Harold Robbind - Sjećanje na jedan drugi dan

Kad sam posljednji put vidio svog oca, ležao je mirno poleđuške u lijesu,
sklopljenih očiju, uredno očetkanih gustih sjedina i čupavih obrva, a tvrde
su mu crte lica odisale neuobičajenom blagošču. Okružen tišinom, stajao
sam u kapelici Pogrebnog poduzeća i zurio dolje u nj. Nešto nije bilo u
redu. Nedvojbeno. Casak zatim prisjetih se što je posrijedi. Moj otac
nikad nije spavao na leđima. Niti jedan jedini put, za sv ih onih godina što
sam ga poznavao.
Obično je ležao na boku održavajući ravnotežu, pri čemu bi snažnim
ispupčenim prsima i golemim trbuhom uronio u madrac, jednu ruku
zabacio bi preko očiju da ih zakloni od svjetla, a mrk mu je pogled bio
nabit nekom neobuzdanom jarošću. Sada više ništa od svega toga. Čak
ni mržnje spram jutra koje ga je otrglo od njegova skrovita svijeta. Potom
je spušten poklopac lijesa, i nikada više nisam vidio oca.
Preplavio me osjećaj olakšanja. Sve je gotovo. Bijah slobodan. Odlijepih
oči s ulaštena lijesa od bakra i mahagovine te uzgledah.
Svećenik nam rukom dade znak da pođemo. Krenuh. Moj me brat, D.J.,
što je kratica od Daniel Junior1, povuče natrag.
- Prihvati majku za ruku - prošaputa hrapavo. -
1 Mlađi.
I zbriši taj budalast smiješak s lica. Tu je more fotografa.
Zabuljih se u nj. Bilo mu je trideset i sedam godina - dvadeset godina
više nego meni - i dijelio nas je cio jedan svijet. Ugledao je svjetlo dana
za očeva prva braka, a ja za posljednjeg. U međuvremenu, otac je imao
još žena, ali djece više nije bilo. Oslobodih ruku.
- Jebi se - odbrusih.
Izišao sam, odšetao se do malog predsoblja nedaleko od kapele u kojoj
je trebalo da obitelj čeka na pogrebnu limuzinu i zapalio sam cigaretu.
Ondje se već nalazilo nekoliko očevih bliskih prijatelja i ortaka.
Prišao mi je Moses Barrington, zamjenik direktora, crna lica koje se
sjajilo od vrućine.
- Kako majka sve ovo podnosi?
Usisah cigaretu i uvukoh mnogo dima duboko u pluća prije nego što mu
odgovorih.
- Dobro.
Promatrao je kako mi dim vijuga iz nosa.
- Od toga se dobije rak.
- Aha - uzvratih. - Pročitao sam upozorenje na kutiji.
Otvore se vrata, i sve se oči uSmjeriše na njih. Ušla je moja majka,
oslanjajući se na Juniorovu ruku. Drugom joj je rukom obujmio leđa kao
da je podupire. Više je nalikovao na starijeg brata nego na pastorka, što
se donekle pričinjalo normalnim, s obzirom da je bio tri godine stariji od
nje.
Udovička je crnina činila majku još mlađom. Bijela joj se koža doimala
prozirnijom, a duge plave vlasi bljeđima. Kad su se za njom zatvorila
vrata, napustila ju je njezina udovička nemoć. Koračala je bez pomoći
Juniorove ruke i uputila se k meni.
- Jonathane, sinko moj. Ti si mi sve što mi je još preostalo.
10
Uspjelo mi je izbjeći stisak. To nije mogla biti istina. Ne, ako sam
povjerovao barem polovici onog sranja što sam ga o ocu čitao po
novinama. Morao je na neki način negdje spremiti grdnu lovu, bez obzira
na sindikat, na Ministarstvo unutrašnjih poslova i na zatvor.
Majka je načas stajala ondje, grabeći rukama uprazno. Tada ih je
spustila uz bokove.
- Daj mi cigaretu.
Ispružih kutiju i onda joj pripalih cigaretu. Povuče dim.
- Sad je bolje - reče.
Vidio sam da joj se nešto boje vratilo u lice. Zgodna je bila ta moja majka,
i to je dobro znala.
- Kad se vratimo kući, morat ćemo porazgovarati.
- Vrijedi. - Zgnječih cigaretu u posudici s pijeskom. - Čekat ću te ondje.
- Čekat ćeš me ondje? - Glas joj je zvučao kao jeka.
Kimnuh.
- Ne idem na groblje.
- Kako to ne ideš na groblje? - D. J. se primakao iza nje. - Što misliš
kako će to izgledati?
- Fućka mi se za to - odvratih.
- Ali to je važno - reče D. J. - Pogreb će prenositi nacionalna TV-mreža.
Vidjet će ga svi članovi sindikata diljem zemlje.
- Onda se pobrini da ti staneš tamo gdje će te svi vidjeti. To je ono
najvažnije. Ti ćeš biti njihov predsjednik, a ne ja.
Obrati se majci.
- Margaret, nastoj ga nagovoriti da pođe.
- Jonathane... Prekinuh je.
- Ne, majko. Uzalud se trudiš. Nisam ga volio dok je bio živ, pa nema
smisla ni sada, kad je mrtav,
11
pretvarati se da ga volim išta više. To je okrutan, licemjeran običaj u
kojem ne želim imati nikakva udjela.
Dok sam izlazio, u sobi je vladala mrtva tišina. Kad sam se okrenuo da
zatvorim za sobom vrata, vidio sam kako se ostali jate oko majke. Jedino
je Jack Haney ostao naslonjen o zid i sve promatrao. Nije mu' se nimalo
žurilo. Kasnije će je dobiti. U postelji. I to ako mu se bude još htjelo, jer
sada više nije supruga nacionalnog predsjednika, pa mu više ni na koji
način ne može koristiti. Uhvatio mi je pogled i klimnuo. Uzvratih mu
pozdrav i šutke zatvorih vrata.
Nije bio tako loš čovjek. Ništa lošiji od ostalih koji su okruživali oca. Za
ono što je radio nisam ga krivio ništa više nego majku. Otac je iskvario
okolinu oko sebe.
Izišao sam kroz sporedni izlaz kako bih izbjegao svjetinu okupljenu u
glavnoj dvorani Pogrebnog poduzeća. D. J. je imao pravo. Tu je bilo na
stotine ljudi. A iza njih, po cijeloj dužini, nalazile su se televizijske kamere
i reporteri. Nagnuo sam se na zid i stao promatrati prizor.
Žalobnici su sada izlazili iz kapele i ulazili u svoje velike crne limuzine.
Prvi je bio potpredsjednik Sjedinjenih Država. Zastao je pred televizijskim
kamerama, pridavši svom orlujskom licu odgovarajući sjetan izraz. Micao
je usnama. Nisam čuo što govori, ali nema sumnje da je bila riječ o
umjesnim stvarima. Naposljetku, članovima sindikata još je uvijek bilo
dopušteno glasovati. Za njim su nadolazili guverneri, senatori,
kongresmeni, gradonačelnici, ostali službeni predstavnici, te vođe
sindikata. Jedan po jedan izmjenjivali su se u središtu pažnje, nadajući
se da će bar mjesna stanica prikazati program u kojem će gledaoci, kad
otvore televizore, imati priliku vidjeti sinove rodnoga grada.
12
U drvoredu iza mene uz škripu se zaustavio kamion. Začuo se odjek
koraka, i namirisao sam čovjeka prije no što sam se okrenuo da ga
pogledam. Nije mi trebalo kazivati da je riječ o kamionu Gradske čistoće.
- Je li to pogreb Velikog Dana?
Pogledah ga. Na džepu njegove prljave i zamaš-ćene radne košulje
bijaše prikvačena mala plavobi-jela sindikalna značka.
- Da.
- Sila svijeta.
- Aha.
- Je li kakva zanimljiva piculja tu u blizini?
- Zbog čega to pitate? - kazah.
- Bit ,će da je Veliki Dan i sa ženama naveliko uredovao - odgovori. - Naš
predstavnik radničkog sindikata bio je nekoliko puta s njim vani. Kaže da
je vazda bilo napretek mindže i viskija, gdjegod bi se zatekao Veliki Dan.
- Nisam opazio nijednu - rekoh.
- Ooo... - Doimao se razočaran. - Potom mu glas živnu. - Ima li trunka
istine u glasinama da je u trenutku nesreće bilo s njim u zrakoplovu i
jedno djevojče?
Pogledah ga i odlučih da ga toga dana više ne razočaram. Snizim glas
do šapta, premda za to nije bilo potrebe. Uokrug tridesetak metara oko
nas nije bilo nigdje nikoga.
- Imam najfriškijeg štofa.
Iz džepa iščeprka kutiju cigareta i gurnu je preda me. Obojica zapalismo.
Uputi mi pogled pun iščekivanja.
- Jeste li ikad čuli za klub »Nebu pod oblake?« -zapitah.
Zavrti glavom.
- Kakav je to klub?
13
- Ako orgijaš s kakvom malom u zrakoplovu, automatski postaješ njegov
član.
- Isuse slatki - izusti smjerno. - Je li baš to radio?
- I više od toga - rekoh. - Radilo se o plavuši s golemim sisama. Klečala
je pred njim, sise mu istovarila na koljena, pimpek mu pritijesnila između
njih i, kad su izišli iz oblaka i našli se pred planinom, počela mu ga
dudlati. Pokušao je privući upravljač kako bi podigao zrakoplov, ali
badava. Smetala mu je njena glava, pa ga nije mogao ni pomaći.
- Isuse slatki - ponovi. - To se zove putovanje! Ne rekoh ništa.
Baci pogled preko ograde na gomilu.
- More raje.
- Aha.
- Morao je biti najveći - izjavi zadivljeno. - Otac mi je kazao da je on u
toku depresije, za isti posao koji ja sada obavljam i za koji izvučem
stotku i devedeset i pet komada, zarađivao samo devet zelembaća
tjedno. Bio je najbolji prijatelj kojeg je radni čovjek ikad imao.
- Bio je sroljo! - izvalih. - U radnicima je gledao samo radnu snagu.
- Čekaj malo - procijedi, prijeteći skupivši šake. - Nemaš prava tako
govoriti.
- Više nego itko drugi na svijetu - uzvratih. - Bio mi je otac.
Lice mu zadobi neobičan izraz. Zatim opusti šake.
- Zao mi je, mali - reče i vrati se kamionu. Motrio sam ga kako se penje u
kabinu i kreće, a
potom sam se okrenuo da pogledam preko ograde. Upravo su izlazili
majka i D.J. Fotoreporteri su grnuli prema njima, nastojeći ih snimiti.
Okrenuh se i pođoh niz drvored baš kad su ulazili u limuzine.
14
- Imam. - Dok sam se uspinjao na verandu, iščezla je kroz kuhinjska
vrata. Trenutak kasnije vrnula se s rashlađenom limenkom Miller-piva.
Trgnuo sam poklopac i hladno mi je pivo šiknulo po ruci. Hitro sam ga
prinio ustima. Nisam ni slutio koliko sam bio iscijeđen i žedan dok nisam
osjetio ledene boce u grlu. Ispraznio sam limenku do pola prije nego što
sam zastao da udahnem zrak. Prislonio sam se leđima na ogradu
verande.
- Jako si prenapet - primijeti.
- Nije tako strašno.
- Bogme jest. - Pogled joj skliznu do limenke piva u mojoj ruci. - Ruke ti
se tresu.
Podigoh limenku. Imala je pravo.
- Sinoć sam slabo spavao - ispričah se.
- Hoćeš li sedativ? - upita. Odmahnuh glavom. Nisam bio tabletoman.
- Imam vraški finog hašiša - nastavi ona. - Mogu ti sfrkati smotak.
- Ne, hvala - odbih. - Neće mi se.
- Imaš li onda što protiv, ako ja pripalim?
- Samo izvoli.
Promatrao sam je kako s poda kraj svoje stolice podiže duhankesu i
kako spretno zamata cigaretni papirić. Krajeve je smotka tapkanjem
uredno poravnala i zapalila ga. Povukla je velik dim, potom srk vina, a
onda još jedan dim.
Oči joj se namah zacakliše. Nije joj mnogo trebalo da se nađe u transu -
bila je u njemu cijelo vrijeme.
- Razmišljala sam o tvom ocu.
- Da?
- Čitavo se popodne rajcam misleći na njega. Ima nešto u smrti što
čovjeka tjera u oduševljenje.
Otpih još jedan gutljaj piva.
- Ne znam.
- Istina je - uvjeravala me je. - Negdje sam pročitala da su se u toku
prošlog rata neki ljudi sek-
2 Sjećanje I
17
sualno uzbudili kad su počele padati bombe. Držim da to ima neke veze
s nemoralom.
- To je odveć zakučasto. Jesi li ikad došla na pomisao da ljudi
jednostavno vole jebati i da im je to dobar izgovor za kršenje pravila
ćudoređa?
- Ima tu i više od toga - reče. - Kad sam se jutros probudila, pomislila
sam kako je tužno što je otišao i što mu se više nikad neće pružiti prilika
da ostavi za sobom dio samoga sebe. Tada sam počela razmišljati kako
bi bilo krasno da smo imali samo jedan snošaj i da mi je zamijesio bebicu
u trbuhu. Od toga sam se toliko narajcala da sam se danas triput
nafiksala.
Nasmijah se.
- Rajcanje i pol.
Pogleda me uvrijeđeno.
- Ti to ne shvaćaš.
- Ocu su bile sedamdeset četiri godine - podsjetili je. - Tebi je devetnaest.
- Dob nije važna - reče. - Sada si u sedamnaestoj, a bilo ti je četrnaest
kad smo prvi puta imali snošaj, pa nam to svejedno nije predstavljalo
nikakvu zapreku.
- To je bio drugi slučaj.
- Ne, nije. Imala sam snošaje sa starijim ljudima. Ista je stvar. Važno je
samo kako se osjećaš. -Potegla je idući dim i još jedan gutljaj vina. - No
sad ga nema i sve što mogu učiniti jest da požalim što smo ga izgubili.
Dokrajčih pivo i zgnječih limenku u ruci.
- Hvala na pivu.
- Nema na čemu.
Okrenuh se da ću poći, kadli me opet pozva. • - Što ćeš sada raditi?
Mislim, ovoga ljeta.
- Namjeravao sam putovati auto-stopom sve do početka škole, ujesen.
Ali sada ne znam.
18
- Uskoro će ti biti osamnaest godina - napomenu.
- Tako je. Glasovanje i ostalo sranje. Za dva mjeseca bit ću potpuno
odrastao čovjek. - Promatrao sam kako joj dim krivuda iz nosa. - Reci mi
nešto.
- Što?
- Ako si se bila toliko zagrijala za mog oca, zašto nisi poduzela nešto s
tim u vezi?
- Držim da sam se bojala.
- Čega?
Oči joj poprime zamišljen izraz.
- Da me ne odbije. Da me ne ismije. Da ne pomisli da sam luckasto derle.
- Trenutak se skanjivala. - To mi se jednom već dogodilo. S drugim
muškarcem. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da to prebolim.
- To ti se ne bi bilo dogodilo s mojim ocem. -Skočih preko ograde
verande i spustih se na meku zemlju.
- Jonathane. - Priđe ogradi i omjeri me pogledom. - Zar se ne osjećaš
osamljenim? Užasno osamljenim?
- Uvijek sam se tako ćutio - odgovorih. - Čak i za njegova života.
Uzeo sam ključ ispod rogožine i otvorio vrata. U kuhinju sam unišao kroz
stražnji hodnik. Jedina buka koja se čula u kući bili su odjeci mojih
koraka. Na štednjaku su se nalazili lonci, a na tezgi blizu sudopera bijahu
uredno poslagane zdjele. Mogao je doći i smak svijeta, ali Mamie je do
sedam sati imala sve spremno za večeru. U to je vrijeme otac volio jesti.
Pitam se hoće li sada doći do kakve promjene.
Odjednom osjetih glad. Otvorim vrata hladnjaka, pronađem šunku i sir, te
napravim sendvič. Izvadim limenku piva i sjednem za kuhinjski stol. Tek
pošto sam odgrizao prvi zalogaj sendviča, shvatio sam što nije u redu. U
kući se nisu čuli nikakvi drugi šumovi.
19
Ustanem i uključim kuhinjski televizor. Zujanje prijamnika pratilo me do
sjedalice. Časak kasnije ekran oživi uz bljesak, i očev me mrk pogled
pogodi u lice. Promukao mu glas ispuni kuhinju.
Bio je to njegov glasoviti govor. Izazov demokraciji.
»Čovjek se rađa, radi i umire. Poslije toga više ništa nema...«
Opet ustanem i počnem okretati birač kanala. Taj sam govor već prije
čuo. Repriza »Zvjezdanih staza« bila je na jedanaestom kanalu. To sam
ostavio. Podnošljivija su čudovišta s druge planete negoli s ove. Mr.
Spock u svom dijelu epizode nijednom se nije osmjehnuo.
Pojeo sam sendvič i izišao iz kuhinje, ostavivši upaljen televizor. Njegova
me buka pratila kroz kuću. Zirnuo sam kroz prozore prije nego što sam
se uspeo do svoje sobe. Reporteri su još uvijek bili pred kućom.
Skinem odijelo te navučem na sebe traperice i bluzu trenirke. Umjesto
crnih kožnatih cipela obujem tenisice. Potom zađem u kupaonicu i
iščetkam svu prljavštinu iz kose. Pogledam se u zrcalo. Kritički me
fiksiralo vlastito lice.
Nije loše. Nema nijedne bubuljice.
Kimnuh svom odrazu i spustih se niza stube. Vrata očeve radne sobe
bijahu otvorena. Neko sam vrijeme stajao pred njima, a zatim unišao.
Unutarnjost sobe već je odisala po nekoj plijesni. Kao da je iznenada
postala prebivalište jučeraš-njice. Već se nekako naslućivalo da to više
nije njegova soba.
Otkoračam do stola i pogledam dolje na nj. Bio je prekriven kojekakvim
papirima i izvještajima. Nekoliko je pepeljara još uvijek sadržavalo
opuške cigara, a i koš za papir bijaše pun. Lijeno se dovu-čem do
udobna kožnatog naslonjača iza stola te
20
sjednem. Još je uvijek imao udubinu od očeva omašna dupeta, pa sam
upravo u nju i utonuo. Privučem se naprijed i stanem pregledavati neke
od očevih papira.
Većinom su to bila izvješća raznih mjesnih sindikalnih podružnica.
Ubrane pristojbe, dugovi, zak-ljučnice. Sve same dosadne stvari. Bogzna
zašto je otac tratio vrijeme, proučavajući svaki pojedini spis, uz ostale
poslove koje je morao obavljati.
Jednom sam mu postavio to pitanje. Sada se prisjećam njegova
odgovora.
- Sinko, ne možeš voditi krupan posao ako ne znaš svoje trenutačno
financijsko stanje. I ne zaboravi da je ovaj sindikat jedan od najvećih u
zemlji. Samo naš mirovinski fond iskazuje višak od gotovo dvjesto
milijuna dolara, a novac ulažemo u sve pothvate, počevši od državnih
obveznica pa do igračnica u Las Vegasu.
- Znači onda da se ni po čemu ne razlikuješ od kompanija protiv kojih se
boriš - zaključio sam. -Stalo ti je samo do profita.
- Pokreću me različite pobude, sine.
- Ne vidim nikakve razlike. Kad je tvoj novac u pitanju, reakcionaran si
kao i svi drugi.
Otac je skinuo svoje teške naočale za čitanje i odložio ih na stol.
- Nisam znao da se zanimaš za naše poslove.
- Ne zanimam se - kazao sam brzo. - Radi se samo o zaključku na
temelju onoga što vidim: velika radna snaga i velik posao jedna je te ista
stvar. Jedino je novac važan.
Očeve prodorne plave oči ispitivale su mi lice. Na koncu je prozborio.
- Jednoga dana, kad budem imao vremena, ra-spravit ćemo to pitanje.
Mislim da ću te moći uvjeriti da si u zabludi.
Ali, kao i uvijek, kad sam htio iskoristiti obećanu
21
zgodu nikad nije imao vremena. Sad je pak prekasno. Vratih papire na
stol i stadoh otvarati ladice.
Središnja je ladica bila dobrano ispunjena papirima. Također i najgornja
lijeva. Međutim, u desnoj najgornjoj ladici nije bilo ničega. Ama baš
ničega.
To je bilo nelogično. Sve su ostale bile pretrpane. Uvučem ruku u ladicu i
prerujem je. I nadalje ništa. Tada zamijetim jedan sitan zapor. Pritisnem
ga, i dno ladice klizne naprijed.
Zavirim dolje, ispod lažnog dna. Tamo je počivao nauljen, plavocrn i
ubojit automatski kolt vojnog tipa. Lagano ga podignem. Činilo se kao da
teži cijelu tonu. To nije bila igračka; bila je to opasna stvarčica. Negdje
sam pročitao da zrno iz automatskog kolta kalibra 0,45 buši rupu veličine
srebrnog dolara, kad iziđe na drugu stranu.
Vratim ga u ladicu i zatvorim je. Neko sam vrijeme sjedio tu, buljeći u
zatvorenu ladicu, a onda se digao i napustio sobu. Iz hladnjaka sam
izvukao drugu limenku piva i izišao na stražnju verandu.
Anne je još uvijek sjedila na istom mjestu. Ma-hnula mi je. Odmahnuo
sam joj i potom sjeo u njihaljku. Srknuo sam pivo, a onda smo oboje
sjedili, svaki na svom mjestu i, preko ograde koja je dijelila naša stražnja
dvorišta, piljili jedno u drugo.
»Zašto si kopao po mom stolu ?«
»Ne znam. Nalazio se ondje, i to je sve«.
»Nemam ništa protiv. Samo me zanimalo«.
»Mrtav si. Sad ti to više ne bi trebalo biti važno. Mrtvaci nemaju privatni
život«.
»Nisam mrtav. Držao sam da si to već počeo shvaćati«.
»Sve je to sranje u tri čina. Mrtav znači mrtav«. »Nikad. Ti si još uvijek
živ«. »Ali ti nisi«.
22
»Zašto si okrenuo birač kanala na »Zvjezdane staze?« Je li te bilo strah
gledati u mene?« »Na tom je kanalu bio bolji program«. »Zašto tu sjediš?
Mislio sam da ćeš poći«. »Još se nisam odlučio«. »Poći ćeš«.
»Što te u to uvjerava?«
»Ona djevojka tamo prijeko. Još nisam s njom gotov«.
»Nisi se izmijenio, zar ne ?« »Zašto bih? Ti si još uvijek živ«.
Limenka piva bijaše prazna. Ustanem i hitnem je u plastičnu kantu za
otpatke nedaleko od kuhinjskih vrata. Otvorim naglo vrata s namjerom
da.se vratim u kuću. Osvrnem se na nju.
Nije se micala. Dok joj se dim kovitlao oko lica, oči su joj bile pribodene
na mene. Mora da se do sada namrtvo drogirala. Tada opazih da mi
kima i da se polako osovljuje na noge. Motrio sam je kako nestaje iza
vrata za zaštitnom mrežom i začuo škljo-caj brave. Činilo se kao da taj
zvuk stalno lebdi u uzduhu dok god nisam za sobom zatvorio vrata.
Uspnem se stubama do sobe, bacim se na krevet i gotovo istog časa
padnem u san.
Probudio me žamor glasova koji je dopirao kroz pod. Otvorim oči.
Popodnevne se zrake sunca bijahu odmakle od prozora. Zurio sam u
strop, osluškujući jednolično mrmorenje glasova ispod mene.
Djelovalo je prisno i neobično utješno. Bilo je toliko mnogo noći u toku
kojih bih zaspao, baš kao sada, uz brujanje prigušena razgovora. Moja
se spavaonica nalazila neposredno iznad očeve radne sobe.
23
Djelovalo je prisno, ali je ovoga puta zvučalo nekako drugačije, jer je
nešto nedostajalo. Trenutak kasnije sjetih se što: njegov glas. Na
stanovit način uvijek sam ga mogao čuti iznad svih ostalih glasova.
Dignem se iz kreveta i odem dolje. Vrata radne sobe bila su zatvorena;
glasovi su nejasno prodirali kroz drvenu oplatu. Otvorim ih i zavirim
unutra. U sobi zavlada trenutačni tajac.
D. J. se nalazio u naslonjaču iza stola, a Moses je stajao kraj njega, kao
što je to običavao za očeva života. Jack je sjedio za stolom, desno od D.
J.-a, a trojica muškaraca, leđa okrenutih prema meni, zauzeli su mjesta
ispred stola. Okrenuše se i pogledaše me nijemo. Nisam ih poznavao.
- Moj brat, Jonathan - reče D. J. Bilo je to više kao objašnjenje negoli kao
upoznavanje.
Stranci klimnuše oprezno, s budnim izrazom u očima.
D. J. se ni ne potrudi da me upozna s njima.
- Nisam znao da si kod kuće.
- Došao sam odmah nakon zadušnica. - Stajao sam na pragu. - Gdje je
majka?
- Liječnik joj je dao pilulu i otpremio je u postelju. Imala je težak dan.
Kimnuh.
- Smatrao sam da je dobro da uđemo ovamo. Trebalo je raščistiti neke
stvari prije nego što odem kući. Imam rezervirano mjesto u zrakoplovu
što polijeće u osam, a na sastanak Upravnog odbora moram već rano
izjutra.
Stupih u sobu.
- Dogovarate se? Dan me pogleda.
- Što misliš reći?
- Uobličavate ljudsko društvo i tome slično. -Primaknem se stolu i
pogledam na nj. Svi papirikoje
24
sam bio vidio u ladicama ležali su sada rasprostrti preko stola. Pištolja
nije bilo. Tko zna jesu li ga našli.
- Rad ne prestaje samo zato... - Juniorov glas zamre.
Dorekoh umjesto njega.
- ... što je kralj mrtav. Živio kralj! D. J. pocrveni. Moses se oglasi blago.
- Jonathane, zaista imamo strašno mnogo posla. Pogledam ga. U očima
mu se nazirala napetost
koju nikad prije nisam opazio. Neka neizvjesnost. Kliznem pogledom
preko ostalih. Odjednom shvatih u čemu je stvar. Nestalo je temelja, pa
su strahovali da se kuća ne sruši.
Bilo mi ih je žao. Sad su radili na svoju ruku. Više nije bilo oca da ih
savjetuje.
- Oslobodit ću vas svoje prisutnosti. - Pogledam brata. - Ne brini se -
utješim ga. - Sve će dobro ispasti.
Ne reče ništa. Pružih mu ruku.
- Sretno!
Pogleda ruku, zatim podigne oči. Dok ju je stiskao, glas mu je zvučao
promuklo, a u očima mu se naslućivalo nešto vrlo nalik na suze.
- Hvala ti, Jonathane. - Brzo zatrepta vjeđama. -Hvala ti.
- Snaći ćeš se ti dobro.
- Nadam se - izusti. - Ali neće biti lako. Prilike su se izmijenile.
- Uvijek se one mijenjaju - zaključili i napustih sobu. Zatvorih vrata za
sobom i načas se naslonih na njih. Glasovi opet zažagore. Sklopih oči,
osluškujući ne bih li čuo očev glas. No, nije se čuo.
D. J. ga je volio. Ja nisam. Zašto? Zašto smo se toliko razlikovali?
Obojica mu bijasmo sinovi. Što li je to D. J. vidio u njemu što ja nisam
vidio?
25
U kuhinju sam otišao kroz hodnik. Mamie se ondje omuhavala oko
lonaea i tava, mrmoreći u sebi.
- Kad će večera? - zapitah.
- Ne znam - otpovrnu. - U ovoj se kući više ništa ne znati. Vladati sveopći
nered. Brat ne želi jesti, a majka ti gore plakati kao ljuta godina.
- Mislio sam da joj je liječnik dao pilulu za spavanje.
- Možda i jest, ali ne djeluje. To je sve što znati. -Uroni zaimaču u lonac i
prinese je preda me svu usparenu. - Kušaj - zapovjedi. - Ali prvo puhni.
Vruće je.
Puhnuh i kušah. Dobar govedski gulaš.
- Treba još soli.
Nasmija se i odmaknu zaimaču.
- To sam već znala. Isti si ko i ćaća. Tako bi uvijek govorio.
Zabuljih se u nju.
- Jeste li voljeli mog oca?
Odloži zaimaču na sudoper i obrnu mi se.
- Jonathane, to je najgluplje pitanje koje ja ikad čuti. Obožavala sam tvog
tatu. Bio je najsjajniji čovjek koji je ikad živio.
- Zašto to kažete?
- Zato što je istina, eto zato. Pitaj to koga god hoćeš od posluge u kući i
svi će ti odgovoriti jednako. Postupao je s crnjama ko s ljudima i prije
nego što postati crni. - Vrati se štednjaku, skide poklopac s lonca i zaviri
u nj.
- Veliš, još soli?
- Da - potvrdih i iziđoh. Popeh se na gornji kat i zastadoh pred vratima
majčine sobe.
Mamie je imala krivo. Niotkud glasa.
26
Jack Haney uđe u kuhinju u kojoj sam večerao posve sam.
- Pravit ću ti društvo uz šalicu kave - reče privlačeći stolicu.
- Izvolite se poslužiti govedskim gulašom - ponudili ga. - Ima ga da se
nahrani cijela armija.
- Ne, hvala - odbije, dok je Mamie stavljala preda nj šalicu kave. -
Prezalogajit ćemo u zrakoplovu.
Promatrao sam ga dok je ustima prinosio šalicu kave.
- Putujete u Washington? Potvrdi glavom.
- Dan hoće da sam sutra uza nj na sastanku Upravnog odbora. Možda
tada iskrsne kakav problem pravne naravi.
Odjednom to više nije bio D.J., čak ni Daniel Junior - nego naprosto Dan.
- Hoće li biti kakvih komplikacija?
- Ne bih rekao - uzvrati. - Otac ti je prilično uredno vodio cio posao.
- Zbog čega se onda D. J. brine?
- Postoji velik broj konzervativaca kojima možda neće biti pravo što
posao preuzima mladić poput njega.
- Zašto? To im je bilo jasno cijelo vrijeme.
- Živa istina. No, dok ti je otac bio živ, nisu se usuđivali ustati protiv njega.
Sad je to druga pripovijest. Ono što ne shvaćaju jest to što prvi put imaju
nekoga tko je školovan za posao i ne mora usput učiti, pa zaista nije
bitno je li ikad radio na terenu, organizirao akcije ili sudjelovao u štrajku.
Upravljanje radničkim sindikatom u mnogome je nalik na velik posao. Za
to su potrebni izučeni ljudi. Zbog toga se dionička društva i jagme za
vrhunskim studentima koledža i sveučilišta. Otac ti je oduvijek smatrao
da bismo i mi u tom pogledu morali nešto
27
poduzeti. Upravo radi toga je i prisilio Dana da prođe kroza sve one
škole.
Znao sam na što misli. Otac me je nagovarao da učinim to isto. Da
najprije svršim pravo u Har-vardu, a zatim trgovačku školu. Sve je bio
predvidio. Sve, osim jednoga, a to je da ne podnosim prisile. Komadom
kruha otarem s tanjura posljednju kap umaka.
Mamie je stajala nad mojim praznim tanjurom.
- Hoćeš još? Odmahnuh glavom. Pokupi tanjur.
- Je 1' dosta slano?
- Taman.
Nasmija se i položi preda me šalicu kave.
- Isti ćaća. Prvo gunđati da nije dovoljno slano, a onda pokušati i bez
dodatnog soljenja.
Uperih pogled u Jacka.
- Što će se, zapravo, sutra dogoditi?
- Trebalo bi da Upravni odbor, do slijedećih općih izbora koji će se
održati za osam mjeseci, na proljeće, imenuje Dana za privremenog
predsjednika. A do tada, nadamo se, držat ćemo već sve konce u
rukama.
Klimnuh. Ako je sve to otac isplanirao, uspjet će. Njegovi su se planovi
uvijek ostvarivali. Jack dopi svoju kavu i ustade.
- Hoćeš li majci objasniti zašto sam otišao i kazati joj da ću je nazvati
ujutro?
Pogledah ga.
- U redu.
- Hvala - reče i krene prema vratima. Nekoliko trenutaka kasnije s
pristupnog kolnika odjeknuo je tresak automobilskih vrata. Priđem
prozoru i pogledam van. Upravo je odlazio veliki crni cadillac. Pratio sam
ga pogledom sve dok sa svojim crvenim svjetlima nije zamaknuo u ulicu.
Potom uzađem
28
uza stube i zastanem pred vratima majčine sobe. I nadalje je sve bilo
mirno.
Lagano pritisnem kvaku i provirim u sobu. U odsjevu slabašnog danjeg
svjetla mogao sam razabrati obrise njezina tijela na krevetu. Tiho se
ušuljam u sobu i pogledam dolje na nju.
Onako usnula pričinjala se blijedom i bespomoćnom, što nikad prije
nisam vidio u nje budne. Nježno poravnam plahtu oko nje. Nije se micala.
Na vršcima prstiju izvučem se iz sobe i krenem niz hodnik. Iz ugrađena
ormara izvadim naprtnjaču i počnem se spremati. Bio sam gotov za
deset minuta. Nisam morao uzeti mnogo stvari.
Probudio sam se minutu prije nego što je budilica zazvonila. Ispružih
ruku i zakočih je. Nema smisla buditi čitavu kuću. Hitro se odjenem i
siđem u donji kat.
Hodnici su bili mračni, ali su kuhinju, okrenutu prema istoku, osvjetljavale
prve jutarnje zrake. Okrenem prekidač na perkolatoru1. Kao i obično,
Mamie je imala sve spremno.
Moj otac je bio ranoranilac. Ujutro bi sam sišao niza stube i sjeo,
pijuckajući kavu, sve dok se ostali ukućani ne bi probudili. Bili su to
njegovi satovi razmišljanja, znao je reći. Trenuci osame. I bez obzira na
to bio problem velik ili malen, dok bi ostali ukućani poustajali, on bi ga u
tolikoj mjeri sagledao da uopće nije predstavljao neko zlo, već obični
posao koji valja obaviti.
Vratim se u sobu i skinem naprtnjaču. Vrata radne sobe bijahu otvorena i,
povevši se za časovi-tim porivom, uniđem i povučem ladicu.
Pištolj je još uvijek počivao u njoj. Lažno im je
1 Aparat za kuhanje kave.
29
dno promaklo. Izvadim pištolj i pogledam ga. Bio je dobro podmazan, a
šaržer je bio pun metaka. To još uvijek za mene nije imalo ni glave ni
repa. Pištolji su za strašljivce, a moj otac nije znao za strah.
Odriješim zaklopac naprtnjače i gurnem pištolj unutra, među donje rublje
i košulje. Koljenom gurnem ladicu u prijašnji položaj. Kava bi do sada
već morala biti gotova.
- Jonathane. - Majka je stajala na ulazu. - Što radiš?
- Ništa. - Klasičan odgovor djeteta kojega roditelji zatječu pri krađi
kolačića. Da mi je znati koliko je dugo ondje stajala!
Uđe u radnu sobu.
- Još uvijek osjećam miris njegovih cigara - pro-žubori gotovo kao za
sebe.
- Oslobodit ćeš ga se aerosolom, ako je vjerovati ekonomsko-
propagandnim programima - kazah.
Obrati mi se.
- Hoće li to ići tako lako? Razmislivši dobro, odgovorih.
- Neće. Bar dok ne proizvedu takav kojim bi si mogla prozračiti
unutrašnjost glave.
Oko joj zape za naprtnjaču.
- Zar odlaziš? Tako brzo?
- Nema razloga da se tu zadržavam - otpovrnuh. - A do konca ljeta još
samo sedam tjedana.
- Zar ne možeš još malo pričekati? - upita. - Ima toliko toga o čemu
bismo morali razgovarati.
- Kao na primjer?
- O školi. U koji bi koledž želio, što ćeš u životu ...
Prsnuh u smijeh.
- Mršav izbor. To će mi Vojni odsjek priopćiti.
- Otac kaže... - Ispravi se. - Otac je rekao da nećeš biti pozvan.
30
- Dakako. Kad je sredio stvar. Kao što je i sve ostalo.
- Nije li vrijeme da mu se prestaneš suprotstavljati, Jonathane? Sad je
mrtav i više ništa ne može učiniti. - Glas joj se prelomi.
- A kako je s tobom? - zapitah. - Ne vjeruješ u to ništa više od mene.
Pobrinuo se za sve. Čak i za smrt.
Nije govorila, već je jednostavno stajala i nijemo ronila suze koje su joj
se kotrljale niz obraze. Pri-đem joj i nespretno je obujmim oko ramena.
Zarije mi lice u prsa.
- Jonathane, Jonathane!
- Lakše, majko - rekoh, gladeći joj kosu. - Sve je prošlo.
- Osjećam se jako kriva. - Glas joj je ječao prigušeno, jer mi je govorila u
košulju. - Nikad ga nisam ljubila. Obožavala sam ga, ali ga nikad nisam
ljubila. Možeš li to shvatiti?
- Zašto si onda pošla za nj? - upitah.
- Radi tebe.
- Radi mene? Ta nisam se još bio ni rodio.
- Imala sam sedamnaest godina i bila u drugom stanju - prošaputa.
- Čak se i tada dalo nešto poduzeti u vezi s tim -prigovorih.
Iskliznu mi iz naručaja.
- Daj mi cigaretu. Pripalih joj cigaretu.
- Jesi li uključio perkolator? - zapita. Kimnuh i pođoh za njom u kuhinju.
Napuni dvije
šalice, te sjedosmo za stol.
- Nisi mi odgovorila na pitanje. Nisi se morala udati za njega.
- Nije htio ni čuti za to. Želio je sina.
- Zašto? Već je imao jednoga.
- Dan mu nije bio dovoljan. Znao je to, a katkad
31
mi se čini da je to čak i Dan znao. Zbog toga se vazda toliko i trudio da
ugodi ocu. Ali, Dan je bio mekušac, a tvoj otac nije. - Čak ga ni majka
više nije zvala D. J. - Otac ti je dobio što je htio. Sviđalo se to tebi ili ne,
pljunuti si on. Digoh se i prenesoh perkolator na stol.
- Hoćeš li još kave?
Zanijeka glavom. Ponovno napunih svoju šalicu.
- Previše piješ kavu - primijeti. Nasmijah se.
- Misliš da će mi usporiti rast? - Bio sam visok nešto preko metar i
osamdeset. Čak se i ona morala na to osmjehnuti. - Znaš, majko, vrlo si
lijepa žena.
Zavrtje glavom.
- Sada se ne osjećam tako.
- Posveti sebi više vremena, pa ćeš se osjećati. Načas prestade govoriti,
a onda nam se pogledi
sukobiše.
- Znaš li za Jacka i mene? Kimnuh.
- To sam i mislila - izjavi. - Međutim, nikad ništa nisi spominjao.
- Nije to moja kuća.
- Sad hoće da se vjenčamo - reče. - Ali ja ne znam što da radim.
- Ne moraš nagliti. Nitko te ne sili ovoga puta. Tračak čuđenja zasjeni joj
oči.
- Djelovao si baš kao otac dok si to izgovarao. Zasmijah se.
- Nemoguće. Da sam na oca, ne bih pojmio zašto nisi htjela sa mnom do
pogrebne lomače.
- To je grozno od tebe! - usklikne.
- Uvijek sam grozan kad sam gladan - produžim. - Jesam li i u tome na nj?
- Navlas - reče ustajući. - S tobom ću postupati baš kao što sam i s njim.
Priredit ću ti najobilniji doručak koji si ikad užio.
32
- Sad je dosta - kazah. - Neću trebati jesti cio dan.
Nasmjehnu se.
- To sam i htjela. - Prazne je tanjure stavila u sudoper i iznova napunila
šalice kavom. - Znaš li kamo ćeš?
Stresoh glavom.
- Zapravo ne znam. Najprije na jug, a onda vjerojatno na zapad. To će
uglavnom ovisiti o pravcu kretanja vozila.
- Hoćeš li se čuvati? Kimnuh.
- Ništa mi se neće dogoditi.
- Hoćeš li mi pisati da znam kako si?
- Svakako. Ali ne brini se.
- To hoću - reče. - Ako zapadneš u kakvu nepriliku, nazvat ćeš me?
- Na tvoj račun.
- Na moj račun. - Nasmiješi se. - Sad se odmah bolje osjećam.
Letimice pogledah na kuhinjski sat. Bilo je četvrt do sedam.
- Bolje da krenem. Pogleda me dok sam ustajao.
- Odveć sam mlada. To sam oduvijek bila.
- Što misliš time reći?
- Najprije sam bila premlada za mladenku, potom premlada za majku. A
sada sam premlada za udovicu i samotarku.
- Svatko odraste u svoje vrijeme - kazah. -
Možda je sada nastupilo tvoje.
- To su očeve riječi. Na isti se hladan, kirurški način ograđivao od svojih
osjećaja. - Neobičan joj izraz preleti licem. - Jesi li doista moj sin,
Jonathane? Ili si tek, kako reče, njegov nastavak što ga je usadio u
mene.
3 Sjećanje I
33
- Ja sam samo ono što jesam. Tvoj sam i njegov sin. I ništa više.
- Voliš li me?
Trenutak zašutjeh. Zatim je uzeh za ruku i polju-bih je.
- Da, majko.
- Imaš li dosta novaca?
Nasmijah se. Imao sam gotovo stotinu dolara. Uz deset dolara tjedno ne
bih se morao kinjiti.
- Imam majko.
Zabacim naprtnjaču preko ramena i pođem niz pristupni kolnik. Kad sam
ušao u još uvijek opustjelu ulicu, osvrnem se. Majka je stajala na ulazu.
Domahne mi. Uzvratim joj pozdrav i krenem niz ulicu.
Već se po jutru vidjelo da će dan biti sparan. Vrapci su svuda unaokolo
po travnjacima lovili prve crve, a u njihovo bi se živžikanje s vremena na
vrijeme ubacivao poneki crvendaćev ćurlik. Zrak je odisao po svježini. Do
savezne auto-ceste broj jedan bilo je kojih kilometar i pol, a nalazila se
odmah s druge strane mosta koji je vodio preko rječice Schuvkill.
Kamion mljekare Dairvhome obišao je ugao u isti čas kad i ja. Čim me je
opazio, Pete je zaustavio vozilo.
- Jonathane!
Okrenem se i počekam dok ne iziđe. U jednoj je ruci držao limenku
narančina soka, a u drugoj piva.
- Izletničko piće - reče.
Uzeh pivo. Vrijeme je bilo kao stvoreno za nj. Omara me već počela
svladavati. Vrati narančin sok u kamion, a sebi uze drugu limenku piva.
Poklopce povukosmo istodobno, a prasak koji pri tom nastade bijaše
jedini štropot što se čuo na ulici.
34
Junački otpije, a onda obriše usta hrptom ruke.
- Žao mi je zbog nesreće koja te zadesila - reče. Pete je bio Irac.
Klimnuh.
- Kamo smjeraš?
- Ni sam ne znam. Za nosom. Kimnu.
- Nije loše malko pobjeći od svega. Je li mati u redu?
- Jest - uzvratih. - Žilava je to žena.
Dok je načas o tome razmišljao, zadubio mi se u lice. Pete nas je dugo
poznavao. Petnaest godina. Naposljetku odgovori.
- Da.
Dokrajčih pivo i zgnječih limenku. Uze mi je iz ruke.
- Koliko ćeš biti odsutan?
- Sedam tjedana.
- Poseri ga! - Iskesi se. - To je devedeset i pet litara. Ode moj utržak.
Zagrohotah.
- Ipak ostavi dvije litre. Majka neće primijetiti.
- Ona možda neće, ali kladim se da je Mamie već tutnula u bocu
ceduljicu s porukom. - Vrati se u kamion. Neko je vrijeme prekapao po
njemu, a zatim izišao s paketićem od šest limenki. - Ponesi to. Bit će
vruć dan.
- Hvala. Pogleda me.
- Nedostajat će nam tvoj otac. - Dotaknu sindikalnu značku na svom
bijelom kombinezonu. -Njegovom zaslugom ona nam mnogo znači. Kad
bi ti brat bio samo upola tako dobar.
- Bit će i bolji od njega - uvjerih ga. Opet me nakratko pogleda.
- Vidjet ćemo. No on nije kao tvoj otac.
- Nego tko je?
3'
35
- Ti - odgovori. Zapiljih se u nj.
- Ali ja nemam dovoljno godina.
- Jednog ćeš dana imati - reče. - Čekat ćemo. Pokrene kamion, i ja sam
ga pratio pogledom
dok nije zašao za ugao. Tada sam prešao na drugu stranu ulice.
» Vjeruješ li mi sada ?«
»Ne. To je ono što si htio da ljudi vjeruju. Zato si im i uturio tu ideju u
glave«.
»Zašto bih tako nešto uradio?«
»Zato što si pizdek. I zato što si ljubomoran na D. J.-a. Znaš da će se
pokazati boljim nego što si ikad bio«.
»Odjednom voliš brata«.
»Ni govora. Ali uviđam kakav je. Obziran je čovjek«.
»I ja sam bio obziran«.
»Kada ? Prije koliko godina ? Prije mog rođenja, prije nego što si se
zaljubio u moć i novac?« »Ti silom ne želiš razumjeti«. »Razumijem ja i
predobro«.
»To samo misliš. Ali doći ćeš na to. S vremenom«.
»Odlazi. Kao mrtvac dosadan si isto onoliko koliko si bio za života«.
»Živ sam u istoj mjeri koliko si i ti, koliko će ti i djeca biti. Potrudi se. Sjetit
ćeš se«.
»Čega?«
»Mene«.
»Ne želim te se sjećati«.
»Hoćeš. Na bezbroj različitih načina. I protiv svoje volje«.
»Ali upravo sada neću, oče. Vrijeme je školskih praznika«.
36
Sjedila je na betonskom zidu, potpornjaku pristupnog dijela mosta, s
naprtnjačom na leđima, a noge joj visile preko strane što je gledala na
rijeku. Buljila je dolje u vodu, dok joj je iz usta, poput oblaka, sukljao u
spirali siv dim koji je štipao za nos.
- Dobro jutro, Jonathane - pozdravi, ne okrećući se.
Zaustavih se, ali ne odgovorih.
- Čekala sam te - reče, još uvijek ne okrećući se. - Ne ljuti se na mene.
- Ne ljutim se - odvratih.
Zamahnu nogom u luku i obrnu mi lice. Osmje-hnu se.
- Znači da ćeš me povesti sa sobom? Bio mi je poznat taj izraz njezinih
očiju.
- Drogirana si.
- Samo malko. - Pruži mi smotak. - Hoćeš jedan dim? Ova je govnarija
zaista dobra.
- Ne, hvala - kazah. - Savezna auto-cesta broj jedan nije mjesto nasred
koje možeš snatriti.
- Srdiš se na mene. - U glasu joj se osjećao prizvuk uvrijeđenosti.
- Rekao sam ti da to nije istina.
- Ali nisi to mislio.
- Jesam.
- Zašto onda ne mogu poći s tobom?
- Zato što želim biti sam. Zar to ne shvaćaš?
- Neću ti dodijavati. Uklanjat ću ti se.
- Idi kući - zapovjedih. - Neće uspjeti. - Krenuh uza stube put mosta.
- Zašto si mi onda kazao da te ovdje čekam? -povika za mnom.
Na stubama se napola okrenuh i pogledah je odzgor.
- Kad sam to rekao?
- Jučer popodne - otpovrnu, a oči joj kroz
37
oblake zasjaje nekom čudnom napetošću. - Neposredno nakon svog
razgovora s ocem.
- Otac je mrtav - izjavih.
- Znam.
- Kako sam onda mogao s njim razgovarati? Bit će da si pošizila od tog
sranja koje pušiš.
- Vidjela sam te kako s njim govoriš - produži tvrdoglavo. - Zatim si se
digao, pošao k vratima sa zaštitnom mrežom i okrenuo se da me
pogledaš. Ćula sam te kako kažeš: »Pričekaj me ujutro kod mosta«.
Kimnula sam ti i ušla u kuću.
Umuknuh.
- Glas ti je zvučao točno kao u tvog oca - reče. Pogledah je. Jutarnja joj
je zapara već izmamila
na licu sićušne kapljice znoja koje su blistale na jarkom sunčevom svjetlu.
Kroz razrez njezine bluze zapazio sam tragove znoja što joj se skupljao
među grudima, kao i vlažne mrlje ispod pazuha.
- Jesam li još štogod kazao?
- Jesi, ali je bilo nejasno. Nisam posve shvatila. Glasilo je otprilike: »Još
nisam s tobom gotov«. Znam samo da sam se od toga strašno narajcala.
Popela sam se u sobu, skinula sa sebe svu odjeću, povalila se gola na
krevet i ne uradivši ništa sama sa sobom počela doživljavati orgazam za
orgazmom, dok god me to nije posve iscrpilo.
Pružih ruku.
- Daj mi taj smotak.
Anne mi ga stavi među prste. Ruka joj je bila vrela i suha. Frcnem ga u
rijeku.
- Imaš li još toga govna?
Pročeprka po naprtnjači i izvuče duhankesu marke Bulldog. Uzeh je.
- Je li to sve? Potvrdi glavom.
Bacih je u rijeku. Obrnu se i stade promatrati kako stanovito vrijeme pluta
po površini, a zatim,
38
zahvaćena vodenom strujom, lagano tone ispod mosta.
- Teško je sada doći do tako dobre droge - promrsi tužno. - Zašto si to
učinio?
- Ne idem za tim da me uhapse i da u nekoj provincijskoj ćuzi provedem
idućih sedam tjedana.
Iznenada joj se oči počeše ispunjati suzama.
- Dodirni me - reče.
Uhvatih je za ruku koju poveze po dojkama. Zažmiri, a krajičci očiju
prokapaše suzama.
- Bože, što to godi - prošaputa.
Anne siđe s potpornog zida. Pođosmo iza ugla i dalje pod most. Ondje
obavismo posao uz zaglušnu tutnjavu koju su povrh naših glava podizali
kamioni, šišajući po asfaltu i prigušujući njezine prodorne jauke. Nakon
toga je utihnula i samo ležala, gledajući u mene kako navlačim traperice
oko bedara i zakapčam puceta. Maši se naprtnjače, istegnu papirnati
rupčić i utrpa ga u mindžu.
- Tako se fino osjećam tu dolje, unutra, da ne želim da išta iscuri van -
reče. - Više bih voljela da mi što ispadne iz glave nego iz nje.
Ustegnuh se od primjedbe. Posegnu mi za rukom.
- Jonathane. Je li moguće da sam se zaljubila u tebe?
Zagledah joj se u oči: plamtjele su od silnog zadovoljstva.
- Ne - odgovorih otresito. - Nisi zaljubljena u mene. Zaljubljena si u moga
oca.
Savezna auto-cesta broj jedan već je bila užarena i prašnjava, a
sivkastoplavi zastor ispušnih plinova tromo se vukao iznad asfalta.
Čekali smo da se u prometu stvori »rupa«, a tada prešli na stranu koja
39
vodi na jug. Tu smo stajali i promatrali kako vozila grmeći huje pored nas.
Povukla je natrag dugu mokru kosu koja joj je bila pala na lice.
- Mora da je već preko dvadeset šest iznad nule. Kimnuh.
- Kako bi bilo da prvo pronađemo neko sjeno-vito mjesto i zeru se
rashladimo?
Odvedem je do obližnjeg šumarka i tu se bacimo na zemlju ispod jednog
stabla. Izvučem paketić sa šest limenki koji mi je bio dao Pete.
- Ovo će te okrijepiti. Potegnu dobar gutljaj.
- Hašiš me uvijek dehidrira. Isto tako i prcanje. Prsnuh u smijeh.
- Moraš odrediti mjeru.
Nasmiješi mi se. Otpijem pivo i bacim pogled prijeko na cestu. Kamioni
koji su onuda prolazili obično ranom zorom, već su se bili razišli, pa je
sada auto-cesta vrvjela od osobnih automobila koji su jurili u pravcu New
Yorka. Vlasnici velikih kola, opskrbljeni klimatskim uređajima protiv
vrućine i dima, držali su dobro zatvorene prozore, misleći da će uz veću
brzinu uteći jari, iako se takva nada usred ovakve jutarnje gužve činila
jalovom.
- Kamo idemo?
- U Zapadnu Virginiju - uzvratih bez razmišljanja.
- Zašto baš u Zapadnu Virginiju?
- Zato što je tamo dobro kao i svagdje drugdje -otpovrnuh. - Osim toga,
ondje još nikad nisam bio.
Nisam joj otkrio da je otac rodom iz te savezne države. Iz okolice
nedalekog grada Fitchvillea, koji sam jednom pronašao na karti Auto-
saveza Sjedinjenih Država Amerike. Zanimalo me kako mjesto izgleda,
jer uopće nikad o njemu nije govorio. Odje-
40
dnom sam shvatio da moram tamo, premda jutros, kad sam odlazio od
kuće, nisam bio toga svjestan.
Popio sam pivo završnom gutljajćinom i digao se na noge. Zabacio sam
naprtnjaču na leđa i pogledao dolje na nju.
- Jesi li spremna?
Maši se naprtnjače i izvuče pusten šešir klempava oboda koji nabije na
glavu.
- Kako ti se čini?
- Krasno. Osovi se na noge.
- Hajdemo.
Sat kasnije još uvijek smo mahali palčevima prema vratima prolazećih
automobila. Međutim, sada je užarena lica i znojna sjedila na svojoj
naprt-njači. Zapalio sam cigaretu i dao joj je.
- Nije to tako lako kao što se prikazuje na filmu -potuži se.
Nacerih se dok sam pripaljivao svoju cigaretu.
- Bogibogme nije.
- Moram piškiti - reče.
- Tamo prijeko. - Pokazah rukom na šumarak. Dobaci mi upitan pogled.
- Morat ćeš se na to svići - kazah.
Iz naprtnjače je izvadila nekoliko papirnih rupčića i izgubila se među
drvećem. Okrenuo sam se da promatram cestu. Pošto je jutarnja strka
prestala, promet je sada bio rjeđi. Prolazilo je manje osobnih automobila,
a više teretnjaka. Cesta je počela treperiti u vreloj izmaglici.
Cuo sam je kako mi prilazi s leđa dok sam zrikao spram sunca. Golemi
kamion s prikolicom tipa Fruehauf dosegao je vrh brda da bi se zatim
spustio niza nj i krenuo nam u susret. Automatski sam podigao ruku i
dao dobro poznati znak. Potom sam
41
začuo šištanje snažnih zračnih kočnica kad se polako zaustavio, bacivši
na nas svoju divovsku sjenu koja nas je zakrilila od sunca.
Gledao sam kako se vrata kabine, smještena nepun metar od tla, lagano
otvaraju prema van. Je-knuo je glas muškarca koga nisam mogao vidjeti.
- Djeco, hoćete li da vas povezem u grad?
Na ruci osjetim njenu šaku kojom me je zadržala, no glas što sam ga čuo
nije bio njezin.
- Daniele, ćaća nam je reko da pješačimo. Ljutito se oslobodim njezina
stiska.
- Svakako da oćemo, gospon - otpovrnuh.
42
PRVA KNJIGA
JEDAN DRUGI DAN
PRVO POGLAVLJE
Malena poljana na obronku brežuljka bijaše gola, izuzev raštrkana grmlja
koje je odolijevalo suši i ljetnoj pripeci. Čim je popodnevno sunce izgubilo
snagu, zemlja se počela hladiti i divlji je zec oprezno provirio iz svoje
male jazbine što se nalazila iza jednog grma, te onjušio spokojni uzduh.
Časak kasnije izvukao se van. Vrlo sitnim i naglim trzajima obrtao je
glavu lijevo-desno. Ništa nije opazio. Opasnost nije vrebala niotkud.
Pa ipak se budno kretao. Prislonivši uši čvrsto uz glavu, tijelom se toliko
pripio o tlo da mu se žućka-stocrveno krzno, prošarano bijelim pjegama,
uopče nije isticalo nasuprot goloj isprženoj zemlji. Prije nego što je
krenuo nizbrdo, put zelene šumice blizu obala malne osušena potoka,
kratkim i hitrim skokovima obilazio je od grma do grma, postajkujući kod
svakoga radi izviđanja.
Posljednjih je stotinjak metara prešao u silovitom i neobično brzom trku,
a onda se uzlupana srca, u strahu da ne bude otkriven, zaustavio u
tamnim sjenama onižeg drveća. No, glad je bila i suviše jaka, pa mu je
miris svježeg divljeg komorača, što je rastao nedaleko od bagremova
korijenja, napokon nadjačao oprez.
Međutim, osjećaj opreza ponovo mu se vratio. Držao se gotovo uz tlo,
tako da mu se krzno stapalo
45
s okolnim sjenama. Miris komorača zapahnuo ga je jače, ali kako mu je
sada bio nadohvat, zatomio je glad dok se ne uvjeri da je posve siguran.
Pričekao je da mu se žestoki otkucaji srca vrate na normalu, a potom je
lagano zašao među bagremove.
Pronašao je kitu komorača, nekoliko metara od potoka koji je sporo
otjecao. Brzo je počeo strugati po zemlji kako bi razdvojio sočnije i
nježnije mladice. Trenutak zatim čučao je s dugom stabljikom koju je
prednjim šapama držao ispred njuške. Nesigurno, gotovo neprimjetno,
zagrizao je mladicu. Bila je to najbolja poslastica koju je do tada kušao. A
također i posljednja, jer je na nekih petnaestak metara ugledao dječaka
kako stoji. Pogledi su im se nakratko ukliještili, a tada, prije nego što je
mogao reagirati na provalu straha koji ga je iznenadno obuzeo, zrno
kalibra 0,22 žarilo mu se između glave i vrata, smrskavši mu kičmu.
Odskočio je natraške kroza zrak, mrtav prije nego što je dodirnuo tlo.
Daniel Boone Huggins je počekao da umine odjek pucnja i da se raziđe
pramičak dima, prije nego što je krenuo da pokupi mrtva zeca. Podigao
ga je za uši. Pogled mu je već bio ukočen i prazan. Pažljivo ga je
privezao za omču o struku, a onda je, oprezno kleknuvši, stao proučavati
zečje tragove.
Hitro je zgrabio pregršt komoračevih izdanaka i pošao za zečjim tragom.
Nekoliko minuta kasnije našao se na vrletnoj poljani, nasuprot skupini
grmova iz kojih je zec bio izišao. Otkrio je uzan otvor u zemlji. Pomno i
nečujno odriješio je remen, postavio zeca ispred rupe, a komoračeve
mladice oko njega.
Ćasak kasnije čučao je na udaljenosti od dvadesetak metara i čekao.
Samo je pitanje vremena kad će miris komorača i mrtva zeca izmamiti iz
zemlje njegova druga.
46
S vrčem domaćeg viskija pored sebe, ispečena u večernjoj šihti, Jeb
Stuart je sjedio na rasklimanim drvenim stubama prednjeg dijela svoje
kuće i gledao svog najstarijeg sina koji mu se primicao.
- Je 1' bilo sreće? - Glas mu je zvučao škripavo od dugog mucanja.
- Dva zeca - odgovori Daniel.
- Da ih vidim! - naredi otac.
Daniel odriješi remen oko struka i pruži zečeve ocu. Stari ih je trenutak-
dva odvagivao, a potom ih vratio.
- Nekako su mršavi - reče. - Bit će dobri jedino za gulaš.
- Suša nije baš najbolja ni za divljač - obrani se Daniel.
- Ne prigovaram - istaknu otac. - Primamo ono što dobri Gospod smatra
da je prikladno za nas.
Daniel kimnu. Bit će to prvi mesni obrok koji će blagovati u toku više od
tjedan dana.
- Odnesi to materi i kaži joj da ih priredi za lonac. Daniel kimnu i poče se
udaljavati.
- Koliko si metaka utrošio? - upita ga otac. Daniel stade.
- Dva.
Jeb klimnu zadovoljno.
- Ne zaboravi sada valjano očistiti pušku.
- Neću, ćaća.
Jeb je pratio sina pogledom dok nije zašao za ugao kuće. Daniel je
izrastao u momčinu. Tek mu je četrnaesta, a već je visok kao i on, i hlače
mu se počele nadimati. Vrijeme je da ga makne iz sobe koju dijeli s
bratom i sa sestrama. Ne bi nikako bilo zgodno da mlađarija gleda takve
stvari. To bi ih navelo na zle pomisli, a ionako već ima dosta briga s
Molly Ann.
Molly Ann mu je bila najstarija, jedva nešto više od godinu starija od
Daniela, a već zrela žena koja
47
krvari više od dvije godine. Vrijeme je da se misli na njezinu udaju. Ali u
blizini nigdje mlada čovjeka. Svi se mladići razbježali s brda i otišli u grad,
na rad u tvornice stakla i tekstila.
Uzdahnu, podignu vrč i srknu. Do bjelila užarena tekućina palila ga je po
jednjaku i želucu i svega ga je prožimala toplinom. Problemi; uvijek ih
ima sa sedmoro djece. A bilo bi ih i desetoro da mu žena nije donijela na
svijet tri mrtvorođenčeta. Dobri Bog je znao što čini. Izračunao je On da
će Jeb Stuart Huggins ionako imati dosta muke da nahrani svu onu djecu
koju prije bijaše već izrodio. Ali svejedno, to nije pošteno. Naročito, otkad
je mama prekrižila noge i zagradila mu put. Nema više dječurlije. Teško
to pada muškarcu. Osobito njegova kova, naviklom da dobije svoju
porciju. Da zlo bude veće, sad ga uz Molly Ann, koja se povazdan mota
okolo s onim punašnim mladim sisicama i omašnom debelom guzicom,
salijeću kojekakve griješne misli. Odsrknu još jedan gutljaj viskija i stade
se pitati hoće li putujući svećenik uskoro u obilazak. Dobra staromodna
vjerska riječ dobro bi mu došla da rastjera bludne svetogrdne misli koje
mu Nečastivi usađuje u glavu. Ponovno uzdahnu. Nije lako biti obiteljski
čovjek u ova teška vremena.
Marylou Huggins je zurila u pocrnjeli željezni lonac na starinskoj peći
koja se ložila drvima. Voda je ključala i brbotala, a krupne žute grudice
masnoće nadimale su se i raspadale na njezinoj površini. Dugačkom je
viljuškom iz vodena groba spasila četvrtast komad sušene svinjske
vratine. Proučavala ga je na vršku viljuške dok se s njega cijedila
uspušena voda. Zadovoljno ga položi u tanjur. Moralo bi ga doteći barem
za još dva obroka. Hitro sasu hrpu oguljenih krumpira, repe i raznog
zelenja
48
u uzavrelu čorbu i poče je miješati. Više je osjetila no što je uistinu čula
Daniela kako ulazi na kuhinjska vrata. Nije se okrenula.
- Mama. - Kao i uvijek, obično bi se prepala od dječakova sve dubljeg
glasa. Još jučer joj se činilo da je dijete.
- Da, Daniele.
- Ulovio sam dva zeca. Ćaća kaže da ih prirediš za lonac.
Okrenu se da ga pogleda. Imala je samo trideset i četiri godine, ali je bila
mršava i ispijena, a bore na licu činile su je još starijom. Uze zečeve iz
ispružene ruke.
- Lijepa promjena nakon onih vjeverica - primijeti.
- Ali ima već više od mjesec dana kako nismo okusili ni komadić
vjeveričina mesa - usprotivi se.
Smiješak joj ozari naborano lice koje poprimi blaži izraz. Daniel je već
sada bio isuviše ozbiljan za svoju dob.
- Samo sam se šalila, sine. Oči mu zasjaje.
- Znam, majko.
- Idi kaži Molly Ann da mi dođe pomoći očistiti ove kuniće. Naći ćeš je iza
kuće gdje čuva djecu.
- Hoću, mama. - Časak oklijevaše, onjuškujući zrak. - To stvarno fino
miriše.
- To je samo vratina i zelenje - reče. - Jesi 1' gladan?
Potvrdi glavom.
Uzela je komad stara kruha s prostrta stola što se nalazio tik peći, natrla
sa slanom svinjetinom kako bi se sva masnoća upila u nj i zatim mu ga
pružila.
Odgrizao je krupan zalogaj, prožvakao ga i progutao.
- To je dobro. Hvala, mama. Osmjehnu se.
4 Sjećanje I
49
- A sada idi po sestru.
Promatrala ga je dok je odlazio, potom se okrenula, izvadila mesarski
nož i počela ga brusom nježno gladiti.
Daniel se lijeno vukao put stražnjeg dijela kuće. Prije nego što će obići
ugao, počekao je trenutak dok dokrajči svoj komad kruha. Nije htio da ga
djeca vide, jer bi inače nadala u dreku da im dade malo. Progutavši
posljednji komad, zakrenuo je za ugao.
Urnebesna mu graja zagluši uši kad je dvoje djece projurilo mimo njega
prema otvorenu polju. Mase, djetešce staro šesnaest mjeseci, stade
vriskati iz svog povoja, obješena o osušen stari bor blizu gomile drva.
Molly Ann se uspravi sa sjekirom za cijepanje drva u ruci.
- Richarde, Jane, smjesta ovamo. Ako vas ćaća čuje, fasovat ćete ko
amen batine.
Djeca se ogluše o njeno upozorenje. Molly Ann se obrati Rachel, svojoj
desetgodišnjoj sestri, koja je sjedila na jednom trupcu razgledavajući
slikovnicu.
- Rachel, pođi po njih i dovedi ih amo. Rachel, najsklonija knjigama od
svih u obitelji
ustade nakon što je označila mjesto u svojoj slikovnici i otrči za dvoje
mlađe djece koja su se dotle već bila izgubila u poljskoj visokoj travi.
Molly Ann povuče unazad duge smeđe pramenove kose koji joj bijahu
zastrli zajapureno lice, onda s hrpe nasječena triješća uzme jednu
grančicu i tutne je djetešcetu u usta. Mase odmah umukne počevši sisati
komadić drveta.
- Ta će me klinčadija natjerati u ludilo - zakuka Molly Ann. - Zapilji se u
brata. - Gdje si bio cio dan?
- U lovu.
- Je si 1' što ulovio?
50
- Dva zeca. Mati kaže da joj dođeš pomoć očistiti ih.
Odjednom shvati da zuri u vrh njezine haljine. Otkopčala je najgornja
puceta preko njedara kako bi što slobodnije zamahivala sjekirom, pa se
gotovo posve razgoljela.
- U što buljiš? - viknu, premda i ne pokuša da se zakopča.
- Ni u šta. - Odvrati pogled s osjećajem krivnje, oćutjevši kako mu rumen
obuzima obraze.
- Buljio si u moje cice - optuži ga i poče za-kapčati puceta. - To ti se
jasno vidjelo na pogledu.
- Nije istina - promrmlja, sveudilj gledajući poda se.
- Istina je. - Pošto se posve zakopčala, priđe mu.
- Ti 'š morat završit cijepanje ako ja odem pomagat mami.
- U redu. - Još je uvijek nije pogledao u oči.
- Hlače su ti se skroz napele - reče.
Daniel osjeti kako mu lice oblijeva još jača rumen. Nije smogao riječi.
Ona se nasmija.
- Isti si ko i ćaća. Sad je pogleda.
- Što misliš time? Iznova se nasmija.
- Ovo sam se popodne prala u potoku i krajičkom oka opazila ćaću kako
me promatra iza stabla.
Ne mogaše suspregnuti čuđenje.
- Je 1' znao da si ga vidjela?
- Ne. - Zavrtje glavom. - Napravila sam se kao da ga nema, ali sam ga
kutom oka promatrala. Drkao je poput tebe. Samo što on ima većeg.
Činilo se da mu je rudo metar dugačko.
Upilji se u nju širom razvaljenih usta.
- Isuse slatki!
- Ne huli! - okosi se.
4*
51
Ne odgovori.
- Mama ima pravo - reče. - Svi ste vi muškarci isti. Mislite samo na jednu
stvar. Mama kaže da se u vama đavo skriva.
Rachel se vrati s dvoje manje djece.
- Operi tu djecu - zapovjedi Molly Ann. - Tada pronađi Alice u povrtnjaku i
kaži im da dođu završit' svoje zadaće.
Djeca poslušno odoše u kuću. Molly Ann uzdignu ruku i skide Mase iz
njegova povoja. On sav sretan nešto promrmori kroza usne na kojima
bijahu prilijepljeni komadići kore. Molly Ann ih odstrani rukom koju zatim
otare o suknju.
- Bit će bolje da počneš cijepat' ta drva - opomenu ga. - Večeras dolazi
gospodin Fitch i mama želi naložit' jaku vatru. Ćaća ga štima da mu
otkupi viski.
Daniel je motrio sestru kako bezbrižno, s bebom u ruci, ide u kuću dok joj
se pod pamučnom haljinom ocrtavalo oblo i jedro tijelo. Zatim se okrene
hrpi drva i podigne sjekiru.
Nakon toga čuli su se jedino udarci oštrice i praskanje raskoljenih
cjepanica.
52
DRUGO POGLAVLJE
Upravo su kanili sjesti za stol kadli iz prednjeg dvorišta začuše škripu
kotača teretnih kola. Jeb podiže ruku.
- Mamice, pripremi još jedno mjesto za stolom -reče ustajući i polazeći k
vratima.
Već je sišao niz prednje stube i našao se u dvorištu kad se mazga
zaustavila.
- Dobra večer, gospodine Fitch - pozdravi. -Stižete u pravi čas da nam
pravite društvo pri večeri.
- 'Barveče, Jeb - odzdravi Fitch. - Nikako vam ne bi želio smetat.
- Uopće nam ne smetate. Supruga je priredila ukusan zečji gulaš. Bila bi
grehota da ga propustite.
- Zečji gulaš - ponovi Fitch zamišljeno. Očekivao je vratinu sa zelenjem. -
Zaista cijenim dobar zečji gulaš. - Siđe s kola teško sopćući. Gospodin
Fitch je bio pretjerano gojan oko struka. - Odma ću vam se pridružit, čim
nahranim i napojim mazgu.
- Daniel će to učinit umjesto vas - reče Jeb. Pozove sina koji dođe iz
kuće. - Poznaješ gospodina Fitcha.
Daniel kimnu.
- 'Barveče, gospodine Fitch. Ljudeskara se nasmjehulji.
- 'Barveče, Daniele.
53
- Sine, pobrini se za mazgu gospodina Fitcha.
- Zobnicu ćeš naći u zakošku - dometnu Fitch. -Ne daj joj da popije
odviše vode. Od toga jezivo prdi, a noćas se moram još dobrih trideset
kilometara voziti iza njezina repa.
Jeb podiže vrč domaćeg viskija.
- Deder, kušajte ovo, gospodine Fitch. Malko će vam sprati putnu prašinu
s usta.
- To je jako ljubezno od vas, Jeb! - uskliknu Fitch. Rukom otare rub vrča i
otpije gutljajčinu. Cmoknu usnama i osmjehnu se spuštajući vrč.
- Regbi da ne trpate mnogo vode u svoju špiru, Jeb.
Deset minuta kasnije zauzeše mjesta za stolom i Marvlou položi pred
muža velik željezni lonac gulaša. Odmah iza nje koračaše Molly Ann s
pladnjem do vrha naslaganog svježe pečena kukuružnjaka.
Jeb sklopi ruke i obori pogled. Svi se povedoše za njim.
- Molimo te, Gospodine, da blagosloviš ovaj stol, ovu kuću i sve one koji
prebivaju u njoj, kao i našeg gosta, gospodina Fitcha. Zahvaljujemo Ti na
dobro-stivosti i hrani koju se spremamo blagovati. Amen.
Zborni »amen« odjeknu uokrug stola i djeca uz-gledaše gladno. Jeb hitro
žlicom nagrabi Fitchu pun tanjur, zatim sebi. Dade Marylou znak glavom.
Ona uze žlicu i poče puniti djeci tanjure. Kad je stigla do svojeg tanjura,
više nije bilo mnogo mesa, ali nije ni marila. Ionako nikad nije mnogo jela.
Osim toga, osjećala se dobro pri samoj pomisli da će gospodin Fitch
kazati svim susjedima kako su ga Hugginsovi poslužili zečjim gulašom i
da ne jedu samo sušenu vratinu i zelenje kao neki drugi br-đani.
Jeli su šutke, brfeo, ne zapodijevajući nikakv razgovor i vrućim su
kukuružnjakom, koji se još pušio, brisali s tanjura i zadnju kap umaka.
54
Fitch odgurnu stolicu od stola i potapša se zadovoljno po trbuhu.
- To je najbolji zečji gulaš što sam ga igda kušo, gospođo Huggins.
Marvlou pocrvenje.
- Hvala vam, gospodine Fitch.
Ljudeskara stade čačkati zube. Ceremonijalno izvuče sat iz džepa i
pogleda ga.
- Skoro će pola sedam, Jeb - kaza. - Hoćemo li van da se latimo posla?
Jeb kimnu. Diže se od stola.
- Hodi, Daniele.
Daniel pođe za starcima niza stube u dvorište. Otac je išao na čelu i
vodio ih oko stražnjeg dvorišta, uz brežuljak, do pecare. Išli su uskom
stazom, jedan po jedan.
- Kolko ste mi pripremili, Jeb? - upita Fitch.
- Otprilke sedamdeset pet litara. Ali prvorazredna viskija.
Fitch je mučao dok god nisu stigli do pecare.
- To nije bogzna koliko.
- Suša pali kukuruz, gospodine Fitch - objasni Jeb pokajnički.
- Jedva da je vrijedno truda pentrati se skroz 'vamo. - To više nije bilo
gospodin Fitch, uglađen čovjek, koji je sjedio dolje za stolom, već
gospodin Fitch, trgovac, što je polovinu napoličara iz doline držao u dugu
zajmovima koje im je davao u svom dućanu mješovitom robom i
određivao im cijenu za ilegalno pečeni viski i za sve ostalo što su mu bili
prisiljeni prodavati.
Veliki bakreni kotlovi i cijevi bijahu prekriveni isprepletenim granama,
punima lišća. S jedne strane ležao je kup iscijepanih drva.
- Izvuci vrč, Daniele - naredi otac.
Daniel poče uklanjati drva s kupa. Časak kasnije
55
pred očima im se ukazu smeđi glineni vrčevi. Jeb diže jedan i zubima ga
otčepi.
- Nuder, pomirište samo ovaj viski, gospodine Fitch. - reče.
Fitch uze vrč i onjuši ga.
- Probajte ga - nukao je Jeb. Ljudeskara naže vrč i otpi gutljaj.
- To se zove kakvoća, gospodine Fitch - pohvali se Jeb. - Nepatvorena
čista kapljica. Bez karbida, bez podvala. Pitka i prirodna. Možete je dati
dojen-četu.
- Nije loša - prizna Fitch i zaškilji. - Koliko tražite za nju?
Jeb skrenu pogled.
- Računao sam najmanje četvrt dolara po litri. Fitch ne reče ništa.
Jeb poče gubiti živce.
- Dvadeset centi?
- Trinaest centi - zaključi Fitch.
- Gospodine, Fitch, trinaest centi po litri jednostavno nije pravo. Za te
pare prodaje se obični plaviš, a ne pravi, prirodni viski poput ovoga -
pobuni se Jeb.
- Posao ide loše - reče Fitch. - Raja neće kupovati, i to ti je. U Evropi
bijesni rat i svi su izvan sebe.
- Dvadeset centi po litri nije mnogo. - Jeb je sada gotovo preklinjao. -
Iziđite mi bar djelomice u susret, gospodine Fitch.
Fitch ga prikova upornim pogledom.
- Koliko mi dugujete, Jeb? Jeb rezignirano uzdahnu.
- Oko četiri dolara, mislim.
- Četiri dolara i pedeset četiri centa - ispravi ga Fitch.
- Bit će da je tako nekako - dopusti Jeb. - Još uvijek nije dizao pogled.
Daniel se nije usuđivao pogledati u oca. Bio je
56
odveć posramljen. Ne pristoji se muškarcu toliko ponizivati samo zato što
je siromašan. Skrenu pogled u polja.
- Znate što, Jeb - reče Fitch. - Dobre sam volje. Čak i velikodušan, moglo
bi se reć. A to možete zahvalit ukusnom gulašu svoje žene kojim me
počastila. Uvijek kažem da pun želudac otupi oštricu ljudske
prepredenosti pri sklapanju posla. Dat ću vam šesnaest centi po litri.
Jeb podiže oči.
- Ne možete dati ništa više?
- Maločas rekoh velikodušan, a ne budalast. - U Fitchovu glasu osjećala
se odlučna nota.
Jeb oćuti gorak okus poraza. Tri mjeseca rada, danju i noću, po kiši i
suncu, bdijući nad kotlovima, skupljajući viski kap po kap, sve dok se nije
polako kondenzirao u cijevima i postao kristalno čist i savršena okusa.
Prisili se na osmijeh.
- Hvala vam, gospodine Fitch - reče. - Okrenu se sinu. - Odnesi vrčeve u
kola gospodina Fitcha.
Daniel kimnu. Nije se ufao otvoriti usta. Natalo-žila se u njemu srdžba
kakvu još nikada prije nije osjetio. Gnjev mu je čvorao želudac kao krvnik
svoju omču.
Jeb pogleda ljudeskaru.
- Pođimo dolje u kuću, gospodine Fitch - predloži. - Moja je supruga do
sada vjerojatno već skuhala kavu.
- Ne znam što će bit od sela - zakuka Fitch sa šalicom vruće cikorije u
ruci. - Posao nikakav, ljudi napuštaju zemlju jer ne mogu platit najamninu.
Ni sami ne znate koliko ste sretni, Jeb, što posjedujete zemlju na koju
niste nimalo zaduženi.
Jeb kimnu.
- Za to možemo zahvaliti samo dobrome Go-
57
spodu. Ali ne znam. Devetora usta hranit, a suša i loša ljetina. Nije to
lako.
- Jeste li ikad pomislili da otiđete radit u grad? -zapita Fitch.
Jeb strese glavom.
- Nisam čovjek vičan gradu. Nikad neću ni biti. Ako ujutro ne mogu ustat i
pogledat svoju zemlju, onda bolje da me nema. Osim toga, što da radim
ondje? Znam jedino obrađivat zemlju.
Marvlou uniđe u sobu i prinese žigicu do naslagana triješća u ognjištu.
- Postaje nekako svježe.
- Gospođo Huggins. - Fitch se zasmiješi. - Vi doista znate kako da
ugodite čovjeku.
Marvlou porumeni i osmjehnu se. Gledala je u pod.
- Hvala vam, gospodine Fitch - zahvali se i ode. Međutim, ostala je blizu
kuhinjskih vrata kako bi čula svaku riječ koju izgovore.
Fitch otpi srk vruće kave.
- Jeste li ikad pomislili da dvoje najstarije djece pošaljete u grad na rad?
Jeb se iznenadi.
- Daniela i Molly Ann? Fitch kimnu.
- Dječaku je četrnaest, a sestra mu je, koliko se sjećam, i starija.
- Petnaest joj je.
- Prijatelj sam ljudi koji upravljaju tvornicama tekstila i stakla. Uvijek traže
za rad valjane mladiće i djevojke. Mogo bi uložit koju dobru riječ za njih.
- Ne znam. - Jeb se dvoumio. - Izgledaju još jako mladi da ih pustim od
sebe.
- Mogli bi zarađivat četiri, a možda i pet dolara tjedno. Soba i hrana u
pristojnoj kući koštali bi ih samo dolar i pol. Preostalo bi im pet, a možda i
sedam dolara tjedno koje bi slali kući. Time bi se
58
dugo mogli prehranjivati. - Fitch ga pogleda. -Mogli biste čak i unaprijedit
svoje kućanstvo. Čujem da će električna kompanija uvest struju svakome
tko im može jamčit pet dolara mjesečno.
- Ne volim to električno svjetlo - reče Jeb. - Ne djeluje prirodno. Isuviše je
jako. Nije blago kao u petrolejke. - Ali, ipak se zamislio. Njegova bi kuća
bila prva u planini s električnom rasvjetom.
Daniel uđe u sobu.
- Sve je gotovo, tata.
Fitch zavuče ruku u džep i isprsi se s blistavom novom desetačom.
- Dobar si momak, Daniel. Evo jedna malenkost za tebe.
Daniel odmahne glavom.
- Ne, hvala vam, gospodine Fitch. Nema razloga za to. - Žurno iziđe iz
sobe.
- Imate valjana momka, Jeb - pohvali ga Fitch.
- Hvala vam, gospodine Fitch. Fitch krenu k vratima.
- Bolje da pođem. Moja stara mazga ne vidi dobro u mraku po ovim
seljačkim cestama.
- Još imate barem sat danjeg svjetla - reče Jeb. -Dotad ćete stići u dolinu.
Neće biti tako strašno.
Fitch klimnu. Podiže glas, znajući dobro da se Marvlou nalazi
neposredno iza kuhinjskih vrata i da ih sluša.
- Molim vas prenesite supruzi izraze najdublje zahvalnosti zbog
izvanrednog zečjeg gulaša, gosto-ljublja i ljubeznosti.
- Učinit ću to, gospodine Fitch.
Fitch se spusti niza stube i pope se u svoja kola. Naže se na jednu
stranu i reče dovoljno glasno kako bi Marvlou čula.
- I držte na umu sve ono što sam vam kazo. Četiri-pet dolara na tjedan
svakom djetetu nije
59
mačji kašalj. Ako se odlučite, samo ih pošaljite dolje k meni i ja ću im nać
radna mjesta. Jeb iznova kimnu.
- Hvala vam, gospodine Fitch. 'Kunoć, gospodine Fitch.
- 'Kunoć, Jeb.
Potegavši oštro uzde, Fitch kvocnu mazgi i ona poče lagano odmicati iz
dvorišta. Fitch zapjevuši zadovoljno, ispod glasa. Jeb je imao pravo. Bio
je to najbolji viski koji je ikad kušao. Valjda će mu poći za rukom da
dobije četvrt dolara po litri. Već time bi zaradio malne sedam dolara.
A predosjećao je i to da će Hugginsova djeca uskoro pokucati na
njegova vrata. To će značiti još više novaca. Nije imalo smisla kazati
Jebu da ga kompanije nagrađuju s dvadeset dolara po klincu ili klinki
koje im pošalje.
60
TREĆE POGLAVLJE
Žuto svjetlo petrolejke treperavo je sjajilo povrh stola i kao da je srebrne
novčiće naslagane ispred Jeba pretvaralo u mrke zlatnike. Brojio ih je
polagano i mučno. Trenutak kasnije ušla je Marvlou i šutke sjela
nasuprot njemu. Nije prozborila dok god nije prestao zbrajati.
- Koliko ih je?
- Sedam dolara i četrdeset pet centa.
- Nije mnogo - primijeti. U glasu joj se uopće nije odražavao prigovor, već
samo prihvaćanje žalosne činjenice.
- Dugovali smo mu četiri dolara i pedeset pet centi - reče Jeb braneći se.
- Cijene su pale. Teška su vremena, kaže gospodin Fitch. U Evropi
bijesni rat.
- Nikako mi nije jasno kako nam jedan rat, koji se vodi tako daleko, može
ovdje zadavat neprilika.
- Ni meni - prizna Jeb. - No, ako čovjek poput gospodina Fitcha to kaže,
onda je vjerojatno tako. Držim da nam još jedino preostaje nadati se da
će predsjednik Wilson sve dovest u red. Ako je itko pozvan da to uradi,
onda je to samo on. Naobražen je čovjek, fakultetski profesor, znaš?
- Znam - odgovori. - Ali stanje se nije nimalo popravilo otkako je on
postao predsjednikom. Sada
61
smo u tisuću devetsto četrnaestoj, a gore je nego ikad.
- Za to treba vremena - reče Jeb. - Zene nemaju strpljenja ni
razumijevanja za te stvari ko muškarci.
Marvlou je mučala, prihvativši ukor bez ikakve primjedbe. Ponekad se
pitala zašto je dragi Bog dao ženama pamet, ako se od nje ne očekuje
da je upotrijebi. Ali, bijaše to misao koju je zadržala za sebe, jer ju je
vrag nadahnuo i nije valjala.
- Sada imamo jedva novaca da kupimo sjeme za iduću sjetvu - reče Jeb.
Ona kimnu. Uvijek je tako bilo. Činilo se kao da svake godine padaju u
sve veće dugove.
- Treba mi sukna da djeci skrojim odjeću. Tako brzo rastu da ne mogu s
njima ukorak. Naskoro će jesen i trebat će im cipele za školu. Bilo bi im
odveć hladno da idu bosonogi. A osim toga, i ne pristoji se.
- Ja nisam imao nikakvih cipela sve do šesnaeste - reče Jeb. - I nije mi
nimalo naudilo.
- Ali nisi ni išao u školu - ona će. - Sada su prilike drugačije. Djeca se
moraju školovat.
- Sve što mi je trebalo, naučio sam od svoga staroga - reče. - Ne znam
kako čitanje iole pomaže Danielu da postane boljim poljodjelcem. Sada
kad je završio školu nije ništa pametniji nego što sam bio ja.
,Ona opet utonu u muk.
- A ni Molly Ann nije školovanje ni trunka pomoglo. Još nije našla muža,
a kad si ti imala šesnaest godina, bili smo već u braku.
- Nije to njezina krivica - usprotivi se Marylou. Ona je i više nego
spremna za udaju, ali sve je u tome što su mladići otišli radit dolje u grad.
Pogleda je.
- Gospodin Fitch veli da im može nać dobra zaposlenja ako mi to želimo.
62
Ne kaza ništa. Ćula je Fitchovu ponudu, ali nije bilo zgodno da to prizna.
- Veli da mogu zaradit četiri, a možda i pet dolara tjedno.
- To je velik novac - istaknu ona. Kimnu.
- A možda Molly tamo dolje nađe sebi muža. Ta cura tako brzo raste da
ne mogu vjerovat rođenim očima.
Marvlou kimnu. Primijetila je kako Jeb guta kćerku očima kad hoda.
Znala je svog muža. Dobar je čovjek Jeb, ali je ipak ljudsko biće, puno
ovozemaljskih bludnih želja. Znala je i to da požuda natjera muškarca u
krajnost. Bilo je dosta nemilih slučajeva po okolnim bregovima koji to
potvrđuju. Mnoge su djevojke poslane rodbini samo zato što su im očevi
podlegli poroku. I dugo je vremena trebalo da dođe svećenik i očisti ih.
- Možda bi za njih bilo dobro da odu - reče. - Tu ionako više nema
bogzna koliko posla za Daniela. Zemlja zbog suše slabo rađa. Njive su
na sjeveru gotovo opustošene.
- Rachel bi mi pomagala oko djece po povratku iz škole - pridometnu
Marvlou.
Upre pogled u novčiće na stolu.
- Čak bismo mogli i uvest struju ovamo. Zurila mu je u ruke dok je
opipavao novce.
- Možda bismo mogli nabavit nekoliko pilića, jednu-dvije krmače, a
možda čak i kravu. Mališanima bi malo svježeg mlijeka doista dobro
došlo.
- Onaj Callendar, s druge strane brijega, voljan mi je prodati svoju drugu
mazgu za pet dolara -zamišljeno će Jeb. - Svakako da bi mi pomogla pri
oranju, a nedjeljom bismo je mogli upreć i odvest se rodbini u posjet.
Ušute, zadubivši se svaki u svoje misli. Nakon
63
nekog vremena poče skupljati novčiće i spremati ih u meku kožnatu
vrećicu, pričvršćenu remenjem.
- Možda bismo to trebali učinit - izusti nesigurno.
- Možda - ponovi ona, izbjegavajući mu pogled. On ustade i položi novac
na najgornju policu,
visoko iznad ognjišta. Okrenu se i pogleda je.
- Možeš uzet dva dolara od ovog novca za svoje potrebe - reče.
- Hvala ti, Jeb - reče. Taj iznos ni približno nije bio dostatan, ali bolje je
išta nego ništa. - Zavirit ću kod djece prije nego što odem spavat.
Uputi se k vratima.
- Hoćeš li skoro u krpe? Nije joj gledao u oči.
- Malko ću još posjedit uz lulu.
- Ne ostani predugo - upozori ga. - To više što ti i Daniel namjeravate
sutra iskrčiti zapadno polje.
Tromo se spustio na stolac. Oboje su znali zašto ide kasno u krevet. Na
taj način ona se mogla graditi da spava, on je nije trebao tražiti, a ona ga
nije morala odbijati.
Daniel je mirno ležao u krevetu koji je dijelio sa svojim bratom Richardom.
Skvrčen u čvrsto klupko, Richard je spavao do zida, na gruboj pamučnoj
plahti. Na drugoj strani sobe čuo je tiho disanje usnulih sestara. Molly
Ann je dijelila krevet s najmlađom Alice, a Rachel s Jane. Mali Mase još
je uvijek spavao u dječjem krevetiću, u sobi svojih roditelja.
Sklopio je oči, ali nikako da zaspi. Burkalo ga je neko neodređeno
nezadovoljstvo. Nedorečeno i neugodno, uzroke kojemu nije znao, ali
koje je ipak bilo tu i bunilo ga.
Ne zbog toga što su siromašni. Toga je oduvijek
64
bio svjestan i nije im bilo ništa lošije od ostalih obitelji koje je poznavao.
Danas mu je, međutim, sve djelovalo gore nego ikada. Fitch je bio
neobično siguran i samosvjestan. I očev mu je pritajeni strah najednom
postao razumljiv. To jednostavno nije pravo.
Visoko iznad planina bijeli se mjesec zapiljio u Danielov prozor, i on se
obrnu da ga pogleda. Prema njegovu položaju na nebu ocijenio je da bi
moglo biti oko devet sati. Kroz tanke zidove koji su odvajali njegovu sobu
od roditeljske začuo je odjeke nečijih koraka. Bili su to očevi koraci. Čuo
je mukli udarac kad su čizme pale na pod, a zatim škripu kreveta kad je
otac legao. Opet je nastao tajac. Vrlo čudnovat tajac.
Nekoć nije bilo tako. Počelo je s Maseovim rođenjem. Prije toga uvijek se
noću čulo šuštanje. Šumovi puni topline i ljubavi, kadšto radosni krikovi i
smijeh. Sada uvijek vlada tišina. Kao da više nitko ne živi u susjednoj
sobi.
Molly Ann mu je to jednom objasnila. Otac i majka više nisu htjeli djece.
Međutim, i uz to ga se sve to doimalo besmislenim. Znači li to da više
neću uživati jedno u drugome? Zašto? Seks im nije predstavljao nikakvu
zagonetku. Neprekidno su živjeli s njim. I životinje na farmi bijahu vazda
zaokupljene njime. Zato je pretpostavljao da je i s roditeljima isto. Nešto
nije bilo u redu kad su samo tako stali.
Okrenuo se u krevetu, tako da se glavom poravnao s bratovim nogama i
legao na trbuh kako bi mogao gledati van, u mjesec. Noćni mu je vjetar
iz daljine donosio jedva čujne štropote pasa u trku. Odsutno se čudio tko
bi to mogao loviti rakune, kad svatko zna da su otišli sjevernije, bliže vodi.
Nečujno je ispuzao iz kreveta i otišao do prozora. Činilo se da lavež pasa
dolazi s brda, zapadno od
5 Sjećanje I
65
kuće. Mislio je da je jednog od njih prepoznao. Velikog žuću gospodina
Callendara, dolje iz doline. Iza sebe začu tihi šuštaj odjeće. Okrenu se.
- Zar ni ti ne možeš spavat? - upita Molly Ann.
- Ne - prošaputa.
Stade tik njega i pogleda van.
- Razmišljala sam - reče. - Čuo si što je gospodin Fitch kazao ćaći?
Kimnu.
- Uvijek sam se pitala kako bi bilo živjeti u gradu. Čula sam...
Jedan od kreveta zaškripa.
- Tiho! - psiknu on. - Probut ćeš klince.
- Hoćemo li van?
Potvrdi glavom, šutke iziđu i za sobom tiho zatvore vrata. Sjajna je
mjesečina pretvorila noć gotovo u dan.
- Noć miriše po svježini - reče ona.
- Da, stvarno - složi se.
- A i tiha je - doda. - Noć se uvelike razlikuje od dana. U njoj sve izgleda
tako mirno i spokojno.
Prvi je krenuo do zdenca, napunio kutljaču vodom i stao požudno piti.
Pruži je njoj. Odmahne glavom i vrati je na mjesto. Mukli se lavež pasa
sveo na slabašno štektanje.
- Što misliš, jesu li štogod nanjušili? - upita ona.
- Budalasti psi - odgovori prezirno. - Vjerojatno kakvu sovu, i to je sve.
- Čuo si što je mama rekla - ona će. - Ako odemo u grad, mogli bi nabavit
nekoliko pilića, a možda čak i kravu. Tata veli da za pet dolara može
dobit Callendarovu staru mazgu.
Daniel ništa ne otpovjedi.
- Što misliš? - zapita.
Odgovori polagano, malne preko volje.
- Ne dopada mi se onaj Fitch. Ima u njemu nešto što mi ne ide pod kapu.
66
- Znači li to da nećeš ić ako te ćaća pošalje?
- Nisam to reko - uzvrati. - Stvar je u tome što mi se taj čovjek
jednostavno ne sviđa.
- Meni izgleda prilično fin - reče.
- Ne daj da te zavaraju njegovo cifranje i napuhavanje - upozori je. - To
je čovjek vrlo tvrda srca.
- Misliš da će nas ćaća poslat?
Okrenu se i pogleda je. Trenutak zatim klimnu.
- Mislim da hoće - odvrati. - Nema drugog izbora. Treba nam novaca, a
nema drugog načina do do njih dođemo.
U glas joj se uvuče tračak uzbuđenja.
- Čujem da se u gradu svake subote uvečer, nakon posla, priređuju
plesovi.
Pogleda je načas.
- Đavolske ti misli padaju na pamet. Provali u smijeh, uprijevši prstom
dolje na nj.
- I baš si se ti, kojemu nešto tvrdo viri kroz gege, našao da mi to kažeš?
Žestoka mu rumen obli lice. Nadao se da u mraku neće ništa zamijetiti.
- To mi se zna dogodit noću kad idem pisat -reče obrambeno.
- Onda idi pisat - odreza naglo, trznuvši glavom i krenu natrag u kuću. -
Samo nemoj predugo ostat, inače ću znat što radiš.
- Molly Ann. Okrenu se i pogleda ga.
- Zašto jedva čekaš da odeš odavde? - upita. Zabulji se u nj.
- Zar zaista ne znaš, Daniele? Zavrtje glavom.
- Tu mi nema života - poče tiho. - Mogu jedino odrast i postat stara frajla.
Možda mi se dolje u gradu ukaže kakva prilika. Možda se neću osjećat
tako ništavno i beskorisno.
Ne kaza ništa.
5'
67
- S dečkima je drugačije - reče. - Mogu radit što ih volja. Ne moraju se
zenit ako neće. - Vrati se i stane preda nj. - Daniele, nisam zla, vjeruj mi.
No nisam više djevojčica nego odrasla žena kojoj će skoro šesnaesta i u
kojoj se zbivaju stanovite promjene što joj potiču želju za vlastitom obitelji
prije nego što isuviše ostari.
Maši se njegove ruke i stisnu je. Ruka joj je bila hladna.
- Volim i mamu, i tatu, i tebe, i djecu, ali moram proživjet svoj život.
Shvaćaš li to, Daniele?
Uputi joj dug pogled.
- Držim da shvaćam - uzvrati neodlučno. Ispusti mu ruku.
- Bit će bolje da što skorije pođeš u krevet - reče. - Moraš rano ustat da
pomogneš tati raskrčit zapadno polje.
- Hoću - obeća. Promatrao ju je kako ulazi u kuću, a onda otišao iza
gomile drva i ondje se popisao. Kad se vratio u sobu, u dremljivu mraku
čulo se jedino lagano duškanje braće i sestara.
Čim je ušao u kuhinju, namirisao je zamašćenu zobenu kašu.
- Bio sam u zapadnom polju - reče. - No tata nije došao.
Marvlou se okrene i pogleda ga.
- Otac je rano ustao da vidi, ne bi li mu Callendar posudio mazgu kao
ispomoć. Trebalo bi da se vrati svaki čas. - Pruži mu tanjur. - Sjedi i
pojedi zeru doručka.
Privuče sjedalicu k stolu i poče žlicom puniti usta.
- Otac i ja razmišljali smo o tome da možda tebe i Molly pošaljemo u
grad, na rad. Bi li volio ić?
Slegnu ramenima.
68
- Nikad o tome nisam mnogo razmišljo.
- Gospodin Fitch kaže da možete zaradit četiri, a možda i pet dolara
tjedno.
Pogleda je.
- Što on ima od toga? Smete se.
- Tko?
- Gospodin Fitch. Marvlou se zgranu.
- Ništa. Kako moš tako nešto i pomislit? Gospodin Fitch je plemenit
čovjek. Uviđa da loše stojimo i samo nam želi pomoć.
- Zašto onda nije tati pošteno platio viski? -zapita Daniel.
- To je drugo - odgovori mu majka. - Tu se radi o poslu.
- Za mene je to sve isto - reče. Dovrši doručak i ustade. - Ne može
čovjek u jednoj stvari bit ovakav, u drugoj onakav.
Marvlou planu.
- Nemaš pravo tako govorit o uglađenom čovjeku kakav je gospodin
Fitch. Uvijek nam je bio dobar. Zar nam u dućanu ne daje robu na vjeru
kad nemamo gotovine?
- Povrati on to kad dođe po viski. Ne riskira on mnogo.
- Umukni, Daniele! - okosi se oštro. - Tati neće bit drago kad mu kažem
što si reko. Gospodin Fitch je pomogo mnogim ovdašnjim obiteljima.
Pronašo je dobre poslove mnogim mladićima i djevojkama. Pazi zato na
jezik i ponašanje.
Ne rekavši ništa, Daniel iziđe i sjede na prednje stube. Zagleda se niza
cestu kojom bi trebalo da mu otac dođe. Možda bi bilo dobro da ode u
grad.
Možda Molly Ann ipak ima pravo. Tu zaista više nema što tražiti.
69
ČETVRTO POGLAVLJE
- Ako se ne budete predugo klatarili cestom, do zalaska biste morali stić
u dućan gospodina Fitcha. - Jeb zaškilji u jutarnje sunce. - Danas ne bi
smjelo bit suviše vruće; neće bit tako loše.
Daniel pogleda oca.
- Neće.
- Spremila sam ti ekstra hlače i lijepu čistu košulju - reče mu majka. - I
pazi da pereš gaće svaki dan.
- Hoću - uzvrati Daniel.
- Ne želimo da ljudi pomisle kako živimo ko svinje samo zato što smo
gorštaci. Imamo dobro ime, vrlo staro i čestito, i ne b' ćela da to zaborave.
Daniel se nelagodno promeškolji. Cipele što ih je nosio već su ga počele
tištati. Obično ih je počinjao nositi s pojavom prvog zimskog mraza.
Molly Ann odgovori majci.
- Brinut ću se za nj, mama. Ne sekiraj se. Marylou se obrati kćerki.
- Budi dobra djevojka. Sjeti se onoga što sam te učila. Ne slušaj laskave
riječi kojekakvih gradskih nevaljalaca.
- Znam kako se moram vladat, mama - pobuni se Molly Ann. - Ta nisam
bebica.
Marylou se zagleda u kćerku. Ne reče ništa. Molly Ann pocrveni. Znala je
na što majka misli.
70
- Bit ću dobra, majko - reče.
Jeb posegnu u džep i izvuče nekoliko novčića.
- Evo vam dolar, pa ga podijelite među sobom. Tek toliko da vam se
nađe za stan i hranu dok ne počnete radit. Ni od koga ništa ne primajte.
Ne želim čut da Hugginsovi uzimaju milostinju od bilo koga.
Daniel bez riječi uze novčiće od oca i tutnu ih u džep.
- To je mnogo novca - naglasi Jeb. - Nemojte ga rasprčkat na
budalaštine.
- Neću, tata - obeća Daniel. Jeb ponovo uzvinu oči k nebu.
- Bit će bolje da krenete.
Daniel kimnu. Pogledom obuhvati roditelje, zatim braću i sestre,
okupljene u dvorištu oko njih.
- I ja mislim.
Djeca su šutke piljila u njih. Bio je to svečan trenutak, ali nisu imali što
reći.
Daniel nakratko mahnu rukom, a onda podiže svoju pamučnu vrećicu s
rezervnom košuljom, hlačama i jegerkom. Prodjene štapić kroz uzao i
zabaci ga na rame.
- Hajmo, Molly Ann.
Djevojka ga načas pogleda, a tada pritrča k majci. Marylou je jednu dugu
minutu čvrsto držala u zagrljaju svoju najstariju kćer i potom je pustila.
Molly Ann na brzinu izljubi djecu u obraze i onda se priključi Danielu.
Polako krenu put ceste.
- Daniele! - Jebov glas zaječi promuklo. Zaustave se.
- Da, tata? Priđe im.
- Ako zbog bilo kojeg razloga ne uspijete - ot-poče nespretno - vratite se
zajedno kući. Ne zaboravite da imate obitelj koja vas voli i ponosi se
vama.
Daniel osjeti kako ga nešto steže u grlu. Očev je
71
glas zvučao kruto i prisebno, ali su mu mutne oči suzile.
- Znamo to, tata - odgovori neobično osjećajno i s puno razumijevanja. -
Ali ne tari glave. Bit će nam dobro.
Jeb ga za trenutak mučke promotri i zatim kli-mnu.
- Znam da hoće - prozbori konačno. Treptanjem je razmicao suze s očiju.
- Ćuvaj sestru, sinko.
- Hoću, tata.
Jeb ispruži hrapavu šaku i čvrsto stisnu Danie-lovu ruku. Tada je naglo
ispusti, okrenu se i pođe.
Daniel je promatrao oca kako zamiče za ugao i, kad ga je izgubio iz vida,
obratio se sestri.
"- Hajdmo, Molly Ann - reče. - Pred nama je dug put.
Točnije rečeno, iznosio je pedeset i četiri kilometra.
Dan se pokazao vruć, vrući nego što je to Jeb bio predvidio. Sunce je
visilo visoko povrh njihovih glava i svojim sjajnim zrakama nemilosrdno
žeglo prljavu cestu.
- Što misliš, kolko smo daleko odmakli? - upita Molly Ann.
Daniel gurnu na zatiljak svoj šešir široka oboda i podlakticom otare lice.
Bilo je mokro i slano.
- Možda kojih osamnaest-devetnaest kilometara.
- Bole me noge - potuži se. - Zar ne bismo mogli nekolko minuta
otpočinut?
Trenutak se zamisli, a onda klimnu.
- Pa, bi.
Siđe za njim s ceste u polje gdje sjednu ispod jednog stabla. Brzo izuju
cipele, bace se na leđa i veselo zavrte oslobođenim palcima po zraku.
72
- Jedina stvar koja mi se ne sviđa u vezi s odlaskom u grad jesu cipele -
reče.
' - Ni ja ih ne volim - nastavi ona. - Da bar imamo vode.
- Ima jedan potočić pet kilometara odavde -reče. - Možemo se ondje
napit i pojest svoje sen-viče.
- I također oprat noge? Nasmija se.
- I to. - Ustade. - Pođimo. Poče se dizati.
- Nisi obuko cipele.
- Valja ih čuvat - on će. - Inače ćemo ih do kraja pohabat dok stignemo u
grad.
Nasmiješi se.
- Ta ti je pametna.
Noseći cipele u rukama, još jednom krenu niz brijeg. Nakon nekoliko
minuta ona progovori.
- Daniele.
- Da?
- Držiš li da je gospodin Fitch ozbiljno mislio ono što je reko ćaći?
- Držim da jest.
- Ne sviđa ti se, zar ne?
Daniel ne odgovori.
- Pa to nije ni važno, ako nam zaista može nać zaposlenja.
Daniel se načas zamisli.
- Mislim da nije.
- Daniele. - Glas joj poprimi bolan prizvuk. -Daniele, ne osjećam se baš
najbolje.
Brzo je pogleda. Iznenada je problijedila, a i čelo joj se orosilo grašcima
znoja. Hitro snimi s glave šešir i stavi joj ga na glavu. Pod prstima osjeti
kako joj je duga svijetlosmeđa kosa vrlo vruća. Uze je za ruku.
73
- Pođi amo prijeko i sjedi - reče. - To je toplotni udar.
Pustila je da je polako odvede u sjenu drugog stabla. Nježno je položi na
zemlju.
- Odmori se malko. Slabašno strese glavom.
- Ne. Moramo dalje, inače nećemo stić u grad.
U glas mu se uvuče odsječna nota.
- Sjedi. Nećemo stić tamo ako imaš sunčanicu. Lezi tu dok ne izvidim
mogu 1' naći malo vode.
Opusti se i zatvori oči.
- U redu, Daniele - uzvrati krotko.
Spretno odveže uzao na vrećici i uze limeni lončić koji je bio stavio među
rublje. Otrči niz brijeg prema većoj skupini stabala. Općenito uzevši, gdje
god bi se našlo toliko stabala, tu bi bilo i vode. Kleknu, zagrabi pregršt
zemlje i pomirisa je. Bijaše vlažna.
Bacivši se na ruke i koljena, poče puzati po zemlji u potrazi za vlagom.
Kad pod prstima osjeti mokru zemlju, navali rukama grepsti po površini.
Voda prokapa, čim dođe na tridesetak centimetara dubine.
Brzo izdubi okruglu rupu u zemlji i zatim njene rubove dobro potapka.
Raširivši prste, stavi petu i dlan jedne ruke na dno otvora i svom snagom
pritisnu o zemlju. Trenutak kasnije voda mu se stade skupljati oko prstiju.
Nastavi upirati dok god mu ne dosegnu gotovo do zgloba i ne poče
otjecati u stranu; potom drugom rukom podrža lončić i pričeka dok se ne
ispuni vodom.
Držeći lončić pažljivo, otrči natrag k sestri. Molly Ann je sklopljenih očiju
mirno ležala. Nije se činila toliko blijeda kao prije. Otvori oči tegobno i
pokuša zauzeti sjedeći položaj.
- Ne miči se - reče kleknuvši pokraj nje. Iz na-
74
prtnjače izvuče malen rubac. Navlaživši ga, pritisnu joj ga na čelo i
nježno joj obrisa lice.
- To stvarno godi - prošapće.
Ižmika rubac i ponovno ga ovlaži. Ovoga puta istisnu nekoliko kapi vode
na njezine osušene usne. Ona ih pomaknu i jezikom ih obliznu.
- Je 1' ti bolje? - upita. Potvrdi glavom.
- Toliko sam žedna. Smijem li malo popit?
- Samo malkoc. - Protisnu joj ruku pod leđa i podiže je. - Ali, pazi, ne
mnogo - upozori je. - Tek koju kap.
Srknu gutljajčić i uzdahnu. Pogleda ga.
- Jednostavno ne znam što me spopalo.
- Trebala si nosit šešir - reče. - Sunce je prejako.
- Mogu li malko otpočinut? - upita. - Bit će mi onda bolje, pa ćemo moć
nastavit put.
- Nema žurbe - kaza. - Gospodin Fitch će se nalazit u dućanu kad
stignemo u grad.
Opet legne na leđa i zaklopi oči. Nešto kasnije već je spavala. Još
jednom joj polako rupcom obriše lice i pusti je da se odmara. Malo sna
ne može biti na odmet.
Daniel sjedne na svoje mjesto i zaškilji u sunce, zatim dolje na cestu koja
je sva treperila na vrućini. Moralo je biti podne. Nema se smisla sada
vraćati na cestu. Za nekoliko sati ondje će biti kao u paklu. Najbolje je
pričekati dok prođe dva sata. Do tada će sunce prijeći preko bregova na
zapad i cesta će se početi hladjeti. Protegne se leđimice, podvije ruke
ispod glave i zatvori oči. Trenutak zatim i on zaspi.
Probudila ga je grmuša koja je sjedila na grani više njegove glave. Vireći
kroz lisnate grane u vedro plavo nebo, ugledao je raspjevanu ptičicu.
Časak ju je promatrao, a onda se uspravio u sjedeći položaj.
75
Preplašena ovim iznenadnim pokretom, ptičica odleti.
Baci pogled na sestru. Oči joj bijahu otvorene.
- Kako se osjećaš? - upita.
- Bolje - odgovori. Žurno se diže na noge.
- Onda bismo mogli krenut. Ona se uspravi. >
- To mi se još nikad nije dogodilo. Nasmjehnu se.
- Nikad prije nisi gologlava proboravila četir sata na suncu.
- Imaš pravo. - Dignu se, trenutak ostade na mjestu, a potom ga pogleda.
- Sad mi je dobro.
Kimnu i poče opet zakapčati odjeću.
- Napit ćeš se kad stignemo na potok. - Ovaj put uzme i njezinu vrećicu,
te pođu niz cestu.
Učini pokret u namjeri da mu vrati šešir.
- Ne, zadrži ga - reče. - Mogu više izdržat bez njega neg ti.
Bez riječi su pješačili nekih pola sata prije nego što su došli na potok.
Napuste cestu, razdragano operu lica i napiju se do mile volje.
- Dobra voda - primijeti Daniel.
Molly Ann se osmjehnu u znak potvrde.
- Kao da je zašećerena.
- Moramo dalje - reče on.
- Spremna sam.
Uputi se za njim natrag prema cesti, i stignu na nju upravo kad je iza
okuke zaklonjene drvećem iskrsnula mazga, upregnuta u teretna kola.
Stao je uz rub uske ceste i pustio je da prođe. Molly Ann je zastala iza
njega.
S otpuštenim uzdama u ruci u kolima je sjedio mršav mladić kojemu je
gorštački šešir široka oboda napola skrivao lice.
76
- Hajde, življe! - poviče na bezvoljnu životinju koja se s mukom vukla na
žegi.
Ne ubrzavši hod, mazga jednostavno produži klipsati. Mladić dobroćudno
prokune.
- Prokleta beštijo!
Kola se dokotrljaju nasuprot mjestu na kojem su stajali i mladić ih
postrance pogleda.
- Djeco, želite li da vas povezem u grad? Molly Ann zadrži brata,
uhvativši ga za ruku. Gotovo ljutito otrese se njezina stiska. Glupača.
Zar ne zna da nije u stanju pješačiti? Uzgleda prema mršavu mladiću.
- Svakako da oćemo, gospon - otpovrnu.
77
PETO POGLAVLJE
Jimmy Simpson je imao pješčano žutu kosu, plave oči i vedar, širok
osmijeh. U toku svih dvadeset godina svog života nikad nije bio u
radnom odnosu, niti mu je to ikad trebalo. Novac mu nije predstavljao
problem. Mogao je doći do njega na mnogo različitih načina - da igra
klab1 s poljskim rudarima, poker s gorštacima ili biljar s gradskim
kicošima. A kad bi mu sreća okrenula leđa, još uvijek mu je preostalo
krijumčarenje alkoholom. Kao, recimo, danas.
Cio je dan proveo u brdima. A to nije bilo lako. Stari Fitch je samo dan
prije izvršio svoj obilazak i obrao sve vrhnje. Da Jimmy nije platio
dvostruko više od Fitcha, vraćao bi se s praznim kolima. Međutim, cijena
mu je bila odviše privlačna pa je otkupio dobar viski ispečen od kukuruza,
viski koji su proizvođači bili spremili za sebe.
Promatrao je momka kako meće u kola dvije vrećice koje je nosio, zatim
kako pomaže sestri da se smjesti na sjedalu, i kako se i sam penje i
sjeda kraj nje. Gurnu šešir na zatiljak, a preko lica mu pade neukrotiv
uvojak plave kose.
1 Vrsta kartaške igre s trideset dvije karte u kojoj igrač postiže bodove
većom vrijednošću niza karata nego što je ima njegov protivnik.
78
- Zovem se Jimmy Simpson. Momkov je pogled bio ozbiljan.
- Drago mi je. - Imao je dublji glas nego što je Jimmy očekivao. - Ja sam
Daniel Boone Huggins, a ovo je moja sestra Molly Ann.
- Milo mi je što smo se upoznali - reče smiješeći se. Pogleda djevojku.
Koliko je mogao zaključiti iz lica zasjenjena širokim obodom šešira,
očigledno bratovljeva, bila je lijepa.
- Odate li već dugo? Daniel kimnu.
- Oko dvajsčetir kilometra, od rane zore. Al slabo napredujemo zbog
vrućine.
- Kamo idete?
- U Fitchville.
Jimmy se opet osmjehnu.
- Pa tamo i ja idem. Smjerate li rodu u pohode? Daniel zavrtje glavom.
- Ne. Idemo radit.
- Imate li već poso?
- Još nemamo. No gospodin Fitch je obećo ćaći da će se pobrinut za nj.
- Za oboje?
- Da.
Jimmy umuknu. Stari je lupež držao cijeli kraj u šahu. Nije bilo niti jedne
jedine stvari koja je ušla u brda ili izišla iz njih, a da nije imao u njoj svoje
duge lakome prste, čak i onda kad se radilo o ljudima. Ali kujin sin nije
mogao nikako propasti kad je grad dobio ime po njegovu prapradjedu.
Daniel zirnu u kola. Prepoznao je vrčeve, premda su bili prekriveni starim
vrećama za šećer. Opet se okrenu na cestu. To ga se nije nimalo ticalo.
Jimmy pogleda djevojku. Naslonjena na brata, sklopljenih očiju, njihala
se nježno uz kotrljanje kotača. Činilo se da drijema.
79
- Ako vam je sestra umorna - reče - možemo joj uredit mjesto u kolima
da prilegne.
Molly Ann se uspravi.
- Ne želim nikom pravit brige. Zaustavi mazgu.
- Ma kakve brige. Osobito kad se radi o tako zgodnoj djevojci. - Prekorači
sjedalo, uđe u kola i pomaknu red vrčeva u stranu. Od praznih pamučnih
vreća za šećer hitro napravi ležaj, a iznad jednog njegova dijela
improvizira pokrovac da je zaštiti od sunca. - Nije loše - rekne, uspravivši
se. - Tu sam i sam spavo sinoć. - Pruži joj ruku.
Molly Ann uputi bratu upitni pogled. Daniel kimnu. Ona primi Jimmvjevu
ruku i uđe u kola preko sjedala. Pogledala ga u lice.
- Vrlo ste ljubezni, gospon Simpson. Naceri se.
- Jimmy. Svi me zovu Jimmy.
- Jimmy - reče.
Odjednom shvati da je još uvijek drži za ruku. Ispusti je.
- Raskomotite se - reče nespretno.
Osjeti kako joj srce divlje udara u njedrima i kako joj rumen oblijeva lice.
Nije se usudjela govoriti. Mora da joj je sunce udarilo u glavu i više nego
što je mislila. Samo klimnu glavom.
Uzvera se opet na svoje mjesto i uze uzde u ruke. Brz letimičan pogled
preko ramena uvjeri ga da već leži. Tržnu uzdama.
- Probud se, prokleta živino! - izusti malne šap-tom, kako ne bi uzbunio
djevojku.
U jedan par Molly Ann se probudi prožeta večernjom studeni. Dok je
sjedala u uspravan položaj, uvidi da je pokrivena grubim gunjem. Odbaci
ga sa sebe i duboko uzdahnu. Sad joj je bilo bolje.
80
Okrenu se i ugleda brata i mladića kako sjede, leđa okrenutih prema njoj,
ocrtavajući se spram večernjega neba. Dokono se zapita koliko je
spavala. Mladić potrese uzdama. Opet oćutje toplinu u licu. Bio je vrlo
pristao.
- Budna si? - Daniel ju je bio čuo.
- Da.
Jimmy joj se okrenu.
- Hoćete li vamo gore?
Kimnu. On zaustavi mazgu i pruži joj ruku. Ona je prihvati. Iznova osjeti
kako joj srce žestoko čekića. Sva zbunjena prestade misliti na to.
- Kolko još imamo prijeć?
- Još dva sata - odvrati Jimmy. - Mogu ovu beštiju natjerat da jače
potegne. To je najljenija mazga u cijelom okrugu.
Pogleda Daniela.
- Bit će kasno kad stignemo. Što ako dućan gospodina Fitcha bude
zatvoren?
- Onda ćemo k njemu ujutro - odgovori Daniel.
- Imate li gdje odsjest? - zapita Jimmy. - Kod kakve rodbine?
- Ne - otpovrnu Daniel.
- Mogu vas smjestit kod sebe - predloži Jimmy. - Udovica Carroll vodi
izvrstan pansion.
Pogledaše se neodlučno.
- Neće vam niš naplatit za jednu noć - Jimmy doda brzo. - Moji ste gosti.
- Možemo platit - reče Daniel hitro. - Imamo novaca. Radi se samo o
tome da smo htjeli dobit poso što je moguće prije.
- Gdje ćete radit? - upita Jimmy. - U tvornici tekstila?
Opet Molly Ann pogleda brata.
- Još pravo ne znamo - prizna Daniel. - On je samo ćaći reko da dođemo
k njemu, a da je dalje njegova briga.
6 Sjećanje I
81
- Zar Fitch nije kazo kakav ćete poso radit?
- Jok. Tek tolko da ćemo zarađivat dobre pare. Četir, možda pet dolara
tjedno.
Jimmy puče u smijeh, ali bilo je neke vedrine u njemu.
- Taj Fitch je odista slatkorječiv čovo.
- Mislite reć da nema posla? - Glas Molly Ann odjeknu tjeskobno.
- Ne mislim to. Posla ima, u redu stvar. Ali, da biste zaradili tolik novac,
morat ćete rintat najmanje dvanajst sati dnevno, za sedam centi na sat.
- Nismo protiv rada - reče Molly Ann. Pogleda je.
- Jeste li ikad radili u tvornici?
- Ne.
- Cijeli dan stojite na nogama mijenjajuć kaleme konca na vrlo brzom
stroju i nakon dvanajst sati neprekidna rada imate osjećaj da će vam se
tijelo raspast u stotinu komadića. Nije to lako.
- Niš nije lako - ona će. - Ako je zarada dobra, ne očekujemo ni lak poso.
- Dobra zarada! - Ponovo se zasmija. - To vi zovete dobrom zaradom?
Što mislite, zašto zapošljavaju klince? Zato što vama daju sedam centi
na sat, dok odraslima moraju petnaest, a razliku računaju kao dio dobiti.
- Ne tiče se nas što drugi rade - izjavi Daniel. -Važno je da časno
obavimo poso.
Jimmy se htjede iznova nasmijati, ali ga nešto u izrazu dječakova lica
zaustavi. Tu nije bila riječ o običnoj brđanskoj seljačini. Negdje iza tih
očiju krila se ovozemaljska zrelost, prirođena sposobnost za snalaženje
među ljudima, koja je kudikamo nadilazila njegove godine. Nakon časka-
dva progovori.
- Ljudi rade ono što moraju.
Međutim, duboko u duši, Jimmy je osjećao da nije tako.
82
Tu oko nas ljudi ne rade ono što moraju već plešu na uzici koju povlače
drugi u svoju korist i svrhu.
Bilo je prošlo devet sati kad su zašli u Ulicu Main i zaustavili se ispred
dućana gospodina Fitcha. Vrata bijahu zabravljena, a prozori zamračeni.
Nekoliko su trenutaka šutke sjedili u kolima.
Jimmy je smatrao da im se mora ispričati.
- Žao mi je. Da ova stara mazga nije tolko svojeglava, bili bismo stigli
amo sat ranije.
- Niste vi krivi - reče Daniel. Pogleda sestru. -Možda je bolje da ovđe
siđemo.
- To zaista nema smisla - hitro će Jimmy. -Pođite sa mnom do udovičina
pansiona. Nešto ćete povečerat, potom u krevet, a sutra možete ovamo
već rano izjutra.
Daniel mu uhvati pogled.
- Ne želimo nikog tjerat van. Već ste nas ionako puno zadužili svojom
dobrotom.
- Nikog ne tjerate - reče Jimmy odlučno. - Stan i opskrba je udovičin
posao.
Udovica Carroll bijaše košćata žena oštrih crta lica i podjednako oštra
jezika kojim se obilato služila da svoje mušterije održi na uzdi.
Neugledna, čudnovata mješavina ljudi koji su radili u tvornicama tekstila,
stakla i u rudnicima, dolazila je iz bližih i daljih dijelova svijeta. Slaveni iz
središnje Evrope našli su se zajedno s tankoustim, mučalji-vim
gorštacima koji su radili u sredini isto toliko im stranoj, koliko i
doseljenicima. Unatoč svemu, udovica ih je držala u redu. Nije bilo
tučnjave, pijanstva ni psovanja pod njezinim krovom. Što su ti ljudi radili
vani, nije je bilo briga, ali kad su dolazili na jelo, bilo je loše ako bi došli
nečistih ruku ili neo-
83
prana lica, jer ih u tom slučaju ne bi puštala za stol. I stoga je svatko od
njih živio u strahu božjem i govorio neobičnim prigušenim glasom, kad
god bi se ona našla u blizini, jer nitko nije htio izgubiti mjesto u njezinu
pansionu. Hrana nije bila gospodska, ali je bila najukusnija u čitavu kraju.
- Previše ste zakasnili na večeru - okosi se na Jimmvja. - Dobro znate da
se večera služi u šest i pol.
- Kriva je ona stara mazga. - Jimmy je pokuša opčiniti svojim šarmom. -
Nikako je nisam mogo nagnat da brže pođe. Zatim sam nabaso na ovu
djecu koja su po velikoj vrućini hodala cestom i nisam ih mogo samo
tako pustit, zar ne?
Udovica Carroll pogleda Daniela i Molly Ann, te šutke zafrkta. Oni se
uzvrpolje zbog njezina prezirna, upiljena pogleda.
- Htjeli su do dućana gospodina Fitcha da im nađe poso - objasni. - No
zatvoren je.
- Žene ne primam - odrapi. Okrenu se Jimmyju. - Poznata su vam kućna
pravila.
Daniel uze sestru za ruku.
- Hodi, Molly Ann - pozva je. - Ne želimo vam stvarat nikakvih neprilika,
gospodine Simpsone. Hvala vam na ljubeznosti.
Nešto zbog tona njegova glasa sijevnu sjećanjem udovice Carroll. Njezin
je muž bio brđanin i, prije mnogo ljeta, kad su još oboje bili mladi, njegov
je glas također zvučao tako - zvonko, osjećajno, gordo. Ali to je bilo
davno, prije nego što su mu rudnici upropastili pluća, loš mu viski
izgrizao utrobu, a on umro pljujući crnu krv širom čistih bijelih plahta.
- Osim toga, imam samo jednu praznu sobu -reče.
Daniel se netremice zagleda u nju.
84
- Ništa za to, gospa. Sestra i ja spavamo u jednoj sobi, zajedno s braćom
i sastrama, cio svoj život.
- Boli me glava za to - odvali oštro. - Nijedan muškarac ni žena ne mogu
dijelit jednu sobu u ovoj kući, čak ako su brat i sestra.
- Mogo bi spavat na trijemu, s vašim dopuštenjem, gospa - reče Daniel. -
Sobu dajte Molly Ann.
- Ne znam - udovica će nesigurno. - Nije pošteno da neko spava na
trijemu.
- Može upotrijebit poljski krevet u mojoj sobi -pridoda Jimmy brzo.
Udovica Carroll donese odluku. Djelovali su joj kao ugodna i pristojna
djeca iz bolje obitelji.
- U redu - pristade. - Ali od jela nema niš drugo osim ladne svinjetine i
kruha.
- Bit će strašno lijepo od vas ako nas time ponudite - reče Daniel.
Pogleda ga.
- To će vas svakog koštat deset centi - najavi. Neko je vrijeme oklijevala,
a onda pridometnula: -Uključujući i doručak, koji se služi točno u pola
šest.
Daniel bez riječi uze par novčića iz džepa. Položi joj na dlan dvije petače
i jednu desetaču.
- Hvala vam, gospa. Cijenimo vašu dobrotu. Ona kimnu i obrati se Molly
Ann.
- A vi, frajlice, sada pođte sa mnom da vam pokažem sobu.
Molly Ann je ležala u mračnoj sobici i osluškivala mrtvu tišinu. Osjećala
se neobično. Nigdje glasa. To je prvi put što spava sama, bez
uobičajenog žamora braće i sestara. Teško joj je to palo.
Tko zna kako su svi kod kuće i da li im nedostaje. Zbog nekog
neobjašnjiva razloga suze joj se počeše
85
kotrljati niz obraze. S vrata dopre tiho kucanje. Šmugne iz kreveta i
prijeđe u sobu.
- Da? - prošapće.
- Ja sam, Daniel. - Nježan se glas jedva čuo kroz vrata. - Je li s tobom
sve u redu?
- Jest - uzvrati. Trenutak je oklijevao.
- Dobro... onda, laku noć.
- Laku noć.
Slušala je kako se tihi koraci udaljuju od vrata, a onda se opet ušulja u
krevet. U toku samo jednog kratkog dana mnoge su se stvari promijenile.
Sve se promijenilo.
Daniel je do sada bio njezin mlađi brat, ali danas se odjednom
preobrazio. U njemu se rodila snaga kakvu još nikad prije nije oćutjela.
Kao da ju je u jednom djeliću sekunde prerastao i zakoračio u muževnu
dob.
Preplavi je neki čudesno topao osjećaj olakšanja i sigurnosti, suze joj se
zaustave i ona utonu u krepak san bez snova.
86
ŠESTO POGLAVLJE
Daniel i Molly Ann čekali su pred vratima dućana u Ulici Main do nekoliko
minuta poslije šest izjutra, kadli se vrata otvore i iziđe neki Crnac s
metlom u ruci. Okrzne ih radoznalim pogledom, ali ništa ne reče, već
poče mesti drveni prilaz pred ulazom. Daniel odšeta do vrata i zaviri u
dućan.
- Nikog još ne biti unutra - prozbori Crnac. -Ako htjeli nešto kupiti, gospon
Harry stići svaki čas.
- Čekamo gospodina Fitcha - reče Daniel.
- On ne doći prije osam sati - otpovrnu Crnac.
- Čekat ćemo. - Daniel se vrati k sestri. Pred jednim prozorom nalazila se
klupa. Sjedoše na nju.
Nekoliko minuta kasnije oniži mišićav muškarac u izlizanu kaputiću,
uškrobljena ovratnika i s kravatom oko vrata, užurbanim koracima priđe
dućanu.
- Ima li već mušterija, Jacksone? - upita prodornim službenim glasom.
Crnac pristojno otkoraknu u stranu, kako bi malcu oslobodio prolaz.
- Ne, gospon Harry.
Čovjek zastade i pogleda Daniela i Molly Ann, ali im se ne obrati.
- Što ovi hoće?
- Tražiti gospon Fitcha.
- Djeco, tražite li posao? - oslovi ih mali.
87
Daniel ustade.
- Da, gospodine.
- Dobro, ali tu ne možete sjediti - reče naglo. -Ta je klupa predviđena za
mušterije.
- Oprostite - otpoče Daniel, no mališ se več bio izgubio u dućanu.
Zastaše ne znajući što da rade.
- S jedne strane dućana biti još jedna klupa na koju vi moći sjesti - uputi
ih stari Crnac.
- Hvala vam - zahvali se Daniel. Povede Molly Ann oko ugla zgrade, te
opet sjednu.
Malo-pomalo gradić oživje svud oko njih. Otvore se dućani, ljudi se
stadoše pojavljivati na ulicama; prođe i nekoliko kola, kasnije i više, te
nekoliko minuta poslije sedam poslovni dan uđe u svoj puni zamah.
Gledali su sve to radoznalo, bez riječi. Činilo se da ljudi što prolaze mimo
uopće ne obraćaju pažnju na njih. Svi kao da bijahu zaokupljeni svojim
vlastitim mislima. Muškarci dok idu na posao, žene u kupovinu, djeca u
susret igri. Svi odsutni duhom.
- Koliko još dugo? - zapita Molly Ann. Daniel zaškilji u sunce.
- Oko pola sata.
- Jesi li jutros vidio gospodina Simpsona? - ona će dalje.
- Još je uvijek spavo kad sam odlazio - odgovori Daniel.
- Nije sišo na doručak - primijeti.
- Kazo mi je prije odlaska na počinak da nikad ne doručkuje - protumači
Daniel. - A ta gospođa uistinu poslužuje bogovskim doručkom. Jaja i
zobena kaša, kukuružnjak i maslac, te prava kava. Ne ide mi u glavu
zašto propušta tako dobro jelo.
- Htjela sam mu zahvalit na ljubeznosti - kaže Molly Ann.
- Ne trebaš se zbog toga izjedat - umiri je Daniel. - Ja sam mu se
zahvalio za oboje.
88
- Bio je zaista drag - ona će tiho. Daniel letimice pogleda sestru. Naceri
se.
- Ti kao da si se malko zagrijala za nj - bočnu je.
Porumenje.
- Ne budi lud. Zar djevojka ne smje reć za momka da je drag, a da je se
krivo ne svati?
Daniel se nasmiješi. Mogao joj je kazati da se Jimmy naveliko raspitivao
o njoj - ali kad bi to saznala, moglo bi joj zavrtjeti glavom.
Stari se Crnac pojavi iza ugla i priđe im.
- Gospon Fitch upravo stići, ako ga vi željeli vidjeti.
Pođu za njim u dućan. Nakon žarkog sunčeva svjetla valjalo se svići na
tamu, ali oči im se za koji trenutak privikoše i oni oko sebe ugledaše
poslagane bačve i vreće, te police uvrh ispunjene različitom robom,
počevši od konzervirane hrane pa do bala platna. Povede ih oko duge
tezge, mimo revna malca, u malen, staklom ograđen ured.
Iza stola je sjedio Fitch još uvijek glave pokrivene šeširom široka oboda.
Ničim nije pokazao da ih prepoznaje.
- Što želite, djeco? - upita mrzovoljno.
- Tata nam je kazo da dođemo amo - odgovori Daniel. - Reko nam je da
ste mu obećali da ćete nam nać poso.
Fitchovo je lice i nadalje bilo bezizražajno.
- Tata?
- Da - potvrdi Daniel. - Jeb Huggins. Ljudeskarino se lice odjednom
izmijeni. Postade
ljubeznije. Diže se iza stola.
- Vi ste Hugginsova djeca. Đavo me odnio ako sam vas prepozno u tim
lijepim odijelima. Svakako. Upravo to obećo sam vašem ocu.
Daniel odmah osjeti olakšanje. Načas je pomislio da je riječ o kakvom
nesporazumu.
89
- Tako je, gospodine Fitch. Fitch ga pogleda.
- Ti si Daniel? Daniel kimnu. Okrenu se Molly Ann.
- A ti Molly Ann? Molly Ann se osmjehnu.
- Da, gospodine Fitch.
- Vaša me majka poslužila izvrsnim zečjim gulašom - reče. - Nikad to
neću zaboravit.
Ne rekoše ništa.
Sjede i poče prevrtati neke papire na stolu.
- Samo trenutak, da ih nađem... Ah, evo ih. -Pruži ih Danielu.
- Odnesite te papire ocu i onda ćete dobit poso. Daniel se zablenu u nj.
- Tata nam niš nije kazo da treba bilo kakve papire potpisat.
- Vavjek se neki papiri moraju potpisat - uvjeravao ga je Fitch. - Po
zakonu još ste uvijek maloljetnici i dok ne navršite dvadest jednu godinu,
roditelji moraju za vas potpisivat.
- Ali, gospodine Fitch - usprotivi se Daniel - put iznosi više od četrdeset
osam kilometara u jednom smjeru. Trebalo bi nam dva dana da ih
odnesemo potpisat.
- Šta ja tu mogu - reče Fitch. - Takav je zakon. Daniel osjeti kako počinje
ključati od bijesa.
- Zašto to niste kazali tati prije nego što ste ga naputili da nas pošalje
amo u dolinu.
Fitch preko stola osinu dječaka pogledom. Da-nielove oči u hipu
potamnješe. Klinjo bijaše raspa-ljiv. Ne bi mu bilo drago da radi u
obližnjim tekstilnim tvornicama i staklanama. Za njega će biti najbolje
mjesto nekih trideset i dva kilometra dalje, na jugu, u rudnicima ugljena u
Graftonu. Ispusti dubok uzdah.
90
- Posve sam zaboravio - priznade. - No, budući da je to moja krivnja,
odmah ću vas uputit na radna mjesta, a sam ću se kasnije pobrinut da
vam otac potpiše te isprave.
Daniel odahnu. Šutke kimnu.
- Koliko si visok, sinko? - Fitchov je glas sada zvučao mnogo prijateljskije.
- Skoro metar i sedamdeset osam - odgovori Daniel. - Tata veli da sam
već dostigo svoju punu visinu.
- Visok si - složi se Fitch. - Za trenutak se zamisli. - Previsok si za rad u
staklanama. Traže niže dječake zbog svih onih silnih cijevi ispod kojih se
moraju provlačit. Nemaš ništa protiv da radiš na istovaru vagoneta?
- Istovaru? - upita Daniel. - A gdje to?
- U rudniku ugljena - otpovrnu Fitch. - Za prvu ruku možeš počet kao
skupljač škriljevca, a onda možeš ravno u rudnike.
- Nemam ništa protiv - reče Daniel.
- Dobro. - Fitch kimnu. - Otvoren je još jedan kop u novom rudniku blizu
Graftona. Dat ću ti preporuku i smjesta te uputit onamo.
- Ali Grafton je udaljen trideset dva kilometra -prosvjedova Daniel.
Fitch ga probode hitrim pogledom.
- Želiš radit, zar ne. momče? Daniel potvrdi glavom.
- Otac ti je imo dovoljno povjerenja da te pošalje dolje k meni, a sad je na
tebi da mi vjeruješ da ću ti nać najbolji poso koji se dade dobit.
- Ali Molly Ann i ja smo računali da ćemo ostat zajedno.
- Možeš se tu zadržat, ako hoćeš, ali tu nema za te posla. Jedino u
Graftonu.
- Što će onda bit s Molly Ann? - upita Daniel. Fitch pogleda djevojku.
91
- Mogu joj nać poso u ovdašnjoj tekstilnoj tvornici.
Daniel pogleda sestru.
- Ne znam. - Dvoumio se.
- Ne brini, Daniele - reče Molly Ann brzo. - Bit će mi dobro.
- Osobno ću pazit na nju, momče - obeća Fitch. -Moja će se supruga
pobrinut da dobije pristojan stan.
Daniel baci pogled na zdepasta čovjeka iza stola, potom na svoju sestru.
Nije mu se to sviđalo. Međutim, nije imao drugog izbora. Tata ih je
poslao ovamo dolje na rad. Nije se sada mogao vratiti i reći mu da mu se
prijedlog ne sviđa. Tog trenutka odluči se vratiti u pansion udovice
Carroll kako bi zamolio Jimmvja da mu pripazi na sestru. Bilo je nešto u
tom mladiću zbog čega mu se moglo vjerovati. Bilo je to posve različito
mišljenje od onoga koje je imao o Fitchu.
- U redu - pristade nerado.
- To je prava riječ. - Fitch se osmjehnu. Ustade na noge. - Jedna moja
kola polaze u Grafton. Možeš se njima povest. - Krenu k vratima malog
ureda. -A sad, djeco, malo pričekajte dok izvršim neke pripreme.
Pogledaše se čim iziđe.
- Ne dopada mi se - izjavi Daniel jednostavno. Molly Ann mu se maši
ruke.
- Isuviše brzo rasteš, Daniele - prozbori. - Ali ne zaboravi da je i sa
mnom isti slučaj.
Bilo je nešto poslije deset sati kad su se Daniel i Molly Ann vratili u
pansion. Na njihovo kucanje udovica Carroll im je otvorila vrata.
- Gospođo Carroll, je li gospodin Simpson još uvijek kod kuće? - upita
Daniel.
92
- Straga je u staji gdje skače oko svoje mazge -otpovrnu kratko. -
Prostrijeli ga očima. - Namjeravate li ostat preko noći?
- Ne, gospa - odgovori. - Odlazim u Grafton popodne.
- I vaša sestra?
- Ne, gospa. Dobila je poso tu u tvornici.
- U redu, ali ona ne može tu ostat - odbrusi. -Sinoć se radilo o iznimci, no
inače ne dopuštam djevojkama da tu odsjedaju. Prije ili kasnije svagda
dođe do nevolje.
Daniel se zagleda u udovičine oči.
- Zahvaljujemo vam na gostoprimstvu, gospa -reče mirno. - I ne
namjeravamo ga zloupotrijebit.
Ustuknu pred njegovim upornim pogledom. Osjećala se neobično
zbunjeno.
- Naravno, ako ona... Prekide je.
- Ufam se da neće bit potrebno, gospa. Najljepša vam hvala.
Promatrala ih je kako silaze niza stube na trijemu i zalaze za ugao, a
zatim je zatvorila vrata i vratila se pospremanju kuće. Imala je pravo.
Znala je to. Djevojke uvijek donose neprilike. Prije ili kasnije muškarci će
se početi tući oko nje. Ali bila je to pristojna djevojka iz valjane obitelji. Ni
nalik onim jeftinim prostakušama u tekstilnim tvornicama. Možda je bila
isuviše brzopleta. Prokune svoj jezik ispod glasa. To joj je oduvijek bila
glavna mana. Srdito poče mahati metlom, tako da se oko nje prašilo sve
u šesnaest.
Daniel i Molly Ann nađoše Jimmvja u staji, ali nije skakao oko mule;
životinja je zadovoljno žva-kala sijeno u svojoj pregradi, a Jimmy je
flaširao piće.
93
Stajao je ispred drvene klupe, nakrcane čistim politrenkama. Pod jednim
je pazuhom imao vrč, a u drugoj je ruci držao lijevak. Pokretom
naučenim za dugogodišnjeg poslovanja, hitro i djelotvorno tut-nuo bi
vršak lijevka u bocu, nagnuo vrč i pustio da bistra tekućina teče unutra.
Kad bi boca bila puna, prišao bi drugoj.
Daniel se začudi. Ne toliko zbog punjenja boca koliko zbog činjenice da
je bistri viski, pošto bi ga ulio u boce, smjesta promijenio boju i postao
za-magljenosmeđ. Tako nešto nikad prije nije vidio. Stajali su tako
nijemo, dok Jimmy nije ispraznio jedan vrč i posegnuo za drugim.
- Gospodine Simpsone - reče.
Jimmy se okrenu i, nasmiješivši se, odloži prazan vrč.
- Je 1' sve u redu? Daniel potvrdi glavom.
- Izgleda. - Baci letimičan pogled na klupu. -Nismo vas htjeli smetat.
Jimmy se nasmija.
- Kad su toliko čekali na Simpsonov viski, mogu još i mrvičak duže.
- Viski? - začudi se Daniel. Jimmy kimnu.
- To je ono što pravim. Dodam nekoliko kapi sasaparine i arome, i nitko
živ ne može razlikovat moj od dućanskog viskija. I uz to je na većoj cijeni
nego čist krijumčareni viski.
Daniel se skanjivaše.
- Moram vas zamolit za uslugu, ali već ste bili toliko ljubezan...
- Samo naprijed, pitajte - požuri Jimmy. - Učinit ću sve što mogu.
- Gospodin Fitch kaže da sam previsok za rad u ovdašnjoj staklani, pa mi
je našao poso u graf tonskom rudniku.
94
Jimmy se ustegnu od bilo kakve primjedbe.
- A vaša sestra?
- Ona ide u mjesnu tvornicu tekstila. - Daniel pogleda Molly Ann. - Nije
baš ispalo onako kako smo zamišljali. Mislili smo da ćemo bit zajedno.
Gospodin Fitch kaže da će se brinut za nju. - Naglo ušuti.
Jimmy pogleda Molly Ann. Ona stidljivo obori svoj pogled. Opazi da su
joj obrazi porumenjeli.
- Što vi mislite o tome? - upita je. Ona ne odgovori.
Opet se obrati Danielu.
- Ne šmekate gospodina Fitcha. - Zvučalo je to više kao izjava nego kao
pitanje.
- Iskreno govoreći, ne mogu ga smislit - prizna Daniel. - Imao bih
kudikamo mirniju savjest kad bih znao da vi pazite na nju, a ne gospodin
Fitch.
Jimmy klimnu.
- Poznat mi je taj osjećaj. - Opet oslovi Molly Ann. - Što vi kažete na sve
ovo, gospođice Molly Ann?
Glas joj je bio vrlo topao, ali je i dalje gledala dalje.
- Osjećala bih se sigurnije kada biste nam učinili tu uslugu.
Osmjehnu se.
- Onda ću vam drage volje pomoć. Prva stvar koju moramo učinit jest da
vam nađemo pošten stan. Imam već u vidu jednu dobru obitelj, moje
prijatelje. Njihova se najstarija kći upravo udala, pa imaju jednu praznu
sobu, a novac će im dobro doć. Hajdmo tamo da izvidimo slažu li se. -
Odloži lijevak i pođe prema njima.
- Ali što će biti s vašim viskijem? - zapita Daniel. Jimmy provali u smijeh.
- Neka samo stoji. Zar niste čuli da je viski najbolji kad odleži?
95
Stajao je ispred drvene klupe, nakrcane čistim politrenkama. Pod jednim
je pazuhom imao vrč, a u drugoj je ruci držao lijevak. Pokretom
naučenim za dugogodišnjeg poslovanja, hitro i djelotvorno tut-nuo bi
vršak lijevka u bocu, nagnuo vrč i pustio da bistra tekučina teče unutra.
Kad bi boca bila puna, prišao bi drugoj.
Daniel se začudi. Ne toliko zbog punjenja boca koliko zbog činjenice da
je bistri viski, pošto bi ga ulio u boce, smjesta promijenio boju i postao
za-magljenosmeđ. Tako nešto nikad prije nije vidio. Stajali su tako
nijemo, dok Jimmy nije ispraznio jedan vrč i posegnuo za drugim.
- Gospodine Simpsone - reče.
Jimmy se okrenu i, nasmiješivši se, odloži prazan vrč.
- Je 1' sve u redu? Daniel potvrdi glavom.
- Izgleda. - Baci letimičan pogled na klupu. -Nismo vas htjeli smetat.
Jimmy se nasmija.
- Kad su toliko čekali na Simpsonov viski, mogu još i mrvičak duže.
- Viski? - začudi se Daniel. Jimmy kimnu.
- To je ono što pravim. Dodam nekoliko kapi sasaparine i arome, i nitko
živ ne može razlikovat moj od dućanskog viskija. I uz to je na večoj cijeni
nego čist krijumčareni viski.
Daniel se skanjivaše.
- Moram vas zamolit za uslugu, ali već ste bili toliko ljubezan...
- Samo naprijed, pitajte - požuri Jimmy. - Učinit ću sve što mogu.
- Gospodin Fitch kaže da sam previsok za rad u ovdašnjoj staklani, pa mi
je našao poso u grafton-skom rudniku.
94
Jimmy se ustegnu od bilo kakve primjedbe.
- A vaša sestra?
- Ona ide u mjesnu tvornicu tekstila. - Daniel pogleda Molly Ann. - Nije
baš ispalo onako kako smo zamišljali. Mislili smo da ćemo bit zajedno.
Gospodin Fitch kaže da će se brinut za nju. - Naglo ušuti.
Jimmy pogleda Molly Ann. Ona stidljivo obori svoj pogled. Opazi da su
joj obrazi porumenjeli.
- Što vi mislite o tome? - upita je. Ona ne odgovori.
Opet se obrati Danielu.
- Ne šmekate gospodina Fitcha. - Zvučalo je to više kao izjava nego kao
pitanje.
- Iskreno govoreći, ne mogu ga smislit - prizna Daniel. - Imao bih
kudikamo mirniju savjest kad bih znao da vi pazite na nju, a ne gospodin
Fitch.
Jimmy klimnu.
- Poznat mi je taj osjećaj. - Opet oslovi Molly Ann. - Što vi kažete na sve
ovo, gospođice Molly Ann?
Glas joj je bio vrlo topao, ali je i dalje gledala dalje.
- Osjećala bih se sigurnije kada biste nam učinili tu uslugu.
Osmjehnu se.
- Onda ću vam drage volje pomoć. Prva stvar koju moramo učinit jest da
vam nađemo pošten stan. Imam već u vidu jednu dobru obitelj, moje
prijatelje. Njihova se najstarija kći upravo udala, pa imaju jednu praznu
sobu, a novac će im dobro doć. Hajdmo tamo da izvidimo slažu li se. -
Odloži lijevak i pođe prema njima.
- Ali što će biti s vašim viskijem? - zapita Daniel. Jimmy provali u smijeh.
- Neka samo stoji. Zar niste čuli da je viski najbolji kad odleži?
95
SEDMO POGLAVLJE
Daniel je u snu čuo udaljen piskut rudarske sirene koja je označavala
nastup prve smjene radnika. Prevrnu se na drugu stranu svog uskog
poljskog kreveta i otvori oči. Tri ostala momka s kojima je dijelio sobičak
još su uvijek ležali zgureni pod svojim grubim pokrivačima.
Tiho se izvuče iz kreveta i pođe k umivaoniku. Utisnu čep i ulije u nj malo
vode iz golema zemljanog vrča. Voda mu je rashladila lice, pomogavši
mu da se rasani. Zabulji se u izblijedjelo i napuklo zrcalo povrh
umivaonika.
Lice koje se odražavalo, razlikovalo se od onog što ga je, gotovo prije tri
mjeseca, prvi put vidio u ovom zrcalu. Svi tragovi sunca odonda su
posve iščezli. Koža mu je sada poprimila neku osebujnu plavkastobijelu
boju i čvrsto se napela preko obraza. Široke crne duplje krile su oči koje
su nalikovale na komade antracita s kojima je radio cio bogovetni dan.
Protrlja obraze. Pod rukom je jedva osjećao kratke plavkastocrne čekinje.
Da ih kadikad ne opipa, ne bi bio siguran je li to brada ili naprosto
ugljena prašina što mu je prodrla kroz pore i postala sastavni dio
vanjštine. Zarije prste u limenku gre-solventa i stade po licu trti zrnatu
smjesu dok se ne pretvori u pjenu. Međutim, čak i nakon što ju je
96
sprao i obrisao grubim ručnikom, nije došlo ni do kakve promjene, jedino
što ga je boljelo lice od hrapavih pješčanih zrnaca u sapunu. Ugljena
prašina ucijepi se u kožu kao korov u zemlju, i bez obzira što činili, ne
možete ga se osloboditi.
Pošto je navlažio kosu i počešljao je glatko uz tjeme, vratio se do kreveta
i počeo se odijevati. Plava radna košulja i kombinezon bijahu ukrućeni od
ugljene prašine, a također i teške radne čizme. Uze rudarsku kapu od
traper-platna i provjeri svjetiljku pričvršćenu za njezin štit. Stijenj je bio
mekan, a u limenki se nalazilo dovoljno ulja za cio dan. Tiho se uputi k
vratima. Prije nego što je izišao, preleti pogledom po usnulim momcima,
ali ih i ne pokuša probuditi. Bili su to skupljači škriljevca; trebalo je da se
na radnom mjestu nađu pola sata kasnije, u sedam.
Zatvori za sobom vrata i uzanim se stubištem spusti do glavnog kata
pansiona. Hodnikom doko-rača do kuhinje. Zdepasta kuharica, kojoj se
crno lice već sjajilo od vrućine što su je isijavale peći, podiže oči i
nasmiješi mu se.
- 'Brojutro, gospon Daniel.
- 'Brojutro, Carrie.
- Jutros ko i obično, gospon Daniel?
- Da, molim. I ne zaboravte... Iskesi se.
- Neću, gospon. Dobro ispeć jaja i stavit puno soli i papra.
Sjede za stol i iz velikog željeznog lonca što se nalazio na stolu natoči
kave u šalicu. Doda vrhnja, tri uvrh pune žlice šećera i promiješa kavu.
- Ima dobre ljutike, ako željeti, mogu je speci s jajima.
- To je strašno lijepo od vas, Carrie - reče. - To bi mi stvarno prijalo. -
Premaze maslac u debelom sloju po još uvijek toplom domaćem kruhu i
od-
7 Sjećanje I
97
grize zalogaj. - Carrie, svečano izjavljujem da, odmah poslije moje mame,
pečete najbolji kruh u Zapadnoj Virginiji.
- Ma, hajte, molim vas, gospon Daniel. - Međutim, dok mu je donosila na
stol jaja i svinjsku lopaticu, lice joj ozari osmijeh zadovoljstva. Posegnu
za solju. - Čekte, malo - upozori ga. - Tu već ima dosta soli.
Kuša jaja i klimnu.
- Izvrsno. - No čim se okrenula, ipak je dodao još soli.
Jeo je brzo i pomno, brišući kruhom žumanjak s tanjura. Popije kavu i
ustade.
Donese mu crnu metalnu kutiju za ručak.
- Unutra vam tutnuti ekstra jabuku i naranču -reče. - Znam da vi voliti
svježe voće.
- Hvala vam, Carrie. - Uze kutiju iz njezine ruke i pođe k vratima. - Vidimo
se večeras.
- Čuvajte se, gospon Daniel - reče. - Ne ići preblizu laguma.
- Neću - obeća i osmjehnu se, znajući da mu je kao mineru dužnost
postavljati i paliti fitilj. To mu je donosilo dolar više na tjedan i nije mu ni
padalo na um da se toga liši. Sedam dolara na tjedan, bio je to malne isti
iznos koji su dobivali odrasli muškarci.
Šutke je šljapkao pokislom ulicom, punom kala, mimo redove kuća
rudarske kompanije, koje su od ugljene prašine sve zadobile sivocrvenu
boju, i udario ulicom što je vodila do ulaza u rudnik. Cesta se počela
puniti muškarcima koji su išli na posao, i onima što su se odande vraćali.
Neki će od njih sada u krevete koje je upravo ispraznila dnevna smjena.
Bila je velika navala na krevete i mnogi su pansioni ukonačivali i po dvije
smjene radnika. Nedjeljom je, kad su rudnici bili zatvoreni, dolazilo do
neopisivih gužvi i često bi se vodile prepirke oko toga koja
98
smjena ima veće pravo na krevete. Prema kućnim pravilima, u nedjelju bi
trebalo da se izmijene, ali to u biti nije ništa pomagalo, jer su svi tada bili
odveć umorni i razdražljivi. Daniel je smatrao da je sretan što je našao
zajedničku sobu. Ali, činilo se, da odrasli muškarci nisu voljeli da je dijele
bilo s kim.
Daniel je stigao do ulaza u rudnik. Kao i obično, stigao je prvi iz svoje
skupine. Sjeo je na neku drvenu kutiju i počeo promatrati kako ljudi
izlaze.
Lica im bijahu crna, odjeća još i prašnjivija od njegove, oči zaškiljene u
bolnom grču zbog jutarnjeg svjetla. Kretali su se polako, gotovo mučno,
dok su privikavali tijela na uspravno držanje, jer su u niskim rudničkim
hodnicima cijelo vrijeme radili poluzgrbljerii.
Jedan se od muškaraca zaustavi pred njim. Bio je to zdepast čovjek
bačvastih grudi čije je sjedine prekrivala ugljena prašina.
- Je li Andy već stigao gore? - upita.
- Nije, gospodine. - Daniel zavrtje glavom. -Andy mu je bio predradnik
smjene. Čovjek koji ga je oslovio bio je predradnik noćne smjene.
Predradnik se na trenutak osvrne.
- Reci mu da zapadni tunel valja poduprijeti prije bilo kakva miniranja.
Zidovi se stanjuju.
Daniel kimnu.
- Kazat ću mu.
- Ali pazi da ne zaboraviš - upozori ga čovjek -jer se i sam možeš nać u
položaju da zagrizeš u blato.
- Neću zaboravit - obeća Daniel. - Hvala vam.
Čovjek strese glavom i tromo se udalji. Daniel počeprka po džepu i
izvuče komad žvakanca. Odgrize ćoškić i poče ga u kutu ustiju obrađivati.
Obilnim pljuvanjem pluća se čiste od prašine. Hrač-kom duhanska soka
stručnjački pogodi jednog vo-
7'
99
denog kukca što mu je puzao blizu nogu. Kukac se začas utopi u
otrovnom smeđem potoku.
Daniel pogleda za predradnikom. Nije bio osobito zabrinut. Ono
upozorenje bila je stara priča koje se naslušao. Svaka je smjena
nastojala da se otrese svoje dužnosti oko podupiranja zidova i da je
prepusti drugima, jer je to oduzimalo odveć dragocjena vremena i
nepovoljno se odražavalo na radni učinak. Ne možeš iz rudnika izvlačiti
određenu tonažu ugljena i istodobno učvršćivati njegove zidove.
Zrak je u rudniku bio težak od vlage, a zidovi zasićeni mokrinom. Zemlja
ispod nogu bijaše meka i gnjecava, i dok su im teške čizme tonule u nju,
voda bi ćurkom ispunjavala otiske stopala.
- Prokletstvo! - opsova predradnik. - Bolje da amo dopremimo kakve
pumpe, inače ćemo se, prije nego se pravo snađemo, nać do šupka u
vodi.
- Sve su pumpe zauzete u istočnom tunelu -saopći mu jedan rudar.
Predradnik se obrati Danielu.
- Popni se gore do nadzornikove daščare i kaži mu da moramo doć do
pumpi, jer je voda mazgama do trbuha i ne mogu vuć vagonete.
Daniel kimnu i okrenu se. Otputi se natrag uz tunel, prema glavnom
ulazu i prođe pokraj skupine radnika koji su postavljali tračnice za
vagonete.
- Kako je tamo dolje? - povika jedan od njih.
- Mokro - odvrati Daniel. - Idem po pumpe.
- Kad se budeš vraćo, ponesi usput i pticu - reče čovjek. - Ne sviđa mi se
taj miris.
Daniel se naceri. I prije su ga slali na takve poslove. Kanarince je trebalo
upotrijebiti za otkrivanje pojave plina ili nedostatka kisika, ali za čitavo to
100
vrijeme što radi u rudniku, nije još nikad nijednoga vidio.
- Ako mi dadete Slobodno popodne, mislim da bi vam mogo ulovit i orla -
otpovrnu.
Jeka grohota pratila ga je dok nije zamaknuo za ugao. Ulaz se nalazio uz
kosi hodnik, dvadesetak metara ispred njega. Piljio je kroza nj prema
tamno-plavu nebu na kojem je žmirkalo tisuće zvijezda. Ispuni ga osjećaj
udivljenja. Vani je bio bijeli dan, ali promatrajući nebo kroz dug uzan
tunel, on se pretvorio u mrklu noć. Zvijezde su se vazda nalazile ondje
iza sunca. Počeše blijedjeti i nestadoše kad se približio ulazu.
Na ulazu ga zaustavi kontrolor radnog vremena.
- Kamo 'š, momče?
- Andy me šalje u nadzornikov ured po pumpe -odvrati.
- Tratiš vrijeme - reče kontrolor. - Vrati se dolje na poso.
- Andy kaže da je mazgama voda do trbuha i da ne mogu vuć ugalj.
Kontrolor ga pogleda. Časak zatim skupi ramena.
- Samo naprijed - uzgoropadi se. - Ali neće ti niš koristit.
Daniel se primače uredu. Pokuca na vrata i uniđe. Činovnik ga pogleda
preko svog stola.
- Što želiš?
- Andy kaže da nam trebaju pumpe u zapadnom tunelu - odgovori. - Ne
možemo izvuć ugljen.
- Zašto?
Daniel se zabulji u njega. Već je otprije nosio u sebi neku prirođenu
odbojnost prema uredskom osoblju, kao, uostalom, i svaki rudar.
- Svako zna da mazge ne mogu plivat i u isto vrijeme vuć ugljen - odbrusi.
I činovnik se zabulji u njega.
101
- Mudar klinjo. - Upre pogled u stol. - Vrati se i kaži Andvju da nema niš
od pumpi.
Daniel se zainati.
- Kazo mi je da razgovaram s nadzornikom.
- Nadzornika nema.
- Čekat ću ga. - Daniel pogledom potraži stolac.
- Ne, nećeš - siknu činovnik. - II se vraćaj, il ti apcigamo plaću.
- Dobro, kad je tako - reče Daniel značajno. -Vratit ću se i reć mu. Ali,
znate vi Andvja. Taj ne voli zezancije. Lično će doć amo.
Činovnik popusti. Tko da ne pozna Andvja? U rudnicima je proveo cio
svoj život i bio vrlo nagle ćudi. Nitko se nije usuđivao zapodjeti s njim
prepirku, ako nije bio spreman za tučnjavu.
- U redu - procijedi. - Kaži mu da ću poslat nekoliko pumpi.
Daniel kimnu. Okrenu se da će otići. Činovnik mu doviknu.
- Ti s' novi tu?
- Ne baš sasvim.
- Kako se zoveš?
- Daniel Boone Huggins.
Činovnik nešto zabilježi na komadu papira što se nalazio pred njim.
- U redu - reče. - Zapamtit ću to.
- Utrošio si dosta svog radnog vremena na uvjeravanje - dobaci mu
kontrolor mrzovoljno, dok je Daniel prolazio kraj njega.
Daniel mu ne odgovori. Spusti se u podzemnu tamu. Priđe mu Andy.
- Što je s pumpama?
- Nadzornika nema - uzvrati Daniel. - Činovnik veli da će nam ih poslat.
Andy kimnu smrknuto. Klopnu nogom o zemlju. Voda štrcnu.
- Bit će bolje da ih što prije dopreme amo - reče.
102
- Imam osjećaj kao da ulazimo u podzemnu rijeku.
- Podiže pogled na Daniela. - Počni donosit amo potporne planke.
- Evo, odmah - reče Daniel. Krene tunelom dok ne dođe do potpornih
dasaka i zatim ih kroz gust mulj stane vući, jednu po jednu, do kraja
tunela.
Gotovo je prošao i sat vremena, i on je prenio blizu trideset trometarskih
planki, dimenzija pet na dvanaest centimetara, kad je začuo kopačev
urlik.
- Hej, predradniče! Naletio sam na vodu!
Načas se svi ukipe, gledajući u Andvja. Predradnik je djelovao smireno
dok je procjenjivao položaj. Iz udaljenog zida šikljao je mlaz vode,
podloka-vajući zemlju.
- Što stojite tu i blenete ko magarci! - dreknu Andy. - Zatrpavajte ga!
U isti mah desetak lopata poletje zrakom, kad rudari počeše bacati
zemlju na zid, nastojeći da zaustave prodor vode.
- Dovucte amo potporne planke! - urlao je Andy. - Hoću zid debljine
sedamdeset centimetara!
- Okrenu se drugom čovjeku. - Iskopaj odvodni jarak!
Svi su očajnički radili, ali im je svejedno trebalo dobar sat prije nego što
je voda zaustavljena, a do tada su svi već hripali i kupali se u znoju.
Jedan po jedan popadaše na zemlju od iscrpljenosti.
Andy se nasloni o potporne planke i spusti pogled na njih. Rukom prijeđe
preko čela, obrisavši graške znoja. Duboko uzdahnu.
- Na noge! - zapovjedi. - Mičite taj ugljen. Već smo više od dvadeset tona
u zaostatku.
Daniel se mučno osovi na noge. Mokra mu se odjeća bila posve
prilijepila za kožu.
- A što je s pumpama? - upita. Andy se zapilji u njega.
103
- Jebi ih! - prekune. - Sad smo sigurni. Nek' ih noćna smjena dopremi,
što su već i prije morali.
- Ali - otpoče Daniel.
Predradnik ga ušutka zlogukim pogledom.
- Poćni trpat vagone - zareza - inače ćeš guzom napolje!
Daniel je stajao neodlučno.
- Kreči! - odreza Andy. - Nije na nama da se brinemo o njima, kao što
nije ni na njima da se brinu o nama.
Daniel se šutke lati posla. Predradnik je imao pravo. Svatko je morao
paziti na sebe.
Tako se to činilo sve do negdje oko tri sata u zoru, kad mu je rudarska
sirena svojim reskim zavijanjem prekinula san.
Uspravi se u sjedeći položaj i protrlja oči. Ostali momci u sobi bili su već
budni.
- Da mi je znati zašto tuli - jedan će od njih. Vani se čuo štropot ustrčalih
ljudi. Primače se
prozoru i pogleda van. Ljudi su već u potocima hrlili iz svojih domova na
ulice. Podiže prozor i pomoli glavu.
- Što se dogodilo? - viknu dolje.
Jedan se čovjek beskrvna i blijeda lica zaustavi i zagleda se prema
njemu.
- Odron u rudniku! - doviknu on. - Urušio se zapadni tunel!
104
OSMO POGLAVLJE
- Hej, momče! Donesi mi još jednu? baklju! -Nadzornikov se glas
razlijegao utrobom tunela.
Daniel dogmiza natrag kroz mokar kal, sa zidnog nosača pograbi baklju i
stade se probijati nazad do zemljanog zida, gdje se odron zaustavio.
Pogleda nadzornika.
- Popni se na te potporne planke i drž svjetlo mirno - naredi nadzornik.
Daniel se uspinjao po daskama, sve dok licem nije malne dotaknuo
bedem mokre zemlje. Ispruži jednu ruku da održi ravnotežu.
Nadzornik mahnu rukom Andvju na što se dvojica ljudi uspentraju do
Daniela i zazure dolje u vlažnu zemlju. Vidjeli su kako voda ispod blata
ustrajno dotječe i čuli šištavo soptanje crpki. Dvojica muškaraca zašute i
stanu proučavati zemlju ispod sebe.
Daniel ih je zaneseno promatrao. Silno su se razlikovali. Andy je bio
krupan, snažan i grub; odjeća mu prekrivena slojem mulja i ugljena.
Nadzornik je, naprotiv, bio dotjeran, sitan, uglađen. Činilo se da mu kal i
nečist nisu ni dotakli kravatu, bijelu košulju s uškrobljenim ovratnikom i
sivo odijelo. Oči su mu se ljeskale iza žicom uokvirenih cvikera. Daniel je
pratio njegov upiljen pogled. U toku nekoliko minuta za kojih su stajali
ondje, muljevita se
105
crta na potpornim daskama popela za više od dva i pol centimetra.
- Još uvijek nadolazi. - Nadzornikov je glas zvučao bezizražajno.
- Da, gospodine. - Andvjev, inače gromki glas, bio je sada prigušen.
- Zašto niste ovamo dopremili pumpe? - upita nadzornik.
- Pošlo sam Daniela po njih - uzvrati Andy. -Vratio se bez njih.
Nadzornik se obrati Danielu.
- Zašto ih nisi donio sa sobom? Daniel pročisti grlo.
- Činovnik je reko da će ih poslat. Nadzornik se opet okrenu Andvju.
- Držim da će biti najbolje da odemo gore u ured.
- Pođe, pa se onda zaustavi. - Povedite momka sa sobom.-Siđe s
potpornja, a zatim, hodajući oprezno po plankama da mu se ne smoče
cipele, poče odmicati tunelom prema izlazu.
Andy se trenutak zapilji za njim, a tada pijunu na zemlju grudu
duhanskog soka. Pogleda Daniela.
- Jesi li siguran da si razgovarao sa činovnikom?
- Nemam običaj lagat, gospodine Androjevviczu
- odgovori Daniel tiho.
Andy ne reče ništa. Siđe s planki i zastade kad je Daniel pošao za njim.
Okrenu se skupini radnika.
- Nastavite pumpat, možda još štogod blata uzmognete odstranit.
Ljudi kimnuše i vrate se poslu. Međutim, usprkos svoj brzini kojom su
punili bačvu, mokra bi se zemlja svagda pomakla i ispunila nastalu
prazninu. Andy je neko vrijeme stajao ondje i promatrao ih, a onda
krenuo.
- Ajde, Daniele - doviknu mu preko ramena. Čim su izišli iz rudnika,
danje je svjetlo bolno
zaslijepilo Danielove oči, a neobična tišina okup-
106
Ijene svjetine teško mu je pala na dušu. Kad mu se vid vratio, ugledao je
žene glava pokrivenih otrcanim šalovima, ustiju čvrsto stegnutih od
straha. Ugledao je djecu širom otvorenih tamnih, nepomičnih očiju i
muškarce na čijim se ispaćenim licima odražavala uska povezanost s
rudarskom smrću.
Jedan od vremešnih ljudi oslovi Andvja dok je prolazio kraj njega.
- Kako je dolje?
Andy nijemo zavrti glavom. Prigušen uzdah bola zatalasa se gomilom. A
onda opet tišina, užasna tišina puna ravnodušja.
- Već su dva dana prošla - primijeti drugi muškarac. - Jeste li im se išta
približili?
- Ne - odvrati Andy. - Tlo je suviše raskvašeno i još se uvijek kreće.
Neka žena zarida. Njezine je prijateljice odmah okruže kako bi je
odvratile od plača. Trenutak kasnije već su je odvodile. Postojalo je staro
pravilo: nikakvih suza kod rudarskog rova. Nikad ne smiješ pokazati da si
izgubio nadu.
Daniel pođe za Andyjem u ured. Činovnik iza stola podiže pogled.
Rukom mahnu na vrata iza sebe.
- Gospodin Smathers veli da smjesta uđete.
S nadzornikom su se u uredu nalazila još dva muškarca. Sjedili su na
stolicama tik Smathersa, koji je bio iza stola. Rasklopljen crtež rudnika
ležao je na stolu pred njim. Smathers ih upozna.
- Ovo je gospodin Androjewicz, predradnik dnevne smjene u zapadnom
tunelu. Andy, ovo su vladini predstavnici, gospoda čarter i Riordan -
inženjeri zaštite na radu.
Muškarci klimnuše. Ne pokazaše nikakve namjere da se rukuju. A isto
tako ni Andy.
- Ova gospoda pokušavaju ustanoviti razloge koji su doveli do odrona
zemlje - reče Smathers.
107
Andy kimnu. Nije govorio. Svaki je blesan znao zašto je do odrona došlo.
Zbog suviška vode. Crpke su mogle spriječiti katastrofu, ali njih nije bilo,
tako da glede toga nitko nije ništa mogao poduzeti.
Čarter prvi prozbori.
- Kako sam shvatio, vaša je smjena zapriječila prodor vode
zasipavanjem zemlje i potpornim plan-kama. Zašto niste upotrijebili i
crpke?
- Zatražio sam crpke, ali ih uopće nisu poslali -uzvrati Andy.
- Osobno?
- Ne, gospodine. Poslao sam ovdje prisutnog Daniela.
Dvojica muškaraca usmjeriše poglede u Daniela.
- Koga si pitao? Daniel se zabulji u njih.
- Onog činovnika tamo vani.
Dvojica muškaraca šutke izmijeniše poglede.
- Ako mi ne vjerujete - reče Daniel brzo - zašto ga ne pozovete amo i ne
upitate?
Smathers odgovori tiho.
- Već jesmo, momče. Veli da uopće nisi dolazio gore. Slušaj, zašto nam
ne kažeš pravu istinu? Bit ćemo blagi prema tebi.
Danielu se poče pokretati žuč.
- Govorim vam istinu, gospodine Smathers. Dolje je dvadeset sedam
mrtvih ljudi. Neke sam od njih poznavao. Mislite li da bih lagao da sam
kriv za njihovu smrt?
- On uporno tvrdi da nitko nije došao ovamo gore po crpke - ponovi
Smathers.
- Bio sam tu gore - zapjeni se Daniel. - Kontrolor je vremena čak
zabilježio koliko sam vremena kod njega proveo.
- Nema ništa u njegovu izvještaju - reče nadzornik. - Pregledali smo ga.
Daniel osjeti kako mu obrazi blijede. Svi su imali
108
svoje prste u ovome, ali njemu će prišiti krivicu da spase vlastitu kožu.
Munjevito je mozgao, pogledavajući od jednog do drugog.
- Gospodine Smathers, jeste li izričito pitali za moje ime kad ste s njim
razgovarali?
- Kako sam mogao, momče - reče nadzornik jetko - kad čak i ne znam
kako se zoveš.
- Mislite li da bi to vaš činovnik mogo znati?
- Zašto? On nema nikakve veze s osobljem.
- Zapiso je moje ime u knjigu što je ležala na stolu - reče Daniel. -
Razbjesnio se kad sam mu kazo da će imat posla s Andvjem, ako nam
ne pošalje pumpe, pa je smatro važnim da me pita za ime.
- Gak da i zna tvoje ime - reče Smathers - to ništa ne bi dokazalo.
- Dokazalo bi da sam bio tu gore, kako i tvrdim.
Andy iznenada progovori.
- Jamčim za ovdje prisutnog Daniela. Nije lažac.
- Bojim se da imate krivo - Smathers će glatko. -Bez obzira što dječak
govorio.
- Ništa vas ne košta da provjerite knjigu na njegovu stolu - reče Andy.
Lice mu se stade rumenjeti.
Smathers se načas zapilji u nj, a zatim ustane.
- Pođite sa mnom, gospodo.
Otpratiše ga u prijamni ured. Činovnik ih pogleda.
- Hatch - zapita nadzornik. - Poznajete li ovog momka?
Hatch odgovori.
- Ne, gospodine.
- Jeste li ga ikad prije vidjeli?
- Nisam, gospodine.
Smathers letimice pogleda dvojicu muškaraca.
- Jeste li zadovoljni? Potvrdiše glavama.
109
Smathers krenu natrag u svoj ured. Pred vratima se okrenu i opet
pogleda činovnika.
- Hatch, donesite mi iz kartoteke dječakov osob-nik.
Pođu za njim u ured i zatvore vrata. On obiđe svoj stol i sjede. Daniel se
upilji u nj.
- Ako ne zna moje ime, kako će nać moj osob-nik?
Smathers pogleda Daniela s izrazom iznenadnog poštovanja.
- Valjano zaključuješ, momče - reče.
Časak kasnije činovnik uđe u prostoriju. U ruci je držao neki spis. Odloži
ga na stol pred Smathersa i krenu da će otići.
- Hatch. - Smathers uze spis i pogleda ga. -Donijeli ste mi pogrešan
osobnik.
Hatch se obrnu s izrazom očigledne zbunjenosti.
- Oh, ne, gospodine. To je pravi osobnik. Glasi na ime Daniela Boonea
Hugginsa. Upisano je baš na...
Glas mu zamre kad odjednom shvati da svi pilje u njega.
- Što će uradit s njim? - upita Daniel.
Andy se nelagodno promeškolji na trupcu na kojem su sjedili vani pred
nadzornikovim uredom i suzi oči, motreći ulazak u rudnik.
- Ništa.
Daniel se zgrozi.
- Ali njegovom je krivnjom...
- Jezik za zube! - Andvjev glas jeknu oštro. -Sad zaboravi na to.
Kompanija ne misli na sebe preuzet krivicu za ono što se dogodilo. Hvali
Bogu što je nisu svalili na tebe.
- Ali, moraju je nečim obrazložit - usprotivi se Daniel.
110
- I hoće - otpovrnu Andy. - Pazi što ti velim, hoće.
Otvore se vrata zgrade. Na ulazu se pojavi Smathers.
- Vratite se unutra.
Uniđoše u zgradu. Hatch je sjedio zadubljen u glavnu knjigu poslovanja.
Nije dignuo pogled dok su mimo njega brzali u nadzornikov ured.
Smathers zatvori vrata za sobom, vrati se za stol i sjede. Dvojica vladinih
predstavnika ravnodušno su stajali naslonjeni o zid. Smathers pogleda
Andvja.
- Utvrdili smo razlog odrona i željeli bismo znati slažete li se s nama.
Andy se ušuti. Smathers se nakašlja.
- Ustanovili smo da je dnevna smjena ispalila nekoliko naboja laguma
kako bi raslojila ugljen, a da prethodno nije provjerila potporne grede.
Krivica je njihova. Nisu smjeli biti tako ludo nepromišljeni.
Andy prionu očima uz nadzornika.
- Ludo nepromišljeni - ponovi. Smathers odahnu.
- To je ono što će ući u izveštaj koji će sastaviti ova gospoda.
Andy ih okrznu pogledom, a potom se opet obrati Smathersu.
- Oni valjda znaju - reče zajedljivo. - Ta stručnjaci su.
Zavlada neugodan tajac. Smathers ga prekide.
- Međutim, kompanija će biti velikodušna. Unatoč činjenici što su nesreću
skrivili ti ljudi, svakoj ćemo rudarskoj obitelji dati stotinu dolara u ime
posmrtnine i šestomjesečno besplatno stanovanje u kućama kompanije.
Andy ne reče ništa.
111
Smathers ustade.
- Sada valja opet osposobiti rudnik. Ni za jednog od nas nema novaca,
ako ne počnemo vaditi ugljen.
- Bit če potreban mjesec dana da se raščisti zapadni tunel - objasni Andy.
- Znam. - Smathersov je glas zvučao poslovno. -Nećemo ga raščišćavati.
Zagradit ćemo ga. Otvorit ćemo nov tunel na južnoj rudnoj žili.
- Ali što će biti s onim ljudima tamo dolje? -zapita Andy.
- S kojim ljudima? - odjeknu hladno Smathersov glas. - Mislite na njihova
tijela? Oni su mrtvi i već pokopani. Ne možemo riskirati nove živote samo
zato da ih otkopamo i iznova sahranimo.
Andy je mučao. Pogleda Daniela. Daniel je vidio gnjev i očaj u
predradnikovim očima. Trenutak kasnije opet se okrenuo Smathersu.
- Mislim da imate pravo, gospodine Smathers. Smathers se nasmiješi.
- Možete svojim ljudima također saopćiti da im kompanija neće reducirati
plaće zbog izgubljenog vremena u toku dva posljednja dana, premda
nismo iskopali ništa ugljena. Kompanija bdije nad probicima svojih ljudi.
Andy kimnu.
- Da, gospodine Smathers. Smathers se okrenu Danielu.
- Koliko ti je godina, momče?
- Šesnaest - odgovori Daniel, imajući na umu lažni navod u svojoj molbi.
- Znaš li čitati i pisati?
- Znam, gospodine. Išao sam šest godina u seosku školu.
- Gospodin Hatch nas danas napušta - objavi Smathers. - Volio bih da
sutra ujutro dođeš ovamo i preuzmeš njegovu dužnost.
Na Danielovu licu ukaza se iznenađenje. Pogleda
112
Andvja. Predradnikovi se očni kapci napol spuste u znak pristanka.
Daniel se opet okrenu Smathersu.
- Bio bih vam neobično zahvalan na ukazanoj prilici, gospodine
Smathers.
Napetost u uredu popusti. Čak se i dvojica vladinih predstavnika
osmjehnuše. Ovoga puta rukovaše se sa svima.
Daniel baci pogled na Andvja dok su se vraćali u rudnik. Činilo se kao da
se predradnik predao mislima. Naposljetku progovori.
- Imaš li žvakanca?
Daniel prerova po džepu, izvuče komad duhana i pruži mu ga. Andy
odgrize zalogajčinu, stade ga jedno vrijeme žvakati, a tada pijunu.
- Kujin sin! - uskliknu.
- Kako, molim? - upita Daniel.
- Taj Smathers je prepreden. Sve je izvuko iz škripca. Čak i kompaniju. I
toliko nam sputo ruke da tu više ništa ne možemo učinit. Čak im i obitelji
onih mrtvih nesretnika moraju bit zahvalne.
8 Sjećanje I
113
DEVETO POGLAVLJE
Prodorni zvižduk sirene u šest sati označio je kraj radnog dana. Molly
Ann odstupi s uska podija i od vretena koja su se velikom brzinom
okretali. Pomno ocijeni kad će konac dojuriti do kraja valjka, zatim u
pravom trenutku uzdigne ruku i pritisnu prekidač, ugasivši stroj.
Promatrala je kalem kako se obrće i kimnula zadovoljno pošto se
zaustavio baš onda kad je bio pun. Hitro podiže svitak konca s vretena i
stavi ga u otpremnu košaru. Osvrnuvši se još jednoć, siđe s podija.
Zrakom se uzbibao šištav šapat, kad su golemi parni strojevi što su
tvornicu opskrbljivali strujom prestali klopotati. Bila je subota, jedina noć
u tjednu kad će tvornica tekstila utihnuti.
Umiješa se u gomilu djevojaka što su prolazile tvornicom, mimo ušutjelih
divovskih strojeva, put blagajnikova šaltera, nedaleko od glavnih vrata.
Zahvatilo ih je prazničko raspoloženje. Bijaše dan isplate. Subotnja noć.
Njihovi glasovi, još uvijek vrištavi od pokušaja da nadglasaju bučnu vrevu
dana, podrhtavali su od uzbuđenja, tvoreći planove za tekuću večer i
slijedeći dan.
- Molly Ann, hoćeš li noćas na ples što ga priređuje baptistička crkva? -
upita jedna od djevojaka.
- Sutra je piknik na sajmištu - druga će.
114
- U Holiness Churchu1 se sutra održava vjerski zbor - reče treća. -
Pripremili su cijelo čudo riđovki i čegrtuša, a nekoliko je »svetaca« već
spremno uživati Duha Svetoga.
Molly Ann se nasmjehnu, ali ne odgovori. Za šest mjeseci što ih je tu
provela zbile su se mnoge promjene. Neznatni tragovi dječje tustosti
iščezli su joj s lica, nakon čega je zadobila neobično egzotičan izgled.
Visoke jagodične kosti istakle su joj seljačke zelene oči, a pune joj se
usne skladno povezale s bradom. I tijelo joj se izmijenilo. Grudi joj
postaše zaobljenije, struk uži, a široki se kukovi suzili u duge ravne noge.
- Molly Ann nikad ne zna što će raditi - reče prva djevojka. - Ćeka da joj
to Jimmy kaže.
- Hajde, raspali - pozva je Molly Ann, smiješeći se.
- Zacopala si se u njega - pecnu je djevojka. Opet Molly Ann ništa ne
odgovori. Još su uvijek
bile djetinjaste. Jesu li mogle znati što osjeća za Jimmyja? Ili, kad je već
riječ o tome, što on osjeća za nju? Znale su samo za plesove, dobru
zabavu subotom uvečer i nedjeljom, a potom dugo čekanje do idućeg
vikenda.
Zauzela je svoje mjesto u redu ispred blagajničkog šaltera. Brzo se
pomicao, pa je uskoro došao i na nju red.
Vremešni činovnik virnu u nju kroz prozorčić.
- 'Barveče, Molly Ann - reče gurnuvši joj kroz rešetkast prozorčić potvrdu
na potpis.
- 'Barveče, gospodine Thatcher - odzdravi, potpiše papirić i vrati mu ga.
Uze potvrde, provjeri je, stade prelistavati omotnice što su se nalazile u
kutiji na tezgi odmah do
1 Evangelička sekta u Sjedinjenim Američkim Državama čiji pripadnici
vjeruju u silazak Duha Svetoga u vjernike, a odlikuje se burnim obredima.
115
njega, dok ne pronađe onu s njezinim imenom. Izvadi je i preda joj je.
- Bolje da prebrojite - svjetova je. - Imate visok iznos zbog prekovremena
rada. Prošli je tjedan bilo osamdeset sati.
Kimnu i šutke otvori kuvertu. Novci joj se skotr-ljaše u ruku. Hitro ih
prebroja.
- Šest dolara i četrdeset centi - reče gledajući ih.
- Tako je. - Potvrdi glavom. - Osam centi na sat. Ali pazite kako ćete sa
svim tim novcem. Nemojte ga svega potrošiti na jednom mjestu.
- Neću, gospodine Thatcher - obeća. Vrati novac u kuvertu i otputi se
prema glavnim vratima. Uobičajena gomila muškaraca i momaka koji su
čekali da se djevojke vrate s posla poredala se duž ulice. Očevi očekuju
kćerke, muževi žene, mladići svoje prijateljice. Svi s istom mišlju. Danas
je dan isplate.
Prohladan večernji povjetarac strujao joj je kroz uznojenu pamučnu
haljinu, pripivši je posve uz tijelo. Zadrhtala je i pritegnula šal oko sebe.
Prolazila je mimo prvog reda mladića. Dovikivali su joj i zviždali.
Okrenula je glavu i ubrzala korak.
Jedan joj je od njih povikao.
- Što ćeš raditi večeras, Molly Ann? Ne vidim tu Jimmvja?
Nije odgovorila. Nije očekivala da je Jimmy tu čeka. Otišao je u brda po
cugu i neće se vratiti tako skoro. -
Plač djevojčice natjerao ju je da se okrene. Učinila je to upravo u
trenutku kad je neki muškarac udario dijete. Bio je to krupan čovjek i već
napola pijan. Djevojčica je zateturala natraške i ljosnula u ulično blato,
zabuljivši se uplašeno u muškarca.
Stajao je i mahao njenom žutom isplatnom vrećicom koju je stiskao u
ruci.
- To će te naučit kome pripada tvoja plaća! -derao se. - Otac sam ti i radit
ćeš onako kako ti
116
kažem. Odi i kaži majci da ću joj dat onoliko koliko me bude volja.
Trenutak zatim okrenuo se i teturavo udaljio. Ostali muškarci stajali su
ondje bez riječi, bez pokreta. Molly Ann se vrati do djevojčice i pomogne
joj da se digne.
Činilo se da djevojčici, koja je cviljela od straha, nije više od jedanaest
godina.
- No, no - tješila ju je Molly Ann. - Bit će sve u redu.
- Neće - zakuka djevojčica. - Majka je rekla da će me išibat ako joj ne
donesem isplatnu vrećicu.
- Jednostavno joj kaži što se dogodilo - naputi je Molly Ann.
- Ne bi niš pomoglo - odgovori dijete. Poče brisati blato s haljine.
Pogleda prema Molly Ann s još uvijek suznim očima. - Jedva čekam da
odrastem poput tebe. Onda ću moć radit sa svojim parama što hoću. -
Prestade čistiti haljinu. - Najljepša ti fala.
Molly Ann je promatrala dijete kako bespomoćno odmiče ulicom. Duboko
uzdahnu. Bilo je mnogo toga što nije valjalo u ovome gradu. Tko
roditeljima daje pravo da sa svojom vlastitom krvi postupaju kao s
robovima? Zahvali Bogu što ima tako dobre roditelje.
Neki joj momak upade u korak pobočke. . - Hoćeš li sa mnom na ples
večeras, Molly Ann?
Pogleda ga. Bio je visok i imao je, po najnovijoj modi, kosu zalizanu
unatrag. Osjeti mu po dahu da je pio pivo. Odmahnu glavom.
- Neću.
Stavi joj šaku na ruku.
- Hajde, Molly Ann - ponuka je. - Što si digla tolko nos? Nije Jimmy jedini
muškarac u gradu. Zgodna si cura. Trebala bi to bolje iskoristit i malko se
proveselit.
117
- Skidaj ruku s mene il će Jimmy za to doznat -procijedi tihim glasom.
Odmah spusti ruku.
- Baš si glupa - reče. - Misliš da si Jimmvjeva jedina cura, ali nisi. Jimmy
ima više cura od bilo kog u gradu.
- Lažeš! - uzviknu. - Odlazi. Stade, a ona proslijedi.
- Čekaj samo, Molly Ann - poviče za njom. - Već ćeš saznat.
Stiže do ugla i zaokrenu put Ulice Main i Fitcho-va dućana.
- Dobar je to grad, gospodine Cahille. - Fitchov je glas bio pun svesrdne
iskrenosti. - I dobri ljudi, jednostavni, marljivi, pobožni, čestiti. A radne
snage napretek. Posvud brojne obitelji. Nije im ništa imat osam ili deset
komada djece u kući. Prije ili kasnije moraju tražit poso. Djeca ne zadaju
nikakvih briga. Rade svoj poso i ne traže mnogo. Nije to kao tamo na
istoku ili gore na sjeveru. Tu nema nikakvih sindikata. Ljudi ih ne žele, jer
ih ne trebaju. Isuviše su slobodoljubni. Pravi gorštaci. Ne vjeruju onima
koji nisu njihovi.
- No vama ipak vjeruju? - zapita Cahill. Fitch se nasmija.
- Zašto da ne vjeruju? Jedan sam od njih. U njihovoj sredini i rođen i
othranjen. Moj praprapra-djedica je osnovao taj grad. Svi znaju da im je
Sam Fitch prijatelj... - Možete mirne duše poručit svojim kompanjonima u
Philadelphiji da ih Sam Fitch uvjerava da će dobit svu potrebnu radnu
snagu po cijeni koju žele, ako ovamo dopreme i drugu tvornicu tekstila, i
da u Fitchvilleu bar još dvadeset pet godina neće bit nikakvih gradskih
poreza.
118
- Po vama Fitchville ispada kao vraški privlačno mjesto, gospodine Fitch.
- Cahill se sada smiješio.
- To i jest - reče Fitch. - To sigurno jest. Prvoj tvornici nije bilo ni riječi
prigovora. Sagradite drugu, i ona će bit još i bolja.
- Uz iste uvjete kao i prva? - upita Cahill.
- Uz iste uvjete. Sam Fitch nije lakom. Gleda samo učinit štogod dobro
za svoj grad.
Cahill kimnu.
- Vrlo dobro, gospodine Fitch. Raspravit ću o tome sa svojim kolegama i
siguran sam da će biti impresionirani. Uvjeravam vas u svoju podršku.
- Hvala vam, gospodine Cahille, hvala. - Fitch ustade iza stola i svojom
trbušinom zapremi dobar dio malog ureda. Provuče se oko stola i odšeće
s Cahillom van na ulicu. Zatresoše rukama i Cahill se uspe u svoju kočiju.
Stajao je tako dok je kočija odlazila, a onda se okrenuo i vratio u dućan.
Zamislio se. Nova tvornica tekstila znači u najmanju ruku još kojih
dvjesta radnih mjesta. Kako god gledao na stvar, to za njega znači
mnogo novaca.
- Gospodine Fitch. - Glas joj je zvučao nježno.
Okrene se začuđeno. Nije primijetio kad je ušla u dućan. Odveć se bio
zabavio s Cahillom.
- Gle, Molly Ann.
- Subotnja je večer, gospodine Fitch - reče. Namah se pribra.
- Bogme jest. - Širok mu osmijeh zaigra licem. -Uđi u moj ured.
Mučno sjede za stol i pogleda je kritički. Molly Ann se razvila u naočitu
rasnu ženu. Dok ju je u mislima uspoređivao sa svojom ženom, osjeti
kako mu rastu zazubice.
- Pa kako napreduješ, mila? - upita.
- Dobro, hvala na pitanju, gospodine Fitch. -
119
odgo,vori. Otvori isplatnu vrećicu i izbroji tri dolara. - Htjela bih da to
stavite na tatin račun.
- S najvećim zadovoljstvom - reče. Pokupi novac i spremi ga u ladicu. -
Kako su tvoji?
- Nisu baš vični pisanju, gospodine Fitch -uzvrati. - Ali, ipak sam ih
vidjela prošli mjesec i bili su svi dobro. Tata je sretan s novom mazgom.
Kad žetva prođe, računa da će posijat bar četiri puta više kukuruza.
- Treba da se ponose i tobom i tvojim bratom -pohvali je Fitch. - Veli mi
Smathers da je Daniel najbolji činovnik što ga je ikad imo.
Molly Ann klimnu.
- Hvala vam, gospodine Fitch. Iznova ustane.
- Trebaš češće dolazit ovamo, Molly Ann. A ne samo jednom tjedno, u
subotu navečer, i to poslovno. Znaš da te volim vidjet.
- Poslovan ste čovjek, gospodine Fitch - reče. -Ne bi vam htjela
dosađivat.
Obiđe stol i uze je za ruku.
- Tako zgodna djevojka, Molly Ann, nikad ne dosađuje.
S neugodnim osjećajem u duši povuče ruku. Nije znala što da kaže.
- Poznaješ li onog čovjeka što je upravo otišo? -upita iznenada.
Zavrtje glavom.
- Ne.
- To je gospodin J. R. Cahill. Došao je razgovarat sa starim Samom
Fitchom o izgradnji još jedne tvornice tekstila u našem mjestu. Znaš li što
to znači?
Iznova zavrti glavom. . - To znači da bi te mogo u novoj tvornici zaposlit
ko predradnicu, ako se sa mnom budeš ophodila kako treba.
120
Naglo se podsmjehnu. Sad ga je shvatila. Zagleda mu se u lice.
- To je strašno lijepo od vas, gospodine Fitch. Ponovno je uze za ruku.
- Đavolski si šik djevojče, Molly Ann. Nema smisla gubit vrijeme s
bezveznjacima kakav je Jimmy Simpson, kad je dovoljno da kažeš samo
jednu riječ i stekneš pravog prijatelja.
- Cijenim to, gospodine Fitch. Uistinu. - Osmje-hnu se. - I kad se nova
tvornica tekstila otvori, nemojte se začudit ako vam pokucam na vrata.
Gledao ju je punu minutu, a zatim joj ispustio ruku.
- Učini to - reče ozbiljno. - Svakako to učini. Bila je kod vrata njegova
ureda.
- 'Kunoć, gospodine Fitch.
Kimnu skrivajući teškim očnim kapcima prave namjere.
- 'Kunoć, Molly Ann. - Još je dugo zurio u vrata poslije njezina odlaska.
Uze cigaretu i zažvali je. Trenutak kasnije je pripali. Mlade su djevojke
bezgranično glupe. Duboko povuče u pluća težak siv dim, potom ga
lagano otpuhnu. Promatrao je kako se lijeno vuče put stropa. On, u redu,
pa nije ni važno. Prije ili kasnije dobit će je. Bio je vrlo strpljiv čovjek.
Sjedila je u prijenosnoj željeznoj kadi na sredini kuhinje. Njena gazdarica
uzme velik kotao s užarene peći, podložene ugljenom, i pođe prema njoj.
- Treba li još vruće vode? Molly Ann kimnu.
- Da, hvala vam, gospođo Wagner. - Primicala se puževim korakom kako
bi vodu izlila iza nje, a da je ne ošuri. Oko lica joj se uzdigoše oblaci pare.
Nešto kasnije opustila se, zaklopivši oči. Ćutjela je kako
121
se bolni umor, nakupljen za duga dana provedenog uz stroj, lagano cijedi
iz nje. - Gospođo Wagner -reče.
- Da, Molly Ann.
- Dođu li puno ovakve kade?
- Oko tri-četiri dolara, mislim. Molly Ann uzdahnu.
- Ako se ikad domognem nešto više novaca, voljela bih jednu takvu kupit
mami. Sigurna sam da bi joj se dopala.
122
DESETO POGLAVLJE
Nedjelja je osvanula blistava i sunčana, a blag ožujski vjetrić dopuhnuo
je prve tragove proljeća. Na stablima su izbili pupovi koji svojim sjajnim
žućkastozelenim izdancima pozlatiše gole grane. Molly Ann se spusti
niza stube na trijemu do mjesta gdje ju je čekao Jimmy, koji je stajao tik
mazge i kola.
Okrenu joj se, gutajući očima njezinu bijelu lepršavu haljinu, žute vrpce
oko struka i šešira. Za-zvižda.
- Jesi li to zaista ti, Molly Ann? Zacrveni se uz osmijeh.
- Sviđa li ti se?
Nasmiješi se.
- Divna si. Krasna je.
- Sama sam je sašila - pohvali se. - Materijal sam nabavila u francuskom
dućanu. Izvoran je pariški proizvod.
Uze je za ruku.
- Ne znam - reče dvojbeno.
- Sto?
- Ta stara kola i ta stara mazga. Gotovo da je grehota prljati tako lijepu
novu haljinu.
- Samo ti prostri gunj po tom starom sjedalu -reče. - I da više ne čujem
tih tvojih bedastoća.
123
Nasmije se i pomogne joj da se uspne. Zastao je časak i zagledao se
gore u nju.
- Stvarno izgledaš prekrasno, Molly Ann.
- Hvala - reče. - A sad se vrati u kuhinju. Pripremila sam izletničku
košaru.
- Ma, hajde? A kako si znala da će bit lijep dan? Zasmija se.
- Pa, pogledala sam kroz prozor, beno. Hajd, požuri. Dan je sve kraći.
Nekoliko trenutaka kasnije sjedio je pored nje, i mazga ih je vukla niza
cestu.
- Imaš pravo izbora - reče. - Bi li više voljela na piknik na sajmište, na
vjerski zbor u Holiness Churchu ili na objed kod woodfieldskog potoka?
- Objed kod woodfieldskog potoka? - zapita. -Za to nikad nisam čula. Tko
će sve doći?
- Nitko - odgovori. - Samo nas dvoje. Provuče mu šaku pod ruku i
nasmiješi se.
- To je moj izbor.
Dojede posljednji zalogaj pite od jabuka, nagnu se natraške na jedan
lakat i pogleda je.
- To je najbolja hrana što sam je ikad jeo - izjavi. Osmjehnu se.
- Hajde, molim te. Nije to bogzna što. Tek nešto stare ispržene piletine,
kukuružnjaka i jabukove pite.
- Zaboravila si na limunadu - podsjeti je. - Nisi trebala trošiti toliko novaca.
I suviše ih teško zarađuješ.
Pogleda ga.
- Kako bi inače znao kakva sam kuharica? Nasmija se.
- Možda imaš pravo.
- Jesi li bio kod mog ćaće? - upita.
124
- Jesam - uzvrati. - Svi su dobro i lijepo te pozdravljaju.
- Mali Mase mora da je već prilično porastao -reče.
- Da. Da ga samo vidiš kako trči oko kuće onim svojim debeljuškastim
nožicama.
Glas joj oboji prizvuk čežnje.
- Da ih bar mogu vidjet! Ali kad su jako daleko.
- Možda ti predradnica slijedeći tjedan dade slobodnu subotu.
- Mogli bismo otić gore do njih i vratit se u nedjelju - reče.
Razvedri se.
- To bi bilo lijepo. - Potom joj zanos splasnu. -Ali ona to neće učinit.
Zaostaju u proizvodnji, pa svi radimo prekovremeno.
Neko su vrijeme mučali. Tada ona opet progovori.
- Možda se prilike poprave kad se otvori nova tvornica tekstila.
- Nova tvornica? - zapita. - Kakva nova tvornica?
- Ona o kojoj je gospodin Fitch govorio. Jučer sam mu bila u dućanu da
stavim nešto novaca na tatin račun, pa mi je napomenuo kako ima
izgleda da me zaposli kao predradnicu, kad se otvori nova tvornica
tekstila.
- Ma što kažeš? - Jimmvjev glas poprimi neobično bridak, strog prizvuk
koji se prije nije osjećao. - Moraš li nešto posebno učinit da dobiješ taj
poso?
Pogleda ga. Dobro je znala što hoće reći, ali je smatrala da je bolje ako
ne spomene taj dio razgovora.
- Ne. Samo je reko da ga posjetim kad za to dođe vrijeme.
Jimmy je šutio. Zamišljeno je piljio u pokrivač
125
pod sobom. Nova tvornica tekstila. Pitao se gdje li će je podići. Bit će da
je starac Fitch već otkupio zemlju od nekog siromašnog, upropaštenog
farmera. Toliko je dugo šutio da je ona opet prozborila.
- Zar nešto nije u redu, Jimmy? Zanijeka glavom.
- Ne. - Potom mu se glas ispuni gorčinom. - Kad će žitelji ovoga grada
već jednom prozreti toga čovjeka? Zar ne vide da im dere kožu i pije krv?
- Jimmy! - užasnu se. - Kako možeš reć tako groznu stvar?
- Mogu, jer je to istina! - otpovrnu uzbuđeno. -Pazi, svaki mu tjedan daješ
novce da ih metne na tatin račun, zar ne?
Klimnu.
- Jesi li ga ikad zapitala koliko ti iznosti ulog?
- Nisam. To nije moj posao, već tatin.
- Kad bi te novce uložila u banku, oni bi ti dali kamate - reče. - On ti ne
daje ništa, pa se kladim da te potkrada. Kad bi ga tata upitao za svoj
saldo, kladim se da ga uopće ne bi ni bilo.
Ne reče ništa.
- Što misliš, koliko je ljudi natjero da rade to isto što i ti radiš? Možda više
od stotinu. To je mnogo novaca koji stari Sam Fitch zaradi bez po muke.
-Grubo se nasmija. - A svi vi zatucani brđani zahvalni ste mu što vam
nalazi poso kako bi mogli nasmrt gladovat zato što se kod njega
zadužujete. Al probajte samo jednom izić iz te kolotečine, pa ćete odma
ustanovit kakav vam je prijatelj Sam Fitch. Nema više novaca. Ni zajma.
Ni ostalog. Već eto ti šerifa s pismenim nalogom suda, i onda zbogom
kućo i zemljo i mjesto gdje s' živio. Baš kao što se dogodilo Craigovima
na okuci rijeke. Jedan dan imaju četrdeset rali zemlje. Drugi dan nemaju
ništa. - Najednom zastade shvativši što govori. - Prokletstvo! - prasnu. -
U tom grmu leži zec!
126
- Ne huli - ukori ga. Izbijeli oči na nju.
- To je upravo ono što se i dogodilo. Zar ne vidiš? On to planira već više
od godinu dana. Crai-govi klinci izgubili poso u tvornici tekstila i staklani
iz čista mira. Ko da su se za jedan tjedan svi izopačili. Nekoliko mjeseci
kasnije pojavljuje se stari Fitch, otkupljuje im imanje za nešto više od
iznosa koji mu dugovahu i oni sele.
- Ne shvaćam - reče.
- Nova tvornica tekstila - istaknu. - Baš tu će je izgradit. Na zemlji staroga
Craiga. Tu sve imaju. Vodu. Struju. I mjesta. Mnogo mjesta.
- A što se ti tolko pjeniš zbog svega toga? - upita. - To s nama nema
nikakve veze.
Pogleda je.
- Možda i nema. Bar ne zasad. Ali hoće, s vremenom. Iz dana u dan je
moćniji, dok naposljetku ne zagospodari cijelom dolinom, uključujući i
ljude.
Načas se zabublji u njega, a onda se maši vrča.
- Na. Popij još limunade. Žestiš se ni zbog čega. Uze čašu iz njezine
ruke. Lice mu se opusti, a
smrknut, ljutit izraz omekša smiješak. Podiže čašu limunade i kroz nju
pogleda u sunce.
- Ljupko si, nevino dijete, Molly Ann - reče. - I jednog ćeš dana usrećit
nekog muškarca.
Čaša mu izletje iz ruke, a limunada mu poprska cijelu košulju. Ona se
srdito diže na noge.
- Nisam dijete! Navršila sam šesnaestu i žena sam! - odbrusi. - Ako si
muško, zaprosi me, ili me inače vozi kući!
Zabulji se u nju začuđeno. Uvreda i bijes učine je još ljepšom. Srce mu
zaigra u grudima tako ludo da mu se učini da će pući. Vlastit mu glas
zazvuči neobično u ušima.
- Prosim te, Molly Ann.
127
I dođe red na nju da se začudi. Oduže joj se dar govora.
- Prosim te, Molly Ann - ponovi. - Kako glasi tvoj odgovor?
- Oh, Jimmy! - uskliknu suznih očiju, bacivši se dolje na nj. - Da, da, da!
Vjenčali su se za nešto više od mjesec dana, prvog svibnja tisuću
devetsto petnaeste godine u Prvoj baptističkoj crkvi u Fitchvilleu. Sva joj
se obitelj s brda skupila ondje, odjevena u najbolje nedjeljno ruho. Svi
osim Daniela, jer nije mogao dobiti slobodan dan.
Zbilo se to istog dana kad su počeli raščišćavati zemlju na farmi staroga
Craiga radi izgradnje nove tvornice tekstila.
Molly Ann, lica zažarena od uzbuđenja, uniđe u spavaću sobu.
- Probudi se! - viknu drmajući ga za rame. -Probudi se!
Jimmy zabaci jednu ruku preko glave.
- Ostavi me, ženo - promrmlja. - Nedjeljno je jutro.
- Gospodin Fitch je tu; želi te vidjet - reče.
- Starac Fitch? - Odmah se rasani. - Da mene vidi?
Kimnu.
- Da mi je znati što hoće.
- Ne znam - odvrati. - Netko je zakuco na vrata. Otvorila sam ih i
ugledala njega. Veli da je jako važno.
- Jako važno? - Naglo se pokrenu, povukavši je na sebe. - Nedjeljno je
jutro, a još nisam dobio svoj jutarnji poljubac.
128
Odgurnu se od njegovih grudi.
- Bio si prezauzet spavanjem. - Ustima joj prekri usne. - Molim te, Jimmy,
što će čovjek pomislit? -progunđa.
- Nek misli što hoće. Nek ide k vragu! - odreza. Oslobodi ga se trzajem.
- Ne kuni! - prekori ga oštro. - Obuci se i silaz' dolje. - Krenu k vratima. -
Skuhala sam svježu kavu.
Fitch je sjedio za stolom, kad je Jimmy ušao u kuhinju. Pred njim se
nalazio pladanj šunke i jaja, lončić uspušene kave, te vruće pecivo i
maslac. Trpao je hranu u usta, kao da su godine prošle otkako je
blagovao zadnji obrok.
- 'Brojutro, gospodine Fitch - pozdravi.
Fitch progura zalogaj niz grlo prije nego što odgovori.
- 'Brojutro, Jimmy. Vjere mi, tvoja je ženica izvrsna kuharica, ko i njena
majka. Vrlo si sretan čovjek.
Jimmy klimnu. Priđe k stolu i sjede. Molly Ann postavi lončić kave pred nj
i vrati se štednjaku. Jimmy podiže lončić. Kava se pušila i božanstveno
mirisala.
- Znam to - reče.
Fitch počisti pecivom posljednji komadić žu-manjca s tanjura. Proguta ga
ucijelo i zalije kavom. Nagne se na naslon stolice i nježno potapša trbuh.
- To je bio bogovski doručak, gospođo Simpson. Molly Ann porumeni baš
kao i njezina majka.
Nije joj izbjegla činjenica da je promaknuta od Molly Ann u gospođu
Simpson.
- Hvala vam, gospodine Fitch. - Pogleda Jim-myja. - Jesi li sad spreman
za doručak?
- Još ne - uzvrati. - Zasad ću uzet samo kavu.
- Onda vas, gospodo, prepuštam vašem poslu -izjavi uljudno i prijeđe u
drugu prostoriju. Ali je,
9 Sjećanje I
129
baš kao i njena majka nekoć, ostala blizu vrata kako bi čula sve o čemu
govore.
- Što vas dovodi ovamo u nedjeljno jutro? -upita Jimmy ne čekajući
Fitcha da povede razgovor.
Fitch se nasmjehulji.
- Već te nekoliko nedjelja ne vidim u crkvi. Jimmy ne odgovori. Shvatio je
da Fitch zna kako
mu se nije mililo nedjeljom u crkvu.
- Ali opet si mislim - nastavi Fitch umiljato - što će mladić netom oženjen
lijepom mladom ženom nedjeljom u crkvi?
Jimmy podiže lončić s kavom i stade ga proučavati.
- Molly Ann mi reče da ste kazali kako se radi o važnoj stvari.
- Tako je - potvrdi Fitch ozbiljno. - O vrlo važnoj stvari. - Zastade radi
jačeg dojma. - Mladiću, već te dugo vremena držim na oku. I dopada mi
se ono što vidim. Podsjećaš me uvelike na sebe kad sam bio tvoje dobi.
Pun poduzetnosti.
Jimmy šutke klimnu.
- Pa sam promozgao - reče. - Sve sam stariji, a mladić poput tebe može
sa mnom daleko dotjerat u poslu. Nemam nikog na koga bih se oslonio,
a posla preko glave.
- Nudite li vi to meni posao? - snebi se Jimmy.
- Na neki način - odgovori Fitch. - Ali i više od toga. Hoću da preuzmeš
neke moje poslove kako bih se mogo posvetit drugima.
- Kakve poslove, gospodine Fitch?
- Zovi me Sam - predloži Fitch.
- U redu, Same. Kakve poslove?
- Ovdašnji te puk poznaje i voli - reče Fitch. -Mogo bi ispomagat u
dućanu, kupovat cugu, upravljat vrijednim ljudima. Znaš što mislim?
- Ne znam - otpovrnu Jimmy.
130
- U poslu uvijek ima problema - nastavi Fitch. -Katkad ljudi ne shvaćaju
da je ono što radiš radi njihova vlastita dobra.
Jimmy šutke kimnu. To mu je bilo jasno otprve. Nije uvijek lako natjerati
ljude da shvate da ih varaš radi njihova vlastita dobra.
Fitch protumači Jimmvjevo klimanje kao pristanak.
- Uvijek sam se trudio da uradim sve što mogu za ovaj grad. Ali, sad će
počet naklapanja da to radim za svoju korist. Kao, na primjer, u vezi s
novom tvornicom tekstila. Ona znači dvjesto novih radnih mjesta za
ovdašnji vrijedni narod. Unatoč tome, kruže glasine da to činim radi
svojega probitka.
- Nemate nikakve koristi od toga? - upita Jimmy, gradeći se naivcem.
- Naravno da imam - uzvrati Fitch. - To je samo dobar poso. Ali ima i
grad. Dovodim mu više industrije i rada, a ipak čujem da Craigovi govore
kako sam ih silom otjero sa zemlje da bih je prodo tvornici. Sada tvrde da
još uvijek posjeduju sedam rali uz rijeku, koji su posebno upisani na ime
njihova djedice, a on još uvijek živi.
- Ali već su počeli raščišćavat teren uz rijeku -reče Jimmy. - Kako to
mogu radit ako ne posjeduju zemljište?
- U tome i jest stvar - naglasi Fitch. - Craigovi imaju krivo. Međutim, uzelo
bi mnogo vremena da se spor riješi sudskim putem. U međuvremenu,
tvornica se ne bi otvorila i građani bi ostali bez posla i plaća. No, pošto
sam darežljiv, dao sam im ponudu, ali su je odbili.
- Koliko ste im ponudili? - upita Jimmy.
- Deset puta više nego što zemlja vrijedi. Pedeset dolara za ral.
Tristopedeset za tu parcelu. I to za zemlju na koju nemaju posve pravo.
131
- Ali nema ni tvornica, ako Craigovi pritisnu svojim zahtjevom - ukaza
Jimmy.
- Nema suda u zemlji koji bi podržao tražbinu Craigovih. Već sam
razgovaro sa sucem Hanleyom i on mi tako kaže.
- Pa što se onda brinete? - zapita Jimmy.
- Jednostavno ne želim neugodnosti. Želim da raja uvidi da je ono što
radim za njihovo vlastito dobro.
- Još uvijek ne vidim kako bih vam ja tu mogo pomoć - primijeti Jimmy.
- Craigovi te znaju i vole - reće Fitch. - Tebe bi slušali.
Jimmy kimnu.
- Možda. - Ustade i iznova napuni lončić. - A što ću ja imat od toga?
Fitch podiže pogled na nj.
- Bit ćeš sa mnom, momče. Obogatit ću te. Za početak dat ću ti plaću od
dvadeset pet dolara tjedno.
Bilo je to najmanje pet dolara više na tjedan nego što je bilo tko u gradu
dobivao. Znao je to Jimmy. A bilo je to i deset dolara više na tjedan nego
što je on, kad je bio sretne ruke, prosječno zarađivao.
- Ne znam - izusti oprezno. - Radi se o običnom najmeštenju, a ja
nekako više volim trgovat na svoju ruku.
- Ni izbliza ne možeš zaradit tolke pare.
- Ali i ne moram svaki dan na poso - reče Jimmy.
- To je vrijedilo dok si bio sam, ali sad si oženjen i sređen. A uskoro će i
djeca. Moraš već sada mislit na njih.
Jimmy sjede za stol.
- Ne znam - reče.
Fitch se nasmiješi. Predosjećao je da ga ima.
- Raspravi to sa ženom. - Ustane. - Složit će se sa
132
mnom. Dobra je to i razumna djevojka. Možeš mi sutra javit.
Kad je otišao, Molly Ann dojuri u kuhinju.
- Nije li to sjajno? Pogleda je.
- Ne shvaćaš, zar ne?
- Što? - Bijaše smetena.
- Da želi od mene napravit lopova kakav je i sam. Da varam i kradem
ljude poput tvojih i Craigovih.
Načas zašuti.
- Što ćeš onda?
- Isto što i dosad - odgovori. - Gledat svoje posle i prodavat svoj viski.
Ali nije krenulo tim putem, jer je dva dana nakon što je Jimmy odbio
Fitchovu ponudu, netko ispalio hitac kroz otvoren prozor trošne drvenjare,
udaljene osamnaestak kilometara od mjesta u gradu, gdje sada Craigovi
žive, i ubio djeda Craiga.
Fitch je, poput svih u gradu, bio toliko ogorčen zbog besmislena ubojstva
starca da je iz vlastita džepa priložio pedeset dolara kao nagradu onome
tko uhapsi ili ulovi zlotvora. I usprkos činjenici što se starčevom smrću
spor oko polaganja prava Craigovih na zemlju uz rijeku još više zamrsio,
on je povisio svoju ponudu za zemlju na petsto dolara, kako bi pomogao
siromašnoj obitelji. Također je obećao da će se zauzeti za njih i
Craigovoj djeci naći posao u tvornici tekstila i staklani.
Bila je to velikodušna ponuda, mislio je. Međutim, samo s jednim tu nije
računao, a to je da će je Craigovi odbiti - što su i učinili. I nekoliko dana
poslije pogreba, hitac ispaljen iz šume, što je graničila Craigovom
zemljom, usmrtio je predradnika građevnog poduzeća koje je podizalo
tvornicu, i to upravo u času kad je svojoj skupini radnika izdavao naredbe
da opet nastave raščišćavati teren duž rijeke.
133
Zastali su svi radovi. Nitko među ljudima nije bio siguran na koga će
slijedeći put doći red, pa se nisu htjeli vratiti na posao sve dok nije
dopremljena naoružana straža koja je poćela patrolirati spornim
zemljištem. Prvi dan po dolasku čuvara jedan je od njih prilikom izmjene
straže pronađen mrtav na svom mjestu. Bio je prostrijeljen izbliza, kroz
zatiljak, pištoljem Smith & Wesson, kalibra 0,44.
Kad je kasnije u tijeku toga dana Sam Fitch dobio glase o ubojstvu,
nemilo je stisnuo usne i sva mu je ljubeznost ishlapila. Prvi put u njegovu
životu bijaše mu ugrožena vladavina. Odgovorio je, kako se i moglo
očekivati, silom. Te iste noći Crai-gov najstariji sin, devetnaestgodišnji
John, ubijen je iz vatrenog oružja dok je vodio mazgu na pojilo.
I tako je otpočeo rat u Fitchvilleu, poznat pod imenom »Rat Craigovih«.
Trajat će malne dvije godine i još će mnogo ljudi poginuti, a među njima i
žene i djeca. Pamtit će se kao najkrvavija zavada gorštaka u povijesti
Zapadne Virginije.
134
jedanaesto poglavlje
Daniel osjeti kako mu kruli u želucu pa pogleda na zidni sat. Bilo je
dvanaest i pol; Smathers i njegovi posjetioci još nisu otišli na ručak.
Morao je to biti vrlo važan sastanak, jer je Smathers uvijek objedovao
točno u dvanaest. Možda je ipak bilo nešto istine u glasinama, koje su
posljednjih nekoliko mjeseci kolale, da će rudnik uskoro biti prodan.
Vrata prijamnog ureda se otvore i Smathers se pojavi na pragu.
- Još si tu, Daniele? - U glasu mu se osjećala natruha iznenađenja.
- Da, gospodine - odvrati Daniel pristojno. -Ćeko sam dok ne otiđete na
ručak.
- S tim je stvar u redu, Daniele. Nema potrebe da čekaš. Možeš sada
ručati.
Daniel zatvori glavnu knjigu poslovanja i diže se na noge.
- Hvala vam, gospodine Smathers. - Sagne se ispod stola i uze kutiju s
ručkom. Smathers se vrati u prijamni ured kad je Daniel izišao kroz
glavni ulaz.
Daniel sjede na klupu u neposrednoj blizini zgrade i otvori kutiju s
ručkom. Nasmiješi se u sebi. Carrie je posebno dobra prema njemu.
Pored uobičajene jabuke unutra je našao sendvič od domaćeg
135
svježeg kruha s jetrenom paštetom i salatom od krumpira koja je
zamamno mirisala.
Nasloni se leđima na zgradu i dok je zadovoljno žvakao svoj sendvič
napola sklopi oči. Poče ga stezati ovratnik. Olabavi kravatu i otkopča
ovratnik. Mnoge su se stvari zbile tokom te godine dok je radio kao
činovnik.
Možda je najvažnija od svih bila ta što si je mogao priuštiti zasebnu sobu.
Druga je bila što ga oči više nisu boljele na dnevnom svjetlu. To mu je
više nego nadoknadilo nevolju što je morao svaki dan nositi ovratnik i
kravatu. Odvije poklopac termosice i srknu gutljaj vruće slatke kave. Ta
je Carrie zlata vrijedila. Zaslužila je svaki cent one posebne polovice
dolara koju bi joj tutnuo u ruku svakog tjedna.
Začuje odjeke koraka koji mu se približavahu, te okrenu glavu u njihovu
smjeru. Njegov nekadašnji predradnik Andy obišao je ugao zgrade i
zaustavio se pred njim.
- Želim s tobom govoriti - Daniele - reče bez okolišanja.
- Samo ti govori, Andy. Slušam te. - Gudio se što je to toliko važno, radi
čega se to Andy uspeo iz rudnika da bi s njim razgovarao.
- Ne tu - reče. - Odviše je mnogo ljudi. Daniel nije vidio nikoga, ali je
svejedno ustao.
- U redu - pristade. - Gdje onda?
- Iza spremišta za alat - odgovori Andy odmičući. - Čekat ću te.
Daniel kimnu. Dokrajči sendvič i onda se polako otputi k spremištu za
alat. Andy je stajao naslonjen o stražnji zid i žvakao duhan. Cim mu je
Daniel prišao, on pijunu. Ispljuvak je zazvučao kao hitac, kad je udario u
stijenu udaljenu koja tri metra.
Daniel ga pogleda. Andy se čudno ponašao. Nikad ga nije vidio u takvu
raspoloženju.
136
Prije nego što je progovorio, Andy se osvrnuo na obje strane.
- Je li te itko vidio da ideš ovamo?
- Mislim da nije. - Daniel se zbuni. - Što, ako i jest?
Andy ne odgovori na pitanje. Umjesto toga postavi svoje.
- Hoće li prodat rudnik?
- Ne znam - uzvrati Daniel otvoreno.
- Priča se da hoće - reće Andy. - Držao sam da možda znaš.
- I ja sam čuo neke glasine, ali ne znam o tome ništa više od ostalih.
- Oni ljudi kod Smathersa. Iz Detroita su.
- Ne znam - Daniel će. - Nitko mi nije kazo.
- Pronose se glasovi da će rudnik preuzet neka automobilska kompanija i
da će odmah prijeć na isplatu putem potvrda, kao što su učinili prijeko,
kod Parleeja.
- Ne govoriš s pravim čovjekom - upozori ga Daniel. - Smathersu bi trebo
postavit ta pitanja. Ja sam samo činovnik.
- Mislio sam da si možda štogod načuo - primijeti Andy.
- Zašto bih? - upita Daniel. - Ne prisluškujem kroz ključanicu.
- Ne kažem da prisluškuješ - Andy će hitro.
- Ne znam zbog čega si se tolko uskomešo -prigovori Daniel. - Zar je
važno tko posjeduje rudnik sve dok dobivamo plaću?
- I te kako je važno - reče Andy ozbiljno. -Umjesto novcem, plaćaju
potvrdama i onda te imaju u šakama. Moraš sve kupovat u njihovim
dućanima, i još se pravo i ne snađeš, i eto te do grla u dugovima iz kojih
se više nikad ne moš iskobeljat.
- Uza sve to, što tu možeš ako prodaju rudnik, jedino da kvitiraš ako ti se
poso ne svidi.
137
- To bi oni i htjeli - reče Andy. - Tada bi nas zamijenili s jeftinijom radnom
snagom. Ne, ima tu jedno drugo, bolje rješenje.
- Koje? - zapita Daniel radoznalo. Andyjevo lice poprimi oprezan izraz.
- Zasad ne mogu o tome govorit. Ne znam na čijoj si strani.
Daniel se smete.
- Na čijoj sam strani?
- Na strani uprave ili našoj.
- Našoj?
- Rudarskoj - Andy će. - Drukčije je sada kad više ne radiš s nama dolje.
- Ne vidim kako to mijenja stvar - reče Daniel. -Radim za goli život baš
kao i vi.
Andy se na trenutak zapilji u njega.
- Čudan si svat. Daniel ušuti.
- Hoćeš li mi reć ako nešto dočuješ? - zapita Andy.
- Neću - otpovrnu Daniel glatko. - Ne volim uhodarit. Ni za koga.
- Čak ni za pravednu stvar?
- Morao bih je prije dobro sagledat - reče Daniel. - Zatim bi odlučio.
Andy se odjednom naceri, postavši opet čovjek kojega je Daniel
poznavao.
- Kako provodiš večeri, momče?
- Tako-tako.
- Čujem da mnogo proboraviš u društvu s gospođicom Andrews, novom
učiteljicom.
Daniel osjeti kako mu rumen preko ovratnika udara u obraze.
- Daje mi poduke iz školskih predmeta.
- Jesi li siguran da ti samo iz toga daje poduke? -upita Andy.
Daniel oćuti još jaču navalu rumeni.
138
- Moram još mnogo naučit.
- I ja bih reko - nasmija se Andy. - Najednom se uozbilji. - Možda opet
dođem na razgovor za par dana.
- Znaš gdje ćeš me nać - reče Daniel. - Ne idem nikamo.
Promatrao je kako predradnik odlazi, a potom se okrenuo i vratio svojoj
klupi. Sjeo je, izvadio bananu iz kutije za ručak i pomno je ogulio. Jeo ju
je polako, uživajući u njezinu sladu i mirisnoj zreloći. Ta je Carrie zaista
bila duša od žene.
Ostatkom kave zalije posljednji komadić jabuke. Pažljivo zatvori kutiju za
ručak i vrnu se u ured. Smathersova su vrata i nadalje bila zatvorena.
Letimice pogleda zidni sat dok je stavljao kutiju za ručak ispod stola. Još
je imao dovoljno vremena da odbaza do separacije i vidi što se ondje
događa.
Separacija je bila smještena na drugom kraju pruge, nasuprot rudarskom
rovu. Baš tu se ugljen, dovučen iz rudnika, istovarivao na tekuću vrpcu.
Otud se otpremao niza žlijeb, gdje bi momci rukama vadili jalovinu, koju
su odvozili do stovarišta otpadaka s druge strane planine, a čist ugljen
slali dalje do jednog vagona.
Daniel uđe u baraku, podignutu povrh separacije, koja bijaše urezana u
strm obronak planine i iziđe na platformu što se nadvijala iznad radnika.
Odjeljenje je opet bilo u punom pogonu, nakon isteka sata predviđena za
ručak. Ono zapravo nikad nije posve prekidalo rad, jer je jedna polovica
skupine radnika radila, dok su ostali jeli. Sad su se svi vratili na posao, i
ugljen se prevrtao niza žlijeb, podižući uvis oblake sivkastocrne prašine
koja je djelomice zamagljivala vidik s platforme. Trenutak
139
- To bi oni i htjeli - reče Andy. - Tada bi nas zamijenili s jeftinijom radnom
snagom. Ne, ima tu jedno drugo, bolje rješenje.
- Koje? - zapita Daniel radoznalo. Andvjevo lice poprimi oprezan izraz.
- Zasad ne mogu o tome govorit. Ne znam na čijoj si strani.
Daniel se smete.
- Na čijoj sam strani?
- Na strani uprave ili našoj.
- Našoj?
- Rudarskoj - Andy će. - Drukčije je sada kad više ne radiš s nama dolje.
- Ne vidim kako to mijenja stvar - reče Daniel. -Radim za goli život baš
kao i vi.
Andy se na trenutak zapilji u njega.
- Čudan si svat. Daniel ušuti.
- Hoćeš li mi reć ako nešto dočuješ? - zapita Andy.
- Neću - otpovrnu Daniel glatko. - Ne volim uhodarit. Ni za koga.
- Čak ni za pravednu stvar?
- Morao bih je prije dobro sagledat - reče Daniel. - Zatim bi odlučio.
Andy se odjednom naceri, postavši opet čovjek kojega je Daniel
poznavao.
- Kako provodiš večeri, momče?
- Tako-tako.
- Čujem da mnogo proboraviš u društvu s gospođicom Andrews, novom
učiteljicom.
Daniel osjeti kako mu rumen preko ovratnika udara u obraze.
- Daje mi poduke iz školskih predmeta.
- Jesi li siguran da ti samo iz toga daje poduke? -upita Andy.
Daniel oćuti još jaču navalu rumeni.
138
- Moram još mnogo naučit.
- I ja bih reko - nasmija se Andy. - Najednom se uozbilji. - Možda opet
dođem na razgovor za par dana.
- Znaš gdje ćeš me nać - reče Daniel. - Ne idem nikamo.
Promatrao je kako predradnik odlazi, a potom se okrenuo i vratio svojoj
klupi. Sjeo je, izvadio bananu iz kutije za ručak i pomno je ogulio. Jeo ju
je polako, uživajući u njezinu sladu i mirisnoj zreloći. Ta je Carrie zaista
bila duša od žene.
Ostatkom kave zalije posljednji komadić jabuke. Pažljivo zatvori kutiju za
ručak i vrnu se u ured. Smathersova su vrata i nadalje bila zatvorena.
Letimice pogleda zidni sat dok je stavljao kutiju za ručak ispod stola. Još
je imao dovoljno vremena da odbaza do separacije i vidi što se ondje
događa.
Separacija je bila smještena na drugom kraju pruge, nasuprot rudarskom
rovu. Baš tu se ugljen, dovučen iz rudnika, istovarivao na tekuću vrpcu.
Otud se otpremao niza žlijeb, gdje bi momci rukama vadili jalovinu, koju
su odvozili do stovarišta otpadaka s druge strane planine, a čist ugljen
slali dalje do jednog vagona.
Daniel uđe u baraku, podignutu povrh separacije, koja bijaše urezana u
strm obronak planine i iziđe na platformu što se nadvijala iznad radnika.
Odjeljenje je opet bilo u punom pogonu, nakon isteka sata predviđena za
ručak. Ono zapravo nikad nije posve prekidalo rad, jer je jedna polovica
skupine radnika radila, dok su ostali jeli. Sad su se svi vratili na posao, i
ugljen se prevrtao niza žlijeb, podižući uvis oblake sivkastocrne prašine
koja je djelomice zamagljivala vidik s platforme. Trenutak
139
kasnije oči su mu se priviknule na prašinu, pa je mogao vidjeti momke
ispod sebe.
Sjedili su u redovima s obje strane žlijeba. Stisnuti jedan uz drugoga na
svojim malim klupicama, grbili su se nad pregracima ugljena i strelovitim
pokretima ruku odvajali jalovinu, više dodirom nego vidom. Brzinu
njihova rada pratili su nadzornici koji su ubrzavali tempo povećavanjem
dotoka ugljena u žlijeb. Ako bi netko zaostao, uskoro bi mu hrpa ugljena
zatrpala ruke.
Unatoč bučnom klopotu koji se podizao rušenjem ugljena niza žlijeb,
Daniel je mogao čuti glasove nadzornika dok su uzlazili i silazili niz uske
stube pokraj žlijeba i vikom požurivali momke na hitrije ispražnjavanje
svojih pregradaka. Bijahu to dječarci kojih se dob kretala između devet i
trinaest ili četrnaest godina, ali sa svojim izobličenim, garavim licima
doimahu se poput minijaturnih staraca.
Jedan od nadzornika uspne se na platformu, do njega. Letimice pogleda
Daniela i kimne mu dok je prilazio vjedru. Zagrabi zaimačom vode i
prinese je ustima. Dobrano se napio prije nego što je progovorio.
- Lijena balavurdija!
Daniel mu ne odgovori. Nadzornik mu priđe blizu i stade gledati dolje u
dječake.
- Pitam se znaju li oni iz ureda koliko se namučimo dok natjeramo te
momke da miču ugljen.
Daniel se okrenu.
- Čini se da rade dobro.
- Ne poznaješ ti njih - reče nadzornik. - Polovicu radnog vremena
zabušavaju. Samo se grade marljivima. Ni slika onog vremena kad sam
ja bio mlad. Tad su dječaci svojski kupili jalovinu.
Daniel slegnu ramenima.
- Je li rudnik prodan? - upita nadzornik.
- Ne znam - otpovrnu Daniel kratko.
140
- Možeš mi reć - nadzornik će povjerljivim tonom.
- Rekoh da ne znam. - Danielov glas poprimi bridak prizvuk.
- U redu, u redu - reče nadzornik brzo. - Ne budi tolko zajedljiv samo
zato što radiš u uredu. Nisi ništa bolji od nas.
Daniel ga osinu hladnim pogledom.
- Što misliš time?
- Misliš da ne znamo zašto dolaziš ovamo? Sigurno ne da skratiš vrijeme.
Daniel zategnu usnice, dok mu je gnjev buktao u grudima. Primače se
čovjeku za jedan korak, ali ga zaustavi bolni vrisak odozdo. Oteo se iz
usta jednoga dječaka.
- Zaustavite ugljen! - prodere se drugi nadzornik.
Nadzornik što se nalazio na platformi tik Daniela podiže ruku i povuče
zaklopac. Priljev ugljena na-mah stade.
- Prokletstvo! A što sada! - uskliknu vrativši se k ogradi i piljeći dolje na
tekuću vrpcu.
Čuli su kako dječak vrišti, ali ga nisu mogli vidjeti, sve dok se oblaci
prašine nisu malo slegli. Jednom dječarcu blizu žlijeba zaglavila se ruka
između tekuće vrpce i pregratka za sortiranje ugljena.
- Šašavo kopile! - prokune nadzornik, hitajući k stubama. Silazio je,
preskakujući ih tri odjednom. Dok je stigao do dječaka, oko njega su se
već bila sjatila ostala djeca. Ozlijeđeni se dječak onesvijestio.
- Natrag svojim pregradama! - zaurla. Pridruži mu se još jedan nadzornik,
te brzo i spretno oslobode dječakovu ruku iz žlijeba. Podiže onesvije-
štena dječaka, ne baš osobito nježno, u naručaj, i krenu s njim uza stube.
Kad je stigao na platformu.
141
oslobodi jednu ruku kako bi opet pustio ugljen niza žlijeb.
Daniel pogleda dječaka. Po njegovu upalu i blijedu licu činilo se da mu
nema više od deset godina; iz njegove osakaćene ruke, koja je beživotno
visila u nadzornikovu naručju, brizgala je krv na sve strane.
Nadzornik uhvati Danielov letimičan pogled.
- Možeš reć onima u poslovnici da nije naša krivnja. Prokleti balavac nije
mogo držat tempo.
Daniel ne odgovori.
- Nije naša krivnja - ponovi nadzornik.
- Bolje odneste malca da mu previju ruku - kaza Daniel.
Promatrao je nadzornika kako s dječakom žurno napušta baraku. Nije
bilo nikakve ambulante, ali je stari čuvar spremišta za alat znao što valja
uraditi u takvim nesretnim slučajevima. Dječaka će odnijeti tamo, previt
će mu ranu i poslati ga kući. Dakako, nadnicu će mu obustaviti dok god
se ne vrati na posao. To jest, ako ikad više bude sposoban za ovakvu
vrst rada, jer još nikad nitko nije čuo za jednorukog razvrstavatelja.
Daniel upre pogled dolje u baraku. Ugljen se kotrljao niza žlijeb; prašina
sukljala uvis; nadzornici galamili; dječaci razvrstavali ugljen. Kao da se
ništa nije dogodilo.
Odjednom shvati da rukama grčevito stišče ogradu na platformi. Zabulji
se dolje u njih. Zamisli da mu vlastita ruka visi rastrgana i da krvari.
Nešto svakako nije bilo u redu. Par ruku mora vrijediti više od tri dolara
tjedno, koliko su plaćali te dječake.
142
dvanaesto poglavlje
Kad se nije pojavio do devet sati, Sara Andrevvs je zaključila da te večeri
više neće ni doći, pa se pripremila za polazak u krevet. Obično je dolazio
do pola osam, odmah nakon večere. Zaključa i zakra-čuna glavna vrata
kućice što se medila sa školom u kojoj je predavala, te iz omanje dnevne
prijeđe u još manju spavaću sobu.
Polako se poče razodijevati. Čudno što jučer nije ništa spomenuo. Kad
nije kanio doći, obično bi joj to kazao noć prije. Možda mu se što
dogodilo. Čula je da se ondje danas dogodila nesreća. Prođoše je srsi od
straha - ali se odmah potom sjeti da ne radi u rudniku, već u uredu.
Uredno objesi haljinu, istupi iz podsuknje, izvuče ukosnice iz kose, a ona
se, duga i tamnosmeđa, prosu niz ramena. Načas uhvati odraz svoga
lica u zrcalu s tamnim i duboko usađenim očnim dupljama. Zastane da
se bolje pogleda. Njezina je majka imala pravo. Ali opet, ona je svagda
imala pravo.
- Sara Andrevvs - kazala joj je majka - ako i dalje budeš povazdan držala
nos zaboden u knjige, ostat ćeš usidjelica.
A to je upravo i bila. Trideset godina. Neudata. Bez ikakvih izgleda u
budućnost. Stara frajla. Baš kako joj je majka bila prorekla.
143
Skide svoj košuljac, i grudi kao da ispuniše cijelo ogledalo. Zagleda se u
njih zadivljeno. Dok ih je promatrala, učini joj se kao da joj bradavice
rastu, te je dojke počeše boljeti. Pokri ih rukama i čvrsto ih stisnu. To kao
da ublaži bol. Sklopi oči. Bijahu to njegove ruke.
Ali nisu bile. Prošlo je pet dugih godina otkako ju je posljednji put taknuo
i onda otišao. Majka joj je rekla da je nikad nije namjeravao uzeti.
Međutim, to je nikad nije odveć kosnulo. On jednostavno nije bio
muškarac koji bi se oženio. Plašio se odgovornosti. Shvatila je to kad je
već sve bilo prekasno.
Uza sve to, nikad nije požalila što ga je upoznala i voljela. Prvi put u
svom životu spoznala je da je žena i naučila je uživati u svojoj
ženstvenosti. Majka joj je kazala da je drolja, da je svi susjedi ogovaraju,
i da više nigdje ne može proći uzdignute glave. Otada pa nadalje bilo je
samo pitanje vremena kad će otići u svijet. A nakon toga slijedila je
druga škola, u drugom gradu, gotovo svake godine. Nijednom u toku
ciglih pet godina nije bila kod kuće.
Postojali su i drugi muškarci. Kratkotrajne pustolovine na brzu ruku,
uzrokovane putenošću koja ju je svu razdirala. Ali kad joj se tijelo
namirilo, neizmjerna odvratnost ustupala bi mjesto čežnji. Svaki put bi
sebi obećala da se to više nikad neće dogoditi. Međutim, događalo se. I
na koncu je bacalo iz grada u grad i tjeralo da mijenja škole, čim bi
predosjetila da se mještani sve više i više uzbu-njuju. Osobito muškarci
koji su je ogledavali poput pasa u vrijeme parenja. U malom gradu nije
bilo tajni.
Prohujalo je već sedam mjeseci otkako se preselila u taj mali rudarski
gradić nadomak Graftona. Čim je ugledala kućicu do škole, odmah
je.znala da će ovoga puta biti drugačije. Ovdje će biti osamljena -
nasuprot uobičajenim pansionima gdje je
144
kušnje i mirisi muškaraca unaokolo dovode u napast. Posve osamljena, i
nikoga neće biti da joj rasplamsa žudnju. Nalazit će zadovoljstvo u radu.
Ovaj put neće dopustiti da se obeshrabri pri pokušaju da utuvi neko
znanje djeci što su svjesna da idu u školu samo dotle dok ne nađu kakvo
zaposlenje u rudnicima ili u tekstilnim tvornicama. Bez pogovora je
prihvatila činjenicu da će se dječaci razići čim navrše deset ili jedanaest
godina. Djevojčice će ostati nešto duže, ali će i one otići, kada zađu u
dvanaestu, trinaestu ili četrnaestu. Unatoč tome, u školi nije nikad
nedostajalo djece. Bez obzira na godinu, bila ona dobra ili loša, bio je to
urod koji nikad nije iznevjerio.
Zato se iznenadila kad je jednog dana, u toku sata predviđena za ručak,
podigla oči sa stola i ugledala ga na drugom kraju učionice. Isprva je
pomislila da je otac nekog djeteta koje želi povući iz škole da ga zaposli.
Ispunio je cio ulaz. Bio je visok, preko metar i osamdeset, širokoplećat i
razvijenih prsa. Crna neukrotiva kosa padala mu je u nekoliko uvo-jaka
na guste obrve povrh duboko usađenih, začudno plavih očiju. A izbrijana
mu je plavkastocrna brada isticala široka usta i jaku donju čeljust. Kad je
ušao u razred, uvidjela je da je znatno mlađi nego što je prije pomislila.
- Gospođica Andrevvs? - Imao je dubok, ali nježan glas.
- Da?
Nesigurnim koracima malko joj se približio.
- Zao mi je što vas prekidam u poslu, gospa. Ja sam Daniel Bonne
Huggins.
Gotovo se nasmiješila zbog strahopoštovanja koje je očigledno osjećao
prema njoj.
- Ne prekidate me, gospodine Huggins. Što mogu učiniti za vas?
Nije se više primaknuo.
10 Sjećanje I
145
- Činovnik sam u rudarskoj poslovnici gospodina Smathersa.
Kimnu šutke.
- Već godinu dana radim kod njega i sada počinjem uviđat koliko sam
tupoglav. Potrebno mi je više znanja.
Buljila je u njega istinski iznenađena. Bilo je to prvi put u njenoj karijeri da
joj itko tako nešto priznaje. Učenje iz knjiga, kako su ga zvali, smatralo
se traćenjem vremena.
- Što biste zapravo htjeli naučiti, gospodine Huggins? - upita.
- Ne znam - odgovori. I časak zatim: - Sve, regbi.
Osmjehnu se.
- To je prilično neodređeno. Držao se ozbiljno.
- Ima toliko stvari o kojima niš ne znam. Otkako radim u uredu, slušam
ljude kako raspredaju o politici, trgovini, gospodarstvu. Ne znam niš o tim
stvarima. Mogu pisat, čitat i pomalo računat, ali ima riječi kojih značenje
ne razumijem, a kad naletim na množenje i dijeljenje, onda se sav
zapletem.
- Imate li kakve škole?
- Imam, gospa - klimnu. - Šest godina selske. Ali sam je presto pohađat
u četrnaestoj, i to je sve.
Pogleda ga zamišljeno.
- Jeste li ikad pomišljali da odete u knjižnicu?
- Jesam, gospa. No najbliža je u Graftonu, ali je nedjeljom zatvorena, a
ja radim šest dana u tjednu.
Kimnu. Grafton je bio udaljen više od dvadeset i pet kilometara, pa nije
imao nikakve mogućnosti da ode tamo u toku tjedna.
- Ne znam što bih mogla učiniti - prizna.
- Što god vam je u moći, gospa. Bio bi vam na svemu od srca zahvalan -
reče ozbiljno. - Bit će to više od onog što bi sam uradio.
146
Za trenutak se zamisli. Djeca se počeše hrpimice vraćati u razred.
Vrijeme ručka bijaše isteklo. Pogledaše Daniela svojim inače
bezizražajnim očima. Podiže pogled na nj.
- Sada vam, na žalost, ne možemo puno pomoći - ispriča se. - Obuka se
opet nastavlja. Možete li se vratiti kasnije?
- Radim do šest, gospa - uzvrati. - Mogu doć odmah nakon toga.
Kimnu.
- Dobro je, odgovarat će mi. gospodine Huggins.
- Najljepša vam hvala, gospa.
Promatrala ga je kako za sobom zatvara vrata, a zatim se opet obratila
razredu. Dječje oči zakolutaše s vrata na nju. Iz pozadine, gdje su sjedila
starija djeca, dopre hihot. Zviznu pokazivačem po stolu.
- Vi straga - graknu. - Otvorite zemljopisne knjige na strani tridesetoj,
zadaća broj dva.
Tek pošto je i posljednje dijete napustilo razred, nakon četiri sata. opet je
stala misliti o njemu. Razbijala je glavu kako da mu pomogne. Možda je
najbolje da prvo utvrdi koliko sada zna. Ako ništa, time bi bar započela.
Ode do ormare, izvadi niz pismenih zadaća sa završnih ispita za šesti
razred i razastre ih preda se na stol.
To se zbilo prije šest mjeseci. Od tada je, na svoje veliko čudo i
ushićenje, ustanovila da je taj velik i tih momak bistra i istraživačkog
duha, te da upija znanje kao plodna zemlja dažd. Zajedno su provodili tri
večeri tjedno i nedjeljna popodneva. Daniel je požudno čitao i
beskonačno zapitkivao. Na koncu je pisala majci da joj pošalje njezine
knjige iz studentskih dana. Prvi put je podučavala iz čistog zadovoljstva,
obuzeta iskrenim oduševljenjem. Negdje u najzabitnijem kutku svoje
duše znala je da je na pravom putu.
Pun zahvalnosti htio joj je platiti satove, ali je ona
10*
147
to odbila. Bila je sretna što se ima čime baviti u slobodno vrijeme. No on
je ipak htio nešto učiniti. Naposljetku je pristala da joj kao protuvrijednost
nacijepa tjednu količinu ogrjevnog drva za školu.
Počela je s nestrpljenjem očekivati nedjeljna jutra da je bude zvonki
odjeci udarca sjekire u stražnjem dijelu kuće. Bilo je u tome nečeg
umirujućeg, nečeg utješnog. Sjećanje na dom. Jeka iz djetinjstva, kad je
njezin stariji brat nekoć obavljao iste kućne poslove. Zbog svega toga tu
se više nije osjećala strankinjom. Više nije bila osamljena.
Taj priprost, topao osjećaj trajao je tokom cijele zime i jednog dijela
proljeća. A onda, jednog sunčanog jutra, digla se iz kreveta i otišla do
prozora.
Bio je razgaljen do pasa. Znoj mu se slijevao niz tijelo i pod sunčanim se
zrakama pretvarao u crven odsjaj, a mišići su se nabirali dok se sjekira
dizala i spuštala. Kao omamljena promatrala je kako mu žućkastosmeđa
boja sukna hlača preko zadnjice i oko međice potamnjuje od pota.
Iznenadan val uzbuđenja i prodor mokrine u spolnom organu posve su je
zatekli. Osjetila je kako je noge izdaju, pa se pridržala za prozorsku
dasku u strahu da ne ljosne na pod. Ljutito je stresla glavom da je
razbistri. Ovako nešto nije ni u snu očekivala. Čvrsto je stisnula oči i
zadržala ih tako dok opet nije zadobila vlast nad sobom.
Od tog dana bila je namjerno smotrenija, pazila je da mu ne sjeda
preblizu, vodila je računa o svom odijevanju i nastojala biti formalnija u
izražavanju. Ako je dokučio razlog takvu vladanju, nije to ničim odavao.
Kad bi ga s vremena na vrijeme pokoji njen letimičan pogled iznenadio,
lice bi mu se zacrve-njelo, ali je ona to pripisivala njegovoj plahosti.
Tako se zbilo i sinoć, kad je bacila pogled preko kuhinjskog stola i
uhvatila ga kako je promatra. U isti mah rumen mu se stala penjati u
obraze.
148
- Daniele - upita ga bez razmišljanja. - Koliko vam je godina?
Rumen postade zagasitija. Oklijevaše.
- Osamnaest, gospa - šlaga. Trenutak posuti.
- Izgledate stariji. - I ona šlaga. - Meni je dvadeset.
Kimnu.
- Zar nemate prijatelja? - zapita.
- Imam nekoliko - odvrati.
- Mislim, prijateljica.
- Nemam, gospa.
- Ćak ni kod kuće, u brdima. Neku posebnu djevojku?
Zanijeka glavom.
- Što radite u slobodno vrijeme? Zar ne idete na zabave i plesove
subotom uvečer?
- Nikad nisam mario za ples, gospa.
- To nije normalno - reče. - Mladi ste, zgodni i...
- Gospođice Andrews - prekide je.
Zapilji se u nj začuđeno. Bilo je to prvi put da je ikad tako nešto uradio.
Lice mu poprimi purpurnu boju.
- Nisam ja ni za poigravanje. Djevojke samo gledaju kako da se udaju, a
ja za to nisam spreman. O meni ovisi cijela obitelj.
- Oprostite - ispriča se, prihvaćajući prijekor. -Nisam se htjela nametati.
Ustade sa stolca.
- Kasno je. I vrijeme da pođem.
Ustade i ona. Pruži ruku preko stola i zaklopi knjigu koju je ostavio na
stolu.
- Sutra ćemo uvečer završiti ovu zadaću.
No sada je već devet sati, a njega još uvijek nema. Polako se spremi za
krevet. Posljednja misao koja joj se rodila u glavi, prije nego što je
ugasila svjetlo, bila je da ga je izgubila. Više nikad neće doći.
149
trinaesto poglavlje
Skučena dnevna sobica Andvjeve kuće bila je krcata i puna dima koji se
dizao iz crnih konopastih cigara što ih je većina rudara pušila. Iz kuta u
koji se bio smjestio, Daniel preleti okom po sobi. Vladala je atmosfera
napeta iščekivanja, tako da su i rudari međusobno razgovarali
prigušenim, gotovo kradomičnim glasom kao da se boje da će ih njihovi
sugovornici čuti.
Andy se pojavio u pansionu baš kada se Daniel spremao poći gospođici
Andrews na sat.
- Hodi sa mnom - reče predradnik odsječno. Daniel ga pogleda.
- Kamo?
- Saznat ćeš - odgovori Andy škrto. Krenu niza stube na trijemu, a onda
se osvrnu na Daniela. - No, hoćeš li?
Daniel potvrdi glavom i siđe niza stube. Priključi se predradniku. Prošli su
gotovo cio blok kuća prije nego što je Andy progovorio.
- Mnogo stavljam na kocku što te dovodim sa sobom - reče. - Većina
ljudi smatra da si prebjeg. Misle da si uz gazde.
- Pa što se onda trudiš? - upita Daniel.
Bucmasti predradnik, sa svojom čupavom sijedom kosom što mu se
ljeskala na svjetlu plinske lampe, naglo stade i pogleda ga.
150
- Rečeno mi je da se pobrinem da svakako budeš nazočan.
- Tko ti je rekao?
- Saznat ćeš - uzvrati Andy zagonetno. Ponovno se pokrenu. - Osim toga,
držim da si uz nas. Radio sam u rudokopima uz tebe, a kad jednom
zađeš u rudokop, više nikad ne prestaješ bit rudar, bez obzira čime se
još bavio.
Preostali dio puta do njegova doma prođe u tišini. Uskoro nakon njihova
dolaska počeše pristizati i drugi ljudi. Površno su pogledavali Daniela, ali
mu ni riječ nisu uputili. Malo pomalo Daniel se povukao u kut, gdje se
naslonio o zid i zapušio cigaru. U sobi se nalazilo dvanaestak ljudi,
srojenih u male skupine.
Začuo se šum automobila koji se približavao. Jedan od muškaraca blizu
prozora pogleda van. Okrenu se opet ostalima.
- Stigli su!
Nastade opći pokret prema vratima. Andy ih otvori. Daniel ugleda crn
automobil, model T, koji se polako zaustavi. Ljudi se razmilješe po
trijemu. Daniel se i ne pomaknu.
Časak zatim uniđe Andy u društvu krupnog zdepastog muškarca koji je
koračao uza nj. Daniel radoznalo pogleda neznanca. Nije bio visok, ali se
takvim pričinjao. Imao je široka pleća, bačvasta prsa niže kojih se počela
pupčiti trbušina i gustu kuštravu kosu ovješenu preko čupavih obrva i
duboko usađenih plavih pronicavih očiju. Dok se kretao među ljudima,
tresući im ruke i gledajući svakoga ravno u oči, doimao se kao važna i
samopouzdana osoba. Iza debelih mesnatih usana krili su se
nevjerojatno mali zubi. Priđoše Danielu.
- Ovo je Daniel - reče Andy, kao da je time sve objasnio. Čovjek posegnu
za Danielovom rukom. -John L. Lewis, potpredsjednik Sindikata rudara.
151
Lewisova je ruka bila meka, ali izvanredno snažna. Pogleda Daniela.
- Ti si šurjak Jimmvja Simspona - reče. - Jimmy mi je podosta pričao o
tebi.
Daniel silom prikri iznenađenje.
- Poznajete Jimmvja? Lewis kimnu.
- I tvoju sestru Molly Ann. Sjajnu djevojku. Jimmy nas valjano zastupa u
kraju sjevernije od Fitchvillea. Nadajmo se da ćemo i mi tu dolje postići
sličan napredak.
Prije nego što je Daniel mogao bilo što primijetiti, on se okrenuo i počeo
se probijati prema prednjem dijelu sobe. Nije gubio vrijeme. Uzdigao je
ruku i svi su prisutni zanijemjeli.
- Ponajprije da ispravim Andyja koji me je predstavio kao
potpredsjednika Sindikata rudara - ot-poče. - Moji me dobri prijatelji
vazda tako predstavljaju i ja im zahvaljujem na promaknuću, no taj
položaj još uvijek zauzima Frank Hays.
Prekide ga cio zbor glasova.
- Ali ne zadugo, Johne. Ti si naš čovjek. Lewis se osmjehnu. Podiže ruku
i iznova umu-
koše.
- To će budućnost pokazati. Nemam nikakvih ambicija; želim samo da
vam pomognem. To je nagrada koju očekujem. Da vam osiguram
zaposlenje, pojačam sigurnost na poslu, a plaće da izjednačim s
vrhunskim dohocima radnika u tvornicama gdje je najviši standard.

Ljudi stadoše klicati. Lewis počeka dok še vika ne stiša. Nakon nekog
vremena, opet nastavi.
- Kao što znate UMW' je već sada jedan od najvećih sindikata takve vrsti
u zemlji. Od početka ove
1 United Mine Workers (Sindikat rudara).
152
godine imamo više od četvrt milijuna članova koji redovito plaćaju
članarine. Da smo priznati od vlade Sjedinjenih Država, svjedoči
činjenica što je predsjednik Wilson imenovao za prvog ministra rada
jednog od naših vođa i utemeljitelja Sindikata rudara, Williama B.
Wallacea.
Iznova se žaori klicanje. Ovaj put ih Lewis nadglasa.
- U toku prošle godine zastupao sam Sama Gompersa u Washingtonu u
svojstvu zakonodavnog pomoćnika. Ove godine vratio sam se u svoju
staru mjesnu podružnicu Sindikata rudara u India-napolis, da se još
jednom posvetim ljudima koje volim. Prije dva mjeseca, nakon pomnog
razmišljanja, odlučili smo da je vrijeme da se naš Sindikat rudara sjedini
s posljednjom preostalom grupacijom koja je djelovala samostalno -
kentuckvjskom grupacijom rudara iz Zapadne Virginije. Ne ulazim u
prošlost da bih pronašao razloge zašto to nismo i prije učinili. Nekoliko
smo se puta pokušali sjediniti, ali smo uvijek bili osujećeni. Nije bila vaša °
krivica. Vi ste bili za sjedinjenje. Ali izopačenost vlasnika i taktika
zastrašivanja predstavljali su za nas odveć veliku kušnju, tako da smo
uzmaknuli, ne želeći ugroziti vaše živote i zdravlje. Ne želim sada
raspravljati o tome je li naša odluka bila ispravna ili pogrešna. Donijeta je
prije osam godina i možda je u to vrijeme bila dobra kako bi se spriječilo
krvoproliće. Međutim, prilike se od tada nisu nimalo poboljšale; čak su se,
naprotiv, pogoršale. Danas, vi rudari s ovog područja, dobivate za svoj
rad manje nego što ste dobivali onda, i više se zadužujete i duže radite
pod mnogo opasnijim i pogibeljnijim uvjetima. A ni sada, pošto su
automobilske kompanije iz Detroita obrazovale konzorcij od dvadeset
najvećih rudnika ovoga kraja, neće biti ništa bolje. Čini se da će biti još
gore.
153
i
Zavlada grobna tišina. Lewis preleti pogledom po ljudima.
- Došlo je vrijeme odluke. Još nekoliko mjeseci čekanja, i moglo bi biti
prekasno. Kad konzorcij jednom preuzme vlast u ruke, moglo bi biti
prekasno. Do tada, bit čete im potpuno u šakama. Do tada, možda
nećemo biti kadri da vam pomognemo ... Da bismo se suprotstavili ovoj
opasnosti, Upravni odbor Sindikata rudara organizirao je novu
podružnicu za ovaj kraj, a zvat će se 100. oblast. Svečano se
obvezujemo na iznos od pet tisuća dolara za trenutne organizacijske
troškove, a vaša je prva dužnost da iziđete na teren i svu subraću
upišete u sindikat. Ako to uzmognete uraditi prije nego što rudnici budu
službeno preuzeti, bit ćemo u dobrom položaju da se cjenkamo. Naši
ljudi već agitiraju diljem cijele oblasti. Nastupilo je vrijeme da se
solidarizirate sa svojom braćom rudarima. Svatko od vas mora postati
organizator. Naš uspjeh u cijelosti i vaš, zasebice, u mnogome ovisi o
vašim pojedinačnim naporima.
Sada više nitko nije klicao. Svi su mučali. Jedna je stvar pridružiti se
sindikatu, a druga stati u prve redove bitke koja će ih, ako je izgube,
stajati posla i, budućnosti.
- Jeste li sigurni da će preuzeti rudnike? - zapita jedan od ljudi.
Lewis kimnu.
- Kao što sam siguran da sam sada tu. Raspolažemo obaviješću koja
nas uvjerava da će vlasnici, kada se to jednom sprovede u djelo, povesti
najveću kampanju u povijesti, kako bi se skršio sindikat i još više
podjarmili radnici.
- Nikad nismo imali nevolja u ovome rudniku -javi se jedan čovjek.
- Trideset četvorica mrtvih i više od stotinu s trajnim ozljedama za
posljednje dvije godine, a vi
154
još kažete da nemate nevolja! Najveći postotak ozljeda na radu u cijeloj
zemlji i najniža razina plaća u industriji, a vi još tvrdite da nemate nevolja!
Ako to ne smatrate nevoljom, onda moram reći da i ne znate što je
nevolja. Ima li među vama čovjeka koji posjeduje vlastiti dom? Ima li
među vama čovjeka koji ne duguje trgovcima mjesečnu nadnicu za
hranu i ostale potrepštine? Ima li među vama čov-, jeka koji bi, u slučaju
da se ozlijedi i da ne može više raditi, mogao i dalje živjeti u kući za koju
kompanija nabija preveliku stanarinu? Da stvar bude još gora, kada
automobilska kompanija preuzme rudnik, više nećete dobivati ni plaću u
dolarima Sjedinjenih Država. Pomaknut će kazaljke unatrag i isplaćivati
vas potvrdama kompanije. Onad ćete tek vidjeti koliko će vas gazde
rudnika rinuti dublje u jamu. Bit ćete u njoj toliko duboko da se više nikad
iz nje nećete izbaviti, jer će vam jedini izlaz biti smrt.
Lewis pričeka trenutak, a onda opet prozbori.
- Vaš jedini spas leži u brzini akcije. Da se brzo organizirate, prije nego
što gazde shvate što zapravo radite. Idući tjedan bit će možda odveć
kasno. Svatko od vas mora sutra izići na teren i upisati svu subraću u
sindikat prije nego što se odraz jeke vrati natrag. Jer, kad se jednom vrati,
neće se znati ni tko pije ni tko plaća. Jedina nam je nada da se svi
nađemo u sindikatu.
Lewis otvori torbu za spise koju je bio ponio sa sobom i izvadi jedan spis.
- Na ovom papiru koji držim u ruci nalaze se odredbe udruživanja i
ustanovljenja koje je prihvatilo Generalno vijeće sindikata rudara i po
kojima, vi iz ovog rudnika, službeno postajete 77. mjesna podružnica 100.
oblasti. Andy Androjewicz bit će privremeni predsjednik, dok ne
postignete određenu kvotu članstva, kada ćete izabrati vlastiti
155
Upravni odbor i svoje funkcionere. - Izvuče još jedan svežanj spisa. -
Ovo su molbe za upis u članstvo. Očekujem od svakog od vas da, prije
nego što ode, potpiše takvu molbu i da kasnije upiše u sindikat svakog
rudara s kojim stupi u vezu. Kako več na prvom koraku ne biste osjetili
nikakav teret, Izvršni je odbor ukinuo upisne pristojbe i članarinu za prva
tri mjeseca, što vam pruža priliku da uživate svoja prava prije bilo kakvog
plaćanja. Dokažite da nas trebate upisivanjem stotinu ljudi u sindikat, a
mi ćemo vam, kao ispomoć iz centrale, poslati jednog organizatora.
Ostalo je na vama. Potpomog-nite svoju subraću iz Sindikata rudara i oni
će potpomoći vas.
Preda Andvju molbe za upis u članstvo koji ih poče dijeliti. Žurno iziđe iz
sobe u društvu svog trinaestogodišnjeg sina, radnika u separaciji, koji
svima ponudi olovke. Gotovo bez riječi ljudi stanu ispunjavati i potpisivati
obrasce.
Daniel uze obrazac koji mu je Andy dao i pogleda ga. Nije govorio. Andy
ode do prednjeg dijela sobe i pridruži se Lewisu. Podiže ruku.
- Ako itko od vas ima kakvih pitanja, gospodin Lewis će vam na njih
odgovoriti.
Daniel je bio jedini koji je uzdigao ruku. Lewis kimnu.
- Da, Daniele?
- Ja sam činovnik u nadzornikovu uredu. Ne radim u samom rudniku. Ne
znam imam li pravo to potpisat?
Lewis uputi pogled Andyju. Andy klimnu. Debeljko se opet obrati Danielu.
- Radiš za rudnik?
- Da, gospodine.
- Onda ne vidim u čemu je problem. Isto ono, što se bilo kome od njih
dogodi, može i tebe snaći. Potrebna ti je ista zaštita na radu kao i
ostalima.
156
- Možda je tako, gospodine Lewis, no ja sam upućen u mnoge stvari koje
se tiču rudara. Ne vidim kako bi pošteno vršio posao za gospodina
Smathersa i istodobno bio član sindikata, kada posao što ga obavljam za
gospodina Smathersa može bit u suprotnosti s interesima sindikata.
Lewis načas zašuti.
- Dovodiš nas u nepriliku škakljivim etičkim problemom - priznade. -
Bojim se da ćeš morati poslušati glas savjesti i odlučiti što je pravo.
Daniel ga pogleda.
- Slažem se s vama glede onoga što ste kazali o radu u rudnicima, ali
jedini način da vam se pridružim jest, po mom mišljenju, da prestanem
radit u uredu. Ne mogu istovremeno služit dva gospodara i bit pošten i
prema jednom i prema drugom, a opet, ne bi htio igrat ulogu uhode i
tračera. Tata mi je često govorio da je za muškarca najvažnije da uvijek
ostane pošten prema sebi i svojim bližnjima.
- Prema tome, ono što želiš reći jest to da ne kaniš potpisati molbu?
- Tako je, gospodine. Poštenje mi nalože da tako postupim.
Tih žagor bijesa preli se sobom. Nekolicina muškaraca primače se
Danielu prijeteći. Lewis ih zaustavi, podigavši ruku.
- Daniele! - reče oštro. - Cijenim tvoje poštenje. Ako odeš s ovog
sastanka, imam li tvoju riječ da ništa što se ovdje zbilo neće stići do ušiju
uprave?
Daniel mu uhvati mrk upiljen pogled.
- Već sam reko da nisam ni tračer ni uhoda. Ako išta čuju, to neće bit od
mene.
Lewis se osvrnu po sobi.
- Ja, na primjer, otvorena srca prihvaćam Danie-lovu riječ. Znam njegova
šurjaka, Jimmvja Simp-sona, onog više Fitchvillea, koji sada ondje
zastupa tekstilne radnike i pomaže nam organizirati rudare.
157
Jimmy kaže da je Daniel najčestitiji mladac kojega je igda upoznao.
Predlažem da ga pustimo da ode sa sastanka s nadom da ćemo
ubuduće imati više prilike za zajednički rad. Jeste li za to?
Zavlada kratkotrajan muk. Tada progovori Andy.
- Ja sam za to, gospodine Lewis. Mojom je greškom tu. Kad sam s njim
ovo popodne razgovarao, kazao mi je isto ono što i maločas vama.
Trebao sam ga tada držati za riječ. Međutim, ja mu vjerujem. Radio sam
s njime rame uz rame u rudniku i znam da je srcem uz nas, te da nam
neće nikakvo zlo nanijeti. Predlažem da ga pustimo otići.
Ljudi se za trenutak pogledaše, a potom nevoljko promrse da pristaju.
Daniel položi obrazac molbe na stol i lagano krenu k vratima. Na leđima
oćuti svu silinu njihovih pogleda. Zatvori za sobom vrata i kroz njih opet
začu romon glasova. Iziđe put ulice. Začas zadrhta; noć je donijela
hladnoću. Uzgleda u nebo. Mjesec je bio visoko. Bilo je devet sati.
Trenutak se dvoumio, a onda, iznenada stvorivši odluku, protegnu korak.
Ako u kući gospođice An-drews još uvijek gore svjetla, objasnit će joj
zašto nije došao u zakazano vrijeme.
158
"i
Četrnaesto poglavlje
Molly Ann ga je bez riječi promatrala kako ras-klapa pištolj i brižljivo
provjerava bubanj, gledajući je li u svakom ležištu metak. Pošto je
zadovoljio radoznalost, zatvorio je bubanj uz škljocaj i zatakao pištolj za
remen. Okrenuo se i opazio njen zabrinut izraz lica.
- Ne plaši se - umiri je.
- Ne mogu si pomoć - izjavi. - Pištolji su za ubijanje. Na samu pomisao
da svaki dan nosiš pištolj, nekako me podilaze žmarci.
- Već su dvaput pripucali na mene - reče. - Što sad da radim? Da mirno
stojim i pustim ih da me ubiju?
Ne odgovori ništa.
- Već su pobili više od deset ljudi. Ljude koji nisu imali čime uzvratit
paljbu.
- Što će se danas dogodit?
- Znaš dobro ko i ja. Pokušat će otvorit tvornice. Sam Fitch dopremio je
cijelu armiju dekstera da sprovedu štrajkbrehere do tvornica. Ako im to
dopustimo, svemu je kraj. Nikad više neće izići. Poslat će im hranu,
zalihe, sve što trebaju dok nas ne izgladne i poraze.
- Hoće li vam rudari priskočit u pomoć? - upita. Odmahnu glavom.
- Ne. Rudari su upali ravno u klopku. Pristali su
159
na deset posto povišice koju su im vlasnici ponudili, i ne pomislivši pri
tom da prijelazom na isplatu putem potvrda, umjesto novcem, ostaju bez
pare zbog kamata. Ako Sindikat rudara ima još više od deset članova u
cijeloj dolini, evo moje glave. Glas joj zazvuči gorko.
- Govorila sam ti da ne vjeruješ onom Lewisu.
- Nije on kriv. Jedna stara poslovica kaže: Konja možeš dovesti do vode,
ali ga ne možeš prisilit' da je Pije.
- Daniel je bio lukaviji od svih vas - reče. - Držao se po strani.
Nije ništa rekao, ali je znala da je duboko u duši bio povrijeđen, kad je
čuo da se Daniel nije poveo za njegovim primjerom.
- Oh, Jimmy. Bojim se! - uskliknu poletjevši mu u naručje i prislonivši mu
glavu na prsa. - Bili smo tako sretni; dobro ti je išo poso s krijumčarenjem
viskija i ostaloga. Zašto si se moro upuštat u sve to?
Čvrsto je privinu na grudi. Glas mu odjeknu sumorno.
- Dođe vrijeme kad muškarac mora prekinut pričat i počet radit. Ti ljudi -
farmeri, tvornički radnici - svi su moji prijatelji. Odrasto sam s njima. Što
sam mogo? Stat po strani i pustit Sama Fitcha da ih sve pretvori u
robove radi svog probitka?
Provali u plač. Nježno je pogladi po glavi.
- Prestani se izjedat - reče. - Nije to dobro za trudnu ženu.
Zagleda mu se u lice.
- Čuvat ćeš se? Ne bi mogla podnijet da ti se što dogodi.
- Čuvat ću se - obeća. - Ni ja ne želim da mi se bilo što dogodi.
Još se nije bilo razdanilo kad su stigli pred dućan 160
u Front Streetu koji je služio kao glavni štab sindi-kalista. Ondje se već
nalazila nekolicina ljudi koji su ih čekali na ulici. Izvadi ključeve iz džepa i
otvori glavna vrata. Pođu za njim. Unutra je bilo vlažno i mračno. Brzo
upale nekoliko petrolejki. Električna im je kompanija odbila slati struju.
Žmirkavo zla-ćano svjetlo zaigra po štrajkaškim natpisima i parolama
uokrug zidova. Obiđe izlizan kuhinjski stol koji mu je služio kao pisaći stol
i sjedne.
- U redu, Roscoe - reče. - Da čujemo prvo tebe. Što se događa u novoj
tvornici tekstila?
Roscoe Craig prebaci grudu duhana preko jezika.
- Tamo su dovukli oko pedeset dekstera i stotinjak štrajkolomaca.
Jimmy klimnu i obrnu se drugom čovjeku.
- Kako je s gradskom tvornicom tekstila? Čovjek se nakašlja.
- Ondje imaju pripadnike redovne vojske. Više od stotinu dekstera i
možda tristo štrajkolomaca. Cijelu noć pristižu kamionima.
Jimmy na trenutak ušuti. Bijahu brojčano nadmašeni i u beznadnom
položaju. Mogao je računati možda s najviše sedamdesetak ljudi.
Nekoliko stotina žena i djevojaka moglo se upotrijebiti za štrajkašku
stražu, ali u ovakvu položaju skanjivo se poslati ih tamo gdje bi mogle
zadobiti kakve ozljede. A ozljeda će biti. Deksteri su bili naoružani i imali
naredbu da se, uz upotrebu svih raspoloživih sredstava, dokopaju
tvornice. Duboko uzdahnu. Strašio se svitanja.
- Kad će naši ljudi doći ovamo? - upita.
- Svaki čas - uzvrati Roscoe. - Do šest će svi biti tu.
- Jesu li spremni? Roscoe potvrdi glavom.
- Dolaze sa sačmaricama i puškama. Deksteri se neće samo tako ušetat
unutra.
11 Sjećanje I
161
- Moramo se odlučit - reče Jimmy. - Ne možemo se tuć s njima na dva
mjesta. Moramo točno znat na kojem im želimo zapriječit pristup.
Ljudi zamuknu.
- Predlažem da im prepustimo novu tvornicu tekstila. Ionako je samo
deset posto strojeva montirano. Kad jednom zađu unutra, ne mogu ni
klinca proizvodit.
- Ne sviđa mi se to - izlanu Roscoe bez uvijanja. - Dva su mi člana
obitelji poginuli braneć svoju zemlju. Već pri samoj pomisli da ih pustimo
samo tako uć...
- Neće samo tako uć - reče Jimmy. - U šumi i okolnim brdima oko ulaza
porazmjestili smo deset dobrih nišandžija, pa će vraški pazit da ne pođu
tom cestom. Ako uđu, proizvodnja će krenut punom parom i tad smo
stradali. Proradi li ta tvornica, možemo lajat na mjesec.
Jimmy je stajao na uglu i gledao u tvornicu tekstila s druge strane ulice.
Pred zatvorenim ulazom već je bila u pokretu štrajkaška straža,
sastavljena uglavnom od žena, svrstanih u četverored. Unutar ulaza i
duž žičane ograde što se sterala pločnikom ispred tvornice, stražari su
nijemo zurili u natpise koje su nosili razgalamljeni štrajkaši.
- Lincoln je oslobodio robove! Kako to da mi još robujemo?
Uslijedi vlastit odgovor.
- Zato što još nitko o tom nije obavijestio tekstilnu tvornicu!
Zaori još jedan povik:
- Sloboda!
Neki muškarac potrči niz cestu prema Jimmyju, upravo u trenutku kad je
tvornička sirena označila sedam sati. U isti čas spusti se i kiša.
162
- Tri kamiona štrajkolomaca! - dreknu. -Upravo kreću High Streetom!
Jimmy pogleda preko ulice. Štrajkaška straža je i nadalje stupala.
Deksteri unutar ograde stadoše se primicati glavnom ulazu. Odjeknu
škripav zveket lanaca koje je netko povukao i vrata se počnu širom
otvarati.
Jimmy osjeti kako mu se od bola klupča želudac; bio je toliko stvaran kao
i svaki normalan fizički bol što ga je ikad osjetio.
Odjednom shvati. On je taj koga gledaju, koga su čekali. On je taj od
kojeg očekuju da ih vodi usred ove bjesomučne vreve. Molly Ann je
imala pravo. Što tu radi? Nije nikakav junak.
Zatim ga taj osjećaj napusti. Podiže ruku i krenu put štrajkaških redova.
Ljudi šutke pođoše za njim. Stade ispred prvog reda.
- U redu žene - poviče neobičnim glasom - vrijeme je da pođete kući!
Stajale su na mjestu, motreći ga netremice. Iznova progovori, ovaj put
osornije.
- Čule ste me, žene. Vrijeme je da krenete kući! Zavlada časovit muk.
Tada jedna od njih uzvi-
knu:
- Ostajemo gdje smo, Jimmy. To je i naša borba!
- Ali, žene - zavapi - može doći do pucnjave!
- Onda će nas morat sve pobiti! - dobaci jedna od njih. - Ne idemo kući!
Žene stadoše prepletati ruke i za trenutak stvo-riše ispred otvorenih vrata
živ lanac. Počnu iznova skandirati.
- Slobode! Kruha i maslaca, a ne lanaca! Kamioni zaokrenu za udaljeni
ugao i povezu niz
ulicu put tvornice. Prijeđu pola bloka, i čelni kamion ne pokaza nikakva
znaka da će usporiti. Jimmy istupi iz reda štrajkaške straže da im se
11
163
opre. Iza njega odjednom nastade tišina. Kamioni se i dalje primicahu
istom brzinom.
- Sklanjaj se s puta! - zaurla jedan stražar iza žičane ograde. - Sve će
vas pobit!
Nitko se i ne pomaknu.
Kočnice čelnog kamiona naglo zacvile, i on se polako zaustavi tek
nekoliko metara od redova štrajkaške straže. Deksteri, krupni, snažni,
ružni, s prijetećim izrazom na licu, počnu iskakivati straga iz kamiona. S
toljagama ili željeznim cijevima u rukama i s polucilindrima nataknutim na
glave obrazuju red sučelice štrajkaškoj straži. Na ugovoren znak krenu
naprijed.
Jimmy uzdignu ruku.
- Ljudi, opominjem vas. Tu ima žena. Ne odgovaram za vaše živote, čak
ako samo jednu ozlijedite!
Deksteri se nesigurno zaustaviše.
- Neće vas spasit to što se krijete iza njihovih suknji! - jedan će od njih
gromkim glasom. - Istupite i borite se ko muškarci!
- Tu ćemo stat sviđalo se to vama štrajkbrehe-rima ili ne! - izdera se
jedna žena iz štrajkaške straže.
Druge se žene povedoše za njezinim migom.
- Štfajkbreheri! Strajkbreheri! Štrajkbreheri! -skandirale su.
Jedna željezna cijev poletje, prevrćući se u zraku. Jimmy začu iza sebe
ženski vrisak. Strelovito se osvrnu i ugleda kako neka žena okrvavljene
glave pada na zemlju. Naglo se okrenu da se suprotstavi deksterima.
- Ubit ću svakog tko to još samo jednom pokuša učinit - zaurla potežući
pištolj.
Jimmy opazi čovjeka s puškom na krovu kamiona gotovo prije nego što
je čuo kako mu zrno fijuknu pokraj uha. Prolomi se i drugi vrisak. Ovoga
puta Jimmy se i ne okrenu da vidi tko je
164
ranjen, već odmah opali. U smiješnom letu čovjek se strovali s vrha
teretnjaka na ulicu. Ostade ležati na zemlji, a kroz okruglu rupu na
polucilindru, koji mu se nekim čudom zadrža na glavi, procuri krv.
- Sredimo ga! - riknu jedan od dekstera. Trgnu pištolj i opali prema
Jimmvju.
Jimmvjev ga hitac pogodi u prsa, bacivši ga nauz-nak upravo u trenutku
kad je drugi dekster ispalio obje cijevi svoje sačmarice. Jimmy začu
krikove, te iznova opali. Sačmarica ispade iz muškarčevih ruku, dok se
grčevito hvatao za grlo. Krenu prema Jimmyju, iako mu je krv nadirala
između prstiju, a iz pluća mu dopiralo grozno krkljanje. Potom pade
naprijed, prevali se i tupo zazuri u nebo, dok mu krv iz raskinute žile
kucavice brižnu uvis poput pulsirajućeg crvenog vodoskoka.
Štrajkaši i deksteri bez riječi se zabulje jedni u druge. Jimmy dade znak
rukom. Ljudi šutke iskr-snu iza Jimmyja i postave se s obje strane,
stvorivši dug red ispred žena. U rukama im se iznenadno stvoriše
sačmarice i puške. Ti ljudi smrknutih lica bijahu gorštaci i farmeri, a žene
koje su im gađali i ranjavali bile su njihove žene.
Jimmy lagano rasklopi pištolj i nadomjesti tri naboja koja je bio ispalio.
Naglo zatvori bubanj uz škljocanje i okrenu se deksterima. Glas mu je
bio tih, ali su ga kroz sitnu kišicu ipak jasno mogli čuti.
- Deksteri, nagrađuju li vas i za umiranje?
Bez ikakva odgovora deksteri polako počnu odlaziti. Nekoliko minuta
kasnije kamioni povezu natrag niz cestu. Izuzev trojice mrtvih muškaraca
što su ležali na kaldrmi, ulica je bila prazna kad su začuli da se golema
željezna vrata škrgućući zatvaraju.
Među štrajkašima zaori klicanje.
- Potukli smo ih! Pobijedili smo! Pobijedili!
165
Jimmvjevo je lice bilo turobno. Letimice pogleda mrtva tijela na ulici, a
zatim oduševljene štrajkaše.
- Ne - reče obuzet nekim čudnim osjećajem zle slutnje. - Izgubili smo.
I imao je pravo. Dva dana kasnije u Fitchville je umarširala nacionalna
garda, i sve što su mogli učiniti bilo je da nijemo promatraju štrajkolomce
kako pod zaštitom vladinih snaga ulaze u tvornicu.
166
petnaesto poglavlje
Majušan ured Sama Fitcha u stražnjem dijelu njegova dućana bio je
pretrpan, premda su se pored njega nalazila ondje samo još trojica
muškaraca: Cahill, predstavnik tvorničara, njegov poslovni drug iz
Philadelphije i Jason Čarter, okružni šerif. Cahillov je glas zvučao ljutito,
dok je stajao pred stolom i piljio dolje na Fitcha što je svojom tjelesinom
preplavio stolčić na kojem je sjedio.
- Istom je prošlo mjesec dana otkako smo otvorili tvornicu - potuži se
Cahill - i gle što se dogodilo: nova tvornica tekstila na Craigovoj zemlji je
zatvorena, strojevi u njoj rđaju, a ona u gradu radi samo sa deset posto
kapaciteta. I to sve zato što se radnici nisu vratili, kako ste bili rekli prije
njezina otvaranja. Uz to su se i namještenici što smo ih sa sobom doveli
razbježali poput krda. Ostalo ih je možda svega devedeset, a treba nam
četiri stotine.
Sam Fitch klimnu.
- Znam - primijeti s toliko sućuti koliko je mogao izmamiti u svoj odbojan
glas.
- Znate? - upita Cahill zajedljivo. - Znam da znate. Zanima nas jedino to
što ćete sada poduzeti s tim u vezi?
- Šerif i ja činimo sve što možemo - odgovori Fitch. - Ali, ne poznajete vi
te ljude. Sada više nije u pitanju štrajk, nego zavada. Oni protiv
kompanije.
167
Lijepo sam vam govorio da ne dovodite dekstere, već da šerifa i mene
pustite da radimo po svome. Stvar bi vjerojatno duže potrajala, ali bismo
ih nagovorili da se vrate na posao. Sad ih pomaže Sindikat tekstilnih
radnika sa sjevera, a u Jimmvja Simpsona gledaju ko u nekog boga ili
tome slićno.
- Ali on je ubojica! - zgranu se Cahill. - Ubio je trojicu ljudi.
- Mislite reć, dekstera - ispravi ga Fitch. - I to tek pošto su im pripucali na
žene. Mi brđani prijekim okom gledamo na svakog tko nam puca u žene.
- Sad ga još i branite - optuži ga Cahill. - Na ćijoj ste strani?
- Na vašoj, gospodine Cahille - odvrati Fitch glatko. - Nemojte mislit da
sve to nije i mene pogodilo. Posao u dućanu sveo se malne na ništicu.
- Onda se i vladajte u skladu s tim - odbrusi Cahill. - Ućinite nešto da
nam skinu s vrata tog Simpsona i da se ljudi vrate na posao, jer u
protivnom tu više nemamo što tražiti. Kompanija gubi četrdeset tisuća
dolara mjesečno, i dali su mi točno mjesec dana vremena da se tvornice
vrate u pogon, inače ih selimo odavde na neko drugo mjesto.
Fitch za trenutak umuknu. Uzvinu oči na Phila-delphijce.
- Za dva tjedna - Jimmy ide na sud zbog ubojstva. Možda će se oni
pobrinut za njegovo zdravlje. Pridobili smo suca Harlana na našu stranu.
Cahill se posprdno nasmija.
- Ali će porota biti sastavljena od samih mještana. Simpson će se išetati
iz sudnice ne samo kao slobodan čovjek nego i kao veći junak no što je
igda bio. Što god mislite uraditi, uradite to prije njegova odlaska na sud.
Jer onim danom kad iziđe iz njega, tvornice se zatvaraju i mi polako
selimo.
Pošto je Cahill sa svojim prijateljem izišao, Fitch zapali cigaru. Uputi
pogled preko uzanog ureda na
168
šerifa koji u toku cijelog sastanka nije izgovorio ni riječi.
- Što mislite, Jase?
- Taj Cahill je tvrd orah - izjavi šerif. Fitch kimnu.
- Velegrađani nas nikad neće shvatit.
- Nikad - složi se šerif.
- Što je sa Jimmvjem? Drže li ga vaši momci na oku?
- Ne možemo mu ni prismrdit - odgovori šerif. -Nikamo ne izlazi bez
šestorice ili sedmorice naoružanih ljudi. A ni onaj nam židovski odvjetnik
ništa manje ne zagorčava život. Svaki put kad nekog od njihovih ljudi
uhitimo, on, skoro prije nego što za njim zatvorimo vrata, dopraši u
sudnicu sa habeas corpusom1 i oslobodi ga.
- Ah, poseri ga! - prekune Fitch. - Uvjek sam slutio da će se Jimmy
Simpson izrodit u nevaljalca.
Popodnevno je sunce bacalo svoje zrake na za-prašene dućanske
prozore, dubeći u mračnoj unutrašnjosti raznolike svijetle šare. Zvonce
nad vratima neskladno zaklepeće pošto ih netko otvori. Jimmy podignu
oči, a tako i svi ostali u dućanu nesvjesno spustivši ruke bliže oružju.
Vidjevši tko ide, opuste se i vrate se svom razgovoru.
Morris Bernstein jedva ugura u dućan svoje krupno zdepasto tijelo. Nije
hodao, nego je gegavo mlatao u svojim gradskim cipelama broj
jedanaest, podno svog metar i devedeset visokog i devedeset i pet
kilograma teškog obličja. Gledajući njegov slupan nos, ožiljke ispod očiju
i karfiolske uši, čovjek
1 Sudbeni nalog da se krivac izvede pred vlasti, kako bi se saslušao i
donijela odluka je li zakonito lišen slobode ili ne.
169
nikad ne bi rekao da je po zanimanju odvjetnik. Međutim, takvu je facu
zaradio probijajući se u koledžu kao poluprofesionalni klupski boksač.
Gibao je ravno k stolu za kojim je sjedio Jimmy.
- Dakle? - upita Jimmy.
- Rekli su ne - glatko otpovrnu. Jimmy prikri razočaranje.
- Jesi li im objasnio da je to samo za još jedan mjesec?
- Učinio sam sve, jedino što još nisam zviždao diKie1 - reče Morris. - Pa
ipak su odbili.
- Jesu li naveli razlog? Morris ga pogleda.
- Htio bih s tobom nasamu razgovarati. Jimmy ne odgovori odmah, već
trenutak počeka,
a onda ustane.
- Idemo otraga u drvored.
Pođe k vratima, ali mu jedan od ljudi zapriječi put.
- Samo časak. Prvo ćemo provjerit je li zrak čist. Jimmy pričeka, a
dvojica muškaraca iziđu na
stražnja vrata.
- Isuviše si oprezan - reče.
- U današnje vrijeme čovjek ne može bit nikad preoprezan - primijeti
radnik koji mu je stao na put. - Već su te četiri puta pokušali ukebat. Ne
bi htio da peti put budu sretne ruke.
Dvojica se muškaraca vrate u dućan.
- Sve je u redu - jedan će od njih.
Čovjek pred Jimmyjem odstupi u stranu. Jimmy zakoraknu, a onda stade.
- Hvala ti, Roscoe - reče.
Roscoe Craig se osmjehnu kroz mršave usne.
- Na taj su mi način ucmekali djeda i brata. Više nikog od nas neće dobit.
' Južnjačka uspavanka.
170
Bernstein pođe za Jimmvjem u drvored. Nakon boravka u mračnom
dućanu sunčane se zrake učine svjetlijima nego što uistinu jesu.
Zastadoše načas ondje; potom mu se Jimmy obrati.
- Dobro, da čujem. Bernstein mu se zapilji u oči.
- Štrajk je gotov. Jimmy ne reče ništa.
- Povlače me. Ne šalju više ni pare. - Glas mu je zvučao odrješito. -
Upravni odbor kaže da nema novaca za izgubljene slučajeve, da ga
moraju ulagati tamo gdje se isplati.
- Što ih navodi na takvu izjavu? - zapita Jimmy.
- Jučer su u Philadelphiji saznali da se kompanija sprema preseliti
tvornice dalje na jug. Izdali su Cahillu upute. Ili se tvornice otvaraju za
mjesec dana, ili sele.
Jimmy se ušuti. Morris ga pogleda.
- Žao mi je, Jimmy.
Jimmvjev glas poprimi jedak prizvuk.
- Znači tako. Trgamo starke cijelu godina dana. Ubijaju nas, gone nas iz
kuća, gladujemo, seru po nama, da bi na koncu neki ljudi u nekorn gradu,
koji još nikad nisu bili tu, za svojim udobnim stolovima odlučili da je štrajk
gotov.
- Takva je stvarnost, Jimmy - utješi ga Morris. -Ne možemo ih sve
pobijediti.
- Ne brinem se za sve njih! - ražesti se Jimmy. -Već samo za ove ovdje.
To su mi prijatelji, to je moj grad, tu mi je obitelj. - Pogleda odvjetnika. -
Što da im sada kažem?
Odvjetnik mu ugleda u očima izraz pun zebnje.
- Kaži im da se vrate na rad. - Glas mu se smekša. - Kaži im da će doći
bolji dani. Da izgubiti jednu bitku ne znači izgubiti rat. Da će jednog dana
tu imati sindikat.
171
Jimmy ga šibnu pogledom.
- Ti ljudi ne haju ni klinca za sindikat. Počeli su štrajk bez sindikata, pa če
ga i nastavit bez njega. -Otputi se natrag u zgradu.
- Jimmy! - doviknu za njim odvjetnik. - Dopustili su mi da ostanem u
gradu za vrijeme tvog suđenja.
Jimmy klimnu umorno.
- Hvala ti, Morris. - Načas je oklijevao, a potom dodao: - Znam da si
uradio sve što ti je bilo u moći. Cijenim to.
- Što ćeš sada, Jimmy? - upita odvjetnik.
- Nemam prevelik izbor, zar ne? Moram im saop-ćit ono što si mi
maločas kazo. To je njihov štrajk. Na njima je da odluče što će dalje u
vezi s njim.
- A ti, Jimmy? - zapita odvjetnik. - Što ćeš poslije svega ovoga?
Jimmy se iskesi.
- Prije nego što je ovo počelo, dobro sam prolazio trgujuć viskijem. Još
se uvjek mogu vratit starom poslu.
- Potrebni su nam ljudi tvoga kova u sindikatu -reče Morris. - Možeš poći
sa mnom u New York. Vele da bi ti našli mjesto.
Jimmy zavrti glavom.
- Nije to za mene. Ja sam provincijalac. Pripadam ljudima svoje vrste.
Ipak, zahvaljujem na ponudi.
Vrati se u zgradu. Odvjetnik pođe za njim. Trenutak kasnije u drvored
uđe Roscoe Craig. Pogleda na krovove kuća preko puta drvoreda i
mahnu rukom.
Stražari mu, koje je ondje postavio da štite Jim-myja, odmahnu, a onda
objese puške ispod ruku i počnu se spuštati na ulicu.
Na masovnom sastanku te noći svi su jednodušno glasovali da se štrajk
nastavi. Usprkos činje-
172
nici što će tvornice preseliti iz grada i što će svi zauvijek izgubiti
namještenja.
Dan određen za početak procesa osvanuo je svijetao i bez oblaka.
Svibanjski je rani povjetarac osvježio uzduh opojnim proljetnim
miomirisima koji su blago strujali kroz otvorene prozore kuhinje u kojoj su
doručkovali.
Morris Bernstein pogleda na svoj sat.
- Vrijeme je da se pođe - reče. - Rasprava započinje u deset sati.
- Spreman sam - izjavi Jimmy, dižući se na noge. Roscoe Craig i Morris
ustanu u isti mah.
- Donijet ću ti kaputić i kravatu - reče Molly Ann.
Jimmy pogleda Morrisa dok je ona izlazila iz sobe.
- Sto misliš, koliko će proces trajati?
- Nekoliko dana - odgovori Morris. - Dan-dva dok se sastavi porota, još
nekoliko dana za samu raspravu i bit ćeš slobodan čovjek.
- Nadam se - reče Molly Ann, vraćajući se u sobu.
- Ne može ispasti nikako drukčije - samouvjereno će Morris. - Imamo
stotinu svjedoka da je riječ o samoobrani.
- I oni će imati svjedoke - napomenu Molly Ann.
- Dekstere - dobaci Roscoe prezirno. - Niko im tu neće povjerovat.
Jimmy zaveže kravatu i uskoči u kaputić. Prijeđe u hodnik i pogleda se u
zrcalo.
- Ne izgledam loše s obzirom da sam u dućan-skom odijelu - primijeti.
- Izgledaš zaista krasno, dragi - uvjeri ga Molly Ann.
173
Vrnu se u kuhinju, otvori ladicu i izvadi pištolj. Htjede ga zataći za pojas.
- Ne - viknu Morris. - Stavi ga natrag. Jimmy ga pogleda.
- Osjećam se neugodno bez pucaljke.
- Ne možeš na sud naoružan pištoljem - upozori ga Morris. - Nije
pristojno. Osim toga, neće ništa pokušati u prisutnosti tolikog mnoštva.
Cio će grad biti ondje.
Jimmy uputi Roscoeu pogled pun dvojbe.
- Što ti misliš?
- Možda ima pravo - odvrati Roscoe, ali činilo se da baš nije bio posve
siguran u to.
- Imam pravo - podvuče Morris. - Znaš li da te sudac može kazniti zbog
nepoštivanja suda ako uneseš pištolj?
- Moram li i ja ostaviti pištolj? - upita Roscoe.
- To je tvoja stvar - odgovori Morris. - Brinem se samo za svog klijenta.
- Ostavi ga onda - predloži Roscoe. - Bit ću ondje s momcima. Niš ti se
neće dogodit.
Jimmy vrati pištolj u ladicu. Molly Ann skide sa sebe pregaču i prebaci je
uredno složenu preko naslona kuhinjske stolice.
- Spremna sam - reče.
Jimmy je pogleda. Bila je u šestom mjesecu trudnoće što se upadljivo
vidjelo.
- Zar ne bi bilo bolje da ostaneš kod kuće? -zapita. - Možda za bebicu
neće bit dobro preveliko uzbuđenje.
- Ja idem - izjavi odlučno. - Ženino je mjesto kraj muža.
- Onda pođimo - pozove Morris. - Vrijeme odmiče.
Trg pred sudnicom nalazio se točno u središtu 174
grada. Dok su Jimmy i Molly Ann stigli onamo, bio je već ispunjen
ljudima, odjevenima u blagdanska odijela. Vladala je malne izletnička
atmosfera. Djeca se razigrano rastrčala vrišteći; odrasli uzbuđeno
raspravljaju. Sjatili se oko Jimmyja i Molly Ann, dok su nastojali probiti se
put sudnice. Svi nestrpljivi da dodirnu Jimmyja, da ga potapšaju po
leđima i zažele mu sve najbolje. Odmah se vidjelo na čijoj su strani.
Sam Fitch i šerif stajali su na ulazu njegova dućana i promatrali svjetinu
preko puta ulice. Šerif zavrti glavom.
- Ne znam - reče - ne sviđa mi se to. Fitch ga pogleda.
- Ni meni, ali imate li koju bolju ideju? Šerif duboko uzdahnu.
- Isuviše je mnogo ljudi. Može doć do nereda.
- Nemamo drugog izbora - reče Fitch. - Čuli ste čovjeka na svoje uši. Ili
možda želite bit šerif sablasnog grada?
Šerif opet usmjeri pogled prijeko na trg.
- Svejedno mi se to ne dopada - reče. - Pogledajte tamo. Uza se ima
Roscoa Craiga, neke od njegovih momaka i sav taj narod. Nema načina
da mu se približimo.
Fitch se povede za šerifom, slijedeći njegov upi-ljen pogled.
- Prije ili kasnije morat će se izdvojit. Makar za trenutak. Samo da vam
onda momci budu spremni.
- Ako se to zbude - reče šerif mrko - moji će momci bit pripravni.
Uzvraćajući tapšanje, stiskanje ruku i dobre želje, trebalo im je gotovo
dvadeset minuta da se preko trga dokopaju stubišta pred sudnicom. Čim
su došli do podnožja stuba, vrata su se na zgradi otvorila. Pomaman
nasrtaj ljudi koji su zakrčili prostor ispred vrata usporavali su četiri
šerifova po-
175
moćnika, koji su pretraživali svakoga tko je želio ući.
Prostrani drveni sanduci s obje strane ulaza stanu se polako puniti
pištoljima. Pomoćnici bijahu uljudni, ali i odlučni.
- Nikakvih pištolja u sudnicu - objašnjavali su. -Možete ih pobrat nakon
zasjedanja suda u šerifovu uredu.
Neki su prigovarali, ali ako su htjeli unići, morali su predati pištolje.
Roscoe uzgleda uza stube.
- To mi se ne sviđa - reče. Morris ga pogleda.
- Ništa nam se neće dogodit kad se jednom nađemo unutra.
- Ne brinem se zbog toga - odvrati Roscoe. -Zabrinjava me trenutak kada
iziđemo.
- Čekat ćemo unutra dok ne podignete svoje oružje i ne dođete po nas -
reče Jimmy.
- Tako već - odgovori Roscoe.
Jimmy baci pogled na gomilu koja se tiskala u sudnicu.
- Bolje da s momcima odmah uđeš unutra, inače za sve vas neće bit
dovoljno mjesta.
Roscoe na brzinu preleti okom po trgu.
- Kreni s nama uza stube - reče. - Osjećat ću se bolje kad se maknemo s
ulice.
Roscoe se sa svojim ljudima već bio progurao, kadli šerifovi pomoćnici
zaustaviše Jimmyja.
- Ti ne ulaziš tuda, Jimmy - jedan će od njih. -Moraš kroz ured sudskog
činovnika koji se nalazi na pokrajnjem trijemu.
Jimmy žurnu u njega.
- Zašto?
- Nešto u vezi s potvrdom o jamčevini koju trebaš podić. Ne želiš valjda
ostat bez petsto dolara, zar ne? - otpovrnu pomoćnik.
Roscoe ga je slučajno čuo.
176
- Ja ću poć s tobom - uzviknu, vraćajući se.
- Ne mari - reče Jimmy. - Vidjet ćemo se unutra. - Molly Ann je nešto
prije njega ušla u sudnicu. Okrenula se. - Povedi Molly Ann i kreni za
mnom -naputi Jimmy Morrisa i pođe.
- Čekaj malo - reče Morris i okrenu se da dohvati Molly Ann. Dok su oni
prelazili prag, Jimmy se nalazio dvadesetak koraka ispred njih, gotovo na
uglu trijema.
Baš tada su i krenuli iza ugla, na njega. Bila su trojica, dva dekstera i
Clinton Richfield, jedan od šerifovih pomoćnika. Nije nosio uniformu.
Jimmy ih nije stigao ni vidjeti, jer su mu prilazili s pištoljima koji su rigali
vatru. Sedam mu se kugli žarilo u tijelo, pribivši ga, gotovo mrtva, o
ugaoni stup, s kojega je pao ničice, napola preko trijema, napola preko
stuba.
Ona trojica opet opališe. Jimmvjevo tijelo poskoči od udara zrna i
odskliznu se dalje niz stepenice. Zastadoše da vide hoće li se Jimmy
pomaknuti.
- Jimmy! - vrisnu Molly Ann. Trzajem se oslobodi Morrisova stiska i pritrči
mu, bacivši se preko njegova tijela. Povuče ga k sebi, zamrljavši haljinu
njegovom krvlju. Zapilji se u ubojice očima punim užasa i suza. - Molim
vas! - zaklinjala je. - Molim vas, ne pucajte više u moga Jimmyja.
Jimmvjevo se tijelo uzdrma u posljednjem smrtnom grču. Muškarci
automatski iznova otvore vatru. Molly Ann ispusti muža i odvalja se na
ulicu mrtva, niza bijele betonske stube. Njezina krv, pomiješana s krvlju
muža, oboji joj u crveno jednostavnu bijelu haljinu koju je prije nekoliko
sati tek bila oprala i izglačala.
- Moj Bože! Što ste to učinili? - povika Morris buljeći u njih.
- Povuko je pištolj na nas - reče Richfield.
12 Sjećanje I
177
- Kakav pištolj - prodera se Morris. - Nije imao pištolja. Nagovorio sam ga
da ga ostavi kod kuće.
Richfield podiže pištolj i uperi ga u Morrisa.
- Čifute, zoveš li me lažovom?
- Da, proklet bio! - dreknu Morris, posve obuzet bijesom, oslobodivši se
tako straha što mu je grčio želudac. - Lažovčina si i ubojica.
Tane iz pomoćnikova pištolja kalibra 0,38 zarije se u Morrisovo rame,
prevalivši ga poleđuške na kameni pod. Pritisnut bolom, Morris kroz
suma-glicu ugleda šerifova pomoćnika kako iznova diže pištolj i pažljivo
nišani. Gotovo je. Više nema što izgubiti.
- Lažovčino i ubojico! - zavrišti prkosno.
Ali pištolj ne opali. Odjednom se tu stvori šerif sa cijelim čoporom
pomoćnika koji počnu potiskivati svjetinu. Priđe šerif i pogleda ga
odozgor.
- Židovčiću - procijedi hladnim glasom - za sat vremena odavde odlazi
jedan vlak. Pošto smo dobri kršćani, dopustit ću da te liječnik pokrpa
prije nego što te utovarimo na nj. I ponesi na sjever ovo upozorenje: ako
se ti ili bilo koji drugi židovski agitator ili anarhist sa sjevera pojavi tu, ubit
ćemo ga na licu mjesta.
Okrenu se jednom pomoćniku.
- Ti i Mike odvedite ga do doktora Johna, a zatim s njim na vlak.
Morris se malne onesvijesti od bola kad ga pomoćnici bezobzirno
povukoše uvis i osoviše na noge. Krenuše niza stube, a gomila, izbijelivši
oči na nj od radoznalosti, ipak im načini prolaz.
Iza sebe začu šerifov glas.
- A sada, dobri ljudi, uklonte se sa trga i pođte kući. Nek se vrši volja
zakona i pravde.
178
šesnaesto poglavlje
Jeb je upravo upregnuo svoju mazgu u plug na zapadnom polju, kad je
ugledao kako teretna kola izlaze cestom iz šume. Naprijed su sjedila
dvojica muškaraca, ispred kojih je mazga umorno vukla kola. Još su
uvijek bili odveć daleko da bi ih Jeb prepoznao. Kvocnu mazgi i poče
orati svoju prvu brazdu. Trebat će im još najmanje sat vremena da stignu
do njega.
Prošao je gotovo jedan sat, i Jeb je započinjao svoju treću dugu brazdu
kad su stigli tamo. Zaustavi mazgu, ispusti uzde i otputi se prijeko do
ceste da ih pozdravi. Jednoga je od njih prepoznao po glomaznom
crnom šeširu široka oboda. Bio je to pastor Dan, putujući svećenik koji je
obilazio kraj oko Fitchvillea. Dokono se pitao što svećenik radi tu gore.
Obično bi dolazio samo radi vjenčanja, krštenja i pogreba.
Čim su se kola privezla nasuprot mjestu na kojem je stajao, prepoznao je
i drugoga muškarca. Skide šešir i golom rukom obrisa čelo. Bilo je vruće
na jutarnjem suncu. Kola se zaustave. Krenu prema njima smiješeći se.
- Oče Dan - otpoče, ali naglo zastade i osmijeh mu uvene na licu.
Svećenik, visok, bucmast čovjek, siđe s kola i priđe mu.
179
- Donosim vam loše vijesti, Jeb.
Jeb pogleda prvo njega, a zatim Roscoea. Ros-coeovo je lice bilo sivo i
izmučeno. Bez riječi Jeb ode do zakoška otvorenih kola i pogleda unutra.
Dva lijesa, pokrivena ceradom, ležala su jedan do drugoga.
Začu težak bat svećenikovih koraka dok mu je prilazio. I ne pogledavši
ga, upita:
- Molly Ann i Jimmy? - Nije mu bio potreban potvrdni odgovor. Već je
znao.
Zureći još uvijek u jeftine borove lijesove, upita promuklim glasom:
- Što se dogodilo?
Svećenik ne odgovori. Roscoe mu se obrati s prednjeg dijela kola.
- Prekjučer su ubijeni pred sudnicom. - Glas mu je zvučao ogorčeno. -
Bili bismo ih dovezli i prije, ali nam mrtvozornik nije htio dat tijela.
Pretpostavljali smo da više volite da ih tu zakopate negoli u gradu.
Jeb kimnu.
- Tako je. Fala vam lijepa. - Pogleda Roscoea. -Ko je to uradio?
- Clinton Richfield i dva dekstera - odgovori Roscoe. - Vrebali su na nj iza
ugla trijema. Nije imo nikakvih izgleda. Čak nije imo ni pištolja uza se.
Molly Ann je pritekla da mu pomogne, ali su i nju ustrijelili.
Crte Jebova lica bijahu kao od kamena isklesane. Uspe se u kola i ukloni
ceradu s lijesova. Prvo pridignu poklopac jednog lijesa i zaviri u nj, a
onda to isto učini i s drugim. Uzdahnuvši duboko, odjednom osjeti
suhoću u ustima. Drhtavim rukama polako spusti pokrovce. Opet
pogleda prema Ros-coeu.
- Je li šerifov pomoćnik koji je to učinio u zatvoru?
180
Roscoe zanijeka glavom.
- Tvrde da se radilo o samoobrani. Oslobođen je.
- Ali kazo si da Jimmy nije imo pištolja - istaknu Jeb.
- I nije ga imo. Bio sam kraj njega kad ga je stavljao u ladicu kuhinjskog
stola - pridometnu Roscoe brzo. - Lagali su.
Jebove mutne oči poprime hladan izraz.
- Gdje su sada?
- Deksteri su otišli iz grada - odvrati Roscoe. -Tu je jedino Clint.
Jeb klimnu. Okrenu se i pogleda dolje na svećenika Dana koji je stajao
na cesti iza kola.
- Pođite sa mnom gore, do kuće, da to saopćimo mojoj supruzi. Kad je
utješite, Roscoe i ja ćemo iskopat grobove.
Svećenik mu uhvati upiljen pogled.
- Hoću da se okanite zlih namjera, Jeb. Bilo je već i previše ubijanja. Ne
zaboravite na Gospodinove riječi: Osveta je moja.
Ne odgovorivši, Jeb siđe s kola.
- Idem po mazgu, a onda ćemo gore u kuću -reče, krenuvši prema
zapadnom polju. Zastane na rubu polja i ogleda se. - Pribijte pokrovce
čavlima -reče. - Ne želim da žena vidi Molly Ann svu izreše-tanu. - Glas
mu se slomi. - Bila je tako lijepa djevojka.
Posljednja lopata blata pade na lijesove. Jeb lagano podiže dva drvena
križića i zari svakoga u zemlju, na uzglavlje groba. Odstupi i pogleda ih.
Natpisi, utisnuti u drvene križeve usijanim žara-čem, bijahu jednostavni.
Prvi je glasio: MOLLY ANN SIMPSON, NASA KĆI; drugi, tik njega:
JIMMY SIMPSON, NJEZIN SUPRUG.
Pogleda Marylou koja je stajala u podnožju gro-
181
bova, okružena djecom. Lice joj je bilo izborano, puno jada. Nesvjesno
raširi ruke kao da će prigrliti 'djecu. Podiže oči i uhvati njegov upiljen
pogled.
- Priredit ću gospodinu Craigu i pastoru ručak prije nego što krenu natrag.
Jeb klimnu.
- Dođite, djeco - pozva ih. Djeca pođoše za njom. Tokom čitava obreda
bila su vrlo mirna. Jeb se pitao znaju li što se zapravo dogodilo. Sada
sva gotovo istodobno počeše ćeretati.
Samo se jedno pitanje vrzlo Jebu po glavi. Ozvuči ga Alice, najstarija kći
kojoj je sada bilo osam godina.
- Znači li to da je Molly Ann sada u nebu i da nam više ne može doć u
posjet?
Richard, sa nadmoćnošću koju mu je pružalo njegovih jedanaest godina,
uzvrati:
- Kada netko umre, više se ne vraća, jedino ako nije duh.
- Hoće li ona biti dobar ili zao duh? - zanimalo je Alice.
Rachel, sada Jebova najstarija kćerka, odgovori donekle ljutito.
- Duhovi opće ne postoje. Osim toga, Molly Ann je sada nebeski anđeo
koji stoji uz Boga. I on je neće samo tako pustit natrag.
Do tada su Marylou i djeca već bili zamakli nizbrdo i bili su izvan dosega
glasa. Jeb se obrati dvojici muškaraca.
- Držim da bi malko cuge moglo bit od pomoći. Svećenik Dan potvrdi
glavom.
- Ne može nikom naškodit. Presahnuo sam.
- Hajte sa mnom - reče Jeb. - Odvest ću vas do pecare.
Nakon ručka Jeb i Roscoe iziđu na trijem, a 182
svećenik Dan ostade razgovarati u kuhinji s Marvlou. Muškarci sjedoše
na stube i pripališe male crne cigare.
- To ne svaćam - otpoče Jeb. Roscoe se zagleda poda se.
- To im je bio jedini način da skrše štrajk. Svi su se uzdali u Jimmvja.
Sada kad je mrtav, više nemaju u koga. Neki se već vraćaju u tvornicu.
- To ne znam - reče Jeb. - Richfieldovi su nam uvjek bili prijateljski
naklonjeni. Zašto da Clint učini tako nešto?
- Tatek mu je predradnik u tvornici tekstila. U toku cijelog štrajka čitava
se obitelj odmetnula u štrajkolomce.
- To nije razlog za ubojstvo - ukaza Jeb. - Nikad im niš nismo napravili.
Roscoe okrznu Jeba pogledom. Stari gorštak nije imao pojma o
razlikama između radnika i tvorni-čara. On je sve gledao kroz prizmu
osobnih odnosa. Zavade su bila jedna stvar - na njima je i odrastao;
štrajk sasvim nešto drugo. To nikad neće moći razumjeti. Ali, opet, nije
za to krivio Jeba. Ni sam to nije pojmio dok god mu nisu ubili oca i
najstarijeg sina. Isprva je i on naglašeno vodio osobni rat, ali je malo
pomalo počeo shvaćati u čemu leži bit. Sada mu je bilo jasno da moć i
bogatstvo, što cvjetaju na račun radnog naroda, sami po sebi dovode do
još veće moći i bogatstva.
- Znam kako vam je pri duši, Jeb - reče nespretno. - Ubiše mi i ćaću i
najstarijeg sina.
Jeb ga pogleda.
- I što ste poduzeli?
- Znate i sami - reče Roscoe. - Odgovorio sam protuudarcem. Ali sada
ne znam.
- Što to ne znate?
- Žena i ja često razgovaramo - uzvrati Roscoe. -Tu nam više nema
opstanka. Možda odemo na sje-
183
bova, okružena djecom. Lice joj je bilo izborano, puno jada. Nesvjesno
raširi ruke kao da će prigrliti djecu. Podiže oči i uhvati njegov upiljen
pogled.
- Priredit ću gospodinu Craigu i pastoru ručak prije nego što krenu natrag.
Jeb klimnu.
- Dođite, djeco - pozva ih. Djeca pođoše za njom. Tokom čitava obreda
bila su vrlo mirna. Jeb se pitao znaju li što se zapravo dogodilo. Sada
sva gotovo istodobno počeše ćeretati.
Samo se jedno pitanje vrzlo Jebu po glavi. Ozvuči ga Alice, najstarija kći
kojoj je sada bilo osam godina.
- Znači li to da je Molly Ann sada u nebu i da nam više ne može doć u
posjet?
Richard, sa nadmoćnošću koju mu je pružalo njegovih jedanaest godina,
uzvrati:
- Kada netko umre, više se ne vraća, jedino ako nije duh.
- Hoće li ona biti dobar ili zao duh? - zanimalo je Alice.
Rachel, sada Jebova najstarija kćerka, odgovori donekle ljutito.
- Duhovi opće ne postoje. Osim toga, Molly Ann je sada nebeski anđeo
koji stoji uz Boga. I on je neće samo tako pustit natrag.
Do tada su Marylou i djeca već bili zamakli nizbrdo i bili su izvan dosega
glasa. Jeb se obrati dvojici muškaraca.
- Držim da bi malko cuge moglo bit od pomoći. Svećenik Dan potvrdi
glavom.
- Ne može nikom naškodit. Presahnuo sam.
- Hajte sa mnom - reče Jeb. - Odvest ću vas do pecare.
Nakon ručka Jeb i Roscoe iziđu na trijem, a 182
svećenik Dan ostade razgovarati u kuhinji s Marvlou. Muškarci sjedoše
na stube i pripališe male crne cigare.
- To ne svaćam - otpoče Jeb. Roscoe se zagleda poda se.
- To im je bio jedini način da skrše štrajk. Svi su se uzdali u Jimmvja.
Sada kad je mrtav, više nemaju u koga. Neki se već vraćaju u tvornicu.
- To ne znam - reče Jeb. - Richfieldovi su nam uvjek bili prijateljski
naklonjeni. Zašto da Clint učini tako nešto?
- Tatek mu je predradnik u tvornici tekstila. U toku cijelog štrajka čitava
se obitelj odmetnula u štrajkolomce.
- To nije razlog za ubojstvo - ukaza Jeb. - Nikad im niš nismo napravili.
Roscoe okrznu Jeba pogledom. Stari gorštak nije imao pojma o
razlikama između radnika i tvorni-čara. On je sve gledao kroz prizmu
osobnih odnosa. Zavade su bila jedna stvar - na njima je i odrastao;
štrajk sasvim nešto drugo. To nikad neće moći razumjeti. Ali, opet, nije
za to krivio Jeba. Ni sam to nije pojmio dok god mu nisu ubili oca i
najstarijeg sina. Isprva je i on naglašeno vodio osobni rat, ali je malo
pomalo počeo shvaćati u čemu leži bit. Sada mu je bilo jasno da moć i
bogatstvo, što cvjetaju na račun radnog naroda, sami po sebi dovode do
još veće moći i bogatstva.
- Znam kako vam je pri duši, Jeb - reče nespretno. - Ubiše mi i ćaću i
najstarijeg sina.
Jeb ga pogleda.
- I što ste poduzeli?
- Znate i sami - reče Roscoe. - Odgovorio sam protuudarcem. Ali sada
ne znam.
- Što to ne znate?
- Žena i ja često razgovaramo - uzvrati Roscoe. -Tu nam više nema
opstanka. Možda odemo na sje-
183
ver, u Detroit. Čujemo da tamošnje automobilske kompanije uzimaju u
službu. Jeb prvo posuti, a onda reče:
- Ne znam oćete li gore bit zadovoljni. Farmeri ste, a ne građani.
- Imamo li drugog izbora? - upita Roscoe. - Ili radit il gladovat. Žena
prima pisma od rodbine. Dobro ondje zarađuju. Tri dolara na dan, kadšto
i više.
Utonu u dugi muk. Naposljetku Jeb prozbori.
- Doći ću u grad.
Roscoe ga pogleda. Jebovo lice bijaše ravnodušno.
- Kada? - zapita.
- Sutra ujutro. - Jeb pogleda Roscoea. - Mogu li računat na vas?
Roscoe ne odgovori u prvi mah, a onda polako kimnu.
- Znate da možete.
Čula ga je po noći kako se preokreće. Tada ga je vidjela kako ustaje iz
kreveta i tiho izlazi iz sobe. Ležala je tako neko vrijeme dok joj na koncu
sve ne dozlogrdi. Skoči iz kreveta i ode u kuhinju. Bila je prazna.
Otvori vrata i pogleda van, na dvorište. Ni tamo ga nije bilo. Iziđe na
svjež noćni zrak i usmjeri pogled na brežuljak, prema malom groblju.
Stajao je ondje, na blijedoj mjesečini, i buljio u grobove. Prođu je trnci od
noćne studeni.
Brzo se vrati u kuću, ogrnu se toplim šalom i onda krenu uzbrdo. Čuo joj
je korake, ali nije dizao pogleda. Na noćnoj rosi mali su se križevi sjajili
kao da su od srebra.
Trenutak kasnije progovori.
- Clint Richfield nije imao nikakva prava da je
184
ubije. Bila je obična djevojka koja nije sudjelovala u njihovu sukobu.
- Ne smiješ mozgat o tome - reče. - Ja to pokušavam.
- Richfieldovi i mi vaik smo bili u prijateljskim odnosima. To je ubojstvo
besmisleno.
- Nek se vrši božja volja - reče. - Moramo uzet u obzir sve milosti kojima
nas je obdario. Imamo još djece, a Daniel nam služi za diku. Moramo mu
bit zahvalni zbog toga.
Okrenu joj se.
- Divaniš ko otac Dan. Zagleda mu se u lice.
- Njegove riječi imaju smisla. Vodi brigu o budućnosti, a ne o prošlosti,
veli on.
- Lako je njemu govorit. - Jebov glas zazvuči otresito. - Ne leži njegova
kći u onom grobu. -Iznenada krenu nizbrdo put kuće.
Promatrala ga je kako se spušta niz brežuljak, a potom se okrenu da još
načas pogleda grob, prije nego što pođe za njim. Dok je ulazila u kuhinju,
već je sjedio za stolom sa sjajnom crnom vinčesterkom u ruci i ubacivao
metke u magazin. Od groze joj se naježi koža.
- Ne, Jeb - kliknu. - Ne čini toga.
Pogleda je odsutno očima nekog stranca. Ne kaza ništa.
- Dosta je ubijanja, Jeb - zaklinjala je. - To nam je neće povratit.
- Ti ne svaćaš - reče. - To je stvar časti. Kako bi to izgledalo u očima
drugih da pustim Clinta da se olako izvuče?
- Baš me briga za to! - odreza naprašite - Otpočinjanje krvne osvete s
Richfieldovima ništa ne dokazuje, jer će kasnije oni poći na nas, mi opet
na njih, dok god se ne istrijebimo.
185
- Ja nisam prvi započeo, ubivši nekog njihovog -reče tvrdoglavo.
- Nije važno tko je započeo. Važno je da sam ne nastaviš! Moramo mislit
na drugu djecu. Ne želim da odrastu bez oca.
- Niko me neće ubit - reče.
- Kako znaš? - zavapi.
Ne odgovori odmah. Tada se ustane i izjavi:
- Bolje da ležim u grobu do svoje kćerke, nego da me svijet prezirno
gleda kao kukavicu.
Primače mu se, priljubi se uza nj i grčevito ga ščepa za košulju.
- Možemo imat još jedno dijete, Jeb - prošapuće. - Još jednu Molly Ann.
Duboko uzdahnu, lagano joj otvori šake i spusti joj ruke natrag niz
bokove.
- Ne, Marvlou - odgovori nježno. - Ni to nije rješenje, dobro znaš.
Kroz suzni veo promatrala ga je kako ide k vratima. Stade i osvrnu se na
nju.
- Vratit ću se sutra prije mraka - reče. Nekako smože riječi.
- Gledaj obuć nešto toplo - upozori ga. - Noćni je zrak hladan.
Klimnu.
- Obući ću kožun.
Potom ga nestade, a ona, omamljena, klonu na sjedalicu. Časak zatim
prvo začu kako nježno cvokće mazgi, a onda i tandrkanje kola, dok je
izlazio iz dvorišta na cestu, ovijenu noćnom tamom.
186
sedamnaesto poglavlje
Šerif Jason Čarter ljutite- je toptao po uredu u stražnjem dijelu sudnice.
Kroz otvorena vrata sobe mogao je čuti svog pomoćnika kako dijeli kavu
stanarima uzanih zatvorskih ćelija. Toga su jutra samo četiri ćelije bile
zauzete. Uobičajeni ulov noćnih pijanaca i kavgadžija. Nisu se ni po
čemu isticali. Prvi put za više od godinu dana grad je bio istinski miran.
Nije bilo štrajkaških demonstracija. Neki su ,se već bezvoljno vraćali na
rad. Nema razloga da se tako osjeća. Pa ipak, podilazio ga je osjećaj
opasnosti koji ga je činio razdražljivim i nestrpljivim poput ćudljive mazge.
Pomoćnik se vrati iz bloka ćelija.
- Svi su nahranjeni, Jase - izjavi. - Što misliš s njima?
Čarter ih pogleda mrko.
- Imaju li novaca uza se? Pomoćnik slegnu ramenima.
Ako imaju, oglobi svakoga za dolar i baci ih van - svjetova ga šerif.
- A ako nemaju? - upita pomoćnik.
- Svejedno ih izbaci. Taman posla da im još i ručak kupujemo. - Čim
pomoćnik napusti ured, okrenu se ormaru i izvuče iz njega svežanj
papira. Psujući ispod glasa, vrati se do stola i sjede raširivši papire ispred
sebe. Uze olovku i poče tegobno škra-
187
bati po arcima. Bio je to najgori dio posla. Valjalo je ispuniti odveć mnogo
obrazaca. Prokleta vlada, mora svugdje zabadati nos! Što ih se,
uostalom, tiče njegov okrug i ovdašnji splet zbivanja?
Zaokupivši se svojim poslom, gotovo iskoči iz kože kad še vanjska vrata
s treskom otvoriše i uniđe Clint Richfield, blijed i uznojen.
- Mislim da je Jeb Huggins u gradu! Šerif planu od bijesa.
- Davo te odnio, Clint! - zaurla. - Zašto nisi otišo iz grada, kako. sam ti
reko?
- Smatro sam da nema razloga za bijeg - odgovori Clint. - Samo sam
izvršavo svoju zakonsku dužnost.
- U tvoju zakonsku dužnost nije spadalo ubojstvo djevojke - dobaci šerif
zajedljivo.
- Reko sam ti da sam ga vidio kako se maša pištolja.
Šerif se zapilji u nj.
- Mrtvaci se ne mašaju pištolja.
- Kako da znam da je mrtav?
- Isusa mu! - opsova šerif. - Obori pogled na stol. Clint je toliko uvježbao
svoju priču da je već i sam počeo u nju vjerovati. Ponovno gurnu spise
na hrpu i podiže oči. - Kako znaš da je Jeb u gradu? -Teško se osovi na
noge. - Je li ga tko vidio?
- Moj je braco vidio nepoznatu mazgu i kola pred Craigovom kućom kad
je jutros išo u školu. Vratio se da mi to kaže.
- Možda pripadaju nekom drugom - reče šerif. -Ali, duboko u duši nije se
zavaravao. Uzdahnu rezignirano, s klina na zidu iza sebe skide remen s
pištoljem i opasa ga. Izvuče svoj oveći džepni sat marke ingersoll i
pogleda ga. - Za polsata stiže onaj vlak od osam i petnaest. Ukrcat ću te
na nj.
Clint se zabulji u šerifa.
- Moram kući po odjeću.
188
- Poslat ćemo ti odjeću - obeća šerif. - Sada ima prečih briga oko druge
krvne osvete koja je na pomolu.
Pomoćnik se vrati iz bloka ćelija.
- Otišli su - reče polažući na stol zgužvane novčanice od jednog dolara. -
Svi su platili osim Tuta. Bio je bez novaca.
- Tut nije nikad pri novcu - reče šerif, pokupivši novčanice i strpavši ih u
džep. - Jesu li ćelije čiste?
Pomoćnik potvrdi glavom.
- Natjero sam ih da ih počiste prije nego što sam ih pustio.
- Dobro. - Šerif klimnu. - A sad preuzmi moju dužnost. Clint i ja moramo
načas skoknut van.
- Zar nećeš povest nekoliko pomoćnika? - zapita Clint plašljivo.
Šerif odmahnu glavom.
- Ne želim privuć ničiju pažnju. Dobro poznajem Jeba Hugginsa, kao
klinci smo se družili. Ni cijela ti ga vojska ne bi mogla skinut s grbače.
Kako ja zamišljam stvar, najbolje je da oprezno i tiho odba-zamo
sporednim ulicama i iz zabačenog dijela grada iskrsnemo na željeznički
kolodvor.
Znoj poteče ćurkom niz Clintove obraze.
- Ali što, ako nabaše na nas? Šerifov glas odjeknu nemilosrdno.
- Onda odma poeni molit Boga da ga uspijem odvratit od njegova nauma.
Za proteklih dvadeset godina Jeb je pobijedio na svakom streljačkom
natjecanju koje je tu održano. - Počeka trenutak, a onda, kad spazi da
Clinta hvata strah, nadoda: - Ali ne brini se, neće nas nać.
Clint kimnu a Adamova mu jabučica zapleše. Šerif posegnu za šeširom.
- U redu, hajdmo. - Clint krenu prema vratima. Šerif ga zaustavi. - Ne
tuda - reče. - Izić ćemo kroz zatvorska vrata sa stražnje strane zgrade.
189
Pojave se iza kontrolnog tornja na udaljenoj strani kolodvora. U daljini
začuše slabašnu huku sirene lokomotive.
- Tu pričekaj - naredi šerif - dok ja pronjuškam po kolodvoru. Ne dolazi
dok ti ne dam znak.
- Da, Jase.
- Ostani zasad izvan vidokruga - upozori ga šerif. - Ne želim da te bilo
tko otkrije.
- Hoću, Jase - odvrati Clint, odstupivši da se nasloni o sjenovit zid
kontrolnog tornja.
Šerif ga letimice liznu pogledom, a zatim prijeđe tračnice i uputi se prema
kolodvoru. Prema onome što je vidio, osim uobičajene skupine ljudi koja
se ondje uvijek zadržavala, nije bilo nikog drugoga. Šef željezničke
postaje Pokey nastojao se graditi važnim, iako uopće nije imao posla.
Nekoliko staraca i George, nosač, čekali su vlak.
Pokey ga je prvi opazio kad je zakoračio na drveni peron ispred
kolodvora.
- Zdravo, šerife - doviknu mu svojim željezničarskim, jednoličnim glasom.
- Što te jutros dovodi k nama? Kaniš li napustit grad? - Nasmija se
grohotom svojoj vlastitoj šali.
Šerif se ne nasmija.
- Zapravo, nije baš tako.
Odjeknu glas s kolodvorskog glavnog ulaza, iza njega.
- Što te, zapravo, dovodi amo, Jase?
Šerif se okrenu poput zvrka. Na ulazu je stajao Jeb sa svojom
vinčesterkom kalibra 0,30-30 koja mu je blago počivala u savitoj ruci.
- Zdravo, Jeb - reče.
Jeb ne uzvrati pozdrav. Glas mu bijaše hladan.
- Nisi mi odgovorio, Jase. Šerif ga oprezno odmjeri.
- Samo sam zeru bazao. Slučajno se jutros tu zatekoh.
190
- Nisi li slučajno naletio na Clinta Richfielda u toku toga svog bazanja, a?
- Hajde, molim te, Jeb. Ti ne trebaš imat nikakva udjela u toj aferi. Štrajk
nema nikakve veze s tobom.
- Nije imo ni sa Molly Ann - otpovrnu Jeb - pa ju je ipak ubio.
- Bio je to nesretni slučaj - šerif će. - Mislili su da Jimmy poteže pištolj.
- Jimmy uopće nije imo pištolja - uzviknu Roscoe, pojavivši se na ulazu
iza Jeba. - Osim toga, svi su znali da je već bio mrtav.
- To ni na koji način nisu mogli znati - reče šerif. - Pogleda Jeba. - Moraš
u to vjerovati, Jeb. Nitko nije htio naudit tvojoj Molly Ann. Osim toga,
našli su pištolj na stubama blizu Jimmvjeve ruke.
- Stavili su ga tamo nakon njegove pogibije -reče Roscoe.
- Ako i jesu, niš nisam znao o tome - šerif će brzo. - Jeb poznaješ me od
djetinjstva. Znaš da ne bi sudjelovo u takvoj svinjariji.
Jeb iziđe na peron, zvjerajući očima na sve strane. Šerif ga je budno
motrio. Željeznička sirena opet propara zrak, ovoga puta bliže. Pokey i
njegovi kolodvorski pajdaši mučali su, prikovavši oči na njih. Šerif se u
sebi molio da Clint ostane iza kontrolnog tornja i da ne učini što
nepromišljeno. Bilo je pretjerano nadati se da će imati toliko soli u glavi
da se sakrije iza vlaka, kada bude ulazio u kolodvor i da se s te strane
ukrca na nj.
Ovaj put sirena se oglasi još jače. Jeb prijeđe do ruba perona, gledajući
uz tračnice gdje se vlak morao pojaviti, s one strane kontrolnog tornja.
Poče premještati pušku iz ruke u ruku, pa šerif stade nagonski skretati u
stranu. Nije mu bilo ni nakraj pameti da ostane na vatrenoj liniji, a znao je
da će
191
Clint pomisliti da je otkriven, ako Jeb pomakne svoju pušku.
Šerif je imao pravo. No nije bio dovoljno brz. Clintov ga prvi hitac pogodi
u nogu, i on se skljoka na peron.
Jeb potrči drugom stranom tračnica, put kontrolnog tornja, prije negoli
šerif tresnu o peronske daske. Roscoe skoči preko opružena šerifa,
slijedeći Jeba.
- Iza kontrolnog je tornja! - prodera se za njim. Šerif se okrenu i mučno
se podiže na ruke.
- Grom i pako, Jeb! - zaurla. - Ne čini toga! To će samo pokrenut još
jednu krvnu osvetu. Doći će po tebe, onda će Daniel... - Preostali dio
rečenice zagluši mu kloparanje vlaka koji je ulazio u kolodvor i zastro im
vidik.
Obrnu se i ugleda šefa željezničke postaje i Geor-gea kako pilje u njega.
Crnac se prvi mače.
- Vi biti ranjen, šerif?
- Kujin me sin pogodio u nogu! - zatuli. - Naravno da sam ranjen!
- Ja vam pomoći, šerif - reče George, prilazeći mu.
- Pokey će mi pomoć - zareva šerif. - Odvuci to crno dupe do mog ureda
i dovedi amo sve pomoćnike koje ondje zatekneš!
George se trenutak skanjivao, potom skoči s perona i potrči uz ulicu, baš
kad je vlak uz lomot zakočio. Kao i obično, dvije se poštanske vreće
srone na peron, ali nijedan putnik niti uđe, niti siđe s vlaka.
- Pokey, dođ amo i pomozi mi - zakriča šerif na šefa željezničke stanice.
Pokey pogleda prvo njega, zatim vlak, a onda opet njega.
- Ali moram dat znak da vlak krene - pijuknu svojim sitnim glasićem.
192
- Jebeš vlak! - prokune šerif. - Opasno krvarim! - Iza kontrolnog tornja
razlegnu se odjeci puščane vatre. Potom tajac.
- Oh, ti Boga! - opsova šerif. - Pruži ruku, dohvati jednu labavu letvicu s
ruba kolodvora i, poteg-nuvši je, diže se nekako na noge. Jednom rukom
skide remen hlača i pokuša ga stegnuti oko ranjene noge da zaustavi
krvarenje.
Vlak se iznova pokrenu i lagano odmili iz kolodvora. Jeknu vrisak s druge
strane tračnica.
- Šerife!
On uzgleda. Clint je stajao ondje krvlju natopljene košulje.
- Jesi 1 dobro, Clint? - povika, zaboravivši na trenutak vlastitu ranu.
Clint se načas ustoboči kao da smišlja odgovor.
- Ubiše me, šerife! - kriknu i ljosnu nice preko tračnica.
- Oh, Isuse! Lakše, doktore! - zastenja šerif, pre-vijajući se na štalu u
ordinaciji doktora Johna.
- Prestanite se koprcat poput bebice - reče liječnik. - Kako inače da
izvadim to tane?
- Boli, doktore - potuži se šerif, zabuljivši se u kirurška kliješta u
liječnikovoj ruci.
- Dakako da boli - reče doktor John umirujućim glasom. - Ali imate sreću
što je tane odsjelo u mesnatom dijelu stegna, pa vam nije smrskalo kost.
- Okrenu se stolu iza sebe i uze bocu viskija. - Evo, gucnite još jedared.
Šerif svojski potegnu.
- A sad se čvrsto prihvatite za rub stola - uputi ga liječnik.
Šerif učini kako mu je rečeno. Liječnik sunu rukom odveć brzo, a da bi
šerif mogao shvatiti što
13 Sjećanje I
193
radi. Nogom mu zasvrdla strahovit bol. Nesvjesno riknu.
- Sad možete prestat zavijat - reče liječnik. - Sve je gotovo.
Uzdignu ruku kako bi šerif mogao vidjeti tane koje se nalazilo između
sitnih krakova kliješta.
- Eto fakinčića kriva za sve vaše zlo.
Šerif se blijeda lica i sav znojan opruzi natrag na stol.
- Ti jarca! - proštenja. Liječnik odloži kliješta.
- Sad ćemo vas povezat i za par dana bit ćete zdrav ko drijen. - Uze
svitak zavoja i poče ga povijati.
Sam Fitch i Clintov otac Mike Richfield pristupe stolu i pogledaju na nj.
Čekali su u udaljenom kutu ordinacije dok liječnik ne završi svoj posao.
- Šerife, hoćete li zapriseć potjeru da krene za ubojicama moga sina? -
upita Richfield.
Šerif uzvi pogled na nj.
- Neću.
Richfield ga ukočeno pogleda.
- Ubiše mi sina, šerife.
- Clint je bio glup ko guzica - odrapi šerif glatko. - Reko sam mu da niš
ne poduzima, ali on, pametnjaković, moro započet pucnjavu. Nijedna ih
porota na svijetu neće proglasit krivima. Bio je to jasan slučaj
samoobrane, a dokaz za to upravo je izvađen iz moje noge.
- Ali oni su pošli na njega.
- Nisu čak ni znali gdje se nalazi, sve dok nije ispalio taj hitac. Trebalo je
samo da se potajno ušulja u onaj vlak i bio bi kraj svim nevoljama.
- Morate za njima, šerife - navali Sam Fitch. - To vam je zakonska
dužnost.
Šerif mu dočeka upiljen pogled.
- Moja zakonska dužnost seže do granica ovoga
194
okruga - odbrusi. - Imanje Hugginsovih nalazi se šesnaestak kilometara
izvan njega.
- Nije važno - reče Fitch. - Pustite ih da se olako izvuku, i eto im novih
heroja. Štrajk može iznova buknut.
- To nije moj problem - uzvrati šerif. - Već sam ionako učinio dosta protiv
svoje savjesti. U Hugginsovih je cio čopor djece. Ne želim bit odgovoran
za još koje ubojstvo.
- Krv moga sina vapi u nebo za osvetom - povika Richfield.
Šerif ga šibnu pogledom.
- Onda možete shvatit kako je bilo Jebu dok je gledao u tijelo svoje kćeri
- reče. Pridignu se na laktove. - Poslušajte moj savjet i okanite se svega.
- Što ćete onda poduzet? - zapita Fitch.
- Obavijestit ću državnu policiju - odgovori šerif. - Neka jednom učine
nešto više osim vraćanja obrazaca koje pogrešno ispunim.
- Znate da ništa neće učinit - naglasi Fitch. Šerif ništa ne reče.
- Taa-ko - reče liječnik. - Sada možete srušit noge sa stola. - Pomože
šerifu da se uspravi u sjedeći položaj, a zatim da stane na noge. - Kako
je?
- Boli - odvrati šerif.
- Hoće neko vrijeme - složi se liječnik. - Samo pazite da je odviše ne
naprežete.
- Ne možemo dopustit da štrajk ponovo uzme maha - navali opet Fitch.
Šerif mu ne odgovori. Jedan od njegovih pomoćnika, koji je stajao
naslonjen o zid, priskoči mu u pomoć. Stade šepesati prema vratima.
- Prisiljavate me da se opet obratim deksterima - zaprijeti Fitch. -
Odbacujete dobar posao, Jase. Činite veliku grešku.
Šerif se zaustavi kod ulaza. Osloni se svom težinom na pomoćnikovo
rame.
13'
195
- Nisam ja taj koji griješi, Same - reče hladno. -Postupite li tako, učinit
ćete najkrupniju grešku u svom životu.
Šutke su ga promatrali kako hramajući izlazi iz ordinacije. Čuli su ga
kako kune, kad je počeo izvoditi manevar spuštanja niz stube.
Sam Fitch se obrati Richfieldu.
- Mogu javit deksterima da dođu amo podnevnim vlakom.
Richfield se prišuti.
- Dovoljno je jedno tane pa da šerif postane ku-kavelj - reče Fitch. - Naći
ćemo se u jedan sat u mom dućanu.
Richfield odvrati pogled u stranu.
- Neću ići s vama, Fitch. Šerif ima pravo. Dosta je krvi proliveno.
Besmisleno je započinjat novu krvnu osvetu.
Fitchov se glas ispuni prezirom.
- Svi ste vi kukavice. Ali mogu se ja snać i bez vas. Samo pazi da mi ne
dođeš lizat dupe kad sve bude gotovo, jer od mene više niš nećeš dobit.
-Bijesno izjuri van.
Načas u sobi zavlada mukla tišina. Tada se Richfield okrenu liječniku.
- Pobrinut ćete se za mog dečka?
Liječnik, koji je ujedno bio mrtvozornik i mjesni pogrebnik, potvrdi glavom.
- Hvala vam, doktore John - reče Richfield.
196
osamnaesto poglavlje
Šarah Andrews otvorila je oči, kad je osjetila da ustaje iz kreveta. Jedva
se bilo razdanilo, i nago mu se tijelo bjelasalo, dok je bosonog tapkao
preko sobe k stolcu preko kojeg su mu visile uredno složene hlače.
Vidjela je kako mu se pod blijedom kožom pokreću mišići, dok je dizao
hlače, i oćutje kako se nešto komeša u njoj. Suspregnu dah. Nikad se
prije nije tako osjećala. To već traje od one noći kad je Lewis, prije više
od tri mjeseca, došao organizirati rudare u sindikat.
Bila je polubudna kad je čula kucanje. Hitro se digla, obukla kućni ogrtač
i pošla k-vratima.
- Tko je? - upita, ne otvarajući ih.
Kroz debele drvene daske glas mu je pronicao neobično umekšano.
- Ja sam, gospođice Andrews.
- Ali već sam otišla na počinak.
- Žao mi je, gospođice Andrevvs, nisam vas htio buditi. Samo sam došo
da vam objasnim zašto sam zakasnio. - Nastade kratka stanka. Onda
mu opet kroz vrata dopre glas.
- Vidimo se ujutro.
Sva začuđena odjednom shvati da je sutra nedjelja. A nedjeljom dolazi
cijepati drva. Kako u nedjelju nema škole, ne smeta ako ostane malo
duže na nogama.
197
- Samo trenutak - poviče brzo. - Sad sam ionako budna. Možete ući. Još
je ostalo nešto kave.
Povuče zasun na vratima i otvori ih. Stajao je neodlučno na pragu.
- Sigurno vam ne smetam? - zapita.
- Ne - odvrati. - Uđite.
Uniđe u kuću i zatvori za sobom vrata.
- Čekajte tu. Upalit ću svjetiljku.
Blago svjetlo stolne petrolejke prosu se po sobi. Opet mu se okrenu.
- Bojala sam se da vam se nije što dogodilo.
- Morao sam na sastanak - objasni.
- Sastanak? U vezi s čim? Oklijevaše.
- Ne znam smijem li vam kazat - reče. - Obećo sam da neću o tome
govorit.
- Nije bilo ništa protuzakonito, zar ne? - upita obuzeta iznenadnom
zebnjom.
- Ne, gospa, nije.
- Onda mi ne morate ništa kazivati - reče. -Sjednite. Podgrijat ću kavu.
Kad se vratila u sobu, još je uvijek stajao. Postavi na stol lonac s kavom i
šalice.
- Zašto ne sjednete? - upita.
- Pogledao sam na vaš sat, tamo prijeko - reče. -Prošlo je deset. Nisam
imao pojma da je tako kasno. Možda je bolje da odem.
- Ne budite ludi - ona će, nalijevajući u šalicu. Pruži mu je i pri tom joj se
pokretu rastvori ogrtač. Vidjela je kako se naglo zacrvenio, dok je
odvraće-nih očiju uzimao šalicu. Nije joj dugo trebalo da shvati o čemu
se radi. Pogled joj kliznu nadolje. Tanka pamučna spavaćica koju je
imala na sebi bijaše gotovo providna. Odjednom je zahvati val uzbuđenja
i bradavice joj na dojkama oživješe, za-rivši se u finu tkaninu.
Noge joj pokleknu, pa stavi ruke na stol da se
198
podupre, ali ogrtač i ne pokuša pritegnuti. Pogled mu je i nadalje bio
odvraćen kad je prozborila.
- Daniele.
Zagleda se u svoju šalicu.
- Da, gospođice Andrevvs?
Očuti kako joj srce snažno čekića u grudima.
- Zašto ne gledaš u mene? Ne odgovori odmah.
- Vaš ogrtač...- Ne dovrši.
- Hoću da me pogledaš - reče glasom koji joj neobično zazvoni u ušima.
Lagano podiže oči. Primijetila je kako mu tijesne hlače naglo brekću.
Šalica mu se u ruci zatrese.
Primače mu se, uze mu šalicu iz ruke i stavi je na stol.
- Jesi li ikad bio s djevojkom? Iznova poniknu očima.
- Ne, gospa - prošapta.
- Što onda radiš kad se uzbudiš? - upita. Odgovor izostade.
- Nešto moraš raditi - reče. - Ne možeš s takvom nabreklinom hodati
okolo.
Još je uvijek nije gledao.
- Drkam.
- Često?
Zavrti glavom, a lice mu obli rumen stida.
- Jutrom i večerom. Katkad i u vrijeme ručka, kad zagusti.
Osjeti kako joj se cio potok vlage cijedi niz bedra.
- Na što mislite dok to radite? Iznenada diže oči i upre ih u nju.
- Na vas.
- Želim vas pogledati - reče. Ne pomaknu se.
Stavi mu ruku među noge. Pod suknom osjeti snažno nabijanje. Brzo mu
otkopča prostriž. Oslobođeno svog zatvora, ukočeno vlažno spolovilo
199
skoči joj ravno u ruku. Nježno mu zaguli prepucij i pogleda dolje.
Krvlju ispunjen glavić samo što se ne rasprsnu. Dok ga je gledala,
orgazam mu prostruji tijelom i iz uda šiknu gusto bijelo sjeme.
- Gospode! - prošaputa, ne uspjevši se više održati na nogama. Sroza se
preda nj na koljena, zahvaćena grčem svoga vlastitog orgazma.
Slobodnom rukom očajnički povuče ogrtač razotkrivši dojke. Njegovo je
sjeme poprska po njedrima.
- O, Gospode!
Pola sata kasnije ležali su goli u njezinu krevetu, prikliještenih bedara.
Prepustila se mislima i uzbuđenju. Nikad nije bilo tako. Prije je, na neki
način, uvijek bila uzimana; sada je ćutila da daje. Opet osjeti da joj ga
gura, a početak drhtavice najavi nastup orgazma. Hitro provuče jednu
ruku ispod njega zaoblivši mu dlanom krupne, okrugle i poput kamena
tvrde testise, a drugom mu rukom privije lice na prsa.
- Ne još, Daniele - prožubori. - Polako. Uvijek samo polako.
Umiri se dugu minutu. Kad je iznova počeo poni-rati, činio je to u dugim
nježnim zamasima, što je osobito obožavala.
- Sad je bolje - prošaputa, usklađujući ritmičko gibanje svoga tijela prema
njegovu.
Osjeti kako joj povlači usne po grudima.
- Samo me uputite što da radim, gospođice Andrevvs - promrmlja. -
Naučit ću.
Daniel se pokazao neumornim ljubavnikom. Rođeni razbludnik, snažan,
neupućen, a kad se jednom oslobodio, činilo se da se ne može zamoriti.
Kao da mu u toku ljubavne noći ne predstavlja nikakav napor imati četiri
ili pet, a kadšto i više, orgazama. Više se puta iznenadila zbog njegove
200
spremnosti. Jednom mu ga je slučajno dotakla i namah se nadigao.
Nasmijala se.
- Zaboga, Daniele, hodaš li stalno s tim čudom? Još se uvijek nije riješio
refleksa stida. Nasmiješi
se, pocrvenjevši kao rak.
- Pa, koji put se i to događa, zar ne, gospođice Andrevvs?
Jednoga običaja nije ga nikako mogla odvići, a taj je da je ne oslovljava s
»gospođice Andrevvs«. Čak ni u toku najprisnijih trenutaka kad je, u
vrtlogu zajedničkog orgazma, tulio kao bik, a ona vriskala što ju je grlo
nosilo, nije ga mogla natjerati da je zove Šarah. Ubrzo je odustala.
Negdje u najskroviti-jem kutku njegove duše za njega će svagda biti
»njegova učiteljica«.
Izvan spavaće sobe nikad nije prekoračio granicu. Čitao je, proučavao
knjige i zadaće koje bi mu dala. Povećana sposobnost učenja i
shvaćanja iznenadila ju je isto toliko, koliko i njegova umješnost u
obljubu. Brzina kojom je upijao ideje primora je da se upita je li dostatno
opskrbljena znanjem da podučava takav um. Već su radili prema
udžbenicima starijih godišta koledža. Uskoro će toliko dotjerati da će
znati isto što i ona.
Ali mjeseci, za kojih su ljubovali, kao da su letjeli, poput mnogih drugih
dana, pa je prestala misliti o tome što će biti s podukama. Bližio se konac
svibnja, i uskoro će svršiti škola, i ona otići kući da se možda više nikad
ne vrati. Ili možda on. Ni o tom nije htjela misliti.
Sklopila je oči kad je uskočio u hlače i izišao van. Nekoliko trenutaka
kasnije odjeknuli su zvonki odjeci sjekire koji je polako uljuljaju u ugodan
san.
Nisu je probudile sunčane zrake što su nadirale kroz otvoren prozor, već
tišina. Časak je ležala ne-
201
pomično, dok ne shvati da se više ne čuju udarci sjekire. Baci pogled na
sat pokraj kreveta. Bilo je tek nešto poslije osam. U većini slučajeva ne bi
bio gotov prije deset sati.
Ustade iz kreveta i pogleda kroz prozor. Daniel, još uvijek sa sjekirom u
ruci, razgovarao je s nekim strancem. Bio joj je okrenut leđima, pa nije
mogla vidjeti kako izgleda, ali mu je odjeća bila poderana i uprskana
blatom. Dok ih je promatrala, Daniel je odložio sjekiru i krenuo u kuću.
Neznanac je pošao za njim. Brzo zgrabi kućni ogrtač i ode u drugu sobu
da ih dočeka.
Vrata su se otvorila u trenutku kad je stigla tamo. Daniel je ušao prvi,
neznanac odmah za njim. Daniel, pod čiju se kožu uvuklo sivkasto
bljedilo, načas je čudno pogleda očima koje kao da su zastrle koprene.
Pričinjalo se kao da je nije vidio.
- Daniele - reče odjednom, svjesna neopisiva straha.
Nekoliko puta brzo zatrepta očima.
- Gospođice Andrews. - Glas kao da mu je bio lišen života. - Gospođice
Andrews, to je moj prijatelj Roscoe Craig.
Pogleda čovjeka. Bio je gotovo Danielove visine, ali mnogo mršaviji. U
toku dva ili tri dana što se nije brijao brada mu je isprugala lice, a ispod
očiju imao je tamne kolobare. Košulja i hlače bijahu mu izderane i
zaprašene, a cipele pune blata. Skide svoj gorštački, znojem natopljen
šešir, razotkrivši rijetku crnu kosu na proćelavoj glavi.
- Gospa - reče.
- Gospodine Craig - uzvrati. Opet se okrenu Da-nielu. - Daniele, zar
nešto nije u redu?
Ne odgovori na pitanje.
- Gospodin Craig je putovao tri dana i dvije noći. Bismo li mu mogli
priredit štogod za jelo?
- Svakako - reče brzo. - Ja ću to uraditi.
202
- Hvala vam, gospođice Andrews - zahvali se istim, beživotnim glasom. A
onda, posve iznenada, nestade kroz otvorena vrata.
- Daniele! - viknu krenuvši za njim. Zaustavi je strančeva ispružena ruka.
- Pustite ga, gospa - reče blago. - Vratit će se. Zagleda se u nj smeteno.
- Što se dogodilo?
- Cijela mu je obitelj mrtva, gospa - odgovori Roscoe tiho. - Ubijena!
Bila je već prošla ponoć, kad su Roscoea koji je spavao u staji, probudili
glasovi. Lagano je podigao glavu i prisluhnuo. Čuo je oštre, piskutave
riječi ljudi vičnijih vikanju negoli normalnom govoru. Obuje cipele i ustade.
Nesvjesnom kretnjom ruke poče pipati opasač da nađe pištolj. Prokune
kad se sjeti da ga je ostavio u Hugginsovoj kući, na kuhinjskom stolu.
Glasovi se približavahu. Sav očajan potraži mjesto gdje bi se sakrio.
Jedino pogodno koje mogaše pronaći bijaše hrpa sijena u pregratku iza
mazge. Hitro šmugnu u nju. Uznemirena, mazga poče gur-kati sijeno
njuškom.
- Prokleti stvore! - opsova, zavukavši se još dublje u hrpu. Odjeci koraka
začuše se u staji. Provi-rivši, ugleda cipele nekolicine ljudi. Suspregnu
dah.
Muškarci postajaše ondje koji časak; zatim se par cipela otputi ravno
prema njemu. Sledi se. Čovjek se iznenada zaustavi blizu mazge, a
potom se vrati k ostalima. Ču mu promukli šapat.
- Nema niš osim mazge.
• - Idi kazat Fitchu - drugi će glas. - Uspet ćemo se na brežuljak iza kuće,
kako nam je i reko.
Muškarci otiđoše iz staje. Roscoe stade polako
203
hvatati dah i ispuza ispod sijena. Puzao je prljavim podom, dok se nije
našao u povoljnom položaju s kojeg je mogao vidjeti van.
Vidio je dvojicu dekstera s glomaznim na glave vodoravno nabijenim
polucilindrima. Obojica su imali puške u rukama. Roscoe usmjeri pogled
preko njih, na kuću.
Tu se nalazilo više ljudi - barem devetorica, koliko je mogao nabrojiti, a
možda ih je bilo i više s druge strane kuće. Dok ih je motrio, činilo se da
zauzimaju položaje. Nakon nekoliko minuta jedan od njih dade dizanjem
ruke znak.
Iz sjene iskrsnu Sam Fitch koji se, usprkos svojoj golemoj trbušini,
bešumno kretao.
- Jesu li svi ljudi na svojim mjestima? - do staje dopluta njegovo hrapavo
šaputanje.
Jedan od dekstera, onaj što je dao rukom znak, kimnu.
- Donesite baklje do stuba i zapalite ih! - naredi Fitch.
Dvojica muškaraca bez riječi otrčaše do kuće i pobodoše baklje u zemlju,
tik stepenica. Tada on prinese šibicu cunjama natopljenima petrolejom, i
potrči nazad, baš kad su bijesno zahuktale svijetlim žutim plamenovima.
Sam Fitch se okrenu prema kući.
- Jeb! - zavika. - Ti i Roscoe imate samo jednu minutu vremena da
iziđete iz kuće s uzdignutim rukama, inače dolazimo po vas!
Nastupi kratkotrajni muk. Potom se vrata malko odškrinuše.
- Roscoe nije tu - odviknu Jeb. - Iziću ću, jer ne želim nikakve pucnjave.
U kući su mi žena i djeca.
- Samo ti iziđi polako, s visoko uzdignutim rukama i neće doć do
pucnjave - reče Fitch.
Vrata se lagano širom otvoriše, otkrivši Jeba, odjevena samo u hlače.
Blijeda mu se koža ljeskala
204
na treperavom žutom svjetlu baklji. Ruke je držao povrh glave. Zaškilji,
nastojeći pogledom prodrijeti kroz blještavilo ispred sebe. Polako stupi
na trijem i krenu niza stube.
Roscoe opazi kako Sam Fitch spušta oružje, dajući znak.
- Sad!
- Vrati se, Jeb! - zaurla, ali glas mu zatomi pu-ščana paljba.
Hici zavrtješe Jeba oko osi, i on se s najgornje stube pobočke stropošta
na jednu od baklja, obo-rivši je na zemlju podno drvena trijema. Nešto
kasnije planu suho drvo i vatra živahno liznu uz zidove kuće.
Plamen suknu kroz otvorena vrata u kuću i pretvori je u rasplamtjeli
bedem.
Preplašena zadahom dima, mazga se otrže iz pre-gratka, te nagrnu
mimo Roscoea u dvorište. Udari ravno na dekstere, koji se pred njom
razbježaše, a zatim bezglavo uzagrepce niz cestu.
Deksteri se opet skupe u hrpu.
- Moramo ih pokušat izvuć! - dreknu jedan od njih.
- Ne budi šašava budala! - odvali drugi. - Nema više živih unutra!
- Što ćemo onda? - upita prvi.
- Put za uši - drugi će. - Ne bi se htio zateć u susjedstvu kad saznaju što
se dogodilo. - Prijeđe k Samu Fitchu koji kao da se skamenio od
sablasna prizora. - Gospodine Fitch!
- Da? - Glas mu je bio mukao. Oći nije skidao s vatre.
- Mislim da je najbolje ako odemo - predloži dekster.
Fitch mu se obrati.
- Bio je to nesretni slučaj. Vidjeli ste. Nesretni slučaj.
205
- U koji nitko živ neće povjerovat kad pronađu kuglama izrešetanu lešinu
- reče dekster.
Fitch kao da se odjednom pribra.
- To ćemo uredit. Dođite da mi pomognete. Bacit ćemo mu tijelo u oganj.
Deksteri se i ne pomakoše. Fitch ih osinu pogledom.
- Krivi ste koliko i ja. Želite li ostavit dokaz koji vodi do vješala?
Nekolicina mu se šutke pridruži. Pograbe Jeba za ruke i noge, te ga
zavitlaše u rasplamsalu zgradu. Fitch je načas pogleda, a potom se
okrenu.
- A sada bježmo odavde.
Minutu-dvije kasnije više ih nije bilo, pa se Roscoe mučno uspravi na
noge. Otputi se prema gorućim ruševinama, gdje je nekoć stajao dom
Huggin-sovih. Casak zatim pade na koljena, uplakanih obraza i poče
moliti.
- Oh, Bože - ridao je - zašto si dopustio da se to dogodi onaj tako divnoj
dječici?
206
devetnaesto poglavlje
- Kad je sunce granulo, spustio sam se u dolinu do Callendarovih - reče
Roscoe. - Stari Callendar i njegov momak dovezli su me natrag svojim
kolima, pa smo im priredili kršćanski pogreb. Callendar je imao uza se
Bibliju iz koje je čito.
Danielovo je lice bilo bezizražajno.
- Zahvalan sam vam obojici za to.
Šarah ga pogleda. Bilo je prošlo gotovo pet sati prije nego što se vratio.
U toku tog vremena kao da se postarao za deset godina. Bore koje mu
se pojaviše na licu kao da mu uništiše mladost. Sada je tu stajao
odrastao muškarac. A zbilo se i nešto drugo. Nešto neobično i
nesmiljeno: kao da je s time u nepovrat izgubio i neznatan, ali značajan
dio samoga sebe.
- Učinio sam sve što sam mogo - reče Roscoe. -Trebalo mi je dobri tri
dana da stignem tamo. Izbjegavao sam ceste danju i obišo Fitchville u
širokom luku. Vraški sam pazio da me Sam Fitch ne ščepa.
- Što ćete sada, gospodine Craig? - zapita Daniel.
- Moja žena i ja raspravljali smo o Detroitu. Ondje ima dosta posla. Držim
da ću okrenut tim smjerom. Imam rodbine koja će me primit na stan. Čim
dobijem poso, poslat ću po obitelj.
Daniel ušuti.
207
- Nema više razloga da tu ostanem - nastavi Roscoe. - Sve je pošlo
naopako, otkako se sudovi okrenuše protiv nas i dadoše našu zemlju
tvorniča-rima.
- Ništa vam ne zamjeram, gospodine Craig - reče Daniel. - Učinili ste što
ste najbolje mogli, a više se i nije moglo. Nego, upravo sam razmišljao
da je to strašno daleko.
- Stići ću onamo - reče Roscoe.
- Imate li išta novca? - upita Daniel.
- Imam dovoljno - odgovori Roscoe. - Snaći ću se.
- Koliko? - navali Daniel. Roscoe mu izbjegnu pogled.
- Oko dolar i sedamdeset pet centi.
- Više će vam od tog trebat - reče Daniel - a imam dvadeset dolara viška.
Namjeravao sam ih poslat u brda obitelji. Mislim da bi se ćaća iskreno
obradovao kad bi mi dopustili da vam ih posudim.
- To ne mogu uradit - brzo će Roscoe.
Šarah je i dalje mučala. Ponos tih gorštaka bilo je nešto izvan njezina
poimanja. Ako im se nešto učinilo kao milostinja, nisu to htjeli primiti.
- Vratit ćete mi kad se zaposlite - navaljivao je Daniel.
Roscoe se na trenutak zamisli, a onda kimnu.
- Neka bude tako, Daniele - pristade. - To nikako ne mogu odbit.
- Kada namjeravate otići, gospodine Craig? -upita ona.
Pogleda je.
- Volio bi se vratit na cestu do sumraka, gospa -odvrati.
- Onda dopustite da vam priredim vruću kupelj - doda hitro. - Potom se
malko odmorite, a dok budete spavali iščetkat ću vam i očistiti odjeću.
- To je vrlo ljubezno od vas, gospa - reče Roscoe.
208
Očima ju je pratio dok je izlazila iz sobe. Opet se okrenu Danielu. -
Zaista žena i pol. Čovjek nikad ne bi reko da je učiteljica. Voli običan
narod.
Daniel kimnu. U mislima je bio negdje drugdje. Silom se prenese u
stvarnost.
- U ponoć odlazi teretni vlak koji prevozi ugljen u Detroit - reče - a jedan
je željezničar moj prijatelj. Možda vam dopusti da se povezete u
službenim kolima.
- To bi mi znatno pomoglo - oduševi se Roscoe.
- Otić ćemo tamo dolje oko jedanaest sati kad vlak dolazi - reče.
Roscoe ga pogleda.
- A ti, Daniele - što ćeš ti?
Daniel mu mirno dočeka upiljen pogled.
- Ne znam, gospodine Craig - uzvrati tromo. -Prvo ću otić kući da uredim
grobove svojih i da im odam počast. Nakon toga... jednostavno ne znam
što ću.
Međutim, motreći dječakove oči pročitao mu je namjere. Bile su to iste
oči koje je samo prije nekoliko dana vidio na Jebovu licu.
Preostali dio popodneva Daniel je proveo cijepajući drva, pri čemu je
sjekira ritmički odzvanjala dok se dizala i spuštala. Nakon stanovita
vremena počeo je slagati nacijepana drva o jedan zid škole i kad je
dogotovio posao, cijela je strana bila gotovo prekrivena. Spuštao se
mrak kad je unišao.
- Jesi li gladan? - zapita. Odmahnu glavom.
- Moraš nešto pojesti - reče. - Uopće nisi večerao.
- Nisam gladan - odvrati. Onda joj opazi zabrinut izraz lica. - Zao mi je,
gospođice Andrevvs. Ne želim vas ni na koji način uznemirivat.
- Nema veze - primijeti. - Hoćeš li sa mnom kave?
14 Sjećanje I
209
Klimnu.
Ona se vrati u sobu s kavom. On ubaci u nju tri žličice šećera i lagano je
stade miješati.
- Još uvijek spava - reče ona. Srknu kave.
- Da bi došao ovamo, propješačio je više od sto i dvanaest kilometara.
- Poznaješ li ga dugo? - upita.
- Još odmalena. Njegov i moj otac bili su dobri prijatelji u djetinjstvu, ali
nismo se puno viđali. Imali su farmu kraj rijeke, izvan Fitchvillea, a mi
smo živjeli u brdima. Prije nego što su tu izgradili tvornicu, činilo se da se
svi međusobno dobro poznaju. Zatim se sve izmijenilo. Gospodarenje je
počelo propadat, baš kao i zemlja koju su preuzimali tvorničari. Ljudi
stadoše odlazit. Kao što i on namjerava.
- Što mu se dogodilo s farmom? - zapita.
- Zaplijenili su mu je radi duga i ondje podigli tvornicu tekstila. Preostalo
je još sedam rali zemlje uz rijeku koja je pripadala njegovom tati i zbog
nje su došli u sukob. Tvorničari i on.
- Što se potom zbilo?
Oči mu zadobiju hladan izraz dok ju je gledao.
- Ubili mu tatu i najstarijeg sina, a sudovi im oduzeli zemlju. Sada više
nema gdje živjet. Osim da ode u Detroit.
- Sretan si - reče. - Ti imaš kamo otići.
- Ja da imam? - upita.
- Da - odgovori. - Tu imaš dobar posao. Budućnost je pred tobom. Možeš
se sam brinuti o sebi.
Glas mu zazvuči bezizražajno.
- Dobar posao? Četrdeset na mjesec? Je li to dobar posao?
- Ima njih koji ni toliko ne zarade - ona će.
- Tako je - potvrdi. - Sve se svodi na pitanje koliko čovjek može izdržat
glad. Rudari, farmeri i
210
tvornički radnici u istom su sosu. Jedino što mogu slobodno birat jest to
do koje mjere žele bit gladni.
Umuknu. Pogleda je.
- To nikako ne shvačam, gospođice Andrews. Vidio sam tatu kako se
preznojava od muke što mu gospodin Fitch za vrč viskija ne da par
novčića više. Vidio sam rudare kako umiru u rovovima za dolar i pol na
dan. Slušao sam priče 6 djevojkama kojima u tvornicama tekstila strojevi
trgaju ruke za pet centi na sat, te o dječacima koji u separaciji sakate
ruke za iste nadnice. Ne svaćam zašto im ljudi, koji odlučuju o tim
stvarima, ne dadu malo više kako bi oni što rade za njih lakše izlazili na
kraj.
Bio je to najduži govor koji je ikad čula od njega i prva zgoda što joj je
dopustio da mu zaviri u misli. Nije mu imala što odgovoriti. Prvi put se
osjeti nedoraslom.
- Tako je uvijek bilo - reče.
- Ali ne mora biti - prozbori tiho. - I jednoga dana neće biti.
Ne reče ništa.
- Razmišljao sam - produži on. - Mora postojat neki uzrok. Uzrok svemu
tome. Onome što se dogodilo mojoj obitelji. Jimmy ga je znao. Ja nisam.
Postoje samo dvije vrste ljudi na ovome svijetu. Oni koji posjeduju i oni
koji rade za njih. Sada znam na čemu sam.
Pogleda ga.
- Daniele, jesi li ikad razmišljao o tome da nastaviš školovanje? Da odeš
u koledž, da nešto stvoriš od sebe?
- Kad sam uvidio koliko malo znam, pomišljao sam na to - odvrati. - Ali,
za to je potrebno novaca.
- Možda ne toliko, koliko misliš - pridometnu brzo. - Imam prijatelja na
sveučilištu. Uvjerena
14*
211
sam da bi u najgorem slučaju ipak dobio djelomičnu stipendiju.
- Još uvijek su potrebni novci - ponovi.
- A da prodaš očevu farmu? - natuknu.
- Nema je tko kupit - reče otvoreno. - Zemlja je iskorištena i bezvrijedna.
Otac je samo zato mogo živjet na njoj što smo se Molly Ann i ja zaposlili i
slali mu novce. Da to nismo učinili, svi bismo bili skapali od gladi.
Pruži šaku preko stola i dotače mu ruku.
- Daniele - reče nježno. - Znam kako ti je. Jako mi je žao.
Upre joj pogled u ruku, a zatim u lice.
- Hvala vam na sućuti, gospođice Andrews. -Ustane. - Idem u pansion po
novce za gospodina Craiga. Neću se dugo zadržat.
Trljajući snene oči, Roscoe je izišao iz spavaće sobe oko osam sati s
izblijedjelim kućnim ogrtačem na sebi koji je obično Daniel nosio, kad bi
se tu zadržao preko noći.
- Već je zanoćalo - reče pomalo iznenađeno. -Gdje je Daniel?
- Otišao je u pansion po neke stvari - odvrati. -Trebao bi se skoro vratiti. -
Prijeđe u kuhinju i vrati mu se s odjećom. - Učinila sam kako sam
najbolje znala - reče predajući mu je.
- Odlično ste obavili posao, gospa - on će ugledavši uredno izglačanu
košulju i hlače, te netom osvjetlane čizme.
- Dok se obučete, pripremit ću vam večeru -reče. - A napravit ću vam i
nekoliko sendviča za put.
- Ne trebate se tolko trudit, gospa.
- Nije to nikakav trud, gospodine Craig - uzvrati.
212
Pođe put kuhinje, a onda mu se okrenu. - Gospodine Craig, što će sada
biti s Danielom? Pogleda je zamišljeno.
- Iskreno govoreć, ne znam - otpovrnu. - Sad je svoj gospodar i morat će
sam odlučit.
Daniel se vratio dok je spremala večeru. Bio je to momak kakva još nikad
prije nije vidjela. Više nije imao na sebi bijelu košulju i kravatu, uglačane
konfekcijske hlače, ni sjajne crne cipele. Umjesto njih nosio je otrcano i
izblijedjelo radno odijelo od traper-platna s unakrsnim naramenicama
preko čiste, ali istrošene plave pamučne košulje, i seljačke teške čizme.
Crn gorštački šešir široka oboda bio mu je nabijen na glavu. Odjednom
se više nije doimao kao dječak, nego kao zreo muškarac - iscrpljen,
povrijeđen, ozlojeđen životom. Osjeti bol u duši. Baš tada se konačno i
pomirila s onim što je još od jutros znala - da odlazi.
Večerali su u putpunoj tišini. Kad su pojeli, skupila je suđe i odnijela ga u
kuhinju. Zdjele je stavila neoprane u sudoper i vratila se u dnevnu sobu.
Bit će za to vremena kasnije.
Daniel je ustao od stola kad je ušla u prostoriju.
- Skoro će deset sati - reče. - Moramo krenut. Pogleda ga nakratko.
- Napravila sam nekoliko sendviča - izjavi. Vrnu se u kuhinju i dođe s
prostranom papirnatom vrećicom koju dade Roscoeu.
Farmer je primi zahvalno.
- Hvala vam od svega srca, gospa. Međutim, nije gledala njega. Oči joj
bijahu prikovane na Daniela.
- Čekat ću vani, Daniele - reče Roscoe uviđavno i iziđe kroz prednja
vrata.
Dugo su vremena šutke stajali i gledali se. Naposljetku ona ispusti dubok
uzdah. -• Ideš li s njim u Detroit?
213
Zanijeka glavom.
- Idem kući. S vlaka ću sić kod Turner's Passa. Do nas je odatle samo
još dvanaest-trinaest kilometara.
- A onda?
- Ne znam - odgovori.
- Hoćeš li se vratiti? - Srce je bolno žacnu. Zagleda joj se u oči.
- Ne bi rekao, gospođice Andrews. Oči joj se stadoše ispunjati suzama.
- Daniele, samo danas, samo za ovaj put, molim te, nazovi me Šarah.
Trenutak je dvoumio, a zatim je kimnuo glavom.
- Da, Šarah.
Poleti mu u naručje i nasloni mu glavu na prsa.
- Hoću li te ikad više vidjeti? - prošapta. Bez riječi ju je nježno držao.
Uzvinu mu pogled na lice.
- Daniele, voliš li me? Bar malo? Pogleda je ravno u oči.
- Da - odvrati. - Samo ne znam koliko. To je prvi put što volim djevojku.
- Ne zaboravi me, Daniele - reče kroza plač. - Ne zaboravi me.
- Kako bi mogo? - odgovori. - Nikad te neću zaboravit. Mnogo ti dugujem.
Čvrsto ga stegnu; a kasnije, kad ga više nije bilo i kad je posve sama u
krevetu čula sirenu ponoćnog vlaka, zaronila je lice u jastuk i nadalje
osjećala na sebi njegove ruke.
- Ljubila sam te, Daniele - izgovori, jecajući one riječi koje mu nikad nije
imala hrabrosti kazati. -Oh, Bože, nikad neće znati koliko sam ga ljubila.
214
dvadeseto poglavlje
Nešto poslije osam sati ujutro lokomotiva je sop-ćući usponom vukla
dvadeset i dva vagona, natovarena ugljenom, prema Turner's Passu.
Kad su se Daniel i Roscoe ukrcali, bilo je samo osam vagona ugljena, ali
putem su se zaustavljali kod još tri rudnika. Mala službena kola blago su
se njihala na začelju kompozicije.
Kočničar gurne glavu kroz prozor, a potom je uvuče.
- Daniele, približavamo se Turner's Passu. Daniel ustade na noge.
- Hvala vam na usluzi, gospodine Small.
- I drugi put, Daniele - reče željezničar nasmije-šivši se.
Daniel se okrenu Roscoeu.
- Sretno vam bilo, gospodine Craig. Ufam se da ćete konačno uspjet.
Roscoe mu ispruži ruku.
- Sretno i tebi, Daniele.
• Daniel klimnu. Pođe k stražnjim vratima vagona. Roscoe ga zovnu.
Daniel se okrenu. Vremešni čovjek prozbori nespretno.
- Sad si samo ti osto, Daniele. Držim da ti ocu ne bi bilo drago kad bi ti
se što dogodilo.
Daniel ga nijemo pogleda.
- Mislim reć - pridoda Roscoe - ako bi ti se bilo
215
što dogodilo, onda život tvoga oca ne bi imo nikakva smisla. Daniel
kimnu.
- Mislit ću na to, gospodine Craig.
- Vlak usporava - kočničar će. - Bolje da iska-češ, Daniele.
Daniel iziđe na majušnu platformu i pričeka na najdonjoj stepenici, dok
vlak do najveće mjere ne uspori brzinu. Roscoe i kočničar iziđoše na
platformu. Daniel skoči, nekoliko koraka potrča, skliznu niz nasip pokraj
tračnica, zatim se osovi na noge i mahnu im rukom, kako bi im dao do
znanja da je sve u redu. Odmahnu mu, i vlak opet poče hvatati brzinu.
Nekoliko trenutaka kasnije nestade iza zavoja, i Daniel krenu kući kroz
brda.
Lako je pronašao stare puteljke, kao da uopće nije izbivao. Tu je
odrastao i poznavao je svaki kutić i zakutak. Sjeća se kad ga je otac, kao
malena prvi put poveo sa sobom u lov i kako se ponosio kad je kući
donio zeca za gulaš.
Zaokupljenu uspomenama, prođoše mu dva sata, koliko je trebalo
pješačiti trinaestak kilometara dug put do kuće, kao dvije minute, tako da
nije bio pripremljen za udarac, kad je izbio na cestu gdje mu je nekoć
stajala kuća.
Sledi se. Bijaše pretvorena u pougljenjelu školjku; samo su kostur i
dimnjak ostali netaknuti. Činilo se da uzduh na jutranjem suncu drhturi
povrh ruševina kuće. Iza nje nalazila se staja, neoštećena i beživotna.
Duboko uzdahnu i prisili se da zakroči u nekadašnje prednje dvorište.
Iza sebe začu jak štropot. Hitro se okrenu. Iz grmlja na drugoj strani
ceste iziđe mazga. Svojim krupnim okruglim očima pogleda Daniela
upitno.
Mazga se prva pokrenu. Prijeđe k Danielu i stade ga gurkati gubicom.
Daniel odstupi u stranu, a mazga proslijedi kroz dvorište u staju.
216
Daniel pođe za njom. Mazga zabode njušku u sijeno. Daniel zaviri u
valov. Bilo je suh. Vrnu se u dvorište, do zdenca. Velika zaimača za vodu
još je uvijek visila na kljunu crpke. Poče pritiskati ručku crpke. Trebalo je
nekoliko trenutaka da voda šikne i napuni kantu. Daniel je odnese natrag
do valova.
Mazga ga je uzdignute glave promatrala. Daniel lagano izlije vodu u
valov. Još uvijek mljackajući sijeno, mazga se približi valovu. Načas
pogleda dolje u nj, a potom gore u Daniela.
Daniel kimnu.
- Da, budalasta mazgo, tako voda dospijeva ovamo. Pij!
Dok je čistila zube od ostataka sijena, pričinjalo se kao da se smješka.
Zatim profinjeno uroni njušku u vodu i poče piti. Daniel se okrenu.
Ne pogledavši više kuću, krenu uz brežuljak put groblja. Zagleda se u
grobove na kojima je zemlja još uvijek bila crna i svježa. Skide šešir i
ostade stajati gologlav na suncu. Nikad nije bio na sprovodu, pa nije ni
znao koju molitvu da izmoli. Jedine koje se sjećao bila je ona što ga je
majka kao malena naučila. Usne mu se blago pokrenu.
Na počinak sada idem, Pa mi, Bože, čuvaj dušu. Ako umrem prije zore,
Uzmi, Bože, dušu gore. Blagoslovi nanu, ćaću, Blagoslovi sestre, braću...
Glas mu zamre, i prvi put mu suze navru na oči, zamutivši mu pogled na
grobove. Stajao je nepokretno dok su mu se suze slijevale niz obraze.
Malo zatim suze nestanu, ali ostade on, grobovi i mali drveni križevi koju
mu neprestance sijevahu mozgom, a pusta mu duša krvarila zbog
bolnog gubitka
217
i zadane rane. Potom sve uminu. Bol prestade. Sklopi oči na dug
trenutak. Znao je što mu je činiti.
Ne osvrnuvši se, napusti malo groblje i uspne se stazom navrh brežuljka.
Dođe do blagog zavoja i ugleda očevu pecaru - omanju pojatu, bakrene
cijevi i glinene vrčeve. Stajalo je sve na mjestu, kao da se ništa nije
dogodilo.
Otvori vrata pojate i uniđe. Bilo je mračno, a kroz vrata je ulazilo vrlo
malo svjetla. Posegnu rukom do najgornje police i pronađe ono po što je
i došao. Opet propipa prstima i nađe kutijicu, za koju je znao da će biti u
blizini. Iznese na sunčano svjetlo sačmaricu kalibra 20, umotanu u
ceradu, i kutiju naboja. Brzo odstrani ceradu. Puška je bila čista i sjajna.
Napne oba kokota i povuče obarače. Škljocnu besprijekorno, pri čemu
kokoti oštro udare o iglu. Otac je vazda zahtijevao da puška bude čista i
spremna za uporabu. Otvori kutiju naboja. Bila je gotovo puna.
Odloži ih na drveni radni stol i vrati se u pojatu. Ovoga puta iziđe s pilom
za rezanje željeza i turpijom. Pažljivo pritegnu puščanu cijev u škripac
što se nalazio na radnom stolu i poče lagano piliti od četvrtine njezine
dužine. Obavivši to, izgladi turpijom rubove i obrisa ih neznatno
nauljenom krpom. Drugom krpom ukloni preostale tragove ulja, te izvadi
pušku iz škripca. Vagnu je u ruci i pogleda je. Cijela puška, zajedno s
drvenim kundakom, bila je sada nešto kraća od šezdeset centimetara.
Metnu pušku na radni stol, uze dva glinena vrča i postavi ih na suncem
obasjani plot. Nastavi ih namještati, dok god se na plotu ne nađe deset
vrčeva, međusobno udaljenih šezdesetak centimetara. Podignu
sačmaricu i u svako ležište ubaci naboj.
Okrenu se i odmjeri udaljenost od plota. Iznosila je više od metar i pol.
Baš najbolje. Držeći sačmaricu u visini struka, prislonjenu o bedro,
povuče
218
oba obarača. Odboj ga napol zavrti, a od praska kao da mu stradaše
bubnjići. Osvrnu se da provjeri učinak. Posve je promašio. Vrč u koji je
ciljao ostao je nedirnut.
Priđe plotu, očima pretražujući drvo iza njega, ne bi li ugledao tragove
sačme. Pronađe ih visoko ulijevo, široko posijane. Drvo se nalazilo oko
tri četvrtine metra iza mete, što znači da će se morati primaći, ako želi
postići pun pogodak. Krenu odmjereno. Nije bilo žurbe. Pred njim je
cijelo popodne.
Dok je postigao ono što je želio, utrošio je sve naboje, osim četiri. Od tih
gurnu dva u pušku, a dva u džep.
Sunce je počelo zalaziti na zapadnom dijelu neba, dok se spuštao
puteljkom. Prošao je mimo groblja, bez zaustavljanja, i otišao ravno u
staju. Mazga je, puna zadovoljstva, stajala u svom pregratku.
S klina na zidu staje skide uzde i povodac, te priđe mazgi koja ga je
budno motrila.
- Ajde, mazgo - viknu Daniel - vrijeme je da zaradiš hranu.
Jackson je počeo pometati drveni prilaz pred Fitchovim dućanom u
sedam sati ujutro. Nije obraćao pažnju na čovjeka što je sjedio na klupi
preko puta ulice. Doimao se kao običan farmer koji s navučenim šeširom
preko očiju, da se zaštiti od jutarnjeg svjetla, želi malko odrijemati. Ćak ni
staru mazgu, privezanu za obližnje stablo, nije bilo vrijedno dvaput
pogledati.
Nešto kasnije, Harry, pedantan glavni prodavač dućana, uniđe i stade
izlagati robu oko ulaza. Upravo završi taj posao, kadli stiže Sam Fitch.
Ha-rry kradomicć pogleda na velik sat u pozadini dućana. Bilo je osam
sati. Dolazi točno na minutu.
219
Fitch je bio dobre volje.
- Je li sve u redu, Harry?
Malac zaklimata glavom gore-dolje.
- Jest, gospodine Fitch. Sve je u savršenom redu.
Fitch se nasmijulji i uđe mimo njega u dućan. Harry pođe za njim.
- Dobili smo svježe limenke konzervirana graha, gospodine Fitch. Hoćete
li da ih stavim u promet?
Fitch načas stade, a onda klimnu.
- Kako ću ih prodavati, gospodine Fitch?
- Tri za desetaču, Harry. To je dosta jeftino, a dobit pristojna. Svaka nas
košta samo dva centa.
- Odmah ću se pobrinuti za to, gospodine Fitch -reče Harry. Fitch produži
u svoj ured, u stražnji dio dućana, a Harry doviknu Jacksonu da iz
podruma donese limenke graha.
Čovjek što je sjedio preko puta ulice ustao je s klupe. Trenutak se
osvrnuo lijevo-desno, a tada, čvrsto stežući kaput oko sebe, s još uvijek
navuče-nim šeširom preko očiju, laganim korakom pošao preko ulice, put
dućana.
Čim je unišao, Harry je poskočio iza tezge.
- Čime vas mogu poslužiti, gospodine? Ne pogledavši ga, farmer upita:
- Je li gospodin Fitch tu negdje?
- U svom je uredu, straga.
- Hvala vam - čovjek će uglađeno. Krenu prije nego što Harry doreče
svoju rečenicu i izgubi se iza piramide naslaganih letvarica blizu uredskih
vrata.
Sam Fitch, zavaljen iza stola, podiže oči čim muškarac uđe.
- 'Brojtro, prijatelju - pozdravi trgovački. -Mogu li vam kako pomoć?
Čovjek se zaustavi pred stolom i, povukavši šešir na zatiljak, otkri lice.
Glas mu zazvuči bezosjećajno.
- Mislim da možete.
220
Fitchovo lice problijedi kao kreda.
- Daniele! Daniel utihnu.
- Momče, nisam te prepozno. Tolko si porasto -reče Fitch.
Daniel se netremično zapilji u nj.
- Zašto ste to učinili, gospodine Fitch?
- Što to? - pokuša Fitch odglumiti zbunjena čovjeka. - Ne znam o čemu
govoriš.
Danielove oči sijevahu hladno.
- Reko bi da znate, gospodine Fitch. Što smo vam to učinili da ih sve
pobijete?
- Još uvijek ne znam o čemu pričaš - uinati se Fitch.
- Roscoe Craig je bio ondje, skriven iza staje, i sve je vidio. On mi je to
kazo. - Danielov glas sveudilj odzvanjaše bezosjećajno.
Fitch se zabulji u nj. Odreče se pretvaranja, ali ne i laži.
- Bio je to nesretan slučaj, Daniele. Moraš mi vjerovat. Ni u jednom
trenutku nismo namjeravali otvorit vatru.
- I ni u jednom trenutku niste mi namjeravali ubit tatu, zar ne? Samo ste
dali znak za paljbu kad se pojavio iz kuće.
- Pokušo sam ih zaustavit. To je ono što sam htio. Da ih zaustavim. -
Fitchove se oči prošire kad Daniel naglom kretnjom razdrlji kaput i
podrezana sačmarica zinu u nj. Nastavio je govoriti dok je polako otvarao
ladicu svog stola i pružio ruku prema pištolju. - Pokušo sam ih zaustavit.
Al me nisu htjeli slušat. Zahvatilo ih ludilo.
- Lažete, gospodine Fitch - reče Daniel odlučno i bez uvijanja.
Fitchova se ruka već dotle bila našla na pištolju. Za čovjeka one debljine
djelovao je prilično brzo: povukao je pištolj i iz stolca postrance skočio
pred
221
staklena vrata koja su odvajala ured od dućana. Međutim, ipak nije bio
dostatno brz.
U uzanom uredu tutanj iz obiju cijevi razglijegnu se poput trijeska groma.
Hitac koji je odbacio Fitcha leđimice kroz stakleni paravan, rasporio mu
je tijelo od prsa do trbuha. Njegova krv i utroba prosuše se po
letvaricama dok su se rušile oko njega.
Daniel polako pristupi i zagleda se u razmrcva-reno tijelo Sama Fitcha. I
nadalje je tako stajao, kad šerif, u pratnji jednog svog pomoćnika,
nahrupi u dućan.
Šerif letmice pogleda Sama Ficha, a onda skrenu oći na Daniela. Vrati
svoj pištolj u tobolac. Ispruži ruku prema Danielu.
- Bit će bolje da mi predaš tu pušku, Daniele -reče.
Daniel podiže oči s lešine Sama Fitcha.
- Šerife, pobio mi je čitavu obitelj.
- Daj mi pušku, Daniele - ponovi šerif blago. Daniel kimnu lagano.
- Da, gospodine.
Šerif uze pušku i preda je pomoćniku.
- Hodi, Daniele.
Daniel iziđe iz ureda i zaustavi se da još jednom pogleda Sama Fitcha.
Kad je podigao glavu i upro pogled u šerifa, u očima mu se očitovala
teška duševna patnja.
- Šerife - upita bolnim glasom - zar ga nitko drugi u cijelom gradu nije
mogo zaustavit?
Sudac pogleda odzgor sa svoga stola. Daniel mirno stajaše pred njim u
malne praznoj sudnici.
- Daniele Boone Hugginse - izviknu sudac svečano - s obzirom na
olakotne okolnosti, pogibiju tvoje obitelji i tvoju nezrelu dob, a u nadi da
je
222
konačno došao kraj ubijanju i nasilju što su se tokom protekle godine bili
razmahali našim okrugom, ovaj je sud, nakon zrelog razmatranja, donio
odluku da u Državnom popravnom domu za dječake provedeš dvije
godine, odnosno dok ne navršiš osamnaest godina. Sud se također nada
da ćeš se revno posvetiti izučavanju zanata i iskoristiti mnogobrojne
prednosti koje će ti se ondje pružiti kako bi postao koristan član ovoga
društva.
- Sud zaključuje rad. - Poče silaziti s podija, dok je šerif prilazio Danielu.
Šerif izvuče iz džepa par lisičina.
- Žao mi je, Daniele - ispriča se šerif - ali po zakonu moram svakom
osuđeniku stavit ovo na ruke.
Daniel ga pogleda, a zatim šutke ispruži ruke. Lisičine škljocnu,
zaklopivši se oko zglobova. Šerif ga pogleda.
- Ne ljutiš se, zar ne, Daniele? Daniel zavrti glavom.
- Ne, šerife. Zašto bi se ljutio? Rat je završio. Sada možda sve
zaboravim.
Međutim, nikad nije zaboravio.
223
Zračne kočnice zašištaše, kad se golem kamion s prikolicom zaustavi uz
rub auto-ceste. Vrata se širom otvoriše i vozač se zapilji u nas, pošto
iziđoh iz kabine. Podignuh ruku da pomognem Anne sići.
- Djeco, vi mora da ste ludi - uskliknu vozač. -Silazite tu gdje je vrag reko
laku noć. Do Fitchvillea je niz cestu pedeset i šest kilometara, a u
suprotnom je smjeru najbliži grad udaljen osamdeset kilometara. Između
njih nema ništa, osim nekoliko na-poličara.
Anne iskoči iz kabine. Pokupih naprtnjače.
- Hvala na vožnji - kazah. Zagleda se u mene.
- Kako hoćete. Ali, čuvajte se. Ovi ljudi nisu baš prijateljski naklonjeni
prema strancima. Kadikad prvo pripucaju, a onda tek postavljaju pitanja.
- Sve će biti u redu - odgovorih.
On kimnu i zatvori vrata. Otpratismo kamion pogledom, dok je hvatao
brzinu i za trenutak se izgubio u cestovnom prometu. Okrenuh se Anne.
Do sada nije progovorila ni riječi.
- Znaš li kamo idemo? - upita. Klimnuh.
Glas joj postade podrugljiv.
- Bi li mi to kazao?
Pretražih pogledom okolicu i tada pokazah na-
15'
227
brežuljak koji se uzdizao iznad stabala, oko kilometar i pol od ceste.
- Tamo.
Pogleda prvo brežuljak, a zatim mene.
- Zašto?
- Znat ću kad stignem onamo - odvratih. Spustih se s auto-ceste niz
nasip. Kad se okrenuh, još je uvijek stajala ondje, buljeći u mene.
- Ideš li?
Kimnu i pođe za mnom. Negdje napol puta pos-kliznu se. Zgrabih je, a
ona-se zaustavi i nasloni mi glavu na grudi. Drhtala je. Malo zatim
pogleda me u lice.
- Bojim se. Uzvratih joj pogled.
- Ne boj se - rekoh. - Sa mnom si.
Trebalo nam je gotovo dva sata da se uspnemo na vrh brežuljka i idućih
pola sata do uzvisine koja se nalazila četvrt dužine puta niz drugu stranu.
Ispu-stih naprtnjaču i sjedoh na zemlju. Uzdahnuh duboko, a potom,
kleknuvši, počeh osjećati zemlju ispod visoke bujne trave.
- Što radiš? - zapita.
- Tražim nešto - odgovorih, i istodobno mi ruka udari o kamen. Pažljivo
ga opipah. Bio je pravokutna oblika, a gornja se ploha koso spuštala
prema meni. Brzo počupah travu i korov oko njega. Bio je to kameni blok,
najviše šezdeset centimetara dug i trideset širok. Rukama stadoh
strugati zemlju i blato koji ga prekrivahu dok god uklesana slova u
kamenu ne postaše čista i jasna.
HUGGINS.
Tih glas javi se iza mene.
- Što si našao?
Još jednoć pogledah u kamen, a tada gore u nju.
- Djedov grob.
- Znao si gdje je? - zapita.
228
Odmahnuh glavom.
- Ne.
- Kako si ga onda pronašao?
- Ne znam - otpovrnuh.
»Reci joj, sinko, da sam ti ja kazao«.
»Mrtav si. Nikad mi nisi ništa kazao, čak ni onda dok si bio živ«.
»Sve sam ti kazao. Slušao si«.
»Što te uvjerava da te sada slušam?«
Smijeh mu je zazvučao kao promuklo teško hiho-tanje što sam ga slušao
cio svoj život.
»Nemaš drugog izbora. Sad sam ti u glavi«.
»Ostavi me na miru, oče. Mrtav si. A ja moram živjeti svojim vlastitim
životom«.
»Još si mlad. Imaš vremena. Prvo moraš živjeti mojim životom. Onda ćeš
istom biti sposoban živjeti svojim«.
»Sranje«.
»Točno«. - Promuklo, teško hihotanjeponovi se. - »No, prije nego što
potrčiš, morat ćeš naučiti kako se hoda«.
»I ti ćeš me naučiti?«
»Tako je«.
»Kako ćeš to učiniti, kad ti tamo gore u Scarsda-leu na glavi leži dva
metra blata?«
»Rekao sam ti. U svakoj sam stanici tvojega tijela. Ja sam ti, a ti si ja.
Dok god živiš, bit ću tu«.
»Ali jednog ću dana i ja umrijeti. Gdje ćeš onda biti?«
»S tobom. U tvom djetetu«.
Muškarčev glas jeknu iza nas. - Okrente se polako i ne činite nikakve
nagle pokrete.
229
Digoh se na noge. Anne me uhvati za ruku i mi se lagano okrenusmo
prema neznancu. Bio je to visok, mršav čovjek u izblijedelu radnom
odijelu i košulji, koji je od škiljenja na suncu imao urezane bore oko očiju,
na glavi slamnat šešir široka oboda, a u ruci dvocijevnu sačmaricu,
uperenu u nas preko savita lakta.
- Zar duž staze niste vidjeli natpise »Zabranjen prolaz?«
- Nismo došli stazom. Uspeli smo se s auto-ceste obronkom.
- Okrente se i vratite otkle ste i došli. Što god tražili, to nećete nać ovdje.
- Već sam našao ono što sam tražio - rekoh, upirući prstom u nadgrobni
kamen na zemlji.
Odstupi na jednu stranu i pogleda dolje na nj.
- Huggins - prožubori tiho, izgovorivši »g« vrlo meko.
- Kakve on veze ima s tobom?
- Djed mi je.
Ušuti na trenutak. Pogleda me pronicavo.
- Kako se zoveš?
- Jonathan Huggins.
- Sin Velikog Dana? Potvrdih glavom.
Obori cijev puške prema zemlji. Glas kao da mu zazvuči nježnije.
- Djeco, pođite za mnom do kuće. Moja žena ima fine hladne limunade
koju drži obješenu u bunaru.
Krenusmo za njim niz puteljak kroz stabla na udaljenoj strani brda.
Izbismo na malu uzvisinu, nešto povrh kukuruznog polja. Preko polja
nalazila se kuća, ako se tako mogla nazvati. Bila je to naherena daščara,
sklepana od nejednakih dasaka, pokr-pana raznobojnim papirom i
katranom, natkrov-ljena daskama, pribijenim čavlima preko plastike.
Ispred kuće sunčao se stari slupani kamionet, pun
230
prašine kome je bilo teško odrediti boju. Odveo nas je mimo kukuruznog
polja i kamioneta do vrata. Otvorio ih je povikavši:
- Betty May, došo nam narod u posjet. Trenutak kasnije na vratima se
pojavi djevojka u
drugom stanju, obla lica, okruglih plavih očiju i duge plave kose. Nije joj
moglo biti više od šesnaest godina. Pogleda nas s primjesom straha u
očima.
- Sve je u redu - ohrabri je. - Sa sjevera su.
- Kak ste? - Glas joj je bio kao u djeteta.
- Zdravo! - kazah.
On mi se okrenu ispruživši ruku.
- Ja sam Jeb Stuart Randall. To je moja žena Betty May.
- Drago mi je, Jeb Stuart. - Stisnuh mu ruku. -Ovo je Anne.
Učini starinski polunaklon.
- Počašćen sam, gospa.
- Nije gospa, nego gospođica.
- Oprostite, gospođo - reče ostavši pri svome. Nasmjehnu mu se.
- Milo mi je što smo upoznali vas i vašu suprugu.
- Izvuci limunadu iz bunara, Betty May. Naši gosti vjerojatno gore od žedi.
Činilo se da je Betty May šmugnula kraj nas dok smo išli za njim u
daščaru. Unutra je bilo mračno i prohladno nakon boravka na žarkom
suncu. Posje-dasmo za jedini stolić u sobi. Uz jedan zid nalazili su se
starinska ugljena peć i sudoper s ormarićima iznad nje; uz drugi ormar
bili su komoda i krevet, preko koga je bio prebačen pokrivač od
raznobojnih krpica. Mala petrolejka stajala je na sredini stola.
Jeb Stuart izvadi iz džepa dopola popušenu cigaretu i gurnu je u usta
neupaljenu. Betty May se vrati u kuću s vrčem limunade. Bez riječi
napuni tri čaše i stavi ih pred nas. Sebi ne uze ništa, niti sjede s
231
nama za stol, već, naprotiv, otiđe do peći i stade uz nju. motreći nas.
Kušah limunadu. Bijaše slaba, vodnjikava i vrlo slatka. Međutim, bila je
hladna.
- Vrlo je dobra, gospođo.
- Hvala vam - zadovoljno će dječjim glasićem.
- Čuo sam na radiju o smrti vašeg oca - reče Jeb Stuart. - Moja sućut.
Kimnuh.
- Jednom sam ga vidio - nastavi on. - Ostavio je odličan dojam na mene.
Kakva je to ljudina bila, a što je znao govorit! Sjećam se da sam jednoć,
dok sam ga slušao, pomislio: Taj bi čovjek opčinio i anđele nebeske.
Grunuh u smijeh.
- To po svoj prilici i radi. Ili pak tjera đavola da tu dolje smanji broj radnih
sati.
Nije znao bi li se nasmiješio ili ne.
- Tata vam je bio bogobojazan čovjek. Jamačno je sada gore s anđelima.
Kimnuh. Morao sam se prisjetit da ne govorimo istim jezikom.
- Tata vam je bio jedan od naših. Rođen baš tu. Stekao si je ime koje
čitava zemlja poštuje. - Pročeprka po džepu i izvuče dobro poznatu
sindikalnu značku: plavu djetelinu na bijelom polju sa slovima CAL L1, po
jedno sjajno bijelo slovo na svakom listu. - Kad je pokrenuo
konfederaciju, bili smo među prvim sindikatima koji joj se pridružio.
- Koji je to bio sindikat?
- SFVTU2.
To je imalo smisla. Sindikat poljodjelskih ra-
1 Confederated Alliance of Living Labor (Konfederativni savez
suvremenog radništva).
2 Southern Farm Workers Union (Sindikat poljodjelskih radnika s juga).
232
dnika s juga. Usrani kraj sindikalne batine. I CIO1 i AFL2 išli su samo za
tim da od njih uberu pristojbe. Nije tu bilo nikakvih para. Ali otac nije bio
glup. Znao je da mora odnekud početi. Ono za čim je isprva težio, nisu
bili novci nego članovi, a jug je bio zreo za čerupanje. Zbog toga je radije
izabrao riječ »konfederativni«, a ne »internacionalni«. Imao je pravo. Za
manje od godinu dana imao je uza se svaki sindikat s juga, a s takvom
početnom osnovicom djelovao je brzo na sjeveru, istoku i zapadu. Tri
godine kasnije već je mogao najaviti pripojenje sedam stotina sindikalnih
organizacija sa članstvom od više nego dvadeset milijuna radnika.
Jeb Stuart dade znak ženi koja iznova natoči prazne čaše.
- Još uvjek se sjećam njegovih riječi.
- Jedan sam od vaših - kazao vam je tata. -Rodio sam se u ovim
planinama. Pomago sam ocu orat i peć domaći viski. Prvi sam poso
dobio u rudniku ugljena kad mi je bilo svega četrnaest godina. Žigoso
sam stoku u Teksasu, bušio naftu u Oklahomi, tovario riječne teglenjake
u Natchezu, vozio kamion za smeće u Georgiji, pakirao naranče u
letvarice u Floridi. Bio sam otpuštan s više poslova nego što ih bilo tko
od vas može u snu zamislit.
- Ispod onih golemih čupavih obrva strijeljale su nas njegove oči kojima
je kružio po dvorani. Svi smo se smijali. Imao nas je. Znao je to, a i mi
smo znali. Premda, nije se smješkao. Posao prije svega.
- Ne tražim od vas da napustite Kongres industrijskih organizacija; čini
vam dobre usluge. Iako stari John L. odmiče u godine i gubi na snazi, a
oni Reutherovi momci gore na sjeveru, u Detroitu, mr-
1 Congress of Industrial Organizations (Kongres industrijskih
organizacija).
2 American Federation of Labor (Američka federacija rada).
233
vičak su premladi i trebaju još štošta naučit, i nadalje dobro obavljaju
svoj poso. Ali ne mogu na sve stić. Čak ni onda neće to moć kad se
vrate u A FL -a slušajte dobro što vam kažem, svi će se oni vratit.
- Ne tražim od vas, narode, da naprtite sebi na vrat nove pristojbe i globe.
Bog sveti zna da već i sada isuviše izdajete. Tražim.od vas da se
pridružite konfederaciji. Svatko na jugu dobro zna iz povijesnih
udžbenika što je to konfederacija. To je skupina ljudi, dobrovoljno
udružena radi očuvanja svojih osobnih prava. Baš kao što su prije
mnogo godina naši pradjedovi postupili za građanskog rata.
- Svrha je Konfederativnog saveza suvremenog radništva da pomogne
svakoj pojedinoj sindikalnoj organizaciji održati svoj nezavisni status, te
da postigne najbolje rezultate u korist svojih članova. Pružamo vam
usluge: savjetujemo, planiramo, rukovodimo, kako biste odlučili da
uradite ono što je najbolje za vas, upravo kao što velika radnička društva
i velike trgovačke kuće pozivaju stručnjake da ih riješe problema. Ne
plaćate nikakve pristojbe, jedino u slučaju da nas pozovete da nešto za
vas učinimo. Plaćate nas samo dok radimo; kad je poso gotov, prestajete
plaćat.
Podiže svoju čašu i srknu limunade.
- Nisam shvaćo o čemu govori, a siguran sam ni bilo tko drugi u dvorani,
ali nije smetalo. Sve nas je bio obrlatio.
Smijao sam se u sebi. Znao sam govor napamet, jer sam ga čuo milijun
puta. Otac se trudio da zvuči kao poziv Konfederaciji: jug će opet ustati.
To je bio samo početak, a kad je sindikat potpisao pristup, uslijedio je
program prodaje. Držim da nikad prije nijedan sindikat nije uviđao da mu
treba toliko pomoći. Kad su mislili da imaju samo jedan problem,
Konfederativni savez bi im dokazao da ih imaju deset. Tek bi tada
nastala graja, ali najljepše
234
je kod toga bilo to što ni A FL ni CIO nisu mogli u vezi s tim ama baš
ništa poduzeti, jer je, na koncu konaca, Konfederativni savez bio tu da i
njima pomaže.
- Što se onda dogodilo? - upitah.
- Kasnije, u toku toga ljeta, bilo je mnogo govora o stupanju u štrajk zbog
očekivane rekordne žetve. C A L L nam je dokazo da ćemo naškodit više
sebi negoli krupnim farmerima, budući da su postojali dobri izgledi da
prvi put za tri godine svatko bude zaposlen. Ako promašimo tu veliku
žetvu, trebat će nam, uz povećane nadnice, više od šest godina da
naknadimo gubitak. Sva su predviđanja ukazivala na slabu žetvu iduće
godine, a to je bilo najpogodnije vrijeme da se farmere stjera u rog baš
onda kad su u većoj stisci nego mi, jer će polovica članova ionako ostati
bez posla. I uspjelo je. Štrajk je bio gotov za dva tjedna. Farmeri su
popustili, pošto nisu smjeli dopustit da pretrpe potpun gubitak.
Pogledah ga.
- I nakon toga iz CAL L-a je uvijek netko dolazio u ured vaše sindikalne
organizacije da radi na nekom važnom projektu.
Zabulji se u mene.
- Kako ste pogodili? Nasmiješih se.
- Na tome sam i odrastao. Dobro sam poznavao svog oca.
- Bio je sjajan čovjek - reče pun strahopoštovanja.
- Jeste li još uvijek tog mišljenja, sada kad ste i sami postali farmer?
Kao da se zbunio.
- Ne shvaćam.
- Vani sam vidio kukuruzno polje - kazah.
- Nije to niš - reče. - Samo tri rala. Mogu ih sam obrađivat.
235
- A što ako dođe netko iz sindikata i kaže da morate uzeti nekoliko ljudi
radi ispomoći?
- Neće doć tu gore. Dugo vremena više niko neće doć tu gore, jer niko i
ne zna da se bavim poljodjelstvom. Sva je zemlja oko mene jalova.
Prisjetih se riječi koje je naveo iz očeva govora što ga je bio održao prije
mnogo godina. »Pomago sam ocu orat i peć domaći viski.« Odjednom
mi bude jasno.
- Djedova pecara.
Pod preplanulu kožu naglo mu se uvuče neko bljedilo.
- Kako, molim?
- Djedova pecara - ponovih. - Jeste li je pronašli?
Časak oklijevaše, a onda potvrdi glavom.
Sada je sve odmah postalo jasno kao dan. Tri rala kukuruza, pretvorena
u domaći viski, značila su mali imutak.
- Želim je vidjeti.
- Sada? - zapita.
- Sada.
Šutke se diže sa stolice, uze sačmaricu i krenu k vratima. Ustadoh da
mu se pridružim.
Glas Betty May iznenada se promijeni, te više ne zvučaše djetinje.
- Ne, Jeb Stuart, ne. Ne čini toga. Pogledah prvo njega, a potom nju.
- Ne brinite se, gospođo. Neće ništa loše uraditi. Jeb Stuart klimnu
glavom i iziđe kroz vrata. Pogledah Anne.
- Čekaj tu dok se ne vratim. Anne kimnu.
- Dok se vi vratite, pripravit ću večeru - reče Betty May.
- Hvala vam - kazah i pođoh van za Jebom Stuartom.
236
Išao je brzo preda mnom, nijednom se ne osvrnuvši. Nije prozborio ni
riječi, dok smo se gotovo posve zaraštenim nogostupom provlačili kroz
šu-marak na obronku brda. Najednom stade.
- Tu je.
Ono što sam vidio pričinjalo se kao malne neprobojan bedem šumskog
šikarja.
- Da - rekoh.
- Kako ste znali da sam je našo? - upita.
- Vi ste mi kazali.
- Ne svaćam.
- Nije bitno - primjetih.
Krenuo je još nekoliko koraka dalje, razmaknuo gromadno grmlje i ušao
unutra. Pošao sam za njim, i šikara se opet zaklopila iza nas. Pecara se
nalazila na jednoj čistini, djelomice usječenoj u obronak brda, a iznad nje
pružao se krov od debala, prekriven šumskim žbunjem. Crn željezni
kotao kao da nije ni dotakao zub vremena, dok su se bakrene cijevi
sjajile kao nove. Deset opaljenih hrastovih pedesetlitarskih bačvica bilo
je složeno odmah do kotla, a s druge strane ležala je velika gomila lijepo
narezanih i složenih cjepanica. Cuo sam tihano ro-minjanje malog izvora,
pa sam zašao iza kotla. Bio je tu, iskreći se na oskudnom svjetlu, dok se
rušio niz kamenje i pećine. Zaronio sam ruku u vodu i prinio je usnama.
Bila je slatka i svježa.
- Ta voda utječe dolje u naš bunar - objasni.
- Kako ste je pronašli? - upitah.
- U toku lova. Prije dvije godine. Moj je pas natjero rakuna na stablo.
Uzeo sam rakuna, zatim slijedio izvor nizbrdo, do mjesta gdje je nekoć
stajala stara kuća. Odma sam znao što mi je činit. Nek budu tri rodne
godine, i ja sam bogat. Dosta sranja s uzgojem pilića. Živjet ću ko ljudsko
biće.
Vratih se do pecare. Pođe za mnom. Pogledah na sjajne bakrene cijevi.
237
- Cijevi su nove? Kimnu.
- Morao sam sve dovesti u red. Betty May i ja radili smo cijelu godinu.
Krčili zemlju za kukuruz, gradili daščaru. Otišla nam je sva ušteđevina za
namirnice i materijal. Više od šesto dolara. Tek kad smo na proljeće
spremili žetvu, počeli smo vjerovat da se događa čudo. Sve je išlo ko po
loju. Niko nije znao da smo tu. Nikad nismo silazili u Fitchville da kupimo
bilo što. Jednom tjedno odvezli bismo se u Grafton, osamdeset i još
nešto kilometara niz auto--cestu, radi nabavka živeža. Išlo je sve ko
podmazano dok se niste vas dvoje pojavili.
Pogledah ga nijemo.
Odložio je pušku na zemlju i pogledom zamišljeno zakružio, dok je u
džepu košulje tražio cigaretu. Bila je zgužvana i svinuta, kao da se u
njemu nalazila dugo vremena. Pomno ju je izravnao i potom pripalio. Dim
je otpuhnuo lagano, i on mu je zavijugao oko lica dok mi se okretao.
- Duboko u srcima Betty May i ja znali smo da je to odveć lijepo da bi bilo
istinito. Da se nikad neće zbiti. - Trenutak zastade. Glas kao da mu
zazvuči napregnuto. - Nemamo tu mnogo stvari. Do sutra možemo otić.
- Zašto mislite da bih to htio?
- Vaše je vlasništvo, zar ne? - Uhvati mi pogled. - Vidio sam to u
općinskim knjigama kad sam išo provjerit tko je vlasnik. Vidio sam vaše
ime ispisano toliko velikim slovima da mi je odma prisjelo. Međutim, svi
su mi u katastru rekli da već preko trideset godina niko nije bio na toj
zemlji, osim jednog odvjetnika kad je došo da se u knjige unese prijenos
vlasništva.
Okrenuh se od njega. Nisam htio da vidi iznenadnu provalu suza s kojom
sam se borio. Između
238
ostaloga, to je bila još jedna stvar o kojoj mi otac nikad ništa nije kazao.
- Vratite se dolje u kuću i saopćite Betty May da sam rekao da se ne
morate seliti. Doći ću uskoro za vama.
Čuo sam ga kako ustaje, iza mene.
- Jeste li sigurni da ćete se znati sami vratit?
- Jesam
Zašuštalo je grmlje, i kad sam se okrenuo više ga nije bilo, ali su se čuli
pucketavi odjeci njegovih koraka dok je silazio stazom. Kad su i oni
zamrli, zavladala je tišina i samo se čulo blago ćarlijanje vjetra u
krošnjama stabala. Sjedoh na zemlju. Pod prstima je bila hladna i vlažna.
Zarih šaku u nju i izvukoh pregršt zemlje. Pogledah je. Bila je crna i
mokra. Privinuh je na lice i pustih da suze teku u nju. Prvi put od očeve
smrti počeh plakati.
Još je bio dan kad smo završili večeru koja se sastojala od sušene
svinjske lopatice i zelenja u rijetkom smeđem umaku, te domaćeg
kukuruž-njaka i vruće kave. Primijetio sam da me Betty May krajičkom
oka motri.
- Zaista je dobro - rekoh brišući kruhom umak s tanjura.
Osmjehnu se zadovoljno.
- Nije bog zna što, al' je prava domaća rana.
- To i jest najbolje, Betty May - dodah.
- To je ono što uvjek govorim - upade brzo Jeb Stuart. - Betty May stalno
čita one kićene recepte u revijama, ali, nisu oni napisani da se prema
njima skuva nešto pošteno što bi čovjek pojeo, već jedino da se čitaju.
Anne se nasmija.
- Betty May se uopće ne treba brinuti. Imam osjećaj da može skuhati sve
što zaželi.
239
- Hvala vam, Anne - reče Betty May malko pocr-venjevši.
Jeb Stuart odgurnu tanjur od sebe.
- Kao što vidite, tu nemamo mnogo mjesta, ali krevete ćete dobit. Betty
May i ja ćemo spavat straga u kamionetu.
- Nije potrebno - uskočih hitro. - Anne i ja imamo vreće za spavanje.
Osim toga, volimo spavati na otvorenu.
- Onda je za to najprikladnije mjesto kukuruzno polje. Ondje vas neće
napast komarči, jer ga redovno prskam. - Ustade od stola. - Hajte, naći
ću vam dobro mjesto, zaštićeno od noćna vjetra.
Digoh se da pođem za njim. Anne također.
- Dopustite da vam pomognem oko suđa - reče. Betty May odmahnu
glavom.
- Nema ga mnogo. Samo sjedite i uživajte.
Mrak se brzo spustio i, deset minuta kasnije, kad smo se Jeb Stuart i ja
vratili s kukuruznog polja, na stolu je plamsao stari fenjer čije. su zrake
žutog svjetla izvodile čudnu igru po zidovima.
Na brzinu pogledah svoj sat. Bilo je skoro osam.
- Imate li radio? - zapitah. Jeb Stuart zanijeka glavom.
- Čak da ga i posjedujemo, nemamo ga kada slušat. Obično odlazimo na
počinak odmah poslije večere.
- Htio sam čuti vijesti - kazah. - Brat mi je trebao ovo popodne postati
privremenim predsjednikom CAL L-a.
- Žalim slučaj - odgovori.
- U redu stvar. - Obrnuh se Anne. - Hodi, pokazat ću ti kamo smo
smjestili vreće za spavanje. -Krenusmo prema vratima. - Hvala na večeri,
Betty May. Vidimo se ujutro.
240
Šutke smo išli do vreća za spavanje. Dok smo stigli do njih, bilo se posve
smrklo, a kad smo se uvlačili u njih, posljednji tračak svjetla bijaše uga-
snuo na nebu.
- Uopće nemaju struje - primijeti Ann.
- Ne žele je.
- Nedostaje joj televizija. Kazala mi je. Ne rekoh ništa.
- Jonathane, hoćeš li im dopustiti da tu ostanu? - upita.
- Hoću.
- Drago mi je. Bojala se da ćeš ih otjerati.
- Kazala ti je?
- Da. Našli su ti ime u gruntovnici. Jesi li znao da ti je otac podario tu
zemlju?
- Ne.
- Zašto si onda došao ovamo?
- Ne znam - odvratih. - I ne ispituj me više. Nemam pojma zašto sam
danas tu, ni gdje ćemo biti sutra.
Izvuče ruku i našavši moju, čvrsto je stegnu. Okrenuh joj se. Mjesec se
pojavio, pa sam joj mogao vidjeti lice.
- Čudak si, Jonathane - reče. - Svakim trenutkom postaješ sve više i više
nalik na oca. Čak i glasom.
- Sranje - izvalih. - Neko smo vrijeme šutjeli. -Sad mi je žao što sam te
natjerao da baciš sav onaj hašiš. I sam bih sada volio potegnuti par
dimova.
Zahihota.
- Misliš ozbiljno?
- Mislim.
Izmigolji iz vreće i sjede. Časak kasnije odnekle ispukne malu
duhankesu i cigaret-papire.
- To mi je rezervna zaliha - objasni. - Nikad nisam bez nje.
Nisam ništa govorio, dok je okretno zamatala
16 Sjećanje I
241
smotak i zalijepila ga slinom. Posegnula je za šibicama.
- Bolje da ja to uradim - kazah - kako ne bismo zametnuli kakav požar. -
Kresnuh šibicom i uvu-koh velik dim, a potom smotak predah njoj, dok
sam šibicu zakapao u zemlju. Dvaput je potegla, a zatim se naslonila o
lakat i zadovoljno uzdahnula. Još jednom povukoh, pružih i njoj priliku, a
tada ga ugasih i spremih u džep od košulje.
- Jesi li kad vidio toliko zvijezda? - upita ona. Ustremih pogled na nebo.
- Ne. - Više sam oćutio, negoli čuo pokret u njenoj vreči i stoga se
okrenuh-spram nje.
Na licu joj je lebdio onaj neobičan izraz koncentracije kojega prepoznah.
Odjednom huknu kroz priljubljene usne.
- Oh, Isuse! - uzdahnu. Shvatila je da je promatram. - Nisam se mogla
suzdržati. Iznenada sam se jako narajcala.
Dohvati me i objema mi rukama stade privlačiti glavu k sebi. Osjetih pod
ustima kako joj se usne pokreću.
- Daniele! - prošapta.
Srdito je odrinuh.
- Nisam ja čudak, nego ti - rekoh. - Hoćeš se jebati s utvarom.
Najednom brižnu u plač.
- Žao mi je, Jonathane. Potom se razljutili na sebe.
- Ništa ne žali. - Privukoh joj glavu na rame. -Nisi ti kriva.
Okrenu mi lice i pogleda me.
- Razgovaraš s njim, zar ne, Jonathane? - proša-puće.
- To nije stvaran razgovor - kazah. - Odvija se unutar moje glave.
242
- Razgovaraš s njim - ustraja. - Osjećam to. Poznate su mi te stvari.
- Meni nisu.
Nasmija se. Njene me usne okrznu. Meko i lako.
- Jonathane Hugginse.
- Tako se zovem.
- Jednog ćeš dana spoznati.
- Što to?
- Da si jako sličan ocu.
- Ne. Ja sam svoj. Zagleda mi se u oči.
- Jonathane Hugginse. - Uzvisi usne do mojih. -Hoću da me ljubiš. Molim
te.
- I s kim ćeš voditi ljubav? Sa mnom ili s mojim ocem?
- S tobom, Jonathane. - Još me je uvijek probadala pogledom. - Nema
načina da se prca s utvarom.
Stajao sam u staklenoj telefonskoj govornici na rubu parkirališta i čekao
da moj poziv stigne kući. Natpis iznad supermarketa u najudaljenijem
kutu parkirališta bio je jednostavan. U bijelom krugu krupna crvena slova
FITCH. Ispod njih: OSNOVANO 1868.
U slušalici zapucketa, kad na liniji zazvuči majčin glas. Počeh govoriti, ali
me telefonistica prekide. Čuh joj glas.
- Imam poziv na račun gospođe Huggins od njezina sina Jonathana. -
Majčin glas nisam čuo, ali mi se telefonistica ponovno obratila. - Sada
možete govoriti.
- Halo, majko - otpočeh.
- Jonathane! - javi se napet glas. - Gdje si?
- U Zapadnoj Virginiji, u gradiću zvanom Fitch-ville. Jesi li igda čula za nj?
16'
243
- Ne. - Glas joj je i nadalje bio napet. - Htjela sam izludjeti. Prošla su
četiri dana otkako si otišao.
- Dobro sam.
- Mogao si i prije nazvati. Annini roditelji bjesne. Nije im ostavila poruku.
Zaključili smo da je otišla s tobom.
- Dobro ste zaključili.
- Majka hoće da joj se javi.
- Kazat ću joj.
- Nadam se da vas dvoje ne činite nikakve gluposti - naglasi.
Prsnuh u smijeh.
- Nemaš se zarad čega brinuti, majko. Ima uza se anti-baby pilule.
- Nije riječ o tome. - Glas joj poprimi srdit prizvuk.
- Kaži im i to da se ne drogira. Primorao sam je da baci sav hašiš. -
Promijenih predmet razgovora. - Nisam čuo najnovije vijesti. Što je s
Danom?
- Postaviše ga za predsjednika. Ispalo je točno onako kako je otac bio
predvidio.
- Radujem se - rekoh. - Čestitaj mu u moje ime kad ga vidiš.
Zašuti.
- Majko.
U slušalici i dalje muk.
- Majko, zar nešto nije u redu? Glas joj se slomi.
- Kuća je prazna. Tako tiha. Nitko više ne dolazi.
- Kralj je mrtav - kazah. Udari u plač.
- Jonathane, molim te, vrati se kući. Osjećam se jako osamljena.
- Da i dođem, majko, ne bih ti tu pomogao.
- Tu je svagda bilo ljudi. Uvijek se nešto događalo. Sada mama i ja po
cio dan buljimo jedna u drugu. Ili gledamo televiziju.
244
- Gdje je Jack? - zapitah.
Skanjivala se prije nego što je odgovorila. Još se morala privići na
činjenicu da sve znam o njima.
- Neće moći doći do slijedećeg vikenda. Dan traži da ostane s njim u
Washingtonu.
- Zašto ne odeš onamo? Apartman ti je još uvijek na raspolaganju.
- Više nije naš. Pripada predsjedniku Konfederacije.
- Uvjeren sam da Dan ne bi imao ništa protiv.
- Ne bi bilo zgodno. Mogao bi tko pronijeti glasove.
- Onda se udaj za nj, ako se samo zbog toga kinjiš.
- To nikako. - Načas zastade. - Bila sam udana za tvog oca. Ne
namjeravam poći za beznačajnijeg čovjeka od njega.
- To ti vjerujem, majko, no moraš iznova započeti živjeti. On je mrtav. Ne
moraš preostali dio života nositi crninu.
Glas joj se naglo zatomi.
- Jonathane, jesi li moj sin? Ili očev? Govoriš točno ono što bi on rekao.
- Tvoj sam sin. I njegov. Razmisli o tome, majko. Svi moramo kad-tad
odrasti. Dok je on bio živ, nismo morali. On je za sve nas donosio odluke.
Sada se moramo snalaziti sami.
- Da li to sada i činiš, Jonathane?
- Pokušavam, majko. I hoću. Ako mi on dopusti.
- S njim nikad nije bilo lako - reče.
- Znam.
- Nije ni sa mnom. - Nastupi kratka stanka. -. Gdje ste? Mogu li kako do
vas?
- Ne možeš, majko. Stalno smo u pokretu. Ne znam točno gdje ću biti
sutra.
- Hoćeš li me opet nazvati? Uskoro?
- Sredinom idućeg tjedna - uzvratih.
245
- Trebaš li novaca?
- Ne trebam, ali ako mi ponestanu, znam na koga ću se obratiti.
- Čuvaj se, Jonathane - svjetova. - Volim te.
- I ja tebe, majko - kazah i objesih slušalicu. Čuo sam kako se moja
desetača zvekečući vraća u pretinac. Iščeprkah je van i napustih
telefonsku govornicu.
Anne me je čekala vani, kod ulaza u supermarket. Otvorila je papirnatu
vrećicu.
- Je li to sjeme u redu?
Pogledah na natpise. Ljubičica, maćuhica, ruža.
- Izgleda mi da jest. Ništa se ne razumijem u cvijeće.
- Niti ja, no smatrala sam da bi bilo lijepo posaditi ga uz ogradu na
groblju. Trgovac veli da im praktički nije potrebna nikakva njega, da raste
samo.
- Za mene je to dostatno.
- Jeb Stuart je rekao da će nas čekati kraj kolodvora Exxon na rubu
grada.
- U redu - kazah. - Tvoja majka zahtijeva da joj se javiš.
Pogleda me.
- Kazao si svojoj majci da sam dobro? Kimnuh.
- To je dovoljno - reče ona.
- Onda pođimo.
- Čekaj malo. Dvije su mi velike papirnate vreće sa špecerajem unutra u
kolicima, tik vrata. Naslutila sam da baš odveć ne luduješ za grahom i
povrćem.
Nasmijah se.
- To si kupila samo radi mene? Osmjehnu se.
- Mala će promjena dobro doći i bebici Betty May.
246
- Tu je dvanaest grobova - reče Jeb Stuart. Zapiljih se u svježe
prekopanu zemlju. Bila je
crna i vlažna.
- Ne - ispravih ga. - Samo jedanaest.
- Kako znate? - upita. - Nema nadgrobnog kamenja, nema nikakvih
oznaka.
- Znam - otpovrnuh. - Jedno je mjesto za mog oca. Međutim, sad je
trenutačno negdje drugdje. -Povukoh lopatom po zemlji i usjekoh
pravokutnik blizu kuta ograde. - Tu će mu biti grob.
Jeb Stuart uzgleda prema nebu.
- Poodmaklo je. Sutra ćemo dovršit poso.
- Da - složih se. Prisloni grablje o stablo.
- Najavit ću Betty May da dolazimo. Klimnuh i obrnuh se Anne koja je
sjedila leđima
uza stablo.
- Imaš li cigaretu?
Kimnu, zapali jednu i dade mi je. Nismo govorili sve dok Jeb Stuart nije
otišao.
- Bojim se - reče ona.
- Čega?
- Smrti.
Ne odgovorih. Samo nastavih potezati dimove.
- Smrt je tu - produži ona. - Na ovom mjestu. Tko god tu živi, umrijet će.
- Svatko mora umrijeti - kazah.
- Znaš ti dobro o čemu govorim - reče. Ustane i priđe mi. - Jonathane,
otiđimo. Sada. Noćas.
- Ne - odbih. - Sutra ćemo. Kad budem gotov s ovim.
- Obećaješ li?
- Obećajem.
- U redu - ona će. - Idem dolje vidjeti treba li Betty May pomoć u poslu.
- Ne dopusti joj da pregore odresci - napomenuh.
247
- Ne boj se. - Nasmija se i poče silaziti putelj-kom.
Okrenuh se ogradi i bridom lopate urezah očevo ime nad njegovim
praznim grobom.
»Hvala ti, sinko«. »Kako su se zvali, oče?«
»Imena im više nisu važna. To su ti bili stričevi i strine, moja braća i
sestre. Ali, sada ih nema, više ne postoje«.
»Ali ti postojiš?«
»Da. Znaš, imam tebe. Oni nemaju nikoga«. »To nema smisla«.
»I ne mora ga imati. Sve je bezvezno. Kao i tvoja djevojka«.
»Što je s njom ?«
»Trudna je«. Začuh mu tihi smijeh. »Sinoć ti se podala. Primila je u sebe
tvoje sjeme i zadržala ga«. »Sranje«.
»Ali samo za kratko vrijeme. Poslije će ga odbaciti. Još nije vrijeme. Ni
za jedno od vas«. »S obzirom da si mrtvac, mnogo znaš«. »Samo mrtvi
znaju istinu«.
Čuo sam glazbu iz daščare, kad sam se spustio nizbrdicom. Jeb Stuart
je sjedio na papučici kamioneta. *
- Nisam znao da imate radio - kazah. Pogleda me.
- Mislio sam da znate. Anne ga je kupila. Betty May je izvan sebe od
veselja.
- Potrebna mi je pomoć kod sadnje cvijeća. Ništa se u to ne razumijem.
- Betty May će vam pomoć. Obožava cvijeće i ima smisla za nj.
248
- Bit ću joj zahvalan - rekoh.
Upre pogled mimo mene na kukuruzno polje.
- Još pet-šest tjedana i onda započinjemo žetvu.
- Trebate li pomoć? Odmahnu glavom.
- Moći ćemo sami.
- Kada Betty May očekuje dijete?
- Za dva mjeseca, računamo. Nekako u vrijeme kad počinjemo peći viski.
- Hoćete li ga odmah prodati?
- Ne. Isuviše je sirov. Spremit ću ga u bačvice preko zime. Tada će bit
dobar. Postić ću najvišu cijenu, četvrt dolara po litri. Svjež viski niš ne
valja.
Otvore se vrata daščare. Iziđe Anne.
- Večera je gotova. Jeb Stuart ustade.
- Evo nas.
Odresci nisu bili tako loši, ali Anne se razočarala. Betty May i Jeb Stuart
kao da nisu mnogo marili za njih. Gledali su prestravljeno u naše
odreske s kojih se cijedila krv, pa su svoje stavili ponovno na vatru dok
god nisu pocrnjeli kao ugljen. Čini se da su tada bili zadovoljni. Pili smo
kavu, kad smo prvi put začuli ritmičku tutnjavu koja se približavala.
Betty May se prenu sa šalicom kave u ruci.
- Što je to?
Nisam dizao pogleda.
- Helić. - Taj mi je šum bio dobro poznat. Otac je imao jednoga kojega je
upotrebljavao za kraće vožnje. Zatim opazih zbunjen izraz na Jebovu licu.
-Helikopter - razjasnih.
Tutnjava poče bivati sve jača i jača.
- Nisko je nad nama - rekoh.
- Možda je bolje da malko izvidim. - Jeb ustade, uze sačmaricu,
prislonjenu o zid, te otvori vrata.
Pođosmo za njim. Helikopter je prilazio nisko iznad kukuruznog polja u
smjeru male čistine, ne-
249
daleko od daščare. Dok je za trenutak lebdio na mjestu, vidjeli smo mu
sa strane crno obojena slova, a potom se prizemljio. POLICIJA.
Bočna se vrata otvore, te iziđoše dvojica muškaraca, u kaki odorama i sa
šeširima teritorijalne policije. Pilot ostade sjediti u kabini iza komande. I
on je nosio uniformu, ali je bio bez šešira. Predvečer-nje zrake sunca
odsijevale su s njihovih srebrnih zvijezda, pribodenih na košulje, dok su
nam se primicali.
Jeb progovori prvi.
- Zdravo, šerife.
Onaj viši upita nekako začuđeno:
- Jeste li to vi, Jeb Stuart?
- Glavom i bradom.
Šerif se podsmjehnu i priđe Jebu ispružene ruke. Drugi policajac ostade
blizu helikoptera.
- Baš mi je drago što vas vidim, Jeb.
Jeb kimnu dok je prihvaćao šerifovu ruku.
- Upravo smo dovršavali večeru. Stigoste na vrijeme da s nama popijete
kavu.
- Hvala. To rado prihvaćam. - Okrenu se policajcu iza sebe. - Sve je u
redu. Začas ću se vratit.
Pođe za nama u kolibu. Ovaj put Betty May nije sjela s nama za stol.
Hitro je postavila lončić uspu-šene kave pred šerifa.
Šerif odsrknu.
- Izvrsna kava, Betty May. Šutke se osmjehnu.
- Stvarno se veselim što sam vas našao tu gore -reče šerif. - Javljeno
nam je da su se tu pred više od godinu dana nastanili divlji naseljenici,
međutim, to nismo stigli provjerit dok nismo nabavili novi helikopter. Svi
smo već mislili da ćemo imat posla s kakvim crnčugama koje valja
protjerat.
Jeb nijemo klimnu!
- Svi smo se čudili kamo ste nestali - nastavi
250
šerif. - Prošlo je već više od godinu i pol otkako vas je bilo tko vidio u
gradu.
- Krčim zemlju - jednostavno će Jeb.
- To vidim. Ondje imate oko tri rala zemlje pod kukuruzom. - Lukavo
streljnu očima Jeba. - Dakako, imate zakonski ugovor o zakupu zemlje?
Jeb se stade premišljati, a potom mi dobaci letimičan pogled. Kimnuh mu.
- Imam - uzvrati.
- Od zakonitih vlasnika? Prozborih prvi puta.
- Tako je.
Šerif pogleda upitno Jeba.
- To vam je Jonathan Huggins - objasni Jeb. -Sin Velikog Dana.
Jonathane, ovo je Clay, šerif okruga Fitch.
Rukovasmo se.
- Šerif Clay. Šerif klimnu.
- Otac ti je bio jedan od naših. Svi smo ga uvelike poštovali. Moja sućut.
- Hvala vam, šerife - kazah.
- Zakonit si vlasnik? - zapita.
- Da. To biste trebali znati. - Tada se odjednom prisjetih. To ni na koji
način nije mogao znati. -Isprave su u općini.
Pogleda uznemireno.
- Naravno.
- U Sentrvvilleu - dopunih. - Posjed leži unutar granica okruga Sentry.
Šerif kimnu.
- To je devedeset šest kilometara odavde - rekoh. - Jednostavno
pomažete ovdašnjem šerifu zbog bliskog susjedstva, je li tako?
- Tako je - žurno će on.
Nagnuh se sa stolice, pograbih Jebovu sačmaricu
251
prislonjenu uz zid, položih je preko stola, gurnuh cijev u šerifov trbuh i
otkočih zapinjač.
- Šerife, neovlašteno ulazite na privatni posjed -zagrozih se. - Mogao bih
povući obarač i rastrgat vas na dva dijela, a da me nijedan sud za to ne
proglasi krivim. Tu prestaje vaša jurisdikcija, tu nemate što tražiti.
Ukočeno se zagleda u pušku i odjednom probli-jedi. Ostali kao da se
skameniše na stolicama. Jeb se poče dizati.
- Ne mičite se, Jeb! - graknuh. Pogledah šerifa. -A sada da čujemo zašto
ste došli amo gore.
Gutnu slinu.
- Jebova žena je isposlovala uhitbeni nalog za njega i Betty May zbog
nezakonita bludničenja.
- Nedovoljan razlog da preskočite granicu svog okruga - istaknuh. - Da
čujemo nešto drugo.
Zamuknu.
- Nisu li možda razlog tri rala kukuruznog polja? - upitah. - I zelena krpica
zemlje nasrjed pustoši koju ste vidjeli iznad auto-ceste, je 1' da?
I nadalje je šutio.
- A možda se i nađu kakve crnčuge koje će trebati protjerati. Tri rala
zemlje vrijedi mnogo novaca. Šerif ste. Znate ljude koji bi se bavili njome.
Na šerifovu licu ukaza se škrt izraz poštovanja.
- Imaš pravo - priznade. - Nije moj poso što se tu gore zbiva.
Maknuh pušku sa stola i vratih je na staro mjesto, uza zid.
- E, tu imate krivo - kazah. - Vi i Jeb morate porazgovoriti o jednom
važnom poslu. - Ustadoh. -Anne i ja idemo van, a vas, gospodo,
ostavljamo nasamu.
Šerif me značajno pogleda.
- Prema onome što sam ti čuo o ocu, mora da si pljunuti on.
252
- Uopće mu nisam sličan - rekoh i iziđoh. Anne pođe za mnom; naslonih
se na kamionet,
pripalih cigaretu, dadoh je njoj, a sebi zapalih drugu.
- Sutra odlazimo - rekoh. - Nakon što zasijemo cvijeće.
- Kamo ćemo? - upita.
Sklopih oči i vinuh se kroz vremenski tok.
- Dalje na jug.
Zašuti jedan dug trenutak.
- Hoćeš li se opet vratiti ovamo?
- Hoću. Pri povratku kući.
- Sutra idem doma - reče ona.
Slika iz mašte iščeznu. Otvorih oči i ugledah helikopter. Pilot iziđe,
zapodjenu razgovor sa šerifovim pomoćnikom i potom se oba zabuljiše u
nas. Okrenuli se da je pogledam.
- Voljela bih jednom doći ovamo s tobom. Mogu li? - Oči joj zasuze.
- Znaš da možeš - odgovorih.
Maši mi se ruke i zadrža je u čvrstu stisku.
- Šerif je imao pravo. Isti si otac.
- To nije ono što je šerif kazao.
- To je ono što ja kažem.
Ne odah joj da je to ono što i moj otac bijaše kazao.
- Otkako smo tu, i previše ga viđamo. Zbog toga i hoću kući. Ne želim ga
više vidjeti. Bojim se. Mislim da će mi od toga pući lubanja.
Privukoh joj ruku do svojih usana i poljubih je.
- Ne srdiš se na mene? - upita.
- Ne. - Pogledah je. - Sve je u redu.
Iza nas se otvoriše vrata, te Jeb i šerif iziđoše. Obiđoše kamionet i
dođoše do mjesta na kojem stajasmo. Jebovo se lice mreškaše od
smiješka.
- Šerif i ja smo se sporazumjeli.
- Dobro - primijetih.
253
- Više neće bit neprilika - reče. Okrenuh se šerifu. Govoraše brzo. '
- Jeb to nikako ne bi mogo sam uradit. Crnčuge i digići već su ga
našnjofali. Čekali su jedino da obavi poso prije nego što upadnu.
Kimnuh.
- Hoćeš li se tu duže zadržat', sinko? - upita šerif.
- Odlazim sutra.
Zaškilji u nebo. Sunce se počelo spuštati prema zapadu.
- Bolje da se vratimo. Ne pouzdajem se puno u ovakve stvarčice po noći.
- Okrenu se Jebu. - Možete doć u grad u subotu. Uredit ću da se onaj
uhidbeni nalog poništi.
- Hvala vam, šerife.
Šerif me iznova počasti pogledom.
- Koliko ti je godina, sinko?
- Sedamnaest. Klimnu.
- O tom sam cijelo vrijeme mislio dok si mi u trbuh gurao sačmaricu.
Sedamnaest. O tome i o izrazu tvoga lica. Tako ti je i tata morao izgledat
kad je staroga Fitcha, u uredu njegova dućana, prije gotovo pedeset
godina, razlučio hicem na dva dijela. I njemu je tada bilo sedamnaest
godina. Ali nije ostao. Bjesnio je rat, pa se prijavio u vojsku i otišo u
Evropu. U Fitchville se dugo nije vraćao. A onda, dvadeset godina po
svršetku rata, jednog se dana pojavio na željezničkom kolodvoru u
invalidskim kolicima. Bio je sav slomljen. Nije mogo hodat. S njim je bila i
neka žena. Nije mu to bila supruga. Pročulo se da negdje na zapadu ima
sinčića. Njegova je pratiteljica za gotovo kupila automobil kod zastupnika
tvornice Dodge i odvezla ga ovamo u brda. Nakon toga nitko ga više nije
vidio, jedino tu ženu kad je došla u grad, radi kupovine. A onda, šest
mjeseci poslije toga, opet se pojavio na
254
željezničkom kolodvoru, dao ženi oproštajni poljubac, popeo se na
newyorški vlak, i to je bilo posljednji put što ga je itko otad vidio.
- Što je bilo sa ženom? - zapitah.
- Čekala je da se vlak udalji s kolodvora, a zatim se odvezla autom, te ni
nju nikad nitko više nije vidio.
- Jeste li ikad vidjeli mog oca? - upitah.
- Ne. Ali priču sam čuo od oca. Bio je šerifov zamjenik sedamnaeste, a
šerif trideset sedme. I čuo sam je bar tisuću puta, jer kad god bi se
spomenulo ime tvog oca, moj mi ju je otac kazivo. - Pogleda me. - Jako
se ponosio tvojim ocem, kao jednim od naših koji je posto jedna od
najvažnijih ličnosti u zemlji. - Iznova zaškilji u nebo i pruži ruku. - Ako
želiš o tome čitat, naša Gradska knjižnica ima sve stare brojeve Fitchville
Journala, čak iz vremena građanskog rata. - Rukovasmo se. - Ako ti što
zatreba, samo me nazovi.
- Hvala vam, šerife - odvratih.
Promatrali smo helikopter kako se diže i brza put zalazećeg sunca. Kad
je po brdima zamro odjek njegova motora, vratili smo se u daščaru.
Uzeo sam svoju i Anninu vreću za spavanje.
- Bio je to naporan dan - rekoh. - Pustit ćemo vas dvoje da rano pođete
na počinak.
Nebo se još uvijek zlatilo kad smo sjeli u kukuruzno polje.
- Nisam znala da žive izvanbračno - reče Anne.
- Ni ja.
Šutke smota hašiš, pripali ga i pruži mi. Povučem nekoliko dimova i
naslonim se natraške na lakat. Ćutio sam kako me svega obuzima
spokoj. Vratim joj smotak.
- Jonathane - reče, dok joj je dim kovitlao iz nosnica.
- Da?
255
- Pođi sa mnom kući. Pogledah je.
- Ne mogu. Bar još za sada.
- Zašto?
- Neprestano me zapitkuješ, a ja ti uvijek jednako odgovaram. Ne znam
zašto.
Pruži mi smotak. Potegoh još nekoliko dimova, zatim se ispružih na leđa
i stadoh promatrati kako tama zastire nebo poput pokrivača. Dokrajči
smotak, pažljivo ga zgnječi i zakopa u zemlju. Primaknu mi se i prisloni
mi glavu na rame.
- Nedostajat ćeš mi. Ne odgovorih.
- Znaš gdje ćeš me naći. Sjedit ću na stražnjoj verandi i gledati u smjeru
tvoje kuće.
- Znam - kazah.
- Ne ostani predugo - reče. - Htjela bih s tobom biti mlada još neko
vrijeme. Svi mi rastemo odveć brzo.
Stajao sam pred daščarom i promatrao kako kamionet odmiče niz prljavu
cestu. Vidio sam kako me Annin odraz u retrovizoru gleda. Uzdigla je
ruku u znak oproštaja. Digao sam je i ja. Potom nestadoše, i ja zabacih
svoju naprtnjaču na leđa. Bilo je zamalo jedanaest sati i sunce je već
dobrano žeglo. U pet će stići u New York autobusom što kreće u pola
jedan, a ako izvan Grand Centrala uhvati onaj od pet i pedeset, kod kuće
bi mogla biti do sedam sati.
Krenuh uz brdo. Puteljak za auto-cestu vodio je mimo uzvisine na kojoj
se nalazilo groblje. Na trenutak se zaustavih, te bacih pogled na svježe
prekopanu zemlju i lijepo uređene gredice oko grobova, zasijane
cvijećem.
- Ne brinite, Jonathane - obećala je Betty May. -
256
Nastojat ću da ih svaki dan zalijem vodom. Niknut će cvijeće prije nego
što i mislite.
Osvrnuh se na daščaru, pitajući se hoću li uistinu ikad više doći ovamo.
Možda ću biti negdje drugdje.
»iVe beri brigu, sinko. Opet ćeš doći«. »Jesi li siguran, oče? Ti se nikad
nisi vratio«. »Jesam jednom, Jonathane. Šerif ti je o tome pričao«.
»Ali nisi ostao«. »Nećeš ni ti«.
»Ima li onda smisla vraćati se? Najbolje da više ne dolazim«.
»Morat ćeš. Zarad istog razloga zbog kojeg sam i ja došao. Da sebe
učiniš potpunim čovjekom«.
»Ne shvaćam, oče«.
»Shvatit ćeš, Jonathane, kad dođe vrijeme. Vratit ćeš se po svoje dijete«.
»Po svoje dijete, oče?«
»Da, sinko. Po dijete koje nikad nisi začeo«.
17 Sjećanje I
257
druga knjiga
JEDAN DRUGI DAN
prvo poglavlje
Bilo je dva sata izjutra i posljednji se ostatak proljetna snijega otopio na
dnevnoj toplini, a potom je noćni vjetar pretvorio auto-cestu u staklastu
plohu leda. Oblaci se stadoše gomilati preko mjesečeve površine,
zamračivši tako čak i rubove ceste, pa kako se uopće nije vidjelo,
neprestance je posr-tao i sklizao se na nesigurnu tlu. Opsuje u po glasa,
pritežući uza se kaputić dok je mučno odmicao.
Nalazio se šesnaestak kilometara zapadno od St. Louisa na saveznoj
auto-cesti broj šezdeset i šest. Nastavi li tako, još će završiti u Kaliforniji.
Gorko se u sebi nakesi. Pod uvjetom da putem nasmrt ne premrzne.
Zirkao je preda se u tamu. Hoda već gotovo pun sat. Negdje mora
postojati kakva kamionska stanica. Tako su mu bar kazali prije nego što
su ga izbacili iz automobila. Da se nalazi oko tri kilometra dalje, u smjeru
zapada.
Najednom stade. A što ako su mu lagali, pa nema ničega? Poče se lediti
od groze. Još najviše pet sati ovakva pješačenja, pa se više neće brinuti
ni oko čega. Bit će mrtav, ukočen kao kip u grabi kraj ceste. Tad će
svima odlanuti. Johnu L. u Sindikatu rudara, Velikom Billu, predsjedniku
drvodjelaca, Murravu i Greenu u glavnom sjedištu AFL-a. Čak će i
Hillmanu i Dubinskom koji se, inače, među-
261
sobno mrze, biti srce na mjestu kad prestane postojati.
- Otiđi ti u Kansas City - rekoše mu. - Ako ikom uspije ujediniti pakere u
mesnoj industriji, to će jedino tebi poći za rukom... Kao da ideš u Sibir.
Prema njegovoj statistici, od posljednje četvorice organizatora što su ih
onamo poslali, on je još jedini ostao na životu. A koliko će još dugo, to je
pitanje stjecaja okolnosti. Nijedne kamionske stanice, posljednji od
četvorice. Mogli su ga mirne duše objesiti za mesarsku kuku u hladnjači,
kao što su nevoljnoga Sama Mastersa.
Tri dana u kolima s digićima. Trojica od njih sa stranim naglaskom,
snažnim poput pištolja i noževa kojima su bili naoružani. Tri dana
žderanja sendviča sa češnjovkama, da bi i njihov smrad bio bolje
pogonsko gorivo od benzina koji su trošili. Tri dana sranja uz rub ceste
da ti se šupak smrzne na vjetru i strahovanja hoće li ti prići straga da ti
prosviraju mozak ili dupe. Tri dana čekanja pred telefonskim
govornicama dok oni dobiju upute. A onda, kad su se sinoć vratili u kola,
znao je da je čekanju kraj. Naglo su prestali govoriti. Čak i međusobno.
Kola su krenula auto-cestom broj šezdeset šest u pravcu zapada. U
ponoć su projurili kroz St. Louis. Dvadeset minuta kasnije zaustavili su
se na praznoj dionici auto-ceste.
Vrata su se otvorila, i jedna ga je teška cokula pogodila u slabine, te je
odletio van, na zaleđenu cestu. Tresnuo je na leđa, koliko je dug i širok,
ispruženih ruku. Vidio je čovjeka kako se preko vrata naginje nada nj i
njegovu pištoljčinu čija se cijev počela pomaljati poput topa. Nagonski se
skvrčio u klupko da od sebe učini što manju metu. Začuo je štektanje
revolverskih hitaca dok se automat praznio. Gotovo je osjećao kako ga
kugle raz-
262
nose. A onda je pištolj utihnuo. Ništa. Nije mogao vjerovati. Okrenuo se i
zabuljio u revolveraša. Talijan se od srca kesio.
- Usrao si se u gaće. Osjećam po smradu.
- Aha.
- Sretan si - kazao je revolveraš. - Ne vraćaj se u Kansas City, jer idući
put nećeš stić pošnjofat svoja govna. Bit ćeš mrtav.
Vrata su se s trijeskom zatvorila, motor zagrmio, kola napravila zaokret
od sto i osamdeset stupnjeva i velikom se brzinom vratila na cestu za
Kansas City. Odjednom su stala i naglo povezla unatrag, prema njemu.
Do tada se već našao na nogama.
Vozač se zaustavio nasuprot njemu. Gurnuo je ruku kroz prozor i njome
upro u suprotnom smjeru od onoga kojim su išla kola.
- Kreni u tom pravcu. Tri kilometra dalje nalazi se kamionska stanica. -
Potom su kola iznova jur-nula niz auto-cestu, i njihova su mu se stražnja
svjetla ubrzo izgubila iz vida.
Maknuo se s ruba ceste, očistio se snijegom, otopljenim u ruci, kako je
najbolje znao, obrisao komadima zamrznuta i krhka novinskog papira što
ih je vjetar tamo nanio i počeo pješačiti. Dva sata. A tada je ugledao
svjetla. Trebalo mu je još pola sata, što trčanja, što hodanja, da stigne
tamo.
Bijele i crvene žarulje sjale su kao svjetleći natpis iznad rajskih dveri.
KAMIONSKA STANICA. BENZIN. HRANA. NOĆENJE. KUPELJ. Šest
golemih kamiona s pritegnutim sivim ceradama bijahu parkirani na
udaljenom kraju stanice gdje su, poput sablasnih prikaza zaodjenutih
velom tajne, nijemo prkosili prirodnim elementima. Oprezno se prišuljao
iza kamiona, prije nego što je ušao u zgradu. Nijedan automobil nije bio
tu parkiran. Nema smisla izlagati se pogibelji, ako su se digići
predomislili i
263
vratili se žurno natrag. A opet, mogla je to biti klopka. Možda ga ondje
netko čeka.
Tiho se privukao bočnom prozoru i zavirio kroza nj. U restoranu nije bilo
nikoga osim konobarice koja je marljivo postavljala stolove za doručak i
šankera koji je, oslonjen trbušinom na registarsku blagajnu, čitao novine.
Ogledavši se posljednji put oko sebe, za svaku sigurnost, uputio se k
prednjim vratima i otvorio ih.
Nije ušao. Zastao je na pragu. Hladan je vjetar zapuhao u unutarnjost
restorana, i ono je dvoje podiglo oči na nj.
- Zatvorite ta jebena vrata - dreknu šanker. -Smrzavam se.
- Uđite - pozva ga konobarica.
- Prvo bih trebao kupelj - reče, te protiv svoje volje zacvokota zubima.
Konobarica ga pogleda.
- Sve mi se čini da vam je potrebnije nešto vruće za želudac. Pripravit ću
vam šalicu kave.
- Gdje je kupaonica? - zapita. - Donesite kavu tamo. - Skrenu pogled na
šankera. - Imate li višak hlača da mi prodate?
Pipničar se zapilji u nj.
- Je li s vama sve u redu?
- Neke mi Talijančine istjeraše govna u gaće i potom me po ovakvoj zimi
istovariše nasred puta. Na sebi vucaram, straga, nekoliko ledenih siga.
- Šanker načas umuknu.
- Imam jedne rezervne hlače koje bi vam mogle poslužit, ali, koštat će
vas dva dolara. Skoro su nove.
Muškarac dramatičnom gestom gurne ruku u džep kaputića i izvuče
novčanicu. Pruži je konobarici.
- Tu vam je pet dolara. Donesite kavu i hlače u
264
kupaonicu. Također i britvu, ako mi je možete ustupiti.
Konobarica mu uze novčanicu iz ruke.
- Kupaonica je prijeko u zgradi s lijeva, odmah do kuće s ležajevima.
- Hvala vam, gospa - reče pristojno.
Vrata se za njim zatvore; vidjeli su ga kako prolazi pored pokrajnog
prozora. Konobarica priđe blagajni i preda novčanicu šankeru.
- Dobro znaš da one lače ne vrijede više od dolara - prigovori mu.
- Možda za tebe i za mene. Ali za njega vrijede dva dolara. - Šanker
registrira dvadeset i pet centi na blagajni, izvadi sitniž, strpa u džep dva
dolara, a njoj dade ostatak. - Naplatio sam za kupelj i britvu.
- U redu.
- Hlače vise u ormariću iza vrata.
- Znam gdje su - otpovrnu, obilazeći ga na putu u kuhinju.
Dok je prolazila, pljesnu je po obloj stražnjici.
- Da imaš soli u glavi - nasmija se - trebala bi tako uredit da ne dobije
nikakav sitniž.
Prezirno ga pogleda.
- Glupane, nije on ti - izvali zajedljivo. - On je može dobit badava.
Kad je ušla u kupaonicu, sklopljenih se očiju namakao u vrućoj vodi,
sjedeći naslonjen u kadi. Prvo što je zamijetila bile su crnoplave masnice
po njegovu tijelu. Zatim je uočila podbuhlo oko, natečenu ličnu kost i
čeljust.
- Grdno su vas udesili - hrapavim će glasom. Otvori oči.
- Sretan sam što me nisu ubili - zaključi praktično. - Pokaza rukom na
pod blizu kade. Ondje su mu ležale zgužvane hlače. Kaput i košulja sušili
su
265
se, uredno obješeni preko naslona stolice koja je stajala pred grijalom.
- Bacite hlače u smeće. Već sam oprao košulju.
- U redu - reče, sagnuvši se da ih pokupi.
- Bolje da uzmete kakve stare novine - svjetova je. - Nisam se zezao.
Ode u drugu sobu i vrati se s novinama. Pažljivo diže hlače da ih ne
dotakne, te ih omota papirom. Britvu mu i sitniž položi na stolicu na kojoj
mu je visio kaputić.
- Otarasit ću se toga, a onda ću vam doć pomoć.
- Hvala vam, gospa, ali držim da neće biti potrebno.
- Ne budite ludi - okosi se. - Odrasla sam s petoro braće, dvaput se
udavala, pa znam kad muškarcu treba pomoć, a kada ne.
Okrenu se da je pogleda. Unatoč otečenu oku i obrazu osjetila je snagu
koja mu je izbijala iz lica.
- I držite da mi je potrebna pomoć?
- Sigurna sam - odvrati. Kimnu.
- Tada vam unaprijed zahvaljujem, gospa, i prihvaćam vašu ponudu.
Kad se vratila, privukla je stolicu do kade, malen ručnik namočila u vodu,
natrljala ga sapunom i lagano ga počela njime prati. Modrica je bilo po
čitavu tijelu, i on bi pri svakom njenu dodiru uvijek nesvjesno zatreptao
očima. Dva puta je promijenila vodu u kadi, konačno mu oprala lice i
kosu, a onda ga oprezno obrijala. Krv je curila iz posjekotine iznad
čupave obrve.
- Loše izgleda - reče. - Bit će najbolje da ujutru pozovemo liječnika da je
zašije. U protivnom, ostat će velika brazgotina. - Odera usku traku platna
i pritisnu je na ranu. - Držte to dok donesem malo flastera.
Začas se vratila sa širokim smotuljkom. Spretno
266
ga je rasporila po dužini i povrh oka mu zalijepila melem u obliku križa.
- U redu, sad se možete dić i obrisat. Trzajući se od bola, osovi se na
noge, uze ručnik
koji mu je dodala i omota ga oko struka. Pomože mu da održi ravnotežu
dok je izlazio iz kade.
- Možete li? - zapita. Kimnu.
- Možda biste trebali zeru prileč. Donijet ću vam štogod da pojedete.
- Neće mi ništa biti - kaza, brišući se. - Imate li telefon u restoranu?
Potvrdi glavom.
- Ponajprije moram telefonirati. - Pogledavši se u zrcalo, prijeđe prstom
po obrazu i onda joj se okrenu. - Znate, ovo mi je prvi put u životu da me
neka žena brije.
- Jeste li zadovoljni?
Dobaci joj smiješak i neočekivano se pričini gotovo mlad.
- I više nego zadovoljan. Ovako bi se čovjek lako mogao razmaziti.
Nasmija se.
- Bježim natrag da vam priredim doručak. Oće li vam odgovarat pšenični
kolačići, kobasice i jaja?
- Još kako - odgovori. - Samo mi dajte deset minuta vremena da stignem
tamo.
267
drugo poglavlje
Šankerove hlače bile su mu za dva broja veće, pa su se nabrale oko
pasa kad ih je pritegao remenom. Pošto je smazao drugu hrpu kolačića,
jaja i kobasa, i upravo se iskaljivao na drugoj šalici kave, opustio se na
stolici i zadovoljno uzdahnuo.
- Bog bogova - reče. Konobarica mu se nasmiješi.
- Na trenutak sam pomislila da ćete jesti dok god hlače ne dovedete na
pravu mjeru.
Osmjehnu se pokajnički.
- Nisam znao da sam toliko gladan. Imate li kakvih cigara?
- Nego što. Specijalnu Tampu. Pravu Havanu. Svaka petaču.
Isceri se.
- To je upravo ono što seljaku treba. Dobra cigara od pet centi. Uzet ću
dvije.
Otiđe iza šanka i vrne se s kutijom. Izabere dvije cigare, jednu utisne u
usta. Ona kresnu šibicom i pridrži je, dok je on snažno otpuhivao dimove.
Žurnu u nju kroz čupave obrve i oblak dima.
- Hvala vam. Gdje je telefon?
Pokaza rukom na telefonsku govornicu koja se nalazila u udaljenom kutu
prostorije, uza zid. Otpi još jedan srk kave i potom ode do telefona. Ona
počisti stol i zađe iza šanka, gdje je pipničar stajao
268
naslonjen na blagajnu. Odloži suđe u sudoper. Za pola sata doći će
sudoperač. On će ga oprati. Vrati se šankeru.
- Padam s nogu - reče. - Jedva čekam kad ću kući.
- Ne znam od čega - odvrati. - Ta ništa nisi radila. Noćas nije bilo posla.
- Takve noći i jesu najgore. Dok radiš, bar vrijeme brzo prolazi.
- Još pola sata, pa si gotova. - Čuli su kako novčić, zvečeći, pada u
telefonsku kutiju pa digoše oči.
Govorio je ispod glasa, ali ipak čujno.
- Molim međugradski, na račun primaoca: Wa-shington, DC, Capitol
2437.
Novčić se zveckajući vrnu žlijebom u pretinac za povrat novca. Iščeprka
ga i počeka, odbijajući dimove. Nakon nekog vremena iznova progovori.
- Halo, nastavite nazivati. Netko je tamo. Javit će se.
Strpljivo je otpuhivao dimove. Telefonistica se opet javi. Glas mu
najednom poprimi zapovjednički prizvuk.
- Samo nastavite nazivati, mlada gospođo. Telefon je dolje u predvorju, a
oni spavaju na gornjem katu. Pustite da duže zvoni, pa će čuti.
Trenutak kasnije netko se javio. Spusti glas.
- Moses, ovdje Daniel B ... Ne, nisam mrtav. Iz pakla se ne telefonira...
Aha, u Kansas Citvju su se vratili na posao. Znam to. Kaži Johnu L. i
Philu da smo se ondje pojavili kao rulja amatera. Pakeri su bili dobro
pripremljeni. Cajkani i digići također. Nismo imali nikakvih izgleda.
Posljednja tri dana vozikao sam se u kolima s nekoliko češnjakoždera.
Znao sam da je štrajk gotov onim trenom kad su me iskrcali. Da još traje,
više ne bih bio živ. Istovarili su me izvan St. Louisa na auto-cesti broj
šezdesetšest.
269
Nazivam iz kamionske stanice. Centrala mi duguje novo odijelo.
Dok je osoba s druge strane žice govorila, on je šutke dimio. Kad je
iznova progovorio, glas mu je bio za malenkost grublji.
- Nije mi ništa. Samo sam malko izbuban; bio sam i u goroj... Ne, neću
se odmah vratiti. Već četiri godine nisam bio na dopustu ili odmoru.
Vrijeme je da ga sada iskoristim. Želim o svemu samostalno razmisliti.
Dozlogrdilo mi je izvršavati tuđe naloge.
Opet prozbori osoba na drugom kraju linije, nakon čega on odlučnim
glasom reče:
- Ni govora... Baš me briga što su mi pripremili. Vjerojatno još jedan
samoubilački posao... Po svoj prilici u Kaliforniju. Sad sam na pol puta.
Možda uberem nekoliko naranči i pojedem ih svježe na suncu... Aha, bit.
ću u vezi... Ne, imam novaca. Ne namjeravam se tu zadržati da me kojim
slučajem John L. ne nazove. Sudeći po svemu, češnjakožderi bi se lako
mogli predomisliti. Krećem dalje dok je još vremena... Aha, znam. Prilike
će se popraviti -samo ne vidim kakva nam korist od toga. John L.
podupire Landona, i Roosevelt to neće primiti odveć prijazno... Možeš se
okladiti u svoje dupe da će Franklin Delano Roosevelt pobijediti i drugi
put... Vrijedi. Nazvat ću te kad stignem u Kaliforniju.
Objesi slušalicu i vrati se svom stolu. Dignu ruku, i konobarica mu
donese još jednu kavu.
- Ima li gdje u blizini kakav hotel u kojem bih mogao unajmiti sobu? -
upita.
- Najbliži je u St. Louisu - uzvrati. Zavrti glavom.
- Ne odgovara mi smjer. Idem na zapad, a ne na istok. - Srknu kave. -
Što mislite, bi li me tko od šofera što idu na zapad htio povesti kamionom?
270
- Pitajte ih - predloži mu. - Uskoro će počet
pristizat.
- Hoću, hvala vam.
Krenu natrag prema šanku, ali se na pol puta obrnu i vrati se.
- Mislite ozbiljno ono što ste kazali? Da idete u Kaliforniju?
Klimnu.
- Ni ja još nikad nisam bila ondje - reče. - Čujem da je tamo ko u raju.
Sunce sije povazdan i nikad nije ladno.
Uzgleda nijemo prema njoj.
- Imam auto - produži ona. - Nije bogzna kakav. Stari jewett. Ali dobro
vozi. Podijelili bi putne troškove.
Stade žvaliti cigaru.
- Ali što je s vašim poslom?
- Ovakav mogu dobit svugdje. Uopće ne dobivam plaću, već samo
napojnice.
- Imate li obitelj?
- Nemam nikog. Posljednji mi je muž odmaglio onim časom kad je
spoznao da mu se ne mili plaćat račune. Lani sam se rastala.
- Što je s onom braćom o kojoj ste mi pričali?
- Nijedan nije tu. Svi su se razbježali. Nema posla za njih.
Kimnu zamišljeno.
- Imate li koliko novaca?
- Oko dvjesto dolara gotovine. Znam čovjeka koji će mi otkupit kuću. Dat
će mi četiristo dolara u gotovu ako priložim i pokućstvo.
Opet utihnu. Zagleda se u nju ispitivački.
- Koliko vam je godina?
- Dvadeset šest.
- Nećete biti nikakva filmska zvijezda - reče. Nasmiješi se.
271
- To i ne očekujem. Glavno je da nađem mjesto gdje mogu pristojno
živjet.
Zavali se na stolicu.
- Kad možete krenuti?
- Danas - odvrati. - Spremit ću stvari, otić do kupca, podić novce i već
popodne možemo na put.
Odjednom mu cijelo lice obasja smiješak. Ispruži joj ruku.
- U redu. Živjela Kalifornija!
Nasmija se. Potom mu prsti, kojima ju je dodirnuo, kliznu uz, njezinu ruku,
te ona iznenada poru-meni.
- Živjela Kalifornija!
Držeći je sveudilj za ruku, ustremi oči na nju.
- Čak ne znam ni kako se zovete.
- Tess Rollins.
- Drago mi je što smo se upoznali, Tess. Ja sam Daniel. Daniel B.
Huggins.
Liječnik se uspravi i odstriže kraj šava na rani.
- Krasno šiće, ni moja žena to bolje ne radi na svojoj singerici. Pogledajte.
Daniel zirnu u zrcalo što mu ga je liječnik prinio k licu. Nekadašnja široka,
otvorena rana sada se svela na tanku, kao olovkom povučenu crtu, sa
sićušnim crnim točkicama povrh i ispod nje, gdje su šavovi izbijali na
površinu kože. Jedina razlika u usporedbi s prijašnjim stanjem bila je što
se obrva podno rane pričinjala maličak uzdignutom. Dodirnu je.
- Hoće li obrva tako ostati?
- Nešto će se spustiti kad šavovi budu izvađeni. Za godinu dana, otprilike,
izgledat će kao i druga obrva.
Daniel se diže sa stolice.
- Samo trenutak - zaustavi ga liječnik. - Moram
272
prvo staviti povez oko nje. - Hitro se lati posla. -Važno je da rana bude
čista. Mijenjajte zavoj svaki dan. Dođite za šest dana i onda ćemo
izvaditi šavove.
- Neću biti tu - reče Daniel.
Liječnik završi omatanje i kraj ovoja valjano pričvrsti finim trakama
flastera.
- To vam mogu učiniti u svakoj bolnici ili klinici. Samo nastojte da do tada
ranu držite čistom.
Daniel se maši džepa.
- Koliko vam dugujem, doktore?
- Je li vam dva dolara previše? - upita liječnik nesigurno.
- Dva dolara je pristojna cijena - odgovori Daniel. - Izvuče iz džepa
svežanj novčanica i izdvoji dvije. - Hvala vam, doktore. - Opazio je da
liječnik gleda u novčanicu. - Zar nešto nije u redu, doktore?
Nasmiješivši se, liječnik odmahnu glavom.
- Ne. Samo sam razmišljao o tome kako ste vi, za posljednja dva
mjeseca, prvi pacijent što mi je platio u gotovu.
Daniel se nasmija.
- Nemojte se sada škrtarenjem obogatit. I liječnik grunu u smijeh.
- Ne brinite se. Možda ih dadem uokviriti da me podsjete kako novac
zaista izgleda.
Pođe za Danielom u čekaonicu u kojoj je sjedila Tess. Ustane.
- Je li rana gadna, doktore? Liječnik se nasmiješi.
- Vidio sam i gadnijih. Samo pazite da je drži čistom.
Kimnu.
- Hoću. To će bit moja briga.
Daniel iziđe i otputi se k njezinu jewettu. Bila su to otvorena kola s
montiranim celuloidnim vjetro-
18 Sjećanje I
273
branom, predviđenim za zimu. Uđe u auto. Ona pođe na drugu, vozačku
stranu.
- Kamo sada? - upita Daniel, kad se uvukla iza volana.
- Ravno u banku da potpišem dokumente i prijenos hipoteke. Zatim do
kuće da novom vlasniku predam ključeve.
Gurne cigaru u usta.
- Jesi li sigurna da to stvarno želiš? - zapita. -Još se uvijek možeš
predomisliti. Kad potpišeš dokumente, sve će biti kasno.
- Odlučila sam - reče.
U banci je odvjetnik svjetova da novce ostavi gdje jesu i da ih zatraži
poštom kad stigne u Kaliforniju. Pogleda Daniela.
- Pametna ideja - izjavi on. - Nikad se ne zna što se na putu može
dogoditi, ako uza se nosiš sve te novce.
- Što misliš, koliko će mi trebat gotovine?
- Možda sto dolara. Vjerojatno i manje, ali taj će nam iznos odgovarati
svrsi. Osim toga, ako zapa-dnemo u kakvu nevolju, imam svojih novaca.
Kasnije se lako izravnamo.
- Dobro - reče odvjetniku.
Krenuli su poslije ručka i vozili se cijelo popodne, sve do kasno uvečer.
Kad su privezli uz cestu da pronađu konačište, nalazili su se petsto
trideset i jedan kilometar od St. Louisa.
Zaustavili su se pred nekom starom kućom koja je bila osvijetljena samo
jednom žaruljom, a imala je natpis IZDAJU SE SOBE. Iziđu iz kola,
poku-caju na vrata i uniđu.
Neki starac s lulom u ustima upre pogled u njih.
- Zdravo, narode. Što mogu učinit za vas?
- Trebamo sobu da prenoćimo.
- S doručkom? Daniel potvrdi glavom.
274
- Imam baš jednu lijepu za vas s dvostrukim krevetom. Dolar i pedeset s
doručkom - reče, pa doda: - unaprijed.
- U redu - složi se Daniel, posegnuvši u džep. -Ima li u blizini kakvo
mjesto gdje bismo mogli večerati?
- Ako niste velikih zahtjeva, moja žena može štogod pripremit. To bi
iznosilo još pedeset centi po osobi.
Daniel mu odbroja novce. Starac ustade.
- Treba li vam pomoć oko prtljage?
- Sam ću je unijeti - uzvrati Daniel.
Starac izvadi ključ iz komode i preda mu ga.
- Prva soba na vrhu stubišta - reče. - Dotle ću kazat supruzi da vam
spravi večeru. Bit će gotova dok se operete i siđete.
Večera je bila jednostavna: pržena piletina s krumpirom, konzervirani
grah i kukuruz, vrući kruh i kava.
- Doručak je točno u sedam - dobaci starac, dok su uzlazili stubištem.
Uniđu u sobu. Daniel se osvrne po njoj, skide kaputić i objesi ga preko
naslona stolice.
- U prvom gradu u koji dođemo - reče - moram kupiti nekoliko košulja,
kratkih čarapa, donjeg rublja, odijelo i još jedan par cipela.
- Dobro - složi se ona.
Poče otkopčavati košulju, a onda stade i pogleda
je.
- Hoćeš li se skinuti? Kimnu.
- Pričekat ću dok odeš u kupaonicu. Ja ću poslije tebe. Znaš, treba mi
više vremena dok skinem šminku i ostalo.
- Vrijedi - reče. Iziđe iz sobe, te krenu hodnikom put otvorene kupaonice
dok su mu iz hlača virile
18'
275
bijele bevedejke1. Vrnuo se za manje od deset minuta.
Razodjela se, imala je na sebi bijeli ogrtač.
- Zašto se ne protegneš i malo ne odmoriš? Gledat ću da se ne zadržim
isuviše dugo.
Kimnu, skide hlače i ispruži se na krevet u donjem rublju. Zagleda se u
strop. Život ima čudan običaj da dijeli karte sa dna špila. Prije tjedan
dana u Kansas Citvju je imao elegantno odijelo i odsjeo u najboljem
hotelu u gradu. Trebao je samo podići slušalicu i imao je sve što je htio.
Najprobraniji viski, najubaviju picu. A doručak se služio kad ga je bila
volja.
Dvadeset minuta kasnije ušla je u sobu.
- Nisam namjeravala ostat toliko dugo - ispriča se. On ne odgovori. Tada
zamijeti da tvrdo spava. -Daniele - zovnu ga.
Ne pomače se.
Nečujno svuče sa sebe ogrtač i položi ga na uz-nožje kreveta. Baci
pogled dolje na sebe.
- Prokletstvo! - prokune istiha. Obukla se u naj-zavodljiviju spavaćicu.
Pritisnu .zidni prekidač i sobu preplavi tama. Obiđe krevet s druge strane
i šmugnu među plahte. Za svaki slučaj pruži ruku preko kreveta i dotače
ga.
Još se uvijek ne pomaknu.
Povuče ruku i stade piljiti u nj kroz mrak. Lice mu je bilo opušteno.
Pričinjao se kudikamo mlađim kad je spavao. I kudikamo ranjivijim.
Odjednom se osmjehnu u sebi. Između svih onih muškaraca na stanici
koji su joj nastojali prodrijeti u gaće, prvi je momak u koga se zacopala
otkako ju je muž napustio, ali on pada u san u toku njihove prve
zajedničke noći.
1 BVD - poznata trgovačka marka donjeg rublja u SAD
276
Prepustivši se časovitu porivu naže se preko kreveta i utisne mu cjelov u
obraz.
- Nadam se da će nam trebat dugo vremena da stignemo u Kaliforniju -
prošapuće. Zatim se povuče na svoju stranu kreveta i sklopi oči. Zaspi
kao klada za tili čas.
277
treće poglavlje
U Tulsu stigoše oko jedan sat idućeg popodneva, usred najžešćeg
nevremena, za kojeg je padala čas kiša, a čas susnježica. Brisači više
nisu mogli otirati vjetrobran zbog leda koji se stvarao na staklu, a ni
štitnici protiv nevremena nisu mnogo zaštićivali od studena vjetra koji je,
na mahove, prodirao u kola. Iznova je podigao šaku i uz pomoć
specijalne ručke ručnim putem pokrenuo brisače, ali uzalud, jer su se
gumene ploštice jednostavno klizale po ledu.
- Bolje da se tu zaustavimo - predloži on. - Besmisleno je ići dalje dok se
oluja ne stiša.
Ona klimnu zvoncajući zubima usprkos debeloj vesti koju je nosila ispod
kaputa od pravog vunena sukna.
- Drži otvorene oči - upozori on. - Moramo pronaći kakav prikladan hotel.
Vozeći lagano po, vjerojatno, glavnoj prometnici, ušli su u poslovni dio
grada. Ulice su bile malne puste, jer je nepogoda rastjerala sve pješake.
Trgovine sa svojim osvijetljenim izlozima u po bijela dana ostavljale su
neobičan dojam, kao da su napuštene.
- Eno ondje jednog natpisa - uskliknu ona. -Brown's Tourist Hotel. Ravno
naprijed.
Natpis ispred hotela upućivao je na obližnje par-
278
kiralište. Zaveže auto na nj, što je moguće bliže pokrajnom ulazu u hotel.
Ugasi motor.
- Ne izgleda loše - reče on.
- Uđimo - ona će. - Smrzavam se.
Jurnuše iz kola pravo na ulaz. Predvorje je bilo malo i jednostavno, ali,
prema svemu, čisto i skladno namješteno. Recepcioner je stajao iza
pulta dok su se približavali. Natpis iznad zidne ploče s ključevima bio je
vrlo jednostavan: NIGERIMA I INDIJANCIMA PRISTUP ZABRANJEN.
- Da, gospodine? - reče recepcioner.
- Imate li dvokrevetnu sobu? - upita Daniel.
Recepcioner zaviri u svoj popis.
- Imate li rezervaciju, gospodine? Daniel ga samo pogleda. Recepcioner
se namah zbuni.
- Da, gospodine. Želite li »deluxe« dvokrevetnu sobu s kupaonicom za
jedan dolar ili običnu dvokrevetnu s kupaonicom u hodniku za
sedamdeset pet centi?
- Uzet ćemo »deluxe« - odgovori Daniel.
- Hvala vam, gospodine - reče recepcioner, gurnuvši mu knjigu gostiju. -
Molim vas, upišite se u knjigu. - Zvoncem pozove hotelskog poslužitelja.
-To iznosi dolar, plativo unaprijed.
Daniel okrznu Tess pogledom, a onda, dok im je poslužitelj prilazio,
upiše u knjigu Gospodin i gospođa D. B. Huggins, Washington, DC.
Recepcioner preda poslužitelju ključ.
- Soba broj četiristo i pet, gospodine - reče uglađeno, bacivši letimičan
pogled na knjigu gostiju. -Uvjeren sam da će vam se svidjeti, gospodine
Huggins. Lijepa je to ugaona soba. Poslužitelj će vam pomoći oko
prtljaga.
Daniel se obrati poslužitelju.
- Prvo nas odvedite u sobu, a poslije možete iz
279
auta unijeti našu putnu torbu. To je stari jewett, parkiran tik ulaza.
Pođoše za poslužiteljem u dizalo, a potom i u sobu. Recepcioner nije
rekao neistinu. Tess se smjesta uputila u kupaonicu, čim su unišli. Daniel
se okrenu poslužitelju.
- Pošto unesete prtljagu, ima li izgleda da dobijemo velik lonac kave i
bocu viskija?
Poslužiteljevo lice ostade ravnodušno.
- U ovoj zemlji vlada prohibicija, gospodine. Daniel izvadi iz džepa
dolarsku novčanicu. Diže
je uvis.
- Još uvijek vlada? Poslužitelj kimnu.
- Da, gospodine.
Daniel pridometnu drugi dolar.
- A sada?
Iskesivši se, poslužitelj uze dva dolara.
- Vidjet ćemo što se dade učiniti. Odmah se vraćam. Hvala vam,
gospodine.
Za njim se vrata zatvoriše upravo u trenutku kad iz kupaonice iziđe Tess.
- Kriste! - uskliknu. - Na trenutak sam pomislila da će brana popustit.
Zasmija se.
- Dobro znam na što misliš. Slijedim te. Poslužitelj se vratio sa svime za
manje od deset
minuta. Donio je putnu torbu, lonac kave, poli-trenku viskija, čaše, vodu
rashlađenu ledom, te šalice s tanjurićima.
- Još nešto, gospodine?
- Ima li u blizini kakav dobar restoran? - upita Daniel.
- U neposrednom susjedstvu. Imate do dva i trideset ručak s potpunim
jelovnikom za trideset pet centi.
Daniel mu hitnu četvrt dolara. Uze bocu viskija,
280
slomi pečat i tada iz nje zubima izvuče čep. Pogleda Tess.
- To če zagrijati drobac.
- Meni samo trunak - upozori ga. - Jako se brzo opijem.
Njoj natoči malo, a sebi za dobru gutljajčinu.
- Nazdravlje!
Istrusi viski u jednom gutljaju, a onda još jednu čašu, dok je ona
dovršavala svoju prvu. Odloži čašu i nalije kavu. Polako su pijuckali.
- Osjećaš li se sada bolje? - upita je. Kimnu.
On preleti okom po sobi.
- Nije loša.
- Zaista je udobna - ona će. Pogleda ga. - Znaš, nikad prije nisam
odsjela u ovako luksuznom hotelu.
Nasmija se i ustade.
- Hodi. Idemo dolje na jelo. Nakon toga moram u kupovinu.
Stajao je ispred duguljastog zrcala i promatrao se. Dobro mu je pristajalo
tamnosivo odijelo sa svijetlim tankim prugama. Okrenu se Tess.
- Sto misliš?
Prije nego što stignu odgovoriti, prodavač upade nestrpljivo.
- To vam je najnovija newyorška moda, gospodine. Pogledajte samo
nabore na stražnjem dijelu hlača. Od čiste je vune i sa svilenom
podstavom. Samo četrnaest i devedeset pet sa jednim parom, a
sedamnaest i pedeset sa dva para hlača.
- Jako je lijepo - primijeti Tess.
- Uzet ću ga - reče Daniel. - Sa dva para hlača. Koliko će vam trebati da
stavite manšete?
- Deset minuta, gospodine.
281
- Dobro. Dok čekam, htio bih tri košulje, dvije bijele i jednu plavu, tri para
crnih kratkih čarapa, tri para bevedejki, par crnih cipela i tamnu kravatu
sa sivom ili crvenom kosom prugom.
Širok osmijeh raspolovi prodavačevo lice.
- Da, gospodine. Bilo bi nam drago kad biste kravatu primili kao naš
poklon. Volimo ugađati našim dobrim kupcima.
Petnaest minuta kasnije Daniel je pred zrcalom vezivao uzao na kravati.
Prodavač mu je pridržao kaput dok ga je oblačio.
- Smijem li vam nešto predložiti, gospodine? -upita prodavač nesigurno.
- Što to?
- Samo još nešto nedostaje. Šešir. Mi smo izravni posrednici newyorške
tvrtke Adam Hats i imamo izvanredan, najnoviji model šešira sa
zavrnutim obodom. Dolar i devedeset pet.
Kad je Daniel izišao iz robne kuće, na glavu mu je bio nasađen šešir.
Oprezno su hodali ispod izbočina na zgradama. Nije htio da već prvog
dana odveć smoči odijelo. Tess mu se ponosno ovjesila o jednu ruku.
Bio je zaista naočit muškarac.
Niz ulicu, nekoliko vrata dalje, nalazila se trgovina sportskom opremom.
Daniel naglo zastade i zagleda se u izlog. Bio je pun pušaka i sačmarica.
- Hajdmo unutra - reče.
Pođe za njim u trgovinu. Prišao je muškarcu iza tezge u stražnjem dijelu
trgovine.
- Dobar dan - pozdravi prodavač. - Čime vas mogu uslužiti?
- Treba mi jedan pištolj. Ali ne prevelik.
- Kalibra 0,22, 0,38, 0,45?
- Više bih volio 0,38, ali sve ovisi o veličini. Čovjek kimnu glavom. Iz
džepa izvuče svežanj
ključeva i otvori ladicu ispod tezge. Na nju položi pravi policijski kolt duge
cijevi.
282
- Što kažete na ovaj? Daniel zavrti glavom.
- Prevelik je.
Umjesto njega izvadi vojni i policijski model Smith & Wesson. Pogleda
upitno Dana. On opet zavrti glavom.
- A vojni automatski kolt?
- Ne volim ih - odvrati Daniel. - Upotrebljavao sam ih u vojsci. Ne
pogađaju ondje kamo ciljate. Isuviše trzaju.
- Imam samo još jedan kalibra 0,38. Ako vam ni taj ne bude odgovarao,
morat ćete prijeći na 0,22.
- Da ga vidim.
Prodavač izvadi malu kožnatu futrolu. Otvori je s poštovanjem. Pištolj je
bio od sjajne srebrnoplave kovine sa sedefastim drškom.
- Smith - Wessonov kratkocijevni terijer kalibra 0,38 - reče prepun
poštovanja. - Uza nj dobijete i futrolu od prave kože s naramenikom. Ali
je i skup.
Daniel ga pogleda.
- Koliko dođe?
- Trideset devet dolara i pedeset centi.
- To je doista mnogo - reče. Daniel ga uze u ruku i odvagnu ga. - Ne
izgleda bogzna što.
- Čovjek bi se prevario. Može uraditi sve što i veliki. Čak i bolje.
Daniel rasklopi pištolj i palcem zavrti bubanj. Potom ga uz škljocaj sklopi
i diže u visinu očiju.
- Da se pogodimo! Prodavač je časak dvoumio.
- Trideset i pet dolara.
- Još spustite.
- Trideset dva i pol. To je zadnja cijena.
- Imate li streljanu?
- Da, dolje u podrumu. - Pritisnu dugme pod tezgom. Iz stražnje
prostorije iziđe neki mladić u zamašćenom radnom odijelu. Preda
mladiću pištolj
283
i pregršt metaka. - Odvedi gospodina dolje. Želi iskušati pištolj.
Pođu za mladićem po nizu stuba u stražnjem dijelu trgovine. Na dnu
odmorišta upali svjetlo. U udaljenom kutu nalazila se jarko osvijetljena
streljana s bijelom papirnatom metom, na stalku naslonjenom o vreće s
pijeskom. Mladić mu dade pištolj i šest metaka.
Daniel hitro napuni pištolj. Okrenu bubanj, iskuša obarač da vidi kakva
mu je napetost i zatim zategnu kokot. Zadovoljan što ne zapinje, uze
pištolj u obje ruke i nanišani.
- Spustite cijev - opomenu ga mladić. - Na svakih šest metara udaljenosti
prebacuje cilj trideset centimetara. Streljana je duga devet metara.
- To baš nije dobro - primijeti Daniel.
- Kratka cijev - mladić će jednostavno. - Nešto se moralo žrtvovati radi
veličine. Ali ne brinite se. Na to se vrlo brzo naviknete.
Daniel zaškilji niz cijev i odapne. Pištolj neznatno odskoči. Provjeri metu.
Posve je promašio.
- Spustite cijev - ponovo će mladić. - Nišanite preko kokota, a ne preko
cijevi.
Daniel iznova opali. Ovaj put je pogodio vanjski rub mete. Kimnu i
velikom brzinom ispali preostale metke. Tri su prošla kroz samu sredinu,
a jedan za dlaku izvan nje. Vrati pištolj mladiću.
- U redu - reče.
Okrenu se Tess. Blijeda lica ukočeno ga je gledala. Uhvati je za ruku.
Tresla se.
- Je li ti dobro? - upita. Duboko uzdahnu.
- Aha.
Držao ju je za ruku dok su se vraćali iza stube.
- Uzet ću ga, ako mi kutiju metaka dadete kao priđu - reče čovjeku iza
tezge.
284
- To ne mogu - odgovori on. - Ali, dat ću vam besplatno krpu za čišćenje,
šipku i bočicu ulja.
- Vrijedi - složi se Daniel. - Uzet ću kutiju metaka.
- Dobro. - Prodavač izvadi obrazac. - U skladu s propisima - reče,
ispričavajući se. - Moram ispuniti taj obrazac i navesti vam ime, adresu i
broj osobne karte.
- Nema problema. - Daniel izvuče lisnicu i stavi na tezgu svoju vozačku
dozvolu. - Je li to dovoljno?
Čovjek potvrdi glavom.
- Dajte mi minutu vremena da to ispunim, a onda ću vam očistiti pištolj.
Dok je čekao da mu prodavač ispuni obrazac, Daniel je skinuo kaput,
stavio na sebe naramenik s futrolom i dobro zategao remen. Dok ga je
namjestio u najpogodniji položaj, prodavač je ispunio obrazac i očistio
pištolj.
- To iznosi, zajedno s pedeset naboja, trideset sedam dolara i
pedeset.centi.
Daniel odbroja novac i uze pištolj iz trgovčeve ruke. Brzo ga napuni,
tutne u tobolac i napokon obuče kaput. Potapka se po kaputu. Lijepo je
padao preko pištolja kao da ga uopće i nema.
Vrnu se na ulicu. Pogleda na svoj ručni sat.
- Još je rano. Hoćeš li da te prije povratka u hotel odvedem u neko kino?
Odmahnu glavom.
- Ne - reče usiljeno. - Vratimo se odmah u hotel. Glas mu oboji nota
iznenađenja.
- Je li ti stvarno dobro?
- Dabogme, budalo - odgovori malne zlovoljno. - No, što misliš je 1' red
pustit damu da tolko čeka?
285
četvrto poglavlje
Probudila se teško i prvo što je oćutila bila je slatka bol među nogama,
težak osjećaj punine i nabreklosti. Bilo je dobro. Otvorila je oči.
Stajao je gol i leđima okrenut virio kroza zastore ispred prozora. U jednoj
je ruci držao cigaru, u drugoj čašu viskija. Bio je krupan, plećat i jedra
tijela koje je počivalo na mesnatim, jakim nogama. Bio je snažan. Znala
je to. Još je na sebi ćutjela tragove njegove snage. Sa svojih
sedamdeset i pet kilograma ni sama nije bila slaba, ali ju je držao i
pokretao kao papirnatu lutku. Ali papirnate lutke nikad se ne osjećaju
onako kako se ona osjeća njegovom zaslugom.
- Koliko je sati? - zapita. - Zaspala sam.
- Skoro će šest - uzvrati. - Okrenu se i pogleda je. - Kiša je upravo stala.
- Fino. - Uspravi se u sjedeći položaj i navuče plahte preko oblih golih
dojki. Iznenada iz nje iscuri topla mokrina i slije joj se niz nutarnji, meki
dio bedara. Glas joj jeknu s prizvukom iznenađenja. - Još uvijek izlaziš iz
mene.
Ne reče ništa.
- Bolje da mi doneseš ručnik iz kupaonice - ona će.
- Zašto?
286
- Nije zgodno da tvojim sjemenom opoganimo sve plahte.
- Hoteli računaju s time. Čak se i oženjeni parovi više jebu u hotelu
negoli kod kuće.
- Govoriš kao da si upućen u stvar. Jesi li ikad bio oženjen?
Strese glavom.
- Nikad.
- Kako to?
- Valjda zato što se nikad nisam dovoljno dugo zadržao na jednom
mjestu da bih se odomio.
- Zar nikad nisi poželio da se oženiš?
- Jesam. Bit će i to jednog dana.
- Ja sam se dvaput udavala.
- Znam - kaza. - Pričala si mi.
Osjeti kako joj se bradavice na dojkama ukru-ćuju, a rumen joj oblijeva
obraze, kad se prisjetila onoga što su radili.
- I u toku ta dva braka nikad nisam radila ono što sam s tobom.
- A što si, zapravo, radila?
- Ne znam. Jednostavno se fukala. Puštala da mi ga šišnu. Katkad
sprijeda, katkad straga - i to je sve. Nikad prije nisam dudlala muškarčev
pimpek.
Zahihota.
- Nije bilo tako loše, a? I sama se nasmija.
- Nije. - Uzvinu oči na nj. - Jesam li bila dobra? -upita plaho.
- I više nego dobra - otpovrnu. - Da mi nisi kazala, mislio bih da to cijelog
života radiš.
- Radim - reče neočekivano. - U mislima. Međutim, uvijek sam se bojala
učiniti to svojim muževima iz straha da ne pomisle da sam kurva.
- Šteta što nisi. Vjerojatno bi još uvijek bila udana.
- Drago mi je što nisam - doda brzo. - Nijedan
287
od njih nije bio ljubavnik kao što si ti. Bili su to obični jebači.
Gucnu viskija iz čaše.
- Hoćeš li piće?
- Ne, hvala. - Pokupi s poda ogrtač kamo joj je bio pao i stavi ga na sebe
kad se izvukla iz kreveta. Krenu mimo njega put kupaonice. - Idem se
okupati. (
Zadrži je, uhvativši je za ruku.
- Nemoj.
- Zašto?
- Volim kad sva vonjaš po mindži. ;
- Oh, Isuse! - U očima mu pročita požudu. Opet mi navlačiš vlagu među
noge.
Zasmija se i privuče joj ruku.
- Gle što si mi učinila.
Ruka joj se sklopi oko uda koji se sve više stvrd-njavao. Slabost joj udari
u noge, te nije bilo potrebno da je rukama hvata za ramena i potiskuje na
sag pod sobom. Ugura joj ga u usta, a jednom je rukom pridrži za zatiljak.
- Zaobli mi jaja dlanovima i stisni ih - naputi je. Osjeti ih u rukama kao
dva masivna oblutka koja
se odjednom stegnuše. Nije se pravo ni snašla, a već je soptala, bolje
reći grcala, kad je pokušavala progutati pravu bujicu sjemena koja ju je
zapljusnula. A onda, kad je već pomislila da neće izdržati, bilo je sve
gotovo.
Još uvijek, boreći se za zrak, zamusana od sjemena oko usta i po bradi,
uzgleda prema njemu.
- Nikad nisam poznavala takva muškarca. Pogleda je šutke odzgor.
Posegnu za viskijem,
strusi ostatak pića, a potom je htjede osoviti na noge.
- Ne. - Odmahne glavom. - Prvo me udari. Plju-sni me po licu.
- Zašto?
288
Jer želim da me natjeraš da se osjećam kao kurva. Ako se tako ne
budem osjećala dok sam s tobom, zaljubit ću se u tebe.
Otvorenom je šakom zahvati po obrazu od čega se, dahćući, ispruži
porebarke na tlo, a jedna joj teška dojka izleti iz ogrtača i tresnu o pod.
Polako diže ruku'i opipa obraz. Otisak njegove ruke i nadalje se na
njemu bijelio, a onda postupno pocrvenio i zajapurio se. Zabulji se u nj
malne bijesno.
- Svaki put tako. Ne reče ništa.
- Svaki put kad me pojebeš tako postupi, pa neću zaboraviti na čemu
sam.
Trenutak se nije micao, a zatim se sagnuo i pomogao joj da se uspravi.
- Odjeni se - reče gotovo nježno. - Bolje da odemo na večeru, ako sutra
mislimo rano krenuti.
Upravo je bio pričvrstio oko sebe naramenik s futrolom kad je izišla iz
kupaonice. Zastala je, promatrajući ga kako provjerava bubanj i stavlja
pištolj u futrolu. Pogleda gore u zrcalo što se nalazilo povrh toaletnog
stolića pred kojim je stajao i opazi je. Kimnu odobravajući.
- Mora se priznati da ti je haljina vrlo dopadljiva.
- Hvala na komplimentu. - Bilo joj je drago što je to zamijetio, jer je imala
na sebi svoju najdražu haljinu. Bež i crno. U njoj se pričinjala vitkijom, a
grudi i bedra nisu se toliko isticali. Završi vezivanje kravate. - Ni ti ne
izgledaš jako loše.
Dotače zavoj na čelu.
- Da, samo da nije ovoga.
- Strpi se još nekoliko dana. Tada ćemo otići u neku kliniku i tvojim će
jadima biti kraj. - Dok je oblačio kaput, ona prijeđe na drugi kraj sobe da
uzme ogrtač. - Daniele.
19 Sjećanje I
289
Okrenu se.
- Izvoli?
- Možda ne bi trebalo da te to pitam, ali od čega bježiš? - Nastojala je
zatomiti uznemirenost koja joj se odrazila u glasu.
- Ne bježim ni od čega.
- Ali kupio si pištolj.
Okrenu se od nje, ne odgovorivši joj. Zakopča kaput i maši se šešira.
Priđe mu.
- Ne moraš mi reč ako nečeš. Ali ako si u nevolji, možda ti mogu pomoć.
Uhvati je za ruku i nježno je stisnu.
- Nisam u nevolji. Niti u sukobu sa zakonom ili bilo s kim drugim. I ne
bježim. Jednostavno mi treba vremena za razmišljanje, pa sam se zato
pokupio.
- I pištolj ti pomaže u razmišljanju?
- Ne. - Nasmija se. - Međutim, bavim se neugodnim poslom. Još prije par
dana neki su me ljudi strpali u auto kad sam izišao iz ureda. Tri su me
dana vozikali uokolo dok nisu odlučili što će sa mnom. Mogli su me ubiti
u svako doba, i tu ništa ne bih mogao poduzeti. Naposljetku su me
izbacili iz auta i ispraznili pištolj, pucajući u tlo pokraj mene. Mislio sam
da su me ubili, a toliko sam se bio uplašio da sam se usrao u gaće. To je
nešto što mi se još nikad prije nije dogodilo, čak ni za rata, a bio sam u
vodu narednika Yorka u Francuskoj gdje sam vidio more mrtvih. Zato
sam na licu mjesta odlučio da me više nikad nitko bez borbe neće
nikamo odvući.
- Ne svaćam. U kakvom si to poslu gdje ti netko želi učiniti nešto? Takve
se stvari samo gangsterima događaju.
- Ja sam sindikalni organizator - reče.
- Ne znam što je to.
- Sindikat rudara me je dodijelio CIO-u kao ispo-
290
moć pri organiziranju novih sindikata u raznim granama industrije.
- Jesi li ti jedan od onih komunista o kojima sam čitala u novinama?
- Ma kakvi. Većina ljudi za koje radim su republikanci, premda ja osobno
naginjem demokratima.
- Ni za te nikad dosad nisam čula - izjavi.
- Hodi - reče, uzevši je za ruku i krenu s njom prema vratima. - Pokušat
ću ti to objasniti u toku večere.
19«
291
Kad su stigli u Los Angeles, Tess je bila posve sigurna u jedno - da se
zaljubila u Daniela. Nikad prije nije srela takva muškarca. Povremeno
nije znala o čemu govori, a većinom nije imala pojma o čemu misli.
Potekao je iz svijeta za koji nije ni znala da postoji. Organizirani rad,
politika - sve joj je to bilo nepoznato.. Znala je samo da čovjek dobiva
posao, odlazi na rad i prima plaću. Kadšto veću, kadšto manju, no bez
obzira koliko iznosila, gurao si s onim što si dobio i bio sretan što je tako.
Bilo je kasno popodne i lijevala je kiša, kad su zavezli u Hollywood
Boulevard. Kazališna i dućan-ska svjetla već su gorjela, blještavo se
odražavajući na mokru pločniku.
- Jesi li kad vidio toliko svjetla? - zapita glasom punim udivljenja, dok su
vozili mimo Graumanova kineskog kazališta.
- U New Yorku ih ima i više - progunđa on. Pogleda ga.
- Kao da nisi sretan.
- Umoran sam - odvrati kratko. - Bolje da nađemo mjesto gdje ćemo
prenoćiti.
7 Tamo prijeko je lijep hotel. - Pokaza rukom na Hollywood Roosevelt.
- Izgleda preskup - primijeti. - Bolje ćemo proći kad se maknemo s
glavnih ulica.
292
Pronašli su jedan hotelčić nedaleko od La Brea na Fountainu. Stajao ih
je dolar za noć, uključujući i kupaonicu. Bila je to nova vrst hotela koji su
zvali motel. Kola si parkirao točno ispred svoje sobe.
Kad su ušli u sobu prvo je uočila čajnu kuhinjicu sa štednjakom,
hladnjakom i posuđem.
- Bi li volio da za večeru pripremim dva odreska?
Otvori svoj putni kovčežić i izvadi bocu viskija. Zubima izvuče čep i
dobrano otpi. Odloži bocu, ne rekavši ništa.
- Mora da ti je dosadilo jesti po restoranima, kao što je i meni - dometnu
brzo. - Osim toga, zaista dobro kuham i voljela bih ti priredit večeru.
Još jednom šutke potegnu iz boce.
- U susjednom sam bloku vidjela tržnicu - produži. - Mogu skoknut tamo i
nabavit potrebne namirnice. Ti za to vrijeme uđi u kadu i u vrućoj se vodi
riješi umora od vožnje.
- Jesi li sigurna da to želiš? - upita. Kimnu.
Posegnu u džep i dade joj novčanicu od deset dolara, zajedno s
ključevima od auta.
- Usput mi kupi još jednu bocu viskija i nekoliko cigara.
Vrati mu novčanicu.
- Ja častim. Već si se dosta naplaćao.
Žurno iziđe kroz vrata. Trenutak je stajao na mjestu, slušajući kako pali
motor i kako kola odlaze. Uze još pića, a zatim se umorno poče skidati.
Prebaci odjeću preko stolice i posve gol ode u kupaonicu, gdje otvori
slavinu da voda teče u kadu. Vrati se u drugu sobu, iz džepa izvuče
cigaru i zapali je. Zamišljeno prijeđe rukom preko brade. Valja se brijati.
Iz ručnog kovčega izvadi britvu i sapun za brijanje. Njezin kovčežić spazi
kraj prozora. Priđe mu, podignu ga i stavi na policu za
293
prtljag, a tada se zagleda kroz prozor. Kiša je plju-štala kao iz kabla i
pretvorila popodne u mrklu noć. Ćasak je zaneseno promatrao prizor, a
potom se vratio, pokupio bocu viskija i ušao u kupaonicu.
Kada je bila gotovo puna. Privuče do nje stolicu i, položivši na nju
pepeljaru i bocu viskija, uđe u vodu. Bila je vruća i prožimala ga do
kostiju. Još otpije, gurne cigaru u usta, nasloni se zatiljkom o rub kade i
zapilji u strop.
Kalifornija. Mora da je lud. Što tu uopće radi? Tu nema što tražiti. Sva je
djelatnost usredotočena na istoku. U jučerašnjim je novinama pročitao
da su Lewis i Murrav obrazovali Organizacioni komitet metalskih radnika.
Trebalo je da se tamo nalazi, pa bi bio u samom toku zbivanja.
Maši se boce viskija, povuče gutljajčinu, potom vrati bocu na stolicu i s
uzdahom se opet nasloni o kadu. Nema sumnje da je lud zbog same
pomisli da se vrati na istok. Kao i obično, izvukao bi usraniji kraj batine i
doživio to da starkom sleti na kakvu ledinu. U tome ima
dvadesetgodišnje iskustvo i sad mu je dosta. Počelo je to onog dana kad
je prvi put sreo Phila Murrava i Billa Fostera godine 1919.
Upravo je bio otpušten iz vojske i zatim dobio posao čuvara u čeličani
US Steel u Pittsburghu. Opremili su ga uniformom nalik na vojničku,
pištoljem i pendrekom obješenim o remen hlača.' Bio je jedan iz voda
dvadesetorice ljudi pod zapovjedništvom nekadašnjeg armijskog
narednika koji je bio čvrst kao kremen i upravljao vodom po načelima
stroge vojničke stege.
Prva dva mjeseca nije bilo teško. Nije ništa radio, nego je osam sati
dnevno stajao kod glavnog ulaza i promatrao radnike kako ulaze i izlaze
u toku
294
smjena. Bili su to pretežno Pemci1 i Poljaci iz Središnje Evrope koji su
slabo poznavali engleski ili ga uopće nisu govorili. Ostavljali su pristojan
dojam -gledali svoje posle, bili su miroljubivi, iako se činilo da se ne
smiješe baš prečesto. A onda, kao da se gotovo neprimjetno atmosfera
počela mijenjati.
Sad se pak uopće više nisu smiješili i kad bi ga gledali, na licima bi im
titrao izraz silnog negodovanja. Čak i u baru, koji je obično posjećivao
nakon svoje smjene, naglo bi ušutjeli kad bi došao na svoje piće i bez
riječi se odmakli od njega, dok ne bi ostao posve sam na malom
otvorenom prostoru.
Jednoga ga dana vlasnik bara pozove u stranu. Bio je to oniži Talijan koji
je izgovarao engleski s tolikim naglaskom da si ga mogao djeljati nožem.
- Danny, valjan si momak - poče. - U to sam uvjeren. Ali, učini mi usluga i
nemoj više dolazit u bar.
- Ehej, Tony - zinu zaprepašteno. - A zašto?
- Sprema se veliko zlo. I ljudi postaju sve uzne-mireniji. Misle da ih
dolaziš uhodit.
- Neviđeno sranje! Kako da ih uhodim kad čak i ne razumijem što
govore?!
- Učini mi usluga, Danny. Ne dolazi više - reče malac i ode.
Te noći narednik je sazvao sastanak svoga voda.
- Dosad ste, dragovići, živjeli kao mali bogovi, ali uskoro ćete se morati
potrudit' da zaradite svoj kruh svagdašnji.
- Od danas nadalje svakog se časa može očekivat da crvendaći i IWW
pozovu Pemce na štrajk. Poku-
1 Pod nazivom »Pemac« valja podrazumijevati doseljenike češkog,
slovačkog, mađarskog ili hrvatskog podrijetla, jer je i u izvorniku
»Hunkie« skupni naziv.
2 Industrial Workers of the World (Industrijski radnici svijeta).
295
šat će obustavit rad tvornica. Vaša je zadaća da ih u tome spriječite.
- Kako ćemo to uradit, narednice? - doviknu jedan od čuvara. - Ništa ne
znamo o radu ljevaonica.
- Ne budi glup - odreza narednik podrugljivo. -Čim oni odu, drugi će
zauzet njihovo mjesto. Štrajkaši će ih pokušat zaustaviti. Na nama je da
se pobrinemo da uđu oni koji žele radit.
- To znači da ćemo pomagat štrajkolomcima? -upita Daniel. Narednik ga
osinu zatomim pogledom.
- To znači da ćeš izvršavat svoju dužnost. Što misliš, zašto dobivaš
petnaest dolara tjedno, stan i hranu? Oni Pemci rade u ljevaonici
dvanaest sati dnevno za manje od deset dolara na tjedan. Sada misle da
imaju pravo na isto onoliko koliko i vi dobivate, pa i više. A većina ih ne
zna čak ni govorit, čitat ili pisat engleski.
Daniel mirno izdrža njegov bijesan pogled.
- Kako da se sa štrajkolomcima probijemo kroz redove štrajkaške straže,
kad se nalazimo unutra, iza glavnih vrata?
- Dobit ćete pomoć. Bit će je napretek. Pred ulazom nalazi se više od
dvjesta šerifovih opunomoćenika koji će vam osiguravat slobodan prolaz.
- A što ako ni to ne bude dovoljno? Narednik se nasmiješi.
- Onda mi izlazimo da im pomognemo. - Otkvači pendrek s remena i
podiže ga. - Pravo je čudo kako ove naše stvarčice djeluju uvjerljivo.
Daniel zašuti.
Narednik nastavi piljiti u nj.
- Ima li još kakvih pitanja? Daniel odmahnu glavom.
- Ne, gospodine, ali...
- Što ali?
- To mi se ne sviđa. Vidio sam što se događa u
296
toku štrajka. U tvornicama tekstila i rudnicima. Mnogo je ljudi bilo
ozlijeđeno. Čak i onih što s time nisu imali nikakve veze.
- Nitko neće zadobiti nikakvu povredu, ako se ne bude miješao u tuđe
poslove.
Daniel se prisjeti sestre, Jimmvja. Duboko uzdahnu.
- Ne sviđa mi se to. Zaposliše me kao stražara da čuvam tvornice, a ne
da mlatim ljude i da budem štrajkolomac.
Narednik prasnu.
- Ako ti se to ne sviđa, a ti diži dupe odavde!
Daniel se na trenutak nijemo ustubi, a tada lagano kimnu. Obrnu se bez
riječi i krenu da iziđe iz prostorije, ali ga narednikov glas prisili da se opet
okrene.
- Ostavi pištolj i pendrek.
Daniel šutke otkopča remen, te položi pištolj i pendrek na stol. Potom se
okrene i iznova pođe k vratima. Otprati ga narednikov glas.
- Za petnaest minuta da si napustio baraku. Ako te tu zateknem po
povratku, rijetko ćeš srat kad te stanemo tamburat.
Daniel otvori vrata i iziđe. Prije nego što zatvori vrata, ču narednika kako
govori ostalima.
- Nikad nisam vjerovao toj svinji. Dočuli smo da je potajni komunist. Ako
među vama ima još koji kukavni crvendać, nek se javi i kida odavde dok
je vremena.
Daniel pođe niz hodnik do sobe vojarnskog tipa koju je dijelio s još
petoricom ljudi. Hitro skide odoru, uredno je složi i stavi na svoj ležaj. Iz
svog ormarića izvadi stare vojničke hlače i bluzu, te ih obuče. Na brzinu
skupi ono malo svoga vlasništva, strpa ga u vunenu torbu, prebaci je
preko leđa i iziđe.
Uputi se hodnikom van iz zgrade. Tiho dokorača
297
šat će obustavit rad tvornica. Vaša je zadaća da ih u tome spriječite.
- Kako ćemo to uradit, narednice? - doviknu jedan od čuvara. - Ništa ne
znamo o radu ljevaonica.
- Ne budi glup - odreza narednik podrugljivo. -Čim oni odu, drugi će
zauzet njihovo mjesto. Štrajkaši će ih pokušat zaustaviti. Na nama je da
se pobrinemo da uđu oni koji žele radit.
- To znači da ćemo pomagat štrajkolomcima? -upita Daniel. Narednik ga
osinu zatomim pogledom.
- To znači da ćeš izvršavat svoju dužnost. Što misliš, zašto dobivaš
petnaest dolara tjedno, stan i hranu? Oni Pemci rade u ljevaonici
dvanaest sati dnevno za manje od deset dolara na tjedan. Sada misle da
imaju pravo na isto onoliko koliko i vi dobivate, pa i više. A većina ih ne
zna čak ni govorit, čitat ili pisat engleski.
Daniel mirno izdrža njegov bijesan pogled.
- Kako da se sa štrajkolomcima probijemo kroz redove štrajkaške straže,
kad se nalazimo unutra, iza glavnih vrata?
- Dobit ćete pomoć. Bit će je napretek. Pred ulazom nalazi se više od
dvjesta šerifovih opunomoćenika koji će vam osiguravat slobodan prolaz.
- A što ako ni to ne bude dovoljno? Narednik se nasmiješi.
- Onda mi izlazimo da im pomognemo. - Otkvači pendrek s remena i
podiže ga. - Pravo je čudo kako ove naše stvarčice djeluju uvjerljivo.
Daniel zašuti.
Narednik nastavi piljiti u nj.
- Ima li još kakvih pitanja? Daniel odmahnu glavom.
- Ne, gospodine, ali...
- Što ali?
- To mi se ne sviđa. Vidio sam što se događa u
296
toku štrajka. U tvornicama tekstila i rudnicima. Mnogo je ljudi bilo
ozlijeđeno. Čak i onih što s time nisu imali nikakve veze.
- Nitko neće zadobiti nikakvu povredu, ako se ne bude miješao u tuđe
poslove.
Daniel se prisjeti sestre, Jimmvja. Duboko uzdahnu.
- Ne sviđa mi se to. Zaposliše me kao stražara da čuvam tvornice, a ne
da mlatim ljude i da budem štrajkolomac.
Narednik prasnu.
- Ako ti se to ne sviđa, a ti diži dupe odavde!
Daniel se na trenutak nijemo ustubi, a tada lagano kimnu. Obrnu se bez
riječi i krenu da iziđe iz prostorije, ali ga narednikov glas prisili da se opet
okrene.
- Ostavi pištolj i pendrek.
Daniel šutke otkopča remen, te položi pištolj i pendrek na stol. Potom se
okrene i iznova pođe k vratima. Otprati ga narednikov glas.
- Za petnaest minuta da si napustio baraku. Ako te tu zateknem po
povratku, rijetko ćeš srat kad te stanemo tamburat.
Daniel otvori vrata i iziđe. Prije nego što zatvori vrata, ču narednika kako
govori ostalima.
- Nikad nisam vjerovao toj svinji. Dočuli smo da je potajni komunist. Ako
među vama ima još koji kukavni crvendać, nek se javi i kida odavde dok
je vremena.
Daniel pođe niz hodnik do sobe vojarnskog tipa koju je dijelio s još
petoricom ljudi. Hitro skide odoru, uredno je složi i stavi na svoj ležaj. Iz
svog ormarića izvadi stare vojničke hlače i bluzu, te ih obuče. Na brzinu
skupi ono malo svoga vlasništva, strpa ga u vunenu torbu, prebaci je
preko leđa i iziđe.
Uputi se hodnikom van iz zgrade. Tiho dokorača
297
do prednjih vrata. Dežurni ga stražari propuste bez riječi. Već bijahu
obaviješteni.
Torbu je na leđima smjestio u ravnomjeran položaj, prešao na drugu
stranu ulice i zaokrenuo za ugao. Išli su za njim istim putom. Začuo je
korake i počeo se okretati, ali je bilo prekasno. Pendrek ga je zahvatio
iskosa po glavi, pa je posrnuo naprijed na koljena.
Dok se očajnički pokušavao dići na noge, odjeknu narednikov glas.
- Pokažte dobro kurvinu sinu!
Naglo zamahnu šakom u tom smjeru, ali pogodi u prazno. Pod kišom
udaraca koje je dobivao pendrecima i šakama, tijelo mu se skupi u bolnu
grču. Ponovno pade na koljena, skvrčivši se u klupko da se zaštiti što je
više moguće. Teške ga cokule stadoše pogađati u bokove, i on se od
siline udaraca otkotrlja u slivnik. Pokuša se pomaći, ali bez uspjeha.
Svaki ga je dio tijela bolio. Nije uopće imao snage, čak ni da uzvrati.
Napokon udarci prestaše. Ležao je poluonesvije-šten i trzao glavom, čas
amo, čas tamo. Odnekud izdaleka opet do njega dopre narednikov glas.
- To će ga naučiti, smeće komunističko, da se okani govnarija!
Vinu se glas između nekolicine muškaraca, glas u kojem se osjećao
strah.
- Narednice, mislim da je mrtav.
Uz bok osjeti narednikovu nogu koja ga prevrnu na leđa. Zaškilji mu se u
oči u nastojanju da progleda. Na licu oćutje narednikov dah, ali vid mu se
ne izoštri.
- Nije mrtav - reče narednik - međutim, ako nam se drugi put samo na
korak približi, požalit će što nije.
Sljepoočnicom mu iznenadno sijevnu oštra, ljuta
298
bol, kada ga narednik kičnu nogom. A onda mu na oči pade mrak, i
zavlada dugotrajna tišina.
Polako poče dolaziti k sebi. Malo-pomalo tijelo mu stade odašiljati
znakove bola. Nedugo zatim pokuša se pomaći. Nesvjesno mu se ote
težak uzdah. Htjede silom razbistriti glavu. Pođe mu za rukom da se
osovi na koljena, a potom, pridržavajući se za stup ulične svjetiljke, i na
noge. Zahvaćen snopom svjetla pogleda se. Košulja mu je bila poderana
i uprskana krvlju, hlače rasparane duž nogavice. Lagano pokrenu glavu.
Njegova vunena torba ležala je otvorena i ispražnjena, a stvari porazba-
cane po cijeloj ulici.
Duboko uzdahnu, a onda se poče korak po korak pomicati, pri čemu ga
nesnosni bolovi potresahu iz temelja. Unatoč tome dao se na skupljanje i
spremanje svojih stvari. Kad je završio s time, stade da predahne.
Uzvinu oči na nebo. Mjesec je lebdio visoko. Moralo je biti oko ponoći. U
osam je izišao iz tvornice. Na kućama su svi prozori bili ovijeni tamom.
Vrati se oprezno do ugla i zapilji u glavni ulaz.
Stražari su se još uvijek nalazili u svojoj kućici. Kroz otvoren prozor čuo
ih je kako razgovaraju. Znali su da ga vani čeka narednik, a opet mu
ništa nisu rekli. Načas pomisli da se vrati i da im se osveti, ali ubrzo
odustane od toga. Nije bio kadar ništa poduzeti. Bit će sretan, ako se
uopće dokopa kakvog mjesta gdje će se netko pobrinuti za nj. Pokuša
podići torbu i objesiti je o rame, ali to je za nj bio odveć velik napor.
Morao se zadovoljiti time da je vuče za sobom po tlu.
Mučno se probijao kroz- mračne ulice do Tony-jeva bara. Svjetla u
izlozima bijahu pogašena, a vrata zaključana, ali je kroz njih ipak vidio
malog Talijana kako iza tezge posprema. Pokuca na vrata.
Ne dižući pogled, Tony mahnu rukom, pokazu-
299
jući da je lokal zatvoren. Daniel pokuca još jednom, ovaj put mnogo jače.
Tony podignu oči. Nije vidio tko stoji iza vrata. Obiđe tezgu i proviri kroz
vratno okno.
- Ne radimo - poče govoriti, ali sav užasnut za-stade. Žurno otkvači lanac
s vrata i otvori ih. -Danny! Što se dogodilo?
Daniel utetura kroz vrata. Tony pruži ruku da mu pomogne. Vukući za
sobom torbu, Daniel se skljoka na stolicu. Naže se k stolu i položi glavu
na ruke.
Tony brzo skoknu iza tezge i vrati se s bocom viskija i čašom. Napuni je.
- Popij - reče. - Odma će ti bit bolje.
Morao je držati čašu objema rukama. Viski ga je palio, dok se obrušavao
niz grlo. Osjećao je kako ga obuzima vrućina. Tony iznova napuni čašu
koju Daniel opet iskapi. Oćutio je da mu se nešto snage povratilo.
- Upozorio sam te - reče Tony - da će te oni Pemci udesit.
- Nisu me oni - promrmlja - nego narednik. Napustio sam radno mjesto
kad sam ustanovio da od mene traže da postanem štrajkolomac. Čekali
su me u zasjedi iza ugla.
Tony zamuknu.
- Imaš li kakvo mjesto gdje bih se dotjerao?
- Potreban ti je liječnik - reče Tony.
- Ne treba mi liječnik - odvrati Daniel. - Moram se urediti. A onda obaviti
neke poslove. - Posegnu za bocom viskija. - To je jedini lijek koji mi treba.
- Pođi sa mnom. - Tony ga odvede do toaleta. Bio je to privatni toalet, ne
onaj kojim su se koristili gosti. Upali svjetlo. - Donijet ću ti čiste ručnike.
Kad je otišao, Daniel se zagledao u zrcalo. Činilo se kao da mu je nos
svinut i spljošten; lične kosti, a također i sljepoočnice, bile su mu
raskoljene i zasje-
300
čene. Oko očiju počele su nicati modrice, čeljust mu je već bila otečena,
a lice kao maska išarano krvavim prugama.
- Isuse! - izusti poluglasno. Tony se vrati u toalet. Kimnu.
- Dobro su te obradili. Daniel pusti vodu u umivaonik.
- Platit će za to - procijedi, svuče košulju i poče se prati. Usjjravivši se,
primijeti da su mu rebra i bokovi crnoplavi.
Brzo nasapuna cijelu gornju polovicu tijela i izbrisa je vlažnim ručnikom.
Zatim podmetnu glavu pod otvorenu slavinu i zadrža je tu dok god mu
hladna voda ne rastjera omaglicu. Poče se brisati.
- U torbi mora biti još jedna košulja i par hlača -reče.
- Donijet ću ih. - Tony se vrati u bar. Daniel svuče hlače.
- Donesi mi i čisto donje rublje - viknu za njim kroz otvorena vrata. Bilo je
još masnica na bokovima i bedrima, ali je srećom izbjegao udarce u
međicu. Vjerojatno zbog položaja koji je zauzeo nakon pada, jer se
uopće ne sjeća da je išta učinio da se zaštiti.
Mokrim ručnikom natre preostali dio donje polovice tijela i onda se obriše.
Kad se Tony vratio s o'djećom, već je pio viski iz boce.
- Torba ti je u neredu - reče Tony. Daniel kimnu.
- Sve je bilo razbacano po ulici. Jednostavno sam to pokupio i strpo
natrag u torbu.
- Što ću s time? - upita Tony, pokazujući na kup poderane odjeće.
- Baci je - uzvrati Daniel. Drugo se ništa i nije dalo učiniti jer je bila u
očajnom stanju. Hitro se odjenu.
301
Tony ga pogleda.
- Ipak obiđi liječnika. Nos ti je slomljen, a neke posjekotine možda bude
trebalo zašit.
Daniel se okrenu i pogleda u zrcalo.
- Nije tako loše. Nosu ionako ne može ništa pomoć, a posjekotine će
same zacijelit. Imao sam i gorih kad sam bio klinjo.
Gucnu još viskija i odnese bocu natrag u bar. Šutke poče iznova slagati
stvari u torbu. Spremivši ih, pogleda Tonvja.
- Gdje je sindikalna centrala?
- Na križanju Ulica State i Main - odgovori Tony. - Zašto?
- Idem tamo.
- Lud si. Jedan je sat izjutra. Više ne rade. Nikoga neće biti.
- Onda ću doći ujutro kad nekoga bude ondje.
- Zašto ne digneš ruke od toga? - zapita Tony. -Fin si momak. Nije ti sila
da se uplećeš u takve stvari.
Daniel ga pogleda.
- Već sam upleten. - Utihnu na trenutak. Mislio je na Jimmyja, sestru,
obitelj, rudnike. - Možda sam oduvijek bio, ali nisam toga bio svjestan.
KRAJ PRVOG SVESKA
302
NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB ZA IZDAVAČA: DRAGUTIN
BRENČUN
KOREKTOR: ŠTEFICA KONJEVOD TEHNIČKI UREDNIK: SREĆKO
JOLIĆ TISAK: ČGP »DELO», LJUBLJANA, 1981
ODABRANA DJELA HAROLDA ROBBINSA
Urednik ZLATKO CRNKOVIĆ
Likovno opremio
ALFRED PAL
harold robbins
SJEĆANJE NA JEDAN DRUGI DAN
Drugi svezak
S engleskog preveo ANTUN JURČIĆ
znanje zagreb 1981
Naslov izvornika HAROLĐ ROBBINS Memorles of Another Day
Simon & Schuster, New York Copyright © 1979 by Harold Robbii
šesto poglavlje
Kad je Daniel stigao na raskrižje ulica State i Maine bilo je dva sata u
zoru. Povrh pročelja skladišta još se uvijek nalazio natpis »Ujedinjeni
savez radnika željezara, čeličana i talionica kositra«, ali je samo
skladište bilo mračno i doimalo se napušteno; kad je prislonio lice o izlog,
unutra nije ništa vidio, čak ni stolicu ni stol, već jedino gomilu razbacana
papira na podu. Krenu mimo prozora put vrata. Na njima je stajala
ceduljica s otipkanom porukom. »Preselili u zgradu Magee broj 303«.
Duboko uzdahnu. Zgrada Magee bila je više od tri kilometra daleko, na
drugom kraju grada. Pogleda lijevo-desno po ulici. Svi su prozori bili
mračni. Da je i htio, tu nigdje nije mogao dobiti ni sobu ni krevet. Otvori
vunenu torbu i izvadi bocu viskija koju mu je bio dao Tony. Dobro povuče,
zatim je vrati na svoje mjesto, objesi torbu o rame i opet započe klipsati.
Bilo je malne tri sata kad je tamo stigao. Zgrada je bila sva u mraku, a
ulazna vrata zaključana. Za-kroči na ulicu i uzgleda prema zgradi. Neki
su prozori na četvrtom katu bili osvijetljeni. Vrati se do ulaza, nađe zvono
i stade ga pritiskivati kako bi dozvao noćnog vratara. Desetak minuta
kasnije konačno se na vratima stvori pospani Crnac.
- Zar ne viditi da je zgrada zatvorena? - graknu Crnac.
- Imam posla u sindikalnoj centrali - reče Daniel.
Crnac otvori vrata preko volje.
- Vi prijani izgleda skroz na skroz pošašaviti kad u svako doba dana
samo ulaziti i izlaziti. Doći već dotle da siromašno čovjek više ne naći ni
mira ni pokoja.
Daniel ga pogleda bez riječi.
- Lijevo stubište - doda Crnac brzo - četvrti kat, tristo tri.
Daniel pođe uza stube. Imao je pravo. Svjetla što su se vidjela s ulice
gorjela su u sindikalnoj poslovnici. Uhvati okruglu ručicu i okrenu je.
Vrata se širom otvoriše. U dvorani za primanje nije bilo nikoga. Kroz
druga vrata zađe u hodnik. Tu ga dočeka žagor glasova. Pođe prema
njemu. Dolazio je iza zatvorenih vrata na kraju hodnika.
Zastade, odloži torbu na pod, pokuca jednom i otvori vrata. U sobi,
ispunjenoj dimom cigara, četiri su muškarca sjedila oko stola. Zinu u
njega začuđeno.
Jedan od njih skoči na noge i stade se stisnutih šaka, spremnih za napad,
prijeteći primicati Da-nielu.
Daniel ga ukočeno pogleda.
- Ne činite to - reče tiho. - To su mi već jednom noćas učinili; ubit ću
svakog tko opet na me digne ruku.
Čovjek stade.
- Koga vraga hoćete? Što mislite da možete samo tako provaliti unutra?
- Vrata su bila otvorena - naglasi Daniel. -Skrenu pogled na ostale
muškarce koji su sjedili iza stola. - Došao sam na razgovor s
predsjednikom ovog sindikata. Donosim mu važnu obavijest.
6
Sada je progovorio čovjek što je sjedio na središnjem sjedalu iza stola.
Glas mu je zvučao blago.
- Ja sam Bili Foster, tajnik sindikata.
- Jeste li vi šef?
Foster okrznu pogledom čovjeka koji je sjedio tik njega. On kimnu uz
slabašan smiješak.
- Držim da me tako možete zvati. Zbog čega me trebate?
Daniel se primaknu pročelju stola.
- Zovem se Daniel B. Huggins. Do noćas sam bio specijalni čuvar na
dužnosti u petom pogonu US Steela.
Jedan od prisutnih htjede ga prekinuti, ali ga Foster jednom kretnjom
ušutka.
- Da? - reče ljubezno.
- Noćas nam je rečeno da očekuju izbijanje štrajka i da moramo, ako je
potrebno, uz pomoć pendreka i pištolja pomoć štrajkolomcima da se
probiju kroz redove štrajkaške straže. Rečeno nam je da nećemo bit
sami, da je šerif već mnogo ljudi imenovo svojim pomoćnicima koji će
nam priteć u pomoć.
Fosterov glas zazvuči umilno.
- To već znamo. Što nam još imate reći? Daniel zavrti glavom.
- Ne znam. Čini se ništa. Oprostite što sam vas gnjavio. - Okrenu se i
zakoraknu put vrata.
- Samo trenutak. - Glas ovoga čovjeka odavao je da je je vičan
zapovijedanju. Daniel se okrenu. Bio je to crnokos, uskoglav čovjek
upalih očiju, s gotovo plemićkim nosom i ustima. - Zašto ste došli ovamo?
- Napustio sam poso, pa mi je naređeno da se spakiram i odem. Možda i
ne bi došo na pomisao da dođem ovamo. Na koncu, vaša me se borba
ne tiče. Ali, dočekali su me iza ugla kad sam izišo iz tvornice. Nakon toga
sam uvidio da je to i moja borba.
7
Neko su vrijeme mučali i zurili mu u izudarano lice. Naposljetku onaj
uskoglavi opet progovori.
- Čini se da su vas pošteno udesili.
- To je sitnica prema onome što će se dogodit naredniku kad mi dopadne
šaka - reče Daniel. -Potječem iz kraja u kojem vlada običaj da se u takvu
slučaju uvijek uzvrati istom mjerom.
- Odakle ste?
- Iz Fitchvillea, gospodine.
- Iz Fitchvillea? - ponovi uskoglavi zamišljeno. Strelovito diže pogled. -
Kako ono rekoste da se zovete?
- Huggins, gospodine. Daniel B. Huggins. Čovjek odjednom klimnu.
- Vi ste momak što je radio u graftonskom rudniku, koji je...
- Da, gospodine - Daniel će hitro. Čovjek načas ušuti.
- Biste li bili tako dobri pa da samo nekoliko minuta pričekate vani? -
zapita. - Htio bih se posav-jetovati sa svojim prijateljima.
Daniel se vrati u hodnik i zatvori za sobom vrata. Tih žamor glasova iza
njih se pojača. Nije se trudio da posluša o čemu pretresaju. Izvuče bocu
iz torbe i povuče iz nje. Jedan mu gutljaj nije bio dostatan; počeo se
umarati. Otpi još jedan.
Otvore se vrata, i čovjek koji mu se prvi stao primicati pozove ga rukom
da se vrati. Uđe u sobu s bocom u ruci. Zabulje se prvo u nju, a onda u
njega.
Spusti pogled na njih.
- Jedino me još ta stvar drži, inače bi se srozo nice.
Uskoglavi prozbori.
- Zovem se Philip Murrav, predstavnik sam Sindikata rudara pri AFL-u.
Razgovarao sam sa svojim prijateljem, gospodinom Fosterom, o vama, i
ako želite pomoć, mislim da vam može naći mjesto.
8
- Hvala vam, gospodine Murrav. - Usmjeri pogled na Fostera.
- Nećete biti onoliko plaćeni kao u tvornici -brzo će Foster. - Nemamo
toliko novaca. Osam dolara tjedno s hranom i stanom je najviše što vam
možemo pružiti.
- Slažem se - reče Daniel. - Što treba da radim za te pare?
- Poznajete čuvare, njihove metode, način njihova rada. Kad izbije štrajk,
morat ćete biti s nama u redovima štrajkaške straže i svjetovati nas što
da radimo kako bismo ih potukli.
- Ne znam oću li to moć, gospodine Foster, ali ću se, u svakom slučaju,
potrudit - reče Daniel. - No, čini mi se, da ćete, dok sazovete štrajk, imat
cijelu vojsku Sjedinjenih Država na vratu ako uskoro ne maknete star
kama.
Foster ga oštro pogleda. Glas mu postade mrzovoljan.
- Svjesni smo toga isto koliko i vi. Poziv na štrajk bit će upućen sutra.
Daniel ga šutke pogleda.
- A sada je najbolje da se pođete kući odmoriti -reče Murrav brzo.
- Nemam kamo otići - izjavi Daniel. - Živio sam u tvorničkoj baraci. -
Osjeti kako se polako počinje zibati, te položi ruku na stol da se održi na
nogama.
Foster hitro ustade. Obrati se čovjeku koji je bio došao na vrata.
- U susjednom se uredu nalazi poljski krevet. Odvedi ga tamo i pobrini se
da ga prvom prilikom ujutro posjeti liječnik.
- Hvala vam - reče Daniel. Soba se stade okretati oko njega. - Hvala vam.
- Osjeti kako ga čovjek prima za ruku. Uz njegovu se pomoć uspije
dovući do ležaja u susjednom uredu prije nego što se obez-nani. Zbilo se
to 22. rujna 1919. godine.
9
Tjedan dana kasnije više od tri stotine tisuća ljudi diljem osam saveznih
država stupilo je u štrajk. Ali ključno je mjesto bio Pittsburgh, sijelo
najveće od svih kompanija, United States Steela.
Dan poslije izbijanja štrajka, predsjednik US Steela Elbert Gary, dao je
izjavu koja se naveliko pretiskivala u pittsburškim i ostalim novinama u
zemlji:
Crveni anarhisti i agitatori naveli su dio američkog radništva da napusti
svoja radna mjesta sa svrhom da dezorganiziraju čeličnu industriju i
potkopaju političku stabilnost Sjedinjenih Država. Na svu sreću, ima
dosta nas Amerikanaca koji ostajemo nepokolebivo odani svojim
patriotskim dužnostima da branimo zemlju od najezde tih zmija otrovnica.
U skladu s tim obraćam se svim radnicima koji su varkom namamljeni na
taj nezakonit štrajk da se vrate na posao, a ja im, kao predsjednik
kompanije US Stell, dajem riječ da protiv njih neće biti podignuta nikakva
tužba, niti povedena diskriminacija prilikom izbora posla. Nijedna
kompanija čelične industrije neće ni pod kojim uvjetima poni-knuti pred
diktaturom inozemnih komunističkih agitatora. Štrajk je već sada propao,
a njegova je svrha promašena. Vratite se na rad i iskažite rodoljublje i
vjeru u svoju slavnu domovinu.
Dva dana kasnije u svim su se novinama i na plakatima pojavili proglasi
u kojim je oznanjena uglavnom ista poruka. Podno karikature Ujaka
Sama sa stisnutom pesti, ogoljenom mišićavom podlakticom i
nadlakticom, otiskan je poziv na povratak na rad ne samo na engleskom,
nego i na sedam drugih jezika, kako bi ga svi radnici mogli pročitati.
10
Svaki je dan Daniel stajao na ulici ispred čeli-čane, gdje su izviđale
štrajkaške straže. Isprva je bilo sve mirno. Čuvari su ostali unutar
tvorničkih zidina, a policija je samo stajala i promatrala štrajkaše kako
miroljubivo stupaju tamo-amo. S vremena na vrijeme štrajkaši bi podizali
poglede da vide izlazi li još uvijek dim iz dimnjaka visokih peći. I nadalje
je izlazio, ali proziran i siv, što je značilo da su vatre još uvijek bile
zapretane. Kad se čelik proizvodio, snažno bi sukljao gust čađav dim koji
se rasprostirao nad cijelim tim područjem.
Zamalo je prošao već cio tjedan, kad jedan od štrajkaša priđe Danielu,
dok je s cigarom među zubima stajao naslonjen o ugao zgrade.
- Izgleda da ćemo pobijediti - reče štrajkaš. -Visoke peći ne rade već
čitav tjedan.
Daniel prijeđe preko puta, do mjesta odakle je imao pogled na ulazno
dvorište tvornice. Tu se na dužnosti nalazilo više čuvara nego što je bio
običaj. Štrajkaški stražari pođu za njim.
- Što misliš, Danny?
- Ne znam - odvrati Daniel zamišljeno. - Nešto će se dogoditi. Čekali su
samo toliko da vide hoćemo li se vratit. Sad će morat započet
proizvodnju.
- Ali ne mogu - usprotivi se čovjek. - Ne mogu bez nas oko visokih peći.
Daniel ne odgovori. Nije imao što reći. Samo je osjećao da će za vrlo
kratko vrijeme doći do kritičnog raspleta. Te večeri, kad se opet našao u
sindikalnoj centrali, sjedio je mirno i slušao vrevu oko sebe. Iz raznih
saveznih država i njihovih različitih štrajkaških centara primani su
telefonski izvještaji. Svi su oni jednako gasili. Vlada zatišje.
A onda je samo jedan telefonski poziv izmijenio cijelu situaciju. Vlakom,
koji je trebalo da u Pitts-burgh stigne u osam sati idućega jutra, dolazilo
je iz Južne Karoline četiri stotine Crnaca.
11
sedmo poglavlje
Odred štrajkaške straže koji je pred pogonom broj pet bdio cijelu noć, u
šest sati ujutro stao je rasti. Nešto više od trideset ljudi ustupilo je mjesto
svojim drugovima koji su počeli ustrajno ispunjavati ulice što su vodile
prema tvornici. Premda umorni od neprospavane noći, nisu otišli kućama
na počinak, jer se u zraku osjećala neka čudna napetost. Do osam sati
pred glavnim ulazom ljevaonice našlo se četiri stotine ljudi koji su se po
ulicama polako kretali gore-dolje. U devet sati njihov je broj porastao na
više od sedamsto, i više nije bilo mjesta ni za koga, jer se od udaljene
strane ceste pa sve do tvorničkih glavnih vrata nalazio čvrst bedem,
načinjen od pripadnika štrajkaške straže koji su, u nemogućnosti da
krenu naprijed ili natrag, lagano tapkali na mjestu.
Daniel je stajao na sjevernom uglu ulice, preko puta tvorničkih glavnih
vrata. Na stubama male zgrade iza njega bili su sindikalni vođe, Bili
Foster i nekoliko njegovih pomoćnika. Daniel se popeo na stube pored
njih, kako bi vidio iznad glava štrajkaša. Iza tvorničkih glavnih vrata
narednik je sve svoje, ljude postrojio, po vojnički, u vod. Sastojao se od
deset desetina, a u svakoj desetini nalazilo se po osam ljudi u
stražarskim uniformama, naoružanih pendrecima i pištoljima.
Daniel se nagne prema Fosteru.
12
- Doveli su još četrdeset novih ljudi - reče. - Kad sam bio ondje, nije ih
bilo više od četrdeset.
Foster smrknuto kimnu, stežuči među usnama nezapaljenu cigaru.
- Kad se otvore glavna vrata, narednik će ih upotrijebit u obliku klina,
kako bi prokrčio put štrajkolomcima.
- Računao sam na to - primijeti Foster kratko.
- Ako pomaknemo naše tik glavnih vrata, neće ih ni na koji način moći
otvoriti - reče Daniel - jer se otvaraju prema ulici.
Foster ga pogleda začuđeno.
- Jeste li sigurni? Nitko mi to nije kazao.
- Siguran sam - odgovori Daniel.
Foster se okrenu i došapnu svojim pomoćnicima.
- Prenesite poruku: primaknite se glavnim vratima.
Nekoliko minuta kasnije uzan otvoren pločnik ispred glavnih vrata i
ograde, a isto tako i ulica, bijahu krcati štrajkašima. Daniel je vidio
narednika kako ih gleda. Okrenuo se svojim ljudima, i trenutak zatim
svaki je od njih u ruci držao pendrek.
Iza ugla se pojavi neki čovjek s velikom sindikalnom značkom na
posuvratku i probi se do Fostera. Glas mu je bio opor i sa stranim
naglaskom, svojstvenim ljudima što potječu iz Središnje Evrope.
- Štrajkbrehere su utovarili u osam kamiona. Pred njima je četrdeset
cajkana na konjima i dvjesto šerifovih pomoćnika. Predvode ih u
automobilu šerif i jedan čovjek u vojničkoj uniformi. Svaki se čas trebaju
pojaviti na ulici.
Gotovo istog trenutka s ulice zaori vika.
- Dolaze! Dolaze!
Zbijeno mnoštvo nagrnu prema ulici, napuštajući glavna vrata.
- Recite im da ostanu na mjestu! - prodera se Daniel.
13
Foster ustade, mašući rukama.
- Ljudi, ostanite gdje jeste! - zaurla. - Ne uda-ljujte se od glavnih vrata!
Međutim, bilo je prekasno. Obuzeti silnom radoz-nalošću da vide tko
dolazi, štrajkaši su već bili napustili svoje položaje i krenuli uz ulicu. Prva
skupina konjičke policije s palicama u ruci skrenula je za ugao u
šestoredu. Zaustave se i štrajkaši i policajci i zagledaju se nijemo jedni u
druge. Iza njih je lagano milio otvoren automobil.
Šerif i čovjek u vojničkoj uniformi iziđu iz automobila i prođu mimo
konjičke policije kako bi se suočili sa štrajkašima. Šerif izvuče iz džepa
papir, rasklopi ga i poče čitati gromkim glasom koji se razlijegao ulicom i
dopirao do mjesta na kojem su Forster i ostali stajali.
- Ovo je sudska odredba s potpisom suca Čartera Glassa, predsjednika
pennsvlvanijskog višeg suda, kojom se vama štrajkašima nalaže da se
razi-đete i da propustite one koji su željni rada do njihovih radnih mjesta.
Zavlada trenutačni tajac, a zatim se iz stotina grla podiže mukao urlik.
Riječi se nisu razumjele, jer su izgovorene u istodobno i na više jezika,
ali njihovo je značenje bilo jasno. Nipošto nisu htjeli propustiti
štrajkolomce. Štoviše, stadoše se prijeteći primicati šerifu.
Šerif se, međutim, još nije dao.
- Uz mene je brigadni general Standish, zapovjednik pennsvlvanijske
nacionalne garde. Dobio je zapovijed osobno od guvernera da pozove
nacionalnu gardu, ako dođe do bilo kakvog nereda.
- Neće doći ni do kal*ve gužve, šerife, ako je vi ne napravite! - zaori glas
iz pozadine štrajkaških redova. - Jednostavno vratite kamione, a crnčuge
pošaljite odakle su i došli!
14
Štrajkaši se povedoše za migom, te složno udare skandirati.
- Štrajkolomci kući! Štrajkolomci kući!
- Ljudi, posljednji put vam se obraćam! - zatuli šerif. - Raziđite se mirno i
nikome se ništa neće dogoditi!
Umjesto odgovora, štrajkaši što su bili najbliže šerifu uhvatiše se za ruke
i stadoše, stupajući na mjestu i njišući se lijevo-desno, ritmički skandirati.
- Živjela solidarnost! Živjela solidarnost!
Šerif ih pokuša nadglasati, ali ga zagluše. Stade i izvali oči.
Daniel pogleda Fostera. Lice sindikalnog vođe bijaše blijedo kao krpa, a
usne mu grčevito stisnute.
- Bit će najbolje da ih povučete, gospodine Fo-stere. Policajci će ih
naprosto pregaziti
- Neće se usuditi - otpovrnu napeto. - Time bi čitavu svijetu pokazali
svoje pravo lice. Da su oruđe u rukama kapitalista.
- To neće pomoć štrajkašima kad ih stanu mlatit - upozori ga Daniel.
- No možda će probuditi javnost i skrenuti joj pažnju na ono što joj se
zbiva pod nosom - uzvrati Foster. Okrenu se štrajkašima i povika. - Ljudi,
samo hrabro! Živjela solidarnost! - Uzdignu stisnutu šaku i pozdravi po
komunistički.
- Solidarnost! - jeknuše štrajkaši.
Šerif se okrenu i vrati u automobil. To isto učini i general. Štrajkaši udare
u smijeh i izrugivanje, misleći da su primorali šerifa na uzmak. Trenutak
kasnije njihov smijeh ustupi mjesto paničnu strahu.
Bez ikakva upozorenja konjička policija natjera konje ravno na prednji
red štrajkaša i počne zama-hivati i toljagati naslijepo oko sebe. Za manje
od cigle minute četrnaest je ljudi ležalo poluonesvije-šteno na ulici, teško
krvareći. Policija bezobzirno
15
potjera konje preko njih na slijedeći red štrajkaša. Iza konjičke policije
nadiralo je, vitlajući palicama, stotine uniformiranih šerifovih pomoćnika.
Još više štrajkaša popada po ulici, a krikovi bola i straha prolome se
iznad uskomešane gomile. Odjednom štrajkaši pokleknuše i jurnuše u
stranu i u druge ulice. Policija nemilosrdno nastavi progon. Sada se
stvori slobodan prolaz do glavnih vrata.
Daniel opazi narednika kako izdaje zapovijed i kako se potom vrata
otvaraju. Trenutak kasnije i čuvari s isukanim palicama nasrnu s leđa na
zaostale štrajkaše.
Daniel se okrenu i pogleda Fostera. Činilo se kao da je sindikalni vođa
oduzet i nesposoban za pokret.
- Bolje da vučemo dupe odavde! - uskliknu Daniel.
Foster se ne pomače. Daniel se obrati dvojici njegovih pomoćnika.
- Odvedite ga.
Dvojica muškaraca pograbe Fostera za ruke i stušte se niza stube,
vukući ga za ugao. Kretao se s njima bez ikakva otpora, kao da se
omaglio pićem.
Daniel je gledao kako se prvi kamion polako ukotrljava kroz glavna vrata
čeličane. Oko pedesetak Crnaca, posivjelih lica od straha stajalo je u
kamionu poput stada zgomilanih ovaca. Narednik iziđe iz tvornice i poče
rukama davati znakove ostalim vozačima da uvezu kamione. Daniel
jurne niza stube, probi se okretno kroz ustumarane štrajkaše i,
oslobodivši se gomile, nađe se točno iza narednika.
Narednik je, mašući pendrekom po zraku, usmjeravao kamione. Daniel
podiže ruku i jednostavno mu otme pendrek iz ruke. Narednik se okrene
sav iznenađen.
- Koji je đavo.
- Servus, narednice - Daniel će kroza smiješak, a
16
zatim ga, prije nego što je stigao reagirati, oštro zviznu pendrekom preko
lica, pretvorivši mu usta, nos i bradu u bezobličnu masu krvi i polomljenih
kostiju. Stade se rušiti. Dok je padao, Daniel ga gurnu, te odleti pod
kotače prolazećeg kamiona. Nešto puče gotovo poput balona, kad mu
kotači prijeđoše preko grudnoga koša, drobeći mu i rebra i kičmu. Iako je
kamion već prošao, Daniel je, s pendrekom u ruci, još uvijek upiljeno
gledao mrtva narednika. Časak kasnije okrenuo se i lagano zakro-čio
prema jednoj strani ulice.
U susret mu dotrči neki šerifov pomoćnik. Vidjevši mu pendrek u ruci,
zamijeni ga za policajca u civilu.
- Što se ondje dogodilo?
- Mislim da je jedan kamion pregazio nekog je-bivjetra.
- Ti sveca! - opsova šerifov pomoćnik. - Jesi 1' ikad vidio tako nešto?
- Jok - odvrati Daniel i proslijedi svojim putom. Kad je zašao u sporednu
ulicu, bacio je pendrek u odvodni kanal. Do najbližeg bara propješačio je
pet blokova zgrada. Čim se našao unutra, naručio je cijelu bocu viskija.
Ispio je na brzinu tri čašice. Tada mu je pristupio pipničar.
- Je li vam išta poznato o ishodu štrajka u čeli-čani?
Daniel natoči još jedno piće.
- O kakvom štrajku? - upita. - Znate, ovdje sam stranac.
2 Sjećanje II
17
osmo poglavlje
Kasnije, u toku popodneva, Daniel se vratio u ured sindikalne centrale.
Nadao se da će tu, nakon jutarnjeg sramotna poraza, zateći sve u stanju
općeg očaja, ali se grdno prevario.
Umjesto toga, u uredu je vladala atmosfera uzbuđenja, gotovo likovanja,
dok su Foster i njegovi pomoćnici skakutali od jednog do drugog telefona,
razgovarajući sve u šesnaest sa štrajkaškim centrima u ostalim
gradovima. Daniel je zastao na pragu i poslušao Fostera koji je upravo
vodio telefonski razgovor.
- Vijest prenose sve telegrafske agencije širom zemlje - govorio je. -
Sutra će cio svijet znati za nas. Već stižu ponude za pomoć iz New
Yorka, Chicaga, pa čak i iz udaljena San Francisca. Prekosutra pred
čeličanom namjeravamo održati demonstraciju. Dolaze Sidnev Hillman iz
New Yorka, Lewis i Murrav iz Washingtona, kao i Hutchinson, vođa drvo-
djelaca. Majka Jones obećaje da će doći, a Jim Maurer, predsjednik
AFL-a u Pennsvlvaniji, također će biti s njom. Kompanije za proizvodnju
čelika uskoro će shvatiti da nas je nemoguće zastrašiti, a naša će
javnost saznati da sveukupno radništvo stoji iza nas. I ne samo to: do
sutra će iz New Yorka stići oko četrdeset radnika, dobrovoljaca koji će
nam pomoći u kampanji kojoj je svrha da u novin-
18
ska uredništva neprekidno stižu vijesti o nama. -Načas zastade. - Dobro.
Pet stotina dolara bit će nam velika pomoć. Znao sam da mogu računati
na vas. Hvala vam.
Spusti slušalicu, diže oči i ugleda Daniela na ulazu.
- Gdje ste, dovraga, bili? - upita ljutito. - Cio bogovetni dan šaljem ljude
po bolnicama, ne bi li štogod saznali o vama.
- Sad sam tu - odgovori Daniel.
- Trebali ste se pobrinuti da se bolje pripremimo za ono što se dogodilo -
prigovori Foster. - To vam je bila dužnost.
- Radio sam kako sam najbolje znao - opravda se Daniel. - Ljudi se nisu
dali obuzdat. Nije bilo nikakve discipline.
- Discipline? - Foster će podrugljivo. - To su radnici, a ne vojnici. Što
očekujete od njih?
- Ništa - odvrati Daniel kratko - samo da izaberu bolje rukovodstvo. Meni
se učiniše ko topovska hrana.
Foster bijesno ustade.
- Optužujete li me za namjerno žrtvovanje mojih ljudi?
Danielov glas zazvuči staloženo.
- Ne optužujem vas ni za što. Samo vam kazujem kako je to meni
izgledalo.
Foster mu se zapilji u oči.
- Gdje ste bili u trenutku kad je vođa tvorničke straže otišao pod kotače
kamiona?
Daniel mirno dočeka njegov upiljen pogled.
- Zašto me to pitate?
- Neki ljudi pričaju da su vas vidjeli kraj njega neposredno prije toga.
- Tko to priča?
- Neki od njih. - Foster je bio namjerno neodređen.
2'
19
- Seru naveliko - odbrusi Daniel. - Jednostavno sam trčao ulicom iza vas,
ali uzalud. Bili ste odveć brzi za mene.
- Policija će vas sigurno tražiti ovdje - reče Foster.
- Onda im kažite da potraže one koji su otpremili naše bijednike u bolnicu
- uzvrati Daniel. - Upravo sada konjička policija patrolira ulicama
pemskog dijela grada, razbijajuć glave svakom onom nevoljniku koji vani
na ulici razgovara sa susjedima. Do noći neće biti živa stvora koji se
neće bojat izić iz kuće.
- Kako to znate? - zapita Foster odrješito.
- Upravo dolazim odande.
- Kako to da za to nisam prije čuo?
- Svim vašim pomoćnicima preče je da se tu u uredu prave važni nego
da odu van izvidjet što se događa.
- Sudeći po vašim riječima, čovjek bi kazao kako mislite da ste sposobniji
od nas - Foster će prezirno. - Prilično ste lukav, zar ne?
- Možda nisam dovoljno lukav - reče Daniel. -Naprosto ne znam kako se
takve stvari izvode.
Foster uzdahnu i zavali se natrag na stolicu.
- Jamčim vam riječju da ispravno postupamo. To je velik štrajk. Njime je
obuhvaćeno gotovo osam saveznih država. Zbog samo jednog incidenta
u jednoj kenjavoj čeličani, tu u Pittsburghu, nećemo ga ni dobiti ni izgubiti.
Vjerujte mi, kad se o ovome posvud prošire glasi, bit ćemo jači nego
ikada.
Daniel ga šutke pogleda.
- Dodijelit ću vam još dvojicu ili trojicu ljudi. Iziđite na ulice i vratite se s
podrobnim izvješćima o policijskim prepadima. Navedite imena, mjesta,
vrijeme. Želim to još večeras poslati telegrafskim agencijama.
20
Daniel kimnu.
- Da, gospodine.
Međutim Daniel, nije uopće podnio takav izvještaj. Tu noć su i on i tristo
drugih štrajkaša prespavali u zatvoru. Dvojica ljudi koje mu je Foster
dodijelio, čim su ugledali konjičku policiju kako jezdi pločnikom prema
pemskoj brijačnici s namjerom da istjeraju tri mušterije s njihovih
sjedalica, našli su prikladne razloge da se vrate u sindikalnu poslovnicu.
- Trebat će nam veća pomoć - zaključiše. Daniel ih je s negodovanjem
promatrao kako
glavom bez obzira srču ulicom. Tada se okrenuo i otputio u brijačnicu.
Jedan od policajaca, koji je taman vukao na ulicu nekog pemskog
radnika na-sapunana lica, zapriječi Danielu prolaz.
- Što, do vraga, misliš, kamo ćeš sada? - zareza.
- Na brijanje i šišanje - otpovrnu Daniel. - Što, dovraga, mislite, pošto se
ide brici?
- Mudračina - promrsi policajac. Drugi se policajac zaustavi blizu njega.
- Čekaj, Same - povika. - Taj kao da je Amerikanac, a ne Pemac. - Obrati
se Danielu. - Slušaj, brate, pronađi drugog bricu u boljem dijelu grada.
Tu za Amerikanca nije sigurno da šeće okolo.
- Zar ti ljudi nisu Amerikanci? - upita Daniel.
- To su prokleti pemski crvendaći - odvrati policajac. - To su ti što po
čeličanama dižu bunu.
Daniel pogleda Pemca kojem se sapunica počela cijediti niz obraze.
- Je li to istina?
Pemac se tupo zablenu u nj.
- Vidiš? - reče policajac. - Kurvin sin čak i ne zna govoriti engleski.
- Baš ne izgleda kao čovjek koji diže bunu po čeličanama - primijeti
Daniel. - Više je nalik na
21
nekog siromašnog dripca koji je naprosto došao na brijanje i šišanje.
- Što, do đavola, pokušavaš? Da izazoveš gužvu?
- Ne, gospodine - uzvrati Daniel dosjetljivo. -Želim samo ustanoviti
činjenično stanje. Reda radi, rekao bih.
- Činjenično stanje? Uzviknu policajac. - Jesi li novinar?
Daniel ga pogleda.
- Moglo bi se reći. Tu sam da pokušam saznat što se događa.
- Onda otklipši natrag do uredništva svojih petparačkih novina i kaži im
da gledaju svoje jebene posle!
- Zaboga, policajce, zar nikad niste čuli za slobodu tiska? - zapita Daniel
ujedljivo.
Policajac drmnu pendrekom ispod Danielova nosa.
- Brzo vuci dupe odavde, inače ću ti ovime pokazati što je to sloboda.
Daniel ga načas pogleda, a onda namjerno kliznu očima na policajčevu
bluzu i štit.
- Da, gospodine - reče povlačeći se s ulaza. -Smjesta se vraćam u
uredništvo da im kažem što sam vidio.
- Ništa nisi vidio! - graknu policajac.
- Tako je - složi se Daniel i nadalje uzmičući. -Ništa nisam vidio. Baš to
ću im reć.
Opazi kako policajci izmjenjuju munjevite poglede. Brzo se okrenu, ali je
zaboravio na trećeg policajca na ulici. Palica mu odsjede na lubanji i, kad
se osvijestio, vidio je da se nalazi u buhari, zajedno s još kojih
šezdesetak Pemaca.
Do njega je sjedio Pemac što ga je vidio u brijačnici. Daniel okrenu glavu
i pokuša se uspraviti u sjedeći položaj. Ote mu se bolan jauk.
22 '
Pemac se okrenu, podvuče mu ruku pod leđa i
pomogne mu sjesti uza zid.
- U redu? - upita Pemac.
- U redu. - Protrlja potiljak. Na njemu se ispu-pčila kvrga veličine pačjeg
jajeta. - Koliko sam bio u nesvijesti?
Pemac ga bijelo pogleda. Onda se prisjeti: čovjek ne zna engleski.
Pokrenu polako glavu. Činilo se da većina ljudi spava ili da to pokušavaju
učiniti. Nitko od njih nije razgovarao.
- Koliko je sati? - upita, gestikulirajući kao da gleda u sat.
Pemac klimnu i podiže uvis dva prsta. Dva sata izjutra. Pemac zavuče
ruku u džep i izvadi iz njega kutiju cigareta. Izvuče jednu i pomno je
slomi na dva dijela, ponudivši jedan Danielu. Daniel ga uze, a Pemac
oba pripali istom žigicom. Daniel zaslini cigaretu čiji mu trpak dim
pomogne da razbistri glavu.
- Pustit će nas u zoru - reče. Pemac ne odgovori, samo kimnu.
- Gdje je zahod? - zapita.
To je Pemac razumio. Pokaže preko puta sobe, zatim začepi nos sa dva
prsta i zavrti glavom.
Daniel baci pogled na drugu stranu ćelije. U kutu se nalazio jedan zahod,
a u ćeliji se natiskalo najmanje pedeset ljudi. Daniel je shvatio što je
Pemac htio reći, pa se nije ni trudio da ustane. Mogao se strpjeti.
Dokrajči pikavac, a onda opet nasloni glavu na zid i zadrijema.
Kad je iznova otvorio oči, danje je svjetlo prodi-ralo kroz prozorčić ćelije,
a dva su policajca stajala kod otvorenih vrata i vikala:
- Hajde, pemski gadovi, van!
Šutke, jedan po jedan, iziđoše kraj policajca i kroz mala pokrajnja vrata,
što su vodila u neku uličicu, napustiše zgradu. Za trenutak se ljudi ušet-
23
kaše tamo-amo, gledajući jedan u drugoga, a potom se bez ikakva
razgovora raziđoše svaki svome domu.
Daniel pruži ruku Pemcu.
- Hvala - reče.
Nasmiješivši se, Pemac je stisnu. Reče nešto na stranom jeziku, dok mu
je ljudski drmusao ruku.
Daniel nije shvatio smisao njegovih riječi, ali je na ruci i u očima oćutio
toplinu. Osmjehnu se.
- Sretno!
Pemac iznova kimnu, te dugim koracima zagrabi niz ulicu, a Daniel
krenu u ured sindikalne centrale. Prolazeći mimo nekog restorana, shvati
da je gladan. Uniđe, sjede za tezgu i naruči obilan doručak.
Djevojka za tezgom pogleda ga kroza smiješak.
- Pričekat ću s jajima nekoliko minuta, ako se najprije želite oprati.
- Vrijedi - reče. Dovuče se do toaleta, ali je tek nakon što se pogledao u
zrcalo shvatio zašto mu je djevojka to predložila. Preko jednog obraza,
na vratu i na zatiljku zgrušala mu se krv. Brzo je opere i obriše
beskonačnim ručnikom na valjak. Doručak je bio spravljen baš kad je
izlazio.
Konobarica mu se nasmiješi.
- Mora da se vodila vraška bitka. Odmahnu nujno glavom.
- Nisam ni vidio tko me je udario. Stavi preda nj uspušenu šalie«. kave.
- Ma je li istina? - upita. - Sv* tako kažu.
24
deveto poglavlje
Daniel još nikad nije vidio da su uredi sindikalne centrale tako natrpani.
Muškarci i žene, koji su izgovarali engleski s profinjenim istočnim
naglaskom, bili su raštrkani po svim sobama, gdje su neprestance nešto
ili pisali ili pribilježivali i, općenito uzevši, ostavljali dojam kao da još
nikad u životu nisu proveli cio dan u radu.
Daniel opazi jednog od redovnih organizatora.
- Tko su ti? - upita. Organizator se isceri.
- Brigada dobročinitelja. Uvijek se pojavljuju na mjestu zbivanja koje će
ući u novine.
- Ne izgledaju mi ko sindikalisti.
- I nisu - odgovori organizator. - Ali danas je moderno reći da zastupaš
liberalna načela. To daka-zuje da, usprkos svojim novcima, posjeduju
osjećaj za socijalnu pravdu.
Danielu ne promače zajedljiva nota u njegovu glasu.
- Jesu li od kakve koristi? Organizator skupi ramena.
- Iskreno govoreći, ne znam. Međutim, Foster smatra da je važno imati ih
uza se. Na koncu konaca, nikad ne dolaze sami, dovuku sobom i svoj
novac.
Iz džepa izvadi cigaretu i pripali, dok je pogle-
25
dom pratio jednu od otmjeno odjevenih mladih djevojaka što je prošla
kraj njega sa svežnjem bilježaka.
- Ali ne tužim se. Sve su to slađane čiste pičice koje pridonose općoj
stvari. To je drugi način na koji iskazuju svoju solidarnost s radnicima.
Daniel se naceri, motreći djevojku.
- Shvaćam što mislite reći. Je li Foster u uredu?
- Trebalo bi da jest. Spremaju se otići do štrajkaške straže radi
fotografiranja. Majka Jones i Maurer su već ondje.
Daniel se odšeće niz hodnik do Fosterova ureda. Foster i Phil Murrav bili
su sami unutra. Foster o^iže pogled s izrazom zlovolje.
- Oprostite - Daniel će spremajući se na uzmak. - Mislio sam da ste sami.
Phil Murrav progovori.
- Uđite - pozva ga. - Upravo smo razgovarali o vama.
Daniel zatvori vrata za sobom i ostade stajati.
- Sinoć i jutros, nešto ranije, tražila vas je policija.
Daniel se naceri.
- Trebali su zaviriti u zatvor u Petoj ulici. Držali su me čitavu noć u ćeliji.
- Jeste li bili sami? Zanijeka glavom.
- Nagruvali su ondje još oko pedesetak drugih ljudi. Cajkani su ih cijelu
noć trijebili s ulica. Zgrabili su me kad sam pošo za njima u brijačnicu
gdje su, vjerovali ili ne, digli dva Pemca s njihovih sjedala.
- Dvojica ljudi koje sam vam bio dodijelio vratili su se, kazavši da ste
nestali i da ne znaju kamo ste otišli.
- Ako hoćete, vjerujte im - reče Daniel zajedljivo. - Čim su ugledali
cajkane kako jašu na ploč-
26
niku, otpirili su poput gusaka kad lete na jug. Rekli su mi da idu natrag po
pomoć.
- Kazali su da ste ih ostavili i krenuli na vlastitu odgovornost.
Daniel ne odgovori.
- Policija želi s vama razgovarati o ubijenu čuvaru. Novine su podigle
veliku prašinu oko toga. -Gurnu preko stola nekoliko primjeraka novina.
Daniel spusti pogled na njih. Bili su to newyorški Times i Herald Tribune,
vvashingtonski Stari phila-delphijski Bulletin. Naslovi stupaca i reportaža
glasili su gotovo podjednako u svima njima. Naslovni članak: »Štrajkaši
ubili čuvara u čeličani.« Nakon toga slijedi prikaz događaja, a negdje pri
kraju reportaže iznosi se kao manje važan podatak da se malne trideset
štrajkaša nalazi u bolnici. Ni riječi o tome kako su policija i šerif ovi
pomoćnici otpočeli napad.
- Prema njima ispada kao da je to bio povod cijelom neredu - primijeti
Daniel.
- Kompanija je i čekala da se tako nešto dogodi -reče Foster. - Odmah
su to objeručke iskoristili.
- Čini mi se da su u svakom pogledu bili bolje pripremljeni od nas -
podvuče Daniel.
Foster je znao na što cilja.
- Situacija se izmijenila - brzo će on. - Uz pomoć koju dobivamo, sada
prvi možemo iznijeti našu stranu priče.
- Trebat će je vraški brzo iznijet da sustigne ovu njihovu. Dok vi objavite
svoje prikaze, ovaj će već obić cijelu zemlju - reče Daniel.
Foster se uzvrpolji. Izvuče sat i pogleda ga.
- Vrijeme odmiče. Svi su fotografi jamačno na svojim mjestima. Bolje da
odemo tamo radi snimanja. - Murray ustane, a Foster se iznova okrenu
Danielu. - Pronađite jednog od reportera koji če-
27
kaju vani, pa mu ispričajte sve o noći provedenoj u zatvoru. Kad se
vratim, razgovarat ću s vama. Daniel ga pogleda.
- Neću biti tu.
Foster ga prostrijeli mrgodnim pogledom.
- Nego gdje?
- Odlazim - odvrati Daniel. - Gadi mi se sama i pomisao na to da me
policija opet privede. Nešto mi kazuje da od vas, momaka iz ovog ureda,
ne mogu očekivati bogzna kakvu pomoć.
- Ako uteknete, protumačit će se kao priznanje krivice.
- Niš ne priznajem - sreza Daniel. - Jednostavno mi se ne sviđa pomisao
da između vas dvojice visim na križu.
Foster na trenutak umuknu.
- Dobro, hodite dolje do blagajnika i podignite plaću do kraja tjedna.
- Hvala vam. - Daniel se okrenu da će van. Zaustavi ga Murravev glas. U
ispruženoj je ruci
držao ključ.
- To je ključ moje sobe u hotelu Penn State. Kad se spremite, otiđite
tamo i čekajte me. Popodne vozim u Washington. Možete se povesti sa
mnom.
- Hvala. - Daniel uze ključ iz Murraveve ruke. -Čekat ću vas.
Bilo je nešto poslije četiri sata po podne kad je veliki crni buick kojim je
upravljao Murrav, do kojega je sjedio Daniel, skrenuo na saveznu auto--
cestu broj pet. Murrav je progovorio tek nakon polsatne vožnje.
Nije okrenuo glavu, već je pogled usmjerio na cestu.
- Jeste li ubili čuvara?
Daniel odgovori bez ikakva oklijevanja.
28
- Jesam.
- To baš nije bilo jako pametno - prigovori Murrav. - Ako vam policija
prišije taj zločin, to bi nam ozbiljno moglo naškoditi, pa čak i upropastiti
štrajk.
- Štrajk je ionako izgubljen - reče Daniel. - Znao sam to onog trenutka
kad je Foster izgubio vlast nad svojim ljudima. Naprosto se smrzo, pa se
kasnije nije mogo ni pomać. Načas sam pomislio da mu štrajk niš ne
znači. Da ide za nečim drugim.
- Za čime?
- Ne znam - uzvrati Daniel. - Ne razumijem se dovoljno u štrajkove i
politiku da bi mogo izreć svoj sud, al vraški sigurno našnjofam kad nešto
nije kako bi trebalo bit.
- Mislite li da se sukob mogao izbjeći?
- Ne, gospodine, ali nije bilo potrebe da sve ljude prebiju na mrtvo ime.
Da sam bio na njegovu mjestu, sišao bih s podija i uvjerljivim pritužbama
zakočio šerifa. Činilo se da on nije bio jako oran bilo što započeti; i sam
je tražio izliku da se povuče i da oprezno postupa - ali mu nismo pružili
priliku.
- Zar uistinu mislite da je štrajk izgubljen?
- Da, gospodine - odvrati Daniel usrdno. - Čeli-čane su preveć dobro sve
organizirale. Koliko sam mogo saznat, u cijeloj zemlji imaju oko osam
tisuća šerifovih pomoćnika kojima suzbijaju štrajkaše. Cajkani dan i noć
vrše prepade i apse Pemce u njihovoj gradskoj četvrti i neće stat dok god
štrajk ne bude gotov. A ne vjerujem da to Foster ne zna. Međutim, njega
nešto drugo štreca u dropcu što mu ne da mira.
Murrav mu uputi letimičan pogled.
- Kakvi su vam planovi?
- Ni sam ne znam - uzvrati Daniel. - Vjerojatno da se klatarim po zemlji i
tražim poso.
- Biste li htjeli posao u Sindikatu rudara?
29
- Što bi radio?
- Prve dvije godine išli biste u školu da se nao-brazite i steknete znanje
koje će vam pomoći da se na inteligentniji način postavite prema
problemima s kojima se suočava naše radništvo.
- U kakvu školu?
- U newyorški koledž. U »Novu školu za socijalna istraživanja«. Dobijete
čak i diplomu. Mi sve plaćamo.
- U čemu je kvaka?
- Uopće je nema - odgovori Murray. - Kad završite, zapošljavate se kod
nas. Ako vam se posao ne dopadne, možete otići u svako doba.
Daniel se na trenutak zamisli.
- Nemam mnogo redovite škole. Mislite li da bi se mogo s time uhvatiti u
koštac?
- Svakako. Ali prije nego što počnete, morate naučiti jednu važnu stvar.
- Koju? - upita Daniel.
- Da sve što poduzimamo, činimo isključivo za dobrobit radnih ljudi koji
polažu veliko povjerenje u nas. Ne možemo si dopustiti takav luksuz da
se osvećujemo na ljudima za koje ne znamo jesu li nam naudili ili nisu, ili
da od njih stvaramo neprijatelje. Ljudi koje zastupamo to ne zaslužuju.
Daniel načas ušuti.
- Kao ono što sam ja učinio, to mislite?
- Da - otpovrnu Murray bez okolišanja. - Do toga više ne smije doći.
- Ali mi unatoč tome želite pružit priliku. Zašto? Murray ga postrance
okrznu letimičnim pogledom, a onda iznova ustremi oči na cestu.
- Zbog nekog predosjećaja. Štoviše, držim da vas krase zdravi porivi.
Iako nesvjesni toga, ipak ste sve točno pogodili. Osjećam da ćete jednog
dana u radničkom pokretu igrati važnu ulogu. Na neki me
30
način podsjećate na Johna L. kad sam ga prvi puta upoznao. Sušta
hrabrost i nagonsko poimanje.
- To je velik čovjek - izusti Daniel s puno poštovanja. - Sumnjam da mu
ikad mogu biti nalik.
- To se ne zna - prihvati Murrav. - Ali opet, i ne morate biti na nj.
Dovoljno je da ostanete samosvojan, možda vas to učini većim od bilo
koga od nas.
- Nema mi još ni dvadeset godina.
- Znam - reče Murrav. - Bit će vam dvadeset dvije kad iziđete iz škole. To
je najbolja dob da se nešto započne.
- Mislite ozbiljno? - zapita Daniel.
- Da ne mislim, ne bih vam to ni predložio -odgovori Murrav.
- Prihvaćam - reče Daniel, pružajući mu ruku. -Ufam se da vas neću
razočarati.
Murrav je stisnu, pridržavajući volan drugom rukom.
- Siguran sam da nećete.
- Hvala vam.
- Ne zahvaljujte mi - odvrati Murrav. - Samo budite vrijedni. - Ispusti mu
ruku i vrati svoju na volan. - Prokletstvo! Počelo je kišiti.
Zbilo se to davno, prije nekih sedamnaest godina, a sada Daniel sjedi u
kadi jednog kalifornij-skog motela, puši cigaru, pijucka viski iz boce koja
stoji na stolici odmah do kade i čeka Tess da se vrati s tržnice sa dva
odreska. A na istoku je sve iznova počelo. Štrajk u čeličanama. Ali ovoga
je puta drugačije. Lewis je upravo prije godinu dana potpisao ugovor s
Big Steelom. Sada će Phil Murrav preuzeti Little Steel. Međutim, Daniela
je mučila samo jedna stvar, a to je bio predosjećaj da Murrav srlja u
susret istoj nevolji, u koju je prije sedamnaest godina bio upao Foster.
31
deseto poglavlje
- Već smo tu gotovo tri mjeseca - reče, odnoseći posljednje komade
posuđa nakon večere. - Mislim da je vrijeme da si nađemo apartman.
Daniel odloži večernje novine.
- Zašto? Tu sam savršeno sretan.
- Za novce koje izdajemo u tom hotelu, mogli bi imat nešto zaista lijepo,
zasebno.
Podiže novine i opet poče čitati, ne odgovorivši joj.
Sjede nasuprot njemu i otvori radio. Upravo je počeo svirati sastav
Fibber McGee i Molly. Nekoliko ih je minuta slušala, a onda je s
nestrpljenjem okrenula dugme. No, čini se da nije našla ništa zanimljivo,
pa je s gađenjem isključila prijamnik.
- Daniel - reče.
Spusti novine i pogleda je preko njih.
- Zar se nećeš zaposlit? - zapita.
- Već imam poso - uzvrati.
- Mislim na onaj, na koji se ide svaki dan -razjasni. Znala je da s istoka
svaki tjedan stiže ček.
- Radim na njemu - izjavi. - Ovaj sam tjedan uročio tri sastanka u tri
različita sindikata.
- To nije posao - ona će.
Preklopi novine i stavi ih na stol tik stolice. Ušuti.
- Ostali muškarci odlaze na rad svako jutro, a
32
vraćaju se kući uvečer. Ti to ne činiš. Umjesto toga ja odlazim svako
jutro, a dolazim kući navečer. Svaki dan ista pjesma. Ostavljam te čitajuć
jutarnje novine, a kad se vratim, nalazim te na istoj stolici s večernjim
novinama. To nije normalno.
Dohvati bocu i natoči čašicu. Strusi je i natoči drugu.
- A kao drugo - nastavi - svaki dan popiješ bocu viskija.
- Jesi li me ikad vidjela pijana? - upita.
- Ne radi se o tome. Nije dobro pit toliko alkohola, škodi utrobi.
- Osjećam se dobro.
- Jednog će ti dana prisjesti - opomenu ga. -Znam takve slučajeve.
Istrusi i drugo piće, načas se zapilji u nju i konačno progovori.
- U redu. Van s tim. Što te grize?
Grunu u plač. U nekoliko navrata pokuša prozboriti, ali je svaki put
presiječe jecanje, dok joj napokon potok suza ne oblije lice. Pruži ruke
preko stola, doslovce je podiže sa stola i posadi sebi u krilo.
Prisloni joj glavu o rame, pogladivši je nježno po kosi.
- Lakše, dušo - reče blago. - Nije opet tako loše.
- Je li? - Pogleda ga očima zamagljenim od suza.
- Loše je da lošije ne može biti. U drugom sam stanju.
Glas mu odjeknu staloženo i bez iznenađenja.
- Koliko si već trudna?
- Liječnik kaže između deset i dvanaest tjedana
- odgovori. - Ne može ništa određenije reći do idućeg pregleda.
Neko vrijeme posuti, odsutno joj milujući kosu.
- Ako je tako, onda je prekasno za pobačaj? -Zvučalo je to više kao
tvrdnja nego kao pitanje.
3 Sjećanje II
33
- To je bilo prvo što sam ga upitala. Rekao je da ne smije riskirat.
Također mi je kazao da u Tijuani ima liječnika koji to obavljaju, ali ih nije
preporučio.
Pogleda dolje na nju.
- Kako to da nisi ništa prije primijetila? Uhvati mu pogled.
- Uvijek imam neredovitu menstruaciju. Koji put i s dva mjeseca
zakašnjenja. Osobito kad se mnogo jebem.
- A stvarno se mnogo jebemo - složi se.
Ona ustade, ode do čajne kuhinjice i vrati se sa čašom. Pruži je preda nj.
- Mislim da mi je potrebno piće. Podiže oči na nju.
- Negdje sam pročitao da alkohol škodi malim bebicama.
- Jedna joj mala čašica neće naudit - reče.
Natoči joj manje od prsta viskija, a sebi do vrha. Uzdigne svoju čašu i
kucnu se s njom.
- U zdravlje Daniela Boonea Hugginsa mlađeg. Već je bila prinijela čašu
k usnama, kadli joj
smisao onoga što je rekao dopre do svijesti. Čaša joj se zalijepi u ruci.
- Misliš ozbiljno? Klimnu.
- Ne moraš - reče. - Ne korim te. Sama sam kriva.
- Nitko nije kriv - ispravi je. - Razmišljao sam o tome i prije nego što si mi
na to svratila pažnju.
- Na poštenu riječ? - Glas joj je zvučao sumnjičavo.
- Na poštenu riječ. Valjana si žena. Mojega soja. Dobro ćemo se slagati.
Klonu preda nj na koljena, zarije mu glavu u krilo, te iznova zarida.
34
- Toliko sam se bojala, Daniele. Neizmjerno te ljubim.
Okrenu joj lice prema sebi.
- Nemaš se čega bojati. I ja tebe ljubim - reče, poljubivši je.
Slijedećeg jutra vjenčao ih je mirovni sudac u Santa Monici.
Bila je to kućica uza sporednu ulicu, u neposrednoj blizini San Vincentea,
sjeverno od bulevara Santa Monica u Hollywoodu. Imala je dvije spavaće
sobe povezane kupaonicom, prostoriju za dnevni boravak i proširenu
kuhinju s omanjom blagovaonicom. Uzan pristupni kolnik što je vodio u
otvorenu garažu, ugrađenu u dio kuće, odvajao ju je od susjedstva.
Činilo se da su oba dvorišta, prednje i stražnje, bila podjednakih
dimenzija: devet prema otprilike sedam i pol metara.
Posrednik za prodaju nekretnina uviđavno ih je ostavio u sobi za dnevni
boravak da se dogovore.
- Što kažeš? - upita Daniel.
- Sviđa mi se - odgovori. - Osobito soba s druge strane kupaonice.
Možemo je krasno uredit za djetešce. Ja ću napravit nove prekrivače za
ostali namještaj, a s malo boje moglo bi doista sve lijepo izgledati. Jedino
što ne valja jest cijena. Tisuću i četiristo dolara je mnogo novaca.
- Daju sve svoje: pokućstvo, štednjak, hladnjak.
- Ovako nešto možemo unajmit za otprilike dvadeset i pet dolara
mjesečno - reče.
- Ali onda utrošiš tristo dolara godišnje i na kraju ostaneš bez prebite
pare. Na ovaj način vrijednost posjeda ne umanjuju kojekakvi tereti i
obveze. To ti je kao polica osiguranja.
- Koliko će nam banka dati zajma na hipoteku?
3*
35
- Nijedna mi banka neće dati zajam - odvrati. -Nisu baš jako skloni
sindikalistima.
Pogleda ga.
- Imam četiristo dolara od prodaje kuće - reče. -Prilazem ih kao pripomoć.
Nasmiješi se.
- Ne trebaju mi tvoji novci. Mogu izići na kraj. Samo ako ti se kuća sviđa.
- Sviđa mi se - uzvrati.
- Dobro, hajde da se onda nagodim s njim - reče i pozove zastupnika
natrag u sobu.
Posao su zaključili za tisuću dvjesto sedamdeset i pet dolara i uselili se u
kuću potkraj mjeseca. Trebalo im je još više od dva mjeseca da je
dotjeraju prema svojoj zamisli. Daniel je prebojio cijelu kuću i namještaj;
ona je sašila nove zastore i prekrivače na šivaćem stroju koji je jedan od
prijašnjih vlasnika bio ostavio na tavanu.
Sjedio je u sobi za dnevni boravak i čitao večernje novine, kao i svagda
kad bi se vraćala s posla. Odložio je novine i pogledao je. Bila je u petom
mjesecu trudnoće, i trbuh joj je počeo rasti. Lice joj se doimalo
iskrivljenim i izmučenim.
- Zadržala sam se duže - ispriča se. - Imali smo posla, pa me gazda nije
htio pustit. Odmah ću priredit večeru.
- Nije potrebno - reče. - Lijepo se okupaj i malko odmori. Izvest ću te na
večeru u kakav kineski restoran.
- Ne moraš - ona će. - Nije mi teško spravit večeru.
Međutim, vidio je da joj se prijedlog dopao.
- Učini kako ti rekoh.
36
Kasnije, u toku večere, dok su žlicom grabili pileći chow mein1, kazao je
vrlo nemarno:
- Mislim da je krajnje vrijeme da prestaneš raditi. Nije pošteno prema
mlađem Danielu da cio dan prestojiš na nogama.
- Novci zaista dobro dođu - reče. - Dvanaest ili četrnaest dolara
sedmično pokriva mnogo kućnih troškova.
- Potrošim više od toga za piće i cigare - napomenu.
Zašuti.
- Osim toga, namjeravam se vratit na posao. Ako to uistinu učinim, imat
ćemo više od toga.
Razrogači oči.
- Što ćeš radit?
- Što i uvijek - odvrati. - Organizirati.
- Nisam znala da takav poso možeš i tu dobit.
- Nije tu - dopuni se - već na istoku. Osobno me Phil Murrav pozvao.
Hoće da se stavim na čelo chicaškog Organizacijskog komiteta radnika
zaposlenih u čeličanama. Plaćat će mi pedeset i pet dolara tjedno i sve
troškove.
Prizvuk užasa uvuče joj se u glas.
- To znači da ćemo se opet morat selit, tek što smo se tu okućili.
- Ne - opovrgne. - To nije stalan posao. Trajat će najviše nešto duže od
dva mjeseca. Zatim ću se vratiti.
- Bit ću sama - potuži se. - Što ako još uvijek budeš ondje kad mi nastupi
vrijeme?
Nasmije se.
- Vratit ću se mnogo prije - izjavi pouzdano.
- Zar ti se ne bi više isplatilo da tu primiš posao?
- Znam koliko tu plaćuju. Nitko ne daje ni polo-
1 Kineski specijalitet od prženih rezanaca, kosana mesa i povrća u
umaku.
37
vicu onoga što ondje nude. S obzirom da je sada dijete na putu, što više
zaradimo, bolje ćemo materijalno stajati. A budući da mi nadoknađuju i
sve troškove, možemo cijelu plaću šibnuti u banku. Uhvati mu pogled.
- To odista želiš, zar ne?
- Da - odgovori jednostavno. Duboko uzdahnu.
- U redu. Ali nedostajat ćeš mi.
Osmjehnu se i, ispruživši ruku preko stola, do-tače joj obraz.
- I ti ćeš meni nedostajati - reče. - No vratit ću se prije nego što i misliš.
Uzdignu šaku i pritisnu mu ruku na svoj obraz. Htjela mu je silom
vjerovati, ali je duboko u srcu osjećala da će se zadržati duže nego što
namjerava.
- Je li opasan? - upita. Slegnu ramenima.
- Ništa opasniji od prijašnjih poslova.
- Ne želim da ti se bilo što dogodi.
Potapka kaput ispod pazuha gdje mu je pištolj udobno počivao.
- Ne brini se za to. Ono što se prije dogodilo, više se nikad neće zbiti.
Imam prijatelja.
Zagleda mu se u oči.
- U redu stvar, ali ipak ne zaboravi jedno, a to je da imaš i suprugu.
38
jedanaesto poglavlje
Dva dana kasnije stajao je na peronu, spreman da se popne na vlak koji
će ga vratiti na istok. Okrenuo se prema Tess.
- Čuvaj se. Slušaj liječnika i drži se dijete. Vratit ću se za šest tjedana.
Ovije mu ruke oko vrata.
- Ti se čuvaj. Ne bih htjela da ti se dogodi išta slično kao onda kad smo
se upoznali.
- Tako nešto više se neće dogoditi - obeća joj. Poljubi je. - Samo pazi na
sebe.
- Ljubim te - reče ona.
- I ja tebe - odvrati on i uspne se na vlak. Stajao je na stepenicama i
mahao joj, dok je vlak polako odlazio. Ona mu dobaci poljubac upravo u
času kad se vlak, ulazeći u zavoj, udaljio s perona i nestao joj iz vida.
Popeo se uza stube i podigao svoj putni kovčežić baš kad se kondukter
pojavio iz vagona.
- Dopuste da vam pomognem, gospodine - reče kondukter, razotkrivši
bijele sjajne zube širokim osmjehom. Uze kovčežić iz Danielove ruke. -
Mol ću vašu kartu, gospodine.
Daniel mu pruži kartu. Kondukter je pogleda i kimnu.
- Izvolte za mnom, gospodine.
Daniel pođe za njim niz prolaz među sjedalima, njišući se lagano kad je
vlak počeo pojačavati br-
39
zinu. Kondukter još jednom provjeri kartu i stade blizu sredine vagona.
Pokaza mu rukom na sjedalo i oprezno položi kovčežić na policu iznad
glave.
- Možete zauzet oba sjedala, gospodine - reče. -Ima dosta mjesta i
nastojat ću da niko ne sjedne do vas kako bi se mogli preko noći ispružit.
- Hvala vam - zahvali se Daniel, dajući mu novčić od pola dolara.
- Hvala vama, gospodine - naglasi kondukter oduševljeno. - Ako vam bilo
što zatreba, samo me pozovte. Zovem se George.
Daniel ga pogleda.
- Je li bar otvoren?
- Jest, gospodine. Vagon za pušače je tri vagona otraga, odmah do
spavaćih kola. - Kondukter se poče udaljavati. - Želim vam ugodnu
vožnju, gospodine.
Dok je prolazio kroz druga spavaća kola opazio je djevojku. Kondukter je
upravo izlazio iz jednog od osobnih kupea. Automatski zaviri kroz
otvorena vrata. Stajala je, držeći ruku na najgornjem pucetu bluze. Diže
oči; načas im se pogledi sukobiše, potom se usiljeno osmjehnu i drugom
rukom zatvori vrata. Produži prema vagonu za pušače.
Bar je već bio krcat. Uz prozor se nalazio jedan slobodan stolić s dvije
sjedalice. Sjede za nj. Priđe mu konobar.
- Izvolte, gospodine?
- Koliko košta boca bourbona1? - upita Daniel.
- Politrenka dolar i pol, tričetvrt litre dva i šezdeset centi, gospodine.
- Uzet ću tričetvrt litre.
- Da, gospodine. Led i sodu također, gospodine?
- Ne, hvala. Samo običnu vodu.
Upravo je ispijao drugu čašu, kad je ušla u vagon.
1 Vrst američkog viskija od kukuruza i raži.
40
Očima je preletjela oko sebe, tražeći stol. Nije bilo nijednoga. Činilo se
da je trenutak oklijevala, kao da će se vratiti, a tada je ugledala praznu
sjedalicu uz njegov stol i pošla k njemu.
- Primate li me u društvo? - Glas joj je zvučao nježno, a odavao je
školovanu osobu.
Ustade.
- S najvećim zadovoljstvom, gospođo. Čim sjede, pojavi se konobar.
- Što pijete?
- Bourbon i vodu - odgovori Daniel. - Da naručimo još jednu čašu?
Zavrti glavom.
- Jako rezak martini1 - reče konobaru. Iznova mu se obrati. - Ne mogu
zamisliti da pijem sama u kupeu.
Daniel se nasmjehnu. Ona mu pruži ruku.
- Christina Girdler.
Konobar donese martini. Ona diže čašu.
- Za sretno putovanje! Daniel sasu bourbon niz grlo.
- Ugodno putovanje, gospođice Girdler.
- Prijatelji me zovu Chris.
- A mene Daniel.
- Putujem u Chicago - nastavi ona. - Bila sam u posjetu nekim
prijateljima na Pacifičkoj obali.
- Ja presjedam u Chicagu i nastavljam put za Pittsburgh, ali ću se za
dva-tri tjedna vratiti u Chicago - reče.
- Čime se baviš, Daniele?
- Ja sam sindikalni organizator. Upravo sam sada dodijeljen
Organizacijskom odboru radnika zaposlenih u čeličanama pri CIO.
1 Koktel od džina i vermuta, obično pomiješan s ledom i ukrašen
maslinom ili kriškom limuna.
dl
41
- swoc?x
- Čula si za nas? - Bio je vidljivo iznenađen. Pripadnici viših krugova
obično nisu ništa znali o sindikatima.
Nasmije se.
- Mog ujaka Toma udarila bi kap, kad bi znao da tu sjedim i pričam s
tobom. Dovoljno je spomenuti mu SWOC i već iskače iz kože.
Girdler. Odjednom se prisjeti. Predsjednik Repu-blic Steela. Predvodnik
Little Steela i njegove hajke na sindikate.
- Onaj Girdler? Opet se nasmija.
- Onaj. Hoćeš li me sada otjerati od stola? Nasmijulji se.
- Ni govora.
- Čak i ako ti kažem da radim u propagandnom odjelu njegove kompanije
i da sam jedna od onih koja objavljuje sve obavijesti uperene protiv
sindikata?
Strese glavom.
- Nije važno. Ovog trenutka nijedno od nas ne radi.
- Vi, narode, nećete pobijediti. To znate, zar ne?
- Ne radim - reče.
- O čemu onda da razgovaramo? - zapita.
- O tebi - otpovrnu.
- Sto?
- Digao mi se onog časa kad si sjela za stol - reče. - Želim te fukati.
Ostade bez daha. Najednom joj se lice orosi i trunak pocrveni. Zapilji se
u nj.
- Je li ti dobro? Jezikom ovlaži suhe usne.
1 Steehvorkers Organizing Committee (Organizacijski odbor radnika
zaposlenih u čeličanama).
42
- Sad sam došla k sebi. Zasmija se.
- Jedan nula za tebe. I ona se nasmija.
- Mogu li dobiti još jedno piće?
Dade znak konobaru. Kad je piće doneseno, i konobar se udaljio, reče:
- Prvo ćemo ručati. Onda ćemo u tvoj kupe.
- Zašto ne u tvoj? Zagrohota.
- Nemam ga. Sindikalisti se voze u običnim vagonima.
Razdaljinu od Los Angelesa do Chicaga vlak je prevalio za gotovo
četrdeset sati, a iz njezina su kupea izlazili samo onda kad je trebalo jesti.
Kad se u Chicagu spremao presjesti u vlak za Pittsburgh, prilijepila se za
nj i nije ga puštala, dok god joj nije obećao da će je nazvati čim se vrati.
Nikad nije saznao kako je znala da će doputovati u Chicago, ali kad je
dva tjedna kasnije vlak ušao u kolodvor, ona ga je dočekala i ostala uza
nj do trenutka kad se pripremio za povratak na Pacifičku obalu.
Jednog dana, dok se iz Garvja u Indijani, kamo je bio otišao da dovrši
pregled terenskog rada, vraćao automobilom u Chicago, ovila mu je ruku
oko vrata i kazala:
- Volim te. Želim se udati za tebe. Pogleda je ovlaš.
- Šašava si.
- Mislim ozbiljno.
- Znaš da sam oženjen, da Tess za manje od mjesec dana očekuje dijete.
- Mogu čekati dok dobiješ rastavu braka.
- Zaboravljaš koliko zarađujem. Nemam sredstava za izdržavanje Tess,
djeteta i još jedne žene.
- Ja ih imam.
43
- Ne, hvala.
- Ne moraš ostati u sindikatu. Sjajno bi se slagao s ujakom Tomom.
Sigurna sam da bi ti za tren oka našao posao uz kudikamo veću plaću
nego što je sada primaš.
Iznova je okrznu pogledom.
- Lijepo nam je i ovako. Zašto nagliti i sve pokvariti?
- Ljubim te. Nikad nisam upoznala čovjeka koji bi me natjerao da se
ovako osjećam.
- Brkaš ljubav i prcanje. To što se jebemo kao bijesni ne znači da se
moramo zaljubiti.
- Ali ja te doista volim - zainati se kao dijete.
- Dobro. Hoću da me voliš, ali se ne zaljubljuj u mene.
- Voliš li me?
- Da - odvrati Daniel. - Ali ja nisam zaljubljen u tebe.
- Ne vidim tu nikakve razlike. Jesi li zaljubljen u svoju ženu?
- Ne. Ali je istinski volim.
- Onda stvarno ne shvaćam.
- Shvatit ćeš - reče. - Za to treba vremena. Načas zašuti.
- Zašto si s njom, ako je ne voliš?
- Jer smo istoga kova - uzvrati. - Istog podrijetla, istog mišljenja. Tu se
snalazim. Nikad se ne bih uklopio u tvoje društvo, niti bi se ti osjećala
ugodno u mome. I budući da nema načina da ostatak života provedemo
zajedno u krevetu, naum je jednostavno neizvediv.
- Imaš krivo - reče. - Svugdje bi se ti uklopio. Ujak Tom se nimalo ne
razlikuje od tebe. Počeo je ni od čega, a probio se u životu. Jer se
prilagodio okolini.
- Naši se osnovni pogledi na svijet razlikuju -istaknu Daniel. - Zbog ljudi
poput tvog ujaka
44
Toma, gledao sam kako mi cijela obitelj pogiba. Zbog takozvane politike
trgovačkih društava vidio sam kako bezbroj ljudi stradava i gladuje.
Nikad ne bih mogao sudjelovati u njezinu sprovođenju.
- Možda bi je promijenio da u njoj sudjeluješ. Provali u smijeh.
- Bezazlena si, i to dobro znaš. Ne stvara politiku tvoj ujak Tom, niti bilo
koji drugi čovjek. Ona proistječe iz mnogih mjesta: iz banaka, Wall
Streeta, iz onoga što nazivamo profitima vlasnika burzovnih papira. Oni
prisiljavaju čovjeka da im se priključi, ili pronalaze nekoga drugog tko će
ispunjavati zadatke. Da je tvoj ujak pokušao izmijeniti politiku, ne bi na
svom poslu opstao ni tjedan dana. Nema ništa veći izbor da krene svojim
putom - pod uvjetom da uopće želi bilo što izmijeniti - od čovjeka na
Marsu.
- Još se sveudilj želim udati za tebe - reče. Maknu jednu šaku s volana i
položi je preko
njenih ruku.
- Prekrasno je i ovako - reče tiho. - Neka tako bude i dalje.
Glas joj odjednom zazvuči napeto.
- Želim se jebati. Šesnaestak kilometara uz cestu vidjela sam cimer
nekog hotela. Odsjednimo ondje preko noći.
- Ali sutra moram biti u Chicagu.
- Briga me za to kao za lanjski snijeg - odbrusi nemilo. - Hoće mi se tvog
pimpeka.
Pogleda je i malo zatim kimnu. Skrenu s ceste, a u Chicago doputuje tek
potkraj idućeg popodneva.
45
dvanaesto poglavlje
Pet mjeseci kasnije Daniel je s kovčežićem ušao u ured Philipa Murrava,
predsjednika Ujedinjenih radnika čeličana pri CIO.
Uz njega su ondje sjedili još neki muškarci, ali ih je brzo otpravio i obratio
se Danielu.
- Što ste saznali? - upita bez okolišanja. Daniel odloži kovčežić na pod. I
on je bio podjednako izravan.
- Neće vam se dopasti ono što ću vam kazati. -Načas prestade govoriti. -
Imate li bocu viskija?
Murrav se bez riječi saže do najdonje ladice svog stola, iz nje izvuče
bocu i čašu, te ih položi na sredinu stola. Čekao je dok Daniel ne ispije
čašu i iznova je napuni.
- Kažite mi - potaknu ga tihim glasom.
- Već sam šest tjedana na putu. Obišao sam četrnaest gradova u osam
saveznih država i ne sviđa mi se ono što sam vidio. Naivno nas mame u
zamku. Svi su spremni i čekaju na nas. Jebeni Girdler iz Republic Steela
ima cijelu vojsku uza se, a ondje gdje je nema pridobio je mjesnu policiju
koja, umjesto njega, obavlja prljavi dio posla. Sa svojim prepadima na
radnike i članove sindikata prevršio je svaku mjeru. Sada čeka da izbije
štrajk kako bi sindikatu očitao bukvicu.
- Zar je tako loše? - upita Murrav.
46
Daniel potvrdi, uzevši drugo piće.
- Možda i lošije.
- Kako ste saznali toliko mnogo o koracima koje poduzima?
- Od jednog člana njegove obitelji.
- Djevojke? Daniel kimnu.
- I ona radi u uredu.
- Zna li tko ste?
- Zna.
- Zašto vam je onda sve odala? Daniel zamuknu. Trže još jedan viski.
Murrav zijaše u nj dugo vremena.
- Možda vam je slagala.
- Ne bih rekao. Hoće se udati za mene.
- Zna li da ste oženjeni? Daniel klimnu.
- To je ne smeta. Misli da je lako dobiti rastavu.
- A što vi mislite? Daniel odmahnu glavom.
- Oženjen sam. Otprilike za tjedan dana postat ću otac. Kazao sam joj to.
Veli da će me čekati dok ne budem spreman.
Murrav zašuti. Daniel nastavi.
- Rekli ste da mogu kući u vrijeme porođaja. Namjeravam sutra krenuti.
- Ne znam hoću li vas baš sada moći pustiti -reče Murrav.
- Dali ste mi riječ - usprotivi se Daniel. Murrav kimnu.,
- Jesam.
- Onda idem.
Murrav opet utonu u muk. Lice mu je bilo iskrivljeno i blijedo. Poče
klopkati olovkom po stolu.
- Prisiljavaju me sa svih strana da pokrenem taj štrajk.
47
- Nemojte to učiniti - svjetova ga Daniel. - Sjetite se onog što ste mi prije
dugo vremena kazali o Billu Fosteru. »Ne započinjite štrajk ako niste
sigurni u pobjedu«. Sad se spremate učiniti isto. A nema načina da ga
uspješno okončate.
- Uistinu to vjerujete? Daniel šutke kimnu.
- Prokletstvo! - Olovka mu puče na dva dijela među zgrčenim prstima. -
Svi bi da mi se domognu starke. Lewis je prije gotovo godinu dana
izravnao račune s Big Steelom, i sada mene optužuju što se Little Steel
opire toliko dugo. Čak i polet članstva gubi snagu. Ljudi traže akciju.
- Ako idu za tim, dobit će je - primijeti Daniel. -Ali time neće pomoći
štrajku. Ta će ih akcija samo stajati zatvora i bolnica.
- Reuther se nagodio s General Motorsom. Sad im nitko nije ravan, pa
kažu da mi to možemo učiniti.
- Fordovi su radnici još uvijek u štrajku. Reuther se još treba najesti
žganaca da ondje što postigne. A Girdler je u istoj mjeri organiziran kao i
Ford.
Murrav se zapilji u Daniela.
- Što da radim?
- Što kaže Lewis?
- Namjerno šuti. Jednostavno se razvaganio poput ugojena mačka, pa
čeka moj potez. Ako pobijedimo, pridružit će se uspješnijoj većini.
- A ako izgubimo? Murrav slegnu ramenima.
- Uvijek može reći da smo krenuli bez njegova znanja.
- Zašto ga onda izravno ne upitate?
- Pokušao sam. Međutim, znate vi njega. Nema te sile koja bi ga nagnala
na bilo kakav razgovor ako on to neće.
48
Boca je bila već napol prazna, ali Daniel svejedno opet natoči čašu.
- Nastojte dobiti na vremenu.
- Ne mogu više odugovlačiti - uzvrati Murrav.
- Još dva tjedna - reče Daniel. - Dotad ću se vratiti s Pacifičke obale.
Želim biti u South Chicagu kad se to zbude. Ako ih uspijem zauzdati,
možda i ne bude tako loše.
- Kako možete biti sigurni? - upita Murrav. -Ima slučajeva da se dijete
rodi čak i s tri tjedna zakašnjenja.
- Neće ovo - reče Daniel. - Budu li se o tome radilo, zahtijevat ću od
liječnika da napravi carski rez. Vratit ću se sredinom ožujka.
Murrav se zazuri u nj.
- Dva tjedna? Daniel potvrdi glavom.
- Vrijedi. Ali duže od toga neću moći zatezati. Crvendaći su već poveli
kampanju da me maknu s ove družnosti.
- Lewis to mora znati - reče Daniel.
- Naravno da zna - Murrav će ljutito. - Ali znate njegovu politiku
nemiješanja. Prima pomoć odasvud samo da poveća brojno stanje
članstva. Zato ih je i pustio k sebi kad ih Green nije htio primiti u AFL.
- Imaju uspjeha kod tekstilnih radnika? Murrav kimnu.
- Hillman im šalje kraljevsku pomoć iz New Yorka. Ogradit će se zidom
na jugu, ali im za to treba još godina dana. Trenutačno žive na velikoj
nozi.
Daniel ustade.
- Vraćam se za dva tjedna. Hvala na piću, gazda. Murrav se diže iza
stola.
- Uistinu mislite da nećemo uspjeti ovim štrajkom?
4 Sjećanje II
49
- Mislim. Nemamo ni najmanje izgleda. Murrav mu ispruži ruku.
- Nadam se da će kod kuće poći sve po dobru.
- Hvala - reče Daniel stisnuvši mu ruku. - Nazvat ću vas čim se zbije
sretan događaj.
Padala je susnježica kad je kovčežićem u ruci izišao iz zgrade. Zaškilji
uz ulicu tražeći pogledom taksi. Uz rub pločnika bio je parkiran crni
chrvsler. Vrata mu se širom otvore i djevojački ga glas pozove.
- Daniele!
Načas se zagleda, a onda pođe prema njemu. Stojeći na susnježici,
spusti upiljen pogled na nju.
- Koga vraga tu radiš?
- Ulazi u kola - naredi. - Glupo je stajati na snijegu.
Ubaci kovčežić u auto, a zatim i sam uskoči unutra. Vrata se zatvore i
auto se poče kretati. Okrenu joj se.
- Trebalo je da si u Chicagu.
- Dosađivala sam se ondje - reče. Naže se k njemu i poljubi ga. - Jesi li
iznenađen?
- Kako si stigla ovamo? Nisi bila u vlaku.
- Zrakoplovom - odgovori. - Sada redovito saobraća između Chicaga i
istoka.
- Odbaci me do hotela Chelsea. Moram malo odspavati.
- Imam apartman u Mavfairu - ona će. - Odsjest ćeš kod mene.
- Rekoh da moram odspavati.
- To možeš sutra nadoknaditi u vlaku, za vrijeme dvodnevne vožnje.
Daniel utihnu.
- Luda si. To znaš, zar ne?
- Zaljubila sam se u tebe. To znaš, zar ne?
50
- Slušaj, Chris, bilo je sjajno. Nema smisla da se sada naganjamo.
Živimo u različitim mjestima. Nema nade da se ikad združimo.
- Mogu živjeti u tvome svijetu. Ne treba mi obiteljski novac.
Pogleda je.
- Što je s ovim automobilom i hotelom Mavfair?
- Automobil možemo ostaviti, uzeti taksi i odvesti se do Chelsea.
Svejedno mi je. Glavno je da sam s tobom.
Lagano zavrti glavom.
- Nisi trebala doći. Ako ti za to sazna ujak, dignut će paklenu viku.
- Puca mi prsluk za mišljenje ujaka Toma. Neka upravlja svojim
čeličanama. Meni neće zapovijedati što da radim.
Auto se zaustavi ispred hotela. Vratar otvori vrata, uze Danielov kovčežić
i potom pričeka da iziđu.
- Pošaljite kovčeg gore u moj apartman - reče Chris.
- Da, gospođice Girdler - uzvrati vratar. Daniel pođe za njom u hotel.
Dizalom se povezu
do šesnaestog kata. Ona pritisnu dugme zvonca. Vrata otvori glavni
sluga.
- Gospođice Girdler. - Nakloni se.
- Ovamo će poslati kovčežić - reče Chris. - Stavite ga u gostinsku sobu.
- Da, gospođice Girdler.
- I donesite mi martini. - Pogleda upitno Daniela. - Kao i obično?
Kimnu.
- Bocu bourbona za gospodina Hugginsa.
- Da, gospođice Girdler. - Lakaj se nakloni.
- Hvala vam, Quincy - reče i povede Daniela u dnevnu sobu. Rukom mu
pokaza kauč. - Budi kao kod kuće. Uskoro ćemo ručati.
4'
51
Daniel se osvrnu po hotelskom apartmanu. Bio je u mnogim hotelima, ali
ovako uređen stan još nije vidio. Kao da se radi o privatnoi kući usred
hotela.
- Niie loše - reče.
- To je apartman ujaka Toma. Drži ga tijekom cijele godine.
- Dakako - Daniel će. - Tako se to radi.
- Kaže da je tako jeftinije, nego da svaki put uzima dobar apartman.
- I ekonomičnije. Nisam mislio da takvim stvarima poklanja pažnju.
- Postaješ zajedljiv - pobuni se ona. Odglumi bezazlenka.
- Ni govora. To je naprosto u suglasju s njegovim karakterom.
Naposljetku, prosječni radnik njegove čeličane zaradi manje od petsto
dolara godišnje u toku šezdesetsatnog radnog tjedna. Ovo ne može
iznostiti više od onoga. Na dan.
- Sada više nisi ni ugodan - reče.
Sluga im donese piće na srebrnom pladnju koji postavi na koktel-stolić
ispred kauča.
- Smijem li natočiti, gospodine?
- Ja ću se pobrinuti za to - uzvrati Daniel.
- Hvala, gospodine - reče sluga i otiđe iz sobe. Daniel napuni svoju čašu.
Diže je spram djevojke.
- Ispričavam se. Nemam prava tako govoriti o čovjeku i istodobno piti
njegov viski.
- I ne zaboravi još jednu stvar. - Iskesi se.
- Koju? - zapita.
- I također mu prcati najdražu nećaku. Nasmije se i slije piće niz grlo.
- Postigla si svoje.
Ona jednim gutljajem dokrajči martini. Primijetio je kako joj nakon pića
krv navaljuje u obraze; sebi nalije još jednu. Ispruži ruku da ga zaustavi.
52
- Pička mi je sva mokra. Kako bi bilo da me štosneš prije ručka?
- Smijem li se prije istuširati? Zaudaram od sjedenja na vlaku.
- Nemoj - zamoli ga. - Obožavam vonj znoja s tvojih muda.
53
trinaesto poglavlje
Sjedio je do prozora i zurio van, dok se vlak polagano vukao iz
pasadenskog kolodvora. Još četrdeset minuta i bit će u Los Angelesu.
Putnici oko njega već su užurbano skupljali svoje stvari, skidali kovčege
s polica i pripremali se za izlazak. Kondukter prođe kroz vagon.
- Slijedeća stanica Los Angeles! Los Angeles!
Jarko ga je sunce zasljepljivalo, pa je glavu naslonio o stražnji dio
sjedala i zaklopio oči. Prošla su dva mjeseca otkako je posljedni put bio
kod kuće i vidio Tess.
Bila je pri kraju šestog mjeseca i već je bila golema, nabreknuta trbuha,
grudiju poput prezrelih plodova grejpfruta, a jako joj se zdepasto tijelo
isuviše ugojilo; čak joj se i lice zaokružilo i otežalo.
Tada je kod kuće proveo gotovo pet dana i, kad joj je napomenuo da bi
trebala otići k liječniku na pregled, jer da se odviše deblja, odgovorila je
da to nije važno. Izgubit će na težini, čim se opet počne kretati. Jedini
razlog njezinu debljanju bio je taj što nije imala što raditi, nego je samo
jela i išla u kinematografe. Osim toga, osjećala se osamljenom; čak nije
obilazila ni ono malo prijatelja što ih je stekla, jer je bila preglomazna da
se ugura iza volana i odveze bilo kamo.
54
Te noći, kad su pošli u postelju, uzela mu ga je u ruke. Bio mu je mlohav.
Malo zatim reče:
- Što je? Obično ti se stvrdne kao kamen. Nije joj mogao reći da ga ne
uzbuđuje.
- Umoran sam. Pet tjedana sam radio dan i noć, a i vožnja u vlaku je
učinila svoje. Cio put od Chicaga prosjedio sam u putničkom vagonu, jer
nešto bolje nisam mogao dobiti.
- Mora da je riječ o uvjerljivijem razlogu. Ne uzbuđuješ se zbog moga
izgleda.
- Ne radi se o tome. Osim toga, bojim se da te ne povrijedim. Moglo bi
možda nauditi bebici.
- Liječnik kaže da možemo općiti sve do posljednjeg mjeseca - odvrati,
još uvijek gladeći mu ga.
Primorao se da oćuti dodir njezinih prstiju. U jednom je bila stručnjak, a
to je da manipulira njime. Da ga čulno uzbudi milovanjem pimpeka i
hvatanjem za testise. Osjetio je kako mu se diže.
Nešto kasnije pokušao se popeti na nju, ali se zbog obujma njezina
trbuha našao u nezgodnu položaju. Napokon se okrenula na bok, pa je
ušao u nju s guza. Počela je stenjati, poslije čega je gotovo odmah
dosegla vrhunac, ali on je uopće nije osjećao. Činilo mu se kao da je kar
gurao u golemu bačvu punu topla ulja. Nikako nije mogao svršiti, ali je
nastavio rivati dok sva iznemogla, duhćući teško poput ustrčale kuje u
vrijeme parenja, nije konačno doživjela orgazam.
Okrenu se prema njemu i poljubi ga.
- Nemaš pojma koliko sam te trebala. Nitko me nije kadar tako zadovoljiti
kao ti.
Ne reče ništa.
- Je li ti bilo lijepo? - upita tjeskobno. - Nisam te osjetila.
- Kako si i mogla? - šlaga. - Toliko si bila zaokupljena svojim orgazmom
da ne bi ništa osjetila ni kad bi se krov urušio.
55
- Volim te - prošaputa i zaspi gotovo u isti čas kad je izrekla posljednju
riječ.
Sutradan ju je odveo na pregled. Liječnik je izišao iz ordinacije dok se
ona odijevala. Daniel ustane.
- Da?
- Nema razloga za bilo kakvu bojazan - odvrati liječnik. - Međutim, ipak
postoji velika vjerojatnost da se čedo pojavi sa stražnjim krajem.
Daniel se zabulji u nj.
- Što to zapravo znači, doktore?
- Ako se to obistini, morat ćemo primiti bebu uz pomoć carskog reza -
odgovori liječnik. - Ali nemate se čega plašiti. Takve operativne zahvate
vršimo svaki dan.
- Ako nema razloga za bilo kakvu bojazan, zašto mi to stalno govorite? -
zapita Daniel.
Liječnik se nasmiješi.
- Ustanovili smo da i budućim očevima treba puno ohrabrenja.
- Ohrabren sam - reče Daniel. - Spomenuste ono kao vjerojatnost. Kad
ćete znati zasigurno?
Liječnik zauze papinski stav.
- Ima tu jedan problem. Zena vam je isuviše teška. Stavit ću je na strogu
dijetu. Od sada pa sve do porođaja mora gubiti na težini - ili, ako ništa
drugo, ne smije se više debljati. Morat ćete pripaziti da se pridržava
stroge dijete.
Daniel ništa ne uzvrati. To nikako neće moći učiniti s drugog kraja zemlje.
Kimnu.
- I još nešto - doda liječnik. - Iako, ponavljam, nema razloga za
zabrinutost, primjećujem da vam supruga ima blagi oblik koronarne
fibrilacije, što će reći, srčanog treperenja. To je možda rezultat pretjerane
težine koju nosi, pa vjerujem da će automatski doći do poboljšanja kad
se riješi suvišnih kilograma.
56
- Još dva mjeseca ima vremena? - upita Daniel.
- Tako nekako - odvrati liječnik. - Prema mom mišljenju šest - sedam
tjedana. Do tada ćemo znati točan položaj djeteta i pripremiti sve što je
potrebno. Ako se dijete nalazi u nezgodnom, preokrenutom položaju,
radije bih dijete primio prije nastupa trudova.
- Za šest tjedana? - zapita Daniel. Liječnik potvrdi kimom.
- To bi bilo najbolje. No, molim vas, da se ni zbog čega ne brinete. Čedo
se dobro osjeća, a i vaša je supruga, općenito uzevši, dobra zdravstvena
stanja. Što god se dogodilo, neće predstavljati neki problem.
Daniel ga pogleda i kimnu.
- Hvala vam, doktore.
Liječnik se vrati u ordinaciju a Tess iziđe nekoliko trenutaka nakon toga.
- Što kaže? - upita.
- Kaže da nema mjesta zebnji. Dobra si zdravlja, samo moraš nešto
oslabiti, i to je sve.
To se zbilo prije gotovo dva mjeseca, a sada vlak ulazi u Los Angeles.
Ustade kad kondukter krenu prolazom između sjedala.
- Los Angeles. Posljednja stanica. Spremajte se . za izlazak.
Skide kovčežić s police iznad glave, iziđe na platformu i skoči s vlaka
prije nego što se zaustavio. Zamolio je Tess da ga čeka kod kuće; nije
htio da se tiska u vrevi željezničke stanice. Dugim koracima prijeđe
kolodvorom do niza taksija na stajalištu. Pošto je ušao u jedan i vozaču
dao adresu, umorno je naslonio glavu o naslon sjedala.
- Dolazite s istoka? - upita vozač.
- Da - otpovrnu.
- Iz New Yorka?
- Ne, Pittsburgha.
57
- Ima li ondje puno snijega?
- Tako-tako.
- Nema premca našem vremenu - reče vozač .-Neprestance sije sunce.
Najbolje vrijeme na svijetu, uvijek tvrdim.
Daniel ništa ne odgovori. Zatvori oči. Odjednom osjeti težak umor. Ovako
ne može kući. Uspravi se i potapša vozača po ramenu.
- Stanite pred prvom prodavaonicom alkoholnih pića.
Izlazeći iz trgovine s malom bocom bourbona u džepu, u neposrednom
susjedstvu opazi cvjećar-nicu. Ondje izabere velik buket ruža, zatim uđe
u kola i zubima izvuče čep iz boce. Kad se taksi zaustavio pred kućom,
ispraznio je politrenku i više nije osjećao umor.
- Promijenio si se - otpoče Tess dok je sjedao za večeru. - Kad ti se
obraćam, kao da me i ne slušaš.
- Mnoge mi se stvari premeću po glavi - reče. -Murrav će sazvati štrajk i
držim da ćemo svi završiti u kakvoj šupi.
- To će ti naškoditi? - upita, skidajući odrezak s roštilja i polažući ga
preda nj.
- Nikome neće donijeti nikakva dobra. - Odreže komad odreska i kuša ga.
Bio je srednje pečen i sočan, baš po njegovu ukusu. Uputi joj smiješak. -
Nema do domaće hrane.
Razdraga se.
- A što je s domaćim fukanjem? - upita kroza smijeh.
Baci pogled na njezin nadut trbuh.
- Javi mi kad opet dućan proradi - bočnu je.
- I to će bit skoro - reče. - Liječnik kaže, jamačno par tjedana nakon
poroda. - Sjede nasuprot
58
njemu i poče jesti svoj odrezak, zalažući ga obilno pireom od krumpira,
prelivenim sokom pečenke. Stade je promatrati.
- Što je s tvojom dijetom?
- Morala sam je napustit. Počela sam se previše živcirat - odvrati. - Osim
toga, neki moji prijatelji kažu da liječnici uvijek zahtijevaju od žena da
skinu kilažu, kako bi sebi olakšali posao, a ne zato što to iole koristi.
Ne odgovori.
- Ti si oslabio - ona će.
- Mnogo se krećem.
- Bilo bi lijepo kad bi pronašao posao bliže domu - reče. - Nazivao je neki
Browne. Kaže da je iz Sindikata filmskih radnika pri IA - i još neka slova
reče, ali ne znam koja, zaboravila sam. Hoće da ga nazoveš.
- Je li ostavio broj?
- Zapisala sam ga. Možda ti želi dati posao.
- Možda.
- To bi bilo dobro, jer se ne bi morao vraćati.
- Moram se vratiti. Dao sam Murravu riječ.
- Ali, ako izgubiš, je li onda bitno?
- Svejedno, dao sam mu riječ. - Pogleda je. -Osim toga, da mi George
Browne i ponudi posao, ne bih ga primio. To je obična varalica koji prima
naredbe od mafije. Pravi je gazda neki tip imenom Willie Bioff i on dobiva
upute izravno iz Chicaga.
Zazuri se u nj.
- Ako je to istina, zašto nešto ne poduzmu u vezi s tim?
Slegne ramenima.
- Ne znam. To me se ionako ništa ne tiče. To je sindikat pri AFL-u. Na
njima je da upravljaju svojim mjesnim podružnicama i njihovim
ograncima.
59
U sjedištu CIO-a priča se nešto o tome da stupimo na scenu i da ih
izazovemo, ali zasad imamo što mesti i pred svojim pragom. Možda
kasnije, kad raščistimo neke naše stvari, i poduzmemo nešto glede toga.
- Kako bilo da bilo, trebalo bi da s njim razgovaraš - reče. - Možda nije
tako loše kao što misliš.
- Nazvat ću ga - obeća.
Pokupi prazne tanjure i stavi ih u sudoper.
- Za desert imam pitu od jabuka i sladoled.
- Ovaj put to preskačem - reče. - Nakljukan sam do grla.
- Ja ću uzeti samo komadićak. Nikad nisam potpuno zadovoljna, ako
poslije jela ne uzmem štogod slatko. Hoćeš li kavu?
Kimnu. Počeka dok ga ne posluži kavom.
- Za koje je vrijeme zakazan sutrašnji sastanak kod liječnika?
- Za deset sati - odvrati ona.
Diže se sa stolice, ode do kredenca i natoči čašicu viskija.
- Trebao bi manje piti. To ti škodi jetri.
- Osjećam se dobro - reče istrusivši viski, a zatim sjede i pozabavi se
kavom, dok je ona jela posljednje ostatke deserta. - Nećeš se ljutiti ako
se rano povučem na počinak. Iscrpljen sam od puta.
- Samo ti idi - ona će. - Pospremit ću stvari, a možda i malko poslušam
radio. Noćas je na programu jednosatni nastup Rudy Valleea i Kazalište
Lux. Onda ću i ja u krevet.
- U redu. - Otiđe u spavaću sobu i poče se skidati. Uredno složi hlače
preko naslona stolice, a košulju raskrili preko njih. Ručni sat i novac
položi na toaletni stolić tik vaze s ružama koje je donio kući. Na
prigušenu sobnom svjetlu ruže su poprimile nježnu tamnocrvenu boju, a
njihov se slabašan miomiris osjećao posvud u zraku. Sjede na rub
60
kreveta, odriješi cipele i skide čarape. A tada se, još uvijek odjeven u
donje rublje, ispruži na krevet.
Polako zakruži očima po sobi. Imala je pravo. Međutim, nije se samo on
izmijenio. Sve se izmijenilo. Ili, možda nije. Još od prvog dana, nikad se
nije pretvarala da razumije ono što radi. To još ni sada ne razumije.
Časak prije nego što će zaklopiti oči i čvrsto usnuti, shvati kako mu je
cijelo vrijeme bilo jasno, ali da to nikad nije htio ni sebi priznati, da su
stranci i da će to zanavijek ostati.
- Nema smisla čekati - zakuka liječnik. - Neće prestati jesti i svakim se
danom sve više deblja.
- Jeste li joj to kazali? - upita Daniel. Liječnik kimnu.
- Veli da si ne može pomoći. Nema što raditi osim da sluša radio i da
jede. Kad vas nema kod kuće, dosađuje se.
- Kad to mislite obaviti?
- Sutra ujutro - uzvrati liječnik. - Dovedite je večeras u bolnicu. Osigurao
sam joj poluprivatnu sobu.
- Je li pristala?
- Jest - odgovori liječnik. - Zapravo, kaže da se sada bolje osjeća kada
zna da će tome doći uskoro kraj.
Daniel zamuknu.
- Nemate se čega pribojavati - umiri ga liječnik. - Carske rezove izvodimo
svaki dan. Mnoge žene više vole taj zahvat nego da prebole redovit
porod. Nakon toga bit će posve normalna. Moći će imati još djece. Ništa
se neće promijeniti.
- Drugog izbora nemamo, zar ne? Liječnik zavrti glavom.
61
- Bojim se da nemate. Ne, s obzirom na ovakav položaj djeteta.
- U redu - složi se Daniel.
- Moja će vam bolničarka dati propusnicu za ulazak u bolnicu - reče
liječnik. - Dovedite je tamo do pet sati. I ne brinite se, u dobrim je rukama.
Bolnica Sunnvside Maternitv, četverokatnica ružičaste štukature,
okružena ubavim travnjakom i vrtom, nalazila se na bulevaru Pico,
nedaleko od Fairfaxa. Daniel zaveže auto u parkiralište, odmah iza
zgrade, u prostor označen natpisom PACIJENTI I POSJETIOCI. Iziđu iz
auta, a on ponese kovčežić što ga je ona bila spakirala.
Pogleda ga kad se izvukla iz kola.
- Čudno se osjećam. Nikad još nisam bila u bolnici.
- Ovo mjesto zaista lijepo izgleda - reče, dok su se približavali ulazu. - Ni
slika onih bolnica u kojima sam ja ležao. Sve su bile sive i nečiste.
- Uza sve to, riječ je o bolnici - ona će.
- To je posebna bolnica - rastumači. - Mjesto u kojem se rađaju dječica.
Zbog toga je bolja.
Šutjela je dok su ulazili. Hodnici su bili obojeni svijetloružičasto, a na
zidovima su visile dopadljive uljene slike i fotografije. Recepcioner u
bijeloj odori diže pogled i nasmiješi im se.
- Dobro došli u Sunnvside. Prijamni ured je ravno dolje u hodniku.
Prijamni ured bijaše isto tako ugodno ukrašen kao i hodnici. Tu se
nalazilo nekoliko stolova sa stolicama iza i ispred njih. Udobni kaučevi
zauzimali su položaj uokrug zidova.
Bolničarka u bijelom uđe u ured iz susjedne sobe. Sjede iza stola i
pokaza rukom na sjedalice ispred sebe.
62
- Dobro došli u Sunnvside - reče kroza smiješak. - Vi ste gospodin i
gospođa Huggins?
- Da - odgovori Daniel.
- Očekivali smo vas. Rezervirali smo vam krasnu sobu. Ali prije morate
ispuniti nekoliko obrazaca.
Za taj je posao bilo potrebno dvadesetak minuta. Kad ih je sve ispunila,
ispričala se i nestala u susjednoj sobi. Nekoliko minuta kasnije opet se
vratila.
- Čini se da je sve u redu - izjavi, gurnuvši preko stola nekoliko papira
pred njih. - Budite ljubezni pa ih oboje potpišite. To su dopusnice kojima
nas ovlašćujete da vodimo brigu o gospođi Huggins i da poduzmemo sve
što je potrebno za njen boljitak.
Potpisaše. Pokupi papire, provjeri potpise, te ih pričvrsti u fascikl u kojem
su se već nalazili ostali spisi.
- Samo još jedna stvar, gospodine Huggins -pripomenu. - Morate
unaprijed položiti ček na dvjesta dolara. Time pokrivate sve troškove u
vezi s upotrebom sobe za osam dana, operacijske dvorane, za
korišćenje usluga anestetičara i ostalog bolničkog osoblja. Naravno, kad
gospođa dobije otpusnicu, primit ćete točan obračun i, bude li potrebno,
na licu mjesta izvršiti nadoplatu.
Daniel izvadi novčanik i odbroja rečeni iznos u novčanicama od dvadeset
dolara. Bolničarka pre-broja novce, stavi ih u fascikl i potom pritisnu
dugme na stolu.
- Začas će stići bolničarka koja će vas odvesti u sobu. - Pogleda ih i
nasmiješi se. - Što će biti, dječak ili djevojčica?
- Daniel predviđa dječaka - odgovori Tess.
- Sigurna sam da mu neće biti žao ako se rodi djevojčica.
Nasmijaše se baš kad je unišla bolničarka, gurajući kolica. Tess ih za
trenutak pogleda.
- Nisu mi potrebna. Mogu hodati.
63
- Takva su bolnička pravila, gospođo Huggins. Sad ste naša pacijentica i
mi odgovaramo za vas. Kadikad su podovi skliski.
Tess se nespretno posadi u kolica.
- Smije li Daniel sa mnom?
- Dabome - uzvrati bolničarka. Iznova se osmije-hnu i stade gurati kolica,
a Daniel, noseći kovčežić, pođe za njima.
- Sretno. Nadajmo se da će biti muško. Dizalom se uspnu do trećega
kata. Bolničarka
zastade u hodniku ispred sobe i okrenu se Danielu.
- Čekaonica je dolje u hodniku. Dajte nam nekoliko minuta vremena i ja
ću vas pozvati čim gospođu Huggins udobno smjestimo.
Daniel kimnu, a bolničarka uveze Tess u sobu. Otputi se hodnikom do
čekaonice. U njoj su čekala trojica muškaraca. Dvojica su kartala, a treći
se izmučena lica dosađivao na stolici. Kartaši uopće ne digoše oči.
Daniel utonu na stolicu. Dođe mu želja za cigarom, ali se ipak uzdrža.
Hodnici bijahu puni natpisa NE PUŠI, a i bolničarka ga je tek prije
nekoliko minuta upozorila na to.
Malo zatim treći se muškarac uspravi na stolici i pogleda Daniela.
- Jeste li doveli ženu? Daniel potvrdi glavom.
- Tu sam još od sinoć - reče čovjek. - Nadam se da ćete biti bolje sreće.
Daniel ne odgovori.
- Liječnici su veliki posranci - nastavi. - Kad god mi kažu da će potrajati
samo nekoliko sati, provedem tu dva dana.
- Bili ste već tu? - zapita Daniel.
- Tri puta - otpovrnu čovjek s gađenjem. - To nam je četvrto dijete. I treba
me kazniti zbog nezasitnosti. Ali ovo je posljednji put, obećajem vam.
64
Jedan od kartaša oglasi se promuklim smijehom.
- Da, ako mu prvo odrežu budžu.
- Ajd u govna! - odbrusi čovjek. Pogleda Daniela. - Što vam je liječnik
kazao, kad će se vaša roditi?
- Sutra ujutro.
- Izgledate sigurni.
- Primijenit će carski rez - objasni Daniel. Čovjek ga upiljeno pogleda.
- Jao, zašto meni to nije palo na pamet? Svaki put, čekajući, izgubim tri
dnevnice. Razgovarat ću s liječnikom.
Na ulazu iskrsnu bolničarka.
- Možete sada k ženi, gospodine Huggins. Zaogrnuta svilenim noćnim
ogrtačem, Tess je
sjedila u krevetu kad je unišao u sobu. Krevet joj se nalazio blizu prozora;
drugi je bio prazan. Dođe do nje i poljubi je.
- Čini se da ti je udobno. Osmjehnu se.
- Jako su susretljivi. - Zahihoće smeteno. - Natjeraše me da se popiškim
u bocu. I pogledaj Uzdignu ruku. Na pregibu lakta bio je prilijepljen bijeli
flaster u obliku križa. - Također su mi vadili krv. Nije me uopće boljelo.
Daniel šutke kimnu.
- Neće mi dati večeru - potuži se. - Vele da će me očistiti. Želudac mi
mora biti prazan.
- Tako je, gospođo Huggins - upade bolničarka, ulazeći u sobu. - To
ćemo učiniti upravo sada. -Otvori ormar što se nalazio do kreveta, iz
njega izvadi klistir i tada pogleda Daniela. - Sad ćete morati otići,
gospodine Huggins. - Nakon ovoga želimo da spava, kako bi ujutro bila
svježa i jaka.
Prizvuk straha oboji Tessin glas.
- Mislite reći da ga više neću vidjeti dok ne rodim?
5 Sjećanje II
65
Bolničarka se nasmiješi.
- Naravno da ćete ga vidjeti. Ujutro, prije nego što odemo na gornji kat.
Međutim, sad je najvažnije da se odmorite. - Baci pogled na Daniela. -
Ako ovamo dođete u sedam, imat ćete dosta vremena.
- Doći ću - reče Daniel. Saže se nad Tess i poljubi je. - Budi dobra i čini
sve što ti se kaže. Vidimo se ujutro.
- Nećeš zakasniti? - upita Tess zabrinuto. - Bolje da naviješ budilicu.
- I hoću - reče odlučno, kako bi je ohrabrio. - Ni zbog čega se ne
uzrujavaj. Sve će ispasti dobro.
66
četrnaesto poglavlje
Telefon je zvonio kad je otvarao prednja vrata. Ostavivši ih otvorena,
pohita u dnevnu sobu i podiže slušalicu.
- Halo?
Javi se glas nekog muškarca.
- Gospodin Huggins?
- Da.
- Ovdje George Browne.
- Izvolite, gospodine Browne.
- Je li vam supruga spomenula da sam vas nazvao?
- Jest.
- Volio bih se sastati s vama - reče Browne.
- To mi je i Tess saopćila.
- Niste me nazvali - istaknu Browne.
- Upravo sam se vrnuo iz bolnice - objasni Daniel. - Žena mi očekuje
dijete.
- Shvaćam - promrsi Browne. - Nadam se da će sve proteći u najboljem
redu.
- Hvala vam.
- Što mislite, kad bismo se mogli naći?
- Vjerojatno nakon poroda - odgovori Daniel.
- Važno je - podvuče Browne. - Ostanite još časak na telefonu. - Daniel
je na svom kraju linije čuo kako s nekim razgovara, a zatim se opet
oglasio. - Izlazite li večeras kamo na večeru?
5'
67
Daniel se osvrnu oko sebe. Dom mu se pričinjao očajno pust.
- Ne.
- Dobro - reče Browne. - Znate li Lucevev restoran na Melroseu?
- Naći ću ga.
- Mogu poslati kola po vas.
- Imam svoja.
- Za jedan sat. Vrijedi?
- Doći ću.
- Samo pitajte za moj stol - napomenu Browne. - Unaprijed se veselim
našem susretu.
Daniel spusti slušalicu, vrati se do prednjih vrata i zatvori ih. Telefon
iznova zazvrji.
Ovoga puta bila je Chris. Glas. joj je bio prigušen kao da se boji da je
netko ne čuje dok govori u slušalicu.
- Morala sam te nazvati.
- U redu.
- Da ti se žena odazvala, poklopila bih slušalicu.
- U bolnici je.
- Je li joj dobro?
- Jest.
- Drago mi je - reče ona. - Kriste!
- Što je - zapita.
- Ne smijem s tobom čak ni telefonski razgovarati, jer mi se mindža
odmah navlaži.
Nasmija se.
- Mnogo će ti dobra donijeti povratak u Chicago.
- Ne nalazim se u Chicagu.
- Pa gdje si, do đavola? - upita, iako je znao kako će odgovor glasiti i
prije nego što je postavio to pitanje.
- Tu - odvrati - u hotelu Ambasador na bulevaru Wilshire. Imam svoj
vlastiti bungalov.
- Munjena si.
- Ne, nisam - otpovrnu. - Ti si, ako misliš da ću
68
te pustiti sama cio tjedan, dok ti žena s onom iskre-veljenom
hladetinastom picom leži u bolnici.
- Ne znam kako izgleda za vrijeme poroda - reče.
- Svejedno ne želim ništa riskirati. Što ćeš večeras raditi? Tu uživam sve
blagodati raskošna smještaja - imam blagovaonicu i sve ostalo.
- Moram na sastanak.
- Ne vjerujem ti.
- Govorim istinu. S Georgeom Browneom, predsjednikom ovdašnjeg
Sindikata filmskih radnika pri I A1.
- Onda dođi poslije večere.
- Ne mogu. U sedam ujutro moram biti u bolnici.
- Probudit ću te na vrijeme.
- Ne.
- Cijelu ću noć onanirati i na kraju pošiziti. Nasmija se.
- Misli na mene.
Glas joj odjednom zaječi ozbiljno.
- Daniele, glas ti ne zvuči kao obično. Je li s tobom sve u redu?
- Dobro sam - uzvrati.
- Što je onda? Brineš li se zbog Tess?
- Da - priznade. - Sutra na njoj izvode carski rez. Načas umuknu.
- Oh. Ali ne brini se zbog toga. Moja je starija sestra već dvaput rodila na
takav način. A izvrsno se osjeća.
- Smirit ću se kad sve prođe - reče.
- Uvjerena sam da hoćeš - ona će. - Hoćeš li me tada nazvati?
- Hoću.
- Sretno, Daniele. - Trenutak se dvoumila. -Znaš da sam ono ozbiljno
mislila, zar ne?
1 International Alliance of Theatrical Stage Emplovees (Međunarodni
savez kazališnih namještenika).
69
- Znam - odvrati.
- Volim te, Daniele. Prišuti se.
- Daniele?
- Da?
- Nazovi me sutra.
- Hoću - obeća i spusti slušalicu. Prijeđe u prošireni dio kuhinje,
predviđen za blagovanje, te iz kredenca izvuče bocu bourbona. Natoči
punu čašu i poče pijuckajući razmišljati. Šašava je, ali s njom se dalo
razgovarati - što ni s jednom drugom ženom nije mogao.
Zamišljeno se protrlja po bradi. Pod prstima mu zaškripe čekinje. Trebalo
se opet obrijati. Ponijevši viski, uđe u spavaću sobu i stade se svlačiti. U
kupaonici se zabulji u svoj odraz u zrcalu.
Bilo mu je trideset i sedam godina i trebao je postati ocem. Ta je
činjenica izmijenila mnoge stvari. Već je ustanovio da više misli na
budućnost. Kamo će ići, što će raditi. Neće biti lako podizati dijete s
novcima koje je zarađivao. Prije ili kasnije natjerat će Murrava da mu
dade vlastitu sindikalnu podružnicu. Na taj bi način bar imao podlogu za
daljnji samosvojan razvitak. Tako su svi oni započeli: Lewis, Murrav,
Green; čak je i Browne tu imao platformu s koje je mogao djelovati.
Upravo je imenovan potpredsjednikom AFL-a.
Ni za dijete ne bi valjalo da odraste u kući bez oca. Možda je Tess imala
pravo. Ako Browne istupi s povoljnim prijedlogom, prihvatit će ga. Bolje i
to nego da mu razbijaju glavu kao do sada.
Ili kao što Chris reče: »Preskoči ogradu«. Mnogi su sindikalci tako
postupili i sad dobro zarađuju. Završi brijanje, još uvijek mozgajući.
Naposljetku opere s lica ostatak sapunice i potapka po njemu malo
praška, jer su mu izbrijane dlake uvijek izgle-
70
dale plave. Odjene košulju, još uvijek zaokupljen
mislima, još uvijek neodlučan.
Dok ga je natkonobar vodio k stolu u stražnjem kutu restorana, Daniel se
čudio zašto mu se toliko gostiju za stolovima činilo poznatim. Onda
shvati zašto. Većina njih bili su filmski glumci i glumice, a njih je mnogo
puta vidio u kinu. Nekolicinu je mogao čak i prepoznati. Za jednim stolom
bio je Joel Mc Crea; za drugim Loretta Young; ostalih se nije mogao
prisjetiti.
Za stolom su sjedila dvojica muškaraca. Ustadoše. Onaj vidi, proćelav,
pruži ruku.
- Ja sam George Browne. Pozdravite se s Willie-jem Bioffom, mojim
potpredsjednikom.
Pošto su se rukovali i sjeli, Browne mu se obrati.
- Čujem da ste čovjek od pića. Je li istina?
- Još se nije dogodilo da ponuđeno odbijem -odgovori Daniel.
- Ja sam pak pivopija - nastavi Browne. - Čirevi. Ne podnosim žestoko.
Samo naprijed, izvolite naručiti.
- Hvala vam - reče Daniel i uzgleda prema konobaru koji se i nadalje
vrzao oko njih.
- Molit ću Jack Daniels.
- Jednostruki ili dvostruki, gospodine?
- Ni jedan ni drugi - otpovrnu Daniel. - Cijelu bocu. I donesite vrč vode.
Bez leda.
Brovvne izbulji oči na nj.
- Ako i ostalo što sam čuo o vama odgovara istini, onda mora da ste
čovjek i pol.
- Što ste to čuli?
- Da ste najbolji Murravev organizator. Da vas neprestance šalje s
jednog žarišta sukoba na drugo i da pojedine sindikalne podružnice s
uspjehom upućujete na zajednički rad. Da ste zaslužniji od
71
bilo koga drugoga za uspješnu kampanju koju provodi SWOCradi
povećanja brojnog stanja članstva.
- Nije istina - opovrgne ga Daniel. - Imamo posvuda dobre ljude. Ja samo
pomažem uskladiti njihovu djelatnost.
- I da ste glavni kod žena.
Natkonobar se vrati s viskijem. Daniel odgovori tek pošto mu konobar
natoči piće i povuče se. Uzdignu čašu viskija.
- Živjeli - nazdravi, smaknu je i odmah nalije drugu. - I ja sam štošta čuo
o vama i vašem, ovdje prisutnom prijatelju - reče smješkajući se.
- Što to? - upita Browne.
- Da ste obojica gramzljivci. Da momcima u Chi-cagu zakidate pola od
njihova postotka. Da biste za desetaču prodali svoju rođenu bakicu. -
Daniel se sveudilj smješkao.
- Majku mu... - propenta Brovvne. Bioff ga za-drža uhvativši ga za ruku.
- Jeste li također čuli da naši članovi uživaju najveće plaće i bolesničke
dodatke što postoje? -zapita Bioff.
- Jesam.
- Zašto niste i to spomenuli? Daniel polako guckaše svoj viski.
- Smatrao sam da nije potrebno; da ćete mi vi to reći. - Dokrajči piće i
nalije drugo. - Budući da smo se počastili komplimentima, sad mi možete
kazati zašto ste me htjeli vidjeti.
- Ali prije da naručimo jelo - upade Bioff. - Tu su špageti vrlo dobri.
- Ja ću odrezak - reče Daniel.
Jeli su brzo, gotovo bez riječi. Daniel je počistio svoj tanjur, dok su ostala
dvojica naprosto prčkala po hrani. Kad im je konobar na kraju donio kavu,
Daniel je izvadio cigaru.
- Smeta li vam, ako zapušim?
72
Uzvratiše da ne smeta. Pripali cigaru i priljubi leđa uz naslon sjedalice.
- Gospodo, jelo je bilo izvrsno. Obično ne posjećujem ovako otmjena
mjesta. Većinu obroka blagujem u jeftinim pajzlima s prljavim žlicama.
Hvala.
Bioff pogleda Brownea.
- Da ja počnem? Browne klimnu.
- Može.
Bioff se okrenu Danielu.
- U filmskoj djelatnosti zaposleno je oko sedam tisuća činovnika. Otprilike
tri tisuće njih nalazi se u studijima, a ostatak je razasut po filmskim
distribucijama širom zemlje i po mjesnim uredima u New Yorku. Upravo
smo ih počeli organizirati, ali još moramo prebroditi more predrasuda
koje navećma iskazuju sami činovnici. Misle da su namještenici s bijelim
ovratnicima iznad toga. Kompanije to znaju, pa ih zato ohrabruju. Počeli
smo polako napredovati, ali je to polagan proces. Sada saznajemo da se
65. oblast sprema na poslovni pothvat i da mora potrošiti mnogo novaca.
Već su osigurali podršku filmskih publicista u New Yorku, ali na tome
rade crvendaći kojima možemo stati na rep. Jedino što ne želimo jest to
da ne odu predaleko.
- Zašto ne postupite prema svom iskušanom receptu? Prišarafite
kazališta, a oni će primorati kompanije da vam verbuju ljude.
- Ne možemo to učiniti - odgvori Bioff. - U prvom redu imamo ugovore
kojih se moramo pridržavati i ne smijemo ugroziti naše tamošnje članove.
Kao drugo, ako nas prisile na glasovanje pod okriljem NLRB-a1,
nemamo za to dovoljan broj upisanih članova. Zato smo i nadošli na vas.
1 National Labor Relations Board (Nacionalni odbor za me-đuradničke
odnose).
73
Daniel ne kaza ništa.
- Uživate dobar glas - reče Bioff. - Za Lewisa i Murrava radite čitav život.
Poznato vam je kako CIO i 65. oblast djeluju. Ako nam se pridružite,
siguran sam da ćemo cijelu tu radinost imati pod nadzorom.
- Što mi zapravo nudite? - upita Daniel.
- Predsjednički položaj u Nacionalnom sindikatu filmskih namještenika pri
IATSE-u i AFL-u. Petnaest tisuća dolara godišnje.i naknadu početnih
troškova.
Daniel ga pogleda.
- Znate li koliko sada zarađujem?
- Šest tisuća na godinu - odvrati Bioff.
- Tako je - potvrdi Daniel. - Napuni još jednu čašu. - Volio bih vam uzeti
pare, gospodo, ali ja sam nepodesna osoba za taj posao. - Strusi viski u
grlo. - Pokušavate me kupiti zbog neopravdanih razloga. Zato što sam
CIO-vac i što uživam dobar glas. A zaboravljate da ga uživam zato što
radim za ljude koji potječu iz iste sredine kao i ja. Za Pemce, Poljake i
gorštake s kojima sam odrastao. Govorim njihovim jezikom; razumiju me.
Dođem li u dodir s činovnicima, osjećat ću se kao riba na suhom. -Nalije
u čašu preostali dio viskija. - Ne bi imali pojma o čemu govorim, niti bih ja
njih jednu riječ razumio.
- Mislite li da nismo o tome vodili računa? -zapita Bioff. - Poznato nam je
i to da ste dovoljno bistri da naučite. Tko god je kadar diplomirati na
onom radničkom koledžu s najboljim ocjenama, taj ne može biti toliko
priprost kako to proizlazi iz vaših riječi. Držim da griješite.
- Ne bih rekao - reče Daniel.
- A da povisimo na dvadeset tisuća?
- Ne. Najbolje vam je rješenje da za taj posao pronađete čovjeka iz
vlastitih redova. Nekog koga
74
će s ponosom svi gledati i poštovati. Mnogo će bolje obaviti posao nego
ja.
- Vaš odgovor ne uzimamo kao konačan - reče Bioff. - Zašto da cijelu
stvar ne prespavate? Kad sutra postanete otac i promislite o tome što
biste sve pružili obitelji na tako unosnom poslu, možda se predomislite.
- Sumnjam - reče Daniel. Ustade. - Još jednom, hvala vam, gospodo.
Bioff ga pogleda.
- Kadikad znate biti odveć prepreden.
- Dajem vam pravo - Daniel će odrješito. - međutim, vi nikad ne možete
biti pošteni.
75
petnaesto poglavlje
Činilo se da spava kad je ušao u sobu. Bolničarka mu se okrenula i
prislonila prst na usta da ne govori.
- Dali smo joj blagi sedativ da se odmori - proša-putala je. - Bit če
bunovna.
Klimnuo je kako bi joj dao do znanja da je razumije, privukao stolac do
kreveta i sjeo na nj. Dok je Tess spavala, lice joj se doimalo neobično
djetinjasto, kao u pokorna djeteta. Disala je polako pri čemu se plahta
kojom je bila pokrivena ravnomjerno dizala i spuštala. Pogledao je mimo
nje kroz prozor. Nebo se plavilo, a sjajno sunce točilo je zlaćane zrake u
sobu.
Više je naslutio negoli vidio da se pomaknula, pa je zato snizio pogled na
nju. Oči su joj bile otvorene i gledala ga je. Trenutak kasnije opet ih je
sklopila, ne rekavši ni riječi, ali joj je ruka počela preko plahte puzati
prema njemu. Uhvatio ju je i čvrsto je stegao prstima, da osjeti njezinu
toplinu.
Trebalo joj je pet minuta da progovori.
- Bojim se - promrmlja još uvijek zatvorenih očiju.
- Nemaš zašto - reče nježno. - Sve je u najboljem redu.
- Teško dišem - prožubori. - A gdješto očutim i oštru bol u prsima.
76
- Otpočini. Nije to ništa, to su živci. Stisnu mu ruku.
- Milo mi je što si tu.
- I meni je.
Bolničarka iziđe, i oni prosjede neko vrijeme u tišini. Iznenada otvori oči i
pogleda ga.
- Oprosti - reče.
- Nemaš zbog čega moliti oproštenje.
- Lagala sam ti - prošapta. - Znala sam da sam trudna, šest tjedana prije
nego što sam ti kazala.
- To sad nije važno.
Iznova sklopi oči i opusti se za trenutak.
- Predosjetila sam da se spremaš napustiti me, a to nisam htjela.
- Nisam te mislio napustiti. Ali to je sada iza nas, i sve zaboravi.
- Ne želim roditi dijete, a da ti prije ne kažem istinu. - Načas zastade. -
Ako mi se što dogodi, hoću da znaš da te jako volim i da te nisam mogla
pustiti da odeš.
- Ništa se neće dogoditi, osim što ćeš roditi i što ćeš se poslije toga
posve dobro osjećati.
Opet ga stade gledati.
- Ne ljutiš se na mene?
- Ne.
- Raduje me - reče i sklopi oči. Spavala je, sve dok opet nije unišla
bolničarka iza koje je bolničar gurao u sobu pokretni krevet.
- Gospođo Huggins - poče bolničarka veselo -vrijeme je da se uspnemo
na gornji kat.
Tess otvori oči. Ugleda pokretni krevet, i u očima joj izbi strah.
- Što je to?
- Krevet na kotačima - objasni bolničarka, gurnuvši ga uz njezinu postelju.
- Imat ćete do gore prvorazrednu vožnju. - Zađe joj iza glave. Začas ona
i bolničar vješto premjeste Tess u pokretni
77
krevet. Hitro oko nje omotaju plahte i zakopčaju remenje. Tess uzgleda
prema bolničarki.
- Smije li Daniel gore sa mnom?
- Svakako - odgovori bolničarka, smiješeći se. -Čekat će odmah izvan
sobe u kojoj ćete rađati. Vidjet ćete ga čim iziđete.
Izguraše krevet u hodnik, a Daniel, i nadalje držeći Tessinu ruku, krenu
uz njih. Dok su se uspinjali dizalom, uzvisi oči na nj.
- Osjećam se neobično - reče. - Kao da vrtoglavo lelujam.
- To je normalno - osokoli je bolničarka. - Zbog pentothala. Ne opirite mu
se, već se jednostavno prepustite njegovu djelovanju. Sad ste u stanju
sličnom snu. Kad se probudite, bit ćete majka.
Iziđu iz dizala i pođu niz drugi hodnik. Bolničarka zaustavi pokretni krevet
ispred operacijske dvorane.
- Tu vas ostavljamo - reče Danielu. - Odmah pri kraju hodnika nalazi se
čekaonica. Tamo će vas liječnik potražiti nakon poroda.
Tess mu okrenu lice.
- Daniele, obećaj mi da ćeš se brinuti za dijete u slučaju da mi se što
nepredviđeno dogodi.
- Ništa ti se neće dogoditi. Nije popuštala.
- Obećaj mi.
- Obećajem.
Činilo se da je odahnula.
- Ljubim te. Nećeš to zaboraviti, zar ne?
- Samo ti ne zaboravi da ja tebe ljubim. - Naže se nad krevet i dade joj
cjelov. Promatrao ih je kako guraju krevet kroz okretajna vrata, a zatim
se hodnikom uputio k čekaonici.
*
78
Liječnik je ušao u čekaonicu za nepun sat, iako mu se učinilo da je
prošlo duže vremena. Pružio mu je ruku, smiješeći se.
- Čestitam, gospodine Huggins. Dobili ste sina. Krupna dječaka nalik na
vas. Četiri kile i šezdeset deka.
Daniel se nasmije, tresući oduševljeno liječnikovu ruku.
- Ne mogu vjerovati.
- Vjerovat ćete kad ga vidite - odvrati liječnik kroza smiješak.
- A Tess - kako je ona?
- Izvrsno - uzvrati liječnik. - Trenutačno se nalazi u šok-sobi. Trebalo bi
da se vrati dolje za svojih dva sata. To će vam dati vremena da skoknete
van, da kupite kutiju cigara i obavite nekoliko telefonskih razgovora. Kad
se vratite, moći ćete ih oboje vidjeti.
Daniel othuknu snažno.
- Hvala vam, doktore.
Ispred bolnice prijeđe na drugu stranu ulice, gdje se na suprotnom uglu
nalazio restoran s barom. Kad je unišao nikoga nije bilo unutra osim
pipničara koji je marljivo svjetlao čaše. Daniel priđe baru.
- Dvostruki Jack Daniels i čašu vode. Pipničar okretno natoči viski i stavi
ga preda nj.
Drugom rukom izvuče ispod šanka čašu vode.
- Što je? - upita. - Dječak ili djevojčica?
- Dječak. - Daniel se zablenu u nj. - Kako ste znali?
Pipničar se nasmije.
- Jedini gosti što dolaze ovamo u devet izjutra su oni iz bolnice, preko
puta ulice. - Ruka mu sunu dolje iza šanka i u njoj se začas stvori cigara.
79
- Čestitam. Ovo je dar uprave restorana s najboljim željama.
- Hvala vam. - Daniel pogleda cigaru. Na ovoju je bilo otisnuto zlatnim
slovima: DJEČAK JE!
- Također ih prodajemo na kutije, po dvadeset i pet komada - reče
pipničar. - Cijena dva dolara.
- Uzet ću kutiju. I dopustite da vas častim pićem.
Pipničar mu se naceri.
- U pravilu nikad ne pijem prije dvanaest, ali ovaj ću put učiniti iznimku.
Na kraju krajeva, iz New Yorka sam, a ondje je sada već dvanaest sati. -
Prvo natoči sebi piće, a onda položi kutiju cigara na šank. - Kako se
klinac zove?
- Daniel. Daniel. B. Huggins mlađi. Pipničar diže čašu.
- U njegovo zdravlje!
Slistiše svaki svoj viski. Daniel naredi da mu iznova napuni čašu. Otpi
pola i propere grlo s malo vode.
- Ako želite telefonirati - pipničar će - telefonska vam je kabina u kutu.
Daniel pogleda niz dvoranu, a potom odmahnu glavom.
- Imam vremena - reče podigavši čašu. - Još jednu. Vama također.
Pipničar zavrti glavom.
- Ne, hvala, gospodine Huggins. Još je preda mnom osam sati posla.
Ako ih već sada počnem izvrtati, neću trijezan dočekati ručak.
Daniel kimnu. Skine ovoj sa cigare i zapali je. Otpuhnu oblak dima put
stropa. Nije bila loša.
- Dobra cigara.
- Kuhinja je otvorena, ako biste htjeli doručko-vati - reče pipničar.
Daniel odjednom shvati da umire od gladi.
80
- Odrezak i jaja s dobro pečenim kosanim mesom.
Pipničar se osmjehnu i okrenuvši se zaurla u smjeru stražnjeg dijela
restorana, gdje se nalazila kuhinja.
- Hej, Charlie! Vuci to dupe amo i prostri stol. Imamo dobru mušteriju.
Pri povratku u bolnicu kupio je kitu proljetna cvijeća. Kad je hodnikom
stigao do vrata, bila su zatvorena. Oprezno okrenu ručicu i otvori ih.
Tess je ležala na leđima, poduprta jastucima. Premda je već bila obraze
malko narumenila crvenilom, a usne ružom, koža joj se ispod namaza
pričinjala blijedom, malne poluprozirnom. Oči je držala zatvorene i kao
da se odmarala, ne obraćajući pažnju na bolničarku s druge strane
kreveta koja joj je poravnavala plahte.
Nečujno presiječe sobu na vršcima prstiju i, pri-šavši uz stranu kreveta,
baci pogled na nju. Ona otvori oči. Nasmiješena lica prinese joj cvijeće.
- Sve najbolje, majko. Razgleda cvijeće.
- Divno je - reče glasom u kojem kao da nije bilo snage.
Poljubi je.
- Kako se osjećaš?
- Dobro - odgovori. - Slaba sam. Ne mogu doći do daha. Kao da sam
preko prsiju čvrsto stegnuta povojem.
- Bit će vam odmah bolje, čim se malo odmorite - umiješa se bolničarka.
- Možda se tako osjećate zbog zavoja kojim smo vam omotali trbuh. -
Obrati se Danielu. - Stavit ću cvijeće u vazu, gospodine Huggins.
Daniel joj preda cvijeće, a oni su je pratili pogle-
6 Sjećanje II
81
dom kako iz ugrađena ormara vadi vazu, puni je vodom iz slavine nad
umivaonikom i u nju razmješta cvijeće.
- Jesi li već vidio novorođenče? - upita Tess.
- Ne - odgovori Daniel. - A ti? Zavrti glavom.
- Liječnik veli da je krupan - reče Daniel. -Četiri kile i šezdeset deka.
- Moja su sva braća imala četiri i pol kile ili nešto više od toga - pohvali
se Tess. Pogleda bolničarku. - Smijemo li ga vidjeti?
Bolničarka se nasmješka.
- To sam vam upravo kanila reći. Vratit ću se za minutu s vašim sinom. -
Zatvori vrata iza sebe.
Daniel privuče uz krevet stolicu i uze Tess za ruku.
- Kupio sam kutiju cigara. Pogledaj. - Pokaza joj jednu. - Vidiš li ovoj? Na
njemu stoji: »Dječak je«.
Mlitavo mu se osmjehnu.
- Jesi li bio jutros tu, prije nego što sam otišla na gornji kat?
- Naravno da jesam. Zar se ne sjećaš? Čak sam te pratio sve do
operacijske dvorane.
- Pretpostavljala sam da jesi, ali sva sam bila jako smućena. Prije nego
su me otputili gore dali su mi injekciju, pa se ne sjećam svega jasno. -
Pogleda ga brižno. - Jesam li kazala što nevaljalo?
Strese glavom.
- Nisi. Samo da me voliš. Možda misliš da to nije u redu.
- To jest. - Stisnu mu ruku. - Zaista te volim. Uvijek si mi bio izuzetno
dobar.
Nasmija se.
- Ni ti sa mnom nisi baš jako loše postupala. Iza njega se otvore vrata, i
bolničarka uđe noseći
djetešce, dobro umotano u pokrivač. Obiđe krevet
82
nasuprot Danielu, podiže pokrivač s novorođenče-tove glave i pruži ga
Tess.
- Gospođo Huggins, vaš sin.
Tess primi dijete s radoznalim izrazom na licu. Oprezno ga prinese k
sebi i zaviri mu u majušno lišće. Uzvinu oči na Daniela, a blažen joj
osmijeh ozari lice.
- Oh, Daniele, toliko je lijep. Pljunuti je... Iznenadan joj smrtni hropac
iskrivi lice.
- Daniele! - bolno vrisnu. - Oh, moj Bože! - Čedo joj poče kliziti iz
obamrlih prstiju i Daniel ga uhvati baš u trenutku kad je pala glavom na
jastuke i svijetla joj pjena mjehurasto izbila na usta. Okrenu se da ga
pogleda; oči joj bijahu sjajne i upiljene. Usne je pomicala kao da je htjela
nešto reći. A onda se, ovješenih obraza i otvorenih usta s kojih zauvijek
zamriješe riječi, praznim očima zazuri u vječnost.
Kao mahnita, bolničarka dojuri oko kreveta do njega i, pritisnuvši svom
silinom dugme na zidu, stade ga grubo uklanjati s puta. U hodniku izvan
sobe poče zvoniti zvonce. Trenutak kasnije soba je vrvjela od bolničarki i
liječnika; s ostalim uređajima dopremili su i boce kisika.
Daniel je stajao naslonjen o zid i sve to časak promatrao. Bolničarka diže
oči i na trenutak mu uhvati pogled. On zavrti glavom.
- Ništa joj to neće pomoći - reče odsutno, utučenim glasom. - Izdahnula
je.
Potom lagano navuče pokrivač preko djetetove glave.
- Hodi, sine - reče, ponijevši sa sobom dijete u hodnik.
6«
83
šesnaesto poglavlje
Daniel je čvrsto priljubio oko vrata ovratnik kaputa dok je gologlav stajao
na kiši koja je, nošena vjetrom, padala ukoso. Svećenikov je glas zvučao
duboko i svečano, kao da se pred njim nalazi mnoštvo žalobnika, a ne
samo jedan osamljen čovjek.
- Pepeo pepelu, prah prahu...
Daniel je odsutno zurio u crvenkast lijes od mahagonija, po čijoj su
sjajnoj površini pljuštale kišne kapi i niz obje se strane slijevale u
otvorenu raku što je zijevala ispod njega. Kako se samo pričinjao malen,
uistinu malen, a to nije bilo pošteno, jer ona nikad nije bila malena žena.
Svećenikov glas zamnije. Okrene se Danielu.
- Možete dodati svoju vlastitu molitvu.
- Nikad se nisam jako mnogo razumio u molitve, oče - odvrati Daniel.
- Ništa zato; kazali što mu drago, Gospod će vas čuti.
Daniel duboko uzdahnu.
- Bila si valjana žena, Tess. Neka te Gospod srdačno dočeka.
Dvojica grobara nestrpljivo upru oči u svećenika. Bio je to njihov
posljednji posao toga dana, pa su se žurili da ga dovrše. Svećenik
površno pogleda Daniela da vidi je li gotov s molitvom, a tada im se
okrenu i klimnu.
84
Dvojica ljudi vješto uklone čelične poluge na kojima je počivao lijes, a
onda ga počnu spuštati u otvorenu raku, dok god nije šljapnuo na već
raskva-šeno dno. Posegnu za lopatama.
- Prepustite to meni - reče Daniel, prišavši im. A kao odgovor na njihove
upitne poglede doda: - U našem kraju uvijek sami pokopamo svoje mrtve.
Šutke se povuku i stanu ga promatrati. Godio mu je dodir lopate u
rukama, podsjetio ga je na stara vremena. Bio je još dječak, a rudokopi
mračni. Pogleda u grob kad je prva lopata blata pala na lijes i raspršila
se po cvijeću što je ležalo na zatvorenu pokrovcu. Uskoro će je progutati
tama. Ubrza ritam rada. Zemlja je bila namočena kišom i teška, pa je
ubrzo pod odjećom osjetio kako mu tijelo grezne u znoju od čega ga je
spopao osjećaj lakoće i snage. Odjednom se opet združio sa zemljom.
Međutim, završio je prije nego što je bio svjestan toga, i nad grobom
osvanu lijepo oblikovan humak zemlje.
Vrati lopatu jednom od one dvojice.
- Hvala vam - reče. Čovjek nijemo kimnu. Svećenik ga doprati do
automobila. Daniel stade
kod vrata i iz džepa izvuče novčanicu od dvadeset dolara.
- Nije potrebno - svećenik će. - Pogrebno poduzeće Forest Lawn već
vam je uračunalo moje usluge.
- Svejedno uzmite - ustraja Daniel. - Siguran sam da će nekom u vašoj
župi biti potrebna pomoć.
- Hvala vam - reče svećenik. Daniel se uvuče iza volana.
- I ne budite utučeni, sinko - pripomenu svećenik.
- Nisam utučen, oče - otpovrnu Daniel, upalivši motor. - Smrt i ja nismo
jedno drugom nepoznati. A nikad i nećemo biti.
85
Morao je povesti kola oko velike crne limuzine, parkirane uz rub pločnika
da bi ih uvezao na pristupni kolnik što se nalazio između njegove i
susjedne kuće. Baci letimičan pogled na ravnodušnu spodobu vozača
koji je sjedio iza volana, a potom otrča kroz kišu do otvorenih kućnih
vrata.
U dnevnoj su sobi bile naslagane lijepo zatvorene i zavezane kartonske
kutije, kao da čekaju da ih netko pokupi. Iz prazne dnevne sobe prijeđe u
spavaću. Tu je bila Chris s jednom nezgrapnom plavušom srednjih
godina koja je imala kosu uredno savijenu u punđu. Okrenuše se čim
začuše njegove korake.
Chrisin glas ne oda iznenađenje.
- Na stolu je nova boca bourbona - reče. - Posluži se pićem. Namah
ćemo tu biti gotove.
Pogleda je nakratko, a onda poveze oči do otvorene ladice toaletnog
stolića i kartonske kutije neposredno do nje. Pakirale su posljednje
komade Tessinih odjevnih predmeta. Bez ijedne riječi vrati se u dnevnu
sobu.
Kad je unišla, stajao je s napola praznom čašom viskija kraj prozora i
piljio u kišu.
- Netko je to morao učiniti - ispriča se ona.
- Znaš, kišilo je prvi dan kad smo stigli u Kaliforniju - reče Daniel. Okrenu
se da je pogleda. - Cini se da je prirodno što i danas pada.
- Goodvvillov kamion trebao bi doći po stvari za oko pola sata - ona će. -
Također sam naručila nešto nova namještaja za dječju sobu, kao i nov
sklopivi kauč za dnevnu sobu; onaj što se pretvara u krevet.
- Bio sam jedini na groblju - nastavi on. - Nikad nisam sreo ni jednog od
njezinih prijatelja koje je upoznala na radnom mjestu, pa nisam ni znao
koga da pozovem. Niti sam znao gdje joj je bilo tko od obitelji.
86
- Soboslikari će doći ovamo rano izjutra. Vele da će sav posao obaviti za
samo jedan dan. Novo će pokućstvo isporučiti prekosutra.
- Nije imala nikoga osim mene - reče.
- Daniele! - okosi se. Pogleda je.
- Rodila je dijete. Tvoga sina. Ali sad je nema, i tu se više ništa ne da
učiniti. Ostavi se takvih misli. Odgovoran si za budućnost svoga sina
kojoj od sada moraš posvetiti svu svoju pozornost.
Izraz bola preleti mu očima.
- Bojim se. Ne znam odakle započeti.
- Ja ću ti pomoći. Radi toga sam i dovela gospođu Torgersen.
- Gospođu Torgersen?
- Onu ženu koju si vidio sa mnom u sobi. Iskusna je dječja njegovateljica
i dadilja. Vodit će ti brigu oko djeteta.
Pogleda je s većim poštovanjem.
- Chris. Nasmiješi se.
- Hvala ti.
Ustremi se na vrške prstiju i poljubi ga u obraz.
- Volim te. I ne zaboravi da ovo znači nešto više od običnog prcanja.
Za trenutak joj se zagleda u oči, a zatim polako kimnu.
- Učim. - Maši se boce i natoči još viskija u čašu. - No imam i drugih
problema. Nisam siguran mogu li sebi sve to priuštiti. Možda budem
morao prihvatiti posao koji mi tu Bioff i Brovvne nude.
- Ali kazao si da su varalice.
- To ne znači da i ja moram biti.
- Nemoj se zavaravati. Budi pošten barem prema sebi. Ako namjeravaš
preskočiti ogradu, preskoči je kako spada. Prihvati posao ujaka Toma.
Ne penji se do pola kako bi je opkoračio.
87
- Možda bih bolje prolazio da dijete povedem sa sobom na istok.
- Ne budi glup - ona će. - Što ćeš raditi? Čuvati bebu u kovčegu? I kako
ćeš se brinuti za nju?
Odgovor izostade.
- Tu imaš idealan dom i udobno mjesto za odgoj djeteta. S obzirom da si
stalno u pokretu, ne možeš se ni na koji način brinuti o njemu. Za tebe je
najpreporučljivije da pođeš s gospođom Torgersen. Ima iskustva u svim
onim stvarima u kojima ga ti nemaš. Godinama se brinula za djecu moje
sestre.
- Koliko ću joj plaćati?
- Nećeš mnogo. Došla je u Kaliforniju zato što joj je na istoku dozlogrdila
studen i led. Uzet će ti dvjesta dolara na mjesec. Moja joj je sestra
plaćala tristo i pedeset.
- To iznosi dvije tisuće i četiristo na godinu -reče. - Računam da će hrana
i ostale potrepštine stajati najmanje tisuću šesto do dvije tisuće. Neće mi
preostati mnogo.
- Što će ti novci? - upita. - Dok si na putu, sindikat ti plaća troškove, a
uvijek si na putu.
Otpije gutljaj viskija.
- Na sve si računala, je 1' da?
- Nisam na sve - odvrati.
- Što si izostavila? Tračak bijesa oboji joj glas.
- Ako si toliko glup da to ne znaš, onda ti neću ni reći.
Časak posuti ispitujući je pogledom, a zatim se iznenada opet okrenu k
prozoru. Glas mu zazvuči napeto od ganuća.
- Još nisam spreman o tome govoriti. Priđe mu i dotače mu nježno ruku.
- Znam - reče blago - ali bit ćeš kad vrijeme izliječi rane.
*
88
Gospođa Torgersen je bila privatna odgojiteljica djece na pragu
pedesetih godina. Obudovjela je prije dvadeset godina, kad joj je suprug,
drugi časnik trgovačke mornarice, zajedno sa svojim brodom, kojega je
prepolovio torpedo lansiran s njemačke podmornice, potonuo na dno
mora. Engleski je govorila malne savršeno, jedino što su se u pojedinim
glasovima nazirali neznatni tragovi izvornog švedskog izgovora. Nije bilo
toga što nije znala učiniti. Kuhala je, šivala, vozila automobil, čistila kuću,
prala rublje, redila vrt. I sve je to obavljala s tolikom djelotvornošću da se
činilo kao da se uopće ne napreže.
- Ne trebate se uznemiravati, gospodine Huggins - reče. - Valjano i
odgovorno vršim svoj posao. Nikad ne besposličim. Brinut ću se za vaše
dijete kao da je moj vlastit porod.
- Uvjeren sam u to, gospođo Torgersen - brzo će Daniel. - Samo se
želim uvjeriti imate li sve što vam treba.
- Ne bih rekla da išta nedostaje - uzvrati. - Kuća je vrlo udobna. Sjajno se
u njoj osjećam.
- Sutra ujutro, prije nego što otiđemo u bolnicu po dijete, navratit ćemo u
banku. Otvorit ću račun na vaše ime, kako ne biste morali svaki tjedan
čekati novce - reče Daniel. - Mnogo ću putovati, pa se, suprotno mojim
željama, lako može dogoditi da vam ne uzmognem poslati novac na
vrijeme.
_ - Kako god hoćete, gospodine Huggins - primijeti. - A kad se stvarno
vratite kući, ja ću spavati tu na novom kauču. Nasmjehnu se.
- Neće bit potrebno. Moći ću izdržati par dana. Prije nego što prozbori,
trenutak se skanjivaše.
- Ide li gospođica Chris s nama u bolnicu? Pogleda je začuđeno.
89
- Na to uopće nisam mislio. Nije mi ništa rekla glede toga.
- Morate me ispričati, gospodine Huggins - reče gotovo pokajnički - ali ja
poznajem gospođicu Chris već malne deset ljeta, još od njezine
petnaeste godine. Nema običaj ništa kazati. Ali mislim da bi voljela poći.
Kimnu polako.
- Hvala vam, gospođo Torgersen. Zamolit ću je za večerom da nam se
pridruži.
- Ne - reče ona. - Ujutro se vraćam u Chicago. Ostade iznenađen.
- Mislio sam... Prekide ga.
- Zao mi je. Učinila sam sve što sam mogla. Dalje naprosto više ne mogu.
- Ustade od stola i otrči u spavaću sobu svog bungalova.
Pođe za njom. Ustavi se u jednom kutu sobe s rukama preko lica.
Obujmi je oko ramena i okrenu je k sebi.
- Jesam li kazao što loše? Nijemo odmahnu glavom.
- O čemu se onda radi?
- Dobro sam se preispitala. Mora da sam šenula što sam se upustila u
sve ovo. - Podiže glavu i pogleda ga suznim očima. - Jedna je stvar
razgovarati o tome kako ćemo biti zajedno. O tome se povela riječ prije
nego što sam došla ovamo. I to više u apstraktnom smislu. Ali živjeti tu s
tobom, ne znači apstrakciju. To je nešto konkretno. Vidim da te boli.
Vidim da ti je stalo do mene. Ljubim te. Znam da je istina što si mi kazao.
Da trebaš vremena. Ali ja sam tek ljudsko biće. Zadajem ti isu-više bola.
Bit će mi bolje da sam kod kuće, što dalje od tebe. Možda se tada neću
tako jadno osjećati.
90
Šutke je pripi uza se i čvrsto stegnu.
- Nisam mislio da će to tako ispasti.
- Nije tvoja krivnja. Sve sam poduzela na svoju ruku. Nikad nisi rekao
nešto što bi me navelo da promijenim mišljenje. - Glas joj je bio
nerazumljiv, jer je govorila u kaputić.
Telefon poče zvoniti. Pogleda ga, a potom prijeđe na drugi kraj sobe i
podiže slušalicu.
- Halo? - upita, a onda nakratko posluša. - Kazat ću mu - reće, odlažući
slušalicu.
- Bila je to gospođa Torgersen. Veli da je upravo Murrav nazvao i da traži
da mu se odmah javiš. Kaže da je stvar hitne naravi.
- Ne mogu više odugovlačiti. Pritišću me sa svih strana. - Murravev glas
zaječi nestrpljivo. - Kad ćete se vratiti?
- Mogu krenuti u nedjelju - odvrati.
- Dođite u Chicago - reče Murrav. - Ondje ću vas dočekati.
- Dobro.
- Je li sve u redu? - upita Murrav. - Što je? Dječak ili djevojčica?
Odjednom Daniel shvati da mu nije javio što se sve zbilo.
- Dječak.
- Čestitam. Prenesite gospođi moje najsrdačnije pozdrave. U ponedjeljak
se vidimo u Chicagu.
Spusti slušalicu i okrenu se Chris.
- Možda je bolje da se vratim kući - reče potišteno.
- Ne. Pogleda je.
Oči im se sukobiše.
- Rekla sam ti da sam šenula. Odavde se nećeš samo tako izvući dok
me ne pojebeš za sretan put.
91
sedamnaesto poglavlje
Kad je Daniel sišao s vlaka na kolodvoru Union, novinski glavni naslovi
već su najavljivali štrajk u Little Steelu. Kupio je »Tribune« i mirno ga
pročitao u taksiju kojim se povezao ravno do ureda sindikalne centrale.
Na prednjoj su se stranici isticala dva intervjua. Prvi, upadljivo istaknut
blizu vrha stranice, bio je razgovor s Tomom Girdlerom, predsjednikom
Re-public Steela; a drugi, manji, otiskan na uzanom prostoru u donjem
kutu stranice i nastavljen straga, gdje ga je bilo gotovo nemoguće
pronaći, bio je s Philom Murravem, predsjednikom S W O C-a pri CI O-u.
Crvendaći, anarhisti i agitatori koji nastoje preuzeti ovu zemlju i izručiti
nas na milost i nemilost gramzljivom Sovjetskom Savezu, grdno će se
iznenaditi kad se nađu licem u lice s mnoštvom istinskih Amerikanaca,
spremnih da sačuvaju svoje ideale i američki način života za sebe i svoju
djecu. Nećemo prezati ni od čega, a najmanje od svojih dužnosti.
Spremno ih čekamo i suprotstavit ćemo im se na poljima, ulicama, pa
čak i na ulazima naših tvornica, kako bismo ih potukli, upravo onako
kako su se američki vojnici za
92
prvog svjetskoga rata oduprijeti švapskoj prijetnji. Obraćam se
zavedenim štrajkašima: Ne slušajte lažne proroke koji će vas izdajički
predati u ruke vašim neprijateljima. Vratite se na posao i počnite rad!
Kao dobri Amerikanci, vazda smo spremni zaboraviti ono što je bilo i
prihvatiti naše susjede kao vlastitu braću.
Nasuprot tome, Murraveva je izjava bila suzdržana, pa čak i umjerena.
Sve što tražimo za radnog čovjeka je pravda, siguran posao i dodaci što
ih već uživaju njegovi zemljaci zaposleni u U S Steelu i drugim
kompanijama koje su već priznale da su im zahtjevi primjereni i pravedni.
Nije nam namjera da bilo što izručujemo nekoj stranoj sili ili ideologiji,
već jedino da poboljšamo životne uvjete američkog radnika, na čijem se
radu temelji naš američki način života i naša stvarnost.
Daniel ostavi novine u taksiju i iskrca se ispred glavnog sjedišta sindikata.
Dok je s kovčežićem u ruci prolazio cijelim katom, na kojem su bili
smješteni područni uredi S WO C-a, nije mogao a da ne pomisli na
razlike u organizaciji između sadašnjeg i posljednjeg pokušaja 1919.
godine da se čelična industrija uključi u sindikate. Tada se sve radilo
nasumce i bez priprema. Sada se pak planira. Tu se nalazio čitav
informacijski odsjek s više od četrdeset namještenika koji je odašiljao
tisku i telegrafskim agencijama najnovije izvještaje o organizacijskim
djelatnostima; statistički odsjek koji je išao ukorak sa svim gospodarskim
kretanjima koja bi
93
mogla štetno djelovati na opći položaj sindikata; financijski odsjek za
pomoć štrajkašima koji je slao svojim članovima potporu novčane i druge
naravi. Nema nikakve dvojbe da su sada prilike drugačije. No, jesu li
uistinu drugačije?
Usprkos primjeni najsuvremenije poslovne tehnike i najizdašnije novčane
pomoći koju je bilo koji sindikalni pothvat na polju organizacije ikad
uživao, nešto je ipak nedostajalo. Daniel je to osjećao, ali na to nije
mogao posve jasno ukazati. Možda je sam sindikat, krećući se nekoliko
posljednjih godina na vrhu prosindikalnog vala, postao prekomjerno
samosvjestan, ne uočivši odlučnost opozicije. Nagao slom Big Steela
prošle godine, uspješna akcija tekstilaca na jugu, organiziranje radnika u
industriji automobila General Motors označavali su opći smjer koji je,
možda, doveo do samozavaravanja. U sva ta tri slučaja, gdje je
postignuta pobjeda, ugovori su sklopljeni s najmoćnijim kompanijama, čiji
su udjeli na tržištu bili tako veliki, da je napokon njihov dobitak bio samo
neznatno okrnjen. Ali manje kompanije, koje su te razlike u konačnom
rezultatu teško pogodile, imale su razloga da nastave borbu. Ford Motor
Companv nikad još nije bila tako daleko od bilo kakvog ugovora. Ista je
stvar bila i s Little Steelom. No svaka pojedina uprava tih kompanija
tumačila je to kao osobnu bitku za očuvanje nadzora nad svojim
poslovanjem i slobodom. Ni Henry Ford ni Tom Girdler nisu namjeravali
pokleknuti pred robovima. Oni su, naprotiv, smatrali da im oni koji rade
za njih, nakon svega što su im dali, moraju biti još i zahvalni što im se
pružila prilika da kuluče u njihovim vinogradima.
Uredi rukovodilaca nalazili su se u stražnjem dijelu kata, podalje od
dizala. Svaki je imao prozore s pogledom na grad i bio, ako ne raskošno,
a ono
94
bar pristojno opremljen pokućstvom i sagovima, što je uvelike odudaralo
od grupiranja većine namještenika po golemim, otvorenim prostorijama
sa čak trideset ili četrdeset pisaćih stolova, naguranih u prostor dovoljno
velik da ih primi još toliko. Sada su sindikalne vođe bile isto tako valjano
odvojene od običnih ljudi njihove organizacije, kao bilo koji rukovodilac
kompanija s kojima su vodili borbu. Odjednom Daniel shvati u čemu je
stvar. Počela se rađati nova hijerarhija. Prije ili kasnije, svaki čovjek
unutar tog ureda, iza zatvorenih vrata, neminovno je morao izgubiti vezu
s onim ljudima vani koje je, zapravo, zastupao. Između njih više nije
postojao nikakav uzajamni osjećajni odnos. Sada je to bilo sračunato
predstavništvo jednog ideala koji se i sam pretvorio u drugi oblik
značajna biznisa.
Sada je Daniel shvatio zašto se na Phila Murrava vrši pritisak da bude
djelatniji. Njihova je organizacija u mnogome nalikovala bilo kome
odsjeku General Motorsa. Imali su određene ciljeve koje je trebalo
ostvariti, i ako se zbog bilo kojega razloga ne oživotvore, naći će se novi
rukovodioci koji će ih biti kadri sprovesti. Borbi se valja priključiti čak i
onda, ako joj je ishod neizvjestan. Murrav je morao dokazati da se ne
boji i da ne preza od svoje zadaće. I u toku cijelog tog vremena bio je
svjestan da Lewis sjedi mirno u Washingtonu, odlučan da očuva svoj
položaj. Kao čovjek koji je sredio Big Steel bez štrajka i koji oprezno
izbjegava da se u pogledu sadašnjih nastojanja oko štrajka izrazi unutar
sindikalnih vijeća za ili protiv njega, bio je voljan taj posao prepustiti
Murravu. Kad ne bi uspio, objesio bi se; ako pobijedi, Lewis će uskočiti
da podijeli slavu, jer je ukazao na put i pouzdao se u Murravevu
sposobnost.
Daniel se zaustavi ispred vrata na kojima je stajalo zlatnim slovima
MURRAY i obrati se tajnici čiji
95
je stol bio izvan ureda, neposredno do vrata. Bila je to neka nova
djevojka koju nikad prije nije vidio.
- Je li gospodin Murrav unutra? Diže pogled s pisaćeg stroja.
- Smijem li znati tko ga želi vidjeti?
- Daniel Huggins. Dohvati slušalicu.
- Gospodin Huggins želi gospodinu Murravu. -Malo zatim spusti je i s
većim poštovanjem reče: -Možete odmah ući, gospodine.
Dok se Murrav dizao iza stola i prilazio mu, Daniel je po njegovu
otegnutu licu zaključio da je umoran.
- Drago mi je što ste se vratili.
- I meni je - odvrati Daniel. Nije se šalio.
- Privucite stolicu - reče Murrav vraćajući se na svoje mjesto. - Kako
bebica?
- Izvrsno.
- Žena vam je sigurno ponosna. Ispričajte me kod nje što sam vas morao
tako brzo povući.
Daniel mu uhvati pogled.
- Žena mi je mrtva.
Murrav zabezeknuto izvali oči na nj.
- Niste mi dosad ništa kazali.
- Nisam imao što. Zbilo se i prošlo je. Murrav nakratko ušuti.
- Žao mi je, Daniele. Da sam to znao, ne bih vas bio požurivao.
- Nema veze - uzvrati Daniel. - Učinio sam što sam morao i sad se
vraćam na posao.
- Je li vam dijete u dobrim rukama?
- Dobio sam jednu izvanrednu ženu koja vodi brigu i o njemu i o kući.
Sve će biti u najboljem redu.
Murrav duboko uzdahnu.
- Ako vam bilo čime mogu pomoći, samo mi recite.
96
- Hvala vam. - Daniel je čekao. Uljudni su se izrazi brzo iscrpili. Od onog
trenutka kad je zakro-čio u ured osjetio je da nešto nije u redu. To nije
bilo ništa opipljivo, nešto u što bi mogao uprijeti prstom, već se
jednostavno radilo o osjećaju kao da Murravu nije posve ugodno u
njegovu društvu.
Murrav počeprka po nekim spisima na stolu i konačno izdvoji jedan koji
je tražio. Držeći ga u ruci načas ga površno pogleda, a onda progovori.
- Imam novi posao za vas. Postavljam vas tu za koordinatora
subregionalnih ureda Srednjeg Zapada. Na vama je da se pobrinete da
nijedan od njih ne poduzme ništa brzopletno na svoju ruku.
- Ne znam jesam li sposoban za činovnika - reče Daniel. - Naviknut sam
na terenski rad. Zar nije jednostavnije da ostanem na starom poslu?
- I odviše ste važni da biste trčkarali po terenu s organizatorima.
Potreban nam je netko tko će praviti pregled opće situacije.
- Kome ću podnositi izvještaje?
- Davidu McDonaldu u Pittsburghu. On preuzima svakidašnje poslove. Ja
se vraćam u Washing-ton gdje ću moći vršiti pritisak na vladu.
Daniel klimnu. McDonald je bio iskusan čovjek, dugogodišnji radnik u
čeličnoj industriji. Nešto se pričalo da je on Murravev zakoniti nasljednik,
kao što se pričalo da je Murrav Levvisov nasljednik. Sada je bar prvi dio
glasina potvrđen. No Daniel u tome nije vidio nikakve mane. Bilo je
logično da McDonald postane kandidat.
- Hoću li imati kakve posebne ovlasti na novom poslu?
- Smatrao sam da ćete se slagati s Daveom i zajednički rješavati zadatke
- uzvrati Murrav.
Daniel izvadi cigaru iz unutarnjeg džepa kaputa. Odgrize joj vršak i
polako je upali, prionuvši očima
7 Sjećanje II
97
na nj cijelo to vrijeme. Kad se cigara naposljetku zapuši, zavali se na
stolicu.
- U redu, Phile - reče tiho. - Dugo se već poznajemo. Možete mi kazati
istinu. Zašto sam šutnut na gornji kat?
Murrav pocrveni.
- Nije baš tako.
- Nije ni nikako drukčije - Daniel će. Murrav lagano zavrti glavom.
- Nećete mi pomoći da se izvučem iz nevolje? Daniel ne odgovori.
- Previše vas je ljudi čulo govoriti da ste protiv štrajka. Previše ljudi zna
za vašu intimnu vezu s Girdlerovom nećakinjom. Jednostavno vam ne
vjeruju.
- Vi mi vjerujete?
- Glupog li pitanja! - planu Murrav. - Da vam ne vjerujem, ne bih vam dao
drugi posao.
- Možda je ipak bolje da dadem otkaz - reče Daniel. - Ne volim se igrati
žmurke.
Murravev glas dobi na žestini.
- Isključeno! Niti ja, niti David, a niti Lewis to ne želimo. Jedini ste čovjek
za koga znamo da je radio u svim subregionalnim uredima i jedini u koga
se možemo pouzdati da će nam predočiti jasnu sliku svega što se ondje
zbiva. Osim toga, to neće biti zadugo. Kad se riješi pitanje tog štrajka,
povjerit ćemo vam novi posao koji smo već predvidjeli za vas.
- Neće se dugo riješiti - reče Daniel. - Čini se da ne mogu ni jednom od
vas utuviti koliko je Girdler opasan protivnik. Uspio je osnovati Bezbožnu
Alijansu1 s ostalim samostalcima i sada kud on, tud i oni.
1 Aluzija na Svetu Alijansu, politički savez vladara Rusije, Austrije i
Pruske, sklopljen 1815. protiv demokratsko-revolucio-narnih pokreta.
98
Murrav uroni u misli.
- Bezbožna Alijansa. Taj izraz mogu upotrijebiti na konferenciji za tisak
koju održavam idućeg tjedna u Washingtonu.
- Imate moj blagoslov - reče Daniel.
- Spomen-dan1 je za, otprilike, tri tjedna. Planiramo masovne
demonstracije po cijeloj regiji. Vjerujem da će »Bezbožna Alijansa« o
kojoj govorite zrelije promisliti kad iza nas vidi svu silu radnika.
- Hoće vraga - reče Daniel. - Vani su da slome štrajk po svaku cijenu.
- Daniele, prestanite mi se opirati. - Murravev glas odjednom oslabi. -
Trenutno mi dosta njih skače po grbači. Nemojte otežavati položaj, već
mi radije pomozite.
Bilo je to prvi put što se Murrav tako izjasnio, bez ikakva uvijanja. Samo
prijatelji tako otvoreno razgovaraju. Kad je njemu trebala pomoć, Murrav
mu je stajao na raspolaganju. A tu je već gotovo dvadeset godina. Sada
je došao na njega red.
- U redu - reče. - Što najprije želite da učinim?
- Poradite na demonstracijama za Spomen-dan. Pobrinite se da prođu
bez ikakvih neprilika.
- Poduzet ću sve što mogu - odvrati Daniel. Ustade. - Ako mislim ostati u
Chicagu, bolje da odem u potragu za stanom.
Murrav ga pogleda.
- Hvala, Daniele.
- Ne morate mi zahvaljivati, Phile. Vaš sam dužnik.
Murrav se umorno osmjehnu.
- Tko je čiji dužnik, o tom potom. Zasad je najvažnije prionuti na posao. I
usput rečeno, zaboravio sam vam spomenuti da vam je Upravni odbor s
1 Memorial Day, državni praznik u SAD, (30. svibnja), u spomen na
poginule u ratu.
99
novim položajem odobrio plaću u iznosu od osam tisuća petsto dolara na
godinu. Daniel se nasmija.
- To ste trebali ranije spomenuti. Možda vam onda ne bih zadao toliko
glavobolje.
Murrav mu se pridruži u smijehu.
- Da vam je do novaca, bili biste prihvatili onaj posao u Međunarodnom
savezu kazališnih namještenika. Ne dam se ja zavarati.
100
osamnaesto poglavlje
Ured koji mu je dodijeljen bijaše toliko malen da osim pisaćeg stola, dvije
sjedalice, jedne iza a druge ispred njega, i vješalice u kutu, u nj više ništa
nije stalo. Zidovi, okrečeni bijelom bojom, bili su goli. Međutim, ipak se tu
nalazio jedan prozor i da nije bilo njega, bio bi posve poludio u toku
prvog tjedna što ga je tu proveo.
Razočaranje se zvala igra kojom se zaokupljao. Počeo je telefonirati
svim subregionalnim uredima kako bi se povezao s mjesnim
organizatorima. Premda su se prema njemu odnosili dosta prijateljski,
bez izričitih uputa nisu se htjeli odreći svog utjecaja i ovlasti u bilo čiju
korist, a do tada iz centrale još nisu bili primili nikakvu obavijest u
pogledu njegova položaja. Uputio je bezbroj poziva McDonaldu u
Pittsburgh i dobio uvjeravanja njegove tajnice da će mu se odzvati, ali na
kraju tjedna morao se pomiriti sa činjenicom da od toga nema ništa.
Novine od petka popodne naveliko su se raspi-sale o Murravevoj
konferenciji za tisak u Washing-tonu. Izraz »Bezbožna Alijansa« postao
je vrlo popularan. Nazvaše ga tipično novinarskim šovinističkim štosom.
Svi su ga prigrlili. Čak ga je i Ga-briel Heatter upotrijebio u toku
nacionalnog programa večernjih vijesti.
101
Daniel podiže slušalicu i nazove Murrava u Was-hington. Donekle se
iznenadi kada ga dobije.
- Čestitam - reče Daniel. - Konferencija za tisak je uspjela. Ovdašnje joj
novine pridaju veliku važnost.
Bijaše očigledno da je Murrav zadovoljan.
- Fino. Držim da polako napredujemo. Javno nam se mišljnje počinje
priklanjati. Kako vi s vašim poslom?
- Samo što ne poludim - odgovori Daniel razdražljivo. - Uopće ništa ne
radim. Potpuno sam onemogućen.
- Ne shvaćam. - Murravev glas zazvuči istinski zbunjeno. - Jeste li
razgovarali s Daveom?
- Ne mogu ga dobiti na telefon. Oni u subregio-nalnim uredima još nisu
službeno obaviješteni o mom statusu. Tu sam nasukan i ništa mi ne
polazi za rukom.
- Razgovarat ću s njim - obeća Murrav.
- Ne želim vam stvarati teškoće - reče Daniel. -Imate ionako dosta briga.
Možda bi bilo najbolje da odem.
- Ne! - Murrav to posebno naglasi. - Ostanite tu. Ja ću razjasniti
zagonetku.
- Ništa mi ne dugujete - nastavi Daniel. - Osim toga, osjećam da bih se
morao vratiti djetetu u Kaliforniju; zlo i naopako što nema majku, pa još
da ostane i bez oca.
- Dajte mi vremena do kraja ovog mjeseca -zamoli ga Murrav. - Ako do
tada ne izvedemo sve na čistac, možete ići kamo hoćete.
- Pravo i pošteno - primijeti Daniel. Spusti slušalicu i uze bocu viskija iz
najdonje stolne ladice. Natoči čašu, okrenu se prozoru i zapilji van,
pijuckajući polako. Kiša i suton padoše nad Chicago i dok je promatrao
kako zgrade guta mrak i kako se pale svjetla, poče se osjećati
prevarenim.
102
Ustade i naglo otvori vrata. Na njegovo čudo u velikom uredu nije bilo
nikoga, osim neke mlade osamljenice, zgurene nad pisaćim strojem u
udaljenom kutu prostorije. Baci pogled na sat. Pet sati.
Vremena su se izmijenila. Nema tome tako dugo kad sindikalni
namještenici uopće nisu išli kući. Nakon radnog vremena sjedili bi
zajedno i pričali o onome što su uradili i što su željeli postići. Sad je to
postao posao kao i svaki drugi. Kad odbije pet sati, svi odlaze kući.
Sa čašom u ruci otputi se niz prostoriju k djevojci. Čim mu začu odjeke
koraka, podignu pogled.
- Što radite? - upita je.
- Gospodin Gerard želi da mu se ovaj izvještaj nađe na stolu kad dođe u
ured u ponedjeljak ujutro
- odgovori.
- Gospodin Gerard? - Za njega je to bilo novo ime. - Koji je to odsjek?
- Pravni - odvrati.
- Kako se zovete?
- Nancy.
- Nancy, volite li raditi u sindikatu? Obori pogled na pisaći stroj.
- Posao kao svaki drugi.
- Zašto ste se odlučili baš za sindikat? - zapita. -Smatrate li da time
pridonosite radničkom pokretu i poboljšanju radnih uvjeta?
- Ne znam ništa o tome - otpovrnu. - Javila sam se na oglas u novinama,
iako su nudili samo petnaest dolara tjedno.
- Je li to pristojna plaća za posao koji obavljate?
- Većina poslodavaca plaća devetnaest dolara tjedno za istu vrst posla -
uzvrati. - No stvar je u tome što ga trenutačno nema.
- Možda sindikat treba i vama - reče nacerivši se.
- Jeste li za piće, Nancy? Zanijeka glavom.
103
- Ne, hvala. Moram ovo dovršiti.
- U redu - reče i krenu natrag u ured. Njezin ga glas zaustavi.
- Gospodine Huggins. - Okrenu se da je pogleda. - Smijem li vas nešto
zapitati?
- Svakako.
- Otkako su vam stavili ime na vrata ureda i otkako ste se uselili unutra,
svatko se pita što zapravo radite i kako vam se odsjek zove. Za sve
predstavljate zagonetku.
Nasmija se.
- Jeste li ikad čuli za pretpakao?
- Pretpakao? - ponovi u neprilici. - Ne bih rekla.
- E, to vam je moj odsjek - izvali, vrati se u ured i zatvori vrata.
Još je uvijek rominjala kišica, kad je izišao iz ureda i otputio se k svom
automobilu na parkiralištu. Upalio je motor, uključio prednja svjetla i pos-
jedio uz zvukove motora. Nikako ga nije privlačila ideja da se vrati u
prazan apartman. Pročitao je sve novine što su izišle toga dana, a izgledi
da sjedi sam uz bocu viskija i radio nisu bili u skladu s njegovim
poimanjem večernje razonode. Pomislio je da ode u kino, ali i to mu se
učini odveć besmislenim i nedostatnim za bijeg od nespokoja.
Naglo poveze kola u South Chicago, do bara blizu čeličane Republic
Steel, gdje je pomagao pri organizaciji radništva. Bar je vrvio od
muškaraca, radnika zaposlenih u čeličani koji su veći dio dana proveli
vani na kiši, u redovima štrajkaške straže. Uredno poslagane uza zid
nalazile su se njihove parole. REPUBLIC STEEL ŠTRAJKA! ZA BOLJE
NADNICE, NAPRIJED C I O! Neke su bile oti-skane, ali mnoge su ljudi
sami ispisali.
Progura se do šanka i naruči dvostruki viski. Dok
104
je čekao na piće, baci strelimičan pogled niz šank. U cijeloj šumi pivskih
vrčeva, stajale su možda svega dvije čaše viskija. Štrajk je već izmijenio
neke radničke navike u piću. Radnici čeličana oduvijek su pili viski, a
pivo je bio obični ublažitelj.
Pipničar stavi preda nj viski i pokupi dolarsku novčanicu. Položi dvadeset
i pet ceni sitniža na šank u trenutku kad Daniel podiže čašu. Daniel ispi
svoje piće i upravo kad se spremao da se vrati u odjeljak, smješten uza
zid lokala, netko mu doviknu s drugog kraja šanka.
- Hey! Veliki Dane!
Prepoznade čovjeka, prosjedog dugogodišnjeg radnika čeličane, jednog
od prvih koji je stupio u sindikat.
- Kako ste, Sandy? t Sandy pokupi svoj vrč piva i probi se do njega.
- Dobro, Veliki Dane - odgovori. - Nisam se nadao da ću vas opet tu
zateći.
- Zašto? - upita Daniel.
- Čuli smo da ste se preselili u Kaliforniju.
- Jesam, ali već sam više od tjedan dana ovdje.
- Niste dolazili u sindikalnu poslovnicu. - Mislio je na subregionalni ured.
- Drže me u glavnom sjedištu u Chicagu - objasni Daniel. - Dadoše mi
nov posao.
- I o tome se priča - reče Sandy mrko. Daniel ga pogleda.
- Nisam znao da se ljudi toliko zanimaju za mene. Što ste još čuli o meni?
Sandy se nađe u neprilici.
- Koješta.
- Dajte mi još jedan viski - viknu Daniel pipničaru. Kad ga je dobio, uze u
ruku dvije čaše.
- Ajde, Sandy, da sjednemo.
Radnik pođe za njim u odjeljak i smjesti se nasuprot njemu. Daniel mu
gurnu drugu čašu viskija.
105
- Živjeli! - Otpise. - Prijatelji smo, Sandy-reČe Daniel - možete mi kazati
što govore o meni.
- Znate, nisam vjerovao u ono što pričaju. Daniel zamuknu.
Sandy gucnu još jedan srk pića.
- Vele da ste protiv štrajka, da ste svili udobno gnjezdašce s nekom iz
Girdlerove obitelji i da vas zbog toga drže u centrali.
Daniel pokaza glavom na ljude uz šank.
- Što oni misle?
Sandvjev se glas ispuni prezirom.
- To su Pemci, Šveđani i crnčuge. Ne znaju misliti svojim glavama, pa
vjeruju u ono što im se kaže.
- A kažu im da mi ne treba vjerovati?
Dođe red na Sandyja da ušuti. Daniel dade pipničaru znak da im iznova
napuni čaše. Kad je piće stiglo, on svoje namah strusi.
- Kako izgleda vani u štrajkaškim redovima? -upita. - Čeličana je
privremeno obustavila rad?
- Ne posve. Proizvodnja teče sa oko četrdeset posto kapaciteta. Mnogo
se ljudi pobojalo izići van nakon Girdlerove prijetnje da nijedan štrajkaš
više neće biti ponovno uzet u službu. - Otpije gutljaj iz čaše. - Što o tome
misle oni u centrali?
- Danas sam razgovarao s Murrayem - odgovori Daniel. - Smatra da nam
opći tok događaja ide polako u prilog. Računa da će demonstracije diljem
zemlje u povodu Spomen-dana konačno natjerati ¦javnost da izvrši
pritisak na kompanije radi nagodbe s radnicima.
Sandy kimnu.
- Za taj dan imamo predviđen velik zbor. Svi mi iz Republic Steela bit
ćemo na njemu. Očekujemo da će se u Samovoj dvorani okupiti kojih tri
stotine ljudi.
106
- To je velika zborna dvorana kojom smo se već koristili?
Kimnuvši, Sandy uzdignu čašu.
- Bolje bih se osjećao kad biste se vratili među nas.
- Bogme i ja - reče Daniel.
- Taj momak koga su postavili na vaše mjesto je fakultetlija, više knjiški
tip. Sumnjam da je ikad imao lopatu u rukama. - Sandy dokrajči svoje
piće. - Znam da mora biti valjan čovjek; kazuje sve ispravne stvari.
Međutim, ne mogu se oteti dojmu da ih je naučio negdje u školi. Ima li
izgleda da vas vrate na stari posao?
Daniel ustade.
- Ne znam - uzvrati potišteno. - Zaista ne znam što će učiniti. - Ispruži
ruku. - Sretno vam bilo.
- I vam također - reče Sandy.
Daniel prijeđe po kiši na drugu stranu ulice do svog automobila i otvori
vrata. Trojica muškaraca iskrsnuše iz mračnog ugla zgrade i otputiše se
prema njemu. Daniel osjeti kako mu se kosa na zatiljku ježi.
Stanu nekoliko koraka od njega.
- Jesi li ti Veliki Dan?
- Jesam.
- Ne vraćaj se ovamo - jedan će od njih. - Ne volimo štrajkbrehere i
provokatore.
- Još sam uvijek ugledni član sindikata - reče Daniel - i moje mi zvanje
daje pravo da idem kamo hoću.
- Sere nam se za to - odbrusi čovo. - Ti si kurčevi zbir koji se prodao za
kus Girdlerove pičke. Nećemo da nam se takvi jebivjetri motaju ispod
nosa.
Stadoše mu se primicati. Daniel izvuče pištolj iz potpazušne futrole.
- Stojte, ni makac dalje! - zapovjedi mirno. -Jedino ako želite da vam
kuglama raznesem jaja.
107
- Živjeli! - Otpise. - Prijatelji smo, Sandy - reče Daniel - možete mi kazati
što govore o meni.
- Znate, nisam vjerovao u ono što pričaju. Daniel zamuknu.
Sandy gucnu još jedan srk pića.
- Vele da ste protiv štrajka, da ste svili udobno gnjezdašce s nekom iz
Girdlerove obitelji i da vas zbog toga drže u centrali.
Daniel pokaza glavom na ljude uz šank.
- Što oni misle?
Sandvjev se glas ispuni prezirom.
- To su Pemci, Šveđani i crnčuge. Ne znaju misliti svojim glavama, pa
vjeruju u ono što im se kaže.
- A kažu im da mi ne treba vjerovati?
Dođe red na Sandvja da ušuti. Daniel dade pipničaru znak da im iznova
napuni čaše. Kad je piće stiglo, on svoje namah strusi.
- Kako izgleda vani u štrajkaškim redovima? -upita. - Čeličana je
privremeno obustavila rad?
- Ne posve. Proizvodnja teče sa oko četrdeset posto kapaciteta. Mnogo
se ljudi pobojalo izići van nakon Girdlerove prijetnje da nijedan štrajkaš
više neće biti ponovno uzet u službu. - Otpije gutljaj iz čaše. - Što o tome
misle oni u centrali?
- Danas sam razgovarao s Murravem - odgovori Daniel. - Smatra da nam
opći tok događaja ide polako u prilog. Računa da će demonstracije diljem
zemlje u povodu Spomen-dana konačno natjerati -javnost da izvrši
pritisak na kompanije radi nagodbe s radnicima.
Sandy kimnu.
- Za taj dan imamo predviđen velik zbor. Svi mi iz Republic Steela bit
ćemo na njemu. Očekujemo da će se u Samovoj dvorani okupiti kojih tri
stotine ljudi.
106
- To je velika zborna dvorana kojom smo se već koristili?
Kimnuvši, Sandy uzdignu ćašu.
- Bolje bih se osjećao kad biste se vratili među nas.
- Bogme i ja - reče Daniel.
- Taj momak koga su postavili na vaše mjesto je fakultetlija, više knjiški
tip. Sumnjam da je ikad imao lopatu u rukama. - Sandy dokrajči svoje
piće. - Znam da mora biti valjan čovjek; kazuje sve ispravne stvari.
Međutim, ne mogu se oteti dojmu da ih je naučio negdje u školi. Ima li
izgleda da vas vrate na stari posao?
Daniel ustade.
- Ne znam - uzvrati potišteno. - Zaista ne znam što će učiniti. - Ispruži
ruku. - Sretno vam bilo.
- I vam također - reče Sandy.
Daniel prijeđe po kiši na drugu stranu ulice do svog automobila i otvori
vrata. Trojica muškaraca iskrsnuše iz mračnog ugla zgrade i otputiše se
prema njemu. Daniel osjeti kako mu se kosa na zatiljku ježi.
Stanu nekoliko koraka od njega.
- Jesi li ti Veliki Dan?
- Jesam.
- Ne vraćaj se ovamo - jedan će od njih. - Ne volimo štrajkbrehere i
provokatore.
- Još sam uvijek ugledni član sindikata - reče Daniel - i moje mi zvanje
daje pravo da idem kamo hoću.
- Sere nam se za to - odbrusi čovo. - Ti si kurčevi zbir koji se prodao za
kus Girdlerove pičke. Nećemo da nam se takvi jebivjetri motaju ispod
nosa.
Stadoše mu se primicati. Daniel izvuče pištolj iz potpazušne futrole.
- Stojte, ni makac dalje! - zapovjedi mirno. -Jedino ako želite da vam
kuglama raznesem jaja.
107
Ukočivši se od straha, ljudi se tupo zagledaju u nj.
- A sad se lijepo vratite na drugu stranu ulice -reče Daniel - i ne činite
ništa što biste mogli požaliti.
Promatrao ih je kako prelaze ulicu i dok su se penjali na pločnik, ušao je
u kola i upalio stroj.
Čim se čuli rad motora, okrenuli su se i potrčali za njim u ulicu kad je
potjerao kola. Čuo ih je kako vrište.
- Štrajkbreher! Pizdolizac! - Zatim je zakrenuo za ugao i više ih nije čuo.
Čeličana je ležala na putu koji je vodio do kuće. Poveze se lagano mimo
nje. Štrajkaški odred sastojao se od nekolicine ljudi koji su izgubljeno
koračali po kiši. Iza glavnog ulaza nalazila se uniformirana straža lukava
držanja i suha u svojim nepromočivim kabanicama. Izračunao je da na
četvoricu ljudi iz štrajkaške straže dolazi najmanje dvadeset stražara.
Skrenu za idući ugao i odveze se natrag u Chicago.
Upravo se spremao utisnuti ključ u bravu na vratima svog apartmana, ali
se ona otvore i prije nego što ih je dotakao. Gurnu ih da se do kraja
otvore i, opet mašivši se pištolja, zakorači unutra.
Iz kuhinje dopre Chrisin glas.
- Gdje si, do bijesa, Daniele? Već ti skoro tri sata podgrijavam ovu
večeru.
108
devetnaesto poglavlje
Bilo je oko dva sata u zoru kad mu se iznenada otvoriše oči. Sklopi ih na
trenutak. Bez koristi. Bio je potpuno budan. Micao se potiho da je ne
probudi. Kad se okrenuo, vidio je nejasne obrise usnule Chris i osjetio
mio miris njezina parfema koji se pomiješao s vonjevima što su ih
ispuštala njihova tijela nakon sinoćnjeg vođenja ljubavi. Ispuznu iz
kreveta i, zatvorivši tiho vrata spavaće sobe, prijeđe u dnevnu sobu.
Nije palio svjetla. Znao je gdje boca stoji, pa ju je dohvatio i natočio piće.
Pošto ga je istrusio, sjeo je kraj prozora i zapiljio se u kišu koja se na
žutom svjetlu uličnih svjetiljaka rasprštavala u bezbroj zlaćanih kapi. Uze
još jedno piće, ali mu ne pomože. Duboko u duši osjećao se šupalj,
isušen i prazan. Čak se ni od pomisli na ljubav nije mogao posve
osloboditi te mučnine.
Otvore se vrata spavaonice i svjetlo se preli u dio sobe iza njega. Okrenu
se i ugleda je golu na ulazu.
- Nisam te htio probuditi - reče nježno. - Obuci ogrtač, vlažan je zrak.
- Što te muči, Daniele?
- Prvo se odjeni - reče. Nestade i ubrzo se vrati opet gola.
- Nemaš ogrtač, a ja nisam ponijela svoj. Zasmija se. Imala je pravo.
Nikad nije posjedo-
109
vao ni kupaći ogrtač ni pidžamu. Ako je spavao iole odjeven, onda je
imao na sebi svoje bevedejke.
- Uzmi jednu od mojih košulja. Košulja joj je sezala do koljena.
- Osjećam se smiješno.
- Bolje nego da nazebeš. - Natoči još jedno piće. - Hoćeš li malo?
Odmahnu glavom i počeka dok ne proguta viski.
- Što je, Daniele? Nikad te nisam vidjela takva.
- Kao da sam najednom postao nevidljiv čovjek.
- Je li to zbog novog posla? - upita ona. Zapilji se u nju.
- Znaš za to?
- Dakako.
- Kako si saznala?
- Na isti način na koji sam otkrila gdje živiš. Iz povjerljivih dokumenata u
uredu mog ujaka Toma.
- Znaš za te stvari?
- Vode zapiske o svemu i svakome.
- Zna za nas? Ona kimnu.
- Je li ikad išta kazao?
- Isprva je bijesnio, a onda se stišao. Još uvijek nije zadovoljan u vezi s
tim, ali je rekao da bi moglo biti i gore. Prema njihovihi podacima, ti bi
mogao biti židovski crvendać ili crnčuga.
Gorko se nasmija.
- Iznenadit ćeš se kad ti kažem da zna više o mom novom poslu nego
većina članova našeg sindikata.
- Kazao mi je da su te uklonili s puta, jer si izrazio mišljenje da ne treba
započeti štrajk. Također je rekao da bi te bili otpustili da štrajk nije
otpočeo, ali su se bojali da time ne naškode općoj stvari. Pretpostavljaju
da bi tvoje otpuštanje uzbudilo isuviše velik broj ljudi koje si sindikalno
organizirao.
110
Strese glavom.
- Onda su krivo računali. Noćas sam ustanovio da ama baš nikoga ne
boli glava za mene. Netko mi je svojski spustio. Izvrnuo je smisao svemu
onome što sam rekao i to pustio u opticaj. Čak i o nama dvoma. Da sam
ih ostavio na cjedilu zbog tebe.
- Trebali bi te bolje poznavati.
- Držim da me Phil Murrav poznaje, ali sumnjam da ostali dijele njegovo
uvjerenje.
- Zao mi je - reče. - Što ćeš sada?
- Iskreno govoreći, ne znam - odvrati. - Murrav hoće da čekam. Veli da
će se sve razjasniti. Ali ne bih rekao da ću čekati kako on to predlaže.
Nisam navikao sjediti u uredu i ništa ne raditi.
- Zašto ne razgovaraš s ujakom Tomom? - zapita. - Iz onoga što je
kazao zaključujem da te poštuje, premda te možda ne voli.
Pogleda je.
- To ne mogu učiniti. Toliko već živim s ove strane ulice da je ni pod
kojom izlikom ne mogu prijeći. Uostalom, da to i učinim, sve ono što
govore o meni, postalo bi istinom.
Primaknu mu se bliže.
- Volim te. Nije mi pravo da se mrcvariš zbog toga.
Ne reče ništa, već je samo pogleda.
- Znam da sam rekla da ću čekati dok me ne pozoveš - reče - ali nisam
mogla izdržati. Jako si mi nedostajao. Daniele, želim tu ostati s tobom.
Duboko uzdahnu.
- I ja bih to volio, ali to bi samo pogoršalo cijelu situaciju.
- Što ćemo onda?
- Čekati - odgovori. - Onako kako to Phil Murrav preporuča. Možda sve
krene nabolje kad prođe ova gungula.
111
- Što ako ne uzmogneš čekati prema njegovu naputku, pa odlučiš da
odeš? - upita.
- Nešto ću ti obećati - reče. - Ako odlučim otići, povest ću te sa sobom.
Opazi kako joj suze naglo hrupe na oči, pa je privuče k sebi.
- Ne budali - on će, poljubivši je u obraz.
- Ne budalim - prošmrca - nego plačem od sreće. - Zagleda mu se u oči.
- Zaista me voliš, zar ne?
Pecnu je kroza smiješak.
- Ne vrijeđaj.
- Bar malčice? - upita ispod glasa.
- Ne samo malčice - nasmija se, ljubeći je u usta - nego neizmjerno.
Pogleda u kalendar na svom stolu. Petak, 28. svibnja 1937. Dva upravo
minula tjedna otegoše se u beskonačnost. Uzalud je čekao telefonski
poziv. Unatoč Muiravevu obećanju, McDonald se uopće nije javio. U
međuvremenu, osjetio je kako oko njega u uredu raste uzbuđenje. Znao
je da su za Spomen-dan predviđene demonstracije, ali mu o tome nitko
ništa nije rekao, niti ga uključio u kakve razgovore. Više je saznao o
pojedinostima vezanima uza štrajk iz novina, negoli u samom uredu.
Baci pogled na svoj sat. Bilo je prošlo pola šest.
Otvori vrata ureda i proviri van. Veliki je vanjski ured bio pust. Zatvori
vrata i vrnu se k stolu. Dohvati telefonsku slušalicu i nazove Phila
Murrava. Murrav je otputovao u Pittsburgh i neće se vratiti u glavno
sjedište do ponedjeljka. Pokuša ga nazvati na privatni broj u Pittsburghu,
ali se nitko ne javi.
Izvadi iz stola bocu viskija. Bijaše gotovo prazna. Prinese je k ustima i
iskapi je. Nije bilo ni za jednu čašu. Iznova se zabulji u kalendar. Murrav
mu je
112
kazao da čeka do konca mjeseca, a on je praktički sada istjecao.
Mozgom mu sijevnu misao.
U ponedjeljak je trideset i prvi. Je li moguće da ga drže tu sigurno
uzapćena dok ne završe nedjeljne demonstracije? I da je ono što je
Girdler kazao Chris istina? Da se boje da unese razdor u organizaciju?
Pitao se što će se dogoditi u ponedjeljak. Hoće li ga Murrav nazvati i
izraziti žaljenje što nije našao nikakvo rješenje? Ili će pak smatrati da je
dovoljno bezopasan da mu dadu pravi posao? Zbilo se što mu drago, to
sad nije važno. Ispruži ruke na stol i zagleda se u njih. Nešto se
promijenilo u njemu, ali se to nije vidjelo na rukama, jer su ostale iste,
krupne i široke radničke ruke. Ne ruke čovjeka koji bi trebalo da misli ili
osjeća. A one su oduvijek bile samo ruke radnog čovjeka koje su
pokretali i njima upravljali tuđi mozgovi, tuđe misli i želje.
U duši mu se uzvitla val srdžbe koji ga stade gušiti. Grčevito stisnu pesti i
snažno tresnu njima o stol. Oštra bol zasvrdla mu uz ruke. Uzvisi pesti
do očiju i zabulji se u njih. Članci mu pobijele, a krv procuri kroz
razderanu kožu. Lagano otvori šake. Bez obzira zbog kojeg ga razloga tu
držali, došlo je vrijeme da se makne s mjesta.
Vrijeme da otiđe, da krene dalje, vrijeme da otkrije što se zbiva u
njegovoj vlastitoj glavi. Poče otvarati ladicu, kadli na vratima odjeknu
kucanje.
- Gospodine Huggins? - Bio je to djevojčin glas. Priđe vratima i otvori ih.
Na pragu je stajala Nancy, širom raskolačenih očiju.
- Da? - upita osorno.
- Vratila sam se da uzmem nešto iz stola - otpovrnu brzo - a onda sam iz
vašeg ureda začula neki prasak. Jeste li dobro?
Polako kimnu.
- Jesam.
8 Sjećanje II
113
Slabašan izraz olakšanja preleti joj licem.
- Onda idem. Zao mi je što sam vas smetala.
- Ništa zato, Nancy - reče. - Hvala vam na brizi. Okrenu se da će otići, ali
je zaustavi.
- Nancy. Obrnu se.
- Da, gospodine Huggins?
- Imate li vremena da mi otipkate jedno pismo?
- Hoće li me to dugo zadržati? Večeras idem na spoj, a još moram kući
da se presvučem.
- Neće - obeća. - Ali za mene je to vrlo važno.
- U redu. Samo trenutak da uzmem svoj steno-grafski notes.
Promatrao ju je kako odlazi k svom stolu, a potom se vraća do njegova
stola i ispražnjava ladice.
114
dvadeseto poglavlje
U apartman je stigla odmah nakon ručka. Ušla je u spavaću sobu i
ugledala ga nagnuta nad otvorenim kovčegom.
- Treba li ti pomoć? Odmahnu glavom.
- Skoro sam gotov. Nema mnogo stvari. -Isprazni posljednju ladicu
komode i uz škljocaj zatvori kovčeg. - Taaa-ko!
Ona odstupi u stranu dok je prenosio kovčeg u dnevnu sobu i zatim ga
odložio tik jednog drugog kovčega, blizu prednjih vrata.
- Moje su putne torbe u kolima - reče ona. Uspravi se. Vlak nije kretao
prije šest sati.
- Imam pola boce viskija. Nema smisla da je ostavim.
Ona klimnu, a on uze bocu i dvije čaše. Dade joj jednu i naže bocu
prema njoj.
- Samo malo.
Oplahnu joj čašu s malko viskija, a svoju natoči do vrha.
- Za sretan put - nazdravi. Ona gucnu i iskrivi lice.
- Kako možeš piti taj bućkuriš? Ima grozan ukus.
Provali u smijeh.
8*
115
- Bit će bolje da se počneš privikavati na nj. To ti je sirotinjsko piće. Trpki
martini košta dvaput više.
Ušuti se. Pogleda je.
- Jesi li sigurna da želiš poći? Život će ti se potpuno izmijeniti. Još se
uvijek možeš predomisliti. Neću ti ništa uzeti za zlo.
Zasmiješi se.
- Neću te ispustiti tako lako. - Uze još jedan srk. - Viski zapravo i nije
tako loš.
Nasmija se.
- Jesi li razgovarao s gospođom Torgersen? -upita ona.
- Jesam. Već se preselila u dječju sobu, kako bi se mi mogli smjestiti u
drugu spavaću sobu. Sudeći po njezinu glasu reklo bi se da joj je milo
što dolaziš sa mnom. Voli te.
- Dugo me već poznaje - reče. - Kako sinčić? Glas mu poprimi prizvuk
ponosa.
- Kaže da je odlično. Da raste. Da je već teži za pola kilograma i da joj ne
zadaje nikakvih briga. Prespava cijelu noć.
- Jesi li ga se zaželio?
Pogleda je, a tada potvrdi glavom.
- Jesam. Čudno, nikad sebe nisam zamišljao kao oca. Ali dok sam ga
držao u rukama i gledao ga, shvatio sam da je on dio moga bića i da ću
stoga vječno živjeti.
Prinese mu svoju čašu.
- Još bih malko uzela. Preli joj dno čaše viskijem.
- Kako je vani?
- Sunčano i toplo - uzvrati ona.
- Dobro - reče. - Bar štrajkašima ide vrijeme na ruku. Nije lako zadržati
samopouzdan izraz lica dok ti kiša po njemu škropucka. Djevojka koja mi
je na pisaćem stroju otkucala pismo kazala mi je da joj je
116
šef bio jako zadovoljan. Kompanija Paramount šalje ekipu koja će za
filmske novosti snimati demonstracije u South Chicagu. Prikazivat će se
u šest tisuća kinematografa idućeg utorka.
- Drago mi je što nećeš biti s njima - primijeti ona. - Jutros sam za
doručkom čula kako ujak Tom razgovara telefonski s nekim iz glavnog
policijskog stana u Chicagu. Kazao je da očekuju nerede u čeličani i kao
pomoć zatražio sto pedeset policajaca. Kad se vratio k stolu, smješkao
se i rekao ujni da će crvendaći fasovati više nego što očekuju, ako počnu
praviti neprilike.
Zapilji se u nju.
- Već ima gotovo stotinu ljudi unutar tvorničkih zidina. Što će mu cajkani
vani?
- Ne znam - odgovori. - Bila sam isuviše zaokupljena mislima kako izići iz
kuće s putnim torbama, a da oni to ne primijete.
- Razočarat će se - reče Daniel. - Sastanak se održava u jednoj dvorani
nekoliko blokova dalje. Neće uopće prilaziti čeličani.
Ona se odgovori ništa. Sinu mu misao.
- Čini se da ti je ujak Tom uvjeren da će se okupiti pred tvornicom?
Kimnu.
Odloži svoje piće.
- Bit će najbolje da se smjesta otputim onamo kako bih se uvjerio da se
nitko ne približi čeličani.
- To više ne spada u tvoj posao, Daniele - ona će. - Dao si ostavku.
Sjećaš se?
- Sjećam se Pittsburgha iz tisuću devetsto devetnaeste - reče. - Mnogo
je ljudi bilo tada ozlijeđeno, jer nitko nije imao petlje da ih urazumi.
- Sada smo u tisuću devetsto trideset i sedmoj -podsjeti ga ona. - I to
više nije tvoja borba.
- Možda i nije - dopusti. - Ali mnoge od onih što
117
će danas izići van, upisao sam ja u sindikat i ne bih volio da ih imam na
savjesti u slučaju da zadobiju kakve ozljede. Ne reče ništa.
- Daj mi ključeve automobila - zatraži on.
- Ostavi se toga, Daniele - zamoli ga. - Počinjemo nov život. Jučer si mi
to rekao.
- Chris. Ni u kom slučaju ne mogu započeti nov život preko mrtvih tjelesa
svojih prijatelja. Barem ne onda, ako imam priliku spriječiti nesreću. Daj
mi ključeve.
- Poći ću s tobom - reče.
- Ne. Čekaj me tu.
- Kazao si da ćeš me povesti kamo god pošao. -Glas joj zazvuči
nepokolebljivo. - On započinje odavde.
Ulice ispred Samove dvorane bijahu pretrpane automobilima i ljudima,
tako da Dan nije mogao naći slobodno mjesto da parkira kola. Zaustavio
se nasred ulice i izišao.
- Parkiraj kola u slijedećem bloku i čekaj me. Blijeda kao zid Chris kimnu.
Dan se okrenu i stade se probijati prema zbornoj dvorani. Odjednom je
postalo vruće, a mnoštvo koje je preplavilo ulicu doimalo se više kao
obiteljska družba na izletu, negoli kao skupina ozbiljnih štrajkaša. Mnogi
od njih poveli su obitelji na sastanak, pa su se žene i djeca vrzli u gomili
muškaraca u košuljama.
Proguravši se kroz svjetinu, Daniel uniđe u dvoranu. Bila je dupkom
puna. Na omanjem podiju, u udaljenom kutu dvorane, nekoliko je
muškaraca sjedilo, dok je jedan stajao uz govornicu i vikao.
- Ima samo jedan način da se cajkanima pokaže da ih se ne plašimo i da
Girdler ne predstavlja
118
zakon. Moraju uvidjeti da smo mi obični ljudi, štrajkaši, dovoljno jaki i
hrabri da im otvoreno pogledamo u oči i pljunemo u lice!
Urlik odobravanja uzbiba se gomilom.
Govornik spusti pogled na komad papira u ruci.
- Mi članovi Sindikata radnika zaposlenih u čeličani, mjesna podružnica
broj..., ovime jednoglasno osuđujemo despotsku i tiransku taktiku
chicaške policije u njezinu nastojanju da obeshrabri i zastraši radnike,
kako bi ih omela u primjeni njihovih ustavnih prava da se slobodno
izražavaju i štrajkaju radi unapređenja američkog načina života.
Zaglušni povici »Tako je!« zatutnje dvoranom.
- Pokažimo im sada! - zaurla netko u gomili.
- Tako je! - prihvati drugi demonstrant. - Pokažimo im kako izgleda prava
formacija štrajkaške straže, u kojoj nema samo deset, nego tisuću
radnika!
Daniel se dokopa podija u času kad prisutni gromoglasnim uzvicima
prihvatiše pređašnji prijedlog. Odrinu govornika s govornice.
- Stoj! - dreknu gomili. - Čekaj!
Uzbunjeni radnici i nadalje davahu maha svojim osjećajima. Govornik se
okrenu Danielu.
- Odlazite odavde, Huggins! Tu ste nepoželjni -procijedi glasom koji je
samo Daniel čuo.
- Vi ste sigurno Daviš - reče Daniel. - Morate me slušati. Doznao sam da
se vani nalazi sto pedeset cajkana željnih sukoba. Tu zadržite ljude. Ako
iziđu pred čeličanu, mnogo će ih stradati. Ne samo muškarci, nego i
žene s djecom.
- Radnici imaju pravo na slobodu izražavanja -odvrati Daviš.
- Dužnost je njihovih vođa da paze da ih ne ozlijede. Vidio sam tisuću
devetsto i devetnaeste što se zbiva kad vođe zanemare tu dužnost. Isto
se može i tu dogoditi.
119
- Ne može - uzjoguni se Daviš. - Ima nas odveć mnogo. Osim toga,
cajkani se neće usuditi na neki nepromišljeni korak pred svim onim
filmskim kamerama. Zato smo se i pobrinuli da dođu ovamo.
- Kamere neće zaustaviti tanad - reče Daniel. Okrenu se prisutnima. -
Braćo! - prodera se. - Vi me poznajete. Mnogi su od vas sa mnom stupili
u ovaj sindikat. Više od bilo koga drugog priželjkujem uspješno
okončanje ovog štrajka, ali ga ne možemo dobiti demonstrirajući protiv
chicaške policije. Dobit ćemo ga privremenim obustavljanjem proizvodnje
u čeličanama i predobivanjem ostalog dijela radništva za našu stvar.
Usmjerimo sve svoje napore u tom smjeru, kako bismo iznašli sredstva i
načine da naša braća uvide da je ovo i njihova borba. Nju ćemo izvojštiti
tu u sindikalnoj dvorani, a ne na poljima pred čeličanom.
Podrugljiv se povik vinu iz gomile.
- Poznajemo te, Veliki Dane. Znamo da si nas prodao za komad
Girdlerove mindže. Znamo da si protiv štrajka.
- Nije istina! - kliknu Daniel.
- Ako nije istina - javi se drugi glas - onda nam se pridruži. Ne bori se
protiv nas!
Daniel preleti pogledom po dvorani koja najednom utihnu.
- Priključit ću vam se - reče - ali će samo muškarci ići. Pobrinite se da
žene i djeca ne pođu za nama.
U gomili netko kriknu. Dvojica mladića skoče na podij i, podigavši
američke zastave, krenu uz prolaz među stolicama.
Daniel pogleda Davisa.
- Čovječe, morate mi pomoći. Pokušajmo ih zaustaviti bar jedan blok
dalje od čeličane. - Ne poče-kavši odgovor, skoči s podija i hitro zagrabi
središnjim prolazom između dvojice stjegonoša.
120
Vani se sunce pretvorilo u sjajnu užarenu kuglu. Daniel naglo svuče
kaputić i prebaci ga preko ruke.
- Preko polja - zaori nečiji glas. - Policija je zakrčila ulice.
Polako, ali odlučno udare korakom preko otvorena polja put tvornice koja
je bila kilometar i pol daleko. Daniel se okrenu i pogleda iza sebe. Ljudi
su neorganizirano i bez ikakva reda grnuli za njima. Usprkos Danielovu
upozorenju, pridružile su im se i žene s djecom. Među njima je vladalo
malne djetinje veselje, kao u ljudi koji poslije nedjeljnjog vjeronauka u
crkvi idu na izlet, a ne na štrajkašku demonstraciju.
- Otarasite se žena i djece! - doviknu im preko leđa, ali mu se glas izgubi
u vrevi. Netko ga povuče za ruku. Okrenu se.
- Veliki Dane. - Tik do njega stupao je Sandy s Davisom. - Znao sam da
ćete se pojaviti.
Daniel ne odgovori. Obrati se Davisu.
- Pogledajte tamo prijeko. Čeka nas cijela vojska cajkana. Vjerujete li mi
sada?
Daviš se zabulji.
- Vidim ih, ali miruju. Odmah iza njih nalaze se kola filmskih snimatelja.
Moramo im se približiti, kako bi se na filmu lijepo vidjelo koliko nas je.
- Što je važnije? Ljudski životi ili filmovi?
- Filmovi će prenijeti našu poruku širom zemlje - uzvrati Daviš.
Daniel ga odmjeri iskosa. Nije bilo koristi. Nije imalo smisla. Srljali su kao
ovce u klaonicu.
- Jedan blok dalje od tvornice - reče smrknuto. -Pokušajte ih zaustaviti
jedan blok dalje od tvornice.
Ali ih ništa nije moglo zaustaviti; pritisak mnoštva iza njih nosio ih je
naprijed. Daniel je vidio kako se policajci mašaju pištolja i palica. U
djeliću sekunde pred očima mu puče slika. Švabe ih čekaju tamo prijeko
na ničijoj zemlji.
121
Nalazili su se na polovici posljednjeg otvorenog polja, kojih šezdesetak
metara daleko od policije, kad im Daniel okrenu leđa i uzdignu ruke da
zaustavi svjetinu.
- Sada! - povika. - Tu obrazujte štrajkaški red! Jedan ga glas
neočekivano podrža.
- Da - izdera se Daviš. - Tu obrazujte red. Jedna zastava na desno,
druga nalijevo, a vi se postrojite između njih.
Gomila se poče neodlučno vrsti u krugu, ne znajući što da radi. Daniel
gurnu jednog od stjegonoša.
- Kreći, čovječe! - Stjegonoša se pokrenu. - U redu - doviknu Daniel rulji -
a sada pođite za njim!
- Pođite za njim! - vrisnu Daviš. Daniel ga okrznu pogledom.
- Hvala.
Davisov glas zazvuči zloguko.
- Ne zahvaljujte mi. Užasno se bojim.
- Uz nešto sreće - reče Daniel - možemo još uvijek dobro proći.
Ali sreća im nije bila naklonjena. Prvo se čulo nekoliko revolverskih
prasaka, a zatim ga je u leđa pogodio kovački malj od čega je bubnuo
ničice na zemlju. Pokušao se pridići, ali su mu noge otkazale poslušnost.
Čuo je vrisku žena i povike muškaraca zahvaćenih panikom. Tada se
posvud oko njega razmilješe policajci u plavim uniformama koji počeše
sve odreda nemilice mlatiti svojim batinama i pendrecima. Vidio je kako
Daviš i Sandy padaju na zemlju pod tučom uniformiranih ljudi i kako ih
udaraju još dugo nakon što prestadoše davati znakove života.
Osjeti kako mu suze izbijaju na oči.
- Oh, kakvo sranje - za vapi, više dirnut duševnim negoli tjelesnim bolom.
- Sranje, sranje, sranje.
Potom mu i ruke klonu, a na oči mu se navuče teški mrak.
122
Možda zato što je nedjelja. Ili što je vrijeme ručka. Ili je možda arapski
embargo na isporuku nafte prošlog proljeća ostavio trag u duši
američkog mo-torista. Međutim, već gotovo jedan sat sjedim na niskom
kamenu zidu, a još nijedan automobil nije prošao.
Sjećam se očeva ogorčenja zbog repova na benzinskim stanicama i zato
što su počeli zatvarati tvornice zbog čega je tisuće radnika ostalo bez
posla. Održao je konferenciju za novinstvo na kojoj je sve oštro napao:
Predsjednika, Kongres, naftne kompanije.
- Ponavlja se ista stara priča - režao je. - Svi sporazumno dižu cijene,
kako bi oglobili američkog radnika koji je rintao čak i na naftonosnim
poljima, a sad mu uskraćuju plodove toga rada. Učinili smo Arape
moćnima, pomažući im da eksploatiraju prirodna bogatstva svojih
zemalja, a na svoju vlastitu štetu i štetu američkog radnika, jer nam je
rečeno da je tako jeftinije. Sada vidimo koliko je to zapravo jeftino.
Skupoća znači ucjenu i iznuđivanje. A samo je jedan način da se stane
na kraj ucjenjivačima i iznuđivačima - da ih se istrijebi. Naši su razlozi
opravdani i na zakonskoj osnovi. Ugroženi su nam nacionalna sigurnost,
blagostanje, pa i sami životi. Pozovite marince!
Optužen od mnogih novina i radio-komentatora kao staromodni šovinist,
ratni huškač, procionist i protivnik Arapa, odgovorio je prezirno:
125
- Nismo se tukli u dva velika rata zato da usrećimo Arape i naftne
kompanije, da se bogate na naš račun. U našoj zemlji vlada tradicija da
se ljudi dižu i bore za svoja prava. Ako to sada ne radimo, pet godina
kasnije okrenut ćemo se u čudu i otkriti da smo predali sebe, a možda i
cijelu zapadnu civilizaciju, u ruke Kaina.
Nije se to zbilo tako davno, no sada to znači vječnost. Bar za moga oca.
Otišao je, i više mu nikad nitko nije čuo glas. Osim, možda, mene. Pitam
se koliko vremena treba proći da ga više ne čujem.
»Kad me upoznaš, Jonathane«.
»Poznajem te, oče. Uvijek sam te poznavao«.
Glas mu zazvuči nježno.
»To si samo mislio. Tek sada počinješ spozna-vati«. »Što?«
»Odakle sam. Tko sam«. »Tko si?« - istaknuh namjerno. Nasmijulji se.
»Pitanje stanovišta«.
»Ništa se nije promijenilo. Još si onakav kakvim sam te oduvijek
smatrao«.
»Nikad nisam tvrdio da sam nešto drugo. Uvijek ću biti onakav kakvim
me budeš smatrao. Baš kao što ćeš i ti svagda biti onakav kakvim se
budeš smatrao«.
»Spremam se kući, oče. Dojadilo mi je sjediti po zidovima i ogradama i
stajati uz putove. Dosta mije otkrića.«
»Osamljen si. Budi strpljiv. Tvom će putu uskoro doći kraj, a onda ćeš
kući da sve ono što si saznao povežeš u cjelinu«.
»Ne znam o čemu bih to trebao stjecati znanje«.
»O ljubavi, sine. I da je samo budale odbacuju«.
126
»Sit sam toga sranja, oče. Idem kući. Iz ovih stopa«.
»Ne«. Glas mu odjeknu snažno i oštro. »Pogledaj uz cestu, sine, i utvrdi
zašto za protekli sat nijedna kola nisu prošla pored tebe i zašto sjediš
basna tom zidu i baš u tom vremenskom odsjeku«.
Kilometar i pol niz cestu jedan se automobil uzvezao navrh brda i
velikom se brzinom stao spuštati prema meni. Promatrao sam ga dok mu
se hladnjak srebrne boje raskošno iskrio od sunčanih zraka. Pored mene
je projurio bijeli sportski automobil marke rolls corniche sa spuštenim
krovom, iza čijeg je volana sjedila djevojka zlaćanožute kose što je
vijorila iza nje poput zastave na vjetru. Nekoliko stotina metara niz cestu
opazim da se na automobilu straga prvo pale crvena svjetla, kad se
zaustavio, a onda bijela, kad se počeo natraške vraćati prema meni.
Auto zadnjim krajem zađe na ugibalište i zaustavi se preda mnom.
Djevojka u kolima i ja jednostavno smo sjedili svaki na svom mjestu i
gledali jedno drugo. Nismo govorili. Samo smo se motrili.
Bila je to krasotica brončano preplanule puti, visokih jagodičnih kostiju,
širokih usta, jake brade i gotovo bijele kose koja joj je sada, kad nije bilo
vjetra, sezala ispod ramena. Međutim, ono što se najviše isticalo bile su
njezine svijetlosive oči, prošarane plavom bojom. Viđao sam ih već
tisuću puta, ali se nisam mogao sjetiti gdje.
Napokon se nasmiješila, pri čemu su joj zablistali bijeli zubi, a oči kao da
su joj od bora, što su se stvorile u kutovima, postale čak i plavije. Glas joj
je bio tih i nježan, ali vrlo jasan i razgovijetan.
- Mali je Bucko sjedio na zidu.
- Mali se Bucko neprilično zdrucko - nastavih ja.
127
- Pa svi kraljevi konjanici...
- I svi kraljevi dvorjanici... Dovršismo u jedan glas:
- Ne mogoše opet sastaviti mu kosti. - Prasnu-smo u smijeh.
- Jesi li ti Mali Bucko? - upita.
- Ne znam - odgovorih. - Misliš li da jesam?
- Mogao bi biti - ona će ozbiljno.
- Ne. To je dječja pjesmica.
- Zašto onda tako sjediš na zidu?
- Nisam to znao dok nisi ti naišla. Sada znam. Čekao sam tebe. Zamalo
da odem, ali me netko odvratio od toga.
Hitro zakruži pogledom oko sebe.
- Tko? Nikoga ne vidim.
- Prijatelj. Ali sad je otišao. Iznova usmjeri oči na mene.
- Učinilo mi se da me zoveš. Zato sam se i zaustavila.
Ne kazah ništa.
- Stvarno sam nekoga čula da me zove. Spuznuh sa zida.
- Ja sam te zvao, princezo. - Pokupih svoju naprtnjaču, ubacih je na
stražnje sjedalo, a zatim se uvukoh do nje.
- Princeza - reče zamišljeno. - Tako me je samo majka zvala. Ime mi je...
Prekidoh je.
- Šuti, princezo. Ne želim ga znati.
- Kako da ja tebe zovem? Mali Bucko?
- Jonathan. Kimnu.
- Sviđa mi se. Pristaje ti. - Ubaci kola u brzinu i izveze ih tiho i lako na
cestu. Prije nego što sam se pravo i snašao, već smo jurili devedeset i
šest kilometara na sat. - Vozim te kući.
- U redu.
128
Pogleda me ovlaš.
- Koliko ti je godina?
- Osamnaest - odvratih. Nisam mnogo pretjerao, samo dva mjeseca.
- Izgledaš stariji - reče. Šutio sam dok je rukom posezala u spremnicu
između naša dva sportska sjedala i odande izvukla zlatnu dozu za
cigarete. Otvori je uz brzu kretnju. - Upali mi jednu.
Strojno zamotani hašiš u čokoladnosmeđem papiru sa zlatnim filterom.
Bijah impresioniran. Pri-palih smotak. Dobra pljuga, možda najbolja koju
sam do sada pušio. Dva dima i već sam bio u sedmom nebu. Predah joj
cigaretu. Gurnu je u kut ustiju i ostavi je ondje visiti. Kad sam dvije
sekunde kasnije bacio pogled na brzinomjer, već smo vozili sto trideset i
sedam na sat. Ispružih ruku i izvadih joj smotak iz usta.
- Zašto si to učinio? - upita. Pokazah na brzinomjer.
- Rekla si da me voziš kući. Htio bih da tamo stignemo u jednom komadu.
Smanji brzinu na devedeset i šest kilometara.
- Dobra sam vozačica.
- Svakako da jesi - potvrdih, ugasivši smotak -ali ja sam ti oprezan tip.
Mučala je. Nekoliko minuta kasnije zavezla je kola na izlaznu rampu za
West Palm Beach i pristala kod naplatne stanice.
Činilo se da je svi tu poznaju. Dala je čovjeku u naplatnoj stanici svoj
karton i novčanicu od pet dolara. On je izišao sa sitnižom u ruci. Crveno
svjetlo na brojilu pokazivalo je tri i pol dolara.
- Imamo lijep dan, gospođo Ross - reče. - Kako idu nova kola?
- Zaista dobro, Tome - odgovori.
- Radar prometne patrole registrirao je da vozite
9 Sjećanje II
129
sto četrdeset i pet kilometara na sat, i stvarno ste se brzo vratili. Rekli
smo im da vam oproste ovaj put.
- Hvala, Tome - reče, pruživši mu opet ruku. Ovoga je puta u njoj bila
novčanica od dvadeset dolara.
Nestala je dok se vraćao u svoju kabinu.
- Ne pretjerujte, gospođo Ross - opomenu je uglađeno. - Nikad se ne
zna hoće li na dužnosti biti netko tko vas ne poznaje.
- Upamtit ću to - obeća pokrećući kola. Otkotrljali smo se rampom do
auto-ceste. Deset minuta kasnije prešli smo jednim mostićem preko
plovnog kanala i produžili niz privatnu uličicu. Pritisnula je »genie« na
štitniku za sunce ispred sebe, i pred nama su se otvorila dvokrilna
električna vrata kad smo skrenuli na pristupni kolnik. Zatvorila su se dok
smo stali ispred kuće.
Okrenu se da me pogleda.
- Kod kuće smo.
- Dobro - primijetih. Iziđoh iz kola, prijeđoh do njezine strane i otvorih joj
vrata.
- Morat ćeš sam nositi svoju putnu torbu - reče. - Kolovoz je i sva je
služinčad, osim vrtlara, na dopustu.
- Snaći ću se. - Izvukoh naprtnjaču iz kola i pođoh za njom u kuću.
Krenula je hodnikom i otvorila jedna vrata. Uđoh za njom u sobu.
- To je tvoja soba - reče. - Ona vrata tamo prijeko su od kupaonice. Vrata
do prozora vode ravno van do bazena ili plaže, što više voliš. Ugrađeni
ormari su u obližnjem zidu.
Još su bila jedna vrata o kojima ništa nije kazala.
- A što je s onim vratima? - upitah.
- To su vrata kroz koja se ulazi u moju sobu. Ta je soba nekada
pripadala mom bivšem mužu. Želiš li još što znati?
Pogledah je kratko.
130
- Gdje je stroj za pranje rublja? Moram oprati
nešto rublja.
Prevrnuh se na krevetu i otvorih oči. Sunca je nestalo, i sumrak se
uvukao u sobu. Micao sam se polako, uživajući u mekom dodiru prave
posteljine. Dugo je vremena prošlo otkako sam posljednji put spavao u
krevetu. Nisam ni slutio da ću se tako udobno u njemu osjećati.
Uspravih se u sjedeći položaj. Bacio sam svu odjeću u stroj za pranje
rublja. Još sam imao vremena da je stavim u aparat za sušenje kako bih
večeras mogao što obući, jer sam na sebi imao samo gaće. Izvukao sam
se iz kreveta i uskočio u kratke traperice prije nego što sam opazio sve
svoje rublje, uredno izglačano i složeno, na kauču do zida.
Mora da sam spavao kao zaklan, jer uopće nisam čuo da je ušla u sobu.
Pipnuh rublje. Nije moglo proći toliko vremena, jer je još uvijek bilo toplo.
Protrljah bradu. Nakon brijanja i ponovnog tušira-nja ima izgleda da se
opet osjetim kao ljudsko biće. Onim tuširanjem neposredno prije
spavanja samo sam se oslobodio nečistoće.
Stajao sam u komorici za tuširanje i prepustio se blagotvornom
djelovanju vruće vode. Para je zamaglila staklo na vratima komorice i
kad sam izišao, u zraku se osjećao slab miris hašiša, a široki je ručnik
visio na mjestu gdje sam ga lako mogao dokučiti. Skidoh ga, dobro se
obrisah i vratih se u spavaću sobu. Vrata su još uvijek bila zatvorena.
Priđoh prozoru i pogledah van, na prednji kolnik. Rollsa nije bilo na
njegovu mjestu. Obukoh se do kraja i pokucah na vrata.
Nitko se ne javi. Pokucah iznova. I nadalje tišina. Otvorih vrata i uniđoh.
Soba bijaše prazna. Vratih
9*
131
se u svoju sobu, a zatim iziđoh u hodnik. Pretražih cijelu kuću. Nigdje je
ne nađoh.
Uzeh limenku piva iz hladnjaka, otvorih je naglim trzajem i kroz dnevnu
sobu otiđoh na verandu. Bacih se na stolicu koja je bila okrenuta prema
oceanu. Na obzorju ugledah teretni brod koji je polako plovio u smjeru
juga i, dok sam ga promatrao, pala je noć i zastrla mi vidik. Malo pomalo
počeše se javljati zvijezde, i uskoro se plavi baršunasti svod ispuni
sjajnim dijamantima. Sve se to uklapalo zajedno: rolls corniche, ova kuća
i dijamantima posuto nebo. Tko je bogat, njemu sve pripada.
Njezin se glas javi iza mene.
- Jesi li gladan?
Ustadoh i okrenuh se. U svakoj je ruci držala veliku bijelu papirnu vreću s
kojih se smiješio otisnut lik pukovnika.
- Kupila sam rebarca, piletine, salate i prženih krumpira - reče. - Nije mi
se dalo kuhati.
- Nemam ništa protiv - odvratih. Maših se vreća. - Dopusti da ti
pomognem.
Bilo je četiri puta više hrane nego što smo je mogli izjesti. Na koncu se
odmaknuh od stola.
- Puknut ću ako ne prestanem jesti.
Zasmija se. Uopće nije mnogo jela. Možda jedno rebarce i komad
piletine. I ništa više.
- Ostalo ćemo spremiti u hladnjak. Možda te kasnije opet spopadne volja
za jelom.
Posuđe stavismo u sudoper. Tada ona uze čašu crna vina, ja još jedno
pivo, i vratismo se na verandu. Odnekud se najednom stvori zlatna doza.
Promatrao sam je kako pripaljuje tanak smotak hašiša čokoladne boje.
- Je 1' puno trošiš toga? - upitah. Slegnu ramenima.
132
- Bolje je nego valium1.
Preda mi ga. Povukoh nekoliko dimova. Ćutio sam se još ugodnije nego
prije: lepršavo, pročišćeno i vrlo uzneseno.
- O tome ne mogu raspravljati. Ali zašto? Poniknu pogledom.
- Ublažava muku koju stvara osama. Uvukoh u sebe još jedan dim i
vratih joj smotak.
- Ti ne bi smjela biti osamljena. Čini se da imaš sve što ti srce zaželi.
- Dakako - naruga se. Zaslini još jednom pljugu. - Jadna mala bogatunka.
- Nisam to mislio - dodah brzo. - Lijepa si, ne moraš biti sama.
Glas joj jeknu ogorčeno.
- Nemam običaj pecati mladiće na auto-cesti Sunshine State.
- Hej, polako - uzviknuh. - Zabrazdila si krivom stazom. Ja sam te zvao,
sjećaš se?
- Bila sam nafiksana - uzvrati. - Sve sam izmislila, a ti si to dragovoljno
prihvatio.
- Princezo.
Glas joj zavri od bijesa.
- Ne zovi me tako! Ime mi je...
Nagnuh se prema njoj. Jednom joj rukom izvu-koh smotak između prstiju
a drugom joj obuhvatih zatiljak i prekrih joj usta svojim usnama. U prvi
mah usne joj bijahu tvrde, potom se smekšaše i ugrijaše, da bi na koncu,
kad sam se odvojio od nje, počele podrhtavati. U očima joj nazreh
nejasne obrise plavičastih suza.
- Imaš majčine oči, Christina - kazah. Čuh kako u čudu hvata dah.
- Ako si cijelo vrijeme znao moje ime, zašto si me zvao princezom?
1 Sredstvo za umirenje živaca.
133
Otvorih usta, ali moj otac progovori umjesto mene.
- Da si moja kći, tako bih te bio nazvao. Spopadnuta strahom, ščepa me
za ruke.
- Jonathane, što sve to znači? Ili ja ludim, ili u ovoj drogi ima neka tvar od
koje dobivam priviđenja.
Sklopih joj ruke i prinesoh ih svojim usnama.
- Ne boj se - odvratih. - Jednostavno se igramo dovršitelja.
- Dovršitelja? - zinu smeteno.
- Dovršavamo nešto što naši roditelji nisu nikad učinili. - Digoh se na
noge i odvukoh je za sobom. -Jesu li majčini albumi s nalijepljenim
izrescima još uvijek u knjižnici?
Kimnu.
- Na najgornjoj polici u kutu.
Ondje se nalazilo pet omašnih albuma, uvezanih u kožu i položenih
jedan na drugi. Skinem ih sve i stavim na pisaći stol. Ali, otvorio sam
samo drugi po redu i odmah potražio željenu stranicu.
- Evo je - rekoh, uprijevši prstom u fotografiju. Zapilji se u sliku mlade
žene i muškarca u polu-
profilu, što su se smiješili jedno drugome. Glas joj poprimi znatiželjan
prizvuk.
- To bismo mogli biti ti i ja.
- Možda, ali to nismo mi - kazah. - To su tvoja majka i moj otac. - Stadoh
okretati stranice. - Ima još slika.
Glas joj se odjednom ispuni srdžbom.
- Ne želim više to gledati! - Otrči iz sobe, tre-snuvši vratima.
Pažljivo sklopih album i pođoh za njom. Nađoh je u njezinoj sobi kako
rida na krevetu. Zastadoh ondje za trenutak.
- Žao mi je - ispričah se. - Mislim da je najbolje da odem.
134
Okrenu se sjedeći na krevetu.
- Ne.
- Nisam došao ovamo da te uzrujavam - kazah.
- Znam. Uzrujavam se zbog sebe. Deset sam godina starija od tebe.
Trebala bih postupati prema svojim osjećajima.
Ne rekoh ništa.
-> Daniele - izusti. A kad joj se zagledah u poznata dva oka, duboka kao
more, znao sam da to ona ne govori, već njezina majka. - Još te uvijek
ljubim. Još te uvijek želim.
Učinih sve samo da se ne izgubim u vrtlogu njezinih očiju. Nagnuh se
nad krevet i poljubih je nježno u čelo.
- Pokušaj malko odspavati.
- Ne želim spavati - reče. - Privuče me na krevet do sebe. - Bio si
opsjednut gnjevom. Nikad nisam srela čovjeka toliko obuzeta gnjevom.
Zbog toga sam te ostavila.
Lagano je opet naslonih na jastuk.
- Nisi me ostavila - kazah tiho. - Nikad me nisi ostavila.
Uhvati me za ruku i krepko je stegnu. Glas joj se pretvori u šapat.
- Da, to je donekle istina. Nikad te nisam ostavila. - Potom je svlada san.
Počekah jedan dug trenutak, a onda se tiho, da je ne probudim, vratih u
svoju sobu i stadoh trpati svoje stvari u naprtnjaču.
»Jonathane«.
»Prestani mi smućivati glavu, oče. Ostavi me na miru. Mrtav si«.
»Ne smućujem ti glavu. Trebam te«.
»S tobom je svršeno, oče. Više ti nitko i ništa ne treba«.
135
»Ljubim je, Jonathane«. »Zamijenio si je, oče. Ona nije njena majka.«
»Ona je onoliko njezina majka koliko si ti moj sin«.
»Ne mogu ti pomoći, oče. Otiđi i prepusti me mom životu.« Pade mi
nešto na pamet. »Je li ti ona kćerka, oče?«
»Nije«. Uslijedi šuškav uzdah. »Da jest, ne bih tebe trebao da joj išta
kažeš o mojih osjećajima«.
»Majka joj je mrtva, oče. Zašto joj to sam ne priopćiš?«
»Sine, mrtvi ne mogu razgovarati s mrtvima. Samo živi mogu
međusobno izmjenjivati riječi«.
- Jesi li s nekim razgovarao, Jonathane? Stajala je kod otvorenih vrata
što su povezivala
naše dvije sobe. Ne odgovorih joj na pitanje. Uđe u sobu.
- Učinilo mi se da čujem neke glasove.
- Sam sam - kazah.
Spusti pogled na polunapunjenu naprtnjaču na krevetu.
- Kamo ćeš?
Podigoh naprtnjaču i istresoh iz nje svoju odjeću na krevet.
- Ne - rekoh. - Ne idem.
- Što se odigralo između moje majke i tvog oca? - upita mučena
neizvjesnošću.
- Ne znam. Jednostavno predosjećam. Ali nešto me je dovelo ovamo, jer
je važno da to zaista saznam.
- I ja imam isti predosjećaj. - Odjednom trepnu očima, sjetivši se nečega.
- Majka je vodila dnevnik. Možda...
- U njemu bi se moglo skrivati ono što želimo saznati - dodah hitro. -
Znaš li gdje je?
136
- Znam - odgovori. - To je bio majčin dom. Nakon njene smrti sve su
njezine osobne stvari spremljene u kutije i odnesene. Albume s
izrescima nije nitko ni dirnuo, jer su se nalazili na najgornjoj polici u
knjižnici i tek smo ih kasnije pronašli. Ali valja znati da i nije bilo vrijedno
truda.
- Možemo li do njih?
- Sve je spremljeno u Miamiju. Možemo se sutra odvesti tamo.
Počeh se bolje osjećati.
- Pri brzini manjoj od devedeset kilometara na sat.
Osmjehnu se.
- Vrijedi. Obećajem. - Vrati se u sobu. - Laku noć, Jonathane.
- Laku noć, Christina - odzdravim. Gledao sam kako se vrata za njom
zatvaraju, a zatim se razodje-nuo i legao u postelju. Osjetio sam kako
me svega shrvava umor i kako tonem u dubok san.
Trideseti lipnja 1937.
Philip Murray je danas došao u bolnicu obići Daniela. Bilo je to prvi puta
da gaje, u toku mjeseci koje je tu proveo, posjetio bilo tko iz sindikata.
Dogodilo se to tjedan dana nakon što su liječnici Danielu saopćili da više
nikad neće moći hodati. S njim su došla dva muškarca, McDonald i
Mussman. Sjedila sam pokraj kreveta tako da sam ih prva opazila kad su,
ušavši u bolesnički odjel, počeli prolaziti mimo zastora koji odvajaju
jednog bolesnika od drugoga. Ustala sam, kad su se zaustavili pred
Danielovim krevetom.
Daniel nas je upoznao i, budući da je nastala neugodna stanka kad su
čuli moje ime, ispričala sam se i otputila se do kraja odjela. Zadržali su
se kod njega oko petnaest minuta, a tada, nijednom se
137
ne osvrnuvši na mene, tiho izišli iz odjela. Vratila sam se Danielu.
Na licu mu je lebdio izraz koji nikada prije nisam vidjela. Kao da su mu
se svi mišići skamenili, a samo su mu oči, zažarene od bijesa, ostale
pokretne. Na posteljini pred njim ležali su neki papiri, dok je krupne prste
tako jako stezao, da sam pomislila da će mu kroz napetu bijelu kožu
popucati svi članci. Nakon nekoliko trenutaka uzeo je jedan papir i pružio
mi ga, pri čemu su mu obje ruke nezadrživo podrhtavale.
Ono što ga je uzbudilo bilo je otipkano na listov-nom papiru
Organizacijskog odbora radnika zaposlenih u čeličanama. S obzirom na
njegove neprocjenjive zasluge u prošlosti, Upravni se odbor složio da ne
prihvati njegovu ostavku koju je podnio prije nego što je zadobio
sadašnje ozljede. Umjesto toga glasovanjem su odlučili da ga umirove s
jednomjesečnom otpremninom i s mirovinom u iznosu od dvadeset i pet
dolara na tjedan koja će trajati dvije godine. Uz to preuzimaju na sebe
sve bolničke troškove, a njemu žele mnogo uspjeha u budućnosti bez
obzira kojega se posla primio. Odluku je potpisao Philip Murray.
Pogledala sam ga. Nisam mu ništa mogla reći.
- Štrajk je propao - kazao je. - To znaš. Kimnula sam.
- Deset mrtvih na Spomen-dan u Chicagu; nepun mjesec dana kasnije
dvanaest mrtvih u Young-stownu, a više od stotinu ljudi osakaćeno i
ozlijeđeno; i sada je sve gotovo. Dižu ruke od svega dok se ljudi
bezvoljno vraćaju na posao kao pretučena paščad. Imat ćemo ih slijedeći
put. U međuvremenu, oni se vraćaju svojoj zabavi izigravanja utjecajnih
veličina, jer radnici koji su radi njih išli u štrajkaške redove, radi njih
krvarili i pogibali, nisu ništa drugo doli običan ološ koji valja odbaciti po-
138
put posve iscijeđena limuna koji više nikome ne koristi.
Njegove garave oči poprimile su leden izraz, a glas mu se razjario kao
nikad prije.
- Misle da sam gotov, da više neću hodati, da više neću djelovati. To je
još jedna pogreška koju mogu upisati na svoj račun. Baš kao i štrajk koji
nisu ni trebali započinjati, jer su znali da ga ne mogu uspješno okončati.
Ukliještio me očima.
- Opet ću hodati. Ti ćeš mi pomoći. Klimnula sam glavom.
- Prvo što ti je činiti jest da me izvučeš odavde, gdje jedino možeš čuti
riječ »žalim«.
- Kamo ćeš ići? - upitala sam ga. Glas mu se nenadano smekšao.
- Kući.
Šesnaesti srpnja 1937.
Sišli smo s vlaka u Fitchvilleu. Ostavila sam ga u bolesničkim kolicima,
na kolodvorskom peronu okruženog kovčezima, dok sam se otputila niz
ulicu i kupila za dvjesto devedeset i pet dolara automobil marke dodge iz
1935. godine. Tada smo krenuli zabačenim cestama i, zašavši duboko u
brda, stigli smo do mjesta koje je nazivao svojim domom. To čak više
nije bila ni trošna koliba, nego pocrnjela, izgorena brodska trupina. Neko
je vrijeme ravnodušno buljio u nju, a onda mi se okrenuo.
- Sutra ujutro vrati se u grad i unajmi četiri najkrupnija Crnca koja možeš
naći za dolar na dan, uz besplatan stan i hranu. Zatim otiđi u dućan i kupi
svakom čovjeku čekić, pilu, sjekiru, malo građevnog drveta i bačvu
jeftinih čavala. Onda nabavi dovoljno živežnih namirnica da im potraju za
tje-
139
dan dana. Graha, suhih svinjskih rebrica, kave i šećera. Nama uzmi što
god hoćeš.
Kad se okrenuo da me pogleda, uoćio mi je na licu zabrinut izraz.
- Ne brini se - rekao je. - Sve će biti u redu.
- Jesi li siguran da to želiš uraditi, Daniele? -zapitala sam ga. Još uvijek
možemo prihvatiti ponudu ujaka Toma. - Prije nekoliko dana ujak Tom je
pristao da plati sve terapijske troškove, ali pod uvjetom da Daniel potpiše
ugovor da više nikad neće raditi za sindikalni pokret.
Daniel je odbio.
- Nema više nikakvih sporazuma ni s kim. Za ili protiv sindikata.
Prisvajam sebi pravo slobodnog izbora. Jedini čovjek u koga se
pouzdajem - to sam ja.
Prešao je preko mog pitanja.
- Noćas ćemo spavati u kolima. Sutra ćemo se useliti u kuću pošto je
ljudi pospreme.
Ispružio se na stražnjem sjedalu što je udobnije mogao. Ja sam legla
naprijed, jer mi je lakše bilo provući noge ispod volana. Probudila sam se
u neko doba noći. Sjedio je na svom mjestu i gledao kuću. Kad me je
čuo, okrenuo mi se.
- Jesi li dobro? - upitala sam ga. Potvrdio je glavom.
- Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu?
- Svakako. O čemu se radi?
- Što misliš, bi li mi mogla nekako sjesti na lice ?
' - Samo ako mi dopustiš da ti ga poslije podud-lam.
Prvi puta, nakon dugo vremena, čula sam ga kako se smije. Po tome
sam znala da će sve doista biti dobro. Pružio mi je ruke.
- Hodi, dušo - kazao je - kod kuce smo.
*
140
Dvadeset i osmi kolovoza 1937.
Doktor Pincus, ortoped, završio je pregled. Čitavo je popodne lupkao,
pipkao i provjeravao. Promatrao je kako Daniel hoda. Sa štakama. Zatim
kako na dugoj stazi, s paralelnim prečkama, teškom mukom pokreće
ukočene noge, podupirući se rukama. Potom opet sa štakama, ali ovoga
puta s privezanom ciglom ispod svake cipele, kako bi uz povećanu
težinu uložio veći napor pri svakom iskoraku. Napokon je pregled bio
gotov, pa se Daniel sav iznemogao ispružio, a Vila mu počela masirati i
gnječiti noge od bedara pa do nožnog palca.
Liječnik je izišao sa mnom u polje.
- Ne mogu vjerovati. Prije mjesec dana bih rekao da je nemoguće ono
što je maločas izveo.
- Ne poznajete vi Daniela - rekla sam.
- Ali sve što je uradio kosi se s pravilima i protivi se teoriji o rehabilitaciji
muskulature po kojoj radimo.
- Možda nešto nije u redu s vašom teorijom -kazala sam.
Pogledao me je.
- Odakle je Daniel pozobao te svoje ideje?
- Iz dviju knjiga koje je naručio poštom. Razvijanje tijela od Bernarra
MacFaddena i Ne budite sla-bić od četrdeset osam kilograma od
Charlesa Atlasa.
- A tko je terapeut?
- Gospođa Torgersen, koja vodi brigu o Danie-lovu sinu u Kaliforniji.
Nekoć je s njom radila u bolnici, pa nam je pisala o njoj. U svojoj je
domovini bila stručnjak za ortopedsku masažu.
Doktor Pincus je zavrtio glavom.
- Vidio sam sve na svoje oči, ali svejedno ne znam da li da im vjerujem.
Međutim, ni protiv čega se ne bunim. Stvar hoda. Na taj način on će za
mjesec dana prohodati.
141
- To i Daniel tvrdi. Kaže da će do tridesetoga rujna izići odavde.
Doktor Pincus je kimnuo.
- Mislim da je najbolje da jednom tjedno dođem ovamo radi pregleda. Ne
bih htio da pretjera i time unazadi oporavak.
Deseti rujna 1937.
Daniel je odbacio štake. Sada hoda okolo uz pomoć samo dvaju štapova
za šetnju. Čak pokušava ići i bez njih, ali nakon nekoliko koraka noge mu
otkazuju poslušnost i gubi tlo pod nogama. Ulla ga podiže kao da je
djetence i kori ga zato što se prebrzo kreće. Isprva se mora lagano
pokretati. Stresa glavom tvrdokorno i iznova pokušava. Ovaj put ga
hvata prije nego što uspijeva pasti. Tada ga, poput nejačeta, podržava
ispod pazuha, posađuje na stolicu i tjera ga da se odmara. Ne znam tko
se više od nas začudio, Daniel ili ja, kad je to učinila, jer je ona krupna
žena, visoka gotovo metar i osamdeset tri, prsata, guzata i nogata.
Klekla mu je do nogu, odvezujući mu cipele.
- Otkopčajte hlače - zapovjedila je. Podigao je pogled na mene.
Nasmijala sam se.
- Bolje da je poslušaš, inače bi te mogla istući. Otpasao je remen i
otkopčao hlače. Vješto mu ih
je svukla i zabacivši mu noge preko svojih koljena, počela mu ih masirati.
- Štos je u tome da se održi cirkulacija krvi kako se mišići ne bi ukočili i
zategli.
- Dakako - kazao je, pogledavši me uznemireno. Nasmijala sam se i ušla
u kuću. Bilo je vrijeme da
priredim večeru. Ulla i ja kuhale smo naizmjence. Danas je bio moj red.
*
142
Dvadeset i sedmi rujna 1937.
Pretpostavljam da sam podsvijesno znala da Daniel prca Ullu, ali nisam
to sebi htjela priznati. Sve otkako sam je vidjela damu radi masaže nogu
skida hlače i primijetila izbočinu na gaćama. Međutim, s tim se nisam
suočila dok ih jednog dana nisam zatekla na djelu. Vraćala sam se iz
Fitchvillea, kamo sam bila otišla da odvezem doktora Pincusa na
željeznički kolodvor. On se neprestance čudio Da-nielovu napretku.
Nikad tako nešto slično nije vidio. Daniel je već polazio na kraće, ali još
uvijek klecave šetnje bez štapa.
- Riječ je o snazi volje - kazao je doktor Pincus tokom vožnje nizbrdo. -
Držim da to nikad nećemo shvatiti. Na objema je nogama imao slomljene
kosti, a živce, mišiće i tetive rastrgane. Prema knjizi ni na koji način ne
može činiti ono što radi - letimično me pogledao, žmignuvši očima. - Više
se nikad ni u što neću pouzdati. Malom se Bucku dadu kosti sastaviti.
Samo što toi~nora sam učiniti.
Onda mi je na povratku zatajio motor, tako da sam posljednjih četiristo
metara do kolibe morala propješačiti. Ležali su nagi na podu. Ona je bila
ispružena na leđima i dok je širom raskrečila savinute noge, koje je
objema rukama ispod koljena priljubila uz trbuh, masivne su joj dojke
stršale uvis poput dviju planina. Ukočivši se kao štap, on je lebdio iznad
nje, upirući se ispruženim dlanovima o pod. Ona je groktala od
zadovoljstva, dok je u silovitim zamasima ponirao u nju i napokon se,
zahvaćen grčom orgazma, blaženo svalio na njeno bujno tijelo.
Nježno ga je gladila, govoreći mu tetošljivo, kao da je dijete.
- To je bilo frlo topro. Kad budemo kotovi, noge će ti biti isto tako čfrste
kao i kurac.
Pokušala sam nečujno zatvoriti vrata prije nego
143
što me spaze, ali je upravo u tom hipu podigao oči. Zatvorila sam vrata i
sjela na mali trijem. Desetak minuta kasnije izišao je, poštapajući se, i
utonuo u stolicu do mene.
Dugo nismo prozborili ni riječi. Napokon je ipak prekinuo šutnju.
- Pretpostavljam da se čudiš što smo radili?
- Znam što ste radili. Jebali ste se. Grunuo je u smijeh.
- Tako je. I što još?
- Što bi još mogli raditi? - upitala sam podrugljivo. - Jebanje je jebanje.
- Ono je dio mog rehabilitacijskog programa -kazao je.
- O, pa da - primijetila sam sumnjičavo. - Ali nije ti pimpek slomljen, nego
noge.
- To je neka vrst gimnastičkih upora.
- U to sam se uvjerila.
- Ma stvarno. Na taj se način opterećuju noge. Počela sam se smijati i
protiv svoje volje.
- A zadovoljstvo je posve slučajno? Iskesio se.
- Poznaješ me. Nikad nisam mogao odoljeti maloj mindži.
- To nije bila mala, nego velika mindža - usprotivila sam se. Čak i za tebe.
Nasmijao se, uhvatio me za ruku i potom se uozbiljio.
- Ako hoćeš, otpustit ću je.
- Ne - kazala sam. - Samo ćemo jednu stvar izmijeniti.
- Koju?
- Ako već moraš vježbati, onda vježbaj sa mnom. Dosad sam bila
preobzirna. Uvijek na tebi, da se ne bi pretrgao. Vrijeme je da opet
svojski prioneš, a ja ću ležati poleđice i uživati.
*
144
Deseti listopada 1937.
On hoda. Kad se umori, s jednim štapom. Ali ipak hoda. Danas sam
odvezla doktora Pincusa i Ullu do vlaka. Na njega je ostavila toliko
snažan dojam da je vraća u Washington, gdje će raditi u njegovoj
ustanovi. Još to nije znao, ali s onakvom fizičkom terapijom koju
spremno primjenjuje na svojim pacijentima, postat će vjerojatno
najzaposleniji ortoped u zemlji.
Kad sam se vratila u kolibu, Daniel je sa čašom u ruci i sa cigarom u
ustima sjedio na trijemu. Na stolu, neposredno do njega, nalazila se
boca viskija i još jedna čaša. Ulio je malo i za mene.
- Uspjeli smo.
- Ti si uspio - naglasila sam, dižući čašu prema njemu. Kucnuli smo se i
popili. - A što sada?
- Prvo ću u Kaliforniju da vidim sina, a onda moram naći posao.
- Vraćaš se Murrayu ?
Zanijekao je glavom, a oči su mu srdito sijevnule.
- Nek se jebe!
- Lewisu?
- Ne, dok je Murray s njim.
- Još uvijek možeš razgovarati s mojim ujakom Tomom.
- Ni za živu glavu. Već ću nešto pronaći. Možda čak osnujem svoj vlastiti
sindikat.
- Svoj vlastiti sindikat? U kojoj industriji? Čini se da su sada sve
sindikalno organizirane.
- Nisu sve - odgovorio je. - Razmišljao sam o tome kako sami članovi
sindikata trebaju neku vrst zaštite od svojih vođa.
- To nema smisla - kazala sam. - Sindikat unutar sindikata.
Nasmijao se.
- Tko zna ? Možda baš do toga i dođe. Kad čovjek pogleda što sve
sindikalno rukovodstvo radi sa svo-
10 Sjećanje II
145
jim članovima, počinje se pitati u čiju korist ta cijela organizacija radi? Ali
ne žurim se. Ima vremena za to. Moram još malo obilaziti po terenu. Ima
još mnogo toga što moram naučiti.
- A što će biti sa mnom ? - zapitala sam. - Što se od mene očekuje da
radim u međuvremenu?
Iznova je napunio svoju čašu.
- Imaš posao kod ujaka.
- Napustila sam ga - rekla sam. - Ne mogu mu se sada vratiti na
koljenima. To dobro znaš.
- U redu, pa novaca ionako ne trebaš; imaš svojega.
- To nije odgovor na moje pitanje - Počela sam se žestiti. - Ne govorim o
zaposlenju, nego o tebi i meni.
Nije odgovorio.
- Znaš da se želim udati za tebe. Još uvijek nije odgovarao.
- U drugom sam mjesecu trudnoće. To je doktor Pincus potvrdio.
Čaša mu se razmrskala u ruci. Ljutito ju je odbacio, poškropivši ogradu
viskijem i krvlju iz poreza-nih prstiju. Promuklo je uzviknuo:
- Ne, proklet bio ako ćeš mi to učiniti! Sve ste vi žene iste. Mislite da
pizdama možete ucjenjivati muškarce. To mi je Tess uradila i zajebala mi
život. Neću dopustiti da se to opet ponovi. Ustao je i krenuo k vratima. -
Izvrši pobačaj ili što god mu drago. Bebica je tvoja, a ne moja.
Zalupio je vratima i čula sam lom kad je posrnuo i pao. Otvorila sam
vrata i ugledala ga ispružena na podu. Okrenuo je glavu i ljutito izbeljio
oči u mene.
- Jebi se, druže! - skresala sam i zatvorila vrata. Bilo je to prvi put što se
nitko nije našao da ga nakon pada podigne.
#
146
Petnaesti listopada 1937.
Danas sam imala pobačaj. Liječnik mi nije htio reći je li bilo muško ili
žensko. U Chicagu kiši. Daniel se ne javlja. Ne znam zašto ne mogu
prestati plakati. Liječnik veli da će se vratiti da mi dade injekciju za
spavanje.
Poslije tog nadnevka još je bilo nekoliko zapisa. Novi je dnevnik počela
voditi slijedeće godine, ali je nakon nekoliko uvodnih rečenica, čini se,
odustala i u toku idućih godina više se uopće nije time bavila. Niti je igdje
još jednom spomenula ime moga oca.
Christina se zapilji u svoju čašu crna vina.
- Tko zna je li ga ikad kasnije vidjela?
- Rekao bih da nije. - Vratih dnevnike natrag u kutiju što je bijasmo
donijeli iz skladišta. - Kad su ti se roditelji vjenčali?
- Tisuću devetsto četrdeset pete. Poslije rata. Otac mi je bio pukovnik u
Eisenhowerovu Glavnom štabu u Londonu. Ondje ju je upoznao, dok je
radila u Opskrbnom odjelu. Uzeli su se kad su se vratili u Sjedinjene
Države. Rodila sam se iduće godine. A tvoji?

- Tisuću devetsto pedeset šeste. Deset godina nakon što mi je otac

osnovao CALL. Trebalo mu je malne devet godina da pokrene sindikat o
kojemu je govorio tvojoj majci.
- Što je radio za tih devet godina? - upita.
- Istinu govoreći, ne znam - uzvratih. - Ali opet, ništa nisam znao o njemu,
jer nikad nismo puno pričali.
- Sad pričaš s njim - reče.
- Što te drži u tom uvjerenju?
- Osjećam to. - Srknu vina. - Katkad se pretvoriš
10'
147
u posve drugu osobu, a kad te pogledam, uopće te i ne vidim. Vidim
nekog drugoga.
Pogledah na sat. Bilo je dva sata i nekoliko minuta u zoru.
- Bit će bolje da malo prilegnemo.
- Muči me nespokoj. Hoćeš li prvo sa mnom popušiti malo hašiša?
Oklijevao sam.
- Samo nekoliko dimova - ponuka me. - To će me smiriti.
- Vrijedi.
Izišao sam van, na verandu, dok je ona pošla po smotke hašiša
čokoladne boje. Bila je plava baršunasta noć, a topao i slan povjetarac
pirkao je s oceana. Protegao sam se na sofi.
Sjela mi je do nogu. Dok je ona pijuckala svoje vince, pripalio sam
smotak, potegao nekoliko dimova i predao joj ga. Strastveno je navalila
na pljugu; napunivši pluća velikim dimovima, zadržala je dah, a potom
lagano otpuhnula.
Povukao sam još nekoliko dimova od čega mi se počelo vrtjeti u glavi, a
onda joj vratio smotak.
- Mislim da sam mortus. Osmjehnu se.
- Moraš se priviknuti.
- Ne znam mogu li si to priuštiti.
Nasmija se i iznova zaslini smeđasti smotak. Pogleda me.
- Kamo ćeš odavde, Jonathane? Prodjenuh ruke pod glavu i opustih se.
- Mislio sam da ću kući, ali sada ne znam.
- Jesi li našao ono što si tu tražio?
- Ne znam što tražim - odgovorih. - Ako uopće išta tražim.
- U vezi s tvojim ocem - reče.
- Mrtav je. Sad je zato prekasno. Posisa pljugu još malo.
.148
- Nisam toliko naivna.
Uzeh joj cigaretu iz prstiju. Ovaj put usrkah toliko dima da mi tjeme
gotovo odleti uvis, a jezik mi se posve odrveni.
- Nećemo više o njemu. Vrijedi?
- Vrijedi. O čemu onda pričati?
- O tome kako se čovjek osjeća kad je bogat.
- Ne znam, jer je to jedini osjećaj koji mi je poznat.
- A tvoj muž? Je li i on bogat?
- Jest.
- A otac ti?
- I on.
- Ti si poslije rođenja odmah izvukla glavni zgoditak.
Zamisli se načas.
- Moglo bi se tako reći.
- Zašto si se razvela?
- Hoćeš li istinu? Kimnuh.
- Zato te i pitam.
- Njegovom krivicom, zato što je bio bogat, a ja nisam.
Prsnuh u smijeh.
- Nije to smiješno - ona će. - Nije znao za odmor i uživanje. Uvijek je bio
napet.
- I tako ste raskinuli brak. Kada?
- Lani.
- Osjećaš li se sada bolje? Sliježe ramenima.
- Donekle. Ako ništa, sad se više nitko ne obara na mene i ne osuđuje
me zbog toga što ne radim i što ništa ne dajem društvu. Kako ja gledam
na stvari, bar ne oduzimam posao onome tko ga treba.
- Ne mogu umovati o tome. - Ponovno zadimih i vratih joj smotak. - U
glavi mi se sve vrtulja. Ovakvo zvrndanje još nikad nisam doživio.
149
- Je 1' ti dobro?
- Bomba.
- Onda uživaj. - Naže se prema meni i poljubi me. Usta joj bijahu topla.
Privinuh je čvrsto uza se. Časak zatim podiže glavu i pogleda me. -
Želim da neko vrijeme ostaneš sa mnom, Jonathane. Hočeš li?
- Ne znam mogu li.
- Koliko god možeš. Trebam te. Zađoh duboko u te znane oči.
- Ovo već graniči s rodooskvrnućem. Ne trebaš mene, nego mog oca.
- Nema ničega zla u tome. Ti predstavljaš svoga oca, baš kao što i ja
svoju majku. Kazao si da se igramo dovršitelja. Tada nisam znala što
misliš reći. Sada znam. Moramo dovršiti tu igru.
Ništa ne kazah.
- Jesi li se ikad zaljubio, Jonathane? Zamislih se za trenutak.
- Držim da nisam.
- Niti ja - doda. - No znam da ljubav negdje postoji. Moja ju je majka
pronašla s tvojim ocem. Možda je i mi zajedno pronađemo.
Ovoga puta spustih se do dna ponora njenih očiju i odjednom osjetih da
to više nisam ja. Raširih ruke a ona mi, ušavši u naručje, pritisnu glavu
na grudi. Lagano joj stadoh dragati duge meke vlasi.
- Čini se da smo je već našli, Christina. - Okre-nuh njezino lice prema
sebi. - Ali ona nije naša. I nikad neće biti. Ti to znaš?
- Znam - odvrati nježno zamagljenih očiju. -Međutim, nije bitno čija je,
dok god je osjećamo.
150
treća knjiga
JEDAN DRUGI DAN
prvo poglavlje
- Ti si jebeni prevarant, Veliki Dane.
Daniel se zadovoljno nasmija, iznova puneći čašu bourbona iz boce koja
je stajala ispred njega. Baci pogled na dvojicu muškaraca što su sjedili
nasuprot njemu.
- Što ti misliš, Tony?
- Isto.
Daniel se ponovno nasmija. Dokrajči piće jednim gutljajem i ustade.
Nadvi se nad stol s prosjedom čupom što mu se kostriješila više čela. i -
Sastanak je, izgleda, završen.
- Čekaj malo - uskoči brzo prvi muškarac. -Nisam to kazao. Sjedi.
Možemo o tome popričati.
Daniel ga načas pogleda, a tada klimnu.
- U redu. Pričaj.
- Tražiš isuviše mnogo - prigovori čovjek.
- Čega? Novaca? To nije ništa prema onome što mogu učiniti za vas.
Mogu vam stvoriti ugled.
- Već ga imamo - zainati se čovjek. Daniel ga prikuje pogledom.
- Ali koliko još dugo? Dok god ste u sjeni, ali čim istupite na vidjelo,
nasrnut će na vas. Ja na to gledam vrlo jednostavno. Dave Beck će
propasti. Logično je da ti Jimmy postaneš međunarodni predsjednik
kamiondžija u međugradskom prometu. Ali hoćeš li? Uzmimo da se to
Meanyju ne
153
dopadne? Ne možeš prijeći iz AFL-a u CIO samo zato što su sada svi na
hrpi. Zajebeš se. Nemaš kamo.
Obrati se zatim onom drugom.
- To se i na tebe odnosi, Tony. John L. te neće postaviti za predsjednika
Sindikata rudara kad on odstupi. Tom Kennedy ima prvenstvo. Duže je u
sindikatu. No ti možeš postati potpredsjednikom, a kad je riječ o momku
kakav je Kennedy, to je čak i bolje. Još si uvijek siguran u sjeni, a tvoje
će vrijeme doći kad Kennedy ode.
- Sve si to lijepo izračunao - naruga se Jimmy Hoffa.
- Na tom sam poslu već dugo vremena - uzvrati Daniel.
Tony Boyle se zasmija.
- Zašto onda nisi bogat?
- Nije mi se žurilo - otpovrnu Daniel kroza smiješak. - Čekao sam, dečki,
da vi odrastete.
- Znaš da nisam mogao privoljeti Lewisa da pristane na oporezovanje
svakog člana sa deset centi u korist CALL-a - izgovori se Tony.
- Znam - potvrdi Daniel. - Ali pojedine podružnice mogu to sprovesti, ako
hoće. Ti se možeš pobrinuti za to. To ti je ista stvar.
- Starac će se razbjesnjeti zbog toga - reče Tony. - Mrzi te iz dna duše
nakon onoga što si sve o njemu kazao.
- Što još ima nova? - upita Daniel, smješkajući se. - Meany, Beck,
Reuther - nijedan me od njih ništa manje ne mrzi. Članovi su istog kluba.
Već mi godinama lovaju starku, ali ja sam još uvijek tu.
Boyle zadivljeno zavrti glavom.
- Ne znam kako ti to polazi za rukom. Nemaš mnogo članova, možda
četrdeset do pedeset tisuća.
Daniel se nasmiješi.
- Još malo, pa sto tisuća. No članovi nisu važni.
154
Svi su oni učlanjeni u male samostalne sindikate s kojima se drmatori
nikad nisu htjeli gnjaviti, jer tu nisu vidjeli veliku lovu. Međutim, kod njih
vlada nešto čega nema ni u jednoj drugoj organizaciji.
- Što to? - zapita Hoffa.
- Ravnoteža snaga. Još nikad nismo imali nika-kih neprilika, ne skandala.
Nitko nije digao ničije pare.
- Nije ih bilo dovoljno, da bi se tko potrudio da ih makne - reče Boyle
smijući se.
- Možda - složi se Daniel. - Ali činjenice ostaju. Javnost nam vjeruje.
Jedini smo radnički savez koje priznaju, a to potvrđuju moje ankete.
- Ni vozači kamiona u međugradskom prometu neće prihvatiti tvoj
prijedlog - istaknu Hoffa.
- Mjesna podružnica broj dvjesto devedeset i devet hoće - uvjeri ga
Daniel. - To je tvoja podružnica, i oni tamo rade što im kažeš. Dvjesto
tisuća članova dovoljno je da se pokrene stvar. S vremenom će svi
pristati.
- Dobro, znamo što tebe zapada. Ali što ćemo mi dobiti?
- Pomoć i savjete - odgovori Daniel. - Obojica ste mladi i puni ambicija.
Mogu vam pomoći da ih ostvarite. Mogu vas zaštiti od svega osim od vas
samih.
- Namjeravaš li razgovarati s ostalim sindikatima? - zapita Hoffa.
- Da - odvrati Daniel. - Vas dvojica ste prvi.
- Zašto baš mi?
- Zato što ste u vezi s poslovima koji su životno važni za opstanak ove
zemlje.
Dvojica muškaraca na trenutak ušute. Zatim Boyle pogleda Daniela.
- Možemo li o tome promisliti? Daniel kimnu.
- Naravno.
155
- Što će se zbiti, ako ne prihvatimo tvoj prijedlog?
- Postoje i drugi ljudi, u ostalim podružnicama istog sindikata, koji su isto
toliko mladi i ambiciozni.
- To je ucjena - izvali Hoffa bez pakosti.
- Točno - povladi Daniel kimanjem glave.
- Daješ li nam tjedan dana vremena za razmišljanje? - upita Boyle.
- Dajem - uzvrati Daniel.
Rukovahu se, i zatim obojica krenu van iz bara kamo ih Daniel otprati
pogledom. Kroz otvoren prozor Daniel je vidio kako svaki ulazi u svoj
automobil. Pošto su se odvezli, on se zagleda u svoju čašu. Pitao se
znaju li koliko je zapravo zdvojan. Deset se godina borio da izgradi
temelje svom utjecaju i onda je lani sav taj trud jednim udarcem uništen.
Dotuklo ga je spajanje AFL-a i CIO-a. A sada se pojedini sindikati, koje je
on združio, postupno razilaze. U blagajni ima još toliko novaca da izdrže
mjesec-dva, a tada će svemu biti kraj. Dvadeset proteklih godina njegova
života bit će upropašteno, a snovi, nade i ideali izgubljeni u nepovratu.
Umorno ustane.
- Stavite to na kredu, Joe - dobaci pipničaru, dok je izlazio. - A sebi
pripišite deset zelembaća.
- Hvala vam, Veliki Dane - doviknu pipničar za njim.
Zatreptao je očima, kad je zakročio na suncem obasjanu ulicu; pričekao
je neko vrijeme da se promet razrijedi, a potom udario prečacem put
trokatnice u kojoj su se nalazile uredske prostorije. Ustremio je pogled na
zamrljana aluminijska slova CALL povrh ulaza koja je zub vremena lišio
sjaja i izgrizao ih. Odlučio je u sebi da ne zaboravi reći vrataru da ih
osvjetla.
Uđe u zgradu i, prošavši mimo središnje poslov-
¦m
156
nice u prizemlje, uspne se stražnjim stubama ravno u svoj privatni ured.
Unutra ga je čekao Daniel Junior.
- Kako je bilo, oče?
- Slušali su me - odgovori zauzimajući mjesto iza stola.
- Što misliš, hoće li pristati?
- Ne znam - uzvrati. - Više ništa ne znam. -Otvori stolnu ladicu, izvadi iz
nje cigaru i zapali je. -Ima li ikakvih vijesti iz škole?
Daniel Junior se nasmiješi.
- Primljen sam na Harvard, gdje će mi ekonomija biti glavni predmet
studija.
Daniel skoči na noge. Od silnog oduševljenja zamalo zdrobi sinu ruku.
- Čestitam. Ponosim se tobom.
- Sretan sam zbog toga - reče mladić - ali...
- Što ali?
- Ne moram ići, oče. - Junior se dvoumio. -Znam u kakvoj smo novčanoj
situaciji. Dovoljno sam odrastao da radim.
- Radit ćeš - reče Daniel. - Jednog ćeš dana morati preuzeti sav taj
posao. Međutim, za to se valja pripremiti.
- Ali, što ako Hoffa i Boyle ne održe riječ? Morat ćeš u likvidaciju.
- Nekako ću naći izlaz - reče Daniel. - Nastavit ćeš školovanje. To ti je
posao. - Zazvoni telefon. -Javi se ti, Juniore. Ja moram pustit pijevcu krv.
Iako je Junior nastojao da se drži hladnokrvno, glas mu je odao da je
uzbuđen, kad se Daniel vratio u ured.
- Onaj je poziv upućen iz Bijele Kuće. Nazvao je neki Adams.
- Sherman Adams? Junior klimnu.
- Što je htio?
157
- Pozvan si šestoga rujna k Predsjedniku na zajutrak, u toku kojega će
održati sastanak. Žele da im javiš prihvaćaš li.
- Je li spomenuo tko je još pozvan? Junior odmahnu glavom.
- Nisam to pitao.
Daniel podiže slušalicu i zamoli svoju tajnicu da nazove Adamsa.
Čekajući na spoj, uzvrnu oči prema Junioru.
- Mora da se Eisenhower brine. Gotovo svaki sindikat pri AFL-CIO
izjasnio se za Stevensona. -Adams dođe na telefon. - Shermane, što se
iza brda valja?
- Predsjednik smatra da bi bilo dobro ako biste došli na ugodni razgovor
uz zajutrak.
- Tko još dolazi?
- John L. Lewis, a možda i Dave Beck.
- Nemojte Bečka pozvati - upozori ga Daniel. -Nešto se zbiva kod njega,
što bi vas moglo dovesti u nezgodan položaj.
- Možete li što pobliže o tome reći? - upita Predsjednikov pomoćnik.
- Ne putem telefona.
- Shvaćam. - Adamsov glas zazvuči zamišljeno. - Hoćete li moći doći?
- Hoću.
- Dobro. Predsjedniku će biti milo kad mu to priopćim.
- Najsrdačnije ga pozdravite - reče Daniel. - Vidimo se šestoga.
- U osam sati - napomenu Adams i prekide vezu. Daniel pogleda sina
preko stola i nasmiješi se.
- Pretpostavljam da Bijela Kuća još nije dočula da smo u nevolji. - Spusti
pogled na papire što su ležali na stolu. - Moram se latiti posla.
- Idem da ti ne smetam, oče - reče Junior. Ode do vrata i osvrnu se. -
Hoćeš li doći kući na večeru?
158
- Još ne znam - odgovori Daniel. - Kaži Mamie da ću je kasnije nazvati i
obavijestiti je o tome.
Trenutak se ukočeno zagledao u vrata koja je sin za sobom zatvorio, a
potom uzeo bocu viskija iz najdonje stolne ladice i dobrano iz nje
potegao. Pažljivo je opet pričvrstio poklopac na bocu, vratio je u ladicu, a
onda se mašio telefonske slušalice, kako bi zatražio radne naloge.
t
159
drugo poglavlje
- Kola će nizbrdo u drugom dijelu mjeseca -najavi Moses. - Ako se
odmah ne domognemo kakvih novaca, gotovi smo.
Daniel podiže pogled na svog pomoćnika.
- Mislio sam da će nam doteći za barem još dva mjeseca.
- Ubrani novac ne pristiže. Očigledno je da im i ne pada na pamet da nas
obavijeste da dižu ruke od svega. - Na Crnčevu se licu odražavala
zabrinutost. Prijateljuju već dvadeset godina; bio je prvi čovjek kojega je
Daniel zamolio da stupi u CALL. - Mislim da je najbolje da počnemo ljude
upozoravati.
Daniel se zamisli na trenutak.
- Ne možemo to učiniti. Neka se pročuje da obustavljamo rad, onda nam
je tek odzvonilo.
- U tom slučaju, ne znam što da radim - reče Moses.
- Morat ćemo u posudbu. Moses se kiselo nasmija.
- Tko da nam posudi novce? Nitko neće htjeti prihvatiti službeni popis
članova kao jamčevinu za zajam. Osobito kad vide podatke o inkasu za
proteklu godinu.
- Znam od koga možemo dobiti novaca - reče Daniel. - Od Lanskoga.
Crnac ušuti.
160
Daniel
- Nisi za to?
- A jesi li ti? Znaš što to znači. Ako ih jednom pustiš k sebi, nikad ih se
nećeš moći riješiti. Čuo sam te mnogo puta kako to kažeš.
- Svakako - potvrdi Daniel neraspoloženo. - I kamo nas je to dovelo?
Možda je došlo vrijeme da se suočimo sa životnim činjenicama. I drugi
su to učinili. Ne vidim da im je ikako naškodilo.
- Nisi tipkan oni _ reče Moses.
- Možda^nastupilo vrijeme da se promijenim -odvrati Darael klonulo. -
Zar da samo ja budem u raskoraku?
Moses ne odgovori.
- Ne stoj tu kao neki poštenjaković - iznenada uskliknu Daniel rasrđeno. -
Čak se i Bog morao nagoditi sa Sotonom o podjeli drugog svijeta.
- Mi govorimo o sadašnjici - podsjeti ga Moses. Danielov glas odjeknu
neprijazno i odrješito.
- Ako ti se ne sviđa, možeš uvijek kvitirati.
- Znaš da to neću uraditi - uvrijeđeno će Moses.
- Oprosti - reče Daniel skrušeno. - Nisam tako mislio. Radi se naprosto o
tome da ćemo se izvući iz škripca, ako uspijemo natjerati Bovlea i Hoffu
u naše kolo. U međuvremenu, moram slijedećeg tjedna na sastanak u
Bijelu Kuću. Neće nam nauditi. Ako ništa, pokazat će da još uvijek živimo
i da Predsjednik misli da i nadalje igramo važnu ulogu na svom polju.
Moses načas umuknu.
- Vrijedi. Kad se namjeravaš sastati s Lanskim?
- Sutra, ako mi pođe za rukom. Mogu jutarnjim zrakoplovom odletjeti u
Miami i vratiti se navečer.
Bilo je gotovo šest sati i već se spremao otići iz ureda, kada ga tajnica
nazove.
11 Sjećanje II
161
- Tu je gospođica Rourke. Zablenu se.
- Gospođica Rourke?
- Telefonirala je prošle sedmice. Razgovarali ste s njom. Nešto u vezi s
njenim ocem koji ne može dobiti mirovinu od svog sindikata. Kazali ste
joj da dođe s prikupljenim podacima. Naručila sam je za danas u šest
sati.
Sjeti se. Djevojčina je oca pregazio traktor nakon čega mu je ostala
uzeta jedna noga^tada muku muči da dobije mirovinu. ^^^B
- U redu - reče umorno. - Pošaljit^^H? Vrata se otvore, i djevojka uniđe u
ur^TTeško se
podiže na nog^.
- Ja sam Daniel Huggins.
Bila je vrlo mlada. Držao je da joj nije više od devetnaest godina. Imala je
meku crnu kosu spuštenu do ramena, plave oči i tipičnu irsku blijedu
kožu.
- Margaret Rourke - predstavi se, prihvativši ispruženu ruku. Glas joj je
bio tih i hladan. - Hvala vam što ste me primili.
Sjedajući, mahnu joj na stolicu nasuprot stola.
- Zbog toga i jesam tu. Dakle, u čemu je vaš problem?
Otvori omašnu smeđastu trgovačku kuvertu i izvadi neke papire koje
položi na stol.
- Već sam vam kazala o očevoj nezgodi. Tu su vam svi podaci koje ste
tražili da pribavim.
Uze papire i brzo ih pregleda. Temeljito je obavila posao. Sve se tu
nalazilo, počevši od izvještaja o nesreći pa do članske karte s uplatnim
markicama iz čega se vidjelo da je bio uredan platiša. Samo nešto nije
valjalo. Mjesna podružnica kojoj je pripadao pala je pod stečaj. Novac
koji je trebalo da bude uplaćen u mirovinski fond nestao je zajedno s
predsjednikom sindikata i blagajnikom.
162
Diže pogled na djevojku k<f|a ga napeto motraše. . - Ima jedan problem.
- Nemaju novaca - reče ona. * Potvrdi glavom.
- Tako je.
- Ali otac veli da ste im vi razradili mirovinski plan i da oni nikako nisu
smjeli dirati taj novac.
- Tako je to zamišljeno. No mjesna se podružnica samovoljno ogriješila o
taj plan.
- Kako je to moguće? - zapita. - Ako ste vi odgovorni...
Prekide je.
- Mi ih'možemo samo svjetovati. Ne možemo im zapovjediti da bilo što
učine. Nemamo zakonskih ovlasti. Naše je da donosimo solidne i
razumljive planove koji neće stradati od budalastih ruku. Ako ih se
sindikati žele pridržavati, dobro. Ako neće...
- To nije pošteno - planu ona. - Otac mi je rekao da vas je njihov sindikat
platio da vodite brigu o tome. Vas valja smatrati odgovornim.
- Nikad nas nisu plaćali da im provodimo mirovinski plan. Bili bismo, da
su to od nas zahtijevali, ali su tražili samo savjetodavne usluge.
Obori pogled na papire što su ležali na stolu.
- Znači onda, žalibože tog papira. Ne reče ništa.
Pogleda ga, a na oči joj navru suze razočaranja.
- I što sada? Otac ne može raditi, a kod kuće je još dvoje djece koja su
mlađa od mene. Čak smo podnijeli i molbu za socijalnu pomoć, ali je
odbijena, jer sam ja u radnom odnosu. No svi mi ni u kom slučaju ne
možemo živjeti isključivo od trideset dolara tjedno koje ja jzaradim.
- Što je sa sindikatom? Je li otac tražio da mu nađu kakvo mjesto
tvorničkog čuvara?
- Ondje nitko ništa ne može učiniti. Samo vele da i nadalje pokušavaju
utvrditi što se dogodilo
u*
163
poslije predsjednikova bijega sa sindikalnim novcem.
- Dopustite da vidim mogu li bilo što učiniti -reče Daniel.
Ustade ljutito.
- Svi ste vi jednaki. Svemogući dok ubirete pristojbe, ali kad dođe red za
isplatu, onda vas nema ni u mišjoj rupi.
- To nije istina - reče hitro. - Mnogi sindikati ozbiljno shvaćaju svoju
dužnost. Velika je nesreća što vam otac pripada jednom od onih čiji je
predsjednik lopov.
- Svi ste vi lopovi - odsiječe ona kao po panju. -Ne možete me uvjeriti u
suprotno...
Časak-dva zašuti.
- Ništa vam ne pomaže što se raspaljujete - prigovori joj obzirno. - Zašto
ne sjednete, možda nađemo kakav izlaz?
Polako se vrati k stolici, motreći ga netremično.
- Uistinu mislite da nešto možete učiniti?
- Ne znam - priznade. - Ali valja pokušati. -Dohvati telefonsku slušalicu. -
Dopustite mi da obavim nekoliko razgovora.
Prošao je gotovo sat prije nego što je napokon odložio slušalicu. Pogleda
je preko stola.
- Neki mršavi izgledi ipak postoje. Sada ćemo čekati da vidimo što će se
zbiti.
Uhvati njegov upiljen pogled.
- Ispričavam se, gospodine Huggins. Nije trebalo da ono kažem.
- Nije važno. Shvaćam vas. Imate opravdanje. -Odjednom ga obuze
umor. - Ako do početka idućeg tjedna od mene ne dobijete nikakve vijesti,
nazovite me.
Glas joj neočekivano poprimi zabrinut prizvuk.
- Je li vam dobro, gospodine Huggins?
164
- Samo sam posustao - uzvrati. - Imao sam težak dan.
- Zao mi je. Pretpostavljam da rješavate mnogo takvih spornih pitanja.
Nije mi bila namjera da vam zadajem još veću glavobolju, ali više se
nisam imala kome obratiti.
- U redu, Margareto - reče. Otvori najdonju stolnu ladicu. - Imate li što
protiv ako se poslužim pićem?
Zavrti glavom i stade ga motriti kako vadi bocu i dvije čaše. Natoči sebi
jednu i pogleda je upitno.
- Ne, hvala - reče.
Iskapi viski nadušak, a ona opazi kako mu se vraća boja u lice. Iznova
napuni čašu.
- Gdje radite?
- Kao tipkačica u jednoj stambenoj agenciji -odgovori.
- Strusi i drugu čašu.
- Je li to dobar posao?
- Pa, jest, samo što nije stalan. Unatoč tome, prihvatila sam ga objeručke,
jer je bio prvi na koji sam naletjela.
- Živite li daleko od radnog mjesta?
- Dva sata vožnje autobusom - odvrati. - No, nije to tako loše. Obično do
četiri obavim sav posao i još stignem kući prirediti večeru.
- Gdje vam je majka?
- Umrla je.
- Žao mi je - reče. - Možda je najbolje da vas pustim otići. Večera će vam
očito zakasniti.
- Ne smeta. Dogovorila sam se sa susjedom da je ona pripravi.
Dokrajči piće i vrati bocu u stol. Ustane.
- Auto mi je vani. Mogu vas dobaciti do autobu-snog kolodvora.
- Mogu pješice - reče. - Slijedeći autobus ne polazi prije devet sati.
165
Pogleda na svoj sat. Upravo je bilo prošlo sedam.
- Biste li htjeli sa mnom nešto povečerati? Na vrijeme ću vas odvesti na
kolodvor.
Skanjivaše se.
- Ionako sam vam već zadala odveć briga.
- Koješta - reće smiješeći se. - Nisam imao ništa u planu. Samo ranu
večeru i potom u krpe. - Posegnu za telefonskom slušalicom. Javi se
njegova tajnica. - Nazovite Mamie i kažite joj da večeram vani. - U očima
joj uhvati radoznao pogled. - Mamie je moja kuharica.
Ona nijemo kimnu.
- Neoženjen sam - nastavi Daniel.
- Znam.
- Što još znate o meni? Zašuti.
- Možete mi reći. Neću se ljutiti. Nakon kratka dvoumljenja reče:
- Otac nije dao da idem k vama. Rekao je da imate mnogo žena.
Nasmija se.
- Što je još kazao?
- Da ćete me po svoj prilici pozvati na večeru.
- Imao je pravo. To sam upravo i učinio. Je li još što kazao?
- Jest. Da budem oprezna, ako prihvatim poziv.
- E, pa budući da još nismo otišli na večeru, nema mjesta strahu, zar ne?
- Smješkao se.
Trenutak zatim i ona se osmjehnu.
- Tako je.
- I još uvijek imate priliku da se izvučete.
I nadalje se smješkala, kad im se pogledi skobiše.
- Iskušat ću sreću.
- Nećemo ni u kakav luksuzni restoran - reče. -U onom što ga znam
preko puta ulice peku dobre odreske.
166
- To mi posve odgovara. - Ustade. - Ima li tu negdje toaleta?
- U hodniku na desno, ali morate kroz tajničin ured. - Promatrao ju je dok
je izlazila, a potom se spustio na stolicu i opet se mašio boce. Potegao je
na brzinu. Opazio je neku promjenu u njezinu načinu hoda. Razlikovao
se od onoga kad je ušla. Tada se pričinjala djevojčetom, a sada se
preobrazila u pravu ženu.
167
treće poglavlje
Odjeven u svoje ljetno odijelo i već uznojen, siđe niz prilaz u zračnu luku
Miami, noseći u ruci malu torbu za spise. Dvojica mladića u laganim
pamučnim odijelima, jedan visok i plavokos, drugi nizak i tamnoputan,
pođu mu odlučno u susret. Onaj oniži progovori.
- Gospodin Huggins?
- Da - odgovori.
- Vani nas čeka auto. Imate li kakav prtljag?
- Nemam. Niži kimnu!
- Dobro. Izvolite za mnom.
Uskoče mu u korak sa strane i krenu kroz zračnu luku, prepunu izletnika
koji su putovali u sklopu ljetnih paket-aranžmana. Vani je čekao cadillac
s upaljenim motorom. Otvore Danielu vrata, zatim plavokosi uđe iza
njega, dok se tamnoputi uvuče na prednje sjedalo, do vozača.
- Stići ćemo tamo za petnaest minuta - reče plavokosi. - Limuzina se
pokrenu. - Jeste li kako putovali?
- Prilično - odvrati Daniel.
- Bit će i bolje za par mjeseci. Predviđaju da će do početka zimske
sezone saobraćati novi mlazni zrakoplovi.
- Mislio sam da ih već imaju.
168
- Samo dva-tri - uzvrati plavokosi. - Do jeseni će u prometu biti samo
mlažnjaci.
Daniel pogleda kroz prozor. Auto je velikom brzinom jurio prema nasipu
sa cestom što je vodila za Miami Beach. Činilo se da promet nije bio jak.
Za trenutak su zastali kod naplatne stanice, a onda proslijedili pored
otočića u zaljevu koji su odvajali kopno od plaže. Kad se auto približio
nekolicini posljednjih otoka, počeo je usporavati dok konačno nije
skrenuo na nasip sa cestom što je vodila do jednog od spomenutih otoka.
Na kraju prilaza Daniel ugleda dva uniformirana stražara. Poznavali su
kola, jer su prošla kraj njih nesmanjenom brzinom. Hitali su mimo
nekoliko onižih privatnih kuća, tipičnih za Floridu, kraj zelenih valovitih
tratina, zasađenih manilskom travom iza obrezanih živica, dok napokon
nisu zašli u privatnu ulicu na kraju koje su se kočile visoke željezne dveri.
Kola se zaustave ispred njih.
Vratar iziđe iz svoje kućice i pogleda kola. Časak kasnije već se vratio u
kućicu i željezne se dveri u luku otvoriše unatrag. Uletjevši kroz dveri,
koje se odmah za njima zaklopiše, automobil produži valovitim
pristupnim kolnikom do kuće skrivene iza ceste.
Dvojica muškaraca iskoče iz auta i počekaju Daniela. 1
- Samo trenutak, gospodine - reče dugajlija pristojno. - Moramo vas
pretražiti.
Daniel šutke kimnu, uzdignu ruke, a čovo ga stručnjački otpipka odzgo
nadolje. Dugonja se uspravi.
- Možemo li vidjeti vašu torbu za spise?
- Otvorena je - reče Daniel pružajući mu je. Plavokosi hitro prolista papire,
provjeri stijenke
zbog mogućih tajnih pretinaca i onda vrati torbu Danielu. Klimnu uljudno.
169
- Izvolite poći za mnom.
Daniel pođe za njima kroz kuću rashlađenu klimatskim uređajima do
jedne sobe s dva prozora što su sezali od poda do stropa s pogledom na
bazen za plivanje. Iza njega je ugledao zaljev s malim gatom uz koji je
bila usidrena privatna motorna jahta, duga četrnaestak metara.
- Gospodin L. će odmah doći - objasni plavokosi. Pokaza u jedan kut. -
Bar je ondje prijeko. Poslužite se.
- Hvala vam - reče Daniel. Čim se otputio prema kutu, obojica
muškaraca iziđu iz sobe. Bar je bio izvanredno opskrbljen svim vrstama
pića što ih je čovjek mogao poželjeti, zatim vrčevima oranžade i soka od
rajčice, vjedricama leda, kriškama limuna, maslinama, sitnim lučicama te
tabasco i worcester umacima. Daniel se oduševi pićem. Nijedna boca
nije bila otvorena, već zapečaćena i puna. Skide bocu »Starog šumara«,
slomi pečat i natoči piće, dodavši mu nekoliko kapi vode iz vrča. Gucnu
viski i pođe k prozoru.
Odavde se pružao prekrasan vidik. Nebo i voda skladno su se u daljini
stapali u posebnu nijansu plave boje, a gliseri i jedrilice besciljno su
krstarili amo-tamo. Srknu piće. Dobar viski. Glas ga prenu iza leđa.
- Gospodine Huggins.
Okrenu se i ugleda Lanskoga, niskog muškarca, ostarjela prije vremena,
kojem je prirodno bljedilo opalilo floridsko sunce. Daniel se načas
zaprepasti. Bili su iste dobi, ali se Lanskv pričinjao kudikamo starijim.
- Gospodine Lanskv. - Daniel pruži ruku. Lanskv mu je stisnu površno, ali
čvrsto. Krenu k
baru i napuni čašu narančina soka. Lagano ga ispi, a onda pogleda
Daniela.
170
- Floridske naranče. Nema im premca. Naredim da mi svaki sat naprave
od njih svjež sok.
Daniel kimnu, pođe za njim do kauča i tada sjede nasuprot njemu.
- Kako se sada osječate, gospodine Lanskv?
- Bolje, ali još nije dobro. - Potapša se po prsima. - Izdaje me staro srce.
- Sve ćete nas nadživjeti i pošorati nam se na grobove - reče Daniel.
Lanskv se usiljeno nasmiješi.
- Da mi drugi ne zadaju briga, bio bih bog bogova, ali me vazda gnjave.
- To je jedna od opasnosti koja donosi uspjeh u poslu - primijeti Daniel.
Lanskv kimnu i glas mu odjednom zadobi odlučnu notu.
- Čujem da imate velikih problema?
- Tako je - potvrdi Daniel.
- To sam vam navijestio još prije četiri godine. Upozorio sam vas da ćete
ostati bez posla ako se AFL i CIO spoje.
- Da.
- Trebali ste me poslušati. - Lanskv se doimao poput oca koji kori
neposlušno dijete.
Daniel se uzdrži od odgovora.
- Nema smisla osvrtati se na prošlost - reče Lanskv. - Kakve su sada
prilike?
Daniel mu na brzinu razloži sadašnje stanje. Kad je završio, Lanskv
kimanjem potvrdi da je shvatio.
- Plan vam je dobar, ali Hoffi i Bovleu uistinu niste potrebni. Sere se
njima za ugled. Obojica su ulični svadljivci. Trebat će ih puno nagovarati
da bi ih se navelo na promjenu mišljenja i na prihvaćanje vašeg
prijedloga.
- Prava riječ s vaše strane bila bi posve dostatna - reče Daniel.
- Lanskv klimnu.
171
- Možda. Ali vi imate i drugih problema. Čak da vam se i pridruže, tko će
namaknuti lovu? Samim članarinama nećete moći podmiriti ni izdatke.
- Ako prihvate moju ideju, past će nam u šake dobar dio uprave nad
njihovim mirovinskim fondom i osigurninama.
- Neće vam ih sve predati.
- Ne - reče Daniel. - Nisam to ni mislio, već jedino da ćemo postati
koadministratori. Bit će tu dosta za svakoga da pazari.
Lanskv umuknu za trenutak.
- Gdje ja tu ulazim u igru?
Daniel poče osjećati kako mu raste samopouzdanje. Lanskv je prokleto
dobro znao kako da se uklopi. Imao je u vlasti sva osiguravajuća društva,
banke i građevinske kompanije. Povuče svoj najbolji potez.
- Gospodine Lanskv, ako vam to moram objašnjavati, onda sam uzalud
došao ovamo.
Lanskv nakratko posuti.
- Govorka se da idete na sastanak u Bijelu Kuću. Daniel kimnu. Činilo se
da je bilo malo toga što
Lanskv nije dočuo.
- Na doručak s Predsjednikom, šestoga rujna.
- Govorili ste s Adamsom? Daniel iznova kimnu.
- Dobra veza. Držte se njega.
- I hoću - reče Daniel. Lanskv utihnu neko vrijeme.
- Eisenhower će opet pobijediti na izborima. Mogla bi vam pasti sjekira u
med, ako valjano odigrate svoje karte.
- Već držim fige.
Lanskv se prvi put nasmija. Bio je to ravnodušan, gotovo neveseo hihot.
- S obzirom da ste čovjek koji je na rubu sloma, izgledate prilično
smireno.
172
Daniel grunu u smijeh, dok je nalijevao još jedno piće. Ovaj put nije
dodao vode.
- Najgore što mi se može dogoditi jest da se poskliznem.
Lanskv ga pogleda.
- Što mislite, koliko biste trebali?
- Dvjesto pedeset tisuća. S njima bismo progurali godinu dana, dok se
sve ne vrati na normalni kolosijek.
- To je mnogo novaca.
- Malo, ako se uzme u obzir koliki je ulog. U mirovinskom fondu Sindikata
rudara mora da se već sada nalazi više od šezdeset milijuna dolara, a ni
fond vozača kamiona u međugradskom prometu ne zaostaje mnogo za
njima. Samo dvadesetpostotna provizija od te svote može donijeti više
od dva milijuna godišnje.
Lanskv se odluči.
- U redu. Dat ću vam pare.
- Hvala vam, gospodine Lanskv.
- Ne zahvaljujte mi - reče Lanskv tiho. - Samo ne zaboravite pravila.
Ortaci smo. Dijelimo pola--pola.
- Isuviše mnogo - prigovori Daniel. - Nikako ne mogu nakupiti tolike pare,
a da me ne otkriju.
- Što mislite, koji vam postotak odgovara?
- Dvadeset i pet posto.
- To nije mnogo.
- Možda - priznade Daniel - ali vaše će kompanije obavljati sav posao,
što znači da su konci u vašim rukama.
Lanskv se načas zadubi.
- Nemilosrdan ste u pogađanju.
- Ne, samo praktičan - ispravi ga Daniel. - Obojica imamo već dosta
briga i nije potrebno da nove tovarimo na vrat.
- Posao je sklopljen - izjavi Lanskv. Pritisnu
173
dugme sa strane kauča. Trenutak kasnije uđe u sobu dugonja koji je bio
dočekao Daniela u zračnoj luci, sa crnim diplomatskim kovčežićem za
spise u ruci. Položi ga na koktel-stolić između njih, i iziđe. Lanskv mu
dade glavom znak.
- Otvorite ga.
Daniel pritisnu dugmad i kovčežić se naglo otvori. Sadržavao je uredno
složene redove novčanica, pričvršćene originalnim bankovnim pasi-cama.
Baci pogled na Lanskoga.
- Četvrt milijuna dolara - reče Lanskv ravnodušno. - Možete ih prebrojiti.
- Vjerujem vam na riječ - uzvrati Daniel, zatvarajući kovčežić. Diže se na
noge. - Imali ste ih pripremljene, gospodine Lanskv.
Lanskv se nasmjehnu.
- Tako i treba. Nikad se ne zna kad će naletjeti povoljna prilika.
174
četvrto poglavlje
Michael Rourke diže pogled sa svojih nedjeljnih novina, kad njegova kći
uđe u sobu. Opazi da nosi novu haljinu i da se upravo narumenila.
- Izlaziš li noćas? - upita. Margaret povladi glavom.
- Sve sam pripremila. Pečenje je u pećnici. Bit će gotovo do šest sati.
Djeca znaju kad ga valja izvaditi.
Trenutak se prišuti.
- Veliki Dan?
- Da.
Odloži novine.
- Jesi li pročitala da se ovoga tjedna sastao s predsjednikom u Bijeloj
Kući?
- Pričao mi je o tome.
- Bila si s njim?
- U četvrtak navečer. Sjećaš se, kazala sam ti da vani večeram.
- Kući si stigla tek poslije ponoći. Nisi mi rekla da ćeš s njim večerati.
- Nema ničega zlog u tome, tata. Vrlo je drag čovjek.
- Stariji je od mene.
- Da ga vidiš, promijenio bi mišljenje. Zanimljiv je u svakom pogledu.
- Ne sviđa mi se to - njezin će otac. - Smatram
175
da ga prečesto viđaš. Trebalo bi da više izlaziš s momcima svoje dobi.
- Ne zanimaju me momci moje dobi, tata. Jako su balavi. I, napokon, od
djevojke ffežesamo jednu stvar.
- A on ne?
- On je pravi gospodin. Zavrti glavom.
- Je li išta kazao u pogledu mog posla?
- Samo to da radi na tome i da uskoro očekuje povoljne vijesti.
- Dakako - primijeti zajedljivo. Margaret spusti pogled na oca.
- Zar mu ne vjeruješ? Zašto bi lagao?
- Zato što se želi zavući u tvoje vruće hlačice -odbrusi Michael ogorčeno.
- Tata! - uzviknu oštro.
- Hajde, ne prenavljaj se. Znaš dobro što hoće. -Zagleda se u nju
pronicavo. - A možda i ti to hoćeš.
- To više neću slušati - reče i otputi se van.
- Margareto! - po viknu otac za njom. Okrenu se na pragu.
- Da?
- Nisam mislio tako - ispriča se. - Brinem se za tebe. Rekao sam ti kakav
glas uživa. Pijanac je i ženskar. Ne bih htio da postaneš jedna od
njegovih žrtava, to je sve. Kćeri, ne bih želio da ti nanese bol.
- Više nisam dijete, tata - otpovrnu nepopustljivo. - Znam se čuvati.
Zudubi se u nju neko vrijeme, a onda se opet prihvati novina.
- U redu - reče. - Samo ne zaboravi da sam te upozorio.
Vrata se za njom zatvore, a on se, pun nemoćna bijesa, zabulji u prazno.
Da bar može hodati kao nekoć, ne bi dotle dotjeralo. Međutim, tu se nije
dalo pomoći. Sav je teret pao na njezina leđa - kuća,
176
djeca. Možda ima pravo. Više nije dijete. Nije imala vremena da dokraja
proživi djetinjstvo.
John L. Lewis je sjedio na stolici iza masivnog pisaćeg stola, u uredu
bogato ukrašenom hrastovim pločama, dok se s prozora iza njega
pružao vidik na vladine bijele mramorne zgrade u srcu Washing-tona.
Odjeven, kao i obično, u teško tamno odijelo s ukočenim bijelim
ovratnikom i kravatom, odavao je sliku i priliku bešćutna čovjeka kojemu
je bilo samo stalo do gospodstva. S obje strane stola nalazila su se
njegova dva glavna pomoćnika - sjedokos i umiljat Tom Kennedv, sada
već na pragu sedamdesetih godina, te mlad, ratoboran i poduzetan Tony
Boyle. Daniel pogleda obojicu muškaraca. Kennedyja, cjepidlaku, sklonu
razmišljanju i planiranju; Boylea, zanesenjaka, vazda spremna na
primjenu veza i sile da prokrči put među neprijateljskim redovima. A u
sredini bašio se John L., dorastao ovoj obojici, koga su krasila na vlas
ista svojstva, samo što je po naravi volio vladati i nije podnosio
protivljenja.
Govorio je Lewis.
- TVA1 je najveći kupac ugljena na svijetu. Zbog njihove nepodmirljive
potražnje otvara se bezbroj nezavisnih rudokopa koje ne vežu sindikalni
ugovori, pa prodaju ugljen ispod cijene što su je odredili sindikati rudara.
Zbog toga sindikalno udruženi rudnici ne samo što prodaju manje
ugljena, nego i sami radnici štetuju, jer kao članovi sindikata ostaju bez
posla, čime pružaju mogućnost da ga dobiju mnogobrojni koji to nisu.
Iscrpili smo sva sredstva da se taj problem, uz pomoć vlade, kojoj smo
uputili nebrojeno molbi,
1 Tennessee Vallev Administration.
177
12 Sjećanje II
riješi na razuman način, ali su, nažalost, sva naša nastojanja naišla na
nerazumijevanje. Prilike se neprestance pogoršavaju i izazivaju krajnju
uznemirenost, jer ugrožavaju glavni stup sindikalnog ustroja koji smo
tokom tolikih godina mučno izgrađivali. Dopustimo li da takvo stanje i
dalje potraje, predviđam da če uskoro doči vrijeme kad će se naši članovi
početi pitati koja im korist od naše organizacije. Dođe li doista do toga, to
će biti kraj onakvog Sindikata rudara kakva ga mi poznajemo.
Kennedv važno kimnu, ne prozborivši ni riječi. Boyle bijaše određeniji.
- Nemamo drugog izbora. Moramo ih napasti svim raspoloživim
sredstvima.
Daniel ga pogleda.
- Nasilje vam nije nimalo pomoglo u 19. oblasti četrdeset šeste i
četrdeset i sedme, niti vam je pomoglo u 23. oblasti od četrdeset osme
do pedeset i druge. Sve što smo time postigli bilo je prisilno zatvaranje
rudnika zbog nerentabilne cijene ugljena, i to baš onih koji su pristupili
našem sindikatu. Čak ni novčano podupiranje nekih rudnika od Sindikata
rudara nije spriječilo da padnu pod stečaj, čime je Sindikat izgubio ne
samo članove i mnogo novaca, nego i dobar glas. A još uvijek ne znamo
kakvim će novčanim obvezama sud opteretiti Sindikat za odštetu u
parnicama što se vode protiv nas zbog spomenutih djelatnosti u toku
minulih godina. Ako nas opterete maksimalnim novčanim obvezama, to
će imati tako porazno djelovanje da će Sindikat pasti pod stečaj i
obustaviti rad, baš kao da su ga svi njegovi članovi istodobno, u jednom
danu, napustili.
Boyle se raspali.
- Imaš li možda kakvu bolju ideju? Što bi htio da radimo? Da mirno
čekamo, dok nas štrajkbreheri i poslovođe kroz dupe natiču na ražanj?
178
- Trenutačno nemam nikakvu ideju - odvrati Daniel. - Ali ipak znam što
ne možeš činiti. U izbornoj smo godini. Ne smijemo uraditi ništa što bi
moglo primorati Eisenhowera da zauzme prema nama neprijateljski stav,
što će i učiniti, bude li morao, kako bi i dalje osigurao podršku konzervati-
vaca.
- Jednom riječju, predlažeš nam da čekamo? -zapita Boyle.
- Tako je - odgovori Daniel glatko.
- Koga te onda vraga i trebamo? - upita Boyle razdraženo. - Pozvali smo
te da ovamo dođeš s nekim gotovim rješenjima.
- Žao mi je, ako sam te razočarao - reče Daniel. -Ni u kom trenutku
nisam tvrdio da imam neka rješenja. A što se tiče sastanka, tu imaš
pravo. Tražili ste da se sazove. Ali vi, a ne ja. - Ustade. -Gospodine
Lewis, neobično sam počašćen što sam imao priliku vidjeti vas.
John L. ga mrko pogleda.
- Sjedite, Daniele. Nisam kazao da je sastanak gotov. - Pričeka dok se
Daniel vrati na mjesto. - Na temelju Predsjednikova držanja u toku našeg
sastanka, stekao sam dojam da vas silno cijeni.
Daniel ušuti.
- Mislim da bi nam uvelike pomoglo kad bismo uspjeli steći vladino
povjerenje, pa je zato nužno naći zajednički jezik. Držim da bi jedno
saopćenje o tome da je Sindikat rudara angažirao CALL, kako bi za
njegov račun razradio brojne studije o suvremenu načinu organiziranja,
planiranju mirovina, o osnovi djelatnosti zdravstva i socijalne zaštite,
znatno uvjerilo Predsjednika da smo ozbiljna i ugledna organizacija koja
se ne upušta u lakomislene pothvate.
Daniel pogleda starca ravno u oči.
12*
179
- Ukratko rečeno, želite da stvorimo dimnu zavjesu iza koje biste nastavili
rad već utrtom stazom.
Lewis se nakašlja.
- Prilično ste se jednostavno izrazili.
- Ali odgovara istini?
Lewis prijeđe okom po svojim ortacima, a onda kimnu.
- Da.
- Gospodine Lewis - reče Daniel - poznat sam po tome što nikad ne
šutim, kada pouzdano osjetim da je nešto dobro za članove sindikata.
- Pokušat ćemo sreću - uzvrati Lewis. - Ne smetnite s uma da se i ja cio
život borim za dobrobit radnog čovjeka. Možda su nam metode i nazori
različiti, ali pobude nisu. I na koncu konaca, pravo donošenja odluke ipak
sebi prisvaja sindikat koji vas je i unajmio.
- Gospodine Lewis, zahvaljujem na pruženoj prilici i radujem se što mogu
biti od koristi i vama i Sindikatu rudara. - Daniel ispruži ruku. - Kad želite
da počnemo?
Lewis mu stisnu ruku s osmijehom na licu.
- Sutra. Pojedinosti razradite s Tonvjem i Tomom.
Boyle pođe za njim van do svog automobila.
- Radit ćeš sa mnom - to znaš.
- Znam.
- To je moja ideja. John L. se kao lud zagrijao za nju. Ostario je. Sada
mu je stalo samo do toga da očuva neokaljane ruke.
- U tome ću mu pomoći - reče Daniel. - Ali mu ih ne mogu očuvati od
novčanih makinacija. Uvukao je sindikat u kojekakve sumnjive poslove.
Sa sindikalnim novcem^uzetim iz mirovinskih fondova i fondova
socijalnog osiguranja, kupio je Narodnu banku u W*shingtonu i
kompanije West Kentucky Coal i Nashville Coal. Prije ili kasnije
180
vlada će saznati za to i, kad dođe do toga, to će značiti neizbježivu
katastrofu. Sad mu organizacijske kampanje pod pokroviteljstvom
sindikata više nisu glavna briga.
- Hoćeš li mu to kazati? - upita Boyle.
- Kad za to dođe vrijeme.
- Neće mu se to dopasti.
- Što ja tu mogu - reče Daniel. - Tražio je da mu pomognem. Pokušat ću
to učiniti. Također mi se povjerio da će i nadalje raditi samo ono što je
njemu po volji. Shvatio sam.
- Ali ono o čemu smo razgovarali još vrijedi? Daniel ga pogleda.
- Da. Radit ću s tobom kako bi postao predsjednikom. Međutim, odmah
na početku dajem ti nekoliko besplatnih savjeta. Ti nisi John L. i nikad to
nećeš ni biti. To znači da te neće zapasti devedeset posto dobiti koju on
ostvaruje. A kad on umre, bit će povuci-potegni, zato dobro pazi da tada
imaš posve čiste ruke.
- To prepusti meni - reče Boyle samouvjereno. -Znam što mi je činiti. Ne
možeš rukovoditi tim sindikatom u rukavicama.
- Ne prigovaram ti - opravda se Daniel. - Samo sam ti dao par
prijateljskih savjeta.
- Prvo što bih želio da poduzmeš jest da u Midd-lesboro pošalješ ekipu
koja će nam pripremiti izvještaj o svim novim rudnicima i postrojenjima za
rešetanje ugljena što su nikli na cijelom tom području. Trebaju nam
procjene o njihovoj proizvodnji i radnoj snazi. Predosjećam da će se
otprema ugljena iz sindikalnih rudnika za TVA praktički svesti na ništicu,
ne reagiramo li vrlo brzo.
- Odmah krećem na posao - reče Daniel. - Ali, za to će trebati novaca.
- Javi mi koliko - obeća B*oyle - i već ćeš ga drugi dan imati.
181
peto poglavlje
Čekala je na ulici pred njegovom uredskom zgradom, kad je privezao
automobil uz rub pločnika. Iziđe iz auta i pođe k njoj.
- Zašto niste ušli? - upita.
- Ured vam je zatvoren i unutra nema nikoga.
- Mogli ste čekati u sobi za primanje posjeta.
- Djevojka koja ondje radi upravo je odlazila kući, a nije znala hoćete li se
vratiti.
- Žao mi je - ispriča se, otvori vrata i pridrža ih dok ona ne uđe. Uspnu se
stubama do trećega kata na kojem su se nalazili uredi. - Čekate li dugo?
- Od šest sati.
Strelimice pogleda na zidni sat. Bilo je prošlo sedam.
- Zaglibio sam na sastanku. - Izvadi ključ iz džepa i otvori vrata. Pođe za
njim u ured. Priđe k stolu i iz njega izvuče bocu viskija. Natoči čašu.
- Ne smeta što sam čekala - reče. - Znala sam da nećete zaboraviti doći.
Iskapi piće.
- Trebao sam vas nazvati.
- Zaista se ne ljutim. Nasmiješi joj se.
- Danas izgledate vrlo dražesno. Osjeti kako joj se obrazi žare.
- Hvala vam.
182
- Mislim da imam posao za vašeg oca, ako ga bude htio. Tu imamo sve
više i više posla, pa bismo trebali noćnog čuvara koji bi pazio na urede i
odgovarao na telefonske pozive.
Nasmjehnu se.
- Bit će presretan kad to čuje.
- Dosadna je to služba za koje vrijeme polagano prolazi. Od sedam
uvečer do sedam ujutro.
- Neće se buniti.
- Dovedite ga idući tjedan i neka se obrati Bar-ringtonu. On će sve urediti.
- Hvala vam, gospodine Huggins. Nalije još jedno piće.
- Zar nije već vrijeme da me zoveš Daniel? Odjednom se zastidi.
- Ako baš želite.
- Želim, Margareto. Gotovo prošaputa.
- U redu, Daniele.
- Tako već - reče. - Moram obaviti nekoliko telefonskih razgovora. Žuriš li
se na večeru?
- Imam vremena.
Podiže slušalicu i nazove jedan broj. Javi se Moses.
- Ovdje Barrington. - Uz njegov glas čuli su se i dječji povici.
- Prekidam li vas u večeri?
- Nije još večera - odgovori Moses. - Zbog toga i čuješ dječju dernjavu.
- Neću te dugo zadržati - reče Daniel. - Mislio sam da bi ti bilo drago da
jednom za promjenu čuješ i dobre vijesti.
Moses uzbuđeno propenta.
- Stvar je utanačena s Bovleom?
- Da, ali to nije sve. John L. hoće da za njega obavimo neki posao.
Moses ne povjerova svojim ušima.
183
- Zezaš se. Ne šegači se sa mnom, Daniele. Srce
mi to ne podnosi. Daniel se zasmija.
- Posao je zakonit. Traži sa svih područja objektivne analize.
Započinjemo s pregledom okruga Middlesboro i Kentuckv. Morat ćeš
skupiti terence i smjesta ih uputiti onamo.
- Trebat će mi više ljudi nego obično - reče Moses.
- Onda ih nađi. A kao svog zamjenika povedi sobom Juniora. Hoću da
smoči noge.
- Ali što je s Harvardom?
- Morat će ga za sada napustiti. Važnije je da prvo stekne praktično
znanje. Kasnije se može odlučiti za koledž. Kad pretpostaviš da je
shvatio ono najvažnije, ostavi ga tamo, a ti se vrati u ured.
- U redu, Veliki Dane. - Glas mu se utiša. - Imaš poziv iz Miamija. Traži
da ga odmah nazoveš.
- Budi bez brige.
Moses podiže glas na normalu.
- Čestitam! Ispao si kao mađioničar koji izvlači zeca iz šešira. Ne znam
kako ti je to uspjelo.
Daniel zasjaji od zadovoljstva.
- To je tek početak. Vidimo se prvom zgodom ujutro.
Spusti slušalicu i pogleda preko stola.
- Još samo jedan poziv i možemo ići.
- Nema hitnje.
Dade telefonistici na interurbanu određeni broj i poklopi rukom slušalicu,
dok ne dobije vezu.
- Je li to nova haljina, Margaret? Odmahnu glavom.
- Vrlo je lijepa - pohvali je. - No valja znati da si to i ti.
Pocrvenje.
- Hvala ti.
U slušalici zaškripa glas koji samo najavi broj. 184
- Sedam - šest - tri - tri.
- Govori Daniel Huggins.
- Trenutak, gospodine. - Na liniji se začu škljo-caj. Javi se Lanskv koji
odmah prijeđe na stvar.
- Trebam uslugu.
- Da čujemo - reče Daniel.
- Uskoro će newjerseyski vozači u međugradskom prometu birati
predsjednika. Pobrinite se da izaberu pravog čovjeka.
- Poduzet ću sve što mogu - obeća Daniel. -Kako se zove?
- Tony Pro.
Daniel načas zamuknu. Tony Pro - Anthony Pro-venzano. Jedan iz
obitelji1.
- Odlučiste se za teži kalibar - reče. - Znate da je Dave Beck protiv njega.
- To je vaš problem - izvali Lansky bez uvijanja. - Samo kažite Hoffi da
nikad neće imati brige s vozačima kamiona na Istočnoj obali, ako Tony
Pro postane predsjednikom te lokalne podružnice.
- Smjesta se laćam posla - reče Daniel.
- Obavještavajte me. - Lansky prekide vezu. Daniel lagano odloži
slušalicu. Poče opet nazivati
Mosesov broj, ali se naposljetku predomisli. Trebalo je birati ili da omasti
brk ili da gladuje; ili da ništa ne radi ili da se pretrgne. Najednom osjeti
umor.
- Zar nešto nije u redu, Daniele? - zapita. Pogleda je.
- Bit će da sam izmoren. Cio dan radim.
- Ne moraš me izvesti na večeru. Neću se ljutiti ako jednostavno odeš
kući na počinak.
- Imam ideju - reče. - Hajdemo k meni. Mamie će nam prirediti ukusnu
večeru, nakon koje možemo sjediti i gledati televiziju.
1 Misli se na mafiju.
185
Iznova osjeti kako joj se žare obrazi, ali je u duši već bila na to spremna.
- Ako je to ono što želiš, zašto ne? Iznenadan smiješak kojim je obaspe
kao da mu s
lica zbrisa godine što su ih dijelile. Maši se telefona i nazove kućni broj.
- Mamie, spremaj velike odreske sa svim prilozima. Dovodim kući na
večeru jedno dražesno dje-vojče.
Bila je to mala kuća, ni približno nalik onome što je očekivala, izgrađena
u Cape Cod1 stilu, na zemljištu gdje su se sve kuće u susjedstvu
doimale gotovo podjednako. Tu nije bilo pristupnog kolnika, pa je auto
parkirao na ulici. Otpute se preko tratinice k prednjim vratima. Prije
negoli stigoše do njih, otvori ih nasmiješena bucmasta Crnkinja s velikim
bijelim zubima.
- 'Barveče gosn Dane.
- Mamie, ovo je gospođica Rourke - predstavi je Daniel ušavši prvi u
kuću.
- Gospojice Rourke - odvrati Mamie.
- Milo mi je što smo se upoznale, Mamie. - Margaret se osmjehnu. -
Nadam se da vam nismo zadali nepotrebnih briga.
- Oh, ne, gospojice Rourke. Tko raditi kod gosn Dana, brzo se navići na
takve stvari. Nikad ne kaže s kim doći kući. Vi se samo raskomotite, a ja
se vratiti dogotavljanju večere. - Pogleda Daniela. -Imate vremena da se
tuširate i presvučete ako želite.
- U redu, gazdarice - reče Daniel. - Obrati se
1 Kompaktna jednokatnica pravokutna oblika s centralnim dimnjakom,
kosim zabatnim krovom i glavnim ulazom na jednoj od dužih strana.
186
Margaret. - Mamie misli da mi je mati. Vodi me kroz život. Mamie se
tobože razljuti.
- Pa netko mora. A sada krećite. Ja se pobrinuti da ovu ljepojku udobno
smjestim.
Margaret kimnu.
- Samo izvoli. Bit će sve u redu.
On uzađe uza stube, a Mamie odvede djevojku u sobu za dnevni
boravak.
- Vi lijepo sjedite, a ja vam donijeti koje god piće želiti.
- Ne treba mi ništa. Mogu li vam u čemu pripomoći?
Mamie se nasmiješi.
- Sve je obavljeno. Samo se odmarajte. - Pođe iz sobe, pa onda zastade
i okrenu se.
- Poznajete li gosn Dana dugo? Margaret strese glavom.
- Ne. Možda svega dva mjeseca. Mamie se naceri.
- Mora da ste nešto posebno. To je prvi put što kući dovoditi bilo koju od
svojih djevojaka.
Margaret se zapilji za njom dok je izlazila iz sobe. S gornjeg je kata čula
kako se vrata trijeskom zatvaraju. Polako se osvrnu po sobi. Pokućstvo
je bilo starinsko, masivno, od tamna drveta. Stolice i kauč bijahu
natiskani na malom prostoru. U jednom se kutu nalazio telefon, a na zidu
nasuprot kauča televizor; iznad njega nizale su se police načičkane
knjigama koje kao da nikad nitko nije čitao. Nekoliko neobičnih slikarija
krasilo je zidove. I to je bilo sve.
Odjednom joj nešto pade na pamet. Opet se hitro osvrne oko sebe.
Čudnovato. Nigdje u sobi bilo-kakve fotografije. Bilo je to prvi put što se
nalazi u kući u kojoj nema barem jedne fotografije. I njezin je vlastiti dom
bio ispunjen njima.
187
Začuje odjeke koraka na stubama, pa se okrenu u tom smjeru.
Presvukao se u tamne hlače i sportsku košulju, otvorenu oko vrata, iz
koje je virio gust čuperak runja što mu je prekrivao prsa. Kosa mu je još
uvijek bila mokra od tuša i on se nasmiješi kad opazi da bulji u njega.
- Zar nešto nije u redu?
Pričinjao se nekako mlađim. Zanijeka glavom.
- To je prvi put što te vidim bez odijela i kravate.
- Bez njih sam i onda kad idem u krevet - naglasi.
Ona planu rumenilom.
- Pogledat ću je li večera gotova - reče. - Gdje želiš jesti, tu ili u kuhinji?
- Gdje god ti hoćeš.
- U kuhinji - reče. - Ondje obično jedemo. Zgodnije je.
Poslije večere vratiše se u sobu za dnevni boravak. On uključi televizor i
na stol postavi bocu viskija. Sebi natoči čašu.
Oči im bijahu uprte u ekran na kojem se, pošto se zagrijao, pojavi lik
voditelja kviz-emisije. Pratila je program s velikim zanimanjem, jer kod
kuće nije imala televizor. On kao da se dosađivao, ali je šutio i ustrajno
praznio bocu. Kasnije su odgledali malo filma, a potom u jedanaest
poslušali vijesti. U toku cijele večeri, sjedeći na pristojnoj udaljenosti
jedan od drugoga, jedva da su izmijenili više od deset riječi.
Konačno se diže na noge.
- Kasno je - reče. - Moram te odvesti na autobu-sni kolodvor.
Uzvisi pogled na nj bez riječi.
- Zar me nisi čula?
- Čula sam te - odgovori.
188
- Spremaj se onda. Ustade šutke i priđe mu.
- Daniele.
- Što je?
- Nisam morala ovamo samo radi večere. Pogleda je.
- Dovoljno sam star da ti budem otac.
- Ali to nisi.
- Čula si sve one priče što kruže o meni. Čak te i otac upozorio.
- Točno.
- Zar ti to ništa ne znači? Kimnu.
- Znači.
- Onda je bolje da mi dopustiš da te odvezem na autobusni kolodvor prije
negoli uradimo nešto što ćemo oboje požaliti.
Pogleda ga ravno u oči.
- Nisi li me poželio? Odgovor izostade.
- Želim te - nastavi ona - još od onog trenutka kad sam unišla u tvoj ured.
- Nemam pik na djecu - okosi se.
- Kazat ću ti isto ono što i ocu. Nisam više dijete. Opet zašuti.
- Nisam djevica, ako je to ono što te zabrinjava -reče. - Međutim, to je
prvi put što nekog istinski želim. I to tako strastveno da mi se od vatre
među nogama koljena odsjekoše, pa od straha ne mogu hodati.
Zadubi se u nju dugu minutu, zatim se okrene i udalji od nje, pošavši na
drugi kraj sobe.
- Priberi se - reče osorno. - Vozim te kući. Želim razgovarati s tvojim
ocem.
- Ne - ona će odlučno. - Sve što imaš reći ocu, možeš i meni priopćiti.
- Koliko ti je godina?
189
Nakon kratka oklijevanja odgovori:
- Gotovo sedamnaest.
- Onda moram razgovarati s tvojim ocem - reče. - Znaš, želim se oženiti
tobom.
190
šesto poglavlje
Kiša se pretvorila u susnježicu koja je pocaklila crnu površinu ceste što
je vodila u grad. Daniel pogleda preko sjedala na Mosesa koji je
upravljao kolima.
- Gdje je Junior?
- Čeka nas u Greenovu pansionu - uzvrati Moses, virkajući kroz
vjetrobran dok su brisači klac-kali lijevo-desno.
- A ostali?
- S njim su.
Daniel ga opet okrznu pogledom. Moses je mučao. To inače nije
običavao. Redovno je govorio kao navijen. Daniel izvadi cigaru iz
nutarnjeg džepa i pripali je.
- Što misliš, kad će biti gotov izvještaj?
- Već ga imamo. Samo čekamo da ga ti pregledaš i da eventualno i sam
razgledaš teren, prije nego što sve podatke stavimo na papir.
Daniel kimnu. To nije bila ustaljena procedura. Moses nikad prije nije
čekao na njega.
- Kako se Junior snašao? - zapita.
- Dobro. - Moses ga pogleda. - Ima nešto tvoga. Brzo ponire u bit stvari.
- Jedva čekam da ga vidim - Daniel će. - Imam vijesti za njega.
191
- Ako je u vezi s Margaretinom trudnoćom - reče Moses - mislim da je to
već čuo.
- Ali za to sam tek jučer saznao - uskliknu Daniel iznenađeno.
- Već je u drugom mjesecu - produži Moses. -Čestitam.
- Hvala - otpovrnu Daniel jetko. - Čini se da cio svijet zna. Zar imaju
mikrofon u mojoj spavaćoj sobi?
Moses se nakesi.
- Hajde, molim te. Znaš i sam da žene ne mogu zadržati tajnu.
- Sranje. - Odjednom Daniel shvati. Mamie. Junior ju je nazivao jednom
tjedno radi svojih poruka. Prsnu u smijeh. - Kladim se da ste se poput
mene svi iznenadili.
- Nismo - odvrati Moses. - Dapače, pitali smo se zašto toliko kasniš. -
Prođoše pored natpisa uz cestu:
DOBRO DOŠLI U JELLICO 1200 STANOVNIKA
- Stižemo za pet minuta - najavi Moses, skrenuvši kola na glavnu ulicu.
Promicahu brzo pokraj kuća nahrpanih s obje strane ulice. Svjetla
središnjeg dijela grada stadoše se pomaljati ispred njih. Unatoč
susnježici, ulice bijahu pune ljudi koji su obilazili dućanske izloge. V
- Prometan grad - reče Daniel. - Kao da u njemu živi više od dvanaest
tisuća duša.
- Većina ih nije odavde - objasni Moses. - U ovo doba malo mještana
izlazi na ulice.
- Tko su ti ljudi?
- Rudari.
- Meni ne izgledaju kao rudari - reče Daniel. -
192
Odviše su čisti. A osim toga, rudari su većinom preumorni za ovakvu
šetnju. Moses zamuknu.
- Gdje rade?
- Ne tu - odgovori Moses. - Dolaze izvan grada, ali su ipak rudari. Svi
imaju sindikalne iskaznice. -Zaokrenu ulijevo, u najudaljenijem dijelu
središta grada, i zaustavi auto ispred jedne kućerine. - Stigosmo.
Daniel pričeka dok Moses zaključa vrata na kolima, a zatim pođe za njim
u kuću. Junior ih je čekao odmah iza vrata.
- Oče - uskliknu s osmijehom na licu.
Daniel mu stisnu ruku. Junior se popunio. Više nije djelovao djetinjski
kao prije tri mjeseca.
- Kako si, sine? Junior klimnu.
- Odlično. A ti?
- Bog bogova.
- Pođi sa mnom - pozva ga Junior. - Svi te očekuju u blagovaonici.
Za stolom su sjedila petorica muškaraca. Dvojicu je Daniel poznavao.
Radili su za CALL. Jack Ha-ney, novi mladi odvjetnik, koji im se pridružio
prošle godine, i Mosesov pomoćnik, pametan statističar, nedavno
regrutiran s koledža Wharton gdje je studirao financijske znanosti. Daniel
im drmnu ruke, a Junior ga upozna s ostalima.
Bili su to Max Neal i Barry Leif iz glavnog sjedišta Sindikata rudara u
Middleboru, te šerifov zamjenik Mike Carson, prekaljeni aktivist Sindikata
rudara. Oni su na svaki način predstavljali udarnu snagu sindikalne
kampanje u Jellicou.
Daniel zauze mjesto na čelu stola i pogleda oko sebe. Odmah prijeđe na
stvar.
- Svima vam je poznato zašto sam tu. John L. Le-wis me zamolio da mu
pošaljem izvješće o stanovi-
13 Sjećanje II
193
tim vidovima naših organizacijskih napora koje vršimo na ovom području,
pa zato smjesta prijeđimo na ono glavno. Prva točka dnevnog reda glasi:
»Gdje je viski?«
Svi se nasmijaše. Odgovori šerifov zamjenik, dohvativši vrč ispod stola.
- Nikad ne bi pomislio da ćete to pitat, Veliki Dane. - Kao nekim čudom
stvore se i čaše. Napuni jednu i pruži je Danielu. - To je pravi domaći
proizvod najbolje vrste.
Daniel ga kuša. Obrušavao se niz grlo poput tekuće vatre. Nasmiješi se.
- Imate pravo, šerife. Ovakve domaće cuge nisam kušao još otkad sam
ćaći ispomagao kod naše pecare.
- Hvala vam, Veliki Dane. Budući da pohvala dolazi iz vaših usta,
smatram je velikim komplimentom. - Čarson natoči i ostale čaše, te ih
preda dalje. Podiže svoju. - Dobro došao kući, Veliki Dane.
Daniel kimnu i strusi još jednu čašu.
- A sad me nafilajte podacima.
Jack Haney preleti pogledom oko stola.
- Ima li tko što protiv ako iznesem kratak pregled? - Nitko se ne javi.
Spusti pogled na svežanj papira ispred sebe. - Glavni problem
predstavljaju Osborneovi rudnici. Najveći su na ovom području i djeluju
putem niza postrojenja za rešetanje ugljena; osim toga, i divlje kompanije
za prijevoz teretnim kolima izbjegavaju sindikalne ugovore, pa prodaju
ugljen TVA po nižoj cijeni nego što je sindikalni rudnici mogu podnijeti.
Dva su razloga za to. Prvi je što su nadnice njegovih radnika niže nego u
članova sindikata. Drugi je taj što po toni ugljena ne mora odvajati
doprinos u iznđSu od četrdeset centi za sindikalni fond socijalnog
osiguranja. Tvrdi da u protivnom slučaju ne bi mogao kao licitant potpi-
194
sati ugovore s TVA i da bi pao pod stečaj. Zbog njegove vodeće uloge u
ovom kraju još oko trideset do četrdeset drugih manjih rudnika postupa
na posve isti način. U tome je, eto, srž problema.
- Imaš li podatke o njegovu poslovanju?
- Imam - odvrati Moses. - Njegov mu pomoćnik dade cio niz papira. - Evo
ih, tu su.
- Jesi li izvršio ekstrapolaciju? Moses potvrdi glavom.
- I?
- U biti ima pravo. S obzirom na njegov način rada, pao bi pod stečaj da
izdvaja onaj doprinos i isplaćuje veće nadnice.
- Kažeš s obzirom na njegov način rada?
- Staromodan je - odgovori Moses. - Za razliku od suvremeno
opremljenih sindikalnih rudnika u kojima proizvodnja dostiže trideset tona
po čovjeku, kod njega iznosi samo osam. Kad bi promijenio opremu,
onda bi sve bilo u redu, ali on tvrdi da za to nema kapitala.
- Ima li?
- Nema - uzvrati Moses. - Po načinu rada ostvaruje najmanji mogući
dobitak.
- A ostali?
- Oni su u istom sosu, ako ne i u gorem. - Metnu na stol papire. - Svi
uglavnom posluju na srodan način.
Javi se Barry Leif.
- I na koncu konaca zbog toga smo zajebani. Sindikalno udruženi rudnici
ne mogu konkurirati njihovim cijenama, pa zbog toga moraju otpuštati
radnike dok ih drugi zapošljavaju. Upravo sada četiri naša velika rudnika
sa više od tisuću zaposlenih spremaju se na privremenu obustavu rada.
- Dok smo se vozili gradom - reče Daniel - vidio sam mnogo ljudi na
ulicama. Jesu li svi oni rudari?
Leif kimnu.
13'
195
- I rade tu negdje?
- Ne - odgovori Max Neal. - To su dobrovoljci koje smo dopremili iz
Middleboroa kako bi nas izvukli iz sadašnjeg škripca.
- Kako to mislite postići? - upita Daniel.
- Prišarafit ćemo one štrajkbreherske svinje. Ili će nam se pridružiti ili
ćemo ih smazati.
Daniel prijeđe pogledom oko stola. Časak zatim klimnu.
- Shvaćam - reče. - Sutra ćeš me povesti po terenu, kako bih na licu
mjesta sagledao problem.
- Kada?
- Odmah poslije zajutarka u osam sati.
Pošto organizatori Sindikata rudara otiđoše, Daniel obuhvati pogledom
preostale.
- U redu, a sad brzo istinu na sunce. Moses uze prvi riječ.
- Sjedimo na vulkanu koji svaki čas može provaliti. Jučer su počeli
zaustavljati kamione koji su dolazili u grad po ugljen. Da se nisu okrenuli
i otišli, šerif bi im uručio uhitbene naloge zbog rada bez propisne opreme.
Potom bi na izlazu iz grada vozače izvukli iz kamiona, prebili ih na mrtvo
ime i istovarili im ugljen. Sada pak čujemo da je Osborne unajmio
naoružane stražare koji upravljaju kamionima do državne željeznice.
Carson kaže da ih spremno čeka; već je više od stotinu dobrovoljaca iz
Sindikata rudara imenovao svojim zamjenicima, izdavši im dozvole za
nošenje oružja. Namjeravaju dinamitom razoriti neke manje rudnike, a
ostalima poslati leteće odrede kako bi ih prisilili da se upišu u sindikat.
Neki od tih rudnika u privatnim su rukama i njima upravljaju gorštaci koji
se neće tako lako predati. Naoružani su i spremni na sve. Svi su znaci
da će doći do krvoprolića.
Daniel se obrati Jacku Hanevu.
- Što kaže zakon?
196
- Ništa dobro - uzvrati mladi odvjetnik. - Kako sad glasi, Sindikat rudara
odgovara za svaku štetu koja nastane. Čak i u slučaju da sve rudnike
silom sindikalno organiziraju, ipak su dužni izdati mnogo novaca. I
godine mogu proći dok sudovi odrede globu, ali kad to jednom učine,
moglo bi porazno djelovati na financijsko stanje Sindikata rudara.
- Može li se to pitanje staviti na glasovanje pod pokroviteljstvom NLRB-a?
- Sindikat rudara to ne želi. Nemaju dovoljan broj lokalnog članstva i
znaju da bi izgubili.
- Što je s izravnim prigovorima?
- Potpuno su propali. Nijedna strana ne vjeruje drugoj.
- Ima li nade za kakav kompromis koji bi ih zbližio?
Načas zavlada tajac, a onda se javi Junior.
- Ja znam jedan, no pitanje je je li izvediv.
- Da ga čujemo, sine.
- Sindikat rudara doveo je ovamo najmanje pet-sto ljudi koji ne žive od
svoje zarade. Njihovo uzdržavanje stoji ih barem dvije tisuće i petsto
dolara na dan. Držim da bi vlasnici rudnika pristali da isplaćuju nadnice u
visini sindikalnih, kad bi se doprinos po toni za socijalno osiguranje
mogao smanjiti.
- Lewis ne bi na to pristao. To bi se nepovoljno odrazilo na svaki posao
koji bi zaključio.
- Na prvi pogled, iznos od četrdeset centi po toni ne bi se mijenjao.
Pretpostavimo da izdvoje deset centi po iskopanoj toni ugljena i da
prihvate plan platne bilance koji se temelji na dobiti, iskazanoj nakon
službene revizije računa na kraju svake godine. Ako u pinki ne bude
dovoljno dobiti, treba je jednostavno prolongirati za godinu dana. U
međuvremenu, sindikat prilaže u fond za socijalno osiguranje potpuni
iznos od četrdeset centi po toni ugljena, s tim da se neuplaćeni dio
kasnije podmiri.
197
Pri sadašnjem stupnju proizvodnje tih rudnika, čak i pod pretpostavkom
da Sindikat u toku trogodišnjeg razdoblja ne uspije namiriti razliku, više bi
mu se isplatio ovakav način poslovanja, nego da uzdržava ljude još
šezdeset dana uz novčane obveze koje bi proistekle iz sadašnjeg
razvitka događaja.
Daniel pogleda sina i lagano kimnu. Nije pokazivao ponos što ga je
osjećao. Možda mu zamisao i nije najidealnija, ipak znači korak naprijed
na ispravnu putu. Bio je to kompromis koji bi objema stranama spasio
čast. A što je najvažnije, niknuo je u glavi njegova sina i nikog drugoga.
Ogleda se oko sebe.
- Što velite? - zapita ostale. Moses odgovori u ime svih.
- Dobra ideja. Mogla bi upaliti. Samo prvo moraš Lewisa predobiti za nju.
- Koliko imamo vremena?
- Malo. Najviše nekoliko dana. Neal i Leif samo što ne iskoče iz kože.
- Kakvi su izgledi da ih smirimo? Moses zavrti glavom.
- Nikakvi.
Daniel natoči još jednu čašu. Ispi je naiskap.
- Ako zaista pošize, možemo li ikako ojačati i opravdati položaj Sindikata
rudara? Naposljetku, radi toga smo i unajmljeni.
Moses poveze oči po ostalima. Opet progovori umjesto njih.
- Sumnjam. Čak i u slučaju da obje strane imaju krivo, ne možemo reći
da je zbog toga ijedna od njih u pravu.
Daniela poče svladavati umor.
- Ali tada gubimo i Lewisa i Sindikat rudara, što praktički znači da se
vraćamo onamo gdje smo i započeli. Ostajemo bez njihovih uplata i opet
smo švorc.
198
- Ne moramo ništa poduzimati, oče - reče Junior. - Moramo samo
natenane pripremiti izvještaj. Čim ga predamo u Lewisove ruke, više se
ništa neće moći učiniti. U međuvremenu, radimo ono što se od nas
očekuje.
- Da, samo naoko - primijeti Daniel - ali, ako ćemo po duši, postupamo
nepošteno.
- Oče, nitko od nas ne traži da budemo pošteni. Daniel šutke pogleda
sina.
- Kako ja gledam na cijelu stvar, tu se trenutno radi o biti ili ne biti. Možda
drugom zgodom uzmog-nemo sebi priuštiti luksuz da budemo pošteni.
Bez obzira što netko od nas očekivao da uradimo, moramo biti tu u blizini,
spremni na svaku slučajnost.
Daniel odmahnu glavom.
- To nije moj način rada. Sutra putujem u Wa-shington na razgovor s
Lewisom.
- Zašto, oče? Zašto jednostavno ne dovršiš izvještaj i ne pošalješ ga
onamo redovnim putem. Ne moraš odjezditi tamo poput viteza na bijelu
konju. Što misliš time postići?
- Kada jednom događaji krenu svojim tokom, mnogo će ljudi stradati. Na
objema stranama. No to se ne pita. Važno je možemo li kako spriječiti
sukob.
- To nije naš rat, oče - naglasi Junior. - Cijelog se života boriš u ratovima
koje vode drugi ljudi i kamo te je to dovelo?
- Oprosti, sinko - ispriča se Daniel. - Uza sve to, zamisao ti je dobra.
Uvjeren sam da će Lewis, čim čuje što se tu dolje zbiva, nešto poduzeti s
tim u vezi.
Junior uhvati očev pogled.
- Što te uvjerava da on za te događaje već ne zna? To je tipičan obrazac
svake kampanje Sindikata rudara još od 1944. godine. U rudnicima Mea-
dow Creek u Sparti, u saveznoj državi Tennessee,
199
1948. godine - dinamit, nasilje, teror. Ista taktika u kentuckvjskom okrugu
Hopkins 1949. godine protiv kompanije West Kentuckv Coal. Imam popis
takvih slučajeva dug kao tvoja ruka. John L. Lewis je oličenje Sindikata
rudara i to će biti, sve dok se ne povuče u mirovinu ili ne umre. Misliš li
da samo zbog toga što taj prljav posao povjerava Tonvju Bovleu i drugim
pomoćnicima, ne zna što se tu zapravo zbiva?
- Možda imaš pravo, ali svejedno to moram učiniti.
- Ne, oče. Ne postupaš pošteno. Ni prema sebi, ni prema ljudima koji te
svih tih godina.vjerno slijede, žrtvujući sebe, obitelji i svoja zvanja u
potrazi za nekim idealom koji jednostavno ne može opstati u našem
društvu. Sam si to spoznao kad si iznio svoj prijedlog Bovleu i Hoffi, kad
si primio novce od našeg prijatelja iz Floride. Sam si zaključio posao. Ne
možeš se sada povući.
Danielov glas zazvuči nježno.
- Lako je tebi govoriti, sine. Možda imaš pravo. To nije naš rat. Ali ja sam
već dugo u njemu. Usred nasilja, okružen ozlijeđenima i mrtvima. Ne
mogu dopustiti da se dogodi nesreća, dok god ima izgleda da je
spriječim.
Ušutješe. Daniel zakruži pogledom oko stola.
- To je bio privatni razgovor - reče. - Još uvijek nas očekuje posao koji
smo dužni obaviti. Kad ga privedemo kraju, morat ćemo Sindikatu rudara
dati prikladno opravdanje za sve poduzete korake. - Ustane. - Otkažite
moj sutrašnji obilazak terena. Opravdajte me izgovorom da sam hitno
pozvan u centralu. - Okrenu se sinu. - Bi li me mogao odvesti natrag na
aerodrom?
Susnježica je prestala padati, ali je cesta bila skliska. Obojica su mučali
sve dok se nisu približili zračnoj luci; tada se Daniel obrati sinu.
200
- Ponosim se tobom, sinko.
- Mislio sam da se ljutiš na mene, oče. Ne bih to nikad želio. Volim te
vidjeti zadovoljna. Čak i onda kad se u nečemu razilazimo.
- Nisam se ljutio. Sve što si kazao, istina je. No bit će da sam
staromodan. Sjećam se kako je to nekoć bilo, kad sam bio mlad i pun
snova. Ali imaš pravo. To je drugi svijet.
- To je isti svijet, oče, samo što postoje različiti načini da se nešto
sprovede i u djelo.
- Kad završimo ovaj posao, hoću da se vratiš u koledž - reče Daniel.
- Je li to neophodno, oče? Mogu ti znatno pomoći.
- Kazao si da je ono drugi svijet, Juniore. Morat ćeš ga mnogo bolje
upoznati od mene. - Maši se cigare, ali je onda vrati u džep. - Nema je
smisla paliti. Ionako će me primorati da je bacim kad uđem u zrakoplov.
Junior se zasmija, dok je zavozio kola na cestu što je vodila prema
zračnoj luci.
- Kako je Margaret?
- Dobro.
- Je li sretna zbog djeteta?
- Valjda. - Daniel mu preko sjedala uputi letimičan pogled. - A ti?
Junior klimnu.
- Jesam, ako si i ti.
- Ja jesam. Margareta je valjana djevojka.
- Mlada je, oče. Daniel se osmjehnu.
- Dakako, ali ja sam srcem još uvijek gorštak. A gorštaci izabiru mladojke.
Junior ne reče ništa.
- Ne odobravaš naš brak?
- Oče, pedeset i šest ti je godina. Nisi ti od onih što nisu imali posla s
djevojkama. Cio te život gle-
201
dam s njima. Naprosto ne shvaćam zašto si se u to upustio.
- Možda zato što me podsjeća na djevojke koje sam u mladosti upoznao,
koje su odrasle prije vremena, vodeći brigu o svojim obiteljima.
Junior opet zapade u muk.
- Ili možda zato što je volim, sinko.
Junior se okrenu da ga pogleda, kad je zaustavio kola pred zgradom
aerodroma.
- To ti je najuvjerljiviji razlog, oče. Više ih ne trebaš nabrajati.
Daniel iziđe iz automobila. Nagne se natrag k prozoru.
- Znaš, sine, da i tebe volim. Juniorove se oči navlažiše suzama.
- I ja tebe, oče.
202
sedmo poglavlje
Preokrenu se u krevetu i otvori oči. Margareta ga je promatrala.
Nasmiješi se i, nagnuvši se prema jastuku, dade joj cjelov.
- Sinoć si sanjao.
- Ne znam.
- Plakao si u snu. Jesi li nesretan?
Strese glavom. Naglim zamahom noge mu strugnu s kreveta.
- Kako se osjećaš?
- Dobro. Mislim da se čedo miče. Osvrnu se na nju.
- Trebala si me probuditi.
- Nisam bila sigurna. Još nije prošlo ni pet mjeseci.
- Ipak, moguće je - reče. - Pogotovo ako je dječak.
- Želiš li dječaka? Kimnu ustajući.
- Da.
- Ali već imaš jednog sina. Zar si nesretan s njim?
- Ne. Stvar je u tome... - Zamisli se na trenutak. - Junior predstavlja
samo jedan dio moga bića. I to onaj praktični. Vrlo je vrijedan, a s
vremenom će biti i bolji od mene na svom polju rada.
- Što je onda?
203
- Volio bih sina koji osjeća poput mene. Koji sniva kao što sam snivao i ja
u mladosti, koji naslućuje ljepotu u ljudima i stvarima koje ga okružuju i
za koga život ne znaci samo niz logičnih objašnjenja.
- Zar djevojčica nije sposobna za takve osjećaje. Osmjehnu se.
- Vjerojatno jest. Ali rodit će se dječak.
- Bit ćeš nesretan ako rodim curicu?
- Neću.
Zakratko utihnu.
- Bit će dječak. - Iziđe iz kreveta i pogleda se u zrcalu. - Trbuh mi nije
jako velik, ali mi prsa jesu.
Zasmiješi se.
- Krasne su.
- Voliš krupne dojke? Nasmija se.
- Volim tvoje. Posegnu za ogrtačem.
- Idem dolje pripremiti doručak.
- Mamie će to uraditi.
- Volim ti spravljati doručak. Ona sve drugo obavlja.
Priđe joj i obujmi je.
- Sve ipak ne obavlja.
- Nadam se da je tako - reče, poljubivši ga u obraz.
Tutnu joj obje ruke pod kućni ogrtač, zaoblivši joj dlanove oko grudi. Pod
prstima su bile jedre i teške; oćuti kako joj se bradavice ukrućuju i, u
skladu s tim, bibavicu u spolnom organu.
- Vrati se u krevet. Nagonski se pripi uza nj.
- Zakasnit ćeš na posao.
Zbaci joj ogrtač s ramena, razgolivši joj mliječno-bijele dojke. Priljubi usta
uz njih i poče im liskati središta plamenih aureola.
204
- Neću, ako dopustiš da Mamie priredi doručak. Dok su se primicali
krevetu, ruka joj se nađe na
njegovu stvrdnutu i spremnu udu. Kad su utonuli u postelju, ona ga
prikliješti nogama oko struka, a on ga stade voditi u nju.
- Oh, Daniele - šaputala je poluzatvorenih očiju - kako je to dobro, kako
je to dobro.
Samo je Junior sjedio za stolom kad je unišla u kuhinju.
- Dobro jutro, majko Margo - pozdravi je, smje-šeći se.
- Dobro jutro, D.J. - odzdravi, uzvrativši mu smiješak dok je prilazila
štednjaku da se posluži šalicom kave. Vrati se k stolu i sjede. - Je li ti
otac otišao na posao?
Kimnu.
- Odbacuje Mamie do tržnice. Stade pijuckati kavu.
- Vraćaš li se u školu u ponedjeljak? Nasmija se.
- Ako je vama, golubanima, vjerovati da možete bez mene.
- D. J. - pobuni se. Počela ga je tako zvati nakon prvog susreta. Ta joj je
kratica, koja znači Daniel Junior, bolje zvučala od same riječi Junior. On
joj se odužio, nazvavši je majkom Margom, ali ih je, u biti, vezivala
uzajamna sklonost i poštovanje, jer su voljeli istog čovjeka. - Sinoć nije
dobro spavao.
D.J. je pogleda.
- Nešto ga muči - reče. - Još od prošlog tjedna nosi pištolj u futroli ispod
pazuha.
- Je li ti bilo što kazao? Zanijeka glavom.
- Ne. Ako ga i upitam, odgovori da ga oduvijek nosi uza se.
205
- To je točno. Sjećam se da sam ga odavno viđao kako ga paše.
- Što se događa, D. J.? Nisam dijete, bez obzira što on mislio. 2ena sam
mu.
- Otac se ni meni ne povjerava. - Načas se zadubi u misli. - Nakon onih
izgreda i neugodnosti u Jelli-cou prije nekoliko mjeseci, stekao je brojne
neprijatelje zbog otvorene podrške Sindikatu rudara.
- Misliš da su mu se zagrozili? D.J. zavrti glavom.
- Ne bih rekao. To je rat koji čitav život vodi.
- Što bi onda moglo biti? D.J. je pogleda.
- Sad si me stvarno zabrinula.
- Nisam to kanila - reče. Zavrtješe joj se suze u očima. - Obožavam ga.
To zacijelo znaš. Tako jedinstvena čovjeka nikad prije nisam upoznala.
Promrmlja nespretno.
- Možda nije ništa ozbiljno. Oduvijek nosi pištolj. Možda od muhe
pravimo slona.
Iznenada zaplaka. Nježno. Tiho.
- Želim mu pomoći. Razgovarati s njim, ali ne znam kako. Zna kudikamo
više od mene. Ne znam kako da mu pristupim.
Pruži šaku preko stola i pogladi joj nježno ruku.
- Ne uzbuđuj se toliko, majko Margo, jer bi time mogla nauditi bebici.
- Isti si kao i otac - zašmrca, ali joj slabašni smiješak zatrza usnama. -
Baš to bi i on kazao.
- Možda - dopusti D. J. - ali bojim se da nisam nalik na nj, premda bih
volio biti.
Daniel parkira automobil u uličici iza skladišta, uspe se stražnjim
klimavim stubama i pokuca na željezna vrata. Triput brzo i, nakon kratke
stanke, još jednom.
206
Vrata se naskoro otvoriše. Na njima se pojavi zdepast muškarac koji se
zagleda u nj.
- Gospodin Huggins? Daniel kimnu.
- Izvolite za mnom.
Daniel pođe za čovjekom kroz prazno skladište u kojem su police za
robu sadržavale samo prašinu, a zatim se po drugom nizu stuba u
udaljenom kutu zgrade popne, za još jedan kat. Prođu kroz još jedna
željezna vrata i konačno se nađu u uredu. Za dugim stolom sjedilo je
nekoliko muškaraca i žena koji su svrstavali neke papiriće. Nisu dizali
pogled kad su dvojica muškaraca prošla kraj njih i ušla u drugu sobu. I tu
se nalazio dug stol oko kojeg su bili okupljeni muškarci i žene. Samo što
za tim stolom nisu svrstavali papiriće, nego prebrojavali novčanice i
kovane novce, s tim što bi novčiće povremeno umetali u jedan stroj koji
ih je pakivao u uredne zamotke, kao u banci. Nitko im nije obraćao
pažnju kad su produžili u susjednu prostoriju.
Lanskv je sjedio za stolom u bijeloj, oskudno namještenoj sobi u kojoj se
nalazilo nekoliko stolica i kaučeva neobična oblika. Društvo su mu
pravila dvojica muškaraca u kojima prepoznade njegove tjelohranitelje
što ih je upoznao za svoga posjeta Lanskome u Floridu. Na jedan pokret
Lan-skoga iziđu iz sobe, ostavivši ga sama s Danielom.
- Privucite stolac - reče Lanskv.
Daniel sjede ispred stola, ne progovorivši ni riječi.
- Dobro ste obavili svoj posao - pohvali ga Lanskv. - Držim da je to prvi
put što članovi sindikata uživaju primjerenu potporu iz fonda za socijalno
osiguranje i mirovinskog fonda. Toliko su već navikli da ih činovnici
pelješe da se pitam jesu li uopće svjesni onoga što za njih činite.
Daniel ne prekide šutnju.
207
- A ni mi puno ne zaostajemo za vama - reče Lanskv. - Premda se neke
od osiguravajućih kompanija tuže da im namećete teške uvjete.
- Neka samo brundaju - primijeti Daniel. - Ima ondje dovoljno novaca, pa
ih nitko ne mora krasti.
Lanskv ga pogleda; pričinjao se zbunjenim.
- Čudan ste čovjek, Veliki Dane. Koliko vidim, vama ništa ne preostaje
osim teška rada. Dugove vraćate na vrijeme, provizije odlaze u
sindikalne fondove, podižete samo redovnu plaću, račun troškova vam je
minimalan. Gdje vam je nagrada?
Daniel se nasmiješi. Lanskv je očigledno sve dobro provjerio.
- Nije sve u novcu. Idealist sam. Lanskv puče u smijeh.
- Ideali? Tko još za njih mari! Svatko voli novce.
- Nisam kazao da ih ne volim, već da nije sve u njima. Vi, gospodine
Lanskv, imate novaca koliko vam treba. Zašto i dalje radite?
Lanskv ga zamišljeno pogleda. Odgovor uskrati.
- Zašto se jednostavno ne povučete u mirovinu da užijete preostali dio
života.
- Nije to tako lako - uzvrati Lanskv. - Ima obaveza.
- Novcem ih se možete riješiti. Mora da se radi o nekom dubljem razlogu.
Jedne se stvari, očito, ne želite odreći.
- Što mislite, koje? - zapita Lanskv.
- Vlasti - otpovrnu Daniel bistro i jasno. Lanskv se nakratko zabulji u nj.
- A to je ono što vi želite?
- Da, ali ne na račun ljudi koje trebam zastupati.
- Kako je se onda kanite domoći?
- Vrlo jednostavno. Nagodit ću se s đavolom.
- Ne znači li to vjerolomstvo?
- Ne, naprotiv. Time mu svodim zlodjela na najmanju mjeru. Jer na
temelju onoga što sam učinio
208
za proteklih šest mjeseci, više od šesto tisuća članova sindikata uživaju
sada dvadeset posto veće povlastice iz fonda za socijalno osiguranje i
mirovinskog fonda. A da nisam bio toliko uporan, Sindikat rudara ne bi
mogao idućeg lipnja otvoriti onih deset bolnica u Virginiji i Kentuckvju.
- Zar time ne pomažete đavolu da se održi na vlasti?
- Nisam policajac, gospodine Lanskv. Nisam ih ja postavio na njihove
položaje. Na članovima je sindikata da odluče tko će ih zastupati. -
Daniel izvadi iz džepa cigaru i stavi je u usta nezapaljenu. Zagleda se u
nju zamišljeno. - Čitav sam život u radničkom pokretu, gospodine Lanskv.
Vidio sam nepravdi svih vrsta. Na objema stranama, pa sam zaključio da
se stanje ne da popraviti izvana, nego radom unutar samog sistema.
Lanskv ga pogleda.
- Nemam ništa protiv, ako zapušite. - Pričeka dok Daniel pripali cigaru. -
Prema tome, pretpostavljam da vas ne bi privukao iznos od pet milijuna
dolara godišnje koji bi se nakupio putem vaših mirovinskih fondova, čak
ni pod uvjetom da za sebe osobno dobijete pet posto provizije?
- Govorite o novcu u onoj sobi? - Daniel pokaza glavom na vrata iza
sebe.
- Da.
- Ispravno pretpostavljate, gospodine Lanskv. Lanskv umuknu za neko
vrijeme.
- Međutim, ne biste se protivili da radite za bilo koji sindikat, čak i kad bi
ih AFL-CIO isključio zbog podmitljivosti?
- Mislite posebno na vozače u međugradskom prometu, na pekarske
radnike i radnike u velikim praonicama i glačaonicama rublja?
- Baš na njih. A također i na građevinske ra-
14 Sjećanje II
209
dnike i osoblje za održavanje zgrada, na ILA1, kao i na ostale. Govorim o
dodatnih dva i pol milijuna članova sindikata koji će vjerojatno za
nekoliko godina potražiti novo obitavalište.
- Jedino uz uvjete pod kojima i sada radim. Nemam nikakvih namjera
osnovati neku novu organizaciju rada kao protutežu AFL-CIO-u.
Kako već rekoh, na srcu mi leži samo probitak radnih ljudi koji treba da
ostvare putem suradnje sa svojim izabranim službenim predstavnicima,
čija je dužnost da im u tome pomažu, a ne da njima vladaju.
Lanskv se osmjehnu.
- Sjećate li se anegdote o đavolu i Danielu Web-steru?2 Jeste li sigurni
da se ne zovete Daniel Web-ster Huggins?
Daniel se nasmija.
- Ne. Ime mi je Daniel Boone.
- Ni ja nisam đavao - izjavi Lanskv blago. - I ne trebate se kod mene
zauzimati za radničke duše.
- Veseli me što to čujem, gospodine Lanskv -istaknu Daniel. - Već sam
se počeo zabrinjavati.
- Stvarate sebi neprijatelje, Veliki Dane - opomenu ga Lanskv. - Neki od
onih kojima najvećma pomažete već počinju prijekim okom gledati na
odziv na koji nailazite u njihovim vlastitim sindikatima.
1 International Longshoremen's Association (Međunarodno udruženje
lučkih radnika).
2 Prema toj anegdoti, Daniel Webster (1782-1852), istaknuti pravnik i
govornik u Donjoj kući, Senatu i na javnim skupovima, pobornik ideje o
ujedinjenju američkih država, svojim je uvjerljivim nastupom pred
porotom, sastavljenom od nekadašnjih silnika i okrutnika, spasio nekog
Jabeza Stonea iz New Hampshirea, kojega su životne nedaće bile
natjerale da s đavolom potpiše ugovor. Štoviše, Webster je zatim prisilio
đavola, zgrabivši ga za gušu, da pismeno obeća da više nikad neće
dodijavati njegovu branjeniku.

210
- Cio život sebi stvaram neprijatelje, gospodine Lanskv - reče Daniel. -
Naučio sam živjeti s njima.
- I ja, također, Veliki Dane - Lanskv će prijazno. - Samo bih vam
predložio da u borbi za održanje poduzmete podjednake mjere opreza
kao i ja.
Daniel ne reče ništa. To je i bila svrha sastanka. Malo zatim ustade. Već
mu je neko šaputanje doprlo do ušiju, zbog čega se opet i utekao
nošenju pištolja. Na neki način bilo mu je drago što prijetnju nije izrekao
mali čovjek što mu je bio nasuprot. Osjetio je da ih povezuje neka bliska
srodnost. Obojica bijahu neke vrsti izopćenici.
- Hvala vam, gospodine Lanskv - reče. - Trudit ću se koliko mogu.
Lanskv se nasmiješi i pritisnu puce na pisaćem stolu. Ona dvojica se
vrate u sobu. Sastanak je završio.
14»
211
osmo poglavlje
- Dvjesto tisuća dolara na tjedan, a to je samo početak - reče Hoffa. -1
što je još važno, gramzljivi Dane Beck neće im imati pristupa.
Daniel je sjedio motreći ga. Nije govorio.
- Hoću da središnje države obrazuju svoj vlastiti mirovinski fond - nastavi
Hoffa - i vi ćete mi u tome pomoći. Zato sam vas, momci, i pozvao
ovamo.
Daniel letimično pogleda na Mosesa i Jacka Ha-neya, koji su došli s njim,
a onda preko sobe na Hoffina dva ortaka, Bobbvja Holmesa i Harolda
Gibbonsa.
- Što zapravo očekujete od nas? - upita.
- Želim da osnujete posve pouzdan sistem kako bismo mogli upravljati
našim vlastitim fondom za dobrobit naših članova.
- Tko će rukovati fondom? - upita Daniel. Hoffa se začudi.
- Ja. Kome inače da povjerim sav taj novac? Daniel zadrži ozbiljan izraz
lica.
- Možeš zapasti u neprilike. Moglo bi doći do sukoba interesa. Osobnog i
onog sindikalnog.
- Nema problema - umiri ga Hoffa. - Što je dobro za mene, dobro je i za
sindikat.
- To ne pobijam - reče Daniel. - Ali možda bude teško druge u to uvjeriti.
212
- To je tvoj posao - odvrati Hoffa. -1 postavlja se pitanje, kako da to
uradimo?
- Želiš li odgovor odmah sada?
- Da, dovraga - prasnu Hoffa. - Već gotovo godinu dana ubiremo taj
novac i preko deset milijuna nekorisno leži u banci.
Daniel se nasmiješi.
- Što je, Jimmy, postaješ rastrošan? Jimmy se prvi put nasmija.
- I te kako. Iznijeto nam je nekoliko prijedloga s pomoću kojih bismo
zaradili mnogo novaca.
- O kakvim je prijedlozima riječ?
- Nekoliko mojih prijatelja iz Detroita velike su budže u Vegasu. Mogu
upotrijebiti nešto kapitala na izgradnju. Daju velike premije za posuđen
novac, jer su bankari tvrde ruke.
Daniel kimnu, prisjetivši se svog razgovora s Lanskim prošloga mjeseca.
Sve se poklapalo. Mali-šove veze sezale su nadaleko i naširoko.
- Zvuči prihvatljivo. No morat ćeš unijeti više raznolikosti u svoj
investicijski resor. Ne možeš se olako upuštali u takve pothvate. Kako
napreduje s paketom mjera u vezi s Osiguranjem?
- Sve je sređeno - odgovori Jimmy. Jednom mome prijatelju dali su
isključivo pravo na otvaranje agencije.
- Raduje me što to čujem - reče Daniel. - A sada daj nam sve raspoložive
podatke i mi ćemo ti se vratiti s razrađenim planom za manje od tjedan
dana.
- Ništa kasnije?
- Ni dana.
Hoffa se okrenu Gibbonsu.
- Predaj mu papire.
- Hoće li odgovarati prijepisi? - zapita Gibbons uprijevši pogled u Daniela.
- Ne volim da mi se izvornici izgube.
213
Gibbons napusti sobu. Hoffa se nagne preko stola.
- Možemo li načas razgovarati u četiri oka? Daniel kimnu. Na Hoffin znak
i drugi muškarac
napusti sobu. Pričeka dok se za njim ne zatvore vrata.
- Što te muči?
- Dave Beck - uzvrati Hoffa. - S njim nije dobro.
- Točno - složi se Daniel.
- Što misliš, koliko će im trebati da ga osude?
- Sa svim prizivima koje može uložiti, dvanaest, a možda i petnaest
mjeseci.
Hoffa uze olovku i stade je gnječiti među prstima.
- Priča se da bi mogao propjevati samo da dobije lakšu osudu.
- Ne vjerujem u to - reče Daniel. - Sve što imaju protiv njega jest
bezvezna optužba u vezi s porezom na dohodak. Nemaju razloga da ga
ondje drže zauvijek. Isuviše je lukav da nekoga cinka, jer je svjestan da
bi time zeznuo svoju penziju i ugovor o zapošljavanju koji je sklopio sa
Sindikatom vozača kamiona.
- Znači onda da bih trebao biti spreman za svoj potez u vrijeme
jesenskog zbora pedeset i sedme?
- Da.
- Držiš da ću uspjeti?
- Hoćeš. Nema nikog drugoga - odvrati Daniel. -Međutim, jedno moraš
znati, ukoliko ti to već nije jasno, da si ti slijedeći put na nišanu. Dići će
na tebe i kuku i motiku.
- Jebi ih - odrapi Hoffa. - Ne mogu mi ništa prišiti.
- To je i Dave Beck mislio, ali su ipak našli načina.
- Nisam blesan kao on. Uredno plaćam poreze.
- Na vozače se vrši velik pritisak. Političkim napadom na sindikat mogu
iskoristiti strahovanje jav-
214
nosti zbog utjecaja koji sindikat ima na naše gospodarstvo. Prije ili
kasnije neki će političar posegnuti za njim. Službeni predstavnici vozača
kamiona u međugradskom prometu isuviše se razmeću izjavama u
kojima ističu da samo jednim štrajkom mogu dovesti do privrednog
zastoja cijele zemlje.
- Istina je, to možemo - reče Hoffa.
- Učinite to, i sindikatu je odzvonilo - naglasi Daniel. - Vlada stupa na
poprište i preuzima stvar u ruke.
- Znam - reče Hoffa. Odloži olovku. - Što misliš kakva je Meanvjeva
uloga u svemu tome?
- Što se tiče AFL-CIO, vozači su krenuli u napad. Ustremljuju se na
korupcionašku pojavu pridruživanja većini koja je iskrsla u toku
ispitivanja Davea Bečka i na sudskim procesima.
- Ali vlada još nije potkrijepila navode optužbe.
- Po Meanvju, i ne moraju. Dovoljna mu je bilo kakva izlika, i ti ispadaš iz
igre.
- Boji se da ćemo mi uskočiti i preuzeti posao -reče Hoffa.
- Možda.
- Nisam zainteresiran. Možeš mu to kazati.
- I hoću, ali on nema razloga da mi vjeruje. Ne voli me ništa više od tebe.
- Daniel ga pogleda. -Međutim, između nas dvojice velika je razlika -meni
ništa ne može. CALL nije sindikat. Mi smo sindikalna služba i
savjetodavna grupacija, dostupna svakom sindikatu koji želi naše usluge.
Čak i u tom svojstvu mi ne vodimo nikakvu politiku, već samo dajemo
preporuke. Sindikati sami donose odluku koji će kurs slijediti. Uz to,
mogu nas u svako doba i zbog bilo kojeg razloga osloboditi obveze.
- Čuo sam da je izjavio nekim sindikatima da će, u slučaju njihova
angažiranja CALL-a, smatrati to izdajom povjerenja i tajni AFL-CIO-a.
215
- I ja sam to čuo - reče Daniel. - Ali nemam dokaza. Osim toga, to nije
moj problem.
- I ja mislim da nije. - Hoffa se nasmiješi. -Prema onome što čujem,
priličan se broj sindikata širom zemlje koristi tvojim uslugama.
Daniel kimnu.
- Možda počinju uviđati da izvršavamo svoja obećanja.
- Ako se odlučiš za stvaranje nove nacionalne organizacije rada, možeš
računati na sindikat vozača kamiona u međugradskom prometu.
- Hvala - reče Daniel. - Nema mjesta za dvije organizacije rada. To su
shvatili AFLi CIO, pa su se zato i fuzionirali. Zadovoljan sam postojećim
stanjem.
Hoffa grunu u smijeh.
- Veliki Dane, ti si ili najprepredeniji ili najgluplji čovjek u radničkom
pokretu.
Daniel mu se pridruži smijehu.
- Je li ti ikada palo na pamet da sam možda i jedno i drugo?
Kasnije, u automobilu, u toku vožnje prema zračnoj luci, Moses se nagne
k Danielu i reče mu ispod glasa.
- Znaš, Hoffa nam je lagao.
- Što?
- Kazao je da im deset milijuna leži beskorisno. A vjerojatno se radi o
pedeset milijuna. Zaboravio je spomenuti neke od ostalih važnijih
mjesnih podružnica koje nadzire.
- To sam i mislio - reče Daniel.
Mosesov glas zazvuči prigušeno, gotovo s prizvukom strahopoštovanja.
- Za tri godine imat će na raspolaganju za svoje poslovne zahvate preko
milijardu dolara.
- Pa što onda?
- Po tome pinka Sindikata rudara počinje nali-
216
kovati blagajni nekog špeceraja na uglu dviju prometnih ulica. Lewis im
neće htjeti držati svijeću.
- Ne tiče nas se njihov novac - reče Daniel.
- A trebalo bi da nas se tiče - uzvrati Moses. -Traže od nas da ih
naputimo što da rade s njime.
- Ne, ne traže - Daniel će. - Traže od nas preporuke kako da na najbolji
mogući način ulože i zaštite taj novac za dobrobit svojih članova.
- Od tebe zapravo traže da im pribaviš dozvolu za krađu.
- Od mene je neće dobiti. Dobit će točno ono što su me i tražili.
- Nećeš moći ostati po strani - upozori ga Moses. - Ako zapadnu u
nevolju, doći će k tebi da opravdaš postupke.
- Ne mogu sada razbijati glavu o tome - reče Daniel.
- Ipak je bolje da o tome počnemo misliti - sumorno će Moses.
- U redu - reče Daniel. - Što misliš da bismo najprije trebali poduzeti?
- Središnje države nam plaćuju deset centi po članu. Ako se prihvatimo
tog posla u vezi s mirovinskim fondom, smatram da bi nam trebali dati
još deset centi.
- Ne znam kako bi to pomoglo da im riješimo problem.
- Morat ćemo povećati brojno stanje našeg osoblja, a to će stajati novaca.
Netko će ih morati namaknuti.
Daniel ga pogleda.
- I držiš da to moraju oni? Moses kimnu.
- Čini se da je to najpravednije rješenje. Mogu sebi priuštiti izdatak. Mi ne
možemo.
Daniel se načas zamisli.
217
- Nemam ništa protiv toga. Uključi to kao dio prijedloga koji ćemo im
iznijeti.
- A ako se ne slože?
- Svejedno ćemo izvršiti svoju dužnost. Sviđalo se to meni ili ne, s
Jimmvjem Hoffom sam zaključio posao i ne namjeravam pogaziti zadanu
riječ.
218
deveto poglavlje
Kroz otvoren prozor dopre zvuk automobilske trube. Daniel podiže oči s
jutranjih novina.
- Auto je već tu.
- Čula sam ga - reče Margaret. Poče naglo piti kavu.
- Moram se žuriti.
- Hoćeš li doći kući na večeru?
- Ne znam - odvrati. - Imamo posla preko glave. Nisam trebao preuzeti
onaj dodatni posao kod Sindikata vozača kamiona u međugradskom
prometu. Završili smo razvrstavanje i provjeravanje svih molbi za dodjelu
zajma, a ima još mnogo takvih koje moramo uz naše preporuke
proslijediti Izvršnom odboru za preksutrašnji sastanak.
- U posljednjih deset dana samo si dvaput bio kod kuće na večeri - potuži
se.
Pogleda je.
- Tu nema pomoći. Odgovornost mi je na leđima.
- Imaš i prema meni odgovornosti - napomenu. Ustade.
- Znam. Ali bilo ti je poznato i prije udaje kakvim se poslom bavim.
- Tada nisi bio toliko zaposlen. Mogao si sebi, a i meni, posvetiti više
vremena.
219
- Ne zaboravi da smo se nalazili na rubu novčana sloma.
- I novac nam poboljšava stanje?
- Bar možemo plaćati račune - reče Daniel. - A ni za novu kuću koju
dotjerujemo u Scardaleu, u državi New York, ne bi se moglo reći da je
sirotinjskog tipa.
- Tu sam sretna. Zašto se moramo seliti u New York?
- To sam ti već objasnio - odgovori strpljivo. -Sve više i više bavimo se
poslovima što su skopčani za upravljanje fondovima. A New York je
mjesto u kojem ima novaca. Zbog toga i urede selimo u blizinu Wall
Streeta.
Mučala je dok je oblačio svoj sako.
- Smiri se - reče. - Sve će biti u redu. Zadnji je mjesec uvijek najgori. Kad
rodiš bebu, osjećat ćeš se bolje.
Zavrti glavom, i - Izgledam ogavno.
Obiđe stol i dade joj poljubac.
- Prekrasna si.
- Nikad neću povratiti prijašnju liniju. Zasmija se.
- Hoćeš. Ne tari glavu zbog toga.
- Strahujem da ćeš naići na kakvu djevojku koja će mi te preoteti. -
Uzvinu pogled na nj.
- Nema izgleda za to.
- Prošlo je već više od mjesec dana otkako se nismo, a poznajem te
dobro. Vidim što ti se događa svako jutro kad se probudiš.
- Pišanje i hladan tuš brzo se pobrinu za to - reče kroza smijeh.
- Koliko ti hladnih tuševa treba tokom dana? -zapita.
Strese glavom.
- Što da radim s tobom?
220
Ne odgovori.
- Hajde, glavu gore - ohrabri je. - Nije tako loše.
- Čak ti ga više ne mogu primiti ni u usta -zakuka. - Stalno patim od
mučnine.
- Djetinjariš.
Suze joj se otkotljaše niz obraze.
- Bojim se. Znam da ću te izgubiti.
Osovi je na noge i poljubi, pazeći pri tome da joj ne prignječi trbuh.
- Nećeš me izgubiti. - Kroz otvoren prozor iznova zaječi zvuk
automobilske trube. - Moram bježati.
Otprati ga do vrata.
- Što je onda s večerom?
- Nastojat ću doći - obeća.'- Nazvat ću te kasnije, u toku popodneva.
Stajala je na pragu i promatrala ga kako stazom odmiče put automobila.
Vozač iziđe i otvori mu vrata. Smjesti se na stražnje sjedalo. Čekala je
dok kola ne zamakoše za ugao pri kraju ulice, a onda se vrnu u kuću.
Mamie je upravo ulazila u kuhinju s pletenom torbom u ruci.
- Idem u trgovinu. Treba li vam štogod prije nego otići, gospa Huggins?
- Ne - uzvrati Margaret. - Ništa mi ne treba. Idem gore u krevet malko
prileći.
Nisu prošli više od nekoliko blokova kuća, kadli se George, vozač,
osvrnu na Daniela.
- Jedna nas kola slijede, gospodine Huggins.
- Jesi li siguran? - upita Daniel. George strelimice zimu u retrovizor.
- Sto posto. Riječ je o plavom dodgeu. Dva su muškarca na prednjem
sjedalu. Na tragu su mi od jutros, kad sam izvezao kola iz garaže.
221
Daniel pogleda kroza stražnji prozor. Iza njih je promet bio vrlo živ, pa
nije spazio kola.
- Gdje su?
- Otprilike sedma kola iza nas.
Daniel ih ovaj put ugleda. Bila su to kola neupadljiva izgleda. Razabrao
je dvojicu muškaraca na prednjem sjedalu, ali im nije mogao razaznati
lica.
- Prepoznaješ li bilo koga od njih? - upita. George odmahnu glavom.
- Još nikad nisam vidio nijednog od njih.
- Jesi li se iz garaže odmah otputio mojoj kući?
- Nisam, gospodine - odvrati George. - Prvo sam moramo u hotel po
Gibbonsa da ga odvezem do sindikalne centrale kamiondžija radi
sastanka s Bečkom. Ćim sam ga odbacio, pošao sam po vas.
Daniel kimnu. Bila su to njihova kola i njihov vozač. Posve je prirodno da
se prvo brinu za svoje ljude. Hoffa je uredio da mu se kola i vozač nađu
pri ruci kad mu god zatrebaju.
- Što misliš tko su?
- Ne znam - uzvrati George. - Možda cajkani. Oni voze takve krntije.
- Jesi li to spomenuo Gibbonsu?
- Nisam. Tada još nisam bio siguran. Tek kad sam ga odbacio, a oni su i
nadalje ostali iza mene, znao sam da me prate.
- Nosiš li pištolj? - zapita Daniel.
- Ne, gospodine.
- Tko još zna da si jutros išao po mene?
- Svi znaju - odgovori George. - Radni nalozi vozača ističu se na oglasnu
ploču noć prije.
Daniel pogleda preko leđa kroz prozor. Dodge ih je još uvijek slijedio, na
petom mjestu iza njih. Okrenu se natrag na sjedalu.
- Kod slijedećeg semafora projuri pored crvenog svjetla i okreni nadesno.
Zatim umakni u prvu uli-
222
čiču na koju naiđeš. Tu se zaustavi i lezi na prednje sjedalo.
George se načas osvrne baš kad je Daniel vadio pištolj iz futrole pod
pazuhom. Glas mu se prebi.
- Mislite li da će doći do pucnjave? Daniel provjeri bubanj pištolja.
- Ne bih rekao, ali sam odavna naučio da ništa ne prepuštam slučaju.
George smrknuta lica stegnu volan. Još su prošli tri bloka prije nego što
se Georgeu ukazala prilika. Poput strijele sunu mimo crvena znaka i
naglo okrenu udesno. Gledajući kroz stražnji prozor Daniel nije primijetio
plava kola, kad su ponovno skrenuli u uličicu. George zaustavi kola
negdje na sredini iduće ulice. Okrenu se i pogleda otraga.
- Lezi! - dreknu Daniel oštro.
Georgea nestade iza naslona, a Daniel kroza stražnji prozor baci pogled
na ulicu. Minutu-dvije kasnije plavi dodge zviznu pored uličice.
- U redu - reče Daniel. - Makni guzicu i vozi me ravno u ured.
Dok je Daniel vraćao pištolj u futrolu, George naglo zavrti volan, izvozeći
kola iz uličice.
- Isuse - procijedi George.
- Imaš li još kakav zadatak nakon što mene odvezeš? - upita Daniel?
- Rečeno mi je da s vama ostanem čitav dan.
- Ne! Odbaci me i onda se vrati u garažu. Čim stigneš, nazovi me da
znam jesu li ti još uvijek za petama.
George letimice zaviri u retrovizor.
- Opet su iza nas.
- To sam i očekivao - reče Daniel. - Htio sam samo vidjeti kako će
reagirati. - U zrcalu zakratko ugleda Georgeovo zabrinuto lice. - Nemaš
se čega plašiti - osokoli ga. - Sada znaju da smo na oprezu. Neće
stvarati nikakvih neprilika.
223
Auto se zaustavi pred privremeno podignutom trokatnicom u kojoj su se
nalazili uredi. Ne osvrnuvši se oko sebe, Daniel zakroči u zgradu i pođe
ravno u svoj ured. Upravo je pregledao pola jutarnje pošte, kadli se
oglasi telefon.
- Ovdje George, gospodine Huggins. U garaži sam. Nisu me pratili.
- U redu, George. Hvala.
- Želite li još što od mene?
- Ne, George. Nazvat ću te, ako što iskrsne. -Pritisnu puce na svom
telefonu. Trenutak kasnije Moses i Jack nalazili su se u njegovu uredu. -
Jedan plavi dodge parkiran je negdje na ulici s dvojicom muškaraca na
prednjem sjedalu. Slijede me otkako sam jutros napustio kuću.
- Znaš li tko su? - upita Moses zabrinuto.
- Nemam pojma. Pošalji nekog da zapiše registarski broj kola, a potom
vidi možemo li preko prijatelja u policiji ustanoviti kome pripadaju.
- Učinit ću to osobno - požuri se Moses.
- Ne. Ako mene znaju, onda poznaju i tebe. Pošalji nekoga od uredskih
služitelja ili stenografa. Kaži im da se prirodno ponašaju. Neka
jednostavno prođu mirno i zapamte broj. To je sve.
- Dobro - reče Moses i napusti ured. Daniel se okrenu Jacku.
- Kakav je naš status u slučaju da nas stanu ispitivati bilo što u vezi s
poslovima naših klijenata?
Jack ga pogleda.
- Ako primijene ispravan zakonski postupak i od vas zahtijevaju da
svjedočite pod zakletvom, nema vam druge nego odgovoriti na njihova
pitanja.
Daniel zapade u muk.
- Ne uživate onakvu vrst zaštite kao u odnosu
224
odvjetnik-klijent, ili čak liječnik-pacijent, ako je to ono na što mislite -
pridometnu.
- Što je s dokumentacijom koju su nam povjerili naši pretplatnici?
- Ako dobiju sudske pozive, morate im ju predati.
Daniel kimnu i zamišljeno se zapilji u svoj stol.
- Skupi sve što imamo ovdje, a što dolazi izvana, i izvrši pripreme da se
to vrati sindikatima, bez obzira o kojima se radilo. Želim da do večeras
nemamo u arhivi ništa osim naših vlastitih spisa.
- Otežavate nam položaj - uzbuni se Jack. -Treba nam mnogo tih papira
za obavljanje našeg posla.
- Baš me briga - odbrusi Daniel. - Ne želim poslužiti nijednom kurvinom
sinu kao mala vrata kroz koja bi se domogao nekog od naših pretplatnika.
Iznesi tu dokumentaciju odavde. Sutra ćemo početi organizirati male
radne grupe koje će raditi u samim uredima tih pretplatnika. Možda se to
pokaže neprikladnim, ali ćemo posao ipak nekako obaviti.
- To će također koštati novaca - napomenu Jack.
Daniel ga pogleda.
- Možeš li mi reći što danas ne košta? Moses se vrati u ured.
- Znamo čija su kola. Nismo se morali obraćati policiji. Na tablici je jasno
istaknuto: Vlada SAD. Opća služba.
Daniel podiže oči na nj.
- Znaš li bilo koga u Općoj službi tko zna kojem odjelu kola pripadaju?
- Mislim da znam - odgovori Moses. Dohvati slušalicu i brzo nazove broj.
Poče tiho govoriti u slušalicu, zatim je prekrije dlanom. - Sada provjerava.
- Trenutak kasnije reče: - Hvala vam - i odloži
15 Sjećanje II
225
slušalicu. - Kola pripadaju McClellanovu odboru -izjavi.
»Senatski odbor za pitanja protuzakonitih djelatnosti na polju rada ili
rukovođenja radom«, glasio mu je pun naziv.
- U redu - reče Daniel. - Ako ništa, sad barem znamo s kim imamo posla.
Na nišan su uzeli samo dva sindikata. Sindikat radnika zaposlenih u
automobilskoj industriji, UAW1, i vozače kamiona u međugradskom
prometu. A budući da nas UAW nije angažirao, moramo pretpostaviti da
nas povezuju s vozačima. - Uzgleda prema Jacku. - Pobrini se da
najprije izneseš odavde dokumentaciju Sindikata vozača.
1 United Auto AVorkers. 226
deseto poglavlje
- Alaj smo budale - reče Daniel, odgurnuvši od sebe pomno sastavljen
izvještaj što se nalazio na njegovu stolu.
- Što ne valja? - upita Moses tjeskobno.
- Ništa - uzvrati Daniel. - Sjedimo na rudniku zlata, a da toga nismo
svjesni. Tu preporučamo investicije u korist mirovinskog fonda vozača
kamiona, a ništa ne poduzimamo za sebe.
- Što bismo mogli učiniti s tim u vezi - zapita Jack.
- Možemo osnovati svoj vlastiti fond - odgovori Daniel.
- Nemamo toliko novaca - dobaci Moses.
- Možemo ih dobiti. - Daniel zapali novu cigaru i otpuhnu cio oblak put
stropa. - Zajednički fond sindikata. Otvorimo ga tako da svaki pojedini
član sindikata, a također i mjesna podružnica, može ulagati novac u nj.
Ima stotine malih samostalnih mjesnih podružnica koje nemaju dostatno
sredstava za stvaranje vlastitih fondova i koje će zato jedva dočekati da
nam se pridruže.
- Uza sve to trebat će nam podosta novaca za uspješan početak - reče
Jack. - Možda čak deset ili petnaest milijuna dolara.
- Mogu ih pribaviti - Daniel će samopouzdano. -Sa Sindikatom vozača
kamiona u međugradskom
15'
227
prometu i Sindikatom rudara bit će lako. Osim toga, taj će im potez dobro
poslužiti u propagandne svrhe. Premda su im neke investicije možda
unosne, već počinju polako zaudarati. Ovo bi im rasku-žilo zrak.
- Vrlo zanimljiv prijedlog - reče Jack oprezno.
- Ne znam - Moses će uzdržano. - To bi nam iz temelja izmijenilo prirodu
poslovanja. Od savjetodavaca pretvorili bismo se u upravitelje.
- Ne vidim ništa loše u tome - reče Daniel. - U skladu je s našom
temeljnom svrhom: poboljšati osiguranje svakom sindikalistu.
- Može to ispasti riskantno - nastavi Moses. -Ništa ne znamo o vođenju
takve zaklade.
- Unajmit ćemo stručnjake. Nema tog burzovnog mešetara na svijetu koji
ne bi objeručke iskoristio priliku da sudjeluje u takvom poslovnom
pothvatu. Trenutno imamo preko tri milijuna članova koji su putem
sindikata povezani s nama. Samo sto dolara od svakog člana pribavlja
nam tristo milijuna dolara za investicije. Čak i nestručnjak zna da mu
prosječna dobit iznosi osam posto, ako novac uloži samo u vodeće
dionice. To iznosi dvadeset i četiri milijuna dolara na godinu, a kad bi
naši troškovi administracije iznosili samo polovicu uobičajenog
trgovačkog postotka, zaradili bismo tri milijuna dolara godišnje.
- To je gotovo dva puta više od onoga što ubiremo u vidu pristojbi
prilikom priključenja podružnica u glavne sindikalne organizacije - istaknu
Moses. - A ipak ne moramo ići okolo sa šeširom u ruci.
- Počinješ shvaćati cijelu zamisao - reče Daniel. - Uze u ruke izvještaj sa
stola. - Jack, odmah se laćaj tog posla. Hoću znati što nam sve treba za
početak poslovanja.
- Dobro.
Okrenu se Mosesu.
228
- Naredi statističkom odjelu da sastavi popis članova svake udružene
mjesne podružnice. S imenima i kućnim adresama.
- To ćemo morati zatražiti od sindikata - reče Moses. - U ovom času
ubiremo pristojbe per capita1 na temelju izvještaja koji nam šalju
sindikati.
- Onda ih traži.
- Što da im kažem? - upita Moses. - Znaš i sam koliko su osjetljivi kad
trebaju odati imena svojih članova.
- Kaži im da pripremamo studiju o životnim uvjetima članova, ili bilo što
drugo. Izmudri što god hoćeš, samo prikupi podatke.
- Dobro.
Dvojica muškaraca ustadoše. Jack pokaza na izvještaj.
- Želite li da ga pošaljem Hoffi?
- Ne - uzvrati Daniel. - Mislim da je najbolje da mu ga sam uručim.
- Nešto kao da te kopka - reče Hoffa lukavo. -Inače ne bi došao ovamo
samo da to doneseš.
- Tako je - priznade Daniel. - Pored preporuka što se nalaze u tom
fasciklu, želim da investiraš petnaest milijuna dolara u zajednički fond
koji upravo otvaramo.
Hoffa ga pogleda.
- Zašto držiš da ću ti dati pare za stvaranje zajedničkog fonda, kad i sami
možemo otvoriti naš vlastiti?
- Dobri propagandni razlozi. - Nasmiješi se. - To će pokazati da tvoje
zanimanje za rad nadilazi granice sudske ovlasti. Da vodiš brigu ne
samo o do-
1 Po glavi, po osobi.
229
brobiti vozača kamiona nego i o svim članovima sindikata.
- Kakvo je to sad sranje kroz gusto granje? -upita Hoffa.
Daniel se nasmija.
- Želiš najosnovnije obrise? Hoffa kimnu.
- Svakako. Nato se možeš okladiti o svoj šupak.
- Već dva tjedna pod nadzorom sam agenata McClellanova odbora. Naši
prijatelji gore na Capi-tolu vele mi da si ti razlogom zašto paze na svaki
moj korak, jer se nadaju da će ih naša veza dovesti do nečega što bi
mogli upotrijebiti protiv tebe. Svaki dan možeš očekivati da ti upadnu
ovamo radi pregleda kartoteke.
- Koga vraga traže?
- Ne znam. A nešto mi kaže da ni oni ne znaju. Jednostavno računaju da
kod tolike silne love koja neprestance pritječe ima nešto nezakonito.
- U mojoj kartoteci neće ništa naći.
- Neće ni u mojoj - reče Daniel. - Prije dva tjedna zapovjedio sam da ti se
pošalje svaki komadić papira što sam ga dobio od Sindikata vozača
kamiona u međugradskom prometu.
- Kako to da me nitko o tome nije obavijestio?
- Ne znam. Naložio sam da se sve pošalje Gib-bonsu.
Hoffa se maši telefona.
- Pozvat ću amo Gibbonsa.
- To može čekati - reče Daniel. - Nije toliko važno. Bolje da uradiš ono
što sam uradio i ja. Stupi u vezu sa svojim pravnim odjelom i točno utvrdi
koja zakonaska prava uživaš, ako uistinu dođu.
Hoffa se zabulji u nj. Potom kimnu.
- Aha.
Daniel zanijemi.
230
- Tko još ulaže novce u zajednički fond koji osnivaš? - zapita Hoffa.
- Sindikat rudara prilaže pet milijuna.
- Zašto da ja onda šutnem u fond petnaest?
- Zato što si triput bogatiji od njih. Hoffa se nasmije.
- Ti, Veliki Dane, svakom skrešeš u brk. - Otvori izvještaj i površno preleti
stranicama. - Zbog čega bi to bila bolja investicija od ostalih što si ih
predložio?
- Ne znam hoće li biti bolja. Samo sam uvjeren da će biti sigurnija. Svaki
od predloženih poslova uključuje u sebi i stanovit postotak spekulativnih
nagađanja. Možeš mnogo zaraditi, ali možeš i sve rasprčkati. Mi se
držimo vodećih vrijednosnica. Ne donose one ništa pretjerano - samo
pouzdan i stalan dobitak. Možda tu nećeš zaraditi onoliko koliko sada
zarađuješ, ali nećeš ni štetovati.
- Uživamo li bilo kakve povlastice što među prvima prilažemo u fond?
- Možeš postaviti svog čovjeka u Odbor za investicije.
Hoffa puče u smijeh.
- Lijepa nam korist od toga. Imam već takvih šupljih guzica u svom
odboru, tako da svaku odluku moram sam donositi. - Zavali se na naslon
stolice. - Za petnaest milijuna zelembaća morali bismo dobiti posebni
postotak.
Daniel odmahnu glavom.
- To je baš ono čega se kanim kloniti. To će biti javna zaklada. Ne bih
htio da se političarima pruži povod da od njega načine još jedno političko
pitanje. Ovu ćemo igru igrati prema svim pravilima.
- Vrijedi, Veliki Dane - reče Hoffa. - Držimo se pravila.
*
231
- Pet milijuna dolara - reče Lewis zamišljeno. Letimice pogleda preko
stola na svoje ortake. - Što misliš, Tome?
Kennedv kimnu.
- Pružaju nam se dobre mogućnosti.
- Tony? - upita Lewis.
- Držim da bi moglo biti onako kako Veliki Dane kaže. Time se svakom
članu pruža mogućnost da za trice stupi na američko tržište, a nama
stvara dobar publicitet.
- Pet milijuna dolara je mnogo novaca - istaknu Lewis.
Daniel zašuti. Uzevši u obzir da je Lewis kupio banku u Washingtonu,
DC, za Sindikat rudara, koje aktiva iznosi preko dvjesta milijuna dolara, i
s obzirom da gotovinska sredstva Sindikata rudara u toj banci upravo u
ovome času premašuju pedeset milijuna dolara, starac je dobro glumio
siromaha.
Lewis se nagne preko stola.
- Koliko ste već kapitala angažirali za taj pothvat, gospodine Huggins?
Daniel se nasmjehnu.
- Ako mi dadete tih pet milijuna, imat ću za početak dvadeset milijuna
dolara.
- A ako ne dam?
- Neću imati ništa - otpovrnu Daniel otvoreno.
- Tko će vam namaći ostalih petnaest milijuna?
- Sindikat vozača kamiona.
U Lewisovu glasu odzvoni prizvuk nevjerice.
- Dave Beck?
- Ne, gospodine. Središnje države. Jimmy Hoffa.
- Znači, ako vam ja ne dam novce, neće ni Jimmy Hoffa?
- Da, gospodine. Premda svoju investiciju nije ničim uvjetovao, ipak neću
dobiti njegove novce, ako nam se i vi ne pridružite.
- Zašto?
232
- Treba mi šira osnovica u radničkom pokretu od samo jednog sindikata.
Htio bih začeti nešto što prelazi sve sindikalne granice. Nešto što bi
prudilo i pomagalo svakom članu bez obzira kojem sindikatu pripadao.
John L. Lewis ga pogleda.
- To mi zvuči idealistički.
- Možda, gospodine. Međutim, nema ništa loše u idealima. Da ste bili
bez njih, rudari bi se još uvijek nalazili ondje gdje su i bili kad sam se,
kao dječak, prije četrdeset i pet godina, prvi put spustio u rudarsko okno.
Lewis polako kimnu.
- To je istina. Kadikad zaboravljamo na borbu koja je sve ovo omogućila i
koja nikad neće prestati, jer zahtijeva našu neprekidnu budnost. - Obrati
se Kennedvju. - Tome, izvrši pripreme s gospodinom Hugginsom. Po
mom mišljenju, poduzima vrlo konstruktivan korak u razvoju radničkog
pokreta Amerike.
233
jedanaesto poglavlje
- Sudbina fonda leži u rukama individualnih ulagača. Inače, izlažemo se
optužbi da smo samo jedan drugi odvojak sindikalne kampanje koji teži
prema monopoliziranju njihovih riznica. - Glas Jacka Haneva zvučao je
analitički trijezno. - To će također utjecati na Wall Street da nas počne
gledati drugim očima. Upravo sada nisu baš jako oduševljeni našim
planom.
- Nek se jebu - odsiječe Daniel. - Koji još vrag drži do njihova mišljenja?
- Ne možete to reći - uzvrati Jack. - Bez njihove pomoći nikamo nećemo
stići, pogotovo ako žurimo. Moraju vas pozvati u klub; sam novac neće
vas uvesti u njihovo društvo.
Daniel ušuti za trenutak.
- Potrebne su nam novčane zalihe Sindikata vozača kamiona i Sindikata
rudara, inače se nećemo maknuti s mrtve točke.
- To svhaćaju - reče Jack. - I ne protive se izdatku, samo što smatraju da
bi fond u početku morao počivati na širem temelju. Izišli bi nam u susret
da za našu stvar možemo predobiti barem pedeset tisuća dioničara s
minimalnim ulozima.
- Trebat će dosta vremena da ih nađemo - reče Daniel. - Dok odšaljemo
svu poštu, prospekte, proučimo sve odgovore i.konačno rasprodamo dio-
234
nice, proći će najmanje šest do deset mjeseci. A ja ne želim čekati tako
dugo.
- Ne znam nijedan način na koji bi se postupak dao ubrzati - reče Jack.
Javi se Moses koji je do sada mučao.
- Znam ja. - Okrenu se Jacku. - Nisi bio tu na samom početku, kad je
Veliki Dan putovao širom zemlje i skupljao članove za CALL. To ti je
najveći trgovački putnik na svijetu. Vole ga ondje jer je jedan od njihovih.
Daniel ga pogleda.
- Ne znam. Ovo je nešto drugo.
- Ista je to stvar, Veliki Dane - reče Moses. -Moraš onamo odakle crpiš
snagu. Dopusti da te vide, pa će poći za tobom.
- I za to će trebati vremena - reče Daniel.
- Mogu sve urediti. Mogao bi prijeći cijelu zemlju za dva mjeseca - reče
Moses. - Još uvijek imamo ondje prijatelja. A ako bismo uz to još i
zasladili posao, ponudivši službenicima i predstavnicima radničkih
sindikata desetpostotnu proviziju u obliku dionica koju bi dobili od svojih
mjesnih podružnica na temelju doprinosa, uspjeh bi bio neminovan.
Daniel se načas zamisli.
- Koliko bi ti vremena trebalo da to sprovedeš u djelo?
- Mogu te pokrenuti već idućeg tjedna - odgovori Moses. - Za dva
mjeseca vratio bi se ovamo sa svim dioničarima koji su nam potrebni da
sve strane udobrovoljimo.
- Moram se tu naći najkasnije do sredine idućeg mjeseca - reče Daniel. -
Nekako u to vrijeme Margaret bi trebala roditi.
- Razradit ćemo plan u okviru tog vremena -obeća Moses. - Ostalo ovisi
o tebi.
Daniel pogleda Jacka.
- Postoji li kakva druga mogućnost?
235
Jack zavrti glavom.
- Koliko znam, ne postoji.
Daniel se za trenutak zamisli, a onda konačno pristade.
- U redu - reče. - Počni raditi na tome. Ali ne zaboravi mi ostaviti srednji
tjedan slijedećeg mjeseca slobodan. - Baci pogled na sat. Bilo je prošlo
sedam sati. - Bolje da idem kući. Obećao sam Margaret da neću
zakasniti na večeru.
Kad se stubama spustio u predvorje uredske zgrade, dočekala su ga dva
muškarca. U jednom je od njih, visokom i plavom, prepoznao
tjelohranitelja Lanskoga, kojega je prvi puta sreo na aerodromu u
Miamiju.
- Gospodine Huggins - poče plavokosi uljudno. - Gazda bi vas želio
vidjeti.
- Krasno - reče Daniel. - Kaži mu da me nazove kući, pa ćemo ugovoriti
sastanak.
- Želi vas vidjeti sada - ustraja plavokosi.
- Već kasnim na večeru - reče Daniel. - Očekuje me supruga.
- A također i gazda - glasio je suzdržljiv odgovor. Daniel ga presiječe
pogledom.
- Morat će počekati.
- Ne, neće.
Daniel spusti pogled i opazi mu u džepu obris pištolja. Bijaše uperen u
njega. Daniel se nasmija.
- Izgleda da neće.
- Vani nas čekaju kola. - Onaj drugi muškarac pođe kao prethodnik put
crne limuzine, parkirane pred zgradom, a plavokosi se pričvrlji Danielu uz
bok. Vozač je sjedio za volanom. Dvojica se muškaraca popnu s
Danielom na stražnje sjedalo. Automobil krenu i uključi se u promet.
Daniel se osvrne kroza stražnji prozor i opazi kako plavi dodge polazi za
njima. Obrati se plavokosom.
236
- Gospodinu Lanskom se to baš neće dopasti -reče. - Dovodite mu
efbiajovce ravno pred vrata.
- O čemu pričate? - upita plavonja.
- Osvrni se - reče Daniel. - Oni u državnom plavom dodgeu s tablicama
na kojima piše FBI. Već me tjednima prate.
Plavokosi ga pogleda, a zatim reče vozaču.
- Otresi ih se.
- Ne bih to radio - upade Daniel. - Već imaju broj vašeg automobila.
Onog trenutka kad vas izgube, alarmirat će sva policijska kola.
Plavko poprimi zabrinut izraz.
- Držim da je bolje da se odvezete do prve telefonske govornice i
obavijestite Lanskoga o tekućim događajima - predloži Daniel.
- U redu, stani - plavokosi brzo naredi vozaču. -Skreni do trgovine na
uglu.
Čim se kola zaustaviše, on iskoči iz njih.
- Čekaj uz njega - zapovjedi muškarcu do Daniela, a potom uđe u dućan.
Vratio se za nekoliko minuta i unišao u kola.
Pogleda nelagodno Daniela.
- Gospodin Lanskv veli da vas odvezemo kući.
- To je već inteligentnije - Daniel će dok su kola opet ulazila u prometnu
gužvu.
- Kaže da će vas kasnije, u toku večeri, nazvati.
- Bit ću kod kuće - reče Daniel. - Ne idem nikamo.
Petnaest minuta kasnije limuzina se zaustavi pred Danielovom kućom.
Daniel iziđe i okrenu se plavokosom.
- Hvala na vožnji.
Plavokosi ga šutke streljnu mrkim pogledom.
Daniel se nasmiješi. Činilo se da se ne pokreće, ali mu u ruci
neočekivano osvanu pištolj koji rine plavonji pod nos.
- Drugi put kad dođeš po mene - reče Daniel
237
blago, još uvijek s osmijehom na licu - bit će bolje da odmah počneš
pucati, jer ću ti kuglama raznijeti glavu čim ti ugledam lice. Poruči to
gospodinu Lanskom u moje ime.
Pištolj mu je iščeznuo iz ruke kad je zalupio vratima i, okrenuvši im leđa,
otputio se stazom prema prednjim vratima. Kad je ušao u kuću, auto je
već bio odjurio.
Telefon poče zvoniti baš kad sjedoše za večeru. Mamie odgovori na
poziv.
- Na telefonu biti neki gospodin Miami. Daniel ustremi pogled na nju.
- Kaži mu da upravo večeram i da me opet nazove za jedan sat.
Margaret ga pogleda.
- Tko je taj gospodin Miami? Daniel odsiječe komad odreska.
- Lanskv.
- Zašto ne upotrebljava pravo ime? Daniel slegnu ramenima.
- Što hoće?
Daniel načas podiže oči.
- Svoj komad kolača.
- Ne shvaćam - reče smeteno.
- Jamačno je do sada već saznao da osnivamo zajednički fond - razjasni.
- Pretpostavlja da ima pravo na jedan dio.
- A ima li? - zapita ona.
- Nema.
- Pa time je onda stvar uređena. Trebaš mu samo to kazati.
Daniel se jedva suzdrži od smijeha.
- Nije on od onih kojemu se to može reći bez posljedica.
Margaret za trenutak zašuti.
- Daniele, da nisi u kakvoj nevolji?
- Nisam.
238
- Čitala sam o tom' Lanskome u novinama. Gangster je, zar ne?
- Tako kažu.
- Zašto onda sklapaš s njim poslove?
- Moj je dio posla zakonit. Što god drugo radi, ne tiče me se.
- Da sam na tvom mjestu, ne bih se više s njim petljala.
Osmjehnu joj se.
- I ne namjeravam. - Dojede odrezak i odgurnu tanjur. - Bilo je dobro.
Margaret se teško osovi na noge.
- Prijeđi u dnevnu sobu i raskomoti se. Donijet ću ti kavu.
Nagne se nada nj, kupeći tanjure. Pogladi je po trbuhu.
- Ne treba još dugo čekati.
- Osam tjedana, veli liječnik.
- Kontroliraš li težinu? - upita.
- Prošli mjesec nisam dobila ni dekagrama.
- Dobro. - Otiđe do kredenca, te izvadi bocu bourbona i čašu. - Donesi
malo hladne vode - reče odlazeći u dnevni boravak.
Sjedio je na stolici s polupraznom bocom viskija u ruci, dok je postavljala
kavu na koktel-stolić ispred njega.
- Slijedeći tjedan započinjem održavati diljem zemlje cio niz sastanaka.
Začudi se.
- Čemu sad to?
- Moram pridobiti razne sindikate i mjesne podružnice za otvaranje
zajedničkog fonda.
- Moraš li baš ti to uraditi? Ne bi li to mogao Moses ili Jack?
- Ja moram - odvrati. - Jedini sam koga će poslušati.
- Koliko ćeš biti odsutan?
239
- Bit ću stalno na terenu. Radim prema rasporedu, tako da ću se vratiti
pred porođaj djeteta.
Odjednom se rasrdi.
- To je stvarno lijepo od tebe - reče podrugljivo.
- Što te izjeda? - upita. - Kazao sam ti da ću biti tu pred porođaj.
- A što da ja radim dok ti putuješ i održavaš one sastanke? Da sjedim i,
držeći rukama trbuh, cijelo vrijeme čekam?
- Radi se o poslu - odreza. - Prestani se vladati kao dijete.
- Iako imam samo sedamnaest godina, ne ponašam se kao dijete - reče
uvrijeđeno. - Postupam kao žena koja će roditi i koja zahtijeva od muža
da bude pokraj nje.
Neko ju je vrijeme nijemo promatrao. Gotovo je bio zaboravio.
Sedamnaest joj je godina. A njemu pedeset i šest. Dijeli ih velik broj
godina i možda nikad neće biti moguće premostiti jaz vremena. Uhvati je
za ruku.
- Žao mi je, Margaret - reče polako. - Ne bih išao na put da to bilo tko
drugi može uraditi umjesto mene. Ali to mi je posao.
Poče zvonjakati telefon. Oslobodi ruku iz njegova stiska.
- To je tvoj prijatelj gospodin Miami Lanskv Gangster, ili tko već bio, vrag
će ga znati - reče hladno. - Bolje da odgovoriš na poziv, jer nema nikoga
tko bi to učinio.
240
dvanaesto poglavlje
Lanskvjev glas zazvuči oprezno.
- Sjećate li se mjesta gdje smo se zadnji put sastali?
- Da.
- Što mislite, biste li mogli doći tamo bez pratnje?
- Mogu pokušati. Ako ih se ne budem mogao otarasiti, neću se pojaviti.
- Moram vas vidjeti - reče Lanskv.
- Hoćete li se tamo dugo zadržati?
- Dva sata.
- U redu.
- Ako ne uspijete, nazovite me sutra ujutro u Floridu. Upotrijebite javnu
telefonsku govornicu.
- Vrijedi.
Daniel spusti slušalicu i vrati se u sobu za dnevni boravak.
- Moram izići - najavi. Margaret ga pogleda.
- Bojim se.
- Nemaš zašto - reče. - Riječ je o običnom poslu. - Priđe prozoru i
pogleda van. Već se bilo smrklo, ali se plavi dodge unatoč tome nalazio
parkiran ispod ulične svjetiljke. To nije shvaćao. Očito je da su mu htjeli
dati do znanja da je pod paskom, inače bi se bili potrudili da parkiraju
ondje gdje ih ne bi
16 Sjećanje II
241
vidio. Ovako se činilo da ga više od svega pokušavaju zastrašiti.
Telefon iznova zazvoni. Bio je to Hoffa koji je zvao iz Detroita.
- Imao si pravo kad si mi ono sugerirao - reče. -Danas sam dobio prvi
posjet iz McClellanova odbora.
- Što su htjeli?
- Zabosti nos u moju kartoteku, ali sam je svu izbacio. Ništa nisu našli.
- Tko je sve bio?
- Neki klinac, Bob Kennedv, koji veli da je glavni savjetnik. Pravi dripac.
Uza se je imao dvije šeprtlje. - Hoffa zastade. - Jesu li ti još uvijek za
petama?
- Parkirani su točno ispred moje kuće - odgovori Daniel. - Na otvorenu
gdje ih mogu vidjeti.
- Što zaključuješ iz toga? - zapita Hoffa.
- Love u mutnom. Ni sami zapravo ne znaju što traže. Nadaju se da
ćemo učiniti nešto što bi im poslužilo kao povod.
- Poslušao sam te i razgovarao sa svojim odvjetnikom. Kaže da sjedim
mirno i da im ništa ne dajem bez sudskog poziva. Čak i u tom slučaju
zna načine kako da im napakosti.
Daniel se načas zadubi u misli.
- Držim da je moj plan o zajedničkom fondu sada važniji nego ikad prije.
Bit će to čista financijska transakcija na koju se nitko neće moći nabaciti
kamenom. Nezakulisna i poštena.
- U Floridi kruže glasovi da neće biti tako čista. Oni žele sudjelovati i
sada pušu kao risovi što ih nisi obavijestio.
- Baš mi je žao - naruga se Daniel. - Izgladit ću nesporazum.
- Naprasni su - upozori ga Hoffa.
- A mi nismo? - upita Daniel kroza smijeh.
242
I Hoffa se nasmija.
- Ako ti treba pomoć, viči.
- Ako mi zatreba pomoć, bit će isuviše kasno za viku - reče Daniel.
- Svejedno, budi oprezan - savjetova ga Hoffa. -Sretno.
- Hvala. - Daniel spusti slušalicu. Trenutak je neodlučno oklijevao, a
onda nazvao Mosesov kućni broj. - Dovezi amo svoj automobil i parkiraj
ga na ulici iza moje kuće. Čekaj me ondje.
- Što se kuha?
- Ništa zbog čega bi se trebalo brinuti. Stvar je u tome da se moram
izvući odavde, a da me moji psi čuvari ne opaze.
- Stižem za petnaest minuta.
Daniel se vrati u sobu za dnevni boravak. Margaret je sjedila na kauču.
- Moses dolazi po mene za petnaestak minuta. Izvući ću se na ulicu iza
kuće, kroz stražnja vrata i susjedovo dvorište.
- Što te sprečava da iziđeš na prednja vrata?
- Neki tipovi iz Senatskog odbora za radnička pitanja. Već me tjednima
slijede, a ne želim da znaju kamo idem.
Mučala je, dok ga je promatrala kako nalijeva još jedan viski. Pričeka da
ga ispije.
- Zašto mi prije nisi ništa kazao o tim ljudima?
- Nisam te htio uzbuđivati. Osim toga, to i nije toliko važno.
- Nije važno? To bi htio da vjerujem? Zar zato što nije važno cijelo
vrijeme nosiš uza se pištolj? Što hoćeš da mislim? Već sam sišla s uma,
razmišljajući o opasnosti koja ti vjerojatno prijeti, a o kojoj ništa ne znam.
- Uvijek nosim pištolj.
- To mi je i D.J. kazao, ali mislila sam da veli samo zato da me umiri.
16'
243
- Istina je - reče. - Više se radi o navici, negoli o nečem drugom. - Iznova
napuni čašu. - Prije mnogo vremena su me oteli, pretukli, zatvorili na tri
dana i zatim, usred olujne studi, istovarili na pustoj auto-cesti. Zakleo
sam se da mi se to više nikada neće dogoditi.
- Ideš li u posjet Lanskom? Klimnu.
- Hoće li biti opasno?
- Neće. Moramo poslovno razgovarati, i to je sve.
- Koliko ćeš se zadržati?
Pogleda na sat. Bilo je gotovo deset sati.
- Neću dugo. Vratit ću se prije ponoći. Nazvat ću te, ako budem morao
duže ostati.
- Čekat ću te budna.
Sagne se vedra lica i poljubi je.
- Ne brini se, Margaret. Neće mi se ništa dogoditi.
Moses uveze kola u parkiralište iza skladišta.
- Hoćeš li da pođem s tobom? - upita. Daniel potrese glavom.
- Ne. Čekaj me tu u kolima. - Uzađe uza stube i pokuca na željezna vrata.
Otvori ih isti čovjek koji ga je prije bio uveo i kimnu mu. Daniel pođe za
njim.
Prizor koji je ugledao bio je navlas isti kao i onda. Za stolovima su se
marljivo prebrojavali novci, i nitko im ne obrati ni najmanju pažnju, dok su
prolazili sobama da bi ušli u ured. Kao i tada, Lanskv je sjedio za pisaćim
stolom.
Plavokosi tjelohranitelj stupi pred Daniela, vidjevši da kani naprijed.
- Imaš li uza se pištolj? - upita ga hladnim glasom.
244
- Ne. Ne nosim pištolj kad idem prijateljima u posjet - otpovrnu Daniel.
Tjelohranitelj se preko ramena letimice osvrnu na Lanskoga.
- Ako veli da ne nosi pištolj - reče on blago -onda znači da ga ne nosi.
Tjelohranitelj kimnu, a tada, okrenuvši se poput zvrka, muški zarije
desnu šaku u Danielov želudac. Svlađujući bol i mučninu koja ga
iznenada zahvati, Daniel se presavi gotovo do poda. Sileći se da diše
polako, ostade u takvu položaju dok god ga mučnina ne prođe, a onda
se uspravi.
Na Lanskvjevu licu zatitra slabašan smiješak.
- Moj momak ne voli da mu se pištolje gura pod nos.
- Ne zamjeravam mu - reče Daniel. - Krenu kao da će oko tjelohranitelja
k stolu. Ovaj se iz opreza okrenu, pa tako uopće ne opazi Danielovu
tešku šačetinu koja uzleti gotovo s poda. Daniel oćuti kako mu od sraza
sijevnu pest, kad se u klasičnom aperkatu silovito zabila u gorilinu bradu,
podigavši ga preko ruba stola u zrak, da bi se potom natraške
prekopitnuo i prilijepio uza zid niz koji spuznu na pod. Plavonjina se
brada objesi nakrivo i, dok je slomljenih zubi, koji mu se načičkaše u
donju usnu, omamljeno zuri u prazno, krv mu ćurkom naviraše iz nosa i
iz usta.
Daniel mu načas odzgor ustremi upiljen pogled, a onda se opet okrenu
Lanskome. Progovori kao da nije bilo nikakve upadice.
- Ni ja ne volim kad netko u mene gura pištolje. Lanskv se za trenutak
zabulji u nj, a tada spusti
površan pogled na ispružena tjelohranitelja. Dade znak dvojici drugih
muškaraca što su se nalazili u sobi.
- Bolje da ga iznesete i temeljito uredite.
- Da sam na vašem mjestu - upade Daniel -
245
odveo bih ga liječniku. Momak vam ima staklenu čeljust. Osjetio sam
kako se bar na tri mjesta lomi. -Primače se stolici. - Smijem li sjesti?
Lanskv mu dade dopuštenje nijemim pokretom ruke. Nisu zapodjeli
razgovor sve dok se vrata uz škljocaj ne zatvoriše i dok ne ostadoše
sami u sobi.
- A sada mi kažite što to se znači? - upita Daniel.
- Žao mi je - ispriča se Lanskv - ali znate kako je, morao sam ga iskušati.
Daniel zavrti glavom.
- I što ste time postigli? Ništa.
- Dokazao je da nije za ovaj posao - odvrati Lanskv. - Ne trebaju mi
tjelohranitelji sa staklenim čeljustima.
Daniel se prvo nasmija, a potom produži ozbiljnim glasom.
- Toliko što se tiče šale i igre. Željeli ste me vidjeti?
Lanskv namah prijeđe na stvar.
- U vezi sa zajedničkim fondom. Osjećam se povrijeđenim. Niste me
pozvali kao sudionika.
- To je točno.
- Želim se pridružiti.
- Tako se nismo dogovorili - reče Daniel.
- Nisam ni rekao da jesmo - uzvrati Lanskv. -Samo sam kazao da želim
sudjelovati.
- Onda dopustite da vam kažem kratko i jasno, gospodine Lanskv. Nisam
vas pozvao kao sudionika, jer ne želim da nam se priključite. To je
transakcija koja mora ostati čista.
- Odviše ste bezazlen - reče Lanskv. - Tražite svađu. Možemo vas
ukloniti kao od šale. - Pucnu palcem.
Daniel se nasmiješi.
- U tom slučaju gubite sve: zajednički fond i posao koji smo već uglavili.
- Imate trudnu ženu i sina u školi - podsjeti ga.
246
1
- A što vi imate, gospodine Lansky? - zapita Daniel blago. - Život koji
provodite u sjeni, okruženi staklenim čeljustima što vas čuvaju da i sami
ne budete uklonjeni? Je li vam ikad palo na pamet da svaki mesar,
trgovac mješovitom robom, električar, popravljač telefona i svaki
dostavljač koji vam zalazi u kuću nosi sindikalnu značku. Ima ih preko
dvadeset milijuna. Ako kažem samo jednu riječ, nema tog mjesta pod
kapom nebeskom na kojem biste našli spas od njihova gnjeva, osim da
odmah umrete prirodnom smrću.
Lansky se nijemo zabulji u nj. Daniel se diže. Lansky napokon prozbori.
- Ne odlučujem sam. Morat ću to objasniti svojim ortacima.
Daniel ga pogleda s visoka.
- Govorite jidiš, zar ne? Lansky potvrdi glavom.
- Kad sam prije mnogo godina pohađao radnički koledž u New Yorku,
pokupio sam zbrda-zdola par zaista jezgrovitih izričaja. Ovo je jedan od
njih. Kažite svojim ortacima da sam shabbes go^. Da sam onaj koji može
pripomoći da radnički pokret u očima javnosti zadrži ugled i
pravovaljanost. I da je bolje da se s tim ne zajebavaju, jer bi u protivnom
lako mogli ubiti koku što nese zlatna jaja.
' - Nisam siguran hoće li to moći probaviti.
- Ako ne budu mogli, obojica ćemo požaliti. Lansky se zamišljeno zapilji
u nj. Na koncu mu
licem preleti usiljen smiješak.
- Jeste li stvarno sigurni da se ne zovete Daniel Webster?
1 Osoba koja nije židovske vjere, a uposlena je kod ortodoksnih Zidova,
umjesto kojih na praznički sabat, dan odmora, obavlja stanovite poslove,
kao što su poticanje vatre, paljenje i gašenje svjetla, i tome slično.
247
trinaesto poglavlje
Daniel se zapilji u izvještaje nagomilane na stolu pred sobom. Brzo ih
prolista s osjećajem beznađa koji mu poče ispunjati dušu. Napokon ih
vrati na mjesto i nemoćno lupi šakom o stol.
- Boga mu, to ne ide.
Moses i Jack se šutke zabulje u nj. D. J. je, naslonjen o zid, gledao u oca.
Bio je kraj mjeseca lipnja, pa nije imao predavanja sve do jeseni.
- Za posljednjih deset dana proputovao sam preko šest tisuća kilometara,
vodio pregovore s predstavnicima petnaest raznih sindikalnih podružnica
koje imaju najmanje osam ili devet tisuća članova, i sve što smo ishodili
jest samo petsto i sedamdeset potpisanih obveza na davanje prinosa.
Kako da te idiote uvjerim da je to nešto najbolje što im se ikad pružilo? I
jedina prilika u životu da svatko dobije poštenu zaslužbu.
Moses ga utješi.
- Mora da je istinita ona mudra izreka koja kaže da nitko nije prorok u
svojoj zemlji.
- Slaba mi je to utjeha - potuži se Daniel. -Potrebno nam je bar
osamdeset do sto tisuća prino-snika.
- S njima morate ići u krajnost - reče Jack. -Zele čuti o plavom nebu i o
ćupu punom zlata pri kraju duge.
248
- To nije u mom stilu - odvrati Daniel. - Nisam švindler. - Odgrize vršak
nove cigare. - Kamo sada moram ići?
- U Detroit - odgovori Jack. - Tu će biti velik zbor. Očekujemo da će se
na njemu okupiti oko petnaest tisuća ljudi. Pored vozača kamiona u
međugradskom prometu Reuther nam je obećao i prisutnost velikog
broja sindikalista iz automobilske industrije. Zbor je toliko značajan da će
ga prenositi i televizijska i radio-mreža.
Daniel poče žvaliti cigaru.
- Možda je bolje da ga odgodimo. Nisam za to da me cijela zemlja gleda
kako padam na dupe.
- Oče. - D. J. priđe stolu. - Imam ideju, samo ne znam je li izvediva.
Otac ga pogleda.
- Da je čujemo. Ovoga časa spreman sam poslušati svaki prijedlog.
- Možda se pokaže neprimjenjivom za naš slučaj - upozori D. J. - Kako
bilo da bilo, jedan od predmeta koji sam upravo odslušao na koledžu,
govori o zajmu i kupovanju na otplatu, primjerice, automobila, kućanskih
aparata, pokućstva i ostaloga.
Daniel se odjednom pozanima.
- Kaži nešto više o tome.
- Kupac plaća toliko i toliko u gotovu, a toliko i toliko tjedno ili mjesečno,
dok sve ne otplati. Onim trenutkom kad se potpiše ugovor, prodavač ga
diskontira kod banke, gdje odmah dobije novac. A kupac ima svoju robu.
- To nije posve ista stvar - reče Daniel.
- Možda. Ali naša je roba, u ovom slučaju, ulog u zajednički fond. A
obojica dobro znamo da prosječni čovjek nerado izdaje sto dolara
najednom, ali da mu izdatak od dva dolara tjedno ne izgleda tako strašan.
249
- Držim da Juniorov primjer ima dobrih strana -Jack će u jednom dahu.
- Nismo tu da vodimo takve poslove - usprotivi se Daniel.
- Dade se to urediti - uskoči Moses. - Mogu izvršavati svoje uplate
izravno u sindikatu koji bi ih potom svaki mjesec slao nama.
- Tako je. - Jack kimnu. - Ako sastavimo prikladan kupoprodajni ugovor,
siguran sam da ćemo naći banku koja će ga diskontirati.
Daniel konačno prinese žigicu cigari. Kimao je u sebi. Ipak bi stvar mogla
upaliti.
- Imam je. To je banka Sindikata rudara koji je vlasnik većeg dijela
dionica Narodne banke u Was-hingtonu. Siguran sam da će John L.
nagovoriti direktora banke Barneva Coltona da nam dade novac.
Daniel svrnu oči k Junioru.
- Istupio si s vrlo dobrom idejom, sine. D.J. porumeni.
- Još ne znamo je li dobra, oče. Možda nam se ne posreći.
- Moramo svim snagama uznastojati da je oživotvorimo - reče Daniel.
Okrenu se Jacku. - Kako to da televizija i radio vrše prijenos s tog zbora?
- Drže da će od toga ispasti zanimljiva reportaža. To je prvi put da u
kapitalizmu članovi sindikata stvaraju zajednički fond, da bi na taj način
investirali svoj novac.
Daniel ga pogleda. Najednom se osmijehnu; glas mu opet zagrmi od
samopouzdanja.
- Uspjet ćemo. Sve uskače u normalni kolosijek. Iako nisu toga svjesni,
pružaju nam mogućnost da sindikalno organiziramo cijelu zemlju.
250
*
- Uzrujan si - reče Margaret dok ga je promatrala kako sprema stvari u
kovčežić koji će ponijeti sobom u Detroit.
Dubok mu se uzdah izvinu iz prsiju.
- Ako ovo ne uspije, morat ćemo napustit cio plan, a to nas ostavlja ondje
gdje smo i započeli.
- Zar je zaista tako loše? - zapita. - Dobro se snalazimo.
Okrenu joj se.
- Ne shvaćaš. Kad u radničkom pokretu počneš stagnirati, bolje je da se
svega odrekneš. Inače, hoćeš-nećeš, ideš nizbrdice.
- Pa zar od redovne članarine ne pristiže dovoljno novaca? S njima
možemo lijepo živjeti.
- Sada ih ima dovoljno - priznade. - No što misliš koliko će to trajati? Prije
ili kasnije ostat ćemo bez posla koji obavljamo za pojedine sindikate. Ako
ne uspijemo druge navesti da nam se pridruže, zlo nam se piše. To ti je
začarani krug, ali jedan uspjeh rađa drugi. Ćim naši ljudi uoče da ne
privlačimo nove članove, počet će se pitati jesmo li im potrebni. Onim
trenutkom, kad tako stanu umo-vati, nama je odzvonilo.
Mučala je dok je zatvarao kovčežić.
- Je li ti to toliko važno, Daniele?
- Da - uzvrati. - Čitav život sanjarim kako ću za radnički pokret učiniti
nešto važno, i svaki put kad to pokušam, dobivam govna u lice. Ime igri
je politika. Kao polazna točka potreban mi je vlastiti mjesni sindikat, ali mi
ga uskraćuju, jer radim svojom glavom i jer se boje da neću igrati prema
njihovoj svirci. To je prilika da ih sve zaobiđem i prisilim ih da me
poslušaju jedinim jezikom koji razumiju: novcem i utjecajem.
Podiže kovčežić, a ona ga otprati u donji kat. Ostavi kovčežić u hodnik i
uđe u sobu za dnevni boravak. Iz ormara izvadi bocu viskija i nalije čašu.
251
- Jesi li već sastavio svoj govor? - upita.
- Ne. Moram još raditi na njemu. Završit ću ga do sutra popodne, kad ga i
održavam.
- Da bar mogu s tobom - zabugari Margaret.
- To bih i ja želio. - Gucnu piće. - Ali sad još ne moramo dugo čekati.
Samo dva tjedna.
- Čini mi se kao vječnost. Nasmjehnu se.
- Proći će brže nego što misliš. - Odloži čašu. -Znaš gdje me možeš
nazvati u slučaju potrebe.
Kimnu.
- Imam tvoj hotelski broj u adresaru pored telefona.
- Javit ću ti se da znaš kako napredujemo.
- Gledat ću te na televiziji. Jack mi je kazao da će u večernjim vijestima
objaviti izvadak iz tvog govora.
- Samo da sve dobro prođe. Televizija zna čovjeka izvrći ruglu.
- Ne brini se, nećeš imati nezgoda - ohrabri ga.
- Pristrana si - reče, smiješeći se.
- Možda, ali ipak ćeš sve prebroditi. Dovoljno se brinem zbog žena koje
te salijeću; nakon ovoga morat ću brinuti dvostruku brigu.
Nasmija se.
- Ne udvostručuj brige, nego zadovoljstva. Pridruži mu se u smijehu.
- Nestrpljiva sam. Opet se ćutim poput djevice. Kad prvi put poslije svega
ovoga opet počnemo voditi ljubav, mislim da ću postati nezajažljiva.
- Puste riječi. Sjetit ću se ja njih.
- Daniele.
Pogleda je. Glas joj naprečac poprimi ozbiljan prizvuk.
- Čak ako i ne uspiješ, to nije toliko važno. Još uvijek preostajemo nas
dvoje. Ne tražim mnogo.
Poljubi je u obraz.
252
- Znam, dušo. To je jedan od razloga zbog kojih te i volim.
Osmjehnu se blaženo.
- Drago mi je što to čujem. Gotovo sve do sada mislila sam da ti je stalo
samo do mog lijepog tijela.
-1 do toga. - Nasmije se opet. Vani se oglasi automobilska truba.
- Stigla su kola. Moram put pod noge. Isprati ga do vrata, gdje podiže
svoj kovčežić.
- Izruči Junioru i ostalima moje najsrdačnije pozdrave - reče.
- Hoću. - Spusti pogled na nju. - Zaboravio sam ti nešto reći. Ako ti bilo
što zatreba, obrati se na Jacka Haneva, jer ostaje u gradu. Nazovi ga
bez ikakva skanjivanja. Bit će ili kod kuće ili u uredu.
- Mislila sam da i on ide s tobom - reče.
- Morali smo u posljednji čas mijenjati planove. Očekuje od tiskara nove
kupoprodajne ugovore, kako bi ih provjerio i na vrijeme ih poslao za
nama za zbor.
- Znači onda da će te samo D.J. i Moses pratiti?
- Odavde više nikoga i ne trebam. Hoffa mi je stavio na raspolaganje dio
svog činovničkog osoblja. - Sagne se nad nju i poljubi je u obraz. Čuvaj
se. Vratit ću se prekosutra.
- Sretno. - Dade mu cjelov. -1 kloni se zlih žena. Ljubim te.
- I ja tebe - odvrati, smijući se.
Stajala je na pragu i promatrala ga kako ulazi u kola. Nagne se kroz
prozor i domahnu joj. Ona mu odmahnu, a kola se odlijepe od ruba
pločnika. Pratila ih je pogledom dok joj nisu, zamakavši za ugao, nestala
iz vida. Telefon poče zvrčati. Zatvori vrata i požuri da vidi tko zove.
Bio je to Jack Haney.
- Je li Veliki Dan već otišao?
- Maločas.
253
- Dobro. Nazvat ću ga kad stigne u Detroit.
- Da nisu iskrsli kakvi problemi?
- Nisu. Htio sam samo provjeriti neke jezične formulacije ugovora. -
Časak se kolebao. - Hoćete li biti sutra kod kuće?
- Hoću.
- Nazvat ću vas da znam kako ste. Veliki me Dan zamolio da održavam
vezu s vama.
- Rekao mi je. - Došao je na nju red da oklijeva. -Čujte, ako sutra nemate
nikakva posla, dođite ovamo; zajedno ćemo večerati i gledati ga na
televiziji.
- Ne bih htio da vam bilo čime oduzimam vrijeme.
- Nećete, jer se Mamie brine o svemu. A uz vas se neću osjećati toliko
osamljenom za njegove odsutnosti.
- U redu - pristade. - Javit ću se sutra u slučaju da se predomislite.
- To se neće dogoditi. Iznova se pokoleba.
- Dobro. Kad želite da dođem?
- Odgovara li vam u sedam sati?
- Da, očekujte me u to vrijeme. Hvala na pozivu. Spusti slušalicu i otiđe
gore u spavaću sobu.
Polako skide haljinu i uze spavaćicu. Pogled joj odluta na zrcalo. Trbuh
se doimao omašnim. Nije bila sigurna, ali je mislila da joj se počeo
neznatno spuštati. Uskoči u spavaćicu i leže u krevet.
Nasloni se leđima na jastuke. Radovala se što je Jacka pozvala na
večeru. Bilo je to prvi put što razgovara s njim na samu bez prisutnosti
mnogobrojnih ljudi. Ostavljao je dojam finog mladića, možda nešto
preplahog, ali bit će zbog toga što je šefova žena. Međutim, uvijek se
prema njoj ophodio susretljivo i pristojno. Za razliku od tolikih drugih koji
su je svojim ponašanjem tjerali na po-
254
misao, kako u njihovim očima nije ništa doli prepredeno djevojče koje je
iskoristilo svoju mladost i putenost da ulovi Daniela u bračnu stupicu.
Ispusti dubok uzdah. Nek idu k vragu. Kad rodi, dokazat ću im svima
koliko su imali krivo.
255
četrnaesto poglavlje
Daniel je stajao na jednoj strani pozornice, iza kulisa, u dnu zborne
dvorane. Pritisak uskomešana mnoštva što je ispunjavalo dvoranu
osjećao se u zraku koji je odisao teškim mirisima. Sindikat rudara i
vozača u međugradskom prometu obavili su valjano svoj posao i uputili
svoje članove na zbor. Sada je sve ovisilo o njemu. Ako ih ne uspije
pridobiti za novi način kupovine, bit će to njegov promašaj.
Obori pogled na bilješke što ih je držao u ruci. Bile su otipkane velikim
slovima na kataloškim karticama srednje veličine. Na svakoj se kartici
isticalo jedno bitno pitanje. Osiguranje. Štednja za mirovinu. Povećanje
glavnice. Dopunski dohodak. Sve sami plusovi. I plus je povoljan plan o
uplaćivanju. Dva dolara po osobi.
Sve je imao na dlanu. Ako uprska, neće imati koga kriviti. Krivica će se
obvezno pripisati njemu i nikom drugome. Iz grudi mu se ote dubok
uzdah.
Za proteklih pola sata razni su govornici u svojim govorima objašnjavali
slušateljstvu pojedinosti u vezi sa zajedničkim fondom. Posljednji je
govornik bio predsjednik jedne od mjesnih podružnica Sindikata rudara.
Njegov glas što je dopirao do Daniela prenosili su zvučnici.
- A sada će vam o toj prilici, koja nam se svima
256
ukazuje, da sudjelujemo u razvijanju i umnožavanju bogatstva naše
zemlje, mnogo više reći ćovjek ćiji je veleum i smislio cio taj plan, čovjek
vama dobro poznat, čovjek koji je čitav svoj život posvetio radničkoj
stvari, čovjek kojega s ponosom nazivam svojim prijateljem: Veliki Dan
Huggins, predsjednik Konfederativnog saveza suvremenog radništva.
Daniel zakroči na pozornicu. U susret mu pođe govornik sa širokim
osmijehom na licu. Dok su se rukovali, govornik prošaputa.
- Naprijed Veliki Dane, smotaj ih. Mi smo ti ih umekšali.
Daniel se nasmiješi i priđe govornici. Kartice s govorom položi na stalak
pred sobom. Uzdignu ruku i, razdragano mašući njome, zahvali se
nazočnima na burnom odobravanju. Zatim ustavi ruku, i pljesak zamre;
dvoranom zavlada tajac.
Daniel nijemo postaja, dok za trenutak prijeđe okom po slušateljstvu.
Dobrih pedeset posto ljudi još je uvijek imalo na sebi radna odijela.
Vjerojatno su došli neposredno nakon smjene. Ostali bijahu odjeveni u
košulje. Vani je temperatura zraka iznosila više od dvadeset i sedam
stupnjeva, i samo je mali broj kaputa upadao u oči. Između prvog reda
sjedala i pozornice televizijske kamere počeše zauzimati položaje.
Daniel još jednom obuhvati pogledom slušateljstvo. Radnici. Po
srodnosti koja ih je vezivala, gotovo je svakom pojedincu ćutio udaranje
bila. Odrastao je u njihovoj sredini, jeo je, pio i spavao s njima. Duboko je
osjećao da im pripada, i dušom i tijelom.

Iznova spusti pogled na kartice s govorom. Nešto nije bilo u redu. Nije se
razlikovao od onih što sjede ispred njega u dvorani; nije on bio prodavač
vrijednosnih papira. Bez obzira na to koliko osnovna
17 Sjećanje II
257
ideja bila punovaljana, ti ljudi nisu došli ovamo slušati trgovačke folove.
Došli su da vide njega, da ga čuju i da osvježe odanost radničkom
pokretu i sindikalizmu. Došli su da čuju od njega samo jedno: da još
uvijek mari za njih i da im vjeruje.
Laganom kretnjom pokupi s pulta kartice s govorom i ispruži ruku da ih
svi vide.
- Braćo i prijatelji. Na ovim karticama što ih držim u ruci ispisan je govor
koji trebam održati. Trebalo je da vam kažem kako je za svakoga od vas
važno da nam se pridruži. Trebalo je da vam kažem koliko ćete time
novaca zaraditi i kakvu će vam to udobnost pružiti.
Zastade za trenutak.
- Međutim, predomislio sam se. Uopće ne namjeravam održati taj govor.
Drugi ga mogu izreći kudikamo bolje od mene. Uostalom, svi ste prilikom
ulaska u salu dobili letke i u njima možete naći sve što vas zanima.
Otvori šaku i kartice popadaše na pod. Časak ih otprati pogledom, a
onda se opet obrati slušateljstvu.
- Ono malo vremena što nam je preostalo odveć je dragocjeno da ga na
to trošimo. Umjesto toga govorit ću vam o nečemu što je, po mom
mišljenju, mnogo važnije, zapravo toliko važno da, bez iznimke, svaki
dan utječe na naše živote i na našu egzistenciju. Želim vam govoriti o
našem načinu života - koji ja nazivam »izazov demokraciji«.
Zastane i stade pogledom prelaziti od lica do lica. Bijahu to ljudi njegove
vrste. Poče govoriti vrlo odmjereno i razgovijetno.
- Čovjek se rađa, radi i umire. Poslije toga više ništa nema... Takav je
život svih nas koji smo se rodili u sredini iz koje niču oni što rade.
Prihvatili smo ga, jer je prema tradiciji tako oduvijek bilo. Ali jednog dana,
nema tome davno, sastade se skupina
258
ljudi da odrede načela nečemu što nazvaše demokracijom, prema kojima
svi ljudi treba da uživaju ista prava, bez obzira na rasu i podrijetlo. I ti
ciljevi postadoše izazov demokraciji, jer je lakše objaviti jedan ideal
negoli ga provesti u djelo. Ta provedba zametnu se u borbu i borba
posta naša, jer smo mi oni koji rade, jer smo mi oni koji moraju prihvatiti
izazov demokraciji i omogućiti joj razvoj.
Posuti i ukočenim pogledom zakruži po prisutnima.
- Braćo, mi smo prihvatili taj izazov. Osnovali smo sindikate da preko njih
poboljšamo svoje životne uvjete. Dužnost nam je da usavršavamo te
sindikate i otvaramo nove, kako bismo pomogli i drugima. No, ima nešto
više u tom izazovu, osim suštog sindikalizma. Jer istinski izazov
predstavlja život. A mi zaslužujemo više od pukog rođenja, rada i smrti. I
više od onog što sada jesmo: nitko i ništa. Jer svijet u kojem živimo
pripada i nama. I svatko od nas mora svojim djelom ostaviti vidan trag
iza sebe da nas oni što dolaze ne zaborave, već nas trajno zadrže u
sjećanju.
Maši se čaše vode što je stajala na govornici. Za trenutak ga tišina koja
je vladala u dvorani natjera na pomisao da ne shvaćaju ono što im kani
reći. A onda ga strahovit pljesak što se u valovima rušio nada nj uvjeri u
suprotno. Podiže ruku i pljesak uminu.
- Mi smo ratnici u bici. Mi moramo neprestance stvarati i ogledati se s
izazovom demokraciji, jer samo ostvarenjem vlastitih težnji, bit ćemo u
stanju pomoći drugima da isto to postignu.
Pljesak se ponovo razlijegnu dvoranom. Podiže ruku.
- A to je upravo ono što moramo i činiti: brinuti se za druge kao što se
brinemo i za sebe.
Stajao je na podiju više od jednog sata. Govorio je
17'
259
o izgubljenoj mladosti, o propalim snovima i poljuljanom samopouzdanju,
a tada im je povjerio svoju viziju budućnosti. Svoj san o idealnoj ljudskoj
zajednici koji isključivo oni mogu oživotvoriti, jer je to i njihov san. Pa je
dodao da je prihvaćanje izazova jedini način da se on obistini. U
protivnom, svoje odgovornosti i živote predaju u tuđe ruke, zbog čega bi
s vremenom nazadovali, dok god se svi dosadašnji rezultati ne
upropaste.
Kad je završio, u dvorani je vladala mukla tišina. Potom sve zagrmi od
urnebesa. Općinstvo stade pljeskati i skandirati:
- Veliki Dane! Veliki Dane! Veliki Dane!
Opet im se okrenu. Vidjeli su kako mu se suze kotrljaju niz obraze. Jedva
je mogao govoriti.
- Hvala vam.
Kad je napustio govornicu, iza pozornice nastupi neugodna tišina. Više
nije bilo uobičajenog rukovanja ili oduševljenog tapšanja po leđima.
Umjesto toga, oni isti ljudi koji su prije govora nadobudno predviđali da
će samo na ovom zboru skupiti pretplata u vrijednosti od pola milijuna
dolara, nekako se povukoše u sebe i postadoše oprezni. Na licima im je
jasno pročitao da je zabrljao stvar.
Čak su i Moses i D.J. neočekivano zapali u šutnju, dok su se
automobilom prebacivali natrag, u veliki apartman koji su rezervirali u
hotelu za primanje službenih predstavnika mjesnih podružnica što su
surađivale na njihovu projektu. Šutke su se vozili dizalom. Otvorili su
vrata praznog apartmana.
Zaustavivši se nasred prostrane prostorije za dnevni boravak, Daniel
poče buljiti u bar opskrbljen pićima i u stolove natrpane sendvičima za
one koji ogladne u toku primanja.
Obrati se Mosesu.
- Bit će bolje da se sporazumiješ s hotelskom upravom da se sve to
odnese natrag. Počet ću se
260
pakirati. Nema smisla da tu besposličim. Izvidjet ću mogu li još večeras
kući zrakoplovom. Moses nijemo klimnu.
- D. J., ti počni kupiti papire. Ne moraš ih razvrstavati. Jednostavno ih
strpaj u kutiju i tu ih ostavi. Sva je prilika da ih više nećemo trebati.
- Dobro, oče.
Telefon zazvrnda, kada pođe u svoju spavaću sobu. Zatvori vrata i
zvonjava se pritomi. Priđe k postelji i lijeno sjede na nju. Za koga je
vraga to učinio? Imao je sve na dlanu i to ipak odbacio. Tek onako.
Samo da im saopći kako se u biti osjeća, što će još istog dana, prije
negoli sjednu za večeru, posve zaboraviti. Za koga je vraga dopustio da
ga vlastita vizija toliko zaslijepi i zavara pa da ono što je kazao zbilja
smatra važnim. Ideali su samo primamljive riječi koje više nikoga ne
diraju u srce, niti im tko vjeruje. Moć i novac bijahu za njih jedini predmeti
obožavanja koji ih pokretahu.
Otvore se vrata spavaće sobe i kroz njih proviri Mosesova glava.
- Predsjednik želi s tobom razgovarati - reče pridušenim glasom.
- Predsjednik? - zapita Daniel glupo.
- Predsjednik Sjedinjenih Država - dopuni se Moses.
Daniel se zapilji u nj, zatim se okrenu i podiže slušalicu s telefona koji se
nalazio na noćnom ormariću.
- Halo.
U slušalici zakriješti ženski glas.
- Gospodin Huggins?
- Da.
- Samo časak dok vas spojim s Predsjednikom Sjedinjenih Država.
Na liniji se prvo začu škljocaj, a onda dobro poznati glas predsjednika
Eisenhowera.
261
- Gospodine Huggins, htio bih vam čestitati na veličanstvenu govoru koji
sam upravo čuo na televiziji.
- Hvala vam, gospodine predsjedniče.
- Njime ste na divan način potvrdili sve one temeljne istine koje Ameriku
učiniše velikom. Bijaše to nova formulacija ideala s kojima smo svi
odrasli, ideala koji prelaze ograničeno polje rada i uzbuđuju do srži sve
Amerikance što vole svoju zemlju i svoje sunarodnjake. Htio bih da znate
da ste tim govorom izrazili ne samo osjećaje svih Amerikanaca, nego i
moje vlastite. Bio je to govor koji bih i sam s ponosom održao.
- Hvala vam, gospodine predsjedniče.
- Još jednom moje najsrdačnije čestitke, gospodine Huggins. Zbogom.
Prekide se veza i slušalica utihnu u Danielovoj ruci. Podiže oči i ugleda
Mosesa i Juniora na pragu.
- Predsjedniku se dopao - izusti zadivljeno.
A onda odjednom, kao da svi telefoni u apartmanu istodobno zacilinkaše,
i ljudi počeše grnuti u sobu.
Trudovi se stadoše javljati negdje sredinom njegova govora. Sjedili su u
sobi za dnevni boravak i gledali ga na televiziji. Odmah nakon što je
Daniel započeo govor, Jack je pogleda začuđeno.
- To nije govor na kome je radio. Je li vam kazao da će ga izmijeniti?
Odmahnu glavom.
- Nije mi uopće ništa kazao, pa ne bih ni znala je li to isti govor ili ne.
Nekoliko časaka potom nadođu prvi trudovi. Bolni je grč presiječe poput
britka noža. Pokuša ga obuzdati. Osjeti neku čudnu neugodnost pri
pomi-
262
sli da će to Jack primijetiti. Duboko uzdahnu i bol uminu.
Dvije minute kasnije opet je pograbi. Ovoga puta jače. Nesvjesno
zasopta i zgrči se na stolici. Jack joj se okrenu.
- Zar nešto nije u redu? Oćuti da joj se lice poti.
- Čedo. Mislim da dolazi. Zovite liječnika. Broj mu je tik telefona.
Jack skoči na noge.
- Mamie - povika. Crnkinja se pojavi na vratima.
- Izgleda da gospođa Huggins rađa. Ostanite uz nju dok nazovem
liječnika i saznam što nam je činiti.
Hotelski se apartman sada pretvorio u pravu ludnicu. Odakle su ti ljudi
došli, nije znao. No, bilo kako bilo, sad su se našli tu i udarili brigu na
veselje. Prema posljednjim nepotpunim rezultatima kupoprodajnih je
ugovora potpisano u vrijednosti koja premašuje milijun dolara.
- Prefriganče jedan - uskliknu govornik koji je Daniela bio najavio
općinstvu. - Držao si nas u uvjerenju da si lud, a cijelo si vrijeme znao što
radiš.
Pristupi mu Moses, stišćući u šaci pregršt brzojava.
- Telefonski pozivi i brzojavi neprekidno pristižu iz svih krajeva zemlje.
Svi te traže, počevši od Davea Dubinskog iz New Yorka, koji hoće da u
Madison Square Gardenu govoriš na zboru ILGWU1-a i koji ti stavlja na
raspolaganje usluge njihove Udružene banke, pa do Harrvja Bridgesa,
koji želi da u San Franciscu održiš govor lučkim
1 International Ladies' Garment Workers Union (Međunarodni sindikat
radnika u izradbi ženske konfekcije).
263
radnicima. Čak ti je i George Meany brzojavno čestitao, nudeći ti podršku
pri ostvarenju zajedničkih ciljeva i ideala.
Daniel odjednom osjeti umor. Poče se iz krcate prostorije za dnevni
boravak probijati prema spavaćoj sobi. Prođe mimo jednog čovjeka, već
opijena od zanosa, koji ga potapša po ramenu.
- Veliki Dane! - kliknu. - Ako oćeš, možeš bit slijedeći predsjednik
Sjedinjenih Država.
Šmugnu u sobu i zatvori vrata. Priđe krevetu i sjede na nj. Trebalo mu je
nekoliko minuta odmora. Isuviše se toga zbilo. Iscrpiše ga svi redom, i
otmjeni svijet i mali ljudi. Otvore se vrata, i u sobu uniđe D. J.
- Zar nešto nije u redu, oče?
- Samo sam premoren, sine.
- Bila je to sjajna ideja, oče - oduševi se D.J. -Osjetio si nagonski kako
da ih navučeš na tanak led. Mislim da nitko od nas nije imao pojma što
smjeraš.
Daniel pogleda sina. Još uvijek nisu shvaćah? Čak je i D.J. vjerovao da
je to bio tek vješto smišljen trik da se rasproda što više pretplata. Ne reče
ništa. Zazvoni telefon na noćnom ormariću. Dade znak Junioru da
odgovori na poziv.
D.J. podiže slušalicu.
- Za tebe je, oče. Zove Jack Haney. Daniel uze slušalicu.
- Da, Jack?
- Margaret rađa. Upravo sajri je odvezao u bolnicu County. Ovoga se
časa nalazi u rađaoni.
- Je li joj dobro?
- Njezin liječnik veli da je odlično. Sve teče normalno. Svakoga bi
trenutka trebala roditi. - Na drugom kraju linije zasmeta neki šum. - Samo
časak, ne prekidajte vezu. - Daniel je čuo neke glasove. Zatim se opet
javio Jack. - Dječak je, Daniele.
264
- Glas mu je podrhtavao od uzbuđenja. - Ima preko dvije kile i osamdeset
deka. Čestitam! Daniel duboko uzdahnu.
- Odmah krećem odavde. Kaži Margaret da ćemo se vidjeti večeras. -
Spusti slušalicu i ustremi pogled u Juniora. - Imaš bracu - reče.
Juniorovo lice obasja smiješak.
- Čestitam. - Pograbi očevu ruku i zadrži je u čvrstu stisku. - Pridružujem
se tvojoj radosti. Od svega srca.
- Nađi Mosesa - reče Daniel. - Želim mu kazati da se odmah vraćam kući.
Vas dvojica ostanite tu i okrunite završnicu.
Moses i D.J. se vrate u sobu baš kad je Daniel zatvarao svoj putni
kovčežić.
- Izvući ću se kroz vrata spavaće sobe - reče Daniel. - Neće me ni
primijetiti.
Moses kimnu, cereći se.
- Čestitam, Daniele. - Pokaza na kovčežić. - Ne moraš ga vucarati
sobom. Mi ćemo ti ga sutra donijeti.
- Dobra ideja - pristade Daniel. Uputi se k vratima hodnika. - U zračnu
luku odvest ću se taksijem - reče otvarajući vrata. Iziđe u hodnik, a oni za
njim. te
Pred glavnim ulazom apartmana nalazilo se deset do dvanaest
muškaraca.
- Još uvijek dolaze - primijeti Moses. - Bolje da s druge strane pođeš k
dizalima.
Bacivši letimičan, pogled na gomilu, Daniel kimnu i poče se okretati. U
duhu mu bijesnu jedan lik. Okrenu se naglo, posežući jednom rukom za
pištoljem ispod kaputa, a drugom odgurnu snažno Mosesa prema
otvorenim vratima. Moses se sudari s Juniorom, te obojica, pošrćući,
ulete natraške u sobu, upravo u času kad je prasnuo prvi hitac.
Daniel osjeti udarac u sunčanom spletu, ali u
265
<
Q<
duhu i nadalje zadrža jasan lik plavokosoga muškarca. Napregnu se da
podigne pištolj. Drugi ga udarac pošalje na koljena. Sada uspije podići
pištolj, držeći ga objema rukama. Zadnjim atomima snage povuče
obarač i plavonjin se lik rasprsnu u bezobličnu masu krvi i kosti, a posve
nestade, kada ga pogodi i drugo tane koje ga besvjesnoga obori
nauznačke na pod.
» Umirem, sine. A ti se rađaš. Više te nikad neću vidjeti. Naše
poznanstvo prestaje zanavijek«.
»Ovoga puta nećeš umrijeti, oče. Upravo sam došao na svijet radi
budućnosti, pa stoga i ti još uvijek postojiš«.
»Ostavit ću ti svoje snove, sinko«.
»Čekat ću ih, oče. Ali morat ćeš mi pokazati put«.
Omamljen od bola svim se silama nastojao podići. Ćutio je na sebi ruke
koje su ga dizale. Otvorio je oči baš u trenutku kad su podizali nosila i
ugledao Juniora i Mosesa kako se zabrinuto saginju nada nj. Pođe mu
za rukom da se slabašno nasmiješi.
- Osjećam se glupo. Trebao sam očekivati tako nešto.
- Polako, oče - reče D.J. - Bit će sve u redu. Liječnik veli da nijedna
ozljeda nije teže naravi.
- Znam. - Daniel kimnu nemoćno. - To mi je već saopćio tvoj braco.
266
Oštar listopadski zrak godio mi je plućima dok sam ga duboko udisao.
Svud oko nas brda Zapadne Virginije bijahu prekrivena rano otpalim
listovima crvene, zlaćane i crvenkastonarančaste boje, a oni preostali
uznemireno treperahu na granama stabala. Uspesmo se na vrh brda.
- Tu - kazah.
Christina ukloni bijeli rolls s auto-ceste i parkira ga na stajalištu. Pogleda
me.
- Jesi li siguran da to želiš?
- Da. Zarekao sam se da ću se vratiti prije nego što odem kući. - Ispružih
ruku i sa stražnjeg sjedala podigoh vreću za spavanje. - Posadio sam
cvijeće -kazah izlazeći iz auta.
- Doći ću po tebe u osam sati ujutro - reče Christina. - Nemoj zakasniti.
Obećao si majci da ćeš se vratiti na vrijeme, kako bi prisustvovao
vjenčanju.
Majka i Jack trebalo je da se sutra uvečer vjenčaju u našoj kući. Sudac
Paul Gitlin, kod kojega je Jack nekoć službovao kao tajnik, doći će iz
grada da obavi obred.
- Neću zakasniti - obećah, prebacujući remenje vreće za spavanje preko
ramena.
- Imaš li sve što ti treba? - zapita. Nasmiješih se.
269
- Imam četkicu za zube. Bit ču tu samo preko noći, Christina.
Počekah dok bijeli rolls ne zamaknu za brdo, a zatim prijeđoh na
suprotnu stranu auto-ceste, prekoračili ogradu i spustih se niz nasip.
Prenoćit će u motelu s druge strane Fitchvillea u kojem je rezervirala
sobu. Ovoga puta nisam morao tražiti stazu. Znao sam put.
Trebalo mi je nepun sat da stignem do malog groblja na vrhu uzvisine.
Betty May je održala riječ. Uredno je posadila cvijeće oko granice groblja
i između grobova, te su cvjetovi jarke crvene, žute, plave i grimizne boje
prijazno gledali u nebo. Stajao sam tu dug trenutak. Nekako se činilo da
groblje više nije pusto i zanemareno, kao što je prije bilo.
Pogledah nizbrdo. U kukuruznom polju gole stabljike poigravahu na
popodnevnom povjetarcu. Blijed pramičak dima izlazio je iz dimnjaka
kuće Jeba Stuarta, a kamionet pred vratima još uvijek je bio pun prašine.
Dok sam tako gledao, Jeb Stuart iziđe iz kuće i, zaustavivši se na
prednjim stubama, poče se osvrtati oko sebe. Podiže oči na uzvisinu i,
škiljeći protiv sunca, spazi me. Mahnuh mu. Lice mu ozari smiješak, kad
me prepozna te i on zavitla rukom. Spustih se nizbrdo, a on otvori vrata.
Nošen vjetrom, odjek njegova glasa dopluta mi do ušiju.
- Betty May! Vratio se Jonathan!
Pojavi se na kućnom ulazu iza njega i stade mi razdragano domahivati.
Učini mi se nekako drugačijom i, tek kad sam se približio, vidio sam u
čemu je stvar. Bila je vitkija nego prošli put kad smo se rastali; nestalo je
velikog trbuha.
Jeb Stuart siđe niza stube i oduševljeno mi stade drmusati ruku.
- Zdravo, Jonathane, zdravo.
270
Nasmiješih mu se.
- Zaista se veselim što vas opet vidim, Jeb Stuart.
- Stalno smo vas očekivali - reče. - Već smo pomislili da ste nas
zaboravili.
- Ni govora - odvratih. Pogledah mimo njega na Betty May. - Čestitam.
Smijem li poljubiti ljupku mamicu?
- Obvezno - odgovori Jeb.
Popeh se uza stube i poljubih Betty May u oba obraza.
- Izgledate krasno. Je li isto tako zgodna kao i vi?
Betty May pocrveni.
- Kako znate da je curica?
- Tako, znam - uzvratih. - Međutim, niste mi odgovorili na pitanje.
- Bogibogme, jest - upade Jeb. - Pljunuta je mama. Dođite i sami se
uvjerite.
Pođoh za njima u kolibu. Sada se već doimala kao mali dom. Na
prozorima su visili katunski zastori, pokućstvo bijaše očišćeno i obojeno,
široka draperija, koja se pružala od stropa do poda, odvajala je prostor s
krevetima od ostaloga dijela kuće, a na stolu i na poklopcima drvenih
škrinja stajale su nove svjetiljke.
Betty May razmaknu draperiju.
- Evo je - reče ponosno.
Bebica je ležala u primitivnu dječjem krevetiću, napravljenom od jedne
polovice napol prepiljene bačve od viskija, koja je s oba kraja bila
učvršćena letvom i premazana bijelom bojom. Sagnuh se nad krevetić.
Crveno je lišće u snu nacerila poput maj-munčeta, a ručice zgrčila u
sićušne pesti; zbog gotovo bijele kose pričinjala se ćelavom.
- Stvarno je zgođušna - rekoh. - Koliko joj je?
271
- Šest tjedana - odgovori Betty May. - Rodila se isti dan kad smo poželi.
- Kao da je znala da ne smije doć prije nego što Betty May pomogne u
poslu - primijeti Jeb Stuart.
- Jeste li joj već nadjenuli ime? - upitah.
- Razmišljali smo o tome, ali se još nismo odlučili. Želimo je odnijeti dolje
u Fitchville da bude krštena po vjerskom obredu - objasni Betty May. -
Zovemo je jednostavno Beba.
Zasmiješih se.
- To je dovoljno. Donio sam joj dar. - Vratih se do ulaza i odmotah vreću
za spavanje. U njoj se nalazila kutija što ju je za mene kupila Christina u
dućanu u Aveniji Worth. Predah kutiju Betty May.
- Niste trebali - reče Betty May.
- Otvorite je - kazah. Pažljivo skide papir s kutije.
- Ovaj je papir toliko fin da ću ga sačuvat - reče plaho, dok je podizala
poklopac. U kutiji se nalazila potpuna oprema za novorođenče - haljinica,
šeširić, čarapice, pletene cipele, plahte, pokrivač i jastuk, sve u
ružičastom. Betty May prvo pogleda mene, a potom opet opremu.
- Predivna je. Tako nešto još nikad nisam vidjela.
- To joj je za krstitke - kazah.
Jeb Stuart nijemo stajaše uz krevetić. Dotače mi ruku i ja mu se okrenuh.
- Betty May i ja nismo jaki na riječima, Jonathane, ali želimo da znate da
smo vam neizmjerno zahvalni.
- Tako je, Jonathane - potvrdi Betty May. Baš u taj hip bebica zaplaka i
Betty May se hitro obrnu. -Vrijeme je da je podojim. Točna je kao budilica.
Čim uze dijete, Jeb i ja iziđosmo van i sjedosmo na stube.
- Je li sve prošlo u redu? - zapitah.
272
- O, da - odvrati. - Ljetina je vrlo dobro ponijela. Upravo sam od
kukuruzne komine ispeko viski i spremio ga u bačvice. Trideset je takvih
bačvica najboljeg prirodnog viskija tamo gore u šumi. Već sada za jednu
bačvicu mogu dobit sto dolara. Ali ako se ustrpim do idućeg proljeća,
vjerojatno bi mogo dobit dvaput toliko, pa i više.
- Što ćete učiniti?
- Odlučio sam prodat deset bačvica. S dobivenim novcem progurali bi
zimu, a na proljeće bi rasprodo ostatak.
- To je pametno - kazah. Izvadih kutiju cigareta, ponudih ga, a zatim
obojici pripalih.
- Jeste li primili kakve glase od šerifa? Zanijeka glavom.
- Ni slovca. Računo sam da će se usput svratit, al se nijednom nije
pojavio.
- Je li dokinuo uhitbeni nalog u gradu, kako je obećao?
- Valjda - odgovori. - Ali to sad opće više nije važno. Moja prijašnja žena
ishodila je rastavu u glavnom gradu okruga i udala se za nekog dućan-
džiju. Zato smo Betty May i ja odlučili da se, kad odemo u Fitchville krstit
dijete, i zakonski vežemo lancima.
- Znači, sve ide kao po loju, zar ne? - upitah, osmjehnuvši se.
- Aha - otpovrnu. - Ali ništa od svega toga, da se u vrijeme šerifova
dolaska niste tu zatekli.
- Bilo, pa prošlo - rekoh.
- Namjeravate 1' ostat malo duže? - upita.
- Samo preko noći. Krećem rano izjutra. Sutra navečer moram biti kod
kuće.
- Možda bi se mogli vratit za krstitke. Meni i Betty May učinili bi veliku
čast kad bi htjeli bit Bebin krsni kum.
Odjednom oćutih kako me nešto steže u grlu.
18 Sjećanje II
273
- S najvećim zadovoljstvom. Samo mi javite datum, i ja ću doći.
Betty May iziđe na vrata, iza nas.
- Za pola sata pripremit ću večeru.
- Bog bogova. - Jeb Stuart ustade. - Želite li na brzinu pogledat pecaru?
Kimnuh. Krenusmo gotovo nevidljivom stazom koja je krivudala kroz
šumicu. Bilo je sve na svom mjestu, kao i prošli put. Osim jedne stvari:
drvene bačvice bijahu uredno poslagane uz hvatove ogr-jevnog drva.
Jeb Stuart pomno navuče dugu nepromočivu ceradu preko bačvica.
- Ne bi htio da se drvo navlaži - rastumači. Odšetah se do izvorčića i
zagrabih punu šaku
vode kojom umih lice. Bijaše studena i slatkasta.
- Kad slijedeće godine dobijem novce, tu ću vodu sprovest cijevima dolje
do kolibe - reče Jeb.
- Dobra ideja. - Vratih se do pecare. Danje svjetlo poče slabiti. Iza kotla
ugledah policu, podignutu uza zid otvorene male pojate. - Djed je
običavao držati pušku na najgornjoj polici.
Jeb Stuart se zablenu u mene.
- Kako to znate? Skupih ramena.
- Tako, znam.
Ode u pojatu i pruži ruku do najgornje police.
- I ja također - reče. - Ali ovakvu nije nikad imo. Zabuljih se u automatsku
pušku na koju je već
bio pričvršćen okvir s mecima.
- Gdje ste nabavili takvu pušku?
- Jedan moj prijatelj bio je u Vijetnamu. Kupio sam je za deset dolara sa
četiri okvira municije. U svakom okviru ima trideset naboja. - Spusti cijev
prema zemlji i naglo se okrenu. - T-t-t-t-t-puk! Jednim slabim stiskom
možete presjeć čovjeka na pola.
Ne kazah ništa.
274
- Nijedan se gangster neće domoć moga viskija -
zagrozi se.
Prođoše me trnci.
- Vratimo se.
- Važi. - Stavi pušku natrag na policu i otputi-smo se nizbrdo.
Večera se sastojala od kuhane suhe svinjetine, zelenja i graha, nakon
čega su slijedili kukuruzni kolačići i vruća crna kava. Betty May se ispriča.
- Jako mi je žao što vam za večeru nisam mogla pripremiti ništa bolje, ali
u Fitchville nismo silazili otkako se mala rodila.
- Ovoj večeri ništa ne manjka - umirih je. - Bila je ukusna. - Podigoh
svoju vreću za spavanje. - A sada da malko odspavam. Sutra se moram
zarana naći na auto-cesti.
- Ne morate odlazit u kukuruzno polje - reče Jeb Stuart. - Pošto nam je
sada krevet ograđen zastorom, možete spavat tu na podu.
- Ne smeta - kazah.
- Još kako - odlučno se usprotivi Betty May. - Više nije ljeto, pa je tlo
isuviše hladno i vlažno. Umrijet ćete od prehlade.
- Ćuli ste gazdaricu. - Jeb Stuart se nasmiješi. -Prostrite vreću blizu peći
gdje je toplo.
Tek pošto sam upuzao u vreću i topla me peć omamila, shvatio sam
koliko sam bio umoran. Sklopio sam oči i gotovo istog trena zaspao kao
top.
Osjetio sam ruku na ramenu i otvorio oči. Jeb je klečao pokraj mene.
Jedva sam ga vidio kroz magli-často sivilo praskozorja. Priljubio je prst
uz usne i tako mi dao znak da šutim. Za tili čas sam se razbudio i
uspravio se u sjedeći položaj.
- Oko kilometar i pol niz cestu nalazi se kamionet s petoricom ljudi -
prožubori.
18'
275
- Tko su?
- Ne znam. Možda financi, a možda kradljivci viskija. Čuo sam neku buku
i otišo van izvidit.
- Što rade dolje?
- Trenutno ništa. Kao da stoje i nekog čekaju.
- Mislite da je šerif?
- Može biti. Neću ništa reskirat. Idemo svi gore do pecare. Niko osim nas
ne zna gdje se nalazi.
Ispuzah iz svoje vreće za spavanje i navukoh cipele. Spavao sam u
odjeći. Na drugom kraju sobe Betty May je već bila zamotala djetešce u
gunjeve.
Okrenu nam se i reče smireno:
- Beba je spremna. Jeb klimnu.
- Izić ćemo kroz stražnji prozor. Nema se smisla izlagat opasnosti, jer
možda već netko od njihovih motri na prednja vrata.
Primaknusmo se prozoru. Jeb ga oprezno otvori.
- Vi iziđite prvi - reče mi. - Betty May će vam dodat dijete.
Izvukoh se kroz prozor. Jutarnja me studen proze do kosti. Okrenuh se i
Betty May mi doda dijete. Trenutak kasnije nađe se pokraj mene, a Jeb
se provera kroz prozor, dok je dijete uzimala natrag u naručje.
- Prignite glave - prošaputa Jeb, pošto je zavukao ruku kroz prozor i
dokučio svoju dugu lovačku pušku. - Idemo iza kukuruznog polja, a otud
gore na brdo. Slijedite me.
Polusagnuti počesmo trčati iza kukuruznog polja. Dosegosmo rub šume
upravo u času kad sivilo zore razdera noćni plašt i na istoku se ukazaše
prvi znaci sunčana rumenila.
Krenusmo uza stazu. Opazih da Betty May teško diše, pa joj pružih ruku
da mi preda dijete. Ona, međutim, odlučno strese glavom i nastavi uspon
stazom.
276
Jeb siđe do mene.
- Vi samo produžite. Ja ću se malko vratit da zametnem tragove. Ne bi
htio da pođu za nama.
Kimnuh. Spusti se nizbrdo, a mi proslijedismo gore do pecare. Kod
gromadnog grmlja što je prikrivalo pecaru Betty May se baci na koljena.
- Prvo vi prođite kroz grmlje, a ja ću vam pružit bebu.
Provukoh se kroz grmlje i okrenuh se. Položi mi dijete na ruke, a tada se
i sama prodjenu. Gotovo istog trenutka opet uze dijete i mi uđosmo u
pojatu, natkrivenu deblima. Ona sjede uz policu, zibajući dijete u rukama.
- Jeste li dobro? - zapitah. Potvrdi kimanjem.
- Jesam, hvala na brizi. - Pričinjala se toliko spokojnom i pristojnom kao
da se ništa neobično ne događa. Bebica tiho zaplaka. Hitro se pokrenu,
otvarajući bluzu. - Gladna je sirotica - zaguguta. -Hoće cike za ručak.
Promatrao sam djetešce kako halapljivo ovija usne oko rumene nabrekle
bradavice i kako zadovoljno mljackajući i cmokćući započinje sisati.
Osjetih kako mi suze ovlažuju oči, pa se okrenuh. Digoh se na noge i
duboko uzdahnuh. Jutros kanda takvim ljupkim prizorima nije bilo mjesta.
Zašumi grmlje i kroza nj se pojavi Jeb Stuart. Trenutak zastade, spustivši
pogled na Betty May i dijete, a potom ispruži ruku do najgornje police i
skide automatsku pušku koju mi je jučer bio pokazao. Pogleda me
letimice.
- To je šerif.
- Jeste li sigurni? - upitah. Klimnu.
- Vidio sa mu kola. Ne dolazi gore službeno.
- Kako znate?
- Nije u uniformi. Osim toga, da su s njim fi-
277
nanci, imali bi uza se trnokope i sjekire. Dolazi amo radi mog viskija. -
Iznova pruži ruku k polici i skide još tri okvira municije, te ih rinu u
džepove košulje.
- Znao sam da bi to bilo predobro da ovako potraje
- izusti gorko.
- Možda nas neće .pronaći - kazah.
- Nać će nas - reče pouzdano. - Dobro se pripremio. Poveo je pse sa
sobom. Čim sam to vidio, odmah sam presto prikrivat tragove.
Pogledah Betty May. Još je uvijek dojila bebu, očigledno nesvjesna
našeg razgovora. Opet mu se obrnuh.
- Što sad rade?
- Kad sam se vraćo ovamo, uspinjali su se cestom prema kući - odgovori.
- Kako bi bilo da odem dolje i da s njima poraz-go varam?
- Ubili bi vas. Svi imaju puške, jer ovamo dolaze radi onog četrdesetpet
postotnog viskija, a ne radi razgovora.
- Zašto im ga onda jednostavno ne prepustite? -upitah. - Nije vrijedan
vašeg života.
Uhvati mi pogled.
- Ne poznate ih, Jonathane - reče blago. - Čim uzmu viski, ne mogu si
priuštit takav luksuz da bilo koga, tko će kasnije uprijet prstom u njih,
ostave na životu.
Brdima se razlijegnu šefirov glas, pojačan ručnim megafonom.
- Jeb Stuart. Govori šerif. Iziđite svi iz kuće i nikakvo vas zlo neće zadesit.
Jeb, koji se bio okrenuo da posluša što dovikuje, opet nam se okrenu.
- Trebat će mu deset minuta da ustanovi da nismo u kući. Zatim će pustit
pse. Vi povedite Betty May s djetešcem i preko sljemena udarite na auto-
-cestu. Ja ću ostat tu da ih zabavim.
278
Betty May, koja napokon poče obraćati pozornost našem razgovoru,
reče:
- Ne idem bez tebe, Jeb Stuart.
- Ženo, učinit ćeš ono što ti kažem - odreza strogo.
- Ne možeš me prisiliti - otpovrnu nepokolebljivo. - Ženino je mjesto uz
muža, bez obzira što se zbivalo.
Ručni megafon još jednom zabrenči bregovima.
- Jeb Stuart, imaš dvije minute vremena da izi-đeš ili dolazimo po tebe.
- Neće se usuditi - kazah. - Mora da blefiraju. Znaju da je bebica unutra.
- Ništa ne znaju - odvrati Jeb Stuart. - Nakon njezina rođenja nijednom
nismo bili dolje u gradu, pa nije zavedena u matičnim knjigama. Osim
nas, nitko za nju ne zna. Što se njih tiče, uopće i ne postoji. - Načas
zastade. - Pa čak i da znaju, to im ništa ne bi značilo.
- Propustio si posljednju priliku, Jeb Stuart! -urliknu šerif kroz megafon. -
Vrijeme je isteklo! -Trenutak zatim šumom odjeknu puščana vatra; potom
bijesni povici i kletve; pa opet paljba; i onda zavlada mir.
Jeb Stuart nam se obrati.
- Sada već znaju da je kuća prazna i odriješit će pse.
Točno je pogodio, jer nedugo poslije toga vjetrić nam dopuhnu lavež i
štektanje lovačkih pasa. Ti se odjeci pojačaše, kako se stadoše sve više
i više uzbrdice približavati. Jeb Stuart obori pogled na ženu.
- Slušaj, Betty May, ako ne želiš da ti oni kurvini sinovi ubiju dijete, bolje
da bježiš odavde.
Zavrti glavom svojeglavo.
- Zašto da svi ne umaknemo odavde? - upitah. -Jebeš viski. Neka im ga.
279
nanci, imali bi uza se trnokope i sjekire. Dolazi amo radi mog viskija. -
Iznova pruži ruku k polici i skide još tri okvira municije, te ih rinu u
džepove košulje.
- Znao sam da bi to bilo predobro da ovako potraje
- izusti gorko.
- Možda nas neće .pronaći - kazah.
- Nać će nas - reče pouzdano. - Dobro se pripremio. Poveo je pse sa
sobom. Čim sam to vidio, odmah sam presto prikrivat tragove.
Pogledah Betty May. Još je uvijek dojila bebu, očigledno nesvjesna
našeg razgovora. Opet mu se obrnuh.
- Što sad rade?
- Kad sam se vraćo ovamo, uspinjali su se cestom prema kući - odgovori.
- Kako bi bilo da odem dolje i da s njima poraz-go varam?
- Ubili bi vas. Svi imaju puške, jer ovamo dolaze radi onog četrdesetpet
postotnog viskija, a ne radi razgovora.
- Zašto im ga onda jednostavno ne prepustite? -upitah. - Nije vrijedan
vašeg života.
Uhvati mi pogled.
- Ne poznate ih, Jonathane - reče blago. - Čim uzmu viski, ne mogu si
priuštit takav luksuz da bilo koga, tko će kasnije uprijet prstom u njih,
ostave na životu.
Brdima se razlijegnu šefirov glas, pojačan ručnim megafonom.
- Jeb Stuart. Govori šerif. Iziđite svi iz kuće i nikakvo vas zlo neće zadesit.
Jeb, koji se bio okrenuo da posluša što dovikuje, opet nam se okrenu.
- Trebat će mu deset minuta da ustanovi da nismo u kući. Zatim će pustit
pse. Vi povedite Betty May s djetešcem i preko sljemena udarite na auto-
-cestu. Ja ću ostat tu da ih zabavim.
278
Betty May, koja napokon poče obraćati pozornost našem razgovoru,
reče:
- Ne idem bez tebe, Jeb Stuart.
- Ženo, učinit ćeš ono što ti kažem - odreza strogo.
- Ne možeš me prisiliti - otpovrnu nepokolebljivo. - Ženino je mjesto uz
muža, bez obzira što se zbivalo.
Ručni megafon još jednom zabrenči bregovima.
- Jeb Stuart, imaš dvije minute vremena da izi-đeš ili dolazimo po tebe.
- Neće se usuditi - kazah. - Mora da blefiraju. Znaju da je bebica unutra.
- Ništa ne znaju - odvrati Jeb Stuart. - Nakon njezina rođenja nijednom
nismo bili dolje u gradu, pa nije zavedena u matičnim knjigama. Osim
nas, nitko za nju ne zna. Što se njih tiče, uopće i ne postoji. - Načas
zastade. - Pa čak i da znaju, to im ništa ne bi značilo.
- Propustio si posljednju priliku, Jeb Stuart! -urliknu šerif kroz megafon. -
Vrijeme je isteklo! -Trenutak zatim šumom odjeknu puščana vatra; potom
bijesni povici i kletve; pa opet paljba; i onda zavlada mir.
Jeb Stuart nam se obrati.
- Sada već znaju da je kuća prazna i odriješit će pse.
Točno je pogodio, jer nedugo poslije toga vjetrić nam dopuhnu lavež i
štektanje lovačkih pasa. Ti se odjeci pojačaše, kako se stadoše sve više
i više uzbrdice približavati. Jeb Stuart obori pogled na ženu.
- Slušaj, Betty May, ako ne želiš da ti oni kurvini sinovi ubiju dijete, bolje
da bježiš odavde.
Zavrti glavom svojeglavo.
- Zašto da svi ne umaknemo odavde? - upitah. -Jebeš viski. Neka im ga.
279
Jeb Stuart mi se zagleda u oči.
- Ne radi se samo o viskiju; propast će mi i dobar glas. Muškarac koji se
ne bori za ono što je njegovo, ništa ne vrijedi.
Sada štektanje pasa postade još glasnije, a šuškanje grmlja kroz koje se
progonitelji probijahu dopi-ralo je jasno do naših ušiju. Kad uminu
komešanje, učini se da su vrlo blizu. Časkom zavlada tajac. A onda
megafon zadreči ravno u nas.
- Otkrili smo te, Jeb Stuart. Nemaš nikakvih izgleda. Tu su petorica ljudi.
Zato jednostavno siđi s rukama u zraku i stvar ćemo sredit na miroljubiv
način. Nikom se ništa neće dogodit.
Jeb Stuart ne odgovori ništa.
Šerifov glas iznova zaječi kroz megafon.
- Miroljubiv sam čovjek, Jeb Stuart. Nagodit ćemo se.
Jeb Stuart zaobli dlanove oko usta.
- O kakvoj je nagodbi riječ, šerife?
- Dvadeset i pet dolara za bačvu tog viskija i rastajemo se ko prijatelji.
- Ne pristajem - odviknu Jeb Stuart. - Prijateljstvo se ne sklapa za tako
male pare.
- Trideset dolara po bačvi - reče šerif. -1 to samo zato što ne želim da se
Betty May ozlijedi.
- Ni slučajno - dreknu Jeb Stuart.
- Siđi ovamo i porazgovarat ćemo o tome - po-zva šerif.
- Dođi ti ovamo bez puške i onda ćemo razgovarat - prodera se Jeb
Stuart.
Nakratko nasta tišina, a zatim šerif odgovori.
- Pokaži se i ja dolazim.
- Kreni gore i onda ću se pokazat - uzvrati Jeb Stuart.
- Polazim - viknu šerif.
- Ta ti valja. - Jeb Stuart nam se opet okrenu. -Betty May, sada kidaj
odavde s tom malom.
280
Betty May se za trenutak zapilji u nj, a tada se iznenada okrenu i gurnu
mi dijete u ruke.
- Jonathan će ga uzeti. Ja ostajem s tobom. -Dohvati sa zemlje lovačku
pušku gdje ju je bio ostavio, kad je uzeo automat.
Časak se zabuljih u nj, ne znajući što da radim, ali on ubrzo snažno
kimnu.
- To nije vaša borba, Jonathane. Uzmite djetešce i bježte odavde.
» Učini kako ti kaže, sine. Radi toga si se i vratio. Da odneseš dijete koje
nikad nisi začeo«.
Činilo se da šerifov glas dolazi gotovo ravno ispred nas.
- Tu sam, Jeb Stuart. Pokaži se.
Jeb Stuart pokupi sa zemlje dugu suhu granu i, držeći je koliko je god
mogao dalje od sebe, zatrese grmlje što se nalazilo oko metar od mjesta
na kojem je stajao. Jutarnjim uzduhom zafijuče smrtonosna tanad koja
prošiša kroz grmlje na onom mjestu gdje su mislili da se on nalazi.
- Kujini sinovi! - zaurla, bacivši se na trbuh i gurnuvši automatsku pušku
kroz grmlje ispred sebe. Pritisnu obarač. Puška zakašljuca u brzim
kratkim rafalima.
- Juhuuu! - riknu. - Razneso sam pasjeg sina na tisuću komadića.
Onda me ugleda.
- Sto mu muka, izdirite odavde! Zar hoćete da mi dijete pogine?
Bio je to čist refleks. Zagrlivši bebu, bez ijedne riječi potrčah puteljkom
iza pecare što su me noge nosile, baš u trenutku kad se pucnjava obnovi
i kad se tanad stade zari vati u kotao iza mene. Čuh kako
281
automat opet prasketa. Iako bez daha, nastavih trčati glavom bez obzira.
Upravo prispjeh na sljeme brda, kadli zatutnji eksplozija.
Okrenuh se na vrijeme i ugledah vatrenu kuglu kako se uz oblak dima
diže put neba, a zatim uslijedi još jedna eksplozija, nakon koje opet
vatrena kugla zavrluda uvis. Rekao je četrdesetpet postotni viski. Bila je
potrebna samo jedna iskra, pa da sve odleti u zrak.
Klonuh na tlo, boreći se za dah. Sve je svršeno. Zbrisani su s lica zemlje.
Nitko nije mogao preživjeti takvu eksploziju. Podigoh okrajak gunja s be-
bina lica. Spavala je snom pravednika; toplo mlijeko iz majčine grudi još
uvijek joj se nalazilo u želučiću. Oćutjeh kako mi suze nezadrživo izbijaju
na oči; sagnuh se i poljubih je u majušno čelo.
- Sve će biti u redu, Danielle - rekoh pokrivajući je opet. - Ideš sa mnom
kući. - Potom ustadoh i otputih se nizbrdo prema auto-cesti gdje me je
Christina čekala u svom bijelom sportskom automobilu.
Bilo je četiri sata po podne kad sam se dovezao; prostor ispred moje
kuće bijaše posve zakrčen parkiranim automobilima. Povezao sam kola
mimo kuće, pa oko bloka i zatim na pristupni kolnik Annine kuće koja se
nalazila neposredno iza moje. Ugasivši motor, pogledah preko sjedala
na Chri-stinu. Danielle je spavala na njezinu krilu kao u maloj kolijevci.
Odmah do nje ležala je puna boca posebno spravljena mlijeka za
dojenčad koje nam je preporučio vlasnik dućana u kojem smo se toga
jutra zaustavili, u trgovačkom centru jednog grada u Virginiji. Još dvije
pune boce prelili smo u termo-sicu kako bi mlijeko zadržalo toplinu.
Otvorih vrata
282
i iziđoh iz kola, dok je Anne silazila sa stražnje verande na pristupni
kolnik. Stajala je ondje i gledala me.
- Znala sam da ćeš tako doći - reče. - Čekala sam te.
- Gdje su ti ukućani? - upitah.
- Prijeko kod tvojih - odgovori. Dođe mi u naručaj. Poljubih je. -
Nedostajao si mi - reče. - Pitala sam se hoćeš li se uopće vratiti.
- To uopće nije dolazilo u pitanje - kazah. Iznova me poljubi.
- Da.
- Hodi - rekoh povevši je do rollsa. Christine iziđe iz kola. - Anne, ovo je
Christine. Njezina je majka bila bliska prijateljica moga oca. Christine,
ovo je Anne, moja posebna djevojka.
Učini se kao da u isti hip između njih zastruji neka toplina. Prvo se
dotakoše rukama, a onda se nagonski poljubiše.
- Kako je s njim? - upita Anne.
- Dobro - Christine će osmjehnuvši se.
- Anne, pogledaj. - Podigoh gornji dio pokrivača i ona ugleda usnulo
djetešce. - To je Danielle.
Anne širom razvali oči.
- Čija je? Odakle vam?
- Sada je moja, regbi. Sjećaš se njezinih roditelja, Jeb Stuarta i Betty
May?
Kimnu.
- Da. Gdje su?
Bilo je teško reći. Tek se nedavno zbilo.
- Mrtvi su. - Smete se. Vidio sam po njoj da je htjela postaviti još neke
upite. - Objasnit ću ti to kasnije. Nego, bi li je mogla uzeti k sebi dok ne
prođe svadba? Ne bih htio unositi nepotrebnu zbrku pred samo
vjenčanje.
- Kako da ne! - Okrenu se Christini. - Odnijet ćemo je gore u moju sobu. -
Pogleda me. - Bolje da
283
sad odeš doma. Dosad su svi već sigurno pomahni-tali. Vjenčanje samo
što ne počne, a tvoja je majka već svima kazala da si joj obećao doći.
Prema starom običaju prijeđoh preko ograde. Uzašavši uza stražnje
stube, obazreh se. Ulazile su u kuću s bebicom. Otvorih kuhinjska vrata i
uniđoh.
Mamie se okrenu od štednjaka. Za trenutak pomislih da će pasti u
nesvijest; lice joj problijedi i posivi. Zatim mi pritrča i privi me na bujna
njedra.
- Jonathane, mazo moja. Ti se vratiti. Skroz odrastao i krupan muškarac
baš kao i tvoj ćaća!
Poljubih je, ne znajući bih li se smijao, bih li plakao.
- Ne znam čemu sva ta uzbuna. Pa kazao sam da ću se vratiti, nisam li?
- Mama će ti bit presretna - reče. - Idem po nju.
- Ne. Prvo se idem gore oprati. Ne želim je prestraviti.
- Izglačala sam ti plavo odijelo - pohvali se Mamie.
Popeh se stražnjim stubama do svoje sobe i uspjeh ući, a da ni na koga
ne nabasah. Iz prizemlja dopiraše žamor mnogobrojnih glasova i
zveckanje čaša. Krenuh ravno u kupaonicu na brijanje i tuširanje. Za
nepunih deset minuta bijah već odjeven. Pogledah se u zrcalo. Mamie je
imala pravo. Više nego ikad počeh poprimati očeva obilježja. Brižno
svezah kravatu, navukoh kaputić, siđoh u hodnik i pokucah na vrata
majčine sobe.
Iznutra zazvoni majčin glas.
- Tko je?
- Tvoj sin.
Vjenčanje se održalo točno u pet sati. Do sedam su se svi gosti bili razišli,
a ostali su jedino najprisniji prijatelji. Moj brat Daniel sa ženom Sally; Mo-
284
ses Barrington; sudac Gitlin sa ženom Zeldom, te Annini roditelji,
Forbesovi.
Daniel pogleda prijeko na Mosesa.
- Jeste li sigurni da ga možemo pregorjeti čitava tri tjedna? Čini se da
slijedeći tjedan započinje ovaj važan sudski proces.
Moses prihvati šalu.
- Morat ćemo o tome još razmisliti. Jack se naceri.
- Samo izvolite, momci. Ustadoh.
- Odmah ću se vratiti. - Napustih sobu, iziđoh na stražnja vrata i opet
preko ograde. Uđoh u Anninu
• kuću i popeh se do njezine sobe.
Bebica je ležala na krevetu i zadovoljno gugutala. Anne podiže oči na
mene.
- Zaista je lijepa. Christine se nasmiješi.
- Upravo smo raspravljale o njoj. Možda je više i ne dobiješ.
- Izbijte si to iz glave - kazah. - Umotajte je. Idemo prijeko k meni.
Anne je držala dijete dok sam ja oprezno natraške izvozio rolls s
pristupnog kolnika i potjerao ga oko bloka do svoje kuće. Popeli smo se
na prednju verandu i zazvonili.
Majka je otvorila vrata i zapanjeno se zabuljila u nas. Spustila je pogled
na Danielle koja mi je ležala u naručju i onda ga opet uzdigla na mene.
Prvi put u svom životu vidjeh je zanijemjelu. Unesoh dijete u sobu, i svi
se odjednom uzgalamiše. Sa svih strana me obasuše pitanjima. Sudac
ih Gitlin konačno nekako stiša.
Bio mi je drag. U neku me ruku podsjećao na oca. Uvijek je sa sobom
nosio svoju bocu viskija. Dok je moj otac pio samo bourbon, sudac je pak
volio
285
scotch1.1 poput mog oca s vremena na vrijeme bi se posve zaboravio i
umjesto da natoči u čašu, potegao bi iz boce, a njegova bi supruga Zelda
dreknula na nj baš kao i moja majka na oca.
- Polako. Pustite momka neka sve ispriča na svoj način - reče,
zamišljeno gladeći svoju prosjedu lijepo uređenu kozju bradicu. - Znate -
doda - zuji mi u ušima.
- Kakve to veze ima s djetetom? - upita strogo Zelda.
- Nikakve - otpovrnu. - Mislio sam da će vas to zanimati. - Odmah sam
znao što hoće. Htio im je svima prirediti iznenađenje. - U redu,
Jonathane, izvoli.
Predah Danielle majci. Curica joj veselo zažubori u lice.
- Vani u kolima imamo rezervne pelene, ako joj zatrebaju - kazah.
- Slatka je - reče majka, motreći Daniellino lice. - Ima tako lijepe plave oči.
Sudac Gitlin mi se nasmiješi. Znao je što smjeram.
- Ne žuri se, Jonathane. Počni iz početka.
Osvrnuh se po sobi. Pažljivo izabrah riječi. Ne htjedoh povrijediti bilo čije
osjećaje.
- Sve je započelo na očevu pogrebu. Koliko smo ga mi svi zapravo
poznavali? Na stanovit način, svatko ga je vidio u svom svjetlu, jer je u
njemu nalazio ono što je htio vidjeti. I imali smo pravo. Bio je takav, ali i
još nešto što nam je svima promaklo pažnji: bio je svoj.
Mora da sam dugo govorio. Počeo sam s onim jutrom kad smo se Anne i
ja povezli kamionom na saveznoj auto-cesti broj jedan i završio s
događa-
1 Škotski viski.
286
jima današnjega jutra. Kad sam bio gotov, ura je u predvorju odbila deset
sati. Obuhvatim ih pogledom.
- Nisu stigli dati djetetu ime, pa sam to ja učinio. Nazvao sam je po svom
ocu, Danielle, i sada je želim zadržati, jer je posve sama i nikoga svoga
nema. Nema čak ni rodni list. Jeb Stuart nije nijednom silazio u Fitchville
da je zavede u matične knjige. Namjeravali su to učiniti kad je odnesu na
krštenje, ali sudbina nije dala.
Sudac Gitlin kimnu zamišljeno i povuče gutljaj iz boce. Ovaj put se Zelda
ne okomi na nj.
- Jonathane, nije to tako jednostavna stvar kako ti se čini - Feče tiho. - U
prvom redu, i sam si maloljetan, te nema takva suda u zemlji koji bi ti
povjerio na skrb novorođenče.
- Zašto ne? - upitah. - Treba samo podnijeti molbu za ispostavu rodnog
lista i navesti da sam joj otac.
- Ne možeš to učiniti - reče sudac. - Treba prije svladati mnoštvo
zakonskih prepreka. Valja povesti istragu da bi se utvrdilo nema li
rodbine ili članova obitelji. Ako postoje, treba ishoditi njihov pristanak ili,
u protivnom, pada pod skrbništvo države do donošenja konačne odluke.
- To je glupo - kazah. - Što me sprečava da se jednostavno s njom
pokupim?
- Nemoj se zavaravati, Jonathane. - Pogleda me zamišljeno. - No ima
način da je, ako ništa, zadržiš u svojoj blizini, što bi bilo skopčano s
mnogo manje problema. Međutim, da to izvedeš, bila bi ti potrebna
Jackova i majčina pomoć.
- O čemu se radi?
- Ako bi je htjeli posvojiti, mogao bih pronaći načina da pospješim 'cijelu
stvar. - Načas zastade. -Ali to je odluka koju sami moraju donijeti bez
ikakva pritiska s naše strane.
287
Okrenuh se majci. Gledala je u Danielle i plakala. Jack joj priđe i kleknu
uz nju. Uzvisi pogled na njezino lice, zatim ga spusti na Daniellu, da bi
napokon opet uzgledao prema majci.
Nakašlja se.
- Uvijek sam želio kćerkicu.
Još je jedan zadatak valjalo izvršiti. Mjesec dana nakon toga, a dva dana
prije praznika Dana zahvalnosti, moj brat i ja poveli smo oca kući. Prva
zimska studen zamrzla je zemlju i, dok su kopali grob, prošetao sam se s
Danielom do brda gdje je nekoć stajala pecara.
Tu sada više ničega nije bilo osim crne rupe u tlu i gomile nagorenih i
stopljenih cijevi. Trenutak sam postao, a onda se okrenuo. Činilo mi se
kao da sam tu bio jučer, jer sve što se tada zbilo urezalo mi se u sjećanje
za sva vremena.
Vratismo se natrag do kolibe. Već se počela raspadati. Od zastora
kojima se Betty May toliko ponosila, ostadoše samo dronjci, a svježa se
boja već oljuštila s drveta. Većina prozora bijaše razbijena, pa je hladan
zrak pirio kroza sobu.
Daniel me pogleda.
- Znači, tu je sve počelo. To nikada nisam znao.
- Nisu ni drugi - rekoh. - Ni ja ne bih da me on nije ovamo doveo. I baš
sam tu počeo spoznavati koliko je bio dobar i koliko ga volim.
Opet se uspesmo uzvisinom do groblja. Raka već umalo bijaše gotova.
Na koncu se dva grobara ispeše iz nje i postaviše letve preko otvorene
rake. Preko letava položiše teško ceradno remenje, a potom siđoše
nizbrdicom do mjesta gdje ih čekahu mrtvačka kola.

Promatrasmo ih kako uz pomoć vozača i njegova pomoćnika iznose lijes

iz mrtvačkih kola. Lagano i
f
288
oprezno počeše mučan uspon uz uzvisinu. Unatoč hladnoći vidjeh da su
im lica znojna, kad prođoše mimo nas i smjestiše lijes na letve.
Odstupiše, svaki sa svoje strane prihvatiše krajeve ceradnog remenja i
tada nas upitno pogledaše.
Okrenuh se Danielu. Bijasmo se dogovorili da nećemo uzeti svećenika.
On kimnu. Pogrebnici po-vukoše remenje i neznatno uzdigoše lijes.
Udarcem noge uklonih jednu letvu s groba, Daniel drugu. Polako stadoše
spuštati lijes u raku. Pošto sjede na dno, naglim trzajem oslobodiše
remenje i izvukoše ga van.
Daniel i ja zahvatismo svaki punu šaku zemlje i bacismo je dolje na lijes.
Dvojica grobara hitro počeše zatrpavati jamu. Isprva zemlja šuplje
zaštro-pota udarajući u lijes, ali se ti štropoti postupno posve prigušiše.
Naposljetku obaviše posao i, nakon nekoliko završnih udaraca lopatom,
otputiše se nizbrdo ostavivši nas dvojicu same.
Daniel me pogleda. Kimnuh. Okrenu se opet grobu. Glas mu zazvuči
promuklo i duboko.
Tu počiva čovjek vazda željan doma svog; Vratio se mornar sa široka
mora, Vratio se lovac sa dalekih gora.
Podigoh oči i spazih kako Danielu teku suze niz obraze. Prihvatih
bratovu ruku i zadržah je u ohrabrujućem stisku.
- Ako napneš uši, Danielle, čut ćeš ga.
Zašušti šapat sličan povjetarcu.
»Hvala vam, sinovi moji«.