola u dnevnu sobu. Stric Felix bi ustao daje pozdravi. Doimala se kao da jedva podnosi bol. U nekim sluajevima nije bilo druge nego pozvati lijenika, no uglavnom bi je njezina slukinja uspjela nagovoriti da se vrati u krevet pa bi joj izmasirala lea i noge, uvjeravajui je da e joj uskoro biti bolje. Strina Regina nije bila navikla na nepoznata lica. Jednom je ula u dnevnu sobu i ugledala me kako sjedim na podu i listam knjigu. "Tko je taj djeak?" upitala je svoju slukinju, kao da joj nisam neak, nego dijete koje prvi put vidi. No unato takvim neugodnim ispadima, 27 dani na strievom imanju meni su prolazili mirno i bez veih smetnja. Stric Felix dobro je i velikoduno upravljao imanjem. Nikada nijedan radnik nije prigovorio da nije dobio zasluenu plau. Strievo voenje poslova odraavalo je njegove slobodarske nazore: to vie prui radnicima, to e vie dobiti zauzvrat. Bio je imuan, ali ne i krt poput skorojevia, koje je njihova lakomost inila slijepima za potrebe drugih. Lijepih je dana bilo i zimi, dana okupanih suncem, kada bismo izali da se saonicama sputamo niz obronke breuljaka. Ponekad bi nam se u tim pustolovinama pridruio i moj otac. Meni bi dali prednost, da bolje vidim spust. Stric Felix bio je i u tome pravi majstor. Unato svojoj dobi, sputao se saonicama niza zavoje kao daje mladi. Moji su se roditelji znali i prevrnuti, ali stric Felix ne. I stabla na strievu imanju bila su via od ostalih koja sam viao; krajolik je bio raskoniji, sluge krupniji, tako da su glavom gotovo dodirivali strop. Striev ivot i njegovo imanje bili su prava legenda; veina je pria bila zabavna, no neke su bile strane. Jedna je bila o pijancu koji je poludio, pa je sa sjekirom u ruci proklinjao idove i njihovo bogatstvo i prijetnjama natjerao slukinje u bijeg; zatim o konju koji je zbacio konjuara, pobjegao iz staje i onda divljao po dvoritu. Jednoga ljeta kada sam ja bio ondje, nou je na stubama pred kuom ostavljeno novoroene; sluge su ujutro otkrile zaveljaj i pozvale noga strica. Na njegovu je imanju vladala duboka, ali ne potpuna tiina. Nonim se zrakom prolamao zov ptica grabljivica, zavijali su vukovi. Stric Felix imao je vrlo neposredan odnos prema prirodi. Odmalena je volio biljke i ivotinje. 28 j otac, stari rabin, nije blagonaklono gledao na njegov nain ivota i interese, ali nije mu prigovarao, jer i sam je gajio neku vrstu potajne sklonosti prema ivotinjama: u vrtu je drao pelinjake, U ljeto 1937- ivot se promijenio do neprepoznatljivosti. Vlasti su postale antisemitski nastrojene, a policija se u tome udruila s ruljom i ljudima s drutvenog dna. Granice su izbrisane, none su pljake postale uobiajena pojava. Stric Felix - koji je od mladih dana ivio na imanju, sagradio kuu, obraivao polja i uvao ume, a kretao se u neidovskom drutvu - nastojao je ne samo izdrati sve to, nego i oduprijeti se. Nou bi nataknuo na glavu vunenu kapu i izaao rastjerivati lopove. Jedne je noi uhvatio petnaestogodinjaka koji se zaklinjao Isusom da nikada vie nee krasti. Stricu Felixu ta prisega nije bila dovoljna i zahtijevao je uvjerljivija jamstva. Prestravljen, djeak je kleknuo i molio guei se u jecajima. Stric Felix ga je pustio, a djeak je pojurio prema dvorinim vratima kao pas upravo puten s lanca. Strina Regina umrla je tog ljeta, a sprovod je bio svje-tovan jer je ona tako htjela. eljela je biti pokopana na imanju, na jednome od breuljaka to su se nadvija-li nad udolinom i potoiima koji su protjecali njome. Stric Felix, koji je volio i nju i njezine hirove, s najveom se pomnjom pobrinuo da ispuni sve njezine elje tono onako kako je ona htjela. Na sprovodu su se itale Rilkeove pjesme, grob je bio prekriven cvijeem, a kvartet je svirao Mozartove sonate. Kvartet je doveden iz ernova-ca i svirao je svako jutro i svaku veer, svih sedam dana alovanja. Strina Regina ostavila je popis skladbi, i svi-rane su tim redom. Strina je mrzila ortodoksne idovske

obrede. Godinama ju je stric Felix nastojao preobratiti. Jednom je 29 na imanje doao idov u tradicionalnoj nonji. Kad ga je ugledala, poela je histerino vritati kao da su kuu preplavile sablasti. Nakon smrti svoje ene stric Felix se promijenio i sve se vie povlaio u sebe. Doao bi katkada u grad, sjedio je kod nas u dnevnoj sobi i pio aj s limunom. Moji su ga roditelji oboavali. Znali smo daje svestrano obrazovan, ali on se nije razmetao svojim znanjem i nikada nije bio ohol niti pun sebe. Donosio mije prekrasne igrake i razgovarao sa mnom kao s odraslim, jer smatrao je da su djeca obdarena pronicavim senzibilitetom i prirodnom inteligencijom te da ih treba sluati. Potkrepljivao je to latinskim izrekama i citatima iz Talmuda. uo sam ga jednom kako govori mojoj majci: "Prava je teta to idovi ne znaju kakvu nevjerojatnu kulturu imaju. Da znaju, plakali bi kao djeca." Kada bi doao u grad, stanovao je kod nas. Njegov omiljeni hotel otiao je u steaj, a on ni u jednom drugom nije mogao biti. Kad god bi mu se pruila prilika da doe u grad, donio bi nam neku dragocjenost iz svoje zbirke. Moja se majka bunila, no stric Felix je odgovarao da nitko ne zna kada istjee njegovo vrijeme i da mu je drae podijeliti svoje vrijedne stvari dok je jo iv, onima koje voli. Ja sam dobio ljupku, antiknu talijansku violinu. Stric Felix ispitao je moj sluh i zakljuio: "Odlian sluh. Zasluuje violinu." Ja sam sa svoje strane obeao da u svaki dan vjebati barem tri sata. ak ni moj stric nije znao kako su tona bila njegova predvianja: stanje se pogoravalo iz mjeseca u mjesec. Isprva se suprotstavljao provalnicima i pljakaima; kada su mu rekli da su lopovi zapravo u dosluhu s policijom, odluio 30 je boriti se i protiv policije. No kada je i pokrajinski naelnik stao na stranu oloa, stricu Felixu nije preostalo nita drugo nego da natovari kamion pokustvom i preseli u grad. Pohranio je svoju imovinu u naem velikom skladitu i imanje dao u zakup gotovo besplatno. Stric Felix ivio je u unajmljenom stanu u naem susjedstvu i posjeivao nas je jednom, katkada dvaput tjedno. Nije vie nosio otmjena odijela kao nekada na imanju. Oblaio se jednostavno, to mu je takoer pristajalo i davalo posebnu ar njegovoj sijedoj kosi. Nikada ga nisam uo da se ali ili bilo koga optuuje. Kada bi u razgovoru bila spomenuta strina Regina, kao da mu je elom proao lagan oblak. Premda su bili po mnogoemu razliiti, bili su bliski. Moja majka to je uvijek isticala s uenjem. Najvei dio svoje umjetnike zbirke stric je prenio k nama. Slike su promijenile izgled naega doma; poeo je pomalo nalikovati na muzej. Moja je majka bila silno ponosna na zbirku i pozvala je nekoliko obiteljskih prijatelja daje dou vidjeti. Stric Felix zadrao je svoju uobiajenu staloenost ak i kada je ivot postao doista teak. Jedan njegov stari poznanik, Ukrajinac, veliki zemljoposjednik, htio gaje sakriti na svom imanju, ali je stric Felix odbio. Kada su nas zatvorili u geto, ivio je s nama u jednoj sobi. Uspjeli smo ponijeti sa sobom dragocjenu zbirku, ali nismo znali kako emo je sauvati. Stric ju je naposljetku predao upravitelju mjesne banke koji je obeao da e je drati na sigurnom za neka bolja vremena. Taj visoki ovjek krupnih aka doao je po pakete jedne noi. Znao sam da vie nikada neemo vidjeti to blago. Dola je zima i natjerala nas da se jo vie drimo jedni drugih. Nije bilo drva za ogrjev ni vode. Stric Felix, 31 bivi asnik austrijske vojske, zadrao je svoje uspravno dranje i za tih tmurnih dana. Poslije, tijekom deportacijskog mara, cijelim dugim putem kroza samo srce ukrajinskih stepa, stric Felix pomagao je pokopati ljude kako ne bi postali plijenom strvinara. Umro je od tifusa u nekom taglju; moj gaje otac htio pokopati, ali nije uspio pronai lopatu. Poloili smo ga na stog sijena. 32 3. U ljeto 1937. majka i ja vraali smo se kui nonim vlakom. Ne znam zato smo tako naglo

prekinuli odmor u svojoj ladanjskoj kui. Putovali smo sa svim udobnostima, u polupraznom kupeu prvog razreda. Mama je itala knjigu, ja sam listao album. U odjeljak su prodirali izmijeani mirisi kolaa i duhana, i bilo je zabavno gledati malo slike, malo to se zbiva uokolo. Majka me upitala jesam li umoran, odgovorio sam da nisam. Nakon toga su svjetla u vlaku priguena. Majka je sklopila knjigu i zadrijemala. Dugo sam pozorno oslukivao jedva ujne umove u vagonu. Tada se iz mraka na drugom kraju vagona iznenada pojavila punana konobarica. unula je, zagledala se u mene i pitala me kako se zovem. Rekao sam joj. "A koliko ti je godina?" Ne znam zato, ali pitanje mi je bilo smijeno; ipak sam joj odgovorio da mije pet godina. "A kamo putuje?" "Kui." "Predivan djeak na putu u predivan grad", rekla je. Njezine me rijei nisu nasmijale, ali svejedno sam se nasmijao. Za to je vrijeme ona ispruila svoje krupne ruke, 33 dlanova okrenutih prema meni, i rekla: "Zato mi ne da ruku? Zar ne eli da budemo prijatelji?" Poloio sam ruke na njezine rastvorene dlanove. Poljubila ih je i rekla: "Predivne ruke." udna mi je ugoda prostrujila tijelom. "Doi, dat u ti neto lijepo", rekla je vrsto me drei, dok me podizala u naruje. Grudi su joj bile velike i tople, ali od visine mi se zavrtjelo u glavi. Na kraju vagona imala je svoju kabinu sa sklopivim krevetom, malom komodom i ormarom. "Doi, daj da potraimo neto lijepo za tebe. to bi ti htio?" upitala je i spustila me na svoj sklopivi krevet. "Halvu", odgovorio sam, ni sam ne znam zato. "Halvu", ponovila je, prilino zbunjeno. "Samo djeca sa sela jedu halvu. Djeca iz dobrih obitelji vole profinjenije stvari." "Koje?" "Odmah u ti pokazati", rekla je. Drei me za obje noge, nabrzinu mi je skinula cipele i arape i ugurala moje none prste u svoja usta. "Fino, jako fino", promr-mljalaje. Dodir je bio ugodan, ali lagano sam zadrhtao. "A sada emo ovom zgodnom deku dati neto jako fino", rekla je i iz svoje torbice izvukla okoladu. Bila je to jeftina okolada u obinom papirnatom omotu, marke Zdrava i ukusna u naoj kui bilo je to drugo ime za sve jeftino i prostako. "Ne eli lije kuati?" "Ne", odgovorio sam kroza smijeh. "Dobra je, stvarno", rekla je skidajui omot i pokazujui mi smeu tablu. "Probaj. Ja volim ovu okoladu." "Ne, hvala." "Pa, koju ti okoladu voli, slatki moj razmaenko?" 34 "Suchard", iskreno sam joj odgovorio. "Suchard. Skupa okolada, a bljutava. okolada treba biti bogata okusa, s puno ljenjaka." Tog me trena ponovno podigla, zavrtjela me kroza zrak i onda me privinula na svoje krupno tijelo. "Suchard je okolada za bogatae, ali prebrzo se pojede. A mi volimo puno okolade. Shvaa?" Nisam shvatio, ali kimnuo sam kao da jesam. "Kada e se vlak zaustaviti?" pitao sam, ni sam ne znam zato. "Ovo je ekspresni vlak. Ekspresni staje samo na posljednoj postaji, a posljednja postaja su ernovci", rekla je pokazujui svoje velike zube i uporno milujui moje tabane. "Godi?" upitala je. "Jako", nisam mogao a da joj ne priznam. "Ja u tebe zabaviti sve do jutra", nasmijala se. I dok me ona stiskala, ljubila i tipala, otvorila su se vrata malene kabine, a na njima je stajala moja majka. "to vi to radite ovdje?" Oi su joj bile irom otvorene u udu. "Nita, igramo se. Erwinu je bilo dosadno i htio se igrati." "Erwinu nikada nije dosadno", ispravila ju je moja majka. "Vi ste zaspali i Erwinu je postalo dosadno. Zgodan deko poput Erwina ne bi se smio dosaivati. Tono?" Okrenula se licem prema meni. Mama iz nekog razloga nije skidala pogleda s mene. Nije bila ljutita, ali njezin je zgreni osmijeh odavao sumnjiavost. "Dugo ste ovdje?" upitala je mama. Sada sam znao da neto nije u redu. "Idemo", rekla je pruajui ruku. 35 "Erwin je jako pametan deko" rekla je konobarica nastojei pridobiti moju majku. "Ali ne i dovoljno oprezan." Mama se nije mogla suzdrati. "Mudar je on, i oprezan, uvjeravam vas." Konobarica je progovorila sa seljakim naglaskom. Mama nije reagirala. Odluno me odvukla u prolaz, prema naem odjeljku. "to ste radili?" pitala je kada smo ve bili sasvim blizu naih sjedala. "Priali smo." "Trebao bi vie paziti." "Zato?" "Jer ljudi te vrste ne znaju emu slue

granice." Vlak je iao dalje svojim putem. Prvo svjetlo osvita obojilo je tamne oblake blago ruiasto. Majka je utjela. Njezino mije lice bivalo sve nepristupanijim. Sada vie nije bilo sumnje: bila je bijesna. "Mama." "to je?" "Kada stiemo kui?" "Uskoro." "A tata e nas ekati na kolodvoru?" "Trebao bi." ^ Htio sam je odobrovoljiti, pa sam rekao: "Sedam puta sedam je etrdeset devet." Kada je to ula, zagrlila me. "Sljedei tjedan znat u cijelu tablicu mnoenja, obeavam." Nitko me nije silio da nauim napamet tablicu mnoenja, noja sam oito mislio da e to usreiti mamu. "Ali trebao bi vie paziti." Nije zaboravila to sam zgrijeio. 36 Otac nas je doekao na kolodvoru. Potrao sam mu usret. Podigao me visoko u zrak i poljubio u obraz. "Kako ste putovali?" s blagocu je upitao otac. "Nije bilo loe", hladno je odgovorila majka. "Je li bilo zastoja?" "Nije." "to bi se jo uope moglo pitati?" odvratio je otac poprimivi majin ton glasa. 37 4. Tisuu devetsto trideset osma bila je gadna godina. Kolale su svakakve prie i uskoro je postalo jasno da smo uhvaeni u klopku. Otac je slao brzojave roacima i prijateljima u Urugvaj i ile, pokuao je ak dobiti vizu za Ameriku, ali uzalud. Nita vie nije ilo glatko. Ljudi koji su nekad bili rado vieni u naoj kui, poslovni partneri od povjerenja ili prijatelji iz djetinjstva, odjednom su se poeli ponaati kao da nas ne poznaju ili su nam ak postali neprijateljima. Beznae je vrebalo posvuda. Zaudo, i tada je meu nama bilo optimista koji su svaki preokret u zbivanjima slijepo tumaili kao dobar znak; vrlo su samouvjereno dokazivali da je Hitlerova mo samo privid i da e Njemaka na kraju opet postati to je nekad bila. Tvrdili su daje to samo pitanje vremena. Otac je meutim osjeao da nam gori pod petama i kucao je na sva vrata. U proljee smo doznali da je djed s majine strane teko bolestan i da su mu dani odbrojani. Djed je to mirno prihvatio. Njegov mjesearski pogled kao daje postao samo jo prodorniji. Jedne je veeri rekao mojoj majci: "Ta podjela na ive i mrtve puki je privid. Prijelaz je mnogo laki nego to se obino misli. Samo se premjesti, kat vie." 38 Moja se majka na te rijei rasplakala kao malo dijete. Diedova se dnevna rutina nije nimalo promijenila. Ujutro bi otiao na molitvu, a po povratku iz sinagoge neto bi pojeo na verandi. Sjedei na verandi, na neki se nain pripremao za svoja istraivanja. Katkada je istu knjigu drao pred sobom vie dana, katkada bi promijenio knjigu u jednom danu, no na njegovu stolu nikada nisu bile vie od dvije knjige istodobno. Otac je stalno nekamo iao i urio, a kad bi se naveer vratio kui, bio je smrknut u licu. Moja se majka trudila da mu ugodi tako to je kuhala njegova omiljena jela. Nakon veere sjeo bi na sofu sklopljenih oiju, potiskujui sve u sebi. Smrt je posvuda vrebala, ali ne i u djedovoj sobi. Tamo su prozori bili otvoreni, a zavjese su leprale na povjetarcu. Moja bi mu majka svako malo odnijela alicu aja s limunom. Djed bi joj zahvalio i neto je svaki put upitao, a mama bi sjela kraj njega. Bilo je oito da voli ker i da je sretan kada je ona u njegovoj blizini. Svi su nastojali zatajiti njegovo zdravstveno stanje od njega samog. Nastojali su takoer sakriti od njega to se dogaa oko nas. No djed je ionako sve znao i nije doputao da smutnja ili zbrka upravljaju njime. Govorio je o smrti jednako kao stoje nekada govorio o bilo kojem duljem putovanju na koje se spremao. Kada je baka bila iva, pokuala bi ga nagovoriti da spakira jo jedan kaput ili vestu, ali djed je volio laku prtljagu, a to je zapravo ponavljao i sada: put nije dug, i nema razloga za strah. Jednom dnevno otiao bih ga i ja vidjeti. Pomilovao bi me po glavi, pokazao mi slova u knjizi koju je prouavao i ispripovijedao mi kratku priu ili parabolu. Jednom mije 39

ispriao jednu koju nisam mogao shvatiti. Kada je vidio da ne razumijem, rekao je: "Nije vano, bitno je uivati u ovom jutru." Ni to nisam mogao shvatiti. No pamtim to jo danas, poput udesne zagonetke. ini mi se kadikad da djedu nije bilo mjesto medu nama, daje samo doao u posjet iz nekog drugog svijeta - toliko se razlikovao. Tog proljea jo je ivio u selu u kojem su roeni i on i njegov otac i otac njegova oca. Isprva je odbijao napustiti imanje, no kada mu se stanje pogoralo i bolniko lijeenje postalo nuno, pristao je doi u grad. Moja je majka oslobodila jednu sobu za njega i otila po njega koijom. Tako je doselio k nama. Od trenutka kada je doao, mama se posve promijenila. Lice joj je postalo sjetno; esto je i nervozno hodala od kuhinje do njegove sobe i natrag. Djed nije nita traio, no mama je tono znala to mu treba. Kada bi mu posluila kompot od ljiva, lice bi mu na tren zablistalo. To je oduvijek bilo jedno od njegovih omiljenih jela. Ujutro bi se protegnuo, ustao i otiao u sinagogu. Vjera mu je oito bila snanija od tijela, koje je svakim danom slabjelo. Mama gaje esto pokuavala nagovoriti da ne ide na ranojutarnju molitvu u sinagogu. Ali nije se dao razuvjeriti, ak ni njoj za ljubav; odlazak na molitvu kao daje iz njegova tijela izvlaio nove izvore snage. Vratio bi se kao obasjan udom. Ponekad bi ga obuzela enja za rodnim selom. Taje enja bila gotovo tjelesna, kao da bi ga vratila stablima i potocima kojima je okruen njegov dom. Sada je njegova kua bila zakljuana, a dva su se seljaka brinula o vokama i povrtnjaku. Perad i druge domae ivotinje odavno su prodani, osim jedne krave, koju je djed htio po svaku cijenu zadrati na imanju. uo sam ga jednom 40 kako govori mojoj majci: "Molim te, odvedi me natrag u selo; tako mije teko biti daleko od doma." Mama je oklijevala. "ut emo to kau lijenici", rekla je. Naveer je svratio doktor Feldman i uvjerio djeda da je u njegovu stanju najbolje da ostane to blie bolnici, a ne u selu, pedesetak kilometara izvan grada. Djed gaje sasluao i rekao: "ini se da mora biti tako." U naoj kui nije bilo Tore niti su se potovali vjerski propisi, no otkako je djed doselio, to se iz korijena promijenilo. Majka je kuhala iskljuivo koer i jeli smo samo vegetarijansku hranu; na sabat nismo palili vatru, a kad je otac htio puiti na sabat, otiao bi iza kue ili u susjednu ulicu. Victoria, naa ostarjela slukinja, odnosila se prema djedu s neizmjernim potovanjem. Svaki je dan ribala pod u njegovoj sobi. uo sam je kako kae mojoj majci: "Nisu svi te sree da imaju oca kakav je va. On je pravi svetac." Victoria je znala rei stvari koje su me plaile. Jednom je rekla: "idovi su zaboravili da na nebu ima Boga." "Nisu svi", usprotivila se moja majka, nastojei ublaiti njezine rijei. "U sinagogi ujutro jedva ima dovoljno ljudi da se odri molitva", nije poputala Victoria. Ja uope nisam sumnjao u Boga na nebu koji upravlja ne samo zvijezdama nego i Svojim stvorenjima. Tu je vjeru usadila u mene druga slukinja, koja je nakratko zamijenila Victoriu. Mlaa od Victorie i nevjerojatno lijepa, Anna-Maria mije potajice stalno ponavljala daje na nebu Bog i da On upravlja ne samo zvijezdama nego i Svojim stvorenjima. 41 Popodne bi djed ustao iz postelje i izaao na verandu. On nije govorio o svojoj vjeri, ali sve to je inio bilo je usmjereno u skladu s tom vjerom. inilo mi se katkada da je osamljen jer je neshvaen, no drugi bih put osjetio daje njegova soba puna ivota - puna nevidljivih gostiju koji su ga doli posjetiti i s kojima je razgovarao jezikom tiine. Moji su se roditelji katkada svaali u kuhinji, raspravljali stisnutih aka, nastojali uvjeriti jedno drugo bujicom rijei. Kada rijei nisu nikamo vodile, udaljili bi se jedno od drugoga i zautjeli. No u djedovoj utnji nije bilo ljutnje; bila je prije poput tekog jastuka na koji se moe spustiti glavu. Kada je djed doselio k nama, moj je otac prestao kritizirati idove i njihovu vjeru. Postao je povuen, uglavnom utljiv, a kad bi se vratio nakon iscrpljujuih pokuaja da nam nabavi putne isprave, otiao bi ravno u kuhinju, gdje bi mu mama natoila alicu kave i namazala pekmezom dvije krike kruha. Jeo je brzo i rastreseno; zaas bi pojeo obje krike. Takvo je ozraje vladalo u naemu domu te godine: djedova staloenost i oeva uznemirenost. Ponekad, obino naveer, otac bi me izveo i onda smo lutali satima. Volio je

tihe none ulice. Dugim je koracima prolazio ulicama, dok sam ja trkarao za njim. Zastao bi s vremena na vrijeme i neto rekao: reenicu ili tek nekoliko rijei. Nisam siguran kome se obraao. Katkada bi iz njega izbila neka vrsta iznenadne, udne radosti, ak bi zapjevao iz svega glasa. Tako bismo doli do rijeke. Otac je volio rijeku i vie nego jednom vidio sam kako se naginje prema njoj. Jednom mije rekao: "Voda nam je blia nego zemlja", pa se nasmijao, kao daje izgovorio besmislicu. Te uurbane etnje nisu uvijek bile ugodne, no sjeam ih se ivlje nego kua u kojima sam bio. 42 Nisam mogao znati da su to posljednji dani koje emo provesti kod kue, ali stalno sam govorio sebi da moram biti uz djeda i paziti na njega. Osjeao sam da ne smijem skidati pogled s njega dok sjedi na verandi, da ne smijem zaboraviti kako je izgledao udubljen u knjigu. Ni majka, koja je sjedila uz njega, ne smije pasti u zaborav. Osjeao sam da predstojei dani nee biti dobri, ali nitko nije mogao zamisliti plimni val koji se punom snagom ve valjao prema nama. Satima sam leao u krevetu, itao Julesa Vernea, sam igrao ah i alio to je otac tako rastresen - ujutro se nije brijao i iz kue je izlazio navrat-nanos. inilo mi se katkada da otac pokuava prokopati tunel kako bi nas spasio, ali da napreduje tako sporo da ga nee stii dovriti na vrijeme. Istodobno, nastojao je pronai nam mjesta na brodu koji bi nas odvezao do Gibraltara. Svaki je dan bio jo jedan oajniki pokuaj da se probije iz obrua koji se stezao oko nas. No mama je bila toliko zaokupljena djedovom boleu da oeve rijei - ili, tonije, njegovi planovi - nisu na nju ostavljali nikakav dojam. Na njezin nemar i rastresenost otac je odgovarao nervoznim slijeganjem ramenima; poletjele bi grube rijei, a zatim su spominjali imena ljudi i mjesta za koja nikada prije nisam uo. Smrt nas je okruivala sa svih strana, no moj otac kao daje vjerovao da, potrudimo li se dovoljno, mora postojati mogunost odgode ili moda ak spasa. "Ne smijemo se predati", govorio je. Teko je bilo dokuiti na to zapravo misli, no uvijek je najvie zamjerao samome sebi, nama gotovo nikada. Jednom sam ga uo kako govori djedu: "Nama treba milost Boja, jako puno milosti." Pitao sam se kako se tako neto moe uti iz njegovih usta i inilo mi se daje i djed iznenaen. U naoj je kui tada 43 proaptano mnogo nerazumljivih reenica. inilo se da ivimo usred usijane zagonetke. Majka bi katkad odmahnula rukom kao da pokuava otjerati zle duhove. Ti su njezini pokreti iz nekog razloga ljutili mog oca i govorio je da sada treba misliti hladne glave, a ne oajavati. No ba nas je oaj obuzimao. Mama bi se na tren pribrala, a onda bi mi se opet uinilo da bi se mogla svaki as rasplakati. Krajem ljeta, jednoga vedrog dana bez najmanjeg oblaka, djed je zaspao i vie se nikada nije probudio. Victoria je primijetila da vie ne die i odjurila pozvati moju majku. Mama je pala na koljena ne ispustivi ni glasa. Kada me ugledala na pragu sobe, pograbila me i rekla: "to e ti ovdje?" Odmah me odvela susjedi, staroj gospoi Horowitz. Nisam htio ii i dao sam se u dreku. Mama je zbog moje vriske vjerojatno postala jo odlunija u svojoj nakani i pljusnula me. Gospoa Horowitz mije pruila bombon u zlatnom celofanu i rekla: "Ne plai, dijete." U svom bijesu i ponienju uporno sam toptao nogama. Kasno te noi, iscrpljena i smuena, odveli su me natrag kui. U meuvremenu se naa kua toliko promijenila da je postala neprepoznatljivom. Bila je puna ljudi. Victoria je posluivala kavu, a dnevna soba bila je posve zadimljena. Otac je stajao postrani. Na glavi je nosio jarmulku i njihao se poput pijanca. Majka je sjedila na podu umotana u deku, okruena nepoznatim ljudima. Nije se razgovaralo o djedovoj smrti, nego o praktinim pitanjima; moda su tako htjeli mami odvratiti pozornost, ali nisu uspjeli. Oi su joj bile velike i irom otvorene. Odjednom mi se uinilo da su svi sretni to je smrt otila i to sada mogu samo sjediti i ispijati kavu koju 44

je Victoria posluivala. Povrijedio me taj osjeaj da sve ide dalje kao da se nita nije dogodilo i pobjegao sam u svoju sobu. Na moje veliko iznenaenje, i tamo je sve bilo puno ljudi. Taj se put otac nije suzdravao. Tada, tamo, pred svima, rugao se onome to je nazvao plemenskim pogrebnim obiajima u kojima nije bilo potovanja prema pokojniku niti trunke dobrog ukusa. Posebno se obruio na idovsko pogrebno poduzee jer su bili tako nestrpljivi da molitve zavre i jedva su doekali da oaloenima predaju lopate, a onda su povrh plae traili jo i napojnicu. Znao sam da ne gleda s odobravanjem na idovske pogrebne obiaje, no taj je put doista dao oduka svom bijesu i nita nije preutio. Na koncu je zakljuio: "U svakom sluaju, ja im neu prepustiti svoje mrtvo tijelo. Bolje da me pokopaju u zajedniku grobnicu s gubavcima nego da zavrim na idovskom groblju." Ljudi su se ubrzo zatim razili, a oev je glas odzvanjao praznom kuom. Nisam znao slae li se majka s njim. Sjedila je na podu ne ispustivi ni glasa. U tome kako je sjedila bilo je neeg djedovog. Moda zbog toga kako je naslonila ruku na koljena. 45 5. U getu djeca i luaci bili su prijatelji. Uruio se itav drutveni poredak: nije bilo kole, domaih zadaa, rano-jutarnjeg ustajanja i tjeranja na spavanje naveer. Igrali smo se po dvoritima, stubitima, meu stablima i u svakakvim mranim zakucima. Katkada bi nam se u naim igrama pridruili luaci. Novonastali kaos i njima je iao naruku. Umobolnica je zatvorena i ljudi koji su puteni iz nje lutali su ulicama s uzaludnim osmijehom na licu. Bilo je u njihovu osmijehu i zluradog naslaivanja, kao da govore: "Svih ovih godina smijali ste nam se jer brkamo stvari, ne snalazimo se u vremenu; grijeili smo, nazivali mjesta i stvari udnim imenima. Ali sada je oito da smo mi bili u pravu. Niste nam vjerovali, svi ste bili tako prokleto samouvjereni da ste nas smatrali posve bezvrijednima. Strpali ste nas u ludnicu i za nama dobro zakljuali vrata." Bilo je neeg zastraujueg u vedrini njihova osmijeha. Svoju su slobodu slavili na udne naine. Leali su u parku nauznak i pjevali, a mlai meu njima dobacivali su djevojkama i enama komplimente. No uglavnom su sjedili na klupama i smijeili se. Prema djeci su se odnosili kao prema sebi ravnima. Sjeli bi prekrienih nogu i pikulali, igrali domino i ah. Igrali su se i lovice, ak su 46 igrali nogomet. Zabrinuti roditelji, ne znajui to bi drugo, nasrnuli bi na njih. Luaci su nauili izdaleka uoiti roditelje i na vrijeme pobjei. Bilo je meu luacima i opasnih ljudi, koji su nam prijetili u pravoj srdbi. I mi djeca nauili smo spaziti ih izdaleka, pa bismo pobjegli. No veina ih je bila mirna i ljubazna, a to to su govorili imalo je smisla. Bilo je i takvih za koje nikada ne biste pomislili da su ludi, takvih koje ste mogli ispitivati matematiku, zemljopis, ili o knjigama Julesa Vernea. Meu luacima bilo je i lijenika, odvjetnika, imunih ljudi; nekima su, im su zatvoreni u umobolnicu, djeca prepisala na sebe svu imovinu. Povremeno bi neki luak prekinuo igru da nam pria o svojoj eni i djeci. Neki su od njih bili veliki vjernici i pomolili bi se svaki put prije nego to bi neto pojeli, ili su nas pokuavali nauiti jutarnje i veernje molitve. Volio sam ih promatrati. Lica su im bila izraajna. Uivali su u igri, ali nisu znali pobjeivati. Bili smo u tome bolji od njih. Kad bi izgubili, prasnuli bi u smijeh i rekli: "I najmanja su derita bolja od nas." Istina, bilo je i onih koji bi se razbjesnili zbog poraza, neki bi prevrnuli ahovsku plou ili razbacali stvari uokolo. No takvih nije bilo mnogo. Veina ih je prihvaala poraz dobroduno, ak s osmijehom. Povremeno bi netko od luaka dobio napadaj, divlje mahnitao ulicama, mlatio ili grizao ljude oko sebe. Odmah bi pozvali getovsko redarstvo. Nisu gubili vrijeme, sve bi ih smjesta pokupili. Nakon to su ih dan-dva drali iza reetaka opet bi ih pustili. A mi bismo ih odmah pozvali na partiju aha ili domina. Zaudo, nisu zamjerali ni redarstvenicima ni onima koji su ih prijavili. Volio sam promatrati njihove kretnje - kako dre tanjur, otkidaju komade kruha. Zaspali bi katkad u parku, 47 sklupani, kao da nisu odrasli ljudi, nego djeca koja su se umorila usred igre. Kada su poele

deportacije, pokuavali su pobjei, sakriti se, ali policajci su, naravno, bili lukaviji. Onako naivni, luaci bi se sakrili ispod klupe u parku ili bi se popeli na stablo. Nije bilo teko uloviti ih, ak su i trali nespretno. Redarstvenici iz geta bezobzirno bi ih dograbili i utrpali u kamione. Nitko se nije zauzimao za njih - kao da su se svi slagali da, ako nas ve moraju sve deportirati, onda oni moraju otii prvi. Ni njihove vlastite obitelji nisu pokuavale spasiti ih. Tijekom jedne deportacije vidio sam kamion pun luaka. Ljudi su im dobacivali krike kruha, komade pite i peene krumpire. Skakali su da uhvate hranu ve u zraku, no uglavnom uzalud. Stajali su uz reetkastu pregradu kamiona i smijeili se kao da ele rei: "Nikada nismo bili u stanju uiniti to treba i zato nismo bili voljeni. Ali sada kad nas odvode od vas, zato nas ispraate zasipajui nas hranom? Ne treba nam sad vaa hrana. S malo panje, malo ljubavi, postigli biste mnogo vie. Umjesto toga, zavaravate nas bacajui nam bljutavu hranu." S tim su nas izrazom lica zauvijek napustili. 48 6. Svaki je grad, ini se, imao svog Janusza Korczaka. U naem je gradu slijepu djecu na eljezniki kolodvor odveo ravnatelj Doma za slijepe, profesor Gustav Gote-sman. Bio je nizak, iste visine kao i djeca, i sve je radio brzo. Bio je poznat po svojim nastavnim metodama: sve se uilo uz glazbu. Iz Doma za slijepe neprekidno su dopirale melodije. Gotesman je vjerovao da glazba nije samo dobar nain da se neto naui, nego da u ljudima budi i osjeajnost. Sva su djeca iz Doma govorila melodino, ak i kad su razgovarala meusobno; krhkost njihovih malenih tijela nadopunjavala je ljupkost njihova govora. Popodne bi sjeli na stube i zapjevali. Pjevali su tradicionalne i narodne pjesme na jidiu. Glasovi su im bili skladni i blagi, i prolaznik bi zastao uz ogradu da ih poslua. Bilo je dobro poznato daje Gustav Gotesman komunist, uhien je vie puta. Kada bi zavrio u zatvoru, njegove bi dunosti preuzeo zamjenik, takoer komunist niska rasta. Da nije bio tako predan poslu, upravni odbor Doma odavno bi ga otpustio. Ugledni trgovci iz odbora tvrdili su da Gustav djecu poduava komunizmu, da loe utjee na njih i da e, kad odrastu, iriti otrov koji upijaju. Ipak, mudriji lanovi odbora nisu gajili takve zle slutnje i 49 smatrali su da nije vano to Gotesman poduava - pre. sudna je bila njegova potpuna predanost poslu. Drali su da komunisti slijepi od roenja ne predstavljaju nikakvu opasnost; naprotiv, komunistika dogma iz njihovih e usta zvuati smijeno. Svae meu lanovima upravnog odbora nisu jenjavale. Jedan od trgovaca, koji je svojim prilozima pokrivao pola budeta Doma, bio je gorljiv vjernik. Postavio je dva uvjeta: vjerska naobrazba i potovanje sabata u Domu. Rasprava o tome je potrajala. Naposljetku je postignut kompromis: vjeronauk dvaput tjedno i veernja molitva uoi sabata. U Dom je kao vjerouitelj doveden sin rabina iz Zja-dova. Redovito je dolazio dvaput tjedno poduavati djecu hebrejskom i Tori, a petkom naveer vodio je molitvu. Djeca su voljela njegove satove vjeronauka i molitve. Ubrzo su veernje molitve uoi sabata postale poznate u cijelom gradu. Ljudi bi se okupili uz ogradu i zadivljeno sluali. Gustav Gotesman nije odustajao. Tvrdio je da djeja molitva nije molitva, nego pjesma, i da ih glazba, a ne vjerska uvjerenja, usmjerava na njihovu ivotnom putu. Govorio je da je odavno prolo vrijeme kada je religija imala utjecaja i da je sada preostala samo vjera u ovjeka, u njegovu sposobnost da mijenja stvari, da izgradi pravedno drutvo i da se rtvuje za druge. U to je danonono uvjeravao djecu, a umjesto tradicionalne molitve Pouj, Izrade, koju su trebala izmoliti svake veeri, skladao je pjesmu Pouj, ovjee, u kojoj se ovjeka pozivalo da dijeli to ima sa svima potrebitima. Kao i svi vjernici, i Gotesman je bio fanatik. Svoj rat protiv sina zja-dovskog rabina vodio je svim raspoloivim sredstvima. Ipak, jedno nije bilo doputeno: propovijedati daje reli50 I

.. opijum za narod. No premda mu je bilo zaprijeeno Havati takve izjave u javnosti, privatno je mrmljao to god gaje bila volja. Taje borba okonana 1941. Dom za slijepe, smjeten u sirotinjskoj etvrti, preko noi se naao u samom sreditu geta. Pjesme su se neprestance razlijegale kroz njegove prozore i melodije su se irile getom, lebdei nad njegovim izmuenim stanovnicima sve do veeri. Nitko nije znao to donosi sutranji dan, no slijepa djeca kao da su znala neto to mi nismo. Pretpostavljala su da budunost nije odve svijetla. Jednu su pjesmu pjevala stalno iznova, svake veeri: Smrt treba umrijeti. S vremenom je to postala domska himna. Bila je to pjesma postojana ritma i zvuala je kao prkosna elegija. Gotesman je danonono radio s djecom. Veina je njegovih poduka bila uglazbljena, no u predasima je svoja uvjerenja prenosio djeci: krajnje teke okolnosti u kojima se nalazimo ne smiju poljuljati nau vjeru u ljude; moramo pomagati slabijima ak i ako to znai podijeliti s njima posljednju koricu kruha; istinski komunizam ne znai samo pravedniju raspodjelu dobara, nego i davati od srca. Trinaestog listopada 1942. ravnatelju Doma za slijepe nareeno je da svoje male tienike odvede na eljezniki kolodvor. Djeca su obukla svoju najbolju odjeu za sabat; svatko je u svoju naprtnjau stavio jednu knjigu na brajici, zajedno s tanjurom, alicom, vilicom, licom i neto odjee. Gotesman im je objasnio da put do kolodvora nije dug i da e napraviti pet kratkih stanki za predah. Tijekom stanki pjevat e tradicionalne i pjesme na jidiu. Kada dou na kolodvor, otpjevat e svoju himnu. Djeca su bila uzbuena, ali ne i prestraena. Gotovo da su nestrpljivo iekivala. Shvaala su da e se od tog 51 trenutka suoiti sa stvarima kakve dotad nikada nisu morala initi. Prva je postaja bila kod Carske esme. U gradu je bila poznata po izvrsnoj vodi. Ortodoksni idovi ipak nisu pili s nje, budui da su se njome sluili svi itelji grada, pa su vodu ondje uzimali i gostioniar i neidovski mesar. Na toj prvoj postaji djeca su pjevala Schubertove napjeve. Puhao je snaan vjetar i djeca su se upinjala ne bi li bila to glasnija. U blizini esme nije bilo nikoga osim njih i njihova je pjesma zvuala kao molitva. Gotesman je obino pazio da ne prigovara djeci izvan kruga Doma. No ovaj put prekrio je vlastito pravilo i rekao: "Pjesma je svetinja i ni u najteim uvjetima nijedna njezina nota ne smije biti zanemarena." Na drugoj postaji, na Radnikom trgu, opet ih nitko nije doekao. Djeca su otpjevala Bachov napjev i Gotesman je bio zadovoljan izvedbom. Na tom su se trgu prvog svibnja okupljali idovski komunisti. Okupljanje nikada ne bi potrajalo vie od nekoliko minuta, jer bi policija odmah dojurila maui palicama kako bi rastjerala prosvjednike. No ovaj put na trgu nije bilo ive due, osim nekoliko mladih Ukrajinaca koji su se popeli na stabla, bacali kamenje i vikali: "Zidove u stone vagone!" Na treoj postaji ene su djeci donijele vodu i krike kruha pokropljene uljem. Djeca su se obradovala tom srdanom doeku i zapjevala pjesme na jidiu. Kada su zavrila, ene ih nisu htjele pustiti. "Ne damo vam svoju djecu!" vikale su. Umijeao se Gotesman: "Pridruit emo se svima ostalima. Nismo nita drukiji. S nama e biti to i sa svima drugima." Jedna se ena nije mogla suzdrati i viknula je: "Komunist!" Na etvrtoj postaji, uz ogradu geta, ekalo ih je uzbueno mnotvo, koje ih je zasipalo darovima. Neki je 52 " viek iz svega glasa doviknuo s balkona: "Djeco, volimo vas i uskoro emo se ponovno sresti. Nikada, nikada neemo zaboraviti vau pjesmu. Vi ste bili aneoski zbor naega geta." Djeca su naizmjence pjevala klasine napjeve i narodne pjesme. ak i jednu Verdijevu ariju. I tu su ene okruile djecu i nisu dale da nastave put. Ali djeca vie nisu bila sama. Vojnici postrojeni uz ogradu geta zamah-nuli su svojim palicama i pjesma je istog trena utihnula. Na uskoj cesti koja vodi do kolodvora djeca su ponovno stala i zapjevala. uvari su vjerojatno bili zateeni, pa su ih isprva pustili da pjevaju, ali ne zadugo. Palicama su se obruili na djecu, a ona, drei se za ruke, drhtala su kao jedno tijelo. "Ne bojte se, djeco", aptao je Gote-sman, i djeca su podnijela bol. Na kolodvoru su uspjela otpjevati cijelu svoju himnu, prije nego to su ih ugurali u stone vagone. 53

7. i Upoznao sam prekrasnih ljudi za dugih ratnih godina. Na neki je nain teta to je sve prolo kao u magli i to sam bio jo dijete. U ratu se na djecu nije obaziralo. Bila su poput slamke po kojoj svi gaze. No bilo je divnih ljudi koji bi u opem meteu utjeili siroe, dali mu kriku kruha ili ga ogrnuli kaputom. Na putu u Ukrajinu, na eljeznikom kolodvoru zakrenom deportircima, vidio sam kako se neka ena brine o siroetu. Djeak je imao otprilike etiri godine i pravu grivu na glavi, a ona je sjedila na kovegu i eljala ga dugim, sporim potezima, kao da su u parku, a ne usred kolodvorske vreve. Na djeakovu blijedom licu italo se uenje; inilo se da shvaa daje to poseban in njenosti kakav se doivi jednom u ivotu. Naveer je na kolodvor doao dugaak teretni vlak i vrata su se vagona razjapila. Ukrajinski su vojnici nasumce ibali svojim bievima i zavladala je uasna pomutnja. ena, koja je oito znala to nas eka, nagovarala je djeaka da bjei. Pokazala mu je uzak prolaz ispod stepenica, ali on joj je obujmio noge i preklinjao: "Neu, neu." Kada gaje pokuala odvui, proaptao je: "Bojim se." "Ne smije se bojati", ena je podigla glas. 54 "Bojim se", ponovio je djeak, kao daje moli da uzme k srcu njegove rijei. "Ali ne smije se bojati", odrjeito je ponovila. Od tona njezina glasa, djeak kao da se sav skvrio. "Ljuti me!" ena se uspravila, silovito vukui djeaka za sitne ruice. No on joj je obgrlio noge i nije se ni pomaknuo. "Ako ne pobjegne, namlatit u te!" zaprijetila je. Djeak se od toga samo jo jae uhvatio za njezine noge. "Makni se! Idi!" Promijenila je ton i sada mu se obraala kao da ne govori s djetetom nego sa tencem. Djeak se jo ustrajnije opirao. "Udarit u te", rekla je i povukla jednu nogu. No djeak se oito vrsto drao. Ljudi su naguravali enu sa svih strana, a ona je, u istom oaju, podigla glas i viknula: "Maknite ga od mene! Ne mogu to vie podnijeti!" Nitko se nije osvrtao ni na nju niti na njezine povike. Gurali su ih u teretne vagone, oito pretijesne za toliko ljudi. Na koncu se netko spotaknuo o djeaka i on je pustio enine noge. Njoj je oito laknulo, podigla je svoj zaveljaj i ponijelo ju je mnotvo koje se tiskalo prema otvorenom vagonu. Djeak je nestao u umi ljudskih nogu. "Tina!" odjednom se prolomio djeakov glas, nadvikujui ostale. "to hoe?" viknula je ena da bude sigurna da je uje. "Tina!" ponovio je djeak i, nije bilo sumnje, preklinjao je. ena je odbacila zaveljaj. Naglim se pokretom uspjela osloboditi pritiska ljudi koji su se gurali i tiskali; vratila se na isto mjesto odakle ju je mnotvo ponijelo. "Gdje si?" dozivala je traei dijete na tlu. 55 Napokon ga je pronala. Leao je na tlu, krvav. Sa-gnula se i odvukla ga u kut do kojeg ibanje i bievi nisu dopirali. Nagnula se nad djeaka, obrisala mu krvavo lice skutom haljine i proaptala: "to si to uinio?" Djeak je irom otvorio oi. "Moram ii. to ja mogu? Mora shvatiti." Stiska i vreva su se pojaale i ena je pokuala posljednji put, izvikujui upute: "Idi ravno do prolaza ispod stepenica. S perona e te odvesti u polja. Nikome nemoj rei da si idov. uje li me? Sad ustani, uje li me?" Djeak je oito shvatio, ali kao da nije imao snage pomaknuti se. "Tri! Bjei odavde!" pourivala gaje. No djeak nije reagirao, pa ga je zagrlila i podigla u naruje. Viknula je glasom koji kao da nije bio njezin: "Pustite da proem, imam ranjeno dijete!" Vladao je opi mete, svi su se gurali i nitko se nije ni obazirao na nju; na koncu, snaga kojoj se nije mogla oduprijeti, toliko jaa od nje, odgurala ju je ravno ujedan teretni vagon i ona je nestala u gomili. 56 8. Od svretka rata prolo je vie od pedeset godina. Mnogo sam toga zaboravio, ak i ono to mi je bilo vrlo blisko i poznato: posebno mjesta, datume i imena. Pa ipak, te dane jo osjeam svakim dijelom tijela. Svaki put kad pada kia, hladno je ili pue jak vjetar, ja sam opet u getu, u logoru ili u

umama, u kojima sam proveo toliko vremena. Sjeanje, kako se ini, duboko je ukorijenjeno u tijelu. Gdjekad je vonj natrule slame ili prodoran krik ptice dovoljan da me vrati, probadajui me u nutrini. Kaem nutrina, premda jo nisam naao rijei koje bi izrazile te usijane oiljke moga sjeanja. Godinama sam, mnogo puta, pokuao vratiti se i dodirnuti daske na kojim smo spavali u logoru, okusiti vodenastu juhu koju su ondje dijelili. No svi ti napori nisu urodili niim drugim doli zbrkanim reenicama, pogrenim rijeima, isprekidanim ritmom, mlakim ili preestokim likovima. Duboko urezana iskustva, to sam nauio, lako je iskriviti. Ni ovaj put neu ni pokuati pribliiti se toj vatri. Neu pripovijedati to je bilo u logoru, nego o onome to se dogodilo s onima koji su pobjegli iz njega, kao to sam i ja pobjegao kad mije bilo deset godina, ujesen 1942. Ne sjeam se kako sam zaao u umu, ali pamtim trenutak kada sam zastao pred stablom punim crvenih ja57 buka. Bio sam tako iznenaen da sam ustuknuo nekolik koraka. Vie nego moja svijest, ini se da se moje tijelo sjea tih koraka unatrag. Napravim li pogrean pokret, ili odjednom posrnem unatrag, vidim stablo puno crvenih jabuka. Tada ve dva dana nisam okusio nikakvu hranu, a preda mnom je stajalo stablo puno jabuka. Mogao sam ispruiti ruku i ubrati ih, no samo sam stajao u udu, i to sam dulje stajao, to je dublje tiina putala korijena u meni. Naposljetku sam sjeo i pojeo malenu jabuku sa zemlje, napola trulu. Bit e da sam nakon toga zaspao. Kad sam se probudio, ve se mrailo. Nisam znao to u, pa sam kleknuo. I taj poloaj, na koljenima, osjeam dan--danas. Svaki put kada kleim, sjeam se zalaska sunca stoje blistalo kroz kronje i sretan sam. Tek sam sutradan ubrao jabuku sa stabla. Bila je tvrda i kisela, i od svakog su me ugriza boljeli zubi, no uporno sam vakao i zalogaji su se sputali niz moje stegnuto grlo. Nakon nekoliko dana bez hrane naposljetku se pre-gladni. Nisam se micao odande. inilo mi se da se ne smijem udaljiti od jabuke i od jarka kraj nje. No e me nagnala da potraim vodu. Potraga je trajala cijeli dan i tek sam predveer pronaao potok. Kleknuo sam i pio. Voda mi je vratila vid i ugledao sam svoju majku, koju si danima nisam mogao predoiti. Najprije sam je vidio kako stoji kraj prozora i gleda van, kao to je obiavala. No zatim se iznenada okrenula prema meni, pitajui se kako sam zavrio sam u umi. Poao sam prema njoj, ali odmah sam shvatio, odem li predaleko, da vie neu vidjeti potok, i stao sam. Vratio sam se do potoka i zagledao se u procijep u kronjama kroz koji se probila zraka svjetla to mije donijela sliku majke, ali bio je zatvoren. 58 Mama je ubijena poetkom rata. Nisam to vidio, ali v sain jedan jedini krik. Njezina je smrt duboko u meni, no ak i vie nego njezina smrt, dio je mene to uka-zanie nakon smrti. Kad god sam sretan ili tuan, vidim niezino lice. Ili je naslonjena na podboj prozora ili stoji na pragu nae kue, kao da e mi poi ususret. Danas mi je trideset godina vie nego to je ona imala kada je umrla. Njoj vrijeme nije donijelo breme godina. Ona je uvijek i zauvijek mlada. Strah da u izgubiti potok bio je neutemeljen. Slijedio sam ga itavim njegovim tokom, a on se sreom nastavljao sve do ruba ume. Bio je to potoi poput onih kojih sam se sjeao s praznika koje sam provodio s roditeljima, sporo je tekao, zasjenjen vrbinim granama. Svakih nekoliko sati kleknuo bih i napio se vode iz njega. U djetinjstvu nisam nauio moliti, no to mije kleanje vraalo ivo sjeanje na seljake koji su obraivali polja i onda bi se spustili na koljena i utke se prekriili. U umi se ne umire od gladi. Naiao sam na grm borovnica, a uz jedan panj rasle su umske jagode. Pronaao sam ak i stablo kruke. Da nou nije bilo tako hladno, vie bih spavao. U to vrijeme jo nisam imao jasnu predodbu o smrti. Ve sam vidio mnogo mrtvih u getu i u logoru, i znao sam da mrtvac vie nee ustati i da e ga naposljetku spustiti u raku. No jo nisam doivljavao smrt kao svretak. I dalje sam oekivao da e roditelji doi po mene. Ta nada, to napeto iekivanje pratilo me sve do kraja rata i zatim bi me opet preplavilo svaki put kada bi oaj zario svoje pande u mene. Koliko sam dana proveo u umi? Moda sve dok nije poelo kiiti. Svaki mi je dan meu drveem postajalo sve hladnije. Nisam se imao gdje skloniti i kia je natopila moju tanku odjeu. Sreom, nosio sam niske izme

59 na vezanje koje mi je mama kupila nekoliko dana prije njemake invazije, ali i one su navukle vlagu i postale teke. Nije mi preostalo drugo nego da potraim zaklon u nekoj od seoskih kua ratrkanih na vrhu brijega kraj ume. Ispostavilo se da su prilino daleko. Nakon dugog pjeaenja, stao sam pred kolibom slamnata krova. Kada sam priao dvorinim vratima, psi su jurnuli na mene i jedva sam uspio pobjei. Za kinih dana seljaci ne izlaze iz svojih koliba. Stajao sam na kii i znao sam da nee proi mnogo vremena prije nego to padnem u kakav blatnjavi jarak i nesta-nem. Od pomisli da vie nikada neu vidjeti roditelje zaklecala su mi koljena i pao sam. Dok je oaj stezao svoj stisak oko moga tijela, spazio sam nisku kuu na susjednom obronku i odmah uoio da ondje nema pasa. Pokucao sam na vrata i iekivao u strahu. Nakon nekoliko trenutaka vrata su se otvorila, a na pragu je stajala mlada ena. "Dijete, to ti hoe?" "Hou raditi", odgovorio sam. Odmjerila me od glave do pete. "Ui." Izgledala je kao seljanka, no neto je na njoj bilo drukije. Nosila je zelenu bluzu sa sedefastim gumbima. Govorio sam ukrajinski, materinski jezik nae slukinje Victorie. Volio sam i nju i njezin jezik. Nije me udilo to me ta ena podsjea na Victoriu, premda joj izgledom uope nije bila slina. "to radi ovdje?" upitala je. Instinkt mije priapnuo da ne odajem istinu, pa sam joj rekao da sam roen u Luincu, da su mi roditelji poginuli u bombardiranju i da otad lutam. Zurila je u mene 60 i na tren se uinilo da e me pograbiti za kaput i pljusnuti me. Iznenadio sam se kada to nije uinila. "Nisi lopov?" upitala je prodorno me gledajui. "Nisam", rekao sam. I tako sam ostao kod nje. Nisam znao tko je niti to u raditi. Kiilo je kao iz kabla i bio sam jednostavno sretan to su oko mene zidovi, a nadomak ognjite iz kojega isijava toplina. Prozori su bili maleni i zastrti svijetlim seljakim zavjesama. Na zidovima je bilo mnogo slika izrezanih iz asopisa. Ve sam sutradan pomeo kuu, oprao posude, ogulio krumpire i repu. Otada sam svaki dan rano ustajao i radio do kasno u no. Jednom tjedno odlazio sam u seosku trgovinu kupiti eer, sol, kobasice i votku za nju. Od kolibe do trgovine trebalo mi je pjeice sat i pol. Put je iao kroz travu, izmeu visokih stabala, a u blizini je pasla stoka. Samo dvije godine prije imao sam roditelje. Sada se moj ivot svodio na ono to sam vidio neposredno ispred sebe. Uspio bih povremeno ukrasti nekoliko trenutaka samo za sebe i tada bih otiao sjesti uz potok. Moj se prijanji ivot inio tako dalekim, kao da ga nikada nije ni bilo. Samo nou, u snu, bio sam opet s majkom i ocem, u dvoritu ili na ulici. Probuditi se ujutro bio je ok, kao da me netko pljusnuo. ena se zvala Maria i nije bila udana. Gotovo svake veeri u kolibu je dolazio drugi mukarac i onda bi se povukli iza zastora koji je dijelio prostoriju. Najprije su razgovarali i pili votku, a zatim se uo glasan smijeh i, na koncu, tiina. To se, uvijek istim redoslijedom, ponavljalo iz veeri u veer. "Ne boj se", govorio sam sebi, ali bojao sam se. Osim straha, obuzela bi me katkad udna ugoda. 61 Veer ne bi uvijek zavrila mirno. Povremeno bi izbila svaa. Maria nije imala dlake na jeziku; kad joj se neto nije svialo ili je mislila daje netko hoe prevariti, vikala je stranim glasom od kojega se ledila krv u ilama i zidovi su se tresli. A ako to nije bilo dovoljno, bacila bi katkad tanjur, cipelu, to bi joj god dolo pod ruku. No bilo je i veeri koje su zavravale mirno, poljupcima. Mukarac bi joj izjavio ljubav i obeao darova u izobilju, a Maria se smijala i zadirkivala ga. Marijina se koliba sastojala od jedne jedine dugake prostorije pregraene zastorom. Sjeo bih na veliku pe i prislukivao. Katkad se nisam mogao suzdrati i virio bih kroz pukotine u daskama iznad pei. Uglavnom sam se bojao previe da bih uspio ita vidjeti, no jednom sam na trenutak vidio Mariu, a ona je bila posve gola. Preplavio me topao uitak. Rekla bi mi s vremena na vrijeme da izaem i nabe-rem poljskoga cvijea. Kada bih se vratio u kolibu, napunio bih vreve vodom i stavio u njih cvijee. Jednom je, u trenutku bijesa, pograbila vr i zavitlala ga ravno u glavu visokog seljaka koji

je reao na nju iz dubine grla, poput medvjeda. Maria se niega nije bojala. Kada joj neto nije bilo po volji ili se mukarac nije pristojno ponaao, zasula bi ga bujicom kletvi. Ako se ovjek ne bi ispriao ili joj se isprika nije inila dovoljno iskrenom, bacila bi neto na njega ili ga istjerala iz kolibe. "Vjetice!" uo sam vie nego jednom kako joj dobacuju mukarci. U kolibi je drala tri drvena korita. U najmanjem je prala noge; u srednjem bi oprala tijelo nakon to muterija ode; a u treem, najveem, kupala se i ugaala sebi. Na koncu se satima namakala u njemu, pjevala, brbljala, preputala se uspomenama, ak se ispovijeda62 ia Vie nego jednom promatrao sam je kako ljenari u velikom koritu, uronjena u vodu - to visoko, besposleno stvorenje koje nije stalo ni u golemo korito. Iznenada je stigla zima i mukarci vie nisu dolazili kao prije. Maria je esto sjedila za stolom i mijeala karte. Kartanje ju je zabavljalo. Katkada bi prasnula u smijeh, no drugi put lice bi joj se odjednom smrknulo i kriknula bi. Jednom kad je bila u tom mranom raspoloenju, nije joj se svidjela uina koju sam joj pripremio, pa me pograbila i prodrala se: "Nitarijo obina, ubit u te!" Ali nije stalno bila bijesna. Raspoloenje joj se mijenjalo kao vrijeme vani. im bi nestali oblaci s njezina lica, prtala je radou. Znala me ak podignuti u naruje. Nije bila naroito krupna, no bila je iznimno snana. Mogla je sama ugurati kravu u talu. Uglavnom je bila zadubljena u misli i nije mi se obraala. inilo mi se tada daje u mati negdje drugdje. Jedne duge zimske veeri ispriala mije da ima obitelj u udaljenom gradu, u Kiinevu, i da namjerava otputovati da ih posjeti. Htio sam je pitati kada, ali naposljetku nisam. Ve sam bio nauio da je najbolje ne postavljati pitanja. Pitanja su je ljutila, a ja sam zbog njih ve dobio pokoju pljusku. Nastojao sam biti to neupadljiviji i postavljati to manje pitanja. Zimi je spavala dokasna ili ljenarila u krevetu. Posluio bih joj alicu kave i okrajak kruha namazan maslacem, a ona je dorukovala u krevetu, naslonjena na jastuke. Djelovala je mlae. esto je pjevala, izraivala cvijee od papira, pekla kolae ili satima sjedila pred zrcalom i eljala se. Na moje iznenaenje, jednom me pitala: "A jesi li imao brae ili sestara?" "Nisam." 63 "Bolje. Ja imam dvije sestre, ali nismo bliske. Udane su i imaju odraslu djecu. Ni roditelji me ne vole", rekla je smijeei se. No uglavnom se nije obazirala na mene. Duboko zamiljena, mrmljala je sebi u bradu, prisjeala se imena mjesta i ljudi i proklinjala ih. Kletve su joj bile zlobne i zvuale su strasnije ak i od vriske i dernjave. Kada smo zali duboko u zimu, primijetio sam da su mi ruke ojaale. Hrane nije bilo u izobilju, ali ja bih se nou iskrao iz kreveta i ukrao komad kobasice ili halve, ostatke veera koje je Maria pripremala za svoje goste. Sada sam ve s lakoom izvlaio puno vjedro iz bunara i nosio ga sve do kue bez odmora. Prijanji mi se ivot inio tako dalekim, kao u magli. Ponekad bi me iznenada uznemirila rije, reenica, mutno sjeanje na roditeljski dom, i to bi me duboko potreslo. Jednom kada sam radi kupnje bio u selu, neki mi je mali Ukrajinac bio stalno za petama i vikao: "idov! idov!" Sledio sam se. Strah da e me netko razotkriti nije me naputao otkako sam pobjegao iz logora, a u povicima toga djeaka moja su se strahovanja ostvarila. Reagirao sam nagonski i potrao za njim. Zateen mojom drskou, poeo je zvati upomo i onda nestao u jednom dvoritu. Bio sam zadovoljan svojom reakcijom, no ozbiljno sam to shvatio kao upozorenje: neto jo uvijek odaje tko sam. Otada sam pazio da prikrijem svaki znak koji bi me mogao raskrinkati. U upi sam pronaao staru, iznoenu odjeu i pitao Mariu smijem lije nositi. Naao sam i par cokula, koje sam vezao uzetom, kao to to ine ljudi na selu. Zaudo, odrpana stara odjea ulila mi je novu snagu. 64 Krajem zime shvatio sam da sam narastao. Nije to bila velika promjena, ali osjeao sam je. Dlanovi su mi postali iri i otvrdnuli. Stekao sam povjerenje Marijine krave i nauio musti. to je jo vanije, vie se nisam bojao pasa. Uzeo sam dva tenca i svaki put kad bih se vratio iz sela, izali bi da me pozdrave cvilei od sree. tenci su bili moji prijatelji. Obraao sam im se katkada na svom materinskom jeziku, priao im o svojim roditeljima, o svojoj kui. Rijei to su navirale iz mene

zvuale su meni samome tako udno da sam se osjeao kao da im laem. Jedne me veeri Maria iznenadila pitanjem o podrijetlu moje obitelji. Bez imalo sam krzmanja odgovorio: "Ja sam Ukrajinac. Sin Ukrajinaca", i bio sam zadovoljan kako je moj odgovor zvuao. Otiao sam spavati, ali njezino je pitanje u meni izazvalo uzbunu: zato gaje uope postavila? Naviknuo sam se na svoj novi ivot i mogao bih ak rei da mi se sviao. Volio sam kravu, tence, kruh koji je Maria pekla, jogurt iz glinenog upa; volio sam ak i teke kuanske poslove. Jednom se Maria zatvorila iza svog zastora i uo sam kako ne prestaje plakati. Nisam mogao ni naslutiti zato, a nisam se usudio pitati je. Njezin je ivot, kako se ini, bio isprepleten u zamreno klupko sa ivotima mnogih ljudi. Povremeno bi joj stigli pozdravi od roditelja i sestara. I bivi joj je mu dodijavao izdaleka. Ona je takoer bila progonjena, moda ak i vie nego ja, ali nije se predavala. Suprotstavljala se svojim neprijateljima svom snagom. No borila se ponajprije sa samom sobom i s demonima koji su je opsjedali. Uporno je tvrdila da demoni vrebaju posvuda i da treba imati oi na leima da bi ih se vidjelo. Maria je svoju nesreu utapala u votki, koju je neprestance pila. Mukarci su udjeli za njezinim tijelom, ugrizi koje su joj ostavljali 65 na vratu i ramenima jasno su se vidjeli. Proklinjala je t koji grizu, zvala ih svinjama, ali bila je i ponosna to ih i znala izludjeti poudom. Votka, mukarci i svae bi je iscrpili, pa bi katkada prespavala sve do kasnog popodneva. San joj je godio Ustala bi vedra i svjea, pjevuei. Ja bih joj donio alicu kave, a ona bi me nazvala svojim "aavim janjetom" jer mi je kosa bila kovrava. Znala me katkad od milja utipnuti za stranjicu. Volio sam njezinu vedrinu i strepio od njezinih crnih raspoloenja. Kada je bila sretna, pjevala je, plesala, zazivala Isusa i govorila: "Moj me ljubljeni Spasitelj nikada nee iznevjeriti." Marijina sretna razdoblja ispunila bi kolibu udesnim svjetlom, no njezina su tmurna raspoloenja bila silo-vitija od sree. Bila su duboka, dugo su trajala i mogla su u trenu zamraiti cijelu kolibu. Jednom se, kad je bila loe volje, izderala na mene: "Kopile, sine kopi-lana! Laljive, sine laljivaca! Grkljan u ti prerezati kuhinjskim noem!" Ta me prijetnja zapekla duboko u dui, vie od bilo koje druge. Bilo je jasno da zna moju tajnu, a kad doe vrijeme za to, ostvarit e svoje prijetnje. Da nije snijeilo, pobjegao bih, no premda snijeg vie nije bio tako gust, i dalje je danonono padao i kroz njega se nije probijalo svjetlo. Snijeg je naposljetku prestao padati, a onda su zapoele kie. U mome ivotu vie nije bilo uspomena, postao je jednolian i ravan poput panjaka oko mene. Roditelje vie nisam vidio ni u snovima. inilo mi se katkada da sam i roen u tom mraku, daje sve prije toga bilo puka tlapnja. Jednom sam sanjao svoju majku, vidio sam je, inilo se da i ona vidi mene, ali onda mije okrenula lea. To me toliko zaboljelo da sam sutradan iskalio bijes u tali, na sirotoj kravi. 66 7ima je zavrila, ali moje se tijelo nije ugrijalo. Put A kolibe do sela pretvorio se u ljepljiv glib. Vraao sam kui sav blatnjav. Ne znam zato, ali mladii koje je Maria voljela vie nisu dolazili. Umjesto njih posjeivali u je stariji seljaci, smrknuti i utljivi, a ona ih je zvala starom tegleom marvom. Nerado je lijegala s njima, a u cjenkanju poslije toga nije poputala ni za dlaku. S jednim od njih se zamalo i potukla, i poteno gaje izgrebala. Dani su postali vedriji, no meni nisu donijeli mir. Bojao sam se Marie. Ispijala je bocu za bocom, psovala i bacala stvari. Pa i na mene. Ako joj kobasice ili votka nisu bile po volji, ogrebla bi me po licu, nazvala me "kopila-nom, sinom kopilana" i dobacivala mi psovke. Ono od ega sam strahovao naposljetku se obistinilo, ali ne onako kako sam zamiljao. Snani vjetrovi to su udarali o kolibu vie od mjesec dana, na koncu su sruili krov i zidove. Stara je drvena koliba oito ve otprije bila sva rastoena i uruila se pod naletom vjetra. Odjednom,

usred bijela dana, Maria i ja zatekli smo se usred kolibe koja se razjapila. Sve pokustvo, zajedno s krevetom na kojem je toliko seljaka stiskalo Marijino tijelo, jedan je jedini silovit udar zavitlao i odbacio uvis. Teka je greda leala na velikom poplunu kojim se Maria neko pokrivala. Pred tim prizorima razaranja prasnula je u luaki smijeh. "Pogledaj ti to", vikala je. "Vidi li to su mi demoni priredili!" Meni se inilo da se doista iskreno veseli to joj je dom razoren, kao da se to dogodilo samo zato daje spasi od depresije. Pa ipak, samo nekoliko trenutaka poslije, smijeh joj se sledio na usnama, pogled joj je postao 67 staklast, a hladan joj je bijes potresao eljust. Taj mi je gnjev bio dobro poznat i bojao sam ga se. ekao sam da mi Maria kae to da inim. Boljelo me to je koliba u kojoj sam poznavao svaki kutak, posve unitena. Gledao sam zabatne grede razbacane po tlu. Ni sam ne znam zato, ali poeo sam skupljati tanjure, lonce i tave koji su popadali s polica i slagati ih na drveni stol na kojem se pripremalo jelo. Isprva mi se inilo daje Mariji drago to skupljam posude, no za nekoliko je trenutaka ve vikala na mene. "to to radi, smee malo? Tko ti je rekao da to radi? Mar odavde! Da te vie nisam vidjela!" urlala je i onda me pljusnula. No taj se put nije zaustavila na tome, nego je sa tapom u ruci potrala za mnom i sruila me na tlo. Ugledao sam tap i pokuao ustati, ali nisam mogao. Na kraju, ba kao konj upregnut u kola koji se nakon mnogo udaraca biem naposljetku izvue iz blata, osovio sam se na noge i pobjegao. Nisam joj se vie nikada vratio. Prolo je vie od pedeset godina, a taj mije strah jo u nogama. ini mi se ponekad da tap koji je zavitlala prema meni jo leti zrakom. No vie nego tog poniavajueg odlaska sjeam se kako joj se izraz lica mogao naglo promijeniti i zablistati od radosti. Njezina radost, ba kao ni njezina tuga, nije poznavala granica. Kada je bila sretna, sliila je eni na slici stoje visjela iznad uzglavlja njezina kreveta: taje ena bila mlada, bujnih uvojaka to su joj u valovima padali po ramenima, odjevena u ljetnu haljinu s naramenicama, visoka i vitka, lica obasjana osmijehom. Tako je vjerojatno htjela vidjeti sebe, ili je moda htjela daje tako pamte. 9. Neke prizore nije lako zaboraviti. Imao sam deset godina i ivio sam u umi. Ljeto u umi puno je iznenaenja: tu stablo trenje, tamo na tlu umske jagode. Nije kiilo puna dva tjedna. Osuile su mi se i odjea i cipele, a miris plijesni to se irio iz njih zapravo mi se sviao. inilo se, ako pronaem pravi put, da e me odvesti ravno k roditeljima. I dalje me pratila misao da me roditelji ekaju i titila me sve do svretka rata. Staze su me izvele iz ume, ali me nisu odvele k roditeljima. Svakoga bih dana poao drugim putem i svakoga bih se dana razoarao. Pogled to se pruao s ruba ume sezao je daleko i bio pun svjetla: polja kukuruza nizala su se jedno za drugim dokle god je pogled dopirao, sve do obzora. Stajao sam katkada tamo satima i ekao roditelje. S vremenom sam poeo izmiljati znakove koji e najaviti njihov dolazak: ako zapue snaan vjetar... ako ugledam bijela konja... ako se nebo ne zacrveni dok sunce zalazi. Ti su znakovi neizbjeno vodili u razoaranje, ali iz nekog razloga nisam se preputao oaju. Smislio bih nove znakove, pronaao nove staze. Satima sam znao sjediti kraj potoka i zamiljati kako mi se vraaju roditelji. 69 Katkad bi me obuzela duboka tuga, slutnja da u umrijeti a da nikada vie ne vidim svoje roditelje. Predoio sam si vlastitu smrt na razne naine: ponekad kao da me neto nosilo uvis na nebo, sve vie i vie, a ponekad kao da sam lebdio tik iznad kukuruzita. Znao sam da nakon smrti vie neu biti izgubljen. Nikakav me znak vie nee zavesti, a staza e biti samo jedna i odvest e me ravno roditeljima. Na putu u logor i za vrijeme koje sam proveo u njemu vidio sam mnoge kako umiru, no svejedno sam odbijao vidjeti vlastitu smrt tako da po bilo emu bude slina njihovoj. Jednoga od najmirnijih dana u umi (veina je dana u umi protjecala mirno i, osim krijetanja ptica grabljivica, nije bilo neskladnih i prodornih zvukova), dok sam stajao na rubu polja kukuruza opinjen njegovim valovitim valjanjem i zelenilom koje je iz svijetlog prelazilo u tamno i onda opet u svijetlo, odjednom sam ugledao sitnu tamnu priliku kako se probija

kroz kukuruz. Kao daje plivala, ne ulaui gotovo nikakav napor. Siuna je prilika bila daleko, no ipak sam joj jasno mogao razaznati pokrete. Dok sam pogledom slijedio malu tamnu priliku, zauo sam priguene glasove iz daljine, um vjetra pomijean s prijeteim ljudskim glasovima. Osvrnuo sam se uokolo, ali nita nisam vidio. Tamna je prilika sada bila blie i inilo se da se pokuava domoi ume. Napreui se ne bih li dokuio odakle dopiru glasovi, uspio sam na drugoj strani, takoer uza sam rub kukuruzita, razabrati skupinu ljudi koji su brzo napredovali, kao da plove na splavi. Isprva sitnu priliku koja se probijala kroz kukuruz nisam povezao s krupnim tijelima noenima strujom, no nakon nekog sam vremena shvatio da se kreu izvikujui bojne poklike, da se razdvajaju i lepezasto ire ne bi li 70 ga opkolili. Sitnu priliku, koja je na prvi pogled plivala kroz kukuruz bez napora, sada je oito svladavao umor. Udaljenost izmeu njega i ume prema kojoj je iao nije se bitno smanjila. Sve se to zbivalo na nekoliko stotina metara od mene, i premda sam vidio ljude, te sam snane pokrete pripisivao prirodi, a ne njima. inilo se da vjetar skuplja snagu kako bi jurnuo naprijed, rairio se iznad polja kukuruza i ponjeo ih. Nije mi dugo trebalo da shvatim to se uistinu zbiva. Sitna prilika bila je zapravo djeak, a njegovi su progonitelji bili seljaci. Bilo ih je mnogo, bili su naoruani sjekirama i kosama, brzali su naprijed, odluni da ga uhvate. Sada sam posve jasno vidio djeaka: teko je disao i svaki se as osvrtao. Bilo je oito da im nee umaknuti. Nije im mogao pobjei. Bilo ih je mnogo i mogli su ga sustii; uskoro e mu presjei put. Stajao sam i promatrao preplanula, jedra seljaka lica kako brzo napreduju. Djeak se upinjao iz sve snage, ali uzalud. Mislim da su ga uhvatili nadomak ume; uo sam ga kako ih moli za milost. Vidio sam zatim kako se gomila vraa u selo. Slavodobitno su klicali, kao nakon uspjenog lova na divlja. Dva su mladia vukla djeaka drei ga za nadlaktice. Znao sam da e ga uskoro, preivi li, predati policiji, a u dubini sam due znao takoer da e me, kada doe vrijeme, sustii ista sudbina. Ipak, kada sam te veeri poloio glavu na zemlju, bio sam sretan to sam iv i to kroz kronje vidim zvijezde. Znao sam daje to sebian i grean osjeaj, no cijelog me proeo i uukao u dubok san. 71 10. Susreo sam tijekom rata vie hrabrih i plemenitih ljudi. Najbolje pamtim bradu Rauchwerger. Visoki i krupni, izgledali su kao ukrajinski seljaci koji rade u skladitu. Njihova posve neidovska prostodunost izbijala je iz svakog pokreta. Vjerovali su ljudima i nisu se cjenkali. Svi su ih varali, ali oni se nikada nisu ljutili, nikada nisu vikali niti podigli ruku na nekoga. Najstariji, Otto, godinama je radio u skladitu drvene grade. Vlasnik, sitan smeuran idov, iskoritavao je Ot-tovu izdrljivost i tjerao ga da radi duboko u no. Otto se nije ni alio ni traio da mu se plate prekovremeni sati. Povremeno bi otiao u gostionicu, iskapio nekoliko aica i pozvao svu sirotinju da mu se pridrui u piu. Bio im je drag, pa bi se skupili oko njega kao da im je stariji brat. U gostionici je bio sretan i rasipao novac. Ugledni ljudi nisu voljeli Otta. Njegovu prostodunost i potenje pripisivali su gluposti. Govorili su: "ovjek koji se ne zna zauzeti za sebe i ne zahtijeva ono to mu po pravu pripada obina je budala." Kada je buknuo rat, sva su skladita zatvorena i, ba kao i mnogi drugi, Otto je ostao bez posla. Proveo je nekoliko dana u gostionici, spiskao sve stoje imao, a kada 72 je ostao bez posljednjeg novia, otiao je dobrovoljno raditi u sirotite. Ujutro bi nacijepao drva i napunio spremnike vodom, otiao po hranu i ogulio krumpire. Naveer je kupao siroad, pjevao im i oponaao glasanje raznih ivotinja. Zatim bi ih spremio na poinak pjevajui uspavanke. Oni koji su ga dobro poznavali govorili su daje njegova vedrina u getu pravo udo. Kada su poele deportacije, Otto je sakrio siroad u podrum i zatim ih kroz kanalizaciju odvodio na seoska imanja i u samostane. Nakon takvih pothvata lice mu je blistalo kao djetetu. Ni on, naravno, nije uspio

izbjei deportaciju. Za usiljenog mara preko ukrajinskih stepa pomagao je nemonima i pokapao mrtve. U ratu mu se lice promijenilo, izrasla mu je brada i na kraju je izgledao kao rabin koji je uskrsnuo u neidovskom tijelu. Nisam bio s njim u logoru za prisilni rad, ali ponovno sam ga sreo nakon osloboenja. Bio je mrav. Lice mu je zrailo produhovljenou. Veina je izbjeglica djelovala nesretno i potiteno, ali Otto, to se toga tie, nije se nimalo promijenio: jednako se kao i prije naginjao prema sugovorniku pozorno sluajui, imao istu prirodnu potrebu da priskoi i pomogne, istu samozatajnost i portvovnost. Nakon osloboenja ljudi su upravo bolesno skupljali zalihe hrane i odjee. Otto nije mijenjao svoje navike. inio je isto to i u getu. U javnoj kuhinji koju je vodila idovska dobrotvorna udruga iz Amerike gulio je krumpire i prao posude. Ljudi su se u ratu promijenili do neprepoznatljivosti. Ugledni ljudi koji su nekad upravljali velikim tvrtkama 73 krali su kruh pod okriljem mraka, a poteni trgovci preko noi su se pretvorili u neprijatelje vlastite djece. No bilo je i takvih koji su napokon doli do izraaja: uglavnom obini ljudi, koji su se sasvim posvetili drugima. Takav je bio Max, srednji od brae Rauchwerger. Nakon stoje Maxova obitelj uhvaena i poslana u logor, a on ostao sam, poeo je dobrovoljno raditi u bolnici. Zbog svoga je potenja i portvovnosti ubrzo stekao dobar glas i svaki put kad bi se pojavio na ulici skupljajui priloge za bolesnike, ljudi bi mu koaru napunili kruhom, solju, eerom i slatkiima za djecu. Vjerovali su mu i zato su mu rado davali ono to su mogli pojesti sami ili sauvati za vlastitu djecu. Dogodilo se vie puta da mu donesu pola narane ili pola limuna, "jer bolesnima je potrebnije". Samo nekoliko mjeseci prije Max je prodavao ugljen pod ceradom koju je postavio na naputenom gradilitu i satima ekao kupce, da bi naposljetku sve rasprodao za nekoliko novia. Tom ovjeku nije vie bilo ni traga. Maxova je preobrazba bila tako potpuna da ljudi nisu vjerovali svojim oima. Uspravnije se drao i nadvisivao je sve oko sebe. Nita vie nije podsjealo na posao kojim se neko bavio. Izgledao je poput nosaa: preplanuo, spreman podmetnuti plea pod bilo koji teret. Neki su govorili da je siao s uma, no veina je znala da je Max posve predan bolesnima, u potpunosti posveen novom poslu - i da nije lud. Radio je od jutra do kasno u no, a spavao je u sobiku uz drvarnicu. Kada su bolesnici deportirani, Max je otiao s njima. Karl, najmlai brat, bio je gluhonijem od roenja. Budui da je bio visok i snaan poput brae, zaraivao je za ivot kao nosa, uglavnom u selidbama. Radio je za 74 nekog prijevoznika, prostaka koji gaje zlostavljao, tukao i pljuskao. Karl, bezazlen kao dijete, nije se alio niti je ikada podigao ruku na gazdu; radio je od jutra do mraka i jedva spajao kraj s krajem. Kada smo zatvoreni u geto, Karl se vratio u svoj nekadanji dom: Zavod za gluhonijeme. Osoblje ga se sjealo i doekalo gaje rairenih ruku. Dani u getu bili su njegov trenutak slave. Karl je prenosio namjetaj, vree krumpira, bave, sve i svata. Drugi su ga gluhonijemi oboavali. Ako bi koga od njih netko napao, Karl ga je branio ne tedei snagu. Svi su se pitali kako su ta tri brata odgojena, jer nisu ili u gimnaziju, nisu ni novine itali. Roditelji su im bili jednostavni ljudi, pa to su to onda usadili u sinove da od njih naprave ljude tako udesno posveene drugima? Nitko nije nalazio odgovora. Mladi Karl nije doivio sudbinu svoje brae. Rumunjski je asnik bez ikakva razloga napao tienika Zavoda za gluhonijeme. Karl je priao asniku i zamolio ga da pusti ovjeka na miru. asnik je tada nasrnuo i na njega. Karl se spotaknuo i pao, no zaas se pridigao, pograbio asnika za vrat i zadavio ga. Karla su odmah uhvatili i iste su ga noi izveli u dvorite policijske postaje i strijeljali. 75 11. Tek u Italiji, poslije rata, uo sam za Obor, posebno ograen prostor koji su nazivali i Keffer. Izbjeglice su sjedile u manjim grupama i glasno priale o grozotama. inilo mi se katkada da se meusobno natjeu: tko je vie toga proivio i tko je vie propatio. Mi djeca nismo znali

pripovijedati svoje prie. Sjedili smo i sluali. Povremeno su nas gnjavili pitanjima. U ratu smo nauili ne odgovarati. Ljudi su pripovijedali svoje prie i opisivali to su vidjeli. No nije se ba o svemu govorilo. Za neke grozote nije bilo rijei i one su ostajale mrane tajne. Tako je bilo i s Kefferom. Kad god bi se ta rije pojavila na neijim usnama, uutkali bi ga. Jedne sam noi uo izbjeglicu kako govori: "O nekim strahotama ne bi se smjelo govoriti." "Zato?" pitao se drugi izbjeglica. "Ne znam to objasniti." "O svemu treba govoriti, tako da svi znaju to su nam uinili." "Neu se svaati s vama." "Ako mi ne budemo svjedoci, tko e svjedoiti?" "Ionako nam nitko nee vjerovati." 76 Kao i obino, ni tom se raspravom nije nita postiglo. Neke su okrutnosti opisivane do najsitnijih pojedinosti, o drugima se nitko nije usuivao govoriti. No jedne sam noi o Oboru vie doznao od izbjeglice iz logora Kalschund. Bio je to nizak, nabijen ovjek irokih ramena, koji u ratu nije izgubio nita od svoje snage. Gruba lica kao u boksaa, ve je svojim dranjem davao do znanja: spreman sam za jo jedan rat. Kao da nije bio svjestan tabua koji su izbjeglice sebi nametnuli o toj temi. Kada je poeo, pokuali su ga zaustaviti, no on ili nije shvatio ili se pravio da ne shvaa. Ustao je i progovorio: "Obor, zvan Keffer, bio je sastavni dio logora Kalschund, a s nekih se mjesta moglo gotovo sve vidjeti. Bio je to zapravo obor za njemake ovare, kojima su se koristili kao psima uvarima, za lov, ali najvie u potjerama za odbjeglim zatvorenicima. Pse su doveli iz Njemake ve dresirane i bili su ponos uvara i asnika. Predveer bi ih pustili van u lov i tada bi se jasno vidjelo kako su krupni i nemilosrdni i koliko su sliniji vukovima nego psima. "U logoru Kalschund obraivale su se kovine i proizvodilo streljivo. Dovodili su samo snane mukarce i, unato iznimno tekim uvjetima, preivjeli bi po godinu dana, ak i dulje. Ako bi se u transportu grekom nalo i ena, pretukli bi ih i vratili. Jednom su dovezene i neke starice; odmah su ih izvukli i ubili. Jednoga je dana u transportu bilo i male djece. Zapovjednik logora naredio je da ih svuku i uguraju u Obor. Psi su ih rastrgali vjerojatno istog trena, jer nisu se uli krikovi. "To je postalo uobiajeno. Svaki put kad bi u logor dola djeca, a to se dogaalo svaki mjesec, svukli bi ih i ugurali u Obor. 77 "Jednoga dana dogodilo se neto neobino: psi su rastrgli sve osim dvoje djece, koju nisu ni taknuli. to je bilo jo udnije, djeca su stajala unutra i mazila pse. Vujaci su djelovali zadovoljno, a i uvari. Otad su uvari psima bacali komade mesa, a djeci krike kruha i sira. Zapovjednik logora vodio je svoje goste do Obora da to vide. Ali na kraju ni za to dvoje djece Obor vie nije bio siguran. Njemaki ovari ipak su njemaki ovari. Kada su gladni, ne znaju za milost. Rastrgali su i tu djecu, koja su tjednima ivjela u Oboru s njima. "Da nije bilo Obora, moglo bi se rei daje Kalschund bio podnoljiv logor, ali zbog njega je logor za prisilni rad postao logor smrti. U Kalschundu nije bilo pogubljenja, ali shrvao nas je pogled na tu djecu koju su slali u smrt. Nije udo daje bilo toliko samoubojstava." Izbjeglica je ubrzo nastavio: "Jednom smo ugledali djeaka izvan Obora. Puzao je na sve etiri uz bodljikavu icu i mahao psima. Oito ga je ono vani uasavalo vie nego psi unutra i vratio se u Obor. "Jedne je noi neki drugi djeak pobjegao iz Obora i nekako se domogao naih spavaonica. Bio je to straan prizor. Imao je rane na licu i vratu, ali nije se alio niti plakao. Ljudi su uzalud pokuavali iupati makar jednu jedinu rije iz njega. Naposljetku je iz njegovih usta izalo nekoliko slogova koji su bili sliniji rezanju. "Bilo je to vrlo opasno, ali bili smo spremni riskirati vlastiti ivot i sakrili smo ga u drveni sanduk. Nou bismo ga otvorili, dali djeaku vode i nahranili ga. Te jeseni, svijest daje u baraci dijete promijenila nam je ivot. Meusobno smo se natjecali tko e djeaku prepustiti svoju dnevnu porciju. Svi smo se borili da mu damo svoju. 78

"Ponekad se inilo da se oporavlja i da mu rane zacje-ljuju. S vremenom smo uveli poboljanja i u sanduku napravili mjesta za kantu s vodom. Kada smo jedne noi podigli poklopac sanduka, shvatili smo da djeak ne die. Previe smo se bojali izai, pa smo ga pokopali ispod barake. Otada je jo i vie bio s nama. Iz nekog smo razloga bili sigurni da e jedne noi ustati i obratiti nam se svojim, djejim glasom. "Tako je to bilo, dok nisu doli Rusi. Kada je ruska vojska oslobodila logor, u Oboru je bilo dvoje djece. Izvukli su ih i odveli u sobu za ispitivanja. Djeca su tupo zurila preda se, neto bi nesuvislo promucala, slijegala ramenima, jedno je od njih ak zatoptalo nogama, ali nisu uspjeli iupati iz njih cijelu reenicu. Vojnici koji su ih ispitivali nastojali su biti ljubazni i strpljivi, obratili su im se na jidiu, zatim i na poljskom. Zatim su doveli nekog starijeg ovjeka, koji je pokuao razgovarati s njima na maarskom, ali uzalud. Djeca su preivjela, ali dar govora istrgnut im je iz grla. "Tada je djeak progovorio i, zamuckujui, uzbueno je ispriao to je Obor i to su tamo radili djeci. Vojnici mu nisu vjerovali, pa su traili da se dovedu drugi svjedoci. Visok, mrav ovjek sve je potvrdio: budui daje radio uz visoku pe i imao nesmetan pogled na Obor, svojim je oima vidio kako psi prodiru djecu." Izbjeglica je spustio glas i nastavio: "U Kalschundu se preivjeli nisu razili odmah nakon osloboenja. Vojni lijenik je okupao djecu i previo im rane. Zastraujua je praznina izbijala iz njihova pogleda. Vei dio dana sjedila su na krevetu, ukoena i nijema. No na kraju, ba kao i odrasli preivjeli, poela su se tui i morali su ih razdvojiti." 79 12. Strani su ljudi, izopaeni i nasilni, vrebali na nas cijelim putem od Ukrajine do Italije. Najodvratniji bili su nastrani mukarci. Zavodili su djecu i muili ih prije nego to bi ih pustili. Zlostavljana djeca nisu se alila, nisu plakala. Zanijemjela bi i poprimila izraz lica kao da nose u sebi zapeaenu tajnu. Godinama su uvala tu tajnu, sve vrijeme koje su provela u cionistikom sabirnom centru za djecu i mlade, katkada i nakon toga, dok su sluila vojni rok. Na prvoj godini studija vidio sam mladia otprilike mojih godina, utljiva, stisnutih usana kao u zlostavljane djece. Nisam mu se pokuavao pribliiti. Na moje veliko iznenaenje, on se obratio meni: traio je od mene biljeke jer je propustio tri predavanja. Nisam se prevario: bio je u getu i u koncentracijskom logoru i, ba kao i ja, preivio je pukim udom. Nakon osloboenja doista je prevalio taj muan put od Ukrajine do Italije. Doao je u Palestinu dva mjeseca poslije mene. Za dva dana vratio mi je biljenicu i zahvalio, ali nismo se dogovorili da emo se opet nai. Poslije sam primijetio da me izbjegava, kao daje naslutio da znam njegovu tajnu. Kako me ne bi doivljavao kao prijetnju, i ja sam se drao podalje od njega. 80 premda smo nakon rata bili okrueni zlonamjernim ljudima, bilo je i takvih koji su u ratu stekli novu veliinu, polako su se kretali, izraz lica postao im je iskreniji i zraili Su nekako produhovljeno. Veinom je bila rije o obrazovanim ljudima, no i obian se puk uzdigao do tih visina. Za razliku od drugih izbjeglica, oni nisu zgrtali zalihe hrane niti vercali na crnoj burzi. Uglavnom su se drali postrani; takve se ljude moglo sresti u svakom konvoju i u svakom izbjeglikom kampu. Kada bi se broj izbjeglica u kampu znatno poveao, oni bi katkada preuzeli ulogu zatitnika i uitelja, i branili su djecu iz sve snage. Suprotstavljali su se ne samo krijumarima, svodnicima, onima koji su tajno prelazili granicu i perverznja-cima, nego i idovskim humanitarcima iz Amerike koji nisu htjeli dati prostorije za uionice i krtarili su na biljenicama i knjigama. Usred sve one pohlepe, potkupljivosti i prevara, ti su iznimni ljudi uili djecu ne samo itati i pisati, nego su nas poduavali i matematici, hebrejskom, jidiu i francuskom, itali nam Bibliju. Bilo je meu njima i glazbenika, koji su nas uili svirati. Kao djeca, bili smo zapravo povlateni jer u drutvu tih divnih ljudi mogli smo pronai sebe, pa makar i nakratko. Bilo je meu njima srednjokolskih i sveuilinih profesora, koje je rat liio titula, drutvenog ugleda i karijere. Sve to su sada traili bilo je da pomognu onima koji su najvie propatili. No nisu uvijek mogli zatititi djecu. Izbjegliki kampovi bili su izloeni svakakvim opasnostima. Svakojaki su krijumari

i perverznjaci vrebali na svakom uglu. A valja rei i da nisu sva djeca htjela uiti. Bilo je djece koja su nakon nekoliko dana kole bjeala natrag u ruke krijumara. Uitelji su ili u potjeru za njima, u nadi da e ih spasiti, ali krijumari su bili bri. 81 Meu preivjelima bilo je iznimne djece savrenog pamenja ili velikog glazbenog talenta, pa i desetogodi-njaka i jedanaestogodinjaka koji su teno govorili nekoliko jezika. Ispostavilo se da ume i skrovita nisu u svim sluajevima unitila mlade ivote, nego da su takoer potaknula neobine talente. Na takvu djecu nisu vrebali krijumari, nego takozvani "impresariji". Otimali su djecu, stavljali im povez preko oiju i kamionima ih odvozili daleko. Du cijele talijanske obale nalazili su se izbjegliki kampovi puni ljudi u potrazi za zabavom. Pjesnik Y. S., nizak, neugledan ovjek, elav i mrav, bio je na uitelj. Izbliza je izgledao kao vercer, ali im bi otvorio usta, ostali biste opinjeni njegovim glasom. Drao nam je satove poezije i pjevanja, sve na jidiu. Suprotstavljao se mentorima poslanima iz Palestine: oni su se zalagali za hebrejski, on za jidi. Bili su vii i izgledali su bolje od njega i, stoje najvanije, bili su glas budunosti i promjena koje su vodile nabolje, priali su o ivotu koji nas oekuje u Palestini. On je, naravno, priao o prolosti i o kontinuitetu koji e se izgubiti ne budemo li poznavali jezik progonjenih. Obiavao je rei da, tko god govori jezikom rtava, odrava ivim ne samo sjeanje na njih nego takoer suzbija zlo. U to su vrijeme izbjegliki kampovi bili poput bojita. inilo se katkada da se sve borbe vode oko djece i oko toga kome e pripasti pravo na njih. Hoe li ih krijumari povlaiti od nemila do nedraga cijelom Europom ili e ih vojnici idovskih brigada uspjeti zatititi i odvesti u Palestinu? Ili e ih moda daleki roaci namamiti u Ameriku? Pjesnik Y. S. bio je najodvaniji zatitnik djece. Svaki put kad bi naiao na krijumara ili impresarija koji 82 pokuava oteti dijete, suprotstavio bi se i viknuo: "Pravedni vam Bog nee oprostiti!" Oni bi ga, naravno, zasuli pogrdama i podsmijehom, izgovorili mu svakakve uvrede, a vie su ga puta i pretukli. Batine ga nisu mogle zastraiti; ispsovao bi ih, ustao, i nikada nije propustio nijedan sat nastave. Y. S. poduavao nas je tri mjeseca. Poeo je s razredom od sedamnaestero djece, no s vremenom su krijumari i impresariji uspjeli navabiti njih estero, pa nas je ostalo samo jedanaest. Nou, kada smo ili spavati, zatvarali smo prozore, a Y. S. bi zagradio vrata svojim krevetom. Nije nas poduavao samo poeziji. Znao nam je satima priati o Baalu em-Tovu i njegovu praunuku, rabinu Nachmanu iz Braclava, o malim mjestima kamo su putovali hasidski uitelji nauavajui ljubav prema blinjemu i prema Bogu. Y. S. nije nosio jarmulku niti je molio, no bio je posve odan hasidizmu i hasidske je uitelje nazivao "Bojim svetim ljudima" Krajem ljeta impresariji su pokuali oteti Miliua, djeaka iz nae skupine koji je imao nevjerojatan glas i prekrasno pjevao. Dvaput su provalili u kolibu s namjerom da ga odvedu, no Y. S. suprotstavio im se svom snagom i spasio djeaka. No impresariji se nisu dali zastraiti. Jedne su noi trojica provalila i otela Miliua. Y. S. je teko ozlijeen dok je pokuavao zatititi djeaka. Sutradan su ga odvezli u bolnicu u Napulj. Nakon toga poelo je jako kiiti. Talijanska policija zatvorila je sve izlaze iz izbjeglikog kampa i napravila premetainu. verceri i krijumari uzalud su nastojali sauvati svoju robu. Kovezi su zaplijenjeni i natovareni u dva kamiona. Nakon to su kamioni puni krijumarene robe napustili kamp, ljudi su se okomili na ovjeka koji se zvao mil i optuili ga daje policijski dounik. On je sve 83 nijekao, tvrdio daje poten idov i da idovi ne cinkaju jedan drugoga. verceri i krijumari nisu mu vjerovali, bili su sigurni da ih je on odao i nasrnuli su na njega. Dok su ga tukli, vritao je i preklinjao, no to ih je on vie molio za milost, to su ga oni jae udarali. Naposljetku je zanijemio i, sav skvren, izdahnuo. Nakon ubojstva otili smo iz izbjeglikog kampa sa svojim uiteljem, Y. S., i

preselili s njim u naputenu kolibu na obali mora. 84 13. Nisam nauio moliti od nekog dragog i dobrog ovjeka. Ve sam znao da idem u Palestinu i nalazio sam se u tranzitnom kampu, u jednoj od dugakih, tronih baraka u kakvima su se tiskale stotine preivjelih. Mukarci su kartali, pili votku i spavali sa enama usred bijela dana, naoigled sviju. U mranim kutovima tih istih baraka drugi su ujutro i naveer stajali i molili. Nije ih bilo mnogo. Uvijek je bilo teko skupiti deset mukaraca za minjan. Poslije rata elja za ivotom bila je snana, a molitva predmet sprdnje; ljudi su odbijali pridruiti se, ak i kao promatrai. Trebalo ih je nagovarati, na koncu i preklinjati. Bilo bi lake da su ljudi mogli moliti sami. Ali to se moe? idovi se moraju moliti zajedno. Na ulazu u svaku baraku, ujutro i naveer, stao bi nizak, neugledan ovjek i nagovarao ljude da se pridrue molitvi. No, budui da takva nastojanja nisu nikad urodila plodom, drugi bi dodali tome prijetnje boanskom kaznom i budili drevne osjeaje krivnje. Naravno da su im se rugali. Bili su grubi prema njima, nazivali ih pogrdnim imenima, a ako bi nastavili prijetiti Bojim gnjevom, znali su ih i pretui, bez milosti. 85 Pa ipak, nekako bi se ipak dogodilo da se minjan ispotuje svakoga jutra i svake veeri. Ljudi bi na koncu doli, svojevoljno ili prisilno. Ta ih je upornost izluivala. Nije mogao proi ni jedan dan bez svae, meusobnih optuaba i kletava. I kao i u svakom drugom sukobu, rijei koje nitko nije uo godinama izvuene su iz zaborava. Bilo mije tada trinaest godina i osjeao sam snanu potrebu za molitvom. Mukarci koji su sudjelovali u molitvama nisu nimalo blagonaklono gledali na moju prisutnost, bili su nepovjerljivi, ak su me i omalovaavali, ali ja, ni sam ne znam zato, nisam propustio ni jedan jedini minjan. Ta melodija, alobna i jednolina, opinjavala me. "Moda biste me mogli nauiti da molim?" upitao sam jednoga od njih. "Zato bih?" rekao je ovjek ne udostojivi me ni pogleda. Drugi je uo moju molbu i dodao: "Nije to tako jednostavno, treba se dobro pomuiti. Sto e ti to?" I tada su na djecu vrebale svakojake opasnosti. Impre-sariji, pekulanti, krijumari i obini lopovi tjerali su ih da za njih obavljaju opasne poslove. Vie je nego jednom dijete palo u ruke policiji i nerijetko je bilo pretueno jer se bojalo odati svoje nalogodavce. Bilo je i vraki odvane djece, koja su djelovala okupljena u bande, prebacivala krijumarenu robu za druge i noi provodila u napuljskim bordelima. Nitko se nije usudio prstom maknuti da im se suprotstavi. U opasnosti su bili svi koji su im bilo kako naudili jer ta djeca uope nisu znala za strah. U to su vrijeme Napuljem harale tri djeje bande. Katkada bi meusobno zaratile. Bile su to prave pravcate bitke nakon kojih su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, no 86 ostala su djeca ipak veinom bila slaba i pasivna i inila su to su im govorili odrasli. Jo sam jednom skupio hrabrost i zamolio nekog ovjeka koji je molio da i mene naui. Prostrijelio me pogledom i upitao: "Zato nisi nauio kod kue?" "Moji roditelji nisu bili vjernici", iskreno sam odgovorio. "Ako oni nisu bili vjernici, zato bi ti bio?" Nisam znao to bih na to odgovorio, pa sam jednostavno rekao: "Hou se pomoliti." "Ti ni sam ne zna to hoe", odvratio je i okrenuo mi lea. Kako se bliila jesen, barake su se praznile. Dio je preivjelih otplovio u Palestinu, no veina ih je otila u Australiju i Ameriku. Vani je bilo hladno. Partije pokera postale su napete do usijanja, izbijale su svae i tunjave. Jedan me krijumar pokuao pridobiti za svoju bandu, nudio mi je pedeset dolara iste zarade po akciji. uo sam mnogo pria o tim nonim pohodima, o sukobima s pograninom policijom, o dounicima koji su prokazivali krijumare. Radili su uglavnom u skupinama od sedam osoba, a u svakom je pohodu barem jedan bio uhvaen ili ubijen. elja za molitvom rasla je u meni iz dana u dan. Pretvorila se u neutazivu, neobjanjivu e, koja se svaki

dan iznova vraala da me mui. Jedan je ovjek za minja-na primijetio da me neto titi i tiho mi se poslije obratio. "Uskoro e otploviti u Palestinu", rekao je. "U Palestini rade u kibucima i ne mole se." Napokon je jedan vercer pristao nauiti me molitvama. Bio je to snaan ovjek odbojna izgleda i nije govorio, nego mrmljao i zamuckivao. Nekoliko mi je puta 87 proitao velika slova s poetka izblijedjela molitvenika i hladnokrvno zakljuio: "A sad idi vjebati." Vjebao sam dva dana. Oito bez uspjeha. Kad god bih pogrijeio, pljusnuo bi me. Mogao sam otii u drugi izbjegliki kamp, ali iz nekog sam razloga vjerovao da je uenje molitava neraskidivo povezano s patnjom, pa sam pristajao na to. Jedan je od vjernika opazio kako mi moj uitelj nemilice dijeli pljuske i obratio mu se: "Zato tue siroe?" "Da mu utuvim slova u glavu." "Ne smije se tui siroad." "Ah, nee mu to nakoditi." Bilo mi je teko uiti hebrejsko pismo i esto mi je malo nedostajalo da napustim i kamp i svog uitelja, ali na kraju to ipak nisam uinio, ni sam ne znam zato. Jo je jedan izbjeglica vidio moju muku i nije se mogao suzdrati. "Djeaci tvojih godina imaju pametnijeg posla", rekao mije. "Zar nisi nauio svoju lekciju?" Nisam znao na koju lekciju misli. Kako god bilo, ja sam volio moliti. Pomisao da u jednoga dana i ja moi stati s knjigom u ruci i moliti bila je jaa od ponienja. vercer, moj uitelj, nije imao milosti. inilo mi se katkada da me tue kako bi zatro u meni elju za molitvom. Dva sam mjeseca uio molitve s tim ovjekom, kojega su zvali Pini. Tada je dobio vizu i ukrcao se na brod za Australiju. Od svoje se molitvene skupine oprostio bocom estice. Njegovi prijatelji s crne burze nisu djelovali naroito sretno. Na mene se nije obazirao. Bilo mi je drago to je otiao. Bojao sam se njegove ravnodunosti i ledenog bijesa jo dugo nakon stoje otputovao, premda sam uivao u molitvama kojima me nauio. 88 4 Mjesec dana nakon njegova odlaska, molitva je potekla na moja usta. Osjeaj da mogu pratiti ovjeka koji vodi molitvu, ponavljati njegove rijei zajedno s ostalima, ulio mi je hrabrost. ak su mi se i neugledni verceri, ravnoduni i sebini, inili ljubaznima. Prevario sam se, naravno. Jedan od njih, koji je dolazio na molitve, pokuao me nagovoriti da prokrijum-arim poiljku cigareta na Siciliju. Kada sam odbio, zaprijetio mi je: "Ti se pripazi! Ako te opet vidim ovdje, poalit e!" Prijetnja mije zazvuala posve ozbiljno i prestao sam dolaziti na minjan. Sreom, poslije smo istoga tjedna premjeteni u drugi kamp i moja se elja za molitvom pritajila. 89 14. Iz ratnoga legla izalo je mnogo udne djece, no Chi-co je bio jedinstven. Njegovo je pamenje, prialo se, bilo upravo udesno. Mogao je ponoviti trideset brojeva kao to bi netko drugi ponovio samo tri, i to bez jedne jedine pogreke. Prvi sam ga put sreo u izbjeglikom kampu u Italiji, na putu u Palestinu. Sudjelovao je u predstavama druine sastavljene od sedmogodinjaka i osmogodinjaka. Bilo je meu njima onglera i gutaa vatre, a bio je tu i djeak koji je hodao po uetu razapetom izmeu dvaju stabala. Amalia je bila djevojica s glasom slavuja. Nije pjevala ni na jednom poznatom jeziku, nego na nekom svom, koji je bio mjeavina rijei to ih je nauila jo u roditeljskom domu, umova s panjaka, zvukova iz ume i molitava iz samostana. Ljudi su je sluali i plakali. Teko je bilo rei o emu zapravo pjeva. No uvijek se inilo da pripovijeda dugu priu punu skrivenih pojedinosti. Amalijin je sedmogodinji prijatelj plesao uza zvuke njezine pjesme, katkada i sam. Amalia gaje rado gledala kako plee i, premda je bila njegovih godina ili moda ak i mlada, pratila gaje pogledom starije sestre. Djelovala je ozbiljno i zabrinuto, kao da ga eli uzeti pod svoje okrilje da ga zatiti. Bio je s njima i djeak koji je na usnoj harmonici svirao tune ruske pjesme.

90 Bilo mu je est godina, no djelovao je i mlae. Morali su donijeti sanduk da se popne i svira na njemu. Te su se male druine okupljale putem i lutale od jednog izbjeglikog kampa do drugog, gdje su naveer zabavljale ljude umorne od rata i od sebe samih. U to vrijeme ljudi nisu znali to bi sa sobom, sa svojim ivotom koji je tako neoekivano poteen. Rijei su nestale, a ono malo to ih je preostalo iz prijanjega ivota zvualo je uplje. Katkada bi se pojavio netko s ijih bi usana potekle rijei. No bile su to prijeratne rijei i zvuale su poput sirovih, neukusnih ostataka. Samo je jo u govoru male djece bilo svjeine. Da, male djece, jer dvanaestogodinjaci i trinaestogodinjaci ve su bili iskvareni: vercali su, pekulirali, varali i pljakali ba kao i odrasli. No, za razliku od odraslih, bili su spretni. Godine provedene u umama nauile su ih da se brzo kreu, veru i zaas mugnu. Mnogo su nauili od ivotinja koje su promatrali u umi. Nismo tada jo shvaali da su djeca stvorila nov jezik. Njihov je jezik izniknuo iz samoga njihova bia, iz naina kako su stajali ili sjedili, pjevali ili govorili. Bio je to izravan jezik i nita nije skrivao. Chicu je tada bilo sedam godina i njegovo je pamenje opinjavalo publiku. Impresario ga je nauio pripovijedati prie i on ih je recitirao bez zamuckivanja. No snalaljivi je impresario ubrzo shvatio daje Chico pravi zlatni rudnik i djelovao je u skladu s tim. Nauio je Chica nekoliko psalama i kadi. Kao sin hazana, impresario ga je takoer nauio moliti na tradicionalni nain. Chico je ubrzo znao sve stihove napamet i na koncu je zasjenio ostalu djecu iz druine. Nastupao je uvijek posljednji i bio zvijezda veeri. Moralo se priznati daje 91 Chicova molitva drukija od svega to je itko ikada prije uo. Nije to bila ni jadikovka niti zaklinjanje, nego posve jednostavan izraz pobonosti za kakvu su znali samo nai praoci. Svi su pogledi bili upereni u Chica. On im je davao ono to im je u tom trenutku trebalo: traak gotovo zaboravljene vjere, vezu s dragim ljudima koje su izgubili. Teko je bilo rei razumije li Chico to to mu prelazi preko usana. Kako god bilo, njegova je molitva bila tako jasna, prirodna i ista da su ljudi plakali kao djeca kad bije uli. Zbog Chicova su uspjeha ostala djeca iz druine prestala nastupati i cjeloveernja se predstava svela na njegovu toku. "On je tek dijete", govorili su ljudi. "Ali udo od djeteta, pravo utjelovljenje. Jeste li ikada u ivotu vidjeli sedmogodinjaka koji zna napamet toliko molitava?!" Njegov je impresario zgrtao novac i tjerao svoju malu druinu od kampa do kampa. Chico je nastupao svake veeri, ponekad i danju. Impresario se brinuo da Chico ima dovoljno hrane i vode, a ako bi djeak odbio jesti, korio gaje i silio da jede. Chico je jeo i debljao se. No udo je nad udima bilo to to njegove molitve, unato tomu to se toliko debljao i stoje tako esto nastupao, nisu izgubile nita od svoje istoe. Iz tjedna je u tjedan njegov glas postajao sve jasnijim. Tko je jednom uo Chica, morao gaje ponovno uti. Potrajalo je to cijelo ljeto. Kada je dola zima, impresario je uredio naputenu kolibu, napunio je klupama i na vrata postavio uvara. Bio je siguran da e jo vie poveati zaradu. No koliba, koja je toliko obeavala, nije mu donijela sreu. Chico se prehladio ve prve veeri i zavrio u kre92 vetu, u vruici. Nije se oporavio puna dva tjedna, a kada je napokon ustao iz bolesnike postelje, molitve su mu isparile iz sjeanja. Impresario je uzalud pokuavao ponovno ga nauiti svemu. Chicov je pogled postao izgubljen i zbunjen, kao da ne razumije to uje. "Chico! Chico!" pokuavao gaje prodrmati impresario. No Chico vie nikada nije bio kao nekad. Impresario je iz pukoga oaja vratio na pozornicu Amaliu i njezina rasplesanog partnera, zajedno s djeakom koji je svirao usnu harmoniku. Bili su izvrsni, nadmaili su sebe, ali nisu se mogli mjeriti s Chicom. "Gdje je Chico?" bunila se publika. Impresariju nije bilo druge nego da ga izvede na pozornicu, tako da svi vide da je jo iv. Ali Chico, koji se samo mjesec dana prije toga ustro penjao na pozornicu i odmah zapoinjao s molitvom, stajao je kao sleen. Iz njegovih je plavih oiju isijavala zastraujua praznina. Tako se ugasila Chicova zvijezda. Amalia, njezin partner i drugi lanovi druine silno su

se trudili, ali ljudi nisu bili spremni toliko platiti za njihove nastupe. Nou je impresario proklinjao Chica zbog njegove lijenosti i zato to se uope ne trudi. Naposljetku mu je zaprijetio da e ga poslati u Palestinu, gdje je uasno vrue i radi se od jutra do mraka. Teko je bilo znati to Chico misli. Impresariove su ga rijei oito pogodile, jer nakubio je usne, a desno mu se rame neobuzdano trzalo. Premda je cijela druina patila pod vodstvom svog impresarija, nisu ga naputali. "Bjeite!" nagovarali su ih ljudi, no djeca kao da su se naviknula i na njega i na njegove ispade. Krajem zime nekoliko je ljudi napalo i pretuklo impresarija. Nije poputao. Cvilio je i vikao: "Djeca su moja i samo moja! Ja sam njihov mentor, ja se brinem o njima otkako je rat zavrio." 93 Njegove molbe nisu imale odjeka. Dok je on krvario na zemlji, djecu su ukrcali u kamion i odvezli na obalu, gdje je ekao usidren brod. Cijelim putem od Napulja do Haife, svake veeri, katkada i danju, druina je odravala predstave na palubi. Premda se Chicu sjeanje nikada nije vratilo, znao je dirljivo izgovoriti molitvu El male rahamim. Lice mu je poprimilo ozbiljniji izraz i djelovao je zrelije, kao da mu je devet godina. Neka krupna ena iz Transilvanije umotala gaje u vestu i nije se odvajala od njega do kraja putovanja. 94 15. Drugi se svjetski rat protegnuo na punih est godina, no ini mi se ponekad daje trajao tek jednu dugu no nakon koje sam se probudio kao posve drukija osoba. Osjeao sam povremeno da taj u ratu nisam ja, nego netko drugi, netko meni vrlo blizak, tko e mi ispriati to se tono dogodilo, jer ja se ne sjeam ni to se dogodilo niti kako. Kaem: "Ne sjeam se", i to je sva istina. Najtrajniji biljei to su ih te godine utisnule u mene tjelesni su, i snani. Glad za kruhom. Dandanas dogaa mi se da se probudim usred noi uasno gladan. Snovi u kojima sam gladan i edan salijeu me gotovo svakoga tjedna. Jedem kao to jedu samo ljudi koji su upoznali glad, pohlepno, nezasitno. Tijekom rata bio sam na stotinama mjesta: na eljeznikim kolodvorima, u zabaenim selima, na rijenim obalama. Sva su ta mjesta imala imena, ali ja se ne sjeam nijednoga. Ratne godine vidim katkada kao prostran panjak to se stapa s obzorom; drugi put su poput mrane i sumorne ume kojoj nema kraja; a gdjekad su sline dugakoj koloni ljudi pritisnutih tekim teretom svenjeva i naprtnjaa. Svako malo netko se od njih srui na tlo, da bi ga potom ostali pregazili. 95 Sve to se dogodilo utisnuto je u moje tijelo, a ne u moje sjeanje. Stanice moga tijela kao da pamte bolje i vie nego moj um, koji bi se navodno trebao sjeati. Jo mnogo godina poslije rata nisam hodio ni sredinom plonika niti sredinom ceste. Uvijek sam se drao zida, uvijek u sjeni, i uvijek sam brzo hodao, kao da sam u bijegu. Uglavnom nisam plaljiv, ali i najbeznaajniji rastanak moe mi izmamiti suze. Kaem: "Ne sjeam se", pa ipak jo mogu dozvati u sjeanje na tisue pojedinosti. Katkada su ve i miris nekog jela, promoene cipele ili iznenadan um dovoljni da me vrate natrag u vrtlog rata i tada mi se ini da rat zapravo nikada nije prestao, da traje i dalje bez moga znanja. A sada, kada sam posve svjestan toga, shvaam da otkako je poeo ni na trenutak nije jenjao. Budui da sam velik dio rata proveo na selu, u poljima, na rijenim obalama i u umama, to je zelenilo utisnuto u mene i svaki put kad skinem cipele i bosonog stanem na travu odmah se sjetim panjaka i arenila ivotinja ratrkanih nepreglednim prostranstvima. Tada me ponovno obuzme strah od otvorenih prostora. Osjeam napetost u nogama i na tren mi se uini daje to bila pogreka. Jo sam u ratu i moram uzmaknuti do vanjskih rubova ume, trkom, pognut, jer vanjski su rubovi sigurniji. Na rubu ume moete vidjeti a da vas ne vide. Zateknem se gdjekad u mranoj uliici - a u Jeruzalemu se to dogaa - i siguran sam da e se vrata uskoro zatvoriti i da vie neu moi van. Ubrzam korak i nastojim umaknuti. Katkada je dovoljno da sjednem ili ustanem i ve vidim prizore

s perona zakrenog ljudima i prtljagom, rasprave i pljuske preko djejih lica, ispruene ruke koje preklinju: "Vode, vode!" I odjednom se pokrenu stotine nogu i kao jedan idu prema bavi vode doguranoj na pe96 ron, a potplat goleme cipele zabija se u moj krhki prsni ko istiskujui zrak iz mene. Nevjerojatno je kako je isti potplat iste cipele jo uvijek utisnut u mene, bol kao da nii je upravo zadana i na tren mi se ini da se od te boli ne mogu pomaknuti. Ponekad proe itav mjesec a da mi se ne vrati nita od onoga to sam tada vidio. Naravno, to je tek privremena odgoda. Dovoljan je katkada kakav stari predmet odbaen uz cestu da iz dubina izvue stotine nogu to mariraju u dugoj koloni. A ako netko posrne i padne pod njegovom teinom, nitko mu nee pomoi da ustane. Rusi su ponovno osvojili Ukrajinu 1944, kada mije bilo dvanaest godina. Primijetila me preivjela logoraica i, vidjevi kako sam izgubljen, sagnula se i upitala: "Deko, to se to tebi dogodilo?" "Nita", odgovorio sam. Moj ju je odgovor zasigurno zapanjio, jer vie me nita nije pitala. Isto su mi pitanje na razne naine postavljali tijekom moga dugog putovanja prema Jugoslaviji. Ni u Izraelu tome nije bilo kraja. Odrasli su u ratu uoavali i pamtili mjesta i ljude, pa bi na kraju rata mogli sjesti i prisjetiti ih se ili priati o njima, kao to e zacijelo i initi dok su ivi. No u sjeanja nas djece nisu se urezala imena, nego neto posve drukije. Djeja su sjeanja izvor koji ne presuuje. On se s godinama stalno iznova puni i sve je bistriji. Nisu to kronoloki poredana sjeanja, nego nabujala, u stalnoj mijeni, ako to mogu tako rei. O tom sam razdoblju napisao ve vie od dvadeset knjiga, no ini se katkada da priu o njemu jo nisam ni zapoeo. Pomislim ponekad da je sjeanje, sa svim potankostima, jo skriveno u meni i, kada izae iz svoga 97 skrovita, pokuljat e neobuzdano i snano i nee stati danima. Primjerice, usiljeni mar koji sam godinama pokuavao opisati, bez uspjeha. Ve smo danima marirali trapei se po blatnjavim cestama, dugaka kolona okruena rumunjskim i ukrajinskim vojnicima koji nas ibaju bievima i nasumce pucaju u nas. Otac me vrsto dri za ruku. No moje noice jedva dodiruju tlo, dok se ledene kapi zasijecaju u njih i u moje bokove. Oko nas je tama i, osim oeve ruke, nita ne osjeam. Ne osjeam zapravo ni njegovu ruku, jer aka mi je ve gotovo sasvim ukoena. Jasno mi je da u se sruiti i potonuti napravim li jedan jedini pogrean pokret, ma kako sitan, i da me ak ni otac nee moi izvui. Mnoga su se djeca ve uguila tako. Nou, kada se kolona zaustavi, otac me izvlai iz blata i brie mi noge svojim kaputom. Odavno sam izgubio cipele, pa nakratko umotam noge u podstavu njegova kaputa. Blaga me toplina zapravo boli, toliko da zaas izvuem noge. Ne znam zato, ali taj ga nagli pokret ljuti. Otac se zna gadno naljutiti na mene. Bojim se njegove ljutnje, ali ne elim umotati noge u podstavu njegova kaputa. Otac se prije nije nikada ljutio na mene. Od mame sam dobio nekoliko pljuski, ali od tate nikada. Ako se tata ljuti, kaem samome sebi, to znai da u uskoro umrijeti, pa ga vrsto primim za ruku. Tata se smekao i kae: "Ovo nije trenutak da se ponaa kao razmaeno derite." Razmaen - moja je majka esto upotrebljavala tu rije, no sada zvui tako udno. Kao daje otac u krivu, ili moda ja. Ne isputajui njegovu ruku, utonem u san, ali ne zadugo. Jo za mraka vojnici bude kolonu bievima i pucnjavom. Otac me hvata za ruku i vue da ustanem. Glib je dubok i ne osjeam vrsto tlo ni pod njim. Jo se nisam razbudio, a sa mnom ni moj strah. "To me boli!" viem. Otac odmah odgovara na moj krik: "Olakaj mi, molim te, olakaj mi." Ve sam to uo, vie nego jednom. Nakon toga, jezovita klonulost i uzaludni pokuaji da se spasi potonulo dijete. Ne utapaju se u blatu samo djeca; ak i visoki ljudi tonu u njega, padnu na koljena i na koncu se ugue. Proljee je, snijeg se topi i blato je sa svakim novim danom sve dublje. Otac otvara svoju naprtnjau i baca neto odjee u glib. Sada njegova ruka vrsto dri moju. Kada padne no, trlja mi ruke i noge, brie ih podstavom svoga kaputa, i na tren mi se uini da nije samo tata sa mnom, uini mi se daje i tu mama, koju sam toliko volio. 99

16. Na dugom putovanju od ukrajinskih stepa do obale Haife sreo sam mnogo portvovnih ljudi. Na brodu, tonije na palubi gdje su se zajedno tiskali ljudi i njihova prtljaga, vidio sam ovjeka, ne vie ba mladog, kako u naruju dri djevojicu od oko pet godina. Bilo je to veselo dijete, a njezino je blistavo lice irilo radost na sve oko nje. U ljupkoj vunenoj haljinici, nije izgledala kao dijete koje je preivjelo rat i strahote. Govorila je idovski njemaki i lijepo pjevala. Dok je sve oko nje muila morska bolest ili su hranom otrovali eludac, ili pak klonuli od iscrpljenosti, njezin je svaki pokret zraio skladom i ljupkou. Ispostavilo se da joj ovjek koji se brine o njoj nije otac, no ni otac ne bi bio tako portvovan i ne bi joj se tako posveivao. Upijao je svaku njezinu rije i gledao je kao zanesen. Brod se probijao olujnim morem sa stotinama ljudi na palubi: grubim i prostim mukarcima, krupnim, razdraljivim enama. Veina je patila od munine, ja-ukali su i povraali, samo se mala Helga nije alila. Zapravo, stoje vie komeanja bilo na palubi, to je njezino lice sjajnije blistalo vedrinom - premda se nitko zapravo nije obazirao na nju. Svi su bili posve zaokupljeni vlastitim patnjama. Taje napuena paluba prizivala u sjeanje 100 eljeznike kolodvore na kojima su ne tako davno ljudi gurani u stone vagone. im se oluja stiala, granulo je sunce. More se smirilo, ljudi su izmiljeli iz gomile torba, i paketa, i sada su stajali uz ogradu na palubi. Tada smo tek shvatili da je Helgina desna noga amputirana iznad koljena. Amputacija je oito bila izvedena nedavno: batrljak je jo bio u zavojima. Njezin joj je posvojitelj skinuo zavoje i previo je istima. "Boli li?" upitao je. "Ne", odgovorila je Helga sa smijekom, kao daje rije 0 neznatnoj ozljedi. Zatim mu se popela u krilo. Ljudi su se okupili oko njih, zapiljenih pogleda. ovjek je monotonim glasom ispriao da je prije nekoliko mjeseci pronaao Helgu kako lei na stogu sijena. Osmjehnula se 1 pruila mu ruku. "to sam mogao?" rekao je smijeei se. "Aneo, pravi mali aneo. A anelima se ne moe rei ne, je li tako?" "A zato su joj amputirali nogu?" "Zbog infekcije. Vojni su lijenici rekli da joj je ivot ugroen, a ne samo ostatak noge." "I to sad morate initi?" uporno su zapitkivali. "Nita posebno. Batrljak zarasta. Sada izgleda mnogo bolje." "A hoe li malena moi hodati?" "Uope ne sumnjam u to", odgovorio je ovjek. "U Palestini e joj izraditi umjetnu nogu. Helga arko eli hodati." "Tko su joj bili roditelji?" "Tu zagonetku tek treba rijeiti", oporo je odvratio, tonom koji mu nije pristajao. "Zar nemate nikakvih tragova?" "Imam, ali sve je to vrlo tanko." 101 "Helga, duo, zar se ba niega ne sjea?" Visoka je ena kleknula pred djevojicu i sve iznenadila. Helga se osmjehnula. "Sjeam se kie", rekla je. "Koje to kie, duo?" blago je pitala ena. "Kie koja je stalno padala." "I stoje onda bilo?" ena je bila uporna. "Smoila sam se", odgovorila je djevojica, vie kao da se udi nego kao da iznosi injenice. "Pa zar ti nije bilo hladno?" krupna ju je ena i dalje ispitivala blagim glasom. "Nije", rekla je Helga. "A tko je bio s tobom?" "Kia, samo kia." "I nikoga nije bilo kraj tebe?" "Moda je, ali nisam vidjela." "udno", rekla je krupna ena. Helga je oblizala usne i nita nije odvratila na to. "A koliko je dugo padala kia?" "Stalno", rekla je Helga i podigla glavu. "udno", ponovila je ena. Ljudi su utke stajali oko njih, kao da shvaaju da su svjedocima posve nesvakidanjeg razgovora. "A stoje bilo poslije kie?" "Ne sjeam se" rekla je Helga zvonkim glasom. "I kia je padala cijelo vrijeme?" zamislila se ena. "Grabe su se napunile vodom." "A ti, to si ti radila?" "Nita", rekla je Helga, kao da je napokon pronala pravu rije. "Pametno je ona dijete", umijeao se njezin posvoji-telj. Krupna je ena ustala, ali kao da nije imala namjeru prestati ispitivati djevojicu. 102

Ljudi su sada iz nekog razloga oekivali da Helga ispria svoju priu. Ona je poniknula glavom i nije ispustila ni glasa iz sebe. Sjaj na njezinu licu kao da je ga-snuo. "A kia ti ne nedostaje?" opet je poela krupna ena. "Ne", zvonko je odgovorila Helga. "Ne biste je trebali ispitivati", umijeao se stariji ovjek. "Zato?" udila se ena. "Ne smijete je zbunjivati." "Samo pitam", rekla je ena zacrvenjevi se. "Vaa je pitanja zbunjuju. Pustite je na miru." "Ali volimo je", odvratila je ena. "Zato govorite u ime drugih?" upitao je starac neprijateljskim tonom. "Tako osjeam." "Pustite da svatko govori za sebe." Ljudi su bili zbunjeni i pokolebani posljednjom reenicom. Razili su se kao da ih je netko prekorio. Helga je sjedila svom posvojitelju u krilu. Lice joj je opet zablistalo. Micala je usne tiho mrmljajui. ovjek je primio njezinu malenu ruku, prinio je usnama i poljubio. "Uskoro emo biti u Palestini", rekao je. "Tamo emo imati kuu s vrtom." 103 17. II Od najranijeg sam djetinjstva bio sklon oprezno i sumnjiavo prilaziti ljudima i stvarima podjednako. Moja je majka to pripisivala tome to sam kao dojene bio teko bolestan; baka je pak tvrdila da su svi jedinci po prirodi sumnjiavi. A ja sam doista bio jedinac i bio sam jako vezan uz roditelje. Sve izvan naega doma, pogotovo kada bih ostao sam kod kue, djelovalo mi je hladno i prijetee. Veina mojih djetinjih snova (udno je kako ih se dobro sjeam) povezana je s osjeajem da sam naputen. Pruam ruku, a ona ostaje visjeti u zraku. Odmah me obuzme strah. Probudio bih se usred noi drhtei cijelim tijelom, a majka bi se pourila uvjeriti me da je to bila samo "zabluda sna", da me ona nee nikada napustiti, da emo uvijek biti zajedno. Ne znam zato, ali ta su obeanja samo poveavala moju nesigurnost, do te mjere da sam neutjeno jecao, sve dok me jecaji ne bi posve iscrpili. Moja je nepovjerljivost postala jo vea kad sam poao u kolu. U razredu s etrdesetero djece ja sam bio jedan od samo dva idova. Bio sam sitan i lijepo obuen, a mama me pratila cijelim putem do ulaza u kolsko dvorite. Zbog toga su mi se samo jo vie rugali. Za vrijeme odmora svi su bili u dvoritu, igrali se crvenom 104 gumenom loptom i podizali prainu uz mnogo vriske. Ja sam stajao kraj prozora i gledao van. I tada sam znao: nikada se neu moi igrati kao oni. To je boljelo, ali me i zabavljalo: u meni su se mijeali osjeaji inferiornosti i superiornosti. Mogao sam se preputati tim osjeajima i poigravati se njima tako dugo dok sam ostalima bio izvan domaaja; priao bih preblizu i postao laka meta za udarce, pljuske, tipanje. Neidovska djeca bila su via i jaa od mene, i znao sam da nikada neu moi premostiti taj jaz koji nas dijeli, ma koliko se trudio. Oni e uvijek vladati dugakim kolskim hodnicima i dvoritem. O njihovim je hirovima ovisilo hou li dobiti batine ili e me pustiti na miru. Zdrav mije razum govorio da se moram naviknuti na to, no povremeno bi u meni prevladao osjeaj nepravde. Stao bih katkada na stube i vritao iz svega glasa, ponajvie zato da prevladam strah koji me obuzimao. Mama je pokuala poduzeti neto i otila je k ravnatelju, ali uzalud. Protiv mene je bilo trideset osam snanih tijela, bujica nogu pomela bi sve to bi joj se nalo na putu ukljuujui mene. Nekoliko sam se puta ipak pokuao braniti. Bande se to nije ni najmanje dojmilo. Naprotiv, to im je pruilo izliku da me jo vie tuku i da onda tvrde da sam ja prvi poeo. Drugi me idovski djeak u toj uzaludnoj borbi ostavio na cjedilu. U kratko se vrijeme toliko promijenio da ga vie nisam mogao prepoznati, i premda je bio ak mraviji od mene, dobro se uklopio u igre na kolskom dvoritu. Spretnou je obilno nadoknaivao nedostatak snage. Na koncu mi je okrenuo lea, kao da vie ne pripadamo istom plemenu. Svaki dan, od ranoga jutra (zimi jo za mraka) pa sve do tri popodne, bio sam uhvaen u zamku s tim divljim 105

krdom. Nije udo to se ne sjeam ni jednog imena, ak ni imena uiteljice idovke koja se i sama morala boriti s tom bandom sedmogodinjaka punih energije usmjerene na nasilje i razaranje. Ba kao i ja, nemono je stajala i uzalud vikala, izazivajui samo salve smijeha. Ne pamtim lica, ali dobro se sjeam irokih kamenih stuba, mranih vlanih hodnika, bujice nogu koja gazi sve to joj se nae na putu i juri van. Sjeam se podvornika koji su odravali red na kolskom dvoritu. Hladni i prepredeni, bili su nedodirljivi suci i svima su ulijevali strah u kosti. Kada je netko od djeaka stvarao nered, vezali bi ga i dali mu deset udaraca ibom. Djeak je nakon te kazne morao poljubiti ruku onome koji gaje ibao, rei "Vama na slubu, oe" i napustiti dvorite. Taj se ritual ponavljao vie puta tjedno. Mama je esto bila na korak od toga da me ispie iz te kole, ali joj moj otac to nije dopustio. Tvrdio je daje ivot takav i daje zato bolje da ovrsnem. Majka se bojala da previe patim, no otac je bio nepokolebljiv, kao da je slutio da me ekaju jo mnogo gora iskustva. Kraj prvog razreda osnovne kole bio je ujedno i kraj moje formalne naobrazbe. Izbio je Drugi svjetski rat i sve izokrenuo. Sedmogodinjak koji je bio okruen tolikom ljubavlju i toplinom za samo nekoliko tjedana izgubio je majku i postao jo jedno izgubljeno dijete iz geta, da bi se na koncu vukao uz oca u usiljenom maru preko ukrajinskih stepa. Umirui su leali kraj mrtvih uz cestu, a djeak je hramao preostalim svojim neznatnim snagama, u drutvu aice onih koji su jo mogli hodati. Ti su prizori pohranjeni u meni kao vrlo jasne uspomene. ini mi se katkada da se mar, koji je potrajao otprilike dva mjeseca, protegnuo na posljednjih pedeset godina i da jo uvijek hramam stepom. 106 Nakon dva mjeseca pjeaenja nekolicina nas koji smo preivjeli mar doli smo u taj kobni logor. Nije prolo mnogo dana i odvojili su me od oca, a ja sam pobjegao iz logora. Od tog sam trenutka bio siroe i tada su poeli samoa i povlaenje u sebe. Ubrzo sam nauio drati stvari za sebe, malo govoriti i na pitanja davati najkrae mogue odgovore. U ratu sam svoju sumnjiavost dodatno izotrio i pretvorio u pravu umjetnost. Prije nego to bih priao kui, tali ili taglju, priljubio bih se uz tlo i pozorno oslukivao, katkada satima. Po zvukovima sam mogao razaznati ima li ljudi i koliko ih je. Ljudi su uvijek znaili opasnost. Veinu sam rata proveo sljubljen uz tlo, oslukujui. Izmeu ostaloga, nauio sam sluati ptice. One su nepogreivi vjesnici, ne samo nadolazee kie, nego i zlih ljudi i divljih zvijeri. U danima lutanja poljima i umama nauio sam da je bolje drati se ume nego prostranih njiva, da su tale sigurnije od kua, kljasti i unakaeni bolji od zdravih, seoski izopenici od navodno uglednih kuevlasnika. Stvarnost bi me katkada uhvatila nespremnog, no moje su se sumnje uglavnom pokazale opravdanima. S vremenom sam nauio da su neive stvari i ivotinje istinski prijatelji. U umi sam bio okruen stablima, grmljem, pticama i malenim ivotinjama. Njih se nisam bojao. Bio sam siguran da me niime nee povrijediti. Postali su mi bliski konji i krave, i oni su mi pruili toplinu koju dandanas osjeam u sebi. inilo mi se katkada da su me zapravo spasile ivotinje koje sam susretao putem, a ne ljudska bia. Sati koje sam proveo sa tencima, makama i ovcama bili su najbolje to mi se dogodilo u ratnim godinama. Stisnuo bih se uz njih, sve dok ne bih postao jednim od njih, sve dok me ne bi preplavio zaborav, sve dok 107 ne bih zaspao kraj njih. Spavao sam tada tako duboko i mirno kao neko u roditeljskoj postelji. Primijetio sam da je moja generacija - posebice oni koji su kao djeca preivjeli rat - postala naelno sumnjiava prema ljudima. Ljudi su nepredvidljivi. ovjek koji na prvi pogled djeluje staloeno i razumno mogao bi zapravo biti nasilnik, moda ak ubojica. Nakon to sam otiao od Marie, ene koja me bila primila k sebi u kuu, radio sam za slijepa stara seljaka. Isprva mi je bilo drago to je slijep, no uskoro je postalo jasno da nije nita manje okrutan od seljaka savrena vida. Kad god bi posumnjao da ne obavljam svoj posao kako treba, ili da kriomice jedem kada bih trebao raditi, pozvao bi me da mu priem i ispljuskao me. Zapravo, kad god sam se zatekao u njegovoj blizini, on bi zamahnuo i udario me svojom ilavom rukom. Jednom kada je pomislio da sam pio iz vjedra mlijeka u koje sam po-muzao kravu, gurnuo me tako da sam pao na zemlju i onda nagazio na mene.

No opazio sam da ivotinjama u tali prilazi mirno i blago, da ih miluje po glavi, apue im njenosti i tepa im. Na menije iskaljivao svoj uljivi gnjev, kao da mene krivi za sve to ne valja u njegovu ivotu. Oko dvije godine ivio sam u poljima, okruen umama. Neki su mi se prizori urezali u sjeanje, mnogo sam toga pak zaboravio, no nepovjerljivost mi je ostala usjeena u tijelo; ak i danas, svakih nekoliko koraka zastanem i oslukujem. Nisam razgovorljiv, ali to ne treba uditi: tijekom rata nismo govorili. Kao da se nesrea opirala iskazu: nije se imalo to rei. Tko je god bio u getu, u logoru, ili se skrivao u umama, poznaje utnju duboko u svome tijelu. U ratu se ne raspravlja, ne zaotravaju se razlike u miljenju. Rat je leglo utnje 108 II i sluanja. Glad za kruhom, e za vodom, strah od smrti - sve to rijei ini suvinima. Doista su nepotrebne. U getu i u logoru, samo su ljudi koji su sili s uma govorili, objanjavali, nastojali uvjeriti u neto. Oni koji su zadrali zdrav razum utjeli su. Moje nepovjerenje prema rijeima potjee iz tog vremena. Bujica rijei koja glatko tee u meni pobuuje sumnju. Drae mi je zamuckivanje, jer u njemu ujem trvenje, nemir, napor da se iz rijei ukloni sva neist, elju da se prui neto iz vlastite nutrine. U tenim reenicama, bez zapinjanja, slutim neto nedolino, slutim red koji prikriva prazninu. Ona stara izreka da se ovjeka sudi po njegovim djelima inila se jo istinitijom za rata. U getu i u logorima vidio sam mnogo obrazovanih ljudi, pa i uglednih lijenika i pravnika, koji su bili spremni ubiti za koricu kruha. No upoznao sam istodobno ljude koji su se znali odricati, koji su znali davati, posve samozatajni, i onda umrijeti tako da nikoga ne povrijede ili tako da se nitko ne osjea krivim. Rat je razotkrio mnogo vie od osobina koje inae izbijaju na povrinu; ogolio je istinsku ljudsku narav, a u njezinim temeljima, kako se pokazalo, nije samo tama. Sebini i zli ostavili su u meni tragove straha i gaenja; velikoduni su mi u naslijee ostavili toplinu svoje plemenitosti. Kad ih se sjetim, zasramim se jer ne posjedujem ni djeli njihove dobrote. Tijekom rata spoznali smo vrijednost razliitih ideologija. Neki komunisti koji su na gradskim trgovima propovijedali jednakost i ljubav prema blinjemu pretvorili su se u zvijeri pod teretom istinskog iskuenja. No bilo je i komunista ija je vjera u ljude postala tako istom da su izbliza nalikovali na gorljive vjernike. Sve to su inili, inili su krajnje predano, duom i tijelom. Mislio sam da 109 to pravilo vrijedi i za pobone ljude. No bilo je onih koji su se pridravali idovskih tradicija, ali ih je rat uinio beutnima i sebinima, kao i onih koji su Boje zapovijedi uzdigli do novih visina i zraili posebnim svjetlom. U ratu su rijei imale manju vrijednost od lica i ruku. Iz lica se moglo zakljuiti eli li vam osoba pored vas pomoi ili vam kani nauditi. Rijei nisu pomagale da se ita shvati. Osjetila su otkrivala istinu. Gladovanje nas vraa naim nagonima, jeziku koji prethodi govoru. Ako vam je netko pruio koricu kruha ili kantu vode kada ste ve pali na koljena od slabosti njegovu ruku neete nikada zaboraviti. Zloba je poput velikodunosti: nijednoj nisu potrebne rijei. Zlo vie voli skrovitost i tamu, a velikodunost se ne voli na sav glas hvaliti svojim djelima. Rat je pun patnje i beznaa. Ti krajnje muni osjeaji kao da zahtijevaju da budu razjanjeni do u tanine, ali nita se tu ne moe: stoje vea patnja i stoje dublje beznae, to su rijei nepotrebnije. Rijei su se ponovno pojavile tek poslije rata. Ljudi su opet poeli postavljati pitanja i uditi se, a oni koji nisu sve to proli traili su da im se objasni. Objanjenja su se esto doimala patetino i smijeno, ali potreba da se objasni i da se protumai tako je duboko ukorijenjena u nama da ak i kada shvaate koliko su nedostatna ta objanjenja, to vas nee sprijeiti da ih pokuate ponuditi. Naravno, ta su nastojanja bila ujedno pokuaj povratka u normalan, mirnodopski ivot, ali naalost, napori su bili besmisleni. Suoene s nesreom, rijei su nemone, jadne, otune i lako ih je iskriviti. ak su i drevne molitve nemone pred strahotama. Poetkom 1950-ih, kada sam poeo pisati, ve su tekle bujice rijei o ratu. Mnogi su pripovijedali, svjedoili, is- 1 j

110 povijedali se, sudili. Ljudi koji su sebi i najbliima obeali da e poslije rata sve ispriati doista su odrali obeanje. Tako su nastale biljenice, knjiice, tomovi memoara. Mnogo je boli na tim stranicama, ali i toliko povrnih i otrcanih fraza. utnju koja je vladala tijekom rata i neposredno poslije kao daje progutao ocean rijei. Skloni smo zaogrnuti rijeima uistinu goleme nesree, kao da se elimo zatititi od njih. Prve rijei koje sam napisao bile su neka vrsta oajna krika u potrazi za tiinom kojom sam bio obavijen tijekom rata. esto mije osjetilo govorilo da je i moja dua prekrivena tom istom tiinom, i ako je uspijem ponovno oiviti, moda e se pojaviti i prave rijei. Moje se pisanje u poetku sudaralo s golemim zaprekama. Ratna su me iskustva tlaila u nutrini svojom teinom, a ja sam ih htio jo vie potisnuti. Htio sam izgraditi sebi nov ivot povrh prijanjega. Trebale su mi godine i godine da se vratim onome kakav sam neko bio, a i kada sam napokon uspio, znao sam da je jo dug put preda mnom. Kako podariti oblik takvu usplamtjelom ognju? Odakle poeti? Kako povezati karike? Koje rijei upotrijebiti? Zapisi o Drugome svjetskom ratu bili su uglavnom svjedoanstva, koja se smatralo vjerodostojnim iskazima; na knjievnost se gledalo kao na umjetnu tvorevinu. Ali ja nisam mogao jednostavno svjedoiti. Nisam se sjeao imena ljudi i mjesta - samo tmine, umova, pokreta. Tek sam mnogo kasnije shvatio daje ta sirova graa sama sr knjievnosti i daje iz nje mogue uobliiti osobnu pripovijest. Kaem "osobnu" jer u to se vrijeme smatralo daje istina u kronikama. "Osobni" izriaj jo se nije rodio. Moja se poetika oblikovala na samome poetku moga ivota, i pritom mislim na sve to sam vidio i upio 111 u roditeljskome domu i tijekom dugog rata. Tada se uobliio moj odnos prema ljudima, uvjerenjima, osjeajima i rijeima. Taj se odnos s godinama nije promijenio. Premda mi je ivot postao bogatiji, premda sam usvojio nove rijei, pojmove i spoznaje, moj temeljni odnos prema svijetu nije se promijenio. U ratu sam vidio ivot ogoljen do sri, bez uljepavanja. Dobro i zlo, lijepo i runo sve mi se razotkrilo kao vlakna od kojih je satkan isti konop. Sreom, nisam zbog toga poeo moralizirati. Naprotiv, nauio sam potovati ljudsku slabost i voljeti je, jer slabost je naa bit, to je naa ljudskost. ovjek svjestan svojih slabosti vjerojatnije e uspjeti prevladati ih. Moralizator nije u stanju suoiti se s vlastitim slabostima; umjesto da kritizira sebe, kritizira blinjega. Govorio sam o utnji i o nepovjerenju, o sklonosti injenicama vie nego objanjenjima. Ne volim govoriti o osjeajima. Govorimo li previe o osjeajima, uvijek emo zabasati u sentimentalnost, gazei istinske osjeaje, inei ih plonima. Ali osjeaj koji izvire iz djela sama je bit osjeaja. 112 18. Listam svoj stari dnevnik. Listovi su ukasto-zeleni, neki su slijepljeni, a moj neujednaeni rukopis sav se zamrljao. Dnevnik je godinama leao u kovegu a da ga nisam otvarao. Bojao sam se tih biljenica, bojao sam se da e razotkriti strahove i mane koje odavno nastojim sakriti od sebe sama. Godina je 1946, kada sam doao u Izrael, a dnevnik je mjeavina njemakih, jidikih, hebrejskih, pa ak i ukrajinskih rijei. Kaem "rijei", a ne "reenica", jer 1946. nisam znao povezivati rijei u reenice, a rijei su bile zatomljeni krici etrnaestogodinjaka koji je izgubio sve jezike koje je ikada govorio i vie nije imao svoj jezik. Dnevnik je postao skrovite u kojemu je mogao skupljati na hrpu ostatke materinskog jezika i rijei koje je tek nauio. Ne kaem tek tako "skupljati na hrpu": to je opis moje due. Bez jezika sve je kaos, pomutnja i strah od stvari kojih se uope ne treba bojati. Bez jezika ovjekova je osobnost ogoljena. Veina je djece u ono doba mucala, preglasno govorila ili gutala rijei i slogove. Ekstrovertna su preglasno govorila, a glasovi introvertne nestali su u tiini koja je vladala u njima. Bez materinskog jezika, ovjek je sakat. 113

Jezik moje majke bio je njemaki. Voljela je svoj materinski jezik i njegovala ga, a kada je govorila na njemakom, rijei su zvuale poput kristalna zvona. Baka je govorila jidi i njezin je jezik drukije odzvanjao, imao je zapravo drukiji okus, jer uvijek me podsjeao na kompot od ljiva. Slukinja je govorila ukrajinski, ubacujui pokoju nau i bakinu rije. S njom sam svaki dan provodio mnogo vremena. Nije bila stroga prema meni; jedino stoje eljela bilo je da budem sretan. Volio sam i nju i njezin jezik. I danas u sebi nosim sjeanje na njezino lice, premda je u presudnom trenutku, kada nam je njezina pomo bila od ivotne vanosti poput zraka koji smo udi-sali, pobjegla od nas i odnijela sav nakit i gotovinu koje je nala u kui, naguravi ih u depove svoje haljine. Drugi je jezik, koji se nije govorio u naoj kui, ali se najee uo na ulici, bio rumunjski. Poslije Prvoga svjetskog rata moja rodna Bukovina pripojena je Rumunjskoj i slubeni jezik postao je rumunjski. Mi smo samo natucali rumunjski i nikada nismo ovladali njime. etiri su nas jezika okruivala i ivjela u nama, nadopunjavajui se meusobno na posve neobian nain. Kada se govorio njemaki i kada se traio poseban izraz, fraza, posezalo se za jidiem ili ukrajinskim. Moji su roditelji-nastojali, ali nisu uspijevali ouvati istou svoga njemakog, jer rijei iz svih jezika kojima smo bili okrueni neopazice su prodirale u na i onda izbijale na povrinu. Ta su se etiri jezika stopila u jedan, bogat nijansama, kontrastima, humorom, satirom. U tom je jeziku bilo mjesta za osjeaje, za istanane osjeajne preljeve, za matovitost, za uspomene. Danas ti jezici vie ne ive u meni, no jo osjeam njihovo korijenje. Katkada, kao arolijom, jedna jedina rije moe prizvati u sjeanje itave prizore. \ 114 Vraam se u 1946, godinu svog dolaska u Izrael. Na brodu i nakon toga, u prihvatnom logoru u Atlitu, kamo su nas smjestili Britanci, nauili smo pokoju hebrejsku rije. Te su rijei zvuale egzotino, ali bilo je teko izgovoriti ih. Nedostajalo im je topline, njihov zvuk nije izazivao nikakve asocijacije, kao da su roene iz pijeska kojim smo bili okrueni sa svih strana. Da stvar bude gora, zvuale su kao zapovijedi - Radi! Jedi! Poisti! Na spavanje! - kao vojniki jezik, a ne jezik na kojem bi se s nekim moglo smireno popriati. U kibucu i u omladinskim naseljima taj nam je jezik nametnut. Tko se usudio govoriti svojim materinskim jezikom bio je u najboljem sluaju ozbiljno ukoren. Nikada nisam bio razgovorljiv, a tada je i ono malo rijei koje su mogle izai iz mene bilo zatomljeno i progutano. Prestali smo meusobno razgovarati i, kao uvijek u tekim okolnostima, izbile su na vidjelo kljune osobine svakoga od nas. Ekstroverti i tirani znali su to iskoristiti. Svoje su rijei pretvorili u zapovijedi, koje su zaas popunile nastalu prazninu i zaposjele je bunim odzvanja-njem njihovih glasova. Ja bih se tada jo vie povukao u sebe. Prvih godinu dana u Izraelu nisam se otvarao prema svijetu; naprotiv, uzmicao sam sve vie u skrovitost vlastite nutrine. Tijekom te prve godine radili smo na poljima i uili hebrejski, itali Bibliju i pjesme Hajima Nahmana Bia-lika. Uspomene na roditeljski dom i zvuk jezika kojim sam tamo govorio blijedjeli su, ali novi jezik nikako da uhvati korijena. Neki su mladi ljudi usvojili hebrejski argon kao da su roeni ovdje, rijei su im s lakoom klizile niz jezik. No iz nekog razloga, da bih izgovorio jednu jedinu rije, a kamoli cijelu reenicu, ja sam morao uloiti golem napor. 115 Odlazio sam povremeno u Jami, gdje je ivjelo nekoliko mojih daljih roaka, koje sam znao otprije rata. Meu njima je moj materinski jezik privremeno izlazio iz zatoenitva. Kako bih prevladao nijemost i zamuckivanje, mnogo sam itao na dva jezika koje sam poznavao, njemakom i jidiu. Ponavljao sam itave reenice ne bih li opet teno progovorio. Moji napori da sauvam materinski jezik u sredini koja mi je nametala drugi, pokazali su se uzaludnima. Nestajao je, iz tjedna u tjedan; koncem te prve godine od njega su preostale tek krhotine. Bol koju je to izazvalo imala je dvije strane. Majka mi je ubijena poetkom rata i ja sam tijekom svih ratnih godina nosio njezinu sliku u

sebi i vjerovao da u je ponovno sresti kada sve to proe, kada sve bude opet kao prije. A moja majka i njezin jezik bili su jedno te isto. No kako je taj jezik blijedio u meni, bilo je to kao da moja majka umire drugi put. Duboka me tuga proimala poput opijuma, ne samo na javi, nego i u snu. Spavao sam i potucao se u izbjeglikoj koloni u kojoj su svi mucali, dok su samo konji, krave i psi uz cestu teno govorili, kao da su ovjek i ivotinja zamijenili mjesta. Napori da usvojim hebrejski i pretvorim ga u svoj materinski jezik nastavili su se tijekom vie godina; poutjeli dnevnik koji lei na mom radnom stolu ivi je dokaz toga. Nije potreban grafolog da bi se u njemu uoila zbrka i zbunjenost. Pravopisne pogreke nisu nita rjee u hebrejskom nego u njemakom. Svako je slovo izraz stranog prijeloma i tuge, ali ne i pomanjkanja samosvijesti. to e biti sa mnom bez jezika? pitam se u tim dnevnicima ispisanima tintom koja blijedi. Bez jezika, poput kamena sam. Ne znam odakle mi ta slika, no mislim daje to dobra metafora za osjeaj da u bez jezika 116 I i ja bolno i sporo usahnuti, kao to se to zimi dogaa s vrtom iza nae spavaonice. Godine provedene u omladinskom naselju i zatim u vojsci meni nisu bile sretne. Neki su mladi ljudi nali sebe u poljodjelstvu, nemalo ih je prokrilo sebi put u vojnoj slubi, no veina se u potrazi za poslom rasprila na sve strane. Sve smo se rjee viali. Kada nema svoj jezik, ovjek ne razgovara. Moj materinski jezik, koji sam silno volio, zamro je u meni nakon dvije godine provedene u Izraelu. Pokuao sam ga ponovno oiviti na razne naine, itajui, pa i ponavljajui rijei i reenice, no unato svim nastojanjima svejedno gaje sustigla brza smrt. Od prvog trena kada sam doao u Izrael zamrzio sam ljude koji su me silili da govorim hebrejski, a sa smru moga materinskog jezika neprijateljstvo koje sam osjeao prema njima samo je ojaalo. To, naravno, nije nita promijenilo, ali barem je moj poloaj uinilo jasnijim. Nisam bio ni tu ni tamo. Sve to mije pripadalo - moji roditelji, moj dom, moj materinski jezik - izgubio sam zauvijek, a taj jezik koji mi se nudio uz obeanje da e postati mojim zapravo je bio maehinski jezik. Da ne bi bilo zabune: osnove hebrejskog brzo smo nauili i potkraj prve godine ve smo mogli itati novine. No taj je uspjeh donio malo radosti. Kao da sam zaglibio na produenom sluenju vojnog roka koje e potrajati godinama i zbog kojega moram odmah usvojiti vojniki jezik. Ali kada to odsluim - a to bi bilo kao da sam doekao kraj rata - vratit u se svom materinskom jeziku. Javljala se pritom neizbjena dilema: moj je jezik bio njemaki - jezik ubojica moje majke. Kako opet govoriti jezikom koji je natopljen idovskom krvlju? Ta dilema, u svoj svojoj teini, nije umanjivala osjeaj da moj njemaki nije jezik tih Nijemaca, nego jezik moje majke, 117 i bilo je tako oito da bih, daje mogu opet sresti, razgovarao s njom na jeziku kojim smo govorili otkako sam progovorio kao dijete. Godine koje sam proveo u vojsci bile su godine osam-ljenosti i otuenosti. U Izraelu nisam imao dom, a to to sam razmjeten u zabaene baze u Tzrifinu, kod Beit Lida i Hazerima, danonono na strai, samo je pojaalo osjeaj otuenosti. Budui da nisam imao kamo pobjei, bjeao sam svom dnevniku. Zapisi iz tog razdoblja puni su enje za roditeljima i za domom koji sam izgubio. udno je to su upravo u vojsci moja prva zamuckivanja poprimila oblik kratkih pjesama. Kaem "pjesama", no prije je to bilo zavijanje naputene ivotinje, zamorno i jednolino. Misli, osjeaji i slike stalno su previrali u meni, ali, bez rijei, sve se svelo na puke jadikovke. U vojsci sam poeo itati knjievnost na hebrejskom; zapravo, pokuavao sam itati. Bilo je to poput okomite litice uz koju nisam kadar uspeti se. Poetkom 1950-ih u modi su bila djela S. Yizhara i Moshea Shamira. Svaka mi je stranica bila zapreka koju sam morao savladati, no svejedno sam gutao knjige, kao da se nastojim sroditi s neobinom zemljom u koju sam baen. Istodobno sam u likovima mladia sudbine sline mojoj nastojao prepoznati samoga sebe, pronai vlastiti identitet. No to to sam dobivao od stranica koje sam tada itao bio je udan svijet, napuen

mladiima sigurnima u sebe i u svoja uvjerenja, vojnicima, asnicima, zemljoradnicima. Premda je ivot iz kojega sam dospio bio lien reda i dostojanstva, nije u njemu bilo ni djetinjaste naivnosti niti idealiziranja. Nisam odustajao, no to sam vie itao, bilo je sve jasnije da taj divni, asni ivot rada, ratovanja i ljubavi nije namijenjen meni, pa makar postigao nemogue. 118 ii Jo neto, a zapravo isto: u tom razdoblju kao da su svi oko mene govorili upotrebljavajui uzviene rijei i parole. Odmalena sam prezirao visokoparan govor; drae su mi bile neznatne, jednostavne rijei koje prizivaju slike i zvukove. Bio je to jo jedan sukob bez razrjeenja. S vremenom sam shvatio da moram pronai drukiju poveznicu s hebrejskim: unutarnju, osobnu vezu umjesto izvanjske. U tome, kao i u mnogoemu drugome, pomogli su mi ljudi oko mene i bez njihove pomoi nedvojbeno je da ne bih uspio izai iz zatvora u kojemu sam se nalazio: prije i vie od svih Dov Sadan, a zatim i Leib Roichman. Jidi sam nauio uz Dova Sadana. Jidi je bio jezik mojih djeda i bake. Za rata i mojih poslijeratnih lutanja moj je rjenik jidia postao bogatiji, no nikada nisam doista svladao taj jezik. Sadanu se jednako sluio i jidiem i hebrejskim, njemu su to bili jezici blizanci. Na njegovim smo predavanjima govorili hebrejski, ali itali smo djela na jidiu. Od Sadana sam nauio neto to se tada nije esto spominjalo: da je veina hebrejskih pisaca dvojezina i da piu na oba jezika. Meni je to bilo senzacionalno otkrie. To je znailo da "ovdje" i "tamo" nisu odsjeeni jedno od drugoga, kao to su tvrdile parole. itali smo Mendelea Mochera Sefarima na oba njegova jezika, kao i Bialika, Steinberga i Agnona. Njihov je hebrejski bio vezan uz mjesta koja sam dobro poznavao, krajolike kojih sam se sjeao i zaboravljene napjeve koji su do mene dopirali iz molitava djeda i bake. Hebrejski koji sam bio nauio u omladinskom naselju i u vojsci bio je jezik za sebe, ni na koji nain povezan s mojim nekadanjim jezikom ili prethodnim ivotnim iskustvom. Dov Sadan razastro je pred naim oima drukiji zemljovid idovstva, zemljovid na kojemu su se bok uz 119 bok nalazili hebrejski i jidi, umjetnost cijeloga naroda i umjetnost pojedinaca. Prema Sadanovoj obuhvatnoj viziji, nije postojalo jedno i jedinstveno idovstvo, ni jezino niti umjetniko. On je na idovski ivot gledao kao na stanje poslije kobna prijeloma, da se posluim kabalistikim izrazom. Vjerovao je da je neko, kao i danas, postojalo mnogo krhotina idovstva to su se odcijepile tim prijelomom i daje na nama da ih ponovno spojimo izvlaei djelie svetosti skrivene u svima njima da bismo ih sastavili u cjelinu. Shvaao je da se najvei idovski pokreti iz protekla dva stoljea hasidizam i njegovi litavski protivnici, idovsko prosvjetiteljstvo i idovski narodni preporod - vie ne mogu odrati odvojeni jedan od drugoga te da novo idovstvo treba izniknu-ti iz njih. Takav je pluralizam tada neobino zvuao. Ideolozi nisu podnosili pluralizam. Njihov se svijet temeljio na crno-bijelim podjelama: dijaspora nasuprot domovini, trgovina nasuprot radu, javno nasuprot privatnom. A nad svime je lebdjela dobro poznata parola: "Zaboravite dijasporu i pustite korijenje u sadanjosti!" No to sam mogao? Duboko u sebi odbijao sam izbrisati svoju prolost i izgraditi nov ivot na njezinim ruevinama. Zamisao da ovjek mora razoriti prolost kako bi stvorio nov ivot i tada mi se inila posve promaenom, no nisam se usudio izgovoriti to naglas, ak ni pred samim sobom. Naprotiv, krivio sam sebe zbog svog mentaliteta idova iz dijaspore, zbog burujskih shvaanja i, naravno, zbog neizljeiva samoljublja. U tom je pogledu Sadan bio moj istinski vodi. On je tono znao odakle sam i kakvo naslijee nesvjesno nosim u sebi, a slutio je takoer da e upravo to jednoga dana postati temeljem i gradivom moga ivota. 120 Leib Roichman bio je pisac i stvarao je najidiu. Postali smo vrlo bliski. U njegovu sam domu uo

drugu vrstu jidia. Nas nekolicina esto se sastajala kod njega, a on je itao naglas poeziju i prozu najidiu. Upravo sam kod njega prvi put uo pjesme M. L. Halperina, Yeohasha, Jacoba Glattsteina i Rachel Zichlinski. itao je tiho, bez patetike, kao da ulijeva rijei u nas. Roichman je odrastao u hasidskoj obitelji, a naobrazbu je stekao kod rabina iz Prosova. Za razliku od drugih iz svoje generacije, ostao je vjeran hasidskom naslijeu. Rijei i izrazi kojima se sluio bili su posve hasidski, premda se to ne moe rei i za njegov ivotni stil. Jednom tjedno sjedio sam s njim i itao hasidske klasike, kao to su Toldot, Magid dvarav, Likutei Maharan i Noam Elimeleh. Knjige su bile napisane na hebrejskom, ali ne na suvremenom govornom jeziku, svakako ne na hebrejskom kakav sam ja nauio u omladinskom naselju. "Raditi" je znailo prisustvovati bogosluju, "providnost" je bila boanska providnost, "sigurnost" nije imala veze s obranom usjeva nego sa sigurnou vjere u Boga. Nisu samo rijei imale drukija znaenja, nego i itave reenice. Kao da su odsvirane na neku drugu melodiju, u svojevrsnoj mjeavini jidia i hebrejskog u koju je tu i tamo ubaena pokoja slavenska rije. Premda je knjievnost najidiu i na hebrejskom posve odudarala od svega ostalog to se tada dogaalo u Izraelu, ta dva podruja moga ivota savreno su se nadopunjavala, kao da su dom koji sam izgubio. No slutio sam neto to sam tek poslije doista shvatio: kada je istinska i iskrena, knjievnost je vjerski napjev koji je za nas odavno izgubljen. Knjievnost sadri u sebi sve elemente vjere: ozbiljnost, unutarnjost, melodiju i vezu sa skrivenim dijelovima due. Podrazumijeva se da takvo 121 poimanje knjievnosti nije imalo nita sa sveprisutnim socrealizmom, koji je uzeo maha posebice u ljeviarskom tisku, poput^4ZHamishmara i Shlonskyjeva Orlogina. U ono vrijeme zapravo ni ja nisam bio posve svjestan to to upijam od dvojice svojih uitelja i kamo e me to s vremenom odvesti. Kada pogledam svoje dnevnike iz kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih, lako je uoiti jasnu podjelu. O roditeljsko-me sam domu pisao rabei uglavnom njemake rijei ili jidi; dijelovi o ivotu u Izraelu napisani su na hebrejskom. Tek sredinom 1950-ih reenice poinju glatko tei, i to na hebrejskom. Prijateljima koji su sa mnom doli u Izrael bilo je lake nego meni usvojiti jezik, jer oni su presjekli svoje veze sa sjeanjima i izgradili su za sebe jezik koji je bio sasvim "ovdje" i iskljuivo ovdje. U tom su pogledu bili odani sinovi tog vremena. Doli smo u Izrael, kao to se obiavalo rei, "da gradimo i da budemo izgraeni". Veina je nas to protumaila kao zatiranje sjeanja, posvemanju osobnu preobrazbu i potpuno poistovjeenje s ovim uskim pojasom zemlje. Drugim rijeima, doli smo u Izrael "voditi normalan ivot", kako se to nekad govorilo. Moj je dnevnik siromaan i mucav, a opet tako bogat i pun da samo to se ne rasprsne. U njemu ima svega: enje, osjeaja krivnje, skica na temelju izravnog opaanja i seksualne poude, a iznad svega oajnikih pokuaja da se dragocjene uspomene iz djetinjstva povezu s novim ivotom. Bila je to stalna borba, koja se vodila na mnogim frontama i ukljuivala je moje kolovanje, prekinuto nakon prvog razreda osnovne, moje nejako tijelo i nedostatno samopotovanje, sjeanje kojem je nametnut zaborav - a ono gaje uporno odbijalo - i samodopadnu ideologiju koja je nastojala uiniti od mene 122 uskogrudna ovjeka skuenih, pogleda, kakav nipoto nisam htio postati. S druge strane, bila je to takoer borba kako bi se ouvala ona sr mene sama od koje se trailo da bude neto to ne eli i ne moe biti. No iznad svega, borio sam se da svladam jezik i usvojim ga kao vlastiti. Vrlo rano, prije nego to sam znao da e me sudbina gurnuti u knjievne vode, instinkt mije govorio da e bez prisna poznavanja jezika moj ivot biti povran i siromaan. Onodobno stajalite prema jeziku bilo je prvenstveno funkcionalno: "Proirite svoj rjenik i nauili ste jezik!" Takav je pristup nastojao iskorijeniti ljude iz njihova svijeta i presaditi ih u svijet koji su jedva uspijevali pojmiti. Treba priznati daje pokuaj uglavnom uspio, ali po koju cijenu: po cijenu zatrtih sjeanja i due svedene na neto plono i povrno. 123

19. Od 1946. do 1948. bio sam u naselju omladinskog pokreta Alyat Hanoar, a od 1948. do 1950. naukovao sam u poljoprivrednoj koli koju je Rachel Yanait osnovala u Ein Keremu, u okolici Jeruzalema, i zatim u poljoprivrednoj koli Hannah Meizel u Nahalalu, u dolini Emek. Pune etiri godine ivio sam u bliskom dodiru sa zemljom, siguran da mi je sueno postati zemljoradnikom. Volio sam zemlju, posebno stabla koja sam njegovao. Tih je godina moja svakodnevna rutina bila vrlo jednostavna: ustajanje u zoru, naporan rad od est do osam ujutro, bogat i slastan doruak, a nakon toga dugi sati rada. Volio sam odspavati popodne za vrelih ljetnih dana. Dio mene tada je doista bio tup, kao da sam omamljen. Rat je bio u meni poput kamena, a ja sam osjeao sve veu bliskost sa zemljom, s hebrejskim jezikom i knjigama koje sam pohlepno gutao. Kako bih bio to vjerniji tom dalekom vremenu, prenijet u nekoliko ulomaka iz svoga dnevnika, bez izmjena izuzev ispravaka nekoliko sitnih gramatikih i pravopisnih pogreaka. 30. prosinca 1946. Danas sam nauio obrezivati voke. Katkada mi se ini da nisam doao ovamo, nego da sam roen ovdje. 124 Toliko volim zemlju i drvee da je teko opisati to kao novu ljubav. Kada bi bilo mogue posve izbrisati ratne godine iz moje due, lake bih se stopio sa zemljom, izmeu nas ne bi bilo zapreka. 17. sijenja 1947Danas je bila vojna vjeba, a ja sam rasporeen u povrtnjak. Za taj je posao potrebno mnogo ljudi. Jednogodinje me biljke bacaju u oaj. Tek to si ih zasadio, ve ih mora ubrati. U vonjaku se godinama brine o stablima: uiva u njihovu rastu, u promjenama koje dolaze sa svakim godinjim dobom. Proitao sam u Bibliji da je ovjek "k'o stablo zasaeno". To moe razumjeti samo onaj tko sadi stabla. bez datuma Danas sam ubrao ljive Santa Rosa i bilo je dobro to sam bio sam. Smeten sam kada radim s mnogo ljudi i, to je jo gore, prestanem tada osjeati i misliti. Jedino kada sam uistinu sam povezan sam sa zemljom i rastem iznutra. na istoj stranici Za jutarnje stanke instruktor M. usput me pitao gdje sam bio tijekom rata. Bio sam tako iznenaen pitanjem da sam samo stajao razjapljenih usta. "Posvuda", pri-brao sam se dovoljno da to izgovorim, traei izliku da izbjegnem daljnja pitanja. M. meutim, iz nekog razloga, nije odustajao, a ja sam se osjeao uhvaen u zamku. Zanijemio sam. Obuzeo me straan nemir, izdalo me pamenje. Nisam znao to bih odgovorio, pa sam ponovio: "Posvuda." 125 13. kolovoza 1947Svake veeri kaem sebi: zaboravi, to vie. to vie zaboravim, lake u se stopiti s tlom i s jezikom. Mnogo je zapreka. Sino sam dugo razgovarao s instruktorom S. Razgovarali smo na njemakom. Ve se godinama nisam sluio njemakim, ali svejedno sam ga teno govorio. ini se da je nemogue zatrti materinski jezik u ovjeku. Sanjao sam da se s roditeljima kupam na rijeci Prut. Ispred nas prolaze dva dugaka teretna amca. Mama i tata su tako mladi da izgledaju kao srednjokolci, a ne kao roditelji. Na trenutak sam zateen njihovom preobrazbom. Mama me zagrli i kae: "Karneval je, uskoro e sve opet biti po starom." Ujutro je u spavaonici zazvonilo na buenje i san se rasplinuo. 20. kolovoza 1947. Sino smo u kantini sluali predavanje. ovjek srednjih godina u plavoj koulji govorio je 0 idovskoj "slabosti", hvalio partizane i ilegalne useljenike koji ulaze u Izrael, da bi se obruio na vercere koji se skrivaju u Jaffi i Tel Avivu. "Moramo se promijeniti!" poticao nas je. "Moramo postati zemljoradnici i ratnici." Premda sam odobravao to to govori, on mije bio odbojan. Djelovao je poput ovjeka koji se ne bi libio upotrijebiti silu. Nadajmo se da sam u krivu. U snovima sam jo uvijek na putu, progone me, a ja upadam u duboke lokve. Sino me jedan od progonitelja uhvatio za gleanj i povukao me u duboku lokvu. Potonuo sam. Bilo je pravo olakanje probuditi se i shvatiti da sam zdrav i itav.

126 U svojoj sam naivnosti vjerovao daje moj prijanji ivot odumro u meni i da to to se dogaa u mojoj nutrini nije nita vie od posljednjih izdisaja prolosti. Danju sam najvei dio vremena provodio vani orui, drljajui zemlju, obrezujui voke ili cijepei mladice u rasadniku. Takav mi se ivot inio stvarnim, ispravnim, toliko daje sve ostalo djelovalo sporedno ili nebitno. U to me vrijeme preplavljivao drukiji osjeaj, osjeaj koji mije usaen u djedovu domu na selu i u razdoblju koje sam proveo u umi, posve sam - neto poput vjerskog osjeaja. Potekao sam iz asimilirane obitelji u kojoj nije bilo ni traga religioznosti. Vladao je spokoj, odnosili smo se jedni prema drugima s mnogo panje i osjeajnosti, ali temelj toga bio je razumski. U roditeljskom sam domu nauio da religija kao institucija nema nikakve veze s pravim osjeajima, doivljavala se kao prostaka i izvjetaena. To je vjerojatno bilo vie posljedica tadanjega duha vremena nego osobnih iskustava, jer baka s majine strane skrivala je svoje vjerske osjeaje i nije kod nje bilo niega neprirodnog. Djed je silno volio moju majku i nikada ga nisam uo da joj dri prodike ili da je pokuava nasilu uvjeriti, iako je znao daje na gradski stil ivota daleko od koera. Ja sam znao ili, tonije, esto sam osjeao da moja majka prema vjeri svojih predaka gaji prikrivenu naklonost, premda to nikada nije jasno izrazila. Osim toga, kod kue smo pomno izbjegavali izraze koji bi se mogli protumaiti kao iskaz vjere. Svi takvi izrazi vjere bili su okarakterizirani kao magija ili praznovjerje. Volio sam selo djeda i bake, njihovu prostranu drvenu kuu, bagremove to su rasli oko nje, vonjak, gredice s povrem u vrtu, pa ak i poljski zahod od dasaka obraslih brljanom. Sve je djelovalo tajnovito. Ne udi onda to sam mislio da Bog prebiva samo na selu. Tamo 127 sam s djedom iao u sinagogu, sluao molitve i promatrao lavove od drva ponad zavjetne krinje u kojoj su bili pohranjeni svici Tore. Na selu je Bog prebivao u svakom sjenovitom kutku i pod debelim granama bagrema. U dubini sam srca bio iznenaen to moji roditelji ne vide ono stoje bilo tako oito meni i djedu. Poslije, kada sam pobjegao iz logora i ivio u umi, ponovno sam osjeao tu tajnovitost. Bio sam siguran da e me Bog spasiti i vratiti me roditeljima. Zapravo, cijelo vrijeme rata u mome su umu roditelji bili isprepleteni s Bogom u svojevrsnome rajskom zboru praenom anelima, i taj je zbor trebao doi po mene i spasiti me od bijednog ivota koji sam tada vodio. Te su slike izblijedjele potkraj rata kada sam postao samo jo jedan u gomili izbjeglica. Najvei sam dio rata proveo sam samcat i nisam ni s kim razgovarao. Oslonac su mi bili sanjarenje i matanje. Gdjekad bih im se prepustio i zaboravio da mi stalno prijeti opasnost. Razdoblje provedeno u omladinskom naselju bilo je teko jer sam, izmeu ostalog, odjednom bio okruen vrnjacima i bio sam prisiljen razgovarati. Prisutnost druge djece i nunost da govorim padale su mi jednako teko, toliko da sam vie nego jednom htio pobjei. Moj je dnevnik od 1946. do 1950. ispunjen enjom za danima koje sam proveo u samoi, okruen stablima ili nepreglednim prostranstvima, za ivotom u tiini u kojemu nije bilo potrebe za rijeima. Vrijeme to sam ga proveo u umi i meu seljacima natjeralo me na utnju i oprez. Da sam odrastao u roditeljskom domu, vjerojatno bih razvio normalan dar govora. Moji roditelji nisu mnogo govorili, ali u naem se domu njegovalo umijee razgovora. I otac i majka imali su razvijen osjeaj za jezik i esto sam ih uo kako raspra128 vljaju o znaenju pojedine rijei ili reenice. Za rata, kada sam bio prisiljen tajiti svoj identitet, prvo je pravilo bila utnja. Poslije rata, kada bi shvatili da iz mojih usta ne izlazi ni zvuk, ljudi bi pretpostavili da sam nijem. I doista, dotad sam ve gotovo posve onijemio. Godine izmeu 1946. i 1950. bile su godine jezinoga preobilja; kad ideologija preplavi ivot, mnoe se rijei i fraze. Svi su samo priali. inilo mi se katkada da su svi potekli iz propovjednikih kola i da samo ja nisam tamo naukovao. Nije se radilo samo o tome da ljudi neprestano brbljaju kod kue, na ulici, javnim okupljanjima, nego je i knjievnost tog razdoblja bila optereena vikom rijei. Tadanji se knjievni stil svodio na poplavu rijei. Bilo je zamalo nemogue itati knjigu bez rjenika kraj sebe, to je vrijedilo i za djela S. Yizhara i Moshea Shamira, izmeu ostalih. Moj je dnevnik ispunjen

divljenjem prema tom gomilanju rijei i opisa; bio sam uvjeren da nikada neu moi pisati kako treba. Dnevnik je nunost za onoga tko ima potekoa da neto glasno kae. Listajui svoje dnevnike, otkrivam u njima mnotvo nedovrenih reenica, ali i opsjednutost tonou. Od rijei samih rjeitije su praznine meu njima. U svakom sluaju, moj dnevnik nije tekst koji glatko tee, nego, naprotiv, svjedoanstvo brojnih sustezanja i potiskivanja. Ne kaem to da bih se opravdao; samo nastojim shvatiti proces vlastitog sazrijevanja. Mojim je ranim radovima suzdravanje svojstvenije od preputanja bujici; bili su zapravo svojevrstan nastavak dnevnika. Zadralo se u njima poneto od naina na koji govorim. Neprestani strah da e mi se omaknuti kakva pogreka i odati me, tako tipian za moj nain govora jo dugi niz godina nakon rata, prisutan je i u mojim prvim knjievnim tekstovima. Bezuspjenima su ostali 129 svi moji pokuaji da tekstu podarim protonost. Pisao sam tada kao da se uljam na prstima: s nepovjerenjem i oklijevanjem. Tijekom 1950-ih malo sam toga napisao, a i to to jesam nemilosrdno sam odbacio. Sklonost da budem tedljiv na rijeima pretvorio sam u zlatno pravilo. Tih su godina knjige obilovale opisima krajolika i ljudi. "Nairoko ocrtava prizore", govorili su ljudi s odobravanjem. Opirno se poistovjeivalo s epskim. U prvim odbijeni-cama koje sam dobio iz nakladnikih kua jednostavno je pisalo: morate nadopuniti, morate proiriti, slika jo nije potpuna. Nema sumnje da su moji tekstovi u to vrijeme imali mnogo mana, ali ne iz razloga koje su navodili urednici. Kasnih 1950-ih odustao sam od ambicija da postanem izraelski pisac i sve sam napore uloio da postanem ono to sam doista bio: doseljenik, izbjeglica, ovjek koji u sebi jo nosi dijete rata, koji govori s mukom i nastoji pritom upotrijebiti to manje rijei. Ti su napori urodili mojom prvom knjigom, Dim, objavljenom 1962. godine. Mnogo je urednika prelistalo rukopis prije nego to sam naao izdavaa. Svaki je od njih prepoznao neki drugi nedostatak. Jedan je smatrao da se o holokaustu ne bi trebalo pisati oslanjajui se na imaginaciju, drugi je prigovorio da ne treba pisati o slabostima rtava, nego isticati junatvo, pobune u getu i partizanski otpor. Neki su tvrdili daje moj stil sam po sebi iskvaren, da odstupa od norme, daje siromaan. A iz nekog su razloga svi oni htjeli unijeti izmjene: dodati neto, ili pak izbaciti. Previdjeli su dobre strane te knjige i njezinu autentinost. Posljedica je toga bila da ni ja nisam bio sposoban uoiti te kvalitete; tovie, vjerovao sam da je tono sve to su 130 mi rekli. udno je s kakvom lakoom prihvaamo kritiku. Kritika koja izvire iz nas samih moe biti pogubna, ali nita nije tako pogubno kao kritika drugih. Trebale su mi godine da se oslobodim toga i da shvatim kako jedino ja sam mogu najbolje izabrati svoj put. Ipak, Dim je dobro prihvaen. Kritiari su ovako pisali: "Appelfeld ne pie o holokaustu, nego o onome to se dogaalo na njegovim rubovima. Umjesto sentimentalan, on je suzdran." To je trebalo shvatiti kao pohvalu, i bio sam sretan zbog toga. Svejedno su me i tada etiketirali kao "pisca holokausta", to mi uope nije bilo drago. Pisac, ako je doista pisac, pie iz sebe sama i uglavnom 0 sebi samom, a ako to to govori ima ikakva smisla, to je stoga to je vjeran sebi, vlastitu glasu i ritmu. Teme i motivi samo su nusprodukti njegova pisanja, a ne njegova bit. U vrijeme rata bio sam dijete. To je dijete odraslo 1 sve to mu se dogodilo, sve to se dogaalo u njemu, protegnulo se do njegove zrele dobi: gubitak doma, gubitak jezika, nepovjerljivost, strah, utljivost i inhibicije, osjeaj otuenosti u stranoj zemlji. Iz svega toga ja sam tkao svoje prie. Knjievni tekst tvore prave rijei, a ne tema. Ne umiljam sebi da sam glasnik, kroniar rata, ili da sve znam. Vezan sam uz mjesta gdje sam ivio i o njima piem. Ne mislim da piem o prolosti. Cista i nepatvorena, prolost je samo dobra sirova graa knjievnosti. Jer knjievnost je neprekinuta sadanjost - ne u novinarskom smislu, nego kao nastojanje da se vrijeme pretvori u trajno sada. 131

20. U dobi od osamnaest godina jo nisam znao pisati kako treba. U vojnom regrutnom centru u Afuli, dok sam polugol stajao uz vrata prostorije u kojoj me trebala pregledati lijenika komisija, ispunio sam obrazac, a inovnik mi je ispravio dvije pravopisne pogreke. Nije mi se to dogodilo prvi put. Svaki put kad bi me ispravili, osjetio bih se blago povrijeeno. Mislio sam da nikada neu nauiti pisati i da e se uvijek nai netko tko e uoiti moje pogreke. Zamolili su me potom da skinem potkoulju. Dok sam stajao pred njima, tri su lijenika zurila u mene. Bili su toliko razliiti od lijenika kojih sam se sjeao iz djetinjstva. Jedan mije od njih priao, provjerio mi bilo, izmjerio tlak i zamolio me da stanem na vagu i dam mu svoje naoale. Druga su dvojica takoer pogledala moje naoale debelih stakala. Stajao sam tamo dok su se oni doaptavali. inilo mi se da komentiraju kako sam mrav i kratkovidan i kako mi je kraljenica iskrivljena. Premda su aptali, mislim da su htjeli da ujem. "Jeste li od ega bolovali?" pitali su me. "Od tifusa", istog sam trena odgovorio. 132 Svi koji su bili u logoru razboljeli su se od tifusa. Bio je to takoer znak skore smrti. Djeca bi poivjela jo nekoliko dana, ugasnula bi zgrena. "Mjesto i datum roenja?" Uvijek jedno te isto pitanje. "ernovci, 1932." "Imena roditelja?" "Majka Bonia, otac Michael." "Osnovna kola?" "Samo prvi razred." "Gimnazija?" "Ne." Ta esta pitanja ovaj put kao da su jo snanije odjekivala, kao da prvi put neto otkrivaju. Lijenici su me jo jednom pomno promotrili, a onda je jedan od njih upitao: "Kada ste doli u Izrael?" "1946." "I to ste odonda radili?" "Dvije godine u omladinskom naselju Alyat Hanoara i dvije godine naukovanja u vonjacima." "elite li sluiti vojsku?" "Da." Iz nekog su se razloga sva trojica na to zasmijuljila. "Obucite se", naloili su mi. Bilo mi je neugodno i zbog moje golotinje i zbog pitanja koja su mi postavljali. inilo mi se da su upravo ustanovili ozbiljne tjelesne i mentalne nedostatke i da e mi za koji trenutak rei da ne mogu sluiti vojsku. Bio sam siguran da e ta vijest biti popraena tekom osudom. Pogledao sam prema njima. O neem su tiho razgovarali. Nita nisam mogao uti, ali pri pomisli da se tajnovito doaptavaju o meni obuzela me jo vea tjeskoba. 133 *; "Jeste li imali brae ili sestara?" - "Nisam." Na trenutak mi se uinilo da nastoje rijeiti zagonetku. Ja sam bio zagonetka, a njima je nedostajalo samo nekoliko pojedinosti, i uskoro e biti izreena konana presuda. Zdrav sam, bilo mije navrh jezika. Mogu itati unato kratkovidnosti. Vano mije da sluim u borbenoj jedinici. Razmjetaj u borbenu jedinicu rijeit e me svih rana i uvreda koje sam morao podnijeti. Siguran sam da u moi izvriti svaki zadatak koji mi bude povjeren. Samo mi pruite priliku da to dokaem. Dok sam se ja jo bavio takvim mislima, lijenik koji me bio pregledao podigao je pogled s papira pred sobom i obznanio: "Sposoban za slubu" kao daje napokon rijeio zagonetku. Sposoban za slubu, ali ne i za borbu. Tijekom nekoliko mjeseci koji su prethodili pregledu ulagao sam goleme napore da ojaam; tonije, da se doimam jaim. Trao sam, vjebao, verao se uzbrdicama, dizao utege. Moda sam zbog svega toga smravio. Nisu me bez razloga pitali jedem li dovoljno. Trenirao sam jer sam htio biti primljen u borbenu jedinicu. Pomisao da u jednoga dana biti pravi vojnik, zajedno s drugim vojnicima, ili moda ak asnik, najvie me zaokupljala u to vrijeme. Mislio sam da e se vojnikim nainom ivota, obukom i borbom, promijeniti ne samo moje tijelo, nego i karakter. Osjetljivost, koja mi je prouzroila toliko patnje, nestat e, a ja u izrasti u stasitog ovjeka i ogrubjet u. Izgledat u kao vojnik. Taj se san rasprio. Primljen sam u vojsku, ali s ogradama: sposoban za slubu, to je zapravo tek pola vojnika, moda ak etvrt vojnika. Takav opsluuje prave 134

borce, opskrbljuje ih opremom, hranom, ali nikada nije jedan od njih. Svi smo stajali vani na suncu i ekali kamion koji e nas odvesti u bazu za temeljnu obuku. Borci su stajali kraj stabla eukaliptusa, ostali su skupljeni u jednom kutu. Moralo se priznati da razlika bode oi. Borci su bili vii i zraili su privlanom snagom samopouzdanja. Glasovi su im bili grubi, govorili su odrjeito, bili su bolje graeni, ak i rutaviji. Nas ostale odavalo je dranje, mlitavo i mlako. No iza takva dranja bilo je ono to je otkrivao pogled: nije u njemu bilo iskre, nije bilo plamena odlunosti. Umjesto toga - mrtvilo. Bilo je oito: sposobni za slubu i nita vie, nisu predodreeni za junaka djela; odsluit e svoje na pozadinskim poloajima i opsluivati vojnike kojima je sudbina namijenila ulogu heroja. Oajavao sam jer sudbina nije smislila nita bolje za mene. Od tog je trenutka podjela bila jasna: jedni za blistave pothvate, drugi za poslove u sjeni. Odmah sam uoio da se oni koji su regrutirani zajedno sa mnom meusobno poznaju. Uglavnom su to bili mjetani, iz Afule, zajedno su ili u kolu. Ja sam bio jedini stranac, autsajder, nosio sam u sebi krajolike iz tuine, drugi jezik i iskustva o kojima nisam mogao govoriti. Priao mi je jedan od vojnika. "Kako se zove?" upitao me. Rekao sam mu. "Gdje si iao u kolu?" "Nisam iao u kolu." "ali se." Mladi me pogledao s mjeavinom saaljenja i prezira. Znao sam da je preda mnom prekretnica, ali nije bilo u mojoj moi ita promijeniti. Slabunjavo tijelo 135 i neobrazovanost svugdje su nedostatak. U vojsci sve odreuju. Neko sam vrijeme pokuavao ui u razne programe obuke, ali nita od toga. Sva su mi vrata bila zatvorena. U regrutnom centru upoznao sam S-a, koji je za razliku od mene rat proveo s roditeljima skrivajui se u nekom selu u Belgiji. Tijekom dugih ratnih godina roditelji su ga nauili svemu to se inae ui u gimnaziji, pa i vie od toga. Otac mu je bio poznati jezikoslovac, a majka znanstvenica. Ratne godine bile su za S-a godine intenzivnog uenja. Uz francuski, govorio je njemaki, engleski i, kako se ini, jo neke jezike. Ve se iz njegove pojave moglo zakljuiti daje nadaren i da voli uiti. Bio je visok, krhke grae, a njegovi su dugaki prsti davali naslutiti odreenu uglaenost i osjeajnost. Sa mnom je govorio na njemakom, mom materinskom jeziku, a rabio je elegantne izraze iz vrlo bogatog rjenika. Nisam uvijek sve razumio. I u mojoj se obitelji tako govorilo, ali ja sam zbog rata izgubio tu sposobnost. Zaboravio sam ak i rijei koje sam nekada znao. Cijelu sam temeljnu obuku proveo sa S-om. Od njega sam prvi put uo imena poput Kafke, Sartrea, Camusa, rijei poput "intenzivan", "dramatian", "integralan". Stalno je priao o slavnim ljudima, povijesnim mjestima i, naravno, knjigama. "Uio si cijelo vrijeme rata?" nisam se mogao suzdrati da ga ne pitam. "Uio sam i polagao ispite." "Tko te ispitivao?" "Moj otac." S. je bio ugodan mladi, no u njemu je istodobno bilo neega zastraujueg, kao da pripada drugoj vrsti. Ni njemu temeljna obuka nije bila laka, ali on je imao 136 uvijek spreman ironian odgovor, sarkastian komentar na raun dreke starijeg vodnika. Premda od roditelja nije dobio snano tijelo, ostavili su mu u naslijee obilje rijei, koje su ga titile i pomagale mu dok je prenosio minobacae ili sanduke streljiva. Njegova ironija i omalovaavanje, iako nisu bili usmjereni protiv mene, svejedno su me pogaali i boljeli. Bio sam ljubomoran na S-a. Od svih jezika koje sam nekada govorio kod kue, vie nijednim nisam suvereno vladao. Sjeao sam se romana Julesa Vernea, ali zapravo sam i njih zaboravio. Tijekom temeljne obuke nisam stekao prijatelje i S. je bio jedini moj sugovornik. Vidjelo se da su ga ratne godine na neki nain zaobile i da su samo proirile njegova znanja. Uio je i upijao to stoje uio. Uvijek je volio zainiti razgovor francuskim ili engleskim rijeima. Da nije bilo rata, i ja bih bio kao S, ali ja sam rat proveo u getu, logoru i ukrajinskim stepama. Sve i da ostatak svoga ivota posvetim uenju, nikada neu dostii Sovu erudiciju. "Doista si sve te godine rata proveo skrivajui se?" Nisam mogao izbjei zavist u glasu. "Tono." "I nikada nisi izaao iz skrovita?" "Nou smo se penjali u dnevnu sobu." "Imali ste hrane?" "U izobilju." Nije bilo sumnje: S. bi iz svakog rata izaao kao pobjednik. Njegovo je krhko

tijelo bilo ispunjeno sigurnou, vjerom u sebe i prezirom prema vojsci koja ga je bacila u tako nemilosrdnu okolinu. Nakon temeljne obuke premjeten je iz nae jedinice i dodijeljen jednoj od tajnih postrojba. Odonda se vie nikada nismo vidjeli. 137 Prialo se da je poslije odsluenja vojske s roditeljima otplovio u Ameriku. Prema drugim glasinama, vratio se u Belgiju, gdje predaje na sveuilitu. 138 21. U razdoblju od 1950. do 1952. godine, kada sam sluio vojsku, moj je dnevnik gotovo prazan. Tada sam svojim mogao nazvati samo maleni kutak i dnevnik je odraz toga. U vojsci, posebice u dugim razdobljima ekanja, itao sam sve to bi mi dolo pod ruku. Kaem "itao sam", no ispravnije bi bilo rei da sam gutao knjige, ne birajui previe, kao da nastojim nadoknaditi sve to sam propustio. Boljelo me to nemam nikakve naobrazbe. No znanje i razumijevanje nisam ipak crpio iz knjiga, nego iz ivota samog. Baen sam u kruto vojniko okruje: postrojavanje ujutro i naveer, pravila o odravanju odore, spremanju kreveta, ienju oruja. Upoznao sam patnju i u getu i u logoru, ali patnja kakvu sam iskusio u vojsci bila je neto drugo: razlog joj nisu bili glad i e, nego emotivni pritisak. U vojsci sam bio poput ivotinjice koja nastoji biti manja od makovog zrna, prikriti se, izmaknuti, nestati. Iskusio sam onu vrstu potajnoga zadovoljstva kakvu osjete ljudi koji su na vrcima prstiju hodali samim rubom bezdana i nisu upali u njega. Taje prikrivena radost bila trijumf slabih. Imao sam osamnaest godina i bio pomalo nespretan. Vojnika odora, koja me trebala ispuniti ponosom, nije uspjela u tome. Upravo suprotno: osjeao sam se 139 uhvaenim u zamku i sputanim. Poetkom 1950-ih u vojsci nije bilo poputanja, samo strogost. Nakon dugog razdoblja djelovanja u tajnosti htjela je biti priznata kao regularna vojna sila poput bilo koje druge. Kao i sve revolucije, i ova je otila u krajnosti. Ponienje i samovoljni postupci ili su ruku pod ruku sa stegom. Prisila mije teko padala, kao i to to nisam imao slobodu kretanja, a kako bih prevladao te patnje utekao sam se istoj strategiji kao neko u djetinjstvu: promatranju iz neposredne blizine. Nekoliko je stvari vrijedno zapaziti kada je o promatranju rije: promatra ostaje izvan, ali i iznad svega, na odreenoj udaljenosti. Iz te perspektive mogue je uoiti da onaj tko vie na vas vjerojatno zapravo vie na svog oca ili majku. Vi ste mu se sluajno nali na putu. No onaj tko ne vie katkada je jo gori. Kako bi se dodvorio nadreenima, tjera nas na none mareve i sili nas da kopamo pravokutne jame - sve to samo da bi asniku vieg ina dokazao da njegova jedinica ne zabuava. Sluganski nastrojeni ljudi puu cijeloga ivota i, na moje veliko iznenaenje, otkrio sam takoer da ih odaju i neka izvanjska obiljeja: u vojsci, esto su bili predebeli i unato mladosti potkoeni zamjetnim naslagama sala. Tom vrstom promatranja ovjek se moe barem djelomice osloboditi tuge i samosaaljenja. to vie promatra, manje boli osjea. Odmalena sam volio promatrati svijet oko sebe. Znao sam satima sjediti uz dvostruko prozorsko okno i gledati kako pada snijeg. Ljeti sam sjedio u vrtu, promatrao cvijee i domae ivotinje ratrkane po dvoritu. Promatranje mije oduvijek prualo zadovoljstvo: zadovoljstvo stapanja s predmetom promatranja. Tek poslije, u dobi od est ili sedam godina, poeo sam obraati pozornost 140 na oblike i pojedinosti. Primjerice, zapazio sam da su-sjedina maka nosi oko vrata ruiastu vrpcu, a susjeda, niska i punana ena bujnih oblina, nosila je dugake haljine dubokog dekoltea i u kosi vrpcu vrlo slinu onoj kakvom je okitila svoju maku. Nije imala mua, ali imala je ljubavnika,

rumunjskog asnika koji je svake veeri dolazioknjoj. Nosio je izme s ostrugama, to jebio znak daje u konjici. U naoj su se kui nalazila dva stana. Spavaa soba mojih roditelja graniila je s njezinom spavaom sobom, a naa je kupaonica dijelila zid s njezinom. Velik je dio dana provodila upravo u kupaonici, dotjerujui se za veernji posjet svog ljubavnika. Kada bi izala na glavna kuna vrata u svojoj ruiastoj opravi i s vrpcom u kosi, iza nje je ostajao trag tekog parfema. Moja je majka nije podnosila, ali ja sam je volio promatrati. Presvlaila se skoro svakoga sata, poput glumice, no najblistaviju odjeu uvala je za veer. Sliila je nekoj ivotinji, ali nisam siguran kojoj. Njezin je ljubavnik imao korak pastuha i kada se uspinjao stubama gotovo sam oekivao da u uti hrzanje. Naa susjeda i njezin ljubavnik jedna su od najjasnijih slika koje su mi ostale u uspomeni, s najvie pojedinosti: njezina mekoa, sofe i naslonjai natrpani mnotvom jastuia, debeli sagovi, svijee na porculanskim tanjuriima, na zidovima slike, ulja na platnu napuena anelima. U usporedbi s tim stanom, na mije dom djelovao sumorno i redovniki ozbiljno, bez ukrasa. Da nije bilo nekoliko grafika koje je mama kupila nakon mnogo razmiljanja, zidovi bi bili gotovo posve goli. Tako smo ivjeli, stan do stana. Mi smo napamet znali njezin dnevni raspored, a ona na. Kojiput me pitala dosaujem li se. "Meni nikada nije dosadno", iskreno bih 141 joj odgovorio, a ona je djelovala iznenaeno. Kada smo protjerani iz svog doma i poslani u geto, stajala je na vratima svoga stana s makom u naruju, pogleda uprtog u nas kao da smo sili s uma, a ne kao da nas alju u smrt. Uslijedili su gladni dani u getu, tada ve bez majke, samo s ocem, koji je vei dio dana radio kao rob. Nai susjedi, apotekar Stein i knjigovoa Feingold, iz nekog su razloga bili poteeni prisilnog rada i uvijek su se gurali u prve redove kada se dijelila hrana. Ti ugledni ljudi promijenili su se toliko da ih se vie nije moglo prepoznati. Otac se ljutio na njih, noja sam samo stajao i promatrao ih. Vrijeme koje su proveli u getu doista ih je izmijenilo. Njihova uska, izduena lica postala su ira i udno im je rumenilo oblijevalo obraze. Pretvorili su se u zvijeri iz geta, niega se nisu bojali. Moj je otac oduvijek naginjao sentimentalnosti, u Schillerovu smislu rijei. Ako mu se neto nije svialo, osudio bi to ili se rijeio toga. Mrzio je sve runo, izopaeno, nemoralno. Smatrao je da nije dovoljno samo uoavati takve stvari, da zaustaviti se na tome znai pomiriti se s njima, gotovo odobravati ih, ak uivati u njima na neki nain. Za njega je promatrati znailo ne zauzimati vrsto stajalite. ovjeka se sudi po njegovim djelima, a ne mislima: moj je otac ivio pridravajui se tog pravila. Odbijao je ravnoduno prihvatiti stvarnost. Htio je naprotiv neto ispraviti ili barem poboljati. Sklonost promatranju vjerojatno sam naslijedio od majke. Ona je voljela promatrati svijet oko sebe. Znao sam je esto zatei kako stoji uz prozor posve zadubljena u misli. Bilo je teko rei preputa li se pogledu s prozora ili oslukuje neto to dopire iz njezine due. Nikada nisam primijetio da tako pomno motri ljude. Uoavala je razlike, esto i one jedva zamjetne, u neijem izgledu ili 142 dranju, ali nikada nije zurila izravno u ljude. Smatrala je to nametljivim zadiranjem u tuu privatnost. Kao dijete, u danima oskudice u getu, kada sam ve bio preputen samome sebi, satima sam sjedio na stubama naputenih zgrada, uz kakvu lokvu ili na trgu meu starcima, i samo sam promatrao: balkon trokutasta oblika, starca koji je iznenada zamahnuo tapom i udario psa, enu koja je na klupi kartala sama sa sobom. Promatranje mije uvijek prualo ugodan osjeaj uronjenosti u sama sebe. Sati promatranja nee uroditi novim idejama. Ali ispunit e vas bojama, zvukovima, ritmom. Katkada se u jednom jedinom satu promatranja moe pohraniti toliko osjeaja da e dostajati za jo mnogo dana. isto promatranje, ba kao i glazba, lieno je tvarnog sadraja. Bilo mi je osam godina kada su nas zatvorili u geto i nisam previe razmiljao; ako i jesam razmiljao o neemu, onda je to bilo o trenutanim potrebama. Mogao sam sjediti i promatrati satima. Prizori su strujali u mene i ispunjavali me sreom. Nou je ono to sam vidio preko dana

poprimalo divovske i zastraujue obrise. Jednoga od posljednjih dana to sam ih proveo u getu, sjedio sam na trgu i gledao skupinu starijih ljudi koji su se grijali na suncu. Iznenada je jedan od njih ustao, priao mi i pljusnuo me. Bio sam tako zaprepaten da sam se sav ukoio. Vidjevi da se nisam ni pomaknuo, opet me pljusnuo i izderao se na mene: "Sad vie nee buljiti. Sad e nauiti da ne smije buljiti u ljude." Te neoekivane pljuske bile su jo jedan korak u razvoju moje svijesti. Jer sada sam znao: promatranje nije samo moja stvar, tie se i drugih, moe ih tovie i povrijediti. "Sad vie nee buljiti." Te su rijei odzvanjale u meni, kao da sam uhvaen u krai ili prevari. Do tog 143 trenutka nisam bio svjestan svoje skrovite promatrake strasti. Tu snanu elju nije zatomila samo obina pljuska. No kada sam dobio te pljuske, izgubio sam sposobnost spontanog promatranja, sposobnost da jednostavno stojim pokraj neega, promatram i upijam, katkada satima. Otad sam prilike da promatram morao ugrabiti, ukrasti. Kako bih prevladao strah, usvojio sam jo jednu strategiju: poeo sam prislukivati. No kad prislukujete, moete samo zamisliti lice osobe, je li visoka ili niska, ugodna ili opaka. Ako je promatranje dotad bilo jedan od izvora moje sree, sada se srea mijeala s osjeajem grijeha. Vraam se u dane sluenja vojske, u to za mene tako teko razdoblje. Tada sam bio u Izraelu ve etiri godine, no ipak je u meni prevladavao osjeaj zbunjenosti. Jezici s kojima sam doao postojano su uzmicali, ali jo sam bio daleko od toga da teno govorim hebrejski, koji sam nauio uz golem napor. Jo je tee od toga bilo to to nisam imao osjeaj pripadnosti. Tko sam i to sam, ja koji ivim u zemlji gdje je uvijek ljeto, smjeten u jednu od dugakih vojarni baze za temeljnu obuku? Medu regrutima koji su poeli sluiti zajedno sa mnom bilo je mnogo novih doseljenika, no inilo se da u veoj mjeri sudjeluju u svemu to se dogaa i, to je jo vanije, bili su snaniji od mene. Ratne godine jo su uale u meni i vojniki je ivot djelovao poput nastavka tog razdoblja, premda je poneto bilo drukije: umjesto straha od ume ili od ukrajinskih seljaka koji bi u meni svakog asa mogli prepoznati idovsko dijete, u mene se uvukao strah od starijeg vodnika koji mije danonono zagoravao ivot. Preivio sam rat ne zato to sam bio jak ili zato to sam se borio da preivim. Bio sam prije poput ivotinjice 144 koja je pronala privremeno skrovite u nekoj rupi i prehranjuje se bilo ime na to naie. Opasnost me pretvorila u oprezno dijete koje pomno prati to se zbiva oko njega, ali ne i u snano dijete. Satima sam sjedio u umi i motrio gusti, ili uz potok, gdje sam promatrao vodu kako tee. Tako bih zaboravio glad i strah, tako bi mi se vratile slike doma. To su vjerojatno bili najsretniji sati, ako se to uope moe rei za ratna vremena. Djeak nad kojim se stalno nadvijala prijetnja da e se izgubiti ili ak da e poginuti, u toj je okrutnoj tuini ipak mogao ponovno biti dijete svojih roditelja, etati s njima ulicama okupanim ljetnim suncem, s kornetom sladoleda u ruci, ili plivati s njima u rijeci Prut. Ti sati blaenstva spasili su me tada od duhovne propasti, a i kasnije, kada sam poslije rata putovao Europom i zatim u Izraelu, u omladinskom naselju. Sjedio sam zadubljen u misli, obavijajui se prizorima i zvukovima, obnavljajui vezu sa svojim prijanjim ivotom, sretan to nisam samo jo jedan od bezimenih tisua kojima sam bio okruen. U vojsci mije iznenada oduzet taj mir, to tajno iskustvo spokoja. Nisam imao vie od sata za sebe. Kako bih odagnao muku, nauio sam promatrati i razmiljati i usred bune gomile. Nisu to bile misli koje mogu razbuditi duu, usreiti ili proiriti vidike, ali bio je to vrlo praktian i koristan oblik opaanja: tko je dobar, a tko lo; tko je sebian, a tko velikoduan. Za sluenja vojnog roka shvatio sam koliko su moja iskustva djetinjstva provedenog u getu i u logoru ukorijenjena duboko u meni. U omladinskom naselju posvuda su bile pisane i nepisane parole: "Zaboravi", "Pusti korijenje", "Govori hebrejski", "Pazi na svoj izgled", "Nje-guj svoju muevnost". Te su poruke djelovale. Onima koji su ih upili, usvojili i ivjeli u skladu s njima, vojniki je

145 ivot bio laki. No sa mnom je bilo upravo suprotno: za sluenja vojske slike iz geta i sjeanja na logor ponovno su izbila na povrinu, moda zato to sam opet ivio unutar ograde i osjeao prijetnju. Zavidio sam prijateljima koji su takoer doli iz logora, ba kao i ja, no inilo se da su njihova sjeanja izbrisana. Kao da su se oslobodili prolosti i urasli u tu novu stvarnost uivajui u hrani i suncu, ak i u dnevnim i nonim vojnim manevrima. Vrijeme koje sam ja proveo u getu i u logoru postalo je naprotiv jo jasnijim, opipljivijim, i to kao da se dogaalo namjerno meni u inat. Ako se barem na neko vrijeme u omladinskom naselju inilo daje moja prolost mrtva i pokopana, u vojsci su se ponovno pojavile slike koje godinama nisam vidio. Na moje zaprepatenje, dogaaji su se ukazivali u savrenoj jasnoi, kao da su se juer odigrali. U vojsci nisam ovrsnuo. Naprotiv, ojaala je moja sklonost promatranju i razmiljanju. Kada se ovjek prepusti takvim mislima, povue se, obavije se glazbom koja dopire iz njega samog. Sagradi samome sebi sklonite ili se katkada uzdigne kako bi motrio izdaleka. Tada jo nisam znao da me to pomalo priprema za ulogu koju mije sudbina namijenila. Nauio sam da ovjek vidi samo ono to mu je netko ve prije pokazao. U getu i u logoru vidio sam ljude koji su pali tako nisko da nie ne moe. Vidio sam bezgraninu sebinost, ali, opet, vidio sam i nevjerojatnu velikodunost. Istina, sebinost je bila mnogo ea pojava nego velikodunost, no ono to mi se doista urezalo u pamenje trenuci su jasnoe i ljudskosti, kada je ovjek osuen na smrt u stanju zaboraviti vlastite uskogrudne interese i rtvovati se za drugoga. Ti rijetki trenuci 146 nisu samo pokazali daje ovjek bolji od gmizavog kukca - unijeli su takoer malo svjetla u tamu. Za sluenja vojnog roka upoznao sam mnogo velikodunih vojnika koji su mi pomogli. Jednom sam izgubio svoju vojniku porciju i izveli bi me pred sud zbog gubitka opreme da nije naiao vojnik kojem ni ime nisam znao i dao mi drugu. Potroio sam sve do posljednjeg novia i nisam imao ni za kutiju cigareta, kada je naiao drugi vojnik i pruio mi novanicu. Tih godina u Izraelu nisam imao nikoga bliskog, ali ti su se dobri ljudi pojavili upravo u onim trenucima kada je oaj prijetio da me proguta i povue u svoj ponor. Promislio sam i zakljuio: svi za koje sam znao da su spaeni tijekom rata, spaeni su jedino zahvaljujui dobroti nekoga tko im je, u vrijeme velike opasnosti, pruio ruku. Nismo u logorima vidjeli Boga, nego dobre ljude. Stara idovska izreka da svijet preivljava samo zahvaljujui nekolicini pravednika jednako je tona danas kao stoje bila i tada. Sluenje vojske nije za mene bilo vano zato to je oblikovalo moj karakter ili zato to mi je usadilo nove vrijednosti, nego zato to me vratilo onome to je bilo izvorom moga ivota. ivot koji sam izgubio u ratu i sjeanje na taj ivot ve su pomalo nestajali, da bi u vojsci ponovno oivjeli i da bih ja tamo shvatio da svijet koji sam ostavio iza sebe - roditelji, na dom, ulica, grad - ivi u meni. Sve to mi se dogodilo, sve to mi se tek trebalo dogoditi - sve je bilo povezano sa svijetom iz kojega sam izniknuo. Od trenutka kada sam to napokon shvatio, vie nisam bio siroe koje to svoje stanje vue za sobom i postao sam ovjek koji se moe suoiti sa svijetom. 147 22. Zlodusi su posvuda, no postoje mjesta gdje ih je mogue vidjeti. U to sam vrijeme sluio vojsku i bio sam na dopustu, kada mi je priao ovjek koji je tvrdio da sam mu nakon rata nanio nepravdu. "Kako?" pitao sam. Pokuao sam se braniti: "Bilo mi je sedam godina kada je izbio rat, a kada je zavrio bilo mi je jedva trinaest." "Godine nisu vane." "Za to me optuujete?" "Ne moram ti ja to rei, zna ti dobro." "Ali zato mi ne eli rei?" "Ovaj bi put krivac trebao uzeti rije, a ne rtva", zagonetno je ustvrdio, i inilo se daje vrlo zadovoljan time stoje upravo rekao. "To nije poteno." "Ti meni pria o potenju - ti?I" uzvratio je i nestao. Ta me neobina optuba, usred Netanyje, razbjesnila, ali nita

nisam poduzeo. Te sam godine bio vrlo osamljen. Zapravo, osjeao sam da me osamljenost izjeda. Vikendom i blagdanima, kada su se drugi vojnici vraali kui, ja sam ostajao u vojarni. Otupio sam od vruine i obuke. Kada bih dobio izlazak, sjeo bih u kavanu i gle148 I dao ene kako prolaze ulicom. Nisam poznavao nikoga u gradu, a svaki moj pokuaj da zapodjenem razgovor zavravao je neuspjehom. "Odbij!" okomila se na mene jedna ena. "Nai si kurvu i ne dosauj potenim enama u prolazu." Vruina i naporna obuka nisu ostavljale mjesta za razmiljanje, samo za mutne strahove. Sjedio sam tako u kavani, popio bih nekoliko aa limunade i alicu kave, proetao plaom i vratio se u bazu. Vjerojatno se ve iz moga hoda vidjelo koliko sam osamljen, jer ljudi su se odmicali od mene - osim ovjeka koji mije uporno prilazio s optubama. Bijes je rastao u meni i bojao sam se da e me izazvati i da u postati nasilan. Jednom sam mu odbrusio: "Nestani! Ako ne nestane, namlatit u te tako da e poeljeti nestati." "Ne bojim se ja tebe", odvratio je, i bilo je oito da je tako. Ponovno je odbio odgovoriti na moje pitanje to sam mu to skrivio. Ipak, pretpostavljao sam da je iz mog kraja, jer govorio je njemaki kakvim smo se i mi sluili kod kue. "Gdje i kada se to dogodilo?" ponovno sam pokuao razjasniti o emu je zapravo rije. "Nije na nama da govorimo o tome", ostajao je pri svome, sluei se mnoinom. Odluio sam ne obazirati se na njega i nastavio sam svojim putem. U to smo vrijeme prolazili najtei dio obuke i bio sam tako iscrpljen da sam ostajao u bazi ak i kada bismo dobili doputenje za veernji izlazak. Jedne veeri, dok sam etao plaom, isti se ovjek opet pojavio i zapoeo sa svojim lanim optubama. Rekao sam mu da me pusti na miru, ali on mi je zaprijeio put i, da li iz tvrdoglavosti ili gluposti, nije se htio maknuti. 149 Ne bih li ga natjerao da ode, zakoraio sam prema njemu i priao mu sasvim blizu. Ustuknuo je nekoliko koraka i onda se ukopao u mjestu. Vidio sam kako je mrav i slabunjav, pa sam se suzdrao i nisam ga ni taknuo. No kada me opet zasuo gunanjem i optubama, izgubio sam strpljenje i pograbio ga. Bio je lagan kao vrea sijena. Mogao sam ga podignuti i zavitlati kroz zrak, ali ja sam ga umjesto toga gurnuo na pijesak, gdje je ostao leati. Mahao je rukama i nogama, koprcao se pod mojom teinom, ali nije zautio. Mogao sam ga nagaziti vojnikim izmama. "Umukni!" siktao sam. "Moj ivot ionako nita ne vrijedi. Samo daj, hajde, ubij me." "Da ti ivot nita ne vrijedi, umuknuo bi." Sada sam i ja izazivao njega. "I da me ubije, to ne bi bilo gore od nesree koju si ve prouzroio." Ne sjeam se to sam mu odgovorio, niti to je on meni tada rekao. Ali to to ak i u takvu jadnom stanju izgovara posve logine reenice i ne da se smesti, razbjesnilo me toliko da sam ga udario. Udarac je bio snaan i boljelo gaje, ali nije ispustio ni glasa. Zamirio je i ugrizao se za usnu. Shvatio sam da silom neu nita postii. Zato sam mu rekao: "Ako mi prestane dodijavati, i ja u tebe pustiti na miru. Ne elim ti nauditi." Na to nije nita rekao. Samo je htio nekako ublaiti bol od udarca. Pustio sam ga i vratio se u bazu. Punih smo mjesec dana, bez prekida, bili na vojnoj vjebi daleko u brdima. Nismo uspjeli izvriti sve zadatke, pa smo vie puta kanjeni. Iz dana u dan vruina je rasla i svaka se jasna misao povlaila pred njom. Da nije bilo kuhara, 150 civila koji nas je tovio biranim jelima, ivot u brdima bio bi nam jo tei. Jedne sam se veeri sjetio da sam u Italiji, u jednoj od baraka u tranzitnom centru, u kojoj smo bili smjeteni do ukrcaja na brod za Izrael, na podu ugledao runi sat. Podigao sam ga bez razmiljanja i stavio u dep. Kada je vlasnik shvatio da je izgubio sat, zaplakao je kao dijete i molio sve redom da mu ga vrate, jer je to jedino to mu je ostalo od kue. Ljudi su ga nastojali umiriti i utjeiti. No to nije imalo nikakva uinka, pa mu je netko naposljetku rekao: "Nakon to si preivio holokaust, kako moe plakati zbog sata?" Ali on nije prestajao sa svojim jadikovkama. Spustila se no i svima je ve dojadio, pa

su se na kraju poeli otresati na njega: "Sebian si. Zao." Na te rijei pokrio je lice rukama kao umorno i izgubljeno dijete i zatoptao nogama. Ljudi su mu okrenuli lea i vie se nisu obazirali na njega nakon tog napadaja djetinjastog bijesa; inilo se da je posve siao s uma. A ja, uasnut, zakopao sam sat u pijesak. 151 23. Od 1952. do 1956. studirao sam na Hebrejskom sveuilitu u Jeruzalemu. Te sam godine proveo upinjui se svim silama da popunim praznine u znanju, da naem svoje mjesto u uzburkanom drutvenom i kulturnom ivotu kojim sam bio okruen i, iznad svega, da pronaem vlastiti glas. Moja se formalna naobrazba svodila na prvi razred osnovne kole. No kako bih uope ostvario pravo upisa na fakultet, morao sam najprije poloiti ispit predznanja iz osnovnokolskoga gradiva. Tek nakon toga mogao sam pristupiti pravom prijamnom ispitu. Taj je prvi test bio nemilosrdan: algebra, trigonometrija, knjievnost, engleski, Biblija i jo mnogo toga. Gradivo koje se inae ui i utvruje godinama ja sam morao usvojiti u godinu i pol. Nije udo to sam dvaput pao matematiku i engleski. Taj me golemi napor posve iscrpio i ubio u meni svaku elju za studijem. Htio sam se vratiti u vonjak. Taj tihi vonjak koji se mijenja sa svakim godinjim dobom djelovao mi je tada kao vrelo blaenstva. Volio sam sate koje sam tamo provodio u samoi, prekopavajui i poravnavajui tlo, prskajui voke protiv nametnika, promatrajui kako plodovi dozrijevaju u proljee i kako lie pada u jesen, podrezujui grane zimi. 152 No nisam se vratio poljoprivredi. Do te odluke nisam doao racionalnim misaonim procesom. Poput mnogih idovskih majki, i moja je od sveg srca eljela da budem odlian dak i student. Te svoje elje nije ni pokuavala sakriti preda mnom; naprotiv, koristila je svaku priliku da me podsjeti da se moram kolovati. Samo nekoliko dana prije nego to je ubijena, rekla mi je: "Ti e biti kolovan ovjek." Ne znam to je mislila time da u biti "kolovan": da u biti intelektualac ili moda samo obrazovan ovjek kojem knjige nisu strane. U svakom sluaju, ta mi je njezina arka elja bila pred oima kada sam se ipak odluio za studij. Ali to da studiram? Razmiljao sam o agronomiji, kako bih studij i istraivanja spojio s praktinom primjenom, ali nita se tu nije moglo: moja se nedostatna naobrazba opet pokazala prevelikom zaprekom. Na testu iz osnova kemije, botanike i zoologije znao sam tako malo da nisam mogao ni upisati neki prirodoslovni fakultet. U cijelom svom ivotu nikada nisam nogom kroio u laboratorij ili pogledao kroz mikroskop. Profesor kod kojega sam bio na usmenom ispitu predloio mije, ne bez podsmijeha, da se okrenem humanistikim znanostima. Upisao sam studij jidia. Zato jidia? Materinski mi je jezik bio njemaki, no tijekom rata i nakon njega svi smo govorili jidi. Taj mi je jezik jo uvijek budio blijede uspomene na djedov dom, na moj vlastiti dom, i na rat; uz to, dirao je neto duboko u meni. Moda je bio odgovor slabog ovjeka, koji nije kadar suoiti se sa svijetom oko sebe i zato se zavlai u svoju ljuturu. Kada sam se 1952. upisao na fakultet, nije to bilo vrijeme za ljubav prema jidiu. U meuvremenu je postao simbolom sentimentalnosti, slabosti i dijaspore. Posvuda je bio pot-cijenjen. No upravo me takvo stajalite potaknulo da 153 studiram jidi. Kao siroe, poistovjetio sam se s jezikom siroetom. Pokazalo se da su moje slutnje bile tone. Na Odsjeku za jidi nije bilo mnogo studenata. Zapravo, bilo nas je samo troje, okupljenih oko niska ovjeka iva pogleda, Dova Sadana. On je bio upravo onakav uitelj kakav mije u to vrijeme bio potreban: ovjek britka uma, a opet pun topline, koji je znao dobro procijeniti svoje studente. Ranih 1950-ih godina na Hebrejskom sveuilitu predavali su, izmeu ostalih, Martin Buber, Gershom Scho-lem, Ernst Simon i Yehezkel Kaufman. Sve su to bili ljudi iroke vjerske i svjetovne naobrazbe, potkovani u raznim disciplinama, dobri poznavatelji razliitih

znanstvenih i vjerskih usmjerenja. Podjednako su dobro vladali mrtvim i ivim jezicima. Nije udo da smo se mi studenti uz njih osjeali kao obini mali skakavci. Kao i drugi iz moga narataja, koji su u Izrael doli vrlo mladi, nisam znao kako da svoja europska iskustva pomirim sa ivotom u novoj domovini. Zapravo, nisam znao odrei se svoje prolosti. Prolost je ivjela u meni plamteom estinom i zahtijevala da joj se posvetim. Zato fakultet nije bio samo mjesto gdje sam stekao odreena znanja; ondje se takoer prvi put poela uoblicavati moja svijest o meni samom kao pojedincu. Ondje sam poeo shvaati odakle dolazim i kamo idem. Hebrejsko je sveuilite 1950-ih godina bilo udna mjeavina profesora koji su u Izrael doselili iz Njemake ili su proli kroz Njemaku neposredno prije rata, studenata koji su nedavno odsluili dug vojni rok, kao i studenata, mladih i ne ba tako mladih, koji su preivjeli holokaust. Premda su ljudi Hebrejsko sveuilite esto doivljavali kao instituciju koju je pregazilo vrijeme, moje je iskustvo posve razliito. Svi su moji profesori 154 bili rodom iz Europe i, ba kao i ja, u sebi su nosili bol dviju domovina. Leah Goldberg i Ludwig Strauss, da spomenem samo dvoje, imali su tota rei o dihoto-miji iskustva dvaju jezika i dviju domovina. Bili su pjesnici i izraavali su se kao pjesnici. Od njih sam nauio sluati i doivljavati stihove, pa ak i pojedinane rijei; zahvaljujui njima shvatio sam da svaki zvuk ima svoje znaenje. Prouavao sam podjednako knjievnost na jidiu i na hebrejskom, no sve su me vie privlaili kabala i hasi-dizam. Predavanja Gershoma Scholema bila su poput maioniarskih predstava; svi su bili kao hipnotizirani. Za Martina Bubera teko je bilo rei je li hasidski rabin ili dolazi iz njemakog varijetea. Obojica su imala svoj krug oboavatelja. Jezik kabale i hasidske tradicije obraao se mom srcu na mnogo dojmljiviji nain nego knjievnost idovskog prosvjetiteljskog pokreta haskale, ili dobar dio suvremenih djela na hebrejskom. Socioloka perspektiva menije bila strana. Oduvijek sam osjeao da knjievnost ne nudi pravog temelja za socioloke analize. Istinska se knjievnost bavi tajnama sudbine i ljudske due; njezino je carstvo metafizika. Neprestano sam nastojao proistiti i oplemeniti svoj knjievni glas. Jezik je tada ve pjevao u meni, ali ne na pravu melodiju. A glazba je dua svekolike poezije i proze. Znao sam to, i to me boljelo. Za vrijeme studija stalno sam pisao pjesme, no najvie su nalikovale na zavijanje naputene ivotinje koja jo godinama poslije luta u potrazi za domom. Majko, majko, oe, oe: gdje ste? Gdje se skrivate? Zato vas nema, zato me ne spasite ovoga jada? Gdje je moj dom, gdje je ulica, gdje je zemlja koja me izopila? To je bila bit mojih krikova, a sav teret boli nosile su rijei kao to su "samoa", "enja", "sjeta" i 155 "tama"; bio sam uvjeren da su one moji vjerni glasnici i da e doprijeti ravno do itateljeva srca. Od takve me sentimentalnosti spasila proza. Ve po samoj svojoj prirodi proza iziskuje konkretnost i ne voli apstraktne osjeaje i ideje. U njoj ima mjesta samo za ideje i osjeaje koji izviru iz neega konkretnog. Te se osnove sporo usvajaju, a ja sam, sa svojom minimalnom naobrazbom, bio jo sporiji. Umjesto da nauim promatrati tijelo i njegove pokrete, ja sam se preputao nejasnom i snovitom. Poput mnogih iz moga narataja, u studentskim sam danima gutao Kafkine i Camusove knjige. Oni su bili prvi proroci od kojih sam nastojao uiti. Kao i uvijek kada se netko u mladosti posveti neemu, moji su prvi susreti s tim piscima bili povrni. Zaglibio u nejasno i snovito, nisam shvaao daje Kafkina tama oblikovana podrobnim opisima, opipljivim i jasnim doivljajima koji tami oduzimaju zamuenost i maglovitost, a zagonetno pretvaraju u neto obino i svakodnevno, kako bi rekao Max Kadushin. Od te maglovite tame i od simbola spasila me ruska knjievnost. Od ruskih sam pisaca nauio da nema nikakve potrebe za njima: ispravno prikazana, zbilja sama proizvodi simbole. Svaku se situaciju moe pojmiti i simboliki. Previe brzam. Dugo sam bio opinjen Kafkinom arolijom. U ono sam ga vrijeme smatrao bliim kaba-li i hasidizmu nego knjievnosti haskale i modernizmu. Tek sam poslije, kada sam se upoznao s djelima Shmue-la

Agnona, otkrio knjievnost koja uistinu tei zagonetnom. Drukiji je bio moj odnos prema jidiu: preko njega sam nastojao uspostaviti vezu s djedom i bakom i s njiho156 vim domom u Karpatima. U dubini srca znao sam da u vezom s djedom i bakom, s melodijom njihova jezika, moi uspostaviti i vezu sa idovskim izvorima koje sam izuavao kod Gershoma Scholema i Martina Bubera. Studentske sam godine proveo u potrazi za autentinim idovstvom. Akademski pristup nije mi bio dovoljan. Provodio sam sate i sate u ortodoksnim jeruzalemskim etvrtima, u malim sinagogama Me'ah She'arima i Shaa-rei Heseda. Oboavao sam sluati malu djecu kako govore jidi, ake u hederu kako pjevno ponavljaju, molitve u sinagogama, radnim danom i blagdanima. Silno me privlaila ta vrsta opipljive duhovnosti, ali nikada tako da bih sam poelio postati ortodoksnim vjernikom. Prema idovstvu sam imao isti odnos kao i moji uitelji: Dov Sadan, Martin Buber, Gershom Scholem i Hugo Bergman. Njihova veza sa idovskim naslijeem bila je, da tako kaem, postasimilacijska: nije vie ni na koji nain bila povezana sa sukobom oeva i sinova, nadilazila ga je. Ni Buber niti Scholem nisu bili tradicionalni mistici, ali obojica su bila naklonjena idovskom misticizmu. Buber je svoj misticizam prenio na Huga Bergmana, a ovaj, roeni filozof, preveo ga je na vlastiti jezik. Dov Sadan bio je pak ortodoksni idov, premda se nije pridravao svih 613 micva. Tih sam se godina zbliio s Agnonom i povremeno smo se viali. Upoznao sam ga ve 1946, kada sam jo naukovao u poljoprivrednoj koli Rachel Yanait. Agnon je ivio u oblinjem Talpiotu i znao je s vremena na vrijeme navratiti. U koli nas je bilo pedesetak, uglavnom iz Poljske i Rumunjske, i svi smo preivjeli holokaust. Agnon bi katkada priao nekome od nas te ga ispitivao o njegovu rodnom mjestu i stoje proao u ratu. Kada sam mu rekao da sam roen u ernovcima, bio je oduevljen. 157 Dobro je poznavao grad i tog je trena poeo nabrajati imena tamonjih ljudi i mjesta. Nisam imao pojma o emu govori, ali njegova pojava i nain govora nisu mi bili nepoznati. Sliio je mom ujaku Marku, kojega sam se nejasno sjeao. Iznenadio sam se kad su mi rekli da je Agnon pisac. Nita nije upuivalo na to u nainu na koji se odijevao, nije imao dugu kosu niti je nosio upadljive kravate. Djelovao je kao ovjek koji ima vremena napretek. Tek godinama poslije upoznao sam se s Agnonovim djelima i odmah sam osjetio bliskost. Bio sam ganut kada sam naiao na imena ljudi, gradova i sela kojih sam se mutno sjeao iz svoga zaviaja. Bukovina i susjedna Galicija razdvojene su tek na kraju Prvoga svjetskog rata, i moj je otac s mnogo ljubavi govorio o gradovima u Galiciji koje je posjetio kao mladi, o Lavovu, Brodu i Buau. Kasnije, kada sam proitao Agnonove knjige - U cvijetu mladosti, Tehillah i U srcu mora znao sam da pie o ivotu mojih roditelja, djeda i bake, premda u obliku fikcije. Jo sam uvao nejasnu uspomenu na mir i spokoj koji su vladali diljem Habsburkoga Carstva, u selima i gradiima koje smo posjeivali ljeti, i shvaao sam o emu Agnon govori. U svojim prvim proznim pokuajima nisam se ugledao na Agnona. Naprotiv, nastojao sam otrgnuti se od prolosti i uklopiti se u novu sredinu. U svojim sam prvim djelcima bio zemljoradnik s breuljaka Judeje, ili sam ivio u kibucu, borio se u odredima Palmacha, radio kao uvar u vonjaku - sve osim onoga to sam uistinu bio. Tih mi se godina inilo da nemam vlastiti identitet te da moram izgraditi ili, tonije, izmisliti identitet za sebe. U tom sam udnom iznalaenju identiteta ismija158 vao one koji su se grevito hvatali za svoje uspomene i zaglibili su u toj boljci vezanosti uz prolost. Ja sam bio dijete sa sela, a ne mali izbjeglica koji je godinama lutao od zemlje do zemlje, da bi ga more naposljetku izbacilo na obale Atlita. Knjievni su mi uzori bili S. Yizhar, Moshe Shamir i Haim Gouri. Mladenaka, optimistina knjievnost odgovarala je mojoj skrovitoj elji za promjenom, elji da zaboravim, da samoga sebe preoblikujem u "roenog" Izraelca. Trebale su godine da se pomirim sa samim sobom i otkrijem Agnonova djela. Tada sam ve bio spreman prihvatiti vlastiti identitet. No to mirenje, kao i svaki slian proces, nije bilo bezbolno. Najvei dio

moje generacije odluio je drukije. Uloili su golem napor ne bi li potisnuli i zatrli svoju prolost. Nita im ne zamjeram; zapravo, savreno ih razumijem. Noja se iz nekog razloga nisam znao uklopiti u izraelsku stvarnost. Umjesto toga, povukao sam se u sebe. Zato je Agnon posluio kao izvrstan uzor. Od njega sam nauio nositi posvuda sa sobom svoj rodni grad i ivjeti u njemu pun ivot. Zaviaj nije pitanje utvrenog zemljopisa. A njegove se granice mogu iriti prema van ili podizati u nebo. Agnon je svoj zaviaj ispunio svime to je idovski narod stvorio u posljednjih dvjesto godina. Kao i svi veliki pisci, nije biljeio doslovna sjeanja na svoj grad, nije pisao o gradu kakav je doista bio, nego kakav je mogao biti. I nauio me da prolost - ak i kada je muna - ne treba smatrati nedostatkom ili sramotom, nego izvorom iz kojega se s punim pravom moe crpiti. Za razliku od mnogih iz njegova narataja, Agnon nije bio upleten u sukob s prethodnicima. Njegova je mladenaka pobuna bila kratkoga daha. Ne slaem se s uobiajenom tvrdnjom da je Agnon imao vieznaan 159 odnos prema idovskom naslijeu. Sasvim sigurno nije bio naroito naklonjen vjerskoj eliti, fosilizaciji, rutini i bahatosti koje esto prate religiju, ali idovsko mu je naslijee i te kako bilo pri srcu. Godinu za godinom uporno je prouavao idovske tekstove, kao najpreda-niji istraiva. Istina je da je Agnon razmetljivcima i svakoj vrsti tatine ili izopaenosti pristupao s dozom ironije i podsmijeha, no u svojim najboljim djelima znao je priguiti satiru i ironiju te uroniti u svijet svojih praotaca. Sadan, Scholem i Buber prijateljevali su s Agnonom i znao sam ih sresti sve zajedno u kavani, na ulici ili na fakultetu. Agnon je meu njima bio najzabavniji. Uvijek je bio pun anegdota, uspomena na ljude iz svoje prolosti kojima se volio rugati, pria o velikim drmatorima tog vremena i o drugim profesorima, koji su sebe smatrali intelektualcima i humanistima. Tom je malom drutvu zajedniki bio postasimilacij-ski odnos prema idovstvu. To to su idovi, oni su nosili u dui. Agnon je opsesivno skupljao stare idovske knjige, broure, raznorazne zapise. Satima sam obilazio s njim knjiare, katkada u potrazi tek za hasidskom brouricom za koju je uo da je ponovno objavljena. Nastojao je izvesti nemogue: povezati idovstvo s modernitetom. Za taj je krug pisaca i mislilaca cionizam bio svojevrstan povratak idovstvu, ali ne ortodoksnom ili na bilo koji drugi nain doktrinarnom. Scholem je sebe nazivao "religioznim anarhistom". To je odreenje pristajalo i Buberu. Nastojali su izvui kabalistike i hasidske tekstove na svjetlo dana kako bi dokazali koliko su vani i za nae vrijeme. Yehezkel Kaufman htio je odvojiti biblijska istraivanja od kranskog pristupa, a Yitzhak Baer pruiti dokaze idovskog kontinuiteta od vreme160 na Drugog hrama. Dov Sadan pristupao je suvremenoj knjievnosti na hebrejskom dijalektiki, kao knjievnosti koja izvire iz sraza etiriju ideolokih pravaca: hasidizma, njemu suprotstavljenog mitnagdima, prosvjetiteljstva haskale i modernizma. Za razliku od svijeta iz kojega sam ja potekao, Agno-nov je svijet djelovao mirno i sreeno. Ja sam doao iz apokaliptinog svijeta koji je mom pisanju nametao posve drukiji jezini izriaj i ritam. U Agnonovu svijetu, unato razaranjima i velikim rtvama to ih je prouzroio Prvi svjetski rat, sauvali su se ipak ostaci kulturnih struktura i, to je jo vanije, obnovljeni idovski svijet u Izraelu. No unato tomu, Agnon je bio moj vodi. Osjeao sam da svojim pisanjem zahvaa svekoliko idovsko iskustvo: njegov razvoj, vrludanja i razna uenja, kako bjelodana tako i skrivena. Ako se moe rei da pisac predstavlja kolektivno sjeanje svoga plemena, onda Agnon upravo to utjelovljuje. Godine provedene u ernovcima i zatim ratne godine oblikovale su sinapse mojih refleksa i osjeaja. U studentskim godinama formirale su se moje kritike sposobnosti i izotrilo se moje umijee izraavanja. Imao sam sree jer su mi profesori s fakulteta postali istinskim mentorima te sam ih nastavio viati i po zavretku studija. Znali su koliko sam se borio i razdirao u knjievnim pokuajima, no nikada mi nisu preuivali istinu, a meni nije uvijek bilo lako prihvatiti njihove kritike. Mnogo kasnije, kada sam objavio svoj prvi kratki roman, Kao zjenicu oka, Gershom Scholem obujmio je svojim ruetinama

obje moje ruke i rekao: "Appelfelde, vi ste pisac." 161 24. ini se da su sveznalice, poput zloduha, posvuda. Kada sam poeo pisati, kao da su vrebali iza svakog ugla. Rukopisi koje sam slao novinama vraali su mi se uz otrovne komentare. Urednici su me pozivali na razgovor samo zato da bi mi svisoka prigovarali zbog nedostatka talenta i dobrohotno me nagovarali da prestanem pisati. Smatrali su nunim suoiti me s mojim ogranienjima kako ne bih gajio nikakve iluzije. Nije bilo teko potkopati ono malo samopouzdanja to sam ga imao. Neki su ili predaleko i tvrdili da piem o temama u koje ne bi trebalo dirati, jer moe se biljeiti svjedoanstvo o holokaustu, ali ne i preputati se fantazijama. JCasnije, kada sam ve bolje pisao, tvrdili su: "Piete pod utjecajem Kafke i Agnona. Nemate vlastiti stil." Jo je otriji bio moj prijatelj D., profesorsko dijete. Tog mladia nevjerojatno iroke naobrazbe, koji je teno govorio vie jezika, smatrali su strunjakom za knjievnost. Ne iznenauje stoje, za glavu vii od mene, gledao svisoka na mene ne samo u doslovnom smislu. Tumaio sam njegovo ponaanje prema meni kao bahato, i nisam se prevario. Svejedno sam mu pokazao svoje rane radove. Vjerovao sam da e ovjek takve naobrazbe moi shvatiti moje tekstove na pravi nain i da e me ili 162 upozoriti na nedostatke koji se mogu ispraviti ili pokazati u kojem bih se smjeru mogao razvijati. Bio je etiri godine stariji od mene i na fakultetu su ga smatrali genij al-cem. Posjedovao je zadivljujue znanje i sposobnost da artikulira misli, pa su mnogi podlegli njegovim arima, a meu njima i ja. Kada je o knjievnosti bila rije, imao je jasna, vrsta stajalita. Kada je proitao moje kratke prie, njegovi su komentari bili suzdrani ali bolni, u smislu da se zabavljam poigravajui se neime to se ne bi smjelo shvatiti olako, kao igra. Nije to tako izravno rekao, nego uvijeno. Njegovo mi je okolianje potvrdilo ono ega sam se odavno bojao: da elim postii nemogue. Daje sve to izgovorio u nekoliko jasnih reenica, pa ak i neugodnih, moda bi mi bilo lake. No govorio je uopeno i oklijevao je kao da eli ublaiti uvredu koju bi mi mogao nanijeti. To je samo uinilo jo oitijim ono to sam i sam osjeao: da izmeu onoga to elim rei i onoga to na koncu ispadne postoji odreeno nesuglasje. Opazio sam daje D. svaku svoju rije popratio osmijehom, i tee je bilo podnijeti taj osmijeh nego ono stoje govorio, jer razotkrivao je to doista misli: "Gubi vrijeme." Imao sam i drugih prijatelja, koji bi se uvijek potrudili sasluati me i pomoi mi. Bili su to skromni ljudi i nikada nisu isticali sebe i svoj ego u prvi plan. Uvijek spremni rei pravu rije, znali su izgovoriti stvari koje bi pale na plodno tlo i iz tog bi sjemena izraslo neto dobro. Kada bi me posve obuzeo oaj, njihove su ruke bile ispruene, na njihovim usnama rije ohrabrenja. Oni me nikada nisu gledali svisoka. Poznavali su moje slabosti - koje su bile i te kako oite - ali uviali su takoer koliko truda ulaem u pisanje. Vjerovali su u mene i podravali me, i postali su mojim knjievnim mentorima. 163 Nisam uvijek znao uiti od tih prijatelja; nisam uvijek ni shvaao da su mi uitelji. Katkada sam odbojno reagirao, kada sam mislio da me ne shvaaju. Osjeao sam naprotiv naivno strahopotovanje prema "strunjacima", literarnim opsjenarima. Pridavao sam im veu vanost nego svojim skromnim prijateljima, koji nisu studirali. Mislio sam, ako mi se posrei da uem u krug tih znalaca, oni e mi otvoriti vrata literarnog hrama, a njihovo e odobravanje zajamiti da e mi put biti posut ruama. Na koncu sam shvatio da ne znaju biti prijatelji; bili su previe zaokupljeni sobom, zadravanjem svoga statusa i bruenjem vlastitog izriaja a da bi bili sposobni ita dati drugome. Kada se sada pokuam prisjetiti to mi je D. rekao, uspijevam prizvati u pamenje samo bujicu apstraktnog mumljanja, bez jedne jedine jasne slike. Tako je to s apstrakcijama: na tren vas obuzmu, a onda ispare. Samo rijei koje stvaraju slike ostaju. Sve drugo su triarije. Trebale su mi godine i godine da to shvatim, da se oslobodim prijetvorne moi podrugljivog osmijeha. Trebale su

mi godine i godine da se vratim u okrilje svojih odanih, dobrih prijatelja, koji su znali da ovjek nije nita drugo doli snop slabosti i strahova i da nema potrebe dodavati im nove. Takvi prijatelji, ako imaju pravu rije, pruit e je poput krike kruha u ratno vrijeme. A kad je nemaju, utke sjede kraj vas. 164 25. Kada je 1962. izala moja knjiga Dim, k sebi me pozvao pjesnik Uri Zvi Greenberg. Vjerojatno je oekivao da u drukije izgledati. "Vi ste Appelfeld?" uskliknuo je. "Pa, jesam." "Dobro, nema veze." Nije pitao odakle sam, tko su mi bili roditelji, gdje sam proveo rat ili to sada radim. Izgovorio je nekoliko rijei pohvale za moju knjigu, no osjetio sam da to nevoljko ini. Nazvao je moje djelo "zauzdanim izriajem" i prezrivo se nasmijao frazi "suzdran stil", kojom su se kritiari posluili za moj rad. "to to znai, suzdran?" rugao se. "Ako imate to rei, onda to i recite, i recite to jasno i glasno. A ako nemate to rei, umuknite." to se obuzdavanja tie, objasnio mi je da se drugi narodi mogu posvetiti umjetnosti radi umjetnosti i da nema sumnje da su u tome i uspjeni. Ali mi idovi nemamo taj dar. Moemo u najboljem sluaju oponaati, praviti se da ga imamo. Mi imamo vizionarski i proroki dar, i kada se na to oslonimo, sposobni smo stvoriti neto istinsko, stvarno. Narod poput nas ne moe si dopustiti ljupke opise ili tankoutno nijansiranje. Svi smo mi karike u generacijskom lancu koji see sve do Boga Izraela i Njegova Zakona, Tore, i na tom se izvoru mi napajamo, iz 165 njega crpimo ivot. Samo idovi koji su zaboravili tko su oni sami i tko su im praoci zabludjet e na tue panjake. Nakon holokausta to bi bilo najgore to bismo mogli uiniti. Grijeh je skrenuti s pravog puta. Zar se nismo uvjerili kakva je europska kultura, kakve se sablasti roje u njezinim podrumima? Zar emo sad njih oponaati, pisati u jampskom ritmu i posvetiti se opisivanju posve beznaajnih stvari? Veliki je Tolstoj potkraj ivota shvatio daje europska kultura otila u steaj, samo to on iz toga nije imao kamo. Sve to je njemu preostalo bio je presahli Novi zavjet; on se do kraja ivota morao zadovoljiti tim oskudnim iveom. No mi Zidovi posjedujemo blago Tore, dva Talmuda, midrae, Majmonida, ohar. Koji drugi narod na svijetu ima tako bogato naslijee? Ali mi oduvijek bjeimo od sebe i od svoje uloge u svijetu, skrivamo se u parkovima New Yorka i Pariza, kao da bi ta mjesta mogla nahraniti nae iscrpljene due. Nee nas spasiti umjetnost koja ne prenosi vjeru naih praotaca. A bez te velike, sveobuhvatne vjere, nee nas spasiti ni naa zemlja Izrael. Moramo spaliti sve idole - poevi od zlatnog teleta pa do sve duhovne teladi - i vratiti se svojim praocima, jer bez njih je nae postojanje bezvrijedno. Bez njih jedva smo neto vie od imitatora, slijepih krtica, nitica. Shvatio sam da ta tirada nije samo kritika mojeg djelca, nego daje zapravo usmjerena protiv ukupnog intelektualnog ivota u Izraelu. Greenbergova mi je kritika bila poznata otprije, iz njegove poezije i iz njegovih manifesta, ali svejedno, teko je bilo ne shvatiti je osobno. Kao da sam utjelovljivao svu krutost i neosjetljivost na koje se okomio i, umjesto da se okrenem svojim praocima i njihovoj vjeri, ja sam se poigravao opisima i nijansama u maniri Cehova i Maupassanta. Zabrazdio sam na krivi put, no 166 budui da sam tek krenuo njime, najbolje je bilo odmah me izvesti na pravi put. Govorio je sad blago, sad glasno, kao da svoje misli nastoji usaditi u moje tvrdokorne ui. Nikada nisam bio naroito sklon ni patetici niti velikim rijeima. Volio sam i jo uvijek volim promatrati. Prednost je motrenja u tome to je lieno rijei. Tiina predmeta i krajolika nenametljivo se slijeva u vas. Po prirodi nisam zahtjevan prema ljudima. Prihvaam ih takve kakvi jesu. Slabost me katkada dirne jednako kao i velikodunost. Vizionarski i proroki dar o kojima je govorio Greenberg oduvijek su mi djelovali kao kakav drevni, velebni plat kojim se vie ne moemo zaogrnuti. No zaudo, te je veeri Greenberg svojim rijeima pogodio neke skrivene ice u meni. Isprva mi se inilo da je

razotkrio moju osobnu sramotu: roditeljski dom, rat, ivot u omladinskom naselju, vojska, pa ak i studij - nita od toga nije uspjelo uspostaviti kod mene vezu s praocima i s izvorima njihovih vjerovanja. Duboka je idovska vjera nesumnjivo postojala, noja nisam znao put do nje. Nije teko raskrinkati ovjekove slabosti, uliti mu sumnje i natjerati ga na samokritiku, a upravo je to Greenberg meni uinio te veeri. Povrijedio me i naljutio me, no osim toga osjetio sam nevjerojatnu energiju koja je pulsirala u njemu. Nije to bila samo energija koja hrani pojedinca; bila je to posve drukija vrsta energije, kolektivna struja koja kao da se slila u jednog ovjeka i onda se prelila u mene ovim rijeima: "Pojedinac, ma kako vaan bio, nije ono glavno. Zajednica mora biti ispred pojedinca jer zajednica stvara jezik, kulturu i strukturu vjerovanja. Ako pojedinac pridonosi zajednici, on na viu razinu uzdie i zajednicu i sebe sama. Za kreativnog ovjeka, ako nema tu mo, nee biti mjesta u kolektivnom pamenju nacije." 167 Vjerojatno bih sve to bolje primio daje izgovoreno odmjerenim tonom, no Greenberg je sve vie podizao glas i ja sam ga na kraju prestao sluati; nisam uo vie nita, osim prodorne, uvredljive buke. Koliko se Agnon razlikovao od njega! I on je i te kako drao do vjerovanja svojih praotaca, ali uvijek je govorio staloeno i razborito. Ono stoje Greenberg nastojao postii olujom, Agnon je inio utnjom. Dobro sam poznavao Agnona. On nikada nije uputio izravnu kritiku mojim djelima; umjesto toga, od njega sam dobio poluironine, dvosmislene komentare, kojima me ponekad zadirkivao. Greenberg mi se te veeri obraao s gor-ljivou koja je dolazila iz dubine njegova srca, kao to se otac obraa sinu. Njegove rijei nisu bile ni odmjerene niti racionalne, ali bile su iskrene. Bio je to moj jedini susret s Greenbergom, vie ga nikada nisam vidio oi u oi. Viao sam ga povremeno na ulici, u prolazu; koraao je ustro poput olujnog duha ili s nekim strastveno razgovorao. Udaljio sam se od njega. Zahtjevi koje mije uputio nisu bili takvi kakve bih ja postavio samome sebi. No on mene oito nije gubio iz vida. Vise se puta raspitivao o meni preko prijatelja. I vie me puta jasno upozorio preko drugih: "Nemojte zaglibiti u sitnim detaljima. Izrecite svoju poruku jasno i glasno. O velikim se nesreama ne moe govoriti aptom." Znao sam da me iskreno potuje, no vie ga nikada nisam posjetio i nisam se vie susreo s njim. Bio sam u inozemstvu kada sam uo daje umro. 168 26. Nekoliko mjeseci prije nego to je Agnon preminuo svratio sam k njemu, u njegovu kuu u Talpiotu. Kroz otvoren je prozor tretala glazba i osjetio sam da neto nije u redu. Vrzmao sam se u blizini tog prozora, ali nisam se usudio pokucati na vrata. Naposljetku sam ipak skupio hrabrost; Agnon mije otvorio i bio je sretan to me vidi. Ispostavilo se da je sluao vijesti i da je zadrijemao na sofi, dok je radio ostao navijen na najglasnije. "Kako nesmotreno, da ostavim ukljuen radio!" rekao je kao da se ispriava. "Dobro je to ste me probudili." Odmah je otiao pripremiti alicu kave za mene. Budui da sam silno cijenio njegova djela, upravo je Agnon postao moj vodi u onoj stranoj zbrci kroz koju sam prolazio u vrijeme svojih prvih literarnih pokuaja. Nije meutim bilo tako jednostavno uspostaviti kontakt s njim kao piscem: ironija je u njemu bila tako duboko ukorijenjena i tako suptilna da ju je katkada bilo teko prepoznati. Jatili su se oko njega sveuilini profesori ispunjeni divljenjem i nemali broj smijenih oboavatelja, pa nije udo to se titio svojim ironinim arsenalom. No s vremenom je taj nain izraavanja naalost zaivio tako duboko u njemu da se posve srodio s njim i vie nije mogao bez toga. 169 Agnon je 1950-ih godina smatran najvanijim izraelskim piscem. Svi su ga obasipali pohvalama. Podjednako su prouavani i vani i trivijalni aspekti njegovih djela. I, kao to to obino biva, ljudi su gotovo posve prestali itati njegove knjige. Je li on to znao? Je li bio svjestan toga? Teko je rei. Bio je zaokupljen sobom, govorio je uglavnom o sebi i gunao protiv onih koji su mu stajali na

putu, koji ga nisu cijenili onako kako je on mislio da zasluuje, koji su ga zasipali pismima, koji su buali u njegovoj ulici i ometali ga u pisanju, koji su pisali negativne prikaze njegovih knjiga. Bio je bez svake sumnje po prirodi velikoduan i pun razumijevanja za ljude i za ono kroz to prolaze. Ali nikada to nije pokazivao. Najvie je upadala u oi njegova zaokupljenost samim sobom. Te je veeri Agnon bio drukiji, kao daje izaao iz svoga skrovita. Nije kao obino uglavnom on govorio; postavljao mije pitanja i pozorno sluao moje odgovore, kao da smo se tek upoznali i nastoji rijeiti zagonetku. Priao sam mu to sam sve proao u ratu, premda nisam zalazio u pojedinosti, budui da sam znao da se ne moe dugo koncentrirati. No te je veeri oito htio sluati, jer stalno je traio da mu kaem nove potankosti. Na koncu je rekao: "To to ste vidjeli kao dijete bilo bi dovoljno za tri pisca." Zatim je rekao neto posve neoekivano: "Kada se sve zbroji i oduzme, ja sam itav ivot proveo meu knjigama, bilo da sam itao ili pisao. Nisam imao teak put, nisam se ba morao probijati i izvlaiti iz blata. Da sam bio kova, da sam kao seljak obraivao zemlju ili da sam bio zanatlija, snano vezan uz svoj alat i sirovinu, bio bih i drukiji pisac." Osjeao sam da govori iz srca. Godinama su ljudi priali o Agnonovu simbolizmu, a ispada daje on sam, 170 kao svaki pravi pisac, ono stoje opipljivo pretpostavljao simbolima. Vie me puta te veeri ispitivao kako sam uspio preivjeti sam u umi, to sam jeo i ime sam se pokrivao nou. Kada sam mu ispriao o Ukrajincima meu kojima sam radio, zamolio me da mu kaem neto na njihovu jeziku. On je pak meni rekao mnogo toga to nisam znao o svom rodnom gradu, o njegovim intelektualcima i rabinima, o zloglasnom Jacobu Franku, lanom mesiji koji je zatrovao mnoge due potiui ljude da grijee kako bi ubrzali konano spasenje. To je bio Agnon bez svojih izvjetaenosti. Te iste veeri pokuao mi je objasniti ono to mi roditelji nisu mogli rei i to nisam mogao sam nauiti u ratnim godinama. "Svaki pisac mora imati vlastiti grad," rekao mije, "vlastitu rijeku, vlastite ulice. Vi ste protjerani iz svoga rodnoga grada i iz sela svojih predaka, i umjesto da uite od njih, uili ste od ume." Bilo je to gotovo kao da me nastoji pripremati za ono to dolazi. U njegovu glasu nije bilo ironije, a njezino je mjesto zauzela enja. Volio sam taj njegov glas jer me podsjeao na glas pripovjedaa u njegovim priama. Te sam veeri sjedio suelice starcu koji nosi breme svojih godina i zna da su sve poasti i pohvale kojima su ga obasipali zapravo bezvrijedne. Odoljet e vremenu samo glas, glas u kojemu nema dvosmislenosti, okolianja, ironije, glas koji je naslijedio od predaka, glas kakav se moe uti u njegovu romanu Tehillah. To je bio istinski Agnonov glas. Prikrivanja i okolianja bila su naposljetku tek vanjski pokrov, vjerojatno nuan kako bi se zadrala itateljeva pozornost, ali to nije bila sr onoga stoje imao rei. 171 Te mi se veeri obraao glasom svojih predaka, a taj je zvuk odjekivao u mojim uima jo od vremena kada sam boravio u domu djeda i bake u Karpatima. Bio je vrlo otvoren sa mnom i ispriao mi je kako bi u mladosti svako jutro uzeo neki idovski sveti tekst i kako je nastojao uiti iz njega, ne bi li se napajao njegovim tonom i svetou. Nije mu to uvijek uspijevalo. Knjige su katkada zbunjivale. Savjetovao mi je da prouim djela rabina Nachmana iz Braclava, i to ne samo prie, koje su tada bile u modi, nego i Likutei Maharan, mistiko djelo puno tajni, boanskih i ljudskih. Dok mije govorio o tome, neto je isijavalo iz njega i shvatio sam daje to jedan posve drukiji Agnon, Agnon koji jo uvijek luta svojim - i mojim zaviajem, luta Karpatima kojima je Baal em-Tov prohodio sa svojim uenicima. Te je veeri osjeao daje vano da shvatim odakle sam potekao i u kojem smjeru moram ii. Priao mije zatim o svojoj knjizi Dani straha na kojoj je radio mnogo godina kako bi idovima bila od pomoi u razdoblju od Ro Haane do Jom Kipura. Na njegovo beskrajno aljenje, ni kritika niti najiri krug itatelja nisu se slagali s njim u miljenju o toj knjizi. Bilo je ve kasno i ustao sam da odem. Agnon me zadrao. "Sjednite. emu urba?" rekao je. Osjetio sam da ga titi samoa i da ne eli ostati sam. Jo mi je neto otkrio te veeri: da je posljednjih mjeseci esto razmiljao o svojim roditeljima. Da je imao vremena, ponovno bi

ispripovijedao njihovu priu, ali ovaj put na posve drukiji nain. Vidio je u svojim djelima brojne nedostatke i htio je to ispraviti, no to je zahtijevalo mnogo energije, a on je vie nije imao. Prije je mogao satima stajati za stalkom i pisati, ali sada mu je to bilo prena172 porno. Tako sam se rastao od njega. Srce mi je govorilo da ga vie nikada neu vidjeti, i bilo je pravu. 173 27. I Tijekom Jomkipurskog rata slubovao sam kao predava u vojnoj Obrazovnoj jedinici i bio sam razmjeten u bazu uz Sueski kanal. Taj mi je neoekivani rat vratio uspomene na Drugi svjetski rat - i ne samo meni. Nije ih se moglo izbjei ni u jednom razgovoru. Mlade je vojnike zanimala svaka i najmanja pojedinost iz rata, kao da nastoje popuniti praznine iz tih davnih godina. Za razliku od pitanja koja su postavljali o drugim temama, ona o ratu nisu bila obojena ni ideologijom niti bahatou; naprotiv, bila su vrlo izravna i puna empatije. Posebno su zanimanje pokazivala djeca ljudi koji su preivjeli holokaust. Roditelji im uope nisu priali o svojim iskustvima ili su im rekli malo toga. Premda su poneto nauili u koli, to je bilo ili vrlo openito ili zastraujue, poput filmova o Auschwitzu. Ondje smo, u pustinji, imali mnogo vremena, a time i priliku da raspravljamo o nimalo jednostavnim temama, poput slojevita odnosa izmeu rtve i zloinca ili ideja i vjerovanja kojima su se idovski intelektualci napajali prije holokausta. A u to su to vjerovali? U ideju progresa, da svijet napreduje i da se razvija na dobrobit sviju. Da e idovi, ako izau iz uskih granica vlastitoga svijeta kako bi pustili korijenje i postali dijelom ire 174 svjetske zajednice, biti primljeni rairenih ruku. Da e progres raspriti kune pare nekadanje mrnje i neprijateljstva. Ne mnogo godina prije toga, ljudi koji su preivjeli holokaust suoavali su se, a katkada su bili i mueni svakakvim grubim i bezobzirnim pitanjima. Zato se niste oduprli? Zato ste dopustili da vas vode kao jagnjad na klanje? Preivjele svjedoke, koje su dovodili u gimnazije i na sastanke omladinskih udruga, napadali su takvim pitanjima. Stajali su tamo i nastojali se obraniti, dok su ih ti mladi ljudi nasrtljivo zasipali injenicama skupljenima iz novina i knjiga. Nerijetko se dogaalo da preivjeli odu s takvih susreta s osjeajem krivnje. No sada je bilo drukije. Vrijeme je uinilo svoje, kao to to obino biva. Uvjerenja oblikovana ideologijom nisu vie bila tako tvrdokorna ili su posve nestala. Razliite su istine nale svoj put do kolektivne svijesti. Ti vojnici vie nisu bili zadojeni i bahati mladi ljudi; naprotiv, shvaali su da nas ivot gdjekad zaskoi neim neoekivanim -poput rata u kojem i sami sudjeluju - i da ne treba nagliti i suditi drugima, a kamoli pogreno suditi. Da sam imao na raspolaganju tekstove na kojima bi se moglo raditi, sigurno bismo ih temeljito prouili. Teko je razumjeti tako sloena pitanja bez pomoi pisane grae. Zato sam odluio priati im o sebi. Nije lako otkrivati se pred brojnim sluateljima. Tono je da pisac uvijek govori o sebi, ali pisanje je poput navlaenja odjee: ne stojite pred drugima goli golcati. No sada nisam imao izbora; bez uporita u tekstovima, znao sam da neu moi govoriti sluei se uobiajenim otrcanim kliejima o antisemitizmu i idovskim slabostima. Najprije sam im priao o svojim roditeljima i rodnom gradu. Moji roditelji, moderni, asimilirani Zidovi, 175 smatrali su se dijelom europske inteligencije. Zanimale su ih knjievnost, filozofija, psihologija - ali ne i to to su idovi. Otac je bio uspjean industrijalac i pripadao je viim drutvenim slojevima. Bili smo ponosni to govorimo njemaki i njegovali smo svoj jezik. ak i kasnih 1930-ih moji su se

roditelji zavaravali daje Hitler samo prolazna pojava. Mnogo je znakova nagovijetalo da dolaze teka vremena - sve su dnevne novine, svi su tjednici razotkrivali istinu - ali nitko nije doista vjerovao da e sve ispasti tako kako naposljetku jest. Obmana. Ljude koji su preivjeli holokaust optuivali su za sljepilo i samoobmanjivanje. Ali ovdje, na obalama Sueskog kanala, rije "obmana" odjekivala je drukije. ak ni nae izvrsne vojno-obavjetajne slube nisu predvidjele ovakav razvoj dogaaja; ak nas je i naa vojska navela na pogrene zakljuke. Samo druga vrsta obmane. Za mene se taj susret zbivao na dvije razliite razine. Gola, nepregledna pustinja i vojnici koji su se okupljali oko mene bili su stalan podsjetnik na moja lutanja poslijeratnom Europom i na prve godine koje sam proveo u Izraelu. Godinama sam nastojao izgraditi vezu s pustinjskim krajolikom, koji sam zavolio od prvoga trenutka kad sam ga ugledao. No nisam se usuivao pisati o njemu; zapravo, nisam mogao. Moje djetinjstvo, roditelji, djed i baka bili su dijelom drukijeg krajolika. Nisam se mogao otrgnuti od krajolika s kojim su oni bili povezani. Kada sam doao u Izrael, pune sam etiri godine bio vezan uza zemlju njegujui stabla, koja sam toliko volio, ali izmeu mene i krajolika moje nove domovine i dalje je postojala barijera. No sada, meu pjeanim dinama, stotinama kilometara daleko od doma, svi smo se osjeali kao stranci koji nastoje shvatiti ne samo to se dogodilo 176 za holokausta, nego i to se dogaa sada i ovdje. Pokuali smo promijeniti se. Jesmo li se promijenili? Ili smo zapravo ostali isto udno pleme, neshvatljivo sebi i drugima? Nisam samo ja govorio; vojnici su takoer izraavali to osjeaju, a posebno oni iji su roditelji preivjeli holokaust. Zamjerali su roditeljima to su godinama skrivali od njih svoj prethodni ivot, to su raskinuli veze s naratajem njihovih djedova i s njihovim jezikom, stvorivi nov umjetni svijet kao da se nita nije dogodilo. Pokuavao sam braniti sebe i njihove roditelje. Ljudi koji su preivjeli holokaust bili su suoeni s munim izborima, ponajprije s odlukom hoe li nastaviti ivjeti sa sjeanjem na holokaust ili e zapoeti nov ivot. Izabrali su nov ivot. Nije to bio lak izbor. Htjeli su postedjeti svoju djecu uspomena na patnje i sram; htjeli su ih odgojiti kao slobodne ljude, neoptereene tim kobnim naslijeem. Ne smijemo zaboraviti da nisu samo preivjeli htjeli potisnuti svoja iskustva; u to je vrijeme u Izraelu openito prevladavao osjeaj da bi se preivjeli trebali odrei prolosti i svojih uspomena. Tijekom 1940-ih i 1950-ih godina religija i europski obiaji smatrani su vrijednostima kojima nije mjesto u ivotu Izraelaca. Poprijeko se gledalo i na pobone i na asimilirane idove. U srcu Sinajske pustinje razgovarali smo o odnosu idovskog plemenskog i univerzalistikog duha te je li mogue premostiti jaz meu njima. Vojnici, veinom dvadesetogodinjaci, ve su imali neko zanimanje, neki posao, i njihov je pogled na svijet bio vrlo svjetovan, no bili su svjesni da su korijeni nae kulture vjerski. Nismo ni primijetili kada smo s opeg preli na osobno i poeli razgovarati po dvoje ili troje. Otkrio sam daje otac jednoga od vojnika bio u logoru sa mnom. 177 Tri dana koja sam proveo s tom jedinicom nisu me samo pribliila mladim vojnicima, nego su mi takoer pruila dublji uvid u moj vlastiti ivot. Kao i u svakom ratu, nad nama je lebdjela slutnja neizvjesne sudbine. Tko je znao to nas eka? Pred kraj moga boravka u glasu vojnika osjetilo se da su vedriji i bezbriniji. inilo se da e prekid vatre potrajati. Bilo mije teko oprostiti se od tih mladih ljudi na ijim je pleima poivala sudbina naroda nepoeljnog i u Europi i u ovom dijelu svijeta. Premda je borba koja se ovdje vodila bila tako razliita, ipak je to bila uvijek ista drevna kletva koja nas je progonila. 178 28. Mordechaia sam upoznao davno, u svojim tridesetima, kada sam predavao u veernjoj koli. Imao je malu trgovinu mjeovitom robom preko puta kole. Popodne je zatvarao; pripremio bi

sendvie i kavu pa bismo sjeli uz prozor i igrali ah. ah mu je bio velika strast i iznosio je na vidjelo zanimljive strane njegove osobnosti: sposobnost logikog miljenja, bez ikakva zastranjivanja. Kada je gubio, licem bi mu se razlilo blago rumenilo nelagode. Bili smo vrnjaci, no kako je on bio posve elav, radio u trgovini i rano se oenio, ve je izgledao kao da mu je etrdeset. Pa ipak, onog trena kad bi zatvorio trgovinu i postavio ahovsku plou na stol, promijenio bi se i izgledom, a mladenaki bi mu ar zablistao u oima. Obino smo igrali sat i pol, katkada dva. Opijalo nas je to vrijeme provedeno u sjeni iza sputenog roloa, zaboravili bismo na sve, no ja sam svejedno zamjeivao kod njega neke pokrete kojih nije bilo kada je stajao za tezgom. Prije svega, nain na koji je prigibao glavu, kao daje neko znao moliti. Katkada bi zamirio, zamiljen. Onako dugaki i tanki, njegovi prsti nikako nisu ili uz posao kojim se bavio, pa bi ih esto ozlijedio i omotao zavojem. Kada bi partija postala napeta, pogled bi mu 179 se udesno izotrio. Kao i mnogi drugi prirodno nadareni ahisti, bio je povuen i utljiv, no izraz mu je lica bio budan i iv. Tek nakon godinu dana poznanstva otkrio mi je da je kao dijete, od svoje pete do devete godine, ivio u samostanu, i to vrlo strogom, gdje su molitve bile obvezne i nou. Roditelji su ga predali redovnicima na brigu i obeali da e se brzo vratiti po njega. ekao ih je nekoliko dana, a kada je vidio da ne dolaze, nije mogao prestati plakati. Redovnici su ga opomenuli da ne plae, no on se ogluio na sva upozorenja, pa su ga zatvorili na tavan. Mordechai je plakao sve dok nije bio posve iscrpljen. Kada su mu suze napokon presuile, redovnici su otvorili vrata tavana i dali mu alicu toplog mlijeka. Od onda, rekao mije, vie nikada nije zaplakao. Mordechai je bio ovjek od malo rijei; sve to bi rekao, kao da gaje stajalo velikih napora. Da sam bio ob-zirniji, sjedio bih, igrao ah i nita ga ne bih pitao. Vidjelo se da te godine jo lee pritajene u njegovu tijelu. Tko su mu bili roditelji? Nekoliko godina prije, on ih je jo uvijek ekao. Vjerovao je da su ivi, negdje u Uzbekistanu. Tu mu je lanu nadu ulio preivjeli idov, koji mu se zakleo da ih je sreo u jednoj od tamonjih komuna. Ispostavilo se da to nije istina, ali Mordechai nije bio ogoren. U njegovim je pokretima uvijek bilo neega staloenog. Govorio je tek najnunije, bez urbe i samo ono bitno. Ispriao mije da mu je jednom kada gaje obuzeo uasan strah, jedan od redovnika, otac Georg, rekao da se nema ega bojati. Strah nije stvaran, a demoni se raaju iz umiljaja. Treba se bojati samo Boga Oca na nebesima. to se ovjek vie na Njega oslanja, to se manje boji. 180 Je li to pomoglo? zamalo sam upitao. Nastojao sam izbjei pitanja. Osjetio sam da bi ga pitanje povrijedilo. Jednom mije Mordechai rastreseno rekao: "ivot je tek parabola." "Parabola ega?" "Naeg prividnog postojanja." "A gdje to na ivot nije privid?" "U Bogu", rekao je i nasmijeio se. Mordechai se nije pridravao ni kranskih obiaja niti naih micva, no itavo je njegovo bie bilo proeto pobonou koja mu je usaena u samostanu. inilo mi se ponekad da iekuje vrijeme kada e mu opet biti doputeno moliti. I ah je nauio igrati kod redovnika. Igrao je tiho, usredotoeno, sve vie to je partija dalje odmicala. Bilo je oito da su ga godine provedene u samostanu obdarile vrlinama koje su meni nedostajale. Budilica bi nas u pola etiri svojom zvonjavom vratila u stvarnost Mordechaiove trgovine. On bi otvorio vrata, podigao rolete, i odmah bi se pojavili prvi kupci. Ja bih ostao sjediti i promatrati njegove pokrete. Za blagajnom je komentare svodio na najmanju moguu mjeru: brojke, i opet brojke. Jednom mije rekao daje nakon jutarnje molitve radio s redovnicima u vrtu. Volio je taj posao. "A dok ste radili, zar niste razgovarali?" Nisam mogao drati jezik za zubima. "U samostanu se nije razgovaralo." "A ako si htio neto rei?" "Sklopio bi oi i rekao: Isuse, izbavi me od grenih misli i primi me pod svoje okrilje." Mislio sam kadikad da je Mordechaiev pravi ivot ostao zakopan u samostanu, a da sve to je dolo poslije nije bilo nita drugo nego neka vrsta povlaenja u sebe. 181

To skrivanje nije potisnulo njegov prethodni ivot. Zapravo, sauvalo gaje; kada je priao o svom djetinjstvu, nije upotrebljavao prolo vrijeme. Po tome smo, i ne samo po tome, bili slini. I ja sam imao osjeaj da u se jednoga dana moi moliti. Mordechaievi vjerski osjeaji imali su vrste temelje. Kada bi izgovorio rijei kao to su "molitva" ili "post", govorio je iz iskustva. Priao mije takoer o rjeici stoje tekla uz samostan. Ljeti bi se spustio na rijeku i plivao. Sve to mi je ispripovjedio, ili samo natuknuo, poivalo je na slinim, opipljivim temeljima, vrsto na zemlji, ak i kada je govorio o duhovnim stvarima. Mordechai je 1972. napustio Jeruzalem i otiao ivjeti na selo. Ne znam zato je otiao iz grada. Osjeam ponekad da su neke od njegovih navika prele na mene, kao kada se sluim rijeima koje je on rabio. Mordechai nikada nije zavrio srednju kolu, a kamoli studirao, ali ono to je nauio u samostanu urezalo mu se duboko u duu. Vrijeme koje je proveo ondje odvelo ga je putem samozatajnosti i to je ostalo njegovo pravilo: to manje rijei. Kao daje osjeao daje korijen istonoga grijeha u rijeima. 182 29. Nedavno sam sreo sina svoga prijatelja, kojega u zvati T; potkraj rata i neposredno poslije, s njim sam lutao Europom. Zajedno smo doli u Izrael i proveli neko vrijeme u omladinskom pokretu Alyat Hanoar. Njegov mu je sin tako slian da sam na trenutak pomislio daje preda mnom T. Dvadesetsedmogodinji inenjer elektrotehnike, T-ov sin upravo se vratio iz Sjedinjenih Drava, gdje je proveo dvije godine na usavravanju. Pozvao sam na kavu tog visokog, pristojnog mladia. Bio je odlian student, a sada je posve zaokupljen znanstvenim radom. Posljednji sam ga put vidio jo kao srednjokolca i bilo mi je jako drago to smo se sreli. Njegova oca i mene povezala je sudbina. U razdoblju koje smo proveli zajedno kao djeca uglavnom smo utjeli. Bojali smo se razgovarati na materinskom jeziku, a bilo je udno govoriti bilo koji drugi. Tako smo veinom utjeli ili smo se pak sporazumijevali gestama. Ipak, premda nismo mnogo razgovarali, bili smo bliski, a kada bismo progovorili izmeu dviju dugih utnji, T. mije priao o svojoj obitelji i doznao sam mnogo toga. Ratne godine, kao i one provedene odmah nakon rata u tumaranjima Europom, za djecu su bile godine tame. 183 Udarci su dolazili sa svih strana. Nauili smo ii kroz ivot pognute glave, a kad bismo nali skrovite, otpuzali bismo prema njemu. Bili smo poput ivotinja, samo to su nam nedostajale njihova smjelost i agresivnost. Poslije svakog udarca, bjeali smo. Nismo znali ni zavapiti. Nakon dvije godine lutanja doli smo na talijansku obalu. Doekali su nas sunce i more; bili su nam prvi prijatelji. Na toj beskrajnoj, pustoj obali, poela je kop-niti zima u nama. Moj prijatelj T. bio je tako uzbuen da uope nije htio izlaziti iz mora, ak ni nou. U toploj morskoj vodi prvi smo put osjetili slobodu i prve su rijei navrle iz nas. Tamo sam vidio idovskog trgovca koji je jednim jedinim pokretom svoje mrave, blijede ruke izrazio samu bit rata: to se tu uope moe rei? Tri smo mjeseca ivjeli na toj plai. Mnogo smo toga vidjeli i uli, no kao da su nam due bile zatvorene. Tek s vremenom, i to duboko u snovima, poela su se u neto jasnijem obliku vraati sjeanja na ono to smo vidjeli. Moj prijatelj T. i ja ispunjavali smo vrijeme ribarenjem. Mree smo napravili od dronjaka. A udo je nad udima to smo svaki dan uspjeli uloviti nekoliko riba. Naveer bismo zapalili vatru i ispekli ih. No, more i vatra strujali su kroz nas poput nabujale, tamne rijeke, a mi smo je navlaili na sebe i njome se pokrivali. Tada nismo znali daje to to proivljavamo neka vrsta ponovnog roenja. Kada smo doli u Izrael, moj prijatelj T. udaljio se od mene i sve se vie povlaio u sebe. Pokuavao sam pribliiti mu se, ali on bi me svaki put odgurnuo. Borio se sa samim sobom i s demonima u sebi. "Pusti me na miru", kao daje govorilo njegovo lice. "elim biti sam." T. je na koncu otiao iz omladinskog naselja i zaposlio se u prodavaonici obue u Tel Avivu.

Sreli smo se nekoliko puta, ali nismo mnogo razgovarali. Teko je bilo rei 184 je li sretan na novom poslu, no opazio sam rjeite znakove na njegovu licu: blago stisnutu eljust i neto poput zatomljena gnjeva. Nakon odsluenja vojnog roka jo smo se vie udaljili. Obojica smo se borili, svatko sa svojim demonima, i sve smo se rjee viali. T. je potjecao iz obitelji preobraenih idova. Njegov je djed raskinuo sa svojim korijenima, odrekao se oca i prigrlio drugu vjeru i kulturu. Studirao je medicinu. No za vrijeme rata nije bilo razlike izmeu idova i onih koji su se preobratili. I preobraeni su zatvarani u geta i odvoeni u logore. T. i ja smo se sreli u ratu kao jedanaestogodinjaci, obojica bez roditelja. I on je, kao i ja, ljeta provodio tumarajui umama, a zimi se sklanjao kod prvog seljaka kojemu je trebala dodatna radna snaga. Kada mi je rekao kako se zove, ostao sam zapanjen; njegova je obitelj uzvitlala mnogo praine u naem gradu. Moj je prijatelj postigao velike poslovne uspjehe. Nije me to iznenadilo. Veina nas koji smo poslije rata doli u Izrael kao djeca, postali su imuni. Dandanas ne mogu se nauditi naim postignuima. Ima meu nama industrijalaca, pravnika, vojnih asnika, znanstvenika, i to uglavnom vrhunskih strunjaka na svom podruju. Malo tko bi pogodio da je direktor te i te velike tvornice kao dijete preivio rat, jer on vjerojatno nee govoriti o tome, zapravo e to nastojati sakriti. T. je danas vlasnik tvornice obue. Navodno posljednjih godina sve vie proizvodi za izvoz. Ima kuu u Herzliyi i stan u Jeruzalemu. Njegov sam nevjerojatni uspon promatrao sa strane. Prvih godina kada je poeo nizati poslovne uspjehe jedva smo se viali. T. je bio posve zaokupljen svojom tvornicom i nita ga drugo nije zanimalo. No posljednjih godina sve vie razgovaramo o prolosti; nije tu bilo nikakve namjere, 185 jednostavno smo doli do toga uz druge, prizemnije teme. Za jednoga od tih naih susreta, T. mije otkrio daje razmiljao o tome da studira i da se ak upisao u veernju kolu kako bi se pripremio za polaganje ispita predznanja. Meutim, ba mu je tada krenulo u poslu, pa je odustao od svojih planova. Kod kue ipak ima veliku biblioteku. Zanimaju ga filozofija, knjievnost, umjetnost i medicina, i nerijetko me iznenadi svojim znanjem. Pretpostavljam da se natjee sa mnom, a moda i sa svojim ocem i djedom, kao da eli dokazati da je mogue biti i obrazovan i bogat. Njegov je sin ljubazan mladi i vie slii europskom idovu nego roenom Izraelcu. Razborit je, misli svojom glavom i jasno se izraava. Doista ne znam zato, ali priao sam mu o umama u kojima sam se skrivao s njegovim ocem. Pretpostavljao sam da mu je otac rekao poneto o tom razdoblju. Ispostavilo se da sam se prevario. Otac mu nita nije rekao. Taj mladi nije znao ama ba nita o naem zaviaju, o tome kamo smo protjerani i to nam se tamo dogodilo. Bio sam zaprepaten. "Zar nisi nita pitao?" udio sam se. "Jesam, ali tata nije htio odgovoriti." "Je li ti priao o tvom djedu?" "Vrlo malo", rekao je, crvenei se. Otac mu je doista malo rekao. Taj dragi mladi nije znao nita o brdovitom zaviaju u kojemu su odrasli njegov otac i otac njegova oca, gdje su se razvijali mnogi narataji prije njih. ovjek bi se nadao da tragovi predaka ive u dui tog sina, no to je bilo nemogue jer on nita nije znao, nita mu nije reeno. A bilo je malo vjerojatno da e njegov otac sada sjesti s njim i rei mu. Da sada povedu taj razgovor, bio bi nategnut i usiljen. Ono 186 to nije ispripovijedano u pravo vrijeme, u neko bi drugo vrijeme zazvualo lano. Moja je generacija svojoj djeci rekla tako malo o zaviaju i o onome to im se dogodilo u ratu. Njihove su ivotne prie zakopane duboko u njima prije nego to su oiljci uspjeli zacijeljeti. Nisu znali rastvoriti vrata kako bi pustili da se svjetlo probije kroz tamu njihova ivota; umjesto toga, izmeu njih i njihove djece polako se podigao zid. Istina je da su posljednjih godina neki iz moje generacije pokuali stvoriti procijepe u tom zidu to su ga sami izgradili, no oni su neodluni, a barijera otporna, i pitanje je moe li se ikada sruiti. "Nikada nisi razgovarao o tome s ocem?" Povremeno ujete takve stvari. "Razgovarali smo, ali onako usput." I to se moe uti.

Dobro mi je poznat taj osjeaj povrnosti. Kada ste napokon spremni progovoriti o tim danima, sjeanja blijede, a rijei zapinju u grlu. Tako na koncu ne uspijete rei nita vrijedno. Katkada, posve sluajno, rijei poteku i ne moete se zaustaviti, kao da je proieno zatrpano korito. No odmah shvatite daje to povrna, kronoloka pripovijest koja ne dolazi iz dubine bia. Rijei teku, ali nita ne otkrivaju. Kada zavrite, smeteni ste i neugodno se osjeate. Priao sam T-ovu sinu o posljednjoj jeseni koju smo proveli skrivajui se u umi, o tome kako smo pokuavali ugrijati svoja promrzla tijela, o vatri koju smo palili kada bismo osjetili da bismo mogli umrijeti od smrzavanja, premda smo bili svjesni da bi nas plamen mogao odati. Uinilo mi se na trenutak, uspijem li T-ovu sinu ispripo-vjediti priu o umi kako treba, razumjet e i sve to je uslijedilo. No, meni u inat, rijei su me iznevjerile. Kao da mije sve isparilo iz glave i mogao sam samo ponavljati 187 ono to sam ve rekao. "Bilo je hladno i mi smo, usprkos opasnosti, naloili vatru." "Dva djeaka u umi, nevjerojatno", rekao je T-ov sin kao da tek sada shvaa. A tako je to i bilo, nevjerojatno. Svaki put kad priate o tim danima, obuzme vas osjeaj koliko je sve to nevjerojatno. Pripovijedate o tome, ali ne vjerujete da vam se sve to uistinu dogodilo. Gorak je to osjeaj, jedan od najgorih koje poznajem. Sin moga prijatelja pozorno je sluao, s razumijevanjem, i doista sam mu htio vie rei. No jednostavno nisam znao kako da ponem. Moja ivotna pria i T-ova ivotna pria djelovale su sada kao jedna te ista pria: daleka, zamrena, gotovo neshvatljiva. Premda sam poneto opisao, sve je to zvualo banalno i, to je jo gore, nevano. "A otac ti nita nije rekao?" uporno sam zapitkivao, kao kakav blesan. "Gotovo nita." T-ov sin znao je da mu je pradjed bio poznat lijenik, dobar ovjek koji se duom i srcem posvetio tome da pomae sirotinji. No nije znao nita o ogorenoj, zamrenoj borbi izmeu uglednog doktora i njegova oca, poznatog rabina. Lijeniku su se ljudi obraali radi pregleda ili besplatnog lijeenja; rabinu su se nesretnici obraali kako bi ih izlijeio od njihovih nevolja. Jedan je vjerovao u lijekove i kirurgiju, drugi u molitvu i milosre. U umi, izmeu dva bijega, T. mi je ispriao mnogo pojedinosti o toj ogorenoj borbi. Ve sam tada slutio da se slina borba vodila i u njemu. Svom sinu oito nije rekao nita o tome. To je poglavlje ostalo Tova tajna, koju je uvao skrivenu duboko u sebi. Sjedio sam suelice T-ovu sinu, ispunjen dobro poznatim strahom: da e naa ivotna pria T-ova i moja, 188 naih roditelja, djedova i baka - ubrzo nestati bez traga. Odluio sam priati mu o Karpatima, o zaviaju Baala em-Tova, gdje su nae obitelji ivjele naratajima. Za Baala em-Tova uo je u gimnaziji. I premda je T-ov sin inenjer, ovjek koji ivi u svijetu praktinih stvari, iz njegova sam lica iitao da se s njim moe razgovarati i o duhovnim stvarima. Nisu ga odbijale rijei kao to su "Bog", "vjera" i "molitva". Naprotiv, djelovao je kao da eli vie doznati, no menije bilo teko posloiti injenice i iz mase uopavanja izvui jedan jedini detalj koji bi sve pojasnio. Osjeao sam da mi klecaju koljena, kao da sam pao na najjednostavnijem ispitu. "Tvoj je ukundjed bio nadaleko poznat rabin", poeo sam. No odmah sam osjetio da sam Tova sina nepotrebno opteretio i poalio sam. Taj mladi inenjer, zaokupljen istraivanjem najednom od izraelskih elitnih znanstvenih instituta, imao je vlastiti ivot. Njegov mu otac nije znao prenijeti kroz priu svoj ivot i ivot svojih predaka, a ja sam sada, u svojoj gluposti, nastojao pobuditi u njemu nekakvo zanimanje, nekakvu znatielju. Bilo je to posve neumjesno. T-ov me sin pitao poneto o svom ukundjedu rabinu, da li iz pristojnosti ili moda zato da mi udovolji. Zamuckivao sam i grozno sam se osjeao; osjeao sam se glupo. 30. U udruzi Novi ivot, koju su 1950. osnovali ljudi podrijetlom iz Galicije i Bukovine koji su preivjeli holokaust, dolo je do smjene uprave. Ljudi koji su dugi niz godina odluno vodili udrugu ostarjeli su i htjeli su da njihov posao preuzmu oni koji su u vrijeme rata bili djeca. Ceremonija smjene stare i ustolienja nove uprave bila je istodobno sveana i napeta. Govore su drali lanovi s obiju strana. Uzburkali su se osjeaji; bilo je, naravno, i prekida. Stariji preivjeli traili su od "djece" (i dalje su ih tako zvali,

premda su to sad ve bili tridesetogodinjaci) da se obveu da e se brinuti o udruzi, ali iznad svega da nikada nee zaboraviti. "Djeca" su bila suzdranija. Iako su govorila o potrebi da se odri kontinuitet, nisu se izriito obvezivala. Bilo je nekoliko vrlo neuvijenih i potresnih govora, u kojima su spomenute neke bolne injenice. Sjeam se udruge gotovo od njezinih poetaka. Bilo mije tada dvadeset godina i upravo sam izaao iz vojske. U Izraelu nisam imao nikoga bliskog, pa sam odlazio u udrugu popiti kavu, odigrati partiju aha ili posluati kakvo predavanje. U udruzi su se govorili jidi, poljski, ruski, njemaki i rumunjski. Razumio sam sve te jezike, 190 i to mi je mjesto bilo neto poput nadomjestka za dom. Premda nikada nisam obnaao nikakve funkcije, godinama sam esto navraao. Znao sam to se dogaa, tko je bolestan, tko je umro. lanovi udruge takoer su pratili ime se ja bavim; itali su moje prie u novinama, a onda i prikaze mojih knjiga. Tijekom 1950-ih godina u Izraelu su se vodile estoke ideoloke rasprave, ne samo u kibucima nego i u graanskim udrugama, koje su u veim mjestima nicale kao gljive poslije kie. Nabacivalo se stereotipima, iz daleke prolosti izvuene su visokoparne parole. Oni koji su u mladosti bili komunisti, postali su jo gorljiviji i jo su vre stali iza svojih uvjerenja. Isto tako, njihovi im protivnici nisu pratali. Rasprave se nisu vodile samo za stolovima, uz alicu aja ili partiju aha. ak i vani, na ulici, lanovi udruge Novi ivot nastavili bi se svaati, katkada do kasno u no. Kao i svaka organizacija, Novi ivot imao je predsjednika, zamjenika predsjednika, tajnika i blagajnika, kao i predsjedavajue raznoraznih odbora. Ljudi su htjeli stei nekakav autoritet i potovanje. I kao i u svakoj organizaciji, zaboravljalo se ponekad zastoje udruga uope osnovana. lanove je sve vie poelo zaokupljati kome e biti dodijeljene razne poasne funkcije, prepirali su se oko toga tko e to raditi, optuivali jedni druge, da bi naposljetku dolo i do razrjeenja dunosti i ostavki, kao daje rije o obinom drutvenom klubu, a ne o udruzi Zidova koji su preivjeli holokaust. No to je bila samo jedna strana prie. Udruga je takoer organizirala komemoracije za mjesta i sela koja su u ratu izbrisana s lica zemlje, objavljivala knjige sjeanja, odravala skupove i simpozije, u Sjedinjenim Dravama i Kanadi pronalazila preivjele koji su se ondje obogatili 191 i bili su voljni financirati aktivnosti udruge. Odravale su se veeri poezije na jidiu, a udruga je ak utemeljila knjievnu nagradu kako bi potaknula knjievno stvaralatvo. Tih sam godina u udruzi upoznao nekoliko prediv-nih ljudi - obinih ljudi, koji nisu sudjelovali u svaama, nisu teili za poastima i nita nisu traili za sebe. Dok su sjedili tamo za stolovima, iz njihova je pogleda jednostavno izbijala ljubav prema blinjemu. Provodili su sate i sate obilazei bolesne, to u bolnicama to u drugim ustanovama, no nalazili su vremena i da dou u udrugu, da donesu svijee za komemoracije ili okrepu za sveane prigode. Umjesto da zatre u njima svaku nevinost i estitost, katastrofa koju su preivjeli uope nije utjecala na to. tovie, pojaala je sjaj svjetla to su ga otprije nosili u sebi. Tako se to nastavljalo iz mjeseca u mjesec. A onda je poeo pristizati novac od njemake ratne odtete i u udruzi je opet zavladao nemir. Neki su optuivali Ben-Guriona daje prodao duu vragu; drugi su smatrali da se ubojicama ne bi smjelo dopustiti da izvlae korist iz imovine koju su zaplijenili svojim rtvama. inilo se da je udruga na rubu raskola kada ju je spasio jedan od lanova, koji je nekada u svom rodnom gradu bio na elu Judenrata i iz tog je iskustva izaao neokaljan. Premda je veina tamonjih Zidova bila ubijena, uspio je spasiti otprilike etvrtinu idovskog stanovnitva. Zbog te velike zasluge, ali ne samo zbog nje, ljudi su ga cijenili, sluali i uvaavali njegovo miljenje. Premda do raskola nije dolo, ljudi su jo neko vrijeme bili ogoreni. lanovi su se podijelili u skupine i podskupine, izbjegavali su jedni druge, govorili za protivnike da su odvratni i vrijeali ih na razne naine. 192 Tih sam godina u udrugu zalazio gotovo svake veeri. Veina je lanova bila dvadeset do trideset

godina starija od mene, a ja sam se svejedno osjeao kao kod kue. Volio sam veeri poezije, razgovore, predavanja, no vie od svega volio sam lica. Lica su me podsjeala ne samo na ivot koji sam izgubio u ukrajinskim stepama, nego i na prijeratne godine. Tu sam imao roditelje, djedove i bake, ujake i strieve, bratie i sestrine. Kao da su se svi okupili samo zato da budu sa mnom. U tom sam razdoblju pisao pjesme i upravni odbor bi me svako toliko zamolio da ih itam naglas na komemoracijama. Veini lanova udruge bio sam drag i ohrabrivali su me. Dobio sam i skromnu stipendiju, koja je pokrila dio trokova kolarine za moju prvu godinu studija. No ak i tada neki su se lanovi bunili protiv mojih tekstova i tvrdili da se, kada je o holokaustu rije, ne bi smjelo poigravati pjesnikim slikama i izmiljenim priama, nego naprosto biljeiti injenice. Njihovi argumenti nisu bili posve neutemeljeni - premda su moda bili nepotrebno zlobni - i zato me to boljelo, jer i sam sam shvaao daje preda mnom jo dug put i da sam tek na poetku. Da su me zagovornici "injenica" htjeli sasluati, podsjetio bih ih da mi je bilo tek sedam godina kada je izbio Drugi svjetski rat. Rat mi se urezao u tijelo, ali ne i u pamenje. U svojim tekstovima nisam izmiljao, nego sam iz dubina svoga bia izvlaio osjeaje i dojmove koje sam nesvjesno upio. Sve i da sam to tada uspio tako jasno sroiti, znam da ne bi pomoglo. Bila su to vremena kada su ljudi htjeli samo injenice, iscrpne i tone injenice, kao da injenice mogu razotkriti sve tajne. Otprije sam znao da se ljudi ne mijenjaju. Ni najrazorniji ratovi ne mogu ih promijeniti. ovjek se ukopa u svoja uvjerenja i navike i teko ih se oslobaa. Osim 193 toga, moralne slabosti, prizemni nagoni - obmanjivanje, podmetanje, spletkarenje - ne samo da nakon velikih nesrea ne nestanu, nego katkada, premda mi je neugodno to rei, jo vie dou do izraaja. To se potvrdilo 1953, kada se u udruzi vodila borba za poloaj zamjenika predsjednika. Na tu su funkciju pretendirala dva imuna poslovna ovjeka. Bili su spremni na sve, nita ih nije moglo zaustaviti, nisu prezali ni od podmiivanja. Negodovanje nekih lanova nije nailo ni na kakav odjek: "Sve je to tako neugodno, sram vas bilo! Sjetite se odakle smo doli, moramo zadrati neke kriterije." Ali strast je uvijek jaa od vrijednosti ili uvjerenja; nije lako prihvatiti tu jednostavnu istinu. Kako su godine prolazile, neki su se od lanova udruge razboljeli i zavrili u bolnici, pa je upravni odbor sastavio raspored posjeta. Neki su lanovi preminuli, pa je upravni odbor u spomen na njih postavio u udruzi komemorativne ploice s imenima. Onda je umro vrlo imuan lan, koji je svu svoju imovinu ostavio udruzi. Odmah je na ulazu postavljena mesingana ploa i udruga je preimenovana u spomen na njega. I o tome su se vodile une rasprave. Neki su smatrali da je udruzi utemeljenoj u spomen na rtve holokausta neumjesno dati ime bogataa koji je svoj golemi imutak stekao na nain nespojiv s koerom. Stav upravnog odbora bio je jasan: ako zagrebemo dovoljno duboko ispod povrine, svakome emo pronai neku manu. U prvim godinama postojanja udruge lanovi su dovodili svoju djecu, posebice na sabat i za idovske blagdane. Mnogi su smatrali da bi za djecu trebalo otvoriti posebnu uionicu, gdje bi uila o idovima iz Bukovine i Galicije te o njihovom doprinosu idovstvu i svijetu .194 openito. No iz nekog razloga ta se zamisao nikada nije ostvarila. Djeca su odrasla i prestala su dolaziti, a lanovi udruge na koncu su shvatili da bi bilo besmisleno prisiljavati ih. U svakom sluaju ne bi razumjela. A moda je tako bilo najbolje, da ne znaju to se dogodilo njihovim djedovima i bakama, ujacima, strievima, tetkama. No bio je tu ipak Shmuel, djeak od otprilike sedam godina, koji nam se znao pridruiti i radoznalo sluati nae razgovore. Bilo je oito da e on dolaziti i kad odraste. Sliio je ocu, ali za razliku od njega, vedra i energina ovjeka, sinje imao taj spokojni, upitni pogled. Teko je bilo odrediti je li to znak radoznalosti ili prostodunosti, moda ak ogranienosti. Kako god bilo, Shmuel nije izgledao kao mali Izraelac, nego kao da su ga doveli iz kakva gradia u Galiciji. Kada je 1962. izala moja prva knjiga, Dim, i poluila pozitivne recenzije, veina lanova udruge bila je sretna i estitala mi. U udruzi su se novine revno itale, ali

ne i knjige, a posebno ne knjige o holokaustu. Onima pak koji su itali knjige, moja se nije svidjela. Likovi su im djelovali sivo i mrano, mislili su da su opsjednuti prolou i da su im ivoti banalni. Gdje su tu heroji? Gdje su pobune u getu? A bilo je u udruzi i takvih drznika koji su ugrabili priliku da sve podsjete kako su mi dvaput dodijelili stipendiju za studij. Ako je to rezultat, bolje da mi nisu dali potporu... No veina je u udruzi bila na mojoj strani, hrabrili su me, obeali su ak da e kupiti knjigu. Tek sam kasnije shvatio: nekim je ljudima bilo teko kada bi ih neto vratilo u mjesta iz prolosti i prisililo ih da ponovno proive neka iskustva. Onoga trena kada sam to shvatio, vie se nisam ljutio. Uoi estodnevnog rata 1967. godine u udruzi je opet zavladalo stanje uzbune. Neki lanovi, koji se godinama 195 nisu oglasili ili su vrlo rijetko uzimali rije, sada su upozoravali da prijeti velika nesrea. No veina se nije slagala s njima. "To stoje bilo ne moe se usporediti s ovime sada", tvrdili su. "Sada imamo svoju vojsku koja e skriti neprijatelja." Mobiliziran sam u priuvni sastav, a u udruzi su se nadmetali tko e mi izraziti veu podrku. Ljudi su mi gurali novac u depove, a jedan od omraenijih lanova (djelomice zbog svoje krtosti) skinuo je s ruke svoj zlatni sat, pruio mi ga i rekao: "U moje ime i u ime cijele moje obitelji." Poslije sam doznao daje taj sat pripadao njegovu bratu koji je ubijen u Auschwitzu. Sada sam znao daje udruga moj dom. Rasplinule su se sve moje zamjerke i sitniavi prigovori, kao da ih nikada nije ni bilo. Osjetio sam toplinu i odanost tih ljudi i otiao sam u vojsku pun vjere u ivot. Razdoblje iekivanja, prije nego stoje rat uistinu poeo, bilo je dugo i teko. Kada sam dobio dopust i otiao posjetiti udrugu, primijetio sam da su se neke utvare ponovno pomolile iz sjene: opet se govorilo o mjestima koja se nisu spominjala godinama, o deportacijama, masovnim uhienjima, vlakovima i umama. Optimisti su uzalud nastojali odagnati duboko usaene strahove to su prizivali slike koje je bilo teko izbrisati. I oni snaniji morali su priznati da nemaju miran san. Neki su uporno ponavljali da smo za sve sami krivi, daje sve to zbog mana u naem karakteru. Ako je cijeli svijet protiv nas, tvrdili su, to sigurno znai da neko zlo ui u nama. Ni to to sada imamo svoju dravu i vojsku nije nam pomoglo da se popravimo. Po zavretku estodnevnoga rata zavladalo je ope oduevljenje; ljudi su priali o udima i o duhovnoj obnovi. Preivjeli iz Drugoga svjetskog rata koji se potom 196 obogatio u Americi doao je u Izrael i udruzi donirao veliku svotu novca za gradnju novog krila zgrade. Udruga je svojedobno zapoela s radom u staroj zgradi, u dvije prostorije s kuhinjicom, da bi se zatim proirila; sada su tu bile knjinica, itaonica, konferencijska dvorana, veliki foaje i kavana, u kojoj su se posluivali sendvii, juha i izvrsna kava. Dobre su godine za udrugu bile ezdesete. Tada su djelovale grupe za prouavanje Biblije i "Etiku Otaca", odravalo se mnogo predavanja na jidiu. Knjige su pristizale iz Amerike i Kanade, pa se fond knjinice ubrzano poveavao. Profesionalni bibliotekar iz Nacionalne knjinice doao je naega knjiniara poduiti novim klasifikacijskim metodama. Bivi profesor u idovskoj gimnaziji u Lavovu, na se knjiniar veselio svakoj novoj knjizi. Knjinica se ak mogla pohvaliti da posjeduje nekoliko vrijednih prvih izdanja u konom uvezu, i ona su postala ponos i naega knjiniara i cijele udruge. Nakon estodnevnoga rata stvorio se dojam, moda zbog prostornog irenja udruge, da je istonoeuropska idovska kultura tu nala svoj dom i da su osujeene namjere Neastivoga, dabogda mu ime bilo izbrisano iz povijesti. Poznati pjesnik S. napisao je pjesmu naslovljenu Kontinuitet, punu oduevljenja i zanosa. Jedne ju je veeri proitao naglas u kavani i svi su se prepoznali u tim stihovima. No bilo je i neugodnih iskustava, zloduha u liku dounika. Jedan je od njih poreznoj upravi proslijedio popis lanova koji trguju stranom valutom, zbog ega je pokrenuta istraga koja je uzdrmala udrugu. To je dovelo do svakovrsnih sumnjienja i unih rasprava. Na koncu je prst uperen u K-a, skromna i ugodna ovjeka, vlasnika male pozamenterije. On je tvrdio da nije ni u kakvoj vezi 197

s poreznom upravom, daje rije o zlobnoj i osvetoljubivoj kleveti te da e opaki huka i klevetnik morati odgovarati za svoje lane optube. Ti argumenti koje je navodio u vlastitu obranu nisu bili ni od kakve koristi; naprotiv, samo su jo vie podjarili neprijateljstvo prema njemu. Naposljetku je sazvana opa skuptina i K. je veinom glasova izbaen iz udruge. Po zavretku glasovanja K. je viknuo: "Morat ete polagati raune za ovo na drugom svijetu. Tamo nikome od vas nee biti oproteno." Dok je on jo vikao, u pola reenice prekinuo ga je uvar, koji gaje zgrabio i doslovce izbacio. Tmurno je razdoblje za udrugu nastupilo 1970-ih godina, i to ne samo zbog Jomkipurskog rata. Preminuli su neki od naih najuglednijih i najistaknutijih lanova, drugi su zavrili u udaljenim starakim domovima. Neko uvijek krcata, udruga je opustjela. Aktivnosti su se nastavile prema uobiajenom rasporedu, ak je pokrenut teaj ji-dia za mlade. No nije vie bilo nekadanjeg entuzijazma. Vie se nije govorilo o izdavanju novih knjiga, mjesenog ili tromjesenog asopisa. Ali bilo je zato puno prie o tome kako nove generacije ne znaju nita o holokaustu niti ele znati. Neki su optuivali sebe jer djeci nisu rekli jedino to su im doista trebali rei. No nemala skupina lanova suprotstavljala se pesimistima iz sve snage; zamjerali su im i krivili ih za irenje defetizma. Neposredno nakon Jomkipurskog rata pojavila se bojazan da e knjievnost na jidiu na koncu biti zauvijek izgubljena ako se ne prevede na hebrejski. Tako su dva lana udruge krenula na put Amerikom, Kanadom i Argentinom kako bi prikupili sredstva koja bi nam omoguila da angairamo skupinu prevodilaca i damo prevesti knjievna djela s naeg materinskog na jezik 198 vjenosti. Kampanja za prikupljanje novca postigla je tek djelomian uspjeh. Iz Amerike je 1974. doao glumac R. zajedno sa sestrom i dvoje neaka, takoer glumcima. Svi su se potrudili da se u udruzi odmah osjete kao kod kue. R. je znatno nadmaivao sve oko sebe i volio je svoje idove i njihov materinski jezik. U mladosti je vjerojatno glumio u poljskom teatru, a kasnije u amerikim kazalitima. Kazaline kue iz cijeloga svijeta oblijetale su oko njega, no on je ostao vjeran svom materinskom jeziku, sestri i neacima. Zajedno su putovali iz mjesta u mjesto i odravali predstave. Nakon rata njegova je privrenost korijenima poprimila gotovo fanatine razmjere: nastupao je samo u predstavama na jidiu. im su doli, R. i njegova obitelj postavili su Dyb-buk i druge kazaline klasike na jidiu. Osim to je bio izvrstan glumac, R. je bio i odlian govornik. Po njegovu miljenju, Amerika je bila zemlja lanih vrijednosti. Samo se u Izraelu idovska kultura mogla ponovno roditi. Na ope oduevljenje, njegove predstave nisu dolazili gledati samo stariji koji su preivjeli holokaust, nego i mladi ljudi. Nakon prve izvedbe, u udruzi se slavilo do kasno u no. Kavana je bila prepuna ljudi. Tih sam godina, 1970-ih, vodio munu borbu protiv sjeanja na djetinjstvo koja su sada izranjala nakon to su tako dugo ostala zakopana duboko u meni. Istodobno sam se borio i s formom romana. U tom sam razdoblju, izmeu ostaloga, napisao Vrijeme uda i Spaljeno svjetlom. Ulomke iz tih knjiga itao sam u udruzi naem knjiniaru, koji je dobro poznavao suvremenu knjievnost i imao je izvrstan osjeaj za rijei i njihove nijanse. Od njega sam nauio neto vano o razlici izmeu bitnog i sporednog. Na fakultetu se moe tota 199 nauiti, ali to nije kola pisanja. Pisac se razvija razgovorom sa samim sobom ili s duhovnim srodnim duama. Knjiniar me poznavao bolje nego ja samoga sebe. Znao je to me mui u tekstu prije nego to bih mu ja stigao pokazati o kojem se ulomku radi. Uvijek je znao prepoznati skrivene mane. udno, ali nikada nismo raspravljali o sadraju. On je vjerovao, ba kao i ja, da dua knjievnog djela poiva u izboru rijei, slaganju reenica, pripovijednom tijeku; ostalo dolazi samo po sebi. Ranih 1980-ih lanstvo udruge jo se vie prorijedilo. Nisu, meutim, prestale borbe za vlast, premda je bilo oito da je veterani nee moi jo dugo zadrati. Dolo je vrijeme da vodstvo preuzmu oni koji su za holokausta bili djeca. Ipak, stara je uprava uspjela objaviti dvije pozamane

monografije, a R-ova kazalina druina postavila je dvije nove predstave. No nad svime se nadvijalo rjeito negodovanje upravitelja kavane, koji je upozoravao daje dnevni utrak postao zanemariv i prijetio da e otii ako ne dobije subvencije. Veterani su ga podsjetili daje prethodnih godina kavana poslovala s takvom dobiti daje uspio sebi sagraditi prekrasnu kuu. On im je pak odgovorio daje kuu sagradio svojim rukama, ciglu po ciglu. Daje ovisio o novcu to gaje zaradio od kavane, jo bi ivio u kolibi. Potkraj 1980-ih bilo je ivo jo samo nekoliko lanova iz vremena osnivanja udruge i poelo se strahovati za sudbinu knjinice i za vrijedna izdanja pohranjena u njoj. Neki su lanovi predloili da se prostorije udruge pretvore u sinagogu, u kojoj bi se preko dana odravali i teajevi, no ateisti iz Bunda i ljeviari nisu za to htjeli ni uti i zaprijetili su da e se obratiti za pomo svojim prijateljima u inozemstvu. O tome su se vodile burne rasprave, da bi se naposljetku od svega odustalo. 200 Otprilike u to vrijeme upravni je odbor odluio podnijeti ostavku i izabrano je novo vodstvo. U novom upravnom odboru sjedili su ljudi koji su preivjeli holokaust kao djeca i zato nisu pamtili mnogo toga. Nisu se sjeali ni vlastitih roditelja. Po dolasku u Izrael izbjegavali su udrugu, ak su joj se i rugali, ali kada su odrasli shvatili su da joj pripadaju, premda su za rata bili djeca i mnogih se stvari nisu sjeali. Sveanost primopredaje dunosti bila je vrlo emotivna: oito na rubu suza, dva su lana stare uprave govorila o mjestu koje je udruga kao drugi dom zauzela u njihovu i u ivotu svih svojih lanova, o aktivnostima koje su tamo organizirane u proteklih etrdeset godina i o onome to su htjeli ali nisu uspjeli ostvariti. Novo vodstvo bilo je suzdranije i govori su im bili krai. Jedan od novoizabranih ipak je otkrio daje imao samo tri godine kada je izbio rat. Roditelji su ga ostavili u samostanu i ondje je odrastao. Bio je jedino dijete u samostanu, pa se godinama bojao da e zauvijek ostati patuljak. Opatice su ga uvjeravale da e narasti i izgledati kao i svi drugi, no to nije ublailo njegove strahove. "Ne sjeam se svojih roditelja", dodao je, "niti svoje rodne kue. Da nadstojnica samostana nije zapisala imena mojih roditelja, ni to ne bih znao." Zakljuio je neobinom primjedbom: "Poslije rata pronali su me ortodoksni idovi, odveli me iz samostana i doveli me u Izrael. Ne elim ni o kome runo govoriti, ali rei u samo to da moj ivot meu njima nije bio sretan." U dvorani je zavladala mukla tiina; svi smo osjetili daje u njegovu ivotu dolo do tekog potresa kada su ga odveli iz samostana i da ta rana nije nikada zacijeljela. Novoj upravi nije bilo lako. Veterani su stalno nastojali potkopati sve njihove napore, na svakoj skuptini imali 201 su svoje protuprijedloge, upozoravali na pogreke, tvrdili da u novom odboru ne sjede prave rtve holokausta jer su tada bili djeca, a budui da se djeca ne sjeaju, to je kao da nisu ni bili tamo. Nova je uprava bila spremna ponuditi ostavku, ali kome? Aktivnosti u udruzi bilo je sve manje. Glumac R. i njegova kazalina druina doli su u sukob s izraelskim Ministarstvom kulture i vratili su se u Ameriku - ali prije toga uspjeli su izazvati skandal. Javno su Izrael nazvali "prostakom i nekulturnom zemljom koja prodire vlastiti narod". Novoj je upravi sluilo na ast to nastoji udruzi udahnuti nov ivot. Organizirani su susreti kolaraca s veteranima koji su im priali o svojim ratnim iskustvima. Udrugu je posjetilo ak i nekoliko skupina turista iz inozemstva. Upravitelj kavane opet je zaprijetio da e zatvoriti ako ne dobije nekakve subvencije. Upravni gaje odbor umirio pozamanom svotom. No unato svim tim naporima i novanim prilozima koji su i dalje pristizali, dugovi su se gomilali: trokovi su bili vei od prihoda. Koncem 1980-ih, premda ne velikom veinom glasova, lanstvo je odluilo prodati zgradu jeivi Shaarei Hessed te tim novcem podmiriti sve nagomilane dugove. Ako neto ostane, bit e uloeno u objavljivanje monografija i komemorativnih izdanja. Tako je okonao ivot udruge Novi ivot. Bilo je onih koji su upravnom odboru estitali na sklopljenom poslu, ali i onih koji su se bez mnogo uvijanja obruili na njih. Odbor se pobrinuo, a to je bilo zajameno i ugovorom, da knjinica i dvorana u kojoj se nalazi

zbirka judaike ostanu zatvorene dok ne odluimo to emo s njima. Dogovoreno je takoer da novi vlasnici ne skidaju ploice s imenima donatora i da u predvorju uvijek gori svijea za 202 due pokojnika. Dogovor nije odmah postignut, bilo je spornih toaka i predomiljanja s obje strane, no ugovor je na koncu potpisan. Otkako je udruga zatvorena, izbjegavam ulicu u kojoj se nalazila. Mislim da dio mene jo ivi tamo. Jedan od veterana iz udruge, s kojim sam rado igrao ah i volio sluati njegove prie o ratnim iskustvima, rekao je: "Bolje jeiva nego biljarnica. U jeivi se barem mole i gutaju stare knjige." Nisam shvaao je li to prigovor ili utjeha. Kada je udruga zatvorena, izgubio sam dom. No jo odravam veze s nekolicinom lanova. Neki mi piu duga pisma i dijelom su to monolozi, dijelom osvrti na moje knjige i, naravno, gomila savjeta, no to se ne moe usporediti s veerima koje smo provodili igrajui ah ili poker. Ve bi tijekom jedne partije postalo jasno mnogo toga: tko je poten, tko vara, tko je plemenit, a tko obian licemjer. Mnoge sam sate nad ahovskom ploom proveo s Hir-shom Langom, jednim od najugodnijih ljudi u udruzi. Taj je iskusni ahist svakoj partiji pristupao sa strau. Hirsh je bio bezazlen poput djeteta, ali za ahovskom je ploom bio pravi arobnjak. Njegove partije blistale su otroumnim manevrima, inovacijama i iznenaenjima. Igrao je katkada simultanke sa sedam ili osam protivnika - i, naravno, pobjeivao. A kada bi pobijedio, licem bi mu preletio srameljiv, gotovo djeaki osmijeh. Njegova osobnost i karakter dolazili su do izraaja samo kada je igrao ah. Nije se snalazio s rijeima i svaki put kad bi mu se netko obratio, on se crvenio, zamuckivao i s velikom bi mukom uspio istisnuti iz sebe nekoliko rijei. Nakon zatvaranja udruge, kad god bih sluajno sreo Hirsha na ulici, pozvao bih ga na kavu. Stalno je nosio sa sobom malu plou i figure te bi odmah predloio da 203 odigramo partiju. Nikada nije bio bahat i nikada nije izigravao velemajstora. Za vrijeme partije drao se rukama za glavu i lagano je zibao, zamiljen kao da ste mu ba vi najopasniji izaziva. No znali ste da to zapravo ini radi vas, da pokae da cijeni va trud. to se pak njega tie, on se uope nije trebao truditi. Ljudi se prema Hirshu nisu odnosili s potovanjem. Zaraivao je za ivot kao knjigovoa, ispunjavao je godinje porezne prijave. Radio je svoj posao profesionalno, asno i pouzdano, no sve te iznimne kvalitete nisu mu donijele i veliku zaradu. Varali su ga ili mu nisu plaali na vrijeme, a on, onako dobroudan, nije im htio biti za vratom. ivio je u sobiku pokraj starog autobusnog kolodvora. Posljednjih godina, premda mu se financijska situacija popravila, Hirsh je postao jo osamljeniji. To se odrazilo i u njegovom izgledu, pogrbio se i djelovao je zaputeno. Upitao sam ga jednom je li ikada poslije opet posjetio udrugu. "Ne", odgovorio je plaho. "A zato ne?" pitao sam. "to u tamo?" odvratio je. Hirsh je potjecao iz dobro asimilirane obitelji i kad god bi ga netko upitao neto stoje imalo veze sa idovstvom, on se crvenio i nekao, da bi naposljetku promucao daje njemu to nepoznat teritorij. Povremeno bi skupio hrabrost da me pita za neki obiaj ili micvu, no to je uvijek zvualo kao da pita neto zabranjeno. ini mi se ponekad da sva moja djela ne vuku korijene iz roditeljskog doma niti iz rata, nego iz godina i godina ispijanja kave i uivanja u duhanu u udruzi. Radost koju sam iskusio kada je bila na vrhuncu i bol koja me proela 204 kada je propala - ti su osjeaji jo uvijek i te kako ivi u meni. Svaki je od lanova udruge nosio u sebi breme dvostrukog, a katkad i trostrukog ivota. Posudio sam poneto iz svakoga od njihovih ivota. U udruzi je bilo svakakvih ljudi: debelih i mravih, visokih i niskih. Hir-sh Lang bio je za glavu vii od svih, no njegova mu visina nije donijela nikakvu nadmo. Hodao je pogrbljeno, kao da se trudi da ne bude vii od ostalih. Zamjenik predsjednika udruge, takoer visok ovjek, iskoritavao je naprotiv svoju visinu, i to bez iznimke, kako bi dominirao nad svima i kako bi

njegova uvijek bila zadnja. lanovi udruge s kojima sam bio blizak itali su moje tekstove i od njih sam uo vrlo pronicave komentare. Bilo je u udruzi i iskusnih pokeraa, meu njima poslovnih ljudi koji su rutinski sklapali tajne poslove vrijedne tisue i tisue dolara. Bili su to sposobni poduzetnici, koji su svoj posao uzdigli na razinu umjetnosti, usput gomilajui bogatstvo. A bilo je u udruzi i bahatih, dvolinih i ispraznih tipova, na koje rat i njegovi uasi uope nisu utjecali i koji bi rekli, u inat svima i svemu: "Neemo se mi promijeniti. Tako smo ivjeli prije i takvi emo uvijek biti." Bilo je i utljivih, takvih koji bi jedva prozborili rije. Para iz vrue alice kave i oblak dima cigarete obavijali su nas godinama i doveli nas tu gdje smo danas.