DEKRET O ODGOJU I OBRAZOVANJU SVEĆENIKA

PAVAO BISKUP
SLUGA SLUGU BOŽJIH
ZAJEDNO S OCIMA SVETOGA SABORA
NA TRAJAN SPOMEN

DEKRET
»OPTATAM TOTIUS«
o odgoju i obrazovanju svećenika

Uvod
Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava
Kristov duh,1 toga je svjestan ovaj Sveti Sabor. Stoga ističe odlučnu ulogu odgoja svećenika i
donosi neka osnovna načela. Njima se potvrđuju vjekovima već prokušani zakoni i uvode
novine koje će odgovarati konstitucijama i dekretima ovog Svetog Sabora i promijenjenim
prilikama našeg vremena. Zbog jedinstva katoličkog svećenstva, taj je odgoj potreban svim
svećenicima, i svjetovnim i redovničkim, pripadali ma kojem obredu. Zbog toga neka se ovi
propisi, koji se izravno odnose na dijecezanske svećenike, na odgovarajući način, prilagode
svima.

I. UREDBA ODGOJA SVEĆENIKA KOD POJEDINIH NARODA

1. Tolika je razlika između pojedinih naroda i krajeva da je moguće donijeti samo opće
zakone. Zato treba za svaki pojedini narod ili obred uvesti posebnu uredbu odgoja svećenika
koju će utvrditi biskupske konferencije2 i Sveta Stolica odobriti a valja je od vremena do
vremena preispitati. Njome će se zakoni što za sve vrijede prilagoditi posebnim okolnostima
mjesta i vremena, da bi odgoj svećenika uvijek bio u skladu s pastoralnim potrebama pojedinih
krajeva u kojima će oni vršiti svoju službu.

II. USTRAJNIJE PROMICANJE SVEĆENIČKIH ZVANJA

2. Dužnost promicanja svećeničkih zvanja3 spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je

činiti ponajprije punim kršćanskim životom. Ovome najviše pridonose kako obitelji, koje
oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem
plodnom životu sami mladi sudjeluju. Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko
odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na
razvoj mladih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti. Neka svi
svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja; neka svojim
osobnim, skromnim, radinim, radosnim životom kao i uzajamnom svećeničkom ljubavlju i
bratskom suradnjom u radu privlače srca mladih prema svećeništvu.
Dužnost je biskupa da potiču svoje vjernike na rad u promicanju zvanja i da osiguraju
tijesnu povezanost svih snaga i napora. A one koje smatraju pozvanima u službu Gospodinu
treba da očinski potpomažu ne žaleći pri tom nikakvih žrtava.
Takva djelatna jednodušnost svega Božjeg naroda u promicanju zvanja odziva se
djelovanju Božje providnosti, koja osobama što ih Bog odabire da budu dionici hijerarhijskog
svećeništva Kristova udjeljuje odgovarajuće darove i pomaže ih svojom milošću, a zakonitim
službenicima Crkve Bog povjerava zadatak da pripravnike koji u ispravnoj namjeri i punoj
slobodi zatraže tako veliku službu, uvidjevši njihovu podobnost, provjere, pozovu i pečatom
Duha Svetoga posvete za bogoštovlje i službu Crkvi.4
 Sveti sabor preporuča u prvom redu već provjerena sredstva takove suradnje sviju, a to
su žarka molitva, kršćanska pokora ali i svakim danom produbljivan odgoj vjernih kršćana, koji
se postiže bilo propovijedanjem i katehezom ili i uporabom raznih sredstava društvenog
saobraćaja i to tako što će se razjašnjavati potreba, narav i vrsnoća svećeničkog poziva. Osim
toga nalaže Djelima za zvanja što su u skladu s odgovarajućim papinskim dokumentima u krilu
pojedinih biskupija, krajeva i naroda već uspostavljena ili ih treba još uspostaviti, da sav
pastoralni rad oko promicanja svećeničkih zvanja urede metodički i suvislo i da ga s jednakom
obzirnošću i žarom promiču, ne zanemarujući pri tom nijedno od prikladnih pomagala što su ih
korisno iznašle današnja psihologija i sociologija.5
Treba da Djelo promicanja zvanja širokogrudno prelazi granice pojedinih biskupija,
naroda, redovničkih obitelji i obreda te, imajući u vidu potrebe opće Crkve, pruži svoju pomoć
osobito onim krajevima u kojima su za Gospodnji vinograd radnici hitnije potrebni.

Odgoj i obrazovanje u malim sjemeništima

3. U malim sjemeništima, koja su ustanovljena da se u njima gaje klice zvanja, neka
naročit vjerski odgoj, a ponajpače podesno duhovno vodstvo, pripravi pitomce da slijede Krista
Otkupitelja nesebično i čista srca. Pod očinskim ravnanjem starješina, uz prikladnu suradnju
roditelja, neka provode život, koji će se slagati s mladenačkom dobi, mladenačkim duhom i
razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije, ne zanemarujući
odgovarajuće iskustvo iz života ljudi i povezanost s vlastitom obitelji. 6 Osim toga, ono što se
određuje u slijedećim poglavljima o velikim sjemeništima, ukoliko odgovara svrsi i naravi
malog sjemeništa, neka se i u njemu primijeni. Školovanje učenika treba tako urediti da ga
učenici mogu nastaviti drugdje bez ikakve teškoće, ukoliko odaberu drugi životni poziv.
Jednaku brigu treba posvetiti njegovanju klice zvanja kod dječaka i mladića u posebnim
zavodima, koji u nekim krajevima služe i kao mala sjemeništa, a tako i onima koji se odgajaju u
drugim školama ili drugim odgojnim sredstvima; s naročitom brigom neka se unapređuju
ustanove i drugi pothvati namijenjeni onima koji u odraslijoj dobi odaberu svećenički poziv.

III. UREĐENJE VELIKIH SJEMENIŠTA

Pastoralni odgoj
4. Velika su sjemeništa neophodna za izobrazbu svećenika. Sav odgoj pitomaca u njima
treba da ide za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša po uzoru našega Gospodina Isusa
Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira. 7 Stoga neka se priprave za službu riječi: da objavljenu
Božju riječ sve više i više razumiju, razmišljajući posjeduju, riječju i činom očituju. Neka se
pripreme za službu bogoštovlja i posvećivanja: da bi molitvom i slavljenjem svetog bogoslužja
po euharistijskoj žrtvi i sakramentima ostvarivali djelo spasenja. Neka se pripreme za službu
pastira: da bi znali ljudima predstavljati Krista koji »nije došao da mu služe nego da on služi i da
dadne život svoj kao otkup mjesto svih« (Mk 10,45; usp. Iv 13,12-17), i da bi postali sluge
svima kako bi mnoge pridobili (usp. l Kor 9,19).
Stoga se moraju prema tom pastoralnom cilju zajednički usmjeriti svi programi
duhovnog, intelektualnog i disciplinskog odgoja. Svi starješine i profesori trebaju, slušajući
vjerno biskupsku vlast, savjesno i skladno udružiti svoje napore prema tom cilju.

Poglavari
5. Budući da odgoj pitomaca ovisi i o razumnim propisima a najviše o prikladnim
odgojiteljima, treba za odgojitelje i profesore izabrati između njih najboljih 8 i treba da se
brižljivo pripreme temeljitim studijem, odgovarajućim pastoralnim iskustvom i naročitom
duhovnom i pedagoškom formacijom. Zbog toga treba uvesti ustanove koje služe tom cilju ili
barem dobro organizirane tečajeve kao i redovite sastanke sjemenišnih starješina.
Starješine i profesori, naime, trebaju biti duboko svjesni u kolikoj mjeri uspjeh odgoja
ovisi o njihovu načinu mišljenja i djelovanja; neka pod vodstvom rektora stvore najužu
zajednicu duha i djela te čine međusobno i sa svojim studentima onu obitelj koja odgovara
Gospodnjoj molitvi »da oni budu jedno« (Iv 17,11) i u pitomcima hrani radost vlastitog poziva.
Neka biskup neprestanom brigom punom ljubavi bodri one koji rade u sjemeništu, a prema
samim pitomcima neka se pokaže pravim ocem u Kristu. Napokon, neka svećenici u sjemeništu
vide srce biskupije i rado mu pružaju svoju pomoć.9

6. U skladu s dobi i stupnjem razvitka pojedinaca, neka se budno i brižno ispita prava
nakana i sloboda odluke kandidata, njihova duhovna, moralna i intelektualna prikladnost,
odgovarajuće tjelesno i duševno zdravlje, promotrivši i od obitelji možda naslijeđene dispo-
zicije. Neka se ujedno procijeni sposobnost kandidata da nosi terete svećeništva i vrši pastoralne
zadatke.10 U svem tom izboru i ispitivanju pitomaca potrebno je uvijek postupati s dužnom
čvrstoćom, pa makar se trebalo tužiti na manjak svećenika, 11 jer Bog ne dopušta da njegova
Crkva ostane bez službenika ako se dostojni prihvate a neprikladni očinski pravovremeno
usmjere u druga zvanja te pomognu da se, svjesni svog kršćanskog poziva, živo posvete laičkom
apostolatu.

Interdijecezanska sjemeništa
7. Tamo gdje pojedine biskupije nisu u stanju dobro urediti vlastito sjemenište, neka se
osnuju i unapređuju zajednička sjemeništa za više biskupija ili za cijelu pokrajinu ili za naciju da
bi se na djelotvorniji način postigla solidna izobrazba pitomaca, što u toj stvari mora biti najviši
zakon. A ta sjemeništa, ako su pokrajinska ili nacionalna, neka se upravljaju po statutima koje
su odredili zainteresirani biskupi12 a odobrila ih Sveta Stolica.
U sjemeništima u kojima je mnogo pitomaca, zadržavši jedinstvo uprave i znanstvene
izobrazbe, neka se pitomci na zgodan način raspodijele u manje grupe da bi se bolje zbrinuo
osobni odgoj pojedinca.

IV. BRIGA ZA SOLIDNIJI DUHOVNI ODGOJ

8. Duhovni odgoj mora tijesno biti povezan sa znanstvenim i pastoralnim i, uglavnom uz

pomoć duhovnika,13 mora se udijeliti tako da pitomci nauče živjeti u prisnom i stalnom
zajedništvu s Ocem po njegovu Sinu Isusu Kristu u Duhu Svetome. Po svetom ređenju morat će
se upriličiti Kristu svećeniku. Neka se navikavaju da kao prijatelji u uskom zajedništvu čitava
života budu s njime povezani.14 Neka tako proživljavaju vazmeno otajstvo da u nj znadnu
uvoditi narod koji će im biti povjeren. Treba ih poučiti da traže Krista u vjernom razmatranju
Božje riječi, u djelotvornom sudjelovanju u svetim otajstvima Crkve, osobito u euharistiji i
božanskom časoslovu,15 u biskupu koji ih šalje i u ljudima kojima su poslani, naročito u
siromašnima, djeci, bolesnima, grešnicima i nevjernicima. Neka sinovskim pouzdanjem ljube i
štuju Blaženu Djevicu Mariju koju je Isus Krist umirući na križu dao učeniku za majku.
Neka se brižno njeguju one vježbe pobožnosti koje preporuča poštovanja vrijedno
iskustvo Crkve. Treba se pobrinuti da se duhovna izgradnja ne sastoji samo u tim vježbama i da
ne gaji samo religiozni osjećaj. Pitomci neka radije uče živjeti prema uzoru evanđelja, jačati u
vjeri, nadi i ljubavi, da njihovim vršenjem steknu duh molitve,16 postignu snagu i sigurnost
svoga zvanja, zadobiju zrelost ostalih kreposti, porastu u revnosti da sve ljude privedu Kristu.

Odgoj crkvenog duha

9. Pitomci neka se tako natope otajstvom Crkve, kako ga je poglavito ovaj Sveti Sabor
osvijetlio, da poniznom i sinovskom ljubavi vezani uz Kristova namjesnika, i - postavši
svećenici - prianjaju uz vlastita biskupa kao vjerni suradnici i složno radeći s braćom svjedoče o
onom jedinstvu kojim se ljudi privlače Kristu.17 Neka uče svim srcem sudjelovati u životu cijele
Crkve prema riječima svetoga Augustina: »Onoliko netko ima Duha Svetoga koliko ljubi
Kristovu Crkvu«.18 Neka bude pitomcima sasvim jasno da nisu namijenjeni za vladanje i časti,
nego su određeni posvema u službu Bogu i pastoralnom služenju. Posebnom brigom neka se
odgajaju u svećeničkoj poslušnosti, provođenju siromašna života i u duhu odricanja samog
sebe,19 da se tako naviknu spremno se odreći i onoga što je slobodno ali nije od koristi i da se
upriliče raspetom Kristu.
Pitomci se imaju upoznati s obvezama koje će preuzeti a da se ne zataji ni jedna teškoća
svećeničkog života. Neka ipak u svom budućem radu ne vide gotovo isključivo opasnosti, nego
neka se radije tako odgoje da duhovni život što više crpi snagu iz samog njihova pastoralnog
rada.

Odgoj za čistoću
10. Neka se pitomci, koji prema svetim i čvrstim zakonima svog vlastitog obreda slijede
časnu predaju svećeničkog celibata, brižno odgajaju za takvo stanje u kojem odrekavši se bračne
zajednice radi Božjeg kraljevstva (usp. Mt 19,12) prianjaju uz Gospodina nepodijeljenom
ljubavlju,20 što vrlo dobro odgovara Novom savezu, svjedoče o uskrsnuću budućeg svijeta (usp.
Lk 20,36)21 i primaju vrlo prikladnu pomoć za trajno izvršivanje one savršene ljubavi po kojoj
će u svećeničkoj službi moći svima biti sve. 22 Trebaju duboko postati svjesni s kakvom se
zahvalnošću ima prihvatiti to stanje, i ne samo kao propis Crkvenog zakona već kao dragocjen
Božji dar koji treba ponizno isprositi, kojemu neka nastoje odgovoriti uz pobudu i pomoć
milosti Duha Svetoga slobodno i velikodušno. Pitomci neka na dužan način upoznaju dužnosti i
dostojanstvo kršćanskog braka, koji predstavlja ljubav između Krista i Crkve (usp. Ef 5,22-33).
Neka dođu do spoznaje prednosti Kristu posvećenog djevičanstva, 23 tako da se posvema dušom i
tijelom predadu Gospodinu nakon zrelo promišljenog i velikodušnog izbora.
Neka se upozore na opasnosti koje osobito u današnje vrijeme prijete čistoći; 24 neka
potpomognuti božanskim i ljudskim sredstvima nauče tako usvojiti odricanje od ženidbe da
njihov celibat ne samo ne bi nikako štetio njihovu životu i radu, već da postignu još veću vlast
nad svojim srcem i tijelom, puniju zrelost i savršenije shvate blaženstvo evanđelja.

Odgoj za ljudsku zrelost

11. Neka se savjesno obdržavaju načela kršćanskog odgoja i neka se prikladno upotpune
novijim spoznajama zdrave psihologije i pedagogije. Mudro raspoređenim odgojem neka se kod
pitomaca razvija i dužna ljudska zrelost, koja se poglavito posvjedočuje stanovitom
postojanošću duha, sposobnošću donošenja odvagnutih odluka i ispravnim sudom o događajima
i ljudima. Neka se bogoslovi privikavaju na to, da usklađuju svoju ćud; neka se odgoje da budu
jaki duhom i neka općenito nauče cijeniti one kreposti do kojih ljudi više drže i koje preporučuju
Kristova slugu25 kao što su: iskrenost, stalna briga za pravdu, vjernost obećanjima, uglađenost u
odnosima, u govoru, čednost povezana s ljubaznošću.
Disciplinu sjemenišnog života treba smatrati ne samo djelotvornom zaštitom zajedničkog
života i međusobne ljubavi već nužnim dijelom cjelokupnog odgoja u svrhu postizavanja vlasti
nad samim sobom, za razvoj temeljitije zrelosti osobe i za izgradnju drugih vlastitosti duha koje
vrlo mnogo pomažu sređenom i plodnom radu u Crkvi. Neka se ona tako provodi da pitomci
steknu nutarnju sposobnost da prihvate autoritet starješina na osnovi svog unutarnjeg uvjerenja
ili zbog savjesti (usp. Rim 13,5) i zbog nadnaravnih razloga. Pravila discipline neka se tako
primjenjuju prema dobi pitomaca da se oni naviknu, dok postepeno uče sami vladati sobom, raz-
borito se služiti slobodom, djelovati iz vlastite pobude i slobodne odluke 26 te sa subraćom i
laicima surađivati.
Sav sjemenišni pogon, prožet nastojanjem oko pobožnosti i šutnje te brigom za
uzajamnu pomoć, neka se usmjeri tako da bude već neka inicijacija u budući život svećenika.

12. Da bi duhovni odgoj dobio solidnije temelje i pitomci prihvatili zvanje zrelo
promišljenom odlukom, stvar je biskupa da odrede neki primjereni vremenski razmak za
temeljitiju duhovnu pripravu. Na njih također spada da procijene da li je zgodno prekinuti za
neko vrijeme studije ili dati priliku za odgovarajuću pastoralnu pripremu da bi se bolje ispitalo
da li je pripravnik prikladan za svećeništvo. Biskupi mogu također odrediti prema okolnostima
svakog kraja hoće li povisiti dob koja je prema sadašnjem općem pravu određena za ređenje i
odlučiti da li je zgodno da bogoslovi nakon završenog teološkog studija na neko vrijeme vrše
službu đakona prije nego budu zaređeni za svećenike.

V. OBNOVA CRKVENIH STUDIJA

Humanistička kultura
13. Prije nego sjemeništarci započnu u pravom smislu crkveni studij, treba da steknu
humanističku i znanstvenu izobrazbu koja u pojedinim zemljama osposobljuje mladiće da mogu
preći na visoke škole; osim toga trebaju vladati latinskim jezikom koji će im omogućiti da
razumiju i da se služe tolikim znanstvenim vrelima i crkvenim dokumentima.27 Neophodan je
studij liturgijskog jezika vlastitog svakom obredu, a treba vrlo promicati primjereno poznavanje
jezika kojima je pisano Sveto pismo i predaja.

Studij usmjeriti na misterij Krista

14. Kod obnove crkvenih studija treba u prvom redu nastojati da se bolje usklade
filozofski i teološki predmeti i da skladno pridonose da se u dušama pitomaca sve više otkriva
otajstvo Krista koji zahvaća čitavu povijest ljudskoga roda, koji neprestano utječe na Crkvu i
koji poglavito djeluje po svećeničkoj službi.28
Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanja saopćio pitomcima, crkvene
studije treba započeti Uvodnim tečajem koji će trajati određeno vrijeme. U tom uvodu u studij
neka se otajstvo spasenja tako izlaže da studenti uoče smisao, raspored i pastoralno usmjerenje
crkvenih studija, i da im to ujedno pomogne da sav svoj život zasnuju na vjeri i njome prožmu,
te da se učvrste da prihvate svoje zvanje s osobnim predanjem i radosna srca.

Filozofija
15. Filozofske predmete treba tako predavati da se studenti dovedu do temeljite i suvisle
spoznaje čovjeka, svijeta i Boga, oslanjajući se na trajno vrijednu filozofsku baštinu, 29 a uzevši
u obzir i novija filozofska istraživanja, posebno ona koja imaju veći utjecaj u njihovoj zemlji,
te noviji razvoj znanosti, tako da se pitomci pravo shvativši značaj današnjeg vremena,
uspješno priprave na dijalog s ljudima svoga vremena.30
Povijest filozofije ima se tako predavati da studenti shvate osnovna načela različitih
sustava, da ono što u njima uoče kao istinito zadrže, a da budu u stanju korijenje zabluda
razotkriti i zabaciti.
Sam način predavanja neka kod studenata budi ljubav prema temeljitom istraživanju,
opažanju i izlaganju istine, a također i pošteno priznavanje granica ljudske spoznaje. Osobito
neka se pazi na vezu između filozofije i stvarnih životnih problema kao i na pitanja koja
uzbuđuju duše studenata. Treba im također pomoći da zapaze povezanost što postoji između
filozofske misli i otajstava spasenja koja se u teologiji promatraju u višem svjetlu vjere.

Teologija
16. Teološki se predmeti imaju predavati u svjetlu vjere pod vodstvom crkvenog
učiteljstva,31 tako da studenti vjerno crpe katoličku nauku iz božanske objave, duboko prodru u
nju, učine je hranom svog duhovnog života32 i da uzmognu u svećeničkoj službi tu nauku
naviještati, izlagati i braniti.
S naročitom brigom neka se pitomci izobraze u proučavanju Svetoga pisma, koje mora
biti duša čitave teologije.33 Nakon primjernog uvoda neka se potanko upute u način tumačenja
(egzegezu), neka upoznaju najvažnije teme božanske objave i neka u dnevnom čitanju i
razmišljanju o Svetim knjigama nađu poticaj i hranu.34
Neka se dogmatska teologija tako rasporedi da se najprije izlože biblijske teme.
Pitomcima treba pokazati što su oci Istočne i Zapadne Crkve doprinijeli vjernom prenošenju i
razumijevanju pojedinih objavljenih istina, a tako i daljnja povijest dogme, imajući također u
vidu odnos te povijesti dogme prema općoj crkvenoj povijesti. 35 Da bi se zatim što je moguće
cjelovitije rasvijetlila otajstva spasenja pitomci neka nauče da u njih pod učiteljem svetim
Tomom pomoću spekulacije dublje prodru i shvate njihovu povezanost.36 Treba ih naučiti da
prisutnost i djelotvornost tih otajstava uoče u bogoslovnim činima37 i u čitavom životu Crkve.
Neka nadalje nauče tražiti rješenje ljudskih problema u svjetlu objave, primjenjivati vječne
istine na promjenljive uvjete ljudskih zbivanja i takve istine saopćavati na način prilagođen
suvremenom čovjeku.38
Isto tako treba obnoviti sve ostale teološke predmete u življem dodiru s otajstvom Krista
i povijesti spasenja. Naročitu pažnju treba posvetiti usavršavanju moralne teologije. Znanstveno
izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom Svetog pisma. Ona treba rasvijetliti
uzvišeni poziv vjernika u Kristu i njihovu obavezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta. Isto
tako u izlaganju kanonskog prava i predavanju crkvene povijesti treba imati u vidu otajstvo
Crkve u skladu s Dogmatskom urebom o Crkvi koju je proglasio ovaj Sveti Sabor. Sveto
bogoslužje koje treba smatrati prvotnim i neophodnim izvorom istinskog kršćanskog duha treba
poučavati u skladu s 15. i 16. članom Uredbe o svetom bogoslužju.39
Svrsishodno vodeći računa o prilikama u pojedinim krajevima treba pitomce voditi do
potpunijeg poznavanja Crkava i crkvenih zajednica odijeljenih od Rimske apostolske stolice
kako to propisuje ovaj Sveti Sabor.40
Također ih treba uvesti u poznavanje drugih religija koje su više raširene u dotičnoj
zemlji kako bi što bolje priznali dobro i istinito što po Božjoj providnosti one posjeduju i naučili
pobijati zablude te puninu svjetla istine saopćavati onima koji ga ne posjeduju.

Didaktičke metode
17. Budući da znanstveni odgoj ne smije biti usmjeren na puko saopćavanje pojmova,
nego na istinsko unutarnje oblikovanje pitomaca, treba preispitati metode poučavanja. To vrijedi
za predavanja, kolokvije i seminarske vježbe, kao i za buđenje samostalnog rada kod pitomaca,
bilo pojedinačno bilo u malim skupinama. Neka se savjesno vodi briga o jedinstvu i solidnosti
svega odgoja. Zbog toga treba izbjegavati pretjerano nagomilavanje predmeta i predavanja te
izostaviti pitanja koja nemaju gotovo nikakva značenja ili koja treba ostaviti za viši akademski
studij.

Viši studij
18. Biskupi se imaju brinuti da se mladi ljudi koji su po karakteru, kreposti i nadarenosti
prikladni pošalju u posebne ustanove, fakultete ili sveučilišta da se priprave svećenici s višom
znanstvenom spremom u svetim znanostima i u drugima koje se čine prikladnima da bi mogle
zadovoljiti raznolikim potrebama apostolata. Neka se nikako ne zanemari njihov duhovni i
pastoralni odgoj, naročito ako još nisu zaređeni za svećenike.

VI. O UNAPREĐENJU UŽEG PASTORALNOG ODGOJA

19. Pastoralna briga koja treba prožimati čitav odgoj pitomaca 41 zahtijeva da se pomno
pouče u onome što se na poseban način odnosi na svećeničku službu, poglavito na katehezu i
propovjedništvo, na bogoštovlje i dijeljenje sakramenata, na karitativni rad, na službu
pomaganja zalutalima i nevjernicima i na ostale dušobrižničke zadatke. Brižno se trebaju
odgajati u umijeću duhovnog vodstva da bi mogli sve sinove Crkve voditi u prvom redu k posve
svjesnom i apostolskom kršćanskom životu te ispunjavanju dužnosti njihova zvanja. Jednakom
brigom treba ih naučiti pomagati redovnicima i redovnicama da ustraju u milosti svoga poziva i
napreduju u duhu zajednice kojoj pripadaju.42
Općenito kod pitomaca treba razvijati sposobnosti koje najviše pridonose dijalogu s
ljudima kao što je sposobnost da druge saslušaju i da svoje srce otvore u duhu ljubavi različitim
okolnostima ljudske solidarnosti.43

20. Neka se pouče također kako će se služiti pomoćnim sredstvima koja im pruža
pedagogija, psihologija i sociologija44 prema ispravnim metodama i u skladu s odredbama
crkvene vlasti. Nadalje, neka se pomno odgoje da bude i unapređuju apostolsku djelatnost
laika45 te da promiču različite i uspješnije oblike apostolata. Neka se prožmu istinskim
katoličkim duhom da se tako nauče nadići granice vlastite biskupije, nacije ili obreda i pomažu
potrebama čitave Crkve uvijek duhom spremni bilo gdje naviještati evanđelje.46

21. Međutim, nije dosta da se pitomci samo teoretski upute u umijeće apostolskog rada
nego i praktički. Oni trebaju biti sposobni obavljati svoj rad na vlastitu odgovornost i
povezanost s drugima. Zbog toga, već za vrijeme svoga studija, kao i preko praznika treba da se
prikladnim vježbama uvedu u pastoralni rad. Te vježbe treba izvoditi metodički i pod
vodstvom osoba iskusnih u pastoralnom radu prema razboritom sudu biskupa u skladu s
dobi pitomaca i mjesnim prilikama. Treba uvijek držati na pameti kako je pri tom nadnaravna
pomoć od odlučujućeg značenja.47

VII. DALJNJE USAVRŠAVANJE NAKON ZAVRŠENIH STUDIJA

22. Zbog prilika u suvremenom društvu mora se svećenički odgoj nastaviti,

upotpunjavati i nakon završenih studija u sjemeništu.48 Zbog toga moraju biskupske konferencije
primijeniti u pojedinim zemljama uspješnija sredstva koja vode tom cilju, kao što su pastoralni
instituti koji surađuju s prikladno odabranim župama, zatim sastanci koji se imaju održavati u
određeno vrijeme i prikladne vježbe pomoću kojih će se mladi svećenici u duhovnom,
intelektualnom i pastoralnom pogledu postepeno uvoditi u svećenički život i apostolsku dje-
latnost te ih iz dana u dan sve više obnavljati i gajiti.

ZAKLJUČAK

Nastavljajući djelo započeto na Tridentskom koncilu Oci ovog Svetog Sabora s

pouzdanjem povjeravaju poglavarima i profesorima sjemeništa zadatak da odgajaju buduće
Kristove svećenike u duhu one obnove koju traži ovaj Sveti Sabor. Ujedno one koji se
pripremaju na svećeničku službu žarko potiču da budu svjesni kako im je povjerena nada Crkve
i spas ljudi. Prihvaćajući spremna srca odredbe ovog dekreta neka donesu obilne plodove koji
ostaju zauvijek.

Sve ovo, u cjelini i u pojedinostima, što je u ovom Dekretu određeno, prihvatiše Oci
Svetog Sabora. I mi - apostolskom vlašću od Krista nam predanom sve to, zajedno s časnim
ocima u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da to što je
saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.

U Rimu, kod Svetog Petra, dana 28. listopada 1965.

Ja, PAVAO, biskup katoličke Crkve
(slijede potpisi Otaca)

BILJEŠKE
1 Koliko ovisi napredak čitavog Božjeg naroda o svećeničkoj službi koju je Krist htio, očito je iz
riječi kojima je Gospodin apostole, njihove nasljednike i suradnike učinio vjesnicima Evanđelja,
vođama novog izabranog naroda i djeliteljima Božjih tajna. To također potvrđuju spisi Otaca i
svetaca, kao i mnogi dokumenti papa. Usp. u prvom redu:
Sv. PIO X, Nagovor kleru Haerent animo, 4. kolovoza 1908; S.1 Pio X Acta, IV, 237—264.
PIO XI, Enc. pis. Ad catholici Sacerdotii 20. prosinca 1935, AAS 28 (1936), osobito 37—52.
PIO XII, Apostolska poruka Menti Nostrae, 23. rujna 1950, AAS 42 (1950), 657—702.
IVAN XXIII, Enc. pis. Sacerdotii Nostri primordia, 1. kolovoza 1959, AAS 51 (1959), 545—
579.
PAVAO VI, Apostolsko pismo Summi Dei Verbum, 4. studenoga 1963, AAS 55 (1963), 979—
995.
2 Sveukupni svećenički odgoj, tj. uređenje sjemeništa, duhovni odgoj, program studija,
zajednički život i disciplina pitomaca, pastoralne vježbe trebaju se prilagoditi okolnostima
različitih mjesta. To prilagođavanje u osnovnim načelima mora se izvesti prema normama koje
će donijeti za svjetovni kler biskupske konferencije, a na prikladan način nadležni poglavari za
redovnički kler (S. Congr. de Religiosis, Apost. konst. Sedes Sa-pientiae, i njoj pridodani
Statuta Generalia, art. 19, drugo izd. Rim. 1957,
38).
' Među najtežim iskušenjima s kojima se danas bori Crkva gotovo posvuda jest mali broj zvanja.
Usp. PIO XII, Apostolska poruka Menti Nostrae: ».. . broj svećenika kako u katoličkim
zemljama tako i u misijama vrlo je često nerazmjeran s povećanim potrebama« AAS 42, (1950)
682.
IVAN XXIII: ».. . pitanje svećeničkih i redovničkih zvanja i svagdanja briga Pape . .., uzdah je
njegove molitve i žarka čežnja njegove duše« (Govor na I. međunarodnom kongresu o zvanjima
u stalež savršenstva, 1°. prosinca 1961, AAS 54 (1962) 33.
* PIO XII, Apost. konst. Sedes Sapientiae, 31. svibnja 1956, AAS 48 (1956) 357.
AAC
PAVAO VI, Apost. pismo Summi Dei Verbum, 4. studenog 1963, AA!> 55 (1963) 984 si.
_
5 Usp. osobito PIO XII, Motu proprio Cum nobis o osnivanju JJJeia za svećenička zvanja pri
Sv. Kongregaciji za sjemeništa i sveučilišta, 4. studenoga 1941, AAS 33 (1941) 479; s
priloženim Statutima i pravilima
354
koje je proglasila ta Kongregacija 8. rujna 1943. Motu proprio Cum supre-mae o »posebnom
papinskom Djelu za redovnička zvanja«, 11. veljače 1955, AAS 47 (1955) 226; s priloženim
Statutima o pravilima koja je proglasila Sv. Kongregacija za redovnike (ondje, str. 298—301): II
vatikanski Koncil, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života, Perfectae caritatis 24;
Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi, Christus Dominus, 15.
8 Usp. PIO XII, Apostolska poruka Menti Nostrae, 23. rujna 1950, AAS 42 (1950) 685.
7 Usp. II vatikanski koncil, Dogm. konst. o Crkvi Lumen Gentium, 28: AAS 57 (1965) 34.
8 Usp. PIO XI, Ad Catholici Sacerdotii, 20. prosinca 1935, AAS 28 (1936) 37: »Prije svega
pomnjivo treba izabrati poglavare i učitelje... U takve svete zavode stavite svećenike uvelike
urešene krepošću; ne ustručavajte se povući ih s dužnosti koje su naizgled važnije ali koje se
stvarno ne mogu uspoređivati s tim važnim i nezamjenjivim zadatkom.« Pio XII ponovo ističe
načelo da treba izabrati najbolje i to u Apostolskom pismu upućenom biskupima Brazila 23.
travnja 1947:; Discorsi e radiomessaggi IX, 579-580
9 O općoj dužnosti pomaganja sjemeništa usp. PAVAO VI, Apost. pismo Summi Dei
Verbum, 4. studeni 1963: AAS 55 (1963) 984.
10 Usp. PIO XII Apostolska poruka Menti Nostrae od 23- rujna 1950, AAS 42 (1950) str. 684;
Sv. Kongregacija o Sakramentima, okružno pismo Magna equidem mjesnim biskupima, od 27.
prosinca 1935, 10. Za redovnike usp. Statuta Generalia dodata apostolskoj konstituciji Sedes
Sapientiae od 31. svibnja 1956, cl. 33.
PAVAO VI, Apost. pismo Summi Dei Verbum od 4. studenoga 1963, AAS 55 (1963) 987 si.
11 Usp. PIO XI, enc. pismo Ad Catholici Sacerdotii, od 20. pros. 1935, AAS 28 (1936) 41.
12 Određuje se da kod sastavljanja statuta pokrajinskih ili nacionalnih sjemeništa učestvuju svi
biskupi koji se njima koriste, i dokida se kanonski propis 1357 § 4. CIC.
13 Usp. PIO XII, apostolska poruka Menti Nostrae, 23. rujna 1950: AAS 42 (1950) 674; Sv.
kongr. za sjemeništa i sveučilišta La Pormazione spirituale del candidato al sacerdozio, Citta del
Vaticano 1965.
14 Usp. PIO X, Poruka kleru Haerent Animo od 4. kolovoza 1908; Sv. PIJA X Acta IV, str.
242-244; — PIO XII, Apost. poruka Menti Nostrae od 23. rujna 1950, AAS 42 (1950), str.
659-661; IVAN XXIII. Enc. pis. Sacerdotii Nostri Primordia, 1. kol. 1959; AAS 51 (1959)
550.
15 Usp. PIO XII, Enc. pis. Mediator Dei, 20, stud. 1947: AAS 39 (1947) 547 i 572; IVAN
XXIII, Apost. por. Sacrae Laudis, 6. siječ. 1962: AAS 5j4 (1962) 69; Konc. vat. II, Konst. o sv.
liturgiji Sacrosanctum Con-cilium,1'16 i 17: AAS 56 (1964) 104; Sv. Kongregacija obreda
Instructio ad executionem Constitutionis de Sacra liturgia recte ordinandam, 26. rujna 1964. 14
—17: AAS 56 (1964) 880 si.
16 Usp. IVAN XXIII, Enc. pismo, Sacerdotii Nostri Primordia, AAS 51 (1959) 559 si.
17 Usp. Konc. vat. II Dogm. kons. o Crkvi, Lumen Gentium, br. 28. AAS 57 (1965) 35. si.
18 Sv. AUGUSTIN, In Joannem tract. 32, 8: PL 35, 1646.
19 Usp. PIO XII, Apost, poruka, Menti Nostrae, AAS 42 (1950) 662, s!- 685, 690; IVAN
XXIII, Enc. pismo, Sacerdotii Nostri Primordia, AAS 51 (1959) 551-553, 556. si. — PAVAO
VI, enc. pismo Ecclesiam suam f kolovoza 1964: AAS 56 (1964) 634 si.; II vatikanski
konc. Dogm. konst. o Crkvi, Lumen Gentium, osobito br. 8, AAS 57 (1965) 12.
355
20 Usp. PIO XII, Enc. pismo, Sacra Virginitas od 25. ožujka 1954.
AAS 46 (1954) 165 si.
21 Usp. Sv. CIPRIJAN, De babitu virginum, 22: PL 4, 475. — Sv. AMBROZIJE, De
virginibus, I. 8, 52: PL 16, 202. si.
*- Usp. PIO XII, Apost. poruka Menti Nostrae, AAS 42 (1950) 663.
23 Usp. PIO XII, Enc. pismo, Sacra Virginitas, nav. mj. 170-174.
24 Usp. PIO XII, Apost. poruka, Menti Nostrae, nav. mj. str. 664 i 690.
25 Usp. PAVAO VI, Apost. pismo, Summi Dei Verbum, od 4. stud. 1963. AAS 55 (1963) 991.
26 Usp. PIO XII, Apost. poruka, Menti Nostrae, nav. mj. str. 686.
27 Usp. PAVAO VI, Apost. pismo, Summi Dei Verbum, nav. mj. str.
993.
28 Usp. Konc. vat. II, Dogm. konst. o Crkvi Lumen Gentium, br. 7 i
28: AAS 57 (1965) 9—11; 33.
29 Usp. PIO XII, Enc. pismo, Humani Generis, od 12. kolovoza 1950
AAS 42 (1950) 571—575.
30 Usp. PAVAO VI, Enc. pismo, Ecclesiam suam, 6. kolovoza 1964.
AAS 56 (1964) 673 si.
31 Usp. PIO XII, Enc. pismo, Humani Generis, 12. kolovoza 1950. AAS 42 (1950) 567—
569; Govor Si diligis od 31. svibnja 1954. AAS 46 (1954) 314: si; PAVAO VI, Govor održan na
Papinskom sveučilištu Gre-gorijani 12. ožujka 1964. AAS 56 (1964) 364 si. Konc. vat. II,
Dogm. kons. o Crkvi, Lumen Gentium, br. 25, AAS 57 (1965), str. 29-31.
32 Usp. Sv. BONAVENTURA, Itinerarium mentis in Deum, Prol. br. 4: »Neka nitko ne misli
da je dostatno čitanje bez unutarnjeg žara, razmišljanje bez pobožnosti, istraživanje bez
divljenja, ogledanje bez ushićenosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, umna
darovitost bez poniznosti, proučavanje bez božanske milosti, prodornost uma bez božanski
nadahnute mudrosti.« (S. BONAVENTURA, Opera Omnia, V, Quaracchi 1891, str.
296).
33 Usp. LAV XIII, Enc. pismo, Providentissimus Deus, od 18. studenoga 1893. ASS 26 (1893-
94) 283.
34 Usp. Papinska biblijska komisija, Instructio de Sacra Scriptura rede docenda, 13. svibnja
1950, AAS. 42 (1950) 502.
35 Usp. PIO XII, Enc. pismo, Humani Generis, 12. kolovoza 1950. AAS 42 (1950) 568.
si.: »...teološke discipline neka se uvijek pomlađuju proučavanjem biblijskih vrela; jer, kako
iskustvo potvrđuje, spekulacija koja zanemaruje dublje istraživanje vjerskog poklada postaje
besplodna ...«.
36 Usp. PIO XII, Govor pitomcima sjemeništa, 24. lipnja 1939. AAS 31 (1939) str. 247. »Time
što se nauka Sv. Tome preporučuje, ne isključuje se natjecanje ... u istraživanju istine, nego
se, dapače, potiče i sigurno usmjeruje.« PAVAO VI, Govor održan na Papinskom sveučilištu
Gregori-jani 12. ožujka 1964, AAS, 56 (1964) 365: »Neka učitelji s poštovanjem slušaju glas
naučitelja Crkve, među kojima glavno mjesto zauzima Veliki Akvinac; tolika je snaga uma
Anđeoskog naučitelja, tako iskrena ljubav prema istini i takva mudrost u istraživanju najdubljih
istina, njihovu rasvjetljavanju i povezivanju veoma prikladnim vezama jedinstva, da njegova
nauka predstavlja najprikladnije sredstvo ne samo za sigurno postavljale temelja vjere, nego
također za korisno i sigurno stjecanje plodova zdravog napretka«. — Usp. također Govor na
VI međunarodnom Tomističkom kongresu, 10. rujna 1965. AAS 57 (1965) 788—792.
37 Usp. Konc. vat. II, Konst. o svetom bogoslužju, Sacrosanctum Con-cilium, br. 7 i 16, AAS
56 (1964) 100. si. i 104 si.
38 Usp. PAVAO VI, Enc. pismo, Ecclesiam suam, 6. kolovoza 1964. AAS 56 (1964) 640.
356
39 Usp. Konc. vat. II, Konst. o svetom bogoslužju, Sacrosanctum Con-cilium, br. 10, 14, 15 i
16: Sv. Kongregacija obreda, Instructio ad execu-tionem Constitutionis de Sacra Liturgia recte
ordinandam, 26. rujna 1964, br. 11 i 12: AAS 56 (1964) 879 si.
40 Usp. Konc. vat. II, Dekret o ekumenizmu, Unitatis redintegratio, br. l, 9, 10: AAS 57
(1965) 90 i 98 si.
" Savršen se lik pastira može izvesti iz nedavno objavljenih papinskih dokumenata koji posebno
govore o životu, osobinama i odgoju svećenika, naročito:
Sv. PIO X, Nagovor kleru, Haerent animo, Sv. PIJA X, Acta, IV, str. 237 si.
PIO XI, Enc. pismo, Ad catbolid Sacerdotii, AAS 28 (1936) 5 si. PIO XII, Apost. poruka,
Menti Nostrae, AAS 42 (1950) str. 657 si. IVAN XXIII, Enc. pismo, Sacerdotii Nostri
primordia, AAS 51 (1959), 545 si.
PAVAO VI, Apost. pismo, Summi Dei Verbum, AAS 55 (1963) 979 si.
Mnogo se toga o pastoralnom odgoju također nalazi u enc. pismima Mystici Corporis (1943),
Mediator Dei (1947), Evangelii Praecones (1951), Sacra Virginitas (1954), Musicae Sacrae
Disciplina (1955) Princeps Pasto-rum (1959); također u apost. konstituciji za redovnike, Sedes
Sapientiae (1956). PIO XII, IVAN XXIII i PAVAO VI u svojim govorima sje-meništarcima i
svećenicima također više puta osvjetljuju lik dobrog pastira.
42 O značenju stanja koje se zasniva na zavjetima prema evanđeoskim savjetima usp. Konc. vat.
II, Dogm, konst. o Crkvi, Lumen Gentium, gl. VI, AAS 57 (1965), str. 49-53. Dekret o
prilagođenoj obnovi redovničkog života, Perfectae caritatis.
43 Usp. PAVAO VI, Enc. pismo, Ecclesiam suam, 4. kolovoza 1964, AAS 56 (1964)
mjestimično, a osobito str. 635 si. i 640 si.
44 Usp. osobito IVAN XXIII, Enc. pismo, Mater et Magistra, od 15. svibnja 1961, AAS 53
(1961) 401 si.
45 Usp. napose Konc. vat. II, Dogm. konst. o Crkvi, Lumen Gentium br. 33. AAS 57 (1965),
str. 39.
40 Usp. Konc. vat. II, Dogm. konst. o Crkvi, Lumen Gentium br. 17, AAS 57 (1965), str. 20. si.
47 Mnogobrojni papinski dokumenti upozoravaju na opasnost zanemarivanja nadnaravnog
cilja u pastoralnom radu i, barem praktički, omalovažavanja nadnaravne pomoći; usp. osobito
dokumente navedene u bilj. 41.
48 (Noviji dokumenti Sv. Stolice potiču na posebnu pažnju prema mladomisnicima; treba
napose spomenuti:
PIO XII, Motu Proprio, Quandoquidem, 2. travnja 1949. AAS 41 (1949), 165—167; Apost.
poruka, Menti Nostrae, 23. rujna 1950, AAS 42 (1950) Apost. konst. (za redovnike), Sedes
Sapientiae, od 31. svibnja 1956. i priloženi Generalni Statuti; Govor svećenicima »Convictus
Bar-rinonensis« 14. lipnja 1957, Discorsi e radiomessaggi, XIX, str. 271—273.
PAVAO VI, Govor svećenicima zavoda »Gian Matteo Giberti« veronske biskupije, 11. ožujka
1964, L'Osservatore Romano, 13. ožujka 1964.