Amel Alić

Kulturalno osjetljivo putovanje

koordinatama obiteljskog odgoja

Apstrakt
Jubilej akademkinje Adile Pašalić-Kreso bio je prilika da
se napravi osvrt i na njezin doprinos razvoju studija porodice/
obitelji i interkulturalnog odgoja i obrazovanja. U ovom kratkom
pregledu apostrofirani su samo neki najznačajniji doprinosi, koji su
po sudu autora bili važni, ne samo zbog utemeljenja ovih predmeta
na studiju pedagogije već i zbog utjecaja na generacije studenata
koji su nastavili istraživati i živjeti porodicu i interkulturalnost.
Studirati i učiti od akademkinje Pašalić-Kreso značilo je gledati
kroz široko otvorene prozore ka drugim srodnim, bliskim, ali i
udaljenim znanostima i ne biti zatvoren u skafander znanstvene i
ljudske autističnosti, ili zatočen unutar gabarita krutih disciplinarnih
omeđenosti. Utemeljujući studij obitelji, profesorica Adila Pašalić-
Kreso zapravo je zaslužna što je kroz predmet Obiteljska pedagogija
sve vezano za studij obitelji sistematizirala i kategorizirala.

Ključne riječi: porodica/obitelj, multikulturalnost, interkulturalnost

K ao što o čovjeku jednog vremena i kulture možemo suditi na

temelju razumijevanja stanja, formi, funkcija i interakcije u
obitelji, tako i stanje i dominantna obilježja jedne obitelji govore o
čovjeku tog vremena i te kulture. Budući da su knjige i istraživanja
među najboljim svjedočanstvima o jednom vremenu, kulturi,
čovjeku, tako bi i cjelokupni opus skoncentriran oko doprinosa
razvoju obiteljske pedagogije akademkinje Pašalić-Kreso mogao
biti nezaobilazan prilog razumijevanju obitelji na ovim prostorima,
ali i doprinos razumijevanju procesa izrastanja i razvoja jedne

57
Amel Alić

od najvažnijih pedagoških i pedagogijskih disciplina kod nas –

obiteljske pedagogije.

Treba razumijevati kontekst, vrijeme i mjesto u kojem nastaju

prve knjige, stručni radovi i istraživanja akademkinje Pašalić-Kreso,
koja se po svojoj tematici vežu za obiteljsku pedagogiju – radi se o
sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, vremenu
dominacije medicinskog modela i teorijsko-praktičnih koncepata, koji
naglašavaju linearni kauzalitet i strukturalna obilježja pri utvrđivanju
obiteljske funkcionalnosti. Tokom tih decenija na Zapadu su se tek
afirmirale ideje koje su preferirale višestruki i sistemski u odnosu na
linearni kauzalitet, te socijalni u odnosu na medicinski model. Naime,
razvoj sistemske teorije, a posebno strukturalnog modela, pratio
je historiju razvoja ideje koja će biti aktuelna tokom druge polovine
dvadesetog stoljeća, a koju je obilježilo udaljavanje od tradicionalnog,
linearnog razumijevanja uzročnosti (tzv. „efekat bilijarskih kugli“),
prema kojem se shema utjecaj – posljedica tumačila neposrednim
prenosom stanja s jedne na drugu osobu. Napuštanje linearnog
kauzaliteta u pogledu tumačenja obiteljskih stanja afirmiralo se
postupno od Drugog svjetskog rata sve do sedamdesetih i osamdesetih
godina prošloga stoljeća, prolazeći kroz fazu naglašavanja sheme
višestruke uzročnosti. To su vrijeme obilježili potrošenost i zamor, do
tada dominirajućih paradigmi pozitivizma, medicinsko-psihologijskih
i linearno-normativnih interpretacija u društvenim znanostima,
koje su akcenat stavljale na patologiju i pasivnu poziciju klijenta u
terapijskom i savjetodavnom radu. Doba je to i ideoloških sučeljavanja
potaknutih barijerama hladnoblokovske podjele u kojima je znanost
imala centralnu ulogu. Naknadnu potvrdu i afirmaciju saznanja
da članovi obitelji predstavljaju dijelove jedinstvenog i unikatnog
sistema, te da dijelovi sistema ne funkcioniraju samo na temelju svoje
„prirode“, već s obzirom na njihovu poziciju u mreži odnosa, čekalo je
generaciju znanstvenika koja će obiteljski sistem promatrati kao cjelinu
u kojoj se određeni problemi i izazovi mogu promatrati i pozitivno,
naglašavajući kompetentnosti, kapitale, snage, specifičnost raznolikih

58
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

iskustava, kulturalnih konteksta, a ne samo kroz prizmu prisutnih i

zatečenih slabosti i patologija. Takva saznanja počivala su na dokazima
da se pojedinac koji je prošao uspješno stručni tretman vraća starim
obrascima ponašanja nakon vraćanja primarnom socijalnom jezgru.
Dakle, bilo je neophodno promijeniti cijeli sistem uvjerenja o tome
kako obitelj kao cjelina djeluje na pojedinca i obratno. Ovakve stavove
profesorica Pašalić-Kreso zastupala je već sedamdesetih godina, što je
predstavljalo svojevrsni novum na ovim prostorima.

Potvrdu tačnosti ove

tvrdnje moguće je naći već u
istraživačkom projektu Porodica
kao značajni činilac ostvarivanja
osnovnoškolske obaveze, koja je u
formi djelimično izmijenjene i
dopunjene studije objavljena
1979. godine pod naslovom
Problemi osnovnog vaspitanja i
obrazovanja i porodica. Provodeći
istraživanje u osnovnim školama
u 20-ak općina tadašnje SR
BiH, njezin je interes
prvenstveno bio usmjeren na
identificiranje onih oblika
porodičnih uticaja koji se
javljaju kao kočnice, odnosno podsticajni elementi u razvoju osnovnog
školstva, a s obzirom na cilj istraživanja koji je glasio: uticaj stavova
roditelja prema obrazovanju na školovanje njihove djece. Formulirajući
teorijski model stavova roditelja prema obrazovanju, profesorica
Pašalić-Kreso stavove roditelja prema obrazovanju razmatra u
kontekstu razgranate mreže brojnih specifičnih uvjeta u kojima se
porodica trajno ili privremeno nalazi, ne gubeći iz vida ništa što bi u
kasnijim teorijskim i istraživačkim postupcima pripadalo bioekološkom
modelu ljudskog razvoja: zanimanje roditelja, obrazovanje roditelja,

59
Amel Alić

regionalna pripadnost, informiranost roditelja, pedagoška atmosfera u

porodici, društveno-politička participacija, socioekonomski status
porodice, udaljenost škole od kuće, stepen žrtvovanja za školovanje
djeteta, nivo lične aspiracije roditelja i prema školovanju djeteta, interes
roditelja za školu, ravnopravno tretiranje muške i ženske djece u
školovanju, uspjeh djeteta u školi, pravilan izbor zanimanja i srednje
škole i saglasnost roditelja i djeteta oko toga, napuštanje redovnog
školovanja. U ovom istraživanju Pašalić-Kreso primjećuje kako stav
prema obrazovanju nije moguće promatrati kao izoliranu pojavu,
nezavisnu od uvjeta u kojima se nalazi porodica, te da njezin rad može
ponuditi nešto vrijedno i značajno samo ukoliko bude uspjela izdvojiti
one specifične faktore koji imaju najjači intenzitet djelovanja na stavove.
Pri tome, temeljne odrednice obiteljskog života i odgoja ne postavlja
hijerarhijski, nego slijedi model višestruke uzročnosti, a rezultati koji su
proistekli iz ovog istraživanja u potpunosti slijede logiku socijalnog, a
ne u to vrijeme dominantnog medicinskog modela. Pretpostavljajući
značaj tzv. „treće sile“, pozivajući se na fenomen „famillies educogenes“
(francuski termin koji se tada tek afirmirao), te razvijajući model
višestruke uzročnosti, Pašalić-Kreso je zapravo koncipirala istraživanje
porodice/obitelji kroz prizmu sistemske teorije, odnosno bioekološkog
modela, premda se to tada nije eksplicitno na taj način objašnjavalo
(radi se o promišljanjima znanstvenice koja je savremenica Urie
Bronfenbrennera, sa čijim stavovima znanstvena javnost, bar na ovim
prostorima, još nije bila dovoljno ili nikako upoznata). Ovo je ujedno
bio i putokaz za napuštanje razumijevanja porodičnih stanja i odnosa
zasnovan na modelu linearnog kauzaliteta, uvod u razumijevanje
modela višestruke uzročnosti, te nešto što će tek godinama kasnije biti
poznato kao model sistemskog kauzaliteta.

60
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

Prema Thomasu Kuhnu,

izrastanje nove znanstvene
paradigme na sociološkoj razini
određeno je onim što je
zajedničko članovima znanstvene
zajednice, a to su: slično
obrazovanje koje se pretežno
temelji na jednakoj stručnoj
literaturi, uska komunikacija
unutar dotične znanstvene
zajednice, podudarna mišljenja o
nizu tema, te problemi u
komunikaciji s ostalim grupama
znanstvenika. Pašalić-Kreso na
naučno-teorijskoj razini uvodi
cijeli sistem novih simboličkih
generalizacija, modela i analogija
koji počivaju na snažnim uvjerenjima, te brojne ogledne primjere
(konkretna rješenja problema koje je grupa znanstvenika priznala kao
paradigmatične), čime se otvara ne samo zasebno polje znanstvenog
interesovanja već nudi i zaokružen i koherentan sistem teorija i
metodoloških pravaca istraživanja. Pažljiva analiza odabranih autora i
literature kojom se akademkinja Pašalić-Kreso još sedamdesetih i
osamdesetih godina koristila, bogato internacionalo iskustvo (studijski
programi, gostujuća predavanja), saradnja sa drugim znanstvenicima iz
eks-Jugoslavije i svijeta, te radovi objavljeni na svjetskim jezicima
(engleski, francuski, perzijski), mogu poslužiti kao prilog tezi da je kroz
njezine znanstvene doprinose na ovim prostorima izrastala jedna
potpuno nova paradigma.

To što je paradigmatsko nije vezano samo za djelovanje izvan

ideološki oivičenih nazora, već je prepoznatljivo i u upotrebi jezika,
načina pisanja i sveukupnog akademskog ponašanja.

61
Amel Alić

Opredjeljujući se početkom dvijehiljaditih za termin „obitelj“

u odnosu na „porodica“, profesorica Pašalić-Kreso proširila je
značenja i razumijevanja termina obitelj smatrajući da taj termin
nudi veći stupanj pojmovne sveobuhvatnosti, pa i veći stupanj
strukovne i znanstvene korektnosti, te da u tom smislu, u kontekstu
svakodnevnice i unikatnosti jedne obitelji, termini porodica i obitelj
nisu sinonimi. Time je obogatila pedagoški registar pojmova, kao i
nova razumijevanja i uvažavanje različitih konteksta života porodice
i obitelji s jedne strane, a s druge strane, takvim pristupom napravila
je finu sintezu i most između tri magistralna usmjerenja istraživanja
porodice i obitelji: usmjerenost na istraživanje ponašanja, istraživanje
konteksta i usmjerenost na istraživanje sistema vrijednosti. Usuđujem
se primijetiti da je na taj način dodatno pedagogizirala termine
porodica i obitelj, učinila ih osjetljivijim za definiranje obitelji kao
unikatnog i neponovljivog sistema, te tako semantički naglasila
preferiranje sistemskog u odnosu na linearni kauzalitet u istraživanju
porodice i obitelji.

Potvrdu za takva stajališta

moguće je naći u knjigama
Roditelji prvi učitelji i Rano učenje
– ili učenje u funkciji uvećanja
kapaciteta mozga, u kojima,
pozivajući se na obilje istraživanja
i praveći most između znanosti o
odgoju i neuroznanosti,
argumentirano podsjeća koliki je
značaj obitelji kao razvojno
stimulativne sredine i najranijeg
životnog doba svake osobe.

Ovakvo opredjeljenje
ujedno je doprinijelo jednakom
uvažavanju i tri pravca definiranja

62
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

porodice i obitelji, a koja su u savremenoj literaturi uglavnom bila

grupirana s obzirom na akcentiranje porodične i obiteljske forme,
funkcija i interakcije. Po mom sudu, ovakva stajališta ugrađena
su u same temelje ideje iz koje je proisteklo njezino životno djelo
– Koordinate obiteljskog odgoja. Na tragu prethodnih doprinosa i
insistiranja na modelu višestruke uzročnosti, temeljne odrednice
uspješnog obiteljskog života u ovoj knjizi Pašalić-Kreso ne istražuje
hijerarhijski, već sistemski, konačno zaokružujući model koji je od
samog početka zagovarala. Koordinate obiteljskog odgoja su, kako
sama autorica ističe, metaanalitička studija, koja na neponovljivo
sveobuhvatan način čitateljima nudi uvid u sva najrelevantnija i
najrecentnija saznanja o obitelji, te uz prethodne knjige zaokružuje
cijelu enciklopediju registra pojmova neophodnih za proučavanje
obiteljske pedagogije.

Uvažavajući činjenicu da
je obitelj nezamjenljiva, ali i
unikatna, akademkinja Pašalić-
Kreso svim temama vezanim za
obitelj pristupa u maniru
kulturalno osjetljivog istraživača i
stručnjaka, uvažavajući
specifičnosti i vrijednosti tradicije,
osobe koja ne potpada pod
utjecaje rastućeg trenda
ultrarelativizanja vrijednosnih
sistema. Pristupajući na takav
način aktualnim izazovima u
kojima se zatekla obitelj,
profesorica Pašalić-Kreso ne nudi
instant rješenja, niti ulazi u
prostor prisvajanja ambivalentnosti. I takva vrsta znanstvene i ljudske
osjetljivosti doprinijela je da način na koji piše i govori o obitelji
nemaju ništa propovjedničko ni prosvjetiteljsko, niti u maniru instant

63
Amel Alić

stručnjaka nudi gotova rješenja i preporuke. Ona, zapravo, mnogo više

potiče samog čitatelja i istraživača na otkrivanje osobnih i unikatnih
puteva dosezanja ideala kvalitetnog obiteljskog života jasno
skoncentriranog oko nekoliko izvora životnih kapitala koje je moguće
pratiti unutar koordinatnog sistema bračnih, roditeljsko-dječijih
odnosa, te individualnih, bračnih i porodičnih razvojnih ciklusa.
Jednako uvažavanje normativnog i interpretativnog u njezinom opusu
porodilo je još jednu znanstvenu uravnoteženost: uvažavajući
blagotvoran učinak tradicionalnog, nerijetko metafizičkog i empirijski
teško uhvatljivog, Pašalić-Kreso svoje znanstveno ruho tka nitima
uvažavanja raznolikosti obiteljskih formi, dopušta da postoje paralelni i
fragmentirani svjetovi (neuhvatljivi okom vanjskog promatrača), da
svaka obitelj ima svoju autopoeziju, unikatna je, neponovljiva, ne daje
gotova rješenja, recepte ili savjete, već afirmira ideju da članovi obitelji
sami trebaju nizom uvida pronaći osobne snage da odgonetnu
zagonetke koje sa sobom donosi život u obitelji. Uvažavanje
promijenjenog konteksta življenja obitelji, koji su sa sobom donijeli
procesi standardizacije, sinhronizacije, maksimalizacije i koncentracije
društava, centralizacije ekonomije ili izrastanje novih paralenih centara
moći, a posljedično detradicionalizacije i decentralizacije obitelji,
Pašalić-Kreso je predstavilo kao autoricu koja pristupa obitelji na
postmodernistički način.

Koncept uvažavanja raznolikosti obiteljskih formi, autopoesisa,

ekvifinalnosti, dopuštanja da jedna obitelj u gabaritima svoje fizičke i
metafizičke unikatnosti i nebrojenim utjecajima okolinskih faktora,
različitim putevima može doći do ostvarenja obiteljskih ciljeva, te
preporučivanje opreza pri bilo kakvoj tipologizaciji osoba i obitelji
(kao što je slučaj sa roditeljskim stilovima u različitim kulturalnim
kontekstima, naprimjer), profesoricu Pašalić-Kreso ne samo da
uvrštavaju u red prvih autora na ovim prostorima koji obitelji
pristupaju na postmodernistički već i na kulturalno osjetljiv način.

64
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

Protiveći se prosudbama
o funkcionalnosti obitelji
utemeljenim na njezinim
strukturalnim obilježjima,
usmjeravajući svoj znanstveni
interes na procese, afirmirajući
ideje identificiranja društvenih
nejednakosti i ukidanja
nejednakosti u odgoju i
obrazovanju (knjiga Nejednakosti
u vaspitanju i obrazovanju mladih,
te brojna istraživanja i stručni
radovi na ovu temu), profesorica
Pašalić-Kreso ujedno je i trasirala
generacijama mladih kolegica i
kolega puteve istraživanja obitelji,
obrazovnog sistema i društva u
cjelini. Uvidima u njezin
znanstveni opus imamo priliku naučiti da se obitelji i čovjeku
generalno ne može pristupati na temelju kataloga uputstava ili
idealno-tipskih formi, te da se obitelj(i) može/mogu razumijevati
isključivo razumijevanjem unikatnosti procesa. A to je ujedno bila i
preporuka da obitelj nužno zahtijeva studij.

S obzirom na bogatstvo ideja i informacija, te umješnosti da se

teorijski koncepti pretoče u praktičnu uputu, dilemu da li je profesorica
Pašalić-Kreso utemeljila i razvijala porodičnu pedagogiju ili pedagogiju
porodice razrješava sintagma „family studies“, kako bi se taj predmet
inače nazivao na svim studijima sličnog usmjerenja na engleskom
govornom području. Ovakav nazivnik za doprinose u pravcu
istraživanja porodice i obitelji potkrepljuje činjenica da se profesorica,
u nastojanju da obuhvati sve ono što je relevantno za prostor porodice
i obitelji, koristi svim saznanjima koja predstavljaju doprinos srodnih
društvenih i humanističkih, ali i prirodnih znanosti, prelazeći preko

65
Amel Alić

gabarita onoga što bi se u nekim nefleksibilnim kategorizacijama

svodilo isključivo na znanost o odgoju. Za tako sveobuhvatan i
širok zahvat bila su neophodna znanja i kompetentnosti koje su
generacije mladih studenata i studentica uveli u prostor antropologije,
kulturalnih studija, psihologije, neuroznanosti, politologije, sociologije,
a ne samo studija pedagogije. Pristupajući studiju obitelji na ovaj
način, profesorica ujedno donosi i cijeli niz potpuno novih tema i
znanstvenih saznanja o kojima se na ovim prostorima nije mnogo
znalo, ili su bile potpuno nepoznate.

Zato je ovdje nužno boldirati konstataciju kako je studirati i učiti

od akademkinje Pašalić-Kreso značilo gledati kroz široko otvorene
prozore ka drugim srodnim, bliskim, ali i udaljenim znanostima i ne
biti zatvoren u skafander znanstvene i ljudske autističnosti, ili zatočen
unutar gabarita krutih disciplinarnih omeđenosti. To je, zapravo, bio i
ključni preduvjet da bi se studiralo. Na ovaj način, utemeljujući studij
obitelji, profesorica Adila Pašalić-Kreso zapravo je zaslužna što je kroz
predmet Obiteljska pedagogija sve vezano za studij obitelji i porodice
sistematizirala i kategorizirala. Snaga i autentičnost svake izgovorene
i zapisane riječi u ovom procesu sistematizacije i kategorizacije
studija obitelji morali su počivati na življenju i svjedočenju vlastitim
primjerom onoga što je rečeno i napisano.

Predmetom posebne analize trebali bi biti i brojni radovi

koji tretiraju obitelj i interkulturalnost, a koje je objavljivala u
domaćim i inostranim časopisima i zbornicima. Istraživanja i osvrti
o posljedicama ratom opustošene i duboko podijeljenje Bosne
i Hercegovine, te mogućnosti prevazilaženja etno-nacionalnih
podjela, posebno u obrazovnom sistemu, poput: The War and Postwar
Impact on the Educational System of Bosnia and Herzegovina (2008),
Interkulturalni dijalog svjetskih stručnjaka za obrazovanje (2007), Koraci
ka internacionalizaciji obrazovanja u Bosni i Hercegovini (2005), The
Virus of Division: Its Permutations and Persistance in Education Sector
(2004), Bogatstvo koje treba njegovati – multietnički i multikulturalni

66
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

odgoj nasuprot getoizaciji (2000), Multietnički i multikulturalni odgoj

u sistemu obrazovanja Bosne i Hercegovine (1998), imali su i imaju i
svoje internacionalne odjeke. Istovremeno, u širokom vremenskom
rasponu od preko četiri decenije objavila je brojne stručne i istraživačke
radove, koji uz spomenute knjige znanstvenu javnost upoznaju sa
potpuno novim pristupima i mogućnostima istraživanja obitelji:
Značaj porodičnih uslova za razvoj djeteta (1978), Majčinstvo –
očinstvo ili roditeljstvo (1998), Prepoznavanje odgojne funkcionalnosti
i disfunkcionalnosti obitelji (2006), Failure of Parenting – Failure of
Childhood (1998), Kako osnažiti savremenu porodicu (2012), Roditelji
kao partneri u obrazovanju (2005), Jačanjem komunikacijskog trougla:
škola – obitelj – lokalna zajednica do uspješnijeg rješavanja konflikata
u školi (2003), Obilježja kohezivnosti i kompetentnosti porodičnog
sistema u međugeneracijskom djelovanju (2017) itd. To su samo neki od
objavljenih tekstova koji tretiraju obitelj i roditeljstvo.

Da bi svima koji su za doprinos akademkinje Pašalić-Kreso

zainteresirani (ili bi tek to mogli postati) bilo do kraja jasno o kakvim
se razmjerama znanstvenog i ljudskog utjecaja radi, poslužit ću se
jednim slikovitim primjerom.

Za uvođenje u neku znanstvenu disciplinu možemo iskoristiti

primjer kuće ili stambenog prostora: svaku kuću ili dom za
stanovanje možemo vidjeti izvana, formirajući generalnu predstavu
o prostoru koji se izdiže iz tlocrta, rasporeda prostorija, njihove
veličine, namjene svake posebno, osvijetljenosti i mogućnosti
kretanja. Vremensko-prostorna konfiguracijska obilježja doma
postaju konkretnija i jasnija tek kada nam neko otvori vrata i
uvede nas u unutrašnjost prostora o kojem smo zaključke izvodili
na temelju vanjske veličine objekta i fasade. Onaj koji nas uvede u
unutrašnje prostorije upoznaje nas sa svakom prostorijom, njihovom
namjenom, pokućstvom, ukućanima... Kao goste, domaćin će nas
počastiti, a od stepena bliskosti zavisit će koliko ćemo se zadržati,
koliko često se vraćati i posjećivati taj prostor, pa se može desiti da

67
Amel Alić

nakon nekog vremena ta kuća prestaje biti samo objekat izgrađen na

temelju arhitektonskih crteža, već mnogo više prostor intelektualnih,
emocionalnih, voljnih, socijalnih i svakovrsnih simboličkih zbivanja.
Taj humani sadržaj tada postaje suština onoga bez čega zidani objekt
ne bi imao smisla. Ono zbog čega se s radošću uvijek vraćamo tom
domu, koji nije više puki građevinski objekt, jesu ljudi koji žive u tom
prostoru i ispunjavaju ga svim tim značenjima i vrijednostima. To je
ključni preduvjet da se počnemo osjećati „kao kod kuće“.

Ono što je profesorica Adila Pašalić-Kreso, prenoseći znanje na

generacije mladih, nastojala (i u velikom broju slučajeva uspjela), po
mom mišljenju, moglo bi se uporediti s prethodnim primjerom.

Prvi, apstraktni i nejasni dojam o tome šta je znanost, a u slučaju

ovog osvrta, šta je obiteljska/porodična pedagogija, Pašalić-Kreso je
znalački pretakala u konkretno znanje i iskustvo uvodeći i provodeći
svoje studente u/kroz razumijevanje jednog kompleksnog zdanja
ispunjenog nebrojenim značenjima, vrijednostima i svrhama, da bi se
na koncu tog odgojno-obrazovnog putovanja osjećali „kao kod kuće“.

Poslijeratne generacije studentica i studenata Odsjeka za

pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu imale su sreću da
budu gosti u znanstvenom domu jedne zrele i tada već etablirane
znanstvenice. U tom znanstvenom domu koji je počivao na čvrstim
temeljima sve je bilo na svom mjestu – ni viška, ni manjka – nego baš
svega koliko je optimalno trebalo biti. Višedecenijsko iskustvo rada
na Univerzitetu sa studentima, učešća u brojnim internacionalnim
projektima, saradnje sa stručnjacima iz iste, bliskih, udaljenih
znanstvenih područja itd. – sve se to skoncentriralo u ličnost jedne
znanstvene prvakinje, znanstvenog domaćina, kod koje smo se svi
osjećali kao „kod kuće“.

Uvodeći nas i upoznajući nas s obiteljskom pedagogijom,

profesorica Pašalić-Kreso otvorila je beskrajni prostor znanja i

68
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

značenja učeći nas da taj proces nije moguć bez kulturalno osjetljivog
razumijevanja procesa koji čine neponovljivo i unikatno biće jedne
obitelji. Upravo iz tog razloga njezin doprinos ne može nikako biti
razmatran samo u okvirima razvoja jedne discipline, već kroz razvoj
čitavih generacija studenata zaljubljenih u studij i znanost, posebno u
studij obitelji.

Literatura
Pašalić-Kreso, A. (2012). Koordinate obiteljskog odgoja: prilog sistemskom pristupu
razumijevanja obitelji i obiteljskog odgoja, 2. dopunjeno izdanje. Sarajevo: Filozofski
fakultet i Dobra knjiga.

Pašalić-Kreso, A. (2004). Koordinate obiteljskog odgoja: prilog sistemskom pristupu

razumijevanja obitelji i obiteljskog odgoja, 1. izd. Sarajevo: Filozofski fakultet i Jež.

Pašalić-Kreso, A. (2000). Rano učenje ili učenje u funkciji uvećavanja kapaciteta mozga.
Sarajevo: Centar za obuku i obrazovne inicijative Step by Step, Sarajevo.

Pašalić-Kreso, A. (1999). Roditelji prvi učitelji. Sarajevo: Centar za obuku i obrazovne

inicijative Step by Step, Sarajevo.

Pašalić-Kreso, A. (1986). Nejednakosti u vaspitanju i obrazovanju mladih. Sarajevo:

Veselin Masleša.

Kreso, A. (1979). Problemi osnovnog vaspitanja obrazovanja i porodica. Sarajevo:

Fakultet političkih nauka.

Pašalić-Kreso, A. (2017). „Obrazovanost stanovništva u Bosni i Hercegovini, Bosna

i Hercegovina između najviše stope nepismenosti i najnižeg nivoa obrazovanosti“,
U: Cvitković, I. (ur.) Demografske i etničke promjene u BiH, ANUBiH, Blicdruk d.o.o.
Sarajevo, 2017.

Pašalić-Kreso, A. (2016). „Pravimo iskorake učeći jedni od drugih“, U: Pašalić-Kreso,

A., Ka novim iskoracima u odgoju i obrazovanju, Zbornik radova znanstveno-stručne
međunarodne konferencije u organizaciji Odsjeka za pedagogiju Filozofskog
fakulteta UNSA, godina 1, broj 1, (On-line) str. 14-29.

69
Amel Alić

Pašalić-Kreso, A. (2012). „Nauka za predškolski odgoj, predškolski odgoj za nauku“.

U: (ur. Hašima Ćurak) Kvalitet predškolskog odgoja i obrazovanja u Bosni i Hercegovini,
Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, Sarajevo.

Pašalić-Kreso, A. (2006). „Prepoznavanje odgojne funkcionalnosti i

disfunkcionalnosti obitelji“. U: (ur. Nerzuk Ćurak) Godišnjak 2006, Godina I,
Fakultet političkih nauka, Sarajevo, str. 515-528.

Pašalić-Kreso, A. (2005). „Koraci ka internacionalizaciji obrazovanja u Bosni

i Hercegovini“. U: (ur. Tatjana Vonta) Deset let korakov h kakvostni vzgoji in
izobrževanju za vse, Pedagoški inštitut, Ljubljana, str. 30-36.

Pašalić-Kreso, A. (2004). „The Virus of Division: Its Permutations and Persistance

in Education Sector“. In: (eds. Christophe Solioz and Tobias K. Vogel) Dayton and
Beyond: Perspectives on the Future of Bosnia and Herzegovina, NOMOS, BadenBaden,
str. 185-201.

Pašalić-Kreso, A. (2000). „Razvijanje tolerancije i uvažavanje individualnih razlika“,

U: (ur. Zlatko Ilić) Uloga društvenih, političkih i odgojnih faktora u provođenju
Konvencije o pravima djeteta. Newsletter, Specijalno izdanje: Institucija ombudsmana
Federacije BiH, Sarajevo, str. 16-25.

Pašalić-Kreso, A. (1998). Failure of Parenting - Failure of Childhood. In (ed. Zlatko

Ilić) Causes of Unaccepted Behavior of Youngsters, Institution of Ombudsman,
Department of rights of the children, Sarajevo. str. 52-58.

Pašalić-Kreso, A. (1997). „Multietnički i multikulturalni odgoj u sistemu obrazovanja

Bosne i Hercegovine“. U: (ur. Zlatko Ilić) Obrazovanje u Bosni i Hercegovini, Zbornik
radova sa međunarodnog okruglog stola, Institucija Ombudsmana FBiH, Odjel za
prava djeteta Sarajevo, str. 33-41.

Pašalić-Kreso, A. i Alić, A. (2017). „Obilježja kohezivnosti i kompetentnosti

porodičnog sistema u međugeneracijskom djelovanju“, Sarajevski žurnal za društvena
pitanja (Sarajevo Social Science Review), god. 6, br. 1-2, str. 49-76.

Pašalić-Kreso, A. i Grandić, R. (2012). „Kako osnažiti savremenu porodicu“,

Pedagoška stvarnost, Vol. LVIII, br. 2, str. 345-352.

70
 Kulturalno osjetljivo putovanje koordinatama obiteljskog odgoja

Pašalić-Kreso, A. (2008). „The War and Postwar Impact on the Educational System
of Bosnia and Herzegovina“, International Review of Education, Vol. 54, Issues 3-4,
Springer, pp. 353-374.

Pašalić-Kreso, A. (2007). „Interkulturalni dijalog svjetskih stručnjaka za obrazovanje“,

Pregled, br. 3-4, Sarajevo, str. 399-418.

Pašalić-Kreso, A. (2005). „Roditelji kao partneri u obrazovanju“, Naša škola, Vol. LI,
br. 30, Sarajevo, str. 11-25.

Pašalić-Kreso, A. (2003). „Jačanjem komunikacijskog trougla: škola – obitelj –

lokalna zajednica do uspješnijeg rješavanja konflikata u školi“, Obrazovanje odraslih,
Vol. III, br. 1. Sarajevo, BKC, str. 77-100.

Pašalić-Kreso, A. (2000). „Razumijevanje, različitost i tolerancija – temelji

demokratskog odgoja“, Didaktički putokazi, Vol. V, br. 18, Zenica, str. 33-39.

Pašalić-Kreso, A. (2000). „Bogatstvo koje treba njegovati – multietnički i

multikulturalni odgoj nasuprot getoizaciji“, Prosvjetni list, Vol. LV, br. 866/867, Nova
serija, Vol. IV, br. 033/034, Sarajevo, str. 4-8.

Pašalić-Kreso, A. (1999). „Multietnički i multikulturalni odgoj nasuprot getoizaciji“,

Naša škola, Vol. XLVI, br. 10, Sarajevo, str. 5-19.

Pašalić-Kreso, A. (1998). „Majčinstvo – očinstvo ili roditeljstvo“, Porodica i dijete, Vol.

XLVI, br. 4, Sarajevo, str. 7-9.

Pašalić-Kreso, A. (1978). „Pored prostornih neophodni su i drugi uslovi za potpun

obuhvat djece osnovnim školovanjem“, Naša škola, Vol. XXIX, br. 7-8, Sarajevo, str.
259-262.

Pašalić-Kreso, A. (1978). „Značaj poznavanja stavova o obrazovanju za uspješnost u

vaspitno-obrazovnom radu“, Putevi i dostignuća u obrazovanju i vaspitanju, Vol. XV,
br. 3, Sarajevo, str. 21-32.

71
 Summary
To study and learn from academician Pašalić-Kreso meant
to look through wide-open windows to other related, close, but
also distant sciences and not to be locked in the space of scientific
and human autism, or imprisoned within the dimensions of rigid
disciplinary boundaries. This was, in fact, a key prerequisite to study.
In this way, Professor Adila Pašalić-Kreso, in establishing her family
studies, is actually credited with having systematised and categorized
everything related to family and family studies through the course
Pedagogy of Family.

The concept of appreciation of the diversity of family forms,

the changed context of life through the processes of family de-
traditionalization and de-centralization, allowing one family to
achieve family goals in different dimensions of its physical and
metaphysical uniqueness and the myriad influences of environmental
factors, especially in different cultural contexts, Professor Pasalić-
Kreso’s contexts not only rank as one of the first authors in these areas
who approach families in a postmodern way, but also in a culturally
sensitive way.

Key words: family, multiculturalism, interculturalism

72